ILIRI - BOSANSKI PRETCI

1.ZEMLJA ILIRA
a).Uvod
Jedna od najvećih povijesnih nepravdi jeste prešućivanje i ignorisanje imena Ilira i njihove
civilizacije u historiografiji Evrope i Balkana. Učili smo, često i slušali, o carstvu Rima,
Bizanta i o Aleksandru Makedonskom, a kad bi se spomenuli Iliri, uvijek bismo čuli pitanje:
a ko su ti Iliri ? Ispravnije bi bilo postaviti pitanje:
A ko su bili ti Grci i Rimljani? Pa, ovi Iliri su imali kralja i kraljevstvo prije Rima i bili su
rame uz rame sa Grčkom i Makedonijom još u 4. st. prije Hr.
Prvi kralj Ilira
Izvijesni Bardilis iz plemena Dardanaca (sin rudara koji su kopali ugljen) se javlja kao prvi
ilirski kralj koji je vladao od 385. do 358. pr. Hr. i osnivač je istoimene dinastije. Grčka
historiografija, pamti Bardilisa pod nazivom Bardilis iz Ilirije, a Ciceron ga zove "Bardullis
Illyrius".
Dakle prvi ilirski kralj je bio "kralj iz naroda" sto znači da su imali bitno drugačiji pogled na
to od Grka i Rimljana koji su za vođe imali krvno predodređen sloj društva".
Ilirsko pleme Dardani pod Bardilisom su bili moćno kraljevstvo u 4. stoljeću prije nove ere.
Za Bardilisa se zna da je osvojao makedonske zemlje, i da je bio saveznik Dionizijusa,
tiranina iz Sirakuze.
Makedonski kralj Perdikas ubijen je u naletu Ilira 359. p.n.e, na što je Filip II. Makedonski,
otac Aleksandra Makedonca, uzvratio godinu dana kasnije potisnuvši Ilire do Ohrida. Iste
godine, 358. prije nove ere, Bardilis je ubijen nakon što je Filip odbio njegovu mirovnu
ponudu.
Pod Aleksandrom Velikim, 355. p.n.e., ilirska plemena su učestovala u pohodu na Perziju.
Nakon Aleksandrove smrti, 323. pr. Kr., Iliri su se oslobodili i kralj Glaukijas je otjerao Grke
iz Drača u Albaniji. Krajem 3. st. pr. Kr. ilirsko kraljevstvo je imalo prijestolnicu kod Skadra
i kontrolisalo dio današnje sjeverne Albanije, Crne Gore i Bosne.
1. Ko su bili Iliri ?
Zašto su nam važni Iliri; ko su bili Iliri? Odgovor je prost. Mi, Bosanci (i naši susjedi),
najvećim dijelom, vodimo biološko (krvno) porijeklo od Ilira i u sebi nosimo većim djelom
njihove gene ! Dakle, ako ste se ikad zapitali: ko smo i odakle smo? Odgovor vam je sada tu!
Do sada nije napisano mnogo knjiga na temu "Ilira“ i njihove zemlje ili "ilirske civilizacije“,
a koju su Rimljani napali, osvojili i poslije prozvali Ilirikom (Rim je ratovao 230 godina, od
229. g. st. e., da bih ih tek pokorio u 9. n. e.). Ovaj prostor mi danas vidimo kao zapadni dio
Balkanskog poluotoka, odnosno kao današnju Bosnu, Hrvatsku (Dalmacija i Slavonija),
Srbiju (Raška) i Crnu Goru (otud nam isti jezik - b/h/s/c). Tek sa novijim genetičkim
istraživanjima i radovima o porijeklu ljudi ili populacija (ne naroda ili nacija!), tema o Ilirima
se ponovo aktuelizira.
Temeljni razlozi o „zaboravu“ Ilira jeste u pojavi "panslavizma“ i slavenske mitologije o
postanku balkanskih naroda, što su se razvile u 19. stoljeću, te stoga Iliri nisu imali važnu
ulogu u pisanju nacionalnih historiografija i konstrukciji savremenih nacionalnih identiteta u
ovom prostoru. Drugo, austrougarska izdaje Dekret o zabrani ilirizma polovinom 19. st. !
Proučavanje doba Ilira u prostoru koji je s vremenom postao Ilirikom važno je ne samo kao
interakcije između sredozemnog svijeta i domorodnih zajednica Balkana, već i zato što je
izravna posljedica te interakcije rimsko stvaranje prostora Dalmacije, Bosne i Panonije, u
početku administrativnih provincija, a potom područja koja će imati aktivnu ulogu kao
prostorne, kulturne i geo-političke jedinice u gotovo neprekinutom kontinuitetu tokom kasne
antike i srednjeg vijeka pa sve do dolaska Osmanlija u 15. i 16. vijeku.
Postojanje povijesnog narativa rimskog osvajanja Ilirika, od Prvog ilirskog rata 229. g. pr. n.
e. do kraja Batonova rata 9. godine n. e., u znanstvenoj i popularnoj percepciji u izravnoj je
suprotnosti sa svime onime što znamo o postanku Ilirika kao geografskog pojma. Tu posebno
mislim na činjenicu da prije nego što je ušao u okvir rimske političke konstrukcije, prostor
Ilirika nije činio cjelinu − ni geografski, ni kulturno, ni politički, ni etnički.
2. Iliri između Rima i Grčke
Djela antičkih pisaca donose podatke važne za događajnu povijest. Tako već Herodot
spominje da su Fokejci prvi od Helena koji su došli na Jadran (to bi bilo već tokom 7. i/ili
kasnog 6. st. pr. Hr.); Diodor Sikulski opisuje osnivanje grčkih kolonija Ise i Farosa (Visa i
Hvara) i sukob Farana s domorodcima; Polibije, grčki pisac rimskoga doba, opisuje rimsko-
ilirsko ratovanje, a važan je i za ranu povijest Delmata; Tit Livije je sigurno u svom
kapitalnom djelu "Od osnivanja Grada“ (Ab Urbe condita) opisao puno više od onoga što je
sačuvano (a to je vrlo detaljan opis posljednjeg rimsko-histarskog rata i pad Nezakcija, a ima
i sačuvanih podataka za rimsko-ilirske ratove); Velej Paterkul, posebno važan za nas, opisuje
dio ratnih epizoda tzv. Panonsko-delmatskog ustanka u kojemu je i sam sudjelovao; G.
Suetonije Trankvil u svojim „Životima dvanaest careva“, osim rodoslovlja careva i povijesti
njihovih porodica te detalja iz njihova života, daje i važne podatke za ratne operacije u
kojima su sudjelovali (npr. Tiberijevo ratovanje u Panoniji prije tzv. Panonsko-delmatskog
ustanka) ; Apijan, u svojoj „Ilirskoj povijesti“ opisuje sam prostor Ilirika i njegove narode,
rimsko-ilirske ratove, rimska osvajanja ilirskog prostora tokom 2. i 1. st. pr. Hr. (ponajviše
rimsko ratovanje protiv Delmata), ratna zbivanja Cezarova doba u Iliriku te Oktavijanovo
ratovanje u Iliriku; Kasije Dion, koji djeluje na prijelazu 2. na 3. st. i koji je bio pokrajinski
namjesnik u ovim krajevima (pa je imao prilike i osobno se upoznati s prostorom i ljudima),
u svojoj „Rimskoj povijesti“ opisuje rimsko ratovanje na prostoru Ilirika i Jadrana od Prvog
rimsko-ilirskog rata na dalje; Sv. Jerolim - u njegovoj korespondenciji su, između ostaloga,
sačuvani i potresni opisi stradavanja kontinentalnog dijela Dalmacije i Panonije u vrijeme
velike seobe naroda; Amijan Marcelin, tj. njegove Res gestae, vrlo su važan izvor za
povijesna događanja druge polovice 4. st. po Hr. (sačuvano je samo 18 knjiga koje
obuhvaćaju razdoblje od 353./4. do 378. kad je u bitci kod Hadrijanopola, protiv Gota,
poginuo i sam car Valens); Kasiodor, Prokopije i Jordanes, su uz Amijana Marcelina, autori
koji opisuju rimsko ratovanje protiv Gota u 4./5. stoljeću.
Za geografiju i etnografiju današnjeg bosanskog, dalmatinskog i slavonijskog prostora važni
su Hekatej iz Mileta, Herodot, Pseudo-Skilaks, Pseudo-Skimno, Nikola iz Damaska, Strabon,
Apijan i dr. koji navode narode koji su živjeli na našim prostorima, a ujedno daju i neke
zanimljivosti o njima (kao npr. Ps.- Skilaks koji kaže da su Liburnima vladale žene, ili Apijan
koji kaže da Panoni žive u selima povezanima krvnim srodstvom).
O cestovnim pravcima i plovnim putevima vrijedne podatke daju Pseudo-Skilaks i Pseudo-
Skimno (čiji opis istočne obale Jadrana prikazuje plovni put uz nju), razni itinereri koji
navode putne postaje na glavnim cestovnim pravcima i udaljenosti među njima (Antoninov
itinerer, Itinirerer iz Bordeauxa Itinerarium Burdigalense], Guidov itinerer - koji su samo
tekstualni, te slikovna karta zvana Tabula Peutingeriana), slično kao i „Kosmografija“
anonimnog pisac iz Ravene, te kartografsko djelo Klaudija Ptolomeja (koje daje geografske
koordinate naselja).
Djelo „Naturalis historia“ Plinija Starijeg je opisivana kao enciklopedija sveukupnog znanja
onoga doba, i to ne zbog svoje strukture, već zbog toga što je ono zbirka raznovrsnih
podataka o zemljopisu, prirodnim i gospodarskim prepoznatljivostima nekog kraja, ali i o
upravnom uređenju nekoga kraja (popis gradova, njihovo municipalno uređenje ili pravni
položaj) i sl. Stjepan Bizantinac iz Justinijanova doba sastavio je djelo "Ethnika“, svojevrsni
geografski leksikon, koje je svojom strukturom sličnije modernim enciklopedijskim djelima
nego ono Plinijevo. U njemu nalazimo raznovrsne podatke iz tog vremena.
Domorodački/autohtoni narodi Bosne
U antičko doba, istočnu obalu Jadrana i njeno zaleđe naseljavali su etnički i jezično
raznorodni narodi. I Grci i Rimljani najprije su se upoznali s narodima uz more i u njegovom
bližem zaleđu, a zatim su se postupno upoznavali i s onima naseljenima dublje u
unutrašnjosti.
Etnička slika nije bila ni jedinstvena ni nepromjenjiva: neki su se narodi selili i pomicali
(svojevoljno ili prisilno), neki su uništeni prirodnim katastrofama ili zbog ratnih poraza, i
slično. Vrlo dobar primjer pruža doseljavanje keltskih naroda u kontinentalnom dijelu
Dalmacije i Bosne u prvoj polovici 3. st. pr. Hr. (po njihovu povratku s neuspješnih
pljačkaških pohoda u Grčkoj), što je prouzročilo velike promjene u etničkoj slici.
S izuzetkom keltskih naroda, ostali su proces etnogeneze dovršili najkasnije do sredine 8. st.
pr. Hr. (iako se kod nekih, kao kod Histra, Liburna, i nekih drugih, to dogodilo već na
prijelazu 2. na 1. tisućljeće pr. Kr.), i njihov je samostalni razvoj manje-više nesmetano tekao
sve do uspostave rimske vlasti.
Narodi prikazuje približan raspored domorodačkih Iili starosjedilačkih naroda na tlu današnje
Bosne u vrijeme uspostave rimske vlasti (otprilike početkom 1. st. n.e.) i njihovu etničku i/ili
jezičnu pripadnost.
Na jugoistočnom kraju Jadrana i njegova zaleđa živjeli su narodi koje jedine možemo
nazivati Ilirima. Od onih ilirskih naroda koji su živjeli na prostorima Dalmacije i u njenom
najbližem susjedstvu, to su Ardijej(c)i i Plerej(c)i, Delmati, , Narensiji Daorsi. A na prostoru
Bosne su bili Desitijati, Autarijati Dicioni, Japodi. U Panonskom dijelu, koji je upravo i dobio
ime po njima, živjeli su Panoni. Njima pripadaju Breuci, Mezeji, i vjerojatno snažno
keltizirani Kolapijani, Iasi, And(r)izeti i Segestani. Na kontinentalnom dijelu Bosne živjeli su
još i keltski narodi Latobici, Taurisci i Skordisci.
Na sjeveozapadu Jadrana živjeli su narodi Histra i Liburna, srodni Venetima (s kojima tvore
sjevernojadransko imensko područje), a koji se posve različiti od Ilira. Za razliku od Ilira,
Veneta ili Kelta, ovim trima narodima ne znamo skupno ime njihove šire etničke skupine.
Grci na hrvatskom dijelu Jadrana
Strabon, Geogr., 6, 2, 4:
Liburni su ispočetka zauzeli veći dio Jadrana dok ih nisu s Krfa u 8. stoljeću (735. godine)
istjerali korintski kolonisti pod vodstvom tiranina Hersikrata.
Ap., Ill., 2, 3, 9:
Prije 627. g. starosjedioci Dirahija (Dyrrhachium) uz pomoć korintskih kolonista s Krfa
(Korkyra) istjeruju Liburne iz svog grada, preimenovavši ga u Epidamno.
Prema Herodotu:
Fokejci istražuju po Jadranu i prvi su od Helena došli do Jadrana (smatra se da se to njihovo
istraživanje odvija tijekom 7. i/ili kasnog 6. st. pr. Kr.)
Korkyra Melaina (6. ili 5. st. pr. Kr.)
Korkyra he Melaina je najstarija grčka kolonija na hrvatskom dijelu Jadrana i nalazila se je
najvjerojatnije na otoku Korčuli. Prema Pseudo-Skimnu, koloniju su osnovali Kniđani, a i
Strabon spominje knidski polis na ovom otoku. Otok Korkira Melaina spominju Ps. Skilakov
“Periplus” (sred. 4. st. pr. Kr.) i Plinije
Osnutak kolonije Issa (Vis na o. Visu; između 397. i 390. g. pr. Kr.)
- Pseudo-Skimno (Periegeza) kaže da na Isi postoji sirakuška kolonija.
- Pseudo-Skilaks (Periplus) daje najvredniji podatak o njenom postojanju u 4. st. pr. Kr.
- Diodor Sikulski – najvjerojatnije govori o njoj, a ne o Lješu u Albaniji
Osnutak kolonije Pharos (Stari Grad na o. Hvaru; 385./384. g. pr. Kr.)
- Najstariji izvor: Pseudo-Skilak
- Glavni izvor: Diodor Sikulski (1. st. pr. Kr.), piše:
za g. 385./4. pr. Kr.
"Dok se to događalo, Parani su prema nekome proročanstvu odaslali naseljenike u Jadran i
napučili su na njemu otok imenom Far, a zajedno je s njima to izvršio tiranin Dionizije. On,
naime, bijaše u Jadranu uputio naseljenike tek malo godina ranije i osnovao je ondje grad
imenom Isu (Lísson)."
za g. 385./4. pr. Kr.
"Krajem godine u Ateni je arhontom postao Diotref, u Rimu su konzulima postavljeni Lucije
Valerije i Aulo Manlije, a kod Elejaca je održana 99. olimpijada u kojoj je na stadionu
pobijedio Sirakužanin Dikon. Za to su vrijeme Parani koji su napučili Far sami utemeljili i
bedemima opasali grad uz obalu, a barbare što su ondje prije obitavali pustili su netaknute
stanovati u nekoj utvrdi koja je bila silno nepristupačna."
za g 384./3. pr. Kr. (sadržajno, neposredni nastavak teksta iz XV, 14, 1):
"Poslije toga barbari što su prije stanovali na otoku bili su gnjevni na helensku nazočnost i
poslali su po Ilire što stanuju preko puta, te su mnoštvom malih brodova pošli na Far - a bilo
ih je preko deset tisuća - i navaljujući na Helene mnogo su ih pobili. Zapovjednik pak što ga
je Dionizije postavio na Isi (Lissôi) isplovio je s više troveslarki na ilirske brodiće, dio ih je
potopio a dio zarobio, te je pobio više od pet tisuća barbara a oko dvije tisuće zarobio je
žive."
Isejske naseobine
- Prema Polibiju, Isejci su opetovano (u prvoj polovici 2. st. pr. Kr.) molili Rimljane za
pomoć, jer su Delmati napadali gradove Epetion i Tragurion “koje su oni osnovali”
(najvjerojatnije tijekom 3. st. pr. Kr.).
- Strabon: Trogir je isejska naseobina (ktisma)
- Smatra se da je isejska naseobina i ona u mjestu Lumbarda na Korčuli.
- U Saloni je u Cezarovo doba postojala grčka zajednica, koju neki također smatraju isejskom
naseobinom.
Ostale grčke kolonije i/ili naseobine
- Trgovište na rijeci Neretvi (Ps. Skilaks)
- HERAKLEIA je poznata samo kod Ps. Skilaksa i preko novaca
- Anchiale(?) je možda isto što i Dimale
- Dimale spominje Stjepan Bizantinac i poznati su brojni njeni novci (s legendom DI ili
DIM), no, to je grčka kolonija u Albaniji, a ne na Hvaru ili drugdje na hrvatskom dijelu
Jadrana
Diomed na Jadranu
- Diomed je junak tebanskog kruga priča iz trojanskog rata (pod zidinama Troje ranio Aresa i
Afroditu koji su pomagali Trojance). Vrativši se kući, morao je bježati pred nevjernom
ženom. Nakon “potucanja” Sredozemljem, utemeljio je – prema lokalnim legendama – više
gradova u južnoj Italiji.
- Diomedova svetišta: Palagruža, Rt Ploča (Promonturium Diomedis)
Zbivanja 4. i 3. st. pr. Kr.
Kraj 4. st. pr. Hrista
početak 4. st. pr. Hr. – s kraljem Bardilejem I. Ilirsko kraljevstvo izrasta u moćnu državu u
regiji
kraj 4. st. pr. Hr. - Histri, zajedno s Ilirima i Liburnima, gospodare Jadranskim morem (T.
Livije – za 302. g. pr. Kr.)
Prije Prvog rimsko-ilirskog rata
kralj Agron ima “najmoćniju vojsku” od svih ilirskih kraljeva do tada
231. g. pr. Hr. uspješna opsada Mediona
230. g. pr. Hr.:
- osvojen grad Phoenice
- osvojen i Krf, u kojem Teuta ostavlja vojnu posadu na čelu s Demetrijem Faraninom
231 ili 230. g. umire kralj Agron, i nasljeđuje ga Teuta
Prvi rimsko-ilirski rat (229. g. pr. Hr.)
229. g.: 1. rimsko-ilirski rat
- konzuli Cn. Fulvius Centumalus /s 200 brodova/ i L. Postumius Albinus /s 20.000 pješaka i
200 konjanika/
- Demetrije se vrlo brzo stavio na stranu Rimljana
- Rimljani pobjeđuju na svim frontovima; Teuta bježi u Risan
228. g. sklopljen mirovni ugovor vrlo nepovoljan za Ilire
Kraj 3. st. pr. Hr. i Drugi rimsko-ilirski rat
222. ili 221. g. pr. Hr. gusarenje Histra ometa opskrbu Rima žitom (zbog čega izbija
221. pr. Hr. (Prvi) histarsko-rimski rat
moguće je da su Histri tada djelovali u savezu s Demetrijem Farskim
220. pr. Hr. izbija Drugi rimsko-ilirski rat
219. Demetrije Farski bježi u Makedoniju na dvor svog saveznika Filipa
219. g. pr. Hr. Histri se spominju među izazivačima rimskog oružja (zajedno sa Sardima,
Korzičanima i Ilirima)
LiteraturaP. Cabannes, Iliri od Bardileja do Gencija, Zagreb, 2002. M. Šašel Kos, Appian and
Illyricum, Ljubljana, 2005.
Ilirik
Ilirik (latinski Illyricum), antički je naziv za područja na Balkanskome poluotoku nastanjena
Ilirima. Nakon rata s Ilirima 229. pr. Kr. ustrojen je rimski protektorat Ilirik nad grčkim
kolonijama na istočnoj obali Jadrana i nad njihovim zaleđem. Nakon 167. prije Krista potpao
je regnum Illyricum (Ilirsko Kraljevstvo) ilirskoga kralja Gencija pod nadzor Rima. Novim
osvajanjima Ilirik se širio. U drugoj polovici 1. stoljeća prije Krista rimski je Ilirik obuhvaćao
područje od rijeke Raše u Istri do rijeke Mati u Albaniji; on je od 27. prije Krista bio senatska
pokrajina, kojoj je potom bio upravno pripojen i teritorij Panonije.
Pošto je skršen ustanak ilirskih naroda koji je trajao od 6. do 9. godine, Ilirik je podijeljen na
pokrajine Pannonia superior i Provincia Illyricum (poslije Dalmatia). Dioklecijanovom je
reformom Ilirik postao jedna od četiriju prefektura Rimskoga Carstva, koja je obuhvaćala
gotovo cio Balkanski poluotok, a upravno je bila podijeljena na dijeceze Illyricum orientale
(Istočni Ilirik) i Illyricum occidentale. U sklopu te prefekture, kojoj je Konstantin I. Veliki
priključio još Epir, Ahaju i Makedoniju, područje nekadašnje provincije Ilirik bilo je
podijeljeno na tri manje provincije: Dalmatia, Praevalitana i Epirus nova. Takva upravna
podjela uglavnom se sačuvala do doseljenja Gota, Avara i Slavena na Balkanski poluotok.
Iliri
Iliri (grčki Ἰλλυρıοί, Illyrioí, latinski Illyrii), skupina srodnih naroda koji od prapovijesnoga
doba nastanjuju zapadni i unutarnji dio Balkana. U Hrvatskoj i BiH: Ardijejci, Daorsi,
Desitijati, Delmati, Liburni, Japodi, Histri; u Crnoj Gori: Dokleati; u Albaniji: Taulanti,
Enhelejci, Labeati i dr.; u unutrašnjosti Balkana: Autarijati, Dardanci, Mezeji, Breuci,
Kolapijani i dr. Dopiru i do talijanske strane Jadrana: Peligni, Daunijci, Japigi i dr. Jedinstven
naziv se koristi od antičkoga doba, iako obuhvaća različit, ali jezično srodan indoeuropski
etnički supstrat, takođe pod različitim kulturnim, poslije i asimilacijskim utjecajima, osobito
keltskim, grčkim te rimskim. Stari grčki pisci (od VI. st. pr. Kr.) isprva govore o Ilirima kao
stanovnicima uz Jonsko i južno Jadransko more. Poslije u sklop ilirskih plemena uvrštavaju
žitelje područja uz istočnojadransku obalu do sjevera te do rijeka Dunava i Morave u
unutrašnjosti.
Razjedinjena ilirska plemena vode lokalne ratove s grčkim naseljenicima još od VII. st. pr.
Kr. Tada se javlja i prva ilirska država pod vodstvom Enhelejaca (legendarni dolazak Kadma
i Harmonije iz grčke Tebe). Poslije se država širi od srednjodalmatinskih otoka do Epira te u
unutrašnjosti do Dardanije i Makedonije. Ardijejska država pod kraljicom Teutom prostire se
od Neretve do Epira; nepovoljan ishod rata s Rimljanima (228. pr. Kr.) zbog gusarenja.
Djelomična pacifikacija područja nastupa nakon rata i rimske okupacije 168. pr. Kr. U
kasnijim ustancima, koje Rimljani surovo ugušuju, ističu se Desijati, Japodi i Delmati te
Breuci (Batonov ustanak, 6–9. g.), a ilirsko se područje uključuje u rimski upravni sustav.
Mnogi Iliri stječu rimska građanska prava, a pojedinci obnašaju i najviše državne funkcije:
istaknuti rimski carevi ilirskoga roda jesu Aurelijan, Prob, Dioklecijan i Konstantin.
Arheološki ostaci karakterističnih gradina, utvrđenih naselja na humcima, te grobnih humaka
(tumuli) na cijelom ilirskom prostoru; razvijena kamena plastika, situlska (figuralna)
umjetnost, ostaci oružja, novca i nakita od bronce i jantara; slabo sačuvani jezični spomenici
(pretežno imena). Iliri znatno sudjeluju u etnogenezi današnjih Bosanaca i Albanaca, ali i
Hrvata, Srba i Crnogoraca ...
Porijeklo Ilira
Ime Ilira znači u prijevodu slobodan, a dovodi se u vezu i sa zmijom. Prema legendi
Feničanin Kadmo naselio se među Enhelejce i oženio se Harmonijom koja mu je rodila sina
Illyriosa kojega je odmah po rođenju obavila zmija i prenijela mu svoju magičnu snagu, pa će
on postati ilirski rodonačelnik. Zmija koja je obavila Illyriosa dovodi se pak u vezu s
hetitskom zmijom Ilurjankom (Hilluryankas), prikazanom na reljefima u Maloj Aziji. Ime
Ilira i hetitske zmije svakako nije slučajno. Zmija je igrala važnu ulogu i u religioznom životu
Ilira. Značajno je napomenuti da su ime „Iliri“ (Illyrioi) koristili Heleni da bi opisali svoje
nehelenske susjede na sjeverozapadu, (Illyrii proprie dicti) no tijekom II. i napose I. stoljeća
pr. Kr. i posl. Kr. ilirsko ime su Rimljani postupno proširili i na ostale: (Liburni, Japodi,
Panoni), što približno odgovara teritoriju rimske provincije Ilirik (Illyricum). Na osnovu
svjedočanstava antičkih pisaca, autohtonih imena ilirskih plemena iz rimskoga doba i
arheoloških kultura željeznoga doba danas se razlikuju posebne šire etničke zajednice Ilira:
Histri, Japodi, Liburni, Dalmati, Panoni.
Noviju teoriju su razvili Alojz Benac i Borivoj Čović 1960-tih, čime su uglavnom
diskreditirali prijašnja mišljenja o Ilirima kao pridošlicama. Po njihovu mišljenju,
željeznodobne skupine na Balkanu poznate kao "Iliri" su uglavnom autohtone, a povremene
seobe (poput Hallstattskih seoba, odnosno širenja La Tenske kulture popularno poznate kao
Kelti u 4.-3. stoljeću pr. Kr.) nisu značajno izmijenile etnički supstrat domaćeg stanovništva
koji je evoluirao kroz stadije koje Benac definira kao pred-Ilire, proto-Ilire i Ilire.
Najraniji starogrčki pomorci do polovice 1. tisućljeća pr. Kr., pri plovidbi duž
istočnojadranske obale zapisali su imena desetak najstarijih prapovijesnih plemena iz
bronzanog doba (Prediliri ili ranoilirska plemena), koja su u međuvremenu izumrla ili bila
asimilirana među klasične Ilire, pa kasnije u doba rimskih osvajanja tu više nisu živjela:
Fecusses, Rundictes, Hythmites, Bullini, Mannii, Hylaei, Ismenoi, itd. Prve povijesne
podatke o Ilirima donose starogrčki zemljopisaci u 6. st. pr. Hr.
Osim klasičnih ilirskih plemena koja su bila više ili manje poznata u antičko doba rimskih
osvajanja od istočnog Jadrana do Panonije, postoje i oskudni zapisi o nekim ranijim
plemenima koja u rimsko doba više nisu postojala duž istočnog Jadrana. Ova rana
praplemena su po imenu najstariji poznati stanovnici na današnjem balkanskom području.