23. 06. 2019. Teozofija » Sedam čovjekovih principa – A.

Besant

Sedam čovjekovih principa – A.Besant

UVOD

Pojava ove knjižice u svijetu zahtijeva nekoliko popratnih riječi. Ona je prva u seriji priručnika kojima se želi udovoljiti traženju javnosti za jednostavnim teozofskim
učenjem. Neki se žale da je naša literatura za prosječnog čitatelja prilično nerazumljiva, previše stručna i previše obimna, pa se nadamo da je ova edicija uspješno
rješenje i odgovor na istinsku potrebu.

Teozofija nije samo za obrazovane, ona je za svakoga.

Među onima koji će se u ovim knjižicama po prvi puta susresti s teozofskim učenjem možda će se naći nekolicina koja će biti potaknuta na daljnje udubljivanje u
teozofsku filozofiju, te će se s entuzijazmom studenta i gorljivošću neofita uhvatiti u koštac s još zahtjevnijim problemima u samom teozofskom učenju. No, ovi
priručnici nisu napisani za revnog studenta kojeg ni početne poteškoće ne mogu zaplašiti; oni su napisani za zaposlene ljude današnjice i na jednostavan način
objašnjavaju neke velike istine, kako bi lakše kročili kroz život i lakše sučeljavali smrt. Napisali su ih sluge Majstora koji su Starija Braća našeg čovječanstva i njiho
je jedini cilj biti na pomoći svojoj subraći.

1892.

SEDAM ČOVJEKOVIH PRINCIPA

Svi one koje privlači teozofija sa svojim temeljnim učenjem o bratstvu ljudi, te nadanjima koja pruža iz dodatnih saznanja i duhovog rasta, skloni su i odbijanju istog
pri prvim pokušajima upoznavanja sa materijom i to zbog njima stranih i neobičnih izraza, koje teozofi na svojim sastancima s lakoćom izgovaraju. Do ušiju im
dopire zbrka naziva: Atma-Buddhi, Kama-Manas, Trijada, Devachan, i odmah im se čini da je teozofija teško razumljiv studij. A ipak su mogli postati dobri teozofi,
samo da im početni entuzijazam nije bio ugušen bujicom sanskrtskog nazivlja. U ovom priručniku to će mnoštvo izraza biti svedeno na najmanju moguću mjeru i
samo će manji broj sanskrtskih imena biti predočen čitaocu. Zapravo, upotreba tih izraza postala je uobičajena u teozofiji zato što u engleskom jeziku nema
odgovarajućih izraza, te se umjesto njih koriste duge i nezgrapne rečenice kako bi se prenio odgovarajući smisao. Ipak je bolje na samom početku naučiti te izraze,
nego se mučiti s opisnim frazama – naime, kraće je i točnije npr. reći „Kama“, nego taj pojam opisati kao strastveni i emotivni dio naše prirode.

Čovjek je, prema teozofskom učenju, sedmerostruko biće ili bi se moglo reći da je sedmerostruke građe. Odnosno, čovjekova priroda ima sedam
aspekata, može se proučavati sa sedam različitih stajališta, sastavljena je od sedam principa.

Najjasniji i najbolji način je onaj koji čovjeka sagledava kao jedno, Duh ili istinsko Jastvo; to pripada najvišim sferama univerzuma, sveopće je i jednako za sve, to j
Božja zraka, iskra Božanske vatre. To će postati jedna individualnost koja će u sebi odražavati Božansko savršenstvo, to je sin koji postaje sličan ocu. Zbog toga je
Duh ili pravo Jastvo odjenuto slojevito, a svaki plašt odgovara određenom sloju univerzuma i omogućava Jastvu doći u dodir s tim slojem, spoznati ga i raditi na
njem. Na taj način se On usavršava i svi njegovi latentni potencijali postupno prerastaju u djelotvornu moć. Ovi slojevi, tj. plaštevi, mogu se međusobno razlikovati,
kako u teoriji tako i u praksi. Ako se čovjeka promatra vidovitim okom, svaki sloj je različit, a međusobno su odijeljeni jedan od drugog, za vrijeme trajanja fizičkog
života ili prilikom smrti, ovisno o naravi svakog pojedinog sloja. Kako god to formulirali, činjenice ostaju nepobitne – čovjek je u biti sedmerostruko biće, neprestan
u razvoju, i dok je jednim dijelom već očitovao svoj bitak, drugi dio ostaje pritajen, a to se odnosi na većinu ljudi. Čovjekova je svijest u stanju djelovati u onim
aspektima koji su se u njemu već razvili kroz djelatnost.

Ovaj razvoj se u sadašnjem trenutku čovjekove evolucije odvija na pet od mogućih sedam razina prirode. Dvije više razine – šestu i sedmu – čovječanstvo u
sadašnjem ciklusu neće doseći, osim u posve iznimnim slučajevima, tako da te razine zasad možemo izostaviti iz našeg proučavanja. No, kako je došlo do nekih
zabuna u odnosu na tih sedam razina, a sve zbog različitog nazivlja, na kraju knjige dodana su dva grafička prikaza koji pokazuju tih sedam razina prema našoj
podjeli kozmosa, te njihov suodnos prema višim razinama kozmosa kao cjeline, a također i potpodjelu onih pet u sedam, kao što je i prikazano u nekim našim
knjigama. “Razina” je zapravo položaj, etapa, stanje; tako da za čovjeka možemo reći da je po svojoj prirodi osposobljen, a uz uvjet da je potpuno razvijen, svjesno
djelovati u sedam različitih stanja ili, tehnički gledano, na sedam različitih slojeva bitka. Uzmimo jedan lako dokaziv primjer: čovjek može biti svjestan na fizičkoj
razini, tj. njegovo će fizičko tijelo osjećati glad i žeđ, bol od udarca ili posjekotine. Ali ako se kao vojnik nađe usred neke bitke, njegova će svijest biti u središtu
strasti i emocija i može se dogoditi da bude ranjen, a da toga uopće ne bude svjestan, budući da se svijest preselila s fizičke razine na razinu strasti i emocija. Kada
uzbuđenje prođe, njegova će se svijest vratiti na fizičku razinu i on će “osjetiti” bol od ranjavanja. Uzmimo za primjer jednog filozofa. Dok razmišlja o nekom
zakučastom problemu uopće nije svjestan tjelesnih potreba, emocija, ljubavi i mržnje. Njegova je svijest na razini intelekta, on je “odvojen”, tj. pozornost mu je
odvraćena od tjelesnih stanja i usmjerena je na razinu misli. Vidi se da čovjek može živjeti u tih nekoliko stanja, na tih nekoliko razina, pri čemu je neki od dijelova
njegove prirode aktivan u određenom vremenu. Razumijevanje samog čovjeka, njegove prirode, njegove snage i njegovih mogućnosti lakše će se postići i korisnije
usvojiti ako ga promatramo unutar ovih jasno postavljenih područja, nego ako izostavimo ovakvo raščlanjivanje, uzevši ga tek kao zbrkanu gomilu raznih svojstava
stanja.

Uzevši u obzir čovjekov život, kao i život poslije smrti, korisno je grupirati tih sedam principa u dvije grupe: jedna sadrži tri viša principa i stoga se zove Trojstvo, a
druga sadrži četiri niža i zove se Četvorstvo.
Č
www.teozofija.net/sedam-covjekovih-principa-a-besant/ 1/15
23. 06. 2019. Teozofija » Sedam čovjekovih principa – A.Besant
Trojstvo je besmrtni dio čovjekove prirode, to je “duh” i duša u kršćanskoj terminologiji; Četvorstvo je dio koji umire, tj. “tijelo” u kršćanstvu. Ovu podjelu na tijelo
duh i dušu načinio je Sv. Pavao i ista se koristi u ozbiljnijoj kršćanskoj filozofiji, premda je većini kršćanskog puka nepoznata.

U svakodnevnom govoru kaže se da čovjeka sačinjavaju duša i tijelo, ili pak duh i tijelo, pri čemu se riječ duh i duša naizmjence koriste, što rezultira priličnom
zbrkom. Ta olaka uporaba je pogubna za jasno poimanje čovjekove građe, a svaki teozof obratit će se kršćanskom filozofu, a ne nekom nedovoljno obrazovanom
kršćaninu, ako se ukaže potreba za razlikovanjem tih termina koji se teže poimaju. Svako filozofsko razmišljanje, pa čak i ono u najelementarnijem obliku, zahtijeva
pažnju ozbiljnog čitatelja, a brižljiva upotreba pojmova je preduvjet svakog znanja.

1. PRINCIP – GUSTO FIZIČKO TIJELO

Čovjekovo gusto fizičko tijelo naziv je za prvi od sedam principa. Izgrađeno je od fizičkih molekula, u opće prihvaćenom smislu te riječi, sa svojih pet osjetilnih
organa , pet osjetila, organom za kretanje, mozgom, i živčanim sistemom, aparatom za odvijanje različitih funkcija potrebnih za održanje tijela na životu. O tom
fizičkom tijelu ne možemo više reći u ovako kratkom prikazu. Zapadna znanost gotovo da već prihvaća teozofsko učenje da se ljudski organizam sastoji od
bezbrojnih “života” koji izgrađuju stanice. O tome H. P. Blavatsky kaže: “Znanost još nikada nije otišla tako daleko u prihvaćanju činjenice, zajedno s okultnim
učenjem, da su naša tijela, baš kao i tijela životinja, biljaka i minerala izgrađena od takvih bića (bakterija, itd.) koja, osim kod iznimno većih vrsta, ne može otkriti
nijedan mikroskop… Kako su fizički i kemijski sastojci u svim bićima isti, kemija može ustvrditi da i nema razlike u tvari od koje je građen vol i one od koje je
izgrađen čovjek.” Ali okultna znanost je daleko određenija. Ona tvrdi:

Ne samo da su kemijski sastojci isti, nego i isti bezbrojni nevidljivi životi izgrađuju atome od kojih je izgrađena planina kao i tratinčica, čovjek kao i
mrav, slon kao i stablo koje mu pruža zaklon od sunca. Svaka čestica – bilo da je nazvana organska ili anorganska – jest život.

Za njih su svaki atom i molekula u kozmosu istovremeno životodajni i smrtonosni (Tajna doktrina, I, str.281, novo izdanje (?)). Dakle, mikrobi “izgrađuju materijaln
tijelo i njegove stanice” pod utjecajem konstruktivne energije koju širi životna snaga – misao je koja će biti objašnjena kada se budemo bavili “životom” kao Trećim
Principom, kao i mikrobima koji također tu spadaju. Kada se “život” povuče, mikrobi se “nastavljaju širiti kao destruktivni sastojci”, te oni razbijaju i uništavaju
stanice koje su prije izgradili, i tako se tijelo rastače.

Čista fizička svijest je svijest stanica i molekula. Primjer ove samosvijesti je selektivni rad stanica, koje iz krvi uzimaju što im treba, a odbacuju ono nepotrebno. Taj
se proces odvija bez naše svijesti ili volje. Dakle, ono što fiziologija naziva pamćenjem, pamćenje je ove fizičke svijesti koja je za nas stvarno nesvjesna, barem dok
mozgom ne naučimo prenijeti s onu stranu svijesti. Ono što mi osjećamo nije jednako onome što osjećaju stanice. Kao što smo već prije rekli, mozak će na fizičkoj
razini uočiti bol od ranjavanja, ali svijest molekula, tj. skup molekula koje zovemo stanice, požuriti će ozdraviti oštećeno tkivo – dok je mozak potpuno nesvjestan ti
radnji – jer ih njihovo pamćenje tjera na ponavljanje iste radnje čak i onda kada to više nije potrebno. Odatle ožiljci na ranama, brazgotine, žuljevita koža i sl. O tom
se mogu naći mnogobrojni detalji u medicinskoj literaturi.

Smrt gustog fizičkog tijela nastupa s povlačenjem životodajne energije iz mikroba koji se tada počinju ponašati drugačije, a pojedini životi, kako među njima više
nema koordinacije, postaju međusobno odvojeni i raspršuju čestice stanica “čovjeka od praha”, nakon čega dolazi do tzv. raspadanja. Tijelo postaje vrtlog
neobuzdanih, nesređenih života, a prvotni tjelesni oblik, koji je bio rezultat njihove uzajamne zavisnosti, biva uništen njihovom snažnom individualnom energijom.
Smrt je tek jedan vid života, a uništenje jednog materijalnog oblika samo je predigra u izgradnji novog.

2. PRINCIP – ETERIČKI DVOJNIK

Nabrojimo samo neka od mnogobrojnih imena kojima se koristimo za drugi princip u čovjekovoj građi: Linga Sharira, astralno tijelo, dvojnik, duh, doppelgaenger,
astralni čovjek. Najprikladnije ime je eterički dvojnik, jer se taj naziv odnosi samo na drugi princip, definirajući odmah građu i izgled; dok se drugi nazivi koriste u
općenitom smislu i opisuju tijela sačinjena od profinjenije materije za razliku od one koja utječe na naših pet osjetila, bez obzira na to jesu li tu uključeni i drugi
principi ili nisu. Zato ću ovdje koristiti ime eterički dvojnik.

Eterički dvojnik je građen od materije koja je rjeđa i profinjenija, pa je nije moguće zamijetiti s naših pet osjetila, ali je to još uvijek materija koja
uključuje fizičku razinu, jer je njena funkcija vezana uz taj dio. To je stanje fizičke materije koja je tek nešto iznad naših stanja zvanih “kruto, tekuće,
plinovito”, koja tvore gusti dio fizičke razine.

Taj eterički dvojnik je dvojnik ili duplikat gustog fizičkog tijela kojem pripada, a od kojeg je odvojiv, iako se od njega ne može daleko odmaknuti.

To odvajanje teško da će uspjeti zdravom i normalnom čovjeku, ali kod osoba koje su fizički ili materijalizirajući mediji, taj se eterički dvojnik s lakoćom odvaja od
njihovog fizičkog tijela. Kada je odvojen od fizičkoga tijela, vidovnjak ga vidi kao njegovu točnu kopiju koja se drži za njega tankom niti. Zapravo je fizička veza
između tih tijela tako bliska da se povreda na eteričkom tijelu javlja kao oštećenje na fizičkom tijelu, a pojava se zove odjek. A. d’Assier u svojem poznatom djelu
(preveo ga je pukovnik H. S. Olcott, predsjednik – utemeljitelj Teozofskog društva) pod naslovom “Posmrtno čovječanstvo” – daje brojne primjere takvih odjeka.

Kada se eterički dvojnik odvoji od fizičkog tijela, ono izgubi podosta životne snage, pri čemu se energija dvojnika povećava, dok se u fizičkom tijelu smanjuje.
Pukovnik Olcott u gore spomenutoj knjizi u bilješci na str. 63 napominje:

“Kada dvojnika projicira osoba s iskustvom, samo tijelo izgleda ukočeno, a opće raspoloženje “sanjarsko” ili ošamućeno, izraz očiju je beživotan, rad srca i pluća je
usporen, a temperatura je prilično snižena. U tim okolnostima bila bi opasna svaka iznenadna buka ili nagli ulazak u sobu; dvojnik bi trenutno reagirao povukavši se
natrag u tijelo, srce bi grčevito kucalo i čak bi mogla nastupiti smrt.”

U slučaju Emilie Sagee (navedenom na str. 62-65) primjećeno je da djevojka izgleda blijedo i iscrpljeno kada je dvojnik bio vidljiv: “što je dvojnik bio vidljiviji i po
izgledu tjelesniji, proporcionalno tome je tijelo stvarne osobe bilo umorno, ispaćeno i beživotno; i, suprotno tome, kada je dvojnik oslabio ista osoba je ponovo dobi
snagu”. Ovaj fenomen je savršeno jasan svakom teozofu koji zna da je eterički dvojnik tijelo koje prenosi životodajni princip ili vitalnu snagu fizičkom tijelu, te
njegovo djelomično udaljavanje mora umanjiti energiju koja djeluje na molekule veće gustoće.

Vidovnjaci, poput one iz Prevorsta, tvrde da vide eteričku ruku ili nogu uz tijelo, iako je pojedini ud bio amputiran, a d’Assier o tome piše:

“Kada sam se bavio fiziološkim studijama, često me fascinirala jedna činjenica. Ponekad se događa da osoba koja je ostala bez ruke ili noge na mjestima gdje su bili
prsti nešto osjeća. Fiziolozi u tumačenju te anomalije pretpostavljaju da se radi o sposobnosti osjećaja ili sjećanja kod pacijenta, tako da on u ruci ili u nozi locira
osjećaj koji je povezan sa živcem iz batrljka… Priznajem da mi se ovo tumačenje čini neuvjerljivo i nikada me nije zadovoljavalo. Kada sam se bavio čovjekovim
dvojnikom, ponovo sam se sjetio pitanja o amputaciji i upitao sam se da li možda nije jednostavnije i logičnije anomaliju o kojoj sam govorio dovesti u svezu s
dvojnikom fizičkog tijela, a koji je svojom fluidnom prirodom u stanju izbjeći amputaciju” (cit. str. 103, 104).

Eterički dvojnik igra važnu ulogu u spiritizmu. I ovdje nam opet može pomoći vidovnjak. Vidovnjak je u stanju vidjeti eteričkog dvojnika kako izbija na lijevoj stran
medija i to je ono što se često naziva “materijaliziranim duhom”, a prisutni mu svojim mislima lako mijenjaju oblik, te on dobiva na snazi i životnosti, dok medij
zapada u duboki trans.

Vidovnjakinja, grofica Wachtmeister, kaže da je doživjela da je isti “duh” bio od prisutnih istovremeno prepoznat i kao bliski rođak i kao prijatelj; svatko ga je vidio
ovisno o svojim iščekivanjima, dok je njoj izgledao kao najobičniji dvojnik medija. H. P. Blavatsky mi je pričala o nevjerojatnim pojavama kojima je bila svjedok do
je boravila na imanju Eddy, kada je ona sama mijenjala oblik “duha” koji se pojavio, pretvarajući ga u likove osoba koje je ona poznavala a ostali nisu, te su prisutni
vidjeli te likove koje je ona proizvela snagom vlastite volje, oblikujući pritom gipku materiju medijevog eteričkog dvojnika.

Do micanja predmeta koje se događa pri tim seansama i u drugim prilikama, a da nisu bili vidljivo dodirnuti, dolazi djelovanjem eteričkog dvojnika i svatko tko želi
može naučiti kako svojom voljom izazvati taj fenomen. Radi se o trivijalnoj pojavi: čin pružanja eteričke ruke nije ništa posebniji od pružanja ruke fizičkog dvojnika

www.teozofija.net/sedam-covjekovih-principa-a-besant/ 2/15
23. 06. 2019. Teozofija » Sedam čovjekovih principa – A.Besant
što nije uopće ništa nadnaravno. Neke osobe nesvjesno proizvode tu pojavu, nenamjerno prevrćući stvari, praveći buku i tome slično, što znači da nemaju nikakvu
kontrolu nad eteričkim dvojnikom, te on tapka uokolo u njihovoj blizini kao mala beba koja pokušava hodati. Tome je tako stoga što eterički dvojnik, baš kao i fizičk
tijelo, ima nejasnu svijest o povezanosti među svojim dijelovima i nema duševnih sposobnosti koje mogu u njemu djelovati dok je odvojen od fizičkog tijela.

To nas dovodi do vrlo zanimljivog pitanja. Centri za osjetila smješteni su u četvrtom principu, za kojeg možemo reći da predstavlja most između fizičkih organa i
mentalne percepcije; utisci iz materijalnog svijeta djeluju na fizičke molekule u gustom fizičkom tijelu proizvodeći vibracije, koje djeluju kao bitan sastavni dio
stanica u organima za osjetila tj. u našim “osjetilima”.

Te vibracije zatim pokreću finije fizičke molekule eteričkog dvojnika u odgovarajućim osjetilnim organima od finije materije. Odatle vibracije prelaze
astralno tijelo ili četvrti princip s kojim ćemo se uskoro baviti, a gdje se nalaze odgovarajući centri za osjetila. Vibracije dalje prelaze na još profinjeniju
materiju niže mentalne razine, odakle se odbijaju natrag, dopirući do fizičkih molekula moždanih hemisfera, gdje postaju naša “fizička svijest”. Ovaj
povezani i nesvjesni slijed neophodan je za normalnu funkciju svijesti kakva je nama poznata. Dok spavamo ili smo u transu, bilo to prirodno stanje ili
pak uzrokovano nečim izvana, uglavnom su izostavljene prve dvije i posljednja etapa, a utisci počinju na astralnom planu i tamo se vraćaju, ne
ostavljajući nikakav trag na memoriju u mozgu. Međutim darovit ili izvježban medij, vidovit čovjek kojemu ne treba trans za izražavanje svojih
sposobnosti, u stanju je prenijeti svijest s fizičke razine na astralnu, ne gubeći pritom kontrolu nad fizičkim, te tako može djelovati na memoriju mozga,
zadržavajući znanje koje je stekao na astralnoj razini.

Za eteričkog dvojnika smrt znači isto što i za fizičko tijelo, a to je raspadanje njegovih sastavnih dijelova, rasipanje molekula. Kada dođe smrtni čas, eterički dvojnik
koji oživotvoruje tijelo kao cjelinu izlazi iz fizičkog tijela, a vidovnjak ga vidi kao ljubičasto svjetlo ili oblik koji lebdi nad umirućom osobom, a s čijim fizičkim
tijelom je još povezan tankom niti o kojoj smo već prije govorili. Kada se nit prekine, izlazi zadnji izdisaj a prisutni šapnu: “Umro je”.

Kako je eterički dvojnik građen od fizičke tvari, on ostaje u blizini leša i ljudi koji su u blizini mogu ga u tom trenutku, a i nešto kasnije, vidjeti. To je onaj tzv. “duh
pokojnika”, “prikaza” ili “sablast”. On se pari passu polagano raspada zajedno s fizičkim dvojnikom, a njegove ostatke vidovnjaci vide na grobljima kao ljubičasto
svjetlo koje lebdi iznad grobova.

Eto jednog od razloga zašto je kremiranje povoljnije od pokopa kao načina uklanjanja fizičkih ostataka čovjeka: vatra u nekoliko sati rastavi molekule
koje bi inače bile oslobađane u polaganom tijeku postupnog truljenja, čime brzo vraća gustu i eteričku materiju na njihovu vlastitu razinu, kako bi
molekule bile spremne opet sudjelovati u izgradnji novih oblika.

3. PRINCIP – PRANA, ŽIVOT

Svi Univerzumi, svi svjetovi, svi ljudi, sve životinje, sve raslinje, svi minerali, sve molekule i atomi, dakle sve što postoji, uronjeno je u ocean života, vječni život,
život beskrajan, život koji se niti ne smanjuje, niti povećava. Za svaki organizam, bio sićušan kao molekula ili golem kao univerzum, možemo reći da u sebi sadrži
nešto od tog života, da utjelovljuje u sebi svoj vlastiti život, dio tog univerzalnog života. Zamislimo živu spužvu koja raste u vodi koja je zalijeva, okružuje, prožima
ta voda, ocean, kruži svakim njenim otvorom, popunjava svaku poru. Ali o oceanu možemo razmišljati i kao o zasebnom entitetu izvan spužve, baš kao i o oceanu
kao sastavnom dijelu te spužve, pri čemu ih u mislima razlučujemo, ako želimo govoriti o svakom posebice. Tako je svaki život spužva uronjena u ocean
univerzalnog života koja u sebi sadrži nešto od tog oceana kao vlastiti dah života. Teozofija taj prisvojeni život naziva Prana, dah, što je treći princip u čovjekovoj
građi.

Točnije rečeno, “dah života” – kojeg Židovi nazivaju Nephesch, dah života koji je Adamu bio udahnut u nosnice nije samo Prana, nego Prana povezana s četvrtim
principom. Ovo dvoje zajedno čine “životodavnu iskru” (Tajno učenje, sv. I., str. 262). Ali za sada ćemo se baviti samo Pranom, životnom snagom kao principom ko
oživljuje tijela ljudi i životinja. Eterički dvojnik je prijenosnik tog života, za kojeg bismo mogli reći da djeluje kao sredstvo komunikacije, kao most između Prane i
gustog fizičkog tijela.

U “Tajnoj doktrini” naći ćemo tumačenje da Pranu u najnižem podrazredu čine mikrobi, poznati u znanosti; to su “nevidljivi životi” od kojih su izgrađene fizičke
stanice (vidi str. 7); to su “bezbrojne mirijade života” koje izgrađuju “glineno ljudsko tijelo”, fizička tijela (Tajna doktrina, svezak I., str. 245). “Službena znanost,
nejasno naslućujući istinu, shvaća da se u tijelu nalaze bakterije i druge sićušne čestice, ali u njima jedino vidi povremene i štetne posjetitelje kojima se pripisuju
uzroci bolesti. Okultizam – koji vidi život u svakom atomu i molekuli, bilo da su u mineralu ili ljudskom tijelu, zraku, vatri ili vodi – drži da je naše čitavo tijelo
izgrađeno od takvih života; najmanja bakterija pod mikroskopom u usporedbi s njima izgleda kao slon prema najsićušnijem infuzoriju (isto, str. 245). Ti “živi životi”
kontroliraju i upravljaju mikrobima, tim nevidljivim životima, i “indirektno” su graditelji, tj. izgrađuju kontrolirajući i upravljajući mikrobima, neposrednim
graditeljima, opskrbljujući ih onim što im je potrebno i djelujući kao život tih života. “Živi životi” su sinteza, bit Prane, “vitalna konstruktivna energija” koja
mikrobima omogućuje izgradnju fizičkih stanica. Jedna stara izreka sažima problem ovim uzvišenim i prosvjećujućim riječima: “Svjetovi su, za neupućene, izgrađen
od poznatih elemenata. Prema poimanju jednog Arhata, svi ovi elementi zajedno su božanski život; a podijeljeni, na razini manifestacije, to su bezbrojni i nebrojeni
“crores” (10 000 000) života. Vatra je JEDAN, na razini Jedne Realnosti, one koja se manifestira, stoga i varljiva, a njeni djelići užareni životi koji žive i postoje na
račun svakog drugog života kojega sagore. Stoga se i zovu Gutači… Svaka vidljiva stvar u ovom kozmosu bila je izgrađena od takvih života, od svjesnog i božansko
praiskonskog čovjeka, pa sve do nesvjesnih elemenata koji sačinjavaju tvar… Iz Jednog Života, bezobličnog i beživotnog, nastavlja se dalje svijet života”. (Tajna
doktrina, svezak I., str. 269). Kako u svemiru, tako i u čovjeku, sve ove bezbrojne živote, svu tu gradivnu snagu teozof poznaje kao Pranu.

4. PRINCIP – ASTRALNO TIJELO

Pokazujući kako je čovjek građen, došli smo do principa koji se ponekad naziva animalnom dušom, a u teozofskom rječniku je to Kama Rupa ili astralno tijelo (tijel
želja). Prema građi i načinu djelovanja smještamo ga na drugu ili astralnu razinu. Tu se svrstavaju svi nagoni, strasti, osjećaji i žudnje koji su u zapadnjačkoj
psihologiji klasificirani u podgrupe uma kao instinkti, sve vrste osjećaja. U zapadnjačkoj psihologiji novije struje um dijele u tri glavne grupe: osjećaje, volju i
intelekt. Osjećaji se još dijele na uzbuđenja i afekte, a ovi se opet dijele u grupe i podgrupe pod brojnim nazivima. Kama ili želja, sačinjena je od čitavog niza tih
“osjećaja” i možemo je opisati kao našu strastvenu i emotivnu prirodu. Tu ubrajamo sve animalne potrebe kao što su glad, žeđ, seksualni nagon, te sve strasti kao što
su ljubav (na nižoj razini), mržnja, zavist, ljubomora.

To je potreba za osjetilnim životom, za doživljajem fizičkih užitaka – “žudnja tijela, žudnja očiju, oholost uma”. To je najmaterijalniji princip u našoj
prirodi, koji nas čvrsto veže uz zemaljski život.

Među principima od kojih smo sačinjeni, nije molekularno građena materija ona koja je najgrublja, a najmanje bi to bilo ljudsko tijelo, Sthula Sharira to je zacijelo
srednji princip koji je stvaran animalni centar, dok naše tijelo samo služi kao njegov oklop i neodgovoran je činilac i medij putem kojeg iz nas izbija sve ono animaln
tijekom čitavog života”. (Tajno Učenje, svezak I., str. 280, 281).

Um povezan s nižim dijelovima Manasa, kao Kama-Manas, postaje normalna ljudska inteligencija povezana s radom mozga i taj vid njegova djelovanja uskoro ćem
proučavati. Promatran izdvojeno, um predstavlja zvijer u nama, a to je onaj Tennysonov “majmun i tigar”, sila čija je služba vezati nas uz zemlju i iluzornim
osjećajima zagušiti sva viša stremljenja.

Kao što smo vidjeli, Kama je, zajedno s Pranom, “dah života”, vitalan osjetilni princip koji zahvaća svaku česticu ljudskog tijela. Stoga je tu boravište svih osjećaja,
mjesto koje omogućuje rad organima za osjete. Već smo primijetili da su fizički organi za osjete, kao tjelesni instrumenti koji dolaze u neposredan dodir s vanjskim
svijetom, povezani s organima za osjete u eteričkom dvojniku. Ali ti organi ne bi bili u stanju djelovati ako ih na to ne bi potakla Prana, a njihove bi vibracije ostale
tek titraji, gibanje na materijalnoj razini u fizičkom tijelu, kada ne bi Kama, kao princip osjećaja, prenio vibracije u osjetila. Osjećaj je, zapravo svijest na kamičkoj
razini. Kada čovjeka obuzima neki osjećaj ili strast, teozof će za njega reći da je na kamičkoj razini, misleći pri tom da njegova svijest djeluje na toj razini. Evo
jednog primjera: stablo je u stanju odbijati zrake svjetla tj. eteričke vibracije, koje će pri dodiru s vanjskom opnom oka potaći na vibracije fizičke živčane stanice. On
će se dalje širiti kao vibracije u fizičke i astralne centre, ali pogled na stablo neće biti spoznat sve dok ne stigne do boravišta za osjećaje. Kama nam omogućuje
zamjećivanje kao takvo.

www.teozofija.net/sedam-covjekovih-principa-a-besant/ 3/15
23. 06. 2019. Teozofija » Sedam čovjekovih principa – A.Besant
Materija astralne razine obuhvaća tzv. elementalnu esencu – materijal od kojeg je sačinjeno tijelo-želja, a specifična svojstva te tvari omogućuju joj da služi kao oklo
u kojem Jastvo može doživjeti razne osjećaje. (Građa elementalne esence odvela bi nas predaleko od ovog osnovnog teksta). Astralno tijelo ili tijelo-želja, kako se
često naziva, ima još iz ranijih etapa evolucije oblik obične maglovite mase i nesposobno je za djelovanje kao samostalni prijenosnik svijesti. U dubokom snu ono
izlazi iz fizičkog tijela, međutim, ostaje u blizini, dok je um u njemu samom gotovo toliko uspavan koliko i samo tijelo. Ono može, ipak, biti pod utjecajem sila
astralne razine koje su mu srodne po građi i tada nastaju čulni snovi. U čovjeku koji je prosječno intelektualno razvijen tijelo-želja je postalo složenije. Kada je
odvojeno od fizičkog tijela ono mu je slično i po izgledu i po osobinama, međutim, čak ni tada nije svjesno svog okruženja na astralnoj razini, nego obavija mozak
kao školjka unutar koje mozak može normalno funkcionirati ukoliko još nije u stanju koristiti to tijelo-želja (astralno) kao samostalnog nosioca svijesti. Samo je kod
visoko razvijenog čovjeka astralno tijelo potpuno razvijeno i oživljeno, i nosilac je svijesti na astralnoj razini, baš kao što je fizičko tijelo na fizičkoj razini.

Nakon smrti viši dio čovjeka boravi još neko vrijeme u astralnom tijelu, a dužina boravka ovisi o razmjernoj gustoći ili finoći njegovih sastavnih dijelova.
Kada čovjek izađe iz njega, ono još neko vrijeme opstaje kao “ljuska” i, ako je pokojnik nižeg tipa, a tijekom života na zemlji je svoja raspoloženja
ispunjao strastima, nešto će od toga ostati zarobljeno u ljusci.

Tada ta školjka posjeduje svjesnost sasvim niskog stupnja, karakterizira je bezosjećajnost, bez savjesti je – riječju: nevaljano biće, tzv. “utvara”. Luta uokolo,
privučena mjestima koja potiču i zadovoljavaju životinjske želje te biva uvučena u struju onih čije su životinjske strasti jake i nezauzdive. Mediji slabijeg karaktera
neminovno privlače te nadasve nepoželjne posjetioce, čiji oslabljeni vitalitet zatim jača u njihovim prostorijama za seanse, gdje hvataju astralne odsjaje i imaju ulog
“bestjelesnog duha” nižeg stupnja. Ali to nije sve: ako je pri takvim seansama prisutan muškarac ili žena na jednako niskom stupnju razvoja, utvara biva privučena t
osobi i može se vezati uz nju ili njega, te se na taj način mogu stvoriti strujanja između astralnog tijela žive osobe i umirućeg astralnog tijela već pokojne osobe, a
nastali je rezultat krajnje bijedne naravi.

Duži ili kraći boravak astralnog tijela kao ljuske ili kao utvare ovisi o jačem ili slabijem razvoju životinjske i strastvene prirode umiruće osobe. Ako se za
vrijeme života na zemlji popuštalo životinjskoj prirodi i dozvoljavala se razuzdanost, ako su intelektualni i duhovni dijelovi čovjeka bili zapušteni ili
ugušeni, dakle, ako su životne struje bile svom svojom jačinom usmjerene na strasti, tada će i astralno tijelo vremenski duže opstojati na astralnoj razini
nakon što je fizičko tijelo dotične osobe već mrtvo. Ako je, pak, zemaljski život bio naglo prekinut nesretnim slučajem ili samoubojstvom, veza između
Kame i Prane ne raskida se lako: tada će astralno tijelo biti jače ispunjeno životom. S druge strane, ako su za vrijeme života na zemlji požude bile
svladane i zauzdane, ako su bile pročišćene i stavljene u službu čovjekova višeg razvoja, malo je onog što bi astralnom tijelu moglo dati snage, pa će se
ono brzo raspasti i rasplinuti.

Ostaje još jedna mogućnost, zastrašujuća po svojim posljedicama, koja može zadesiti četvrti princip, ali ona se ne može potpuno razumjeti sve dok se ne shvati peti
princip.

ČETVORSTVO ILI ČETIRI NIŽA PRINCIPA

Dijagram nižeg četvorstva: prolaznog i smrtnog; vidi Tajna Doktrina, tom I., str.292, izdanje Metaphysica, Bgd,2006. (U dijagramu je eterički dvojnik nazvan Linga
Sharira, iako je taj izraz sada odbačen zbog zabuna koje su nastale kao posljedica upotrebe dobro poznatog hinduskog filozofskog izraza u sasvim drugačijem smislu
H. P. B. je još za vrijeme života tražila od svojih učenika da preinače terminologiju koja je prije bila nemarno upotrijebljena.)

Do sada smo proučavali čovjeka i njegovu nižu prirodu, te smo došli do točke u razvoju do koje ga prati životinja. Četvorstvo, promatrano samo za sebe, prije nego
što dođe u doticaj s umom, tek je niža životinja; ono čeka utjecaj uma da bi postalo čovjekom. Teozofija poučava da je na taj način kroz prošle vjekove čovjek
nastajao, stadij po stadij, princip po princip, sve dok se nije razvio u četvorstvo nad kojim je lebdio Duh, no tada još nisu bili u međusobnom doticaju. Čekalo se da
um, koji mu je jedini mogao omogućiti daljnji rast i svjesnu vezu s Duhom, ispuni na taj način pravi smisao svoga postojanja. Evolucija koja se polako odvija
vjekovima, ponavlja se na brži način u osobnoj evoluciji svakog čovjeka.

Pritom se svaki princip koji se kroz duga vremenska razdoblja postupno razvijao u čovjeku na zemlji javlja kao dio građe koju je dostigao u točki evolucije u
određenom vremenu, dok su ostali principi latentni i čekaju da se i oni postupno manifestiraju. O evoluciji četvorstva, sve do točke od koje bi daljnji razvoj bio
nemoguć bez razuma, H. P. Blavatsky piše tečnim rečenicama u arhaičnim kiticama koje su osnovna potka Tajne doktrine (dah je Duh za koji će ljudsko tijelo biti
izgrađeno: grubo tijelo je čvrsto fizičko tijelo; duh života je Prana; ogledalo svog fizičkog tijela je eterički dvojnik; prijenosnik želja je Kama):

“Dah je trebao oblik; Očevi su ga dali. Dah je trebao gusto tijelo; Zemlja ga je oblikovala. Dah je trebao Duh života; Solar Lha su ga udahnuli u njegov oblik. Dah je
trebao Ogledalo svog Tijela; “Dali smo mu naše vlastite”, rekoše Dhyane. Dah je trebao Prijenosnika želja; “neka mu bude” rekao je Isušitelj Voda. Ali Dah treba Um
kako bi mogao obujmiti Kozmos; “To mu ne možemo dati, rekoše Oci. “Nisam ga nikada imao”, rekao je Duh Zemlje. “Oblik bi bio uništen kada bih mu ja dala
svoj”, reče Velika Vatra… Čovjek ostade prazna bezumna Bhuta (prikaza).

I tako je čovjek jedinka bez uma. Četvorstvo samo za se nije čovjek, Mislilac, a čovjek tek kao Mislilac postaje čovjekom.

Neka ovdje svaki čitalac zastane i porazmisli o čovjekovoj građi i o tome dokle je stigao. Jer,

ovo četvorstvo predstavlja smrtni dio čovjeka, a teozofija taj dio označuje kao osobnost.

To treba biti potpuno i jasno shvaćeno ako se želi razumjeti građa čovjeka i ako čitalac želi s razumijevanjem čitati napredniju literaturu. Istina je, da bi osobnost
postala ljudska, prvo treba doći pod utjecaj zraka razuma i njima treba biti obasjana baš kao što je i svijet obasjan zrakama sunca. Ali čak i bez ovih zraka to je jasno
definiran entitet sa svojim gustim tijelom, svojim eteričkim dvojnikom, svojim životom i svojim astralnim tijelom ili animalnom dušom.

www.teozofija.net/sedam-covjekovih-principa-a-besant/ 4/15
23. 06. 2019. Teozofija » Sedam čovjekovih principa – A.Besant
Ima strasti, ali nema razum; ima emocije, ali nema intelekt; ima želje, ali nema razumnu volju, čeka na dolazak svog vladara, na um, čiji će ga dodir
pretvoriti u čovjeka.

5. PRINCIP – MANAS, MISLILAC ILI UM

Stigli smo do najzamršenijeg dijela u našem učenju, te se od čitatelja traži pažnja i razmišljanje, kako bi shvatio najosnovnije pojmove u odnosima koje peti princip
ima spram ostalih principa u čovjeka.

Riječ Manas dolazi od sanskrtske riječi man, što je korijen glagola misliti; to je Mislilac u nama o kojem Zapad neodređeno govori kao o umu. Zamolit ću čitatelja d
na Manas gleda kao na Mislioca, a ne kao na um, jer riječ Mislilac daje naslutiti da se radi o nekom tko razmišlja tj. o nekoj osobi ili nekom biću. A upravo je to
teozofsko poimanje Manasa, jer Manas je besmrtna individualnost, stvarno “Ja”, koje se iznova umata u prolazne osobnosti, a samo po sebi traje vječno. U Glasu
tišine opisan je u savjetovanju upućenom kandidatu za inicijaciju:

„Budi ustrajan, kao onaj koji vječno traje. Tvoje sjene (osobnosti) žive i nestaju; ono što će u tebi živjeti vječno, ono što u tebi zna, to je znanje koje nije
od ovog svijeta koji nestaje; to je čovjek koji je bio, koji jest, koji će biti i kojem sat neće odzvoniti. (II dio).

H. P. Blavatsky to je jasno opisala u knjizi “Ključ Teozofije”:

„Pokušajte zamisliti duh, nebesko biće, kojim god ga imenom nazvali, božansko po svojoj suštinskoj prirodi, a ipak ne dovoljno čisto da bi bilo jedno sa
SVIM, pa stoga mora pročistiti svoju prirodu da bi napokon moglo postići svoj cilj. To može učiniti samo prolazeći individualno i osobno, tj. duhovno i
fizički, kroz svako iskustvo i osjećaj koji postoji u raznolikom ili diferenciranom univerzumu. Zato ono nakon stjecanja iskustva u nižim carstvima i
uspinjanja sve više na svaku prečku ljestvice bića, mora proći svako iskustvo na ljudskim razinama. Po svojoj stvarnoj biti ono je misao i zato se u
množini nazivaju Mânasaputre, ili „sinovi (univerzalnog) uma. Ta individualizirana misao je ono što mi teozofi nazivamo istinskim ljudskim Egom,
misaonom jedinkom zatočenom u čahuri od mesa i kostiju. To je zaista duhovna jedinka, ne tvar, a takve su jedinke inkarnirajući Egoi koji daju
informacije gomili životinjske materije nazvanoj čovječanstvom, koji su nazvani Mânasaputre i „umovima“. (Ključ do Teozofije, str.124, III revidirano
englesko izdanje, 1893.).

Ova misao će možda biti jasnije shvaćena ako ukratko proučimo evoluciju čovjeka kroz prošla vremena. Nakon što je četvorstvo bilo polagano građeno, poput
slobodne kuće bez stanovnika, koja je tako prazna stajala u očekivanju dolaska onoga koji je trebao u njoj stanovati. Ime Mânasaputra (sinovi uma) obuhvaća čitavu
lepezu stupnjeva inteligencija, počevši od moćnih “Sinova Vatre”, čija ljudska evolucija leži daleko iza njih, pa sve do bića koja su postigla individualizaciju u ciklu
koji je prethodio ovom našem, i koja su bila spremna za inkarnaciju na ovoj Zemlji, kako bi mogla ispuniti daljnju ljudsku etapu u tijeku evolucije. Neka uzvišena
inteligentna bića inkarnirala su se kao voditelji i učitelji naše nerazvijene ljudske prirode, te su postali osnivači i božanski upravitelji pradavnih civilizacija. Velik
broj bića o kojima smo prije govorili, a koja su već imala djelomično razvijene umne sposobnosti, nastanio se u ljudskom četvorstvu, tj. čovjeku još nerazvijenog
uma. To su reinkarnirajući Mânasaputre, koji su postali stanovnici ljudskog tijela kakvo je tada bilo razvijeno na Zemlji, i upravo ti Mânasaputre, reinkarnirajući se
kroz stoljeća, predstavljaju reinkarnirajući Ego, Manas u nama, vječni individuum, peti princip u čovjeku. Ljudski rod je tijekom vjekova od tih uzvišenih
Mânasaputra primio u nasljedstvo prvu iskru uma, zraku koja je potakla na rast latentnu klicu uma, te se tako i tada rodila ljudska duša. I upravo te vremenske razlik
u samom započinjanju individualnog života, u novoj kvaliteti života s vječnim Božanskim Duhom u ljudskoj duši, objašnjavaju ogromne razlike koje postoje u
mentalnim sposobnostima koje nalazimo u sadašnjem čovječanstvu.

Velik broj naziva koji se upotrebljava za taj peti princip vjerojatno je u mnogih koji su počeli studirati teozofiju još i uvećao nejasnoće. Za izraz Mânasaputra mogli
bismo reći da je povijesno ime, tj. ime koje ukazuje na klasu već individualiziranih duša i na njihov ulazak u čovječanstvo na određenoj točki evolucije; Manas je
uobičajeno ime, opisno ime za intelektualnu prirodu tog principa; Individuum ili “Ja”, ili Ego, podcrtava stalnost tog principa, činjenicu da ne umire, da je to princip
koji daje osobni pečat, u mislima se odjeljuje od svega što je zaseban entitet, to je Subjekt u zapadnjačkoj terminologiji, za razliku od Objekta, Viši Ego ga razlikuje
kontrastu prema Osobnom Egu, te o tome moramo reći slijedeće: Reinkarnirajući Ego naglašava činjenicu da je to princip koji se neprestano reinkarnira i tako u seb
objedinjuje iskustva svih života preživjelih na Zemlji. Postoje i drugačiji nazivi, no njima se u ovoj početnoj studiji nećemo baviti. Navedeni nazivi najčešće se
upotrebljavaju, pri čemu nema nikakvih poteškoća, no kada se naizmjence upotrebljavaju, a bez dodatnih objašnjenja, zbunjeni čitatelj čupa kosu od jada, pitajući se
koliko li se to principa radi i u kakovom su oni međuodnosu.

Sada moramo proučiti Manas tijekom samo jedne inkarnacije, a što može poslužiti kao primjer za sve, započinjući s trenutkom u kojem je Ego uvučen (razlozima ko
su bili potaknuti prijašnjim životima na Zemlji) u obitelji u kojoj će se roditi kao ljudsko biće i poslužiti mu za još jedno utjelovljenje. (Ovdje ne razrađujem
reinkarnaciju, jer ta velika i bitna teozofska doktrina mora biti posebice proučena). Mislilac, zatim, čeka izgradnju “kuće života” u kojoj će boraviti, pri čemu se u to
se momentu javlja jedna poteškoća: kako je on sam duhovno biće koje živi na mentalnoj ili trećoj razini, na razini daleko višoj od razine fizičkog univerzuma, on ne
može imati utjecaja na molekule grube materije od kojih se izgrađuje njegovo prebivalište, ne može ih staviti pod neposredan utjecaj svojih najprofinjenijih čestica.
Stoga on dio svoje supstance, koja se umata astralnom tvari, a zatim, uz pomoć eteričke tvari, prožima čitav nervni sustav još nerođena djeteta u tijeku njegova
fizičkog sazrijevanja, kako bi se oblikovao misaoni princip u čovjeka. Ta projekcija Manasa, o kojoj govorimo kao o njegovom odsjaju, njegovoj sjeni, njegovoj zra
a ima i drugih opisnih i alegorijskih imena, zapravo je niži Manas – za razliku od višeg Manasa – jer Manas za vrijeme trajanja svake inkarnacije ima dvojaku
prirodu. O tome H. P. Blavatsky kaže:

“Bit Manasa postaje dvojna prilikom utjelovljenja i inkarniranja. Naime, zrake vječnog božanskog Uma, promatrane kao individualna bića, poprimaju
dvojnu prirodu koja: a) po svojoj biti i inherentnim karakteristikama kroz um teži ka nebu (viši Manas), i b) koja uključuje ljudsku sposobnost mišljenja,
na animalnoj razini, no, koja je racionalizirana uslijed superiornosti ljudskog mozga i to je kamički usmjeren niži Manas.” (Ključ do Teozofije, str.125, III
revidirano englesko izdanje, 1893.).

Sada ćemo se osvrnuti samo na niži Manas, te vidjeti koju ulogu ima u građi čovjeka.

On je uronjen u četvorstvo i možemo ga zamisliti kako Kamu čvrsto drži jednom rukom, dok se drugom pridržava za svog oca, viši Manas. Za trajanja
ovozemaljskog života tijekom svake uzastopne inkarnacije postavlja se i rješava jedan problem: da li će Manas biti povučen Kamom nadolje i odvojen od
trojstva kojemu po svojoj prirodi pripada ili će k svome izvoru pobjedonosno donijeti natrag sva svoja iskustva pročišćena za života na Zemlji? U ovoze‐
maljskom životu su Kama i niži Manas povezani, pa se često prikladno nazivaju Kama-Manas. Kao što smo vidjeli, Kama je izvorište animalnih i
strastvenih elemenata, a niži ih Manas racionalizira i dodaje intelektualne sposobnosti, te tako imamo mozak-um, mozak-inteligenciju, odnosno, to je
djelovanje Kama-Manasa u mozgu i nervnom sustavu, pri čemu upotrebljava fizički instrument kao svoj organ na materijalnoj razini. Za vrijeme trajanja
čovjekova života ta su dva principa međusobno isprepletena i rijetko kada djeluju odvojeno, ali učenik teozofije mora znati da Kama-Manas nije neki
novi princip, nego je to prožimanje četvrtog s nižim stupnjem petog principa.

Kao što vatrom možemo upaliti stijenj, a boja plamena tog gorućeg stijenja ovisi o njegovoj kakvoći i tekućini kojom je natopljen, tako i žar Manasa obasjava mozak
kamički stijenj u svakom ljudskom biću, a boja razlivene svjetlosti s tog stijenja ovisi o kamičkoj prirodi i razvijenosti mozgovnog instrumenta. Ako je kamička
priroda jaka i nedisciplinirana, tada zamućuje čisto manasičko svjetlo, poprimajući tmurne tonove i zagađujući ga ogavnim dimom. Ako je mozgovni instrument
nesavršen ili nerazvijen, on oslabljuje svjetlo i onemogućuje mu isijavanje prema vanjskom svijetu. H. P. Blavatsky je u svom članku o “Geniju” nedvosmisleno
ustvrdila:

“Ono što kod neke osobe nazivamo ‘izražavanjem genija’ zapravo su samo manje ili više uspješni pokušaji tog Ega da se afirmira u svojoj pojavnosti u
fizičkom obliku – u čovjeku od praha – i to kroz njegov svakodnevni život. Ego jednog Newtona, Eshila ili Shakespearea od iste je tvari i esence kao i
Ego nekog prostaka, ignoranta ili budale, pa čak i idiota; a izražaj njegove duševne snage (genija) ovisit će o fiziološkoj i materijalnoj građi fizičkog
čovjeka. Ni jedan Ego nije različit od nekog drugog Ega u svojoj prvotnoj ili izvornoj srži i prirodi. Kao što je već rečeno, ono što će od jednog smrtnika
načiniti velikog čovjeka a nekog drugog pretvoriti u vulgarnu, budalastu osobu, jest kvaliteta i sastav fizičke ljušture ili omotača, te primjerenost mozga i
tijela za propuštanje i su-oblikovanje svjetla koje je istinska čovjekova duša; a ta prikladnost ili neprikladnost je rezultat Karme. Mogli bismo to izreći i

www.teozofija.net/sedam-covjekovih-principa-a-besant/ 5/15
23. 06. 2019. Teozofija » Sedam čovjekovih principa – A.Besant
usporedbom u kojoj je fizički čovjek instrument, dok je Ego svirač na njemu. Potencijal za izvođenje savršene glazbe leži u onom prvom instrumentu kao
takvom – te iz pokvarenog ili loše načinjenog instrumenta svirač neće moći nikakvom vještinom dobiti čistoću zvuka. Ta čistoća ovisi o točnom prijenosu
– riječju i djelom – neiskazane božanske misli iz dubine čovjekove subjektivne ili unutarnje prirode na objektivnu razinu. Slijedeći našu poredbu, fizički
čovjek može biti neprocjenjiv Stradivari ili jeftina i napukla violina ili mediokritet između to dvoje, dok će u rukama jednog Paganinija tom instrumentu
biti udahnuta duša.” (Lucifer; studeni 1889., str. 228).

Imamo li na umu da organ kroz koji funkcionira misaoni princip preko manifestacija, nameće ograničenja i načine mišljenja svojstvene nekoj osobi (Upamtimo da su
ograničenja i načini razmišljanja ovisni o djelovanju Ega u prijašnjim životima na Zemlji.), lakše ćemo shvatiti kako niži Manas djeluje u čovjeku; mentalna
sposobnost, intelektualna snaga, oštroumnost, domišljatost – sve su to njegovi oblici manifestiranja, a mogu se razviti sve do onoga što često nazivamo genijalnošću
H. P. Blavatsky o tome govori kao o “lažnom geniju kao rezultatu kulturne okoline i čiste intelektualne oštroumnosti”. Takva će narav često pokazivati i kamičke
elemente kao što su strast, taština i arogancija.

Viši Manas se tek rijetko kada može manifestirati na sadašnjem stupnju ljudske evolucije. Ponekad bljesak s tih uzvišenih predjela osvijetli sumrak u kojemu mi
prebivamo, a za svakog su teozofa samo ti odbljesci ona istinska genijalnost: “O, čovječe zemaljski, ti tamničaru božanskog prognana nebesnika”. Teozofija nas uči
da prisutnost različitih kreativnih snaga u čovjeku – zajednički nazvanih genijalnost – nije plod puke slučajnosti, niti su to genetski naslijeđene urođene kvalitete koj
atavizam često intenzivira, već je to zbir individualnih, prethodno proživljenih iskustava Ega u njegovom prošlom životu i životima. Iako je po svojoj prirodi i esenc
sveznajući, njemu je ipak neophodno potrebno iskustvo u ovozemaljskim stvarima, koje iskazuje kroz osobnosti na zemaljski objektivnoj razini, kako bi im omoguć
ostvarenje apstraktnih iskustava. Naša filozofija uči da oplemenjivanje određenih sklonosti tijekom dugog niza prošlih inkarnacija mora konačno doseći vrhunac u n
kom budućem životu, kada će genij u nama razbujati te darove u nekom pravcu. (Lucifer; studeni 1889., str. 229- 230)

Prvotni uvjet za manifestaciju istinske duhovne nadarenosti ili genijalnosti je čistoća života.

Kama-Manas predstavlja čovjekovu osobnost. Uvidjeli smo da je četvorstvo jedna cjelina, osobnost ili “sjena”, a niži Manas daje mu ovu individualnu obojenost, po
kojoj se ta osobnost prepoznaje kao “ja”. Ona postaje svjesna sebe kao intelekta, samu sebe shvaća kao različitu od svih ostalih “ja”; zavarana tom prividnom
odvojenošću ona na taj način osjeća, te nije svjesna sveopćeg jedinstva izvan svojih osjeta. A niži Manas, privučen živahnošću materijalnih utisaka, upravljen
zamasima kamičkih emocija, strasti želja, primamljen materijalnim stvarima, oslijepljen i zaglušen olujnim povicima u koje je uronjen – taj je niži Manas sklon
zaboraviti čistu i mirnu veličajnost svog mjesta rođenja, pa se baca u strastveni nemir koji umjesto mira donosi tek obični ushit. I neka bude upamćeno da je baš taj,
sasvim niski Manas, onaj koji svojim dodirom podaje osjetilima i animalnoj prirodi okus užitka. No, što je uopće strast koja niti predviđa niti pamti, čemu ekstaza ak
uz nju nema profinjene snage imaginacije, nježnih boja mašte i sanja?

Ali ima i drugačijih okova, sapinjujućih i još jačih, koji niži Manas čvrsto vežu uz zemlju. Iskovani su od ambicija, od želje za slavom, možda se žudi politička moć
ili intelektualna nadmoć.

Tako dugo dok je bilo čiji rad iznuđen samo da bi se pridobila ljubav, nagrada ili priznanje da je rad “moj” a ne nekog drugog, tako dugo dok i u
najtajnovitijem kutku srca ostaje makar i slabašna žudnja koja nas odvaja od zakona kozmosa, tako dugo će i Manas, usprkos velikim ambicijama,
usprkos širenju milosrđa i usprkos plemenitim postignućima, ostati obojen Kamom, te neće biti čist kao što je čist njegov izvor.

DJELOVANJE MANASA

Uvidjeli smo da je peti princip dualan tijekom svakog razdoblja zemaljskog života i da niži Manas, povezan uz Kamu, tzv. Kama-Manas, funkcionira u mozgu i
živčanom sustavu čovjeka. Sada moramo krenuti dalje s našim istraživanjima kako bismo mogli jasno razlučiti aktivnost višeg Manasa od onog nižeg, te tako bolje
shvatiti kako funkcionira ljudski mozak.

Dakle, stanice mozga i živčanog sustava, kao i sve ostale stanice, građene su od sićušnih čestica koje se zovu molekule (doslovno: male hrpice). Te se molekule
međusobno ne dodiruju, nego ih grupirane zajedno drži ona manifestacija Vječnog Života koju nazivamo privlačnom silom. Kako jedna drugu ne dodiruju, u stanju
vibrirati, ako su pokrenute, a zapravo su u stanju neprestanog pokreta. H. P. Blavatsky napominje (Lucifer, listopad 1890., str.92,93) da je molekularno gibanje najni
i najmaterijalniji oblik Jedinstvenog Vječnog Života. Njegovo je gibanje “Veliki Dah” i izvor je svakog pokreta na bilo kojoj razini u kozmosu. U sanskrtskom su
jeziku korijeni riječi duh, dah, biće i gibanje u osnovi isti, a Rama Prasad kaže da “svi ovi korijeni kao počelo imaju zvuk što ga stvara disanje životinja” – zvuk
izdisaja i udisaja.

Tako niži um, Kama-Manas, djeluje na molekule stanica živaca kroz gibanje, potiče ih na vibriranje i tako na fizičkoj razini pokreće umnu svijest. Sam
Manas ne bi mogao djelovati na te molekule, ali njegova zraka, niži Manas, umotan u astralnu materiju i povezan s kamičkim elementima, u stanju je
pokrenuti fizičke molekule čime omogućuje “svijest u mozgu”, uključujući tu pamćenje i sve ostale funkcije mozga koje su nama poznate.

Te manifestacije, “kao i sve ostale pojave na materijalnoj razini… moraju u konačnoj analizi biti povezane sa svijetom vibracija”, kaže H. P. Blavatsky. Ali, naglašav
ona, “po svom podrijetlu one pripadaju drugačijem i višem svijetu sklada”. Njihov je izvor u manasičkoj esenci, u zraci, ali su na materijalnoj razini pretvorene u
vibracije koje djeluju na molekule mozga.

U teozofskom rječniku takvo djelovanje Kama-Manasa zove se psiha. Sve mentalne i emotivne aktivnosti uzrokovane su tom psihičkom energijom, koja je
ograničena fizičkim instrumentom putem kojeg djeluje. To je već bilo detaljno razloženo, a sada će biti razjašnjen i logički temelj navedenih iskaza. Ako je
molekularna građa mozga kvalitetna i ako je rad kamičkih organa (jetre, slezene i dr.) zdrav i uredan, tako da ne remeti molekularnu građu živaca koji ih povezuju s
mozgom, tada će psihički dah, preplavljujući taj instrument, probuditi u toj čistoj Eolskoj harfi harmoničnu i snažnu melodiju. Dočim gruba ili oskudna molekularna
građa, kao i nered izazvan alkoholom, krv zatrovana nečistim životom ili bludnošću, olabavljuje ili previše steže struje Eolske harfe, koje postaju zabrtvljene
prljavštinom ili istrošene grubim postupcima, te u trenutku u kojem psihički dah prijeđe preko njih one nijeme ili sviraju oštar, disonantan ton, ne zato što tu nema
daha, nego stoga što su strune pokvarene.

Mislim da će sada biti potpuno razumljivo da je ono što mi zovemo um ili intelekt, prema H. P. Blavatsky “blijed i često iskrivljen odraz” samog Manasa ili našeg
petog principa, a Kama-Manas je “uman, no ipak zemaljski ili fizički intelekt čovjeka, oklopljen i ograničen materijom, pa stoga potpada pod njen utjecaj”. To je
“niže ja” ili ono što se, putem našeg fizičkog sustava i djelovanja na toj razini prividnosti, zamišlja kao Ego sum, zapadajući tako u ono što budistička filozofija
naziva “herezom odvojenosti”. Ljudska osobnost je izvor “psihičkog, odnosno, u najboljem slučaju, zemaljske mudrosti”, koja je pod utjecajem kaotičnih ljudskih
poticaja ili bolje rečeno, animalnih strasti ukotvljenih u ljudskom tijelu. (Lucifer; listopad 1890., str. 179).

Onome tko proučava principe reinkarnacije razumijevanje će u mnogome biti olakšano ako shvati da Kama-Manas pripada ljudskoj osobnosti, da djeluje
u mozgu i putem njega, potičući molekule mozga na vibraciju.

Ta će važna tema biti razrađena u nekoj drugoj knjizi iz ove edicije, te se ovdje njome neću baviti, samo bih željela podsjetiti čitatelja da obrati pozornost na činjenic
da je niži Manas zraka koja dolazi od besmrtnog Mislioca, tj. zraka koja obasjava osobnost, a sve funkcije u svijesti mozga potaknute na aktivnost, povezane su s
mozgom, gdje se i odvijaju.

Molekule mozga potaknute na vibraciju fizički su organi u čovjeku od mesa. One nisu postojale kao molekule mozga prije njegova začeća, niti će kao
takve postojati poslije njegove razgradnje. Njihova je funkcija limitirana ograničenjima osobnog života nekog čovjeka, tj. životom fizičkog tijela,
životom osobe koja je u prolazu.

Ona sposobnost o kojoj govorimo kao o pamćenju na fizičkoj razini ovisna je o reakciji tih molekula mozga na poticaj iz nižeg Manasa i ne postoji nikakva veza
među mozgovima uzastopno reinkarnirajućih osobnosti, osim kroz viši Manas, koji ih svaki put isijavanjem svoje zrake nadahnjuje i prosvjetljuje. Dakle, iz toga
neminovno proizlazi da, osim ako se svijest čovjeka ne uzdigne od fizičke i kama-manasičkih razina na razinu višeg Manasa, osjećanje jedne osobnosti ne može
doprijeti do one druge. Sposobnost sjećanja prolaznog je karaktera u čovjekovoj kompleksnoj prirodi, a sjećanje na prošle živote mogu imati samo oni koji su u stanj
podići svoju svijest na razinu besmrtnog Mislioca, te mogu, slikovito rečeno, putovati u svijesti gore-dolje niz zraku koja je most između smrtnog čovjeka koji nesta
i besmrtnog koji traje. No ako smo u stanju izdići iz ove naše čahure svoju svijest duž zrake koja spaja niže s našim istinskim Jastvom i tako dostići viši Manas, tam
www.teozofija.net/sedam-covjekovih-principa-a-besant/ 6/15
23. 06. 2019. Teozofija » Sedam čovjekovih principa – A.Besant
ćemo naći cjelokupnu prošlost svih naših prijeđenih života na Zemlji, pohranjenu u memoriji vječnog Ega. Tu prošlost možemo dozvati natrag u naš mozak putem
iste one zrake pomoću koje se možemo popeti naviše do našeg “Oca”. Ali to je dostignuće koje pripada razvijenijem stadiju čovjekove evolucije i, sve dok se ta razi
ne dostigne, uzastopne osobnosti povezane manasičkom zrakom odijeljene su jedna od druge, te ih zato ne povezuje nikakvo sjećanje. To je jasno svakome tko je o
tome razmišljao, ali kako je na Zapadu ponešto nepoznata razlika između osobnosti i besmrtne individualnosti, dobro je ukloniti sve nepoznanice na tom području.

Niži Manas može se razvijati u jednom od ova tri pravca: može se uzdići do svog izvora i uz neprestano i neumorno ulaganje u to nastojanje, postati
konačno jedno sa svojim “Ocem na nebu” ili višim Manasom, Manasom neuprljanim zemaljskim elementima, čistim i neokaljanim. On se može
djelimice uzdizati, a djelimice je sklon padati naniže. To je najčešći slučaj kod prosječnog čovjeka. Može ga zadesiti najtužnija od svih sudbina, da bude
tako opterećen kamičkim elementima da na kraju postaje jednak njima te biva otrgnut od svog roditelja i nestaje.

Prije nego što proučimo te tri sudbine, moramo dodati još nekoliko riječi u svezi s djelovanjem nižeg Manasa.

Što se niži Manas više odvaja od Kame, to više postaje gospodarem nižeg dijela u čovjeku, iskazujući tako sve više svoju istinsku i pravu prirodu. U Kami je želja,
pokrenuta tjelesnim potrebama, i Volja, koja je isijavajuća energija Jastva u Manasu, često zarobljena neobuzdanim fizičkim porivima. Ali može se dogoditi da Man
“kroz neko vrijeme bude odvojen od Kame i tada postaje vodič najviših mentalnih sposobnosti i organ slobodne volje u fizičkom čovjeku” (Lucifer, listopad 1890.,
str. 94). Preduvjet za tu slobodu je ukroćena Kama, Kama položena pod noge osvajača. Ako djevu Volju želimo imati na slobodi, manasički sv. Juraj mora prvo
ukrotiti kamičkog zmaja, njenog uzničara. Sve dok Kama nije obuzdana, Želja će gospodariti Voljom.

S druge strane, što je niži Manas slobodniji od Kame, postaje sve sposobniji provesti do osobnosti s kojom je povezan, impulse koji dolaze s njegovog izvorišta. Kao
što smo već vidjeli, tada će zablistati duhovna nadarenost, svjetlo koje od višeg Ega prodire kroz niži Manas sve do fizičkog mozga, odakle se objavljuje svojoj
okolini. A i sama H. P. Blavatsky ističe da takvo prosijavanje može čovjeka uzdići iznad normalne granice ljudskih moći. “Viši Ego”, kaže ona, “ne može direktno
djelovati na fizičko tijelo, budući da njegova svijest pripada sasvim drugoj razini i razinama misli, dok niže “ja” može, s tim da će djelovanje i ponašanje ovisiti o
njegovoj slobodnoj volji i izboru, shodno čemu će ili gravitirati naviše prema svom roditelju (’Ocu na nebesima’) ili pak prema ’životinji’ (čovjeku od mesa) u kojoj
prebiva. Viši je Ego, kao dio esence Univerzalnog Uma, neograničeno sveznajući na svojoj razini, dok u našoj zemaljskoj sferi postoji samo kao potencijal, a to je
stoga što ovdje može djelovati jedino kroz svoj alter ego, kroz osobnost. Dakle, prvo spomenuto tijelo, vehikl, nosilac je svijesti sveukupnog znanja iz prošlosti,
sadašnjosti i budućnosti, i upravo je to onaj praizvor s kojeg njegov ’dvojnik’ (niži Manas) letimično zahvaća pogledom ono što je izvan čovjekovih osjetila, a viđen
prenosi do određenih stanica u mozgu i na taj način čovjek postaje vidovit, vrač ili prorok, (no taj je proces nepoznat našoj znanosti). (Lucifer, studeni 1890., str. 179
To je ona prava vidovitost o kojoj ćemo uskoro reći nekoliko riječi. Svakako da je ona posve rijetka i kao rijetkost dragocjena. ”Blijed i iskrivljen odraz” te pojave
naći ćemo na spiritističkim seansama o kojima H. P. Blavatsky piše: “Što je u stvari medij? Izraz medij, ako pri tome ne mislimo na stvari i objekte, pridaje se
osobama kroz koje se vidi ili prenosi radnja neke druge osobe i bića. Za spiritiste koji vjeruju u komunikaciju s bestjelesnim duhom, koji se može iskazati kroz medi
ili ga može potaknuti na prenošenje svojih poruka, ta pojava izgleda kao blagodat i velika povlastica. S druge strane, za nas teozofe koji, za razliku o spiritista, ne
vjerujemo u komunikaciju s duhovima, taj dar predstavlja jedno od najopasnijih psihičkih stanja. Medij nije nitko drugi nego netko u čijoj osobnosti, ili zemaljskom
umu, količina astralnog svjetla tako dominira da time ispunja njegovu čitavu konstituciju fizičkog tijela. Na taj način su svaki organ i stanica ugođeni i podložni
strahovito snažnoj i neprirodnoj tenziji (Lucifer, studeni 1890., str. 183).

Vraćamo se na tri sudbine o kojima smo prije govorili, a od kojih bilo koja može zadesiti niži Manas.

On se može uzdići do svog izvora i postati jedno s Ocem na nebu. Do tog postignuća može se jedino doći tijekom mnogih uzastopnih inkarnacija koje su sve svjesno
okrenute prema tom cilju. Sa svakim novim životom fizičko tijelo postaje sve tankoćutnije, te prilagodljivije na vibracije prijemljive za manasičke impulse, tako da
manasička zraka treba postupno sve manje grubu astralnu materiju kao svoje tijelo, vehikl. “Jedan dio misije manasičke zrake jest da se postupno oslobodi slijepog,
zavaravajućeg elementa, koji je, iako s njom sačinjava određenu duhovnu jedinku, na ovoj razini ipak dovodi u tako tijesnu vezu s materijom da time potpuno
zaklanja njenu božansku prirodu i osujećuje njenu intuiciju”. (Lucifer, studeni 1890., str. 182). Ona se iz života u život čisti od tog “slijepog zavaravajućeg elementa
sve dok konačno, kao gospodar Kame, s fizičkim tijelom usklađenim s umom, tj. nižom prirodom prilagođenoj višoj, zraka ne postane jedno sa svojim isijavajućim
izvorom. Tako se rađa Adept, “Otac i Sin”, postavši jedno na svim razinama, kao što su oduvijek i bili “jedno na nebesima”. Za njega je krug inkarnacija završen,
prijeđen je ciklus svih potrebnih iskustava. Stoga se On može inkarnirati po volji, kako bi poslužio čovječanstvu, ili može boraviti na razinama oko Zemlje gdje je
bestjelesan, pomažući daljnju evoluciju naše planete i ljudskog roda.

Nadalje, niži Manas može djelimice stremiti prema višem, a djelimice naginjati prema nižem. To je uobičajeno ponašanje prosječnog čovjeka. Čitav je život bojno
polje, a bitka plamti u nižem manasičkom predjelu, gdje se Manas rva s Kamom za prevlast nad čovjekom. Čim težnja za višim pobijedi, slamaju se lanci osjeta, a
niži se Manas preplavljen svjetlom svog rodnog mjesta vine uvis na snažnim krilima stresajući sa sebe zemaljski prah. Ali, gle! Podrezana krila uskoro posustaju,
smalaksaju, dršću, sve slabije zamahuju zrakom i sunovraćuje se kraljevska ptica čije je pravo stanište u višim sferama, opet se sručuje u zemaljski glib, gdje je Kam
verigama zakiva.

Što li se događa s nižim Manasom, kojeg smo sada proučili, kada završi razdoblje inkarnacije, a vrata smrti prepriječe se na našem putu života?

Kama-Manas oslobađa se ubrzo nakon smrti fizičkog tijela, te neko vrijeme boravi na astralnoj razini zaogrnut tijelom astralne materije. Iz svega toga se postupno
oslobađa ubrzo nakon smrti fizičkog tijela, te neko vrijeme boravi na astralnoj razini zaogrnut tijelom astralne materije. Odatle se postupno oslobađa manasička zrak
čista i neokaljana i nakon što u nižim razinama Devachana proboravi duže vrijeme, vraća se svom izvoru, noseći sa sobom ona životnu iskustva čija je priroda
dostojna da bude preuzeta od Višeg Ega. Na taj način Manas opet postaje jedinstven u drugom dijelu razdoblja koje protječe između dviju inkarnacija. Manasički Eg
ponad kojeg lebdi Atma-Buddhi, a to su dva najviša principa u ljudskoj građi kojima se još nismo bavili, prelazi u devahansko stanje svijesti, gdje se odmara od
životnih borbi kroz koje je prošao. Iskustva tek završenog zemaljskog života prenosi u manasičku svijest niža zraka povučena natrag u svoj izvor. Na devahanskoj
razini ta iskustva omogućuju nastavak zemaljskog života Iišenog svih patnji, te ispunjenje zemaljskih težnji i želja, ukoliko su bile čiste i uzvišene. Poetična izreka d
“um stvara svoje vlastito nebesko carstvo” istinitija je nego što bi mnogi pomislili, jer čovjek je uvijek ono što misli, a na devahanskoj razini je um oslobođen grube
fizičke materije kroz koju djeluje na objektivnoj razini. Razdoblje devahana je vrijeme za asimiliranje životnih iskustava i ponovno stjecanje ravnoteže prije početka
novog putovanja. To je dan što slijedi iza noći zemaljskog života, to je život različit od ovog zemaljskog. Povremeno vraćanje ovamo je, kao i posvuda u prirodi,
plima i oseka, ganuće i smiraj, ritam Univerzalnog života. Takvo devahansko stanje svijesti traje u nejednako dugim razdobljima, proporcionalno dostignutom stadij
u evoluciji, te se smatra da Devachan prosječnog čovjeka traje nekoliko stotina godina, a ponekad i više od tisuću pet stotina godina.

Istovremeno, onaj dio nečistog omotača nižeg Manasa koji ostaje isprepleten s Kamom, ponešto smućuje svijest astralnog tijela, donosi mu nepotpuno pamćenje
događaja iz upravo završenog zemaljskog života. Ako su za trajanja inkarnacije emocije i strasti bile snažne, a manasički element slab, tada će astralno tijelo biti tak
ispunjeno energijom, da će i dalje postojano trajati tijekom dužeg vremenskog razdoblja i nakon što je fizičko tijelo već mrtvo. U njemu će se pojaviti znatna količin
svijesti, ovisno o tome koliko će manasička zraka biti nadvladana silovitim kamičkim elementima, te koliko od same zrake ostaje u njima zapetljano. S druge strane,
ako je upravo završeni život na Zemlji bio ispunjen misaonim raspoloženjima i čistoćom, u astralnom će tijelu biti malo energije, te će ono kao tek blijeda prividna
slika osobe kojoj je pripadalo ubrzo izblijediti, raspasti se i nestati.

Sada ćemo bolje razumjeti “utvaru”, o kojoj smo prije govorili. Ona je u stanju iskazati znatnu dozu inteligencije ako je manasički element još prisutan u većoj mjer
što se događa s astralnim tijelom osoba s jakom animalnom prirodom, te silovitim, ali i surovim intelektom. Naime, inteligencija neke kamički snažne osobe može b
izvanredno jaka i djelotvorna, iako nije profinjena ili osjetljiva, te je utvara takve osobe dodatno vitalizirana magnetskim strujanjima, koja do njih dopiru od osoba
koje još uvijek žive u fizičkom tijelu i u stanju je u znatnoj mjeri iskazati intelektualne sposobnosti nižeg tipa. Ali takva utvara je besvjesna, lišena plemenitih
impulsa, naginje prema raspadanju, a komunikacija s njom samo će donijeti zlo, bilo to produženje njena vitaliteta na račun strujanja koja izvlači iz fizičkih tijela i
kamičkih elemenata živih osoba ili način da iscrpljuje vitalitet tih živih osoba i zagađuje ih astralnim primjesama posve nepoželjne naravi.

Ne smijemo zaboraviti da i bez seansi može doći do nepovoljna kontakta između kamičkih utvara i živih ljudi. Kao što smo već napomenuli, njih privlače
mjesta koja udovoljavaju animalnoj prirodi čovjeka: gostionice s pijankama, kockarnice, javne kuće. Sva ta mjesta puna su opakog magnetizma, to su
vrtlozi magnetskih strujanja najnečistije vrste. Ona magnetskom snagom privlače utvare, koje time postaju uvučene u psihičke virove svega zemaljskog i
čulnog. Oživljena strujanjima bliskim njima samima, astralna tijela postaju sve aktivnija i snažnija. Natopljena zračenjima strasti i želja koje fizički više
ne mogu zadovoljiti, svojim magnetskim strujama pojačavaju slične struje u drugim živim ljudima, pri čemu se poticaj i odgovor na nj neprestano
nadovezuju, a animalna priroda fizičke osobe postaje sve nadmoćnija. Što se više njome poigravaju sile kamičkog svijeta, to je se manje može voljom

www.teozofija.net/sedam-covjekovih-principa-a-besant/ 7/15
23. 06. 2019. Teozofija » Sedam čovjekovih principa – A.Besant
kontrolirati. Kama-loka (od loka, mjesto, dakle, mjesto za Kamu) ime je koje se često upotrebljava za označavanje one razine astralnoga svijeta kojoj te
utvare pripadaju i otkud isijavaju magnetska strujanja pogubne ćudi, baš kao što se iz kuće pune kuge razmiljuju klice bolesti, koje mogu rasti ucijepljene
u prikladno tlo nekog slabo vitalnog fizičkog tijela.

Sasvim je moguće da će mnogi, nakon što pročitaju ove navode, ustvrditi da je teozofija oživljavanje srednjovjekovnog praznovjerja i da vodi u imaginarne strahove
Teozofija razjašnjava srednjovjekovno praznovjerje i ukazuje na prirodne činioce na kojima se praznovjerje temeljilo i odakle je dobivalo snagu uvjerenja. Ako u
prirodi postoje razine različite vrste od one fizičke, nikakvo umovanje neće učiniti da one nestanu, vjerovanje u njihovu egzistenciju iznova će se buditi, no istinsko
znanje daje im jasno mjesto u kozmičkom poretku i ruši praznovjerje točnim razumijevanjem njihove prirode i zakona po kojima djeluju. Pritom ne smijemo
zaboraviti da se osobe čija je svijest na fizičkoj razini, mogu zaštiti od nepovoljnih utjecaja tako da sačuvaju čist um i jaku volju.

Protiv bolesti najbolje ćemo se zaštititi održavanjem našeg tijela u odličnoj kondiciji; od nevidljivih klica se ne možemo braniti, ali možemo spriječiti da
naša tijela postanu pogodno tlo za rast i razvoj bacila, a svakako se ne trebamo hotimično naći u situaciji u kojoj je zaraza moguća. To se isto odnosi i na
maligne klice s astralne razine. Mi možemo spriječiti stvaranje kama-manasičkog tla u kojemu bi one mogle proklijati i razviti se, ne trebamo odlaziti na
izopačena mjesta, niti svojevoljno poticati prijemljivost i medijske sklonosti. Naša najbolja zaštita su jaka, djelotvorna volja i čisto srce.

Postoji i treća mogućnost za Kama-Manas kojoj ćemo sada posvetiti pažnju, a za koju smo već prije napomenuli da je to sudbina koja može zadesiti kamički princip
a “zastrašujuća je po svojim posljedicama”.

On se može odvojiti od svoga izvora, stopiti se s Kamom umjesto s višim Manasom. To je, srećom, vrlo rijetka pojava, tako rijetka u ljudskom životu kao što je
rijetko, samo u dijametralno suprotnom pravcu, potpuno sjedinjenje s višim Manasom. No, ta mogućnost postoji i mora biti razjašnjena.

Kama može neku osobnost tako snažno kontrolirati da u borbi između kamičkih i manasičkih elemenata pobjedu odnose oni prvi. Niži Manas može postati tako
zarobljen da njegova esenca postaje sve tanja i tanja od neprestanih povreda i oštećenja, sve dok naposljetku tvrdokorno prepuštanje poticajnim željama ne urodi
neizbježnim plodom, te nježna spona koja povezuje viši s nižim Manasom, ta “srebrna nit koja ga veže uz Učitelja u nama”, ne prsne i razdvoji se. U tom slučaju, za
vrijeme zemaljskog života, niže četvorstvo otrgne se od Trojstva uz koje je prije bilo vezano i viša priroda se u cijelosti rastavlja od niže. Ljudsko biće je rascijepljen
nadvoje, životinja se oslobodila, nezauzdano baulja naokolo, noseći sa sobom odsjaj onog manasičkog svjetla koje je trebalo biti njegov vodič kroz pustinju života.
Opasnija je to zvijer od svojih srodnika u nerazvijenom životinjskom carstvu i to upravo stoga što u sebi ima djeliće višeg mentala čovjeka. Takvo biće, ljudsko po
obliku ali zvijer po naravi, čovječje po izgledu ali bez ljudske istinitosti, ljubavi i pravde, takav netko povremeno se može naći u strahoviđenjima ljudi, sagnjio iako
još živ, i mada je to beznadno, nad takvom spodobom možemo samo zadrhtati od najdubljeg žaljenja. Što li će se s njim dogoditi nakon što zamru pogrebna zvona?

Naposljetku će takva osobnost nestati, jer se odvojila od principa koji joj jedini mogu dati besmrtnost. No, neko vrijeme još će postojati.

Njeno je astralno tijelo biće sa strahovito silnom moći i čudnovatom karakteristikom koja mu omogućuje da se u iznimno rijetkim slučajevima ponovno inkarnira
među ljudima. Nije to tek obična “utvara” zahvaćena procesima dezintegracije, već ona u sebi sadrži previše u metežu zamršenih manasičkih elemenata, a da bi se
mogla u svemiru razgraditi na prirodan način. To je potpuno neovisan entitet, no sumoran a ne blistav, s oskrnavljenim, umjesto pročišćujućim manasičkim
plamenom, no ipak je u stanju zaodjenuti se plaštem od mesa i još jednom doći kao čovjek među ljude. Takav čovjek, ako uopće tu riječ možemo upotrijebiti za
čovječju čahuru sa zvjerskom nutrinom, živi svoj zemaljski život kao neprijatelj naspram svih onih čija je ljudskost normalna. S instinktima svojstvenim jednoj
zvijeri, bez emocija, gonjen strastima, lukav bez premca, sušta zloća što namjerno nanosi zlo na način posve nepoznat životinjama koje reagiraju po prirodnim
impulsima, takav netko kao reinkarnirano biće upravo je pojam sušte opakosti. Ti pokvareni monstrumi mrlje su na stranicama ljudske povijesti nad kojima ne
možemo a da ne zavapimo: “Zar je to ljudsko biće?” Tonući sve niže i niže sa svakom uzastopnom inkarnacijom, ta se zla sila postupno istroši, te takva osobnost,
odijeljena od izvora života, naposljetku nestane. Ona se raspada da bi kasnije bila ugrađena u druge oblike živih tvari, no njena je ponovna zasebna egzistencija
nemoguća. To je kuglica skliznula s niske života. Besmrtni Ego, koji je bio inkarniran u toj osobnosti, ne prihvaća iskustva iz te inkarnacije, nije požeo urod sa
zasijane zemaljske njive. Njegova zraka nije mu ništa vratila na počelo, njegovo je djelovanje u tom životu bilo potpun promašaj koji ne pridonosi tkanju svog
vječnog Jastva.

SUPTILNI OBLICI ČETVRTOG I PETOG PRINCIPA

Do sada je čitalac već zasigurno shvatio da je “astralno tijelo” širok pojam koji se može koristiti za nekoliko različitih oblika. Stoga bi bilo dobro da sada ukratko
izložimo sve suptilne oblike, ponekad i netočno nazvane astralnima, a koji pripadaju četvrtom i petom principu.

Ljudi mogu projicirati pravo astralno tijelo – koje se sastoji, kako i samo ime implicira, od astralne materije – ali za razliku od eteričkog dvojnika, obdareno je
inteligencijom i u stanju je poprilično se odmaknuti od fizičkog tijela kojemu pripada. To astralno tijelo je, kao što smo već vidjeli, vehikl svijesti. Mediji i senzibiln
ljudi ga projiciraju nesvjesno, a upućeni svjesno. Ono može putovati u udaljena mjesta brzinom misli, sakupiti utiske o viđenim stvarima i donijeti ih natrag od
fizičkog tijela. Ako se radi o mediju, on svoje utiske može prenijeti drugima dok mu je fizičko tijelo još u transu, ali u pravilu nakon što senzibilan čovjek izađe iz
transa, njegov mozak više ne zadržava tako stečene utiske, u njegovom sjećanju ne ostaje nikakav trag tako doživljenih iskustava. Tek vrlo rijetko može astralno
tijelo, kroz vibracije koje potiče, utjecati na mozak tako da u njemu ostaje trajno sjećanje na proživljeno: samo u tom slučaju je senzibilnom čovjeku moguće sjetiti s
podataka usvojenih u transu. Posvećeni učenik zna kako u mozak utisnuti saznanja stečena u astralnom tijelu, pri čemu je njegova volja aktivna, dočim je volja medi
pasivna.

Za vidovite astralno tijelo je posrednik kojeg nesvjesno upotrebljavaju u slučaju kada njihovo viđenje nije samo hvatanje astralnog svjetla. Tada astralno
tijelo stvarno putuje do udaljenih mjesta gdje se može prikazati senzibilnim osobama ili osobama upravo zapalim u nenormalna živčana stanja. Ono im se
ponekad javlja – kada je blago nadahnuto sviješću – kao oblik nejasna obrisa koji ne zamjećuje svoje okruženje.

Takvo tijelo znalo se pojaviti daleko od umiruće osobe tik pred njenu smrt, a prikazalo se onima koji su s tom osobom bili povezani rodbinskim vezama, ljubavlju il
mržnjom. Ako sadrži više energije pokazat će inteligenciju i emocije, kao što je i zabilježeno u nekim slučajevima kada su majke odlazile posjetiti svoju umiruću
djecu u udaljena mjesta, te im u posljednjim trenucima ispričale što su vidjele i činile. Astralno tijelo se oslobađa u slučajevima bolesti, kao i eterički dvojnik, a
također i u snu i u transu. Uvjet za takvo astralno putovanje jest mirovanje fizičkog tijela.

Astralno tijelo se također zna pojavljivati na spiritističkim seansama, gdje može prouzročiti neke inteligentnije pojave. Ne smijemo ga zamijeniti s
“utvarom”, čitatelju već dobro poznatom, koja predstavlja kamičke ili kama-manasičke ostatke mrtve osobe, dok je tijelo koje sada proučavamo uvijek
projekcija astralnog dvojnika žive osobe.

Viši oblik suptilnog tijela koji pripada Manasu poznat je pod imenom Mayavi Rupa ili “tijelo – iluzija”. Mayavi Rupa je profinjeno tijelo koje Adept ili posvećeni
učenik (chela) oblikuje svojom svjesno usmjerenom voljom. Ono može, ali ne mora, nalikovati fizičkom tijelu, jer oblik koji mu se daje odgovara svrsi za koju je
projicirano. Takvo tijelo je potpuno svjesno, to je zapravo drugačije uređeno mentalno tijelo. Adept ili posvećeni učenik može tako putovati po svojoj volji, bez teret
fizičkog tijela, imajući pod kontrolom sve svoje sposobnosti uz potpunu svijest o svemu što se zbiva.

On može na fizičkoj razini po volji učiniti Mayavi Rupa vidljivim ili nevidljivim, a rečenica kojom chela i ostali opisuju Adepta “u njegovu astralu”, znači da ih je
posjetio u svojoj Mayavi Rupa. Ako odluči, on ga može učiniti istovjetnim fizičkom tijelu, toplim i čvrstim na dodir, vidljivim, sposobnim za razgovor, te po svim
karakteristikama prikazati kao ljudsko biće. Ali takvu moć za stvaranje istinskih Mayavi Rupa imaju samo Adepti i chele. To ne može poći za rukom neizučenima,
bez obzira na njihove izvanosjetne sposobnosti, jer to je manasičko a ne psihičko stvaranje, te chela može stvoriti “tijelo – iluziju” samo prema uputama svog Gurua

VIŠI MANAS

Kao što smo već vidjeli, besmrtni Mislilac se sam po sebi tek vrlo rijetko može manifestirati na fizičkoj razini na sadašnjem stupnju ljudske evolucije. Pa ipak mi sm
u stanju nakratko zahvatiti pogledom moć koja prebiva u njemu, to više što u nižem Manasu nalazimo tu istu moć i, ma koliko ona bila “stiješnjena, zatočena i
sputana”, ona ipak postoji. Već nam je znano da je niži Manas “organ slobode volje u fizičkom čovjeku”. Slobodna volja prebiva u samom Manasu kao oličenju
www.teozofija.net/sedam-covjekovih-principa-a-besant/ 8/15
23. 06. 2019. Teozofija » Sedam čovjekovih principa – A.Besant
Mahata, Univerzalnog Uma. Iz Manasa nam dolazi osjećaj slobode, saznanje da možemo ovladati samim sobom – to je ono istinsko sagledavanje više prirode u nam
koja može obuzdati onu nižu, ma koliko se ta niža borila i protivila sputavanju. Uspijemo li ikada svoju svijest poistovjetiti s Manasom umjesto s Kamom, a našu niž
prirodu pretvoriti u ukroćenu životinju, ona više ne postoji kao “ja”. Tada su njezino bacakanje, otimanje i borba za prevlast izvan nas, a ne u nama, i mi je držimo n
uzdi kao što se i podivljala bojna konja drži zauzdana i podložna našoj volji.

Bit ću toliko slobodna ovdje citirati odlomak iz svog članka na temu slobodne volje, objavljenog u časopisu “Put”:

“Jedino neograničena volja može biti apsolutno slobodna; neograničeno i apsolutno su jedno; sve ono što je uvjetovano mora biti, na temelju te
uvjetovanosti, relativno i stoga djelimice obvezatno. Kako ta volja upravlja svemirom, ona postaje uvjetovana zakonima njoj svojstvene manifestacije.
Manasički entiteti su odijeljeni oblici te volje, od kojih je svaki uvjetovan izvana. Unutar sfere njena je aktivnost sloboda, te je u svom vlastitom svijetu
slika univerzalne volje koja održava univerzum. Kako se ta volja, djelujući na svakoj sukcesivnoj razini, kristalizira kao materija u sve gušćem obliku,
njena je manifestacija uvjetovana materijom u kojoj djeluje, dočim je, u odnosu na tu materiju, ona sama slobodna. U svakom stadiju u svijesti se javlja
unutarnja sloboda, dok ispitivanja pokazuju da se ta sloboda izražava unutar granica razine manifestacije na kojoj djeluje, slobodna doduše za djelovanje
prema nižem, no još uvijek onemogućena za pravu manifestaciju zbog neodgovaranja nižih oblika na svoj impuls. Viši Manas je taj u kojem prebiva
slobodna volja: ukoliko se radi o nižem četvorstvu (kao plod Mahata, Trećeg Logosa, Riječi tj. manifestacije Volje) ograničen je u svom izražavanju u
nižoj prirodi tromošću kojom neka osobnost odgovara na njegove impulse. U samom nižem Manasu (koji je uronjen u osobnost) prebiva nama poznata
volja: pod utjecajem je strasti, nagona, žudnji, utisaka izvana, no ipak se uporno nameće nad sve to snagom koju crpi iz svoje esencijalne prirode, voljom
koja je jedno s višim Egom čija je zraka. Slobodna je od svega što je niže od nje, u stanju je utjecati na Kamu i na fizičko tijelo, ma koliko pritom njeno
potpuno očitovanje može biti onemogućavano i ometano grubom materijom u kojoj djeluje. Da je volja tek puki mehanizam fizičkog tijela, žudnji i
strasti, odakle bi se javio osjećaj za “Ja” koje može rasuđivati, željeti, nadvladati? Ona djeluje s više razine, kraljevska je u dodiru s nižim kad god se
poziva na svoje kraljevsko podrijetlo, a njena borba za prevlast najbolji je dokaz činjenice da je po svojoj prirodi slobodna. Prelazeći tako na niže razine,
na svakom ćemo stupnju naći kako sloboda višeg vlada nad nižim, no na nižoj je razini zakočena u manifestaciji. Pogledamo li taj proces sa suprotne
strane, krećući od nižeg, opet će se pokazati istinitost te tvrdnje. Sputamo li čovječje udove karikama, taj grubi metal onemogućit će manifestaciju snage
koja prožima mišiće i živce, pa iako je ta sila u njima prisutna, neće se moći u tim uvjetima manifestirati. Njena se jačina može pokazati u pokušajima
slamanja okova koji je sapinju: u samom metalu nema nikakve snage koja bi spriječila slobodno isijavanje muskularne energije, iako kretanje kao takvo
može biti onemogućeno. Dok ovom energijom ne može vladati fizička priroda koja je nižega stupnja od nje same, njeno je trošenje uvjetovano kamičkim
principom; strasti i požude mogu je potaknuti na djelovanje, mogu njome upravljati i kontrolirati je. Energija mišića i živaca ne može vladati strastima i
požudama, one su neovisne od nje, ali na nju utječu i tako je određuju. No ipak volja može gospodariti, vladati i upravljati Kamom; u dodiru s
manasičkim principom ona je neograničena, a ne slobodna, i otuda osjećaj slobode kod izbora želje kojoj kanimo udovoljiti ili čina koji kanimo izvršiti.
Kao što niži Manas vlada Kamom, tako i niže četvorstvo zauzima podložno mjesto koje mu pripada naspram višeg Trojstva, i određeno je voljom koju
spoznaje kao višu od sebe, voljom koja je slobodna. U mnogim će glavama uskrsnuti pitanje: “A što je s voljom višeg Manasa; da li je i ona određena
onim što je iznad njega, a slobodna od onoga što je niže?” Ali tu dolazimo do točke gdje intelekt zastaje i gdje jezik nije u stanju izreći ono što Duh
naslućuje u višim sferama. Tek nejasno možemo osjetiti da bi tamo, kao i na ostalim razinama, prava sloboda morala biti u skladu sa zakonom, tj.
dragovoljno prihvaćanje zadatka po kojem djeluje kao kanal Univerzalne Volje mora uroditi stapanjem u jednu savršenu slobodu i savršenu poslušnost.”

Mora se priznati da je taj problem opskuran i zamršen, no čitaocu će umnogome biti olakšano razumijevanje ako je pažljivo pratio slijed navedenih misli.

Postoji još jedna sila koja prebiva u višem Manasu, a manifestira se na nižim razinama u onima koji svjesno prihvaćaju viši Manas za svog gospodara: ta
sila je sposobnost stvaranja određenih oblika snagom volje. Tajno učenje navodi: “Kriyashakti. Misteriozna snaga misli koja svojom prirođenom
energijom može proizvesti vanjske, vidljive, pojavne učinke.”

Antički narodi vjerovali su da će se svaka misao manifestirati u pojavnom obliku ako na nju duboko usmjerimo svoju koncentraciju. Ili, slično tome, snažna volja
urodit će željenim rezultatom” (sv. I., str. 312). To je tajna svake istinske “magije” i vrlo je važan predmet proučavanja, a kako znanost Zapada dodiruje tek njeno
rubno područje toj ćemo pojavi kasnije posvetiti više pažnje, te zasada nećemo prekidati slijed proučavanja koja smo započeli.

Dakle, od H. P. Blavatsky naučili smo da Manas, ili viši Ego, kao “dio esence Univerzalnog Uma bezgranično sveznajući na svojoj razini”, razvija svoju svijest do
savršenstva evoluirajući kroz iskustva, te je “tijelo – vehikl – svega znanja iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti”. Kada taj besmrtni entitet uspije preko svoje zrake,
nižeg Manasa, potaknuti mozak nekog čovjeka, tada taj čovjek ima sposobnosti izvan uobičajenih – on je genij ili vidovit čovjek. Ovako su obrazloženi uvjeti za
vidovitost:

“Sposobnost o kojoj smo govorili (tj. vizija istinski vidovitog čovjeka) može se razviti na jedan od ovih načina: a) uz uvjet da se snagom volje paraliziraju pamćenja
instinktivan rad svih fizičkih organa, pa čak i stanica u fizičkom tijelu što je čin koji ne predstavlja poteškoće onima kod kojih je svjetlo višeg Ega već uspjelo uništi
i zauvijek podrediti strastvenu prirodu osobnog nižeg ega ; to polazi za rukom samo adeptima; b) kroz reinkarniranu osobnost koja je u prijašnjem životu, kroz najvi
stupanj čistoće i usmjerenosti ka istinskom, postigla svetost i svetačko dostojanstvo blisko stanju jednog jogija. Postoji i treća mogućnost prema kojoj se kroz mistič
vizije može doprijeti do razine višeg Manasa, ali se ona javlja vrlo rijetko i neovisna je o volji vidovitog čovjeka: radi se o potpunoj iscrpljenosti i slabosti fizičkog
tijela kao posljedicama bolesti i patnji. Vidjelica iz Prevorsta je primjer upravo takvog slučaja, a Jacob Boehme onog navedenog pod “b”. (Lucifer; studeni 1890 str.
183).

Proučavanje nas je odvelo dovoljno daleko, tako da sada čitatelj može shvatiti razliku u djelovanju između višeg Ega i njegovih zraka. Genij, koji vidi i bez
nepotrebna umovanja, dolazi od višeg Ega, a jedan od njegovih darova je i istinska intuicija. Logičko razmišljanje sposobnost je za rasuđivanje i procjenjivanje kojim
ocjenjujemo činjenice dobivene promatranjem, međusobno ih uspoređujemo, dolazimo do uvjerenja i iz njih izvodimo zaključke – dakle, sve te umne operacije
rezultat su djelovanja nižeg Manasa u mozgovnom aparatu čovjeka. Njegov instrument je logično rasuđivanje: induktivno zaključivanje vodi od poznatog k
nepoznatom i rezultira donošenjem pretpostavki, a deduktivno eksperimentalnim provjeravanjem pretpostavki vodi opet k poznatom.

Intuicija je, kao što možemo zaključiti po njenu podrijetlu, sposobnost opažanja i pronicanja; proces je izravan i brz kao i očni vid. Na taj način gledaju
oči inteligencije, to je nepogrešivo prepoznavanje istine koja je sadržana na mentalnoj razini. Intuicija vidi sa sigurnošću, njena je vizija jasna, njen glas
je nepokolebljiv. Međutim, sigurnost u intuitivnom spoznavanju ne možemo nikako dokazati, jer je ona izvan i iznad razuma. Mi vrlo često pogrešno
mislimo da su naši instinkti, zaslijepljeni i smućeni strastima i požudama, intuicija, pa tako obične kamičke impulse uvažavamo kao da su uzvišeni glas
višeg Manasa. Da bi se taj glas sa sigurnošću mogao prepoznati, potrebna je pažljiva i dugotrajna vježba na samome sebi; ali u jedno možemo biti
sigurni: dok smo u vihoru svoje osobnosti, dok oluje strasti i žudnje urliču oko nas, dok nas valovi emocija bacaju amo-tamo, dotle glas višeg Manasa ne
može doprijeti do naših ušiju. I neće biti vladavine Ega sve dok je oko nas vatra ili vihor, gromovi ili oluje. Tek kada se spusti duboka tišina čiji mir
možemo osjetiti, kada zrak bude nepomičan a spokojnost potpuna, tek kada čovjek zakloni plaštem svoje lice i uši tako da ne čuju ovozemaljsku tišinu,
tek će tada začuti glas tiši i od same tišine, glas istinskog Jastva.

H.P. Blavatsky pisala je o tome u svojoj knjizi Razotkrivena Izida: “Razum, koji je sjedinjen s fizičkim dijelom čovjekove prirode, omogućuje čovjeku prevlast nad
životinjama i podvrgavanje prirode sebi u korist. Svijest, koja je sjedinjena s duhovnim dijelom, služi čovjeku kao nepogrešiv vodič kroz labirint osjećaja. Savjest je
trenutačno razlučivanje između dobra i zla, za što je sposoban jedino duhovni dio čovjeka koji je savršeno čist i mudar, jer je dio božanske čistoće i mudrosti. Ti
poticaji su neovisni o djelovanju razuma, tako da se mogu iskazati u čistom obliku jedino onda kada im se ne nameću niže sklonosti naše dvojne prirode. Budući da
razum izražava kao sposobnost našeg fizičkog mozga, i to ona koju točno definiramo kao sposobnost donošenja zaključaka na temelju pretpostavki, pri čemu se
oslanja na doživljaje ostalih osjetila – taj isti razum ne može po svojim odlikama biti izravno upućen na naš božanski duh. Naime, Duh zna – stoga je za njega svako
razmišljanje, uključivši promišljanje i dokazivanje – potpuno beskorisno. Dakle, ako na određeni entitet gledamo kao na izravnu emanaciju vječnog Duha Mudrosti,
tada nam mora biti jasno da taj entitet ima iste značajke kao i sama esenca ili cjelina, koje je taj entitet dio. Nije čudno da su stari teurzi s izvjesnom sigurnošću
zaključili da se racionalni dio čovjekove duše (duha) nikada u cijelosti ne izlijeva u fizičko tijelo, nego do njega dopire filtriran kroz iracionalnu ili astralnu dušu, koj
služi kao posrednik ili medij između duha i tijela. Čovjek koji je uspio u dovoljnoj mjeri savladati materiju tako da do njega izravno dopre svjetlo iz njegova
bliještećeg Augoeida, istinu naslućuje intuitivno. Pri donošenju suda neće pogriješiti, makar mu bešćutan razum došaptavao kojekakve sofizme, i to stoga što je od
njega osvijetljen. Iz toga slijedi da se proricanje, pretkazivanje i tzv. božanska inspiracija javljaju kao rezultat obasjavanja što ga odozgo šalje naš osobni besmrtni
duh” (sv. I., str. 305-306).

www.teozofija.net/sedam-covjekovih-principa-a-besant/ 9/15
23. 06. 2019. Teozofija » Sedam čovjekovih principa – A.Besant
Taj Augoeid, prema vjerovanju neoplatonista, a i prema teozofskom učenju, “svojim sjajem obasjava dušu osobnosti, astralnu dušu” (isto str. 315) tj. kama-manasičk
osobnost ili niži ego, kako to zovemo u suvremenoj teozofiji. (Moramo imati na umu da u vrijeme kada je bila pisana “Razotkrivena Izida”, terminologija još nije bi
ustaljena kao što je danas. To je bio prvi pokušaj prijevoda kompliciranih ideja Istoka na zapadnjački jezik, a iskustvo je pokazalo da se mnoge riječi koje pokrivaju
dva ili tri pojma mogu ograničiti na jedan izraz i tako ga točnije odrediti. Stoga moramo izraz “astralna duša” promatrati u tom svjetlu). Tek kada se niži ego očisti o
svakog traga strasti, a niži Manas oslobodi od Kame, može “onaj blistajući” djelovati na nj. H. P. Blavatsky govori o tome kako se posvećeni susreću licem u lice s
višim Egom. Nakon govora o Trojstvu u čovjeku, tj. Atma-Buddhi-Manasu, ona nastavlja dalje: “U trenutku kada to Trojstvo, u iščekivanju konačnog pobjedonosno
sjedinjenja iza vrata smrti fizičkog tijela, postane na tren jedno, posvećenomu je dozvoljeno u trenutku inicijacije vidjeti svoje vječno Jastvo. O tome možemo čitati
perzijskom Desatiru kao o ’blistavom jednom’, kod grčkog filozofa – posvećenika o Augeoidu kao o ’isijavajućoj blagoslovljenoj viziji u čistom svjetlu’, u Porfiru d
je Plotin šest puta doživio sjedinjenje sa svojim ’bogom’ i tome slično. (Razotkrivena Izida sv. II., str. 114-115).

To trojstvo u činu sjedinjenja, zapravo je “Krist” svih mistika. Kada se za vrijeme konačne inicijacije učenik prostre na pod ili oltar kao simbol razapinjanja na križ
materijalnog čovjeka ili naše niže prirode, i kada se nakon te “smrti ponovno uzdigne” kao slavodobitni pobjednik nad grijehom i smrću – to je taj uzvišeni moment
kada vidi nadzemaljsko i postaje “jedno s Kristom”, on sam je tada Krist. On i dalje može živjeti u svom fizičkom tijelu, no ono će biti njegov poslušni instrument.
On je sjedinjen sa svojim istinskim Jastvom, Manas je postao jedno s Atma-Buddhi, i kroz osobnost u kojoj boravi upotrebljava puninu svoje snage kao besmrtna
duhovna inteligencija. Tako dugo dok se u kovitlacu niže prirode još borio, u njemu je svakodnevno bio raspinjan Krist, njegov duhovni Ego. Ali Krist se
pobjedonosno uzdiže u čistom Adeptu, on je gospodar nad samim sobom i nad prirodom. Manas je prošao dugi put hodočašća kroz život, kroz sva potrebna iskustva
za njega je kotač nužnih utjelovljenja zastao, jer je konačno Sin Čovječji kroz patnju došao do savršenstva.

Tako dugo dok se ne dostigne ta razina, “Krist” ostaje cilj naših težnji. Naša se zraka neprestano bori kako bi se vratila k svojem izvoru, a niži Manas ponovno posta
jedno s višim. No, sve dok ta podvojenost postoji u duhovnom životu svakog plemenitog i predanog vjernika, javlja se kao najvažnija neprestana težnja za ponovnim
sjedinjenjem i zapravo se to stremljenje izražava kao molitva, nadahnuće, “traženje Boga”, čeznuće za sjedinjenjem s božanskim. “Moja duša žeđa za Bogom, za
živim Bogom”, kliče svaki vjerni kršćanin. Ako biste mu rekli da je taj vapaj prividan i uzaludan od vas bi s nerazumijevanjem odvratili glavu kao od nekoga čije
nepoimanje ionako ništa ne mijenja na stvari. Svaki okultist, međutim, prepoznaje u tom vapaju neugasivu težnju nižeg jastva za uzdizanjem na višu razinu od koje j
odvojen, ali čiji zov intenzivno osjeća. I pri tom nije važno da li u molitvi zaziva Budu, Višnua, Krista, Blaženu Djevicu ili Oca, jer to su tek različita imena, a ne
suština stvari.

Onaj pravi cilj je sjedinjenje cijelog Manasa s Atma-Buddhi, bez obzira na to kako je nazvan u pojedinom vremenu ili kulturi. U svakoj ćemo religiji naći težnju za
idealnim u čovječnosti i htijenje vjernika da postane jedno s “osobnim Bogom”, “Bogočovjekom”, “inkarniranim Bogom”, “Riječi što je tijelom postala”, Kristom “
kome se moramo roditi”.

Došli smo do posljednjih dviju razina u našem proučavanju: to su razine Duha. I ovdje koristimo često zloupotrebljavanu riječ u smislu da je duh tek nešto suprotno
od materije. Moći ćemo shvatiti samo najopćenitije pojmove, no bez obzira u kojoj mjeri uspjeli u tome, moramo barem pokušati razumjeti o čemu se radi, kako bi s
makar i djelomice približili potpunoj slici čovjeka.

VI. i VII. PRINCIP ATMA – BUDDHI, „DUH“

Nastavljajući razmišljanje započeto u prijašnjem poglavlju, prvo ćemo razmotriti povezanost Atma-Buddhi s Manasom, a kasnije ćemo ga proučiti s općenita
stanovišta kao “Monadu”. Najjasniji i najbolji opis Trojstva, tj. Atma-Buddhi-Manas, naći ćemo u „Ključu do Teozofije“, gdje H. P. Blavatsky daje slijedeće
definicije:

VIŠE JASTVO je Atma, neodvojiva zraka Univerzalnog i JEDNOG JASTVA. Za sada je to Bog iznad nas, više nego u nama. Sretna li čovjeka kome
uspije svoj unutarnji Ego prožeti njime.

DUHOVNI božanski EGO je duhovna duša ili Buddhi, usko povezan uz Manas, umni princip, bez kojeg ne može postojati Ego, jer bi tada postojao samo
Atmički vehikl.

UNUTARNJI ili VIŠI EGO je Manas, peti princip, neovisan o Buddhi. Umni princip je jedino onda duhovni Ego kada je stopljen u jedno s Buddhi. On je
trajna individualnost ili reinkarnirajući Ego.

Atma je najapstraktniji dio čovjekove prirode, ona je “dah” za čiju je manifestaciju potrebno fizičko tijelo. To je jedna istinitost koja se manifestira na svim razinama
a svi naši principi samo su pojavnost njene esence. Taj jedinstveni Vječni Bitak iz koga sve izlazi, koji utjelovljuje jednu od svojih pojavnosti u univerzumu, a o kojo
govorimo kao o Jednom Životu – taj Vječni Bitak isijava se kao Atma, to je Jastvo univerzuma i čovjeka, to je njihova srž, njihova bit, po njemu sve stvari postoje.
Sama po sebi ne može se manifestirati na nižim razinama, no bez Nje niže razine ne bi niti mogle postojati. Ona se zadijeva u Buddhi kao Svoj vehikl ili sredstvo
daljnje manifestacije. “Buddhi je sposobnost spoznavanja, kanal kroz koji božansko znanje dopire do Ega; to je raspoznavanje dobra i zla; to je božanska svijest i
duhovna Duša, koja je vehikl Atme”. (Tajna Doktrina, sv. I., str.3). Često kažemo da je to princip duhovnog razlučivanja. Ali Atma-Buddhi, kao univerzalni princip,
mora biti individualiziran kako bi mogao sakupiti iskustva i doseći svijest o samome sebi. Stoga je uz Atma-Buddhi sjedinjen princip uma, te je tako ljudsko trojstvo
savršeno zaokruženo. Manas postaje duhovni Ego samo onda kada je uronjen u Buddhi; Buddhi postaje duhovni Ego samo kada je sjedinjen s Manasom. U njihovu
sjedinjenu leži evolucija Duha koji je svjestan na svim razinama. Stoga Manas teži naviše k Atma-Buddhi, kao što i niži Manas stremi prema višem, tako da Atma-
Buddhi ili Atma u odnosu na viši Manas često opisujemo kao “Oca na Nebu”, a takav je i opis višeg Manasa u odnosu na niži Manas. Niži Manas sakuplja iskustva
kako bi ih kasnije mogao donijeti svojem izvoru; viši Manas pohranjuje sva iskustva stečena tijekom ciklusa reinkarnacija; Buddhi se stapa s višim Manasom. Sve to
natopljeno je svjetlom Atme, koje je jedno sa Istinskim Jastvom, i tako trojstvo postaje jedinstvo, te je Duh tada svjestan samoga sebe na svim razinama, čime je cilj
manifestiranog univerzuma postignut.

Međutim, ja uzaludno pokušavam objasniti i opisati riječima ono što je izvan objašnjenja i opisa. Tu riječi posustaju, zasjenjuju i iskrivljuju onaj pravi smisao.
Možemo se tek nadati da ćemo nakon dugotrajna intenzivnog meditiranja uspjeti makar slabašno osjetiti ono što je veće od nas samih, a ipak se javlja u samoj srži
našega bića.

Promatramo li uporno noćni nebeski svod, nakon nekog ćemo vremena, nejasno i u daljini, ugledati nježan i titrav sjaj neke zvijezde, a budemo li našim
duhovnim okom strpljivo upirali pogled, možda ugledamo blagi odsjaj duhovne zvijezde, makar to bila tek sjena onog još udaljenijeg svijeta. To je
svjetlo vidljivo samo strpljivima i postojanima u čistoći i nema te zemaljske sreće koja bi mogla nadmašiti sreću onoga tko ugleda makar i blijedi odsjaj
tog transcendentnog blještavila.

Nakon što smo objasnili što je to “Duh”, mislim da će biti razumljivo gnušanje teozofa nad trivijalnom pojavom na spiritističkim seansama, a koju oni imenuju
“duhovima”. Sviranje na kutijici – instrumentu, govor kroz trubu, tapšanje ljudi po glavi, lebdeće harmonike – sve to može zadovoljiti neke s astrala, utvare i
elementale, ali to se ne može pripisati “duhovima” tko imalo razumije što je Duh. Naravno da možemo jedino najdublje žaliti da je došlo do vulgariziranja i
degradiranja tog najuzvišenijeg poimanja koje je čovjek do sada razvio i nadajmo se da će te pojave uskoro biti svrstane tamo kamo i spadaju, što je i logično, jer se
ne možemo zadovoljiti materijalističkim pogledom na kozmos i tim pojavama pridavati vrijednost koju nikako ne mogu imati kao dokaz postojanja Duha.

Postojanje Duha ne možemo dokazati ni fizičkim ni intelektualnim načinom. Jedino duhovno razvijenom čovjeku možemo dokazati postojanje Duha.

Kao što se psu ne može dokazivati Euklidov poučak, tako se niti Atma-Buddhi ne može dokazati Kami i nižem Manasu. Međutim, kako se budemo penjali sve više,
tako će se i naš vidokrug širiti, i kada jednom stanemo na vrh Svete Planine, sve će razine Duha ležati pred našim jasnim pogledom.

MONADA U EVOLUCIJI

Možda će učenik teozofije dobiti nešto jasniju sliku o Atma-Buddhi ako njegovo djelovanje u evoluciji promatra kao Monadu. Atma-Buddhi je identičan univerzaln
Nad-duši, ona je “izražaj Nepoznatog Korijena”, jedna jedina Egzistencija. Sama manifestacija započinje u momentu kada Monada biva “izbačena nadolje u materij
www.teozofija.net/sedam-covjekovih-principa-a-besant/ 10/15
23. 06. 2019. Teozofija » Sedam čovjekovih principa – A.Besant
kako bi pospješila evoluciju (iz „Tajne Doktrine“, H.P.B.). Moglo bi se reći da je Monada glavni poticaj cjelokupne evolucije, pokretačka snaga u korijenu svih stvar
Svi principi koje smo do sada proučavali tek su “različite diferencijacije” izražaja Atme, Jedne Realnosti manifestirane u našem Univerzumu; nalazi se u svakom
atomu; ona je “korijen svakoga atoma posebice i svakoga oblika u cjelini”, te su u osnovi svi principi zapravo Atma izražena na različitim razinama. U knjizi „Pet
godina teozofije“ vrlo su jasno razložene etape u evoluciji. Tamo je objašnjeno kako Atma prolazi kroz etape koje se zovu elementali ili “početna središta sila”, i
dosiže mineralnu razinu; odatle ide naviše, kroz biljnu i životinjsku, do čovjeka, nadahnjujući životom svaki oblik. U Tajnom učenju naći ćemo poučan tekst: “Evo
jednog poznatog kabalističkog aforizma: ’Kamen postaje biljka, biljka životinja, životinja čovjek, čovjek duh, a duh bog’. Iskra redomice oživljava svako carstvo
prije nego uđe i osvijetli božanskog čovjeka, a razlike između njega i onog prethodnika, životinjskog čovjeka, kao između neba i zemlje… Monada je zakonom
evolucije izbačena nadolje u najniži oblik materije, u mineral. Nakon sedmerostrukog umatanja u kamen, ili u ono što će postati mineral i kamen u Četvrtoj Rundi,
ona izbija van kao, primjerice, lišaj. Uzdižući se odatle kroz sve oblike biljnoga sve do životinjskog carstva, stiže do točke u kojoj postaje klicom iz koje će životinja
postati fizički čovjek. (iz „Tajne Doktrine“, H.P.B.)”

Na taj način Monada, Atma-Buddhi, oživljava svako carstvo prirode prožimajući sve životom i sviješću, što sačinjava jednu pulsirajuću cjelinu. “Okultizam ne
prihvaća da je išta u kozmosu anorgansko. Znanstveni izraz ’anorganska materija’ znači samo to da se latentni život, uspavan u molekulama tzv. ’inertne materije’, n
može raspoznati. Sve je život i čak je svaki atom mineralnog praha žice, iako je izvan našeg razumijevanja i poimanja, jer je to za one koji odbacuju okultno izvan
dometa njima znanih zakona (iz „Tajne Doktrine“, H.P.B.). Možemo reći da je “sve u univerzumu – u svim njegovim carstvima svjesno tj. da su ona obdarena sviješ
njima svojstvene vrste i na njihovoj razini percepcije. Mi, ljudi, jednostavno moramo upamtiti da nam to što nismo u stanju prepoznati znakove svijesti u kamenu ne
daje za pravo tvrditi da tamo svijesti niti nema. Ne postoji, naime, ’mrtva’ ili ’slijepa’ materija kao što niti nema ’slijepog’ ili ’nesvjesnog’ zakona” (iz „Tajne
Doktrine“, H.P.B.).

Koliko li je velikih pjesnika svojom profinjenom intuicijom, svojstvenom samo geniju, naslutilo tu veliku istinu!

Za pjesnika čitava priroda pulsira životom; on vidi ljubav i život u svemu, u suncu i planetarna kao i u zrncu praha, u šuštavu lišću i rascvalu cvijeću, u
letu mušica i u vijuganju zmija. Svaki oblik izražava Jedan Život u onoj mjeri u kojoj je za to sposoban. Što je čovjek da može omalovažavati skromnije
oblike manifestacije, da kao mjeru uzima sebe i ono ispod sebe, umjesto onih mogućnosti izražavanja što lebde ponad njega u beskonačnim visinama
postojanja, a koje je još manje u stanju procijeniti nego što to može kamen za čovjeka?

Učeniku teozofije bit će jasno da ovu snagu u središtu evolucije moramo promatrati u biti kao jednu. Postoji samo jedan Atma-Buddhi u našem Univerzumu:
Univerzalna Duša posvuda prisutna, sadržana u svemu; to je Jedinstvena Božja Energija iz koje proizlaze sve postojeće raznolike snage i sile. Kao što sunčeva zraka
može biti svjetlo, toplina ili elektricitet, ovisno o načinu korištenja, tako je i Atma sveukupna energija različitih izražaja na pojedinim razinama. “Kao apstraktni
pojam možemo ga nazvati Jedan Život; kada govorimo o objektivnoj i vidljivoj realnosti reći ćemo da je to sedmerostruka ljestvica manifestacije, koja započinje na
gornjoj prečki ljestvice s jednom nepoznatom uzročnošću, a završava kao Sveprisutni Um i Život imanentan u svakom atomu materije.“ (iz „Tajne Doktrine“, H.P.B

Taj tijek evolucije sasvim je jednostavno objašnjen u citatu iz Tajnog učenja, a kako učenike teozofije često zbunjuje to jedinstvo Monade, ovdje prilažem izvod iz to
teksta. Sam predmet proučavanja je težak, no mislim da ne može biti jasnije izložen nego što je u slijedećim rečenicama:

“Iako je monadička ili kozmička esenca (ako je taj izraz dozvoljen) ista u mineralnom, biljnom i životinjskom, tijekom slijeda ciklusa od najnižeg
elementala do Deva carstva, ipak se razlikuje po stupnju razvoja. Bilo bi pogrešno zamisliti Monadu kao neki odvojeni entitet koji si polako utire put kroz
niža carstva, pa nakon neizbrojivog broja transformacija konačno uznapreduje u ljudsko biće; ukratko, da Monada jednog Humboldta potječe od Monade
jednog atoma amfibola (vrsta silikata). Umjesto izraza ‘Mineralna Monada’ bilo bi u fizici, koja pravi razliku među atomima, točnije reći ’Monada koja
se manifestira u onom obliku Prakriti (Prakriti – Pramaterija) koju nazivamo mineralno carstvo’. Atom nije onakav kakvim ga želi prikazati znanost: to
nije čestica nečega što biva oživljeno nečim psihičkim da bi nakon nekoliko eona konačno postalo čovjekom. Atom je konkretna manifestacija
univerzalne energije koja još nije postala individualizirana, to je uzastopna manifestacija jedne univerzalne Monade. Ocean materije ne porazdjeljuje se u
svoje potencijalne i sačinjavajuće kapi sve dok zamah životodajnog impulsa ne prispije do trenutka čovjekova rođenja. Sam tijek razdiobe na
individualne Monade je postupan i u višim životinjama je vrlo blizu te točke. Peripatetici su riječ Monada primjenjivali na čitav Kozmos u panteističkom
smislu; okultisti, koji su tu misao prihvatili iz praktičnih razloga, razlikuju progresivne etape evolucije nečeg zbiljskog od onog apstraktnog, a jedan od
primjera je ’mineralna, biljna i životinjska Monada’. Ta riječ označava plimni val duhovne evolucije koji u svom gibanju prolazi kroz određeni luk.
’Monadička Esenca’ započinje svoje nepotpuno dijeljenje prema individualnoj svijesti počevši od biljnog carstva. Monade su jedinke, kako ih i Leibniz
točno definira, u kojih je duhovna esenca ono što ih oživljuje na njihovim stupnjevima diferencijacije, te je ona pravi konstituent Monade a ne tek skup
atoma, koji je samo vehikl i supstanca kroz koju prodiru niži i viši stupnjevi inteligencije.“ (iz „Tajne Doktrine“, H.P.B.)

Svaki čitatelj koji ovaj odlomak pažljivo pročita i o pročitanome duboko porazmisli, izbjeći će nerazumijevanje bilo koje vrste koje bi se moglo kasnije pojaviti. Kao
prvo, moramo shvatiti da je Monada – naziv koji se u pravom smislu odnosi jedino na “duhovnu esencu” – u stvari jedna u čitavom univerzumu, da Atma-Buddhi ni
njegov ili moj, ili bilo čije vlasništvo posebice, nego je to duhovna esenca prisutna u svemu. I elektricitet je jedan na čitavome svijetu, pa iako može tjerati njegov ili
moj stroj, nećemo ga ni on, a niti ja, nazvati svojim elektricitetom. Ali nerazumijevanje nestaje kada Atma-Buddhi ispuni životom čovjeka, u kome je Manas aktivan
kao individualizirana snaga, pa se tada o njem govori kao da je “skup atoma” neka posebna Monada i tako se javljaju ’Monade’ kao u gore navedenom citatu. Ta
različita upotreba neće zbuniti čitatelja ako upamti, da se proces individualizacije ne zbiva na Duhovnoj razini, kako to izgleda kada se na Atma-Buddhi gleda kroz
Manas. Tako da, držite li u ruci komadiće obojena stakla, možete kroz njih vidjeti sunce crvene boje, ili plave, ili žute, ili bilo koje druge. No, unatoč tome postoji
samo jedno sunce koje svoje zrake šalje do nas, a vidimo ga različito obojenog ovisno o sredstvu kroz koje ga gledamo. Tako da bi izraz “ljudske Monade” na koji
često nailazimo, trebalo glasiti: “Monade manifestirane u ljudskom carstvu”. No, ovaj ponešto pedantni izraz vjerojatno bi zbunio mnoge, dočim onaj nešto površnij
neće navesti na pogrešno mišljenje ako se shvati princip jedinstva duhovne razine, kao što nikoga nećemo zbuniti govorimo li o izlazećem suncu. “Duhovna Monada
je jedna, univerzalna, bezgranična i nedjeljiva, a njene zrake tvore ono što mi iz neznanja zovemo ’individualne Monade’ ljudi (iz „Tajne Doktrine“, H.P.B.).

Ovo jedinstvo u različitosti je na neobično lijep i poetičan način opisano u jednom okultnom katekizmu, gdje Guru ispituje chelu:

“Podigni svoju glavu, O Lanu; vidiš li ponad sebe tek jednu luč ili možda bezbroj njih rasplamtjelih na tamnu ponoćnu nebu?”

“Naslućujem jedan Plamen, O Gurudeva; u njemu bezbroj nerazdjeljivih rasplamtjelih iskrica vidim.”

“Zboriš dobro. A sada se pomno zagledaj u sama sebe. To svjetlo što je rasplamsano u tebi, zar je drukčije od onoga što gori u nutrini braće tvoje?”

“Ni na koji način drugačije nije, tek zarobljeno jest u ropstvu Karme, tek se njegov vanjski plašt neznalica ’tvojom dušom’ i ’mojom dušom’ nazivlje” (iz
„Tajne Doktrine“, H.P.B.).

Sada više ne bi trebalo biti ozbiljnijih poteškoća u razumijevanju etapa čovječje evolucije. Monada, koja je, kao što smo vidjeli, razvijajući se kretala prema naviše,
stigla je i do točke u kojoj je bilo moguće da se na Zemlji stvori ljudski oblik. Tada su se razvili eteričko tijelo i njegov fizički dvojnik, Prana se izdvojila iz ogromno
oceana života, stvorila se Kama, a ponad svih tih principa, ili nižeg četvorstva, lebdi Monada: ona im daje energiju, poticaj, snagu za napredak k sve savršenijem
obliku i sposobnosti za manifestaciju viših sila u prirodi. Na taj se način životinjski ili fizički čovjek razvio kroz dvije i pol rase. Ali Monada i niže četvorstvo ne
mogu biti u tijesnoj vezi: nedostaje još jedna karika.” Dvostruki Zmaj (Monada) nema neposredan utjecaj na sam oblik. Ona je kao lagahan vjetrić koje treba stablo
ga primi i sakrije među svoje grane. Ona ne može utjecati na oblik ako nema posrednika za transmisiju, a oblik o tome ništa ne zna” (iz „Tajne Doktrine“, H.P.B.).
Tada je, u sredini tog vremenskog razdoblja, tj. u sredini Treće Rase, nastupio niži Manasaputra kako bi mogao obitavati u staništu pripremljenom za njega i tako
sačiniti most između životinjskog čovjeka i Duha, između razvijenog četvorstva i lebdećeg Atma-Buddhi, te tako započeti dugi ciklus reinkarnacija, koje će kao isho
imati savršenog čovjeka.

“Monadičko pritjecanje”, ili evolucija Monade iz životinjskog u ljudsko carstvo, trajala je tijekom Treće Rase pa sve do sredine Četvrte, te je tako čovječanstvo
neprestance pridobivalo nove članove; rođenje duša neprekidno se odvijalo tijekom druge polovice Treće i prve polovice Četvrte. Nakon te “glavne točke prekretnic
u ciklusu evolucije “više ni jedna Monada ne može ući u ljudsko carstvo. Za ovaj su ciklus vrata zatvorena.” (iz „Tajne Doktrine“, H.P.B.). Reinkarnacija je postala
sredstvo evolucije otkako je individualna reinkarnacija besmrtnog Mislioca povezanog s Atma-Buddhi zamijenila dotadašnje skupno obitavanje Atma-Buddhi u niži
oblicima materije.

www.teozofija.net/sedam-covjekovih-principa-a-besant/ 11/15
23. 06. 2019. Teozofija » Sedam čovjekovih principa – A.Besant
Prema teozofskom učenju čovječanstvo je sada stiglo do Pete Rase: mi smo sada u njenoj petoj podrasi, tako da čovječanstvo naše Zemlje ima pred sobom dovršenje
Pete Rase, a zatim uspon, zrelost i nestajanje Šeste i Sedme Rase. Ali kroz sva razdoblja u tijeku evolucije nema povećanja ukupnog broja reinkarnirajućih Egosa, je
ih se samo jedan manji dio reinkarnira u određenom vremenu na našoj planeti, tako da broj stanovnika može padati i rasti unutar širokih okvira: primijećeno je da se
lokalnim razmjerima broj novorođenčadi uvijek povećava ako je prije došlo do depopulacije uslijed veće smrtnosti. Za takve fluktuacije postoje obilate mogućnosti,
uzmemo li u obzir razliku između ukupnog broja reinkarnirajućih Egoa i broja koji je stvarno inkarniran u određenom vremenu.

DOKAZI ZA NEUPUĆENOG ČITATELJA

Sasvim je prirodno da će svaki ozbiljan čitatelj, nakon što se suoči s navodima koji su izneseni u prijašnjim poglavljima, upitati kojim se dokazima mogu potkrijepit
te tvrdnje. Svaka razumna osoba neće zahtijevati detaljna objašnjenja, ako se istodobno nije voljna upustiti u pomno proučavanje ove materije. Ni znanstvene teze ne
mogu se objasniti nekome tko nije upućen u najosnovnije principe i većim dijelom se mogu objasniti samo onima koji su upoznati s dotičnom problematikom.
Svakako da bi se u tekstu o višoj matematici, korelaciji sila, teoriji o atomima ili molekularnoj građi kemijskih spojeva našlo poprilično iskaza koji bi se mogli
dokazivati samo onima koji su uložili dovoljno vremena i promišljanja u proučavanje temelja dotične znanosti. Tako bi i svaki nepristran čitalac koji dođe u dodir s
teozofskim učenjem o građi čovjeka morao priznati da nije realno očekivati detaljna objašnjenja tako dugo dok ne savlada osnove teozofske znanosti.

No, ipak svaka znanost raspolaže nekim općim dokazima kojima opravdava svoje postojanje i koji su poticaj za daljnja istraživanja njenih manje poznatih postavki.
Tako je i u teozofiji moguće ukazati na neka načela koja može shvatiti i neupućeni čitatelj, a koja će mu biti poticaj da uloži više vremena i napora u proučavanje koj
obećava šire i dublje znanje o nama samima i prirodi koja nas okružuje, dok na drugim područjima ne može do toga doći.

Možda je dobro reći odmah na početku da se prosječnom čitatelju ne može dokazati postojanje triju viših razina o kojima smo prije govorili. Carstva Duha i višeg
uma zatvorena su za sve osim za one koji imaju razvijene sposobnosti kojima se mogu upustiti u njihovo istraživanje. Onima koji imaju te sposobnosti ne treba
nikakav dokaz za postojanje tih sfera, a onima koji ih nemaju one se ionako ne mogu dokazati. To postojanje nečega iznad astralne i nižih podrazina mentalne razine
može se jedino dokazati bljeskovitim doživljajima genija, uzvišenom intuicijom koja povremeno osvijetli mrak u našem nižem svijetu, ali što je to nešto, to mogu re
samo oni, čije je unutarnje oko otvoreno, oni koji vide ono za što su svi ostali još slijepi. No, niže su razine ipak prijemljive za dokaze, a njih svakim danom ima sve
više. Majstori Mudrosti koriste mislioce i istraživače zapadnog svijeta pomažući im u “otkrićima” koja na neki način potkrepljuju avangardne teozofske postavke, pa
tako njihova istraživanja rađaju otkrićima baš onih prirodnih zakona koji opravdavaju učenje teozofa s obzirom na elementarne “sile” i “fenomene” kojima se
uglavnom pridaje previše važnosti. Ako se otkrije da imamo nepobitne činjenice koje potvrđuju postojanje drugih razina osim ove fizičke na kojoj naša svijest može
djelovati, koje potvrđuju postojanje osjeta i moći za percepciju drugačijih od ovih koji su nama poznati u svakodnevnom životu, koje potvrđuju postojanje
sposobnosti za komunikaciju između inteligentnih bića bez pomoći mehaničkih pomagala – svakako da onda pod tim okolnostima teozof može tvrditi da je razvio
prima facie stanje za svoja daljnja istraživanja.

Posvetimo se sada nižim razinama o kojima smo govorili u prethodnim poglavljima i razmotrimo četiri niža principa u čovjeku koji su s tim razinama povezani. Od
četiri možemo izostaviti jedan – i to Pranu, budući da nitko neće poreći činjenicu da postoji energija koju zovemo “život”, iako se može dati prigovor na njeno
izostavljanje iz teksta, jer uistinu, osnova ili princip Prane prožima sve druge razine, sve druge principe povezujući ih u jedno. Dakle, za naše proučavanje preostaje
studij fizičke razine, astralne razine i niži stupnjevi manasičke razine. Možemo li sve to potkrijepiti dokazima koje će prihvatiti i oni koji još nisu teozofi? Ja mislim
da možemo.

Prvo pogledajmo što možemo reći o fizičkoj razini. Ovdje moramo uočiti da su naša osjetila povezana s fizičkim svijetom izvan nas i da je naše poimanje tog
vanjskog svijeta ograničeno sposobnošću naših organa za osjete da vibriraju kao reakcija na vibracije potaknute izvan nas samih. Na primjer, mi čujemo ako zrak
zatitra na način koji je prihvatljiv bubnjiću u našem uhu. Ako je vibracija tako polagana da bubnjić ne može na nju reagirati, tada ne čujemo ništa. U istinitost toga
možemo se uvjeriti i po drugačijem sluhu u različitih osoba, a koji ovisi o snazi vibracije na bubnjićima u njihovim ušima. Na prodoran glas jedna će osoba ostati
sasvim mirna, dočim će drugu zaglušiti, iako je oko obje prodoran zvuk podjednako uzburkao zrak. Isti princip se odnosi i na vid: mi vidimo onda kada su svjetlosni
valovi one dužine na koju naš organ vida može reagirati, ali ne vidimo ako su ti valovi duži, bez obzira na eteričke vibracije oko nas. Mrav vidi ono za što smo mi
slijepi, jer njegovo oko može primiti i odgovoriti na eteričke vibracije koje su za nas prebrze.

To će svaku razumnu osobu navesti na pomisao da u slučaju ako bi se naša osjetila razvila tako da bi bila još prijemljivija, ta bi mogućnost dovela do novih puteva
spoznavanja, čak i na fizičkoj razini. Ako to shvatimo, onda nije teško otići korak dalje i uvidjeti da bi mogla postojati još istančanija i suptilnija osjetila koja bi nam
učinila pristupačnima nove svjetove na razinama različitim od ove fizičke.

Ta je postavka istinita i s razvojem naših astralnih osjetila razotkrivati će nam se i astralna razina, koju je moguće proučavati tako znanstveno i objektivno kao i fizič
univerzum. Ta astralna osjetila postoje u svim ljudima, iako su kod većine latentna i obično trebaju biti umjetno potaknuta ako ih želimo koristiti na sadašnjem stadij
evolucije. Manji broj ljudi ima ta osjetila tako normalno razvijena da ih je u stanju koristiti bez ikakvog umjetnog podražaja, a kod većine se ona ipak mogu umjetno
pobuditi i razviti. U svim ovim slučajevima uvjet za aktiviranje astralnih osjetila je pasivnost fizičkih: što je veća pasivnost na fizičkoj razini veća je mogućnost
aktivnosti na astralnoj.

Značajno je da su psiholozi na Zapadu našli za shodno istraživati tzv. “svijest u snu”, kako bi im to pomoglo da shvate kako svijest općenito funkcionira. Jednostavn
je nemoguće ignorirati neobične fenomene koji su vezani uz funkcioniranje svijesti kada joj se maknu sve ograde u fizičkom svijetu, tako da se neki od najpoznatijih
cijenjenih psihologa bave tom problematikom kroz pomna znanstvena istraživanja. Mi teozofi za taj rad svijesti kažemo da se odvija na astralnoj razini, a svatko tko
se u to želi uvjeriti ovdje će naći dovoljno dokaza. Svaki će čitatelj ubrzo otkriti da zakoni po kojima svijest djeluje na fizičkoj razini uopće ne vrijede na astralnoj. N
primjer, zakon prostora i vremena, koji ovdje uvjetuje naš način mišljenja, potpuno je nevažeći za svijest kada je njeno djelovanje preneseno u svijet astrala. Mozart
čuje čitavu simfoniju kao jednu impresiju, “kao nježan i snažan san” {Philosophy of Mysticism, Du Prel, sv. I., str. 106), ali je mora razraditi u detaljne sekvence kad
je vrati natrag na fizičku razinu. Jedan trenutak sna sadrži u sebi brojne doživljaje koji bi se u našem svijetu prostora i vremena odvijali sukcesivno tijekom nekoliko
godina. Utopljenik vidi čitav svoj život u nekoliko sekundi. Mislim da nije potrebno dalje nabrajati primjere.

Na astralnu razinu može se doći u snu ili u transu, prirodnom ili izazvanom, tj. u svakom slučaju kada je tijelo dovedeno u stanje letargije. Tu pojavu možemo
najbolje proučiti kada je tijelo u transu podozrivi će čitatelj ubrzo naći dokaze da svijest može djelovati odvojeno od fizičkog tijela, neometana zakonima koji je inač
sputavaju na fizičkoj razini. Među najzanimljivije pojave za istraživanje ubrajamo izvanosjetilno viđenje i slušanje.

Ovdje nije potrebno dati veći broj primjera vidovitosti, jer pretpostavljam da će se čitatelj sam upustiti u studij literature s tom tematikom. Ipak ću nabrojiti neke
slučajeve. Dr. Belden je proučavao Jane Ryder, djevojku koja je mogla čitati i pisati iako je preko očiju imala povezane tampone vate (iz Razotkrivena Izida, H.P.B.)
Schelling je proučavao vidovitog koji je osjetio smrt svog rođaka na udaljenosti od 650 km i ustvrdio da je pismo s osmrtnicom na putu (iz Razotkrivena Izida,
H.P.B.); Madame Lagrande je dala dijagnozu zdravstvenog stanja svoje majke, a taj je opis bolesti bio potvrđen nakon obdukcije (Somnolism and Psychism, Dr.
Haddock); mjesečarka Emma bavila se dijagnosticiranjem za Dr. Haddocka (Somnolism and Psychism, Dr. Haddock). Općenito govoreći, vidovit čovjek je u stanju
vidjeti i opisati događaje koji se odvijaju na izvjesnoj udaljenosti ili one događaje koje ne može vidjeti svojim očima zbog određenih okolnosti. Pa kako onda vidi?
Činjenice su ne-dvojbene, te za njih moramo dati odgovarajuće objašnjenje. Mi tvrdimo da svijest može djelovati preko osjetila koja su drugačija od fizičkih, osjetila
slobodnih od ograničenja u prostoru koja inače vrijede za naša fizička osjetila i koja ih nisu u stanju prekoračiti. Svi oni koji negiraju mogućnost djelovanja na
astralnoj razini, kako ju teozofi nazivlju, morali bi barem pokušati prezentirati neke svoje teze koje bi bile prihvatljivije od teozofskih. Činjenice su nepobitne, a zbil
ukazuje na postojanje svijesti čije je djelovanje na nadfizičkoj razini, govori o viđenju bez gledanja fizičkim očima, o slušanju bez fizičkih ušiju, o sticanju spoznaja
bez fizičkog mozga. U nedostatku nekih drugih objašnjenja teozofske postavke ostaju pobjednikom na bojištu.

Postoji još jedna skupina činjenica: eteričke i astralne prikaze ili živih ili pokojnika su utvare, prikaze, dvojnici, sablasti itd. Svakako da će sveznalica s kraja
devetnaestog stoljeća prezirno odmahnuti rukom na spomen tako nesmislenog praznovjerja. No, odmahivanje neće ukloniti činjenice, a one su očigledne.
Neprijeporna je očitost tih pojava i ljudska povijest pruža dovoljno dokaza kojima se potvrđuje njihova istinitost.

Radoznali čitatelj koji za ovo traži dokaze može odmah prionuti na posao kako bi o tekstu ovog poglavlja mogao sakupiti dokaze iz prve ruke. Ako se boji da bi
mogao biti ismijan, bolje da se okani posla; ako je dovoljno odvažan suočiti se s podrugivanjem nekog oholice, bit će zapanjen dokazima koje će dobiti od osoba koj

www.teozofija.net/sedam-covjekovih-principa-a-besant/ 12/15
23. 06. 2019. Teozofija » Sedam čovjekovih principa – A.Besant
su došle u dodir s astralnim oblicima. “Iluzije! Halucinacije!” – reći će oholica. No, vrijeđanje neće pridonijeti razrješavanju problema. Iluzije, koje za većinu ljudi
nepobitno postoje, barem zaslužuju da ih se prouči, pogotovo ako držimo da svjedočenje ljudi ima u sebi određenu vrijednost. Jednostavno mora postojati nešto što
oduvijek daje povoda čovječanstvu u jednodušnom osvjedočenju, u vjerovanju koje danas postoji kod civiliziranih ljudi, koje je u svijetu željeznica i žarulja isto kao
u svijetu neukih plemena.

Iz ovog izlaganja nikako ne smijemo ispustiti dokaze velikog broja spiritista koji potvrđuju postojanje eteričkih i astralnih oblika. Izuzmemo li slučajeve prijevara i
podvala, ostaju nam pojave koje nikako ne bi smjeli smatrati nekim varanjem i koje, u krajnjoj liniji, može dokazati svaki čovjek voljan da u to ispitivanje uloži
izvjestan trud i vrijeme. Za to nije potrebno angažirati profesionalnog medija – bit će dovoljno da se sastane nekoliko prijatelja koji se dobro poznaju i upute se u
istraživanje. Usuđujem se reći da će se ta manja grupica ljudi moći uvjeriti u egzistenciju sila i bića drugačijih od ovih na fizičkoj razini. Postoji izvjesna opasnost
koja bi mogla pri tim ispitivanjima pogoditi emotivne, nervozne i labilne osobe, te je stoga preporučljivo da se ne ode predaleko iz razloga koje smo prije spomenuli
S druge strane, eksperimentiranje je najbolji način za rušenje barijera oko činjenice da nešto izvan fizičke razine ipak postoji, pa je izvjestan rizik isplativ ako tim
rušenjem želimo doprijeti do golih činjenica.

To su tek natuknice o putu koji čitatelj može slijediti kako bi se uvjerio da postoji stanje svijesti koje zovemo “astralno”. Kada sakupi dovoljno dokaza na temelju
kojih će zaključiti da to stanje vjerojatno postoji, sazrio je za daljnje dublje proučavanje. Za ozbiljno istraživanje astralne razine učenik mora razviti u sebi za to
neophodna osjetila. Da bi sakupio znanje dok je još u tijelu on mora naučiti prenijeti svijest na astralnu razinu, a da pri tom ne izgubi kontrolu nad svojim fizičkim
tijelom, tako da u svoj mozak može utisnuti impresije s astralnih putovanja. To ne može postići običnim propitkivanjem, nego mora biti uporan učenik, i to uz pomo
i pod vodstvom svog duhovnog učitelja. Što se tiče pronalaženja duhovnog učitelja vrijedi ona “kada je učenik spreman, učitelj je uvijek tu”.

Mesmerizam i hipnotizam dodatni su dokazi za postojanje astralne razine. Prije nego ih proučimo, osjećam se obvezatnom dati jedno upozorenje. Te pojave mogu bi
opasne. Publicitet koji prati sva znanstvena otkrića na Zapadu dao je široj javnosti na raspolaganje znanje koje omogućuje zlouporabu sila najgore vrste, a koje mogu
biti upotrijebljene u vrlo opasne svrhe. Svaki pošteni muškarac ili žena koji ima izvanosjetilnih sposobnosti neće ih koristiti drugačije nego jedino u svrhu služenja
ljudima, bez ikakvog pridobivanja koristi za sebe, i samo onda kada je siguran da na taj način ne uspostavlja kontrolu nad voljom i djelovanjem nekog drugog
čovjeka. Na nesreću, te sile mogu koristiti i dobronamjerni i oni zli, tako da mogu biti, a i jesu, čak i u zlikovačkoj službi. Imajući u vidu te opasnosti koje prijete
pojedincu i društvu u cjelini, svaki bi pojedinac trebao voditi računa o samokontroli i koncentraciji misli i volje kako bi ih usmjerio na pozitivno, a ono negativno
uspio izbjeći, te na taj način izgradio obrambeni mehanizam protiv nepovoljnih utjecaja izvana. Naše zbrkane misli, naš manjak jasnih i usmjerenih misli, ostavljaju
otvoreni prostor u koji može ući neki zlonamjerni hipnotizer; da je to moguće pokazuju i slučajevi žrtava koje završavaju na sudu. Moramo se nadati da će takve
zloupotrebe uskoro potpasti pod krivični zakonik.

Uz dužnu pažnju i imajući u vidu svoju zaštitu, možemo ipak krenuti u proučavanje pokusa koji su javno objavljeni, kako bi mogli nastaviti s istraživanjem
najosnovnijih dokaza za postojanje astralne razine. Zapadna znanost već je vrlo blizu otkrića nekih od tih “sila” o kojima su teozofi već podosta rekli, pa stoga i
imamo pravo za opravdanje našega učenja koristiti sva dostignuća koja nam znanost može pružiti.

Svakako da ćemo među najvažnije pojave te vrste ubrojiti misli pretvorene u vidljive oblike. Nakon što hipnotizer probudi hipnotiziranu osobu iz transa, i ona
potpuno dođe k svijesti, on još uvijek može utjecati na nju tako da ta osoba vidi bilo koji oblik koji on zamisli. Pri tom su isključeni govor i međusobni doticaj:
dovoljno je da hipnotizer u sebi zamisli nešto sasvim određeno pa da to za hipnotiziranu osobu postane vidljiv i opipljiv predmet. Taj se pokus može izvesti na
različite načine: dok je određena osoba još u transu šalje joj se neka “sugestija”, npr. da na koljenu ima pticu. Nakon što se probudi, ta će osoba pticu vidjeti i
pomilovati (Etudes Cliniques sur la Grande Hysterie, Richet, str. 645); ili, npr., da u ruci drži sjenilo za svjetiljku. Nakon buđenja to će sjenilo ruka čvrsto držati, a i
pri tom pritiskanju osjećat će otpor u praznom zraku {Animal Magnetism, prevedeno od Binet i Féré, str. 213); O mnoštvu takvih eksperimenata može se pročitati ko
Richet ili kod Binet i Féré. Do sličnog se rezultata može doći bez “sugestije”, pri čemu se koristi intenzivna koncentracija misli. Bila sam svjedokom kada je
hipnotizirani skinuo prsten s ruke jedne osobe, a da hipnotizer nije izgovorio niti jednu jedinu riječ, a niti ga dotaknuo.

Na engleskom, francuskom i njemačkom jeziku postoji obilje literature o mesmerizmu i hipnotizmu. Tu možemo naći dokaze za stvaranje oblika pomoću misli i
volje, tj. oblika koji su na astralnoj razini stvarni i vidljivi. Na toj razini mesmerizam i hipnotizam oslobađaju sposobnost razumijevanja koja djeluje bez prepreka ko
joj inače nameće fizički mozak: on tamo može vidjeti i čuti, a misli vidi kao uobličene predmete. I tu je opet potrebno, uz ozbiljan studij, savladati vještinu prijenosa
svijesti, a da nad fizičkim tijelom zadržimo kontrolu. Za početak, dovoljno je promatrati osobe čija je svijest bez njihove volje oslobođena na jedan umjetan način.
Samo postojanje misli – oblika na nadfizičkoj razini od velike je važnosti, posebice u vezi sa inkarnacijom; no ovdje je dovoljno istaknuti da je to jedna od činjenica
koja prima facie ukazuje na mogućnost postojanja takve razine.

Postoji još jedna grupa pojava koju moramo proučiti a to je pojam prijenosa misli, gdje se dotičemo nižih podrazina mentalne ili manasičke razine. U knjizi
“Transactions of the Psychical Research Society” možemo naći niz vrlo zanimljivih pokusa o tome, kao i mogućnosti prijenosa misli od mozga do mozga bez
upotrebe riječi ili bilo kojeg drugog sredstva fizičke komunikacije, vrlo blizu općeg prihvaćanja javnosti. Oni koji su obdareni strpljivošću mogu se uvjeriti u
mogućnost takve komunikacije, uz uvjet da pritom budu ustrajni i da u to ulože dovoljno vremena. Pretpostavimo da se dvije osobe dogovore za takav pokus. One
mogu dnevno odvojiti, recimo, deset minuta, i to u dogovoreno vrijeme, i moraju biti same tako da ih ništa ne ometa. Neka jedna osoba bude pošiljalac a druga
primalac misli, jer je dobro mijenjati uloge kako bi se izbjeglo da netko od njih postane potpuno pasivan. Neka se pošiljalac koncentrira na određenu misao i želju da
je pošalje svom prijatelju. U to vrijeme ne smije u njemu biti nikakvih drugih misli. Njegova misao mora isključivo biti koncentrirana na jednu stvar, mora biti,
iskazano slikovitim jezikom Patanjalija, “odapeta strelica”. S druge strane primalac misli mora um ostaviti prazan za sve, osim za misli koje smjeraju k njemu. Njih
mora zapisivati kako mu nadolaze; jedino mora brinuti da ostane pasivan, da ništa ne potiče, da ništa ne odbija. Pošiljalac misli mora voditi računa da ima zapisane
sve misli koje pokušava odaslati, te se nakon šest mjeseci oba popisa uspoređuju. Ukoliko kod tih osoba nema nekog ozbiljnijeg poremećaja s obzirom na misli i
volju, nakon toga između njih će biti uspostavljena neka vrst komunikacije; a ako imaju imalo psihičkog u sebi, vjerojatno će razviti i sposobnost da jedan drugog
vide u astralnom svjetlu.

Netko će možda prigovoriti da je takav pokus zamoran i dosadan. Priznajem. Sva neposredna istraživanja prirodnih zakona i sila zamorna su i dosadna. Baš to je
razlog zašto mnogi više vole saznanja koja je netko drugi prikupio, umjesto da se u to upuste sami. “Plemenito strpljenje koje krasi istraživača” jedan je od sasvim
rijetkih darova. Darwin bi ponavljao neki naoko trivijalan pokus po stotinu puta, kako bi potkrijepio neku sitnicu koja ga je mučila. Ne možemo očekivati da bi ulaz
u izvanosjetilno područje trebao stajati manje strpljenja i truda od onog osjetilnog. Nestrpljenje može samo odmoći u ispitivanju prirode. Svaki učenik koji se u to že
upustiti mora od samog početka iskazati neumornu ustrajnost koja može oslabiti, ali zbog koje ne smije odustati.

Na kraju bih svakog čitatelja koji započne s istraživanjem željela savjetovati da oči drži otvorene za sva nova otkrića, a posebice ona na području elektriciteta, fizike
kemije. Uputno je pročitati pozdravni govor profesora Lodgea upućen British Association u Cardiffu u jesen 1891. i govor profesora Crookesa za Society of Electric
Engineers u Londonu slijedećeg studenog. Tamo može pronaći nedvojbene smjernice za razvoj znanosti na Zapadu, te će možda polako uvidjeti da ima nešto u tvrdn
H. P. Blavatsky da Majstori Mudrosti utiru put za dokaze koji će potkrijepiti valjanost Tajne Doktrine.

MIR SVIM BIĆIMA!

PRINCIPI DJELOVANJA SEDAM RAZINA:

www.teozofija.net/sedam-covjekovih-principa-a-besant/ 13/15
23. 06. 2019. Teozofija » Sedam čovjekovih principa – A.Besant

Gornji dijagram prikazuje razine upravo onako kako postoje u prirodi.

PODJELA S OBZIROM NA PRINCIPE:

JOŠ JEDNA PODJELA S OBZIROM NA PRINCIPE:

uredio: N.

prevela: prof. Svjetlana Bergoč

www.teozofija.net/sedam-covjekovih-principa-a-besant/ 14/15
23. 06. 2019. Teozofija » Sedam čovjekovih principa – A.Besant

Copyright © 2006-2017 Teozofija.net - Izradila: Ina Kruljac.........Urednik: Ninoslav Volaj

www.teozofija.net/sedam-covjekovih-principa-a-besant/ 15/15