Razvoj tehnologije odrazio se i na proizvodnju oružja.

Šveđanin Alfred Nobel izumio je 1867. godine dinamit - novu vrstu eksploziva, snažniju od baruta.
Na Nobelovo razočaranje, dinamit je naveliko upotrebljavan u razorne svrhe i za nasilje. Želeći da
ga budući naraštaji upamte kao dobrotvora, Nobel je novcem zarađenim od dinamita utemeljio
Nobelovu nagradu za više područja znanosti, kao i za književnost te za doprinos miru u svijetu.

Polovicom 19. stoljeća u Belgiji i Francuskoj izumljena je mitrailleuse, a u SAD-u gatling gun -
najraniji tipovi strojnica. Strojnice su mogućnošću ispaljivanja velikog broja metaka u kratkom
vremenskom razmaku znatno povećale broj žrtava u ratovima.

Na početku 20. stoljeća započelo je doba uporabe zrakoplova i podmornica. Riječanin Giovanni
Biago Luppis, u suradnji s engleskim inženjerom Robertom Whiteheadom, izumio je torpedo, koji
se proizvodio u riječkoj tvornici. Torpedo je za nekoliko desetljeća postao standardno oružje svih
ratnih mornarica u svijetu.

UMJETNOST
Potkraj 19. i na početku 20. stoljeća u umjetnosti se javlja modernistički pokret. Modernisti su
smatrali da umjetnik ne bi trebao u svojim djelima prikazivati društvo u kojemu živi, nego svojom
umjetnošću stvoriti novu i originalnu stvarnost. Modernistima je bila važna originalnost. „Jedino
je važno biti moderan", izjavio je jedan od začetnika modernizma, francuski pjesnik Arthur
Rimbaud. Za moderniste je također važna oštra kritika društva te suprotstavljanje građanskim
konvencijama.

Pojam avangarde usko je povezan s modernističkim pokretom: riječ je o maloj grupi umjetnika
koja otkriva (ili misli da otkriva) posve nov način umjetničkog izražavanja, te služi kao primjer
ostalima.

Začetnikom hrvatskoga književnog modernizma smatra se Antun Gustav Matoš, a među ostalim
predstavnicima ističemo Vladimira Vidrića, Dinka Šimunovića i Janka Polića Kamova. S obzirom
na neostvarene ciljeve hrvatskoga nacionalnog pokreta, u Hrvatskoj su (za razliku od zemalja
Zapada) i nacionalni osjećaj te domoljublje također pripadali modernim težnjama. U učmalome
austrougarskom društvu nacionalni je osjećaj bio neka vrsta bunta, ekscesa, odnosno ponašanja
usmjerenoga protiv malograđanske većine. Stoga su modernisti u Hrvatskoj rado isticali svoje
hrvatstvo. Matoš u svojim djelima često izražava patriotske osjećaje, iako ne na grub,
pamfletistički način. Vladimir Vidrić i Janko Polić Kamov zbog izražavanja nacionalnih osjećaja
odležali su po nekoliko mjeseci u zatvoru.

U Hrvatskoj je vrlo jak bio avangardni pokret u slikarstvu zvan secesionizam. Termin secesija
potječe od latinskog izraza za odvajanje: secesionisti, poput ostalih modernista, teže odvajanju od
umjetničke tradicije i stvaranju posve novoga umjetničkog stila. Najistaknutiji hrvatski
secesionisti bili su Bela Čikoš-Sesija i Mirko Rački. Josip Račić, Vladimir Becić i Miroslav Kraljević
predstavnici su kasnije generacije modernista; sva su trojica studirala na Akademiji u Münchenu,
gdje su bili poznati i pod zajedničkim nazivom „Hrvatska škola". Spomenimo još Slavu Raškaj i
svjetski poznatoga kipara Ivana Meštrovića. Ivan Zajc, skladatelj i dirigent, najviše je utjecao na
razvoj glazbene umjetnosti u Hrvatskoj potkraj 19. i na početku 20. stoljeća. Skladao je velik broj
raznovrsnih djela, među ostalim i 19 opera. Fran Lhotka se, osim kao skladatelj, posebno isticao
kao glazbeni pedagog. Velik su uspjeh postigle i skladbe Dore Pejačević. Operna pjevačica Milka
Trnina bila je najveća hrvatska operna umjetnica. Nastupala je diljem Europe i u SAD-u. Posebno
se isticala ulogama u Wagnerovim operama.

GLAZBA I FILM
Godine 1895. braća Auguste i Louis Lumière izumili su kinematograf - filmsku kameru koja je
služila i kao projektor. I mnogi su drugi izumitelji radili na izradi slične naprave; spomenimo
sveprisutnoga Thomasa Alvu Edisona, kao i Francuza Leona Boulyja koji je, navodno, napravio
kinematograf četiri godine prije svojih sunarodnjaka, ali ga nije registrirao kao patent. Bilo kako
bilo, izum kinematografa omogućio je prikazivanje pokretnih slika i tako je rođena nova
umjetnost - film. Film je postao iznimno popularan: već prve projekcije braće Lumière - prvim se
filmom smatra njihova snimka naslovljena Radnici izlaze iz tvornice - izazvale su veliko
zanimanje javnosti. Također je demonstrirana moć nove umjetnosti: publiku je prestravio kratki
film vlaka koji dolazi na kolodvor jer se činilo da će krenuti ravno na nju. Uvidjevši kako je film
mogući izvor dobre zarade, poduzetnici u Francuskoj i SAD-u (a kasnije i u drugim zemljama)
utemeljili su brojne filmske kompanije. Film je u svom ranom razdoblju bio isključivo crno-bijeli i
bez zvuka. Snimali su se uglavnom kratki filmovi, najčešće humorističnog sadržaja. Zlatno doba
američkog filma počelo je u godinama prije Prvoga svjetskog rata, kada su se najveće filmske
kompanije preselile u „uvijek sunčanu" Kaliforniju, u predgrađe Los Angelesa - Hollywood.

Glazba kao umjetnost bila je, naravno, popularna već stoljećima. ali novi su joj izumi omogućili da
proširi krug slušatelja. Riječ je o izumu fonografa Thomasa Alve Edisona te gotovo istodobnom
izumu gramofona Emilea Berinera. Dva su izuma snimala i reproducirala zvuk prema istom
načelu: Edisonova je naprava na zvuk reagirala urezujući žljebove na kositreni, kasnije voštani
valjak, dok je Emile Berliner umjesto valjka upotrijebio kružnu ploču. Gramofonske ploče
prodavale su se bolje od Edisonovih valjaka te su dominirale tržištem snimljene glazbe sve do
potkraj 20. stoljeća.

Tehnički pronalasci s kraja 19. i početka 20. stoljeća brzo su nalazili svoj put i do Hrvatske.
Kinematograf, dakle film, pojavljuje se u Hrvatskoj već godinu nakon svjetske premijere u Parizu,
a u Zagrebu je 1906. godine otvoren prvi stalni kinematograf, skraćeno - kino. Slično je bilo s
fonografom i gramofonom.

ALTERNATIVNI ŽIVOTNI STILOVI, AUTSAJDERI I MANJINE

Uvijek su u povijesti postojali pojedinci koji su živjeli na način koji baš i nije bio prihvatljiv većini
članova društva. Kriminalci, prosjaci, beskućnici, lutalice, umobolnici, boemi, prostitutke i
pripadnici različitih manjina živjeli su, dobrovoljno ili ne, na rubu društva.

Gradovi industrijski razvijenih zemalja postali su prenapučeni, a time pogodni za kriminal. Broj
provala, krađa, pljački i napada svih vrsta rastao je neviđenom brzinom. Nije bila rijetkost da
dobrostojeći građani nose pištolje kako bi se obranili. U društvu koje je iznimno cijenilo
materijalnu dobit i osobno bogaćenje pojedinci su pokušavali steći novac na nedopušten način.
Onima s društvenog dna bio je to jedini način preživljavanja. Država je reagirala boljom
organizacijom policije i gradnjom novih zatvora.
Kolonijalne su sile višak zatvorenika slale na rad u prekomorske kažnjeničke kolonije. Velika je
Britanija Australiju i Tasmaniju tijekom 19. stoljeća naseljavala gotovo isključivo kažnjenicima, a
Francuska je svoje kriminalce slala na zloglasni Vražji otok u Južnoj Americi. Ruske su se vlasti za
istu namjenu koristile pustom i hladnom pokrajinom Sibirom. Život u kažnjeničkim kolonijama
posvuda je bio sličan: težak rad uz iznimno loše životne uvjete (vrućinu, hladnoću, bolesti) i slabu
hranu vodio je u gotovo sigurnu smrt.

Posebna su skupina autsajdera bili boemi. Pojam boem skovan je u Francuskoj u 19. stoljeću, a
odnosio se na pisce i slikare koji su živjeli neobičnim načinom života: nisu poštivali pravila
ponašanja, nisu imali stalan posao ni sređen obiteljski život, živjeli su siromašno, ne brinući se o
budućnosti. Boemi su bili protivnici građanskoga (buržoaskog), sređenog načina života. Treba
imati na umu to da je malo koji boem dosljedno živio takvim, teškim načinom života, te da je u
mnogim slučajevima bila riječ o pukom prenemaganju. Mnogi su boemi u potrazi za slobodom
napuštali Europu. Francuski pjesnik Arthur Rimbaud posljednje je godine života proveo u istočnoj
Africi, a slikar Paul Gauguin na udaljenim tihooceanski otocima. Robert Louis Stevenson, pisac
romana Otok s blagom, također je utočište potražio na jednom otoku u Tihom oceanu.

Liberalne ideje o jednakosti svih ljudi jačale su u Europi i u svijetu. Pravo glasa odnosilo se na sve
veći dio stanovnika, a isti su zakoni vrijedili za sve građane. U stvarnosti, domovini liberalnih
ideja, ropstvo je ukinuto tek u doba Građanskog rata (1861. - 1865.), ali su Afroamerikancima (kao i
Indijancima) još desetljećima uskraćivana temeljna prava. U Europi su Židovi od davnina bili
manjina kojoj su na najokrutniji način uskraćivana prava. U 19. stoljeću europske su države
donijele zakone o emancipaciji Zidova, čime su oni u pravima izjednačeni s ostalim građanima,
premda su i dalje bili izloženi predrasudama i nepravdama. U Rusiji su Židovi stradavali u čestim
pogromima, rušilačkim pohodima većinskog stanovništva, u kojima su mnogi gubili imovinu, pa i
živote. Romi, narod podrijetlom iz Indije, također su bili izloženi progonima većinskog
stanovništva. Mnogi Romi tada su živjeli nomadskim životom i teško su se uklapali u
devetnaestostoljetne ideje o društveno poželjnim građanima.

Osobe čija se seksualnost razlikovala od društveno poželjne heteroseksualnosti zakon nije štitio.
Naprotiv, u mnogim je državama propisivao zatvorske kazne za njih. U javnosti je odjeknuo slučaj
engleskog pisca Oscara Wildea, koji je 1895. godine osuđen na dvogodišnju kaznu tamnice zbog
homoseksualnog odnosa.

Od velike važnosti je i abolicionistički pokret u Velikoj Britaniji (koji se prošio i u hrvatske

krajeve), koji se borio za ukidanje zakonski regulirane prostitucije i pomoć ženama prisiljenima
na prostituciju. Posebno se isticala Josephine Butler, čije je spise 1920-ih na hrvatski prevodila
Milica Bogdanović, osnivačica društva Zaštitnice djevojaka, inače prva žena koja je u Hrvatskoj
diplomirala (1905.) i doktorirala.

Život autsajdera i manjina u Hrvatskoj bio je kompliciran kao i u većem dijelu Europe i svijeta.
Spomenimo samo mentalne bolesnike. Još na početku 19. stoljeća u mnogim su hrvatskim
bolnicama izgrađeni odjeli za mentalne bolesnike, premda je veći dio njih smještaj još uvijek
nalazio u obiteljima, ubožnicima ili na ulici. Prva prava psihijatrijska bolnica izgrađena je tek na
poticaj bana Ivana Mažuranića 1879. u Stenjevcu (Zagreb). Godine 1885. slična je bolnica otvorena
u Šibeniku. Te prve umobolnice građene su za mali broj pacijenata. Bolnica u Stenjevcu izgrađena
je za 250 pacijenata, a već na početku njezina djelovanja bilo ih je dvostruko više. Stoga smještaj i