drugom vremenu.

Višenacionalna struktura Austro-Ugarske, s mnoštvom nasljednih pokrajina i

poluautonomnih područja, često je zbunjivala vanjske promatrače. O složenosti države kojom je
vladao Franjo Josip svjedoči i njegova titula: Franjo Josip Prvi, po milosti Božjoj car Austrijski, kralj
Ugarski, Češki, kralj Dalmatinski, Hrvatski i Slovenski, Galički, Vladimirski i Ilirski, arhivojvoda
Austrijanski itd.

POLITIČKO STANJE U HRVATSKOJ

Hrvatskim je banom od 1883. do 1903. godine bio Karoly Khuen--Héderváry. Taj eksponent
ugarske politike vladao je Hrvatskom pazeći na ugarske interese. U njegovo je doba, unatoč tomu
što je hrvatski u Banskoj Hrvatskoj bio službenim jezikom, nametana uporaba mađarskog jezika u
javnim ustanovama, posebno na željeznici.

Zbog takvih nastojanja Khuen-Héderváry nije bio popularan u Hrvatskoj te se postavlja pitanje
kako se uspio održati na vlasti dvadeset godina. Raznim je povlasticama i pogodnostima uspio
pridobiti zastupnike do tada hrvatski orijentirane Narodne stranke, kao i srpske zastupnike.
Izbori su bili sve samo ne demokratski: glasanje je bilo javno, pravo glasa imalo je samo 2 %
stanovnika, a stekli su ga na temelju bogatstva. Pravo glasa imali su i činovnici koji su došli iz
drugih zemalja, mahom poslušnici Khuen-Héderváryja. Svojoj je volji podredio i sudstvo, a tisak je
izložio cenzuri.

Oporbene stranke - Neovisna narodna stranka i Stranka prava - bile su preslabe da bi se mogle
suprotstaviti takvoj politici. Ali otpor javnosti bio je vrlo jak. Gode 1895. studenti su svoje stajalište
izrazili demonstrativnim paljenjem mađarske zastave u Zagrebu, na dan posjeta Franje Josipa koji
je došao na otvorenje nove zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta. Godine 1903. u Zagrebu i
okolici izbile su demonstracije i nemiri protiv vladavine Khuen-Héderváryja. Povod nemirima bilo
je postavljanje natpisa na mađarskom jeziku na zgradi Željezničkoga prometnog ravnateljstva u
Zagrebu. U sukobima s vojskom pale su i ljudske žrtve. Procjenjući kako je njegov položaj
oslabljen, vladar je smijenio Khuen-Héderváryja (duše, nakon smjene postavio ga je na još viši
položaj, (tj. na mjesto predsjednika Ugarsko-hrvatske vlade). No banovanje Khuen-Hedervaryja u
Hrvatskoj obilježen je i gospodarskim i kulturnim napretkom, u čemu je velike zasluge imao i
Izidor Kršnjavi. Na mjesto bana postavljen je Teodor Pejačević, predstavnik Narodne stranke, koji
je ipak donekle zastupao hrvatske interese. Međutim, u Hrvatskoj se pojavljuju nove političke
snage s mnogo radikalnijim zahtjevima od onih već sve slabe Narodne stranke.

POLITIKA NOVOG KURSA I HRVATSKO-SRPSKA KOALICIJA

Već smo napomenuli kako su hrvatske zemlje - Banska Hrvatska, Dalmacija i Istra - u to vrijeme
bile, premda u sastavu iste države, upravno razjedinjene. Još od polovice 19. stoljeća i ilirskog
pokreta jedan od najvažnijih ciljeva većine hrvatskih političara bilo je ujedinjenje hrvatskih
zemalja pod zajedničkom upravom bana Taj su cilj jednako isticali političari u Banskoj Hrvatskoj,
kao i oni u Dalmaciji i Istri. No takvoj su politici protivili i Beč i ugarska vlada: smatrali su kako bi
ujedinjenje hrvatskih područja moglo biti opasno za Austro-Ugarsku. Stoga je ono u sklopu
Austro-Ugarske bilo neostvarivo.

U Dalmaciji je Narodna stranka, koja je predstavljala Hrvate desetljećima, vodila političku borbu s
protalijanskim autonomašima. Njezin najveći uspjeh bilo je uvođenje hrvatskog jezika kao
službenoga u Dalmatinski sabor i škole te, naposljetku, proglašenje hrvatskog jezika službenim u
cijeloj Dalmaciji 1912. godine. Ipak, utjecaj Narodne stranke u Dalmaciji na početku 20. stoljeća
bio je sve slabiji. Pojavljuju se nove političke snage. Riječ je o članovima dalmatinske Stranke
prava - ponajprije o Frani Supilu i Anti Trumbiću. Oni su osnažili i donekle preoblikovali prijašnje
zahtjeve za ujedinjenjem hrvatskih zemalja predlažući tzv. trijalistički model monarhije.
Trijalizam se zapravo oslanja na postojeću dualnu prirodu Austro-Ugarske, predlažući utemeljenje
trećeg takvog dijela koji bi činili prostori naseljeni pretežno Južnim Slavenima: područje današnje
Slovenije, Hrvatske i BiH.

Iz redova iste stranke potekla je i tzv. politika novog kursa, koja je predviđala suradnju hrvatskih,
mađarskih, talijanskih i srpskih političara u Austro-Ugarskoj protiv zajedničkoga političkog
protivnika - vlade u Beču. Te su stavove iznijeli u Riječkoj rezoluciji 1905. godine. Srpski poslanici
iz Hrvatske i Dalmacije pridružili su se politici „novog kursa“ dva tjedna polije Zadarskom
rezolucijom. Zauzvrat su tražili priznanje ravnopravnosti hrvatskoga i srpskog naroda. S
mađarskim su političarima 1905. godine postignuti konkretni dogovori; uz novonastalu koaliciju
osim Srba pristali su i Talijani. Ipak, ta je koalicija bila vrlo krhka; desetljeća političkih i
nacionalnih sukoba ostavila su traga te je prvom prilikom politika novog kursa doživjela slom.
Povod slomu bio je sukob hrvatskih, talijanskih i mađarskih mladića u Rijeci 1907. godine te
ponovna mađarska nastojanja za mađarizacijom željeznice u Banskoj Hrvatskoj iste godine.

Politika novog kursa uvelike je utjecala i na kasnija zbivanja. Stvorena je Hrvatsko-srpska koalicija
koja je postala najsnažnija politička opcija u Banskoj Hrvatskoj, ali i šire. Vodeći političari
Koalicije bili su već spomenuti Frano Supilo i Ante Karlo, [04.08.20 17:43] Trumbić, a sa srpske je
strane to bio Svetozar Pribićević. Osnovni cilj Koalicije - trijalizam – često je u javnosti
predstavljan kao pokušaj rušenja Austro-Ugarske. Zbog toga su njezini članovi bili izloženi
policijskim i sudskim progonima. Produbljivanjem krize u državi, mnogi članovi Koalicije doista i
jesu priželjkivali raspad Austro-Ugarske i utemeljenje nove južnoslavenske države - riječ je o
politici koja će do punog izražaja doći tijekom Prvoga svjetskog rata.

Političkim su stanjem u Hrvatskoj posebno nezadovoljni bili mladi ljudi od kojih su neki bili
skloni i oštrijim metodama političke borbe.

Politička kriza u Banskoj Hrvatskoj vrhunac je dosegnula 1912. godine. Te je godine banom postao
Slavko Cuvaj; iste je godine, bojeći se novih nemira u Hrvatskoj, ugarska vlada, uz potporu Beča,
ukinula hrvatsku autonomiju i uvela komesarijat. Cuvaj je tako prestao biti banom; postao je
komesar – izvršitelj naredbi Pešte i Beča, bez mogućnosti da kreira samostalnu politiku. Taj je
potez doveo Hrvatsku do pravoga usijanja. U dijelu mladeži javila se zamisao o tome kako se s
predstavnicima omražene vlasti treba nasilno obračunati. Iste je godine Luka Jukić u Zagrebu
izvršio neuspio atentat na komesara Cuvaja, ubivši pritom Cuvajeva suvozača i policajca koji mu
se našao na putu dok je bježao. Godine 1913. Stjepan Dojčić pokušao je ubiti Cuvajeva nasljednika
Ivána Skerlecza.

Politički motivirano nasilje na početku 20. stoljeća nije bilo hrvatska specijalnost već ga je
potrebno gledati u širem kontekstu: različiti oblici radikalizma u politici u svijetu bili su izraženi
još od druge polovice 19. stoljeća. Mnogi su vladari, ali i predsjednici demokratskih država,
stradavali u atentatima. Mnogi od tih atentata bili su činovi usamljenih fanatika prije nego plod
organizirane akcije. Ogorčenost zastarjelim režimima, anarhističke i komunističke ideje o
apsolutno pravednom društvu te nacionalni osjećaji nadahnjivali su atentatore toga doba na
njihova nasilna djela.

HRVATSKA PUČKA SELJAČKA STRANKA

Godine 1904. braća Antun i Stjepan Radić utemeljili su Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS).
Kako se iz naziva može zaključiti, braća Radić obraćali su se seljaštvu, koje je u to vrijeme činilo
većinu stanovništva. Međutim, seljaštvo je bilo politički obespravljeno te se nova stranka borila za
opće pravo glasa. HPSS također se borio protiv ugarske prevlasti u Hrvatskoj – zabilježeno je kako
je Stjepan Radić odbijao kupovati željezničke karte jer su bile otisnute na mađarskom jeziku. Nije
manje važna bila ni prosvjetna djelatnost HPSS-a, u čemu je prednjačio Antun Radić: pokrenuo je
časopis Dom, namijenjen seljacima, skupljao i proučavao narodnu građu, dok su obojica čelnika
mnogo vremena provodila „na terenu", među narodom. Isprva mala stranka, postupno je osvajala
sve više glasova, unatoč nepovoljnom izbornom sustavu: na izborima 1905. godine stranka nije
osvojila ni jedno mjesto, tri godine kasnije osvojila je dva, a 1911. godine jedanaest zastupničkih
mjesta. Od jedanaest zastupnika, čak njih petorica bili su seljaci koji su se do tada bavili
zemljoradnjom. Bila je to velika novost u hrvatskome političkom životu.

DRUŠTVENE I GOSPODARSKE PRILIKE U HRVATSKIM ZEMLJAMA

POTKRAJ 19. I 20. STOLJEĆA. HRVATI U DIJASPORI

GOSPODARSKE PRILIKE
Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća najveći dio stanovnika Hrvatske živio je na selu i bavio se
poljoprivredom. Život na selu postajao je sve težim: već tradicionalno siromaštvo još se i povećalo
zbog pada cijena poljoprivrednih proizvoda. Jeftinije američko i rusko žito učinilo je rad seljaka na
polju praktički neisplativim. Struktura seljačkog zemljišta bila je izrazito nerentabilna; seljački se
posjed sve više usitnjavao. Poseban su problem činili zemljoposjedi u nekadašnjoj Vojnoj krajini.
Prijelaz sa zadružnoga na osobno vlasništvo nad zemljom često je bio traumatičan i nimalo nije
pogodovao razvoju poljoprivrede i gospodarstva općenito. Seljaci su u najvećem broju bili
presiromašni da bi mogli uložiti novac u mehanizaciju i modernizaciju svojih posjeda. Država je,
pak, osiromašenim seljacima nametala previsoke poreze. Mnoga su seljačka gospodarstva propala,
a brojni su seljaci emigrirali u prekomorske zemlje. Dio seljaka migrirao je i u gradove unutar
Hrvatske koji su se industrijski razvijali. Industrijska je revolucija u Hrvatskoj započela u drugoj
polovici 19. stoljeća. Parna se tehnologija primjenjivala najprije u prehrambenoj industriji – parni
mlinovi pojavili su se u Zagrebu, Vukovaru, Rijeci, Varaždinu - kao i u drvnoj industriji. Krajem 19.
i početkom 20. stoljeća Zagreb postaje vodeći industrijski centar. Najpoznatije tvornice tog doba
bile su tvornica kave Franck, tvornica olovaka Penkala-Master (danas TOZ), tvornica čokolade
Union (danas Kraš) i mnoge druge. Istaknimo i tvornicu sredstava za pranje i tvornicu žigica u
Osijeku te drvoprerađivačke industrije u Slavoniji i Gorskom kotaru. Ipak, razvoj industrije u
Hrvatskoj još je uvijek bio na početcima.

Uspješniji razvoj industrije kočila je i nedovoljno razvijena prometa infrastruktura. Izgradnju

željezničke mreže, nužne za brži razvoj industrije, kontrolirala je ugarska vlada. Ona je forsirala
izgradnju radijalne mreže sa središtem u Budimpešti, a nastojala je onemogućiti željezničko
povezivanje hrvatskih gradova. Željezničko povezivanje između Banske Hrvatske i Dalmacije bilo