Noam Chomsky

TKO VLADA SVIJETOM?

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 1 28/10/16 14:19

 Biblioteka

Izdaje
Naklada LJEVAK d.o.o.

Direktorica
IVANA LJEVAK LEBEDA

Urednik
KRISTIJAN VUJIČIĆ

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 2 28/10/16 14:19

 NOAM
CHOMSKY
TKO VLADA
SVIJETOM?
Preveo s engleskoga
DAMIR BILIČIĆ

Zagreb, studeni 2016.

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 3 28/10/16 14:19

 Naslov izvornika:
Noam Chomsky
WHO RULES THE WORLD?

Copyright © 2016 by Valéria Galvào Wasserman-Chomsky.

Published by arrangement with Metropolitan Books, a division of
Henry Holt and Company, LLC, New York, USA.
All rights reserved.

© za hrvatsko izdanje
Naklada Ljevak d.o.o. 2016.

Pojedini dijelovi ove knjige već su objavljeni, u drukčijem obliku, u sljedećim

izdanjima i publikacijama: Al-Akhbar, Boston Review, chomsky.info, CNN.
com, Mondoweiss, The New York Times syndicate, The Oslo Accords: A Critical
Assessment (ur. Petter Bauck i Mohammed Omer), TomDispatch, i časopisu Z.

ISBN 978-953-303-966-4 (meki uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne
i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000946504

ISBN 978-953-303-967-1 (tvrdi uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne
i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000946505

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 4 31/10/2016 09:30

 SA DR Ž AJ

Uvod 7
1. Odgovornost intelektualaca, još jednom 12
2. Teroristi traženi širom svijeta 31
3. Dopisi o mučenju i povijesna amnezija 42
4. Nevidljiva ruka moći 58
5. Slabljenje Amerike: uzroci i posljedice 74
6. Je li Amerika gotova? 85
7. Magna Carta, njezina i naša sudbina 104
8. Tjedan u kojem se svijet zaustavio 123
9. Sporazum iz Osla: kontekst i posljedice 140
10. Na pragu uništenja 154
11. Izrael-Palestina: Stvarne mogućnosti 162
12. „Ništa za druge“: Klasni rat u Sjedinjenim Državama 171
13. Čija sigurnost? Kako Washington štiti sebe
i korporativni sektor 178
14. Velika sramota 192

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 5 28/10/16 14:19

 15. Koliko minuta do ponoći? 211
16. Prekidi vatre koji se nikad ne prestaju kršiti 222
17. SAD je vodeća teroristička država 232
18. Obamin povijesni potez 237
19. „Dva moguća pristupa“ 244
20. Jedan dan u životu čitatelja New York Timesa 249
21. „Iranska prijetnja“: Tko je najveća opasnost
za mir u svijetu? 254
22. Sat sudnjega dana 268
23. Gospodari čovječanstva 279

Bilješke 301
Kazalo 344

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 6 28/10/16 14:19

 U VOD

Pitanje koje postavljamo u naslovu ove knjige ne može imati jed-

nostavan i jednoznačan odgovor. Svijet je za to odviše raznovrstan,
odviše kompleksan. No nije teško uočiti velike razlike u sposobno-
sti oblikovanja događaja u svijetu i odrediti istaknutije i utjecajnije
aktere.
Među državama, još od završetka Drugoga svjetskog rata, Sje-
dinjene Američke Države daleko su najistaknutije među nejedna-
kima, a takvo se stanje i održava. One i dalje uvelike postavljaju
okvire i uvjete globalnog diskursa, u rasponu od pitanja kao što su
odnosi Izraela i Palestine, Iran, Latinska Amerika, „rat protiv tero-
rizma“, međunarodno gospodarsko organiziranje, pravo i pravda,
i drugih sličnih pitanja, sve do najvažnijih pitanja očuvanja civili-
zacije (nuklearni rat i uništenje prirodnog okoliša). Ali i njihova se
moć smanjuje otkako je 1945. dosegnula povijesno nezabilježen
vrhunac. A uz to neizbježno slabljenje, moć Washingtona u odre-
đenoj mjeri dijeli se unutar „de facto vlade“ „gospodarâ svemira“,
da se poslužimo izrazima kojima se služe poslovni novinari – mi-
sleći na vodeće sile državnog kapitalizma (zemlje skupine G7),
kao i institucije koje nadziru u ovo „doba novog imperijalizma“,

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 7 28/10/16 14:19

 8 noa m chomsk y

kao što su Međunarodni monetarni fond i globalne trgovinske

organizacije.1
Ti „gospodari svemira“, dakako, vrlo su daleko od pravih pred-
stavnika stanovništva dominantnih sila. Čak i u demokratični-
jim državama stanovništvo ima tek ograničen utjecaj na političke
odluke. U Sjedinjenim Državama istaknuti istraživači nude vrlo
uvjerljive dokaze o tome da „ekonomske elite i organizirane sku-
pine koje predstavljaju poslovne interese imaju značajan neovisni
utjecaj na politiku američke vlade, dok prosječni građani i inte-
resne skupine s masovnom bazom imaju vrlo malo ili čak nimalo
neovisnog utjecaja“. Rezultati njihova istraživanja, zaključuju au-
tori, „značajno podupiru teorije o dominaciji ekonomskih elita, kao
i teorije o pristranome pluralizmu, ali ne i teorije većinske izborne
demokracije i većinskog pluralizma“. Neka druga istraživanja poka-
zala su da je većina stanovništva, u donjem dijelu ljestvice prihoda/
bogatstva, u biti isključena iz političkog sustava, da se službeni
predstavnici i ne obaziru na njihova mišljenja i stavove, dok jedan
minijaturni sektor koji je na vrhu te ljestvice ima nepojmljivo velik
utjecaj, te da, u dugotrajnim vremenskim razdobljima, financira-
nje kampanja iznimno dobro predviđa političke odluke.2
Jedna je od posljedica i takozvana apatija: ljudi se ni ne trude
glasati. A takvi stavovi pokazuju značajnu korelaciju s klasnom
pripadnošću. O vjerojatnim razlozima za to prije trideset pet go-
dina pisao je jedan od vodećih stručnjaka za izbornu politiku,
Walter Dean Burnham. On je apstinenciju povezao s „ključnom
komparativnom jedinstvenošću američkog političkog sustava: s
potpunim izostankom socijalističke ili radničke masovne stranke
kao organiziranog natjecatelja na izbornome tržištu“, što, ustvrdio
je on, objašnjava velik dio „apstinencijske stope uzrokovane kla-
snom pripadnošću“ kao i umanjivanje broja i značaja političkih
opcija koje može poduprijeti opća populacija, ali koje su suprotne
interesima elita. Ta opažanja sežu sve do sadašnjosti. U jednoj po-
mnoj analizi izbora 2014. Burnham i Thomas Ferguson pokazuju

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 8 28/10/16 14:19

 tko vl ada svijetom? 9

da stope glasanja „podsjećaju na prve dane 19. stoljeća“, kada su

glasačka prava bila praktički ograničena na muškarce s imovinom.
Njih dvojica zaključuju da „i izravni glasački dokazi i zdrav razum
potvrđuju da je velik broj Amerikanaca danas oprezan kad su u
pitanju obje glavne političke stranke i da ih sve više uzrujavaju
izgledi koji im se nude dugoročno. Mnogi su uvjereni da tek šačica
velikih interesnih skupina nadzire cjelokupnu politiku. Žude za
učinkovitim načinima djelovanja kako bi preokrenuli dugoročni
trend gospodarskog propadanja i pomahnitalu ekonomsku nejed-
nakost, ali ništa od toga u potrebnim razmjerima neće im ponuditi
ni jedna od vodećih američkih stranaka koje pokreće novac. To bi
samo moglo ubrzati raspad političkog sustava koji je bio očit već i
na izborima za Kongres 2014. godine“.3
U Europi je propadanje demokracije podjednako izraženo, jer
se odluke o presudnim pitanjima prebacuju u nadležnost briselske
birokracije i financijskih interesnih krugova koje ona u najvećoj
mjeri predstavlja. Prijezir prema demokraciji razotkriven je žesto-
kom, upravo divljačkom reakcijom, u srpnju 2015. godine, na
samu pomisao na to da bi narod Grčke mogao imati kakvo-takvo
pravo glasa u određivanju sudbine vlastitoga društva, razorenoga
okrutnom politikom štednje „trojke“ – Europske komisije, Eu-
ropske središnje banke i Međunarodnog monetarnog fonda (oso-
bito MMF-ovih političkih aktera, a ne njihovih ekonomista, koji
kritiziraju destruktivnu politiku). Ta politika štednje nametnuta
je s proklamiranim ciljem smanjenja grčkoga duga. Ipak, takav je
pristup zapravo povećao dug u odnosu na BDP, dok je grčko druš-
tveno tkivo raskomadano, a sama Grčka poslužila za usmjeravanje
mjera financijskog spašavanja na francuske i njemačke banke koje
su izdale riskantne kredite.
Malo toga ovdje iznenađuje. Klasni rat, koji je obično jedno-
stran, ima dugotrajnu i mučnu povijest. U osvit suvremenog doba
državnog kapitalizma Adam Smith osudio je „gospodare čovječan-
stva“ svojega doba, „engleske trgovce i proizvođače“, koji su „dale-

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 9 28/10/16 14:19

 10 noa m chomsk y

ko najveći autori“ politike i koji dobro paze da se „najviše vodi ra-

čuna“ o njihovim interesima, bez obzira na to koliko je „ozbiljan“
učinak na druge (ponajprije žrtve njihove „divljačke nepravde“ u
inozemstvu, ali i na velik dio engleskog stanovništva). Neoliberal-
no razdoblje prethodnog naraštaja dodalo je vlastite diskretne ele-
mente toj klasičnoj slici, pri čemu se gospodari regrutiraju iz naj-
viših slojeva sve monopoliziranijih gospodarstava, gargantuanskih
i nerijetko grabežljivih financijskih institucija, multinacionalnih
tvrtki koje štiti državna moć, kao i iz redova političkih moćnika
koji u velikoj mjeri zastupaju vlastite interese.
U međuvremenu, gotovo da i nema dana bez novih izvještaja
o zlokobnim znanstvenim otkrićima o brzini uništavanja prirod-
nog okoliša. Čovjek baš ne osjeća osobitu utjehu dok čita da se
„na području središnjih geografskih širina na sjevernoj hemisferi
prosječna temperatura povećava tempom koji odgovara premje-
štanju na jug za oko 10 metara na dan“, što je „oko 100 puta brže
od većeg dijela klimatskih promjena koje opažamo u geološkoj
povijesti planeta“ – i možda 1000 puta brže, prema nekim drugim
tehničkim istraživanjima.4
Podjednako sumorno izgleda i sve veća opasnost od nuklearnog
rata. Upućeni bivši ministar obrane William Perry, koji nipošto
nije prorok, izglede za nuklearnu katastrofu danas smatra većima
nego u vrijeme Hladnoga rata, kada je izbjegavanje nezamislive
katastrofe bilo gotovo pravo čudo. U međuvremenu velike sile
ustrajno nastavljaju provoditi programe „nacionalne nesigurno-
sti“, da se poslužimo vrlo prikladnim izrazom dugogodišnjeg ana-
litičara CIA-e Melvina Goodmana. Perry je ujedno jedan od onih
specijaliziranih stručnjaka koji su pozvali predsjednika Obamu da
„prekine razvoj novog krstarećeg projektila“, nuklearnog oružja
s poboljšanim ciljanjem i manjim oslobađanjem energije, izraže-
nim u kilotonama, koji bi mogao potaknuti „ograničeni nuklearni
rat“, što bi vrlo brzo eskaliralo do razine dobro poznate dinamike
i dovesti do krajnje katastrofe. Što je još gore, novi projektil ima

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 10 28/10/16 14:19

 tko vl ada svijetom? 11

i nuklearnu i nenuklearnu verziju, pa tako „napadnuti neprijatelj

može pretpostaviti da se događa najgori mogući scenarij i reagira-
ti pretjerano, te tako pokrenuti pravi nuklearni rat“. No gotovo
nema razloga smatrati da će netko poslušati savjete, jer Pentagonov
plan o bilijun dolara vrijednome poboljšanju sustavâ nuklearnog
naoružanja napreduje onako kako je i zamišljen, pri čemu manje
sile poduzimaju vlastite korake u smjeru završnog armagedona.5
Čini mi se da ove napomene ocrtavaju razmjerno nepristran
prikaz glavnih aktera. U poglavljima koja slijede nastojim istražiti
pitanja o tome tko vlada svijetom, kako ti vladari djeluju kako bi
ostvarili ciljeve i kamo oni vode – i kako „potlačeno stanovništvo“,
da se poslužim vrlo korisnim izrazom Thorsteina Veblena, eventu-
alno može pokušati nadvladati moć velikih tvrtki i nacionalistič-
kih doktrina te, kako se on izrazio, „oživjeti i postati sposobnima
za život“.
Vremena je malo.

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 11 28/10/16 14:19

 1

Odgovornost intelektualaca, još jednom

Prije nego što počnemo razmatrati odgovornost intelektualaca,

bilo bi korisno pojasniti na koga točno mislimo.
Pojam „intelektualaca“ u suvremenome smislu počeo se če-
šće koristiti 1898. godine, s pojavom „Manifesta intelektualaca“
iz pera dreyfusovaca, koji su, nadahnuti otvorenim prosvjednim
pis­mom Émilea Zole francuskome predsjedniku, osudili i namje-
štenu optužnicu za veleizdaju francuskome topničkom časniku
Alfredu Dreyfusu, kao i zataškavanje od vojske koje je uslijedilo.
Stav Dreyfusovih zagovornika odražava sliku o intelektualcima
kao braniteljima pravde koji se hrabro, pošteno i časno suočavaju
s vlašću. Ali u to vrijeme na njih se baš i nije tako gledalo. Kao
manjinu unutar obrazovane klase, njih je glavnina intelektualne
elite ogorčeno osudila, a to se osobito odnosi na istaknute poje-
dince među „besmrtnicima izrazito protudreyfusovske Académie
Française“, kako navodi sociolog Steven Lukes. Romanopiscu,
po­litičaru i predvodniku protudreyfusovaca, Mauriceu Barrèsu,
dreyfusovci bili su „anarhisti s katedre“. Jednome drugome od tih
besmrtnika, Ferdinandu Brunetièreu, već je sama riječ „intelektu-
alac“ označavala „jednu od najapsurdnijih ekscentričnosti našega

12

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 12 28/10/16 14:19

 tko vl ada svijetom? 13

doba – a pritom mislim na pretenciozno uzdizanje pisaca, znan-

stvenika, profesora i filologa na razinu nadljudi“ koji se usuđuju
„prema našim generalima odnositi kao prema idiotima, prema
našim društvenim institucijama kao apsurdnima i prema našim
tradicijama kao nezdravima“.1
Tko su, dakle, bili ti intelektualci? Manjina koju je nadahnuo
Zola (osuđen na zatvor zbog klevete, pa je pobjegao iz zemlje)
ili besmrtnici iz Akademije? To pitanje, u ovom ili onom obliku,
odjekuje kroz povijest.

INTELEKTUALCI: DV IJE K ATEGORIJE

Jedan odgovor pojavio se tijekom Prvoga svjetskog rata, kada

su istaknuti intelektualci sa svih strana gorljivo pružali potporu
svojoj državi. U „Manifestu devedeset trojice“, vodeći pojedinci
jedne od najprosvjećenijih zemalja pozvali su Zapad da „vjeruje
u nas! Vjerujte da ćemo nastaviti ovaj rat do kraja kao civilizirana
zemlja kojoj je naslijeđe jednoga Goethea, Beethovena i Kanta
jednako sveto kao i vlastito srce i dom“.2 Njihovi kolege sa su-
protne strane intelektualnih rovova jednakom su gorljivošću po-
držali plemenite ciljeve, ali su ih nadmašili u samoobožavanju. U
časopisu New Republic ustvrdili su da je „djelotvorne i odlučne
poteze u korist rata ostvarila… klasa koju je nužno sveobuhvatno,
ali i okvirno opisati kao ‘intelektualce’“. Ti napredni pojedinci
smatrali su da jamče da Sjedinjene Države ulaze u rat „pod utjeca-
jem utvrđenoga moralnog stava, nakon najvišeg stupnja odvagi-
vanja promišljanju sklonijih pripadnika zajednice“. A zapravo se
radilo o žrtvama „kuhinje“ britanskog Ministarstva informiranja,
koje je u tajnosti nastojalo „usmjeriti razmišljanje najvećeg dijela
svijeta“, ali osobito usmjeriti razmišljanje američkih naprednih
intelektualaca koji bi mogli pomoći da se u pacifističkoj zemlji
stvori ratna groznica.3

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 13 28/10/16 14:19

 14 noa m chomsk y

Johna Deweyja silno se dojmila velika „psihološka i obrazovna

pouka“ rata, koja je dokazala da ljudi – točnije „inteligentni pri-
padnici zajednice“ – mogu „preuzeti pitanja koja se odnose na čo-
vječanstvo i njime upravljati… promišljeno i inteligentno“, kako
bi ostvarili željene ciljeve.4 (Deweyju je trebalo tek nekoliko godi-
na da od odgovornog intelektualca Prvoga svjetskog rata postane
„anarhistom s katedre“, koji osuđuje „neslobodne medije“ i pita
„do koje su mjere istinska intelektualna sloboda i društvena od-
govornost mogući u nekim većim razmjerima u sklopu postojećeg
ekonomskog režima“.5)
Svi, dakako, nisu tako poslušno stali u vrstu. Istaknuti pojedinci
kao što su bili Bertrand Russell, Eugene Debs, Rosa Luxemburg i
Karl Liebknecht bili su, poput Zole, osuđeni na zatvor. Debs je ka-
žnjen osobito strogo – deset godina zatvora jer je počeo postavljati
pitanja o „ratu za demokraciju i ljudska prava“ predsjednika Wilso-
na. Wilson je po završetku rata odbio amnestirati ga, iako je pred-
sjednik Harding na koncu popustio. Neki disidenti, poput Thor-
steina Veblena, doživjeli su prijekore, ali odnos prema njima nije
bio toliko strog. Veblen je dobio otkaz u Upravi za hranu nakon što
je pripremio izvještaj kojim je pokazao da bi se nedostatak radne
snage na farmama mogao riješiti okončanjem Wilsonova nesmilje­
nog progona sindikatâ, a osobito sindikata Industrijskih radnika
svijeta. Randolphu Bourneu više nije bilo omogućeno da piše u
naprednim časopisima nakon što je kritici podvrgnuo „savez bene-
volentno imperijalističkih zemalja“ i njihova uzvišena nastojanja.6
Takav obrazac pohvala i kazna dobro je poznat tijekom cijele
povijesti: oni koji se stave u službu države obično dobivaju pohvale
opće intelektualne zajednice, dok one koji se odbiju tako svrstati
uz državu očekuje kazna.
Istaknuti znanstvenici kasnije će eksplicitnije razlikovati dvi-
je kategorije intelektualaca. Apsurdne ekscentrike tako se naziva
„intelektualcima usmjerenima na vrijednosti“ i oni su „izazov de-
mokratskoj vlasti koji je, barem potencijalno, jednako velik i oz-

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 14 28/10/16 14:19

 tko vl ada svijetom? 15

biljan kao i izazovi koje su ranije predstavljale aristokratske klike,

fašistički pokreti i komunističke partije“. Među ostalim nedjelima,
ta opasna stvorenja „posvećuju se umanjivanju vrijednosti vodstva,
suprotstavljanju autoritetu“, pa čak i sukobljavanju s institucija-
ma odgovornima za „indoktrinaciju mladih“. Neki se spuštaju
čak i toliko nisko da sumnjaju u plemenitost ratnih ciljeva, poput
Bournea. Takvo ocrnjivanje neposlušnika koji se odupiru autori-
tetu i uspostavljenome poretku iznijeli su i stručnjaci iz liberal-
ne i internacionalističke Trilateralne komisije – Carterova vlada
velikim je dijelom sastavljena iz njezinih redova – u istraživanju
Kriza demokracije iz 1975. godine. Poput onih naprednih pojedi-
naca iz New Republica tijekom Prvoga svjetskog rata, i oni pojam
„intelektualca“ šire preko Brunetièreovih okvira, tako da obuhvaća
i „tehnokratske intelektualce kao i intelektualce koji su usmjere-
ni na politiku“, odgovorne i ozbiljne mislioce koji se posvećuju
konstruktivnome radu oblikovanja politike unutar odavno ukori-
jenjenih institucija, kao i jamstvima za to da će se indoktrinacija
mladih nastaviti po zacrtanome planu.7
Stručnjake iz Trilaterale osobito je uzbunio „višak demokraci-
je“ u doba nemirâ, šezdesetih godina 20. stoljeća, kada su inače
pasivni i apatični dijelovi stanovništva ušli u političku arenu kako
bi se založili za pitanja koja su ih brinula: manjine, žene, mladi,
stari, zaposlene osobe… ukratko, oni dijelovi populacije kojima
ponekad pripisujemo „posebne interese“. Njih valja razlikovati od
onih koje je Adam Smith nazvao „gospodarima čovječanstva“, a
koji su „glavni projektanti“ vladine politike i koji se povode za
svojom „izopačenom maksimom“: „Sve za nas i ništa za druge.“ 8
U knjizi Trilateralne komisije o ulozi gospodarâ u političkoj areni
ne govori se s prijezirom, niti se uopće govori, po svoj prilici jer su
ti gospodari predstavnici „nacionalnog interesa“, poput onih koji
su sami sebi pljeskali jer zemlju vode u rat „nakon najvišeg stupnja
odvagivanja promišljanju sklonijih pripadnika zajednice“ koji su
tako donijeli „moralnu presudu“.

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 15 28/10/16 14:19

 16 noa m chomsk y

Kako bi nadvladali pretjerano velik teret koji državi nameću

posebni interesi, trilateralisti su pozvali na više „umjerenosti u de-
mokraciji“, povratak pasivnosti onih koji zaslužuju manje, možda
čak i povratak u ono sretno doba kada je „Truman mogao vladati
zemljom uz suradnju razmjerno malenog broja odvjetnika i ban-
kara iz Wall Streeta“, pa je demokracija tako cvjetala.
Trilateralisti su bez problema mogli tvrditi da se pridržavaju
izvornih namjera zapisanih u Ustavu, „duboko prirođeno aristo­
kratskome dokumentu čiji je cilj bio obuzdati demokratske sklo-
nosti tog doba“, prepuštanjem vlasti „boljem soju“ ljudi i onemo-
gućujući „one koji nisu bogati, nisu uzvišenog podrijetla, niti su
se istaknuli obnašanjem političkih funkcija“, da se poslužimo rije­
čima povjesničara Gordona Wooda.9 Ali u njegovu obranu mora-
mo reći da je Madison imao pretkapitalistički mentalitet. Kad je
ustvrdio da bi vlast trebala biti u rukama „bogatstva nacije“, „spo-
sobnije skupine ljudi“, mislio je na pojedince po uzoru na „pro-
svijetljene državnike“ i „benevolentne mislioce“ iz zamišljenoga
rimskog svijeta. Oni bi tako bili „čisti i plemeniti“, „inteligentni
i domoljubni ljudi s imovinom i neovisnim okolnostima“, „čija
mudrost na najbolji način može odrediti istinske interese vlastite
zemlje i koji će zahvaljujući domoljublju i ljubavi prema pravdi
biti najmanje u iskušenju da ih žrtvuju privremenim ili pristra-
nim interesima“. Tako obdareni, ti ljudi „unijeli bi profinjenost
i proširili javne stavove“, čuvajući javni interes od „nepodopšti-
na“ demokratskih većina.10 Slično tome, napredni wilsonovski
intelektualci mogli su se tješiti otkrićima bihevioralnih znanosti,
koja je 1939. objasnio psiholog i pedagoški teoretičar Edward
Thorndike:11

Za čovječanstvo je velika sreća što postoji značajna korela-

cija između inteligencije i moralnosti, pa tako i dobrona-
mjernosti prema drugim živim bićima… Stoga su oni koji
su nam nadmoćni po sposobnostima u prosjeku i naši do-

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 16 28/10/16 14:19

 tko vl ada svijetom? 17

bročinitelji i često je sigurnije vlastiti interes povjeriti njima

nego nama samima.

Utješna doktrina, iako će neki možda zaključiti da je Adam

Smith bio pronicljiviji.

IZOK R ETANJE V RIJEDNOSTI

Razlika između dviju vrsta intelektualaca služi kao okvir za odre-

đivanje „odgovornosti intelektualacâ“. Taj je izraz dvosmislen: od-
nosi li se na njihovu moralnu odgovornost u ulozi čestitih ljudskih
bića, koja su u mogućnosti iskoristiti povlastice i status i tako se
zalagati za pitanja slobode, pravde, milosrđa, mira i drugih sličnih
sentimentalnih pojmova? Ili se izraz odnosi na ulogu koja se od
njih očekuje u svojstvu „tehnokratskih intelektualaca, kao i inte-
lektualaca koji su usmjereni na politiku“, pri čemu ne ocrnjuju
vodstvo, nego mu služe, baš kao i etabliranim institucijama? Bu-
dući da vlast najčešće u pravilu odnosi pobjedu, upravo se inte-
lektualce u toj potonjoj kategoriji smatra „odgovornim intelektu-
alcima“, dok se one prve olako odbacuje ili ocrnjuje – dakako, na
domaćem planu.
Kad je riječ o neprijatelju, razlika između tih dviju vrsta inte-
lektualaca zadržava se, ali su vrijednosti izokrenute. U nekadaš-
njem Sovjetskom Savezu Amerikanci su intelektualce orijentira-
ne na vrijednosti smatrali časnim disidentima, dok smo prijezir
iskazivali prema aparatčicima i komesarima, tim tehnokratskim
intelektualcima usmjerenima na politiku. Slično tome, u Iranu
slavimo odvažne disidente, a osuđujemo one koji brane klerikalni
establišment. Isto, općenito, vrijedi i drugdje.
Na taj se način časni izraz „disident“ koristi selektivno. Ne od-
nosi se, dakako, s tim pozitivnim i poželjnim konotacijama, na
domaće intelektualce orijentirane na vrijednosti, kao ni na one

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 17 28/10/16 14:19

 18 noa m chomsk y

koji se bore protiv tiranije u inozemstvu koja ima američku pot-

poru. Zanimljiv je slučaj Nelsona Mandele, koji je sa službenog
popisa terorista koji je vodio američki State Department skinut
tek 2008., te mu je tako omogućeno da bez posebne dozvole do-
putuje u Sjedinjene Države. Dvadeset godina prije bio je, prema
izvještaju Pentagona, kriminalac i vođa jedne od „zloglasnijih te-
rorističkih skupina“ na svijetu.12 Upravo je zbog toga predsjednik
Reagan morao podupirati režim utemeljen na apartheidu, pove-
ćavati trgovinsku razmjenu s Južnom Afrikom unatoč sankcijama
Kongresa, te podupirati južnoafričko haranje susjednim zemlja-
ma, koje je, prema jednome istraživanju Ujedinjenih naroda, iza-
zvalo smrt 1,5 milijuna ljudi.13 Bila je to tek epizoda u ratu protiv
terorizma koji je Reagan proglasio radi suzbijanja te „pošasti su-
vremenoga doba“, odnosno, kako se izrazio državni tajnik George
Shultz, „povratka barbarstva u suvremeno doba“.14 Tome bismo,
među ostalim postignućima, mogli pridodati stotine tisuća ubi-
jenih u Srednjoj Americi i još desetke tisuća na Bliskom istoku.
Nije ni čudo da znanstvenici iz Hoover Institutiona tog Velikog
Komunikatora slave kao kolosa čiji „duh kao da se nadvio nad
cijelu zemlju i promatra nas poput dobronamjerne i prijateljski
nastrojene prikaze“.15
Slučaj Latinske Amerike vrlo je znakovit. Oni koji su se u La-
tinskoj Americi zalagali za slobodu i pravdu nemaju pristup pan-
teonu slavljenih disidenata. Na primjer, tjedan nakon pada Berlin-
skog zida šestorici vodećih latinskoameričkih intelektualaca, odre-
da isusovačkih svećenika, raznesena je glava, u skladu s izravnom
zapovijedi vrhovnog zapovjedništva vojske Salvadora. Počinitelji
su pripadali elitnoj jedinici koju je naoružao i obučio Washington,
a koja je iza sebe već bila ostavila jezovit trag krvi i užasa.
Ubijene svećenike ne slavi se kao disidente, kao ni ostale nji-
ma slične pojedince širom zapadne hemisfere. Slavi se one disi-
dente koji su se zalagali za slobodu na neprijateljskim područjima
Istočne Europe i Sovjetskog Saveza – i ti su mislioci nedvojbeno

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 18 28/10/16 14:19

 tko vl ada svijetom? 19

patili, ali ni približno koliko i njihovi kolege u Latinskoj Americi.

Tu tvrdnju nitko ozbiljno ne dovodi u pitanje. Kao što u knji-
zi Cambridge History of the Cold War piše John Coatsworth, od
1960. do „urušavanja Sovjetskog Saveza 1990. godine broj politič-
kih zatvorenika, žrtava mučenja i smaknuća nenasilnih političkih
disidenata u Latinskoj Americi u velikoj je mjeri nadmašio broj
takvih žrtava u Sovjetskome Savezu i njegovim istočnoeuropskim
satelitima“. Među smaknutima su bili i mnogi vjerski mučenici, a
zabilježena su i brojna masovna smaknuća, koja je redovito podu-
pirao ili poticao Washington.16
Čemu onda takvo razlikovanje? Moglo bi se reći da je to što
se događalo u Istočnoj Europi neusporedivo važnije od sudbine
globalnog Juga koji je stradao od naših ruku. Bilo bi zanimljivo
vidjeti jasno iznesenu argumentaciju te vrste, kao i argumente ko-
jima se objašnjava zašto bismo trebali odbaciti elementarna mo-
ralna načela kad razmišljamo o američkome sudjelovanju u me-
đunarodnim odnosima, među njima i načela koja kažu da bismo
nastojanja trebali usredotočiti na ona područja na kojima možemo
ostvariti najveću dobrobit – obično ondje gdje smo suodgovorni
za to što se čini. Nije nam ni najmanje teško zahtijevati da se i naši
neprijatelji drže takvih načela.
Rijetkima je među nama stalo, ili treba biti stalo, do toga što
Andrej Saharov ili Shirin Ebadi govore o američkim ili izraelskim
zločinima. Divimo im se zbog toga što govore i čine u vezi sa zlo-
činima u vlastitoj zemlji, a taj zaključak daleko više vrijedi za one
koji žive u slobodnijim i demokratičnijim društvima, pa stoga
imaju neusporedivo veće prilike za učinkovito djelovanje. Zanim­
ljivo je da je, u većini uglednih krugova, praksa praktički suprotna
onome što nalažu elementarne moralne vrijednosti.
Američki ratovi u Latinskoj Americi od 1960. do 1990. godi-
ne, zanemarimo li posve užase koje su izazvali, imaju i dugoročno
povijesno značenje. Da se pozabavimo samo jednim važnim as-
pektom, to su značajnim dijelom bili ratovi protiv Katoličke cr-

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 19 28/10/16 14:19

 20 noa m chomsk y

kve, pokrenuti kako bi se ugušila užasna hereza koja je 1962. pro-

glašena na Drugome vatikanskom koncilu. Papa Ivan XXIII. u to
je vrijeme „uveo novo razdoblje u povijesti Katoličke crkve“, kako
se izrazio istaknuti teolog Hans Küng, vraćajući nekadašnju ulo-
gu učenjima iz evanđeljâ koja su dokinuta kada je car Konstantin
u 4. stoljeću kršćanstvo proglasio službenom religijom Rimskog
Carstva, te je tako uveo „revoluciju“ kojom je „progonjena crkva“
postala „crkvom koja progoni“. Herezu Drugoga vatikanskog kon­
cila preuzeli su i latinskoamerički biskupi, koji su prihvatili „prefe-
rencijsku opciju za siromašne“.17 Svećenici, redovnici i laici potom
su počeli siromasima prenositi radikalnu pacifističku poruku evan-
đeljâ te im pomagati da se organiziraju kako bi poboljšali nemilu
sudbinu na područjima američke moći.
Te iste godine, 1962., predsjednik John F. Kennedy donio je
nekoliko ključnih odluka. Jedna od njih bila je promijeniti misiju
vojska u Latinskoj Americi tako da s „obrane hemisfere“ (riječ je o
anakronizmu iz Drugoga svjetskog rata) prijeđu na misiju „unu-
tarnje sigurnosti“ – u biti ratovanja protiv domaćeg stanovništva,
ako bi podignulo glavu.18 Charles Maechling Jr., koji je od 1961.
do 1966. predvodio američko planiranje protuustaničkih mjera
i unutarnje obrane, nimalo neočekivane posljedice te odluke iz
1962. opisuje kao prijelaz s toleriranja „nezasitnosti i okrutnosti
latinoameričkih vojska“ preko „izravnog suučesništva“ u njihovim
zločinima, do američke potpore „metodama istrebljivačkih odre-
da Heinricha Himmlera“.19 Jedna od najvećih inicijativa bio je
vojni udar u Brazilu, uz potporu Washingtona i proveden nakon
atentata na Kennedjya, a koji je u toj zemlji stvorio ubilačku i
nesmiljenu državu nacionalne sigurnosti. Ta represivna pošast po-
tom se proširila cijelom hemisferom, obuhvativši i prevrat kojim
je 1973. otpočela Pinochetova diktatura u Čileu, a kasnije i naj-
izopačenija od svih diktatura, novi režim u Argentini – omiljeni
latinskoamerički režim Ronalda Reagana. Srednja Amerika – i to
ne prvi put – na red je došla osamdesetih godina 20. stoljeća, pod

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 20 28/10/16 14:19

 tko vl ada svijetom? 21

vodstvom „te dobronamjerne i prijateljski nastrojene prikaze“ iz

ocjena stručnjaka iz Hoover Institutiona, a kojeg se sada slavi zbog
njegovih postignuća.
Ubojstvo isusovačkih intelektualaca u vrijeme pada Berlinskog
zida bilo je završni udarac u porazu hereze teologije oslobođenja,
kulminacija desetljeća pravih užasa u Salvadoru koje je počelo s
atentatom, manje-više istih počinitelja, nadbiskupa Óscara Rome-
ra, „glasa onih koji nemaju glas“. Pobjednici u ratu protiv Crkve
s ponosom su preuzeli odgovornost. School of the Americas (u
međuvremenu preimenovana), poznata po obučavanju latinskoa-
meričkih ubojica, objavila je kao jednu od „točaka za raspravu“ da
je teologija oslobođenja potaknuta Drugim vatikanskim koncilom
„poražena uz pomoć američke vojske“.20
Ta ubojstva iz studenoga 1989. zapravo su bila gotovo posljednji
udarac. Ipak je trebalo uložiti još nešto napora. Godinu poslije
održali su se prvi slobodni izbori na Haitiju, a na veliko iznenađe-
nje šokiranog Washingtona – koji je očekivao laku pobjedu svoje-
ga kandidata, odabranoga iz redova povlaštene elite – organizirana
javnost u slamovima i u brdima odabrala je Jean-Bertranda Ari-
stidea, popularnog svećenika posvećenoga teologiji oslobođenja.
Sjedinjene Države odmah su počele potkopavati izabranu vladu,
a nakon vojnog udara kojim je nekoliko mjeseci kasnije svrgnuta,
pružile su značajnu potporu izopačenoj vojnoj hunti i njezinim
podupirateljima iz elitnih krugova koji su preuzeli vlast. Trgovi-
na s Haitijem se povećala, unatoč međunarodnim sankcijama, a
dodatno se povećala za vladavine predsjednika Clintona, koji je
usto naftnu tvrtku Texaco ovlastio da opskrbljuje ubijanju sklone
vladare, u suprotnosti s vlastitim uputama.21 Preskočit ću sramo-
tan epilog, o kojem se opširno pisalo i drugdje, i samo istaknuti da
su 2004. godine dva tradicionalna mučitelja Haitija, Francuska i
Sjedinjene Države, kojima se ovaj put pridružila i Kanada, još jed-
nom žestoko intervenirali, otimajući predsjednika Aristidea (koji
je u međuvremenu ponovno izabran), te ga otpremili u središnju

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 21 28/10/16 14:19

 22 noa m chomsk y

Afriku. Aristideu i njegovoj tvrtki potom je praktički zabranjeno

da sudjeluju u farsi od izbora 2010./11., a to je samo najnovija
epizoda u stravičnoj povijesti koja traje stotinama godina i o kojoj
se ne zna gotovo ništa među onima koji su odgovorni za zločine,
onima koji više vole priče o posvećenim nastojanjima da se narod
koji pati spasi od sumorne sudbine.
Još jedna sudbonosna Kennedyjeva odluka iz 1962. bila je
slanje specijalnih snaga, pod zapovjedništvom generala Williama
Yarborougha, u Kolumbiju. Yarborough je kolumbijskim sigurno-
snim snagama savjetovao da poduzmu „paravojne, saboterske i/ili
terorističke aktivnosti protiv poznatih zagovornika komunističkih
ideja“, aktivnosti koje „trebaju imati potporu Sjedinjenih Drža-
va“.22 Značenje izraza „zagovornici komunističkih ideja“ nedvo-
smisleno je pojasnio ugledni predsjednik kolumbijskog Stalnog
odbora za ljudska prava, bivši ministar vanjskih poslova, Alfredo
Vázquez Carrizosa, koji je napisao da je Kennedyjeva vlada „ulo-
žila velik trud u to da našu redovnu vojsku pretvori u protupo-
bunjeničke brigade, prihvaćajući novu strategiju vodova smrti“ i
uvodeći

ono što se u Latinskoj Americi naziva doktrinom nacionalne

sigurnosti… [ne] obranu od vanjskog neprijatelja, nego način na
koji vojna elita počinje gospodariti cijelom igrom… [uz] pravo
da se bori protiv unutarnjeg neprijatelja, kao što je utvrđeno
brazilskom doktrinom, argentinskom doktrinom, urugvajskom
doktrinom i kolumbijskom doktrinom: riječ je o pravu na bor-
bu protiv i istrebljenje društvenih radnika, sindikalista, muška-
raca i žena koji ne podupiru establišment i za koje se pretpo-
stavlja da su komunistički ekstremisti. A to se moglo odnositi
na sve, pa tako i na aktiviste koji se zalažu za ljudska prava kao
što sam ja.23

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 22 28/10/16 14:19

 tko vl ada svijetom? 23

Vázquez Carrizosa živio je pod jakom zaštitom u svojoj rezi­

denciji u Bogoti kad sam ga 2002. posjetio u sklopu misije Amne-
sty Internationala, koji je upravo bio pokrenuo cjelogodišnju
kampanju zaštite boraca za ljudska prava u Kolumbiji, tako reagi-
rajući na stravične napade u toj zemlji na aktiviste posvećene ljud-
skim pravima i sindikalnoj borbi, kao i uglavnom uobičajene žrtve
državnog terora: siromašne i bespomoćne.24 Teror i mučenje u
Kolumbiji zamijenio je kemijski rat („zaprašivanje“) u provinciji,
pod izlikom suzbijanja uzgoja i preprodaje droge, što je dovelo do
velikih tragedija i masovnog bijega preživjelih u urbane slamove.
Kolumbijsko ministarstvo pravosuđa danas procjenjuje da su pa-
ravojne snage, koje su često djelovale u tijesnoj suradnji s vojskom
koju je financirao SAD, ubili više od 140 000 ljudi.25
Tragova pokolja ima posvuda. Godine 2010., na gotovo nepro-
hodnome zemljanom putu do jednoga izoliranoga sela u južnoj
Kolumbiji, moji suputnici i ja prošli smo kraj malene čistine s
mnoštvom jednostavnih križeva koji su označili grobove žrtava na-
pada paravojnih snaga na lokalni autobus. Izvještaji o ubijanjima
više su nego zorni i bolni. Kad provedete malo vremena s preživje-
lima, nekima od najljubaznijih i najsuosjećajnijih ljudi koje sam
ikada imao čast upoznati, slika postaje još živopisnija i samo još
bolnija.
Ovo je tek najkraći mogući prikaz užasnih zločina za koje Ame-
rikanci snose nemalu odgovornost i koje smo u najmanju ruku
lako mogli ublažiti i poboljšati stanje. No ugodnije je uživati u
pohvalama za odvažno prosvjedovanje protiv zloporaba koje čine
službeni neprijatelji: to je zgodna i ispravna aktivnost, ali ne i pri-
oritet intelektualca usmjerenog na vrijednosti koji ozbiljno shvaća
odgovornost i dužnosti takvoga stava.
Kad je riječ o žrtvama koje su u domašaju naše moći, za razliku
od žrtava u neprijateljskim zemljama, one se ne samo ignoriraju i
brzo zaboravljaju nego se još i cinično vrijeđaju. Jedan od istaknu-
tijih primjera te činjenice pojavio se nekoliko tjedana nakon uboj-

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 23 28/10/16 14:19

 24 noa m chomsk y

stva latinskoameričkih intelektualaca u Salvadoru, kada je Václav

Havel posjetio Washington i obratio se zastupnicima u oba doma
Kongresa. Pred opčinjenom publikom Havel je na sva usta hvalio
„branitelje slobode“ u Washingtonu koji „razumiju odgovornost
koja proistječe“ iz činjenice da je riječ o „najmoćnijoj zemlji na svi-
jetu“ – a osobito važno: odgovornost za okrutan atentat na njego-
ve kolege u Salvadoru samo nekoliko tjedana ranije. Klasu liberal-
nih intelektualaca njegov je govor ushitio. Havel nas je podsjetio
da „živimo u romantično doba“, oduševljeno je napisao Anthony
Lewis u New York Timesu.26 I drugi istaknuti liberalni komenta-
tori oduševljeno su govorili o Havelovu „idealizmu, ironičnosti,
humanosti“, dok „propovijeda tešku doktrinu individualne odgo-
vornosti“ i dok je Kongres „očito ispunjavalo bolno poštovanje“
prema njegovoj genijalnosti i poštenju, te se pitao zašto Americi
nedostaje intelektualaca koji moral „tako uzdižu iznad vlastitih
interesa“.27 Ne moramo se previše baviti razmišljanjem o tome
kakve bi reakcije bile da je otac Ignacio Ellacuría, najistaknutiji
među ubijenim isusovačkim intelektualcima, izgovorio takve riječi
u ruskoj Dumi nakon što su elitne jedinice koje je naoružao i obu-
čio Sovjetski Savez ubile Havela i još šestoricu njegovih suradnika
– takav bi nastup, dakako, bio nezamisliv.
Budući da gotovo i ne vidimo što nam se događa pred očima,
nije neobično da su nam događaji koji se odvijaju na malo većoj
udaljenosti krajnje nevidljivi. Jedan poučan primjer: slučaj kada je
predsjednik Obama u svibnju 2011. u Pakistan uputio sedamdeset
devetoricu komandosa da provedu nešto što je očito bio planirani
atentat na glavnog osumnjičenika u terorističkim napadima 11.
rujna, Osamu bin Ladena.28 Iako je bio meta operacije, nenao-
ružan i bez zaštite, iako ga je bilo lako uhititi, jednostavno su ga
ubili, a tijelo mu bez obdukcije bacili u more – bio je to „prave-
dan i nužan“ potez, čitamo u liberalnim medijima.29 Neće biti
suđenja, kao što ga je bilo u slučaju nacističkih ratnih zločinaca
– tu činjenicu pravni autoriteti u inozemstvu ne previđaju. Oni

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 24 28/10/16 14:19

 tko vl ada svijetom? 25

su opravdali operaciju, ali su se usprotivili takvoj proceduri. Kao

što nas podsjeća profesorica na Harvardu Elaine Scarry, zabrana
ubojstava i atentata u međunarodnome pravu vuče korijene još
od Abrahama Lincolna, koji je snažno osudio takvu praksu, po-
zive na takvo ubijanje 1863. godine nazivajući „međunarodnim
odmetništvom“, „skandalom“ na koji „uljuđene nacije“ gledaju s
„užasom“ i koji zaslužuje „najstrožu moguću odmazdu“.30 Od tog
smo doba prevalili velik put.
U vezi s operacijom bin Ladenove likvidacije trebalo bi reći još
puno toga, pa tako i spomenuti spremnost Washingtona da se su-
oči s ozbiljnom opasnošću od velikog rata, pa čak i curenja nukle-
arnog materijala džihadistima, kao što sam već navodio drugdje.
Ali zadržimo se na odabiru nomenklature: bila je to operacija Ge-
ronimo. Taj je naziv izazvao veliko ogorčenje u Meksiku, a protiv
njega prosvjedovale su i autohtone skupine u Sjedinjenim Država-
ma, no čini se da nitko drugi nije primijetio činjenicu da Obama
bin Ladena uspoređuje s poglavicom indijanskog naroda Apaša
koji je predvodio odvažan otpor svojih sunarodnjaka osvajačima.
Tako nepromišljen odabir naziva podsjeća na lakoću kojom oružje
kojim ubijamo nazivamo prema žrtvama vlastitih zločina: Apache,
Blackhawk, Cheyenne. Kako bismo reagirali da je Luftwaffe svoje
lovce nazivao „Židov“ i „Ciganin“?
Poricanje tih „odvratnih grijeha“ ponekad je eksplicitno. Spo-
menut ćemo samo nekoliko skorašnjih slučajeva. Prije dvije go-
dine, u jednome od vodećih ljevičarsko-liberalnih intelektualnih
časopisa, The New York Review of Books, Russell Baker iznio je
osnove onoga što je doznao iz djelâ „junačkog povjesničara“ Ed-
munda Morgana. Radilo se, naime, o zaključku da su Kolumbo i
prvi istraživači dolaskom u Novi svijet zatekli „neizmjeran kon-
tinent rijetko naseljen poljodjelskim i lovačkim narodima… U
bezgraničnome i neokaljanome svijetu koji se prostirao od tropske
džungle do zaleđenoga sjevera, jedva da je bilo nešto više od mili-
jun stanovnika“.31 Takav proračun pogrešan je za mnogo desetaka

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 25 28/10/16 14:19

 26 noa m chomsk y

milijuna, a to „neizmjerno“ obuhvaćalo je i napredne civilizacije

diljem tog kontinenta. Nije bilo nikakvih reakcija, iako je uredniš-
tvo četiri mjeseca poslije objavilo ispravak, navodeći da je u Sjever-
noj Americi tada možda živjelo čak 18 milijuna ljudi – ipak, i dalje
su nespomenutima ostali još deseci milijuna „od tropske džungle
do zamrznutoga sjevera“. Sve je to bilo dobro poznato još prije
više desetljeća – pa tako i napredne civilizacije i zločini koji će tek
uslijediti – ali nisu bili dovoljno važni čak ni za usputno spominja-
nje. Godinu poslije, u časopisu London Review of Books, ugledni
povjesničar Mark Mazower spomenuo je američko „zlostavljanje
autohtonog stanovništva“, što također nije izazvalo nikakve ko-
mentare.32 Bismo li prihvatili riječ „zlostavljanje“ za jednake zloči-
ne koje su počinili naši neprijatelji?

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 26 28/10/16 14:19