Professional Documents
Culture Documents
Abdulah Sidran - Otac Na Sluzbenom Putu
Abdulah Sidran - Otac Na Sluzbenom Putu
SABAHUDIN, 30 godina
SABAHUDIN, DINO, dječak KERIM, njegov brat
OTAC (MAHMUT ZOLJ) MAJKA (SENA ZOLJ) DJED, otac Senin
FARUK, 30 godina, Senin brat, udbaš (službenik UDBE) ANKICA
FAHRO, graničar, Senin brat
VLADO PETROVIĆ, komšija porodice ZOLJ ŽIVKA PETROVIĆ, žena mu
NATAŠA PETROVIĆ, kći mu
JOŽA PETROVIĆ, sin Vlade i Živke Petrović LJAHOV, doktor, Rus
LIDIJA LJAHOV, žena mu
MAŠENJKA LJAHOV, njihova kći FRANJO KOPILE, 40 godina
đURO PISAR, ĆORO, udbaš (službenik UDBE) OSTOJA CEKIĆ, udbaš
HAMDO, berberin POP
SEKRETAR OOSK Seninog preduzeća KREŠIMIR KLARIĆ, psihijatar STEVAN, član OOSK
PARTIJAC
PARTIJAŠICA LEŠINAR I LEŠINAR II
PREDSJEDNIK NARODNOG ODBORA SEKRETARICA
I DAMA
II DAMA III DAMA DASKARA BORA, pevač
MILICIONER OMLADINKA
BANJSKI ORKESTAR
PRVI DIO
1. PSIHIJATRIJSKA ORDINACIJA
(U nevelikom svjetlosnom krugu: ordinacija, doktor Krešimir Klarić, psihijatar, za
stolom; preko puta, za niskim stolićem, a kao pred isljednikom, Sabahudin Zolj (30), pacijent. Sa pacijenta, svjetlost postupno,
tokom dijaloga, prelazi te obuhvata i doktora (tj. cjelinu prostora ordinacije.) Monotoni, jezivi zvuk klofanja ćilima.)
SABAHUDIN: Čujete li?
DOKTOR: Ne.
SABAHUDIN: Kao da neko klofa ćilim!?
DOKTOR (Intonacijom hipnotizera): Čini ti se. Treba da se opustiš. Tebi je potreban mir. I strpljenje. Pokušaj zatvoriti oči.
Tako.
SABAHUDIN: Molim ti se, Bože, podari mi mir i strpljenje, jer velike su i beskrajne tvoje moći...
DOKTOR: Gdje smo bili stali? Sjećaš li se gdje smo stali?
SABAHUDIN (Jecajući): Velike su i beskrajne tvoje moći: apaurin, »be« kompleks,
meprobamat, tri puta dnevno, poslije obroka, dijetalnog, to jest neslanog, neslanog, to jest nikakvog...
DOKTOR: Može i tako, važno je da učestvuješ...
SABAHUDIN: Ispijam, Bože, ovu postaspirinisku čašu u zdravlje tvoje produžene ruke, otjelovljene u blagom i mudrom liku
profesora Klarića, velikog majstora što popravlja bolesnu spravu moje duše!
(Pokušao je ustati ispijajući čašu vode, pa se skrhan, jecajući, vraća u stolicu. Šutnja, u kojoj odjekuju udarci po ćilimu.
Sabahudin zatvara objema rukama uši, sagiba glavu na prsa.)
DOKTOR (Strpljiv kao krvnik): Dokle smo, dakle, stigli? Sjećaš li se dokle smo došli? SABAHUDIN: Sjećam.
DOKTOR: Kažeš: klofali ste ćilim. Ko? SABAHUDIN: Franjo, i ja.
DOKTOR: Nisi pominjao Franju. Ko je Franjo?
SABAHUDIN: Franjo Kopile. Hauzmajstor, u našoj zgradi.
(Sada Sabahudin »tone«. u sjećanje, počinje govoriti živo, gotovo dječačkom intonacijom i rečeničkim sklopom.)
SABAHUDIN: Imao je, ovdje (pokazuje na dvostruki vanjski mišić nadlaktice)
istetoviranu golu žensku. Pa kad radi, prstima, ovako, onda ona miče stražnjicom, kao da je živa... (Zatamnjenje.)
2. DVORIŠTE U ZGRADI PORODICE ZOLJ(a) KUPE PRVOG RAZREDA PUTNIČKOG VOZA (b)
(Na pozornici se, dakle, paralelno odvijaju dvije radnje: jedna u dvorištu, Franjo i mali Dino Zolj, i druga, u vozu, Mahmut
Zolj, otac, i Ankica K., njegova ljubavnica. Prepliću se zvuci klofanja ćilima sa zvucima voza. Svjetlo prvo obuhvata
Sabahudina, Dinu, i Franju, a poslije, u odgovarajućem trenutku dijaloga, ljubavnike u vozu. Franjo kućepazitelj, oko 40
godina, žestoko bije kloferom po ćilimu, ne puši se ćilim, puši se Franjo! Lije s njega mamurlučki znoj. Sabahudin pridržava
krajeve ćilima. Franjo zastaje da otpuhne.)
FRANJO: Džaba mi ovo lupamo, ortak! Nema ovdje trunke! DINO: I ja sam reko mami. Kad smo ga ono klofali?
FRANJO: Nema petnest dana. Al' ako kaže vaša gospođa mama. (Nastavlja klofati, mijenjajući mjesta po kojima udara.)
DINO (Derući se da nadjača zvuk udaraca): Tako ona uvijek. Kad treba da dođu gosti. FRANJO: Kakvi gosti?
DINO: Hoće da sunete mene i Kerima. Čim tata dođe s puta. FRANJO: Zar se komunisti sunete?
DINO: Nemam pojma. Biće puno gostiju. Dobićemo puno para.
(Udarci bivaju tiši, slabi svjetlosni krug nad njima, »otvara« se svjetlost nad kupeom, zvuk voza nadjačava. U atmosferi noćnog
voza miješaju se zvuci lokomotive sa regrutskim pjesmama u pozadim. Postepeno stišavanje zvukova. Tišina, šutnja među
ljubavnicima. Traje li traje. Oni su sami u kupeu, jedno preko puta drugog, do prozora. Na sjedištu do očeve noge, crna putna
tašna, i paket s poklonima.) ANKICA: Pričaj nešto. (On šuti.) Pričaj nešto. Teško mi je kad šutiš. OTAC: Ama šta ću ti pričati,
ženska slavo!?
ANKICA: Nekad si pričo... (Pauza.)
OTAC (Umorno): Pun mi je klinac službenih putovanja... (Pauza.) ANKICA (Plačno): Ti mene više ne voliš.
(Nakon kraće šutnje, Mahmut Zolj, Otac, se osvrće okolo, kao da ga ko ne bi čuo, pa se primakne njenom licu...)
OTAC: Ko koga voli u ovoj ludnici...?
(Ponovo zvuci voza, regrutske pjesme »Rastanak nam nije mio nije mio, nije mio...«
Zatamnjenje. Svjetlo na Franju i Dinu koji zamotavaju u tubu isklofani ćilim. Prije nego što će ga podići.)
FRANJO: Kuži ovo, ortak! (Pokazuje manipulaciju mišićima, ženska »miješa«. Dino se stidno smiješi.)
DINO: Ja ću, kad porastem, tetovirati avion. Pa nek maše krilima! (Dok odlazeći prte i
pronose scenom, tubu ćilima, Franjo ispod pazuha, Dino na ramenu) Je li, Franjo, što tebe zovu kopile?
FRANJO: Greška. Greška sudbine, ortače! (Zatamnjenje.)
3. STAN PORODICE ZOLJ
(U dnevnoj sobi srednjegrađanskog izgleda, Majka, Senija Zolj, i Djed, Zulfikar
Šećeragić, njen otac. Sa radija na kredencu neka odveć ozbiljna glazba. Majka ustaje od šivaće mašine, singerice, gasi radio.
Djed pućka svijenu cigaretu, kao meditira. Zvuk singerice.)
DJED: Ja ga, vala, Seno, ne bi gasio... Nek se nešto događa... MAJKA: Malo se događa... Još mi svirka treba...
(Zvono na vratima. Majka se trzne, Djed miran. Ona ustaje da otvori, kreće preko sobe.) DJED: Beli je ona tvoja zakletva.
(Ulaze u sobu Majka i Otac, ona je već preuzela njegovu tašnu i paket, dva-tri sastavljena
u jedan.)
OTAC (S vrata): Nisi još odapeo? DJED: Ko što se iz priloženog vidi.
OTAC: A ja se sve nadam, ja se vratim, tebe nema.
DEDO: Tu smo, zete, isti. Sve mislim kako ćeš jednom otić, pa se više nikad ne vratit. OTAC: Toga ćeš se načekati.
(Ovaj je njihov dijalog sasvim specifičan oblik ispoljavanja uzajamne simpatije, malo uvrnuti humor.)
DEDO: De ti, dok ja čekam, odmotaj te papire.
(Majka je paket stavila na sto, po običaju, treba da ga otvara Otac.) OTAC: Diži skojevce!
(Majka odlazi da iz spavaće sobe dovede sinove, Kerim, 10 godina, Sabahudin - Dino, 8. Dok otac razmotava pakete, sve
krijući šta je u kojem, stižu djeca. Dedo mjerka, nadviruje, nestrpljiv da vidi šta je za njega. Radosni, a krmeljavi, vješaju se
Ocu o ramena.)
DJECA: Zdravo, tata. Dobro došao, tata. (Otac ih poljubi, preko ramena. Vadi sad poklone.)
OTAC: Prvo, gazdarici! (Iz teškog pak papira vadi veliki janjeći but, gurka ga po stolu, prema majci. Zatim razmota,
mađioničarskim pokretima, paket iz kog se ukaže zamotak od pola kilograma ko dukat žutog duhana. A iz džepa pridodaje
paklić najkvalitetnije cigaret-papira.)
OTAC: Ovo starom, olinjalom podstanaru!
(Dedo radosno prihvati svoj poklon i odmah gasi nedopušenu cigaru i savija novu, od nove građe.)
DEDO: Umije kenjac potrefit, što jest jest.
(Djeca su već nestrpljiva, pružaju ruke da pomognu u odmotavanju.) OTAC: Nećemo hiće! Sebi ruke!
(lz preostalog zavežljaja pojavljuju se dvije đačke pisaće tablice, sa okačenom spužvom i pisaljkama. Zatim igračka koju djeca
očigledno prvi put vide: čegrtaljka, »kreketuša«. Ima dršku, a na vrhu konopac s okačenim bubnjem. Dok se okreće proizvodi
snažan iritirajući zvuk što podsjeća na kreketanje žabe. Djeca su prvo prigrabila tablice, zatim se otimaju oko »sprave«. Kerim
je jači, uzeo i vrti. Dedo zaklapa uši. Otac se za to vrijeme raspremio, ostao u gaćama i potkošulji.)
DEDO: Uhuuuhhhuuu... znao sam da ćeš nešto zagovnat! Pusti to, Kerime! MAJKA: A što ti je ovo trebalo, Maho?
(Otac je legao na pod, poznati nam ćilim, pa s poda naređuje djeci.)
OTAC (Djeci): Po kući, tablica. Po dvorištu, kreketuša. Dogovoreno? (Odraslima) To vam je po Zagrebu, glavna moda!
DJBCA: Dogovoreno, tata.
(Majka rasprema očeve stvari, djeca odložila svoje darove. Dok svjetlo postepeno
smanjuje intenzitet gledamo uobičajenu kućnu masažu: djeca se penju na oca, koji leži potrbuške, i gazaju ga. On povremeno
ječi od bolnoga užitka, uz pokoju riječ.) OTAC: Deeesno... Tu, tu... aaa... to... to... (Zatamnjenje.)
(Otac je porodicu izveo na skromnu večeru. Otac, Majka, Kerim, Dino. Okolo, pet
praznih stolova. Dino odlazi do šanka, po solanicu. Otac za njim dovikuje.)
OTAC: Ne veslaj kad hodaš. Ruke treba da budu mirne. (Mali se vratio.) Po hodanju se može poznat je li
čovjek pametan ili je budala. KERIM: Kako to?
OTAC: Stopala treba da budu paralelna. Ko ih, ovako, iskrivi: glup, sto posto. MAJKA: Ima tu nešto.
(Odnekud, iz susjednih prostorija, dopire muzika. Proba narodnog orkestra, ženski glas pjeva: »Dvije su se vode zavadile«. To
pjeva Ankica, očeva tajna ljubavnica.) DINO: Ja to, tata, ništa ne razumijem.
OTAC: Kad porasteš, sine, kašće ti se samo. (Svima, mudroslovno) Čovjeku je estetski osjećaj urođen. To treba poštovati. Ko
to ne zna, ništa ne zna. A ko ništa ne zna, taj je... ? DJECA: Budala.
OTAC: Blento. Bilmez. Tokmak.
(U restoran ulazi Faruk Šećeragić, majčin brat, oko 30 godina, mlad i perspektivan udbaš, umornoga lica, sa izvjesnim znacima
bolesti.)
FARUK: Pozdravljam, pozdravljam! DJECA: Zdravo, daidža.
MAJKA: Zdravo, bracika. OTAC: Gdje si, šurjačino?
FARUK: Paziš mi, sestru, zete, nemam primjedbe, da bog kaže. OTAC: Sjedaj!
FARUK (Tajnovito): Jok! Tamo ću. Imam jedan fini kont. (Pokazuje na stol u uglu. Kucka prstom po staklu ručnog sata.)
OTAC: Randes? (Faruk cmokne skupljenim prstima o usne.)
FARUK: Smokvica! (Dini) Probaj ti. Smokvica! (»Cmok« je ugrađen među slogove... Djeca probaju kazati »smokvica«, uz
»cmok«. Ne ide. Faruk je sjeo za svoj stol, pogledava na sat. Kad, eto ti na vrata, svirka je tamo prestala, Ankica. Ispršena,
prkosno prolazi pored očevog stola, njišući kukovima, sjeda kod Faruka. Otac registruje, pa zabašuruje.)
OTAC: Gdje smo ono stali?
MAJKA: Nije mu, bogami, loša.
OTAC: Pjevačica. Iz Društva. Gdje smo ono stali? DtNO: Kajko treba hodati.
(Prema Farukovom stolu promiče đuro, uđbaš Čoro, zirka okolo, njuši. Sjeda za Farukov sto. Zatamnjenje.)
5. UDBINA SOBICA
(Za stolom u svojoj kancelarijici sjediFaruk, čeka stranku. Zamišljeno nervozno puši. Ulazi Mahmut Zolj, Otac, za leđima mu,
kao straža i pratnja, đuro, pisar. Otac još ima neke sigurnosti, u hodu i gesti. đuro sjeda iza Očevih leđa.)
OTAC: Zar je tako važno? Da ti pomoćnik ministra na noge dolazi. Fino, nema šta. FARUK: Sjedi, zete, raspremi se.
OTAC: Mogli smo to... i kod kuće. FARUK: Nismo tmogli. Sjedi.
7. ORDINACIJA
(Sabahudin u hipnatičkom snu, potonuo u svoj negdašnji identitet, kazuje svoju dušu, s one egzistencijalne ivice gdje je desno
smijeh, lijevo plač.)
SABAHUDIN: Tata je opet otišo na službeni put, a Kerim i ja smo stalno brojali pare od suneta... Joža je rekao svome tati, to
jest čika Vladi, da i on hoće da se suneti pa ga je tata udario po glavi, i ja sam znao da to Joža kaže zbog para... Onda sam ja bio
bolestan pa sam otišao u bolnicu jer sam imao difteriju u nosu i mama mi nije dugo dolazila u bolnicu jer je morala tati slati
pisma i pakete i još neke poslove oko tate raditi, pa kad je onda došla meni u bolnicu ja je nisam prepoznao kad mi je davala
čokoladu nego sam se sakrio iza kreveta i plakao: »Neću, niste vi moja mama.« Onda je i ona plakala pa sam vidio da jeste moja
mama, jer ne bi plakala da nije, pa sam uzeo čokoladu i poljubio je, a ona mi je rekla: »Sram te bilo nisi pozno svoju mamu.«
Poslije sam prisluškivo kako govori teti Živki da je bila puno smršala i pocrnila od sikiracije za tatom pa da je ja zbog tog
nisam prepoznao. Mama se držala za grlo i rekla: »Evo ovdje mi je duša stala. Mogla sam vriskati iza glasa«... Pa su onda
zajedno plakale jer je i Jožin tata, to jest čika Vlado, negdje otišo i teta Živka nije znala gdje je i je li živ pa je obukla crninu i
sebi i Nataši i Joži stavila crnu traku ko da je neki dežurni... U kući je stalno bilo napeto jer mama nije znala gdje je tata i što
nam ne piše i svi su stalno šaptali i klimali glavama tik-tak kao sat. U dvorištu nije bilo napeto... (Zatamnjenje.)
8. DVORIŠTE
(Preko štange za klofanje ćilima, viđene na početku, obješene dvije koper-deke. Ne
primećuje se da su dvije, očekujemo ponovo neko klofanje. Ali, otvaraju se po sredini, kao pozorišna zavjesa.)
NATAŠA: A sada će, dragi posjetioci, pioniri Kerim, Dino i Joža izvesti poučni skeč »Dok se dvoje svađaju, treći se koristi«.
(Kerim ima jako nagaravljenu nausnicu: blaga asocijacija na J. V. S. Dino i Joža šetaju prostorom »pozornice«. Nakon nekog
vremena Joža ugleda na tlu povelik orah.)
JOŽA: Vidi, druže, nekome ispao orah! DINO: Gdje ti to vidiš, druže?
JOŽA: Eno, kod onog kamena! (Dino potrči i brže bolje uzme i stavi u džep orah.) A zaišto ga, druže, stavljaš u džep?
DINO: Pa da ga ponesem kući.
JOŽA: Pa nije, druže, orah tvoj pa da ga nosiš kući. Orah je moj. DINO: Kako, druže, tvoj? Ja sam ga uzeo sa zemlje. JOŽA: Ti si
ga uzeo, ali ja sam ga prvi ugledao. Orah je moj. DJiNO: Nije, nego moj!
JOŽA: Moj!
DINO: Moj! (»Scenu«, kao sa strane, posmatra Kerim.)
KERIM (Forsiranim basom): A zašto se vi, drugovi, svađate?
JOŽA: Ja sam prvi ugledao orah i rekao ovome drugu »Druže, eno oraha«, a on je
potrčao i uzeo ga u džep i kaže da je orah njegov i hoće da ga nosi kući. Je li to pravilno, druže?
KERIM: To vam, drugovi, nije pravilno. Dajte ovamo orah. Daj orah, druže. (Dino daje orah Kerimu. Ovaj čučne, prihvata
kamen i razbija orah na dvije polovine. Jezgru uzima sebi, a pola ljuske daje jednom, pola drugom. Jezgru s apetitom stavlja u
široko razjapljena usta.) Evo tebi pola, a evo i tebi pola, druže.
(Dok se ovi začuđeno gledaju on se udaljava se glasan smijeh: »Ha, ha, ha ha«, smijeh
Baš-Čelika, iz filma tog doba. Nestaju sa »scene«. »Zavjesa« se spustila. Smijeh, aplauzi »Zavjesa« se ponovo otvara: na njoj
stoji dvoredni »hor«: Kerim, Dino, Joža, Nataša.) HOR (Pjeva):
»Tamo, sred Balkana, svima znana, leži divna zemlja moja.
Zemlja čvrstih ljudi, dobre ćudi,
čast i ponos im je sve... (Ima još teksta, valja ga pronaći: pjesma je i? pedesetih godina, autor i pjevač Zvonimir Krkljuš. Napom.
autora.) (Zatamnjenje.)
9. FARUKOV STAN
(Soba šarolikog namještaja, široka. Dok se Ankica, golišava, cifra pred »psihom«, Faruk, licem okrenut zidu, spava. Lice mu
prekriveno »Borbom«, zaspao čitajući, umor od posla. Zvono.)
FARUK (Trzne se): Telefon?
AN'KICA: Zvono. (On se okreće zidu, nastavlja spavati. Ona ustaje da otvori vrata. Na vratima - Majka.)
MAJKA: Zdravo. Je li mi brat tu?
ANKICA: Tu je. Šta si to napravila, ženo draga? (Majka nosi paket, povelik.) MAJKA: Muku svoju, eto šta.
(Ulaze u sobu, Majka sjeda za sto, odlažući paket na štokrlu. Ankica se »delikatno«
poskočila sa stolice, ljubi sve odreda, čak i Franju, koji se od tog spetljava.)
MAJKA: Živ je! Živ je! Tata piso, djeco moja. O, bože, puknuće mi srce! (Zatamnjenje, u kome na sredini scene dominira
majčina figura, ruke s pismom na grudima, kod srca, gleda u boga - plafon.)
16. ORDINACIJA
(Sasvim je moguće da se ovdje pravi dvostruka ekspozicija: dok pacijent Sabahudin govori, Sabahudin dječak, recimo, za
stolom, u nestvarnoj svjetlosti sjećanja, piše na svojoj tablici. Jedan na rampi, drugi u dubini pozornice)
SABAHUDIN: Dragi tata. Nama je svima drago što nam pišeš i što si dobro i zdravo, ali meni nije drago što ti odmah ne dođeš
nego nam pišeš pismo, a ništa ne kažeš jesi li narastao i udebljao i kad ćeš doći kući to jest u Sarajevo... Pišem ti na onoj tablici
što si mi donio iz Zagreba, a mama će poslije prepisati i hoću da ti kažem da nam ne moraš ništa donijeti nego ti samo dođi pa
da te Kerim i ja gazamo kad te zaboli reuma... (Smijeh i plač. Nestaje onaj, eventualni, Sabahudinov dječiji lik u dubini
scene.) Pisao je... da čitamo Makarenka. Pedagoška poema. Kaže: u toj knijizi sve piše. (U nestvarnoj akustici, zvuk voza...)
Kaže onda kako je sve gotovo, ali ne može odmah doći u Sarajevo pošto rnora ići na dobrovoljni rad u jedan rudnik Kreka kod
Tuzle nego da mi lijepo dođemo kod njega pa da se vidimo. »Ako nemate para«, prodajte ćilim, »kupiće se drugi«. A mi ćilim
prodali... Voz. Voz. Stajao je kod svake kuće... »Pa gdje je ta Tuzla, mama? Gdje je Tuzla?« (Zatamnjenje.)
17. KREKA
(Pozornica: jad i pustoš provincijskog perona. Majka i Dino sami, izgledaju na sve strane: gdje je Otac? A on, sklonjen u tami
neke strehe, skuplja snagu, hoće da ih se nagleda. Napokon, promoli se: mršav, izgubio kosu. Na njemu, jesenje rudarsko
kažnjeničko,
polucivilno ruho, cokule, u ruci kačket, u drugoj, štap, nesto mu s nogom nije u redu. Jurnu jedni prema drugima, koliko on to
uopšte može... zagrljaji, dugi.) MAJKA: Maho!
OTAC: Seno!
MAJKA (Kroz plač, sapućući): Šta su te uradili od tebe? OTAC: Ništa, žensko glavo, stari se...
DINO: Tatice, tatice!
(Otac ga podize na prsa, odbačen je štap, na tlo, pa diže visoko nad glavu.) OTAC: Dino imoj!
DINO (Odozgo, gotovo plačno): Pa nisi ništa narasto i udebljo! (Plače na očevom ramenu, on ga miluje po kosici)
OTAC: Ja sam, Seno, reko da dovedeš Dinu, a ti mi nekog plačku dovela, je l’ ovo curica? (Dino briše rukavom suze.)
MAJKA: Obradovalo se dijete, kako neće.
OTAC (Dirkajući ga prstom u međunožje): Je l’ prošla ćuna? DINO (Veselo): Ih, kad ikad!
(Malo zatamnjenje.Vidimo ih u tijesnoj, bijednoj sobi samačkog hotela, dva kreveta,
lavabo, jedna žarulja... Otac leži u jednom krevetu, Majka, kod drugog, pokriva sina
»zakljukava« ivice grube daske oko njegovog tjelešca. On na leđima, budnih očiju. Preko stolica: odjeća, zavežljaji.)
MAJKA: Hoćeš sad zaspat?
DINO: Hoću, mama. (Ona kreće prema očevom krevetu) Je li tata zaspo? MAJiKA: Jeste. Bvo saću i ja. Pa ćemo svi spavat.
Laku noć, sine. DINO: Laku noć, imama.
(A budan je, i ne može da zaspi. Nad roditeljskom posteljom šapat. Obuzdavaju čula, nestrpljiva i gladna svoja čula,
obuzdavaju.)
MAJKA: Odveli i Vladu.
OTAC: Znam.
MAJKA: Živka svima obukla crninu... Je li živ? OTAC: Ne pitaj. I reci joj da ne traži đavola. MAJKA: A ti? Znaš li... šta si
skrivio? OTAC: Zna Faruk.
MAJKA: Neće ništa da kaže. »Čuvaj poso, gledaj djecu.« Doveo onu pjevačicu. Registrovo. Ni svadbe ni ničeg. Hoda gologuza
po kući.
OTAC: Mogla bi ona znat. Al’ ne pitaj. Treba sve zaboravit. MAJKA: Znaš li, bolan, koliko ćeš još... ovdje... ?
OTAC: Ne znam ništa. Zavisi. Kako je u Sarajevu? »Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo?« DINO: Vi ipričate, a ja moram da šutim!
MAJKA: Pa zar nisi zaspo, sine?
DINO: Niste ni Vi... Mogu l’ preći kod vas? MAJKA: Tijesno je, sine, doću ja kod tebe.
(Prelazi u sinovljevu postelju, uspavljuje ga. Vraća se, a Otac spava, otvorenih usta,
gotovo da hrče. Ona ga miluje po licu, plačući. Pokoja suza kane na njegovo usnulo lice, on rukom otire, kao da tjera muhu,
meškolji se, otvara oči, shvata gdje je i šta je...) OTAC: Zar sam zaspo? (Nježni dodiri, proždirući zagrljaj. Zatamnjenje.)
singerice.)
DINO (Nastavlja): »Kako su mi djeca? Slušaju li? Je li odapeo onaj stari zajebant? Kako napreduje Farukov šećer?...«
DEDO: Što zajebava!
DINO (Nastavlja): »... Sluša li ga supruga?« MAJKA: Jebala ga ona!
DINO (Nastavlja): »Pišite mi o svemu jer sam vas sviju puno poželio i sve me zanima. Moja adresa: Mahmut Zolj, Kasina,
Žvornik. To je dovoljno jer me ovde već svi znaju. Vaš, tata.«
DEDO: Dobra mu adresa.
MAJKA: Bolje ikakva nego nikakva! Znaš! KERIM (Usklikne): Evo ga!
DINO: Koga?
KERIM: Zvornika!
DINO (Ozbiljno): Kako ga nađe?
KERIM: Prstom. Znam ja čitat karte. (Dok djeca analiziraju kartu, vuku linije Sarajevo, Zvornik, Dedo i Majka se šuteći gledaju.
Nakon pauze, ona progovara.) MAJKA: U toj jeftinoći bi se mogo započeti čestit život...
(Dedu se očigledno ne dopada varijanta. Šuti, mrgodan, ide na otoman, liježe, zatvara oči.)
DEDO (Tiho, kao da sebi govori): Jedna selidba, ko pola smrti! (Djeca »trznu« na pomen smrti. Ustaju da ga drmaju.) KERIM
(Majci): Je l' to opet izvodi?
MAJKA: Trebo je leć u Vladin sanduk, i mirna Bosna.
DINO (Drmajući ga): Dedo, mani kerefeka! (Zatamnjenje.)
DRUGI DIO
23. KASINA
(Šljunak, đesetak stolova kafanske bašte. Otac, šef Kasine, preraspoređuje stolove, pravi kutak za šahiste. Na jednom stolu, jedna
na drugoj, četiri sahovske garniture. Rijetki gosti. Ne vidi dolazak Ostoje Cekića, - služba UDBA, prijatelj i nadziratelj M. Z.,
koji pomno, zastavši u hodu, motri šta to njegov »štićenik« devera. Odlazi i sjeda za svoj, ugaoni, povlašteni sto. Hod veoma
važnog čovjeka. Otac završio posao, kreće ka prostorijama šanka, vidi Cekića.)
OTAC: Pozdravljaim, pozdravljam. Kako je? OSTOJA: Ko puška. U tebe?
OTAC: Nema odmora, dok traje obnova. (Ka šanku) đole! Stolnjak! (Dok sjeda i sam za Ostojin sto, pritrčao je đole, mijenja
stoljnjak. Ostoja vadi »Borbu« iz džepa od sakoa.) OSTOJA: Šta ti je ono? Separe?
OTAC: Za šahiste! Nemaju ljudi gdje igrat. Dak je ovo ljetnjih dana. OSTOJA: Ti, to, na svoju ruku?
OTAC: Sindikat. Moja inicijativa. Možda poslije nađemo kakve prostorije.
OSTOJA (Smihulji se): Nije loše. Referisaćemo. Referisaćemo. Hoćemo li jedan?
(đole je prinio piće, u međuvremenu stižu kafe i po štamplić rakije, a tamo, za »šahovske stolove«, ko poručeni, sjela dva
mladića.)
OTAC (Pogledavši u sat): Ne bi valjalo. Radno je vojeme. Odma bi mi se ovi moji
popišmanili... (Otac je, po običaju, skinuo i preda se stavio sat i prsten. Dolazi Majka. Razgleda okolo tako da se vidi da je prvi
put došla. Prilazi stolu, Otac je ustao da je pristojno, pred važnim drugom, dočeka.) Otkud ti? Zdravo.
MAJKA: Dobar dan. Izišla... da vidim gdje mi čovjek radi... OSTOJA: Dobar dan.
OTAC: Drug Ostoja... pardon... rnoja drugarica... Sena...
(Rukuju se Ostoja i Majka, on se malo pridigne iz sjedišta, ali dobro zagleda njeno lice.) OSTOJA/MAJKA: Drago mi je.
OTAC (Majci): Hoćeš kafu. MAJKA: Popila sam. Dvije. OTAC: đole!
OSTOJA: Jeste se smjestili?
MAJKA: Jesmo... polako... Nikud se ne žuri... je l' tako? OSTOJA (đoletu): Imaš onog likera?
OTAC: Neće ti ona toga, pusti priču.
(Pristiže otamo i treći član »zvorničkog tria«: doktor Ljahov, vodi kćerkicu za ruku. Mala, čistog lica široko zagleda u
društvance za stolom. Upoznaju se Majka i doktor.) LJAHOV (Sjedajući):...Ja bih, Mahmute, odmah...
OSTOJA: Stani, bre. Popi piće s ljudima...
OTAC: đole! Pitaj Mićka je l’ spremna mašina!
LJAHOV (Majci): Mahmut samo priča o vama... (Ocu.) A što ti ne reče da je drugarica ovako lepa.
đOLE (Dovikuje): Džip je spreman, druže šefe!
(Ljahov ustaje, ko sa igala, hitro odlazi. Majka ga začuđeno gleda.) LJAHOV: Ostajte mi zdravo. Stvamo žurim.
(Otac ga par koraka ispraća, dovikujući za svojim ljudima.)
OTAC: Tri kartona ruma (Ljahovu) Sa srećom, drugar! MAJKA: On je pravi Rus?
OTAC: Naš čovjek, bona. Odmah se prepala. MAJKA: Naš, Rus!?
OSTOJA: Zvornčanin, drugarice. Rođeni Zvorničaniin. MAJKA: I govori ruski?
OSTOJA: Samo kad popije. MAJKA: Šteta.
OTAC: Seno!
MAJKA: Mislim... ako pije... šteta... izgleda neki fini čovjek... OSTOJA: Na takve, drugarice, i udara nesreća. OTAC: Pusti to,
Ostoja...
MAJKA: Što da pusti, nemoj ti prekidat, šta nesreća?
OSTOJA: Vidite, drugarice... Videli ste ćerkicu? Prelepo dete, al' nešto nije u redu, nešto krv ne valja...
OTAC: Ja to, vala, Ostoja ne bih pričo! Ništa se to još ne zna. MAJKA: Pa pusti čovjeka nek govori, vidiš da me zanima...
OSTOJA:...i mora, svakih petnaest dana, u Beograd, kontrola, ispitivanje, šta li. I on, molim vas neće da koristi bolničko
vozilo, posuđuje ovu kafansku harabatiju, da ne bi neko rekao: zloupotrebljava rukovodeći položaj. Zato ga cenim, da je sto puta
Rus. To jest, sin... emigrantski... Tuga, drugarice... tuga.
OTAC: Ljahov bi poludio... (Zatamnjenje.)
25. STAN
(Pred ogledalom, otac se dotjeruje za izlazak: glumi rutinski poslovno sređivanje »pojave«. Od »singerice« uz mrgodne poglede
dolazi i gorkojetki Majčin glas.) MAJKA: Ja ne znam da ti gdje na svijetu šef ide u nabavku! OTAC: Ne znam ni ja. Al’ kod
mene ide. Zar onim lopovima da dajem novac? MAJKA: Treba li još koja maramica?
(Aluzija na njegov redovno »gubljenje« maramica, koju on vrlo dobro shvata.)
OTAC: Šta piše ovdje? (Vadi papir narudžbenicu.) Je ti to kurvaluk? Šta piše? Janjetina toliko, rum, čitaj
šta piše. (Ona rukom otklanja ispred lica njegov papir, energično, prekipjelo joj, skače od mašine.)
MAJKA: Jesite, sve je to kurvaluk! Čitav se Zvornik kurva u Banji Koviljači! Meni više ne možeš lagat.
OTAC (Mijenja taktiku): Onda, dobro. Kad ti kažeš, u redu. Dino, spremaj se! Ideš sa mnom. Ako ne vjeruješ meni, ti lijepo
pitaj sina. (Dino skače, spreman. Kod majke je ovaj potez izazvao određeni efekat, možda nađu: dodaje sinu nekakav
džemperčić, ako zatreba. S ulice trubi kasinski džip. Otac pogleduje u sat.)
MAJKA: Nemojte kasnit!
OTAC: Nemoj ti više ovakvih cirkusa! (Zatamnjenje.)
»Hej, Angelino, ti bela Grkinjo... Hej, Angelino, ti bela Grkinjo... Sej gidli, Anđo, a što mi te nema? Seji gidi, Stojane a što mi
ne dođeš?
Sipaj! Toči!«
(Posljednje riječi prihvata i naš sto: sipaj! Toči! A u trenucima »instrumentala« brbljalo se koješta, ne fermajući prisutne dame.)
OTAC: Noge, kakve su da su, negdje se moraju sastavit!
OSTOJA: Tu nema sumnje! A šta vi, drugari, radite ako cenjenoj dami, ispod zubnog mosta (zatvara prstima nozdrve) dakle,
ako joj smrdi iz usta?
OTAC: Ako joj, dismr iz stau?
OSTOJA: Da, da...
LJAHOV: Ne zanimaju me usta. OSTOJA: Ima leka, ima leka! OTAC: Kažider, pukovniče!
OSTOJA: Nakljukaš je luka i ćevapa! (Grohotan smijeh za stolom. Dame ne razumiju, kao ni Dino. Zagledaju se, podižu čašice
svog likera. Otac stavlja šaku na Ostojinu ruku, dok ne završi opšti smijeh.)
OTAC: Sad je, Ostoja, moja na redu. Ali, imam molbu! Doktore ti ćeš me podržat, tu smo isti.
OSTOJA (Kome se ne dopada ovo naglo uozbiljenje): Nemoj srat! Kakva, bre, molba? OTAC: Da kažu: »za društvo iz
Sarajeva«.
OSTOJA: Znaju, bre, svi ko smo, odakle smo! OTAC: Nek znaju. Za moju dušu. Da čujem!
OSTOJA: (Vratio policijsku sabranost) Ili se debelo prefrigan, ili stvarno budala! Nek ti bude.
LJAHOV: Ni budala ni prefrigan, Cekiću - nego dete! Dete! Ja ti kao lekar kažem: dečija bolest!
(Prišao je konobar, dok Ljahov govori, Otac mu tutnuo novčanicu u šaku. Dok svi
gledaju prema kapeli, dame razgovaraju kao da ne osjećaju muške ruke preko svojih ramena. Govore o pjevaču, njegovoj
garderobi.)
PRVA DAMA: Najlon košulja, ja ti kažem. Iz Pariza.
DRUGA DAMA: Vidi se, bre, iz aviona. Boro je stvarno originalan!
(Počinje »Mahmutova« pjesma. Dino je prikunjao, na Ljahovljevoj ruci. Tokom pjesme, o, kako je tužno srce stranca! Mahmut
zatvorenih očiju, ostaje sam za stolom: Ljahov odnosi Dinu u džip. Ostoja kupi svoju damu, odlazi u »kur-salon« tj. tucalište,
dok mu piće ne prevlada seksualnu moć. Ljahov se vraća, kupi svoju damu. Preostala, Mahmutova dama bulji u njega neko
vrijeme, pa odlazi piškiti. A pjesma je, naravski, sarajevska fatalna.)
BORO: Samo za društvo iz Sarajeva! (Pjeva):
(Dame su prihvatile, na što se krsti Ljahov... Gleda ih, lice po lice, ne ide mu u glavu tolika bedastoća i nemuzikalnost. A i,
potuco je, sad mu se bezbeli gadi. On to zna i na latinskom: omne animal post coitum triste... Hvata za rukav konobara,
naređuje.) LJAHOV: Gitaru davaj!
(Konobar upitno gleda u Ostoju, ovaj »mjeri« Ljahova, klima glavom. Još traje
»kurvanjska himna« za stolom, i dok konobar prinese gitaru Otac nađe za shodno, on to inače voli, da »išaretom« vrati svoju
damu u stolicu do njega. Grli je, dok ona pjeva. Razumijevanje nesreće.)
OTAC: Ostoja, živio!
OSTOJA: Živeli, zdravi bili!
LJAHOV: Hvala, momče. (Konobaru koji mu uruči gitaru. Sada on preštimava treću zicu, uha nadnesenog nad bubanj gitare.)
Serem se ja na italijanski štim! (Narihtao je, začuđujuće brzo, tzv. »ruski
štim«, a dame još pjevaju svoju tužnu himnu.)
LJAHOV: Doosta! (Tišina, kafane se osvrnula, žamor zamire. Sasvim malo preludiranja, u kom narasta tišina. Pjeva, na
ruskom)(Originai je lako naći, ovdje upisujemo prevod. Možda je moguće da pjeva t>aš ovaj prevod? (Napom. autora.)
(Zatamnjenje, u kome čujemo zvuk džipa što ih vraća u Zvornik, i prepoznajemo pijane glasove švalerske trojke, koja pjeva.)
OSTOJA/OTAC/LJAHOV:
»I tri kurvara su, I, tri kurvara su, I tri kurvara, tri kurvara, tri kurvara su...
27. STAN
(Skoro podne. Sinovi obavljaju terapiju, »gazanje«. Majka bijesna hoda gore-dolje, iz nje govori gorčina prevarenog.)
MAJKA: đubre ostaje, đubre. Poveo si dijete, da mi zamažeš oči! Ko je vidio da se iz nabavke u pet ujutro dolazi? Dino, šta ste
radili?
DINO: Ništa. Svirala muzika. Ja pojeo ćevapčiće.
OTAC (Uz glasovne reakcije na masažu): Jeste... Da nas Mićko vozi u kurvaluk? Može to, može. Ako smo,
ooooj, tu, tu, ako smo budale.
MAJKA: Što je to Mićko, pa drukčiji?
OTAC: Taj bi špiclov... rođenu majku cinkovo!
MAJKA: Kome? Što me, beštijo, praviš budalom? Ne smije cinkovati zato što Cekića
vučete uza se, našle se pjandure i kurvari. (Kopa po džepovima njegovog sakoa, na
vješalici.) Evo, nema maramice! Ma ne možeš meni više lagat, hoštapleru jedan kafanski! OTAĆ: Ne horvaj džepove!
DINO: Ko da je važna maramica? KERIM: Šuti, blento.
MAJKA: Jesam li ja zato dvije godine po Sarajevu vriskala? Jesam li ja zato, krvniče li jedan, poso ostavila? (Plače.) Oči
iskapah nad ovom mašinom, da djeci bude, da počnemo jednom ko ljudi živjet, a za kog? (Neko snažno kuca na vrata.) Za ovog
kurvara i pokvarenjaka što nema obraza mrve jedne... (Otvorila je vrata, milicioner! Tek što je rekao »Dobar dan!«, ona hoće da
padne unesvijest. Naslanja se na dovratak, tijelo malaksava, on prihvata, dovlači je do kreveta. Gleda okolo, vidi neobičnu sliku.
Otac ga gleda s poda, nije ni registrovao šta se zbilo s majkom. Djeca su već kod nje, ona ih vidi, otvorenih, a kao mrtvih očiju.)
OTAC: Šta je bilo, Brančilo?
BRANO: Zaboravili ste sat... i prsten... u Koviljači... pa vam ja donio... OTAC: Spusti tu, fala ti. Neću ti ostati dužan...
(Milicioner Brano odlazi, a majka pridošla sebi, pojmila svoj neosnovani strah od milicionera. Ali je to još jedna kap, baš ona što
nedostaje.)
MAJKA: Šta sam ja bogu zgriješila? Šta sam ja bogu zgriješila? (Njen se plač pretvara u ridanje.)
OTAC: Nisi ništa, ženska glavo, ja sam zgriješio. I bogu i ljudima. Ja sam. Dajte, djeco, zgazite me...
(Dino krivo shvata i ponovo se penje na oca, obavlja masažu »gazanja«.)
MAJKA: Uuuu, djeco moja, bolje bi bilo da vam se nije ni vratio, da se objesio. Što se nisi, baksuze objesio, ko Vlado, pošteno,
manja bi šteta bila, dušmane dušmanski! (Na pomen Vlade Petrovića Otac s poda ustaje tako da Dino padne na pod, ko drvo.
Otac je zakrvavio, mogao bi ubiti.)
OTAC: Slušaj ti! Da nikad više, nikad više, nisi pomenula, razumiješ? Ubicu! Ne
pominji, ne pominji, ne pominji! (Možda bi on na nju i fizički nasrnuo, udavio, da ona
nije na krevetu, niti sjedi niti leži, bori se za vazduh. Djeca su nekako poustajala, u strahu se pribila uza zid, a sad, kad vide kako
je s Majkom, iz kredenca, Kerim, uzimaju kartonsku kutiju sa tabletama i bočicom »srčanih kapi«, iz bokala u čašu sipaju vodu,
Dino, uzimaju kocku šećera, Kerim, pa kod kreveta, nad Majkom, dok obojici drhte ruke, malom pumpicom, iz bočice na
kocku kapaju dvijetri potrebne kapi. Pokušavaju još u usta ubaciti kocku šećera, nakapanu lijekom, uspijevaju, dječije iskustvo, a
vodu ona pije tako da se više niz bradu slijeva nego što u usta ulazi.) Ne pominji! (Zatamnjenje, u kome se, kao melem po živoj
rani, u tamu sale krune kristali muzike Rahmanjinova: »Drugi klavirski koncert u Ce molu«.)
MAŠA: Je l' oćeš? (On klima glavom, ne odvajajući pogled od njenog lica. Ona sjeda za klavir, počinje, Prokofjev, »Piano
Sonata.« On kao hipnotiziran ustaje od stola, sjeda za »svoju«, repetitorsku stolicu. Božansko osjećanje ljepote i ljubavi.
Zatamnjenje.)
29. ORDINACIJA
(Još traje »Šesta piano sonata«, Prokofjeva; kao da briše vrijeme, prostor.) SABAHUDIN: »Koja godina? Koja zvezda?«
DOKTOR: Sedamdesetitreća. Zemlja.
SABAHUDIN (Plačno): A gdje je Mašenjka? Gdje je Mašenjka? DOKTOR: U Beogradu. S tatom. Doći će.
SABAHUDIN: Gdje je Mašenjka?
DOKTOR: Mašenjka je s tatom u Beogradu. Mašenjlka će doći… SABAHUDIN: Zašto plače? Zašto plače Mašenjka?
DOKTOR (Sugestivno, najsnažnije što može): Mašenjka nikad ne plače. Mašenjka se smije. Smije se Mašenjka… (Odjekuje, u
nestvarnoj akustici, Mašin smijeh. Kroz tamu, seli se u narednu scenu. Zatamnjenje.)
30. STAN
(Odjekuje realan, grlen Mašin smijeh. Ona pred ogledalom okreće svoje tjelešce ukrug: kako joj stoji plisirana suknja.)
MAŠA (Gleda u sve, pita Dinu): Kako mi stoji? DINO: Fantastično!
LJAHOV: Okreći se, sine. (Ona se vrti, kao balerina, pravi piruetu.) Krasno, krasno.
Dođi, da te tata poljubi. (Podiže je u naramak, ona kao da nestaje na njegovim ogromnim prsima. Ljubi je, miluje po kosi. A dole
je, na podu, besposlena ostala Majka, što je do tog trena sa Mašine plisirane suknjice vadila čiode i konce. Ljahov je u bijelom
mantilu, ljekarskom, izvezeni mu inicijali E. A. i prezime LJAHOV na prsima, dakle s posla izišao, da obavi važan posao. Dino
svečano odjeven, sa crvenom maramom torbak mu je već na leđima. Nema Oca, nema Kerima.)
LJAHOV: Maho je imao pravo: zlata vrijede vaše ruke!
MAJKA: Izvinite, doktore... tako je i kod pravih šnajdera, sve u zadnji čas. LJAHOV: Zašto, sestro mila? Pogledajte ovo, molim
vas!
(Maša i Dino, jedno pored drugog, pred ogledalom. Sušta ljepota bezazlenosti.) MAJKA (Krsti ruke na prsima, divota): Dođe
mi da zaplačem... (Ljahov prostodušno stavlja ruku preko njenog ramena, ona instinktivno izmiče.) LJAHOV: Zašto da plačete?
Ne treba plakati.
MAJKA: Vi mene stalno persirate... a ja se Vama stalno izvinjavam... Stvarno izvinite, plisiranje je smrt
šnajderska!
DINO: Mi ćemo, mama, zakasniti.
LJAHOV (Pogleda u ručni sat): Nećemo, deco, nećemo. MAŠA (Molbeno): Da idemo, tatice?
LJAHOV: Idemo. Idemo. E, pa, divna gospođo, ja Vam se iz sveg srca zahvaljujem. Znam, znam, kako ću se odužit! Sretni bili!
Dosvidanja...
MAJKA: Doviđenja. (Pa sina miluje, usput, po glavi.) Eto. Hajte. Budi dobar. DINO: Hoću, mama. Doviđenja.
MAŠA: Punio vam hvala, teta. Doviđenja. (Ako ne može drukčije, neka prođu kroz salu, volio bih da se čuje i vidi Doveo ih je
blizu škole, uz dijalog što će se dolje navesti, a oni ne smiju sami u dječiju rulju školskog dvorišta.)
LJAHOV: Bićete u istom razredu. Možda vas stave u istu klupu. MAŠA: To bi bilo krasno.
LJAHOV (Dini): Šta misli pionir? DINO: Stvarno bi bilo krasno.
LJAHOV: Tu vam je škola. Dalje morate sami. (Oni se ukipili, ni makac. Napokon kreću, u mnoštvo.) Hajde, hajde. Junački.
(Sad on dugo gleda za njima, sakriven iza nekog stabla. Oni se osvrću, još im je potreban, ali ga ne mogu vidjeti. On stoji dok
ih ne izgubi iz vidika. Zatamnjenje.)
32. STAN
(Istovremeno sa prethodnom scenom. Majka, za mašinom, »iskapava oči«, na štokrli, kraj nje, mušterija, u kombinezonu,
Daskara. Kerim jede za stolom, Dino trenira na sećiji, svoj štafetni govor.)
DASKARA: Hoće l’ ispast fino?
MAJKA: Haljina će valjat. (Blaga ironija na račun Daskarinom izgledu, što ono kažu šnajderi: »jer je teško takvijema dobar
šnajder biti«.)
DASKARA: To sam ja za svadbu... Brat mi se ženi za Prvi maj... MAJKA: Ako na svadbi bude bolje haljine, ruku mi isijeci.
DJNO (Sa papira): Dragi naš druže predsjedniče! Predajem vam ovu štafetu u kojoj se
nalaze hiljade srdačnih pozdrava pionira zvorničkog sreza za našeg voljenog predsjednika druga Tita. Mi, pioniri zvorničkog
sreza, i ovog puta se zaklinjemo da ćemo vrijedno učiti i raditi i svakoga dana stilcati nova znanja za dobrobit i blagostanje naše
socijalističke zajednice ravnopravnih naroda i u svemu biti dostojni nastavljači velikog revolucionarnog puta kojim snažno i
nepokolebljivo korača naš narod na čelu sa drugom Titom i Komunističkom partijom Jugoslavije! (Ovo je čitanje, naravski,
iskidano, govoreno poluglasno. Daskara razapinje uši, ali niti razumije niti shvata.) DASKARA: Da vam, gospođo, mali nije...?
(Uvrće rukom: kao, pomahnito.) MAJKA (Ponosito): On predaje štafetu, pionirsku!
DASKARA: Znam ja jednu ženu... poviš ciganske male. Sve zna. Mom čovjeku ogadila rakiju! Šest godina nije okusio ni kapi!
Ako treba, kažite, dovešću je ja ovde, da se ne pentrate uz Vratolomac...
MAJKA (Gledajući sažalno u glupost njenog lica): Ama, zdrav je, žensko glavo. Uči govor, treba da preda štafetu, Titovu,
razumiješ?
DASKARA: Titovu? (Zatamnjenje)
DINO (Zamisli se): Onda mama ima pravo... A kakve veze imaju maramice? MAŠA: Koje maramice?
DINO: Tatine. Stalno gubi maramice pa se mama ljuti. Šta to ima veze? MAŠA: Pojma nemam. Možda joj žao?
DJNO: Tvoji... tata i mama, ne svađaju se?
MAŠA: Ja mislim da se ne svađaju. Samo zbog mene. Kad se brinu... DINO: Zašto da se brinu?
MAŠA: Zato što kod mene ne valja krv. Pa me tata zato vodi u Beograd. DINO: Zašto?
MAŠA: Pa kod doktora!
DliNO: To je bez veze, pa i on je doktor? MAŠA: Ali u Beogradu imaju aparate! DINO: Pa šta onda?
MAŠA: Onda ja fino zaspem pa mi oni zamene krv! (Dino zviždukne od čuđenja.) Pa da, što se čuđiš?
DJNO: To čujem prvi put u životu!
(Eto i Zoljevih. Zvono. Lidija otvara, uvadi Mahmuta, Oca, Majku, Kerima. On vrti svoju spravu, kino.)
LIDIJA: Ajte, ajte, dobro nam došli. Izvolite.
OTAC/MAJKA/KERIM: Dobro veče. Malo kasnimo, izvinite.
LJAHOV (Gleda u zidni sat): Da niste došli, još petnaest rninuta, krenuo bih po vas! OTAC: Šnajderska posla, moj doktore.
MAJKA: To on meni., A gdje nam je slavljenica? (Drži u ruci zamotan svoj poklon. Krasna bluzica, sa velikom okruglom
kragnom, vidjećemo je poslije.) LJAHOV: Mašo, dušo. (Maša prilazi i pozdravi malim sagibom u koljenima, kao da će
recitovati na priredbi.)
MAŠA: Dobro veče, dobrodošli.
SVI: Sretan rođendan! (Redom je ljube, »vuku« za uši, predaju poklone.) LIDIJA: Šta se sada radi, Mašenjka?
MAŠA: Treba da odmotam i da vidim šta je i da se zahvalim. (Odmotava i lice joj se ozaruje kad vidi prelijepu bijelu bluzicu.
Propinje se na prste da poljubi Majku.) MAŠA: Baš ste krasni, teta Seno, puno vam hvala!
KERIM: Ovo je od mene i od moga brace. (Golema kutija »Kandit«, kinosprava. Nju čudi ona cijev, toga inače nema na
kandit kutijama, metalnim bombonjerama. Krene da otvori poklopac, unutra žarulja i žica, nekakav kalem.)
DINO: To je, Mašo, kino. Kerim sam napravio! (Sada je na nju red da se čudi. Gleda, ne shvata...)
MAŠA: Onda, mamice, treba da probamo... ovo... kino? LIDIJA: Tako je, sunce. Možete u tvoju sobu...
(Odvodi djecu, i tamo Kerim uzima stvar u svoje ruke: trazi adekvatan zid, platno, utičnicu...)
KERIM: Gdje se, Mašo, gasi svjetlo?
(Dino bržebolje gasi, da pokaže svoj status; malo je ljubomoran na bratove vrline, ali umije to pregristi.)
LIDIJA (Razgledajući bluzicu): Stvarno je krasna!
LJAHOV (Točeći svima piće, nazdravljajući): Živeli, i hvala vam što ste došli. (Svi
ispijaju, za stolom.)
GLASOVI: Živjeli. U zdravlje.
LJAHOV: Ti, Seno, ne treba da se zoveš Sena nego Zlata, Zlatica, Zlatka... OTAC: Ne pretjeruj, doktore...
LJAHOV: Bez preterivanja: zlatne ruke, zlatna duša, zlatna dječica.
MAJKA: I balkanski muž! (Smijeh, Lidija, kao domaćica, malo suzdržano.) OTAC: Kako misliš, ljepotice?
MAJKA: Okolo kalaji, unutra belaji! (Sad Ljahov hoće da prsne od smijeha. Čak se i Otac smije. Majka i sama začuđena
otkud joj dođe takav humor. Zvono na vratima.) OSTOJIN GLAS (Pripjan): U ime naroda, otvaraj!
LJAHOV (U hodu se trese od smijeha): Odmah, bratac, gde si ti, pobogu?
OSTOJA: Ne piltaj. (Briše znoj sa čela, zadihan, neispavan, smoren.) Daj ovo detetu. (»505« sa crtom, ili Plavi 9, bombone.
Odmah skida sako, Lidija prihvata, ostaje u košulji, iskaišanoj: podpazušna futrola, revolver. Sjeda za sto, prihvata se čaše.)
OTAC: Šta je? Opet gužva?
OSTOJA: Ne pitaj. Živeo! (Šutnja, malo mučnine.)
LIDIJA (Majci): Govorili smo mu, koliko puta...? Umesto da se čovek lepo oženi... LJAHOV: Menjaj firmu Ostoja, ne vredi ti
takav život pare popišane. OSTOJA: Menjaj temu, doktore, il' se pakujem.
(Lidija ustala, prinosi mezetluke, itd. Za stolom šutnja u kojoj idiotski zvecka pribor, nešto se kao jede, mezi. Muški ispijaju
svoja pića bez nazdravljanja... Ljahov odlazi po harmoniku. Sjeda za sto, razvlači, preludira, to je Ostojina pjesma, pa počinje, na
ruskom, dvije-tri riječi...)
OSTOJA (Udari šakom o sto, snažno): Na srpskom! LJAHOV (Vrati takt-dva, pa pjeva):
»Ko to ulicom puistam sad hodi? Ko u noći svoj iziva jad? Harmonikaš to usamljen brodi, Dok lagano sav zamire grad.
Vetar kosu mu vije po čelu, svoju pesmu dok izvija on. Zalud traži on draganu belu, zalud čežnjivi čuje se poj.
Ti ne plači i suze ne roni,
zadnje zbogom odsviraj joj sad. Iz harmoinike tugu ukloni, stegni strce, i nasmij se tad.«
(Upravo kod stiha »zadnje zbogom od sviraj joj sad«, iz sobe je istrčala Maša.) MAŠA: Dooođi, tata, molim te... Praaavo kinooo,
da viiidiš! LJAHOV: Samo da pesmu završim, sine... (Pjeva): » Iz harmoinike tugu ukloni,
stegni strce, i nasmij se tad.«
(Ostoja je istinski uživao u pjesmi, pomalo i pripjevao. Nazdravlja, dok je Ljahov otišao sa ćerkom, Ocu i Majci.)
OSTOJA: Ljudi, živeli! (Strese se, ispivši na dušak, pa tužno-kontaktirajuće...) Ne može se biti na braniku i ići u svatove.
OTAC: Revolucija nije mačji kašalj.
OSTOJA: Majka i maćeha. Pa šta te dopadne.
(Ljahov se vratio, turio ploču na starinskom gramofonu, sasvim čudno odzvoniše prvi akordi nekog američkog glenmilerskog
ritma...)
LJAHOV: Dok smirim decu, molim goste, i vas, cenjena domaćice, da zaplešu, uz
orkestar Glen Milera. (Ustaju, plešu. Otac-Majka, Cekić-Lidija. U dječijoj sobi, Maša
jednako okreće ručicu, vrti film, a Kerim zaspao u fotelji, Dino pokraj Mašinih nogu, na podu).
LJAHOV (Upalivši svetlo): Mašenjka dušo, ti ne vidiš da su ti gosti zaspali? MASA: Stvarno... nisam primetila...
LJAHOV: Hajde lepo obuci pižamu...
(Ona poslušna; a doktor prekriva Kerima nekim ćebetom, a Dinu podiže i stavlja u Mašinu postelju. I Maša liježe, on ih
pokriva. Poljubi se s ćerkom. Gasi svjetlo.) LJAHOV: Laku noć, sine. (Poljubac).
MAŠA: Lalku noć, tatice. (Zatamnjenje.)
34. KASINA
OTAC (Dovikuje ka drugim prostorija ma): Jesu li ispeglane zastave? ŽENSKI GLAS: Za pet minuta, šefe.
OTAC: Stoljnjaci?
ŽENSKI GLAS: Gotovo!
OTAC: Gdje nestade đole, jebem li mu svastiku? Hoću da sve bude cakum-pakum, il' ću vas pobit!
uz kućne basamake, drvene. Teško nešto hoda, i teško nešto nosi... Tiho i nježno kuca u već otvorena vrata: Ljahov. Pijan, oči
natekle od suza, koje još liju. Poslao joj dakle bog »mjeru nesreće« Mašenjka više ne postoji. Ljahov sjeda za sto, preklapa
preko stone poviršine svoje ogromno tijelo, tijelo, trese se to ljudsko meso, kao planilna, jecaji kao iz grotla. Možda će u nekom
trenu, otud proviriti Dino, šuteći, i nestati s vidika, Majka stavlja bokal rakije, veliku čašu, toči. Položi ruku na njegovo rame
miluje ga po kosi, kao bebu.)
MAJKA: Popij. (Sjeda i ona za sto, krupne se suze kotrljaju niz njeno lice. Beskrajno, a tu negdje između njihovih tijela, plače
harmonika, solo: »Ti ne plači i suze ne roni, stegni srce...« On kao da čuje tu muziku, ispija tri puta čaše do dna, i to ga
trijezni.) MAJKA: Lidija.
LJAHOV: Ostala, gore... (Misli na Beograd... Dugo još traje njegov plač, i njen plač;
posljednju čašu kad popi već, izgleda sasvim trijezan, pridiže rukom njeno oboreno lice, dugo je gleda u nesretne oči.)
LJAHOV: V čjom smislj žiznji? V čjom? (Harmonika solo drzi svoj bolni motiv... plovi u tamu. Zatamnjenje.)
39. ORDINACIJA KAMION PRED ZVORNIČKOM KUĆOM STUBIŠTE SARAJEVSKE ZGRADE
(Dakle »iz ordinacije«, sa rampe, vidimo i čujemo: u nestvarnom svjetlu i akustici,
košmarske slike i zvuke Sabahudinovog sjećanja. Još traje muzički motiv harmonike.) (U izvedbi, valja motriti na tempo
kojim se »miksaju« te slike i zvuci sa »zbivanjima« u ordinaciji (Napomena autora))
DOKTOR: Sjeti se šta je rekao Djed. Sjeti se, šta je, rekao, Djed. SABAHUDIN: Naljbolje je...
DOKTOR: Šta je najbolje? Šta je najbolje? Najbolje je...? SABAHUDIN: Nabolje je da sve...
DOKTOR: Najbolje je da sve...? Šta sve? Šta sve? Najbolje je da sve...? SABAHUDIN: Najbolje je da sve zaboravite.
DOKTOR: Možeš li? Možeš li sve zaboraviti?
SABAHUDIN: Trudim se. Ja se trudim jer hoću... hoću da zaboravim... DOKTOR: To je dobro. Tako treba. To je dobro i tako
treba.
(U dubini pozornice slike i glasovi: kamion natovaren stvarima. Dino na karoseriji, kao
onomad na splavu, s ocem, sada sam. Pod mišicom mu spomenar. Vide se figure: Ljahov, Cekić, prepoznatljive, Ljahov, ako
je moguće, nosi bijeli mantil, ljekarski, s crnim florom na reveru. Ostale figure neprepoznatljive. Mašu rukama.)
LJAHOV (Odjekuje u metalnoj akustici): Sretan put. Javite se .. . MAJKA: Sretno!
DINO: Pozdravite Mašenjku. Pozdravite Mašenjku! (Dovikuje, ne bi li nadjačao
brundanje kamiona... slijedi ujednačen zvuk motora, Dino sjedi, spomenar u krilu. S onoga svijeta Mašin glas.)
MAŠIN GLAS:
»Ko te voli više od mene Nek još koji list okrene. Pošto lista nema više.
Ja te volim panajviše...«
(Zatim, ordinacija.)
SABAHUDIN: Šta ću, doktore, sa snovima?
DOKTOR: Snove zapisuj. Zapisuj snove. Snove treba zapisivati. SABAHUDIN: Snove treba zapisivati Snove treba zapisivati.
(Scenom sađa prolaze Franjo i Dino, pronose novokupljeni ćilim. Dino priča živo, uzbuđeno.)
DINO: Ortak!
FRANJO: Šta je bilo?
DINO: Otkrio sam sinoć, kad sam spavao, jedan tajni put, čim se popneš na Trebević, pa u jednu šumicu, i odmah si u
Zvorniku...
FRANJO: A što ćeš, ortače, u Zvorniku? Bio si jednom, zar ti nije dosta.
DINO: Pa, onako. Pričam bez veze... A šta je to, ortak, ono što si mi kazo: greška sudbine?
FRANJO: To ti je, ortak, jedna vrlo zajebana stvar... Dobar dan gospođo! Još će se Franjo naklofat vaših ćilima! (Susreli se na
stubištu s majkom koja nosi novi radioaparat »Vesna«.)
DINO: Kako se taj zove? MAJKA: »Vesna«.
DINO: Na onom je pisalo »Kosmaj«. Dobro se sjećam...
(Nestaju sa scene... A pojavljuje se, u civilnom odijelu, sa praznim desnim rukavom sakoa, daidža Fahro, graničar. Ostavlja
neku torbu pred svojim stanom, penje se pravo Natašinom stanu. Zvoni. Ona otvara vrata, bulje jedno u drugo, nijemi. On
glavom pokazuje na svoju nestalu ruku, kao: hoćeš li me i ovakvog. Ona mu skače u zagrljaj, savija noge i obješena njemu o
vrat, liči na saksafon.)
NATAŠA: A ja sve mislim, što ne pišeš! Ima ljudi, pa pišu lijevom! FAHRO: Probaću...
(Evo ga opet: onaj zvuk sa početka, klofanje ćilima... Pacijent se osvrće, traži mu izvor...) SABAHUDIN: Neko opet klofa
ćilim. Čujete li?
DOKTOR: Da. Stvarno: neko opet klofa ćilim.
SABAHUDIN: Stvarno čujete? Onda meni nije ništa? DOKTOR: Nije ti ništa, Dino. Dječija bolest.
(Klofanje iz nestvarne dolazi u realnu akustiku... traje neko vrijeme, i sasvim se stišava tokorn zatamnjenja.)
Kraj drugog dijela
EPILOG
DVORIŠTE
(U dvorište, spremljeno za svadbeno veselje, niz stolova, jelo i piće, čaše i flaše, dopiru glasovi koji se bliže. Po koji pucanj.)
GLASOVI (Pjevaju):
»... Trepetljika trepatala puna bisera, haj ovi naši bjeli dvori puni veselja. Što u dvoru žamor stoji, šta ono vele? Ej, ono majka
sina ženi, pa se vesele...«
OTAC: Dajem sada riječ najstarijem ovdje među nama svatu, Muzaferu Zulfikarpašiću, bez čijeg zalaganja na frontu
ljubavnog života u ovome dvorištu ne bi bilo većine prisutnih. Stari, diži se! (Dedo se koleba, odmahuje rukom.)
GLASOVI: Dedo! Dedo! Dedo!
DEDO: Ovo što napriča... ovo spadalo... promućkaj, prospi. A ja vam, djeco
(mladencima) nemam šta kazivat. Ne valja, u životu, jest govna. Rastegni to, Franjo! (Dedo sjeda, Franjo rasteže spravu, Otac
sjeda preko puta Faruka, baš kako bješe onomad.)
GLASOVI (Pjevaju): »Sjajni mjesec na Trebević sjeo... pa pogleda niza Sarajevo...« FARUK: Mahmute.
OTAC: Slušam, šura.
FARUK: Jesi li halalio?
OTAC: Zaboravit bi mogo. Halalit, teško. FARUK: Što ste nas onda zvali?
OTAC: Valja da se izmiriš sa sestrom. Jedna vas je majka rodila.... A... i meni da kažeš... šta sam kriv?
FARUK: Lajo si, Mahmute.
ANKICA: Ma kazala mu je Sena... Sve sam joj rekla... (Ocu) Što mu, bolan, piješ krv? OTAC: Hoću da znam. Od riječi do
riječi. Šta sam lajo?
FARUK: To bi ti Ćoro bolje objasnio.
OTAC: Koji Ćaro?
FARUK: đuro. Što te doveo. Njegova se pita. OTAC: Šta sam lajo?
FARUK: Da je ova država zemlja mržnje... Da je naš obračun sa ibeovcima - ludnica... ANKICA: Nije tako reko!
OTAC (Dosjetio se): Ko koga voli u ovoj ludnici? Je li to? GLASOVI: Hoćemo Ankicu, hoćemo Ankicu! ANKICA (Pjeva):
»Vila kliče sa vrh Trebevića:
je l’ Sarajvo gdje je nekad bilo? Je l' mejhana kraj Morića hana?«
DEDO (Mrko): Ništa više nije gdje je nekad bilo. Ništa. OTAC: Seno!
MAJKA: Ti si se već nadolmio!
OTAC: Slušaj ovo. Sad ćeš fino otić kod Faruka, sjest, pozdravit se, ko da nikad ništa
nije bilo, razumiješ? Pitat fino za šećer, sve kako treba. (Faruk tamo, uz pjesmu, ispaljuje još dva hica.)
MAJKA: Ni mrtva!
OTAC (Prijetećim tonom): Uradićeš ko što kažem, il’ ću te sa zamljom sastavit! MAJKA: Ma jesi ti pri sebi!?
OTAC: Kreći, ja znam šta radim!
(Majka ustaje, podržana njegovom rukom na njenoj mišici, sad se tek vidi njen trbuh,
poodmakla trudnoća. Otac odlazi Ankici, gestama je poziva od stola, i dok oni odlaze iza dvorišne šupe, majka je prišla svome
bratu, sjeda pored njeg.)
pridružuje Mašenjkin kristalni Rahmanjinov. Klavir postepeno nadjačava., lz mistično zelene dubine pozornice dvorišta, u
kosmičkoj akustici,Aplauz
javlja se Dinin
nakon glas.)
kojeg DININ
treba GLAS:...
dańiui glumci,jadatebe, Mašenjka,
zahvale, svakiMajka,
i oni izlaze: dan stalno
predpuno
sob volim i neću te zaboraviti
gura invalidska kolica, u njima sjedi otac, u krilu
nikada dok sam živ. Ja hoću da se ti udaš za mene kad još malo porastemo pa da budemo muž i žena. Ako ti nećeš da se udaš
za mene, to jest, ako ti mama ne da, ja ću biti najtužniji čovjek na ovoj planeti. A tebe onda molim da se nikad ne udaš za muža
i ostali učesnici: Dino, sa odraslim imenjakom, Faruk i Nataša
koji ide na službeni put jer je to nešto najgore na svijetu... A najbolje je da ti dođeš u Sarajevo pa da opet budemo stalno
zajedno... Meni je ovako glupo da živim. Zato mi svakako napiši jesi li ti stvarno umrla ili me Kerim samo zeza pa da vidi kako
plačem... To svakako moram znati pa da znam gdje ću doći po tebe... gdje ću doći po tebe... gdje ću doći po tebe...
om
mu ono
ZAVJESA
, i tako dalje...
ZAVJESA
što bijaše u njenom trbuhu. Pa opet KRAJ