Karem Zaimović Tajna džema od malina

SADRŽAJ

Nigel Breen................................................................5

Čovjek sa Šiljinim licem............................................ 16

A godine su prolazile..................................................30

Čudo neviđeno ................................................................... 47

Tajna Nikole Tesle ....................................................62

Invazija krava............................................................77

Tajna džema od malina............................................ 84

Oni su među nama!..................................................95

Sarajevski trag.........................................................106

Sarajevski nevidljivi čovjek Amir Amrić....................120

(Bez naslova)...........................................................135

Pogovor (Ozren Kebo)............................................147

 NIGEL BREEN

Uskoro se navršava punih devedeset godina od

rođenja Nigela Breena, nesumnjivo jednog od najvećih
književnika ovog stoljeća, a vjerovatno nisu daleko od istine
ni oni što ga svrstavaju među najveće sa anglosaksonskog
govornog područja. Nažalost, naša redakcija još uvijek
nije u mogućnosti da za prijevod na bosanski jezik
obezbijedi bar neku od Breenovih novela, za šta nas je
pitao veliki broj čitatelja. Dobro su poznate komplikacije
nastale usljed Breenovog čudnovatog iščeznuća, tako da
još uvijek nije regulirano pitanje zaostavštine njegovih
autorskih prava. No, pripremajući se za dostojno
obilježavanje te obljetnice, koja će svakako zapremiti još
dosta prostora u sljedećim brojevima našeg časopisa, ovaj
put ćemo vas, bar u općim crtama, podsjetiti na životni
put ovog književnog velikana, jednako intrigantan i dojmljiv
kao bilo koje od njegovih književnih djela.

2.
Nigel Breen rođen je šestog maja 1903. godine u
ribarskom mjestašcu Malingale na obalama Cornwa-
lla. Otac mu bijaše prvi oficir na kitolovcu "Jonina
utroba", a majka seoska učiteljica. Poslije će Breen pričati
kako se oca gotovo i ne sjeća, jer je on tokom skoro čitave
godine plovio sjevernim morima, prokrstarivši svijet od
obala Nove Engleske pa sve do Ognjene Zemlje. Jedini
dječakov kontakt sa ocem, izuzmu li se oni rijetki trenuci
kada je gosp. Breen boravio na kopnu, bila su duga pisma
što ih je prilično redovno slao porodici i koje je Nigelova
majka Banshv po više puta iščitavala dječaku.
Rano djetinjstvo uglavnom je proveo sa svojom
bakom po očevoj strani, koja je dječakovu maštu
pregnirala starim legendama i pričama kakvim je
obilovao cornwallski kraj. Mnogi Breenovi biografi
mišljenja su, a takvo nešto je i sam Breen dao više puta
naslutiti, da su legende što ih mu je iz dana u dan pričala
njegova, tada već gotovo poluslijepa baka Miranda bile
ključni elemenat koji je u dječaku pobudio ljubav prema
fantastici, ali i začetke njegova budućeg literarnog talenta.
"Baka mi je voljela pričati", prisjećat će se mnogo godina
kasnije, "da sam 'nedjeljno dijete' i da stoga posjedujem
neke moći, kako ih je ona nazivala, koje druga djeca,
rođena u ostale, 'obične' dane, nemaju". Baka Miranda
tvrdila je kako tu "moć" djeci rođenoj u prvoj nedjelji u
mjesecu dariva vilinski soj Gvarget Anun, što je
naseljavao oblasti centralnog Walesa, ali se, po legendi,
u bijegu pred krvoločnim hordama Andulin Alikira, jedan
dio sklonio u guste šume priobalnog Cornwalla, gdje su
postali zaštitnicima djece i pomoraca.
Često je mali Nigel izjutra pored kreveta zaticao
svježe šumske kupine ili kakvu novu igračku od
čvornovatog ostrvskog drveta. Tada je vjerovao bakinim
riječima da mu te poklone ostavljaju njegovi vilinski
zaštitnici, koji su ga posjećivali dok je spavao. "Mogao
sam tada imati četiri ili pet godina i vjerovao sam u to sa
pravom dječijom iskrenošću", kazat će Breen docnije, "i
nisam se obazirao na majčine prijekore prema takvim
bakinim pričama i postupcima. Poslije, kada sam malo
odrastao, shvatio sam kako je sama baka ostavljala te
stvari pored mog kreveta, želeći svoje pripovijesti učiniti
još stvarnijim. Ali, čak i kada sam postao svjestan toga,
nisam želio da baka shvati kako znam prirodu tih Vilinskih'
poklona. Uostalom, jednim dijelom svog bića želio sam i
dalje da vjerujem kako je to istina."
Za desetogodišnjeg Nigela bio je težak udarac kada
mu je prvo umrla baka, a nedugo potom nesretno
stradao i otac, čiji je čamac prevrnuo i potopio strašni
kit Kovper, tada strah i trepet Atlantika. Mnogo decenija
iza toga, prisjećajući se tih događaja, Breen će čak
ustvrditi da je u pitanju ista neman koja je inspirirala
Melvillea za njegovu maestralnu kreaciju Moby Dicka.
Naravno, tu tvrdnju ne možemo uzeti zaozbiljno,
znajući da je Melville svoje remek-djelo objavio više od
pola decenije ranije nego je ime Kovpera, gigantskog
bijelog kita, postalo legendarno među mornarima s obje
strane Atlantika. Kako god, vijest o smrti kapetana
Edwarda Breena stigla je Nigelu i njegovoj majci čak
mjesec dana prije očevog posljednjeg pisma, napisanog i
otposlanog svega pet dana prije smrti. To pismo
Nigelova majka nikada nije ni otvorila, uvijek ga
čuvajući uz sebe kao neku vrstu relikvije.
Ostavši bez namještenja kao učiteljica nakon velikog
požara što je samu školu i čitavi Malingale zbrisao sa lica
zemlje, ostavši bez sredstava za život, mlada udovica se
sa sinom odselila u Dublin. I samoj Irkinji porijeklom,
pomoć su joj ponudili rođaci iz klana O'Dannon, uticajne
trgovačke porodice u katoličkom, irskom dijelu Dublina.
Nigel će bolno podnijeti to preseljenje iz neukroćene,
predivne cornwallske prirode u mračni Dublin pod
britanskom stegom, ali se u narednim godinama taj
prelazak pokazao sudbonosnim po njegovu karijeru.

3.

"Dublin je tada bio najsličniji realiziranom košmaru

nekog lošeg viktorijanskog kroničara", zapisao je kasnije
u svojoj znamenitoj knjizi "Žaba koja je znala da pjeva",
kojoj će dosljedno iznijeti odlomke sjećanja na dublinske
godine. "Prenapučene, poluzatrpanim mravinjacima
slične radničke četvrti, nastanjene ljudima poluslijepim
od napornog rada u mračnim skladištima britanskih
kolonijalnih tvrtki i dvadesetogodišnjim djevojkama što
su usljed tegobnog života izgledale i dva puta starije, činile
su nevjerovatan kontrast raskošnim rezidencijalnim
kvartovima engleskih činovnika i oficira. Takve stvari,
ali i činjenica da sam kao dijete bez oca najviše odrastao
na ulici, doprinijele su tome da vrlo rano osjetim svu
težinu socijalnih nepravdi i razvlaštenost katoličke irske
zajednice naspram vladajuče engleske protestantske
manjine", saznajemo iz još jedne njegove vrsne
autobiografske knjige "Svjetlost lutalica".
Ipak, ni u jednoj od ovih knjiga ne pominje svoj
revolucionarni zanos kada je kao petnaestogodišnjak
stupio u redove irske organizacije "Sinn Fein". Tome je
svakako doprinijelo to da je jedan od tadašnjih šefova
"Sinn Feina" bio Thomas O'Learry, drugi muž njegove
majke, za kojeg se ona udala 1915. Ali ovaj put, umjesto
oca dobija nacionalnog heroja, koji je, za razliku od
kapetana Edwarda, umjesto sa harpunom, sve svoje
vrijeme provodio sa flašom Molotovljevog koktela u
jednoj i pištoljem u drugoj ruci. Godina 1919. prijelomna
je po tome što Nigel svoje prve pjesme objavljuje u
poluilegalnom listu "Gelska zvijezda", uređivanog od
strane znamenitog irskog pjesnika i borca za slobodu
Simusa Flanertija. Iako su te prve pjesme obojene
mladićevim patetičnim revolucionarnim zanosom, već
je primjetan njegov osebujni talenat. Radi otvorenog
napada na britansku vladu, izrečenog u tim pjesmama,
Nigel biva isključen sa Dublinskog državnog koledža.
Sljedeća je godina ponovo bila teška po mladog Bre-
ena. Njegov očuh biva ubijen pri pokušaju dinamitaške
diverzije na dublinski zamak gdje je bilo sjedište engleske
policije, a majka uhapšena i strijeljana pod optužbom da
je uključena u pripremanje atentata na prijestolo-
nasljednika britanskog trona koji je u martu 1920. trebao
izvršiti smotru britanskih jedinica u dublinskoj luci.
Potjernica se izdaje čak i za Nigelom, koji se ipak uspijeva
skriti pred policijskim potragama. Tada se sudbina
pojavljuje u liku pomorca Corta Maltesea, starog prijatelja
njegovog oca. Nigel se jednog maglovitog februarskog jutra,
na obalama Londonderijskog zaljeva ukrcao na jedrenjak
kapetana Maltesea. Brza barka ga prebacuje do obala
Francuske, a zatim vozom putuju do Pariza. Corto Maltese
ga tu ostavlja uglednoj židovskoj porodici Stein. Dugujući
uslugu Malteseu još od ranije, Steinovi spremno
preuzimaju skrb o tom natmurenom, šutljivom mladiću
što je već tada, sa nepunih osamnaest godina, na duši nosio
neizbrisive ožiljke.

4.

Naredne godine vraćaju mladog Breena u onaj

životni mir kakav je osjetio još samo u doba svog
djetinjstva. Hugo Stein, uspješni bankar i obožavatelj
klasičnih antičkih epova, Nigelu je pronašao zaposlenje u
odvjetničkom uredu svog brata. Istovremeno je fmansijski
potpomogao Breenov studij povijesti umjetnosti, kojeg
mladić upisuje na Sorboni. To će biti i doba potpunijeg
Breenovog sazrijevanja, ljudskog i umjetničkog. Ono što
su u Dublinu bili prvi, nesigurni koraci jednog nadarenog
pjesnika, u pariškim godinama postaje senzacionalnim
ulaskom na velika vrata tamošnje književne scene, u gradu
koji se, oporavljen od ratnih napora, ponovo vraćao
bezbrižnom mirnodopskom životu. Svoju prvu knjigu
Breen konačno objavljuje 1922, u svojoj devetnaestoj
godini. Poznato je na kakav je izuzetan prijem od strane
uglednih kritičara naišla ta knjiga pod imenom "Jutarnji
razgovori", zbirka od devet pripovjedaka iz perioda
njegovog studentskog života u gradu svjetlosti. Dok ga neki
kritičari smjelo proglašavaju novim Jalduem, na jednaku
zapaženost je knjiga naišla i kod čitalačke publike, pa je
svega tri mjeseca nakon prvog izdanja već tiskano novo.
Ohrabren tim prvim velikim uspjehom i uvjerivši se u
stvarne mogućnosti svog talenta, već naredne godine
objavljuje "Žabu koja je znala da pjeva", fantazmagoričnu
minucioznu mješavinu irskog i cornvvallskog folklora i
njegovih godina djetinjstva u Dublinu. No, iako je to knjiga
koja danas slovi kao jedno od ključnih mjesta moderne
evropske literature, tadašnja kritika, nespremna za takav
književni eksperiment, obrušila se na mladog pisca sa
jednakom žestinom s kojom su pozitivno dočekali njegov
prvijenac. Ali to kao da nije posebno zabrinjavalo Breena.
Između ostalog, posredstvom Gertrude Stein, srodnice
njegovog mentora, došao je u kontakte sa Ernestom
Hemingwayem i Ezrom Poundom. Mnogo više nego u
kapricioznom i vječno natmurenom Poundu, Breen
sudruga nalazi u Hemingwayu, koji se istovremeno sve
više afirmira kao zapažen pisac. Legendarnim ostaju
njihovi lumperaji i zabave, kao primjerice pijanka oktobra
1923, kada su tri dana bez prestanka slavili rođenje
Hemingwayevog prvog sina Johna.
"Bijasmo poput pijanih lučkih radnika koje su žene
istjerale iz kuća. Život nam je nalikovao na beskrajno
more najslađeg alsaškog vina i u njega je trebalo uroniti
još samo dublje i intenzivnije, a s vremena na vrijeme
ponešto i napisati", zapisao je Hemingway 1958. u jednoj
dnevničkoj zabilješci. Međutim, čini se kako je
Hemingway svoj književni rad ipak shvatao daleko
ozbiljnije i između njihovih lumperaja pronalazi dovoljno
vremena da predano piše i gradi karijeru. Za razliku od
njega, Breen se ubrzo našao bez novca, već zaboravljen
od čitatelja i kritičara. Raskinuo je prijateljstvo sa
Hemingwayem nakon jedne žestoke svađe koja je te
1924. dovela do toga da se njih dvojica, potpuno pijani,
potuku pred stepenicama pariške Vijećnice. Završili su
u bolnici sa lakšim povredama. Nakon toga, a sve do
kraja Hemingwayevog života, njih dvojica nikada više
nisu niti progovorili.

5.

Pitanje je da li bi tu bio i kraj Breenove karijere da u

njegov život nije stupila Julliette Antoanne, kćerka generala
Marcela Antoannea, francuskog jednorukog heroja sa
Marne. Upoznali su se slučajno, početkom 1924. godine,
u jednom pariškom pozorištu. Nema nikakve sumnje da
se između mladog pisca, već isuviše ogrezlog u naivnoj, ali
i samouništavajućoj boemštini, i devetnaestogodišnje
Julliette, razmažene, no inteligentne gradske ljepotice,
stvorila trenutna ljubav. Sam Breen bio je škrt na riječima
kada je trebalo opisati taj period. Ali, sudeći po nekim
fotografijama koje se danas čuvaju u arhivama Državnog
muzeja pisane riječi, u pitanju je bila takva ljubav kakva
je potakla Breena da napravi drastičan zaokret u svom
životu. Prestaje da provodi vrijeme u kafanama, ili bar ne
samo u njima, i ponovo se grozničavo bacio na pisanje.
Našao je privremeno zaposlenje, omogućivši sebi da u
rekordnom roku završi studije kao jedan od najboljih
studenata u povijesti Sorbone. Istovremeno, sve češće je
vidan u Julliettinom društvu. Ona mu naklonost uzvraća
u potaji pred strogim okom njenog oca, tada načelnika
više štabne škole.
Te iste godine Breen je objavio i svoj prvi roman
"Znamenje Dannana", dvotomnu sagu o dvije generacije
jedne irske familije u Sjedinjenim Državama. Knjiga je
klasične forme, ali potpuno modernističke strukture. Kritika
ga je ponovo slavila u nepodijeljenom mišljenju kako se radi
o istinskom remek-djelu, a prilična finansijska dobit
omogućila mu je da podmiri dugove, da otkaz i zaprosi
Julliette. Međutim, to samo izaziva bijes njenog oca - stari
je general bio spreman ići i dotle da je čak unajmio plaćene
ubojice da ga u tajnosti uklone. Zahvaljujući sreći, ali i
refleksima sačuvanim iz dublinskih dana, izbjegao je klopku
i zajedno sa Julliette pobjegao prvo u Alžir, pa u Maroko.
Tu provode dvije godine, čekajući povoljan trenutak da izađu
iz anonimnosti i vjenčaju se. Do toga, nažalost, nije nikada
došlo. Julliette umire u svojoj dvadeset i prvoj godini od
zatrovane vode. Polulud zbog gubitka, Nigel se, nakon
neuspjelog pokušaja samoubojstva, prijavio u Legiju
stranaca, gdje provodi naredne četiri godine. Taj period
piščevog života i do danas je ostao prekriven velom
nejasnoća i kontroverzi koje ne može razbistriti ni njegova
knjiga "Četiri pustinjska pejzaža" iz 1931. Kao dio
legionarskih uspomena, objavio ju je po povratku u Evropu,
u Italiju, gdje se odlučuje nastaniti na neko vrijeme.
Iako sljedećih nekoliko godina provodi kao neko ko
je raščistio sa svojom prošlošću i pred kim se otvaraju
novi vidici, živeći povučeno u unutrašnjosti Lombardije,
novim knjigama i intrigantnim ponašanjem nije prestao
privlačiti pažnju javnosti. Pravu medijsku senzaciju je
izazvala njegova odluka da 1935. opremi ekspediciju sa
kojom će krenuti u potragu za mitskim Ostrvima Sretnika,
legendarnim i prihvaćeno imaginarnim arhipelagom što
ga nastanjuje vilinski rod Tir Nan Og. Breen je, naime,
tvrdio da je tokom boravka u Africi pronašao neke mape
iz feničanskog perioda koje nedvojbeno potvrđuju ne samo
postojanje vilinskog roda, nego i uspostavljanje trgovačkih
veza između raznih vilinskih naroda i civilizacija antičke
Afrike. Iako nikome nije želio otkriti gdje bi se zaista trebala
nalaziti Ostrva Sretnika, procurila je vijest da je prvo
odredište ekspedicije lokalitet Shetlandskih ostrva. I tako
je na dan njegovog rođenja, šestog maja 1935, grupa od
četiri preuređena tegljača isplovila iz Bambridgeskog
zaljeva. Tri pune godine niko nije znao ništa o sudbini
Breena i dvadeset sedam mornara, koliko je za visoke
nadnice pristalo da ga prati u toj čudnovatoj, mnogi su
govorili i suludoj ekspediciji.
Za vrijeme tog odsustva, interes za njegovim
djelima ni najmanje ne jenjava. Štaviše, pokazalo se da
je, pored toga što je veliki pisac, Nigel Breen jednako
sjajan trgovac. Svome je izdavaču prije odlaska ostavio
u rukopisu čak tri knjige. Njihovim frekventnim
objavljivanjem ne samo da je održan interes za piščevo
literarno ime, nego i njegovo ime povezano sa
misterioznošću ekscentrične ekspedicije sve bolje
omogućava tržišnu prođu svakojakim, ali ponajčešće
banalnim suvenirima tipa majica, postera i sličnih
marketinških infantilnosti. Sve tri knjige, pogotovo
"Noćni dodiri", otkrivaju nam, međutim, jednog gotovo
potpuno novog pisca. Znatno težeg i hermetičnijeg, no i
dalje zanimljivog i čulnog prozaistu koji sva svoja životna
iskustva beskompromisno pretače u knjige.
Potpuno iznenadno, u osvit novog svjetskog rata,
jednog jutra se pojavio na ulazu u brisbanesku luku sa dva
broda od četiri s kojima je isplovio. Ta je vijest u momentu
obišla čitavu planetu i nevjerovatna novinarska bulumenta
je pohrlila u taj australski lučki centar. Međutim, Breen
se, kao i čitava njegova posada, povlači u dobrovoljnu
višemjesečnu izolaciju, tako da se u javnosti ništa ne saznaje
o sudbini čitavog putovanja, a još manje o dva nestala
broda. Dok zanimanje medija i znatiželjnika ne jenjava,
Breen je prodao i dva preostala broda i isplatio posadu,
koja se, izbjegavši dodire sa novinarima, razišla na sve
strane svijeta. Tek nekoliko godina kasnije neko je primijetio
zanimljivu činjenicu da se nikada zapravo nije saznao pravi
identitet niti jednog od članova piščeve posade. Kako je
Breen i dalje tvrdoglavo odbijao da pruži bilo kakvo
prihvatljivo objašnjenje o sudbini preostalih brodova i
mornara, biva pozvan da o čitavoj aferi svjedoči pred
međunarodnim pomorskim sudom. Iako je pokrenut i
krivični postupak, usljed nedostatka bilo kakvih dokaza
ili konkretnih fakata, Breen je bio oslobođen.
Dok se još uvijek nije stišala sva pompa oko čitavog
slučaja, Breen odmah po oslobađanju odlazi za Španiju
gdje nemilice bjesni građanski rat. Odbivši He
mingwayevu licemjernu poziciju novinskog izvještača
Breen se kao običan borac priključio republikansko
armiji. Tek teško ranjavanje 1939. natjeralo ga je da se
povuče iz aktivne borbe i ode u SAD na rehabilitaciju,
Pošto mu američka vlada nakon kraćeg procesa odbija
zahtjev za državljanstvo, povlači se u Južnu Ameriku, u
Brazil, gdje od ogromnog bogatstva, nakupljenog u
međuvremenu prodajom autorskih prava, gradi ogromnu
rezidenciju na obalama Amazona, u dubokoj,
nepristupačnoj prašumi. Još jednom, povukao se u
dobrovoljnu osamu koja će potrajati sve do 1955.
A od sredine pedesetih godina ide već onaj dio Bre-
enovog života i literarnog stvaralaštva koji se može naći
u svakom ozbiljnijem udžbeniku književnosti. Klasikom
su danas knjige iz tog perioda: "Dubinska vrelina", "Put
za Koandu", "Poraz", "Groznica" i mnoge druge
prevedene do danas na više desetina svjetskih jezika,
objavljene u milionskim tiražima. Istovremeno, njegovu
sve senzacionalniju književnu slavu ponovo su pratile
nove privatne bure, često izrastajući u skandale, kao onda
kada je nabusitog Johna Waynea bacio u jezero
Zanuckove vile poslije promocije filma "Rio Bravo". Iz
tog vremena pamtimo i njegov propali boravak u
Hollywoodu kada se pokušao afirmirati i kao filmski
scenarista, no puno više se pamti kratka i burna veza sa
Audrev Hepburn, odbijanje Nobelove nagrade za
književnost, kockarske avanture u Monte Carlu...
Onaj pozni, vjerovatno i najsretniji dio piščevog
života počeo je 1959, kada se ženi brazilskom slikarkom
Emandom Dodir. S njom će se konačno skrasiti u velikoj
vili nadomak Los Angelesa. Taj dio njegovog života ostat
će upamćen kao umjetnički najplodonosniji, mada za
biografe i novinare željnih senzacija najmirniji. Sljedeće
dvije decenije izgleda da je Breen konačno stavio tačku na
sve svoje avanture, postavši na kraju, iako protiv svoje
volje, etabliranom veličinom, književnim klasikom, kojeg
su tada, baš kao i danas, imitirale na stotine pisaca širom
svijeta. A onda, rano ujutro šestog maja 1973. njegovo
ime ponovo se našlo na svim naslovnim stranicama
svjetskih listova. Naime, tog jutra, na svoj sedamdeseti
rođendan, Breen je nestao bez traga i glasa. O njegovom
nestanku nisu mogli ništa reći ni njegova supruga ni neko
od njegovo četvoro djece. Jednako iznenađeni time kao i
sav svijet, čekali su narednih nekoliko godina ne bi li čuli
bilo šta o njemu. Izmoreni iščekivanjem, ali i brojnim
spekulacijama, Breenova familija ga naposljetku zvanično
proglašava mrtvim 1989. Time je, bar formalno, zauvijek
bila stavljena tačka na život i stvaralaštvo Nigela Breena.
U godinama koje su došle nakon Breenovog nestanka
bilo je mnogo onih koji su nudili razne verzije o njegovoj
sudbini nakon šestog maja 1973. Neke od tih priča bile su
potpuno sumanute, kao one koje nudi američka vjerska
sekta "Iščekivaoci skorog Sudnjeg dana" koja je Breena
proglasila drugim Božijim sinom, koji se, pošto je obavio
posao na ovom svijetu, ponovo vratio na nebesa. Druge,
tek nešto više prizemnije priče govore o tome da se Breen
na kraju u tajnosti vratio u Irsku, gdje je našao izgubljeno
pleme Tauta De Danan, vilinske kraljevstvo koje se krije u
dubinama irskih brda. Tu Breen, kažu takvi, živi svoj
život u miru i sreći, pripovijedajući mladim naraštajima
vilenjačkog soja o pokvarenosti i hladnoći vanjskog svijeta,
a oni mu zauzvrat vraćaju mladost i snagu svojim čuvenim
smeđim pivom, za kojim su toliko čeznuli i sam
Shakespeare i Henrik VIII.
I pored primamljivosti takvih verzija, danas je
prihvaćena ona o Breenovom samoubojstvu. Naime,
ostarjeli pisac nije više mogao podnijeti život.
 ČOVJEK SA ŠILJINIM LICEM

Ovo je priča o Jakobu Esaloviću. Čovjeku sa Šiljinim

licem. Još uvijek u sarajevskim arhivama pažljiviji
istraživač može naći iscrpnu dokumentaciju:
zastrašujuće precizno faktografsko svjedočenje o
Jakobovu životu. Ponegdje, onima što utonu u
razmotavanje niti čije krake kačimo od jednog do
drugog podatka, ta će dokumentacija biti zaprepašćujuća -
možda to i jeste svojevrsna opomena da se takvo nešto
nikada više ne desi. Bar ne u ovom gradu.
Jakob Esalović bijaše čovjek od krvi i mesa, stvorenje
što je iz majčine utrobe izašlo da na ovome svijetu
spozna samo patnju, surovost i nerazumijevanje. Jakob
bijaše obilježen. Obilježen na najstravičniji zamisliv
način - Siljinim licem. Zahvaljujući višemjesečnom
istraživanju i uz svesrdnu pomoć upravnika Instituta za
historiografsku analizu, dr Jašarija, u stanju smo da
vam u ovom broju ponudimo nevjerovatnu slagalicu
životnog puta Jakoba Esalovića, čovjeka koji se rodio i
umro u ovom gradu. U Sarajevu.

Rođenje i djetinjstvo
Mada spominjemo da je dokumentcija vezana za
pokojnog Esalovića vrlo iscrpna, izvori oko tačnog
datuma njegovog rođenja ponešto su kontroverzni. Dok
izvodi iz Matičnog ureda, pohranjeni u arhivi Gradskog
suda, kao datum Esalovićevog rođenja navode 18.3.1893.,
u spisima Više policijske uprave nailazimo na
23.5.1893. Kako god, i pored ove neodređenosti, oba
izvora su saglasna u ostalim općim podacima. Jakob
bijaše rođen kao prvo dijete Egona Esalovića i
Akšamice Rizalović.
Već samo Jakobovo rođenje bijaše izazvalo
pogolemu pozornost sarajevske čaršije, pogotovo
rijetkih doktora ili ljudi sklonih nauci. Naime, mali
Jakob faktički je bio rođen bez lica - tek sa sićušnim
prorezima namjesto usta i nosa. No, i kao takvo,
novorođenče je uspješno prebrodilo rođenje i, prema
izvještaju Hamdije Sranovića, tada načelnika
Pedijatrijskog odjela u Zemaljskoj bolnici u Sarajevu,
nije pokazivalo nikakve znake zdravstvenih problema.
Njegovi roditelji su ga prihvatili takvog kakav jeste,
odgajajući malog Jakoba uz najveću roditeljsku brigu i
pažnju.
Ipak, problemi su počeli u dobi kada je Jakob mogao
imati oko pet godina. Postepeno, a zatim sve brže i
nepredvidljivije, dječakovo lice počelo se formirati. Ali
kako! Dovoljno je pogledati iz tog perioda sačuvanu
jedinu fotografiju malog Jakoba, koja, i pored požutjele
emulzije nagrizene vremenom, donekle približava
njegov lik iz faze kada je formiranje dječakovog
zakašnjelo pojavljenog lica bilo već okončano. Kada smo
prvi put vidjeli tu fotografiju, bilo nam je teško
povjerovati kako u pitanju nije nečija neukusna šala ili
fotomontaža. Međutim, analize fotografskih stručnjaka
potvrdile su autentičnost snimka.
Na toj fotografiji vidimo Jakobovo lice strahovito
izobličeno, no ipak ne bez nekog skrivenog reda, koji je
mogao samo da izazove mučninu u stomaku. Umjesto
nosa izraslo mu je jedno dugačko ispupčenje,
završavajući se nosnicom veličine kestena, blješteće
crne boje. Oči mu bijahu oble, jajasto nasađene iznad
nosa što, avaj, bio je tek predvorjem dječakovih
čudnovatih usta. Lice mu je već tada izduženo, bez kose,
ali sa tamnijim prelivima iznad čela i pored ušiju koje
predstavljaju možda najbizarniji dio Jakobovog lica. Uši
su mu ovdje izdužene, poput nekorištenih rukava
padajući ispod lica, sve do ramena.
Prema iskazima doktora Jovića, koji nam je ostavio
prvo potpunije vještačenje novoizraslog Jakobovog lica,
to je bio fenomen kojem se nije moglo naći pandana u
poznatoj historiji medicine i kojeg on, i pored doktorske
disertacije branjene u Beču, nije bio kadar objasniti. U
svakom slučaju, formiranje Jakobovog lica bilo je
završeno do njegove desete godine. I tada, time kao da
počinje njegovo životno prokletstvo. Ubrzo potom,
nesretnim slučajem gine njegova majka kada je sa
jedne građevinske skele pravo na njenu glavu skliznuo
bolk maltera. Tada je Jakob po prvi, po njegovu žalost
ne i zadnji put, osjetio bol gubitka.

Krstaški rat pred Jakobom

Nakon tog preranog odlaska njegove majke, Jakob se
povlači u sebe i biva izbačen iz sarajevske pučke škole,
čemu je, vjerujemo, mnogo više presudilo praznovjerje
njegovih učitelja i razrednih drugova, nego što
je bilo stvarnih razloga za donošenje tako drastične
odluke. U isto vrijeme čaršijom se počinju raznositi
ogovaranja i priče. Da li kao posljedica svega toga,
Jakobov otac ubrzo gubi namještenje računovođe u
trgovačkoj tvrtki "Kohn i sinovi", a prema svjedočenju
njihovih komšija sa Alifakovca, gdje se Jakob sa ocem
preselio nakon majčine smrti, oko i u njihovoj trošnoj
kući se počinju dešavati svakojake neobične stvari.
Noću su se mogli čuti neobični zvukovi, kroz prozore
je dopirala neprirodna svjetlost. Tek poslije, saznalo se
da je to bila posljedica djelovanja stanovitog Angelica
Domianija, čudnovatog došljaka za kojeg se ubrzo
saznalo da je bio prijatelj Jakobovog oca iz mladosti.
Otac Angelico Domiani - tada na studijskom putovanju
kroz Bosnu -bio je u svom vremenu na glasu kao
najperspektivniji vatikanski egzorcista. Nažalost,
punija dokumentacija o ocu Domianiju, čak i uz naše
veze u Vatikanu, ostala nam je nedostupna i
neprovjerena, pa tako jedini izvor podataka za ovu
epizodu nalazimo u hronikama tadašnjih novina. Čini se
da se Jakobov otac pozvao na prijateljstvo sa
Domianijem, te zamolio oca Angelica da nad malim
Jakobom izvrši obred istjerivanja đavola za kojeg je
tada već potpuno rastrojeni Esalović stariji vjerovao da
drži njegovog sina u vlasti.
Naravno, bile su to besmislice. No, ipak, nešto se tu
krilo. U malom Jakobu krila se izvjesna moć koju ne
treba pripisivati nečistim silama. Ta moć impresionirala
je oca Domianija koji, užasnut, nakon tri dana napušta
kuću na Alifakovcu i vraća se u Vatikan gdje se odmah
povukao u meditaciju. Nikada otac Angelico nije htio
razgovarati o tome šta je doživio i otkrio u ta tri dana.
Jedino je, mnogo decenija docnije, u svojim poznatim
memoarima "Moj krstaški rat" o svemu tome napisao
samo jednu jedinu rečenicu: "Samo jednom u životu
osjetio sam pravi strah i užas. Samo jednom!" Dugo
vremena su razni tumači krajnje kontroverznog djela i
života oca Domianija pokušavali da objasne ovu
rečenicu. Nikad u tome niko nije uspio.

Rani jadi
U daljnjim godinama Jakobovog odrastanja, njegov
otac, nakon neuspjeha sa egzorcizmom, u potpunosti
zapušta sina, kao i svoj život. Strastveno se odaje
kockanju i pijančenju, i iz tog perioda nemamo
pouzdanijih dokumenata koji bi posvjedočili o
posljedicama koje je na Jakobovu pubertetsku psihu
ostavio ovakav slijed događaja. Ali, naišli smo na jedno
pismo datirano iz 1903. godine kojeg je Erdal Utrubić,
jedan od tadašnjih istaknutih sarajevskih slikara-
pejzažista, inače praški student i Vankin dobar kolega,
poslao u Pariz Jean Giraffeu Stoulloneu, svome
prijatelju i docentu na Sorboni. U pismu je Jako-bovo
ime spomenuto na krajnje intrigirajući način.
Naime, sudeći po ovom pismu, mladi Jakob, osamljen
u svojoj izolaciji i prešutnom izgnanstvu u kojeg ga baci
sarajevska čaršija, odu-šak je pronašao u slikarstvu.
Sasvim slučajno, Utrubić je nabasao na neke Jakubove
radove i u njima prepoznao izvorni, ali neukrotivi
talenat. Međutim, neki pasusi iz Ultrubićeva pisma
Stoulloneu mjestimično imaju vrlo uznemirujući
kontekst. Stoga, citirajmo upravo jedan od takvih
fragmenata:

"... Talenat čudesne imaginacije, ali i zastrašujuće

vizije podjednako izbijaju sa slika mladog Jakoba
Esalovića. Kao što ti rekoh, Jeane, mladić je najveći
talenat kojeg sam ikada sreo, takav i toliko da se ja
sada pitam jesam li više od neukog djeteta pred
onim što donose Jakobove slike. Uz malo kontrole i
dodatnog rada, momak bi mogao postati
senzacionalan. Ali, krasi ga čudan i nepredvidiv
karakter. Motivi i vizije što ih oblikuje su neopisivi,
dragi Jeane. Zastrašujući, nagovještavajući,
opominjući, čak morbidni, rekao bih, te kao takvi
neupotrebljivi za prezentaciju širim krugovima.
Mladi Jakob ima vrlo čudne psihičke svjetonazore i
uporno tvrdi da na svojim slikama zapravo prikazuje
događaje koji će se tek desiti u budućnosti, da su to
njegove vizije iz sna. Ne znam šta da ti kažem o
svemu ovome. Ja lično pokušat ću da učinim sve ne
bi li se Jakobov talenat izbrusio i izveo na pravi put,
ali, bojim se, šanse za takvo što male su."

Eto, tako je Utrubić komentirao neke rane Jakobove

radove. Nažalost, iz ovog pisma ne saznajemo ništa više
o samim motivima sa Jakobovih radova. Pa ipak,
čudesna igra historije htjede da nam ostavi jednu bizarnu
zabilješku bar o jednom Jakobovom radu iz tog perioda.
Ezra Siledar, trgovac slikarskim materijalima, kod
kojeg se Jakob snabdijevao bojama, kistovima i
platnima, toliko je bio impresioniran jednom
Jakobovom slikom da je napravio kratku bilješku na
unutrašnjoj strani korica svoje računovodstvene knjige.
Prenosimo je u cjelosti:

"Grandiozna slika... veliki format, dramatična

kompozicija. Prikazuje mnoštvo svijeta u panici.
Nikada ne vidjeh takvu realnost
u prikazivanju emocija. U sredini gužve je veliki
automobil. Na cesti, pored vozila, opružena su dva
tijela: muškarac u uniformi i žena u skupocjenoj,
svečanoj haljini. Oboje kao da na tijelu imaju rane
od metaka. Dok posmatrah ovu slikariju, obuze me
strahotni užas. Svakog časa sam očekivao da se
platno rascijepi te i ja uletim unutra, ili da prizor sa
slike jednostavno iscuri - toliko je sve to bilo
zastrašujuće, realno, mada ne dokučih šta ova slika
zapravo predstavlja."

Ovako je pisao trgovac Ezra Siledar i pitao se šta

slika predstavlja. Nije trebalo čekati mnogo pa da to i
spozna. Nekoliko godina kasnije, 1914., na ulicama
Sarajeva ubijen je prijestolonasljednik Austro-Ugarske
Monarhije. Već i površni pregled foto-dokumentacije
sa mjesta zločina upućuje na srodnost sa opisanom
Jakobovom slikom. Slučajnost?

Dani ludila
Pitanje je šta bi dalje bilo sa Jakobom i njegovim
slikarskim radom da se ne desi nesreća koja će zauvijek
i nepovratno izmijeniti njegov život. Na dan šestog maja
te 1912., njegov otac se, kao i obično, te večeri kasno
vratio kući, totalno pijan. Dok je palio kandilo, ispala
mu je šibica i vatra odmah uhvatila trošnu i
neodržavanu kućicu na Ali-fakovcu. Kompletna kuća
nestala je u vatrenoj havariji, a s njom se okonča i
bijedni život Jakobova oca. Ali ono što je Jakoba
definitivno ošinulo kao surova igra sudbine bijaše
činjenica da je vatra uništila sve njegove slike na
kojima je brižljivo radio godinama i koje su
predstavljale sve što je imao od svog života. Takav
udarac nije mogao prebroditi.
Zapao je u neizrecivo stanje šoka i najprije biva
priveden u Okružni zatvor u cilju zaštite građana od
iznenađujuće agresivnosti koju je počinjao iskazivati.
Potom je prebačen u psihijatrijski sanatorij na Koševu.
Iz ovog perioda nalazimo vrlo malo podataka o Jakobovoj
da-Ijnoj sudbini, no, znajući kakvi su uslovi tada vladali
u sarajevskom zdravstvu, teško je pretpostaviti kako je
ovaj boravak u ludnici Jakobu mogao donijeti ičega
dobroga.
Već iz 1918. posjedujemo dokumentaciju koja nam
jasno pojašnjava daljnja dešavanja u Jakobovu životu.
Nakon kapitulacije austrijskog carstva, u Sarajevu je
došlo do kraćeg rasula prije nego što su snage
novooformljene Kraljevine Jugoslavije zauzele naš grad.
Svi pacijenti
Psihijatrijske klinike, iskoristivši opću pometnju u
gradu, razbježaše se iz ludnice i razmiliše po Sarajevu.
Jakob, kao jedan od takvih, sa svojim zastrašujućim
licem, preko kojeg je stalno morao nositi masku, ipak
nije moga proći nezapaženo. Dani anarhije, straha i
bezvlašća vladali su gradom i pitanje je šta bi se tada
desilo, da li bi Jakob postao žrtvom raspomamljene
sarajevske rulje, da ga u zaštitu nije uzeo Douglas
Simpkins, dopisnik lista "Pariš Sorem", koji je čitavi
Prvi svjetski rat proveo izvještavajući sa balkanskih
ratišta. No, Simpkinsova dobra volja uskoro se
pokazala dvoličnom. Uspio je Jakoba prokrijumčariti
prvo iz Sarajeva, a potom i Bosne, i prebacio ga u
Sjedinjene Države. Da bi shvatili Esalovićevu situaciju,
dovoljno je spomenuti kako ga je za vrijeme
transporta Simpkins držao u kavezu.
Konačno, iz tog perioda ponovo nalazimo
konkretniju faktografiju. Kapetan prekookeanskog broda
"Abraham", koji je do obala Nove Engleske prevezao
Simpkinsa i Jakoba, Eristis Rostopulović, u svom
brodskom dnevniku - što se danas čuva u britanskom
Kraljevskom pomorskom instititu (zašto baš tu, znaju
oni koji se sjećaju životne priče o samom
Rostopuloviću) - dao je detaljan opis svog nesvakidašnjeg
putnika zatočenog u kavezu. Kao da je želio tim
iskrenim i dirljivim svjedočenjem umiriti vlastitu savjest
glede toga što je za dobru novčanu nadoknadu postao
suučesnikom u ovom duboko nemoralnom činu. Opis
kapetana Rostopulovića ne samo da nam još jednom
priziva čudovišni Jakobov izgled, već naširoko
pripominje koliko je Esalović tada bio jedno
neuračunljivo, gotovo divlje stvorenje, čije je sve rjeđe
trenutke lucidnosti Simpkins osujećivao drogama i
sedativima, ubacujući ih u hranu nesretnog stvorenja.
Pošto su se iskrcali u SAD, Douglasu Simpkinsu nije
trebalo mnogo da bi ostvario plan rođen još u Sarajevu,
u prvom mahu kada je upoznao Jakoba. Kao čovjek
željan brze zarade i slave, koju mu njegovo prilično
amatersko pisanje nije nikada moglo pribaviti, Simpkins
je ubrzo preduzeo turneju širom Amerike, prikazujući
Jakoba u cirkuskoj šatri, držeći ga u lancima i u kavezu. U
reklami za ovu bizarnu predstavu bijaše rečeno da je Jakob
zvijer, izopačenje prirode, Božija kazna za udrugu sa
sotonom. Dakako, to jesu bile besmislice, no primitivna
publika je hrlila pod šatru i već za koju godinu
nalazimo Simpkinsa kao vrlo bogatog i slavnog
čovjeka. Treba li posebno naglasiti kako Jakob od svega
toga nije imao ni najmanje koristi? Usamljeniji i poniže-
niji nego ikada ranije, tavorio je u kavezu, nadajući se,
sa još možda onim preostalim djelićem zdravog uma,
smrti kao jedinom spasenju.
Godine sreće?

Godine su tako prolazile. Pod imenom "Čudesna tačka

doktora Simpkinsa sa čudovištem ulovljenim u
pustinjama afričkih prostranstava", Simpkins je i dalje
naokolo vodao Jakoba, prikazujući ga poput obične
životinje. No, tokom jedne od predstava u Los
Angelesu, Jakoba je vidio jedan mladi crtač i animator
imenom Walter Disnev. Poznat kao veliki humanista, a
zgađen ovakvim postupanjem sa jednim, ipak, ljudskim
stvorenjem, podigao je na noge lokalnu javnost sa
zahtjevom da se Jakob oslobodi i Simpkinsu bude
onemogućeno daljnje bogaćenje na tuđoj muci.
Na sreću po Jakoba, akcija mladog Disneva bila je
uspješna. Godine 1921., Senatski sud Californije oduzeo
je Jakoba Simpkinsu, zaplijenio mu svo bogatstvo i
podigao optužnicu protiv ovog opakog mani-pulatora
tuđom mukom. I pored novostečene slobode, zatičemo
Esa-lovića ponovo u neizvjesnoj situaciji, jer mu je
prijetio odlazak u novi sanatorij ili ludnicu. Ali Walter,
koji u to vrijeme postiže prve veće animatorske
uspjehe sa serijom crtanih filmova o zecu Oswaldu,
odlučuje da zakonski preuzme Jakoba pod svoju skrb. O
toj epizodi, mada šturo, može se pročitati i u
Disnevjevim posthumno objavljenim memoarima.
Ono što Disnev tu ne pominje jeste Jakobov brzi
duhovni i fizički oporavak, koji je uslijedio u naredne
dvije godine, i činjenica da je ponajviše bio uslovljen
pažnjom što ju je Esaloviću ukazivala Disnevjeva
sinovica Emillia. Tu možemo samo nagađati. Da li je
Jakob po prvi put osjetio ljubav, koja mu je toliko
nedostajala čitavog života? Da li je to bila ona sklopka
u njegovoj tajanstvenoj psihi koju je trabalo okrenuti
da bi Jakob, nakon svega što je prošao, ponovno imao
pravo izbora da bude normalan, običan čovjek?
Kako god, već 1923. Jakoba nalazimo kao jednog od
animatora u Disnevjevim californijskim studijima, gdje
posao luđački cvjeta nakon stoje Disnev promovirao svog
novog filmskog junaka Mickeva Mousea. Jakob je tokom
oporavka pokazao svoje čudesne crtačke sposobnosti i
nakon zaposlenja u studiju ubrzo je sa mjesta
pomoćnog animatora uznapredovao do jednog od
Disnevjevih najbližih asistenata. Činilo se da stvari u
njegovom životu konačno funkcioniraju kako treba; imao
je posao u kojem je našao potpunu zadovoljštinu,
zaboravivši na one strašne vizije koje su nekada, u
Sarajevu, zaokupljale njegovu imaginaciju.
Krio je svoju, kako pretpostavljamo, ljubav prema
Disnevjevoj si-novici Emiliji, jer takav nakaz kakav već
jeste bio, plašio se da bi javno
iskazivanje takve naklonosti izazvalo podsmijeh i prezir
okoline. No, zaokupljen radom na animaciji, Jakob nije
primjećivao zavist koja je bujala među njegovim
kolegama, koji nisu mogli podnijeti ni njegov pogled, ali
ni njegov fascinantni talenat i sposobnosti.
Ono što se zbilo početkom jeseni 1925. teško je sa
sigurnošću razjasniti čak i sa ovolike vremenske
distance, bez obzira na sve izvore i dokumentaciju koju
konsultiramo. Ono što jedino znamo jeste da je jadni
Jakob opet nastradao. Neko je bio silovao Emiliju,
potom je i zadavio. Doduše, neki potencijalni tragovi su
vodili do Jakoba, ali je prije za vjerovati da je čitava
afera bila plod smišljene urote, nego da je čovjek sa
Šiljinim licem bio u stanju da počini jedan ovako opak
zločin. U svakom slučaju, za njim je raspisana policijska
tjeralica, ali ni nakon što se u potragu uključio FBI, nije
mu se uspjelo ući u trag. Skrhani Disnev, mučen
sumnjom u Jakobovu nevinost, dugo vremena nije
mogao preboljeti ovaj događaj. Ipak, mnogo godina
kasnije, prema sjećanjima na Jakobov lik, stvara Šilju,
crtanog junaka. Time se definira konačna i možda
najveća bizarnost: lice jednog sudbinom mučenog
čovjeka postalo je prototip za ličnost jednog crtanog
tupavog smotanka. Jakob Disnevju nije ostao dužan za
ovo. Mnogo godina nakon filmske premijere Šilje, svom
nekadašnjem mentoru poštom je poslao jedan od svojih
vizionarskih crteža. Na crtežu, Disnev je prikazan u
santi leda. Devet godina nakon toga, mučen teškom
bolešću, Walter Disnev je po vlastitoj želji bio zaleđen
nakon smrti.

Tajanstveni gost
Šta je sa Jakobom bilo dalje, nakon njegovog izmicanja
policijskim pravosudnim organima, niko ne zna. O tom
dijelu njegova života pre-ostaju tek špekulacije.
Najvjerovatnija je solucija da se vratio u Evropu, a potom
i u rodnu Bosnu. Nakon onog što mu se desilo u
Americi, Sarajevo je bilo još jedino mjesto na svijetu
koje je poznavao dovoljno dobro da bi se u njemu
mogao sakriti: A tada je još samo to preostalo Jakobu
Esaloviću, čovjeku sa licem Šilje, bivšem slikaru,
nakazom u putujućem cirkusu i uspješnom
hollywoodskom animatoru - da se krije, da, razočaran u
sve sem u vlastiti odraz u ogledalu, potraži neko mjesto
gdje bi mogao biti siguran.
I zbilja, sudeći po novinskim napisima iz poznih
dvadesetih godina, primjećujemo izuzetno interesiranje
sarajevske čaršije za izvjesnog misterioznog neznanca
koji se pojavio u našem gradu. Taj stranac, vrlo bogat i
tajnovitog ponašanja, zakupio je cijeli jedan sprat u
hotelu
Evropa, a da ponekad po čitavih deset dana nije
izlazio iz svog apartmana. Po nama, prilično je
vjerovatno ustvrditi kako se ovdje radi o Jakobu.
Sudeći po zaključcima Johnatanove komisije koja je u
Californiji još uvijek istraživala slučaj ubistva Emilije,
odbjegli Jakob uspio je sa sobom odnijeti i svu svoju
ušteđevinu koja tada i nije bila baš mala, pogotovo za
sarajevske uslove.
Konačnu potvrdu ovakvih prepostavki, čime se one
ponovo pomaljaju kao dovoljno čvrsta istraživačka
struktura, dobili smo izvatkom jednog starog hotelskog
računa koji se sve do ovoga rata mogao pronaći u
arhivama hotela Evorpa, a kojeg se, usljed njegove
neobičnosti, i danas vrlo dobro sjeća gospodin Marko
Akšamija, penzionirani recepcioner, danas pripadnik
logistike općinskog CZ-a. Ovaj račun kazuje da se
misteriozni posjetitelj upisao pod imenom Jason E, i da je
nabavljao velike količine slikarskog materijala,
dovlačeći ga u svoj apartman.
Šta je Jakob - jer više neme sumnje da je to zaista
bio on - slikao tih dana, to ne znamo. Možda je i bolje
što ne znamo. Jer, iz tog vremena se sačuvala, mada
neprovjerena, ali po nas indikativna priča o hotelskom
namješteniku Ivanu R. Jednog je jutra Ivan R. slučajno
naišao na nezaključana vrata tajanstvenog gosta.
Znatiželja je potje-rala ovog poznatog palanačkog
pjevača starogradskih pjesama da uđe unutra i baci tek
jedan pogled. Ali i taj pogled na ono što je Jakob
slikao bijaše dovoljan da sirotog pjevača i hotelskog
namještenika baci u daljnje doživotno lutanje po
psihijatrijskim ustanovama, a da nikada nije uspio
suvislo prepričati šta je vidio u sobi.
Za tadašnje liječnike nije mnogo značila nepovezana
priča poludjelog hotelijera o stravičnim slikama, koje
su, kada je ušao u sobu, sa svih strana "nasrnule" na
njega, obasule ga svojim jezivim predska-zanjima. Ako
je Ivan R., međutim, doista poludio pod uticajem Jakobo-
vih novih slika, onda one mora da su zaista bile
zastrašujuće i neopisive. U tom trenutku svog života
Jakob bijaše čovjek koji nije imao više šta da očekuje.
Zdravlje mu se rapidno pogoršavalo i možda su ga u
životu održavale još jedino proročanske vizije koje je
snagom talenta uobličavao na slikama kojih je tada
moralo biti na desetine.

Apokalipsa
Kako bi se na kraju okončala ova povijest Jakoba
Esalovića? Šta bi bilo sa njegovim slikama koje su
predskazivale buduće prijelomne događaje koje je Jakob,
čovjek sa Siljinim licem, mogao snagom svojih
spomenutih čula obuhvatiti i prenijeti ih na platno
takvom snagom da
su čovjeka mogle otjerati u bestijalno ludilo? Da su slike
bile prezentirane javnosti, da li bi bile shvaćene kao
stvarna opomena ili ismijane kao djelo luđaka sa
deformiranim licem? Sta bi bilo sa Jakobom Esa-
lovićem, čovjekom po kojem je Disnev oblikovao Silju, lik
sve popularniji u Kraljevini Jugoslaviji? Da li bi, dakle,
bio slavljen kao mesija ili zatvoren kao luđak?
To ne znamo!
Isti plamen koji je poput jahača apokalipse prije
toliko godina uništio Jakobovu kuću i njegove rane slike,
ponovno je ispružio ognjenu ruku sveprožimajućeg
uništenja. U kobnoj noći između 25. i 26. novembra
1927. veliki požar zahvatio je zdanje hotela Evropa.
Izvori iz tog vremena nagovještavaju da se radi o
požaru ogromnih razmjera, da se "plavičasti dim dizao
desetinama metara visoko u sarajevsko nebo prošarano
snijegom i pokojom zvijezdom, a da se iza plamenog
zida, iz gorućeg zdanja hotela mogla čuti užasna vika i
zapomaganje, kao da su unutra zatočene desetine ljudi
dok umiru najgorom i naj-užasnijom smrću" ("Narodna
riječ", 28. novembar 1927.).
Međutim, nakon brze i uspješne intervencije
vatrogasne brigade, a kada je osvanulo jutro, pokazalo se
da je požar mnogo manje zahvatio hotel nego se to činilo
prethodne večeri. Tačnije, stradalo je baš ono krilo u
kojem je odsjeo tajanstveni gost, nama poznatiji kao
Jakob Esalović. U zgarištu apartmana nije nađeno
njegovo tijelo, niti bilo šta drugo što bi moglo uputiti
na uzroke požara. Vrlo brzo, taj sprat bio je opravljen i
rekonstruiran, te ponovno pušten u upotrebu.
Još neko vrijeme sarajevska je mahala
prežvakavala taj događaj. U nekoliko navrata javljao bi
se poneki smioniji pojedinac, u dugim ljetnim noćima
dok se sjedilo u baštama pod vrbama bendbaških
kahvana, i iznosio tezu da je tajanstveni gost hotela
Evropa, taj koji je, kako se sumnjalo, izazvao požar, bio
niko drugi do njihov davno zaboravljeni sugrađanin
Jakob Esalović. No, ostali bi se tek nasmijali i
prebacivali priču na neke mnogo bitnije događaje koji
su tih godina nagovještavali predstojeću kataklizmu rata.
Da je Jakobova priča pretočena u neku sevdalinku, da je
ostao neki zapis, palanačka legenda. Ne, baš ništa nije
ostalo da posvjedoči o njemu, njegovu životu i čudesnom
biljegu sudbine.

Epilog

Danas je hotel Evropa ponovo zgarište. Nema više

ničega. Zaboravljene su čak i one priče što
pripovijedaju o hotelskom duhu čije se tiho
brundanje često čulo, a ponekad i blijeda, tihom, gotovo
sjetnom svjetlošću optočena silueta, s vremena na vrijeme -
tako kažu neki - mogla vidjeti dok luta hotelskim
hodnicima. Navodno, tokom Olimpijade 1984. nakon
jednog takvog prikazanja, Juan Antonio Samaranch tra-
žio je smještaj u drugom hotelu. Izgubljena je i većina
dokumentacije koja bi bacila više svjetlosti na neke
dijelove Jakobovog života, no i ovako ova pripovijest
izgleda dovoljno zastrašujuće i opominjuće.
Dopustite, na kraju, da malo odemo u imaginaciju i
da pokušamo izgraditi vjerovatnu verziju o tome kako je
došlo do požara. Možda je Jakob, nošen jednom od
svojih vizija, naslikao sebe kako nestaje u vatrenoj
stihiji. Možda je to bio finalni udarac njegovoj psihi,
trenutak pomućenja u kojem je, recimo, prevrnuo svijeću
ili napravio neki kratki spoj sa strujom. Možda...
A možda Jakob i nije stradao u požaru. Možda je ostao
živ, nastavio da slika i opominje. Zato, dobro pogledajte
na tavanima, prevrnite podrume. Možda, ali samo
možda, nađete neko od izgubljenih Jako-bovih djela. Za
nekog to bi bila ulaznica za raj, mogućnost spoznavanja
budućnosti. Ali, mnogo prije, to može da bude ponor do
pakla ludila, istog u koje se izgubio Sarajlija Jakob
Esalović. Čovjek sa Šiljinim licem.
A GODINE SU PROLAZILE..
 Poštovani gospodine uredniče,
Bila sam vrlo sretna kada sam vidjela da stranice
Vašeg cijenjenog časopisa niste rezervirali samo za, da
tako kažem, etablirana pera, već i da ste jednake
spremni za suradnju sa nama, Vašim čitateljima, čime
će list, nadajmo se, biti još ljepši. Dirnuta nekim oa
ispovijesti čitatelja što ste ih objavili već u prvom broju,
odlučila sam da i ja pokušam nešto slično napisati, sa
najdubljom nadom da će moje pismo naći mjesto u
drugom broju. Kao što to već i sam naziv Vašeg časopisa
govori, preferirate ljubavne teme. Pa zar nije, uostalom,
pjesnik rekao da bez ljubavi nema života. A ne kaže se
ni uzalud da život piše romane. Dakle, ovo pred Vama
je roman moga života, moje neuslišene ljubavi, mojih
nadanja i strepnji.
Unaprijed zahvalna,
Vaša odana čitateljka i suradnica
Dugo toplo ljeto
Upoznala sam ga na moru. Dok je sumrak sa horizonta
ispisivao svoju priču od sjenki po još toplom pijesku
zasipanom tiho žumorećim valovima, on je sjedio na plaži
sa društvom. Svirao je gitaru. Odmah sam ga primijetila i
moje je srce zadrhtalo, lupajući jače kada se moj zbunjeni
pogled susreo sa njegovim očima. Da li je i on mene
primijetio, to nisam znala. Ali, istog trenutka bilo mi je
jasno da ga ludo volim. U narednim danima pratila sam
ga svuda, trudeći se da budem neprimjetna. Da mu
priđem, dovoljno hrabrosti nisam imala. U kafani sam
uvijek bila za susjednim stolom, na plaži pokušavala naći
mjesto što bliže njemu i njegovim plavim očima. On me
i dalje nije primjećivao, ali sam bila uporna. Luda nada
titrala je u mom čežnjom mučenom srcu. Drugarice su me
odgovarale, govorile da on nije pravi čovjek za mene, pa
čak i ako bude nešto između nas da će me on brzo
ostaviti i naći neku novu, kao što je to činio svako drugo
veće. Ali, uzalud. Moje srce je napravilo izbor i ja sam ga
slijedila. Kriomice sam skupljala podatke o njemu, plaćala
brkatom i uvijek polupijanom uličnom portretisti da ga
krišom nacrta, a zatim taj crtež nalijepila na zid mog
šatora. Počela sam da mu pišem pjesme, duga, topla i
nježna pisma. Podmetala sam mu ih ispod šatora ili
ostavljala na peškiru na plaži dok bi on zanosno surfao
po talasima koji su se u zamućenim daljinama razbijali
o visoke litice podno malog gradića gdje smo ljetovali.
Pisma nisam smjela potpisati. Da li je shvatio da sam
baš ja ta koja mu ih šaljem, to ne znam. Da li je to bila
tek uobrazilja mog usplahirenog srca, ili sam jedne večeri,
dok je orkestar na terasi restorana svirao neku
rnelanholičnu meksikansku melodiju, u njegovom
slučajnom pogledu zaista srela iskru požude, nisam mogla
razaznati svojim pomućenim čulima. Ali, u tom času,
jasno sam odlučila da će se moj život i moja ljubav od
sada pa za vječnost moći zvati samo imenom njegovim.
Da ću ga zauvijek pratiti, ići za njim i do kraja svijeta, pa
makar i nikada ne bila njegova. Ako je sudbina tako
namijenila, pa neka bude.
No, svemu dođe kraj. Ljeto se bližilo smiraju i već
je jesen čeznutljivo zamirisala. Šatori su se pakirali,
morala sam se vratiti kući, u školu. Dvije suze ostadoše
te posljednje večeri poput okamenjenih spomenika mom
zavjetu, kapajući niz hladno stijenje hridina na žalu.
Ostadoše još samo da more i rakove što milili su naokolo
podsjete na jedno ljeto, na jednu neuzvraćenu ljubav.

Posrnuće

Vratila sam se u grad. Uskoro je škola ponovo

počela i činilo se kako se stvari ipak vraćaju u životnu
rutinu. Ali tako bi samo naizgled. Sve je za mene bilo
prazno, sve je bilo tek sjenka njegovih osmijeha i pogleda.
Osta sivilo i praznina svuda, da me podsjete na to da
sam, možda, mogla biti njegova. Još mu nisam uspjela
saznati ime, jesen ga je vratila njegovom domu i životu u
kojem ne bi mjesta za moju ljubav. Popustila sam u školi,
počela izostajati sa časova i družiti se sa lošim društvom.
Ostajala sam do kasno vani, pokušavajući da očaj utopim
u alkoholu i drogi što mi postaše jedinim sudruzima u
samotnoj patnji. Život mi se nalazio na rubu ponora.
Ali, ipak, jednog sumornog oktobarskog popodneva, dok je
kiša lila oplakujući moju bol, šetajući preko mosta i
odsutno razmišljajući da li da se bacim u rijeku i jadni
život prepustim presudi podivljalih talasa, opet ugledah
njega! Bijaše tu, baš ispod mosta, krmaneći čamcem za
veslački klub lokalnog univerziteta. Iako nebo bijaše
tmurno, presvučeno olovnim oblacima, sunce se javi,
sunce njegova osmijeha, da ponovo obasja moj, još do
maloprije tako bijedan život. Shvatila sam da je i on ovdje,
baš u mome gradu! Ah, luda mladosti! Nakon ovog
saznanja nije mi bilo teško izvući se iz pakla alkohola i
droge. Loše navike i besprizorno društvo ostali su iza
mene. Počela sam marljivo učiti, upisala kurs za estetsko
oblikovanje tijela, ponovo posvećivala pažnju izgledu.
Ne više samo sivo danas, sada je i sutra opet postojalo u
mom životu. Imala sam čemu da se nadam, za njega da
živim, radosno kličem svakom novom svanuću.
Preko starijih drugarica sa fakulteta saznala sam
mnogo o njemu. To kako vrijedno studira iako je iz
siromašne radničko-seljačke porodice, kako je jedan od
najboljih sportista, najomiljeniji medu kolegama. Svirao
je i gitaru. Uskoro je sa svojim ansamblom počeo držati
lokalne koncerte. Uvijek sam bila u prvom redu. Pa mada
sam ga mogla dodirnuti, ostajao je tako dalek. Za njega
nisam mogla biti ništa više od jedne medu mnogim
klinkama što su ga obožavale. On je birao neke druge,
neke ljepše i elegantnije, ali neka, rekoh sebi, život je preda
mnom, a da čekam, imam i strpljenja i volje. Kada bi
mu se završavala predavanja, uvijek bih bila u dvorištu,
zaklonjena za drvetom ili automobilom, gledala ga kako
se šali i veseli sa ostalim djevojkama. Tako sam žudila
da budem njegova bar na djelić sekunde, jedan kratki i
obični, ali koji bi me zauvijek ispunio životnom iskrom.
Godine su neumitno prolazile. Završila sam gimna-
ziju i upisala fakultet. Sada smo se sretali na hodnicima.
Ponekad bi me odsutno pozdravio u prolazu, ili je i to
bila moja uobrazilja, i to je bilo sve. Ali, nisam se preda-
vala. Kupila sam foto-aparat sa teleobjektivom i pratila
svaki njegov korak. Slikala sam ga stalno, baš kao da je
svaka od tih fotografija, izlijepivši njima zidove svoje dje-
vojačke sobe, po jedan djelić njegove duše, njegovog srca
1
pogleda što ostajahu nedokučivi za ljubav jedne pri-
proste djevojke.
Ratni košmar

Ali, neki zli ljudi ne htjedoše da nam daju šansu.

Rastaviše nas a da nam nisu ni dali priliku da budemo
skupa. Te kobne nedjelje, dok su, nabranih bora na
čelima, ljudi sjedili u parkovima, zbijeni u tihe gomile, i
čitali jutarnja izdanja novina, ili ostajali kući uz radio, te
nedjelje počeo je rat. On se među prvima prijavio u
vojsku. Uskoro je otišao u elitnu jedinicu i proslavio se
kao heroj. Novine su objavljivale njegove slike, reportaže
0 tome kako uništava neprijateljske avione i tenkove,
kako u svojoj letjelici obara desetine neprijateljskih
bombardera. Postao je uzorom za čitavu državu. A ja
više ne mogoh izdržati, gušiti patnju i čežnju. Više nisam
bila tek neka zaluđena glupača, već zrela djevojka,
dorasla vizionarskom zadatku da ga probam naći u tom
bestijalnom ratnom košmaru, da obavijem ruke oko
njegovog vrata umotanog u avijatičarski šal, da mu
konačno priznam koliko ga ludo volim.
Prijavila sam se kao bolničarka u sanitetski bataljon
1tražila da me prebace na jug, tamo gdje je on sa svojim
jedinicama razbijao neprijateljske formacije. Ali, zlehuda
se sudbina opet poigra. Birokracija me rasporedila
dvadeset kilometara sjeverno od njegove baze, i iako tako
blizu, opet je bio tako dalek. Utjehu sam pokušala naći
posvetivši se svom poslu, predavši mu se svom energijom
i voljom. Po dvadeset sati znala sam ne izaći iz bolničkog
paviljona, pomažući ranjenicima, bila im utjeha kad već
njemu nisam mogla. Bijasmo tek male, naivne i krhke
igračke u rukama historije što nije marila za moju ljubav.
Godine su išle. On je dospio do čina pukovnika, ja sam
postala glavna sestra bolnice pri Generalštabu. Čekala
sam i dalje, ubijedena da će nas kad-tad sudbina ipak
spojiti. No, ona nije tako mislila. Štaviše, uskoro mi je
priredila najstrašnije razočarenje kakvo sam mogla
slutiti. Bio je teško ranjen u jednoj akciji i prebačen u
jnostranstvo na dalje liječenje. Ni u poslu više nisam
mogla naći utjehu. Pokušavala sam ga zaboraviti sa
drugim momcima. No niti jedan od njih nije mogao biti
čak ni obična sjenka onoga šta mi je on značio. Sve sam
probala, mijenjajući noćima jednog po jednog, upustila
se u grupni seks i orgije, ali ništa nije moglo izbrisati njegov
pogled iz sjećanja. Preko veze u Ministarstvu zdravlja
pratila sam podatke o njegovom oporavku. Zdravlje mu
se poboljšavalo i čak je ubrzo prohodao. Te rijetke vijesti
bile su još jedini tračci sreće u mom ponovo sve zapu-
štenijem životu.
A onda su jednog jutra bacili bombu na našu bazu.
Krv, jauci, krikovi, sve se to neartikulirano vinulo u
jesenje jutro zamućeno dimom eksplozije. Preživjela sam,
neozlijeđena, ali doživjela nervni slom. Otišla sam na
dopust, imajući dovoljno vremena da polagano i
razborito promislim o svemu. Spoznah da to što sam
nepo vrij edena preživjela eksploziju nije moglo biti tek
tako. Prihvatila sam to kao proviđenje koje me time
tjeralo da sagledam čitav život, dalo mi još jednu šansu
da okrenem novi list i krenem iz početka.
 Udarci sudbine
Uspjela sam se zaposliti u Ministarstvu inostranih poslova
i otići u zemlju u kojoj je bio na liječenju. Opet smo se
sreli. On, cijenjeni heroj rata, i ja, obična, gotovo
beznačajna službenica u ambasadi, nismo imali nika-
kvih dodirnih tačaka. Klasne razlike bile su to što nas je
sada razdvajalo. Prihvatila sam to stoički, kao samo još
jedan novi udarac sudbine. Mogla sam ga posmatrati
kako na primanjima u ambasadi pleše sa mladim ljepo-
ticama iz diplomatskog kora, zamišljajući kako sam ja
ta koju drži u naručju, da mene elegantno okreće u ra-
spusnim ritmovima crnačkog orkestra čiji su taktovi
sambe i rumbe u moje pometene misli donosili sjećanje
na ono davno ljeto kada ga prvi put sretoh.
Još jednom pokušala sam utjehu pronaći u poslu. Više
sam se angažirala u Ministarstvu i to nije prošlo
nezamijećeno. Ubrzo sam počela raditi i u obavještajnoj
službi. Danju i noću gorjela je lampa u mome kabinetu, na
stolu pretrpanom pismima i dokumentima; litrima kafe
držala sam koncentraciju budnom na slučaju kojim sam se
bavila, sve da iz misli istisnem njegovo uvijek vedro i
nasmijano lice. I, trud se isplatio. Zahvaljujući mojim
otkrićima, razbijena je protivnička obavještajna služba
infiltrirana u ambasadu i došlo se do mikrofilmova sa
mapama obalske odbrane neprijatelja. Uz ova otkrića mogli
smo izvršiti invaziju na neprijatelja i uskoro ga pobijediti.
Sloboda je bila opet medu nama, svijet je odjekivao srećom
i veseljem. Košmar rata bio je zauvijek završen.
Ali, ja opet nisam mogla biti sretna. Sjedila sam u
stanu, sama i gluha na usklike radosti i pjesmu što je
dopirala sa ulica. Čak i u ovom novom, vrlom svijetu i
dalje nije bilo radosti za mene. On je u međuvremenu
postao general, najmlađi u historiji, i komandirao završnim
operacijama za slamanje neprijatelja. Nije mogao znati
da sam baš ja bila ta koja mu je svojim otkrićima to
omogućila. No, neka, ipak je bilo najvažnije da je on živ
dočekao kraj rata. I dalje sam bila strpljiva, držeći se kao
utopljenik za slamku, u nadi da će jednom svanuti dan
kada ću ga pogledati pravo u oči i reći mu: volim te!

Život piše romane

Poslije rata život krenu dalje. Oslobođeni svijet
obnavljao se i gradio sa novom energijom. Dala sam
otkaz u Ministarstvu i od male penzije nastavila sa po-
vučenim životom u inostranstvu. Teška srca odlučih da
ga pošto-poto zaboravim. Da sva osjećanja uvezem u
gorki čvor, duboko ga pokopam u ruševinama napaćenog
srca.
Posvetila sam se pisanju jer mi je to još od škole išlo
od ruke. Noć za noć, sjedila sam i pisala uzbudljive
stranice o ljubavi, boli, avanturi, misteriji i trileru, dje-
limično nadahnute i mojom životnom pričom. Ipak je
nisam mogla držati skrivenu. Ali, od stalne pogrbljenosti
za stolom, uskoro sam dobila teže zapaljenje kičme i od
zadnjeg novca otišla na liječenje. I, konačno, dok sam
ležala u mirnoj banji podno šumovitih obronaka
sjevernjačkih glečera, sreća mi se osmjehnula. Jedan od
izdavača, kojem sam gotovo u očaju poslala rukopis,
odlučio se da u svojoj džepnoj ediciji objavi moj roman o
ratu. Roman je uskoro postao bestseler. Preselila sam se u
Ameriku i počela da vodim mondenski život. Činilo se da
sam ga, naposljetku, ipak zaboravila i preboljela.
Uslijedila su primanja, balovi, broadwayske premijere,
krstarenja dalekim arhipelazima gdje crnoputi urođenici
zaranjaju u kristalne dubine u potrazi za biserima.
Šampanjac je tekao u izobilju i mogla sam si sve priuštiti.
Ali, u samoj dubini, moje prokleto srce ostajalo je ledeno.
Uskoro, Hollywood otkupljuje prava za filmovanje mog
romana. Bila sam glavna, počasna zvanica na premijeri
u Apollo Odeonu. O, prefrigana sudbina, kakvo je samo
iznenađenje ona čuvala za mene. Bio je to šok kada njega,
baš njega ugledah na platnu! Nešto se prelomi u meni.
Istrčala sam iz sale u suzama, sa grčem na licu otišla do
prve kafane. Tamo, uz flašu viskija, od brbljivog kineskog
barmena saznala sam da je on u međuvremenu postao
glumac, nakon što se sa generalskim činom povukao
iz aktivne službe. Kako o tome nisam ništa znala,
zaluđena bogatstvom i ignorancijom prema svemu
ostalom? Pa čak ni o tome da je producent njemu povjerio
u
logu lika iz mog romana nastalog baš po njemu! Koja
Prokleta ironija. Prilično pijana vratila sam se na
Premijeru koja je doživjela ovacije. Već na startu proricali
su filmu snagu klasika, nebrušenog sineastičkog remek-
djela. Svi su čestitali njemu, režiseru i producentu. Na
mene svi bijahu zaboravili. Ostala sam da sjedim sama
u uglu ogromne blještave dvorane, uz flašu praznu kao i
samo moje srce. A onda me jedan meki, baršunasti glas
trgnuo. Okrenuh se. On je stajao pored mene. Da li je to
bilo od alkohola, ili usljed bujice osjećanja što divlje
nahrupi mi u svijest, tek nisam bila u stanju ni da
progovorim, a kamoli maknem se. Prišao je i čestitao mi
na romanu. Zatim se nasmiješio, okrenuo i otkoračao iz
sada već prazne sale. Ovo je već bilo previše. Razbila
sam flašu i komadićima stakla prerezala vene na
rukama. Sve što sam željela bila je smrt, zaborav dubok
i iskupljujući, vječniji i od te proklete ljubavi.
Hah, čak ni u ovom nisam imala sreće. Našli su me
čistači sale i prebacili do najbliže bolnice gdje mi je život
spašen u posljednji tren. Na izričiti zahtjev mog advokata,
koji mi je istovremeno bio i literarni agent, prebačena sam
u jedan ugledni sanatorijum, na psihičko liječenje. Zašto
je taj neugledni, proćelavi debeljko, uvijek žutih zuba i
odurnog, prepredenog osmijeha, toliko insistirao na tome,
shvatila sam tek dva mjeseca kasnije, pošto sam otpuštena
iz sanatorij uma. Taj bezobzirni čovjek u međuvremenu
je pronevjerio sav moj novac i pobjegao u Australiju. Po
ko zna koji put opet sam ostala sama, ošinuta životom,
bez novaca i posla.
Nedugo nakon toga, sasvim slučajno, dok sam sjedila
u parku i odsutno posmatrala bezbrižno plutanje patki po
velikom jezeru, iznova sebi postavljajući apsurdno
pitanje kuda one zapravo odu kada se voda zaledi,
priželjkujući da i ja pobjegnem zajedno sa njima, u
odbačenim novinama pokraj klupe ugledah
senzacionalni naslov. On, ljubav mog života, bivši heroj
rata i hollywoodska zvijezda, bio je uhapšen nakon
velikog skandala kada je policija u njegovoj vili pronašla
trideset i pet kila neprerađenog kokaina. Uspio je pobjeći
iz zemlje dva dana kasnije, zahvaljujući kauciji što ju je
položio njegov advokat. Gdje je otišao i pod kojim se
imenom skrio, to niko nije znao. Shvatih, i meni je vrijeme
da pođem. Nije više bilo nikakvog smisla dočekivati još
jednu zimu u Hollywoodu. Krenula sam za patkama,
divljim patkama, u slobodu.

Zavijena u pijesku

Tu ulazimo u najmračniji dio mog života. Ali, ni njega

se ne stidim, jer želim Vam moju ispovijest dati onakvu
kakva je i bila. Bez uljepšavanja, bez dodavanja. Prateći
trag oglasa u nekim trećerazrednim večernjim novinama,
otišla sam za Afriku. Tu sam dobila posao trbušne plesačice u
zabavljačkoj trupi što je priređivala programe za bogate
šeike. Bijahu to godine posrnuća. Izlagala sam tijelo
požudnim pogledima tih pohotnih jarčeva dok su usta punih
mesa i datula izvikivali svakojake skarednosti,
odobravajući moj golišavi ples. Bila sam loše plaćena,
taman toliko da preživim. Stalno sam trpjela nasrtaje
menadžera naše trupe i uvrede ostalih plesačica. Izrugivale
su mi se svaki put kada bih utjehu tražila u jedinom
preostalom suveniru mog ranijeg života, u jednoj njegovoj
fotografiji, koja je uvijek, pa i kada sam plesala, bila
skrivena u mojim njedrima, odmah do srca što je odbijalo
prestati da pulsira u ritmu njegova imena.
A o njemu se, međutim, i dalje nije ništa čulo i samo
sam mogla nagađati gdje je sve mogao pobjeći. Zdravlje
nu je bilo sve gore. Vreli pustinjski pijesak uvlačio mi se
1
sve pore, puteni miris Orijenta opijao mi dušu
nostalgijom za rodnim poljanama raspupale trave i
šumskih mirisa, za asfaltom mog grada što bi ga još samo
ponekad vidjela u prospektima turističkih agencija.
Nisam imala snage ni za šta, čak ni da prekinem
ovo Zaštito, polagano i neumitno ubijanje sebe. A onda,
opet to onda i sve iz početka. Ugledala sam ga u Abu
Dabiju. Vidjela sam njegovu sliku izlijepljenu po čitavom
gradu. Nosio je sada novo ime i izgledao drugačije, ali sam,
dakako, odmah znala da je to on. Ove slike bijahu
potjernice za njim. Saznala sam kako je pod novim imenom
postao voda pobunjenih pustinjskih plemena, vodeći ih
svojom vizijom ujedinjenja u svearapsku domovinu i
priključenja pokretu nesvrstanih zemalja. Još jednom - a
zar sam smjela sumnjati? - uvjerila sam se da jednom
davno, onog ljeta, moje srce nije bilo pogriješilo u svom
izboru, i da je on doista jedini, onaj pravi čovjek kojeg volim.
Bijaše idealista, jedan od posljednjih što se nisu htjeli odreći
svojih vizija. A njegova bijaše veličanstvena, radi nje su
hiljade hrabrih pustinjskih boraca jurišali u smrt, izvikujući
njegovo ime već proslavljeno legendom.
Ali, moja radost što sam ga našla bijaše kratkog
vijeka. Uskoro on bi uhvaćen i doveden u Abu Dabi, gdje
je osuđen na smrtnu kaznu razvlačenjem udova devama.
Takvo nešto nisam smjela dopustiti! Odmah sam se
povezala sa lokalnim beduinskim pokretom otpora i uz
pomoć novca dobijenog za pružanje usluge izvjesnom
nezasitom šeiku, potplatila čuvare u zatvoru i organizirala
njegov spektakularni bijeg, u kojem je likvidirao pedeset
šeikovih vojnika, onesposobio dva mitraljeska gnijezda i
uništio skladište municije. Nikada nije saznao da sam ja
bila ta koja mu je omogućila bijeg. U nanosima pustinjske
oluje, zavaljane slanim vjetrovima Sueckog kanala, uspio
se domoći luke i pobjeći za Južnu Ameriku. Beduinima je
pak ostavio viziju slobode. A meni - zar sam smjela nešto
više očekivati? - samo novu bol gubitka.

U zemlji slonovače
I pored sveg truda, nije se moglo saznati kuda je tačno
otišao. A i nije bilo mnogo vremena. Morala sam i ia
bježati iz Abu Dabija. Domogla sam se Rodezije i počela
zarađivati za život kao kopač dijamanata u velikom
krateru ugašenog vulkana na ivicama Simonovog jezera.
Da bih dobila ovaj nezahvalni i mukotrpni posao morala
sam se pretvarati da sam muškarac. Bile su to godine
napornog rada, seksualnog uzdržavanja i sa-moodricanja.
Afričko sunce peklo je žestoko, znojem oblijevalo tijela
hiljada ljudi, crnih, bijelih i žutih, dok su poput pometenih
mrava danonoćno preturali pijucima po pepeljastim
naslagama vulkanskog grotla. Smrt je bila na svakom
koraku, a za njom i sve moguće bolesti, glad, rasno
izrabljivanje, grubost. Spavali smo pod malim, za-
gušljivim šatorima. Morala sam se pretvarati da sam
poput ostalih muškaraca, prljavih, morbidnih i nekul-
turnih. Naučila sam da psujem i pljujem, da se tučem i
jašem konje.
Da li je tada sudbina konačno ublažila svoje
nepredvidivo iživljavanje i poslala mi novu nadu, ili je to
bila obična slučajnost? Kako god, pronašla sam dijamant.
Ali kakav! Najveći što je ikada ovdje iskopan, tako da je
mogao biti karta za novi život. No, bez obzira na trenutnu
sreću, bila je pusta ta radost bez njega u blizini. Morala
sam ga naći. Angažirala sam najpoznatije svjetske
detektive, sve samo sa jednim ciljem: da nađem njega.
Konačno sam imala dovoljno kuraži da ga pogledam pravo u
oči i izreknem sve slatke tajne što su tolike godine
počivale u mom srcu. I opet ta bezdušna igra sudbine!
Uspjeli su ga naći, to da. Ali, avaj, prekasno bijaše. Sve
ove godine on je proveo kao nadzornik na plantažama
šećera u Boliviji. Radeći naporno i varajući na kartama,
ubrzo je započeo i sa vlastitim biznisom. Brzo se obogatio -r
je na zemljištu novokupljene farme pronašao žilu ura-
flijuma. Kao bogat i ugledni industrijalac, opet se vratio u
Ameriku. Tu se uključio u program svemirskih istraživanja
zahvaljujući uranijumu darovanom američkoj vladi.
Tješilo me samo to što je i on još bio sam. Nije se
ženio, niti imao neku stalniju vezu. Još samo to me držalo
u tihoj nadi. Konačno, napisala sam mu pismo
pregnanmo mojim najdubljim osjećanjima i poslala mu
ga. Čekala sam. Mjeseci su se monotono nizali u samoći
moje kongoanske vile dok sam provodila besane noći uz
udaljenu riku slonova, uz opominjući huk sova koji me
podsjećao da stvari neće moći tek tako glatko da idu.
Odgovor nije stizao. To me pogađalo u dubinu samog
srca, taj njegov prezir gori od bilo koje otvorene uvrede
ili definitivnog odbijanja. Po prvi put osjetila sam
nekontrolirani bijes i mržnju kakvu još samo velika ljubav
može iznjedriti. Iz inata, otišla sam u SSSR i poklonila
sav novac ruskim kosmičkim istraživanjima, sve u nadi
da ću mu napakostiti time što bih onemogućila njegov
projekat. Rusi su me objeručke prihvatili i počela je trka
u pripremanju programa što je jednoj ili drugoj strani
mogao donijeti neslućeni prestiž i političku dominaciju.
Moja se mržnja mogla mjeriti samo sa onom ljubavlju što je
nekad imadoh. Mržnja me ta već toliko bila zatrovala da je
bilo kasno za povratak kada sam saznala da greškom
afričkih Ujedinjenih pošta moje pismo nikada i nije stiglo do
njega i da je to jedini razlog što mi nije odgovorio. Kao što
rekoh, već je bilo kasno. Rusi su poslali u kosmos svoju
prvu raketu nove generacije, a američki projekat je propao.
Nakon kraha, on je opet pao u nemilost State Departmenta
i morao napustiti zemlju u roku od 24 sata. Očajna,
pokušavala sam odsudni bijeg iz SSSR-a. Ali, uhvatiše me
na granici sa Finskom i poslaše u gulag u Sibir. To je kraj,
gotovo je, pomislih dok me parni voz odvlačio preko
kavkaskih stepa u ta sniježna bespuća.

Zagrljaj bijele smrti

U sibirskom logoru provela sam tri godine. Bilo je
grozno, neopisivo. Svuda samo snijeg, pustoš i osorni,
komunističkom ideologijom isprani čuvari, koji se u svo-
jim iživljavanjima nisu libili ni od najgrozomornijih stvari.
Ali ostala sam snažna i preživjela. Držala me još samo
ta neutaživa ljubav prema njemu, nada da ću ga opet
vidjeti i zamoliti ga da mi pruži još jednu šansu, da se
opravdam za ono što sam mu nanijela svojom suradnjom
sa Rusima.
Čekanje se isplatilo. Sa još dvije zatvorenice uspjela
sam pobjeći i preko zaleđenih pustoši Bajkalskog jezera
pošle smo prema finskoj granici. Putovanje prevazilazi sav
mogući opisivi užas. Kada je bilo irvasa, jele smo irvase.
Kada nije bilo irvasa, jele smo snježne zečeve. Kada nije
bilo zečeva, jele smo rijetko korijenje. Kada više nije bilo
ni korijenja, jele smo led. A kad nije njega bilo, preživljavale
smo hraneći se običnim snijegom. Taj prokleti snijeg, svuda
samo on, bez života, bez zvuka. Ne znam koliko smo
tačno putovale. Izgubile smo svaki osjećaj za vrijeme i
prostor, tresući se od zime i dalekih, onespokojavajućih
vučijih zavijanja. Nikakva potraga nije krenula za nama,
toliko su nam malo šansi davali da preživimo! Moje dvije
jadne drugarice u međuvremenu su umrle od bijele smrti.
Ja sam nastavljala, vrišteći ili se suludo cereći dok sam na
izderanim koljenima puzala preko zaleđenog bijelog
pokrivača. I kada sam već pala u stanje snježnog ludila,
pronašla me je patrola finske pogranične straže. Bila sam
spašena, ali su dvije godine ležanja u helsinškoj bolnici bile
potrebne da skroz ozdravim.
Za vrijeme liječenja ponovo sam se posvetila svojoj
staroj strasti - pisanju. Napravila sam još jedan bestseler,
°vaj put o mom prelasku preko sibirske pustoši. A on?
Eh da, ni taj vjetrogonja nije mirovao. U
međuvremenu je odlučio da se negdje u Evropi zaredi
kao svestenik, ali je i u redovima crkve napravio
munjevitu karijeru. Dok sam ja kao zarobljenica radila u
gulagu, on je postajao jednim od ključnih ljudi u
vatikanskoj hijerarhiji. Dok sam se još oporavljala u
Helsinkiju, on se u prijestolnici Finske našao prateći Papu
na turneji po skandinavskim zemljama. Kako sam samo
patila tog jutra kada ga ugledah na televiziji, još tako
lijepog, kao i onog ljeta. Ali, sada je bilo definitivno kasno.
On je svoja osjećanja zavjetovao nečem mnogo većem i
višem nego što moja ljubav može biti. Ophrvana tom
spoznajom, shvatila sam da više nemam šta tražiti u
svjetovnom životu. Zaredila sam se i ja, pristupila časnim
sestrama, trudeći se svim silama da me prebace u Italiju,
u Vatikan, gdje bih mu bila što bliže, sjedinjeni zajedno u
novoj duhovnoj misiji, kada već nije bilo drugog načina.
Ali, ta sudbina, ta gorka sudbina! Uskoro je došlo do
afere, velike afere u Vatikanu kada je talijanska
policija unutar crkvenih redova bliskih Svetom Ocu
pronašla neoborive dokaze o pronevjeri golemih svota
novca. Nakon skandala, kao jedan od najodgovornijih,
on je morao da istupi iz svešteničkih redova. Bijaše to
novi udarac. A zar sam mogla išta bolje očekivati nakon
svega proživljenog!? Ostadoh sama, u svom malom
manastiru u vrletima Pirineja, tražeći utjehu u predanoj
službi Božijoj.

Jesen našeg života

Godine su prolazile. Vodila sam mirni, povučeni
redovnički život. Ipak, to ne bi ono što sam zaista htjela.
Nakon nekog vremena istupam iz reda. Sa malom
penzijom vratila sam se u rodni grad i kupila skromnu
garsonijeru na periferiji. Dane sam dokono provodila u
javnim bibliotekama i čitaonicama, prevrćući požutjele
stranice periodike, pokušavajući da mu uđem u trag
nakon što je napustio Vatikan. No, uzalud. Ovaj put je
izgleda i on već bio toliko umoran i od svega zasićen, da
se i sam, najvjerovatnije, povukao u osamu. Možda se
negdje konačno skrasio? Iako sam opet bila slobodna da
živim svoj život onako kako to želim, sve je bilo uzalud.
Ponekad bih se čak i zapitala nisam li svoj život protraćila
uzalud, da li je moja ljubav prema njemu zapravo bila
samo jedna neuzvraćena iluzija? No, ipak, ne, nije to
tako. Bio je to, sve u svemu, jedan lijep i ispunjen život,
pregniran tom silnom ljubavi koja je ostala vitalna i u
ovoj jeseni mog života.
Godine su, dakle, prolazile u laganom ritmu mojih
starijih godina. Naučila sam kako da opet pronađem
sitna zadovoljstva u svakodnevnim stvarima: u odlasku
na pijacu, u gledanju televizije ili kukičanju, u sviranju
harfe, radi čega sam postala izrazito omiljena u komši-
luku, u peglanju i kuhanju. No, polagano sam ulazila u
one godine kada mi više nije lako brinuti se sama o sebi.
Prodala sam stan i stvari, a od dobijenog novca uplatila
boravak u jednom lijepom, tihom i ugodnom staračkom
domu, smještenom na samom ulazu u grad. Priželjkivala
sam samo još jednu jedinu stvar: da ga bar na čas
vidim pred smrt koju sam sve bližom slutila.
A ta nada ostvarila mi se na najnezamisliviji mogući način.
Tog jutra, grijući se na bljedunjavom, no ugodnom suncu,
sjedeći na klupi pod starim čempresom i čitajući
Shakespearove Sonete, ugledala sam njega! Bio je u grupi
novih članova našeg staračkog doma, jedne mirne i skladne
zajednice prijatnih ljudi. A zatim, baš kao nekada u ludoj
mladosti, počela sam ga krišom promatrati. Gledala sam
ga jutrom dok igra šah u kantini, boca se u dvorištu ili
navečer gleda televiziju. Oh, samo da ga vidite kako je
sladak i miran kada mu glava klone u san, nemoćan da
ostane budan uz kasne večernje kvizove. Često on, nakon
doručka, pripovijeda ostalim, okupljenim uz solju tople
čokolade i voćni keks, o avanturama i doživljajima svoje
ttuadosti. Svi mu se tada podsmjehuju, misle da je to tek
suludo buncanje jednog istrošenog starca. Naravno, ja
z
nam da to nije tako. Jer ja sam bila ona što ga je tiho
pratila uvijek jedan korak iza, bila neprimjetni svjedok
svih njegovih životnih uspona i padova.
I sada, dok pišem ovo, sjedeći pod krošnjom velikog
hrasta što granje pruža sve do iznad terase i gledajući ga
kako se na jutarnjem suncu boca sa kolegama, pitam se
zašto je ta čudna sudbina namijenila da se konačno
sretnemo baš sada i baš ovdje? A možda je, opet, baš
ovo taj jedini i pravi trenutak, možda je sve to do sada
bilo samo svojevrsno iskušenje moje ustrajnosti. Vrijeme
potrebno da se stekne životno iskustvo da našu eventualnu
vezu ujedini zrelošću i trajnom čvrstinom?
Zato Vas pitam, poštovani urednice, šta mi Vi
savjetujete? Da li da mu priđem i otvoreno kažem sva
moja osjećanja? Ili da čekam, a nađu se opet neki zli
ljudi da nas rastave? Oh, bila bih tada zaista očajna. A u
očajanju čovjek može svašta da učini. Ja bar to znam.
Da li, možda, da prvo ispipam njegovo raspoloženje
nekim pisamcetom ili porukom preko drugarica koje s
njim održavaju kontakt (oh, kako im samo zavidim!).
Molim Vas, odgovorite mi, pomozite mi. Jer ko
zna šta sutra, šta ta sudbina može donijeti, koju sada
novu klicu čudnovatog posijati.
ČUDO NEVIĐENO
(Nenadmašna sudbina nekog
sreskog pisara dva puta
ispričana)
 Naknadnim klasificiranjem onih knjiga što su ipak
izmakle velikom požaru u Vijećnici, ispostavilo se kako
se u tom nekadašnjem spomeniku pisanoj riječi mogao
pronaći i izvjestan broj naslova koji ne samo da nam
bijahu malo poznatim već i takvi za čije je postojanje,
pored njihova pisca, znao možda još samo onaj ko ih je
nekada preuzeo na čuvanje. Preuzeo, pa ih pohranio i
zaveo u spise, prepustio ih tami nekog zaboravljenog rafa.
Koliko je takvih knjiga doista bilo, možemo još samo da
nagađamo. Požar je uništio dokumentaciju i o onim
mnogo poznatijim i čuvenijim naslovima, pa zapravo
tek na primjeru usamljenih slučajeva možemo
pretpostaviti kakve je sve nepoznate - namjerno ili
nepažnjom, od javnosti sklonjene knjige - čuvala bivša
Univerzitetska biblioteka. Baš kao što će njihova
osebujnost i raznolikost vjerovatno zauvijek ostati
izgubljenim za nas.
Jedna od upravo takvih knjiga, svjedoka toj
žalosnoj činjenici, jeste i knjižica skromnog obima i čudna
naslova, porijekla na prvi pogled zagonetna i nejasna.
"Kabal: potraga za jednim vampirom", njen je naziv, uz
jednako intrigirajući podnaslov: "Po sopstvenim doživljajima
istinita pripovijest iz ljeta Gospodnjeg 1914, zabilježena od
strane sreskog pisara Dobroslava Mihčića". Ta knjižica,
debela jedva nekih pedesetak stranica i listova uveliko
iskrzanih °d godina protavorenih u kakvom
zaboravljenom kutku Vijećnice, u mojim se rukama našla
ljeta 1992. Tada mi ju je predao gospodin Ivan Lovrenović,
došavši do knjige nakon akcije spašavanja onoga što se vatri
još dalo oteti, preduzetoj od strane brojnih sarajevskih
pisaca. Poznavajući moju naklonost prema štivima čije je
polazište u fantastičnom i fantazmagoričnom prosedeu, taj
naš poznati književnik i publicista smatrao je kako če ova
knjiga kod mene svakako ostati sačuvanom, pa možda i
kritički biti obrađena u kakvom časopisu. Gledano sa ove
distance, nakon svih onih nevjerovatnih događaja čijim je
uzročnikom bila upravo ta knjiga, slobodno mogu kazati
kako mi je gospodin Lovrenović napravio "medvjeđu
uslugu", no ostajem svjestan njegovih, svakako samo
najboljih namjera.
Knjigu je, sudeći po prvim informacijama sa
unutrašnjosti omota, napisao i o sopstvenom trošku izdao
u Sarajevu godine 1915. stanoviti Dobroslav Mihčić. Pod
takvim, svakoj povijesti bosanskohercegovačke književnosti
nepoznatim imenom (pa u prvi mah čak posumnjah da
nije riječ o pseudonimu), detaljno se opisuje navodni lov na
i borba sa "Sarajevskim vampirom", kako pisac imenuje
glavnog protagonistu. Očito nastala pod izrazitim uticajem
Bram Stockerovog klasičnog romana "Dracula", Mihčićeva
se knjiga u prvi mah doimala kao prilično početničko djelo,
mada pisano ambiciozno i u prvom licu.
Naime, autor čvrsto tvrdi kako je čitava tu opisana
priča istinita, da je u periodu između 1913. i 1914. Sarajevom
zaista harao vampir, mitsko biće čija se egzistencija i vječni
život zasnivaju na sisanju tuđe krvi. Autor gorljivo
pripovijeda da se vampir imena Kabal skrivao pod
identitetom izvjesnog Karla Josefa Hirschfitza, poručnika
grenadirskog konjičkog puka austrougarskog garnizona u
Sarajevu. Zatim potanko prepričava kako je on lično otkrio
vampirov stvarni identitet i krenuo u dvogodišnji lov na
"demonskog poručnika" - kako ga ne jednom Mihčić
naziva, detaljno prepričavajući svoju potragu sve do
obračuna u samo praskozorje sarajevskog atentata.
Knjigu pročitah odmah nakon što sam je dobio,
krateći vrijeme i strah u dugim, detonacijama granata
nemiravanim noćima tog prvog ratnog ljeta. Već sama po
sebi, knjiga mi se bila učinila dovoljno zanimljivom bar
iz dva razloga. Prvi je svakako taj što se za njeno
postojanje praktički nije ni znalo. Naime, pažljivim
pregledom Zbornika štampanih radova u Sarajevu iz
perioda od 1910. do 1915, pod rednim brojem 472. može
se naći zavedena i Mihčićeva knjiga (str. 28, red 9), ali
uz kasniju napomenu, pridodatu rukom kakva savjesna
činovnika, da se u štampariji Eze Rahina, svega dva dana
nakon štampanja "Kabala", zbio veliki požar. Ista
napomena kazuje kako je tom nesretnom prilikom izgorio
cjelokupan tiraž, svih petsto primjeraka koliko je Mihčić
od svoje plate bio u stanju finansirati.
Primjerak kojim sam raspolagao jedan je, dakle, od
onih nekoliko što su ipak izmakli vatri. A s obzirom na
decenije minule u međuvremenu, lako je moguće da sam,
štaviše, u rukama imao posljednji sačuvani primjerak
knjige. Istovremeno, neobičnost te, u grubim crtama
prethodno spomenute fabule navela me da prvenstveno
iz obične književno-istraživačke radoznalosti posvetim
nešto više pažnje i vremena utvrđivanju toga koliko u
Mihčićevoj priči ima eventualnog uporišta u stvarnosti.
Da li je njen osnov možda mogao biti skriven u kakvoj
lokalnoj legendi, izmakloj budnosti ovdašnjih etnologa?
Traganje koje je počelo kao bizarno ubijanje ratne nervoze
i apatije uskoro je preraslo u kontroverzno, neke bi kolege
upotrijebile i pojam senzacionalno, otkriće, nenaslutivo i
najživljom maštom kojom se razmetahu sarajevski umovi u
tadašnjem očekivanju skore vojne intervencije i pobjede.

Dobroslav - lik i djelo

Prvi logičan korak bio je da pokušam utvrditi stvarni
identitet i životni put Dobroslava Mihčića. Nakon prve
runde istraživanja, u mnogome limitirane ograničenošću
raspoložive dokumentacije, uspio sam doći do prilično
šturih podataka. No, povezani u cjelinu sa biografskim
naznakama što ih sam Mihčić nudi u uvodu knjige, ipak su
donekle osvijetlili njegov životopis.
Rođen osamdesetih godina prošlog stoljeća u
Varaždinu, 1905. je stigao u Sarajevo. U početku radi kao
pripravnik u advokatskoj kancelariji svog ujaka Vinka
Devlića, u to vrijeme poznatog i cijenjenog sarajevskog
odvjetnika. Nezadovoljan sporom karijerom u sjeni ujaka, s
kojim se, izgleda, nije ni najbolje slagao, uskoro je prešao u
državnu službu i zaposlio se kao viši sreski pisar u
Kalajevoj vladi Bosne i Hercegovine, anektiranog
istočnog pipka tada već podobro trule Austro-Ugarske
Monarhije. Na toj poziciji ostaje sve do početka Prvog
svjetskog rata, kada biva mobiliziran. Prema podacima u
čiju vjerodostojnost, doduše, ne možemo biti potpuno
sigurni, Dobroslav Mihčić je poginuo 1917. na
venecijanskoj fronti, kao ađutant u povijesti mnogo
znanijeg pukovnika Rehdla. Kao opravdan zaključak
nametnula mi se pretpostavka da je ova knjiga bila njegov
jedini literarni pokušaj, te da on sam zapravo nikada nije ni
imao stvarnih spisateljskih ambicija. Tim prije što uporno
tvrdi da je "Kabal" istinita kronika, a nipošto rezultat
književne uobrazilje. Evo onda ukratko prepričanog sadržaja
Mihčićeve knjige, takvog kakvog ga rekonstruiram prema
onome što sam uspio sačuvati u vlastitim bilješkama.
Pisac knjigu započinje izvještajem o tome kako se
krajem 1913. u Sarajevu zbio niz nerazjašnjenih ubojstava za
koje se policija trudila da ne dospiju do javnosti. Ili, bar, da ne
dospiju u svom stvarnom obliku. Ipak, nakon svakog novog
lesa nađenog u jarcima Miljacke ili jednostavno bačenog u
gustiš gradskog parka, čitava bi čarŠija naveliko brujala o
tome, dodajući svako pri tome malo od svoje verzije i
vlastitog mišljenja, pa nije ni čudo da u tom mahalskom
naklapanju istina osta zagubljenom. Primjera radi, u
vrijeme kada je Mihčić krenuo sa svojim
istraživanjem, tačna brojka od osam ubijenih u naroda se
prometnu u odista onespokojavajućih dvadeset i
četvero. Za čitavu priču Mihčič se zainteresirao sasvim
slučajno, na jednoj od brojnih sjedeljki u baštama
kahvana podno Bendbaše, gdje je kao neoženjen i bez
porodične obaveze, a društva željan bekrija, često
odlazio. Njegov poznanik doktor Bjeljani, zamjenik
načelnika tadašnje mrtvačnice u sarajevskoj bolnici,
izlanu se jedne večeri pod dejstvom alkohola, pa ispriča
Mihčiću o stravičnim unakaženjima žrtava kakve im je
policija, uz naredbu da ih niti najbliža rodbina ne smije
vidjeti, dovozila sve češće. Po Bjeljanijevim tvrdnjama,
svi leševi su na vratovima imali tragove dubokih
uboda, a pri samoj autopsiji utvrđeno je kako je svaki
od tih osam pokojnika umirao od nedostatka krvi.
Manjkala bi im čak dobra trećina potrebnih zaliha.
Iako bi ovakva priča kod mnogih u najmanju ruku
izazvala skepsu, Mihčić se odmah zainteresirao za
slučaj. Jer, kako nam to navodi, njegov djed Joakim
Firsch, mađarski Jevrej, bijaše u svoje vrijeme poznati
kabalista i demonolog, čovjek koji je, ako ćemo
povjerovati Mihčiću, svoj čitavi život posvetio borbi
protiv demonskih sila na ovom svijetu. Da bi čitatelja
uvjerio u ovo, u sljedećih nekoliko pasusa Mihčić sa
žarom vrsnog upućenika navodi sve "poznate
manifestacije zlih sila", bitno ističući vampirsko
postojanje. O njemu, dapače, zbori gotovo čitavu
stranu. Već tada je on bio uvjeren da lanac
tajanstvenih sarajevskih ubojstava nije bio ništa drugo
do posljedica vampirske djelatnosti.
Vođen takvim, mada vrlo klimavim
pretpostavkama, čić započinje sveobuhvatno istraživanje.
Kao odlučujući niornenat istrage navodi povezivanje sa
Ezrom Toledanom, rabinom i mistikom iz Kordove.
Toledano, veliki poznavalac habale, bijaše stari prijatelj
Mihčićevog djeda, još od Vremena kada su obojica bili
učenici čuvenog mističkog vidovnjaka Abrahama ben
Samuela Abulafie, o čijim mističnim vizijama još uvijek
kruže vrlo prisutne legende širom podzemnog ezoteričnog
toka novije evropske povijesti. Mihčič i Toledano stupili su u
prepisku čiji je rezultat bio niz savjeta dostatnih da se u
relativno kratkom vremenu "Sarajevski vampir"
identificira kao poručnik Karl Josef Hirschfitz. Doduše, o
načinu kako je stigao baš do Hirschfitza, Mihčić ne
govori opširnije. Možda je to usljed prikrivanja tih
drevnih nauka i metoda kojim se po Toledanovim
uputama koristio, mada, moram priznati, u tom sam se
momentu čitanja knjige ozbiljno zapitao o suvislosti
Mihčićevog uma.
Ipak, u onome što na stranicama "Kabala"
nabacuje kao niz šturih i katkada potpuno nepovezanih
podataka, može se razaznati da je lociranje "Sarajevskog
vampira" kao poručnika Hirschfitza najprije rezultat
Mihčićevog detektivskog rada i uvida u neke dokumente
što su mu kao vladinom činovniku mogli biti dostupni.
Nije zgoreg pripomenuti da se, dok je tekla prepiska,
desilo još nekoliko ubojstava isisavanjem krvi. U
potpunosti zatečene ovakvom misterij om, lokalne vlasti
su sve bezuspješni]e pokušavale zataškati čitavu stvar,
pa se o ovim uznemirujućim događajima dočulo čak i
do Beča i Pešte. Narednih sedmica Mihčić sve svoje
vrijeme posvećuje praćenju Hirschfitza i, kako tvrdi,
dolazi do "nepobitnih dokaza" o poručnikovoj krivnji.
Indicije se konačno potvrđuju pošto je tokom jednog od
noćnih uhođenja i sam zamalo postao žrtvom Hirschfitza
i njegovog vampirskog ujeda. Ali, izgleda da je Hirschfitz
bio iz reda nižih vampira, jer njegov ujed nije nesretne
žrtve pretvarao u nove pripadnike tog demonskog soja,
već ih je odmah usmrćivao, tako da bi jadnici izdisali u
najvećim mukama.
Nakon tog neposrednog iskustva susreta sa
sarajevskim vampirom, Mihčić na neko vrijeme napušta
grad i odlazi u inozemstvo da skupi snagu za odlučujući
duel sa Hirschfitzom, čija se djelatnost nesmetano
nastavila i nakon opominjućeg susreta sa svojim
progoniteljem.
Stoga se do njihovog sljedećeg kontakta broj vampirovih
navodnih žrtava popeo na dvadeset i sedam ubijenih
osoba, na j različiti je starosne dobi i oba spola. Ali, ni
Mihčić nije mirovao. Svoje putovanje po Evropi iskoristio
je da rekonstruira život poručnika Karla Josefa Hirschfitza
i konačno dozna korijene njegovih vampirskih
devijacija.

Hirscbfitz - lik i djelo

Evo skraćene verzije onoga što je Mihčić doznao. Karl

Josef Hirschfitz rođen je 1883. u alpskom seocetu
Wusensbriigel kao jedini potomak ugledne austrijske
nižeposjedničke porodice. Nakon uspješno započete
liječničke karijere, mladi Karl se prijavljuje u aktivnu vojnu
službu i uskoro kao sanitetski poručnik biva prebačen u
Mađarsku, u Pečuj. Upravo taj period Mihčić smatra
ključnim. Uporednim proučavanjem dokumentacije doznao
je kako je u vrijeme Hirschfitzovog službovanja u Pečuju, u
okolini tog pitoresknog grada zabilježeno uznemirujuće
djelovanje "nečistih sila", što se ogledalo u čestim nestancima
ljudi iz tog kraja i stravičnim, misterioznim pokoljima stoke.
No, nemoćne lokalne vlasti nisu ni pokušavale da prikriju
ta događanja. Jednostavno, Mađarska je oduvijek bila
zemlja puna raznovrsnih legendi i sa folklorom vezanim za
mitološka bića kao što su razni vukodlaci ili akrepi, pa je
tajanstveni noćni posjetitelj udaljenih salaša ubrzo postao
poznat kao "Pečujski vukodlak".
I konačno, kockice slagalice počinju da naliježu
jedna u drugu kada Mihčić, iz svjedočenja
nekadašnjeg Hirschfitzovog oficirskog kolege,
doznaje o nikada razjašnjenom nestanku četvorice vojnika
tokom izvođenja Jedne od manevarskih vježbi u okolini
Pečuja. Indikativno je da je do nestanka došlo na
stražarskom mjestu pod komandom poručnika
Hirschfitza. On sam jedini je pronađen živ nešto kasnije,
u žbunju jedva kojih desetak metara od stražarskog mjesta
i u bunilu koje će ga držati još deset dana. Nakon toga, tek
oporavljenom poručniku stigao je novi premještaj, ovaj put
u Sarajevo. Mihčić smatra da je Hirschfitz u toku incidenta
na straži jedini preživio susret sa "Pečujskim
vukodlakom", a o čijoj nam daljoj eventualnoj sudbini pisac
ne daje više informacija. Posljedica ovog susreta značila bi
da je ujed pečujskog monstruma obilježio poručnika kao
stvorenje slično samom vukodlaku, odnosno vampiru.
Dakako, ta dva pojma ni u kojem slučaju ne treba miješati,
ali Mihčić uspostavlja smionu tezu o posebnosti Karla
Josefa kao specifičnog mutanta, rijetkog čak i u relacijama
takvih bića izopćenih od prirodnih i Božijih zakona. Kao
dokaz tome, Mihčić navodi da su se sva Hirschfitzova
ubojstva dešavala u noćima punog mjeseca, kada bi pod
uticajem kosmičkih sila njegova nečista krv proključala i
zavladala tim inače uzoritim i čestitim vojnikom.
Štaviše, po nekim Mihčićevim pretpostavkama, Hirschfitz
možda i nije bio svjestan svoje dualističke prirode. Ipak, to ga
u progoniteljevim očima nikako nije oslobađalo
odgovornosti.
Godine 1914, oporavljen i snabdjeven izvjesnim
mističkim pomagalima čiji nam karakter ne otkriva, Mih-
čić se vratio u Sarajevo, odlučan da zada posljednji udarac
"Sarajevskom vampiru". Na stranicama gdje opisuje
povratak i pripreme, Mihčić nam zapravo po prvi put
daje puniji Hirschfitzov opis. Mada knjiga više nije u mom
posjedu, iz razloga što će vam jasnijim postati kasnije, taj
Mihčićev opis me pri prvom čitanju toliko dojmio da sam
ga odmah prepisao. Prenosim vam ga, dakle, takvog kakav
je i meni ostao.
"Visok, crnokos, naočitog držanja, u kojem se
ogledahu vojnička elegancija i aristokratska nadmenost,
Hirschfitz bijaše jedan od najomiljenijih časnika
sarajevskog garnizona. Bio je i miljenik ovdašnjih
društvenih krugova kojima se nametnu svojim sjajnim
poznavanjem klasične umjetnosti, pogotovo u muziciranju
na glasoviru, pa su česti i vrlo posječeni bili njegovi koncerti
u časničkom klubu. Ipak, ispod te čestitosti, te hinjene
umiljatosti kolonijalnog oficira, krilo se grozno čudovište,
demonsko biće, ni čovjek ni životinja, stvorenje što nije
niti od čega prezalo da zadovolji svoju žeđ za krvlju. Ja,
beznačajni pisar, bijah usamljeni borac, sam protiv te
nemani, sam da uz Božiju pomoć našem lijepom gradu
vratim onaj mir. Moradoh stoga i ja postati biće tajne i
mraka, skrivati svoje znanje od onih što ga razumjeli ne
bi, već bi me čak i ludim proglasili, kao što nekada
proglasiše jadnog Jakoba sa Alifakovca. Na mojoj je duši
taj zadatak, ta kušnja da idem protiv zla demonskog, pa
šta i kako bude meni, bit će i ovom gradu", završava Mihčić
taj zbrkani i prilično nepismeni pasus.

Krug se zatvara

Do odlučujućeg obračuna između Mihčića i

njegovog vampirskog protivnika došlo je svega nekoliko
dana pred sarajevski atentat. Neki istraživači više skloni
špekulacijama, iskoristili bi podudarnost ta dva događaja
za izvlačenje kakvih ishitrenih zaključaka o njihovoj
eventualnoj povezanosti. Ali je i sam Mihčić takvo što
smatrao krajnje izlišnim. Mnogo više pažnje nego dnevnoj
politici, u završnici knjige posvećuje okolnostima finalnog
obračuna. Potanko opisuje kako je namjestio klopku za
Hirschfitza, u noći punog mjeseca, dok je poručnik,
zakrvavljenih očiju i neljudskog hroptaja što dopirao je !
Z dubine njegovih demonskih grudi, izbezumljeno tragao 2a
novim žrtvama.
Mihčić tvrdi da je do tog finalnog obračuna došlo u Pasažu
zgrade u kojoj je danas smješten Kamerni teatar 55.
Međutim, kako je ovaj dio pisan neposredno nakon tih
odsudnih događaja, stoga je on još zbrkaniji i
nedorečeniji. Jednom riječju, malo šta se zbilja konkretnog
dalo tu shvatiti u prvi mah. Jednako nejasnim ostaje i način
kojim je Mihčič namjeravao, odnosno pokušao usmrtiti
Hirschfitza. Da čitava stvar bude još gora, vatra u Vijećnici
imala je toliko snage da oprlji nekoliko posljednjih stranica
knjige, učinivši ih ne samo krajnje nečitljivim, već i takvim
da se raspadaju pri svakom grubljem dodiru.
Mada još uvijek tu čitavu pripovijest nisam tada
smatrao stvarnijom od mašte njenog tvorca, priznajem
da me zanimao kraj. Šta se, dakle, desilo sa Hirschfitzem?
Da li ga je Mihčić naposljetku uspio zaustaviti i otposlati
ga tamo gdje mu je bilo mjesto? Iako sam bio sklon da
brzo zaboravim Mihčićevu knjigu i u svojoj joj biblioteci
podarim onakvu pažnju kakvu je imala i u samoj
Vijećnici, neki vrag u meni nije mi davao mira sljedećih
dana. Gotovo da sam sa radošću dočekao novi period
besposlenosti da se ponovo dohvatim drugog, sada mnogo
ozbiljnijeg iščitavanja "Kabala". Ovaj put pokušao sam,
u onoj mjeri koju mi je omogućavala situacija u gradu,
da konsultiram i povijesne izvore iz onog vremena.
Rezultati su bili zaista zapanjujući u pogledu nekih
podudarnosti.
S druge strane, za jednog neukog amaterskog
pripovjedača poput Mihčića, konstrukcija u potpunosti
fiktivne fabule za jednu takvu knjigu bila bi umnogome
neizvedivim zadatkom. Jedna od prvih, mada bizarnih
potvrda Mihčićeve eventualne vjerodostojnosti, došla mi
je preko moje nane. Još se i danas ona sjeća uznemirujućih
priča iz njene mahale o čudnom, neljudskom biću što je
za puna mjeseca haračilo po mračnim baščama i
avlijama, pa bi mještani udaljenijih ulica, čak i u doba
kada su Hirschfitzovi zločini bili relativna prošlost, još
uvijek dvostrukim katancem zamandaljivali kapije.
Mada se takve priče mogu pripisati i uvijek živopisnom
folkloru sarajevskih mahala, prekopavanjem po
ishabanim kompletima tadašnjih novina, iz kolekcije mog
ljubaznog komšije Ahmeda Hrasničanina, dobio sam
nove, vjerodostojne podatke. Primjerice, Jefrim Hadžić,
urednik "Sarajevskog glasnika", poznatog dnevnika s
početka stoljeća, u jednom se uvodniku srdito pita šta
policija konačno misli preduzeti povodom sve učestalijih
ubojstava nedužnih stanovnika "što se iz kasna vračaju
kuci iz kahvane ili s kakva posla što od čovjeka iziskuje i
noćno vrijeme".
Dakako, to mi još ništa nije govorilo. Međutim,
naredni dokazi natjerali su me da konačno i nažalost
shvatim kako je jadni Mihčić govorio samo istinu. Kažem
nažalost, jer od tog trena, mada ne svojom voljom,
postah posljednjom karikom te priče duže od pola stoljeća.
Preko prijateljice iz gradske Skupštine uspio sam
doći i do fotokopija knjiga mrtvih iz perioda vladavine
Austro-Ugarske. Na vlastito zaprepaštenje utvrdih kako
se Mihčićevi izvještaji o datumima navodnih Hirsch-
fitzovih žrtava savršeno podudaraju sa dokumentima,
baš kao i izvještaji iz bolničkih arhiva, koji neosporno
potvrđuju da je kod svih nesretnika uzrok smrti bio
drastičan te neobjašnjiv manjak golemih količina krvi.
Ali, najsablasniji i najupečatljiviji dokaz pronašao sam u
pasažu Kamernog teatra, današnje zgrade Napretka,
u prolazu što vodi do bivše Galerije "Roman Petrović".
Upravo na mjestu koje Mihčić navodi kao pozornicu za
finalni okršaj sa "Sarajevskim vampirom", i dan danas na
jednom zidu sasvim se jasno da razaznati otisak zgrušane
krvi. Da se ne radi o slučajnosti, pokazalo se pošto sam
sastrugao nešto crvenkastog praha sa otiska i odnio ga u
Državnu bolnicu. Finalni podaci doimali su se
zastrašujuće. Zaista se radilo o krvi, no takvoj kakva e
na medicinski neobjašnjiv način u sebe transmutirala
ljudsku i vučiju krv. I ne samo to! Jednako je utvrđeno
da je krv još uvijek aktivna u smislu množenja leukocita
unutar te nevjerovatne simbioze što je bez riječi ostavila i
vrsnog stručnjaka kakav je doktor Grubeša.
Nakon ovakvih dokaza više nisam mogao imati
mira dok ne doznam što je moguće više o onim presudnim
dešavanjima, "cenzuriranim" iz knjige učinkom vatre.
Uskoro sam, više srećom nego trudom, doznao da je
familija Mihčićeve jedine sestre Margarite danas
nastanjena u Pragu, gdje je prešla sredinom sedamdesetih.
Iskoristio sam sretnu priliku da se tih dana na put u Prag
upravo spremao poznati sarajevski radio-voditelj Adnan
Sarajlić. Iako skeptičan prema mojim objašnjenjima,
Adnan je pristao da u moje ime kontaktira jedinu unuku
gospođe Margarite i pokuša saznati da li je preko nje
moguće doći do bilo kakvih dokumenata ili spisa
pokojnog brata njene bake. Adi mi je, štaviše, pomogao
iznad svih mojih očekivanja. Ne mogavši odoljeti
njegovom šarmu i vještoj šupljoj priči, unuka gospođe
Margarite poslala mi je ni manje ni više nego originalni
dnevnik gospodina Dobroslava Mihčića.
Na iščitavanj e tih neurednih stranica, ispisivanih
po raznim frontovima srednjoevropskih ratišta, bacih
se istog trena, sa takvim žarom da sam se morao zapitati
krećem li se istim stazama ludila u kakvo je, možda,
zapravo kliznuo i nesretni pisar. Ali, stvari su se već otrgle
racionalnoj kontroli. Naposljetku, Mihčićev nervozni
rukopis rekonstruirao mi je posljednja dešavanja vezana
za slučaj "Sarajevskog vampira".

O kovčezima i četnicima
Dakle, ono što Mihčić još zbrkanije nego u svojoj knjizi navodi
u dnevniku, objašnjava kako je, nakon što je Hirschfitz upao u
zasjedu i sukobio se sa svojim progoniteljem, hrabri
sarajevski vampirolog zadobio teške rane. Ipak, uspio je
dobrim dijelom onesposobiti Hirschfitza, ali nije imao
dovoljno snage, vjerovatno ni dovoljno znanja, da definitivno
usmrti "demonskog poručnika". Za takvo nešto, tvrdi on u
dnevniku, trebala mu je pomoć nekog daleko stručnijeg, s
obzirom da se Hirschfitz pokazao zapravo mnogo
ozbiljnijim i opasnijim protivnikom nego što je to Mihčić
sve vrijeme pretpostavljao. U nadi da će preko svojih
ezoteričnih poznanstava naći nekog kalibra dostojnog
Hirschfitzovom, Mihčić je trenutno onesposobljenog
poručnika ("uspavanog" - kako to opisuje vrlo nejasno i
nedefinirano) smjestio u hermetički zatvoren kovčeg i sklonio
ga unutar jednog slijepog zida na tavanu zgrade današnjeg
Kamernog teatra 55. Potom je zazidao tu izbu, sakrivši je
od očiju nepoželjnih znatiželjnika.
Nažalost, Dobroslavova tadašnja mentalna pome-
tenost i česte neuroze, kakve su shvatljive poslije svih
dešavanja, spriječile su ga da potraži potrebnu pomoć.
Stigao je rat, pa mobilizacija. Nesretno stradavši kao
vojnik raspadajuće imperije, Mihčić je, činilo se tada,
definitivno odnio svoju tajnu u neoznačeni grob negdje
na prilazima Veneciji.
Nakon čitanja dnevnika, u čitavu priču sam bio
upao u toj mjeri da sam prešao onu granicu kada je po-
vratak još uvijek bio moguć. U toj situaciji, prikliješten
spoznajom Mihčićeve nevjerovatne tajne što me poput
kamena njegova ludila, zakačenog sada za moju sumnjama
mučenu svijest, vukla sve dublje u ono što se čvrstom
raciju moglo doimati samo kao bezdan paranoje i men-
talne rastrešenosti, sljedeći, jedini logičan korak bio je
da i sam provjerim opisanu lokaciju na tavanu Napret-
kove zgrade.
Jednog dana na samom početku decembra 1992,
koristeći dolazak struje u taj kvart i u pratnji mog prija-
telja O. iz specijalnih jedinica republičkog MUP-a, po-
sjetio sam dotični tavan. Pun prašine i vlage, izgledao bi
kao decenij ama nedirnut da u samom krovu nije bilo
oveće rupe od granate pale tu već na samom početku
rata. U prvi mah se činilo kako tu nema ničeg neobi-
čnog. No, na sreću, uvježbanim ratničkim okom, moj
prijatelj je otkrio nešto što bi moglo ličiti na tajnu pre-
gradu, na rubovima jedva načetu detonacijom granate.
Dobrih pola sata trebalo nam je da priručnim sredstvima
razvalimo tajni zid. Kada smo ga konačno dovoljno
uklonili, ušli smo u malu izbu koju je krila pregrada. Izba
je bila mala, a pod slabim svjetlom priručnih lampi ugle-
dasmo baš isti onaj kovčeg što ga je Mihčić jasno opisao
u dnevniku! A onda, dok se slatkasta ciglena prašina od
razvaljenog zida lijepila za znojem nakvašena naša lica,
pod blijedom iluminacijom titravog snopa lampe čija se
svjetlost komešala od povremenih odbljesaka mjesečine
kroz rupu na krovu, ugledasmo taj strašni prizor. Hir-
schfitzov kovčeg bio je otvoren i prazan!
Po svježini otisaka stopala u naslagama prašine na
podu moglo se zaključiti kako su napravljeni nedavno.
Prestravljeni tim prizorom, shvatili smo da postoji još jedan
izlaz iz izbe koji je vodio kroz svjetlarnik klozeta u stanu
susjedne zgrade. Stan je bio napušten još pred početak
rata od strane jednog visokog rukovodioca SDS-a, a
docnije granatiran do te mjere da više nije bio uslovan za
stanovanje. U naknadnom razgovoru sa stanarima zgrade,
detaljno smo obaviješteni kako je većina njih koju noć ranije
bila probuđena nesnosnim zvukovima lomljave zida i
neljudskim cviljenjem što je dopiralo sa gornjih spratova.
Čak su i policiju zvali, sumnjajući na eventualnog
snajperistu, ali sarajevski čuvari reda nisu našli baš ništa.
Nakon tako nevjerovatnog i uznemirujućeg
otkrića trebalo je proći nekoliko dana da se oporavim od
šoka. Pokušao sam rekonstruirati prihvatljivu varijantu
raspleta priče koja je rezultirala pronalaženjem praznog
kovčega. Dakako, više nisam imao nikakvih dilema
oko pravovjernosti Mihčićeve priče. A ako, dakle,
prihvatimo kao istinito da je pronađeni kovčeg zaista bio
počivalištem onesposobljenog vampira Hirschfitza,
gdje je kao u svojevrsnom limbu proveo sve ove
decenije, opravdanim se nametnulo pitanje gdje je onda
sada njegovo tijelo? I koliko god jezovitim i nevjerovatnim
bijaše odgovor što nametnuo se sam od sebe, jedini je nudio
prihvatljivu logiku.
Naime, detonacijom granate, Hirschfitz je na neki
način bio probuđen iz svog sna. Prestravljen situacijom
u kakvoj se zatekao, nakon očajničkog višednevnog rada
ipak je uspio probiti prolaz u sljedeću zgradu i pobjeći. I
opet je demonski poručnik, sarajevski vampir Kabal, bio
slobodan! Žedan nove krvi. A ja jedini bio sam svjestan te
činjenice.
Naravno, da odem u policiju ili vojsku i prijavim
sve to, u najboljem slučaju bih bio proglašen ludim i
uskoro bih vjerovatno isprobavao elastičnost gumenih
zidova ćelije na Klinici "Nedo Zec". Zapravo, više nisam
imao mogućnost izbora, baš kao što je jednom ranije
nije imao niti moj prethodnik Mihčić. Morao sam pronaći
Hirschfitza i definitivno mu stati na put!

TAJNA NIKOLE TESLE

Sve je počelo u kasnu zimu 1994, kao jedan od

mnogobrojnih novinarskih zadataka - nepretenciozno
istraživanje dostatno da, u najboljem slučaju, popuni
neupadljivi prostor na margini dnevnih novina. U
nedostatku većih i značajnijih tema, posvetio sam pažnju
neobičnoj smrti Reginalda Lewisa, novinara britanske
informativne agencije ATT. Ono što je donekle bilo
intrigiraj učim jeste začuđujuće mali odjek što ga je u
javnosti imala nerazjašnjena pogibija ovog "rođenog
Skotlandanina, a naturaliziranog Londonca" - kako je
stajalo u opskurnoj agencijskoj vijesti. Moguće da je
odsustvo većeg interesovanja bilo posljedica toga što vijest
nije nudila nikakve detalje o načinu Lewisove smrti, a u
ovakvom našem okruženju, gdje je smrt samo dio obične
svakodnevnice, takve vijesti nisu izazivale mnogo pažnje.
Tako je, doduše, bilo i sa mnom, i već sam bio
spreman odustati od daljnjeg istraživanja, shvativši kako
je to još samo jedan potencijalni novinarski mućak.
Na tome bi vjerovatno i ostalo da nekoliko dana
kasnije, u jednom sasvim slučajnom razgovoru sa
nekolicinom stranih novinara, nisam saznao nove detalje
koji su bacili neočekivano svjetlo na Lewisovu pogibiju.
Naime, iz konotacija ovog razgovora, obavljenog pod
dobrim dejstvom holandske pive, dalo se natuknuti kako
Reginald Lewis zapravo nije novinar, već terenski
obavještajac britanske obavještajne službe MI 6.
Potaknut profesionalnom radoznalošću, sljedeće je bilo
da potegnem neke od svojih veza u rasponu od
UNPROFOR-a pa do republičkog MUP-a. Iskoristio
sam i sretnu okolnost da satelitskim telefonom obavim
nekoliko razgovora sa Zagrebom i Londonom. Već
sljedećeg dana, nakon još nekoliko poziva u Pariz i
Gdanjsk, počele su se pomaljati prve konture.

Neobične koincidencije

Pravo ime Reginalda Lewisa bilo je Revmond

Manilov - iskusni operativac MI 5 koji je znanje sticao
službovanjem na Bliskom istoku i u Hong Kongu. U
Sarajevu se nalazio od sredine oktobra 1993, a u
političkim i diplomatskim krugovima Londona o
njegovom zadatku govorilo se kao o nečemu od primarne i
izuzetne važnosti. Međutim, ništa više se nije moglo
saznati i ponovo bih se našao u istom ćorsokaku da se
nove perspektive priče nisu otvorile na način koji možda
jeste koincidencija, no nikako obična.
Svega nekoliko dana nakon što sam već bio spreman
dići ruke od čitave stvari, iz Londona me je pozvao
Edmond Micić, poznati novinar "Sunday Expressa" i moj
dugogodišnji prijatelj s kojim sam prije rata surađivao na
seriji napisa o raspadu bivše Jugoslavije. Kontakt smo
održavali i tokom rata, pa je bilo logično očekivati da će
mi tražiti uobičajene podatke vezane za vojnu i političku
situaciju u Sarajevu. Stoga je ne malo bilo moje iznenađenje
kada me je Micić zamolio da mu pružim informacije o
Porastu broja operativaca raznih svjetskih obavještajnih
agencija koji su se u posljednje dvije sedmice slili u Sarajevo,
skriveni pod lažnim identitetima novinara i radnika
svakojakih humanitarnih organizacija.
Ova, svakako provjerena Micićeva informacija
P°takla je moju radoznalost, tim prije što je Micić naglasio
a n
jegovi vrlo sigurni i provjereni londonski izvori
obavještavaju o pravoj euforiji koja je u posljednjih mjesec
dana zavladala u svjetskim obavještajnim krugovima, a
uzrokovana nekim misterioznim i nevjerovatnim otkrićem
vezanim za Sarajevo. Intrigantnost je bila veća utoliko što
to navodno otkriće zapravo nije imalo ni najmanje veze
sa samim ovim ratom. Pogotovo nakon onoga što sam
ispričao Miciću u vezi mojih sarajevskih otkrića vezanih
za ovaj slučaj, u nama obojici podivljao je neutaživi
žurnalistički nerv. Dogovorili smo se da započnemo
paralelne istrage i ponovo stupimo u kontakt za nekoliko
dana. Da sam tada mogao i pretpostaviti do čega će nas
dovesti naša uporedna istraživanja, pitanje je da li bih se
prihvatio toga. Jer, dovoljno volim svoj život da ga ne bih
uložio u kockanje sa opasnošću, u šta će se istraga na kraju
pretvoriti.

Tajanstveni dokument

Edmond Micić nazvao me je nakon četiri dana i u

razgovoru dužem od pola sata uporedili smo rezultate.
Slika je bila pomalo zbrkana i konfuzna, ali vam je pre-
nosim onakvom kakvom smo je i mi sami imali u tom
momentu.
I njegovi i moji izvori podjednako su potvrdili da se
u Sarajevu trenutno nalazi barem petnaestak obavje-
štajaca i terenaca takvih agencija kao što su MI 6, CIA,
GRU, izraelski Mosad, francuska Služba nacionalne si-
gurnosti i još nekolicine čiji se identitet pak nije mogao
odrediti sa preciznošću. Saznali smo i to da je cilj njihove
potrage stanoviti dokument koji potiče još iz vremena
prije Drugog svjetskog rata i za čije se postojanje nije
znalo sve donedavno. Navodno, načuo je Micić, onaj ko
bi se dočepao tog dokumenta, u rukama bi imao nešto
od ogromne važnosti, nešto što bi mu dalo golemu poli-
tičku ili vojnu moć. Ovaj dokument, ponovo navodno,
bijaše skriven u Sarajevu.
U tom trenutku bilo je nemoguće saznati išta više o
karakteru i konotacijama tog dokumenta. S druge strane,
ja sam uspio ustanoviti kako je Revmond Manilov alias
Reginald Lewis ubijen u noći 10. februara 1994. sa dva
precizna pogotka u predjelu trbuha. Njegov les pronađen
je sljedećeg jutra u blizini hotela Holidav Inn. Kratkotrajna
istraga sarajevskih policijskih organa nije uspjela doznati
ništa više i čitav slučaj okarakteriziran je kao ubojstvo pri
pljački - tih dana ništa neuobičajeno za ratno Sarajevo.
Ipak, od mog prijatelja iz CSB-a čuo sam kako se sumnja
da počinitelj ubojstva nikako nije naš čovjek, već da je u
pitanju dobro obučeni strani profesionalac, jer su korišteni
specijalni cijankalni meci sa tupim vrhom. Sve u svemu,
čak su i ovakva naklapanja dodatno doprinosila održivosti
rezultata Micićeve i moje zajedničke istrage.
Međutim, stvari su se počele razvijati filmskom
brzinom i dramatikom. Micić me je ubrzo ponovo
nazvao i sav uzbuđen rekao da ga je njegov povjerljivi
izvor iz britanskog Ministarstva inostranih poslova
obavijestio da je čitava frka oko "sarajevskog
dokumenta" krenula iz Južne Amerike i da su u igri čak i
interesi neonacističkih organizacija. Tako su, navodno, i
one poslale svoje ljude u Sarajevo. Tim podatkom čitava
istraga dobila je na neočekivanoj ozbiljnosti. Da smo bili
pametniji, odustali bismo u tom trenu. Ali je podatak o
eventualnoj umiješanosti i neonacista još samo dodatno
raspalio Micićevu znatiželju kao čovjeka koji je poticao
iz naših krajeva i čija je gotovo kompletna familija
nastradala u nacističkim logorima iz prošlog rata.

Američka veza
No, i pored ovakvog konglomerata zbrkanih
naklapanja i neprovjerenih dojava, Micić mi je ipak dao
Konkretno ime s kojim sam konačno mogao započeti
opsežniju istragu. Nisam u poziciji da vam to ime sada u
potpunosti otkrijem - previše se stvari desilo u
međuvremenu koje mi oduzimaju moralnu slobodu da u
eventualne posljedice, koje bi nastale objavljivanjem ovog
teksta, uvučem i potomke te osobe. U nastavku ga stoga
upoznajemo kao Nenada D. Prezime koje se, međutim,
krije iza ovog inicijala odmah me je asociralo na izvjesnu
staru sarajevsku porodicu, čuvenu po svojoj značajnoj ulozi
u javnom životu našeg grada u periodu između dva svjetska
rata. Između ostalog, zaslužna je i za podizanje jednog
poznatog javnog zdanja što je sve do ovog rata obavljalo
svoju funkciju, ali je danas, nažalost, samo još jedna naznaka
na dugom spisku ruševina. Već pri prvom koraku dalje
istrage postalo je jasno kako je identitet Nenada D. već i od
ranije bivao povezan sa nekim vrlo nejasnim događajima.
Dopustite još toliko da ovom prilikom istaknem zahvalnost
gospodinu Turčeviću, čijom mi je Ijubaznošću bilo
omogućeno da konsultiram njegovu golemu historiografsku
arhivu - nakon paljenja Vijećnice i Orijentalnog muzeja,
nesumnjivo najznačajniju zbirku te vrste u Sarajevu.
Dakle, porodica Nenada D. je u arhivama
ovdašnjih Ijetopisaca ostala zapamćena kao vrlo zaslužna
i ugledna, i to ne samo gradnjom pominjanog zdanja.
Nakon Drugog svjetskog rata, pošto vlast uzurpiraju
komunisti, Nenadova porodica, imućna i nesklona
marksističko-lenjinističkim projekcijama budućnosti,
svoj novi život potražila je iseljenjem u Južnu Ameriku.
Većinu svog bogatstva spasili su, sve sem nekretnina koje
je nova vlast odmah prisvojila, pa tako i ono zdanje.
Život, pa kakav god već on bio, nastavio je da teče svojim
nepredvidivim postratovskim, radnoakcijaškim i
informbiroovskim tokovima sve do kraja šezdesetih.
U poznim tridesetim godinama života, Nenad D. se
vraća u Sarajevo kao državljanin zemlje u Južnoj
Americi. Visok i bljedunjav, odavao je utisak nekoga ko
se u rodni grad vratio ne tek tako, već nekim vrlo
određenim poslom. Ubrzo se uklopio u sarajevsku
svakodnevnicu, a neki od naših sredovječnih čitatelja
svakako će se sjetiti pojave tog čovjeka poznatog po svojoj
distanciranosti prema svima i kožnom mantilu kojeg
gotovo da nije skidao sa sebe. Zanimljivo je da se njegov
lik može prepoznati na fotografijama sa otvaranja izložbe
Ismeta Mujezinovića u domu JNA 1969, objavljenim u
luksuznom katalogu te manifestacije.
Vrlo brzo po svom dolasku, ili da kažemo povratku,
Nenad D. se počeo kretati i u viđenijim krugovima, iako
ga tadašnji poznanici opisuju kao čovjeka koji i pored
izuzetnog finansijskog stanja nije bio baš darežljive ruke.
Ipak, čaršija ko čaršija, pa su nakon nekoliko godina
procurile glasine o razlozima njegovog povratka. Naime,
u podrumu pominjanog zdanja, zadužbine njegove
familije, u kojem je Nenad provodio svoje sarajevske
dane, navodno je bio skriven dio njegovog porodičnog
bogatstva. Zapečaćeno iza jednog lažnog zida, ono se,
valjda, sastojalo od srebrenine velike umjetničke
vrijednosti. Kao strani državljanin, Nenad D. je imao
pravo na to nasljedstvo i uz prisustvo službenika tadašnjeg
MUP-a otvorio je zazidani prostor. O onome šta je zaista
tu nađeno, ne zna se ništa konkretno, a još manje o sudbini
tog blaga. Ako su u arhivama MUP-a i postojali zapisnici,
čini se da su u vihoru ovog rata oni definitivno izgubljeni.
Možemo samo nagađati: da li je Nenad D. iznio sve te
predmete iz zemlje ili je možda od tadašnje SFRJ dobio
protuvrijednost u novcu? Kako god, uskoro je opet, naglo
kako je i došao, nestao iz Sarajeva da se više nikada ne
vrati u ovaj grad.

Klupko se razmotava
Cijela ova priča o Nenadu D., ovakva kakvu je ovdje
prenosim, morala je zvučati nepotpunom iz više
razloga. Nije trebalo biti mnogo maštovit pa da se na-
sluti kako se u njenoj pozadini kriju stvari nedostupne
očima i ušima čaršije koja će još dugo vremena prepri-
čavati čitav događaj. S jedne strane, za čuđenje je što je
Nenad D. kao bogati iseljenik potrošio nekoliko godina
života da bi se domogao izvjesne srebrenine, koja mu
svakako, u finansijskom smislu, nije mogla mnogo zna-
čiti. To je moglo samo upućivati na to da je Nenad D.
tražio još nešto, nešto što je moglo biti vrijednije od bilo
kakve srebrenine. Možda su bile održive i one glasine
koje čaršija ipak nije smjela tako glasno širiti - da je Ne-
nad D. zapravo bio strani Špijun. To se pak čini teško
održivim, jer malo je vjerovatno da bi tadašnje, uvijek
osjetljive i nepovjerljive vlasti tako dugo tolerirale nje-
gov boravak u Sarajevu.
Naravno, odmah sam o svemu ovome obavijestio
Edmonda Micića. Zadovoljan mojim podacima kao
izvrsnim osnovama za njegov dio istrage, oduševljeno je
prionuo na posao. I već nakon dva dana, kasno navečer,
zazvonio je moj telefon. Neću se sada truditi da vam
opišem uzbuđenje što je oblikovalo njegov inače smireni
glas, ili strepnju da smo se zaista uvalili u nešto krupno,
ali nešto što bi - pretpostavljam da smo tako mislili
-moglo donijeti Pulitzerovu nagradu u naše ruke. Ukratko,
ono što je on doznao, išlo je ovako. Nenad D. ipak jeste
bio špijun, ali ne bilo kakvih nacionalnih službi, već
izvjesne južnoameričke poslovne korporacije čiji je kapital
počivao na ulaganjima američkih i izraelskih bogataša.
Nakon svog povratka na kontinent sambe, rumbe, kafe
i karnevala, Nenad D. je praktično preko noći postao
basnoslovno bogat čovjek. Krajem sedamdesetih nestao
je pod nerazjašnjenim okolnostima i činilo se kako
njegovo ime definitivno pada u zaborav čak i onih
intriganata koje čovjek može sresti po sumnjivim
brazilskim krčmama, tamo uz luku, što su za besplatno
piće spremni štošta ispričati.
Takva situacija potrajala je sve do ljeta 1993.
godine, kada se ustanovljava da je jedan od teže
ozlijeđenih u velikoj saobraćajnoj nesreći u Montevideu
bio upravo Nenad D., iako su njegove isprave glasile na
ime Al-vahadra Borelesa, urugvajskog liječnika. Mada u
teškom stanju, Nenad D. poživio je još nekoliko dana.
Micić je razgovarao sa tadašnjim dopisnikom svog lista
iz Montevidea i, zaista, taj se vrlo dobro sjećao čudnog
interesovanja mnogih obavještajnih službi za ovog
misterioznog unesrećnika što je ležao u memorijalnom
krilu montevideovske državne bolnice. Micić je odmah
kontaktirao svog sadašnjeg dopisnika, a ovaj opet svoje
kuloarske veze. Saznalo se da je Nenad D. nakon nekoliko
dana podlegao ozljedama, ali je jedan od bolničara, za
poveću sumu dolara, ispričao Micićevom dopisniku kako
je Nenad D., u posljednjim časovima života, već u
samrtnom bunilu, nepovezano pričao o nekoj "sarajevskoj
tajni" za koju samo on posjeduje rješenje. Bolničar se
zakleo da su posljednje riječi Nenada D. bile pominjanje
Nikole Tesle i nekog otkrića tog velikog, ekscentričnog
naučnika. Nedugo potom, Nenad D. je izdahnuo i u tišinu
svoje montevideovske grobnice odnio tajnu.
Ali, već sljedećeg dana, na najjezovitiji način, Micić i ja
smo možda po prvi put zaista shvatili u šta smo se upleli.
Vijest se mogla naći čak i u izvještajima ovdašnjih
novinskih agencija: istog dana kada je Micićev dopisnik
javio svoja saznanja, on i bolničar izvršili su
samoubojstva. Dakako, teško je bilo povjerovati u takvu
verziju. Očigledno da neko nije želio da se puno njuška
oko te priče. Ova ubojstva - jer ništa drugo nije moglo
biti u pitanju - trebala su da nam budu definitivna
opomena. Međutim, čitava istraga je u tom trenu već
bila otišla predaleko. Jednostavno, više nije bilo povratka,
'no obazrivi, složili smo se da sljedeća stepenica treba 31ti
doznavanje svih mogućih veza koje je Nikola Tesla, al
samouki genij alac iz neuglednog Gospića, mogao imati bilo
sa Sarajevom, bilo sa Nenadom D. Usput, još jednom smo
prelistali dokumentaciju o Teslinom radu. Sada to već
mogu reći, cilj naše istrage bile su priče o navodno
moćnom, razornom oružju kojeg je taj gigant fizike
osmislio u periodu između dva rata. Jer, Nenadove
posljednje riječi odnosile su se baš na to!

Sarajevska veza

0 daljim zbivanjima, o svemu što smo potom Micić

i ja doživljavali tokom istraživanja kontroverzne i
nepotpune dokumentacije o Teslinim otkrićima, mogla
bi se napisati jedna omanja knjiga. Ne samo radi
nedostatka prostora, već i radi bezbjednosti svih koji su
nam na ovaj ili onaj način pomogli u toj novinarskoj
avanturi što potrajala je duže od mjesec dana, a protegla
se čak na četiri kontinenta, prezentiram vam samo
zaključke. Mada, dok ovo pišem, i meni samom je teško
u potpunosti povjerovati u njih.
Priča je to koja provodi nevjerovatnu liniju
povezanosti između Nikole Tesle, preko Nenada D., pa
sve do ratnog Sarajeva, krcatog stranim obavještajcima.
U neukim, populističkim krugovima dobro je
poznata priča kako je Nikola Tesla navodno izumio
tajanstveno oružje nevjerovatno razorne moći, u laičkim
krugovima nazvano x-zrakama. Međutim, koliko god
ove priče postale rasprostranjene i legendarne,
pogotovo u posljednje vrijeme kao špekulacije srpskih
nacionalista, nikad nisu nađeni stvarni dokazi koji bi
potvrdili takvu verziju. Doduše, poznato je da je CIA
nakon Tesline smrti
zaplijenila svu njegovu dokumentaciju i da se ono što je
pronađeno drži u strogoj tajnosti.
Mimo svih očekivanja - jer teško se probiti kroz
takav zid neprovjerenih i iskrivljenih podataka - Micić i
ja naposljetku smo doznali kako Tesla ipak jeste izumio
to oružje čija moć zapravo počiva na krajnje jednostavnim
zakonima fizike. Nepovjerljiv prema svakome, Tesla je
tu strašnu tajnu povjerio svome sekretaru, izvjesnom
Howardu Berkeru, utisnuvši mu formulu u podsvijest
putem hipnoze. To se desilo tridesetih godina. Odmah
potom, Tesla, kao izraziti pacifista, shvata sav užas kojeg
može prouzrokovati njegovo otkriće i odlučuje da uništi
sve zapisane tragove o formuli, baš kao što je i odbija
predati američkoj vladi i pored golemih pritisaka vršenih
na njega. Želio je i iz Berkerove podsvijesti izbrisati formulu,
no, njegov sekretar, inače vrsni slavista i doktor prava,
čovjek koji je kao i Tesla vukao korijene iz naših krajeva,
nalazio se tada baš u Sarajevu! Razlozi su bili ostavinska
rasprava vezana za fojničko imanje jednog od njegovih
bližih predaka.
Čudna je bila sudbina kada odredi da jednog maj-
skog prijepodneva, u tadašnjoj Ferhadija ulici, Berkera
šatre fijaker. U teškom stanju, prolaznici su ga prebacili
upravo do obližnjeg javnog zdanja porodice Nenada D.
U kancelariji Nenadovog oca, Berker umire u sljedećih
desetak minuta; ali u komi, iz njegove podsvijesti izlaze
podaci o Teslinoj tajni. Nenadov otac, i sam fizičar-ama-
ter, zapisuje ovu formulu, kad već nije mogao pomoći
nesretniku, i shvata da ovo nikako nije obično trabunja-
nje. Intrigantan je podatak da je tu formulu zapisao na
prvom što mu je ruci bilo blizu - računovodstvenoj knjizi,
na poleđini korica. Berker je umro istog prijepodneva, a
Tesla je u svom newyorškom hotelskom apartmanu
mogao odahnuti, ubijeđen da je tajna izgubljena za sve
moguće zlonamjernike. Spokojan, umire 1943.
Tokom nekoliko godina, pritisnut bremenom sva-
kodnevog života, Nenadov otac bijaše zaboravio na ovu
formulu. Tako bi sve do Drugog svjetskog rata, kada od
jednog SS oficira, što je stanovao u tom zdanju, saznaje
o legendarnim pričama vezanim za Tesline x-zrake, koje
bi mogle odlučiti završetak rata. Užasnut, shvata da je
baš on jedini koji ima ovu formulu u posjedu. Kao ubije-
deni jugoslovenski patriota, ne pada mu na pamet da
formulu preda Nijemcima, pa računovodstvenu knjigu
skriva u podrumu, zajedno sa srebreninom, u onaj zazi-
dani prostor. Nažalost, ovaj smioni čovjek, vizionar štc
je vjerovao u neku ljepšu budućnost kada bi se Teslin
pronalazak mogao koristiti za dobrobit čovječanstva, gine
šestog aprila 1945, od gelera iste granate koja je ubila
narodnog heroja Vladimira Perića Valtera. Tek pedesetih
godina, njegov sin Nenad D., prekopavajući po očevim
spisima i dnevnicima, saznaje za strašnu tajnu koja se
krije iza lažnog zida u jednom sarajevskom podrumu.
Nedugo nakon toga, Nenad stiže u Sarajevo i, prema
ranijim saznanjima, jasno je kako je otvorio skrovište.
Sta je našao, to još uvijek nismo saznali.

Neočekivani obrat
Sljedeći dani bili su teški i za Micića i za mene. Prvo je on
počeo dobijati prijeteće poruke preko telefona, a
nekoliko kamenica je noću uletjelo kroz njegove prozore.
Naposljetku, nakon što mu je jednog jutra eksplodirao
automobil, Micić me nazvao i uzrujanim glasom
obavijestio da se povlači iz čitave istrage, da ne želi riskirati
život svoje familije. S druge strane, jednog su prijepodneva
u moju redakciju banula dva stranca, nalik na prefrigane
negativce iz filmova o Jamesu Bondu. Za razliku od svog
glamuroznog filmskog imidža, bili su vrlo oštri i konkretni
na riječima. Na perfektnom bosanskom, ali sa nekom
tvrdoćom u naglasku, koji me je odmah asocirao na njihovo
njemačko porijeklo, rekoše mi da je vrijeme da dignem
ruke od svega i vratim se pisanju o stripu i filmu. Inače...
Revolverska cijev bljesnula je samo na momenat, ali
dovoljno da je vidim. Isti bljesak u njihovim arijevskim
očima davao je na znanje da bi taj pištolj bili spremni
upotrijebiti. Možda kao što su ga upotrijebili na Reginaldu
Lewisu!? Na to nisam htio ni da pomišljam. Dosta je bilo,
rekoh sebi, poslušaj ljude i vrati se stripu. Tako i bi. Sve do
prošlog mjeseca, januara 1995.
Neočekivano, epilog čitave ove storije došao je sam
od sebe, u momentu kada sam već čitav slučaj odložio u
ladicu ispunjenu gomilom sličnih, neriješenih sarajevskih
misterija. U redu, znao sam za historijat Teslinog oružja,
za njegovu povezanost sa Nenadom D. i Sarajevom. Ali,
šta je bilo sa formulom, da li je uopće nađena i ako jeste, u
čijim je onda rukama? Sa Micićem bih se čuo vrlo
rijetko, više kurtoazno, a prešutno smo znali da je bolje
više ne pominjati ništa od tih elemenata. Ponekad bih
malo pronjuškao po ovdašnjim kuloarima, ali nisam imao
osjećaj da se još neko zainteresirao za ovu priču. Strani
obavještajci su uglavnom napustili grad - ostao je samo
onaj standardni broj. Da li su i koliko oni saznali? I,
naposljetku, šta su zapravo tražili ako je Nenad D.
formulu već bio odnio sa sobom?
Jedne večeri, dok sam na televiziji pratio uobičajeni
nastavak muzičke serije "Sarajevo gradovima Bosne"
(iz profesionalnih razloga morao sam je recenzirati za
moj magazin "BH Dani"), iz opijenosti sevdahom trgnuo
me je telefonski poziv. Hrapavi, čestim kašljem prekidam
glas starijeg muškarca s druge strane nije želio otkriti
svoj identitet. Po njegovoj želji, dogovorili smo sastanak
za sljedeću večer, u bezbjednosti napuštene ruševine onog
istog zdanja Nenadove porodice.
Koincidencija? Nikako. Naježio sam se kada mi
sagovornik reče da se radi o... Teslinim x-zrakama!

Razrješenje
Tek kada sam sreo svog misterioznog sagovornika, stvari
su se potpuno iskristalizirale i dale svoj bizarni
završetak priči dugoj godinu dana, ali staroj decenijama.
Ovaj suhonjavi starčić, čiji je izgled, i pored očite bolesti,
odavao autoritet i izvjesnu nadobudnost, bio je
penzionirani radnik MUP-a, jedan od onih inspektora
Državne bezbjednosti što su davne 1970. prisustvovali
komisijskom otvaranju zazidane izbe u podrumu ove
razrušene građevine. Na moje iznenađenje, bio je jedini
preživjeli od sve petorice. Ostali su ili umrli prirodnom
smrću ili ginuli na neobjašnjive načine. On se uspio spasiti
čudne koincidencije višegodišnjim boravkom u bivšem
SSSR-u kao ubijeđeni komunista. No, nakon raspada
Lenjinove imperije, a bolestan od raka (tvrdio je da mu
ostaje još najviše mjesec dana), 1991. se vratio u rodno
Sarajevo i ne sluteći predstojeću ratnu kataklizmu.
Kako je još uvijek održavao kontakte sa nekim od
svojih starih kolega, načuo je za moju umiješanost u nove
konotacije nekadašnjih događanja, kojima je on, sada se
to pokazuje, ključni akter-svjedok. Svjestan da mu je kraj
blizu, želio je zapravo olakšati vlastitu savjest. Evo šta
je ispričao.
Nenad D. zaista je bio pronašao formulu ovdje, u
podrumu. To otkriće nije mogao tajiti od policijskih
inspektora, već je njihovu šutnju kupio vrijednim
komadima srebrenine. No, moj sagovornik želio se dodatno
osigurati. Pratio je Nenada, otprilike doznao na šta se
nađena formula odnosi - saznanja je dopunio docnijim
informacijama koje je, slično Miciću i meni, sakupljao po
ruskim bespućima, gdje je, zahvaljujući mitu, raskošno
živio. Tako je doznao i za dalju sudbinu formule. Nenad
D. je uzeo samo jedan njen dio. Po povratku u Južnu
Ameriku, predao je taj prvi dio formule kao predujam
nekolicini predstavnika supersila, a da ni jedan od njih nije
znao za trgovinu sa drugom stranom. Pošto je dobio prvi
dio dogovorenog novca, mjereno milionima dolara, Nenad
D. pobjegao je i vješto zametnuo svoj trag. Navodno, želio
je sačekati još dvadeset godina, a onda bi napravio tajnu
licitaciju na kojoj bi tajnu oružja prodao onom ko najviše
plati. Želio je, pretpostavljam, time dodatno podići cijenu.
No, znamo kako je njegova igra završila i samo možemo
nagađati koja je pobješnjela strana sila naredila njegovo
smaknuće.
Ali, šta je bilo sa drugim, ključnim dijelom formu-
le? Moj lukavi, u razgovoru često cinični sugovornik, koji
je dobro upoznao svu životnu gorčinu špijunskih intriga,
znao je i taj odgovor. Nenad je bio vrlo lukav. Dio for-
mule kojeg je prodao zapravo je beznačajan, takav da
se na njegovom osnovu ne može niti pretpostaviti osta-
tak. Taj drugi dio, on je ključni. On jeste tajna x-zraka
Nikole Tesle.
 Ostatak formule sakrio je ušivši ga u jednu knjigu i
predao je na čuvanje nekom svom sarajevskom rođaku,
izvjesnom Amiru Z., koji dakako nije bio svjestan čitave
tajne. No, zahvaljujući golemom novcu što mu ga je Nenad
redovito slao, svoju dužnost čuvara obavljao je savjesno,
sakrivši knjigu u svojoj pogolemoj porodičnoj biblioteci.
Šta je bilo sa knjigom, to moj sagovornik nije želio
da istražuje. Jedina želja mu je bila da umre u miru. Tako
smo se i rastali. Čitava postavka, moram priznati,
djelovala mi je ponešto nebulozno. Zar bi se takva tajna
povjerila u nesigurne ruke jednog neupućenog čovjeka?
Ipak, bolje razmislivši, to je bio jedini nelogičan Nenadov
potez i kao takav mogao je izmaći budnom oku raznih
špijuna i intriganata. Pokušao sam ući u Amirov trag. I
konačno, evo nas pred završnim činom, pred jezovitim
saznanjem.

Epilog
Kao što rekoh, ovo je kraj. Kraj kakav sam ja
Pronašao, po svojoj bizarnosti možda jedini dostojan
svršetak ovako nevjerovatne historije, ispričane onako
kako sam i ja išao kroz nju, bez želje da išta sakrijem ili
pridodam. Baš zato čitavu priču i iznosim u javnost. Stvari
su previše izmakle kontroli da bi ih prepustili umobolnim
igrama obavještajnih službi. Zato, apeliram na svakog
od vas da vlastitim trudom doprinese najboljem
razrješenju - da se formula pronađe i preda u ruke onima
koji će znati da je iskoriste. Možda sam idealista kada
vjerujem da je takvo nešto moguće?
Amir Z. jedna je od mnogih žrtava ovog rata.
Poginuo je još na početku. Njegova familija je ubrzo
potom napustila Sarajevo. Rođaci koji su se uselili u stan
ne bijahu od onih što književnost i lijepu riječ štuju, već
su biblioteku što naložili što prodali mnogim uličnim
preprodavačima. Da je ona knjiga spaljena, malo je
vjerovatno. Previše je Nenad od stila bio pa da formulu
skrije u neko neugledno izdanje. Jedini logičan zaključak,
pa ma koliko on suludo izgledao, jeste da ta knjiga, knjiga
u čije je korice zašivena stravična tajna od koje zavisi
možda budućnost čitavog ljudskog roda, danas
nekontrolirano kruži Sarajevom. Da li je još uvijek na
nekoj od uličnih tezgi? Da li ju je neko već kupio? Da li je
neko već našao formulu?
Ostaje nam još samo da se pitamo. Da strepimo i
nadamo se.

INVAZIJA KRAVA
Još sredinom prošle godine inostrani mediji počeli su
izvještavati o talasu nezapamćenog divljanja krava u
zemljama Zapadne Evrope. To čudno ponašanje
započelo je tako što je veliki broj krava muzara, koje su
sve do tada uredno davale ukusno mlijeko, počeo
proizvoditi mlijeko čudnog, kiselkastog okusa koje se nije
moglo upotrijebiti ni za kakav vid tehnološke obrade, a
naknadne hemijske analize u evropskim laboratorijima
nisu dale nikakvog rezultata, sem što su postavile samo
nova pitanja. Naime, u mlijeku su nađena neka potpuno
nova hemijska jedinjenja kakva je faktički nemoguće
dobiti prirodnim procesom unutar kravljeg vimena. I
kada su već uzgajivači krava, proizvođači mlijeka i
predstavnici novinstva bili spremni da cijelu priču pripišu
trenutnom kuriozitetu nastalom možda usljed neispravne
hrane kojom su te krave bile hranjene, došlo je novo
iznenađenje. Te iste krave koje su počele davati kiselo
mlijeko, a prema nekim procjenama njihov broj iznosi
oko deset odsto ukupne evropske kravlje populacije,
prestale su davati bilo kakvo mlijeko. Istovremeno, počele
su se ponašati agresivno i pakosno, kako prema
uzgajivačima, tako i prema ostaloj domaćoj stoci sa
kojom su dijelile obore i farme. Tako je veći broj seljaka
bio ozlijeđen usljed naglih i podmuklih kravljih napada,
a njihov najveći broj zabilježen je na teritoriji Engleske.
Staviše, na nekim farmama u Engleskoj došlo je i do
masovnog bijega krava, pa su tako seljani i mjesno
stanovništvo nerijetko morali organizirati prave hajke
da bi ušli u trag odbjeglim kravama koje bi potom
opkoljavali i prema potrebi zarobljavali ili ubijali na licu
mjesta. Međutim, za to vrijeme, dok se opakim kravama
ne bi ušlo u trag, te čudno podivljale životinje činile su do
tada nezapamćena stočna zvjerstva, usmjeravajući svoj
bijes i naglo povećanu snagu na pitome šumske životinje
poput zečeva i vjeverica.
Da je čitava stvar dobila krajnje dramatične oblike,
svjedoči incident kojeg su strana sredstva informiranja
zabilježila i prenijela u gotovo svim zemljama. Naime,
sredinom desetog mjeseca prošle godine, u području
Sherwoodske šume unutar koje su hajkači tragali za
povećom odbjeglom grupom agresivnih krava, na jednom
proplanku nađen je stravičan prizor. Tu, na nevelikoj čistini,
gdje su nekom čudnom logikom krave improvizirale svoje
malo šumsko svetilište, nađeno je oko dvadesetak zečeva
i petnaestak smededlakih vjeverica čija su tijela ležala
svuda naokolo. Nakon analize utvrđeno je da je nad
zečevima prethodno izvršeno seksualno iživljavanje, a
potom su u nekom čudnom primitivnom kravljem ritualu
prineseni na oltar rogatom božanstvu čija se nevjesto
izrađena bista sada čuva u policijskom nottinghamskom
centru, gdje britanski stručnjaci vrše pomna istraživanja
u namjeri da otkriju prirodu nagle kravlje agresivnosti.

2.

Navest ćemo sada nekoliko autentičnih svjedočan-

stava o maloprije opisanim događajima.
John Greenwood, ugledni uzgajivač krava iz
britanske pokrajine Sussex, ostao je zaprepašten cijelim
tim događajima: "Nije mi jasno zašto se to dešava", rekao
je on za "Daily Telegraph". "Svoje krave sam oduvijek
pazio i o njima vodio brigu s kakvom sam se odnosio i
prema vlastitoj porodici. Pogotovo o Šarah, mojoj najboljoj
muzari, koja je od jedne divne, umiljate krave postala
pravo čudovište koje je, nakon što je rogovima nanijelo
teške ozljede dvojici radnika, na pobunu povuklo još
dvanaest mojih rasnih krava. O onim zvjerstvima što su
ih nakon toga činile, znate i sami", završio je rastreseni
uzgajivač Greemvood svoju ispovijest.
Edward Alman, viši inspektor Scotland Yarda, kojem je
povjerena istraga o ovom neobičnom slučaju, priznao je
novinaru londonskog "Suna" da policija još uvijek tapka u
mraku. "Zaista mi nije jasno šta se dešava", izjavio je
Alman. "U cijeloj svojoj karijeri nisam imao sličan slučaj.
Odbjegle krave kao da se organiziraju u terorističke
formacije sa jasno zacrtanim ciljevima i kao da se vode
prema nekom već utvrđenom planu. Kakav je to plan i ko
gospodari ovim kravama, to možemo samo nagađati",
rekao je inspektor Alman na kraju svog saopćenja za medije.
Stručnjaci koji su vršili seciranje uhvaćenih i ubijenih
krava odriču mogućnost da je u pitanju neka bolest ili
epidemija kravljeg bjesnila čije posljedice iz 1785.
britansko gospodarstvo još uvijek vrlo dobro pamti.
Također, kažu stručnjaci, utvrđeno je da nikakva droga,
koju je jadnim kravama mogla krišom ubrizgavati u krv
ili hranu neka dobro organizirana grupa boraca protiv
zaštite prirodne okoline, nije nađena u njihovom
organizmu. Na sreću, dok su trajale ove nedoumice, taj
val agresivnog ponašanja krava počeo je da splašnjava.
Uglavnom, sve odbjegle krave bile su uhvaćene i
likvidirane, dok one koje su ostale vjerne svojim
farmerima i uzgajivačima, nisu pokazivale daljnje
znakove čudnog ponašanja ili eventualne povezanosti sa
onim grupicama za kojima su policije evropskih zemalja
još uvijek ponegdje tragale.
I možda bi cijeli taj slučaj vrlo brzo pao u zaborav pred
blagdanima koji su se polagano približavali, da
njemački patolog i sudski Ijekar Hans Grubach, koji je za
potrebe bavarske policije vršio seciranje, nije u javnost
izbacio svoju tezu. Iako je ozbiljnost i utemeljenost ove
teze bila odmah odbačena od strane svih zvaničnih
institucija, nije zgoreg da je ponovimo u najkraćim crtama.
Naime, dr Grubach tvrdi da je neko telepatskim putem
bio zaposjeo priglupu psihu pitomih krava i putem
moždanih impulsa uticao na njihovu povećanu agresivnost,
istovremeno manipulirajući njima u cilju nekih svojih
planova o kojima dr Grubach kao ugledan i eminentan
naučnik nije želio da špekulira. I možda bi dr Grubach do
kraja života morao da trpi podrugljivi smijeh svojih kolega
da uskoro nije u najcrnjem obliku došla potvrda njegove
teze. Podivljale krave ne samo da su imale mnogostruko
uvećanu snagu, koju su, kao što smo već rekli, koristile za
teroriziranje lokalnog stanovništva i životinja, već su i same
raspolagale izuzetnim psihičkim moćima koje su u obliku
poltergejst fenomena počele zloupotrebljavati, izazivajući
požare u kojima je do sada stradalo barem trideset stočnih
farmi u zemljama Zapadne Evrope.

3.
Zatečeni mediji i policija evropskih zemalja nisu znali kako
da reagiraju na sve ovo, pa su se na kraju odlučili za
najjednostavniji metod sličan onome koji se koristi i u,
recimo, slučaju letećih tanjira, a to su ignorancija i
neiznošenje podataka u javnost. Međutim, neki građani,
nezadovoljni ovakvim stanjem, odlučili su da uzmu
poljoprivredu i stočarsku pravdu u svoje ruke. Pod bizarnim
imenom "Anti-Cowsquard", organizirali su ilegalne
paravojne i parapolicijske formacije sa zadatkom lova na
one grupice odbjeglih krava koje se čak i u ovom momentu
kriju u nekim evropskim šumama. Uskoro je počela
bespoštedna borba protiv krava koja je dala i konkretne
rezultate. Do Nove je godine samo u Engleskoj locirano
sedam odmetnutih skupina krava koje su potom zarobljene
ili likvidirane na licu mjesta. Mediji cijeloj ovoj priči nisi
dali mnogo više važnosti nego pukom senzacionalizmu
A da li je baš tako?
U potrazi za informacijama koje bi nam u većo
mjeri osvijetlile ovaj nezapamćeni talas kravlje agresi
vnosti, konsultirali smo neke strane publikacije koje se
bave paranormalnim fenomenima, u koje se slučaj s£
kravama vrlo lako da svrstati.
Karlo Trotter, vidovnjak i mag iz Glasgowa, koje£
pamtimo po tačnim proročanstvima vezanim za derb
utakmicu Manchester United - Juventus iz 1978, upućuje
nas na neke od dijelova čuvenih Nostradamusovit
proročanstava. Štaviše, Trotter tvrdi da je slavni francusk
prorok već odavno najavio ovako nešto i da je to same
početak jedne sveobuhvatne agresije kravljeg soja m
ljudski rod. Evo šta navodno Nostradamus kaže o tome
 Dvanaeste godine nakon pada krvave kule u
mjesecu punom na nebu tmurnom,
životinje opake naredbu su čule rogova
crvenih od krvi prolivene.
Prema Trotterovim navodima čak i laik može shvatiti
smisao ove Nostradamusove centurije. Naime ono
"dvanaeste godine nakon pada krvave kule" možemc
shvatiti kao dvanaest godina nakon 1982, u kojoj pojan
pada krvave kule možemo shvatiti kao alegoriju velike
željezničke nesreće u oblastima belgijskih Ardena znanih
pod starim srednjovjekovnim imenom Crvena kula
posebno često primjenjivanog za planinski most koji se te
davne osamdeset i druge obrušio pod željezničkon
kompozicijom koja je, gle čuda, prevozila dvjesto petnaesi
krava koje su tom prilikom nesretno nastradale. Dalje
kaže vidovnjak i mag Karlo Trotter, "u mjesecu punorr
na nebu tmurnom" jasna je aluzija na oktobar 1994. kudi
će se puni mjesec naći u jedinstvenoj ravni sa našom
planetom ali i sa Merkurom koji je odvajkada simbol
astrološkog znaka Blizanaca. Tada će, ako povjerujemo
Nostradamusu i vidovnjaku Trotteru, sve krave svijeta
da se udruže i nasrnu na nas, ljude. Sa jezovitim tonom,
zaključuje Trotter, onaj stih "rogova crvenih od krvi
prolivene" nije potrebno posebno tumačiti.
Bilo je i drugih koji su dali svoje tumačenje talasa
agresivnog ponašanja krava u nekim evropskim
zemljama. Tako velečasni Louis Harrison Smith, voda
nevelike, ali uticajne sekte Trinaestog dana apokalipse,
religioznog reda sa sjedištem u Kalahariju, tvrdi da je
divljačko ponašanje krava samo jedna najava budućeg
i, po njegovim riječima, vrlo skorog dolaska antikrista
na ove naše zemaljske prostore. 666, njihov je znak, tvrdi
velečasni Louis Harrison Smith, aludirajući na to da su
kod svih agresivnih krava njihovi repovi bili deformirani
na jedan čudan i zastrašujući način, u obliku koji se može
protumačiti i kao simbolizirani znak broja šest. Smith u
prilog toj tvrdnji pridružuje i zaista provjereni podatak
da su se odbjegle agresivne krave obično kretale u
grupama od po tri, čime bi njihovi repovi sasvim jasno
simbolizirali tri šestice, znak belzebuba, koji po biblijskim
proročanstvima negdje u ovom periodu treba doći na
zemlju da pokuša njome zavladati.
Međutim, velečasni Louis Harrison Smith previše se bio
unio u svoje tvrdnje, pa je radi njih na kraju zaglavio i u
zatvoru, zbog čega se digla velika prašina u krugovima
raznih alternativnih religioznih udruženja. Naime, Smith
je u pratnji svojih najbližih suradnika doputovao u
Evropu, u Francusku, gdje je počeo sa neplanskim
ubijanjem nedužnih krava, tvrdeći da time obavlja svoju
svetu misiju za koju su ga navodno nadahnula sama
nebesa. Nakon neslavnog skora od svirepo ubijenih
četrnaest krava, velečasni Louis Harrison Smith i
četvorica njegovih pomagača uhvaćeni su dok su u
jednom seocetu pored Strasbourgha pod okriljem noći
pokušavali likvidirati tri jadne i sasvim pitome krave u
vlasništvu sitnog posjednika Jeana Baptista Juara, koji je
nesretne kravoubice dobro pretukao, a zatim ih predao
policijskim vlastima.
Evo, ovo je ukratko bila Kronologija tih čudnih
događaja vezanih za iznenadnu agresivnost jednog dijela
evropskih krava, a čuli smo i neke od najzanimljivijih
teorija koje pokušavaju objasniti uzroke i posljedice tom
nezapamćenom divljanju ovih inače pitomih papkara
koji daju mlijeko i muču.
Kako god, i u ovim prvim danima ove godine stižu
iz Evrope vijesti o daljnjim dešavanjima vezanim za ovu
temu. Štaviše, u Norveškoj je na samu novogodišnju noć
jedna grupa krava učinila iznenadni napad na jedno
izolirano selo u pravcu Grenlanda, a preživjeli očevici
govore o jednom potpuno novom soju agresivnih krava
koje ne samo da imaju herkulovsku snagu već i mogu
skakati uvis petnaest metara, a udalj deset.
 Koliko da te izjave prihvatimo kao vjerodostojne,
a koliko kao plod uobrazilje, ostaje na nama...

TAJNA DŽEMA OD MALINA

Šta je zapravo povijest? Učiteljica života, beskonačni

slijed cikličnih varijacija uzajamno jednakih odnosa, ili
najobičnija zbrka, svakako neshvatljivo nebitna sa bilo
kojeg kosmičkog aspekta. Razna su tumačenja, razne
škole koje će, više sebi nego historiji, prilagoditi povijest
vlastitim svjetonazorima. Povijest tada postaje opasna,
postaje materijal za manipulaciju kojoj nema granica. I
nakon svega, šta je zapravo povijest?
U večerašnjoj emisiji serijala "Josif i njegova braća",
pokušat ćemo da odgovorimo na to. Naš pristup svakako
je revolucionaran, jer kao takav nikada ranije nije
primijenjen. No, ma koliko na momente mogao izgledati
suludo, naš sistem zapravo je istinit, jedini moguć u svim
isprepletenim mrežama historijskih nepredvidljivosti.
Dakle, jedino naš pristup baca pravo svjetlo na mnoge
događaje koji su se obično činili slučajnim i nasumičnim
brzacima historije, ali, to se tek sada vidi, radi se o brižljivo
isplaniranim koordinatama koje omeđuju jedan
podzemni tok razvoja ljudske civilizacije, tok koji, ako
se nastavi ovim putem, dovodi do krajnjih i groznih
konsekvenci, do potpunog nestanka džema od malina
na planeti Zemlji.
Materijal kojeg vam prezentiramo u narednih sat i pol
vremena rezultat je višegodišnjeg, što ne reći i
višedecenijskog istraživanja prave opsjednutosti
nekolicine ljudi čija imena na njihov zahtjev sada ne
obznanjujemo, ali im zahvaljujemo na materijalu kojeg
su nam ustupili i čiji vam samo manji i sažetiji dio danas
predstavljamo. Naša priča počinje u praskozorje ljudskog
roda, u daleka vremena kada su prostranstvima naše
planete gospodarili mamuti, a nebom krstarili perodaktili.
Čovjek tada bijaše samo eksperiment prirode, jedna od
brojnih vrsta osuđenih da nestanu poput dinosaurusa
ukoliko nisu u stanju prilagoditi se surovoj situaciji. Sta
je, zapravo, našeg, tada još majmunolikog, pretka potaklo
da zasnuje krhke temelje svoga duhovnog razvoja?
Mnoge su ideje do sada o tome izrečene, ali niti jedna od
tih teorija nije potpuna i zadovoljavajuća. No, činjenica
je da je naš predak u jednom momentu svoga ranog
postojanja odbacio na gotovo naprasan način svoje
životinjske nagone i postao biće koje je svojom, pa makar i
primitivnom duhovnošću trasiralo put za blještave
civilizacije Bliskog istoka koje će doći za samo nekoliko
desetina hiljada godina.
Prema našim saznanjima, krucijalni momenat za ljudsku
rasu bilo je misteriozno ovladavanje tehnologijom
primitivne proizvodnje džema od malina. Kako je do toga
došlo, misterija je i za nas. Da li je bilo u pitanju prosvjetljenje
višeg duhovnog karaktera, da li je, po Denikenovim
teorijama, gost iz dalekog svemira bio taj koji je našem
primitivnom pretku pokazao načine da od divljih malina
proizvodi džem, ili je taj nemjerljivi dobitak bio jednostavno
posljedica slučajnog eksperimenta, to, dakle, ne znamo. U
svakom slučaju, mnogi nalazi u pećinama Spanije i
Francuske, koji svjedoče o prvim organiziranim
zajednicama naših prethistorijskih predaka, nude dokaze i
o posebnim podzemnim odajama u kojima su bila smještena
primitivna ognjišta za preradu malina. Međutim, zašto ta
otkrića gotovo nikada nisu objelodanjena? Zašto su ih
prezreli moderni i tradicionalni istraživači? Slučajnost? Ne
bismo rekli da je tako. Jer, kontinuirano sagledavanje ljudske
historije kroz aspekt proizvodnje džema od malina bilo bi
potpuno drugačije tumačenje ne samo naših početaka već i
kompletne historije, ali time bi bili poljuljani temelji današnje
historiografije. A ono što upravo zaprepašćuje jeste činjenica
da zabašurivanje ovog aspekta nije nimalo slučajno.
Naime, kroz čitavu historiju postoje grupacije mo-
ćnika u sjeni koji ne samo da žele sakriti ulogu džema od
malina u ljudskoj historiji već na opak i monstruozan
način pokušavaju istrijebiti kompletnu populaciju malina
na našoj planeti. A kao što znamo, čak i Biblija govori
0 tome da će dan kada na Zemlji nestane malina biti
najava sudnjeg vremena.
Prema podacima kojima raspolažemo, a koji, kao
što rekosmo, nisu zavedeni kao relevantni podaci zva-
nične povijesti, sljedeće tragove prve organizirane
proizvodnje malina i njihove pretvorbe u džem, kao u
duhovnu i fizičku esenciju ove biljke čudotvornih svojstava,
nalazimo već u sumerskoj i egipatskoj civilizaciji.
Međutim, bitno je da sada u početku razjasnimo ovu
nedoumicu.
Sta je, zapravo, tako posebno sa malinama, kada,
reći ćete, možemo tu biljku naći u njenom obliku ili kao
prerađevinu u bezbrojnim varijantama? Krivo. Ovo što
mi poznajemo kao malinu samo je biogenetička, odno-
sno hemijska imitacija maline, koju mračne sile vijeko-
vima već podmeću namjesto pravih malina, kojih je sve
manje i kojima iz dana u dan prijeti potpuno istrebljenje.
Prava malina, onakva kakvu je pamte naši preci,
jeste sveta biljka, plod u kojem je srž ravnoteže ljudske
duhovnosti i prirode. Kontrolirano uzimanje maline
nadahnjuje ljudsku svijest i otvara nam neslućene vidike.
Toga vrlo dobro bijahu svjesni drevni mudraci iz Babilona i
Egipta, koji su koristili ovu biljku za dosezanje transa u
kojem su bili sposobni čak predvidjeti i budućnost. Važno
je napomenuti da tada nije postojala kontrola, odnosno
monopol nad malinama. Rasla je u izobilju, dostupna
svima koji su bili u stanju konzumirati ovu biljku bez
posljedica koje se javljaju ako malinu jedete u prerađenom,
džemastom obliku. Mudra eksploatacija džema od malina
dala je svoje rezultate i u izgradnji egipatskih piramida,
čime se objašnjava neizmjerna graditeljska vještina
faraonovog naroda, koji je, nakon upotrebe odgovarajuće
količine, bio u stanju da snagom probuđene volje vrši
levitaciju nad ogromnim kamenim blokovima od kojih su
građene piramide. Na isti način onda mnogo jasnije
možemo sagledati i izgradnju mnogih, za nas misterioznih
objekata, kao što su piramide Indijanaca u Južnoj Americi,
koji su džem od malina nabavljali sa Uskršnjih Otoka na
kojima i dan danas velike kamene glave podsjećaju na tu
veliku drevnu rasu proizvođača i prerađivača malina.
Međutim, u isto vrijeme sa razvojem antičke civilizacije
u Evropi, u staroj Grčkoj, javljaju se prve organizirane grupe
koje će sistematski raditi na uništavanju malina, želeći usput
da iz kolektivnog pamćenja ljudskog izbrišu svaki trag o
ovoj plemenitoj voćki. Koji su njihovi stvarni motivi, to nam
nije jasno do kraja, no, kako god, činjenica je da su takve
grupacije bile vrlo organizirane po sistemu tajnog bratstva,
raspolažući i za ovo vrijeme nemalim sredstvima korištenim
jedino za čudni cilj istrebljenja malina.
Kao što smo rekli, već rana historija nudi nam poligon
dijalektičke suprotstavljenosti džema od malina kao
emanacije više duhovnosti i, s druge strane, mračnog
bratstva antimalinaša, kojima, pretpostavljamo, nije
odgovarao način na koji je malina bila dostupna i najširim
slojevima. Uskoro dolazi do sve otvorenijih sukoba koji
ostaju u sjenci historije, ali nećemo pogriješiti kada
kažemo da su zapravo punski, peloponeski ili egipatski
ratovi bili bitke za međusobnu prevlast između
uzgajivača maline i njenih uništitelja. To je vrijeme zbrke
i konfuzije u kojem uticaj maline sve više slabi. Zadnji
pokušaj da se džemu od maline vrati odgovarajući
historijski kontekst nalazimo u zlatno doba grčke kulture,
kada cijeli niz mudraca, sa Platonom i Sokratom na čelu,
pokušavaju da kao zvaničnu filozofiju promoviraju kult
maline kao bitka ljudskog postojanja. No, antimalinaši
bili su jači. Sokrat biva otrovan, a Platon, zastrašen, do
kraja života više nije htio da okusi čak niti običnu jagodu.
Ipak, određeni posvećenici kulta maline uspijevaju
sačuvati tajni recept za pravljenje džema koji datira još
iz prethistorijskog razdoblja. Pod krinkom noći oni bježe
iz Atine i odlaze na Istok, gdje im se gubi trag. Uskoro na
scenu stupa moćni Rim i njegova duga vladavina u kojem
organizacije malinaša i antimalinaša gotovo gube svoje
prvobitne namjene i postaju suprotstavljene političke
grupacije. Tako je bilo sve dok nije stigao Julije Cezar,
taj veliki ratnik i poštovalac džema od malina. Kao sin
velikog Gajusa, džemotvorca dogmi o malini, Julije Cezar
pomaže malinašima da dođu na vlast. Zauzvrat, oni
finansiraju njegove pohode na Egipat. Konačno, tu u
vrelini pustinja Nila, Julije pronalazi tajni ulaz u
Kefrenovu piramidu, gdje stiže do odaje u kojoj su nekada
sveštenici Gornjeg Egipta proizvodili obredni džem od
malina. Zahvaljujući vrlo detaljnim hijeroglifima, u Rimu
obnavlja proizvodnju džema od malina. Ali, Kleopatra,
njegova ljubavnica i majka Cezarovog vanbračnog djeteta,
iz ljubomore mijenja neke dijelove formule i uskoro Rim
biva preplavljen džemom od malina vrlo lošeg kvaliteta,
čija će neumjerena potrošnja dovesti do hormonalnih
poremećaja u Rimljana i uzrokovati propast tog slavnog
carstva. I sam Julije će skončati. Njegov usvojeni sin Brut,
u međuvremenu /avrbovan od nanovo osnaženih
antimalinaša, surovo će ubiti svoga oca. Tako biva završen
jedan nedosanjani san o velikom panmalinskom imperiju
koji bi se pružao od Afrike do Urala.
Ni samo kršćanstvo, koje upravo u to vrijeme počinje
da doživljava procvat, nije lišeno uticaja legendi o svetim
malinama koje su nekada bile pozornica raja na Zemlji.
U to vrijeme antimalinaši već drže priličan monopol nad
svjetskom proizvodnjom malina, pri čemu angažiraju
najbolje umove svoga vremena da prirodnom selekcijom
postignu rast samo najlošijih vrsta ove voćke, čime se
umnogome gube njena eterična i mistična svojstva.
Neke legende govore da je medu prvim
propagatorima kršćanstva bilo potomaka one skupine
posvećenika koji su pobjegli iz Grčke noseći sa sobom
jedini preostali zapis o pravilnom uzgoju i preradi malina.
No, nemamo sigurnih dokaza. Prvobitno kršćanstvo nam
u svakom slučaju ostavlja mnogo prostora za nagađanja.
Neki smjeliji istraživači ovog fenomena neće se libiti da
u izvornom Isusovom učenju prepoznaju odjeke i
alegorije drevnih proročanstava o vremenu kada će
Zemljom opet zavladati carstvo maline. Tako neki čak
i u čuvenom Isusovom pretvaranju vode u vino na svadbi
u Kani prepoznaju skriveno uputstvo o uzgajanju maline
i o njenom prerađivanju u vrlo kvalitetni džem.
I tu dolazimo na tlo velike misterije, na legendu o
Svetom gralu. Sudeći prema informacijama koje imamo,
Sveti gral, posuda u koju je nakon raspeća skupljena
Isusova krv, nije ništa drugo do alhemičarska alegorija o
duhovnom sjedinjenju prvobitne materije pri procesu
dobijanja džema od malina. Po kršćanstvu, Sveti gral
biva donesen u Evropu. To možemo čitati i na drugi način -
naime, da je grupa pravovjernih malinaša ipak stigla u
Evropu nakon urote velikog majstora antimalinaša
Poncija Pilata, koji je po svaku cijenu želio zatrti tu drevnu
tajnu o malinama. S druge strane, Sveti Pavle je isto tako
prešao na stranu antimalinaša, a kako je on zapravo
čovjek koji je dogmatizirao kršćanstvo spajanjem antičke
filozofije i nekih paganskih običaja, što je bilo potpuno
suprotno Isusovom prilično judaističkom kršćanstvu,
jasno nam je zašto u Bibliji ne možemo naći niti pomena
o malinama i njihovim svojstvima, pogotovo kada su u
obliku vrlo ukusnog džema.
Historija srednjovjekovne Evrope za minucioznijeg
posmatrača vrvi skrivenim naznakama o velikoj potrazi
za tajnom maline, ali i o stalnim sukobima malinaša i
antimalinaša, koji svoje obavještajne mreže predu po svim
evropskim dvorovima. Šta je legenda o kralju Arthuru
nego alegorija o čovjeku koji je u svom tajanstvenom
Ekskaliburu uspio naći pravi rast maline. Ali, Arthur izgleda
nije znao kako tu prvobitnu malinu treba ispravno preraditi
da bi dobio famozni džem eteričnih svojstava. Stoga on
šalje svoje vitezove Okruglog stola, koji je svakako samo
prikriveni oblik plantaže ovalnih malina, u potragu za
Svetim gralom, odnosno za formulom pravljenja džema
od malina. Ali, ne uspijeva u tome radi urote antimalinaša
predvođenih Arthurovim bratom Mordredom. No,
izgleda da formula o džemu nije još bila u Evropi.
Možda bi tako bilo i dalje da nije bilo krstaških ratova.
Nama ovdje bitan je Prvi krstaški rat radi tajanstvenog
osnivanja još tajanstvenije organizacije vitezova templara.
Ko su ti ratnici-sveštenici koji su ratovali na užarenom tlu
Palestine i pronosili slavu kršćanstva? To se ni danas ne
zna. Kako god, nakon povratka u Evropu 1127. godine,
ovaj red, kojeg je ustanovio i veličao Sveti Bernar, glavni
propagator kršćanstva u to vrijeme, postaje strahovito
moćan i bogat. Od devetorice vitezova, čiji nam stvarni
identitet ni do danas nije poznat, a koji su u Prvom
krstaškom ratu činili jezgro templara, ovaj red uskoro je
imao na hiljade članova širom Evrope i Istoka, brojne
posjede i ogromne količine novca i dragocjenosti. Nisu bili
dužni da se pokoravaju nikome sem Papi, a činilo se da je
i sam otac Crkve morao biti vrlo obazriv prema ovim
vitezovima. Templari su potom prvi u Evropi ustanovili
sistem modernog prenosnog bankarstva, a održavali su
duhovne veze i sa Arapima i Jevrejima, što je za to vrijeme
bilo nezamislivo, pogotovo za ove Kristove ratnike, kako
su templari sebe često nazivali.
I ko zna dokle bi sve sezala njihova moć da 13. oktobra
1307. francuski kralj Filip Lijepi nije na prevaru pohapsio
sve vode templara i optužio ih za, u najmanju ruku,
čudne stvari, kao što su obožavanje đavola,
sodomija, kovanje zavjera i slično. Uskoro su svi glavni
templari bili surovo pogubljeni, ali Filip se nikada nije
dočepao njihovog basnoslovnog blaga za kojim je toliko
žudio. Izgleda da su templari znali za ovu urotu i, prema
mnogim legendama, nekoliko dana prije hapšenja
isplovilo je osamnaest galija sa njihovim blagom. Nikada
više nije se ništa čulo o njima.
Eto, to je priča o templarima kako je štura historija
poznaje. Ali, gdje je prava istina? Naravno, u malinama i
džemu od malina u kojima leži ključ ove misterije. Naime,
izgleda da su templari za vrijeme svojih prvih boravaka u
Jerusalimu pronašli drevne jevrejske upute za odgajanje ove
voćke, a zahvaljujući kontaktima sa sektom muslimanskih
ubojica, poznatih kao "Organizacija Starca sa planine",
templari su saznali kako da prave džem. Jer, izgleda da
ubojice sa planine nisu bili niko drugi do potomci onih davno
izbjeglih Atinjana koji su svoju tajnu nosili sa sobom.
Dakle, po onome što znamo, templari su u jednom
trenutku postali prva organizacija nakon stoljeća koja je u
svome posjedu imala i sadnice maline i pravilnu tehnolo-
giju za njihovu preradu u džem. Međutim, čini se da su
neki njihovi članovi odali ovu tajnu antimalinašima, tada
već uvelike infiltriranim u papske i kraljevske krugove.
Filip Lijepi, francuski kralj, pokušao se dočepati džema
od malina, čime bi moć bila samo njegova, ali nikada mu
to nije pošlo za rukom. Samo godinu dana nakon progona
templara, Filip tajanstveno umire. Umire i papa Kliment
V, Filipova marioneta, jer obojicu je na samrti prokleo
Jacques de Moleille, posljednji veliki majstor templara koji
je po Filipovom nalogu bio spaljen. I ponovo je za zapa-
dnu civilizaciju bila izgubljena tajna o malinama.
Činilo se da su antimalinaši konačno zavladali
svijetom. U narednim decenij ama cvjeta proizvodnja
jagoda i kupina, dok Crkva osniva inkviziciju sa jednim
ciljem: proganjati svakog tajnog odgajivača malina,
uništavati sve tegle sa džemom. U toj pošasti stradat će
i veliki Kopernik, mudrac koji je pomoću kretanja zvijezda
pokušao da spozna duhovnu i kosmičku bit malina.
Crkva ga spaljuje, a njegove posljednje riječi "Ipak se
okreće." odnosile su se na tehnologiju za spra vijanje
džema, koja se, prema nekima, pokretala po sistemu
mlinskog kamena. Tako je Kopernik postao samo još
jedan sa liste velikih mučenika džema od maline.
Ali, represalije ne mogu zaustaviti ljudski duh žedan
znanja i gladan ukusnog džema od malina, tim prije što
tih godina rapidno opada kvalitet kompota od jabuka,
kruškovače i napose džema od jagoda - mrske biljke koju
su antimalinaši pokušavali uspostaviti kao ultimativnu
zamjenu za malinu. Alhemičarske laboratorije niču širom
Evrope i veliki Paracelzij objavljuje svoju čuvenu raspravu
o hemijskim svojstvima maline koja stvara revoluciju u
alhemičarskim traganjima za zlatnim kamenom, koji nije
ništa drugo do vješta metafora za suvremeni proizvodni
pogon džema od malina. Navodno, neki su i uspjeli. Ali,
sve je to daleko od stvarnih doprinosa po hektaru koje
pamtimo iz egipatskih vremena.
Malinaši i antimalinaši i dalje ratuju. Osnivaju razna
tajna udruženja koja su samo krinka njihovih stvarnih
aktivnosti. Rozenkrojceri, masoni, jagodičari i mnogi drugi
nisu mogli skriti svoje prave aktivnosti niti svoju borbu do
istrebljenja maline ili jagode, koja je, s druge strane, postala
malininim ogorčenim protivnikom. Razni monarsi, tajni
pripadnici malinaša ili antimalinaša, šalju ekspedicije u
potragu za novim zemljama, sa nadom da će tamo naići
na legendarni prirast malina ili jagoda. Columbo, Magellan,
Drake, Ridobradi gusar, Crna Brada, Henrik VIII, Bata
Živojinović, Cervantes, Kulin-ban, svi oni su na razne načine
bili uvučeni u ovu fantastičnu igru globalnih razmjera koja
je, kako je vrijeme odmicalo, sve više gubila svoj prvobitni
karakter. Više nego ikada, džem od malina činio se
izgubljenim za buduće generacije.
Daljnja historija zapadne civilizacije ne nudi nam ništa drugo
do jednog općeg straha i stanja nestabilnosti,
najvidnijeg u umjetnosti tog vremena, koja izražava jedno
opće beznađe i neperspektivnost. Danteov "Pakao", kao
preteča straha o daljnjem ljudskom razvoju ako mu ne bude
dostupan džem od malina, preteča je i onoga što će kasnije
izraziti Goyino slikarstvo, Rabelaisove groteske ili, u novije
vrijeme, Eliotove pjesme i Sartreova filozofija apsurda koja
se nameće kao jedino rješenje nedostatka džema od malina.
Tim prije, antimalinaši pod svoj monopol preuzimaju
poljoprivredu i proizvodnju voćnih prerađevina. Uporedo
sa razvojem moderne hernije, oni na tržište plasiraju samo
blijede kopije maline koju uspijevaju uspostaviti kao jedinu
znanu voćku pod ovim imenom.
Ali, na scenu stupa čovjek koji je želio istrijebiti i
malinu i jagodu, ludi austrijski moler Adolf Hitler.
Njegova odbojnost prema bilo kojoj voćnoj prerađevini
vuče korijene iz dvadesetih godina, kada je bio uhapšen
radi neuspjelog munchenskog puča i kada je robiju
izdržavao u schwardwaldskom zatvoru Wusensbriigel,
gdje su zatvorenici morali učestvovati u radu na lokalnim
farmama jagoda i lažnih malina. Kada se u budućnosti
dočepao mjesta kancelara Njemačke, odlučio je da ispuni
svoj suludi san - potpuno uništenje malina i jagoda i
zasijavanje cijele zemlje stabljikama japanske patuljaste
trešnje. Otuda i njegov program "Moja borba", koji se
vješto zakulisnom jezičkom igrom može shvatiti i kao
"Moja sadnja", a ako pominjanje Nijemaca kao
arijevske rase shvatimo kao metaforu japanske patuljaste
trešnje, dobijamo jasnu viziju njegove umobolnosti.
Međutim, Hitler je izazvao suprotan efekat. Malinaši i
antimalinaši su se sada sjedinili i krenuli u odlučnu borbu
protiv Hitlera. Nakon dugog rata, nacistička trešnjevačka
zvijer bila je uništena, a bacanjem atomske bombe na
Hirošimu i Nagasaki, gdje su bili najveći svjetski rasadnici
japanske patuljaste trešnje, stavljena je tačka na sve
nacističke snove. Konačno, ujedinjeni malinaši i
antimalinaši mogli su povesti svijet u bolje sutra.
Ali, ubrzo su se opet pojavili animoziteti među njima
i svijet se dijeli na dva bloka, na malinaše i antimalinaše,
odnosno na Zapad i na Istok. Samo je korak falio do
svjetske katastrofe. No, na sreću, bijaše jedan čovjek koji
je spoznao formulu pravljenja džema od malina. Tito,
komunistički lider jedne male države na Balkanu, tim
saznanjem obezbijedio je svoju doživotnu moć, ali i ravno-
težu u svijetu. I danas se pamte čuveni malinaški derneci
na Dedinju kada je Tito svoje komunističke prijatelje
obilato častio džemom od malina spravljanim u podrumu
Bijelih dvora. Navodno, jednom prilikom Tito je džemom
slabije kvalitete poslužio tadašnjeg generala Franju
Tuđmana, radi čega je ovaj oficir dobio višednevnu,
iscrpljujuću dijareju. Tada se, kažu priče, Tuđman
zavjetovao da će kad-tad dokinuti Titovu Jugoslaviju.
Tito svoju tajnu nije dijelio sa svojim narodom, a
kako je prekomjerno uživao u džemu, uskoro je zapustio
državničke poslove, razbolio se i umro. Tajna opet bijaše
izgubljena. U rasulu Titove Jugoslavije formula je kružila
od republike do republike, a generali bivše JNA pokrenuli
su vojnu mašineriju, želeći da dobiju recept i tako postanu
najmoćnija organizacija u Evropi, nešto kao četnička
verzija templara.
Boj se još uvijek bije. Svuda oko nas su malinaši,
antimalinaši, jagodičari, moderni sljedbenici templara,
rozenkrojcera, pankera, nacista, komunista, rojalista,
demokrata, ljevičara, desničara, socijalista, fašista,
hegemonista, altruista, poklonici modernog baleta ili ikebane,
agenti tajnih službi, humanitarni radnici, vatrogasci, fakiri,
fakini i mnogi, mnogi drugi. Svi oni, a i mi sa njima samo
smo pijuni u drevnoj igri spravljanja džema od malina, koja
datira još iz praskozorja ljudskog postanka.
Stoga, budite na oprezu. Ne vjerujte nikom, pa ma-
kar vas on htio počastiti baš ničim drugim do džemom od
malina.

ONI SU MEĐU NAMA!

 Možda se poneko od vas čak i sjeća onog neobičnog
incidenta s početka proljeća 1994, a o kojem ovdje
namjeravam nešto više pripomenuti. Informaciju o tom
čudnom slučaju bijahu prenijela i ovdašnja sredstva
informiranja, baš kao što mu nemalu pažnju posvetiše i
inostrani izvještači iz Sarajeva. Ipak, s obzirom na
situaciju kakvu pamtimo iz tog vremena, kada je po prvi
put nakon dvije godine nešto nalik na mir bilo stiglo u
Sarajevo, nije se onda čuditi da se i na taj incident uskoro
zaboravilo, pa ga danas pamti još samo poneki dokoni
penzioner - od takvih što imaju čudan običaj izrezivati
svakojake bizarnosti iz novina i lijepiti ih u kakvu svesku.
Ali, kako to već zna da se desi, bizarnosti baš od vrste
takve često u sebi kriju mnogo više nego što to u šturu
informaciju na margini dnevne novine može sabiti neki
priučeni novinar iz jutarnje smjene. Štaviše, poput
inicijalne kapisle je dotični incident pokrenuo i naprosto
zakovitlao nevjerovatni lanac događanja o kojima ovdje
i po prvi put javno progovaram. A razloga za takvo
tajenje zaista je bilo dovoljno.
Za one što zaboravili su ga, ili za taj događaj nikako ni čuli
nisu, prenosim ga u općim crtama, kakvim će ga uporniji
istraživač i pronaći u ratnim kompletima dnevnih novina.
Bijaše to početkom aprila 1994. Jednog od toplijih dana,
dok su u jutarnjim satima prekopavali svoju ulicu,
tridesetdvogodišnji Asim H. i njegov maloljetni rođak
Jadranko D. postali su žrtvama nesvakidašnjeg napada.
Tokom kopanja rova za uvođenje plinskih instalacija u
Asimovu porodičnu kuću na padinskom dijelu Sarajeva,
njih dvojica su sasvim slučajno otkrili jednu hermetički
zapečaćenu podzemnu komoru, zabravljenu masivnim
katancem na teškim drvenim vratima. Nakon dužeg
napora i uz pomoć nekolicine dokonijih komšija, što već
su se vratili sa donošenja vode, pa su sada mrzovoljno
pušili pred avlijskim vratima, čekajući da im se žene dignu
i kafu prirede, naši zaintrigirani sugrađani uspjeli su
otvoriti ta teška vrata, ne veća od nekog prozora. Ono
što se potom zbilo podsjeća na sekvencu iz kakvog
naučnofantastićnog romana ili filma. Na svjetlost
stidljivog proljetnog dana, pravo iz rupe, na naše
zabezeknute sugrađane jurnuo je pacov iznenađujućih
dimenzija i ustremio se kako na Asima i Jadranka, tako i
na ostale prisutne komšije. Tačnije rečeno, pacov bijaše
velik koliko omanji dobro uhranjeni pas. Rastvorenih
čeljusti, iz kojih prisutne zapahnu grozan smrad, životinja
se gipkim skokom ustremila na maloljetnog Jadranka D.
Na sreću, njegov stariji rođak Asirn H., inače pripadnik
Armije RBiH još od prvih dana agresije, reagirao je
munjevito. Povukavši pištolj iz trofejne futrole za pašom,
ustrijelio je pacova-monstruma sa četiri precizna pogotka
u predjelu glave i grudi.
Nakon kraće agonije popraćene nesnošljivim
cijukanjem, čudnovata životinja je krepala. Istog dana je
mrtvi pacov prebačen na Veterinarski fakultet, gdje je
odmah izvršeno seciranje i analiza. Upravo time se
završavala i svaka novinska informacija vezana za tu
temu. Iako uzburkano i uplašeno čitavim ovim incidentom,
lokalno stanovništvo je ubrzo djelomično umireno
saopćenjem Veterinarskog fakulteta da se radi o poznatoj,
mada vrlo rijetkoj anomaliji u metabolizmu pacova. Kao
rezultat toga - rečeno je bilo - otprilike jedan pacov od
deset hiljada izraste do takvih dimenzija. I najvjerovatnije
bi, bar za mene, sve ostalo na toj verziji, da mi sasvim
slučajno, nekoliko dana nakon pomenutog incidenta, nisu
dospjeli u posjed saznanja i podaci što baciše potpuno
drugačije i neočekivano svjetlo na čitav događaj. A tu
već počinje priča o onome što slobodno mogu imenovati
kao najneobičnije istraživanje u cijeloj mojoj novinarskoj
karijeri.

2.
 Tri dana poslije opisanog događaja prisustvovao sam
derneku kod prijatelja iz osnovne škole. Kako je dernek
bio od dosadne vrste, ubrzo se nađoh u dužem razgovoru
sa jednim starim kolegom iz izviđača, a s kojim se nisam
sreo već dobrih deset godina. Zadovoljni obostranim
saznanjem da smo obojica ipak ostali u gradu, upustismo
se u dugačku, mada nikakvom temom vezanu priču,
neprestano podržavanu podizanjem čaša bez da im
dozvolimo da i u jednom trenu ostanu prazne. Tokom
razgovora, slučajno se izlanuvši, moj sugovornik, inače
stažista baš na Veterinarskom fakultetu, počeo je pominjati i
onaj još svježi incident sa golemim pacovom. Dakako,
moj novinarski nerv odmah je proradio. Nastavio sam
mu dosipati piće, stalno malo pomalo ispipavajući o čemu
se tu zapravo radi. I evo šta mi tada ispriča on.
U pitanju nije bila nikakva poznata anomalija ili
bilo koje drugo, veterinarskoj nauci prikladno objašnjenje.
Kada je tijelo pacova bilo otvoreno, doktorska komisija
je došla do spoznaje kako su organizam i razmještaj
organa u pacovskom tijelu bili takvi da ih ne spominje
nijedan veterinarski anatomski atlas. Jednostavno
govoreći, po svim zakonima nauke, takvo nešto je
zapravo bilo nemoguće. Zaključci komisije su se stoga
završavali sa dva jedina logična zaključka: ili je u pitanju
neka potpuno nova vrsta pacova, ili su na stolu pred
sobom imali životinju nad kojom su izvršene ozbiljne i
opsežne operacije iz oblasti genetskog inžinjeringa.
Naravno, sa takvim izvještajem se nije moglo u javnost,
pa je na kraju sročena verzija kakvu su objavila i sredstva
informiranja.
Ali, kako mi reče prijatelj, ono što je bilo još čudnije
i fantastičnije primijetilo se tek tog dana, na izmaku kojeg
dernečismo pod svjetlošću akumulatorske lampice i uz
gajbe bljutavog "Sarajevskog piva". Hemijska analiza
uzoraka krvi i jetre seciranog džinovskog pacova starost
je životinje nedvosmisleno procijenila na nevjerovatnih
oko pedeset godina. Isti rezultati su dobijani i nakon treće
provjere uzoraka. Zgranuti misterij om, odgovorni sa
Veterinarskog fakulteta su jednostavno odlučili da golemu
životinju ostave u dubokom ledu, nadajući se boljim
vremenima kada bi ih dopalo sredstava i uslova
potrebnih da se taj fenomen zaista izuči.
Sljedećeg jutra, glave još mutne od mamurluka,
bijah sklon čitavu tu priču odbaciti kao alkoholnu fanta-
zmagoriju mog prijatelja. Ipak, kako je moj matični
magazin "Dani" upravo zapao u jednu od svojih pauza
izazvanih nedostatkom papira - ili su nam bar tako
objašnjavali odbijanje da odštampaju novi broj - nađoh
dodatnog vremena za detaljniju istragu. Prvi korak bio
je odlazak na mjesto incidenta, gore u strmim mahalama,
koje još čuvaju isti onaj izgled kao na požutjelim
fotografijama s početka stoljeća. Na moju žalost, rupa
je već bila zasuta krečom i zatrpana zemljom, što lokalno
stanovništvo, vođeno samo najzdravijim razumom i
najboljim namjerama, bijaše učinilo iz straha da se kakva
slična stvar ne bi ponovila. Jer, valjalo je još plina uvesti.
Međutim, uspio sam porazgovarati sa mještaninom koji je
učestvovao u toj uzornoj akciji štaba Civilne zaštite te
mjesne zajednice. Da moja sreća bude veća, moj
sugovornik je bio baš onaj najhrabriji što se osmjelio pa
zakoračio u podzemnu odaju da pospe kreča i unutra.
Oraspoložen cigaretama kojima sam ga obilato nudio,
taj penzionirani radnik javnog prijevoza ispričao mi je
kako ta odaja nije mogla biti ni veća ni manja od nekih
dva sa dva metra i možda samo upola toliko visoka. Po
njegovom svjedočenju, bijaše potpuno praznom. Pod
skromnom svjetlošću priručne lampe, koja greškom
dežurnog u štabu CZ nije bila propisno napunjena, jedva
je uspio da u dnu podzemne prostorijice primijeti otvor
izdubljen u zemlji. Mišljenje je njegovo kako se radilo o
ulazu u neki još dublji tunel, a svrhu mu ni odredište nije
ni nagađati htio, nego je otvor jednostavno zazidao
ciglama, usuvši prethodno kreč i u taj tajanstveni otvor.
Ponovo se učinilo da mi izmiču konkretne stvari i već
sam se spremao definitivno dići ruke od čitave priče, kada
sudbina učini da u sobu bane desetogodišnji Malik, unuk
mog ljubaznog sugovornika. Odmah sam u njegovim
rukama zapazio neobičan metalni predmet, kojeg mi
dječak na proučavanje dade tek nakon strogih ukora svoga
dede, ali i ohrabren nekakvom američkom čokoladom
što je još ranije izvukoh iz džepa ne bih li bar tako zasladio
kafu bez šećera kojom me ponudio domaćin. Taj metalni
predmet nije pak bio ništa drugo nego isti onaj katanac sa
brave podzemne odaje. Iako mi bi žao djeteta što
nesnosnim plačem poprati gubitak te njemu vrlo zanimljive
igračke, otkupio sam katanac od Malikovog dede za steku
cigara. Ali nisam zažalio te cijene. Nije bilo potrebno biti
neki poseban stručnjak pa da odmah po dolasku kući
pregledam katanac. I to sa uspjehom, rekao bih. Rezultati
bijahu nevjerovatni. Sićušni natpis ugraviran u dnu katanca
objasnio je da je proizveden 1943. u Dresdenu, isključivo
za potrebe SS jedinice Klingsor!

3.
Sljedećih nekoliko dana proveo sam u proučavanju
oskudne literature o hijerarhijskom ustrojstvu nacističkih
SS elitnih jedinica. Posao taj nimalo ne bijaše lak. Jer
koliko god je predmet mog istraživanja bio s jedne strane
općeg karaktera, istovremeno mi je valjalo doći i do
arhivskih dokumenata iz kojih bih saznao nešto više i o
eventualnom boravku jedinice Klingsor u Sarajevu tokom
Drugog svjetskog rata. Baš kao što sam i očekivao, nije
bilo moguće doći do bilo kakvih konkretnijih podataka o
dotičnoj nacističkoj formaciji, sem u špekulacijama
senzacionalističkih pisaca, kakve odmah odbacih kao
nepouzdane. Stoga sam odgovor pokušao pronaći kod
gospodina Mahmuta Sefardžića, nekada poznatog
društveno-političkog radnika, ali i jednog od vođa
komunističkog pokreta otpora u Sarajevu između 1942.
i 1945. Naravno, ime koje ovdje navodim nije njegovo
pravo ime, jer situacija još uvijek nalaže konspiraciju.
Dotični gospodin, kojeg sam upoznao još prije šest godina
radeći s njim obimni intervju za tadašnju seriju lista "Naši
Dani", ljubazno se odazvao mojoj molbi. Kako se sam
nije mogao sjetiti ničeg što bi mi pomoglo, omogućio mi
je puni uvid u dokumentaciju glavnog rukovodstva
mjesne partijske ćelije koja je rukovodila svim ilegalnim
operacijama u Sarajevu između 1942. i 1944.
I zbilja, u zapisnicima iz kasne 1943. pronašao sam čitav
niz informacija vezanih za boravak i djelovanje
Klingsora u našem gradu. Ono što bi se iz sve te
faktografske, no ne baš uvijek pouzdane zbrke moglo
izvući kao krajnji zaključak, svodi se na sljedeće. Jedinica
Klingsor, u sastavu od oko hiljadu ljudi, pojavila se u
Sarajevu u jesen 1943, a otišla na proljeće 1944. Sve
njihove aktivnosti, počev od organiziranja samog dolaska
pa do svega drugog, striktno su provedene u najvećoj
tajnosti, tako da čak ni dobro obaviješteni ilegalci nisu
uspjeli ama baš ništa saznati. Ipak, zahvaljujući špijunima
ubačenim među osoblje hotela "Evropa", gdje se smjestila
komanda Klingsora, ilegalci su doznali kako je u pratnji
te SS formacije pristigla i oveća grupa njemačkih
naučnika. Smjestili su se u hotelskom podrumu, potpuno
ga izoliravši najstrožim stražama od pristupa neželjenih
radoznalaca.
Kako su mjeseci odmicali, tako je i misterija rasla.
Svakodnevno su uz hroptavi pisak što bi odjeknuo još od
Jekovca, pa smanjujući brzinu dok bi se spuštale do bistričke
stare stanice, stizale vozne kompozicije direktno iz
Njemačke, dovlačeći specijalno za Klingsor tone i tone
opreme kojoj se svrha nikako nije mogla dokučiti. Čak je
u jednom momentu i sam Tito iz svoga štaba na Visu
poslao naređenje da se po svaku cijenu mora otkriti šta se
to, za ime Božije, zapravo dešava u tom Sarajevu. Nažalost,
čuvena akcija iz aprila 1944, kojoj je upravo to trebalo da
bude cilj, rezultirala je potpunim fijaskom, pa nije ni čudo
što se u poratnim evociranjima antifašističke borbe naših
naroda i narodnosti nerado i rijetko pominjala.
Grupa sarajevskih ilegalaca bila se kroz kanalizaciju
provukla do hotela "Evropa". Nakon neutraliziran]a
stražara uspjelo im je da prodru do glavne kancelarije na
prvom spratu, sa namjerom da provale u sef i domognu
se dokumenata koji bi rasvijetlili historijat i djelovanje
Klingsora. Ali, nažalost, usljed potkupljivosti jednog od
partizanskih jataka iz gradske vodovodne uprave, upali
su u klopku i izginuli svi do jednog. Svi osim
dvadesetdvogodišnjeg stolara sa Vrbanjuše i vatrenog
komuniste, izvjesnog Hajrudina Mehmića. Iako smrtno
ranjen, Mehmić je uspio pobjeći i stići do komunističke tajne
baze u podrumima jedne zgrade na Marijin dvoru. Tu je i
izdahnuo, ali ne prije nego što se još jednom zakleo na
vjernost partiji i ideji ravnopravnog života za sve ljude svijeta.
Ali, partija ko partija, dežurni zapisničar je ipak zapisao
svaku riječ umirućeg Mehmića, pa čak i one nepovezane
rečenice što pominjahu nekakvu operaciju "Sudnji dan".
Ono što je još zanimljivije jeste da su drugovi, kada su već
htjeli pokopati poginulog sudruga, otkrili kako u zgrčenoj ruci
stišće neki komad papira, neki izderani dokumenat
umrljan krvlju i kanalizacionim blatom. Je li to samo čudna
sudbina ili i ludačka sreča koja je htjela, dá i taj komad
papira nadem medu Sefardžičevim dokumentima? Kako
god, taj papir věci od A formata, a kóji, opět, bijaše dio još
samo vece cjeline, uspio sám identificirati zahvaljujuci
očuvanim rubovima sa potpisom autora. Bijaše to arapska
mapa Sarajeva koja je datirala iz nestvarne 1578. godine.
No, ostatak, pisan na staroarapskom pismu, nikako nisam
mogao razumjeti. Stoga zamoliri gospodina Sefardžiča dá
mi dokumente ostavi još kóji daň, dok ne nadem koga sa
večim znanjem dá pripomogne.
 4.

Nakon prvih ispitivanja potvrdilo se dá je mapa

zaista bila originalna i dá je prikazivala bas Sarajevo. Tek
nakon podužeg razgledanja i uporedivanja, jer odmah mi
se nije bas své podudarilo kako bi to po historiji grada
trebalo, shvatio sám kako se zapravo rádi o mapi
podzemnog Sarajeva. Kakvo je ono doista moglo biti,
odnosno sta je mapa prikazivala, nije bilo jasno. Iz
historijske grade lako se može saznati dá nemá pomena
něčemu sličnom, dá u vrijeme iz koj eg mapa datira ni
kanalizacija još nije bila položena. Ali, bez obzírá na to,
mapa je jasno prikazivala lanac tunela i podzemnih pečina,
rasprostrtih ispod teritorije današnjih opcina Centar i Stáři
grád. Takoder, dalo se po toj mapi razaznati dá su tuneli,
pod pretpostavkom dá zaista postojahu, bili u vise nivoa
tla, ponegdje dosežuči i do pedeset metara dubině.
Kao sto rekoh, bilo je tu zapisa i na staroarapskom. Už
pomoč moje prijateljice, vrsne prevoditeljice sa
arapskog i odličnog orijentaliste, uspio sám donekle
dešiřrirati vlagom okrunjene zápise sa margine pergamenta
kóji gotovo dá se nije smio jače prodrmati jer bi se odmah
stao kruniti po rubovima. Prijateljici je trebalo vise sáti dá
u pismu, kojeg laički nazvah "staroarapskim", prepozna
jednu gotovo zaboravljenu i arhaičnu formu tog ježíka
"pustinjskih sinová" kakva se kořistila još samo u
perzijskom periodu srednjozaljevske kultuře. Medutim,
daleko od činjenice dá se dokument pisan tim načinom
mogao pronači u Sarajevu, bijaše smisao samog teksta,
potpisanog od straně stanovitog Sadžida Ibn Buhare,
putnika, mistika i alhemičara - kako je več sebe nazvao
sa izvjesnom nadmenošču.
Njegov zapiš na arapskom u osnovi su kratki i sázeti
opisi njegovog boravka u Sarajevu té dávné 1578. kada
je, zahvaljujuči mapama koje je pronašao u Carigradu,
uspio pronači dávno zatrpane otvore kóji su vodili ispod
tla na kojem je bilo sagradeno Sarajevo. Po Buharinim
tvrdnjama, ti podzemní tuneli i hodnici stáři su vise od
čak dvadeset hiljada godina i nepoznáte su, tajno svetilište
jedné od najranijih prethistorijskih religija koju Buhara, ne
nudeči nikakva objašnjenja, naživá pantizam. Dalje tvrdi
dá se té 1578. spustio ispod Sarajeva i dá je ova mapa ono
sto je uspio napraviti tokom boravka u sarajevskom
podzemlju. Nažalost, tu tekst prestaje, odnosno,
pretpostavljao sám, nastavlja se na ostatku pergamenta
kóji je ostao u posjedu Nijemaca. Još samo je stajao zapiš
Buharin: "Ispunio sám svoju misiju. Sada sám cist."
Kakva je to bila misija, nisam mogao ni nagadati.
Sta god dá je to bilo, ostalo je prekriveno paučinom pro-
hujalih vijekova. Ono sto je bilo daleko intrigantnije ještě
to otkud se ova mapa našla u rukama Nijemaca, zatim,
zašto je elitna SS jedinica Klingsor boravila u Sarajevu i
zašto se, svega dva mjeseca nakon neuspjele ilegálně
akcije ovdašnjih komunista, jednako misteriozno
povukla iz našeg grada. Ovdje je očito nedostajalo još
činjenica i podataka. Medutim, več sljedečeg daná saznao
sám o čemu se ovdje zapravo rádi, došavši do otkriča
koje po svojoj jezovitosti prevazilazi i najmaštovitije
knjige naučnog horora.
Do popune podataka došao sám na neočekivano
lak náčin. Té večeři nazvao mé Mahmut Sefardžič, kóji
mé je vrlo ozbiljnim glasom obavijestio dá jedan njegov
poznanik, kóji je preko Sefardžiča čuo za moja istraživanja,
zeli dá razgovara sa mnom. U ráno jutro sljedečeg daná
Sefardžič mé je svojim automobilem odveo na periferiju
grada gdje sám u jednoj trošnoj zgradi ostao nasamo sa
izvjesnim starcem kojeg čemo dalje zváti N.N. i kóji je,
umiruči od posljedica infarkta, ležao u svome krevetu. Tu
mé je Sefardžič ostavio.
Kada sám čuo starčevu priču, své mi je postálo
jasno. Naime, N.N., kojeni su doktoři řekli dá neče biti
u stanju dá přeživí sljedeči daň, odlučio je dá mi povjeri
tajnu koju nikada nikom drugom nije rekao, ali koja je,
po njegovom mišljenju, bila sudbonosna ne samo za nás
Sarajlije več i za budučnost možda čitave Ijudske rase.
Dá křenem redom.
N.N. je u toku rátá bio kao mobilizirani zoolog i
doktor ovdašnjeg univerziteta remobiliziran u ustašku
úpravu za Sarajevo, a po dolasku Klingsora dat na
raspolaganje toj jedinici. Póla godine je N.N. bio asistent
slavnom njemačkom doktoru Heinrichu Schfritzu, kóji
je tada bio u Sarajevu. lako je, dakle, sav projekat
Klingsora pod imenom "Sudnji daň" držan u najstrožoj
tajnosti, N.N. je ipak jedné noci sasvim slučajno uspio
doznati o čemu se rádi. Naime, cijeli projekat "Sudnji
daň" bio je vezan za genetički inžinjering kojím su se
nacisti tokom cijelog rátá bavili na najodvratnije i
najmonstruoznije náčine kako nad Ijudima tako i nad
životinjama. Medutim, vrhunac svega je bila operacija
"Sudnji daň", nastala úpravo u kabinetima samog
Hitlera, Góringa i ostalih nacističkih glavešina. Tada im
je več bilo jasno dá če izgubiti rat i, zabrinuti za svoje
živote, pokušali su se spasiti na najbizarnije náčine.
Jedan od takvih bilo je i presadivanje njihovih gena u
posebne čelijske struktuře životinja koje su zatim, putem
vještačke oplodnje, klonirane u monstruozne mutante
izuzetnog životnog vijeka kóji bi omogucio polagano
sazrijevanje memorije onog čovjeka čija se genetska šifra
našla u krvi té životinje. Kao uzorke, nacisti su za
eksperimente odabrali úpravo pacove, a čitav eksperiment
uporedno su obavljali u Sarajevu i Berlinu. Zašto su bas
odabrali Sarajevo, N.N. nije bio u stanju dá káže.
Najvjerovatnije je bilo to rádi kompleksa podzemnih tunela
kóji je nacistima iz nekog posebnog razloga bio osobit i nužno
potreban. Dá je tako, svjedoči i činjenica dá je u máju 1944,
nakon savezničkog bombardiranja Sarajeva kada se, po
N.N.-ovom mišljenju, podzemnim operacijama zatrpao
največi dio tíh ionako več urušenih tunela i odaja, jedinká
Klingsor odustala od daljih eksperimenata i potom zauvijek
otišla iz našeg grada. Medutim, N.N. tvrdí dá je uspio saznati
dá je eksperiment propao na drugim poljima jer se pokazalo
dá su se životinje otele kontroli i dá se čitav eksperiment
pokazao kao debakl. Dva veliká pacova uspjela su pobjeci
iz nacističkog opitnog centra na Breki i pobjeci u preostale
podzemně izbe. Nacisti su prethodno minirali své hodnike
koje su u meduvremenu otkrili, a potom ih pažljivo zapečatili
teškim vratima i zatrpali své prilaze zemlji.
Eto, to je ta priča kakvom mi ju je ispričao N.N.
Sáv zapanjen, napustio sám njegovu kuču i vratio se u
grád. Sljedečeg daná Sefardžič mé je obavijestio dá je
N.N. umro iste noći.

SARAJEVSKI TRAG

Sta je, zapravo, umjetnost? Estetska vrijednost

odredena grupnom civilizaci]skom osječajnošču? Varljiva,
možda nepostoječa oznaka za vrstu Ijudske aktivnosti
kojom čovjek sebe pokušava učiniti vecim nego sto ještě?
Koliko god do sada bilo skovano različitih definicija, teško
da je i jedna do kraja objasnila sta umjetnost ještě.
Mectutim, umjetnost je danas, mnogo vise nego bilo
sta drugo, biznis. A biznis je profit! Nezamislive cifře koje
se obrču oko onoga sto zovemo umjetnošču dio su
podsjetnika o dekadentnom posrnuču naše civilizacije. Vise
nego za naftnim izvorima, danas se traga za zaboravljenim
umjetničkim djelima, za neznanim stvaralačkim vrhuncima
velikih umjetnika. Prava pomama vlada svijetom. Jer jedna,
recimo neznana, na tržiště iznesena slika nekog velikog
umjetnika, svoga vlasnika, bolje reci pronalazača, može
učiniti doživotno finansijski podmirenim.
U večerašnjoj emisiji ciklusa "Josif i njegova brača"
na Radiju Žid Sarajevo, budimo i mi na čas pronalazači,
postanimo tragačima za zaboravljenim remek-djelima
slikarstva. To neče biti obična žurnalisticka kurtoazija,
prežvakani materijal pogodan za popunjavanje jedne
emisije koja je več dobila atribute nebuloznog radijskog
konglomerata bizarnosti. U večerašnjem izdanju naše
emisije bavimo se jedním aspektom sarajevske stvarnosti
kóji je ostao van pogleda i medija i javnosti. Večeras, dakle,
govorimo o nezamislivoj činjenici da se u našem gradu
krije možda največa zbirka remek-djela slikarstva koje je
moguče skupiti na jednom mjestu. Pretpostavke ili istina?
Naklapanja ili baratanje provjerenim činjenicama?
2.

Prve indicije o tome da se u našem gradu dešava

nešto neuobičajeno dobio sam prije nekih mjesec dana,
sasvim slučajno. Imao sam poslovni sastanak sa
predstavnicima jedne straně izdavačke kuče koja je
pokazala spremnost da za evropsko tržiště tiska knjigu u
kojoj bih sakupio neke od najzanimljivijih materijala do
sada premijerno publikovanih u emisijama ciklusa "Josif i
njegova brača". Sastanak srno imali u Holiday Innu.
Dok srno opuštěno razgovarali, pogledom sam kružio po
holu krcatom straním novinarima, kojih je u Sarajevu
uvijek bilo mnogo, ali tih dana njihov broj bio je
neuobičajeno velik.
Ono sto je privuklo moju pažnju bila je činjenica
da sam medu brojnim licíma prepoznao dvojicu-trojicu
Ijudi kóji su poznati ne kao novinaři, več kao vrlo cije-
njeni i ugledni art-menadžeri, jednostavnije řečeno, Ijudi
kóji se bavě kupovinom i preprodajom umjetničkih dje-
la. Bio je tu Mark Humpton, Englez kóji se proslavio
prije několiko godina kada je u jednom rotterdamskem
skladištu pronašao zaboravljene crteže brače Ajk, kóji
su naknadno postigli astronomsku cijenu na aukciji u Sot-
hebyju. Drugi je bio Sergio di Meola, čuveni milanski
galerista, stručnjak za falsifikate u modernom slikarstvu.
Ono sto me je iznenadilo bilo je to da su se njih dvojica
kretali zajedno, očito čekajuči nekoga, svaki čas odlaze-
či do recepcije i telefonirajuči.
Nakon pregovora sa mojim gostima, odmah sam
potražio svoju vezu u upravi Holiday Irma preko koje sam
doznao da se u hotel, prije par dana, pod lažnim novinarskim
identitetima bilo prijavilo još několiko - javnosti manje
poznatih, ali ništa manje cijenjenih - Humptonovih i Di
Meolinih kolega, uslovno nazvanih detektivima slikarstva,
kóji su bili zaduženi za otkrivanje vrhunskih slikarskih djela.
Sta su oni mogli tražiti u Sarajevu? Poznato je da je naš
grad u predratnom periodu imao vrlo značajne kolekcije,
ali koje su mahom ili iznesene iz grada ili su pod paskom
odgovarajučih organa čuvanja. Sem toga, toliki broj
vrhunskih imena art-menadžmenta upučivao je da se u
našem gradu dešava nešto apsolutno nepoznato i
senzacionalno.
Naravno, zaintrigiran time, krenuo sam u potragu
za svakom dostupnom informacijom, sto je uključivalo i
podmičivanje sobarica zaduženih za spremanje
Humptonove i Di Meoline sobe. To se vrlo brzo isplatilo,
jer sam zahvaljujuči fotokopijama njihovih dokumenata
uspio složiti prve djeliče čudnovate slagalice o umjetničkoj
senzaciji u našem gradu.

3.
Bilo bi predugo i naporno sada iznositi sve detalje i
probleme s kojima sam se susretao u toku daljnje istrage,
a při tom nije ni upumo da otkrivam večinu svojih izvora
i način na kóji oni dolaze do obavještenja. No, u svakom
slučaju, zahvaljujuči kopijama dokumenata kóji su nadeni
u Humptonovoj i Di Meolinoj sobi, uspio sam saznati kako
je evropskim umjetničkim kuloarima počela cirkulirati
fama o navodno neznanoj, ogromnoj zbirci umjetničkih
djela od neprocjenjive vrijednosti, a koja je deponirana
negdje u Sarajevu. Naime, John Ironbread, stanoviti
povremeni dopisnik glasgowskog STV-a iz Sarajeva, prije
dva mjeseca želio je da obraduje jednu tipičnu sarajevsku
porodicu, kód koje je odsjedao kao gost, tako sto če za
njihovu skromnu trpezu pribaviti nešto pravog mesa. U
skladu s tim, Ironbread je u tržnici kupio kilogram mesa i
sa tim zavežljajem krenuo kuči, usput veselo zviždučuci
poznati škotski Marš na Glasgow, kojeni ga je njegov djed,
voda lokalnog gajdaškog orkestra, naučio još kada je bio
mali. Izvrsno raspoložen, Ironbread je odlučio da usput
popije tipičnu bosansku kafu kakvu znaju pripremiti samo
tradicionalno uvijek nasmiješene sarajevske kafedžije, koje
su svoju profesionalnu čast i te kako opravdale i u ovom
ratu. I tako, dok je pijuckao kafu i grickao legendarni
sarajevski "Sarko" rahat-lokum, Ironbread je obratio
pažnju na ono u šta je meso bilo zamotano, a što mu se na
prvi pogled doimalo kao neka obična krpa. Na svoje
iznenađenje, Ironbread je utvrdio da takozvana krpa nije
bila ništa drugo do vrlo vješto urađena kopija čuvenog
Rembrandtovog autoportreta sa brkovima i turbanom.
Odmah se sjetio da je u Sarajevu i stanoviti Pierre
Diligence, jedan od kustosa južnog paviljona pariškog
Louvra, koji je u naš grad došao da bi pokušao pokrenuti
inicijativu o Sarajevu kao kulturnoj prijestolnici Evrope.
Istog dana, nakon vrlo izdašnog ručka, u kojem ga je
zadivila sposobnost njegove domaćice da od kupljenog
mesa napravi neuobičajeno dobre šnicle, Ironbread je
potražio Diligencea sa željom da mu ovaj simpatični
starčić, sa svojom karakterističnom leptir-mašnicom na
tufnice, procijeni vrijednost vještog slikarskog falsifikata
majstorskog rukopisa jednog Rembrandta. Naime, očito
je Ironbread želio da ovu slučajno nabavljenu kopiju
znamenitog Rembrandtovog autoportreta dobro unovči.
I zbilja, Diligence ga je primio. Međutim, od pogleda na
umašćeno i ponešto iskrzano platno koje je Ironbread
razmotao pred njima, historičara umjetnosti Pierrea
Diligencea oblio je znoj, a ruke su mu počele drhtati.
Ono što je izrekao kada se malo povratio zvučalo je
nevjerovatno čak i jednom novinarskom lovcu na
senzacije kakav je Ironbread. Naime, platno koje je tog
sarajevskog predvečerja ležalo pred njima nije bilo
falsifikat. Za Diligencea, neprikosnovenog autoriteta, nije
bilo sumnji. Ono što je držao u rukama bio je
Rembrandtov original.
Sudeći po tome da nigdje u inozemnim medijima nije
objavljeno ništa o ovom Ironbreadovom, svakako senzaci-
onalnom otkriću, a daljnjim informacijama nisam raspo-
lagao, nametnula su se dva moguća objašnjenja. Prvo, ili su
Ironbread i Diligence odlučili da svoje otkriće prešute i do-
bro ga unovče, ili su, s druge strane, odlučili da ga sačuvaju
u tajnosti da bi, možda, pokušali doznati kako se Rem-
brandtovo originalno platno našlo ne samo u Sarajevu već
i u tržnici, gdje je poslužilo za zamotavanje mesa, odnosno
da trenutno zataškaju ovo otkriće kako se ne bi potegla
mnoga pitanja o tome kako je svijetu poznat zapravo
Rembrandtov falsifikat koji i dalje visi na zidu u Louvru,
ostavši nedemistificiran od brojnih nazovi stručnjaka.
 Činila mi se vjerovatnijom ova druga varijanta, tim
prije što su Ironbread i Diligence u svome daljnjem
istraživanju bili suviše neobazrivi pa je vijest o njihovom
otkriću procurila u evropske umjetničke kuloare. Humpton
i Di Meola bili su najbrži i najvještiji, i uskoro su se pojavili
u Sarajevu. Međutim, preko njih više od ovoga nisam mogao
saznati, a i bojao sam se da moje sve upadnije ispitivanje i
istraživanje ne privuče njihovu neželjenu pažnju. Stoga sam
pravac svoje istrage usmjerio na nešto drugo, što mi je došlo
kao sasvim slučajan, ali od neprocjenjive važnosti vodič
kroz ovu uzbudljivu pripovijest.
Naime, nekako u to doba, za potrebe "BH Dana",
lista gdje radim kao jedan od urednika, klasificirao sam
arhivu i prelistavao stare komplete "Oslobođenja" iz
sedamdesetih godina, tragajući za podacima potrebnim mi
za jedan sasvim drugi tekst. I tako, naletio sam na jednu
staru novinsku vijest koja me svojom neobičnošću navela
da je odmah povezem sa zagonetnim događajima vezanim
za pronalazak navodnog Rembrandtovog originala, a u koju
još nisam bio spreman da stvarno povjerujem jer pravih
dokaza, zapravo, još nije bilo na vidiku.
Kratka informacija sa treće stranice "Oslobođenja"
od 20. oktobra 1976. imala je sličnu pozadinu. Naime,
stanoviti Hanko Hočkić, vrijedni samoupravljač iz
građevinske firme "Trudbenik", a koja je u to vrijeme vršila
neke komunalijsko-sanacijske radove na području Breke,
dok je upravljao svojim rovokopačem ruske proizvodnje
"Baltik", naišao je na jednu podzemnu odaju. Hočkić je,
kaže novinar "Oslobođenja", tom prilikom našao pravu
malu galeriju, odnosno tridesetak slika brižljivo deponiranih u
nepropusne kontejnere. Odmah je na lice mjesta došla i
narodna milicija, a nađene slike su potom prebačene u
zgradu Akademije nauka i umjetnosti, na procjenu.
Završavajući tekst, novinar "Oslobođenja" obećava da će
njegov list u narednim brojevima informirati građanstvo o
tome šta je zapravo nađeno u podzemnoj odaji na Breki.
 Ali, iako sam pomno istražio sva daljnja
"Oslobođenja", nigdje više nije bilo ni traga epilogu ove
priče. Očito, neko je smatrao da o tome dalje ne treba
puno pričati. Zašto, to ne znamo. I sve što je ostalo od
ove bizarne zgode bile su riječi simpatičnog Hanka
Hočkića koje je zabilježio reporter. "Ne znam, vala, to
ni na šta ne liči, sve neke šare. Ne bi' nikad to metno u
stan na zid, i nije mi jasno šta je ko imao da ove
budalaštine skriva", bila je prva i posljednja zabilježena
izjava o cijelom tom događaju.

5.
Iskoristio sam labavi trag prethodno citirane
novinske storije o svojevremenom pronalasku podzemne
odaje sa neidentificiranim slikama da bih pokušao stvari
povezati sa onim što se sada dešavalo u našem gradu,
koji mi se u ovom ratu pokazao ne samo kao poligon za
ratne užase već i kao odistinska metropola koja u sebi
krije pregršt, ponekad najnezamislivijih, misterija. Kako
nisam uspijevao pronaći ništa što bi govorilo o daljnjoj
sudbini slika pronađenih na Breki, odgovor na ova pitanja
sam pokušao naći u Akademiji nauka, gdje su slike bile
odnesene na procjenu i nakon čega im se izgubio svaki
trag. No, to je bilo mnogo teže nego što sam očekivao.
Pokazalo se da u Sarajevu, ili medu živim, nema
više nikog iz nevelike ekspertske komisije koja je tog
davnog oktobra 1976. primila slike otkrivene u
podzemnom skrovištu. Ni nakon jedva izdejstvovane
dozvole za korištenje dokumentacijom Akademije,
nisam bio bolje sreće. Činilo se kao da je neko iz
dokumentacije uklonio i najmanji trag koji je mogao baciti
nešto svjetlosti na dešavanja iz te 1976.
I kada sam već mislio da je moj trud uzaludan i da je
čitav napis u "Oslobođenju" bio djelo nekog novinarskog
početnika željnog medijske slave, do koje se ipak ne dolazi
tek tako i preko noći, sreća je htjela da za moju istragu čuje i
stari Ibro, čovjek koji već decenijama radi kao portir u
Akademiji nauka i umjetnosti i koji je bio živa enciklopedija
svega što se u ovoj instituciji dešavalo u proteklih tridesetak
godina. I tako, čaša po čaša tradicionalno krepke "Sarajevske
pive" učinila je da se mome simpatičnom, još živahnom
sagovomiku razveže jezik. Kao vodu na mlin, navodio sam
njegova sjećanja na ono što me je zanimalo, na događaje iz
1976. Ono što mi je on ispričao bilo je začuđujuće. Starac
Ibro vrlo dobro se sjećao kako su slike dovezene i kako je sve
to izazvalo veliku senzaciju medu stručnjacima na Akademiji.
Ali, već istog dana stigla su četvorica visokih oficira u crnom
mercedesu sa beogradskom registracijom i u gepeku svoga
uglancanog auta odnijeli kompletan sadržaj kontejnera sa
misterioznim slikama. Uskoro, svi oni koji su imali bilo kakav
dodir sa slikama dobili su ili premještaj u diplomatiju ili su
tajanstveno nestajali.
Ibro je tvrdio da je to stoga što neko, vrlo važan, ni po
koju cijenu nije želio da se sazna kakve su to bile slike. I
konačno, za flašu domaće šljivovice, starac Ibro
omogućio mi je pristup krucijalnom objektu moje istrage.
Uveo me je u podrumsko skrovište i pokazao mi
sačuvani kontejner u kojem su slike nađene, a koji je sve
te godine zaboravljeno trunuo u podrumima ove ugledne
bosanske kulturne institucije. Tada je došlo do velikog
zaokreta. U samom uglu kontejnera prepoznao sam
amblem koji je izazivao uzbuđenje i strepnju. Bio je to
kukasti križ Hitlerovih nacista.

6.

Činjenica da je kontejner, tačnije reći vrsta

modificiranog kovčega, u kojem su bile skrivene slike,
nosio oznaku Trećeg Rajha podsjetila me je na situaciju
u kojoj sam se našao prilikom jedne ranije istrage vodene
za potrebe emisije "Josif i njegova braća". Naime, naši
pažljiviji slušatelji će se sjetiti da je u pitanju istraga o
džinovskim pacovima kao posljedici nekadašnjeg
nacističkog eksperimenta. Prema mojim saznanjima, ovi
pacovi se kriju u ogromnom labirintu podzemnih odaja i
katakombi koje se ispod našeg grada nalaze još od
prahistorijskih vremena, a koje su nacisti djelimično bili
popravili i koristili u svoje mračne svrhe. U istoj emisiji
ispričao sam kako je taj eksperiment propao, a hodnici
opet bili urušeni od savezničkih bombardiranja. Na
sreću, vrijeme je demantiralo moje mračne prognoze o
eventualnoj najezdi tih, sada ponovo probuđenih
džinovskih pacova, jer izgleda da su onih nekoliko koji
su stigli do površine bili samo daleki odjeci nekadašnje
genetičke manipulacije.
Ali, sve to na stranu. Otkriće podzemnog skrovišta sa
misterioznim slikama, deponiranim u jednom nacističkom
kontejneru, usmjerilo je moju pažnju na neke podatke do
kojih sam došao još za vrijeme istrage o pacovima, a koji su
se pokazali iznenađujuće upotrebljivim u ovim zbivanjima.
Naime, iz istih izvora iz kojih sam doznao priču o nacističkim
eksperimentima nad pacovima, dobio sam, doduše
neprovjerene, podatke o tome da je Hermann Goring, jedan
od Hitlerovih najznačajnijih i najbližih suradnika, boravio u
Sarajevu krajem 1943. godine. Ta posjeta je bila pod uslovima
tajnosti, ali ne takve da ne bih uspio doći do dokumenata koji
su mi je nedvojbeno potvrdili. Tada, u vrijeme prethodne
istrage, nisam uspijevao da taj podatak na bilo koji način
dovedem u vezu sa pričom o pacovima, ali ovaj put ona mi
se učinila kao vrlo zgodnom za jedan korak više.
Naime, Goring je bio veliki ljubitelj likovne umjetnosti
i jedan od najvećih sakupljača medu glavešinama Trećeg
Rajha. Naravno, to skupljanje značilo je otimanje iz brojnih
svjetskih zbirki po gradovima koje je okupirala nacistička
vojna mašinerija. No, to sigurno nije bio razlog njegove
posjete Sarajevu, jer su do tada nacisti iz našeg grada izvukli
sve što je bilo vrijedno pljačkanja. Odgovor na tu nedoumicu
našao sam u arhivu nekadašnjeg Muzeja revolucije, dok
sam tražio neki dokument koji bi mi bacio više svjetla na
Goringov tajnoviti dolazak u Sarajevo.
Takvo nešto nisam našao, ali jesam nešto drugo,
još uzbudljivije. Bile su to liste deportacija u logore po
Njemačkoj, sačinjene za prve mjesece 1944. Posebno je
nejasna bila jedna poduža lista sa tri stotine imena od
kojih je svako pripadalo strancima. Među njima uspio
sam prepoznati nekoliko tada čuvenih evropskih slikara.
Fotokopirao sam spisak i preko novinarskih veza poslao
ga nekim svojim poznanicima, evropskim historičarima
umjetnosti, na provjeru. Ubrzo sam dobio odgovor. Od
tih tristotinjak imena više od pola bili su poznati slikari,
specijalizirani za pejzaže i portrete. Ostali su bili vrsni
falsifikatori, geniji svoga bizarnog zanata. Ono što je bilo
možda najzanimljivije je to da su svi oni bili pohapšeni
još 1940. i da im se već tada izgubio svaki trag. Ovaj,
sarajevski trag, bio je dakle karika koja nedostaje u sudbini
velikih evropskih umjetničkih falsifikatora.
7.

U ovom trenutku bilo je potrebno sklopiti sve poznate

kockice. Dakle, u nekom nepoznatom momentu 1940,
svi dostupni evropski slikari realisti i falsifikatori umjetnina
pohapšeni su po Evropi pod nacističkom okupacijom.
Sudeći po indicijama, dovedeni su u Sarajevo gdje su bili
sve do početka 1944. kada bivaju deportovani u logore
gdje im se ovaj put definitivno gubi svaki trag. Do
deportacije je došlo svega mjesec-dva nakon misteriozne
Goringove posjete Sarajevu. Tridesetak godina kasnije,
1976, slučajno je pronađeno jedno podzemno skrovište sa
slikama koje su pod najvećom tajnošću preuzeli savezni
organi iz Beograda, poslije čega o njima više ništa ne
znamo. I, naposljetku, 1993, u ratnom Sarajevu, jedan
škotski novinar došao je u slučajni posjed originalnog
Rembrandtovog platna u koje mu je neki simpatični, ali
za likovnu umjetnost neuki Sarajlija upakirao kilogram
odličnog junećeg mesa, treba li reći, u slast pojedenog.
Već tada sam počeo polako povezivati ove razbacane
podatke i uz pomoć nekih novih saznanja sklapati vizuru
cijelog ovog slučaja. Nakon konačnih potvrda, koje sam uz
puno muke i truda dobio od Francuskih željeznica, a koje se
odnose na period od 1939. do 1945, shvatio sam šta se
zapravo zbivalo. Naime, mudri nacisti pod Goringovom
direktnom paskom, a svakako uz Hitlerov blagoslov, sva
poznata umjetnička djela iz evropskih galerija prebacivali
su pravo u Sarajevo. U tada okupiranom glavnom gradu
današnje Bosne i Hercegovine, Nijemci su okupili
nesvakidašnji tim zanatskih slikara i vrsnih falsifikatom koji
su grozničavo radili na izradama vrhunskih kopija svjetskih
slikarskih remek-djela. U jednom trenutku cijela akcija je
stopirana, a vješti falsifikatori izvedeni iz grada. Šta je bilo
sa originalima, šta sa falsifikatima, to se nije moglo ni
nagađati. Kako god, takva situacija je ostala sve do danas.
Da li su i originali i falsifikati davno prebačeni iz Sarajeva,
da li je nešto ostalo ovdje da trune po neznanim podzemnim
odajama, to nisam mogao znati.
Međutim, upravo kada sam bio na pragu novih
saznanja, moji ljudi, koje sam zadužio da u međuvremenu
prate Humptona i Di Meolu, dvojicu poznatih evropskih
trgovaca umjetninama, čije me prisustvo u našem
olimpijskom gradu i navelo na cijelu ovu istragu, javili
su mi o groznim događajima. Naime, dan ranije, na
periferiji grada, u ranim jutarnjim satima, jedna patrola
vojne policije našla je mrtvog Di Meolu, a pored njega
Humptona u groznom stanju, koji je odmah prebačen u
bolnicu. Šta je bio razlog tih događaja, nije se znalo, ali
sam osjećao da imaju neke veze sa ovom pričom. Stoga
sam upregnuo sve veze da dospijem do Humptona i iz
njega izvučem ona saznanja koja su mi falila.
Do Humptona sam naposljetku uspio doći samo
zahvaljujući sreći, debelim vezama i finansijskim zaleđem
ove emisije koja mi je omogućila da astronomskim svotama
podmitim osoblje UNPROFOR-ove bolnice i dospijem do
Humptona samo dan prije nego što je evakuiran iz Sarajeva.
Nije lako progovorio. Iako u teškom stanju, pravio se kao
da ne zna o čemu govorim, ali ipak, kada sam iznio sva
svoja saznanja, bio je ponukan da kaže ono što je znao.
Tačno je, reče mi Humpton, da je škotski novinar Ironbread
pronašao Rembrandtov original, ali da je to bila samo
inicijalna kapisla za njegov dolazak u Sarajevo. Za tajnu o
umjetničkom blagu znao je i ranije. Jer, brat Humptonove
žene Njemice bio je upravnik zatvora Spandau u Berlinu, u
kojem je decenijama čuvan nacistički zločinac Rudolf Hess,
koji je umro prije nekoliko godina. Umirući Hess je bratu
Humptonove žene u bunilu otkrio priču o nacističkom
projektu falsificiranja umjetnina. Cilj projekta bio je vratio
te besprijekorno falsificirane umjetnine u evropske muzeje
i galerije, gdje i dan danas vise a da niko i ne sumnja da su
lažne i da se većina originala krije u podzemnim
katakombama ispod Sarajeva. Navodno, prema Hessovim
riječima, Hitler je bio odlučio da od spleta odaja i hodnika
pod Sarajevom, koji se pružaju u nevjerovatnim
dimenzijama i pravcima, stvori svoj glavni štab, odakle će
vladati pokorenim svijetom.
Sada, mnogo decenija nakon, na sreću, neuspjelog
takvog Hitlerovog projekta, Humpton i Di Meola našli
su jedan od ulaza u sarajevsko podzemlje. Moram priznati
da sam tada pozelenio od zavisti, jer su se ta dva trgovca
umjetninama pokazali boljim novinarskim istraživačima
nego ja sam. Spustili su se u te famozne hodnike, nekoliko
desetina metara ispod nivoa zemlje, i našli jedno od glavnih
skloništa. Ali, tu su ih dočekali džinovski pacovi. Do vraga,
opet oni, pomislih dok sam gledao jadnog Humptona kako
vrišti u bolničkom krevetu i na sam pomen tih
monstruoznih životinja. Nakon toga, sa njim više nije bilo
moguće razgovarati. Počeo je da se trese i da urla. Skočio
je na mene udarajući me i hrveći se sa mnom, vjerovatno
urnislivši da sam i ja pacov, a što je potpuno nelogična i
bezvezna uobrazilja. Bolničko me osoblje udaljilo i ja
odlučih da se vratim sutra.
Ali, jadni Humpton svoje sutra nije dočekao. Već
te iste noći preminuo je. Ali, kako! Pravu istinu saznao
sam tek nekoliko dana kasnije. Humpton je, naime, bio
zadavljen na spavanju. Nekom očito nije pasalo ono što
je on uspio pronaći. Na sreću, za moju posjetu Humpto-
nu nije niko znao, a bolničko osoblje UNPROFOR-a
bilo je ne samo dobro podmićeno već i sasvim preplašeno.
No, te večeri, desilo se nešto što me i sada, dok vam
pričam o tome, tjera na uzbuđenje.
Dok sam se u kasne noćne sate spremao za spavanje,
u džepu jakne našao sam jedan zgužvani komad platna za
kojeg sam odmah pretpostavio da se tu slučajno našao u
toku hrvanja sa poludjelim Humptonom. Razmetao
sam platno i pogledao ga pod nejasnim titrajem
kandila. Sledio sam se. Sa komadića platna, koje je bilo
iskrzano na takav način da je bilo jasno da su ga miševi
izgrickali, smiješila su mi se usta Mona Liše. Taj osmijeh
u mojim rukama bilo je možda jedino što je preostalo od
originalnog Da Vincijevog remek-djela.

9.

Ujutro sam, preko svojih veza među spremačkim

osobljem u Holidav Innu, saznao da je iste noći kada je
Humpton bio ubijen njegova soba pretresena i opljačkana
od nepoznatih lica. Na sreću, samo malo prije toga, moja
veza je iz Humptonovog prtljaga izvukla neke njegove spise.
U njima, međutim, nije bilo ni pomena o umjetnosti, već se
stalno ponavljalo ime doktora Edwarda Fischbacha, čuvenog
nacističkog stručnjaka za ljudski inženjering. I ne samo to. Tu
je bila i nedvojbena potvrda da je doktor Fischbach posjetio
Sarajevo u februaru 1945, dakle samo dva mjeseca prije
oslobođenja našeg grada. Šta je ovdje tražio jedan takav
genijalni naučnik? Zašto baš u Sarajevu u danima kada se
Treći Rajh tresao, a poraz nacista bio definitivan?
Humpton me je na pravi odgovor uputio jednom jedinom
rečenicom, jarko podvučenom na ovitku spisa o
aktivnostima doktora Fischbacha. Pisalo je "Momci iz
Brazila". Oni koji su gledali taj film svakako već znaju u
čemu se sastoji poruka. Za one koji nisu, evo kratko
prepričane potke ovog uzbudljivog filma, koji je za mene
sve donedavno bio samo djelo nečije bogate fikcije, ali tek
sada vidim koliko je blizak istini. Naime, film "Momci iz
Brazila" govori o tome kako je navodno, u danima
propadanja nacističke imperije, iz Hitlera i njegovih
suradnika bila izvučena genetska matrica i da je mnogo
godina kasnije presađena djeci u Brazilu, koja bi, kada
jednom odrastu, trebala biti autonomnim Hitlerovim
nasljednicima. Naravno, to je nemoguće, ali znamo da je
doktor Fischbach bio kadar da od Hitlera uzme njegov
genetički otisak. A njegov dolazak u Sarajevo upućivao je
ne samo na jedno. Takav genetički otisak velikih nacističkih
glavešina, a možda i samog Hitlera, deponiran je negdje u
katakombama ispod Sarajeva, u bivšim nacističkim
podzemnim skloništima, gdje do danas propadaju neka
od najvećih remek-djela svjetskog slikarstva.
Danas, sasvim slučajno, zahvaljujući bezopasnoj
potrazi za umjetničkim djelima, Humpton i Di Meola
otkrili su taj podatak. Di Meola je to saznanje platio svojim
životom, kojeg su mu uzeli džinovski pacovi. Humptona
je neko zadavio u bolnici. Sta se zapravo ovdje dešava?

10.

Uskoro sam saznao ko stoji iza Humptonovog

ubojstva. Radi se o neonacističkoj organizaciji "Grifon",
koja je znala za legendu o genetičkoj matrici njihovog ludog
Fiihrera, ali ne i gdje je sklonjena. I oni su decenijama
brižljivo pratili život zatvorenog Rudolfa Hessa i preko
upravnika zatvora, brata Humptonove žene, počeli pratiti i
samog Humptona, što ih je dovelo do Sarajeva.
Kako to znam? Zovu me danima, proganjaju me,
nude mi novac ili mi prijete. Misle da je Humpton baš
meni odao tajnu podzemnih skrovišta. A ja ne znam ništa,
baš ništa. Oni neće u to da povjeruju. Osjećam da su blizu,
da me stalno prate. Ovo što slušate je moj snimljeni glas,
svojevrsna opomena sličnim znatiželjnicima. Bojim se za
sebe. Mogu se kriti još neko vrijeme, ali šta onda? Pacovi,
katakombe, originali, falsifikati, Hitler, neonacisti, čudesna
su smjesa realnosti i fantazmagorije koja me odvodi u
ludilo, ili u smrt. A zar i ima razlike? To ne znam. Ali, oni
su tu, blizu. To znam. Nemam još puno vremena.

SARAJEVSKI NEVIDLJIVI ČOVJEK

AMIR AMRIĆ

Koliko puta ste poželjeli da vas nema, da izmaknete

tuđim pogledima, da bar za tren budete skriveni od tuđih
razmišljanja i sudova? Koliko ste puta, dakle, poželjeli
da budete nevidljivi, dostupni i spoznatljivi samo sebi?
Nevidljivost, fantazija rasplamtjele mašte, nevidljivost
kao jeftina dosjetka iz starih naučno-fantastičnih i horor-
filmova. I tu se stvar završava. Svijet, i mi u njemu, uvijek
će ostati vidljiv, možda i previše vidljiv, i dok se probijamo
kroz njegovu iritirajuću očitost, samo ponekad pomislit
ćemo kako bi dobro bilo biti nevidljiv.
Međutim, čovjek rođen u ovom gradu, čovjek po
imenu Amir Amrić, bio je nevidljivi čovjek. Sarajevski
nevidljivi čovjek. Priča o njegovoj nevidljivosti priča je i o
njegovom životu. Tu priču rekonstruiramo u večerašnjem
izdanju emisije "Josif i njegova braća". Za Amira Amrića
nevidljivost je bila prednost ili blagoslov, a ne prokletstvo
ili kazna. Jednostavno, za Amira Amrića, sarajevskog
nevidljivog čovjeka, njegova nevidljivost bila je jedini
mogući način života, jedina dimenzija egzistencije koja
mu je omogućavala ne životarenje, već život kakav je za
njega jedino bio moguć. Večeras, dakle, u praskozorje
očekivane intervencije NATO snaga, pripovijedamo vam
o jednom možda nebitnom čovjeku, o jednoj od bezbrojnih
zaboravljenih sudbina koje su, međutim, u svoj svojoj
neobičnosti i bizarnosti, između ostalog, učinile ovaj grad
ovako osobitim.
Priču o Amiru Amriću rekonstruiramo na način koji
je istovremeno najvjerodostojniji, ali možda i najvarljiviji.
Naime, smjer našeg istraživanja i reinterpretacije životnog
puta Amira Amrića omeđujemo njegovom vlastitom
ispoviješću, na osnovu njegovog dnevnika, tačnije rečeno
vrste skraćene autobiografije u kojoj neuvijeno, sa smislom
za detalj, iznosi svoju priču onako kako ju je on proživio i
doživio. Faktografije radi, valja iznijeti i način na koji sam
došao u posjed te neobične pseudoknjiževne ispovijesti
jednog nevidljivog, sarajevskog nevidljivog čovjeka Amira
Amrića.
U posljednjem mjesecu prošle godine, jedan moj
dobar prijatelj, koji inače radi u MUP-u, regularnim
načinom dobio je stanarsko pravo na jedan stan lociran
u samom centru grada, a koji je neposredno prije toga
proglašen napuštenim. O starom stanaru malo toga se
znalo, održavao je gotovo nikakve veze sa komšijama,
a rodbine koja bi se pokušala dočepati stana nije imao.
Sve što bi se moglo saznati jeste da je bio daleki rođak
jednog pokojnog, čuvenog ovdašnjeg pisca čija su djela,
mada im se kvalitet sve više osporava, decenij ama bila
u svim školskim lektirama propisanim ranijim
komunističkim ustrojstvom. Kako je i gdje je raniji stanar
nestao ili otišao, to se također nije moglo saznati. Sem
toga, u ovakvo današnje vrijeme takve stvari su od
relativne važnosti. Bilo da je otišao nekim konvojem,
bilo da se izvukao preko UNPROFOR-a, bilo da je pao
kao jedna od mnogih žrtava rata, to se nije znalo. Stan je
ostao prazan i pomagao sam prijatelju da se useli. Bio je
prostran i svijetao, predratna gradnja, ali grozno zapušten,
tako da smo nekoliko dana neumorno radili da bi ga
osposobili za normalan život.
Malo stvari smo zatekli u njemu, uglavnom sve
neupotrebljive. Međutim, ono što je mene zaintrigiralo bile
su dvije police sa starim knjigama, o čijem je dugotrajnom
nekorištenju jasno svjedočila naslaga prašine. Znajući za
moju opsjednutost skupljanjem knjiga, prijatelj mi je rado
prepustio da uzmem svaku koja bi me mogla zainteresirati.
Ali, takvih je bilo malo. Uglavnom sabrana djela
pomenutog starog pisca i gomila knjiga o marksizmu i
komunizmu. Među njima, kao bizarne i rijetke, izdvojio
sam par propagandnih brošura iz ranih pedesetih godina,
namjeravajući zapravo da ih iskoristim za loženje.
Međutim, nekoliko dana kasnije, kada sam ih konačno
pregledao, ustanovio sam da jedna od njih krije mnogo
više nego što su to korice naznačavale. U tvrdom povezu
knjige, koja je izdata 1947. i koja je bila naslovljena sa
"Kako prepoznati narodnog neprijatelja i konfiskovati mu
imovinu stečenu na izrabljivanju potlačene radničke
klase", krio se zapis čovjeka o kojem danas govorimo kao
o Amiru Amriću, nevidljivom čovjeku. Njegov vlastiti
zapis, ostavljen na dvadesetak stranica ove agitpropovske
knjige koje su štamparskom greškom ostale prazne, možda
igrom sudbine namijenjene baš zato da bi Amir Amrić na
njima ostavio svoj jedini trag, vidljiviji nego što je njegovo
kompletno postojanje na ovom svijetu. Taj trag, dakle,
večeras pratimo i rekonstruiramo u daljnjem nastavku
emisije "Josif i njegova braća".

3.
Trebalo mi je dosta vremena da shvatim o čemu se
zapravo radi u tom zapisu. Rukopis je bio nečitak, na
momente neraspoznatljiv, iako stilski izuzetno izbrušen,
što je upućivalo na to da je Amir Amrić čovjek izuzetne
obrazovanosti i pismenosti. Probijao sam se kroz njegov
život mukotrpno, jer je on stalno skakao sa teme na temu,
sa jedne etape svoga života na drugu, kao da stalno izmiče
konačnom priznanju onoga što jeste ili što je bio. Ipak,
kako sam slagao djeliće životne slagalice Amira Amrića,
sarajevskog nevidljivog čovjeka, tako sam postajao sve
bliži njegovom životnom punch-lineu, njegovom usudu i
posljedicama toga. Stoga vam prenosim njegovu priču
onakvom kakvom sam je i ja sam saznao, onakvom
kakva se mogla dešifrirati iz zbrke njegove pisanije, koja
je osim izvjesnog književnog talenta otkrivala i priličnu
duševnu i emotivnu rastresenost. Na vama je da tu priču
prihvatite ili odbacite. Ukoliko je prihvatite, bit će to novi,
mada sada imaginarni život Amira Amrića, vidniji
možda nego što je bio i za njegova života. S druge strane,
ako sve ovo odbacite kao nebuloznu izmišljotinu, time
se ništa neće promijeniti.
Jer, kako manje stvarnim učiniti nekog ko je bio
nevidljiv?
Kako nam on sam kaže, Amir Amrić je rođen u prvoj
deceniji dvadesetog stoljeća u Sarajevu kao jedno od dvoje
blizanaca u porodici imućnog sarajevskog bankara i trgovca
Esada Amrića, vlasnika dvadesetak dućana na čaršiji, iznad
čijih se pročelja, dodatno nagrizenih ratnim dejstvima, i dan
danas može pročitati izblijedjeli natpis "Firma Amrić i
sinovi". Amir i njegov brat blizanac Enes imali su sretno
djetinjstvo zahvaljujući roditeljskom imetku, ali i brizi s
kojom su bili podizani. Još kao djeca pokazuju izuzetan dar
za pisanu riječ, tako da već kao osmoškolci svoje sastave i
opise objavljuju u školskim listovima, a nešto kasnije i u
lokalnim književnim podliscima almanaha koje su izdavala
sarajevska kulturna društva. Prema Amrićevim riječima,
njegov i bratovljev talenat nisu prošli nezapaženo i mnogi
su učeni ljudi grada dolazili na sijela u njihovu raskošnu vilu
na Vrbanjuši, čudeći se silnoj dječijoj pameti i znanju.
Međutim, njihovi roditelji nisu bili osobito sretni time. Željeli
su za svoje sinove neku izvjesniju budućnost nego što je
bavljenje pisanjem. Amira i Enesa su u budućnosti vidjeli
kao nasljednike upravnih mjesta u porodičnim bankama i
dućani ma. I pak, kako kaže Ami r u s vome
pseudoautobiografskom zapisu, on i njegov brat nastavili
su da pišu, stalno otkrivajući nove uzore i nove inspiracije u
bogatom i živopisnom životu sarajevske čaršije dvadesetih
godina našeg vijeka.
Nakon završetka osmogodišnje škole, njihovi
roditelji odlučuju da ih razdvoje i možda na taj način iz
svoje djece istjeraju želju za pisanjem. Amira šalju u
Zagreb u tada vrlo čuvenu i cijenjenu zagrebačku realnu
mušku gimnaziju, a Enesa ostavljaju u Sarajevu da se uz
oca izuči trgovačkom zanatu prije nego što ga pošalju na
daljnje školovanje. Ovakav potez Amirovih i Enesovih
roditelja pokazao se, međutim, kao dalekosežan i
prijeloman za formiranje životnog puta Amira Amrića,
sarajevskog nevidljivog čovjeka. Odlazak u Zagreb,
sudeći po riječima samog Amira, bilo je prvom etapom
onoga što je od bezbrižnog i, možemo reći, sretnog života
postalo pripoviješću dostojnom za mnogo opširnije i
detaljnije rekonstruiranje no što to sada možemo ponuditi.

4.
Amir Amrić o godinama provedenim u Zagrebu govori
kao o čudnom i teško opisivom vremenu, punom
kontradikcija. Tada je Sarajevo za većinu Zagrepčana
predstavljalo provinciju, pa su se tako odnosili i prema
većini došljaka, naročito onih koji su, poput Amira, bili
"turskog porijekla", kako bi ih u poruzi nazivali. Evo šta
Amir Amrić, sarajevski nevidljivi čovjek, kaže o tome:
"Već u prvo vrijeme shvatio sam da sam maltene niko i
ništa. Moji razredni prijatelji ponašali su se kao da ne
postojim, tako i profesori, ne prozivajući me i obraćajući
pažnju na mene samo kada bi završili sa svima drugima.
Već tada sam se osjećao kao nevidljivi čovjek. Naravno,
bio je to moj osjećaj, ali me je počeo proganjati na jedan
čudan i opsesivan način koji se odrazio na moju inače
stabilnu unutrašnjost. Nakon prve godine u Zagrebu, sve
češće bih se u kasne sate budio u znoju i potom bih, kao
u nekom čudnom transu, ustajao i skoro bojažljivo kretao
prema ogledalu, neobjašnjivo strepeći da li ću zaista
ugledati svoj odraz u ogledalu. Naravno, odraz je bio tu,
i kada bih se malo smirio i pribrao, takve scene mogao
sam samo pripisati mojim pubertetskim strahovima. Ali,
sada kada se mnogo godina nakon toga pokušavam
prisjetiti tih vremena, sve više sam sklon da pomislim da
su takvi događaji bili neobjašnjivom prethodnicom,
dalekim naznakama onoga što mi se poslije zbilja i desilo.
To nisam tada znao, ali sam već počeo shvatati šta znači
biti nevidljivi čovjek."
U takvoj situaciji, i pored toga što je slovio za odličnog i
primjernog učenika, Amir je svoju usamljenost pokušao
kompenzirati sve češćim odlascima u kino. Tadašnji
zagrebački repertoar pretežno je bio ispunjen američkim
akcionim i kriminalističkim filmovima koji su kod
gledatelja izazivali zanos i emocije kakve su nama,
odraslim u jednom kompjuteriziranom i spotovskom
vremenu, prosto neshvatljive. Sudeći po nekim Amrićevim
impresijama iznesenim u dnevniku kojeg danas
rekonstruiramo, filmski medij je u njemu pobudio slična
raspoloženja, ali i ponovo probudio njegove pomalo
uspavane književne i literarne ambicije. Pustolovne teme
američkih filmova, od kojih danas mnogi slove kao
nedostižni klasici, natjerali su Amira da u osami svoje
učeničke sobice na Pantovčaku počne maštati o pisanju
filmskih scenarija. Međutim, kako je filmska produkcija
u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji bila gotovo nepostojeća,
Amir pravu kompenzaciju nalazi u strip-mediju koji je
pred Drugi svjetski rat na prostoru tadašnje Jugoslavije
bio u općem procvatu, pogotovo u Zagrebu. Uskoro
postaje redovnim scenarističkim suradnikom većine
zagrebačkih strip-izdanja, pišući scenarija za takva crta-
čka imena kao što su Andrija Maurović ili Valter
Nojgebauer. Međutim, nijedan od tih scenarija nije
potpisivao svojim imenom već raznim pseudonimima.
Zašto je tako bilo, ni sam Amrić u svojim kasnijim
zabilješkama ne daje pravi odgovor.
Po onome što je ranije zapisivao, vidimo da je već
u to vrijeme patio od goleme krize identiteta i da je počeo
uobražavati da maltene ne postoji, ne barem kao Amir
Amrić, uzorni učenik. I možda bi takvo stanje zaista bilo
neprolaznim hirom njegove još nedozrele podsvijesti da
nije došlo do tragedije koja će bitno izmijeniti njegov život,
tačnije rečeno samo ga usmjeriti prema onome što je
dovelo do toga da danas na ovaj način govorimo o Amiru
Amriću kao sarajevskom nevidljivom čovjeku.

5.
Rekonstrukciju životnog puta sarajevskog nevidljivog
čovjeka nastavljamo pomoću njegovog autobiografskog
zapisa, kojeg, ni uz najveći trud, nismo uspjeli vremenski
locirati. U svakom slučaju, bilo je to sa takve vremenske
distance da je on mogao jasno progovoriti o daljnjim
dešavanjima u njegovom životu. Kao što smo rekli,
pritisnut samoćom i svojim emotivnim strahovima,
posvetio se pisanju strip-scenarija pod raznim izmišljenim
imenima. Kako god, rad na ovom, tada mladom mediju
donosio mu je prilično novaca, pa si je mogao priuštiti
mnogo lagodniji život nego većina njegovih školskih kolega.
Takav razvoj situacije samo je dodatno pridonio njihovoj
odbojnosti, tako da u tom periodu pravih prijatelja gotovo
nije ni imao. Također, vješto izbjegava da pomene bilo
kakve ozbiljnije ili značajnije veze sa djevojkama, kojima
Zagreb ni u kojem slučaju nije oskudijevao. I vjerovatno
bi se stvari nastavile tim tokom da Amir nije primio vijest
da mu je otac smrtno stradao u velikom požaru hotela
Evropa, koji se desio pod nerazjašnjenim okolnostima i
koje su, po nekim pričama što su stigle čak i do Zagreba,
bile povezivane sa nekim čudno nakaznim, ali vrlo
talentiranim slikarom.
Amir je, preko bratovog pisma, saznao kako je nakon
tog događaja njihova majka izgubila psihičku i mentalnu
ravnotežu i počela da živi u nekom svom unutrašnjem
svijetu koji je ostajao nedokučiv za Amirovog brata Enesa,
s kojim je, od svog odlaska u Zagreb, sve više gubio onaj
kontakt kojeg su kao nerazdvojni, pisanju skloni blizanci
imali u dječaštvu i ranoj mladosti provedenoj u Sarajevu.
Tek tada, preko nekih rođaka, doznao je kako su tekle
godine njegovog brata blizanca u Sarajevu. Naime, činilo
se da je Enes osjetio izuzetnu naklonost prema radničkom i
komunističkom pokretu, što je u to predratno vrijeme
bujao u našem gradu, i ubrzo se uključio u aktivno
djelovanje SKOJ-a i postao zapaženi aktivista. To je
vjerovatno doprinijelo tome da se njihov otac, kao ugledni
trgovac i bankar, sve više prikloni kockanju, koje ga je i
stajalo života jer je sve češće zalazio u kazino hotela
Evropa, gdje ga je fatalni požar i usmrtio. To kao da nije
mnogo smetalo Enesu, Amirovom bratu blizancu, koji je
cijelo svoje neveliko nasljedstvo prebacio u kasu lokalne
komunističke ćelija što ga je dovelo na značajno mjesto u
partijskoj hijerarhiji ove ilegalne političke organizacije.
Tako je postao urednikom zabranjenog partijskog lista
"Crveni pupoljak", u kojem je, pod pseudonimom,
objavljivao revolucionarne i angažirane pjesme i priče u
kojima je njegov književni talenat ostajao po strani zarad
jeftinog parolaštva.
Kako god, i Amir i Enes su tako nastavili svoje
književno stvaralaštvo, obojica pod pseudonimima. Ali,
Enes je to činio radi svjesnog partijskog karijerizma, a
Amir zbog nekih svojih mnogo neobjašnjivijih pobuda,
slutnji da postaje nevidljivi čovjek. U to ga je još više
uvjerilo mentalno zastranjivanje njegove majke koja je
podsvjesno odbijala da se sjeti Amira, tvrdeći da je njen
jedini sin Enes. Sva Amirova pisma majci ostajala su
bez odgovora. Tako je Amir Amrić, budući nevidljivi
čovjek, sve više, barem unutar sebe, postajao uvjeren da
njegova egzistencija nije stvarna. "Jer", kaže Amir u
jednoj rečenici, "čovjek je stvaran samo onda kada neko
vjeruje u njega. A u mene u to doba gotovo da više niko
nije vjerovao."

6.

Sudeći po onome što nam i kako Amir Amrić iznosi

u svojim zbrkanim sjećanjima, u to vrijeme došlo je do
jednog naoko bizarnog i gotovo halucinogenog doživljaja
u kojem, mnogo godina kasnije, pronalazi dio uzroka
koji su doveli do toga da danas o njemu pričamo kao o
nevidljivom čovjeku. Nakon očeve smrti, majčine ludosti
i političkog zastranjivanja njegovog brata blizanca Enesa,
zapostavio je školovanje i u potpunosti se posvetio pisanju
scenarija za stripove. U želji da bude primijećen, da se
kreće u nekom krugu ljudi za koje ne bi bio samo
pseudonim u zaglavlju nekog stripa ili obična brojka u
školskom dnevniku, počeo se kretati u bizarnim
krugovima zagrebačkih čudaka i ekscentrika. Između
ostalog, upoznao se sa, vjerovatno samozvanim,
doktorom Egonom Slavenskim, čovjekom koji je za sebe
tvrdio da je alkemičar i mistik, neko ko u sebi spaja
drevne i tajne misterije alhemije i magije sa
prosvjetiteljskim racionalizmom modernog doba.
U to vrijeme je takozvani doktor Egon Slavenski već bio
intrigantna ličnost nakon afere koja je u sudske anale
Kraljevine Jugoslavije zavedena kao "Slučaj malog
Kemičara". Naime, u suradnji sa ispostavom jedne češke
firme, Slavenski je na tržište izbacio komplet namijenjen
za dječiju igru i učenje pod imenom "Mali hemičar".
Taj komplet epruveta i retorti, popraćen brošurom
Slavenskog, trebalo je da djecu upozna sa tajnama hernije i
uputi ih u neke prirodne procese. Međutim, pokazalo se
da bi prikladnije ime za ovaj komplet bilo "Mali
alhemičar" i da je Slavenski malo presmiono djecu
upućivao na neke nimalo bezbjedne eksperimente. Stoga
je i došlo do nekoliko požara izazvanih dječijom
upotrebom tog kompleta i nakon toga je ova, nazovi
"edukativna igračka" povučena sa tržišta, a Slavenski i
firma koja se upustila u proizvodnju morali su platiti
poveću globu. Nakon toga, samozvani doktor Slavenski
posvetio se okupljanju, kako on kaže, "ezoteričnih
krugova prosvijetljenih Zagrepčana". Održavali su svoje
vikend-sastanke u njegovoj vili na Zrinjevcu. Kao što
rekosmo, u jedan od tih kružoka upao je i Amir Amrić,
otkrivši uskoro svoju naklonost ka ezoteriji i herniji. Vrlo
brzo postat će glavni suradnik doktora Egona Slavenskog,
koji naprosto kupuje pseću odanost inteligentnog mladića
uvažavajući ga kao ličnost i kao predanog suradnika.
Izgleda da Amiru ništa više nije ni trebalo i tada
definitivno ostavlja daljnje školovanje, uloživši sav svoj
imetak stečen pisanjem strip-scenarija u eksperimente
koje su on i dr Slavenski provodili. Po Amrićevim zabi-
Iješkama vidi se koliko mu je mučno i teško da detaljnije
progovori o svemu tome, i očito je da je tu, u dešavanji-
ma u vili doktora alhemije Egona Slavenskog, ostalo
mnogo nedorečenog i možda namjerno zamagljenog.
Ali, prateći naznake u njegovoj autobiografiji,
možemo shvatiti da su Slavenski i Amrić bili opsjednuti
traganjem za nekakvim životnim eliksirom, tajanstvenim
napitkom koji ljudskom biću omogućava dug, možda
beskrajan život. Ali, obojica su prekasno shvatili kolika
se zapravo cijena trebala platiti za jedno takvo
stremljenje. Kada su to spoznali, već je bilo kasno. Kasno
bar za Amrića, sarajevskog nevidljivog čovjeka.
Šta se tačno zbivalo u vili doktora Egona Slavenskog
na Zrinjevcu, gdje je uz pomoć Amira Amrića tragao za
takozvanim eliksirom besmrtnosti, to ne znamo sa
sigurnošću, a nismo sigurni da zna i Amir, koji u svojim
zabilješkama o tim zbivanjima piše sa očitim okolišanjem i
nervozom. Izgleda da su u jednom momentu otišli predaleko
u eksperimentu, da je došlo do neželjenih posljedica loše
isplaniranih poteza. U svakom slučaju, izbio je veliki požar
u kojem je stradao doktor Slavenski, a Amir dobio grozne
opekotine i pao u komu u kojoj je proveo dvije godine,
vegetirajući u državnoj zagrebačkoj bolnici. Tog vremena
Amir se sjeća vrlo konfuzno. A možda je to zato što to
vrijeme upravo vodi ka strašnom otkriću do kojeg je došao
u jesen 1939, svega nekoliko dana pred početak Drugog
svjetskog rata, vremena koje svojom konfuznošću i
nepredvidljivošću jeste pandan Amirovom životu.
Naime, u to vrijeme se budi iz kome, iznenada onako
kako je i pao u nju. Shvata da je sav i dalje u zavojima, da je
zadnje dvije godine gotovo neprimijećeno preležao u krevetu
u uglu bolničke prostorije, zaboravljen od doktora i
medicinskog osoblja, ponovo sveden na običan broj u
statistikama. Shvativši situaciju, ali i uvidjevši da se osjeća
sasvim dobro i da sve posljedice onog strašnog požara mora
da su odavno prošle, jedne noći iskrada se u WC i uz slabo
svjetlo uprljane sijalice skida zavoje sa lica. Ono što je tada
ugledao u ogledalu bilo bi dovoljno da svakog normalnog
čovjeka otjera u ludilo. Svakog, ali ne i Amira, čovjeka koji
je godinama nosio opsesiju o svojoj nevidljivosti. Jer, te noći,
Amir u ogledalu nije vidio ništa. Nije bilo njegovog odraza,
baš ničega. Amir Amrić konačno je bio postao nevidljivim
čovjekom u punom smislu te riječi. Te iste večeri iskrao se
iz bolnice i pobjegao u prohladnu zagrebačku noć. Kuda,
više nije bilo bitno. Amir Amrić, sarajevski nevidljivi čovjek,
pred sobom je tada imao sve vrijeme ovog svijeta.
Detaljniju rekonstrukciju sljedećih Amirovih godina
nužno reduciramo na ono najosnovnije. Tek nakon nekoliko
dana je saznao da njegova nevidljivost nije stalna, već da se
pojavljuje u neredovnim intervalima i da isto tako
nepredvidivo nestaje, bez ikakve Amrićeve mogućnosti da
upravlja tom nesvakidašnjom i zastrašujućom sposobnošću.
Ta ironija sudbine učinila je da Amir sada bude biće ni ovdje
ni tamo, da živi u vječnom iskoraku između snoviđenja i
varljive stvarnosti. Svoju nevidljivost, koja bi nekom možda
bila i darom, nije mogao iskoristiti ni na koji način. Počeo je
živjeti vječno umotan u zavoje, tvrdeći da je to zbog
posljedica požara. Vratio se svome starom poslu, pisanju
scenarija za strip, ali ne zadugo. Uskoro je rat zahvatio i
prostore Kraljevine Jugoslavije, a potom marionetsku
NDH, koja je Amira regrutirala. Amir Amrić se nerado
osvrće na taj period, i sve što možemo pretpostaviti jeste da
je rat proveo kao mobilizirani vojnik NDH, dospjevši čak i
do staljingradskog ratišta.
Nakon kapitulacije našao se u onim gomilama koje
su idući prema Italiji pokušale prebjeći pred nadirućim
partizanskim snagama i predati se zapadnim
saveznicima. Zahvaljujući svojoj nevidljivosti, uspio je
izbjeći pokolj kod Bleiburga i prebjeći u Italiju. Kao
potpuno apolitičan čovjek nema namjeru da se vrati u
Jugoslaviju, sada državu pod vrhovnom vlašću Tita i
njegove partije, već emigrira u SAD. Ali, i te godine ništa
mu boljeg ne donose. I dalje je samo broj, broj u
izbjegličkim kampovima, broj u spiskovima socijalne
pomoći, broj u biroima za zapošljavanje. Od zavoja na
licu nije se odvajao, iako je to stvaralo sve veću odbojnost
okoline prema njemu. Na kraju se skrasio u Chicagu,
kao potpuni samac.
Zahvaljujući svom odličnom znanju jezika, ponovo se
bavi pisanjem strip-scenarija, i to za velike kuće kao što
su DC ili Marvel, ali ponovo pod izmišljenim imenima.
Scenarije je slao poštom, a novac dobijao na isti način,
živeći povučeno u velikom stanu na periferiji Chicaga.
Kako su godine prolazile, njegov rad bio je sve bolji i
poznatiji, i pod jednim od svojih pseudonima postaje jedan
od najpopularnijih scenarista u Americi. Konačno,
sredinom sedamdesetih, jedna velika filmska kuća
otkupljuje prava na ekranizaciju jednog njegovog lika
koji preko noći postaje hit u cijelom svijetu.
Iako nikad usamljeniji, Amir postaje milioner a da ga
niko iz stripske ili filmske industrije nije upoznao. Zahvalju-
jući tom novcu, prestaje sa aktivnim pisanjem i polazi na
put, put bilo gdje, bilo kuda, samo što dalje od jednog stal-
nog mjesta. "Putovanje je bilo jedini lijek za moju nevidlji-
vost", kaže Amir, "jedini način da bar na čas zaboravim
da se ispod zavoja na mome licu više ne krije, možda, ama
baš ništa, pa niti moje vlastito sjećanje na sebe samog."

9,
Možda Amir Amrić, nevidljivi čovjek, nikada ne bi prestao
sa tim putovanjem da iznenada, dok je boravio u Rio de
Janeiru, nije dobio pismo od svoga gotovo
zaboravljenog brata blizanca Enesa. U početku se silno
iznenadio kako ga je brat uspio pronaći, jer se i dalje koristio
izmišljenim imenima, ali kada je pročitao pismo, stvari su
mu postale mnogo jasnije. Naime, njegov brat blizanac
Enes je u međuvremenu postao poznati jugoslovenski pisac,
pišući epske romane na temu NOR-a i NOB-a, i značajan
javni i društveni radnik na saveznom nivou. Upravo
zahvaljujući svojim izuzetnim vezama u vojsci i
kontraobavještajnoj službi, Enes, i dalje nastanjen u
Sarajevu, uspio je pronaći svoga brata Amira čak u Rio
de Janeiru. Amir jasno kaže da ga je ovo pismo silno
zaintrigiralo, ne samo zato što ga se neko sjetio nakon
toliko vremena, već stoga što je njegov brat, gotovo
paničnim tonom, tražio Amirovu pomoć. Zaintrigiran,
Amir se vraća u Sarajevo, prvi put nakon toliko decenija,
a sve probleme koje bi mogao imati radi svojih zavoja i
nerazgovijetnog identiteta uklonio je njegov brat blizanac
Enes svojim partijskim i državnim vezama.
Sreli su se jednog zimskog dana 1981. u Enesovom
sarajevskom stanu, istom onom u kojem sam nakon više
od deset godina pronašao zapis kojim nam sam Amir
Amrić pokušava rastumačiti svoj život. Taj susret, kaže
Amir, bio je potresan za obojicu. Za Amira jer je na licu
svoga brata blizanca vidio sebe kakav bi bio da se život
nije tako poigrao sa njim, a za Enesa iz nekog nejasnog
razloga što je smatrao da je Amir, iako nisu kontaktirali
već decenij ama, jedini čovjek koji mu može pomoći u
situaciji u kojoj se našao.

10.

I konačno, na samom kraju, puštamo Amira da o

tom događaju progovori svojim riječima, onako kako su
one zapisane u njegovoj autobiografskoj ispovijesti.
"Odmah mi je bilo jasno da sa Enesom nešto nije u redu,
iako je od života imao sve što se poželjeti moglo:
uvažavanje, imetak, književnu besmrtnost. Pa ipak, bilo je
tu nešto što ga je užasavalo. U početku sam mislio da je to
umjetnički jed radi literarnog i životnog kompromisa kojeg
je napravio odlučivši se da piše angažiranu komunističku
literaturu, u čiju je vrijednost, onako kako je stario, i on sam
sve više sumnjao i gadio je se. Međutim, ubrzo sam shvatio
da je u pitanju nešto sasvim drugo. I nisam morao mnogo
čekati da to saznam. Enes je bio opsjednut čovjek, opsjednut
na način koji se graničio sa ludilom. Tvrdio je, naime, da ga
proganjaju, da ga neki mladi, tajanstveni neznanac
pokušava sistematski uništiti. Sve je počelo tako što ga je taj
neznanac nazvao jedne kasne večeri i istresao se na njega
optužujući ga da je prodao svoje životne i književne ideale
za puko uvažavanje i lažne ovacije seljačkih političara, da
je prodao svoju dušu i talenat za jeftinu besmrtnost u
školskim udžbenicima i povlastice u jednom društvu u kojem
se u ime demokratije i ravnopravnosti otimalo siromašnim.
I kada je moj brat Enes bio spreman da spusti slušalicu i
pozove policiju da prijavi provokatora, neznanac sa druge
strane linije izdiktirao mu je, bolje reći izrecitirao pjesmu od
koje se Enesu sledila krv u žilama.
Naime, bili su to stihovi pjesme koju smo Enes i ja
napisali nekad davno u Sarajevu, zajedno, kada smo vje-
rovali u neke mnogo čistije ideale. Tu pjesmu ja sam
odavno bio zaboravio. Ali, Enes je bio ubijeđen da sam
ja taj koji ga je zvao, da želim da ga izludim i ponizim, da
ga psihički uništim. No, izgleda da je on već bio takav i
da taj poziv nije predstavljao ništa drugo do glas njegove
savjesti. Skočio je na mene i pokušao da me možda čak i
ubije, ne znam. Onesposobio sam ga i bez riječi napustio
njegov stan, shvativši kolika sam budala ispao što sam
uopće došao ponovo u Sarajevo. Sakrio sam se u hotel,
strepeći od policije koju je Enes mogao da pozove i
sveže mi je za vrat. Ali, te noći nije se ništa desilo.
Sljedećeg jutra otišao sam opet do Enesa, sa željom
da ovu nerazumnu insinuaciju okončamo mirnim putem.
Ali, ono što sam tamo zatekao bilo je daleko od bilo kakvog
mirnog raspleta. Moj brat blizanac Enes ležao je mrtav u
svome predsoblju. Kako mu u to doba ni žena ni djeca nisu
bili tu, ja sam bio prvi koji ga je našao. Koliko sam mogao
zaključiti, srčani udar bilo je to što ga je odvelo u smrt. Ali
nije to bilo ono što me je zaprepastilo, ne. U dnevnoj sobi,
okrenut mi leđima, ležao je kuhinjskim nožem proboden
neki mladić čija je smrt očito bila posljedica borbe ili
Enesovog napada. Kleknuo sam pored njega i okrenuo ga
na leda. Lice, to lice nikada neću zaboraviti dok sam živ",
kaže Amir Amrić i naglo završava ovaj pasus.

(BEZ NASLOVA)

Svijet je jedno veliko tkanje, i u njemu je sve

slučajno. Ne postoje zakonitosti, ne postoje pravila. Slučaj
je ono što određuje mjesto svakog od nas. U tom tkanju
mi smo niti i čvorići, linije koje se neshvatljivom logikom,
u kojoj možda i ima reda, ali je on od više vrste, linije
koje se, dakle, stalno susreću i razilaze, upliću i raspliću.
Ponekad u tom stalnom izatkavanju bude ravnoteže. Jer,
ni jedna se nit ne može zategnuti i uplesti dok se neka
druga ne rasplete i otpusti. Ali, kao što smo rekli, slučaj
je ono što određuje takve stvari.
Večeras, u osamnaestoj emisiji ciklusa "Josif i
njegova braća", probat ćemo da jednim nesvakidašnjim
primjerom konkretiziramo takvu tvrdnju, da je učinimo
dostupnom i vama, ma koliko naš primjer izgledao
bizaran, pa i pomalo zastrašujući. Stoga će i naša večerašnja
emisija biti nešto kraća no obično, ali to prevashodno
činimo da bi ono o čemu govorimo učinili sažetijim i
očitijim. Večeras, dakle, govorimo o čudnovatim igrama
podudarnosti i slučaja, nehotičnosti i nesvakidašnjosti, o
onome što se zapravo dešava svakome od nas, na sreću,
ne sa tako drastičnim konsekvencama kakve su doživjeli
junaci naše sarajevske životne storije, ljudi o kojima ćete
slušati u nastavku emisije.

2.
Da bismo demonstrirali ono o čemu smo govorili u
uvodu emisije, odlučili smo da metodom slučajnog, sta-
tističkog uzorka uzmemo dvojicu nasumično odabranih
naših sugrađana, koji su naizgled potpuno nepovezani i
van svakog dodira koji bi omogućio direktne uticaje je-
dnog na drugog. Kada smo počeli sa ovom bizarnom
istragom, a koja nam je odnijela poprilično vremena,
nismo ni slutili da ćemo postati svjedocima jednog finala
kakvog može isplesti samo neuhvatljivo tkanje sudbine i
slučajnosti. Ili, ipak, u svemu tome postoji neki red koji
je, u tom slučaju, zastrašujući? No, da pređemo na stvar.
Ljudi koje smo kao temu naše istrage odabrali
sistemom kompjuterskog izvlačenja jesu Sarajlije
Aleksandar Antonijević i Karim Zaimović. Jedina
slučajnost, na kojoj smo insistirali, pored istog grada, bila
je ista godina rođenja obojice, i Antonijevića i Zaimovića,
a to je 1971. Brižljivo smo pazili da u ostalim biografskim
podacima ne bude daljnjih, bar ne previše očitih slučajnosti.
Tako, dok je Karim Zaimović pohađao i završio Osnovnu
školu "Miljenko Cvitković", Aleksandar Antonijević učinio
je to isto sa školom "Veselin Masleša". Zaimović je docnije
pohađao Prvu gimnaziju, a Antonijevića smo mogli sresti
u Drugoj gimnaziji. Vojsku su također služili na različitim
mjestima. Karim je svoje vojničke dane provodio kao
protivvazdušni raketaš u Zadru, a Aleksandar u Školi
za rezervne oficire u Beogradu, gdje je do kraja vojnog
roka uznapredovao do čina rezervnog poručnika, dok
je, s druge strane, sve što je Karimu pošlo za rukom bilo
da ostane osamdeset posto gluh na desno uho nakon
jednog pokusnog gađanja. Možda baš u tom poremećaju
sa sluhom, koji se manifestirao u tome što je od tada pa
nadalje Karimu stalno zujalo u desnom uhu, možemo
tražiti izvjesne uzroke njegovih depresivnih ponašanja i
nestalnih faza nakon povratka iz bivše JNA, što se
ogledalo u tome da je već nakon jednog semestra napustio
Akademiju likovnih umjetnosti, da bi ga rat dočekao kao
studenta književnosti na lokalnom Filozofskom fakultetu.
Treba li reći, dolazak rata kao da je iskoristio da
privremeno zamrzne i taj studij.
S druge strane, Aleksandar Antonijević se po
povratku iz vojske pokazao kao izvrstan i marljiv student,
upisavši Pravo koje je u više nego rekordnom roku završio
neposredno pred izbijanje agresije na Bosnu i
Hercegovinu, kao da je baš znao da će doći rat. Zapravo,
mnoge indicije nam govore da je Aleksandar znao da će
rat izbiti, jer je njegov otac još od prvih poslijeratnih
demokratskih izbora u Bosni i Hercegovini bio jedan od
čelnika SDS-a. Po izbijanju rata, Antonijević je zajedno
sa porodicom napustio Sarajevo i preselio u Beograd,
gdje je njegov otac, koji je ostao na Palama, svojim
vezama dobio luksuzan četverosobni stan i uspio zaposliti
sina kao mladog pravnika u Karić banci.
Evo, ukratko, to su osnovni formalni životopisi Zai-
movića i Antonijevića koji su postavili pozornicu za naše
daljnje istraživanje, tim prije što se činilo da njih dvojica
u toj mjeri nemaju nikakve zajedničke veze i da će ovaj
projekat zapravo biti novinarski debakl. No, kao što smo
rekli, sudbina je htjela da sve to bude potpuno drugačije.

3.
Ni putem uporednog istraživanja njihovih životnih
aktivnosti nismo našli neku posebniju vezu između Zai-
movića i Antonijevića. Dapače, činilo se da se radi o
potpuno oprečnim karakterima. Aleksandar je od malena
bio zainteresiran za sport, pa je tako bio aktivni član
mnogih sportskih klubova, posebno se istakavši u fudbalu
i košarci. Istovremeno, mnogo je posvećivao i dopunskom
obrazovanju, pa je Antonijević do odlaska u vojsku već
tečno govorio engleski, francuski i italijanski. Poseban
afinitet je pokazivao i za južnoslovensku predaju i
književnost, što je naslijedio od svoga djeda Stevana,
aktivnog učesnika NOB-a i pukovnika u penziji, koji je
sve do svoje smrti 1987. živio sa Aleksandrovom
porodicom u prostranom stanu na Ciglanama, kojeg je
Aleksandrov otac Mihajlo dobio kao jedan od važnih
rukovodilaca u Energoinvestu.
S druge strane, Karim je od malena pokazivao
izrazite antipatije prema bilo kojem obliku sportskog
organiziranja, ne samo kao učesnik već i kao posmatrač
i često je znao frapirati svoju okolinu podatkom da je
svega jednom u životu bio na fudbalskoj utakmici. Ipak,
izraziti interes pokazivao je za strip, pa je već kao
trinaestogodišnjak počeo objavljivati prve tekstove o
stripu, s čime je nastavio i kasnije, pa je do momenta
kada je slučajnost nedavno povezala Aleksandrov i
Karimov životni put imao objavljenih već oko 300 eseja
0 stripu, što ga je učinilo jednim od autoriteta za tu oblast
na području bivše Jugoslavije, mada je malo ko iz njegove
okoline smatrao da je to podatak s kojim se može posebno
pohvaliti. Doduše, takvim ga je, sudeći po nekim
svjedočanstvima, smatrao i sam Karim. Istovremeno,
kao da je nastojao da se ničim ne bavi previše konkretno
1 stalno, neprestano skačući s projekta na projekat,
s ideje
na ideju, ostavljajući stvari manje-više nedovršenim i kao
takvim neupotrebljivim.
Za razliku od Aleksandra, Karim nije bio poliglota.
I pored dugogodišnjeg aktivnog učenja engleskog jezika
nije se trudio da obnavlja to znanje, tako da je ono na
kraju ostalo prilično krhko, karakteristično po dobrom
izgovoru pokupljenom iz filmova, ali sa, u najmanju ruku,
meksičkom gramatikom. Što se tiče Karimovih pokušaja
učenja francuskog i italijanskog, to samo govori u prilog
gore navedenim tvrdnjama o njegovoj nestalnosti, jer je
kurs i jednog i drugog jezika napuštao nakon svega
nekoliko predavanja kojima je prisustvovao.
Uz pomoć brojne ekipe suradnika koji su konsultirali
Aleksandrove i Karimove poznanike i prijatelje koji su
ostali u Sarajevu, nemamo podataka o njihovom
eventualnom poznanstvu ili sretanju na mjestima na koja
su izlazili. Svaki od njih kretao se u drugačijim društvima,
pri čemu su njihovi pominjani životni afiniteti samo
doprinijeli da ne dođe do kontakta između njih dvojice.
A ukoliko je do toga i došlo, to ne bi na takav usputan i
površan način imalo ikakvog uticaja na istragu koja nas
je dovela do poraznih podataka, koji su više nego zornim
dokazom da smo svi mi na neki od neuhvatljivih načina
povezani, da možda jedan mali pokret, neki nevažni
životni korak nekog od nas može drastično uticati i na
nečiji život. A tako je bilo i sa Aleksandrom Antonijevićem i
Karimom Zaimovićem.
Dakle, u našem sažimanju životnih puteva ove dvojice
ovlaš odabranih sugrađana, došli smo do ratne '92. i otpoči-
njanja srbijanske agresije na Bosnu i Hercegovinu, čime je
došlo do tako drastičnog raskoljavanja životnih puteva
Aleksandra i Karima.
Kao što smo rekli, po otpočinjanju rata, Aleksandar
je sa familijom napustio Sarajevo i otišao u Beograd,
gdje je, tako je bar on mislio, počeo novi život. Prema
podacima dobijenim od naših ilegalnh suradnika u
Beogradu, a koji su u zadnja tri mjeseca pažljivo pratili
Aleksandrov život, izgleda da on nije bio preveliki
pobornik četničkog divljanja i pored istaknutog mjesta
njegovog oca u takozvanoj vladi takozvane Republike
Srpske. No, ipak, ničim se nije mogla opravdati njegova
potpuna indiferentnost u odnosu na njegov rodni grad,
koji je sada gorio od četničkih granata. Sada, kada
upoređujemo sve dostupne podatke, prosto je neshvatljivo
kako je Aleksandar, kao rođeni Sarajlija i pravo gradsko
dijete, mogao pristati na uništavanje svog grada, u kojem
je, sudeći po svemu, imao vrlo sretno djetinjstvo, bio
perspektivni mladi pravnik i vjerovatno budući prvotimac
jednog uglednog sarajevskog košarkaškog prvoligaša.
Karim je, međutim, ostao u Sarajevu. Često je tvrdio
da je ostao jer je htio i da nije želio iskoristiti brojne prilike
za izlazak iz grada. Za pretpostaviti je da ih nije želio
iskoristiti i zbog činjenice što se i pored svojih godina nije
osjećao dovoljno sposobnim da negdje u inostranstvu
otpočne novi život. Na početku rata, jedan duži period
proveo je u policiji, zatim u Armiji Republike Bosne i
Hercegovine, da bi potom otišao u magazin "BH Dani",
gdje je do sudbonosnih događaja bio jedan od urednika.
Živio je život karakterističan za svakog prosječnog
građanina Sarajeva, mada je, sudeći po tvrdnjama njegove
najbliže okoline, zahvaljujući organiziranosti porodice, a i
sreći, primirje u februaru 1994. dočekao čitav.
Ono što je nama sada posebno zanimljivo, a što je
bilo jednim od naizgled nasumičnih činilaca koji je do-
veo do stvaranja sudbonosno čudnovate veze između
njegovog i Aleksandrovog života, bilo je to da je Karim
bio i stalnim suradnikom popularne lokalne radio-stani-
ce Zid Sarajevo. Iz subote u subotu, pripremao je i vodio
emisiju "Josif i njegova braća". U početku, emisija je
bila zamišljena kao svojevrstan kvaziradijski kulturni
magazin u kojem bi se baratalo isključivo izmišljenim
podacima. No, emisija se polako pretvarala u niz za-
prepašćujućih istraživanja koje je Karim preduzeo i u
kojima je slušateljima otkrivao čitav niz nepoznatih fe-
nomena kao što su sarajevski vampir, džinovski pacovi
u katakombama ispod grada i slične stvari.
Tako bi i nastavio da nije bilo njegove emisije od
12. marta 1994. godine. Ta emisija, u kojoj je gostovala
splitska klapa "Omiš" iz Trogira, bila je inicijalna kapisla
koja je konačno ujedinila nasumične niti Aleksandrovog
i Karimovog života, koje su se do tada plele odvojeno i
svaka za sebe. Od tada pa nadalje, slučaj kojeg neko i
sudbinom zove preuzeo je kontrolu nad daljnjim
uplitanjem.
Šta se zbilja desilo? Teško je o tome govoriti s
potpunom sigurnošću. Ostaju nam brojne pretpostavkt
No, zahvaljujući timu naših logističara, uspjeli smo doc
do one verzije koja se najviše približila događajima ko
su svoju završnicu dobili na način kojeg čak ni najdaroviti
maštari ne bi mogli osmisliti. Naime, šta se zbilja desilo
Kao što rekosmo, emisija "Josif i njegova braća
na Radiju Zid Sarajevo od 12. marta 1994. poslužila j
Karimu Zaimoviću za ugošćavanje klape "Omiš"
četvorice simpatičnih Dalmatinaca koji su potakl
najiskrenije simpatije slušateljstva ove emisije, brojnije
iz subote u subotu. No, ova emisija, kao i brojne druge
bila je često slušana i među nekim ljudima koji su s
svojom voljom ili mobilizacijom našli u redovim;
samozvane srpske vojske na okupiranim teritorij am;
grada. Tako je slučaj htio da je te subote tu emisiju slušat i
Dobrilo Nikolić, rođeni dvadesetdvogodišnji Sarajlija
koji je u aprilu 1992. otišao na Pale i prijavio se ka<
dobrovoljac u četničku armadu. No, kako su godine rat;
prolazile, Nikolić je gubio sve više od svoga srpskoj
poleta, tako da je na kraju postao samo rezigniran
gubitnik, bez ikakve nade za budućnost osim da odgul
još neodređeni broj godina u iskrpljenoj uniformi.
Slušajući tu emisiju, Dobrilo je na vlastite
zaprepaštenje prepoznao jednog od gostiju. Bio je to Jure b
Omiša, čovjek u čijoj je kući Dobrilo sa familijom česte
odsjedao u periodu ljetnih odmora. No, onaj koga se Dobrilc
sjetio bio je upravo Aleksandar Antonijević, njegov vršnjak s
kojim se igrao baš tada na moru, u Trogiru, jer je
Antonijevićeva porodica odsjedala u istom ugodnorr
kućnom pansionu simpatičnog Trogiranina Jureta. Nikolić,
koji sa Aleksandrom već godinama nije imao nikakvog
drugog kontakta, zapitao se šta je bilo sa njegovim
nekadašnjim prijateljem. U vrijeme kada je bio slobodan
od boravka na liniji na Grbavici, sasvim slučajno je saznao
da je Aleksandrov otac zapravo jedan od glavešina na
Palama. U Dobrilu, umorenim silnim ratovanjima i
besperspektivnošću svoga daljnjeg života, sinuo je vrlo labav,
ali u slučaju da upali, isplativ plan. Doznao je Aleksandrov
broj telefona u Beogradu i nazvao ga. Aleksandru je trebalo
vremena da se sjeti ko je Dobrilo Nikolić, ali kada se prisjetio,
vrlo srdačno je pozdravio svoga starog morskog prijatelja.
Možemo zaključiti da je Aleksandru bilo drago, jer mnogo
vremena je prošlo otkako je imao kontakt sa bilo kim ko je
imao veze sa Sarajevom. Izgleda da je ta srdačnost bila
doista iskrena, jer je, na Dobrilovo iznenađenje, Aleksandar
prihvatio Nikolićev poziv da ga u subotu posjeti na Grbavici,
gdje je Dobrilo, navodno, trebao napraviti veliku
rođendansku proslavu na kojoj bi se okupilo još nekoliko
Aleksandrovih starih prijatelja. Zapravo je Dobrilov plan
bio vrlo jednostavan. Želio je iskoristiti svoje labavo
poznanstvo sa Aleksandrom da bi se domogao štele kod
Antonijevićevog oca, ne bi li mu ovaj sredio neki otpust iz
vojske.
I tako, u subotu, 19. marta, Aleksandar je bio na
Grbavici.

5
Nismo u stanju da u potpunosti rekonstruiramo
Aleksandrovo daljnje ponašanje te subote. No, ono što
je bio rezultat toga jeste činjenica da su obojica, i Do-
brilo i Aleksandar, do popodneva bili pod priličnim
uticajem alkohola, pa možda čak i opojnih droga koje je
Aleksandar vrlo lako mogao donijeti iz Beograda. I, oko
šest sati, Dobrilo je odlučio da Aleksandra provede po
srpskim položajima iznad Sarajeva, a zahvaljujući
Aleksandrovom uticajnom prezimenu, dobili su dozvolu
da odu i do onih položaja koji su izmakli kontroli
UNPROFOR-a i na kojima se još uvijek nalazilo srpsko
teško oružje okrenuto na grad. Zavalivši se na od
proljetnog sunca zagrijanu zemlju pored jednog
protivavionskog topa, počeli su da Ijušte flašu viskija koju
je Aleksandar dobio tog jutra od sretnog mu oca koji je
bio zadovoljan što svoga, za srpsku stvar do tada
nezainteresiranog sina vidi baš na obroncima iznad
"muslimanskog Sarajeva", kako bi on volio nazvati
glavni grad Bosne i Hercegovine. Baš je tada Dobrilo,
koji je nosio tranzistor sa sobom, upalio Radio Zid i stigao
na sami početak osamnaeste po redu emisije "Josif i
njegova braća", koju je i te subote, 19. marta 1994, vodio
Karim Zaimović, drugi slučajni uzorak naše večerašnje
istrage.
A šta je bilo u toj emisiji? Zapravo ništa. Bio je to
jedan od onih dana kada Karim sve do neposredno pred
emisiju nije imao stvarnu ideju šta da mu bude tema. I,
pred samu emisiju, palo mu je na pamet da napravi
emisiju o tome kako je sve slučajno i da ništa nije
određeno pravilom, da sve ima uticaj na sve. Izmislio je
ime Aleksandra Antonijevića i odlučio da napravi njegov
životopis u kojem bi ga, sve u funkciji emisije, poredio sa
sobom kao likom vlastite emisije, a što, ako ćemo iskreno,
i nije baš previše originalno.
Šta je stvarno navelo Karima na odabir takve teme?
Možda želja da sam sebe promovira? Nismo sigurni u
to. Prije će biti da mu je njegova podsvjesna imaginacija
u zadnji čas ponudila baš tu ideju i on ju je, neposredno
pred emisiju, nabacao na papir, čak se dvoumeći da li da
nazove producenta i, pravdajući se nekom lažnom
bolešću, otkaže emisiju, a ovu temu obradi malo složenije.
Da je tako bilo, stvari bi danas potpuno drugačije završile.
Ali, slučaj, baš slučaj htio je da Aleksandar Antoni-jević
postoji i da baš u tom trenutku emitiranja emisije sluša
svoj životopis izložen u emisiji "Josif i njegova braća".
Momentalno se razbjesnio, pitajući se otkud tom Karimu
pravo da barata njegovim životom. I eto, sve je bilo
spremno za završni čin igre slučajnosti, slučajnosti koja je
u tkanju sudbine jednu nit opustila da bi drugu zategla.
Naime, da nije Clinton postao predsjednik Amerike,
ko zna da li bi baš tada bio napravljen sporazum
između Bošnjaka i Hrvata. A da nije bilo tog sporazuma,
svakako da klapa "Omiš" iz Trogira ne bi došla na
gostovanje u Sarajevo i ne bi bila gost u emisiji "Josif i
njegova braća". Da nije gostovala, Dobrilo Nikolić u
jednom od članova klape ne bi prepoznao svog neka-
dašnjeg dalmatinskog domaćina Jureta, pa se ne bi ni
sjetio svoga prijatelja Aleksandra Antonijevića. Ne bi ga
tako ni pozvao te subote u posjetu na Grbavicu, a i pita-
nje je da li bi se Aleksandar odazvao baš tog dana da mu
Dobrilo nije probrusio uspomene pomenom Jureta i tro-
girskih dana. Ne bi, dakle, te subote, 19. marta 1994, bili
na jednom od rijetkih položaja oko Sarajeva koje nije
bilo pod kontrolom UNPROFOR-a, i ne bi bili prilično
pijani dok su slušali sami kraj osamnaeste emisije "Josif
i njegova braća" u kojem je Aleksandar, taj Aleksandar
iz emisije, za kojeg je Karim mislio da je imaginarna
ličnost, trebalo da uradi nešto sudbonosno.
No, Aleksandar na obroncima iznad Sarajeva nije
čuo šta je trebao uraditi. Toliko je bio bijesan i pijan da je
priskočio topu i iz njega ispalio jedan projektil na Saraje-
vo, svjesno kršeći primirje.
I upravo dok je u----- sati Karim Zaimović želio
da završi emisiju tako što će Aleksandar ispaliti jednu
nasumičnu granatu na grad, nasumični projektil kojeg je
ispalio Aleksandar igrom slučaja našao je put do radij-
skog studija. Čudnovatom igrom sudbine, ne povrijedivši
nikog drugog, uletio je u voditeljsku kabinu. To je bio kraj
emisije, osamnaeste emisije "Josif i njegova braća", u
kojoj je

Pogovor

ČOVJEK KOJI JE NASLUTIO

SVOJU SMRT
Ozren Kebo
 ... Ali oni su tu, blizu. To znam, nemam još puno
vremena, smrt.
Ne znam tačno kad je onaj stvarni Karim Zaimović
ovo zapisao. Znam kad su ga sustigli. Prvog avgusta
1995. godine doletjele su tri granate. Druga je pala
stotinjak metara daleko od njega. Geler ga je pogodio u
glavu. Bio je to kraj. Kraj koji se otegao na trinaest dana
kome. Čak je i nju naslutio:
Sudbina se poigrala sa mnom. Sta se onda desilo?
U jednom momentu samo čujem zujanje i ništa drugo,
nikakav drugi zvuk. U tom momentu preselio sam se u
svijet tišine, gledao sam oko sebe ljude koji se krevelje,
otvaraju usta, vjerovatno mi nešto govore, ali sve je to
za mene bio tada jedan sasvim drugi svijet... i to nesno-
sno zujanje, koje nije prestajala, koje se samo pojača-
valo čineći da stvari izgledaju zaista dramatično, l o
tome se da pričati na drugi način...
Zamišljam ga kako noću radi. Deset je sati, upravo je
počeo policijski, grad tone u san, a njegovo vrijeme tek
počinje. Napolju je minus pet. Unutra nula ili, eventualno,
plus jedan. U polumraku humanitarne svijeće koja daje
slabu svjetlost, ali zato dobro čađi, on sjedi nagnut nad
svojim laptopom. To je njegov izbor, to da ignorira one
silne derneke koji su svom silinom bjesnili u okupiranom
gradu i da se asketski posveti odgonetanju znakova koji
su ga opsjedali. Sati sporo prolaze. Teško je izdržati tu
samoću, tu hladnoću, to beznađe, pa logističku podršku
Karim dobija od nane Sejde. Otmjena starica svu noć,
dok on piše, hoda jedinom slobodnom putanjom kroz
sobu, od kredenca do ležaja i nazad, ni za trenutak ne
prestajući sa svojim unutarnjim monologom. Dok je ona
ubjeđivala davno nestalu prijateljicu u ispravnost svoje
odluke da uradi to što je uradila, tamo za stolom odvijala se
prava drama. Upravo je prijetila opasnost da čovječanstvo
zauvijek ostane bez strašne tajne o džemu od malina. Baš
tu, za tim starinskim stolom, pod svjetlošću te nekvalitetne
svijeće, svega desetak kilometara vazdušne linije od Pala,
otvara se čudesni svijet intriga, špijunaže, istraga, a svim
tim fenomenima zajednička je jedna stvar - strast. Karimova
strast za pisanjem, strast za fabulom, strast za ritmom,
strast za stvaranjem jednog novog svijeta, pošto se ovaj
postojeći upravo u tim trenucima razrušavao pod
granatama...
Njegov naum bio je lukav. Dobro raspoređenim
historijskim zamkama - jer historija je, znamo to dobro,
tek materijal za manipulaciju, literarnu ili političku, to je
sasvim svejedno - ovaj intrigantni pisac namjeravao je da
usamljenost i nevažnost Sarajeva, baš kao i svoju osobnu,
nadide dramatičnim otkrićima. Isključivi zadatak tih
otkrića bio bi da našu skrajnutu varošicu - skrajnutu samo
u geografskom, ne i u historijskom smislu - ponovo vrate
u centar svjetskih zbivanja, gdje joj je jedino i mjesto. Put
do vraćanja te nasilno otete slave vodio je preko mreže
davno izgrađenih, potom zaboravljenih, pa onda
zahvaljujući ovom rukopisu ponovo otkrivenih podzemnih
kanala. A tamo su čekali džinovski pacovi...
Sve što je u ovoj knjizi objavljeno ostalo je
nedovršeno. Čak i one priče koje imaju prividan kraj.
Košmarna rečenica govori o nedovršenom poslu i o
uslovima u kojima je zbirka nastajala. Pisao je u laptopu,
bez mogućnosti da isprinta tekstove, što je preglednost
napisanog svodilo na najmanju moguću mjeru. Pisao je
pod svjetlošću svijeće, koja je tu preglednost dalje sužavala.
I, na kraju, pisao je noću, u hladnoj sobi, što naše
sposobnosti bitno ograničava. Kasnije je namjeravao, to
sam saznao iz razgovora s njim, ali i konsultirajući više
pouzdanih svjedoka, od njegovog oca, majke i sestre, pa
do najbližih suradnika, da višestruko pročisti pripremljeni
materijal. Pošto to nije stigao da uradi, jer jedna stvarna
granata sa Pala nepogrešivo je slijedila putanju i zadatak
svoje dvojnice iz Karimove priče, namjeravao sam da se
osobno upustim u taj "mazohistički poduhvat", kako su
ga neki okarakterizirali. Ali samo namjeravao. Opasni
ogranak sarajevskih masona, "T-2" (što je, upućeni kažu,
tek skraćenica od punog naziva "Tulumba dva", a to je
opet, tvrde oni još upućeniji, tek sažetak drevnog bosanskog
naputka koji u cjelosti glasi: "Nikad ne jedi prvu tulumbu,
jer je njena agda najotrovnija; jedi drugu", a kojeg su - taj
ogranak - sačinjavali Zdravko Grebo i Marko Vešović,
dva krajnje mutna i opasna tipa, višestruko povezana sa
američkim i evropskim ložama), spriječio me u tom
naumu, organiziravši pravu hajku na mene.
Tako sam, spašavajući sopstvenu kožu, ove priče
u život morao otpustiti u njihovom originalnom, ali ne-
adekvatnom i mjestimice neprohodnom obliku. Ponudu
pomenutog ogranka da za drugo izdanje pripremim svoju
verziju Karimovog rukopisa, sa gnušanjem sam odbio,
jer ja se u taj posao nisam htio upustiti radi sebe, nego
radi Karima. Tako knjiga u štampu odlazi onakva ka-
kvom ju je uobličila prerana smrt njenog autora. Nije mi
preostalo ništa drugo nego da konstatiram kako je stvarni
život cinično isposlovao zaplet iz njegove priče "Grana-
ta", u kojoj glavni junak, koji se, kakve li zaprepašćujuće
slučajnosti, također zove Karim Zaimović, iza sebe os-
tavlja nedovršenu priču jer je granata uletjela u studio u
kojemje on tu priču upravo privodio kraju.
Taj uzajamni, isprepleteni odnos mašte i stvarnosti, u
kojem je mašta stvarnija od stvarnosti, a stvarnost
nevjerovatnija od mašte, jer je teško uhvatiti onaj
trenutak kad se pretapaju jedna u drugu, natjerao me je
da se upustim u neizvjesno i nadasve opasno istraživanje
za koje sam u tom trenutku mislio da će biti rutinski
posao. Ali ne određujemo mi šta je rutina, niti unaprijed
možemo znati ishod bilo kojeg poduhvata u koji se upustimo.
Ono što su mi dostavili moji izvori još jednom me je uvjerilo
da rutina, u stvari, ne postoji, pogotovo kada se unaprijed
računa sa njom, da je cijeli ovaj život neizvjestan, a da nas
neizvjesnost opskrbljuje najnevjerovatnijim obratima. Preda
mnom se otvorio svijet koji sam do tada s prezirom
ignorirao, svijet u kojem je postojala čvrsta veza između
Poncija Pilata, templara, CIA-e, džinovskih pacova,
podzemnog Sarajeva, Radio-Zida, sarajevskog magazina
"Dani", tog legla masona i najmoćnijih špijunskih
organizacija, odmetnutih krava-terorista iz jednog sela na
sjeveru Norveške, tamo prema Grenlandu...
Zato treba upozoriti naivne, dok još ima vremena
i dok još nije kasno, da ništa na ovom svijetu nije slučaj-
no, da je sve povezano tananim nitima uzroka i posljedi-
ca, potreba i zadovoljstva, sklonosti i odbojnosti.
U stvari, kad sam na kraju povezao sve raspoložive
podatke, preda mnom se izatkala priča čiji je autor
mogao biti samo jedan takav majstor manipulacije kakav
je Karim. Ostala je još samo jedna sitnica, da se odgovori
na završno pitanje i tako zauvijek sklopi mozaik koji je
prijetio da, svojom misterioznom nesavršenošću i
katastrofalnim konotacijama koje je ta nesavršenost
sijala svuda oko sebe, izazove novu lavinu intriga, istraga
i misterija, popraćenih serijom nerazjašnjenih ubistava:
dakle, da li je Karim Zaimović, taj neviđeni majstor
manipulacije, bio agent CIA-e, tajni špijun KGB-a,
mason, daleki potomak templara, ili je sve one
konstrukcije zapravo preuzeo iz čarobnih priča svoje
nane. Da bih otkrio odgovor na ovo pitanje, trebao mi je
završni dokaz: "Zbirka propisa o porezima u Kraljevini
SHS", broširana monografija firme "Husić i kćerke",
obnovljeno izdanje iz 1939. godine, u čijim se koricama
nalazila brižljivo sašivena stravična tajna o porijeklu
Karimovih rukopisa...
Uz pomoć svojih izvora iz MUP-a, a na osnovu
informacija mog pouzdanog dojavljivača iz inostranstva,
te opsežne i na vrijeme sklonjene dokumentacije Osnovne
organizacije Saveza komunista Centar Sarajevo, došao
sam do knjige, pažljivo rasparao korice, pronašao tajni
spis i zapanjio se od onoga što sam pročitao. Napisat ću
to što sam otkrio, pa šta bude, nije me strah. Ja se nikad
i ničeg nisam plašio. Karim je, zapravo, bio savršen.