Professional Documents
Culture Documents
Ideja koja je u pozadini, u samom temelju istinskog značenja svih tih izričaja,
je vječita čežnja duše za Apsolutnom srećom, kao svojim krajnjim ciljem i
konačnom svrhom života. Iako na svjesnoj razini duša možda i ne prepoznaje
tu očiglednu činjenicu, na intuitivnoj razini, koliko god da je ta razina
nerazvijena u dotičnoj duši, ona ipak ćuti da želi biti ispunjena, smirena,
sretna, radosna, a suprotno tome ne želi, odnosno stalno se trudi da izbjegne
suprotne osjećaje neispunjenosti, bez smisla, žalosti, brige, nesreće, nemira,
anksioznosti.
I to je potpuno prirodna i normalna čežnja svake „zdrave“, misleće duše. Sve
aktivnosti koje duša poduzima u ovome svijetu imaju samo jedan krajnji cilj,
a to je postignuće sreće, što god pod srećom podrazumijevali.
Da li je duša sretna kada ostvari neku želju koju je imala i radila na tome da
je ispuni? Odgovor je afirmativan, ali što se događa nakon ispunjenja te
želje.....sreća polako blijedi, kako postepeno dolazi do zasićenja ili
zadovoljenja dotične želje. Tada se javlja nova potreba za srećom
(ispunjenjem), s time u vezi nova želja i novi napori da se želja ostvari. Da li
će se želja ostvariti ili ne, u mnogo slučajeva ne ovisi čak niti o najvećim
mogućim zalaganjima i naporima duše u tom cilju, te se često umjesto
ispunjenja i sreće, kao posljedice ispunjenja želje, javlja potpuno suprotan
osjećaj, pretpostavljam dobro poznat većini čitatelja ovog napisa, frustracija.
Dakle neispunjena želja rađa frustraciju. Hajde da malo dublje uđemo u samu
bit problema oko sreće kao posljedice ispunjenja želje i frustracije kao
posljedice neispunjenja želje.
Ako sreća nije u objektu koji smo ostvarili onda njen izvor moramo potražiti
negdje drugdje. Idemo sada korak dalje da vidimo što je to u stvari dovelo do
osjećaja te relativne sreće ili pak frustracije u našoj duši. Ako bi to bio objekt
kojeg smo željeli onda bi sreća trebala trajati tako dugo dok smo u posjedu
tog objekta, ali da li je tome zaista tako.
Nije, jer znamo i sami da se vrlo brzo zasitimo i moramo tražiti nove poželjne
objekte da bi nadoknadili gubitak sreće ostvarene ispunjenjem prošle želje.
Tako ta igra uma ide u nedogled i ne nazire se neki konačni kraj ispunjavanja
ili neispunjavanja novih i novih želja.
Pažljivom analizom uvidjet ćemo da dok nešto želimo um je nemiran sve dok
ne ostvari želju, kako smo već prije vidjeli. Kada želja bude ostvarena, um se
privremeno smiruje uživajući u objektu, a sreća koju doživljava ima izvor u
smirenom umu koji je dobio što je želio. Dakle nije izvor sreće u objektu želje
već u smirenom umu.
Ako je tome zaista tako, onda nam se nameće zaključak sam po sebi da ako
je um stalno smiren, nepomućen željama, osjećat ćemo stalno sreću koja
neće jenjavati sve dok je um spokojan. Da li je moguće um držati u
spokojstvu čitavo vrijeme, a da ne poželimo nešto izvana. Moguće je i
nadasve jako poželjno ako želimo, umjesto relativne sreće, ostvariti
apsolutnu sreću.
Dakle, umjesto svih mogućih želja koje nam, ukoliko ih uspijemo ispuniti, u
najboljem slučaju mogu donijeti samo relativnu sreću i to za neko kraće
vrijeme, hajde da poželimo biti apsolutno sretni sve vrijeme bez prekida i bez
straha da će nam sreća "odlepršati".
Svaka relativna sreća koju doživimo ispunjenjem neke želje, u sebi nosi i
klicu nemira, a koji rađa blagom ali prisutnom frustracijom, jer se javlja nova
želja da ta sreća potraje što duže, i ta nova želja opet pomalo uznemiruje um,
koji zbog toga ne može uživati stopostotnom srećom bez straha da će sreća
"odlepršati".
Dualistička zakonitost
Ima jedna lijepa poučna priča koja vrlo ilustrativno opisuje gore izrečenu
dualističku zakonitost.
Imao mudri seljak konja za kojega se brinuo njegov sin, a kako su živjeli u
malom "seocetu" gdje se svi međusobno dobro znaju i kako to biva u takvim
malim sredinama, svatko o svakome sve zna, i ništa ne može proći
nezapaženo, tako su sumještani primijetili kako je jednog ranog jutra konj
pobjegao. Sjatili se oni kod mudrog seljaka da mu izraze „saučešće“
govoreći, susjede joj koja nesreća. Mudri čovjek je samo odvratio, možda je,
a možda i nije.
Nakon par dana vratio se konj sa još tri divlja konja sa sobom u društvu. Sin
ih je odmah počeo pripitomljavati, a susjedi vidjevši obrat počeli mudrom
seljaku odmah izražavati svoje oduševljenje, govoreći, susjede koja
sreća....našto je mudri seljak ponovio iste riječi kao i prije, a koje i
opravdavaju njegovu nedualističku mudrost, možda je, a možda i nije.
Pripitomljavajući najdivljijeg konja, sin je pao i slomio nogu te morao ležati
dok mu noga ne zacijeli. Suseljani se opet sjatili te izrazili svoje „saučešće“
mudrom seljaku za nemio događaj koje zadesio njegovog sina, govoreći,
susjede joj koja nesreća, na što je odgovor mudraca bio, već znate, možda je,
a možda i nije.
Nakon par dana u selo je došao vojni referent tražeći mlade, zdrave i jake
ljude za mobilizaciju u ratni postroj. Mudračev sin je bio pošteđen odlaska u
ratnu zonu radi slomljene noge.
Apsolutna istina
Priča bi tako mogla ići dalje u istom stilu ali poanta je očigledna, u ovom
životu sve je relativno, i sreća i nesreća, i istina i laž, i svjetlost i tama, i
dobro i zlo, i znanje i neznanje, itd., ali ipak ima nešto što ne spada u
relativne kategorije, a to je Apsolutna istina.
Apsolutna istina je samo jedna, iako ima svoje „lice i naličje“, svoju
nemanifestiranu i manifestiranu prirodu. Kako je Apsolutna Istina i izvor
apsolutne sreće, tako će želja da pijemo iz tog izvora, postepeno brisati sve
druge inferiornije želje i željice, te ćemo početi doživljavati sve dublju sreću i
ispunjenje koje će trajati sve duže i duže, kako budemo napredovali na putu
spoznaje apsolutne istine.
Apsolutna istina je naše vlastito Istinsko Biće kada eliminiramo sve one
atribute koji čine našu „personalnu osobnost“. Kada prepoznamo sve one
osobine koje izgrađuju našu personalnu osobnost, i kada ih eliminiramo kao
nešto što je promjenjivo, a time i samo relativno istinito, tada ono što ostaje
je naša „Transpersonalna Osobnost“ koja nije podložna nikakvim
promjenama u vremenu i prostoru, pa je time i Apsolutna istina.
Apsolutna istina je dakle naša prava, istinska priroda, te je tako izvor
apsolutne sreće u nama samima, u samoj suštini ili temelju našeg Bića. Ako
to shvatimo intuitivnim razumijevanjem, uvidjet ćemo da je put do apsolutne
sreće, u stvari put do središta našeg istinskog Bića, a to središte je svijest o
postojanju koja se zove „Ja Jesam“ svjesnost. Kada realiziramo Sebe kao
svoj istinski identitet, odnosno kao Svijest samu po Sebi ili tzv. „Ja Jesam“
svjesnost, tada smo stigli na izvor apsolutne sreće koji se nikada ne suši.
Ostvarili smo najvišu svrhu života, apsolutnu sreću ili blaženo ispunjenje svih
čežnji u svom vlastitom Biću.