lokalni rat ili sukob, u koji bi se spremno umiješale europske sile štiteći svoje navodne interese.

No to bi ih miješanje redovito dovodilo na rub međusobna rata.

Njemačka se protivila pokušajima Francuske da od afričke države Maroko učini svoju koloniju.
Spor je imao svoje vrhunce tijekom dviju marokanskih kriza, 1905. i 1911. godine. Tijekom prve
krize Francuska je, uz odobrenje Velike Britanije, pokušala prisvojiti Maroko. Predsjednik
njemačke vlade Bernhard von Bülow nagovorio je njemačkog cara Vilinta ii. da 1905. godine
posjeti Maroko i podrži neovisnost tamošnjeg vladara. Nakon tog demonstrativnog posjeta sazva
je međunarodna konferencija na kojoj je odlučeno kako će Maroko ostati neovisna država,
premda u francuskoj interesnoj sferi, To je omogućivalo Francuskoj da gospodarski iskorištava tu
sjevernoafričku državu, što je uzrokovalo pobunu 1911. godine. Francuzi su vojno intervenirali
protiv pobunjenika, dok su Nijemci na krizno područje poslali topovnjaču Panther tražeći da
Maroko ili neki drugi di Afrike postane nova njemačka kolonija. Kriza je završila dogovorom:
Francuska je Njemačkoj, umjesto Maroka, ustupila pogranični dio Konga.

Antanta i Trojni savez nisu se sukobljavali samo zbog kolonija. Godine 1908. Austro-Ugarska je
odlučila i formalno pripojiti Bosnu i Hercegovinu. Tome su se protivili srpski političari koji su BiH
smatrali dijelom buduće proširene Srbije. Izbila je međunarodna kriza koja je zaprijetila ratom jer
je Austro-Ugarsku podržavala Njemačka, a Srbija je imala potporu Rusije.

Jugoistočna je Europa na početku 20. stoljeća bila na glasu kao politički nestabilno područje,
premda se to s punim pravom može reći za Europu općenito. Nekad moćno Osmansko Carstvo na
početku 20. stoljeća bilo je nepovratno oslabljeno. Tijekom 19. stoljeća izgubilo je mnoga
područja, ali je još uvijek imalo prostrane teritorije na Balkanskom poluotoku. Ostale balkanske
države željele su iskoristiti tu slabost, zajedničkim snagama pobijediti Osmansko Carstvo i potom
međusobno podijeliti osvojeno područje. Zbog toga je 1912. godine na poticaj Rusije osnovan
Balkanski savez. Savez su činile Grčka, Srbija, Crna Gora i Bugarska. Širenje balkanskih država na
račun Osmanskog Carstva značilo je i jačanje ruskog utjecaja u tom dijelu Europe.

U listopadu 1912. godine države Balkanskog saveza objavile su rat Osmanskom Carstvu - Prvi
balkanski rat, u kojemu su nakon nekoliko mjeseci i pobijedile. Prema mirovnom ugovoru,
Osmanlijama je u Europi ostalo samo usko područje oko Carigrada. Države Saveza među sobom
su, kako je i planirano, podijelile novoosvojena područja, a na obalama južnog Jadrana utemeljena
je nova europska država: Albanija.

Bugarska je bila nezadovoljna postignutim dogovorom o podjeli Makedonije te je bez objave rata
u ljeto 1913. godine napala Srbiju i Grčku. Time je započeo Drugi balkanski rat - rat između
dojučerašnjih saveznika. U rat su se ubrzo, na strani napadnutih država, uključile Rumunjska,
Crna Gora, a zatim i Osmansko Carstvo. Bugarska je vojska za manje od mjesec dana doživjela
potpuni slom.

Velike su sile nastojale pomoći u rješavanju balkanske krize, misleći ipak na sve interese. Rusija je
podržavala Balkanski savez jer je željela proširiti svoj utjecaj u tom dijelu Europe na štetu
Osmanskog Carstva. Zbog istog je razloga Austro-Ugarska bila protivnica Balkanskog saveza, jer je
u Rusiji vidjela opasnoga konkurenta u borbi za utjecaj na Balkanu.

GOSPODARSTVO
U drugoj polovici 19. i na početku 20. stoljeća zapadna Europa i Sjeverna Amerika ubrzano su se
gospodarski razvijale, što je, zapravo, bilo uvjetovano i kolonijalizmom. Pristup jeftinim ili
besplatnim sirovinama, jeftina radna snaga i golema bescarínska tržišta omogućili su europskim
državama dotad neslućení gospodarski uzlet.

Proizvodnja je ubrzano rasla. Tomu je, uz kolonijalizam, pridonijela druga industrijska revolucija,
razdoblje velikih gospodarskih promjena u drugoj polovicí 19. i na početku 20. stoljeća, u kojem su
nove spoznaje u znanosti i brojna tehnička otkrića unaprijedili tvorničku proizvodnju, ali i utjecali
na društvene promjene i svakodnevni život, Gradovi su se razvijali, arhitekti su se natjecali u
gradnji neobičnih i smjelih građevina poput Eiffelova tornja i prvih nebodera.

Životni su se uvjeti poboljšavali. U Europi i Americi počeo je donekle jačatí srednji sloj umjereno
bogatih ljudi, a poboljšao se i položaj radníka. Ipak, glavnina novostvorenih bogatstava i dalje je
bila rezervirana za mali broj bogatih poduzetnika.

Gospodarski je razvoj tog doba tekao u uvjetima slobodnoga tržišnog natjecanja. Svaka je tvrtka
svoje proizvode i usluge nudila kupcima koje je nastojala prući cijenom, kvalitetom ili reklamom.
Država je jamčila ravnopravnost tržišnog natjecanja između konkurentskih tvrtki koje su nudile
slične proizvode. Ali pojava tzv. trustova potkraj 19. stoljeća narušila je tu ravnopravnost. Trustovi
su nastajali udruživanjem više tvrtki pod zajedničkom upravom. Nova, divovska tvrtka tada stječe
monopol na tržištu, odnosno postaje jedini ponuđač određenog proizvoda, čime povećava svoju
dobit. Vlade mnogih zemalja zabranjivale su trustove.

Dakle, broj je tvornica naglo rastao, a proizvodnja se povećavala. No događalo se da proizvodnja

nadmaši potražnju za robom. Tada bi nastajale gospodarske krize. Tvornice i druge tvrtke koje su
precijenile svoje poslovne mogućnosti tada su propadale i proglašavale bankrot. Radnici su
ostajali bez posla. Napredak gospodarstva bio bi zaustavljen na nekoliko godina, a zatim bi
uslijedio oporavak. Krize su izbijale svakih 10 - 20 godina.

Opisani gospodarski sustav naziva se kapitalizam, prema pojmu kapital. Kapital je višak zarade
koji kapitalist (poduzetnik) ulaže u druge poslove. Taj su višak zarade kapitalističke velesile
najviše stjecale izrabljujući svoje kolonije.

Izvan Europe i Sjeverne Amerike industrijska je revolucija tek započinjala.

DRUŠTVENI ODNOSI
Novi obogaćeni, poduzetnički društveni sloj (često nazivan i buržoazijom – viša i srednja
građanska klasa; vlasnici tvornica, banaka, trgovačkih tvrtki), težio je raskošnijem životu i novoj
građanskoj kulturi kojom bi se razlikovao od nižih slojeva radništva. Ipak, razlike između krupne i
sitne buržoazije bile su velike. Krupni su buržuji bili vlasnici tvornica i banaka, a oni sitni vlasnici
prodavaonica, manjih radionica i sl.

Razvojem gospodarstva, a posebno s rastom industrije, povećavao se i broj radnika. Njihov se

položaj ipak popravio u usporedbi s prvom polovicom 19. stoljeća (barem u Europi i Sjevernoj
Americi): radili su u povoljnijim uvjetima, bili bolje plaćeni, radno im je vrijeme bilo ograničeno, a
ukinut je i dječji rad. No borba za poboljšanje položaja radnika se nastavljala.
Radnički je pokret bio podijeljen. Marksisti komunisti su na temelju Marxova učenja tvrdili da se
položaj radnika može popraviti samo komunističkom revolucijom u kojoj bi se sredstva za
proizvodnju oduzela kapitalistima i dodijelila radnica dolaskom komunista na vlast. Još za
Marxova života osnovana je tzv. Radnička internacionala, svjetsko udruženje radnika, zapravo
komunista. „Pobijediti one koji imaju političku moć, velika je obveza radničke klase", izjavio je
Marx na osnivačkoj skupštini Internacionale 1864. godine.

Drugi su radnički vođe smatrali da takav način borbe pogoršava položaj radna jer ih dovodi u
sukob s postojećim državnim zakonima. Stoga su se za radnička prava na drukčiji način borile
posebne organizacije radnika - sindikati. Sindikati nisu željeli mijenjati državno uređenje, nego su
s2 ograničili na borbu (često žestoku) za poboljšanje radnih uvjeta i radničkih plaća. Premda su
djelovali u granica zakona, sindikati su znali svoju borbu toliko zaoštriti da su ugrožavali vlast, pa
i funkcioniranje države. Najjače sindikalno oružje bila je obustava rada – štrajk.

U stvarnosti, djelatnosti Radničke internacionale i sindikata često su se isprepletale. Nerijetko su

u organizaciji određenog štrajka prste imali i određeni sindikati predstavnici Internacionale;
jedina je razlika bila u tome što su vođe Internacionale u svakom štrajku vidjeli sjeme buduće
revolucije. Za policiju, članovi Internacionale (dakle, komunisti) bili su mnogo opasniji od običnih
sindikalista. Član Internacionale Theodore Cuno uhićen je 1872. godine u Veroni (Italija) pod
optužbom da i „lijenčina iz Milana, lutalica bez sredstava za život, opasan agent Internacionale te
zbog navedenih razloga mora biti prognan iz talijanskoga kraljevstva".

U istom su razdoblju osnivane i političke stranke koje su u parlamentima za. stupale radnike. One
su u nazivu najčešće nosile pridjeve radnička, socijalistička ili socijaldemokratska. Pojam
socijalizma, pak, odnosio se općenito na političke zahtjeve za zaštitom radničkih prava.

POLOŽAJ ŽENA. SUFRAŽETSKI POKRET

Zapadno je društvo tijekom 19. i na početku 20. stoljeća bilo izrazito patrijarhalno. Ženski i muški
poslovi bili su strogo odvojeni i različito plaćeni. Od pripadnice bogate buržoazije nije se
očekivalo da zarađuje za život ili da se bavi nečim što ne bi bilo povezano s kućom, obitelji ili
zabavom. Od muškarca se očekivalo da zarađuje novac nekim uglednim poslom i skrbi se za
obitelj. Najsiromašnije žene, pak, često nisu imale izbora nego raditi bilo što da bi preživjele.

Tijekom 19. stoljeća mnogi su ljudi uviđali kako neravnopravan položaj žena nije prirodan.
Engleski mislilac John Stuart Mill još je 1869. godine napisao kako je „podložnost jednog spola
drugom sama po sebi pogrešna" te kako bi „trebala biti zamijenjena sustavom potpune
ravnopravnosti". Susan B. Anthony, pak, tvrdila je da „žena ne smije ovisiti o zaštiti muškarca, već
treba naučiti da se štiti sama."

Žene su bile neravnopravne i u političkim pravima. Dok su muškarci u većem dijelu zapadnog
svijeta stekli opće pravo glasa, ženama je to pravo bilo uskraćeno. Stvari su se počele mijenjati s
pojavom sufražetskog pokreta (lat. suffragium – pravo glasa) koji je najsnažniji bio u Velikoj
Britaniji i Sjedinjenim Američkim Država. Sufražetkinje su (premda je u pokretu bilo i muškaraca)
zahtijevale zakonske promjene koje će ženama omogućiti da glasaju na izborima, kao i da budu
birane u tijela vlasti. Britanske je sufražetkinje vodila Emmeline Pankhurst, a Amerikanke su
vodile Lucy Burns i Alice Paul. Istaknimo da su novozelandske sufražetkinje, a posebno je aktivna
bila Kate Shepard, prve izborile pravo glasa - 1893. godine.