Professional Documents
Culture Documents
Historijski Mitovi PDF
Historijski Mitovi PDF
NA BALKANU
ZBORNIK RADOVA
POSEBNA IZDANJA
Knjiga 1
Izdavač:
Institut za istoriju, Sarajevo
Za izdavača:
Dr. Husnija Kamberović
ISBN 9958-9642-1-X
1. međunarodna konferencija Balkanska društva u
promjenama - Upotreba historijskih mitova (2002 ;
Sarajevo)
COBISS.BH-ID 12434182
HISTORIJSKI MITOVI
NA BALKANU
ZBORNIK RADOVA
Sudionici Konferencije
Otvaranje Konferencije
Diskusija na Konferenciji
Diskusija na Konferenciji
Uvod
1
Tim Judah, e Serbs: History, Myth and the Destruction of Yugoslavia, New Haven: Yale
University press, 2000; Robert Kaplan, Balkan Ghosts, New York: St. Martin’s Press,
1993; Noel Malcolm, A Short History of Bosnia, London: Macmillan, 1994, Noel Mal-
colm, A Short History of Kosovo, London: Macmillan 1998, Dunja Melcic, ed., Der Jugo-
slawien-Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen, Opladen/Wiesbaden,
Westdeutcher Verlag, 1999.
2
Vidjeti, npr. analizu Godišnjice Pearl Harbora 1991. g., autora Geoffrey M. Whitea, kao
‘mitske historije’. Geoffrey M. White, ‘Mythic History and National Memory: the Pearl
Harbor Anniversary’, Culture and Psychology
Psychology, 1997, vol 3(1), str. 63-88.
Ova dva stava prema mitu, pokazaću kasnije, mogu se naći ne samo u
proučavanju historijskih mitova, već oni prožimaju sve naučne discipline.
U našem smo projektu izdvojili - sa ciljem posebnog razmatranja - jednu
podgrupu historijskih mitova koji imaju sasvim naročite društvene posljedice.
To su mitovi koji funkcioniraju kao mehanizmi što različite zajednice razgra-
ničavaju i obilježavaju jedne od drugih. Faktori koji navode članove dvije gru-
pe da jedni druge vide kao različite, a ne kao članove jednog te istog kolektiva,
često su ‘mitski’ a ne ‘činjenički’. Razlike se nalaze u ‘glavi’, u percepciji, a ne
u vidljivim društvenim ili kulturnim osobinama. Time ne želim kazati da
nema objektivnih razlika između kultura i društava. Svakako ih ima, ali takve
razlike se rijetko povlače prema jasnim, uredno iscrtanim šemama po kojima
granice raznih kultura koincidiraju i jedna drugu učvršćuju. Umjesto toga
ćemo često ustanoviti da se mapa tradicija u pogledu načina ishrane i načina
odijevanja u nekom konkretnom regionu sasvim razlikuje od mape arhite-
ktonskih stilova, a da ne spominjemo lingvističke ili religijske mape. Susjedne
zajednice koje su vezane za istu religiju i koje jedu istu hranu, ipak često je-
dna drugu vide kao zasebne, recimo zbog jezičkih razlika. Takvi slučajevi su
sasvim uobičajeni, ali ne dokazuju da je jezik krajnji pokazatelj identiteta. U
drugim slučajevima - bivša Jugoslavija je tu primjer - ljudi govore vrlo blisko
vezane jezike, a ipak sebe vide kao članove zasebnih zajednica, pozivajući se
pritom na neke druge faktore razlikovanja.
Koje od dijakritika, koje su izdvojene kao odlučujuće i najbitnije, jesu hi-
storijski uslovljene? Tvrdnje o zasebnosti koja se temelji na objektivnim osno-
vama održavaju se, međutim, njegovanjem historijskih mitova. Takvi mitovi
- o vlastitom društvu i o društvu susjeda - pomažu uvođenju reda u jednom
neurednom kulturnom krajoliku. Mitske priče o različitom porijeklu, o tome
kako su grupe u prošlosti međusobno djelovale i borile se kako bi jedna dru-
goj pomogle, i slično, mogu funkcionirati kao zamjena, ili ono što povećava
‘stvarne’ razlike. One omogućavaju članovima grupa da potisnu i zanemare
očite sličnosti, a pojačaju mimo svake mjere stanovite razlike između sebe i
‘drugog’. U nastavku rada izložiću tri različita tipa historijskih mitova, što se
koriste kao razgraničavajući mehanizmi u balkanskim društvima, i drugdje
- koje sam odlučio nazvati mitovima o samosvojnosti ((sui sui generis)
generis),, o predziđu
((ante
ante murale)
murale),, i starini (antiquitas).
3
David Friedrich Strauss, e Life of Jesus, translated by Marian Evans. New York: Calvin
Blanchard 1860 (republished 1970), vol. 1, pp. 12-69.
4
Rudolf Bultmann, ‘New Testament and Mythology’, in Robert A. Segal, eories of Myths.
New York: Garland, 1996, vol. 3, p. 38.
5
Mircea Eliade, Images and Symbols: Studies in Religious Symbolism, Princeton: Princeton
University Press 1991, str. 11. Originalno objavljena 1952.
6
Ibid, str. 19.
7
Ovo je dio priče o tome da je u međuratnom periodu Eliade bio povezan sa Gvozdenom
gardom u Rumuniji, fašističkim pokretom sa plodnom produkcijom historijskih mitova.
Vidjeti: Robert Ellwood, e Politics of Myth: A study of C.G. Jung, Mircea Eliade, and
Joseph Campbell, New York: SUNY press, 1999, str. 79-126.
8
Lars Sjögren, Sigmund Freud, mannen og verket
verket, Oslo: Aschehoug, 1990, str. 238.
Društvene nauke
9
J. A. C. Brown. Freud and the Post-Freudians, Harmondsworth: Penguin, 1972, str. 48.
10
C. G. Jung, ‘e meaning of psychology for modern man’, in Civilization in Transition,
London: Routledge and Kegan Paul, 1964, str. 148-49. Naglasak dodan.
11
C. G. Jung, ‘Wotan,’ in Civilization in Transition, op. cit
cit, str. 179-193. Vidjeti i Ellwood,
op. cit., str. 37-77.
12
Ottar Dahl, Problemer i historiens teori, (Oslo: Universitetsforlaget, 1986), str. 105.
13
Eric Hobsbawm, ‘Debunking ethnic myths: History is a weapon against an invented past-
if we are brave enough to use it’, Open Society News, Winter 1994, str. 1-11 i 16.
14
Noel Malcolm, Kosovo-A Short History, London, Macmillan 1998, xxvii.
15
Sonja Puntscher Riekmann, ‘e Myth of European Unity’, in Hosking and Schöpfl in,
Myths and Nationhood, New York, Routledge, 1997, str. 61-62.
16
Wendy Bracewell and Alex Drace-Francis, ‘South-Eastern Europe: History, Concepts,
Boundaries’, Balkanologie, vol. 3, no. 2 (December 1999), str. 54.
17
Anthony D. Smith: Myths and Memories of the Nation, Oxford: Oxford University Press,
1999, str. 88.
18
George Schöpfl in, ‘e functions of myths and a taxonomy of myths’, in Hosking and
Schöpfl in, Myths and Nationhood, str. 19.
19
Ibid, str. 19 i 20.
20
Ibid, str. 22.
21
Ibid, str. 22.
22
Mada je Schöpfl in stručnjak za Istočnu Evropu, iznenađuje donekle to što ne raspravlja o
tome kako se njegove teorije odnose na nedavne ratove u bivšoj Jugoslaviji.
23
Ibid, str. 24-25.
popratna pojava. Mitovi jedne zajednice nisu stvoreni radi komunikacije unu-
tar jedne grupe te stoga tu loše funkcioniraju. Ja opet smatram da tendencija
razgraničavanja grupa, kojom se neki pojedinci i pojave smještaju unutar a
drugi van te granice, nije ni nebitan ni usputan aspekt stvaranja mitova već je
to zapravo glavna pokretačka snaga koja stoji iza stvaranja historijskih mitova
jedne grupe. Iznenađuje donekle da Schöpflin to priznaje kad zapaža da su
‘oni koji ne učestvuju u mitu po definiciji isključeni. Sve zajednice priznaju
ovu vrstu granice. Mit je, dakle, ključni element stvaranja jednog zatvorenog
prostora i nastanka kolektiva.’24
Upravo ta razgraničavajuća funkcija historijskih mitova je ono što je u
samom središtu pažnje ove konferencije i ja ću se sada time pozabaviti.
24
Ibid, str. 20.
25
omas Hylland Eriksen ukazuje na to da su Čikaška škola, proučavanje Bakarnog poja-
sa, te Edmund Leach pripremili najveći dio temelja za ovaj novi odmak. Vidjeti omas
Hylland Eriksen, Ethnicity and Nationalism, London: Pluto press, 1993 str. 37.
26
Anthony P. Cohen, ‘Boundaries of consciousness, consciousness of Boundaries’, in Hans
Vermeulen and Cora Govers, eds., e Anthropology of Ethnicity: Beyond Ethnic groups
and boundaries str. 59. Vidjeti i rad Katherine Verdery u istom tomu. Politolog Iver B.
Neumann ukazuje na to da je ova promjena paradigme najjača u političkim naukama, ali
njegovi radovi pokazuju da je naposlijetku imala efekta i na tu disciplinu. Vidjeti Iver B.
Neumann, e Uses of the Other: “e East” in European Identity Formation, Minneapolis:
University of Minnesota Press, str. 4-7. Druga plodonosna promjena Barthovih uvida u
političkim naukama je djelo Daniele Conversi, ‘Nationalisml, Boundaries, and violence,’
Millennium 28, no, 3, 1999, str. 553-584.
27
Hylland Eriksen, Ethnicity and Nationalism, op. cit, str. 34.
28
Anthropology of ethnicity
ethnicity, 16.
29
Fredrik Barth, ‘Introduction’, 35,
30
Ibid.
31
John A. Armstrong, Nations before Nationalism, Chapel Hill, the University of North
Carolina Press, 1982, str. 8-9
32
Ibid 51.
33
Victor Shnirelman, e Value of the Past: Myth, Identity and Politics in Transcaucasia, Osaka:
National Museum of Ethnology
Ethnology, 2001 .
34
Vidjeti, npr. Ottar Dahl, Norsk Historieforskning i 19. og 20. århundre. Oslo: Universitet-
sforlaget, 1970, str. 39-45
35
(Andrew Wilson), ‘National history and national identity in Ukraine and Belarus’, in
Graham Smith, Vivien Law, Andrew Wilson, Annette Bohr, Edward Allworth: Nation-
building in the Post-Soviet Borderlands. e Politics of National Identities, Cambridge, Cam-
bridge University Press, 1998, str. 25. Naglasak u originalu. Vidjeti i Pål Kolstø, Political
construction sites. Nation-building in Russia and the post-Soviet States, (Boulder, Colorado:
Westview press, 2000, poglavlja 3, 8, i 9.
36
Za koncept uspostave drugoga, vidjeti Iver B. Neumann, ‘Russia as Central Europe’s
Constituting Other’, East European Politics and Societies, 7, 2 (Spring 1993) str. 349–370.
37
Adrian Hastings: e Construction of Nationhood: Ethnicity, Religion and nationalism.
Cambridge, Cambridge University press, 2001, str. 170. Za odnose moći između etni-
čkih grupa, vidjeti R.A Schermerhorn, Comparative ethnic relations: a framework for theory
and research. New York: Random House, 1970.
38
Ivan Colovic, ‘Symbolfiguren des Krieges. Zur politischen Folklore der Serben’, in Dunja
Melcic, ed., Der Jugoslawien-Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen,
Opladen/Wiesbaden, Westdeutcher Verlag, 1999, str. 309. Citat je uzet iz jedne knjige
Radovana Samardžića.
39
Ta verzija bi svakako sadržala i jedan mitski element u vezi sa nekim balkanskim velikaši-
ma i njihovim podanicima, uključujući mnoge Srbe, koji su se borili na osmanskoj strani.
Vidjeti Wayne S. Vucunich and omas A. Emmert, Kosovo: Legacy of a Medieval Battle,
Minneapolis, Minn: University of Minnesota, 1991.
tava granicu oko grupe jednako čvrstu na svim stranama, razlike koje odvajaju
grupu od jednog susjeda povećane su mimo svake mjere, dok su granice u
drugim smjerovima umanjene.
Murus, ili ‘zid’ je, naravno, po definiciji metafora o granici, o posljednjoj
liniji odbrane kozmosa ili poretka stvari od sila haosa. Mit o ante murale na-
glašava da je grupa sastavni dio istinske civilizacije, ali i da predstavlja njeno
najisturenije uporište. A kako je taj Zid kroz povijest bivao neprestano napa-
dan od strane mračnih sila sa druge strane, grupa je bila odabrana od strane
samoga božanskog proviđenja da se žrtvuje kako bi spasila veliku civilizaciju
kojoj pripada. U toj martirološkoj verziji mit ante murale dobija mesijanske
prizvuke: nacija se doživljava kao kolektivni Isus Krist, koji svoj život žrtvuje
za druge.
Tokom 1990-tih, američki politilog Samuel Huntington je osnažio tu
teoriju o civilizaciji koja dodaje auru akademske uvjerljivosti nekim od popu-
larnih mitova o ante murale na Balkanu.40 Mora se naglasiti, međutim, da se
može zamisliti da zid - ili ‘linija razdjelnica’ u Huntingtonovoj terminologiji
- prolazi kroz mnoga razna mjesta, ne samo između zapadnog kršćanstva i
islama/pravoslavlja, gdje ga je on postavio.41 Za mnoge na Balkanu, mnogo
je očitija razdjelnica ona koja dijeli islamski svijet od kršćanskog. Tako, neki
pravoslavni narodi poput Srba mogu se naći u neobičnoj situaciji jer sebe
smatraju posljednjim bastionom, ante murale u odnosu na islamski svijet, dok
su u odnosu na drugi imaginarni zid, onaj kojeg su podigli katolici, koji žive
nešto sjevernije od njih, oni izvan zida, i pripadaju silama haosa zbog kojih zid
i postoji.
Mitovi o ante murale mogu biti i simetrični i asimetrični. Drugim rije-
čima, mogu se naći slučajevi gdje se obje suprotstavljene grupe slažu da ih
40
Samuel P. Huntington, ‘e clash of civilizations?’, Foreign Affairs 72, no. 3, 1993, str..
22–49; Samuel P. Huntington, e Clash of Civilizations and the Remaking of World Order
Order,
New York: Simon & Schuster, 1996.
41
Mitovi o ante
nte murale doista su posebno jaki u katoličkim zemljama istočnoa dijela Evrope,
ne samo na Balkanu, već i u Poljskoj i Mađarskoj. Vidjeti Norman Davies, e Heart of
Europe: A Short History of Poland, Oxford: Oxford University press, 1990. str. 343; John
Armstrong, ibid str. 35 i str. 48, i Marcus Tanner, Croatia: A Nation Forged in War
War, New
Haven, CT: Yale University Press, 1997. str. 28 - 40.
42
Vidjeti, npr. Victor A. Shnirelman,Who gets the past? Competition for ancestors among non-
Russian intellectuals in Russia. Washington, D.C.: Woodrow Wilson Center Press 1996.
43
Ili neki drugi ne-nacionalni principi poput grčke države i srednjovjekovnih crkvenih
država.
44
Vidjeti, npr. Pål Kolstø, Political construction sites. Nation-building in Russia and the post-
Soviet States. 2000 Boulder, Colorado: Westview press 2000. Poglavlje 3: ‘Discovering
the centuries-old state tradition’.
45
Olof Sundquist, ‘Myt, historia och härskare’, u Olof Sundquist i Anna Lydia Svalastog,
Mytteorier, Uppsala: Uppsala Universitet, 1997, str. 93-120. 46 Ernst Cassi-
eds, Myter och Mytteorier
rer, e Myth of e State. New Haven, CT: Yale university Press, 1975.
47
Bruce Kapferer: Legends of People, Myths of state: Violence, Intolerance, and Political Culture
in Sri Lanka and Australia. Washington: Smithsonian institution press, 1988.
48
Vidjeti, npr. Maria Todorova, Imagining the Balkans, New York: Oxford University press,
1997, str. 95-100; L. S Stavrianos, e Balkans since 1453, New York: New York Univer-
sity Press, 2000, str. 306-338, i 404-412, passim.
49
Laffan, op. cit ., str. 19.
50
R.G.D. Laffan. e Serbs: the Guardians of the Gate, New York: Dorset Press, 1989, str. 3.
51
Ibid.
52
M. Todorova, op. cit, str. 3-7 i 130-38, passim.
Zaključak
53
Branimir Anzulovic, Heavenly Serbia: from Myth to Genocide, London: Hurst, 1999.
54
Anzulović, op. cit, str. 17 i 14.
55
Na to se teoretičari historije često pozivaju kao na distinkciju između istoria rerum gesta-
rum vs. res gestae.
56
Michael Hechter, Principles of Group Solidarity, Berkeley: University of California Press,
1987.
Što god da vodi do veće kohezije iznutra ima jednu inherentnu tendenciju
da povećava tenzije sa vanjskim grupama. Ta sposobnost mitova da se koriste
kao sredstvo razlikovanja između onih unutra i onih vani, između prijatelja
i neprijatelja, stoga je potencijalno jedan od njihovih najopakijih i najdisfun-
kcionalnijih aspekata. Svako proučavanje ‘funkcija mitova’, stoga, treba biti
proučavanje ‘funkcija i disfunkcija mitova’.
Odlična ilustracija kako neki historijski mit može biti kontraproduktivan
i za grupu koja ga njeguje vidi se u odnosu Litvanije prema Poljskoj, nakon
raspada komunizma. Kako je pokazao Tim Snyder, te dvije zemlje su bile fun-
damentalno jedna interesna zajednica. Suočavali su se sa sličnim zadatkom
reforme i sličnim sigurnosnim problemima. Za Litvaniju, jedna prijateljska
Poljska mogla bi funkcionirati kao zemlja koja otvara kapije integraciji u za-
padne institucije. Ipak, u prvim godinama nakon sticanja nezavisnosti, odnosi
između Litvanije i Poljske bili su, najblaže rečeno, hladni. Glavni razlog je,
objašnjava Snyder, opsjednutost Litvanije historijskim nepravdama, posebno
njeno tumačenje takozvanog ‘Slučaja Zeligowski’. Mada okupacija od strane
generala Zeligowskog spornog područja oko Vilniusa 1920. godine svakako
predstavlja kršenje međunarodnih pravnih normi, Snyder ubjedljivo tvrdi da
je dominantno litvansko tumačenje tog 70 godina starog događaja mitsko.
Litvansko-poljski odnosi u prvim godinama nezavisnosti, stoga, ilustracija su
‘prevlasti
prevlasti mita nad interesima’. 57
Branimir Anzulović sugerira da bismo mogli načiniti distinkciju između
‘korisnih’ i ‘štetnih’ mitova. Razlika između njih, objašnjava on, proizlazi iz
njihovih inherentnih osobina. Moderni mitovi, zasnovani na ideji prosvijeće-
nosti da je čovjek po prirodi dobar, potaknuli su genocid i moraju se odbaciti.
Mitove brojnih religija i klasične grčke mitove, sa druge strane, on smatra
korisnim.58
Slažem se da mitovi doista mogu biti plodonosno kategorizirani po svojoj
unutarnjoj strukturi i poruci, i u ovom radu ja sam identificirao neke od tih
kategorija. Mitovi razgraničavanja, te mitovi o ante murale, o sui generis i o
57
Tim Snyder, ‘National myths and international relations: Poland and Lithuania, 1989-
1994’, East European Politics and Society 9, no. 2 (Spring 1995), str. 318. Naglasak do-
dan.
58
Anzulović, op. cit. str. 181.
59
Albert Schweitzer, Geschichte der Leben-Jesu-Forschung
Leben-Jesu-Forschung. Gütersloh: Gütersloher Verlags-
haus, 1977, vol. 1, str. 48.
1
“e peoples of the South Slav region carry with them their history, not only as an objectve
past which conditions action in the present, but also as a subjective past. is shapes their
consciousness and provides the material out of which they weave accounts of both the
past and the future.” John B. Allcock, Explaining Yugoslavia. London: Hurst & Compa-
ny, 2000, pp. 413-414.
2
Solidni primjeri ovakve historiografije su radovi bh. povjesničara Desanke Kojić-Kovače-
vić i Marka Šunjića.
3
Kao primjer takve historiografije spomenimo zbornik Radovi sa simpozijuma “Srednjovjeko-
vna Bosna i evropska kultura“. Zenica: Izdanja Muzeja grada Zenice III, 1973.
4
O tome Maja Lovrenović, “Šta je nama Bobovac?“ Bosanskohercegovački Dani [Sarajevo] br.
166, 19. 7. 2002, pp. 40-41.
5
O ovom problemu Srećko M. Džaja, “Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske
krune, grba i biskupije“, u Isti, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Prede-
mancipacijsko razdoblje 1463.- 1804. Mostar: ZIRAL, 1999, Dodatak 1 (pp. 227-249).
6
O tome Srećko M. Džaja, Die politische Realität des Jugoslawismus (1918-1991). Mit be-
sonderer Berücksichtigung Bosnien-Herzegowinas. München: R. Oldenborug Verlag 2002,
posebno 3. poglavlje pod naslovom “Bosnien-Herzegowina im jugoslawischen Staat“, pp.
159-261. (Untersuchunge zur Gegenwartskunde Südosteuropas 37.).
7
O tome Srećko M. Džaja, “Tri kulturno-političke sastavnice Bosne i Hercegovine i mo-
derna historiografija“, Jukić 30-31, Sarajevo 2000./01., pp. 145-155; v. također Marko
Karamatić, “Historiografija s posebnom namjenom. Rat religijâ na tlu bivše Jugoslavije?”,
Bilten Franjevačke teologije Sarajevo, god. 28, br. 2, Sarajevo 2001, pp. 5-20.
10
Srećko M. Džaja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju ..., pp. 200-209,
223-228.
11
O tome Srećko M. Džaja, op. cit. gore u bilj. 6.
12
Bosna i Bošnjaci u politici i praksi dr. Franje Tuđmana. Sarajevo: Vijeće Kongresa
bošnjačkih intelektualaca, 1998, pp. 114-116. Tuđmanov novogodišnji razgovor s
novinarima citiran prema Slobodnoj Dalmaciji, 31. 12. 1991. i 1. 1. 1992. (Biblio-
teka Posebna izdanja 29.).
nični, nego bi se osvojenjem Bosne našli tako reći u središtu zemlje, zaštićeni
Bosnom kao štitom.13
Odsutnost metafore antemurale u ideološkom smislu na katoličkoj i hr-
vatskoj strani svakako treba dovesti u vezu s poviješću katolicizma u Bosni
počevši od 12. st. pa do danas. Etablirani katolicizam s feudalnim obilježji-
ma, kakav se razvio u srednjovjekovnoj Europi, nije bilo moguće instalirati
u srednjovjekovnoj Bosni. Srednjovjekovna Crkva bosanska proglašena je
heretičnom i već u srednjem vijeku supstituirana neetabliranim oblikom ka-
tolicizma u režiji bosanskih franjevaca. Taj neetablirani oblik, koji su franjevci
njegovali i proveli kroz dugo osmansko razdoblje bosanske povijesti, nakon
uvođenja redovite, dakle etablirane, katoličke hijerarhije u BiH 1881. u očima
nositelja etabliranog katolicizma nije dobio kvalifikaciju hrvatskog katoličkog
antemuralea, nego je definiran kao ”elemento inalienabile dell’ establishment
ottomano nelle parti europee dell’ Impéro Turco” 14 i izložen sustavnom priti-
sku i potiskivanju od strane etablirane katoličke hijerarhije u Bosni i Herce-
govini do dana današnjega.15
13
Ex supradescripto Bosniae situ apparet, illam si recuperaretur aggeris instar vicinis
Croatiae Slavoniae & Serviae Regnis, adeoque Antemuralis loco reliquis retrojacentibus
terris inservire posse. Etenim cum dicta inter Regna tanquam cuneus, si ita loqui fas est,
procedat, vero nihil magis convenit, qua ut eodem occupato, binae separatae extremitates
iterum jungantur, proptereaque una breviore linea muniri possint, quae hactenus trila-
terali ambitu defendenda sunt. Vt enim facilius est, in Triangulo Hypotenusam, quam
gemina crura, vel in cono basin, quam latera, emetiri, ita & leviori crediderim opera
extremam Bosniae faciem praesidiis costodire, quam integrum tractum Slavoniae ad
Savum, Croatiae ad Vnnam, Serviae ad Passaarovicensia confinia, continuis, vel ex solo
quasi interiacente Bosniae Regno, insidiis Expositarum. Hoc pacto amplus iste dictorum
confiniorum ambitus non amplius foret confiniarius, sed quasi in terrae meditullio sub
recuperandae Bosniae umbone tectus‘ etc. S --
B R
MDCCXXXVII B . L B-
: B, MDCCXXXVII, pp. 139-140. Kurziv S. M. Dž.
14
Petar Vrankić, La chiesa cattolica nella Bosna ed Erzegovina al tempo del vescovo fra Rafaele
Barišić, 1832-1863. Roma 1984, p. 291 (Analecta Gregoriana 235. Series Facultatis Hi-
storiae Ecclesiastica: Sectio B 34.).
15
O tome Srećko M. Džaja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918) ...,
pp. 46-51. Usp. Stjepan Duvnjak, “Sve dok nas ne nestane“, Svjetlo riječi [Sarajevo] god.
20, br. 231, lipanj 2002, pp. 6-9, 59.
16
Omer Novljanin i Ahmed Hadžinesimović, Odbrana Bosne 1746-1739 (dvije bosanske
kronike). Preveli i priredili Fehim Nametak i Lamija Hadžiosmanović. Zenica: Islamska
pedagoška akademija, 1994.
17
O Muvekkitu i njegovu djelu v. predgovor na bosanskom, engleskom i arapskom jeziku
od Enesa Pelidije: Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne [Tarih-i Bosna].
Knj. 1-2. S turskog preveli Abdulah Polimac et alt. Sarajevo: El-Kalem, 1999, knj. 1, pp.
I-LII.
18
O Nedimu Filipoviću v. zbornik Okrugli sto: Naučno djelo Nedima Filipovića, Sarajevo, 23.
novembra 1999. Sarajevo, 2000. (Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine,
posebna izdanja 112, odjeljenje društvenih nauka knj. 32).
19
Mustafa Imamović, “Interview: ummu muslimana ili modernu državu”, Bosanskohercego-
vački Dani [Sarajevo] br. 195, 2. 3. 2001, pp. 9-11, 41.
20
Srećko M. Džaja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918) ..., pp. 209-
214.
21
Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, Tuzla: IPP Hamidović, 1999, p. 169; usp. pp.
177, 193.
22
Ibid., p. 93.
I dalje:
Historijski izvori pod različitim imenima nazivaju bosanske bogomile
(vira dobrih Bošnjana, bosanski bogomili [sic!?], krstjani, crkva bosanska, he-
reza) a skoro uvijek je riječ o autentičnoj i autohtonoj bosanskoj posebnosti srednjeg
vijeka, koja se povezuje sa sličnim evropskim i azijskim pokretima.23
Iz srednjovjekovnog termina “dobri Bošnjani”, bošnjački mitologizatori
stvorili su mit o “Dobrim Bošnjanima”. Prema takvim interpretatorima “pošte-
nje i dobrota Bošnjana bili su poslovični. To je bio razlog, što su ih suvremeni-
ci nazivali Dobrim Bošnjanima” 24, i ne pokušavajući tome pravnom terminu
potražiti srednjovjekovne paralele kao što su “boni homines“ kasnoantičkog
prava ili “testes idonei“ srednjega vijeka, kojima se u pravnim postupcima
označavalo kvalificirane svjedoke. Za takve se tražilo da - uz zdrava umna i
duševna svojstva - pripadaju slobodnom staležu i raspolažu stanovitom imo-
vinom, što ih je činilo u pravnom smislu neovisnim svjedocima.25 Logično je
“dobre ljude“ odnosno “dobre mužje” i ”dobre Bošnjane” bosanskih srednjo-
vjekovnih izvora staviti u taj povijesni kontekst, odnosno u tim terminima
gledati bosansku inačicu ”boni homines”, koja Bosnu uklapa u pravni sustav
srednjega vijeka.
Bošnjaci kao nasljednici ”dobrih Bošnjana” u bošnjačkim mitologizacija-
ma sačuvali su moralnu nadmoć i u osmanskim osvajačkim ratovima. Jer, po-
zivajući se na graditeljsku i urbanu djelatnost Osmanlija u osvojenim zemlja-
ma, već spomenuti autor Mustafa Imamović zaključuje, da ”prodor Bošnjaka
u Hrvatsku i Podunavlje nije predstavljao ekspanziju jedne vojničke rase ili
klase, nego u prvom redu jedan civilizacijski i kulturni proces”. 26
23
Ibid., p. 194. Kurziv u citiranom tekstu od S. M. Dž.
24
Enver Imamović, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine. Sarajevo: ART 7,
1997, p. 47. Citat prema Dubravko Lovrenović, „Snažna ambicija slabog znanja“, Bosan-
skohercegovački Dani [Sarajevo] br.175, 22. 9. 2000, p. 48.
25
Karin Nehlsen-von Stryk, Die boni homines des frühen Mittelalters unter besonderer Be-
rücksichtigung der fränkischen Quellen. Berlin: Duncker & Humboldt, 1981. (Freiburger
Rechtsgeschichtliche Abhandlungen, N. F. 2.).
26
Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka. Sarajevo: Bošnjačka zajednica kulture Preporod,
1998, p. 258.
27
Enver Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva. Sarajevo: Međunarodni centar za mir, 1995,
p. 129. Naglašavanje starodrevnosti Bošnjaka teklo je paralelno s političkim razvitkom
Bosanskih Muslimana u 20. stoljeću. O tome Srećko M. Džaja, Die politische Realität des
Jugoslawismus (1918-1991)..., pp. 230-232.
28
Mehmed Filipović, Bosna i Hercegovina - najvažnije geografske, demografske, historijske,
kulturne i političke činjenice. Sarajevo: Compact Publishing House Sarajevo, 2 1997, pp.
82-85.
29
David Nirenberg, Communities of Violence. Persecution of Minorities in the Middle Ages.
Princenton, New Jersy: Princenton University Press, 1996. Usp. Francisco Bethencourt,
e Inquisition and Religious Frontiers in Europe‘ in Eszter Andor and István Győrgy
Tóth, ed., Frontiers of Faith. Religious Exchange and the Constitution of Religious Identiti-
32
Enver Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, pp. 133-134.
35
O tome Srećko M. Džaja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918)...,
pp. 209-236; isti, Die politische Realität des Jugoslawismus (1918-1991)..., pp. 184-199.
36
U vezi sa srpskim projektom etničkih čišćenja svraćam posebnu pozornost na monografiju
Mirko Grmek, Marc Gjidara i Neven Šimac, ed., Etničko čišćenje. Povijesni dokumenti
o jednoj srpskoj ideologiji. Zagreb: Nakladni zavod Globus, 1993. Na francuskom pod
naslovom Le nettoyage ethnique. Documents historiques sur une idéologie serbe. Rassemblés,
traduits et commentés par Mirko Grmek et al. Paris: Arthème Fayard, 1993.
39
Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. Stoljeću. Sarajevo: Izd. poduzeće Sejtarija, 1998,
pp. 15-43, 374-385.
40
Jugoslawien. Sehenswürdigkeiten, Kulturdenkmäler, Kunstschätze. Ein Enzyklopädischer Re-
iseführer. Beograd: Yugoslaviapublic, 1983, pp. 263-337.
iseführer
41
Na pr. u turističkoj publikaciji Bosnia and Herzegovina. Natural Beauties and Tourist Offers.
Your Next Adventure. Sarajevo: Green Visions d. o. o., Tourism Community of Federation
BiH, RS Ministry of Trade and Tourism, Office of the High Representative RRTF/
SERDA, s. a.[2002], hrvatsko-katolička komponenta predstavljena je sasvim novim pro-
šteništem u Međugorju (p. 19), a ne naprimjer monumentalnom fasadom franjevačkog
samostana u Kraljevoj Sutjesci ili pak muzejskim eksponatima franjevačkog samostana
u Fojnici, što bi u kulturnopovijesnom smislu bilo adekvatno donesenim ilustracijama
iz islamsko-osmanskog i srpsko-pravoslavnog kulturnog kruga u Bosni i Hercegovini.
Osim toga potencijalne turiste se dezinformira kad se za hercega Stjepana Vukčić-Kosa-
ču (1405. - 1466.) tvrdi da je bio “ancient Bosnian King“ (pp. 26, 27).
42
Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, p. 377.
43
Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, p. 149. Kurziv u tekstu od S. M. Dž.
U jezičnom smislu problem leži u tome, kako prevesti francuski glagol ra-
mener - s odvesti nazad, kako je to učinio Imamović, ili pak odvesti sa sobom,
što bi u datom kontekstu odgovaralo stvarnosti. Prema tome, spomenuto mje-
sto Dnevnika u kontekstu zbivanja korektno bi bilo ovako prevesti:
24. [listopada 1697.] ostao sam kod Sarajeva. Grad i svu okolicu pretvo-
rili smo u plamen. Naše postrojbe, koje su progonile neprijatelja, donijele su
sa sobom plijen i dovele mnogo žena i djece, nakon što su pobile više turaka.
Cjelokupni kršćani dolaze u grupama, traže zaštitu i mole za dozvolu da smiju
sa svojim stvarima doći u tabor, budući da žele napustiti zemlju i poći s nama.
Ja se također nadam, da ću sve kršćane, koji se nalaze u zemlji, [pri svom po-
vratku nazad
nazad] moći sa sobom odvesti preko Save. 44
Drugi autor, Ahmed S. Aličić, daleko je smjeliji u marginaliziranju hr-
vatske i srpske komponente u BiH. Kod njega možemo pročitati sljedeće i
slične teze:
Bošnjački etnos je kao povijesna supstanca ove zemlje [Bosne] apsorbirao
sve te druge grupe i grupice, koje su svraćale u Bosnu ko zna pod kakvim
uslovima i sa kakvim ciljevima, i to kroz dugotrajan proces [...] Srpski i hrvat-
ski etnički element nije postojao u Bosni u značajnijem broju i on nikako nije
konstituant bošnjačkog etnosa’. [...] ‘U vrijeme osmanskih osvajanja, pa i dosta
dugo vremena poslije toga, nazivi Srbija ili Srbistan ili Hrvatska ili Hrvatistan
Turcima nisu bili poznati. Ti nazivi su mnogo kasnijeg datuma. Naziv zemlje
Bosne nije se mijenjao.45
44
“Le 24. [octobre 1697] je suis resté à Serrail. On a brullé la ville entièrement et tous les
environs. Nos partis qui ont suivi les ennemis ont rap[p]orté du butin et beaucopu de
femmes et d‘enfan[t]s, ayant mesmé[s] tué plusieurs trucs. Tous les chrétiens viennent en
foule demander des sauvegardes pour venir avec toutes leurs hardes au camps, voulant
quit[t]er les pais et nous suivre. J‘espére de ramener au-delà de la Save tout ce qu‘il y en a
dans le pais.‘ Citat prema autografu “Journal de la marche en Bosnie“, Wien, Kriegsarchiv,
Alte Feldakten /1697 /13/1, fol. 11r. Kurziv S. M. Dž. Usp. Jozo Džambo, ”Iz prve ruke
o vojnom pohodu Eugena Savojskog na Bosnu 1697”. Bosna Franciscana 6, 9, Sarajevo
1998, pp. 137-148.
45
Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1931. do 1832. Godine. Sarajevo: Orijen-
talni institut, Posebna izdanja 19., 1996, p. 356 sl. Kurziv S. M. Dž.
46
U tome se smislu odredio i Rusmir Mahmutćehajić u svom prilogu pod naslovom “Put u
rat”, u Branka Magaš i Ivo Žanić, ed., Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991.- 1995
1995.
Zagreb-Sarajevo: Naklada Jesenski i Turk, DANI, za e Bosnian Institute - London,
1999, pp. 161-179, kada se odvažio na sljedeću tezu: “U osnovi je netočna i česta tvrdnja o
BiH kao multikulturnoj zemlji. Naprotiv, BiH je kulturno, povijesno, politički i jezično
homogenija od ijednoga svoga susjeda, te je moguće govoriti o multikulturnom sadrža-
ju Srbije, čak Hrvatske, ali ne i Bosne i Hercegovine. Od njene najzapadnije do njene
najistočnije točke, od najsjevernije do najjužnije nema nikakve bitne razlike u jeziku.
Ni najbolji antropolog na svijetu neće prepoznati nikakvu antropološku razliku među
bosansko-hercegovačkim ljudima ma kako oni sebe imenovali“ (p. 177).
47
O dijalektici kao političkoj igri Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft
Vernunft, Frankfurt
am Main: Suhrkamp, 1983, vol. II, pp. 671-696. U originalu prvi citat glasi: “Das Elend
der Dialektik konzentriert sich in der vielbeschworenen Funktion der Synthese“, vol. II,
p. 681, a drugi citat “eine gespenstische Ruine“ ibid., vol. II, p. 677.
48
O tome, polazeći od Sloterdijkovih zapažanja o dijalektičkoj igri, Vojin Simeunović, “Di-
jalog i dijalektika“, Hrvatska misao 5, 21, Sarajevo, listopad-prosinac 2001, pp. 27-40.
49
U tome pravcu razmišlja Ivan Bubalo, “Nacionalno u kontekstu univerzalnog i partiku-
larnog“. Bosna Franciscana 10, 16, Sarajevo 2002, pp. 5-12.
50
O historiografiji kritičkog diskursa v. Srećko M. Džaja, “Tri kulturno-političke sastavnice
Bosne i Hercegovine i moderna historiografija“, Jukić 30-31, Sarajevo 2000./01, pp. 153-
155.
51
Ovaj problem načet je u prilogu Srećko M. Džaja, ”Spisateljstvo bosanskih franjevaca i
bosnicitet” u Ivo Pranjković i Slavko Jeličić, ed., Dies academicus u čast dr. fra Rastislava Dr-
ljića i dr. fra Berislava Gavranovića. Zagreb: Udruga đaka Franjevačke klasične gimnazije
Visoko, 2000, pp. 93-106.
Bibliografija
Aličić, Ahmed S. 1996. Pokret za autonomiju Bosne od 1931. do 1832. godine. Sarajevo:
Orijentalni institut, Posebna izdanja.
Allcock, John B. 2000. Explaining Yugoslavia. London: Hurst & Company.
Andor, Eszter and Tóth, István Győrgy, ed., 2001. Frontiers of Faith. Religious Exc-
hange and the Constitution of Religious Identities 1400-1750. Budapest: Central European
University, European Science Foundation.
Bašeskija, Mula Mustafa Ševki 21987. Ljetopis (1746-1804). Sarajevo: Veselin Masleša
[ 1968].
1
52
“Unfortunateliy, there is a certain resistance in the human mind to the recognition of
complementary aspects. ere is a strong trend towards clear cut, universally valid an-
swers that exclude different approuches. [...] Some of prejudices against science and
technology are based upon a half-conscious resistance against the implicit claim of com-
pletness.“ Victor F. Weisskopf u predavanju “Frontiers and Limits of Science“ Alexander-
von-Humboldt-Stiftung-Mitteilungen 43, März 1984, pp. 1-11, cit. p. 10. Prijevod pod
naslovom “Dometi i granice znanosti“ Jukić 15, Sarajevo 1985, pp. 59-77, cit. p. 75.
Cvijić, Jovan 1908. Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski problem. Beograd: Državna
štamparija Kraljevine Srbije.
Duvnjak, Stjepan 2002. “Sve dok nas ne nestane“, Svjetlo riječi [Sarajevo] god. 20, br.
231, lipanj 2002, pp. 6-9, 59.
Džaja, Srećko M. 1984. Konfesionalität und Nationalität Bosniens und der Herzegowina.
Voremanzipatorische Phase 1463-1804. München: R. Oldenbourg Verlag. (Südosteuropäische
Arbeiten 80.).
Džaja, Srećko M. 1994. Bosnien-Herzegowina in der österreichisch-ungarischen Epoche
(1878-1918). Die Intelligentsia zwischen Tradition und Ideologie. München: R. Oldenbourg
Verlag. (Südosteuropäische Arbeiten 93.).
Džaja, Srećko M. 21999. Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predeman-
cipacijsko razdoblje 1463.- 1804. Mostar: ZIRAL. S njemačkog preveo Ladislav Z. Fišić.
Autorizirao i nadopunio autor.
Džaja, Srećko M. 2000. ”Spisateljstvo bosanskih franjevaca i bosnicitet”, u Ivo Pranj-
ković i Slavko Jeličić, ed., Dies academicus u čast dr. fra Rastislava Drljića i dr. fra Berislava
Gavranovića. Zagreb: Udruga đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko, pp. 93-106.
Džaja, Srećko M. 2001. “Tri kulturno-političke sastavnice Bosne i Hercegovine i mo-
derna historiografija“, Jukić 30-31, Sarajevo 2000./01., pp. 145-155.
Džaja, Srećko M. 2002. Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918).
Inteligencija između tradicije i ideologije. S njemačkog preveli Marijan Cipra i Milan Lončar.
Mostar-Zagreb: ZIRAL.
Džaja, Srećko M. 2002. Die politische Realität des Jugoslawismus (1918-1991). Mit beson-
derer Berücksichtigung Bosnien-Herzegowinas. München: R. Oldenborug Verlag. (Untersuc-
hungen zur Gegenwartskunde Südosteuropas 37.).
Džambo, Jozo 1998. ”Iz prve ruke o vojnom pohodu Eugena Savojskog na Bosnu
1697”. Bosna Franciscana 6, 9, Sarajevo.
Eugen, Prinz von Savoyen 1697. “Journal de la marche en Bosnie“, Wien, Kriegsarchiv,
Alte Feldakten /1697 /13/1.
Filandra, Šaćir 1998. Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sarajevo: Izd. poduzeće Sejta-
rija.
Filipović, Mehmed 21997. Bosna i Hercegovina - najvažnije geografske, demografske, hi-
storijske, kulturne i političke činjenice. Sarajevo: Compact Publishing House Sarajevo.
Grmek, Mirko; Gjidara, Marc; Šimac, Neven, ed., 1993. Etničko čišćenje. Povijesni
dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji. Zagreb:Nakladni zavod Globus. Na francuskom pod
naslovom Le nettoyage ethnique. Documents historiques sur une idéologie serbe. Rassemblés, tra-
duits et commentés par Mirko Grmek et al. Paris: Arthème Fayard, 1993.
Halilović, Senahid 11991. Bosanski jezik. Sarajevo: Biblioteka Ključanin.
Imamović, Enver 1995. Korijeni Bosne i Bosanstva. Sarajevo: Međunarodni centar za
mir.
Naučno djelo Nedima Filipovića 2000. Okrugli sto, Sarajevo, 23. novembra 1999. Sara-
jevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, posebna izdanja 112, odjeljenje
društvenih nauka knj. 32.
Nehlsen-von Stryk, Karin 1981. Die boni homines des frühen Mittelalters unter besonderer
Berücksichtigung der fränkischen Quellen. Berlin: Duncker & Humboldt. (Freiburger Rechts-
geschichtliche Abhandlungen, N. F. 2.).
Nirenberg, David 1996. Communities of Violence. Persecution of Minorities in the Middle
Ages. Princenton, New Jersy: Princenton University Press.
Novljanin, Omer i Hadžinesimović, Ahmed 1994. Odbrana Bosne 1746-1739 (dvije
bosanske kronike). Preveli i priredili Fehim Nametak i Lamija Hadžiosmanović. Zenica:
Islamska pedagoška akademija.
Pranjković, Ivo i Jeličić, Slavko, ed., 2000. Dies academicus u čast dr. fra Rastislava Dr-
ljića i dr. fra Berislava Gavranovića. Zagreb: Udruga đaka Franjevačke klasične gimnazije
Visoko.
Purivatra, Atif 1974. Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kralje-
vine Srba, Hrvata i Slovenaca. Sarajevo: Svjetlost.
Radovi sa simpozijuma “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”, zbornik 1973. Zenica:
Izdanja Muzeja grada Zenice III.
Simeunović, Vojin 2001. “Dijalog i dijalektika“, Hrvatska misao 55, 21, Sarajevo, listo-
pad-prosinac 2001, pp. 27-40.
Sloterdijk, Peter 1983. Kritik der zynischen Vernunft
Vernunft, vol. I-II. Frankfurt am Main:
Suhrkamp
Trgovčević, Ljubinka 1986. Naučnici Srbije i stvaranje jugoslovenske države 1914-1920.
Beograd: Narodna knjiga/ Srpska književna zadruga.
Vrankić, Petar 1984. La chiesa cattolica nella Bosna ed Erzegovina al tempo del vescovo
fra Rafaele Barišić, 1832-1863. Roma: Analecta Gregoriana 235. Series Facultatis Historiae
Ecclesiastica, Sectio B 34.
Vrankić, Petar 1998. Religion und Politik in Bosnien und der Herzegowina (1878-1918).
Paderborn: Ferdinand Schöningh.
Weisskopf, Victor F. 1984. “Frontiers and Limits of Science“, Alexander-von-Hum-
boldt-Stiftung-Mitteilungen 43, März 1984, pp. 1-11.
Weisskopf, Victor F. 1985. “Dometi i granice znanosti“, Jukić 15 15, Sarajevo, pp. 59-77.
Preveo s engleskog Srećko M. Džaja.
raju historijske mitova, ali sami doprinose izgradnji drugih mitova! To, ipak,
samo pokazuje koliko je u nas historiografska znanost danas politizirana i
pod utjecajem suvremenih društvenih kretanja, te kako se u historiografskim
radovima i javnim nastupima historičara veoma lahko raspoznaju njihova na-
cionalna ili politička uvjerenja.
Politizacija historijske znanosti se može objasniti predmetom historijskih
istraživanja, jer je historija i politička znanost. Problem, međutim, nastaje
onoga trenutka kada politika presudno utječe ne samo na predmet historij-
skog istraživanja nego unaprijed definira rezultate tih istraživanja. Histori-
ografija u BiH je dugo vremena bila, a vjerovatno je i danas u nešto manjoj
mjeri, opterećena tim problemom. Ako pogledamo samo razvoj historiografije
nakon Drugoga svjetskog rata lahko ćemo uočiti sve te slabosti kojima je bila
podložna. Bilo je, međutim, i ozbiljnih nastojanja da se neka historijska pita-
nja kritički sagledaju, i ne smije se svaku kritiku ili nove poglede sa kojima se
ne slažemo odmah kvalificirati kao “historijske mitove”, čemu su inače skloni
neki historičari na ovim prostorima.
Tmurno doba, koje je obilježilo bosansku povijest na koncu 20. stolje-
ća, prepuno je oživljenih historijskih mitova, koji su ne samo dobili “pravo
građanstva” nego su postali podloga mnogim krvavim događanjima ovoga
vremena. Izdvojit ću samo jedan slučaj, premda postoji niz sličnih primjera.
Jedan Bošnjak iz okolice Sokoca je pričao kako mu je njegov susjed, Srbin,
uoči rata 1992., koliko u šali toliko i u zbilji, govorio kako ne treba obrađivati
svoje imanje “jer je to naše, koje ste vi nama oteli prije 500 godina”, a zapovje-
dnik Vojske bosanskih Srba, Ratko Mladić, javno je izjavljivao kako je došlo
vrijeme “da se nakon 500 godina osvetimo Turcima”. Ovo uvjerenje srpskih
seljaka kako su oni vlasnici bosanske zemlje, koju su muslimani od njih oteli
prije 500 godina, imalo je svoju dugu historiju, i u njihovoj je podlozi mit sta-
rine, koji je trebao pokazati ko ima veća prava u ovoj zemlji. U jeku rata protiv
Bosne 1992. Emir Habul, novinar “Oslobođenja”, govorio je o “mitskom zlu”
i mržnji prema “Turcima”, koja je među znatnim dijelom srpskoga naroda
njegovana “od kolijevke pa do groba”. Habul je naveo i slijedeće:
Poznati pisac i veliki pričalica Branko Ćopić upitao je jedne prilike na
susretu u Šumaricama kod Kragujevca svog saborca Skendera Kulenovića:
“Šta misliš da li Srbi još mrze Švabe? Oni mrze Turke”, lakonski je odgovorio
– prema pričanju očevidaca – pjesnik Kulenović.1
Ovo poistovjećivanje Bošnjaka sa Turcima imalo je svoju dugu tradiciju,
a jako je dobar primjer manipulacije i zloupotrebe historijske nauke.2 Kada je
počela opsada Sarajeva 1992. glavno pitanje koje su Karadžićevi naoružani
ljudi na barikada postavljali bilo je: “Ima li u autu Turaka”.
U srpskoj je mitološkoj svijesti na početku procesa njihove nacionalne in-
tegracije stvorena slika drugog kao stranog tijela, slika muslimana kao Turaka
koji su kao osvajači došli sredinom 15 stoljeća, dok se neprekinuta nit srpske
prisutnosti ovdje može pratiti “od praiskona”. Kako su, prema toj mitološkoj
slici, Srbi ovdje najstariji, to su oni i najveći i jedini pravi, historijski vlasnici
zemlje Bosne. Kako su, međutim, zbog osmanskoga društvenog sistema, ve-
ćinu zemljoposjednika u Bosni činili muslimani, dok su obrađivači tih posje-
da, u statusu čifčija, bili pravoslavci, u srpskoj se svijesti ukorijenilo uvjerenje
o neviđenoj pljački i otimanju njihove zemlje od strane osvajača sredinom 15.
stoljeća. Tokom 19. stoljeća ovo je uvjerenje bilo jako rašireno, premda niko ni
tada, kao ni sada, zbog velikih migracija, ne može dokazati niti stoljetnu pri-
sutnost, a kamoli višestoljetno boravište svojih predaka na jednom prostoru.
U osnovi ovakvih nenaučnih teorija jeste mitološka slika o “Turcima” i “Tur-
skom carstvu” kao univerzalnim krivcima za sve nedaće na koje su nailazili
Srbi od sredine 15. stoljeća sve do današnjih dana.3 Ako ostavimo po strani
krive upotrebe pojmova “Turčin” i “Tursko carstvo”, koji se u nauci već po-
lahko napuštaju kao neadekvatni termini za Osmanlije i Osmansko carstvo,
ostaje jako rasprostranjena negativna i mitska slika “Turaka” i njihovo iden-
tificiranje sa Bošnjacima, koji su na taj način osuđeni na plaćanje historijskih
grijeha s kojima doista nemaju nikakve veze.
U srpskoj nacionalno-integracijskoj ideologiji 19. stoljeća važnu je ulogu
imao odnos prema bosanskim muslimanima, ali ne kao drukčijoj vjerskoj
skupini, nego kao objektu nacionalne integracije. Dok se s jedne strane kod
1
Oslobođenje, 11. avgust 1992.
2
Nešto o toj tradiciji i njezinim protagonistima u srpskoj historiografiji vidi u članu Bojana
Aleksova u ovom Zborniku. O primjerima identificiranja Bošnjaka s Turcima u hrvatskoj
politici vidi: Ivo Žanić, Prevarena povijest
povijest, Zagreb 1988, str. 131-164, 345-346.
3
O tome vidi i članak Ane Antić u ovom Zborniku.
bosanskih pravoslavaca vjerski faktor sve više isticao kao granica u procesu
nacionalne integracije, taj se faktor nije priznavao kod muslimana, i tu kra-
jem 19. i početkom 20. stoljeća nije bilo mjesta za izrastanje nacije unutar
vjerskih granica. Tezu Vuka Karadžića prema kojoj su Bošnjaci “po rodu i
jeziku pravi Srbi” kasnija je srpska literatura dalje razrađivala. Jovan Cvijić je
razradio teoriju o muslimanima kao “najstarijem srpskom stanovništvu” Bo-
sne i Hercegovine. U srpskoj se nacionalnoj ideologiji već na samom početku
procesa nacionalne integracije javila ideja o nužnosti povratka muslimana “u
veru pradedovsku”. Tada je formulirana teorija o “generalnom trebljenju Tura-
ka iz naroda”, kako je to zapisao srpski historičar Stojan Novaković. Podloga
ovoj ideologiji pronađena je u teorijama o srpskom porijeklu muslimanskoga
zemljoposjedničko plemstva. Ova je teorija, također, produkt 19. stoljeća, a u
20. stoljeću nju je Jovan Cvijić ovako predstavio:
Među muhamedancima ima društvenih razlika i etničkih grupa. Najzna-
čajniju grupu čine begovi, staro plemstvo pojačano onima koji su se odlikovali
u ratovima i kojima je sultan dao plemstvo. Drugu grupu čine seljaci, a treću
muslimanski ‘kmetovi’, tj. muslimani koji nemaju svoje zemlje već obrađuju
begovsku zemlju, isto onako kao i hrišćanski kmetovi . 4
Uvijek je u osnovi ovakvih istraživanja bila tvrdnja da je Bosna srpska
ili pak hrvatska. Koncem 19. stoljeća Jovan Cvijić je u svojim etnografskim
istraživanja, zapravo, glavni cilj imao dokazati kako je Bosna i Hercegovina
srpska zemlja.
Nasuprot ovome mitu “srpske starine” u Bosni, oni koji su bili najviše po-
gođeni ovim mitom (muslimani u Bosni) počeli su njegovati mit o bogumili-
ma. Ova je teorija nastala na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće, ali je njezina kasnija
upotreba uvijek imala različite motive. Ona je bila jako aktuelna krajem 19,
a zatim opet krajem 20. stoljeća, kada se pojavljuje kao snažno sredstvo mu-
slimanske odbrane, kako su to smatrali protagonisti ovoga mita. Zajednička
karakteristika prilikom upotrebe ovoga mita krajem 19. i krajem 20. stoljeća
sastoji se u motivima njegovog “uskrsnuća” - nastojanje da se iz “drevne prisu-
tnosti” dokaže veće posjedovno pravo.
4
Jovan Cvijić: Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje. Osnovi antropogeografi je. Knjiga
druga, Beograd 1931, str. 74-75.
5
Najbolju kritiku ovoga mita dao je Srećko M. Džaja: Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i
Hercegovine. Predemancipacijski period 1463.-1804., Sarajevo 1992. ; Vidi, također, Džajin
članak u ovom Zborniku.
6
Aleksandar Solovjev: O postanku ilirske heraldike i o porodici Ohmućević
Ohmućević. Glasnik Skopskog
učenog društva, knj. XII, Skopje 1932, str. 79-125; Isti: Prinosi ilirskoj heraldici. Glasnik
Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1954, N.S. str. 87-135; Bartol Zmajić: Legalizacije grbova
nekih naših obitelji na temelju Ohmućevićevog grbovnika. Glasnik Arhiva i Društva arhiv-
skih radnika Bosne i Hercegovine, Godina VII - knjiga VII, Sarajevo 1967, str. 41-53;
Srećko Džaja: Konfesionalnost i nacionalnost
nacionalnost.
7
Ivan Franjo Jukić: Sabrana djela, knjiga I, Sarajevo 1973, str. 309, napomena br. 4.
se, zapravo, ovdje radi o mitu i mitskim predstavama, ova je teorija, kao i
svaki drugi mit, imala tačno određen cilj, socijalne slojeve koji se oslanjaju na
ovaj mit, te instrumente pomoću kojih se ovaj mit širio. Koncem 19. stoljeća
isticanje ovoga mita bilo je u funkciji tadašnjih općih političkih i društvenih
odnosa. U ovom kontekstu je i isticanje državotvornosti bosanske zemljo-
posjedničke elite (begova) i naglašavanje njihove uloge kao čuvara državne
tradicije. U skladu sa tadašnjom politikom integralnog bosanstva, Zajednički
ministar finansija, Benjamin Kallay, bosanske begove je smatrao “državotvor-
nim elementom” koji poznaju zemlju i narod i “jedini su u stanju vladati”8.
Ta se uloga dokazivala teorijom o njihovome bogumilskom porijeklu čime
su održavali kontinuitet sa bosanskim srednjim vijekom9. Ovo inzistiranje na
kontinuitetu sa bosanskim srednjovjekovljem bilo je u funkciji dokazivanja da
su begovi plemići koji su dolaskom Osmanlija prihvatili islam. Čak je forsi-
rana teza kako su “današnji Muhamedovci bosanski i hercegovački, - kako se
zna, - potomci starih bosanskih plemića” i na tome je građena ideja bosanske
nacije10. Dakle, na ovoj teoriji o vezi sa bosanskim srednjovjekovljem, inzisti-
rali su podjednako i vlast i begovi, ali naravno svako iz svojih razloga. Dok je
ona vlastima bila potrebna radi stvaranja atmosfere u kojoj se može razvijati
ideja bosanske posebnosti i bosanske nacije, što je bilo u njezinom strateškom
interesu s obzirom na političke odnose na Balkanu koncem 19. i početkom
20. stoljeća, begovi su takve teorije širili “kad god su to nalazili za shodno i
korisno. U pravilu su to uvijek činili kada bi im zatrebao politički oslonac u
širokim slojevima bošnjačkog naroda protiv Carigrada i Beča ili kada im je
bilo neophodno da se pozovu na svoj legitimitet radi očuvanja svojih zemlji-
šnih povlastica i pogodnosti u rješavanju agrarnih pitanja. U to se miješala, na
jednoj strani, nacionalna romantika, a na drugoj, određeni begovski, viteški
8
M. Ekmečić: Stvaranje Jugoslavije, 2, str. 417.
9
T. Kraljačić: Kalajev režim, str. 196.
10
Neki historičari čak stoje na stanovištu kako se isticanjem teorije o muslimanskom plem-
stvu kao potomcima srednjovjekovne bosanske vlastele "među muslimanskim plemstvom
podiže narodna svijest i osjećanje narodne solidarnosti u borbi za oslobođenje i ujedinje-
nje. Istovremeno se time željelo istaći jugoslavensko, ustvari srpsko, navodno historijsko
pravo na Bosnu" (!?). M. Imamović: Historija Bošnjaka, str. 153.
11
M. Imamović: Historija Bošnjaka, str. 153.
12
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak: Što misle muhamedanci u Bosni, Sarajevo 1886, str.
8-9.
kako su ti posjedi bili veliki.13 Svi Bašagićevi radovi o ovom problemu pred-
stavljaju apoteozu bosanskom begovatu kao zastupniku i čuvaru bosanskih
tradicija i bošnjačkih interesa u Bosni i Hercegovini. U svojoj Kratkoj uputi
Bašagić taj problem izlaže polazeći od mita o masovnom prihvatanju isla-
ma od strane bosanskog srednjovjekovnog plemstva. Bašagić piše da nakon
osmanskoga osvajanja Bobovca i Jajca i nakon što se bosanski kralj Stjepan
Tomašević predao u Ključu
svi bogumilski plemići pohrle pred Jajce, da se poklone sultanu (…) Po
starom turskom običaju sultan ponudi velikašima, da poprime islam, ako žele
ostati svoji u svome i sačuvati prava i posjede. Pošto su bogumili u mnogim
vjerskim tačkama stajali bliže islamu već katolicima, nije nikakvo čudo, što su
listom prešli na islam (…) Postupak bogumila Fatiha je iznenadio; za to im
potvrdi sve stare povlastice izuzevši jedino prijašnje naslove. Svima velikašima
u našljedstvo podijeli turski počasni i plemićki naslov beg i uvrsti ih u vojsku
kao lenske vitezove. Ni u jednoj turskoj pokrajini ne nalazimo našljednog
plemstva već samo u Bosni i Hercegovini.14
Bašagić ističe da postoji kontinuitet bogumilskog plemstva i muslimanske
zemljoposjedničke elite iz 19. stoljeća, a negira kontinuitet čitavog bosanskog
srednjovjekovnog plemstva, ističući da se srednjovjekovno katoličko plemstvo
ili povuklo iz Bosne, ili je odbijajući primiti islam izgubilo plemićki status i
prešlo u status raje. Ovaj kontinuitet muslimanske zemljoposjedničke elite, uz
tezu o masovnom prihvatanju islama, što je u kasnijoj nauci već odbačeno i
ocijenjeno kao mit, poslužili su Bašagiću kao osnova za ono što danas može-
mo nazvati “mit drevnosti”, odnosno dokazivanje većih povijesnih prava mu-
slimana u odnosu na druge stanovnike Bosne. Bašagić je ostavljao mogućnost
da je vremenom ovaj sloj zemljoposjednika prolazio kroz određene promjene.
O tome on kaže:
Dakako tijekom vremena kroz četiri stoljeća i neke gragjanske porodice,
pomoću svojih zaslužnih članova za državu, digle su se u prvi red bosanskih
plemića, ali takovih nije bilo puno, jer su stari bezi tvrdokorno primali u svoje
13
Safvet-beg Bašagić: O bosanskom plemstvu. Bošnjak, 4/1894; Najstariji ferman begova
Čengića. Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1897; Kratka uputa u prošlost Bosne i Her-
cegovine, Sarajevo 1900.
14
Safvet-beg Bašagić: Kratka uputa, str. 18-19.
kolo nove plemiće, od njih ženili sinove ili za njih udavali kćeri. Isto tako su
neke stare plemićke porodice, proganjane od strane bosanskih namjesnika ili
od puke sudbine propale materijalno, isključene s vremenom izmegju begova
i izgubile se u gragjanskom staležu.15
15
Safvet-beg Bašagić: Kratka uputa, str. 127.
16
Jaroslav Šidak: Ćiro Truhelka - njegov život i rad (u povodu 10-godišnjice njegove smrti).
Historijski zbornik, god. V, br. 1-2, Zagreb 1952, str. 108
17
Dr. Ćiro Truhelka: Historička podloga agrarnog pitanja u Bosni. Separatni otisak iz
“Glasnika Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini” 1915, Sarajevo 1915, str. 16.
18
Eduard Eichler: Das Justizwesen in Bosnien und Herzegovina; Dr Stefan Posilovic: Das Im-
mobiliar-Recht in Bosnien und Hercegovina, Agram 1894, Adam Karsniewicz: Das Agrar-
recht in Bosnien und Hercegovina. D. Tuzla 1899.
19
Dr. Ćiro Truhelka: Nekoliko misli o riješenju bosanskog agrarnog pitanja
pitanja. Sarajevo 1918.;
Mira Kolar-Dimitrijević: Ćiro Truhelka - hrvatski povjesničar
povjesničar.. Ćiro Truhelka. Zbornik.
Zagreb 1994, str. 93.
20
Ć. Truhelka: Historička podloga, str. 16.
21
Luka Đaković: Privilegovana agrarna i komercijalna banka za Bosnu i Hercegovinu. Glasnik
arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine. Godina VI, knjiga VI, Sarajevo
1966, str. 144
padala ranijem Savezu komunista 22, nova bosanska elita se u značajnoj mjeri
(ne postoje pouzdana istraživanja) regrutirala od potomaka ranijih begovskih
obitelji. Ova je elita svoj legitimitet tražila u obiteljskim korijenima i društve-
noj tradiciji. Bio je to značajan korak u opravdavanju jednoga jasnoga diskon-
tinuiteta prema “staroj vlasti”. Porijeklo iz radničke i seljačke obitelji nije više
bilo pozitivna tačka za novu elitu, koja se jako trudila isticati svoje begovske i
aginske korijene iz osmanskoga vremena.23
Tako su nastajali novi legitimiteti, a većina pripadnika nove elite, koji su
se mogli osloniti na svoje begovsko porijeklo, uglavnom je govorila o velikoj
ulozi i značaju koji je ta obitelj imala u povijesti i ogromnim zemljišnim posje-
dima. Većina njih se pozivala na jedan popis koji je početkom 20. stoljeća sa-
činio Lajos alloczy, pri čemu su vrlo često čak alloczyjevi podaci, prema
kojima, inače, treba biti veoma oprezan, falsificirani. alloczy, koji je dugo
vremena proveo u Bosni, objavio je na mađarskome jeziku izuzetno korisnu
studiju o značenju titule beg u Bosni i Hercegovinu, i dao podatke o broju
kmetskih selišta koje je posjedovala pojedina begovska obitelj24. Ove su poda-
tke, kasnije, historičari uglavnom uzimali kao instruktivne za proces propa-
danja pojedinih begovskih obitelji, bez kritičkoga pristupa tim podacima 25.
Premda nije bilo zadovoljavajućih znanstvenih istraživanja, poslije 1990.
pojavilo se niz napisa u kojima se mit vlasništva nad zemljom postavio kao
22
Ljiljana Smajlović: Ex-jugoslawische Kaiser, post-jugoslawische Kleider: Von der Selb-
stverwaltung zum Nationalismus? In: Eliten im Wandel. Politische Führung, wirtscaftliche
Macht und Meinungsbildung im neuen Osteuropa. Paderborn 1998., S. 175.
23
Lj. Smajlović: Ex-jugoslawische Kaiser
Kaiser, S. 185 - 186.
24
Lajos alloczy: A Bosnyak-Herczegovinai " beg" czimrol
czimrol. Turul. A Magyar Heraldikai es
Genealogiai Tarsasag. Közlönye. Budapest 1915.
25
Neki su historičari otišli tako daleko da su jednostavno tvrdili kako su mnogi bosan-
ski begovi toliko osiromašili da najčešće “žive od iskorišćavanja samo jedne kmetovske
porodice. Istorijski najgori slučaj socijalne eksploatacije, gde kao na crtežima seljačkih
kalendara jedan čovek jaše na leđima drugoga”. (Milorad Ekmečić: Stvaranje Jugoslavije
1790-1918, 2, Beograd 1989, 281.). U kritičkom i veoma argumentiranom napisu o ovoj
Ekmečićevoj knjizi Nenad Filipović je upozorio kako alloczyjevim podacima “treba
mnogo pažljivije baratati” (Nenad Filipović: Osmanska Bosna i Osmansko carstvo u djelu
Stvaranje Jugoslavije 1790 - 1918 Milorada Ekmečića. Prilozi za orijentalnu fi lologiju, 40/
1990, Sarajevo 1990, 455)
26
M. Ekmečić: Stvaranje Jugoslavije 1790-1019
1790-1019, 1, Beograd 1989, str. 307-308.
27
Pisanja štampe o ovom pitanju ostavljam izvan razmatranja u ovom radu. Praveći planove
o podjeli Sarajeva, Radovan Karadžić je predviđao veći dio naseliti isključivo Srbima,
zasnivajući to na apsurdnoj tvrdnji da je zemljište na kojem je izgrađen moderni grad
izvorno pripadalo srpskim seljacima (David M. Berman: e Heroes of Treća Gimnazija. A
War School in Sarajevo 1992-1995
1992-1995, str. 40. Berman citira knjigu Yugoslavia: Deat of a Na-
tion by Laura Silber i Allen Little).
28
Norman Cigar: Genocid u Bosni. Politika etničkog čišćenja, Sarajevo 1998, str. 35.
većine srpske nacionalne elite dalje su se širili na ostale slojeve društva, gdje
su naišli na plodno tlo, osobito u ogromnom broju seoskoga stanovništva, gdje
je već dugo bila jako rasprostranjena mitološka predstava o muslimanima kao
“krvožednim Turcima”.
Bošnjački odgovor nije bio ništa manje prožet mitom. Oni (Bošnjaci) su
tvrdili da posjeduju preko 60% zemljišta, te da su 1918. posjedovali i puno
više (oko 83%)29. Formirano je i posebno “Društvo za edukaciju, ekologiju
i ekonomiju”, koje je kao nevladina organizacija pokrenulo projekat pod na-
zivom “Historijsko-demografska karta donjeg Podrinje”, s osnovnim ciljem
da dokaže “netačnost tvrdnje da je Bosna srpska zemlja”. Ovaj je projekat fo-
kusiran na donje Podrinje (općine Zvornik, Srebrenica, Vlasenica, Bratunac,
Bijeljina i Ugljevik), uz najavu da će se proširiti na cijelu Bosnu i Hercegovi-
nu. Sudionici u realizaciji ovoga projekta ističu da je “prava (je) istina, što se
također može dokazati, da je najviši postotak vlasništva nad zemljom u BiH
koji su Srbi imali, iznosio 8,9 posto”. Premda ističu da svoje rezultate temelje
na relevantnoj dokumentaciji, ovakva istraživanja sa unaprijed definiranim
rezultatima mogu se svrstati jedino u popularne prikaze povijesti namijenjene
tačno određenim političkim ciljevima.30
Sa bošnjačke strane dvije knjige o ovome problemu, koje su pretendirale
biti znanstvene, a objavljene su u ovo doba, jesu Ekonomski genocid nad Musli-
manima 31 i Ko je vlasnik Bosne i Hercegovine.32 U prvoj su autori agrarnu refor-
29
Tokom rata u BiH 1992-1995. vodio se rat i o tome koliko je ko vlasnik zemljišta u
BiH. Bošnjački političari su angažirali dio znanstvenika koji su radili na tome, pravili
određene karte na kojima su “bojili“ “muslimansku“ i “tuđu“ zemlju i dokazivali većinsko
muslimansko vlasništvo nad zemljom. Povodom pojave takvih karata 1994, koje su
izradili Ibramih Bušatlija, Izet Kubat, Izet Bijedić i Salko Čampara, Vijeće Kongresa
bošnjačkih intelektualaca je 6. jula 1994. organiziralo raspravu u kojoj je sudjelovao niz
političkih i znanstvenih djelatnika (Abdulah Konjicija, Dževad Juzbašić, Avdo Sućeska,
Ibrahim Tepić, Hakija Đozić, Atif Purivatra i drugi). Tekst rasprave pretipkan sa snim-
ljenih audiokaseta u posjedu autora.
30
“Zemljište u donjem Podrinju nikada nije bilo u vlasništvu Srba”, Dnevni avaz, 11.
avgust/kolovoz 2003, str. 8.
31
M. Imamović - K. Hrelja - A. Purivatra: Ekonomski genocid nad Bosanskim Muslimanima.
(dalje: Ekonomski genocid
genocid). Sarajevo 1993.
32
Bakir Tanović: Ko je vlasnik Bosne i Hercegovine. Historijski pregled
pregled. (dalje: Ko je vlasnik
vlasnik).
Zagreb 1995.
mu provođenu u BiH poslije Prvoga svjetskog rata ocijenili kao “genocid” nad
Bosanskim Muslimanima, jer je njezin cilj bio “ekonomsko uništavanje Mu-
slimana” 33. Dok Mustafa Imamović u svojoj raspravi, objavljenoj u ovoj knjizi,
govoreći o agraru u austrougarskom vremenu, ostaje na razini ranije poznatih
činjenica, ne ulazeći u nova tumačenja, pogotovo ne sa stanovišta potreba
aktualnog političkog trenutka, Hrelja i Purivatra su poredali niz podataka
o oduzimanju zemlje poslije 1918. i zaključili kako se radi o “ekonomskom
genocidu”. Za nas bi, ipak, mogli biti zanimljivi podaci o oduzetim posjedi-
ma, jer takvi podaci ukazuju na posjedovnu strukturu 1918, dakle koncem
austrougarske vladavine. Međutim, autori su sami upali u zamku pretjerane
potrebe za dokazivanjem “genocida”, pa su u toj potrebi načinili niz kontradi-
ktornih tvrdnji, te terminoloških i suštinskih grešaka. Okomivši se na način
provedbe reforme i oduzimanja posjeda oni konstatiraju kako su jugoslavenske
vlasti “privatni zemljišni posjed u Bosni i Hercegovini” tendenciozno nazvale
“begluk”, te konstatiraju kako je “taj pojam do tada bio (...) nepoznat u Bosni
i Hercegovini. Pošto su titule i odomaćeni nazivi u Bosni i Hercegovini “beg i
aga” vezani za zemljišnu aristokraciju iz prethodnog vremena, to se pojam beg
namjerno veže za feudalizam, a njegov privatni zemljišni posjed počinje se
nazivati “begluk”, pa se na taj način u javnosti stvara uvjerenje da se tu zaista
radi o nekakvom feudalnom odnosu” 34. No, pojam „begluk” je kao oznaka za
kategoriju zemljišta na kojemu nije postojalo tzv. kmetsko pravo, bio apsolu-
tno poznat u austrougarskome vremenu. Ovakvim tvrdnjama autori, dakle,
govore o postojanju privatnoga posjeda (za kojega kažu da se iza 1918. tenden-
ciozno naziva begluk), što bi značilo da čifluci (kmetska selišta) nisu privatno
vlasništvo. Ako čifluci nisu njihovo vlasništvo, onda jesu vlasništvo nekoga
drugog (kmetova?) i tada se nema nikakva razloga osporavati pravo upisa vla-
sništva u gruntovnim knjigama na bivše kmetove. A autori upravo to čine!
Rasprava Bakira Tanovića ocijenjena je od recenzenta, dr. Ive Banca, veo-
ma povoljno. “Ovom studijom, veli Banac, u kojoj nudi niz novih tumačenja,
Tanović daje definitivne odgovore na pitanje zemljišnog posjeda u Bosni i Herce-
33
Purivatrina rasprava u ovoj knjizi nosi naslov Ekonomski genocid nad Muslimanima pod
vidom agrarne reforme u Jugoslaviji (1918 - 1941).
34
Ekonomski genocid
genocid, str. 55
govini (podcrtao H. K.)” 35. Tanović je, međutim, jednostavno preuzeo tvrdnju
Mustaj-bega Mutevelića, koju je ovaj izrekao 1911. godine36, po kojoj su “ze-
mlje koje su se nalazile u rukama čitluk sahibija uvijek bile mulkovne zemlje i
da one u Bosni nikada nisu spadale u kategoriju erazi mirije” 37. Predosmansko
porijeklo bosanske zemljoposjedničke elite u osnovi je Tanovićeva izlaganja.
Njegov je zaključak kako su Bošnjaci 1910. posjedovali 63,84% ukupne obra-
dive površine u Bosni i Hercegovini38. On “svoje” rezultate i numeričku kom-
binatoriku temelji na podacima iz ranije pomenute knjige Ekonomski genocidgenocid.
Istodobno sa aktualiziranjem pitanja vlasništva nad zemljišnim posjedima
u BiH, sve se češće pojavljuju rasprave, pa čak i knjige, o pojedinim znameni-
tijim obiteljima i njihovim zemljišnim posjedima39. Svi odreda tvrde kako su
njihovi preci bili veliki zemljoposjednici. U intervjuima koje je autor tokom
2000. i 2001. obavio sa potomcima izvjesnoga broja znamenitih begovskih
obitelji, malo je njih znalo precizno odgovoriti na pitanje o zemljišnim posje-
dima, ali su gotovi svi tvrdili kako su njihovi preci bili vlasnici velikih zemlji-
šnih posjeda. Najčešći odgovor je bio da je njihovim precima pripadalo sve
“dokle oči vide”.40 Tako su i pojedini potomci begovskih obitelji uzeli znatno-
ga udjela u stvaranju i upotrebi historijskih mitova u izrazito političke svrhe.
Osobito je to karakteristično za one potomke koji su stekli određene političke
pozicije u novom vremenu. Tako je, naprimjer, ministar za obrazovanje, nau-
ku, kulturu, sport i informacije, često isticao kako je pripadnk velike begovske
obitelji, koja je koncem osmanske vladavine bila jedna od najbogatijih begov-
35
B. Tanović: Ko je vlasnik, str. 8.
36
Agrarni govor narodnog poslanika Mustajbega Mutevelića održan u bos.. herceg. Saboru dne 4.
aprila 1911. sa dodatko: Nekoliko odgovora protivnicima o našem erazi-mirijskom vlasništvu.
Sarajevo 1911.
37
B. Tanović: Ko je vlasnik, str. 18 - 19.
38
B. Tanović: Ko je vlasnik, str. 49, 68.
39
Dok su neke studije vrlo utemeljene (Ibrahim Filipović: Filipovići. Bosanska muslimanska
porodica. Njen postanak, razvoj i uticaj u vremenu od 1574. do 1991. godine. Sarajevo 1991.),
dotle je mnogih značaj veoma upitan (Safet O. Hasanbegović: Stabla što ljube nebo. 300-
godišnja genealogija rasta i stradanja porodica Hasanbegović i Pašić. Sarajevo 1994).
40
Opširnije o ovome u: Husnija Kamberović: Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini
1878.-1918., Zagreb-Sarajevo 2003.
41
Lj. Smajlović: Ex-jugoslawische Kaiser
Kaiser, str. 186.
1
Govoreći o bivšoj Jugoslaviji, historičar Eric Hobsbawm formulira to ovako: “Historija je
sirovina za nacionalističke ili etničke ili fundamentalističke ideologije, kao što su makovi
sirovina za heroinsku ovisnost. Prošlost je suštinski element, možda najsuštinskiji element
tih ideologija”. Eric Hobsbawm, ‘Debunking ethnic myths: History is a weapon against
an invented past - if we are brave enough to use it’, Open Society News, Winter 1994.
“Historija Bošnjaka”
2
Mogu se, naprimjer, porediti opisi politike Hrvoja Hrvatinića u radu Mustafe Imamovića
sa opisom u radovima Johna Finea. Ili, porediti opis uloge Ninoslava u ratovanju između
Splita i Trogira, kako to opisuje Nada Klaić sa tvrdnjama Envera Imamovića i Mustafe
Imamovića o permanentnoj vanjskoj agresiji na Bosnu.
3
Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, 1997, Preporod, Sarajevo.
4
Dani (Sarajevo) 64, 1997, “Bosanski barometar”.
5
Robert Donia je pozitivno prikazao knjigu ”Historija Bošnjaka” u časopisu Nationalities
Papers 28 br. 2 (2000).
6
Mustafa Imamović, “Intervju dana”, Dani (Sarajevo) 195, 2. 3. 2001.
7
Enver Redžić, Sto godina muslimanske politike: U tezama i kontroverzama istorijske nauke,
Izdavači: ANU-BiH i Institut za istoriju, Sarajevo, 2000.
8
Vidjeti naprimjer članak Srećka M. Džaje u ovom zborniku.
…da ime Bosna ipak nije ostlao ”od starijeg tuđega naroda”,… nego, da
se, izgleda, neko veće slavensko pleme Bosna naselilo u srednjoj Bosni i dijelu
Dalmacije. ((Historija, str 25)9
Imamović bosanske Slavene predstavlja kao jedinstvene i karakteristične
po svojim stavovima i mentalitetu. Već od njihovog dolaska u ovo područje
- koje će kasnije postati Bosna i Hercegovina - oni su bili neuobičajeno neza-
visni i slobodoljubivi, što je, zapravo, i razlog što su se oni odlučili naseliti tu
gdje su se naselili:
Na cijelom ovom prostoru [danjašnja BiH] plemena i župe se postepeno
ujedinjuju radi odbrane od raznih vanjskih provala. U tome je oblast Bosna,
zahvaljujući svom središnjem položaju u sarajevsko-visočkoj kotlini i geograf-
skim odlikama, imala vodeću ulogu. Matična je zemlja Bosna svojom planin-
skom konfiguracijom predstavljala prirodno središte države, koja je svjesno
htjela izbjeći političke i kulturne uticaje, kako sa istoka tako i sa zapada, te na
taj način izgraditi i očuvati svoju samobitnost. ((Historija
Historija , str. 25)
Bosna i kultura Bosanaca predstavljeni su kao nešto što je odvojeno i
ugroženo, od samoga početka, od susjednih centara političke moći. U tom
pogledu, katoličanstvo i pravoslavlje su središnji dio onog što treba da označa-
vaju termini “Zapad” i “Istok”. Moguće je shvatati pripadnost tim religijama
9
Teško je naći primjere da jedna skupina daje ime nekom području pa potom nekoj rijeci.
Najčešće se smatralo da je teritorij “Bosna” dobio ime po rijeci. Standardna provjera nazi-
va ‘Bosna’ sugerira da naziv ima predslavensko porijeklo (Skok, 1971, ‘Bosna’). Nedosta-
tak pozitivnih dokaza također nam nameće osjećaj da bi nepouzdana mogla biti zamisao
da je neka velika skupina stigla u taj kraj donoseći sa sobom naziv “Bosna”.
kao nešto što je u suprotnosti sa “biti bosanski Slaven”. I već vidimo da taj
iskaz otvara nova pitanja: Za Bosance se pretpostavlja da su pokršteni u IX i
X stoljeću. Ako se prihvati opis po kome je pokretačka snaga načina njihovog
organiziranja vlastitog društva bio zapravo želja da se izbjegnu vanjski utjecaji,
onda je teško razumjeti kako to da su Bosanci na kraju uopće postali kršćani.
U tom slučaju cijela ta zamisao pokretačke snage, ili svjesnog cilja čini se dubi-
ozna, jer uvodi teleologiju tamo gdje joj ima malo mjesta. Način da se zaobiđe
taj prigovor jest tvrdnja da su Bosanci, čak i kršćani, sačuvali predkršćanske
stavove i način razmišljanja, ono što Imamović naziva “balkansko-slavenski
protestantizam”. Slijedeći citat opisuje Crkvu bosansku:
Taj je “balkansko-slavenski protestantizam” imao svoje duboke socijalno-
etičke korijene, ali jedino u Bosni igrao političku ulogu. Hereza je u Bosni,
bez sumnje, bila sredstvom državne politike, ali joj se duhovna dimenzija i
presudan uticaj na duhovni život bosanskog čovjeka nikako ne mogu odreći.
(
(Historija, str. 35)
Postojanje jednog bosanskog plemena sa karakterističnim stavovima uve-
liko je temelj objašnjenja postojanja Bosanske države i Crkve bosanske. Pleme
je povezano sa postojanjem tih institucija na jedan fundamentalan način, oni
su rezultat najdubljih potreba i stavova tog plemena. Ta žudnja za nezavisno-
šću smatra se ključnom za postojanje države, a Crkva bosanska se objašnjava
kao proizvod “suštinskih” svojstava Bosanaca; rezultat “društvenog i etičkog
naslijeđa” te skupine. “Duboki korijeni” Crkve omogućavaju da to shvatimo
kao nešto što skupina sa sobom nosi, nešto što prethodi njenom dolasku na
Balkan, a ne kao rezultat utjecaja “Istoka” ili “Zapada”.
Suštinske karakteristike Bosanaca - ko su oni, i kakvi su – uzimaju se i kao
objašnjenje historijskih događaja i procesa koji se tiču Bosne. Politika njenih
susjeda, ratovi i savezništva tumače se kao nešto što je motivirano njihovom
zaokupljenošću Bosnom i njihovim poricanjem bosanske nezavisnosti.
Time je započela bliska saradnja između rimske kurije i ugarsko-hr-
vatskih kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjića i njihove svetosavske
pravoslavne crkve u zajedničkoj borbi protiv heretičke Bosne, a ustvari protiv
njene samosvojnosti i samobitnosti. Bio je to početak saradnje između mača
i križa ili krsta koja se kroz cijelu povijest Bosne, kada su u pitanju bosanski
heretici, pa bilo da su “patareni” ili “babuni”, bilo muslimani, nije više nikada
prekidala. ((Historija, str. 33)
10
Ovo gledište o skupini kao nečemu što ima vječitu sudbinu, o tome kako je vječita žrtva,
također je eksplicitno iskazano: “Ako bi se u najkraćem htjela definirati historija Bošnja-
ka, onda bi se moglo reći da je to jedna praktično neprestana borba za samoodržanje na
vlastitom tlu, u neprijateljskom okruženju,...” ((Historija, str. 572).
11
Potomci iz Bosne i Hercegovine smatraju se suštinskim. Mustafa Imamović čini se ne
smatra bitnom činjenicu da neki preci današnjih muslimana mora da su došli iz drugih,
najčešće susjednih, područja kako u vezi sa osmanskom ekspanzijom u Bosnu, tako i
osmanskim povlačenjem iz Srednje Evrope (vidjeti, naprimjer, Srećko M. Džaja, Kon-
12
Staromodno razumijevanje skupina koje čini se Imamović prihvata iskazano je njegovim
spominjanjem “germanskih” i “slavenskih” karakteristika: Germani su organizirani i
proračunati, Slaveni su energični i impulsivni: “U njegovoj [Tvrtkovoj] državničkoj i po-
litičkoj ličnosti, energija i mudri oprez stoje u ravnoteži, što je prije jedna germanska no
slavenska crta.” ((Historija, str. 26)
Ilirski preci
Dok historija bosanskih muslimana, prema Mustafi Imamoviću počinje
sa dolaskom Slavena u Bosnu u V i VI stoljeću, Enver Imamović ima sasvim
drugačije gledište. Po njemu, bosanski muslimani su autohton balkanski na-
rod sa poviješću koja seže nekoliko hiljada godina u prošlost:
Ukratko: znanstveno nije više uopće sporna činjenica da su bosansko-
hercegovački muslimani autohtoni balkansko-europski narod koji na ovom
prostoru živi više od 4000 godina, koliko se može arheološki pratiti. ((Korijeni,
str. 129)
Prema Enveru Imamoviću, autohtono stanovništvo u područjima susje-
dnim Bosni je bilo u velikoj mjeri istrijebljeno tokom dva stoljeća nestabilnosti
nakon pada Rimskog carstva. Ali u Bosni, nasuprot tome, to ilirsko-rimsko
stanovništvo opstalo je uglavnom zahvaljujući neprohodnim bosanskim pla-
ninama:
Dok su tokom burnih događaja do kojih je došlo u vrijeme seobe naroda,
starosjedioci bili u najvećoj mjeri posvuda istrijebljeni, na bosanskohercegova-
čkom području su se, zaštićeni brdskim i planinskim gudurama, sačuvali kao
u nekoj oazi. ((Korijeni, str. 26)
Bosanci (ili bosanski muslimani )14 predstavljeni su kao etnički narod ra-
zličit od njihovih susjeda. “Etničko” u smislu u kojem taj termin koristi Enver
13
Enver Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva. Sarajevo: Međunarodni centar za mir, 1995.
14
Kao što ćemo vidjeti, Enver Imamović ne navodi jasno da li sve Bosance ili isključivo
bosanske muslimane smatra za potomke Ilira.
15
Korijeni p. 131
16
Korijeni p. 163
(…)
Karakteristika prekodrinskih napadača je i ta što ih u akcijama ne vodi
razum nego instinkt koji su im oblikovali surovi uvjeti njihovog životnog
ambijenta gdje je sve bazirano na sili, lukavstvu, i prijevari. Zato su u takvim
zajednicama otupljeni osjećaji za ono što se u civiliziranom svijetu zove hu-
manost. ((Korijeni, str. 349)
Čini se da su Srbi i Crnogorci iz susjednih, “slavenskih” područja bili po-
tomci nomada koji su živjeli od uzgoja stoke i pljački. Negativne crte predaka:
pohlepa, nepouzdanost i surovost vide se kao rezultat teških uslova u kojima
su te skupine živjele. A te karakterne crte, trvdi se, nasljedne su. Postoji dobar
razlog da se bude skeptičan prema Imamovićevoj primjeni ideja biološkog
naslijeđa i rase. Posebno je teško prihvatiti njegovo gledište kako se akcije
jedne skupine mogu objasniti karakternim crtama koje su naslijedili od svojih
predaka te da te crte (koje su prvobitno, pretpostavlja se, bile posljedica sre-
dine) nisu bile pod utjecajem kasnijih faktora okoline, društva ili tehnoloških
promjena tokom historije. Imamovićevo izlaganje slavenske predbalkanske
historije također se čini upitnim. Nasuprot Hunima ili Mađarima, rani Slave-
ni nisu bili narod stepe, nomadi, ni blisko povezani sa “kulturom konja”. Bili
su prvenstveo poljoprivrednici.17
Kad se radi o negativnom opisu Slavena, izgleda da Imamović pripisuje
negativne vrijednosti i poljoprivredi i životu na selu uopće. Život u stepi, ili
nomadski život, čini se, čine ljude nepouzdanim i surovim. Koji onda vid
egzistencije čini čovjeka poštenim i saosjećajnim? Autor Rimskom carstvu
pripisuje pozitivne crte te stoga ne bi bilo nepravilno pretpostaviti da su rim-
ska civilizacija i, moguće, urbani život općenito ono što stoji nasuprot suro-
vom stepskom životu “Slavena”:
Slavenski doseljenici su u svom rušilačkom naletu uništili sve tekovine
antičke civilizacije. Na mjestu gdje su nekada stajale vile... tu su doseljenici
počeli graditi kolibe od pruća i brvna, oko kojih su se nizali torovi i štale.
(Korijeni p. 293)
(Korijeni
17
Vidjeti, naprimjer: Pavel Dolukhanov, e Early Slavs, Longman, 1996.
visoke civilizacije, dok su preci onih koji su nas lišili svake nacionalne i kul-
turne pripadnosti, u to vrijeme tumarali za svojim stadima po euro-azijskim
pustarama i stepama. ((Korijeni, str. 128-129) 18
Zanimljivo bi bilo posmatrati vezu koju Enver Imamović nalazi između
ruralnog života i negativnih osobina u odnosu na veoma raširenu predrasudu,
koja postoji u bosanskim urbanim sredinama prema ruralnom življu i stano-
vnicima manjih gradova. Obzirom na period u kojem su se mnogi bosanski
gradovi stvorili ili se razvili postoji svakako tendencija posmatranja urbane
tradicije kao nečeg vezanog za Osmanlije, i prema tome muslimane. I mada
ima mnogo muslimana poljoprivrednika, pravoslavci se izgleda identificiraju,
a i oni sami sebe identificiraju u većoj mjeri sa ruralnom tradicijom.19 Srpski
nacionalisti, isto tako, tvrde da najveći dio obradive zemlje u Bosni i Hercego-
vini pripada Srbima, pošto su Srbi bili ruralno i poljoprivredno stanovništvo
u većem stepenu od muslimana.20 Razgovarajući sa ljudima može se naići i
na tvrdnje da su muslimani tokom Osmanskog perioda bili paraziti, koji su
živjeli na račun rada svojim kršćanskih kmetova.
Kao što smo vidjeli, Slavenima je pripisana uloga onih koji su izvršili
invaziju, ne-Bosanaca. Slijedeći citat je primjer kako se stvara veza između
činjenice da je neko poljoprivrednik i ne-Bosanac: ključni element koji čine
18
Tvrdnjom da je prvobitno područje Slavena bilo “Evroazija”, Enver Imamović učvršćuje
“odbranu” od “optužbi” srpskih i hrvatskih nacionalista da su bosanski muslimani tuđ
element, “Turci”. On koristi strukturalno sličan argument, samo mijenja fokus. Umjesto
razmatranja osmanske ere kako bi se “utvrdilo ko pripada” Bosni i Hercegovini, on se
usredsređuje na predsrednjovjekovnu eru. Time je moguće da vidi “Evroazijske Slavene”
i njihove tako postulirane potomke kao tuđi element na Balkanu.
19
Srpski etnolog Ivan Čolović identificira glorifikaciju “prirodnog” života na selu kao jedan
od savremenih mitova u Srbiji: ”I današnja etnički centrirana politička mitologija u Srbiji
oživljava slike idiličnog, patrijarhalnog sela, predstave o seljacima- (…) -kao ljudima koji
crpu fizičku i moralnu snagu iz svoje vezanosti za zemlju, za kulturu i veru pradedova i
ne mešaju se sa strancima.”( Ivan Čolović, Politika simbola: ogledi o političkoj antropologiji.
Beograd: Radio B92, 1997, str. 26). Prema Čoloviću, može se identificirati i jaka anti-ur-
bana tendencija: ”Etnički mešoviti brakovi su češći u gradovima nego na selu. To je jedan
od razloga što su posljednih godina mitske priče o politici pune podozrenja i otvorenog
neprijateljstva prema urbanim sredinama” (Čolović, 1997, str. 28).
20
Vidjeti, naprimjer, članak Husnije Kamberovića u ovom zborniku.
Kao što smo vidjeli ilirski korijeni su ono što Bosancima daje posebna
prava na bosansku historiju i bosansku sadašnjost. Upravo ti korijeni im omo-
gućuju da Bosnu smatraju svojom zemljom u većoj mjeri no narodi koji su,
prema Enveru Imamoviću, imigrirali iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore i stvo-
rili “jezgro stranog življa”. Ali ko su, među današnjim Bosancima, potomci
drevnih Ilira? Ima li naroda sa ilirskim precima u sve tri današnje skupine,
ili su samo neke skupine te koje mogu polagati pravo na te pretke? Kao i u
opisu Mustafe Imamovića, vidjet ćemo da se i ovdje religija posmatra kao ono
što obilježava “genetsku posebnost”. Da bi stvorio kontinuitet između Ilira i
današnjeg stanovništva, Enver Imamović se okreće Crkvi bosanskoj i tvrdi da
je ona indikativna za ilirsko naslijeđe Bosne:
Predslavenske karakteristike bosanskog stanovništva su se najduže zadr-
žale u religiji i kulturi. Na temeljima autohtone paganske religije ponikla je i
čuvena kasnija bosanska hereza (bogumilstvo, Crkva bosanska, patarenstvo i
sl.). ((Korijeni, str. 163)
Šta onda karakterizira ovu posebnu religijsku instituciju Bosne? Imamo-
vić Crkvu bosansku predstavlja kao crkvu vezanu za bugarski bogumilizam
X stoljeća ((Korijeni, str. 168), ali on jednako važnom smatra i lokalnu predkr-
šćansku tradiciju.
21
John V. A. Fine Jr., e Bosnian Church: a New Interpretation. A study of the Bosnian Church
and its Place in State and Society from the 13th to the 15th Centuries. Boulder, Colorado: East
European Quarterly, 1975, p. 44
Sklonost isključivanju
Opisujući Crkvu bosansku Enver Imamović naglašava kontinuitet između
današnjih bosanskih muslimana i srednjovjekovnih Bosanaca, i konsekventno
- Ilira. Ali, ko su onda preci bosanskih katolika i pravoslavaca? Na koji su
način oni dio historije Bosne?
Enver Imamović ima problema da koherentno objasni od koga potječu
katolici i pravoslavci. S obzirom da se ilirski politeizam i lokalno rano kršćan-
stvo posmatraju kao nešto što je vezano za srednjovjekovnu Crkvu bosansku,
i u suprotnosti prema susjednim religijama, postaje problematično to kako
22
Imamović teško da je imao na umu korijene koji su zajednički islamu i kršćanstvu opće-
nito jer to ne bi stvorilo razliku između Crkve bosanske i drugih kršćanskih crkvi, bile
one heretičke ili ne. Imamović manihejske korijene pripisuje bugarskom bogumilizmu te
možda na umu ima takav religijski fenomen. Kakva je to skupina mogla biti te je utjecala
i na islam, teško je reći, jer Imamović ne daje nikakve dodatne podrobnosti o prirodi tih
navodnih zajedničkih korijena.
neko može na koncu ipak postati katolik ili pravoslavac a istovremeno biti
dijelom jedne neprekinute ilirsko-klasične tradicije. (Naravno, moglo bi se
to objasniti kao potčinjavanje vanjskom pritisku, ali to bi u nacionalističkim
misaonim šemama moglo biti shvaćeno kao izdaja ilirsko-klasičnih korijena,
to jest, specifično bosanskih. Bilo bi to udruživanje snaga sa strukturama koje
su prilično dosljedno opisivane kao neprijateljske prema Bosni. 23) Mi ovdje
hoćemo da ustanovimo da li opis Envera Imamovića dopušta da neko ima
neprekinuto postojanje u tom području, i da sudjeluje u potpunosti u naslijeđu
Bosne, a da je pritom pravoslavac ili katolik.
Enver Imamović dozvoljava, u nekim slučajevima, mogućnost da su čla-
novi sve tri današnje skupine možda potomci heretičkih srednjovjekovnih
Bosanaca ((Korijeni, str. 120-123, 133, 215). Ali u drugim slučajevima on na-
glašava da su među današnjim stanovnicima Bosne samo muslimani potomci
Ilira.
Naime, ovdašnji muslimani su uz Albance i Grke jedini balkanski narod,
a istovremeno jedan od rijetkih u Europi, koji je najvećim dijelom preživio
seobu naroda tokom 6. i 7. stoljeća n.e. ((Korijeni, str. 129)
Može se s pravom reći da sve ono što nosi pridjev ili epitet “bosansko” da
se uglavnom odnosi na ovdašnje muslimane. ((Korijeni, str. 132)
Ako su “lokalni muslimani”, uz Albance i Grke, jedini stariji balkanski
narodi koji su opstali u previranju i metežu u vrijeme seoba, malo je prostora
ostalo da se zamisli da su i katolici i pravoslavci mogli imati predslavenske ko-
rijene. Iz opisa religijske situacije u Bosni uoči dolaska Slavena, “bogumila” a
potom i islama, kao nastavka tradicije, opis Envera Imamovića vodi do zaklju-
čka da su prvenstveno bosanski muslimani potomci Ilira i srednjovjekovnih
Bosanaca. “Bosanstvo” katolika i pravoslavaca je time ostalo dvojbeno, ili u
najmanju ruku uslovno.
Kontra-mitovi
24
Noel Malcolm, Bosnia: A Short History
History, Macmillan, 1994.
25
Vidjeti, naprimjer: Malcolm, Bosnia, ili Džaja, Konfesionalnost.
26
Naprimjer, više je nego čudno da oba autora, bez ijednog argumenta ili pojašnjenja, izlažu
verzije o porijeklu, rasprostranjenosti i ulozi Crkve bosanske koje je u oštroj kontradikciji
sa danas najpodrobnijim opisom te Crkve u radu historičara Finea iz 1973. Taj rad i nje-
gov sadržaj zacijelo su morali biti poznati obojici autora.
27
Vidjeti i uvodni citat u ovom članku.
svakako bilo mnogo ljudi još uvijek duboko zaraženih propagandom iz godina
autoritarne vladavine.
Promjena je moguća a u slučaju Bosne i Hercegovine, knjige historije
općenito a pogotovo udžbenici historije mogu biti jednako dobro mjesto da
se promjena pokrene kao i svako drugo – ne bi li se stvorila jedna zdravija in-
telektualna i politička klima. Da djeca nisu bila indoktrinirana šovinističkim
stavovima o historiji i društvu, i to bi već bilo nešto (malo, ali ipak nešto). Da
su, umjesto toga, učila historiju punu procesa kojima se ne može tako lako
pripisati bilo kakvo moralno značenje, niti dopustiti spektakularna metafizi-
čka tumačenja, djeca su mogla biti otpornija na pokliče demagoga o “sudbini
nacije” i pozive na neupitno jedinstvo.
28
Vidjeti, naprimjer, ne(čuveni) govor orvalda Stoltenberga, u kojem on ponavlja neke od
središnjih, a očito netačnih tvrdnji koje je Miloševićev režim nastojao širiti: “Oni su svi
Srbi.” (Kjell Arild Nilsen, Vestens svik, Oslo: Spartacus, 1995.)
Literatura:
Čolović, Ivan (1997): Politika simbola: ogledi o političkoj antropologiji. Beograd: Radio
B92
Dani (Sarajevo) 64, 1997, “Bosanski barometar”
Dolukhanov, Pavel M. (1996): e early Slavs: Eastern Europe from the initial settlement
to the Kievan Rus. Harlow: Longman
Donia, Robert J. (2000): “e New Bosniak History.” (bokanmeldelser). I Nationalities
papers. Nr.2 / 2000 / vol. 28, s. 351-358
Džaja, Srećko M. (1999): Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine: predemanci-
pacijsko razdoblje 1463. – 1804. Mostar : Ziral
Fine, John V. A., Jr. (1975): e Bosnian church: a new interpretation. A study of the Bosni-
an church and its place in state and society from the 13th to the 15th centuries. Boulder, Colorado:
East European quarterly
Hobsbawm, Eric, ‘Debunking ethnic myths: History is a weapon against an invented
past-if we are brave enough to use it’, Open Society News, Winter 1994
Imamović, Enver (1995): Korijeni Bosne i Bosanstva. Sarajevo: Međunarodni centar za
mir
Imamović, Mustafa (1997): Historija Bošnjaka. Sarajevo: Preporod
Imamović, Mustafa (2001) “Intervju dana”, Dani (Sarajevo) 195, 2. 3. 2001.
Klaić, Nada (1994): Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtko-
ve krunidbe (1377). Zagreb: Eminex
Malcom, Noel (1996): Bosnia: a short history. London: Macmillan
Nilsen, Kjell Arild (1996): Europas svik: et oppgjør med vestlig unnfallenhet i Bosnia.
Oslo: Spartacus
Redžić, Enver (2000): Sto godina muslimanske politike: U tezama i kontroverzama istorij-
ske nauke. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti - BiH i Institut za Istoriju
Skok, Petar (1971): Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb: Jugosla-
venska akademija znanosti i umjetnosti
sve do rijeke Mesne (Nestos) u današnjoj južnoj Bugarskoj.1 Godine 437. Gala
Placidija predala je istočnorimskom (bizantskom) caru Teodoziju Dalmaciju
sve do granica Panonije.2
Potkraj 6. i početkom 7. stoljeća prostor zapadno i istočno od Drine nase-
ljavaju Slaveni, Hrvati i Srbi. Srbi su se ponajviše naselili na prostoru istočno
od Drine, ali potomci “nekrštenih Srba” naseljavali su u 10. stoljeću Paganiju,
Zahumlje i Travuniju,3 dakle, južne dijelove današnje Bosne i Hercegovine.
Prva srpska država, u 10. stoljeću, obuhvatila je neke dijelove Bosne, vjero-
jatno između rijeka Bosne i Drine.4 Iako su se ponajprije naselili u Panoniji i
Dalmaciji, jedan dio Hrvata naselio je i prostor današnje Crne Gore i nadje-
nuo mu, po Ljetopisu Popa Dukljanina, ime “Crvena Hrvatska”.5 Međutim,
te su se izdvojene skupine kasnije asimilirale u etničku sliku svojih susjeda
– Slavena, Hrvata i Srba.6
Kada su Turci Osmanlije počeli zauzimati južnoslavenske zemlje, Drina
je ostala duboko u njihovu teritoriju. U procesu stvaranja samostalne Srbije,
pri čemu su ključne godine 1833. i 1878., Drina je opet granica, odnosno nje-
zin donji tok, između Osmanskog Carstva na zapadu i Srbije na Istoku. Kada
je Bosnu i Hercegovinu 1878. zauzela Austro-Ugarska, granica je i dalje bila
na Drini i tako je ostalo sve do 1914. godine.
Teza “o razdjelnici na Drini” u starijoj hrvatskoj historiografiji nije po-
stojala – tako u vjerojatno najpoznatijoj sintezi hrvatske povijesti napisanoj do
stvaranja Jugoslavije Vjekoslav Klaić 1899. samo tvrdi da je “Rimsko Carstvo
395. razdijeljeno na dvoje, na Zapadnorimsko i na Istočnorimsko”.7 Klaića je
1
D. Mandić, Bosna i Hercegovina, Povijesno-kritička istraživanja, Sabrana djela, sv. III.,
Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, II. izd., Chicago-Rim 1978,
426.
2
F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, I. izd. Zagreb 1925, II. izd. Zagreb
1990, 161-162.
3
Constantine Porhyrogenitus De administrando imperio, ed. Gy. Moravcsik – R. J. H.
Jenkins, Dumbarton Oaks 1967, 33/8-10, 34/2, 36/5-7.
4
I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995, 307-309.
5
A. Mošin, Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb 1951, 54; Šišić, Povijest, 456-457; D. Mandić,
Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora, Chicago 1957.
6
Vidi, Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, 90-92.
7
V. Klaić, Povijest Hrvata, sv. 1, II. izd., Zagreb 1975, 38.
više zanimalo naglasiti “kako nije Hrvata zatrla rimska kultura, tako mu nije
ni kršćanska vjera otela narodnoga biljega”, kako se narod morao boriti protiv
Turaka, potom za pripojenje Krajine i u 19. stoljeću, “stoljeću narodnosti”,
“borbu za narodnost”.8 Klaić kao pravaš vidio je u mađarskoj ekspanzivnosti
najvećeg protivnika.
Da bi uopće bilo moguće postaviti “granicu na Drinu”, trebalo je u hrvat-
skoj javnosti radikalno promijeniti tradicionalno negativan odnos prema isla-
mu i muslimanima. Naime, od kraja 15. stoljeća, kada su Turci Osmanlije u
svojim pohodima stigli do hrvatskih zemalja, u hrvatskoj kulturi živi uvjerenje
da je zemlja svojevrstan “antemurale christianitatis” – “predziđe kršćanstva”.9
Iz te teze proizlazio je zaključak da je svaka suradnja s drugim kršćanima u
cilju borbe protiv zajedničkog islamskog neprijatelja ne samo dobrodošla nego
i prijeko potrebna.
Takve su teze živjele više stotina godina; čak i u zrelo doba hrvatskog na-
rodnog preporoda, 1845. godine, pjesnik i budući hrvatski ban Ivan Mažura-
nić (1815.-1890.) piše “Smrt Smailage Čengića”, jednu od najboljih hrvatskih
pjesama toga doba, u kojoj se slave kršćanske, štoviše crnogorske pobjede nad
Turcima Osmanlijama.
Već pedesetih godina, kada razvija svoju hrvatsku nacionalnointegracijsku
ideologiju, Ante Starčević (1823.-1896.) zamjenjuje antagonistički stav prema
bosanskohercegovačkim muslimanima s tezom da su oni zapravo “cvijet hr-
vatskoga naroda”. Koju godinu kasnije, 1861., književnik Luka Botić (1830.-
1863.) piše spjev Bijedna Mara o ljubavi muslimana i kršćanke, koja jasno
svjedoči o mogućnosti tolerancije između pripadnika raznih vjera. Ponajprije
pod utjecajem Starčevića i to u krugovima njegove Stranke prava (“pravaša”),
u sljedećim desetljećima takvi stavovi su u hrvatskoj kulturi sve jači, pogotovo
s obzirom na neizvjesnu budućnost Bosne i Hercegovine, potom i na želju da
se bosanskohercegovačke muslimane integrira u hrvatski nacionalni korpus.
Iako se u masovnoj kulturi, posebice srpskoj, vrlo često Starčeviću pripisuje
antisrpstvo, ono nije postojalo. I Starčević, i njegov najbliži suradnik Eugen
Kvaternik, odbacuju južnoslavenski okvir hrvatstva i nastoje sve Južne Slavene
proglasiti Hrvatima, a osnovne postavke Francuske revolucije smatraju teme-
8
Klaić, Povijest Hrvata, 12-15.
9
O tome više govori tekst I. Žanića u ovom zborniku.
10
Hrvatska zemlja, god. II, br. 25, Petrinja, 19. lipnja 1943, str. 2.
11
M. Gross, Izvorno pravaštvo, Zagreb 2000, 590-592.
12
Veliki rat Srbije za oslobođenje i ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca, II-III, Beograd 1924;
Österreich-Ungarns letzter Krieg 1914-1918, I, Wien 1931; M. Zelenika, Bitke na Drini od
6. IX. do 11. XI. 1914, Vojnoistorijski glasnik, Beograd 1955.
13
Vidi i druge radove – Dr. Milan pl. Šufflay, Izabrani eseji, rasprave i članci, I-II, Zagreb
1999-2000.
14
B. Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj 1918-1935, Zagreb 2002, 213-214.
15
Hrvatska misao, 2. srpnja 1921; Janjatović, Teror, 213-214.
16
M. Šufflay, Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike, Zagreb 1928, 58.
17
Šufflay, Hrvatska, 58.
18
Janjatović, Teror, 218.
19
A. Pavelić, Aus dem Kampfe um den selbständigen Staat Kroatien, Wien 1931, 58-59.
20
F. Lukas, Zemljopis NDH, Zagreb 1941, 18, 23; Lukasov tekst prenesen je u časopisu
Hrvatska obzorja, Matica hrvatska, Split 1994/1, 169-183, cit. 178.
21
F. Lukas, Za hrvatsku samosvojnost – zakoni zemlje – krvi – duha (knjiga 2): Hrvatski narod
i hrvatska državna misao, Zagreb 1944, 51.
22
Za objašnjenje Volksgemeinschafta, vidi I. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, ed. Novi liber
– Židovska općina Zagreb, Zagreb 2001, 5.
23
F. Lukas, Starčević, u: dr. Ante Starčević, 40. godišnjici smrti, Zagreb 1936, 7; vidi i Gold-
stein, Holokaust
Holokaust, 52, 64, 90-93, 98, 191, 192, 195.
24
Lukas, Starčević
Starčević, 7, 28.
25
M. Krleža, Teze za jednu diskusiju iz godine 1935
1935, u: Deset krvavih godina i drugi politički
eseji, Zagreb 1971, 486; o Cicvariću, Goldstein, Holokaust
Holokaust, 63, 64.
26
Krleža, Teze, 486-487.
27
Vidi, primjerice, prilog F. Lukasa u: Povijest Bosne i Hercegovine, 62 i d.
28
Povijest Bosne i Hercegovine, 72.
doba svoga razvoja u psihičnom pogledu leđima okrenuti jedni prama drugi-
ma”.
Oton Knezović u istoj knjizi, u poglavlju Bosna i Hercegovina od seobe na-
roda do 12. st., opisuje granicu na Drini: “Tu granicu između oba carstva, koja
se više nikada nijesu sjedinila u jednoj ruci, povukla je priroda, zatim histo-
rija dvaju oprečnih svjetova, dviju kultura i kasnije dviju crkava. Ta razdioba
bila je od presudnih posljedica i političkih i kulturnih i vjerskih i takvom je
ostala sve do današnjega dana.”29 Knezović tvrdi da se u 9. stoljeću Hrvatska
prostirala “od Jadranskoga mora, rijeke Vrbasa i preko njega u srednjem i do-
njem toku dalje na istok prema rijeci Drini”.30 Knezović se očigledno poziva
na spis O upravljanju carstvom Konstantina Porfirogeneta u kojem stoji da
se Hrvatska na sjeveroistoku pružala sve do županije Pliva koja je vjerojatno
obuhvaćala i gornji tok Vrbasa, sve otprilike do današnjeg Jajca. 31 Ferdo Šišić,
autor tada temeljne knjige o hrvatskom ranom srednjemu vijeku, tvrdi da je
“hrvatska država morala sezati i dalje na istok ... bar do donje Bosne.”32 Potom
Šišić detaljno obrazlaže kako se Hrvatskoj na istok pruža i “zemljica” Bosna te
najzapadniji dijelovi Srbije koja se u to doba zasigurno protegla preko Drine.
Knezoviću je politička borniranost naložila da spomene Drinu kada govori o
hrvatskim granicama, ali se ipak ogradio pa napisao da se “prostire od Vrbasa
dalje na istok prema Drini”, ne određujući točno gdje se ta granica nalazi-
la. Radi se o konformizmu i kompromiserstvu kojim se znanstveni diskurs
usklađuje sa suvremenim političkim prilikama.
Rodonačelnik ideje o “granici na Drini”, Milan Šufflay, za vrijeme posto-
janja NDH nije zaboravljen. Njegove su zasluge veličane, on je 1942. smatran
“ideologom hrvatskog nacionalizma”, te su, primjerice, priređivane večeri sje-
ćanja “na spomen njegove prerane i od tuđinske ruke pripravljene smrti”.33
29
Povijest Bosne i Hercegovine, 160.
30
Povijest Bosne i Hercegovine, 173.
31
Constantine Porphyrogenitus De administrando imperio, ed. Gy. Moravcsik – R. J. H.
Jenkins, Dumbarton Oaks 1967, 30/90-117; I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Za-
greb 1995, 31, 153.
32
F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, I. izd, Zagreb 1925, II. Izd. Zagreb
1990, 335, 450-463
33
Zagreb (časopis), 3-4/1942, 111.
34
Il Giornale d’Italia, 15. 4. 1941; F. Jelić-Butić, Ustaše i NDH 1941-1945, Zagreb 1977,
140.
35
Ustaša 1, Zagreb, 22. 5. 1941; Spremnost – misao i volja ustaške Hrvatske, br. 1, Zagreb, 1.
3. 1942.
36
Ustaša 2, Zagreb, 13. 6. 1941.
37
E. Redžić, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, Sarajevo 1998, 24; F. Jelić-Butić,
Ustaše i NDH 1941-1945, 85-86.
38
Hrvatski narod
narod, Zagreb, 17. 6. 1941, 15.
39
Hrvatski narod
narod, Zagreb, 17. 6. 1941, 15.
40
General Drinjanin, Četvrta dimenzija Bunkera na Drini, u: Drina, Madrid, 1963, br. 1, 7.
41
Ustaša 2, Zagreb, 13. 6. 1941.
Romaniji, koja je bila jaka baza četničkih jedinica Jezdimira Dangića.42 Dido
Kvaternik, Francetić i Mladen Lorković potom i Francetić i Rafael Boban
slavodobitno su se slikali na mostu preko Drine u Zvorniku, odnosno uz hr-
vatsku zastavu zabijenu na obali rijeke.43 I časopis Drina, koji je izdavao Vje-
koslav Maks Luburić, prenio je 1954. sliku Francetića i Bobana na Drini.44
Kada su ustaške jedinice ušle 9. travnja u Srebrenicu, o tome događaju
Hrvatski narod izvještava bez prevelike pompe, na sedmoj stranici, sa zaklju-
čkom da “Sarajlije, poznavajući Juru Francetića vjeruju, da će njemu poći za
rukom osloboditi ovaj dio Poglavnikove Ustaške Hrvatske od posljednjeg
šumskog bandita...” 45
Desetak dana kasnije iz Glavnog stana Poglavnika stigla je poduža vijest
da su “naše oružane snage poduprte njemačkim oružanim snagama podpuno
uništile sve te komuno-četničke bande, te očistile čitav taj prostor. Tako je sav
predjel oko Sokolca, Han Pijeska, Vlasenice, Prnjavora, Bratunca i Milića
(sve mjesta u istočnoj Bosni – op. I. G.) podpuno u našim rukama, u svim tim
mjestima vrše sada svoju redovitu djelatnost, a ustaške bojne pod zapovjednič-
tvom Jure Francetića stoje čvrsto na obali Drine od Zvornika pa cielim lukom
Drine do Višegrada.”46
Tadašnji ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković posjetio je
Podrinje nakon što su ga zaposjele ustaške jedinice. Lorković je, inače, 1940.
godine u knjizi Narod i zemlja Hrvata proglasio čitavu Bosnu i Hercegovinu
hrvatskom zemljom, a bosanske Muslimane smatrao je Hrvatima “islamske
vjeroispovijesti”.47 Kada se u drugoj polovini travnja vratio u Zagreb, o doj-
movima iz istočne Bosne održao je govor na radiju koji je potom prenesen
u novinama. Očekivalo bi se da govor odiše patetikom, prigodničarstvom i
42
O mitologiziranom pojmu Romanije, upotrijebljenom u političkom diskursu izvrsno je
pisao I. Žanić, Prevarena povijest, guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini 1990-1995. godine, Zagreb 1998, 165-175.
43
Vidi, E. D. Kvaternik, Sjećanja i zapažanja, Zagreb 1995, 160, 170; Hrvatski narod
narod, Za-
greb, br. 409, 24. 4. 1942.
44
Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 3-5, 5.
45
Hrvatski narod
narod, Zagreb, br. 400, 14. 4. 1942.
46
Hrvatski narod
narod, Zagreb, br. 408, 23. 4. 1942.
47
Lorković, Narod
Narod, 219; O Lorkoviću, Tko je tko u NDH
NDH, 237-239.
praznim fraziranjem, ali nije tako: “Uvjerio sam se svojim očima o veličan-
stvenom djelu oslobođenja, smirenja i tvrdog zaposjedanja istočno bosanskog
prostora po hrvatskim oružanim snagama.” Potom Lorković nastavlja: “Evo
nas na obali Drine… stisnusmo od srca desnicu starome vojniku Poglavnika,
mladom ustaškom podpukovniku Francetiću, narodnom junaku istočne Bo-
sne… obilazimo most na Zvorniku preko Drine…” Opsežan tekst zaključuje
riječima: “nikada više ustaška straža ne će odstupiti od Drine”.48 I to je sve.
Nigdje previše riječi, nigdje mitologiziranja o “stoljetnim granicama”. I kada
se u Zvorniku s dva tjedna zakašnjenja proslavlja godišnjica osnutka NDH,
samo se kaže da se obilježava “hrvatski narodni blagdan koji za stanovništvo
na Drini, istočnoj granici slobodne Hrvatske, ima posebno značenje”.49 Čitava
operacija ustaško-njemačkih snaga u istočnoj Bosni u Hrvatskom narodu je do-
bila relativno malo publiciteta; s neusporedivo više pozornosti praćen je svaki
korak Poglavnika ili neka od zbivanja na bojištima u svijetu.
Nakon Drugoga svjetskoga rata, nakon propasti NDH, u ustaškoj “dru-
goj emigraciji” zapravo stvara se mit o Drini. Umjesto realne granice koja je
već bila jednom dosegnuta, koju je valjalo braniti i koja je potom na tako kata-
strofalan način i napuštena, sada mit o granici na Drini postaje sredstvo kojim
se potiču nostalgija, čežnja, otpor, konačno i želja za osvetom.
Svaka rijeka, a Drina posebice, zbog toga što silazi s planina, vijuga doli-
nom, pa se potom gubi u savskoj ravnici i u velikoj Savi, nosi sa sobom i dublje
slojeve mitoloških značenja. Ona simbolizira čovjekovu egzistenciju i prola-
znost te egzistencije. Ona simbolizira i njegove životne želje, osjećaje, nakane
i njihove mijene. Heraklit je rekao, a potom ga je Platon prenio: Sve teče i
ništa ne ostaje. Dvaput ne možeš ući u istu rijeku. U simboličkom smislu pojma
u heraklitovskoj i kasnije platonovskoj filozofiji, ući u rijeku – za dušu znači
njezino ulaženje u tijelo. Rijeka je dobila značenje tijela. Suhu dušu uvlači
vatra, a vlažna je duša sahranjena u tijelu. Tijelo postoji privremeno, otječe
poput vode, i svaka duša posjeduje svoje zasebno tijelo, taj prolazni dio svoga
postojanja – svoju rijeku.50 U kršćanskoj simbolici kupanje u rijeci jest znak
48
Hrvatski narod, Zagreb, br. 409, 24. 4. 1942.
49
Hrvatski narod, Zagreb, br. 410, 25. 4. 1942.
50
Vidi, J. Chevalier – A. Gheerbrant, Rječnik simbola, Nakladni zavod Matice hrvatske,
Zagreb 1989, 562.
51
M. Prpić, Zakletva otcu, u: Drina, Europa, god. 5, 1955, br. 1-3, 126 i tekst dalje.
52
A. Ilić, Pjesme Antinih momaka, u: Drina, Europa, god. 5, 1955, br. 1-3, 3.
53
V. Vrančić, Branili smo državu, sv. II, Barcelona – München 1985, 251.
toj ploski ne govore. Nije moguće više ustanoviti da li je ploska otišla u Zagreb
ili je epizoda poslije izmišljena, ali se čini da je Vrančiću taj navodni događaj
poslužio da bi književnički efektno označio dosizanje granice svjetova.
Sindrom “naknadne pameti” još je očigledniji u memoarima pukovnika
Krunoslava Batušića, objavljenim 1963. godine.54 Batušić se prisjeća 1941.
godine i tvrdi da je 20. travnja krenuo s oko 1000 vojnika da razoružaju
preostale odrede jugoslavenske vojske i organiziraju vlast u Bosni. Tada je
navodno vidio Pavelića koji mu je pak navodno rekao: “Pođite sretno i javi mi
se sa Drine!”.55
Stvaranju mita o granici na Drini pridonio je i istaknuti historičar, franje-
vac Dominik Mandić 56 koji je 1960. godine u prvom izdanju knjige Državna
i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, zasnivajući svoje spoznaje
na mnogim podacima i skrupuloznim analizama, sugerirao stalnu pripadnost
Bosne i Hercegovine zapadnom svijetu. Za njega je Bosna i Hercegovina u
srednjem vijeku samo jedna od hrvatskih zemalja, što je moguće tek djelomi-
čno prihvatiti. Prije bi se moglo reći da je bosanski srednji vijek bio na “razme-
đi svjetova”, ali sa snažnim vezama sa Zapadom i značajno integriran u okolni
hrvatski prostor.57 Tezom o stoljetnoj granici na Drini Mandić se posebno
ne bavi, ali ju neizravno podržava – tvrdi, primjerice, da “međašnu granicu
na Drini smatrao je i rimski svijet stalnom i nepovredivom”, iako i sam na-
vodi primjere iz kojih je jasno da nije bilo tako.58 Neuspješno pokušava pobiti
tvrdnju Ferde Šišića i drugih historičara da je 732. godine bizantski car Lav
III. papinskoj jurisdikciji oduzeo, između ostalih, i Ilirik i Dalmaciju.59 Na
taj način u svojim brojnim knjigama i radovima, u kojima ima vrlo vrijednih
54
O Batušiću, Tko je tko u NDH
NDH, Zagreb 1995, 25-26.
55
K. Batušić, Hrvatska seljačka i građanska zaštita, u: Drina, Madrid, 1963, br. 2, 21.
56
D. Mandić, Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, I. izd. Chicago
1960, II. izd. Chicago-Rim 1978.
57
Vidi, I. Goldstein, Povijest Bosne između znanstvene spoznaje i političke manipulacije, Rado-
vi Zavoda za hrvatsku povijest 32-33, Zagreb 1999-2000, 439-444.
58
Mandić, Državna i vjerska pripadnost, 423.
59
Mandić, Državna i vjerska pripadnost, 430; Šišić, Povijest Hrvata, 289, 681-689; I. Gold-
stein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995, 131.
60
Vidi, Mandić, Državna i vjerska pripadnost, 327 i d.; Isti, Bosna i Hercegovina, Povijesno-
kritička istraživanja, Sabrana djela, sv. V., Etnička pripadnost Bosne i Hercegovine, Toron-
to-Zürich-Roma-Chicago 1982; Isti, Bosna i Hercegovina, Povijesno-kritička istraživanja,
Sabrana djela, sv. II., Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Toronto-Zürich-Roma-Chicago
1979. Mandić se, inače, uvijek jasno distancirao od ustaštva i njegovih postupaka. Pi-
sao je iz Rima franjevačkom provincijalu u Hrvatsku, već početkom rata, u lipnju 1941:
“Ukoliko dolazite u doticaj s današnjim vladaocima u Hrvatskoj domovini, preporučite
im da budu u svemu pravedni i plemeniti. Neka ne vraćaju zlo za zlo, neka nevine ne
progone, neka mržnju ne potpiruju... Ništa ne smiju danas učiniti drugima, što ne bi že-
ljeli da drugi učine Hrvatskom Narodu. Napose im preporučite da izbjegavaju progone
vjerske Pravoslavnih i Židova. Katolička Crkva nije nigda odobravala niti danas odobrava
proganjanje ljudi koji u dobroj vjeri živu u drugim vjeroispovjestima. Ne može se odobriti
ni nasilnu vjersku propagandu među inovjercima. Napose se mora osuditi javno vanjsko
obilježavanje pripadnika drugih vjera.” Potom je tražio da “opominju vjernike i ljude koji
su na vlasti da ne nanose nikakvu nepravdu Srbima ili Židovima” te isticao da “franjevci
ne smiju imati nikakva udjela u progonima Srba i Židova; u oduzimanju njihova imetka,
pokretnoga i nepokretnoga” (B. Pandžić, Životopis fra Dominika Mandića, Chicago 1994,
80-83.)
61
Lengel-Krizman, Teror
Teror, 10; Tko je tko u NDH
NDH, 62-63, 90, 240-242; Miletić, Jasenovac,
knj. 2, 1012.
62
Vidi, Tko je tko u NDH
NDH, 240-242.
63
B. Gj. Deželić, Bič Božji. Posmrtno sjećanje na Generala Drinjanina, Drina (bez god. i mj.
izdanja), 69.
64
Vidi, Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 1-12.
65
Vidi, primjerice, Drina, Madrid, 1962, 7-9, 288; 1964, 3-4, korice; 1966, br. 1-2, korice.
66
Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 3-5, 3.
se bez te granice ne mogu osigurati ni druge, jer su svi naši susjedi i neprijatelji
našli s onu stranu Drine saveznika protiv Hrvatske”.67
Nekadašnji potpredsjednik Vlade NDH, Džafer-beg Kulenović, u to vri-
jeme u emigraciji u Siriji, objašnjava da je “od davnih davnina granica između
Bosne i Srbije Drina... Nju se ne može lahko preplivati, jer ona ima jaku bra-
nu, a to je cieli hrvatski narod, koji je sviestan, da braneći Drinu, brani čitavu
Hrvatsku. Ova se je poviestna granica održala stoljećima i bila je granica ...
između dva naroda, različita odgoja i različitih pogleda ... Srbijanci žele bezo-
bzirno vladati i gospodariti, a mi hoćemo da živimo podpuno ravnopravni s
istim pravima i dužnostima.”68
Najjasnije govori “general Drinjanin”: “Naše je ime naš program, a zove-
mo se ‘Drina’. Tu je cijeli naš program. Ni manje, ni više. To je program za
milenije i za sve Hrvate ... Reklo se je, da gajimo kult Drine i mi se nismo
branili. Zvali su nas fanaticima i nismo se uvrijedili. Optužili su nas, da smo
za taj program ubijali i dali se ubijati i mi smo to priznali”.69 Potom čak i 1965.
godine tvrdi da “se nismo odrekli i nikada se ne ćemo odreći onoga ustaštva,
kojem, s kim i za koga je palo pola milijuna Hrvata”.70 ”Naše je ime naš pro-
gram, a zovemo se ‘Drina’”, postao je moto u nekim brojevima Drine.71
“Desetotravanjska revolucija (dakle, uspostava NDH 10. travnja 1941.
– op. I. G.) izgradila je BUNKER NA DRINI. .. ‘Bunker na Drini’ za nas
je simbolički pojam svega onoga, što je hrvatski narod učinio u obrani svojih
prava, slobode, nezavisnosti i državnosti”.72 Za Luburića je granica na Drini
samo mitski element, sredstvo da se postavi granica i razlika između Srba i
Hrvata. “’Bunker na Drini’ za nas je simbolički pojam ... naš povjestni odno-
šaj prema Srbiji i Srpstvu, koji nam stoljećima niječu ta prava (na slobodu,
67
General Drinjanin, Četvrta dimenzija Bunkera na Drini, u: Drina, Madrid, 1963, br. 1, 29.
68
Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 3-5, 7.
69
General Drinjanin, Otac Dominik Mandić utvrđuje granicu na Drini, u: Drina, Madrid,
1963, br. 1, 9.
70
Drina, Madrid, god. 15, 1965, br. 1-2, 229.
71
Drina, Madrid, god. 17, 1967, br. 1-2, 3.
72
General Drinjanin, Četvrta dimenzija Bunkera na Drini, u: Drina, Madrid, 1963, br. 1, 11.
73
General Drinjanin, Četvrta dimenzija Bunkera na Drini, u: Drina, Madrid, 1963, br. 1,
11, 13.
74
Izbjeglica, Uspomene na Drinu, u: Drina, Europa, god. 5, 1955, br. 4-7, 100-101.
75
Našoj vječnoj Drini, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 10-12, 174.
76
J. Soldo, Hrvatskoj slobodi, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 10-12, 41.
Na megdan, na megdan,
Braćo Hrvati ”.77
77
Z. Fržop, Hrvati!, u: Drina, Madrid, 1963, br. 2, 18.
78
Z. Fržop, Hrvati!, u: Drina, Madrid, 1963, br. 2, 18.
79
A. P., Drina, u: Drina, Madrid, 1962, 7-9, 64.
80
Lj. Rašić, Vjekoslavu Luburiću – Guslarska pjesma, u: Drina (bez god. i mj. izdanja), 75-
76.
81
A. Ilić, Pjesme Antinih momaka, u: Drina, Europa, god. 5, 1955, br. 1-3, 3; Isti, Neznani
junaci, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 3-5, 1.
da granica NDH prema Mađarskoj nije nikada bila na Muri, već južnije, na
Dravi, a da je većinu otoka anektirala Italija.
Osim Ilića, amneziju što se tiče granica NDH pokazuju i drugi autori,
primjerice, M. Prpić iz Belgije: “slobodno će žuboriti Drina, slušat šapat Du-
nav, Drave, Raše”82, jer je Raša u vrijeme NDH bila duboko u talijanskom
teritoriju.
I Prpić i Ilić djeluju anakrono, jer, spominju granice na Muri i na Raši
koje je tadašnja socijalistička - narodna republika Hrvatska i dosegla i prešla.
Mura je u svome posljednjem dijelu, prije utoka u Dravu, posve u hrvatskom
teritoriju, a Raša u cijelosti teče hrvatskim područjem.
Miljenko Barbarić posvećuje Drini kraću pjesmu: “obale Tvoje napuštene
šute ... Vratit ćemo se opet, Drino, granico vječnog hrvatstva”. Osim želje za
povratkom i obnovom države, Barbarić (moguće da se radi o pseudonimu, kao
i kod dobroga dijela suradnika Drine) spominje “opustjele minarete” koji se
“biele i bdiju u tami” te posebno ističe da će Drina “čuti borbeni poklik našeg
nedjeljivog bratstva” - dakle, bratstva Hrvata i Muslimana te da “se nećemo
dieliti po vjeri, nego po vrsti oružja”.83
Suradnik “Drine” koji živi u Siriji i koji sebe predstavlja kao hrvatskoga
vojnika «koji ostaje u Siriji» piše o povratku na Drinu i bratstvu katolika i mu-
slimana: “Muslimanski sviet neće zaboraviti sudbine jednog milijuna hrvat-
skih muslimana i ako milostivi Allah dade i opet će se kao i nekada na Drini
vijati ponosni hrvatski barjak”.84
Izvjesni Tomšić u kratkoj priči Krik Drine tobože razgovara s rijekom
koja mu kaže: “Čuj me prokletniče u crnoj šubari i ti u crvenoj šajkači, ja sam
Drina majke Bosne – ja sam Drina, koja budi i zapovjeda: bježi dušmanine s
moga praga, jer sinovi moje gore ustadoše da te dotuku”.85
82
M. Prpić, Zakletva otcu, u: Drina, Europa, god. 5, 1955, br. 1-3, 126.
83
M. Barbarić, Drini, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 1-2, 104.
84
Iz pisma hrvatskog vojnika, koji ostaje u Siriji, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 6-9,
281.
85
Tomšić, Krik Drine, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 1-2, 72-73.
86
Tomšić, Krik Drine, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 1-2, 73.
87
Hrvatskoj, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 3-5, 50.
88
Ustaška koračnica, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 1-2, 71.
89
I. Jurić, U obkoljenom Višegradu, u: Drina, Madrid, 1961, br. 10-12, 12.
90
Hrvatskoj, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 3-5, 51.
91
M. Krsmanović, Teče krvava Drina, I-IV, Beograd 1983-1987
1983-1987.
92
R. Smiljanić i B. Šekler, ovitak, u: M. Krsmanović, Teče krvava Drina, IV, Beograd
1987
1987.
93
A. Ilić, Gorostas bez mane i straha, u: Drina, Europa, god. 5, 1955, br. 4-7, 7; I. Jurić, na
i. mj., 13.
tkoj priči Drina zove (po njoj je i cijela zbirka dobila ime) tematizira ljubav
izvjesnog Muje prema Drini (“Mujo i Drina svoji, k’o brat i sestra”, “konačno
Drina, njegova Drina! – čežnja tolikih bezsanih očiju”).94 Roman Graciana
Raspudića Djevojka Drina piše roman o “hrvatskoj nevinosti i hrvatskoj sna-
zi”, o čemu već govori i sam naslov – “djevojka je pojam nevinosti, a Drina po-
jam snage”. Radnja je smještena u Hercegovinu odmah po svršetku Drugoga
svjetskoga rata. Govori se o križarima, a Drina je “kao pojava dušom i tielom
tajanstvena glavna zapovjednica križarskih junaka”.95
Prema kraju šezdesetih, u posljednjim godištima Drine, od otprilike
1963.-5., pa sve do onog posljednjeg iz 1968. – vidljiv je pomak od prigodni-
čarstva i fanatizma pomiješanog s idealizmom prvih godina prema žestokom
antikomunizmu i sve informativnijim člancima o drugim temama. Tekstova
o Bosni i Hercegovini gotovo da i nema – gotovo kao iznimka djeluje foto-
grafija “hrvatskog Sarajeva” ispod koje stoji potpis: “Okuplja oko sebe po-
nosnu Bosnu i Hercegovinu”. Donosi se i fotografija stećaka, a ispod nje je
potpisano da je Hercegovina “bogato nalazište starih stećaka koji su svjedoci
bogate hrvatske prošlosti”.96 Piše se o “hrvatstvu Boke Kotorske”, odnosno
cijeli broj Drine posvećuje se toj temi,97 prenose pjesme Augusta Šenoe,98 čak
i Vladimira Nazora.99 Granica na Drini gotovo da se više i ne spominje. Čini
se da je to rezultat i promjena kojima se i uredništvo Drine prilagođava: mu-
slimanska nacija u Bosni i Hercegovini stječe samosvijest i svakim se popisom
broj Muslimana značajno povećava. Rigidni nacionalni koncept o hrvatskom
nacionalnom korpusu u kojem postoje dvije vjere i kojem je Drina prirodna
granica, više jednostavno u stvarnosti ne nalazi podlogu. Pa ipak, on je i dalje
živio u dijelu desnice i kod nekih katolika i kod nekih muslimana koji se u
načelu izjašnjavaju kao Hrvati.
94
I. Jurić, Drina zove, Izdanje “Uzdanica”, Sydney 1968, 1, 3.
95
L. Raspudić, Djevojka Drina, Madrid 1951, II.
96
Drina, Madrid 1968, br. 1-2, 263, 279.
97
Vidi, primjerice, Drina, Madrid, god. 15, 1965, br. 1-2, 6-240.
98
Drina, Madrid, god. 17, 1967, br. 1-2, 13.
99
Drina, Madrid, god. 15, 1965, br. 1-2, 38-39.
100
Vidi, npr., M. Dabo-Peranić, Hrvatska za narodnih vladara, Valencia 1969; M. Mikac,
Film u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Madrid 1971.
101
V. Perica, Balkan Idols, Religion and Nationalism in Balkan States, Oxford University
Press, Oxford 2002.
102
M. Đilas, Wartime, Harcourt Brace Jovanovich, New York 1977, 224.
izgubili su oko dvije trećine tamošnjeg sastava, blizu 15.000 boraca. Nosivi
temelj mitologizacije bila je partizanska pjesma o tada već legendarnom ko-
mandantu Savi Kovačeviću i njegovoj junačkoj borbi i pogibiji na samoj obali
Sutjeske. Pjesma počinje stihovima “kraj Sutjeske hladne vode barjak časti i
slobode”. Pjesma karakteristična po zbornom ponavljanju stihova koje pjeva
vođa, posve nalik na guslarsku pjesmu, postala je praktički od završetka Dru-
gog svjetskog rata bitan element titoizma u njegovu prezentiranju u masovnoj
kulturi.
Đuro Kladarin je u nizu knjiga, od Sloma četvrte i pete okupatorsko-kvi-
slinške ofanzive, izdane 1954. pa do 1968. kada objavljuje drugo izdanje knjige
Bitka na Sutjesci, između redaka sve više objašnjavao da je slavljena i opjevana
bitka na Sutjesci zapravo bila vojni poraz.103
Kasnih šezdesetih, kada je jačala gradska kultura, a epski titoizam već bio
na zalasku, bitke na Neretvi i Sutjesci prebačene su na filmsko platno – Bitku
na Neretvi 1969. režirao je Veljko Bulajić, film o Sutjesci četiri godine kasnije
Stipe Delić. Kako se radilo o vrlo dobrim filmovima, posebice je to bio Bulaji-
ćev koji je bio jedan od najprodavaniijh jugoslavenskih filmova u svijetu i kan-
didat za Oscara, oba su mita na taj način produžila život u masovnoj kulturi.
Dobitnik Nobelove nagrade Ivo Andrić (1892.-1975.) u ranoj je fazi
stvaralaštva pripadao hrvatskoj, u kasnijoj fazi srpskoj književnosti, a goto-
vo je isključivo bio tematski vezan za bosanskohercegovački prostor u doba
osmanske vlasti. Tijekom četiri ratne godine, dok su se objema zaraćenim
stranama stvarali mitovi o bosanskohercegovačkim rijekama, pisao je neke
od svojih najpoznatijih djela: Travničku hroniku, Gospođicu i Na Drini ćuprija.
Ovaj posljednji roman u naslovu ima most preko Drine u Višegradu. Taj most
u Andrićevoj književnoj fikciji jest simbolički stup oko kojeg se lome sudbine.
Andrić, čini mi se, ne govori o mostu na način da on spaja ili razdvaja svjeto-
ve; Andrić se ne bavi sukobima, on pokušava sintetizirati znakove i značenja
prošlosti. Dakle, Andrićevo djelo teško može korespondirati s političko-ide-
ološkim mitologiziranjem toga doba, ali stvara jedan osebujan svijet, već sa-
mim naslovom: Na Drini ćuprija posve drugačije zvuči od Ćuprija na Drini ili,
103
Đ. Kladarin, Slom četvrte i pete okupatorsko-kvislinške ofanzive, I. izd. Zagreb 1954; II.
izd. 1956; Đ. Kladarin, Bitka na Sutjesci, I. izd. Beograd 1959; II. izd. Zagreb 1968.
gotovo blasfemično, Most na Drini, što je, čini se, jedina osnova za prijevode
na strane jezike.
Granica na Drini se kao pojam u javnoj komunikaciji opet afirmira de-
vedesetih godina 20. stoljeća, ali u posve drugačijoj situaciji. Propagiraju ga
baštinici ideja iz pedesetih i šezdesetih godina, koji to sada mogu slobodno
činiti i u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini.
U Bosni i Hercegovini početkom devedesetih ta se ideja transformirala u
zagovaranje saveza Hrvata s Bošnjacima i borbu za cjelovitu BiH. U hrvatskoj
javnosti i među Hrvatima u BiH ona se sve manje čula otkako se od 1991.
sve više afirmirala ideja, čiji je glavni nositelj bio hrvatski predsjednik Franjo
Tuđman, o tome kako je Bosna i Hercegovini umjetna tvorevina koju valja
podijeliti sa Srbijom, a većinske hrvatske krajeve pripojiti Hrvatskoj.
Karizmatski nosioci ideje o integralnoj BiH i savezu s Bošnjacima bili su
Ludvig Pavlović, jedini preživjeli član bugojanske skupine iz 1972. godine,104
koji je 1991. pušten iz zatvora te general tada stvorenih Hrvatskih obrambe-
nih snaga (HOS) Blaž Kraljević, inače povratnik iz emigracije. Pavlović je u
Hercegovini imao status mučenika za hrvatsku stvar. Ubijen je u prvim da-
nima rata u BiH snajperskim metkom u blizini Ljubuškoga, a službeno obja-
šnjenje je bilo da su ga ubili Srbi. Kraljević je počeo organizirati obranu Bosne
i Hercegovine kada je počela agresija JNA i Karadžićevih Srba, primivši u
svoje redove više tisuća Bošnjaka. Zajedno s pratiocima ubijen je u kolovozu
1992. u zasjedi Hrvatskog vijeća obrane (HVO), a nikada nije razjašnjeno tko
je dao naredbu da se to učini.
Bez obzira što je ideju o integralnoj BiH i savezu s Bošnjacima hrvatska
politika odbacila, Drina kao mitologem i dalje živi u desničarskim krugovi-
ma. Radi li se o nostalgiji, bolje rečeno ustašonostalgiji, nemogućnosti da se
104
Radi se o skupini od 19 dobro naoružanih članova Hrvatskog revolucionarnog bratstva sa
sjedištem u Salzburgu koja je u ljeto 1972. ilegalno ušla iz Austrije u Jugoslaviju. Većina
je bila podrijetlom iz Bosne i Hercegovine i, došavši u srednju Bosnu, na planinu Radušu
kod Bugojna, namjeravali su podići ustanak na temelju pogrešne procjene da su tamošnji
Hrvati (i Muslimani) toliko nezadovoljni da će im se masovno pridružiti. Nikoga nisu
pridobili, a u potjeri koju je JNA vodila po bosansko-hercegovačkim planinama i Dal-
matinskoj zagori sudjelovalo je oko 18.000 vojnika i policajaca. Dio grupe je ubijen u
akciji, dio je pohvatan, pa su potom svi osuđeni na smrt osim najmlađega, 19-godišnjega
Ludviga Pavlovića.
iziđe iz okova jedne rigidne, posve nerealne politike, ili čemu drugom, teško
je reći. Od “granice na Drini” u Hrvatskoj je u drugoj polovini devedesetih
mnogo popularniji bio drugi mitologem, onaj o sukobu civilizacija koji je
promovirala svjetski poznata knjiga Samuela Huntingtona Sukob civilizaci-
ja i preustroj svjetskog poretka (e Clash of Civilizations and the Remaking of
World Order).105 Huntington je spominjao hrvatsko-bošnjački sukob u Bosni
i Hercegovini kao primjer sukoba civilizacija. Stoga su desničarski orijentira-
ni krugovi u Hrvatskoj, uključujući i samog predsjednika Franju Tuđmana,
spremno prihvatili Huntingtonovu tezu i podržavajući je, razvili 1997. u ja-
vnosti vrlo intenzivnu diskusiju.106
“Granica na Drini” ipak se s vremena na vrijeme spominje u javnosti.
Navest ću samo dva primjera:
Anto Baković opisao je u knjizi Drinske mučenice ubojstvo pet katoličkih
redovnica u njegovu rodnom Goraždu (gradiću na Drini) koje su u prosincu
1941. počinili četnici. Radi se u osnovi o vrlo skrupulozno pisanom tekstu.
Vjerojatno jer asocira na Drinu i stoga što vrlo detaljno opisuje taj zločin,
knjiga je u jedva godinu dana tiskana, po autorovim tvrdnjama, u tri izdanja i
14.000 primjeraka, što je za hrvatske i bosanskohercegovačke prilike iznimno
mnogo.107 Knjiga je distribuirana uz pomoć Hrvatske demokratske zajednice,
paradržavnih institucija te raznih predstavnika crkve u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini.
Mitsko i legendarno značenje Drine tematizira devedesetih godina Mario
Mimica u zbirci članaka, polemika, studija Drina nije kriva u izdanju splitskog
ogranka Matice Hrvatske.108 Taj je Matičin ogranak već duže vremena poznat
kao izrazito desne orijentacije, u svakom slučaju kao desniji od središnjice u
Zagrebu i drugih ogranaka diljem Hrvatske. Mimica se bavi vrlo različitim
temama tipičnima za desničarsku publicistiku. Za Drinu tvrdi da “u svijetu
nema takve rijeke, na rubu svijeta, odnosno između svjetova; granica stara
105
S. Huntington, Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka, Zagreb 1997; S. Hunting-
ton, e Clash of Civilizations and the Remaking of World Order, New York 1996.
106
O tome A. Milardović u predgovoru hrvatskog izdanja Huntingtonove knjige, op. cit.,
25-28.
107
A. Baković, Drinske mučenice, treće izdanje, Zagreb 1991.
108
M. Mimica, Drina nije kriva (članci, polemike, studije), Split 1997.
109
Mimica, op. cit. 6.
BOSNA JE … NAŠA!
MITOVI I STEREOTIPI O DRŽAVNOSTI, NACIONALNOM
I VJERSKOM IDENTITETU TE PRIPADNOSTI BOSNE
U NOVIJIM UDŽBENICIMA POVIJESTI
davno vođen rat, a trenutna situacija također daje razloga za analizu školskih
udžbenika povijesti pomoću kojih se mogu graditi i učvršćivati ili pak uki-
dati povijesni mitovi i stereotipi. Pitanje državnosti te nacionalnog i vjerskog
identiteta narodâ Bosne i Hercegovine vrlo je osjetljivo političko, ali i histori-
ografsko pitanje. O tome su napisane brojne knjige i znanstveni članci, napose
u posljednjem desetljeću. Ovdje neću analizirati politološke ili historiografske
aspekte tog problema nego ću analizirati kako je u udžbenicima povijesti za
šesti i sedmi razred osnovne škole u tri države nastale raspadom SFRJ: u sa-
moj Bosni i Hercegovini (točnije u bošnjačkom dijelu Federacije Bosne i Her-
cegovine), u Republici Hrvatskoj i u Saveznoj Republici Jugoslaviji (točnije
Republici Srbiji) prikazana bosanska povijest te koji se mitovi i stereotipi i na
koji način u tim udžbenicima pojavljuju. U određenom smislu ovo je i analiza
onoga što učenici triju naroda u Bosni i Hercegovini uče o svojoj domovini i o
susjedima s obzirom da su se udžbenici iz Hrvatske koristili (i još se koriste!)
u dijelovima Federacije Bosne i Hercegovine gdje je većinsko stanovništvo hr-
vatsko, kao i što su u Republici Srpskoj koristili i koriste udžbenike iz Srbije.
Jedna je povjesničarka iz Beograda tim povodom svojedobno napisala kako
je korištenjem različitih udžbenika “Bosna krenula ne samo putem podele
teritorije nego i podele istorijske svesti”. (Stojanović, str. 32) U analizu sam
uzeo udžbenike za šesti i sedmi razred jer se u njima obrađuje srednjovjekovna
i novovjekovna povijest Bosne (do 19. stoljeća), a to je razdoblje zanimljivo s
obzirom na problematiku srednjovjekovne državnosti, pitanje dolaska osman-
ske vlasti i islamizacije te, napokon, nacionalnog buđenja i postanka nacija u
Bosni i Hercegovini.
Polazna je pretpostavka da je prikaz povijesne zbilje, a napose njezina
interpretacija, u sva tri slučaja različit, često i posve suprotan. Udžbenici nude
obilje materijala za provođenje analize. Pozornost sam posvetio istraživanju
kako funkcionira formula “Bosna je ‘naša’” preko nekoliko elemenata: kako
je prikazan problem državnosti Bosne u srednjem vijeku, kako je predočen
problem vjerskih odnosa te što se u udžbenicima piše o etničkoj pripadnosti
stanovništva. Također, analizirao sam neke primjere povijesnih junaka i anti-
junaka u različitim udžbenicima.
U ovome je tekstu analizirano pet udžbenika iz Republike Hrvatske, dva
udžbenika iz Bosne i Hercegovine i tri iz SR Jugoslavije (Srbije). Razlog je
tomu taj što su u Hrvatskoj od 1996. godine u uporabu uvedeni usporedni
vnoj Bosni” (str. 34-36) donosi se karta Širenje bosanske države (str. 35, a ista
se karta ponavlja još jednom). Karta je dana bez legende, a pokazano je širenje
Bosne u četiri faze. Autori navode da prve konkretnije vijesti o Bosni daje
bizantski car Konstantin Porfirogenet u 10. stoljeću: “Već u to vrijeme južno-
slavenska plemena (potcrtao D. Ag.) koja su naselila današnje prostore Bo-
sne i Hercegovine pored svoje prihvaćaju i bizantijsku kulturu te kršćanstvo.”
Također, navodi se da su nad ranofeudalnom Bosnom kratko vrijeme vladali
susjedi - srpska država, potom od druge polovice 10. stoljeća Hrvatska, kratko
car Samuilo, od 1018. Bizantsko Carstvo, te potom Zeta (Duklja): “Tek od
XII stoljeća rano feudalna Bosna politički se osamostaljuje.” Autori također
naglašavaju da se Bosna kao samostalna država formirala kasno, a ugrožavali
su je Bizant i Ugarska. (str. 36)
U srpskom udžbeniku za šesti razred autora Rade Mihaljčića postoje cje-
line o europskoj/svjetskoj povijesti i o Srbima (ili srpskom narodu) i južnim
Slavenima i susjednim narodima. U lekciji “Srbi od VII do XII veka” autor
govori, između ostalog, i o osamostaljivanju Raške i Bosne od vlasti dukljan-
skog kralja Bodina: “Bosna je dugo bila poznata samo kao geografski pojam,
oblast u okvirima Srbije. Tokom ranog srednjeg veka Bosna se nalazila u sa-
stavu okolnih južnoslovenskih država.” (str. 34) Mihaljčić ne navodi koje je
stanovništvo naseljavalo Bosnu u tom razdoblju.
U uvodu cjeline Srpski narod i njegovi susedi u poznom srednjem veku autor
napominje da se na Bosnu postupno širio ugarski utjecaj te da su ugarski
kraljevi smatrali Bosnu “posebnim vojvodstvom ugarske države”. (str. 53)
Opširnije o srednjovjekovnoj Bosni đaci u Srbiji uče iz teksta “Postanak i ra-
zvoj bosanske države”. (str. 73-77) Autor udžbenika govori da je pojam Bosna
prvotno označavao samo geografski pojam uz gornji tok istoimene rijeke. Ime
Bosna počelo se širiti istovremeno s postankom i razvitkom bosanske države.
Stječe se dojam kako je ovdje ta činjenica namjerno prenaglašena - kao da se i
drugdje često nije događalo na sličan ili identičan način, ne samo u državama
jugoistočne Europe nego i šire. Može se pretpostaviti da takva konstatacija za
cilj ima slabljenje ili čak osporavanje bosanske državnosti. Isprva je područje
Bosne bilo u sastavu Srbije, pa Samuilove države i napokon Duklje (Zete).
Autor ne spominje da je Bosna bila pod vlašću hrvatskog vladara, što se u
bošnjačkom i hrvatskim udžbenicima jasno ističe.
O etničkom sastavu
bosansko-hercegovačkog stanovništva
izginuo znatan broj muslimana, kao i zarazne bolest (kuga i dr.) u kojima je
umiralo većinom gradsko stanovništvo islamske vjere”. (str. 127)
Za Sabalića je proces islamizacije u biti ipak nasilan proces - ističe se da su
muslimani bili u povoljnijem društvenom i političkom položaju, kao i da je do
promjene vjerskog sastava stanovništva (sjetimo se, 85% katolika) došlo po-
stupno, “osobito nakon progona u XVI. stoljeću kao i ratova u XVII. i XVIII.
stoljeću”. Osim toga, napominje Sabalić, “dio je katolika već pri osvajanju
odveden u ropstvo”, a broj se katolika smanjivao i zbog tzv. ‘danka u krvi’. Po-
tonje za Sabalića nije nikakva regrutacija, kako su to nazvali bošnjački autori,
nego nasilan čin. (str. 90)
Sabalić također koristi “jezičnu” argumentaciju da pokaže učenicima
kako je “dio muslimana nesumnjivo pripadao hrvatskom narodu” - tvrdi da
se to vidi u njihovu jeziku, osobito u izgovoru “koji je ponegdje još i danas
ikavski”. (str. 90) Ovaj autor također navodi da su se na područje između Une
i Drine zajedno s Turcima naselili i Vlasi, “pretežito vjernici Grčko-istočne
crkve”. Na stranu što se ovdje koristi termin grčko-istočna crkva, koji se u hr-
vatskom jeziku davno prestao koristiti, a danas može zvučati samo uvredljivo
i pejorativno. Još je veća stereotipna predodžba o vlaškim doseljenicima (koji
su “grčko-istočni”, dakle pravoslavni, dakle današnji Srbi) izrečena tvrdnjom
da su oni “upadali u neosvojene hrvatske krajeve, pljačkali i otimali, služeći se
metodom ‘spaljene zemlje’”. (str. 90)
Ivo Makek u Bosanskom pašaluku osim muslimanskog stanovništva
poznaje samo katolike i krstjane - pravoslavno pučanstvo spominje u kon-
tekstu dovođenja pravoslavnih vlaha “iz planinskih područja”. Muslimansko
je pučanstvo u Makekovu tumačenju u etničkom smislu “naše” - hrvatsko, a
njihov je prijelaz s kršćanstva na islam bio uglavnom dobrovoljne naravi. Oni
su to učinili radi postizanja boljeg društvenog položaja jer je bosansko društvo
krajnje pojednostavljeno i neznanstveno podijeljeno na muslimane-spahije i
kršćane-raju. Doduše, bilo je i nasilnog islamiziranja katoličkog i krstjanskog
stanovništva preko danka u krvi.
Posebno je poglavlje Makek posvetio odnosu “turskih” vlasti prema kr-
šćanskim crkvama. Ovdje je priznao postojanje pravoslavne crkvene organiza-
cije. Turci su prikazani kao progonitelji katoličkih vjernika i, posebice, sveće-
nika: činili su to jer je “papa uporno radio” protiv njih. Jedini katolički sveće-
nici koje su Turci prihvaćali bili su franjevci, koje autor označava kao “učitelje
tvo vuče podrijetlo od katolika ili pak krstjana, ali se prema muslimanima ne
izražavaju negativno, Perović-Strugar smatraju da muslimani vuku podrijetlo
od pravoslavnih Srba i naglašavaju da su se - unatoč tome što su sačuvali jezik
i običaje - tijekom vremena “vezali za osmanlijsku vlast i postali njen čvrsti
oslonac i neprijatelj naroda (potcrt. D. Ag.) iz koga su potekli”. (str. 31)
Činjenicu da su brojni spahije bili slavenskog podrijetla te da je islami-
zacija u Bosni i Hercegovini “bila mnogo izraženija nego u ostalim našim
krajevima (potcrt. D. Ag.) pod osmanlijskom vlašću” ovi autori ponavljaju
još jednom u lekciji “Bosna i Hercegovina pod osmanlijskom vlašću krajem
XVIII i u prvoj polovini XIX veka”. Naglašeno je kako su muslimani bili
brojni, kao i to da su pravoslavni Srbi i katolici (čija se etnička pripadnost ne
navodi!) bili brojniji, ali u lošijem položaju. Određenje pravoslavni = Srbi i ka-
tolici bez navođenja njihove etničke/nacionalne hrvatske pripadnosti ponavlja
se i na drugim mjestima u udžbeniku. Štoviše, na jednom je mjestu u zagradi
navedeno da su katolici “Šokci” (termin je napisan u navodnicima!). Ovime se
očito htjelo naučiti učenike sljedećem: u Bosni živi muslimansko i kršćansko
stanovništvo. Muslimani su slavenskog - zapravo “našeg”, tj. srpskog - podri-
jetla, a kršćani su pravoslavni Srbi i katolički “Šokci”. Stoga se može zaključiti
da ovi autori sugeriraju kako Hrvata u Bosni nije bilo.
Junaci i antijunaci
bosanske povijesti - nekoliko primjera
Zaključak
kao dio povijesti vlastitog naroda - hrvatskog, bošnjačkog ili srpskog. U sva
je tri slučaja Bosna “naša”, a ne “njihova”. “Mi” (Hrvati, Bošnjaci ili Srbi) smo
ti koji - zbog različitih razloga - polažemo najviše prava na povijest Bosne u
srednjem i ranom novom vijeku.
Za Bošnjake je Bosna “naša” jer je uvijek bila posebna, državnost je imala
još u srednjem vijeku, a njezini su stanovnici “autohtoni” južni Slaveni, Bo-
šnjaci (“dobri Bošnjani”). Islamizacija kojoj je podvrgnut najveći dio stano-
vnika bila je prirodan i pozitivan proces, a bošnjačka se nacija formirala vrlo
rano, još u 18. stoljeću. U devetnaestom su se stoljeću Bošnjaci suprotstavili
okupaciji tuđinske Austro-Ugarske. No, uskoro nakon toga prihvatili su na-
stojanja upravitelja Kallaya na stvaranju jedne bošnjačke nacije.
Srpski autori udžbenika uključuju Bosnu u “naše” krajeve jer je u njoj
od davnina naseljeno južnoslavensko stanovništvo, među kojima je velik broj
pravoslavnih Srba ili pak muslimanskog stanovništva za koje se ističe da je
etnički bilo srpsko. U državnom smislu Bosna je u nekim razdobljima bila
vezana uz Srbiju, a bosanski je vladar bio u srodstvu sa srpskim feudalcima i
preuzimao je srpsku vladarsku tradiciju.
Za neke hrvatske autore udžbenika Bosna je “naša” jer je oduvijek nase-
ljavaju Hrvati (“i ban je bio Hrvat”), većinsko je stanovništvo katoličko (pa je
čak i Crkva bosanska “osebujna” vrsta Katoličke crkve), a bosanska vladarska
dinastija u srodničkim je vezama s moćnim hrvatskim feudalcima. Islamiza-
cija je poremetila vjersku, ali ne i etničku strukturu bosanskog društva. Stoga
se neki bosanski pjesnici koji pjevaju na turskom nazivaju nadimcima Hrvat,
dok drugi pišu na hrvatskom jeziku.
Važno je imati na umu sljedeće: sve dok se na ovaj način u školama uči
djecu o povijesti vlastite, odnosno susjedne zemlje, dok se djecu želi poučiti
“pravoj istini”, a ne naučiti kako razmišljati o vlastitoj povijesti i povijesti su-
sjeda te prihvatiti osnovnu pretpostavku da se današnjost ne smije projicirati
na prošlu stvarnost, teško da će biti ostvareni osnovni preduvjeti za normalan
i skladan suživot. Prije svega, najvažniji je preduvjet za takvo funkcioniranje
društva ostvarenje međusobne komunikacije i razumijevanja. Taj cilj mogu-
će je ostvariti ukoliko u nastavnim planovima i programima te u školskim
udžbenicima ubuduće ne bude prevladavala isključivo politička i vojna povi-
jest, u kojoj se uči o uspjesima i pobjedama “naših” te porazima i neuspjesima
“drugih” (prvenstveno susjeda), nego ako se u nastavu ugradi više obavijesti o
Literatura:
1
O tome v. M. Edelman: e Symbolic Uses of Politics. University of Illinois Press 1985; D.
Kertzer: Ritual, Politics, and Power
Power. Yale University Press 1988.
2
Tematiku svestrano obrađuju M. Šrepel: “Sigetski junak u povjesti hrvatskog pjesništva”,
Rad JAZU
JAZU, 148, Zagreb 1902; D. Brozović et al: Sigetska epopeja od Karnarutića do
Vitezovića. Zadar 1986; A. Mijatović: Obrana Sigeta. Split 1987.
3
I mađarsko žanr-slikarstvo dalo je tada niz prikaza obrane Sigeta (Szigetvára) i samoga
Zrinskoga (Zrinyi Miklós) kao elemenata vlastite nacionalne ideologije. Kult Zrinskoga
održavali su i Slovaci.
4
V. Goddard - J. Llobera - C. Shore: e Anthropology of Europe. Oxford - Washington
1996, str. 27.
5
S. Sambunjak: “Bernard od Clairvauxa u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti”. Filoz-
ofska istraživanja, 23/ 1987, str. 1290-1307.
6
V. Foretić: „Godina 1358. u povijesti Dubrovnika“, Starine, 50, Zagreb 1960, str. 259.
7
I. Paić: „Obrisi hermeneutike predziđa“, Društvena istraživanja, 2-3/ 1995, str. 214.
8
F. Šanjek: Crkva i kršćanstvo u Hrvata. Zagreb 1993, str. 351-352.
9
I vrata (dver) izviru iz istih biblijskih predodžbi, npr. Jahve daje “srčanost onome koji od-
bija napad na vrata” (Iz 28, 6).
10
V. Gligo: Govori protiv Turaka. Split 1983, str. 343.
11
V. Gligo: Govori, str. 356.
12
Utoliko bespredmetnim postaje i dodatak da su Hrvati jedini u Europi dobili takav naslov.
No, to neće spriječiti da u publicistici, pa i historiografiji, nastanak metafore ostane ve-
zan uz rečenog papu. Čak i kritički crkveni povjesničar koji u naše vrijeme to pobija, te
navodi Frankopanov iskaz kao prvi dokumentirani primjer, zadržava formulaciju da je
tim “časnim naslovom” Hrvatsku “nagradio Zapad”, dakle ustraje u konceptu izvanjske
nagrade. Usp. F. Šanjek: Crkva, str. 351.
13
T. Šagi-Bunić: Katolička crkva i hrvatski narod
narod. Zagreb 1983, str. 166.
o hrvatskijeh da se žalih
more otmansko ne razbija!
14
M. Pavlinović: Hrvatski razgovori. Zadar 1877, str. 227, 228.
15
M. Polić Bobić: Hrvatska - Španjolska. Povijesne i kulturne veze. Zagreb 2001, str. 125.
16
M. Hadžijahić et al: Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini. Sarajevo 1977, str. 100-102.
17
A. Olesnicki: “Bezimeni turski ljetopisac o bojevima Turaka sa Hrvatima godina 1491 i
1493”. Rad JAZU
JAZU, 245, Zagreb 1933, str. 210-219.
18
K. Hörmann: Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini. I-II
I-II. Sarajevo 1888-
1889, br. IX.
prikazati kao također velika junaka, a drugi put kao kukavicu koji bježi; u
izboru ne presuđuju činjenice nego drugi motivi (uostalom, ni opsada nije
trajala 12 godina nego 40 dana). S te strane gledano, pjesma se posve uklapa
u dominantnu ideju bosanskomuslimanske epike o nezamjenjivosti bosanskog
junaka bilo kojim drugim junakom Osmanskog Carstva - on je najhrabriji i
najpouzdaniji sultanov vojnik, onako kako je u hrvatskoj ideologiji hrvatski
ratnik najbolji i najodaniji caru u Beču.
Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, zapovjednik opsade, Bosanac je i
stoga - kao i Ćuprilići, porodica koja je u 17. i 18. st. dala Carstvu važne drža-
vnike - simbol ratne slave u romantičnoj bošnjačkoj nacionalnointegracijskoj
ideologiji. Kako ističe njen tvorac, upravo on “nam je učinio, da smo zaigrali
prvu ulogu u smjesi naroda turske carevine”, u njemu je “izvor veličine našeg
ponosa, koji je tri vijeka prkosio istoku i zapadu”.19
Potpun ekvivalent na svim razinama - poistovjećenje granice vlastite ze-
mlje s granicom vjere, metaforiku bedema, predzidnu svijest - precizno nude
dva bosanska ljetopisca, sudionika osmanskih vojnih operacija u prvoj polovici
18. st. Austrijska vojska, taj “neprijatelj vjere”, udara na Bosnu, koja je “bedem
islama”, vojska pak kojoj sami pripadaju jest “islamska vojska”, oni su “oda-
brani vojnici islamske krajine” i duž Save čuvaju “islamske granice”, dok se na
osmanskoj strani u borbama na Krimu ističu baš “alajbezi bosanskog ejaleta
koji je čvrsta granica islama”.20
Motiv će opstati i u 20. stoljeću, pa autor dramskih spjevova iz epsko-
povijesne tradicije Hamid Šahinović-Ekrem u komadu Zmaj od Bosne (1907)
vidi vođu autonomističke bune Husein-bega Gradaščevića kao nositelja svije-
sti bosanskih muslimana o njihovoj graničarskoj ulozi i važnosti za Carstvo,
što sultan mora uvažiti, jer
19
S. Bašagić: Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1900, str. 42.
20
O. Novljanin - A. Hadžinesimović: Odbrana Bosne 1736-1739
1736-1739. Zenica 1994, str. 39, 69-71,
77, 88, 90, 112, 126.
21
M. Rizvić: Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda. Sarajevo 1990, str. 544.
22
Z. Mach: “Religija i identitet u Srednjoj i Istočnoj Europi”, Politička misao 4/ 1997, str.
131.
23
Usp. J. Ravlić: Hrvatski narodni preporod. I. Zagreb 1965, str. 110.
24
P. Preradović: Izabrane pjesme. Zagreb 1972, str. 30-31.
25
Tada se i u drugim zemljama koje su se držale bedemom kršćanstva (Zapada) javljaju
slične ideje: u Poljskoj je slavenofi lstvo plod razočaranja u Zapad, koji je dopustio podjelu
zemlje, pa se piše da Poljska nema što naučiti od Zapada nego bi, naprotiv, dekadentni
Zapad trebao učiti od nje; u Mađarskoj se ističu azijski korijeni Mađara, koji jesu nerazvi-
jen, ali to zapravo znači nov i svjež narod nasuprot starim i umornim Nijemcima.
26
D. Demeter: Izabrana djela. Zagreb 1997, str. 83-98.
27
“Korizmena poslanica”, Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske, XIII, 3, Đakovo, 15. veljače
1885, str. 57.
28
“Okružnica”, Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske, IX, 4, Đakovo 1881, str. 46-7.
29
G. van Dartel: Ćirilometodska ideja i svetosavlje. Zagreb 1984, str. 96.
30
V. Krestić: “Koncepcije Josipa Jurja Štrosmajera o istočnom pitanju”, Istraživanja, 5, 1976,
str. 403-404.
31
A. Starčević: Politički spisi, Zagreb 1971, str. 124.
32
Dnevnik sabora trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od god. 1865/7
1865/7, Zagreb
1867, str. 524.
33
M. Pavlinović: Izabrani politički spisi. Zagreb 2000, str. 111-112.
34
M. Pavlinović: Izabrani... str. 136.
35
“Što hoćemo” [urednički uvodnik], Hrvatska misao, I, 1, Prag, 10. siječnja 1897, str. 3.
36
Ivan Lorković: “Rački”, Narodna misao, Zagreb 1897, str. 201-202.
sjajno i vitežki, kako je zadovoljio svojoj prvoj zadaći, kad je branio zapad
od iztoka. I onda, kad on ovu zadaću na se preuzme i izvrši, ja sam uvjeren,
da će on dobiti nagradu za svoje žrtve, koje je on pridonio zapadu i kršćanstvu
(...) A ta će nagrada biti njegovo ujedinjenje i samostalnost.38
Kada pak na istoj liniji zagrebački dnevnik na njemačkome Agramer
Tagblatt, u kontekstu gradnje željezničke pruge u dolini Neretve, Hrvatsku
nazove “mostom preko kojega će Monarhija prijeći na Balkan”, planut će
mladi Frano Supilo, predstavnik nove, borbene pravaške generacije, također
polazeći od hrvatsko-srpskog interesnog zajedništva kao jamstva unutarnje
hrvatske stabilnosti, što je pak preduvjet svake ozbiljne akcije:
Hrvatska kao most na Balkan znači: Hrvatska stafaža Beča i Pešte za
Drang nach Osten (...) Kojim pravom možemo, da se nudimo kao most dru-
gim idejama, naperenim proti interesima naše rodjene braće [Srba i Bugara]?
(...) Mi sa ovom teorijom o “mostovima” navlačimo na sebe odijum balkanskih
naroda, koji se bore za svoju slobodu i obstanak.
37
Stenografički zapisnici Sabora kralj[evina] Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. 1897-1902, I/1,
god. 1897
1897. Zagreb 1897, str. 522.
38
Stenografički zapisnici Sabora..., str. 625.
39
“I opet ‘most’”, Novi list
list, IV, 159, Rijeka, 16. srpnja 1901, str. [1]. Supilo je za položaj
Hrvatske u novim prilikama i izrijekom upotrijebio termin “obrnuti antemurale”.
40
“Predzidje iztoka”, Novi list
list, VII, 265, Rijeka, 24. rujna 1904, str. [1].
41
“Zvanje katoličkih svjetovnjaka u naše doba”, Hrvatska straža, I, 1, Krk 1903, str. 10-19.
Takvu impostaciju pojačavaju i suradnički pseudonimi: Čuvar s Adrije, Hrvat stražar...
42
P. Kuničić: Viški boj
boj. Zagreb 1892, str. 152.
43
P. Kuničić: Viški, str. 181.
44
[J. Kapić]: “Viškim junacima”, Pučki list
list, 6, Split, 17. srpnja 1891, str. [1].
45
P. Kuničić: Viški boj
boj. Zagreb 1892, str. 214.
46
“Duvna (Istarska priča)”, Vienac, IX, 30, Zagreb, 28. srpnja 1877, str. 475.
47
Relatione dell’Illustrissimo et Eccellentissimo signor Marco Loredan (...), in: Atti e Memorie
della Società Istriana di Archeologia e Storia Patria, vol. II, fasc. 3-4, Parenzo [Poreč] 1886,
str. 46. - Za ove sam podatke zahvalan dr. Miroslavu Bertoši.
48
Nacrt Statuta Slobodne Države Rijeke, u: A. Damiani: “Vrijeme ludosti”, Dometi, 4/
1986, str. 35.
49
L. M. Torcoletti: Spigolando nel passato di Fiume. Rapallo 1951, str. 39.
50
A. Kovačić: Sabrane pripovijesti. Zagreb 1910, str. 131. Kada je pak hajka povedena, učitelj
ju je proveo na stablu dršćući od straha, a na kraju se pokazalo da vuka uopće nema.
Matoš će pak u članku Književnici bez literature (1904), ogorčen što kul-
turne ustanove pod utjecajem konzervativnog svećenstva ukidaju književne
listove u kojima surađuje mlađi, modernistički naraštaj pisaca, ironično po-
entirati:
Književnici bez književnosti - to je bilans savremenog književnog života
u Hrvatskoj. To je plod katolicizma. Hrvatska, jučerašnji antemurale christia-
nitatis, bedem kršćanstva, kako ju je nazvao rimski papa, danas je antemurale
stupiditatis, bedem gluposti. 51
S takvom značenjskom prtljagom - polifunkcionalnom, adaptabilnom i
izrazito raslojenom - glavni hrvatski simbolični diskursi stižu na novu pre-
kretnicu.
4. Jugoslavensko razdoblje
i intermezzo Nezavisne Države Hrvatske.
51
A. G. Matoš: Sabrana djela. XV
XV. Zagreb 1973, str. 87.
52
S. Radić: Politički spisi. Zagreb 1971, str. 368-369.
sinteze. Novo je pak to što se ona više ne odvija toliko na prostornoj horizon-
tali, koliko na vremenskoj vertikali, ne znači sintezu različitih kultura, situi-
ranih u prostoru, nego različitih društvenih vrednota, situiranih u vremenu, u
kategorijama tradicionalnoga i modernoga, staroga i novoga.
Zgrožen netom proživljenim ratnim stradanjima, najutjecajniji međuratni
pisac lijeve inspiracije, ali i poštovatelj Starčevića i Supila, Miroslav Krleža
u eseju Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu uopće (1926) radikalno
raskrinkava ne samo svaki militarizam nego i sve nacionalne mitove zasno-
vane na apoteozi junaštva kao malograđansku “zaljubljenost u aristokratsku
prošlost”.
Da smo ‘Antemurale Christianitatis’, to nisu govorili samo nama, nego
svim nacionalnim bijedama katoličkim na Dunavu i na Visli, koje su ginule
na krvavoj predstraži evropskih interesa, dok se u centru civilizacije bančilo
(...) Mi se hvalisavim citiranjem tih glupih laži spuštamo do onog najnižeg
stepena provincijalne zatucane svijesti, na kome nam pamet maše repom pred
strancima ropski servilno... 53
Tako razlaz u interpretacijama između ljevice i desnice postaje nepremo-
stiv. Isusovac Fran Binički drži da je biti predziđem hrvatska “zavjetna misao”,
uloga što ju je “namijenio Božji promisao” narodu koji se naselio “na razme-
đu Istoka i Zapada” da ondje “stoji kao čvrsti, živi zid, posve prožet vjerom
katoličkom”.54 Providnosna misija proteže se i na sam teritorij, čiji genius loci
Hrvati baštine, jer se i prije njihove doseobe, u rimsko doba, ondje kršćanstvo
sukobljavalo s poganskim kultovima, a kako je i prije vlastitog pokrštenja Hr-
vat “pomogao skršiti Avare, suzbio još nekrštene Bugare, odupro se Arapima,
a na Dravi zaustavio Madžare”, dokaz je to kako je Bog “mogao upotrijebiti i
neznabošce, da suzbiju napadaje na kršćanstvo”.55 Drugim riječima, Hrvati su
i prije primanja kršćanstva bili izabrani Božji narod, samo što tada toga nisu
bili svjesni, a s pokrštenjem ulogu preuzimaju i provode svjesno.
U radikalnom izvođenju konsekvencija granica se više ne povlači samo
prema vanjskom svijetu nego se produžuje u mnogostruke unutarnje granice
53
M. Krleža: Deset krvavih godina i drugi politički eseji. Zagreb 1971, str. 120-121.
54
F. Binički: Predziđe kršćanstva. Zagreb 1924, str. 10.
55
F. Binički: Predziđe, str. 13.
među samim Hrvatima: nacija je nekoć bila homogena, kao takva razgrani-
čena od nekršćana, poslije i pravoslavnih kršćana; sada je pak heterogena,
i sâma ispresijecana granicama, bezbrojnim, na sve strane okrenutim bede-
mima koji razdvajaju “dobre” ili “prave” od “loših” Hrvata - onkraj predziđa
ostaju svi koji nisu katolici: srednjovjekovna Crkva bosanska (“bogomilsko
krivovjerje”), pa “protestantsko krivovjerje”, a predzidno poslanje nastavlja se i
u moderno doba kao otpor adventistima i drugim “sektama”, te “bezbožnim”
socijalistima, liberalima, marksistima...
Sve što je Binički tumačio teologijski, jedan će drugi svećenik, predsje-
dnik Matice hrvatske Filip Lukas, elaborirati antropogeografijski. Za nj se
povijest naroda ne može odijeliti od njegove zemljopisne osnovice, te su i
Hrvati “funkcija prostorne točke gdje žive”. Nekoć je Hrvatska bila “bedem
protiv Istoka” i pošlo joj je za rukom da se “očuva kao ‘predziđe Zapada’”.56
Bila je, dakle, dio jedne veće tvrđave, te su joj utoliko u zapadnom i sjevernom
zaleđu načelno bili saveznici, makar nesložni i nezahvalni. U međuvremenu,
u poratnoj emigraciji, Lukas shvaća da je to samo pola istine, te da je Hrvatska
zapravo utvrda po sebi, opkoljena sa svih strana, bez saveznika, u potpunu
poistovjećenju ne više s općim kršćanstvom nego samo s katolištvom. Da su
Hrvati suzbili Osmanlije, to se općenito zna i priznaje, to je, uostalom,
shvatljivo iz osnovnih opreka dvaju svjetova, Istoka i Zapada, ali da su
Hrvati sa svoga prostora suzbili i provalu protestantizma u pravcu Istoka, i to
baš upravljena iz Kranjske, dakle iz jezgre današnje Slovenije, to se do sada nije
nigdje isticalo, a ipak je tako (...) U takvom položaju se nalazila tada Hrvatska,
pritisnuta i sa Zapada, iz Slovenije, i sa Sjevera, iz Ugarske [u kojoj potkraj 16.
stoljeća protestanti stječu većinu], pa je ipak odoljela i pobijedila. 57
Za ustaški pokret, koji je pod osovinskim pokroviteljstvom 1941. progla-
sio satelitsku Nezavisnu Državu Hrvatsku, država je bila vrhovna vrednota.
No, ustaše nisu ismijavali ni napadali slavenstvo nego su jednostavno držali
da Hrvati s tim svijetom nemaju ništa i da im je on, kada su mu se priklanjali,
56
“Geografijska osnovica hrvatskog naroda”,u: Zbornik Matice hrvatske o tisućoj obljetnici
hrvatskoga kraljevstva, Zagreb 1925., str. 29.
57
“Da li je Jugoslavija nastala na temelju narodnog samoodređenja”, Hrvatska revija, II, 1,
Buenos Aires, ožujak 1952., str. 35-36, 37.
58
Usp. T. Macan: Spremnost 1942-1945
1942-1945. Zagreb 1998.
59
A. Tresić Pavičić: Izgon Mongola iz Hrvatske. Zagreb 1942, str. 20.
60
“Novi beogradski pokušaji“ [urednički uvodnik], Spremnost
Spremnost, II, 98, Zagreb, 9. siečnja
1944, str. 1
61
Bonifacije Perović: „Odmazda nad duhom“, Spremnost
Spremnost, IV, 159, Zagreb, 4. ožujka 1945,
str. 2.
62
“Grobovi drugara”, u: Pero Kojaković: Pjesme legionara, Dubrovnik 1943, str. 42.
63
A. Bonifačić: Izabrana djela. Zagreb 1996, str. 107.
64
B. Radica: Živjeti-nedoživjeti. II
II. München-Barcelona 1984, str. 501.
65
J. Broz Tito: Dela. VI
VI. Zagreb 1955, str. 200-201.
66
J. Broz Tito: Dela. VI
VI. Zagreb 1955, str. 342.
67
Usp. I. Žanić: Mitologija inflacije. Zagreb 1987, str. 225-260.
68
Za “axes of European symbolic geography” v. M. Bakić-Hayden: “Orientalist Variation
on the eme ‘Balkans’”, Slavic Review, 1/ 1992, str. 1-4.
69
Hido Biščević: “Od mosta do margine” Vjesnik, Zagreb, 28-30. studenoga 1989, str. 11.
70
Uz “zapadnjaka” sv. Benedikta, kojega je Pavao VI. 1964. proglasio zaštitnikom Europe.
Tako liberalni teolog piše kako ti sveci “nadilaze podjele”, jer su posje-
dovali “osjećaj za kršćanski pluralizam i smisao za gradnju mostova između
velikih i različitih svjetova”,71 a prigodne članke objavljuje i staljinistički dvo-
tjednik za kulturu Oko, dakako, samo na razini kulturne povijesti i s jasnim
aluzijama na službenu ideologiju bratstva i jedinstva.
5. Republika Hrvatska
71
Anton Benvin: “Ćiril i Metod - proroci svoga i našeg vremena (3)” Kana, Zagreb, 3/ 1985,
str. 8.
72
B. Violić: “Grubost suprotiva skladnosti”, Dubrovnik 1993, str. 25.
73
I. Rogić Nehajev: Smaragdni brid
brid. Zagreb 1998, str. 150-151.
74
Dubravko Horvatić: “Srbijanske podvale i europska lutanja” Vjesnik, Zagreb, 16. rujna
1991.
75
Jozo Laušić, u: Dunja Ujević: “Istinom pomozite Hrvatskoj!” Večernji list
list, Zagreb, 12.
srpnja 1991.
76
G. P: “750. obljetnica boja s Tatarima”, Večernji list
list, Zagreb, 4. travnja 1992, str. 2.
77
Za primjere v. Ivo Žanić: Prevarena povijest
povijest. Zagreb 1998, str. 131-164, 345-346.
78
Nikola Štedul: “Predziđe civilizacije”, Zora, I, 10, Zagreb, 10. kolovoza 1995.
79
F. Tuđman: Hrvatska riječ svijetu. Zagreb 1999, str. 247, 347, 349, 544.
80
F. Tuđman: Hrvatska, str. 478.
81
F. Tuđman: Hrvatska, str. 464.
82
Aleksa Crnjaković: “Odbio bih premijersko mjesto”, Novi Vjesnik, Zagreb, 10. prosinca
1992, str. 21A.
83
I. Tolj: Za Hrvatsku. Zagreb 1992, str. 88.
84
Franjo Tuđman: “HDZ - jedinstven za Hrvatsku” Glasnik HDZ, Zagreb, 28. siječnja
1994.
85
Dubravko Horvatić: “Rasprava o povijesti”, Hrvatsko slovo, 270, Zagreb, 23. lipnja 2000,
str. 10.
86
D. Stuparić - M. Grčić: Papa u Hrvatskoj
Hrvatskoj. Zagreb 1994, str. 123.
87
Ivan Miklenić: “Izaći ćemo iz krize (...)” Glas Koncila, 15, Zagreb, 9. travnja 2000, str. 6.
88
Zoran Vukman: “Kršćanskim identitetom protiv ropstva” Glas Koncila, 50, Zagreb, 12.
prosinca 1999, str. 18.
89
Mirko Galić/ Joschka Fischer: “Hrvatska će u Europi imati ulogu mosta, kao pod
Habsburgovcima (...)” Globus, 480, 18. veljače 2000, str. 10.
5. Zaključak
90
S. Vrcan: “Kultura kao društveno opasan pojam”, Zarez, Zagreb, 1. ožujka 2001, str. 8.
91
. Wilson - H. Donnan: Border Identities. Cambridge University Press 1998, str. 25.
92
U varijanti bedema i tvrđave Zapada metafora je posebno snažno revitalizirana za protuso-
vjetskog ustanka u Mađarskoj 1956.
93
Izjava u francuskom dokumentarnom fi lmu Most na Rajni (Le pont sur le Rhin), emitira-
nome na HTV-1 16. srpnja 2002.
94
D. Corkill: “Multiple Immigrational Identities”, str. 164, u: B. Jenkins - S. Sofos: Nation
and Identity in Contemporary Europe. Routledge 1996.
Literatura:
Bakić-Hayden, Milica 1992. ‘Orientalist Variation on the eme ‘Balkans’: Symbolic Ge-
ography in Recent Yugoslav Cultural Politics’ Slavic Review, 1, pp. 1-15
Bašagić, Safvet-beg 1900. Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (od g. 1463.-1850.)
Sarajevo
Binički, Fran 1924. Predziđe kršćanstva. Povijest katoličke Hrvatske. Zagreb: Društvo sv.
Jeronima
Bonifačić, Antun 1996. Izabrana djela. Zagreb: Matica hrvatska
Broz, Josip, Tito 1955. Dela. VI. Borba za socijalističku demokratiju. Zagreb: Kultura
Brozović, Dalibor et al
al. (ed) 1986. Sigetska epopeja od Karnarutića do Vitezovića (1584-
1684). Zadar: Hrvatsko filološko društvo
Corkill, David 1996. ‘Multiple Immigrational Identities, Immigration and Racism in
Spain and Portugal’, in: Brian Jenkins & Spyros A. Sofos (eds): Nation and Identity in Con-
temporary Europe. London - New York: Routledge, pp. 155-171
Damiani, Alessandro 1986. ‘Vrijeme ludosti’ Dometi, 4, str. 31-38
Demeter, Dimitrija 1997. Izabrana djela. Zagreb: Matica hrvatska
Edelman, Murray 1985. e Symbolic Uses of Politics. Urbana - Chicago: University of
Illinois Press
Foretić, Vinko 1960. ‘Godina 1358. u povijesti Dubrovnika’, Starine, 50, Zagreb: JAZU,
pp. 251-278
Franičević, Marin - Franjo Švelec - Rafo Bogišić 1974. Povijest hrvatske književnosti. 3. Od
renesanse do prosvjetiteljstva. Zagreb: Liber - Mladost
Gligo, Vedran 1983. Govori protiv Turaka/ Orationes contra Turcas. Split: Logos
Goddard, Victoria - Joseph Llobera - Chris Shore (eds) 1996. e Anthropology of Europe.
Identities and Boundaries in Conflict. Oxford - Washington, D.C: Berg Gross, Mirjana 1973.
Povijest pravaške ideologije
ideologije. Zagreb: Institut za hrvatsku povijest Hadžijahić, Muhamed - Ma-
hmud Traljić - Nijaz Šukrić 1977. Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Starješin-
stvo Islamske zajednice u SRBiH
Hörmann, Kosta 1888-1889. Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini. I-II I-II.
Sarajevo
Kertzer, David 1988. Ritual, Politics, and Power
Power. New Haven - London: Yale University
Press
Kojaković, Pero 1943. Pjesme legionara. Dubrovnik: Logor mužke ustaške mladeži
Kovačić, Ante 1910. Sabrane pripovijesti. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika
Krestić, Vasilije 1976. ‘Koncepcije Josipa Jurja Štrosmajera o istočnom pitanju’,
Istraživanja, 5, pp. 347-426
Krleža, Miroslav 1971. Deset krvavih godina i drugi politički eseji. Zagreb: Zora
Kuničić, Petar 1892. Viški boj
boj. Zagreb: Knjižara L. Hartmana (St. Kugli)
Léon-Dufour, Xavier 1980. Rječnik biblijske teologije. Zagreb: Kršćanska sadašnjost
Macan, Trpimir 1998. Spremnost 1942-1945. Zagreb: Matica hrvatska
Mach, Zdzislaw 1997. ‘Religija i identitet u Srednjoj i Istočnoj Europi’, Politička misao, 4,
pp. 129-143
Matoš, Antun Gustav 1973. Sabrana djela.I-XX
djela.I-XX. Zagreb: JAZU - Liber - Mladost
Mesić, Matija 1868. ‘Banovanje Petra Berislavića za kralja Ljudevita II’, Rad JAZU JAZU, 3,
Zagreb: JAZU, pp. 1-64
Mijatović, Anđelko 1987. Obrana Sigeta o 420. obljetnici (1566.-1986.) Split: Zbornik Ka-
čić
Novljanin, Omer - Ahmed Hadžinesimović 1994. Odbrana Bosne 1736-1739. Dvije bosan-
ske kronike. Zenica: Islamska pedagoška akademija
Violić, Božidar 1993. “Grubost suprotiva skladnosti”, in: Foretić, Miljenko (ed):Dubro-
vnik u ratu. Dubrovnik: Matica hrvatska, pp. 25-31
Vrcan, Srđan 2001. “Kultura kao društveno opasan pojam”, Zarez, 50, 1. ožujka 2001, str.
8-9.
Wilson, omas - Hastings Donnan 1998. Nation, State and Identity at National Borders,
in: . Wilson & H. Donnan: Border Identities. Nation and State at International Frontiers.
Cambridge University Press, pp. 1-30
Žanić, Ivo 1987. Mitologija inflacije. Govor kriznoga doba. Zagreb: Globus
Žanić, Ivo 1995. “Zrinski i Ćuprilić ili sučeljenost povijesnih memorija”, str. 121-124, u:
Ivo Žanić (ed) Federacija Bosna i Hercegovina: država i civilno društvo. Zagreb:Erasmus Gilda
- Novi Liber, str. 121-124
Žanić, Ivo 1998. Prevarena povijest. Guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni
i Hercegovini 1990-1991. Zagreb: Durieux
Žanić, Ivo 1999a. “Die Poetik der Grenze: Fallbespiel Kroatien”, Lichtungen - Zeitschrift
für Literatur, Kunst und Zeitkritik, Vol. XX, No. 80, pp 115-122 (Graz)
Žanić, Ivo 1999b. Das politische Imaginarium der kroatische Nationalgeschichte, & Zur Gesc-
hichte der bosniakischen Mythologie, in: Dunja Melčić (ed) Der Jugoslawien -Krieg. Handbuch
zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen, Opladen - Wiesbaden: Westdeutscher Verlag, pp.
287-300
ULOGA CRKAVA
U KONSTRUKCIJI DRŽAVOTVORNIH MITOVA
HRVATSKE I SRBIJE
Mitovi su, pored ostalog, materijal od kog se grade nacije. Nacija mora
imati “nacionalnu” povijest a ova kao takva, “nacionalna,” ne može biti stvar-
na, dakle onako kako se doista dogodila, nego je mitološka, patriotska, skro-
jena tako da emocionalno veže ljude uz njihove nacije te osigura legitimitet
1
Citirano u hrvatskom prijevodu s talijanskog iz Glasa Dalmacije, broj 4, Split, 23. XI 1996.,
str 9. Autor Enzo Betizza piše o mitovima u komentaru o ratovima u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini 1991.-1995.
2
O etnosu i etnicitetu kao bitnoj komponenti nekih nacija vidi John A. Armstrong, Nations
Before Nationalism. Chapel Hill: e UNC Press, 1982; te Anthony D. Smith. e Ethnic
Origins of Nations. Oxford: Blackwell 1986.
3
Karen Armstrong, e Battle for God. A History of Fundamentalism. New York: Ballantine
Books, 2000, str xv-xviii.
4
John A. Armstrong, Nations Before Nationalism. Chapel Hill: e UNC Press, 1982. O
pojmu mythomoteur vidi str. 8 i 9.
5
Bronislaw Malinowski, Magic, Science and Religion, and Other Essays (Westport, CT: Gre-
enwood Press, 1984).
6
Ernest Renan, “What is a Nation?” u Geoff Eley and Ronald Grigor Suny, eds. Becoming
National: A Reader (New York: Oxford University Press, 1996).
jeg autoriteta, ili se starim mitovima daju nove interpretacije i nove funkcije.7
Među brojnim vrstama i klasifikacijama mitova, naročito su efektivni mitovi
o velikim patnjama i mučeništvu. Takvi mitovi nisu samo religijski, mada ih
religijske organizacije često posvećuju, a danas su naročito izraženi u kršćan-
skim zajednicama i kulturama te u šiitskom islamu. Ipak, skoro da i nema
nacije i nacionalne države bez takvih mitova o mučeništvu; postoje samo
nijanse u stupnju pretjerivanja. Ovdje se radi ili o mitovima o kolektivnoj
patnji cijelog naroda u ratu ili pod tuđinskom vlašću (arhetipski su mitovi oni
o babilonskom sužanjstvu i ropstvu pod faraonskom te kasnije rimskom vla-
šću kod starih Židova), ili patnji pojedinca koji se žrtvuje za grupu te postaje
mučenik čiji se kult slavi i pamti. U mitovima o mučeništvu pretjerivanja su
redovita pojava jer je važno naglasiti tragiku i emocionalno potresti publiku.
“Samo ono što vječito boli” pisao je Friedreich Nietzsche, “samo trajna dubo-
ka i neprolazna patnja urezuje se u ljudsku memoriju i tu ostane da se nikad
ne zaboravi i baš zato gotovo sve religije toliko govore o ljudskim patnjama i
tako detaljno opisuju u svojim ritualima i komemoracijama čak i najokrutnije
i najbrutalnije torture.”8
Pored ovih općih napomena o fenomenu mita i mitskog, dva naša slučaja
(Srbi i Hrvati) biti će posebno analizirana u svjetlu konkretnih modela mitova
koje ćemo nazvati mitovima o drevnoj pošlosti i kontinuitetu nacije ((antiquity
myth);
myth ); zatim, mitu o posebnosti naroda ili nacije ((suisui generis myth
myth), te, treći
model, takozvani “antemurale” mit, kojim narod ili nacija sebi pridaje posebnu
važnost u širem civilizacijsko-kulturnom kontekstu kao nekakav branitelj
civilizacije na prvoj “liniji fronta” spreman da se žrtvuje pa i riskira vlastiti ne-
stanak samo da bi njegova civilizacija opstala.9 Kod nacionalnih mitova Srbije
i Hrvatske, od podjednako velike važnosti su mitovi koji povezuju etnogenzu,
7
Bruce Lincoln, Discourse and the Construction of Society: Comparative Studies of Myth, Ritual
and Classification (New York and Oxford: Oxford University Press, 1989) str. 27.
8
Friedrich Nietzsche, On the Genealogy of Morals (1887)
(1887 . U mojem slobodnom prijevodu iz
Stephen Metcalf, ed. Hammer of the Gods. Selected Writings by Friedrich Nietzsche (Lon-
don: Creatin Books) str. 12.
9
Vidi također jednu opsežniju klasifikaciju mitova u George Schöpfl in “e Functions of
Myth and a Taxonomy of Myths” u Geoffrey Hosking and George Schöpfl in, eds., Myths
and Nationhood
Nationhood. London: Hurst, 1997, str. 9 i 33-36.
10
O važnosti mita zlatnog doba kod etničkih nacija vidi Anthony Smith, “e ‘Golden Age’
and National Renewal” u Hosking and Schöpfl in, Myths and Nationhood
Nationhood, p. 39.
11
U originalu: Martyrdom of the Serbs. Persecutions of the Serbian Orthodox Church and Mas-
sacre of the Serbian People. Documents and Reports of the Trustworthy United Nations and
of Eyewitnesses. Prepared and Issued by the Serbian Eastern Orthodox Diocese for the
United States of America and Canada. (Chicago: Palandech’s Press, 1943).
12
Ibidem, str. 21, 65, 171-172.
vali potporu fašista i nacista. Srbe su branili četnici, a partizani pod vodstvom
Hrvata Tita su pomagali uništenje srpskog naroda (to jest genocid) tako što
su Srbe pretvarali u ateiste i odvajali ih od Srpske pravoslavne crkve, pa time
i od nacionalnosti. Teze iz ove knjige ponavljat će i objavljivati u mnogim
publikacijama poslije rata srpske nacionalističke emigrantske organizacije.13
Godine 1950., povodom inauguracije konvencije Ujedinjenih naroda o ge-
nocidu, jedna je srpska delegacija poslala peticiju Ujedinjenim narodima da
priznaju zločine nad Srbima u NDH kao zločin genocida.14 Episkopi Srpske
pravoslavne crkve u emigraciji, Nikolaj Velimirović i Irenej Đorđević pisali
su i propovijedali o genocidu nad Srbima u NDH naročito ističući stradanja
Srpske pravoslavne crkve i ponavljajući teze o crkveno-religijskim motivima
ustaških zločina kao tobože inspiriranim bojovnim katolicizmom te potaknu-
tim od rimskog pape. Statistika iz ranije citiranog crkvenog izvora iz 1943.
će se kasnije mijenjati ovisno o okolnostima i upotrebi. Tako će, primjerice,
neki srpski povjesničari početi pisati već u prvoj polovici osamdesetih godina
(dakle odmah poslije Titove smrti) da je broj Srba pobijenih u Jasenovačkom
logoru dosegnuo negdje izmedju 700.000 te jednog milijuna, a da je broj
ukupnih srpskih žrtava u jugoslavenskim zemljama premašio dva milijuna.15
U Srbiji Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića kasnih osamdesetih i ranih
devedesetih, Jasenovac će postati ““Jugoslavenskim Auschwitzom.” Ustaški zlo-
čini će biti proglašeni još okrutnijim od zločina Holokausta, a NDH gora od
nacističke Njemačke. Mnogi će pisci i govornici prvaci srpske nacionalističke
revolucije osamdesetih portretirati Srbe kao mučenički narod uporediv jedino
13
Takvi su naslovi recimo, Edmond Paris. Genocide in satellite Croatia, 1941-1945: a record
of racial and religious persecutions and massacres. Trans. from the French by Lois Perkins.
Chicago: American Institute for Balkan Affairs 1961.; Avro Manhattan, e Vatican’s
Holocaust: the Sensational Account of the Most Horrifying Religious Massacre of the 20th Cen-
tury. Springlfield, USA: Ozark Books, 1986 (originalno izdanje iz 1967. je nosilo naslov
“Prijetnja Evropi” reat to Europe).
14
e Crime of Genocide – A Plea for Ratification of the Genocide Pact. Chicago: Serbian
National Defense Council of America, 1951.
15
Velimir Terzić, Slom Kraljevine Jugoslavije 1941. : uzroci i posledice poraza. 2 toma. Prvo
izd. Beograd: Narodna knjiga, 1982; Radomir Bulatović, Koncentracioni logor Jasenovac
s posebnim osvrtom na Donju Gradinu : istorijsko-sociološka i antropološka studija. Sarajevo:
Svjetlost, 1990.
16
Orthodox Life, Vol. 33, No. 1 (Jan.-Feb. 1983), str. 15-22. Vidi također na Internetu: http:
//www.orthodoxinfo.com/ecumenism/serbian_newmartyrs.htm
17
Kalendar Crkva, Beograd: Sveti Arhijerejski Sinod, 28 juni 1990. O Velimirovićevoj
aktivnosti u emigraciji vidi: Ljubomir Ranković, Radovan Bigović i Mitar Milovanović.
Vladika Nikolaj: izabrana dela. Valjevo: Glas Crkve, 1997.
18
Samuel P. Huntongton. e Clash of Civilizations and the Remaking of World Order. New
York: Simon i Schister, 1996.
mita. Taj proces nije bio “montiran”, kako se to obično kaže, nego bi bilo bolje
kazati isprovociran od strane Katoličke crkve i samog nadbiskupa Stepinca.
Godinu dana poslije završetka rata Stepinac je uspio prekinuti mukotrpno i
nespretno diplomatsko manevriranje i međusobno nadmudrivanje komunista
koji su htjeli državu bez oporbe i zadnje organizirane oporbe tako što je do-
slovce “natjerao” komuniste da mu sude kao kriminalcu i pošalju ga u zatvor.
Proces Stepincu 1946. nanijeti će samo štetu komunistima, a koristit će
Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, u hrvatskoj dijaspori i u Vatikanu te hrvatskom
nacionalizmu, ali i Srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskom nacionalizmu. I prije
procesa Stepincu znalo se da je ustaška NDH država u dobroj mjeri institu-
cionalizirala katoličanstvo i kao državnu crkvu i kohezivnu snagu kvislinške
države, i uopće, previše toga je bilo glede veza klera i ustaša da bi se ustaštvo
svelo samo na nekoliko individualnih zločinaca. Uostalom, o NDH, ustaškom
režimu i o Katoličkoj crkvi u NDH postoji brojna literatura, a među kontro-
verze ne spada pitanje da li su ustaše bile fašistički totalitarni i kriminalni
režim, jer se svi autoriteti slažu da jesu, nego niz drugih pitanja među kojima
je u ovom članku istakuto pitanje motiva ustaških zločina te veze Katoličke
crkve i tog režima.19 Prema iznesenom, proces Stepincu je bio sa stajališta
tužitelja, najblaže rečeno, nepotreban i vrlo riskantan. Ako je bio “montiran”
onda je ta montaža izvedena loše.
Kad poslije vojnog trijumfa 1945. politika novog komunističkog režima
prema Katoličkoj crkvi nije išla po planu, a pri tomu je zagrebački nadbiskup
aktivno igrao oporbenu ulogu naročito svojim pastirskim pismom iz septem-
bra 1945. kojim je s najviše razine i najjačim riječima napao komunističku
vlast, država je bila prisiljena odgovoriti. Takav otvoreni napad na vlast Crkva
naravno nije smatrala potrebnim napraviti u doba NDH, mada su ustaški
19
O NDH vidi, na primjer, Bogdan Krizman, Ante Pavelić i ustaše. Zagreb : Globus, 1978;
Pavelić izmedu Hitlera i Mussolinija. Zagreb: Globus, 1980; Pavelić u bjekstvu. Zagreb:
Globus, 1986; Fikreta Jelić-Butić, Ustaše i Nezavisna Drzava Hrvatska 1941-1945.
Zagreb : Liber, 1977; Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije : dokumentima i
polemikom o temama iz novije povijesti Jugoslavije.. Zagreb : Školska knjiga : Stvarnost,
1987-1990; Ivo Goldstein i Slavko Goldstein. Holokaust u Zagrebu. Zagreb : Židovska
općina Zagreb: Novi Liber, 2001; Jozo Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia,
1941-1945. Occupation and Collaboration. Stanford, CA: Stanford University Press, 2001,
i tako dalje.
zločini bili strašniji od partizanskih (ali nisu pogađali Crkvu i kler), nego je to
učinila samo u jugoslavenskim državama, onoj monarhiji, 1938. poslije pro-
palog ugovora o pravima Crkve, i u komunističkoj republici 1945., opet kad su
sama Crkva, to jest njezina imovina i kler bili ugroženi.
Sud kojim su dominirali hrvatski komunisti osudio je nadbiskupa Ste-
pinca na šesnaest godina zatvora za suradnju s ustašama u ratu te pomaganje
kontinuiranog ustaškog otpora poslije rata. Stepinac se pred sudom držao
prkosno i arogantno ne skrivajući antikomunizam ali i ne pokazujući sućut ili
želju da ze izvini žrtvama ustaškog terora. Tužitelji pak nisu uspjeli dokazati
sve što su zacrtali ambicioznom optužnicom. Nadbiskup je otišao u zatvor, a
hrvatski nacionalisti i Crkva su dobili junaka i kandidata za mučenika. Po-
vijest će pokazati da je proces budućem kardinalu bio kardinalna pogreška
Titovog režima. Taj će proces dati impuls konstrukciji dvaju potentnih anti-
komunističkih i antijugoslavenskih mitova. Kasnije će neki vodeći jugoslaven-
ski komunisti, kao recimo, Milovan Đilas, priznati da je proces Stepincu bio
politička pogreška. Naime, bilo je dosta dokaza o ključnoj ulozi katolicizma
u NDH te spajanja vjere i ustaške ideologije, a bilo je i dosta klera i vodećih
laika članova Katoličke akcije koji su otvoreno podržali ustaše (mnogi su no-
sili i ustaške uniforme i bili visoki dužnosnici državne administracije), te se i
bez politički rizičnog procesa zagrebačkom nadbiskupu moglo dokazati vezu
između hrvatskog ustaškog nacionalizma i nacionalističkog katolicizma.20
Nadbiskupi nisu posve isto kao i vojni zapovjednici i na njih se ne odnose
norme međunarodnog kaznenog prava. Stepinčeva odgovornost je bila slična
odgovornosti pape Pija XII, dakle prije svega moralna: crkveni vođe takvog
visokog ranga i značajnog utjecaja morali su učiniti mnogo više da zaustave
nacističke i fašističke zločine, a tu spada i discipliniranje klerika i vjernika
koji su takvim režimima služili i u zločinima sudjelovali. Osim toga, proces
Stepincu je učinio dosta štete međuetničkim odnosima u samoj jugoslavenskoj
federaciji. Primjerice, Jasenovački mit je zagrebačkim procesom 1946. dobio
potporu jer je, između ostalog, Stepincu suđeno i za ulogu Katoličke crkve u
20
Prema istraživanju Fikrete Jelić-Butić, 25 katoličkih svećenika su bili aktivni u službi
ustaške države; 11 klerika su sudjelovali u masovnim zločinima; mnogi aktivisti Hrvat-
skog katoličog pokreta su postali NDH dužnosnici i tako dalje. Fikreta Jelić-Butić, Ustaše
i Nezavisna Država Hrvatska. Zagreb: Liber, 1977, str. 218-219.
ustaškim zločinima prema srpskom narodu i srpskoj crkvi, kao recimo, glede
masovnih prijelaza iz pravoslavne u katoličku crkvu pod prisilom ustaškog
režima. Proglašenje Stepinca krivim stvorilo je sliku o institucionalnoj po-
tpori Crkve i Vatikana NDH mada Vatikan nije de iure priznao ni NDH
niti talijansku okupaciju Istre i Dalmacije. Tako je teza Jasenovačkog mita o
“vjerskom ratu” i uroti Vatikana protiv Srpske pravoslavne crkve dobila nove
argumente.
Osim toga, nakon raskida sa Sovjetima, Titov režim se našao i na udaru
kritike Zapada o čijoj je pomoći počeo sve više ovisiti. Zapadne vlade su po-
kretale pitanje nadbiskupa u zatvoru, a Beograd je morao popuštati. Stepin-
čevi su se zatvorski uvjeti poboljšavali a zdravlje pogoršavalo. Zapadni su ga
novinari posjećivali, a kandidat za mučenika je odbijao odlazak na liječenje u
inozemstvo, jer nije htio skinuti režimu veliku brigu s vrata. Smrt je Stepinca
snašla 1960. već pod aurom mučeništva. Odmah poslije njegove smrti hrvat-
ski su nacionalisti i Crkva počeli konstrukciju novog mita kao što su srpski
nacionalisti činili s Jasenovcem još od 1943. Za britanskog znanstvenika i
kršćanskog teologa Stellu Alexander, Stepinac je postao “protumit” (counter-
myth).
myth ). Alexander će napisati da je Stepinac postao “trostruki mit” ((triple
triple myth
myth),
),
crkveni, ideološki i državotvorni. Njime su Crkva i hrvatski nacionalisti kre-
nuli u protuofanzivu spram jugoslavenskih komunista i srpskih nacionalista a
ujedno gradili mitske temelje nove samostalne hrvatske države.21
Jedna od glavnih teza novog mita o Stepincu će biti da je taj heroj i mu-
čenik hrvatskog naroda navodno “prozreo” tobožnji “pakleni” plan komunista
i srpskih nacionalista (u očima hrvatskih nacionalista Srbin i jugoslavenski
komunist su postali sinonimi pa je hrvatska emigracija uvela termin “srbo”
ili “jugokomunist”) da odvoje Katoličku crkvu u Hrvatskoj od Vatikana te
tako “pretvore” etničke Hrvate u bezbožnike i konačno u Jugoslavene ili Srbe.
Tako će primjerice, povjesničari Aleksa Benigar i Jure Krišto, medju ostalima,
isticati ovu mitološku dalekovidnost Stepinca i njegovu teoriju o fuziji komu-
nističke i velikosrspke ideologije. Ova je hipoteza iznikla iz navodnog Titovog
pritiska iz 1945. na Stepinca da ide u “šizmu,” odnosno da otcijepi hrvatsku
21
Stella Alexander, e Triple Myth. A Life of Archbishop Alojzije Stepinac. (Boulder: East
European monographs, 1987).
crkvu od Vatikana.22 Po ovoj teoriji, proces Stepincu je došao kao Titova bru-
talna osveta zagrebačkom nadbiskupu koji je ostao vjeran papi i Vatikanu.
“Teorija šizme” postat će krucijalna komponenta mita o kardinalu mučeniku
Alojziju Stepincu. Time će Stepinčeva uloga u NDH koja je dakako ozbiljna
povijesna kontroverza i može naškoditi Crkvi, postati zapravo irelevantna,
jer se pozornost obožavatelja Stepinčevog kulta preusmjerava sa ratnog doba
na poratni komunistički revolucionarni teror, dijelom kojeg je bio i navodni
“sbrokomunistički” ili “jugokomunistički” pritisak da dođe do raskola između
hrvatskog katolicizma i rimskog papinstva.
Što se tiče “teorija šizme,” i Stella Alexander i Jozo Tomasevich iznose
realniji prikaz Titovih susreta s katoličkim biskupima 1945. i zapravo odba-
cuju teoriju navodnog prisilnog “odvajanja od Vatikana” kao glavnog cilja i
zahtjeva komunističkog režima spram Crkve. Tito je, kao svaki “normalan”
komunistički revolucionar i diktator, dakako tražio suradnju crkve s novim
vlastima, recimo, konkretno, u borbi protiv ustaške emigracije, te još važnije,
u javnom svjedočenju “bratskih” odnosa između jugoslavenskih naroda i vje-
ra. On je kao Hrvat napose oštro osudio svećenstvo koje je podržavalo ustaše
ili ušlo u ustaški pokret. Ali kao što je Stella Alexander podvukla u svojoj
studiji “Triple Myth,” Tito nije od Stepinca tražio ništa više i ništa posebno
različito od onog što je svojedobno od katoličkog klera tražio i očekivao prvak
međuratne hrvatske politike Stjepan Radić, a to je da se prikloni interesima
naroda kad i ako ti interesi dođu u konflikt recimo s nekim stranim interesima
(to bi se moglo odnositi primjerice na Beograd ali i na Vatikan napose kad se
radilo o potpori rimske kurije talijanskom prisizanju na teritorije u priobalju
gdje su u većini Hrvati).23 Stella Alexander je također odbacila i mitološku
tezu hrvatskih nacionalista da je kardinal Stepinac bio žrtvom torture i tro-
vanja od čega je navodno i umro u kućnom pritvoru. Takve su teze iznikle u
emigrantskim krugovima a prihvatili su ih i ambiciozniji emigrantski pisci
poput Vinka Nikolića i franjevca Benigara. Takve informacije nisu došle od
22
Aleksa Benigar, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal
kardinal, Zagreb: Glas Koncila i Hrvatska fra-
njevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, 1993. Prvo izdanje objavljeno u Rimu, ZIRAL
1974; Jure Krišto, Katolička crkva u totalitarizmu 1945-1990. Razmtranja o Crkvi u Hrvat-
skoj pod komunizmom. Zagreb: Nakladni zavod Globus 1997, str. 215-216.
23
Alexander, e Triple Myth, str. 116-118.
24
Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945. Occupation and Collaboration,
p. 565.
25
Kronologiju ovih proslava i detalje o njima vidi u Vjekoslav Perica, Balkan Idols. Religion
and Nationalism in Yugoslav States. New York: Oxford University Press, 2002.
26
Isto, napose u devetom poglavlju.
sferi mitskog. Drugim riječima, Srbi i Hrvati su u svjetlu ovih mitova “iza-
brani božanski i mučenički narodi.” A svaki od ta dva kolektivna mučenika
gleda sebe kao kolektivnog pravednika a onog drugog kao dijaboličnog ko-
lektivnog krvnika. U socijalističkoj eri postojala je “mitska blokada” odnosno
“protumit” (countermyth)
countermyth) u onim velikim od države sankcioniranim mitovima
countermyth
o antifašizmu, partizanima i bratsvu i jedinstvu. Kad su se ti ujediniteljski i
pomiriteljski mitovi raspali, dva su se uzajamno isključiva neprijateljska etni-
čka mita izravno suočila u ozračju mržnje. Ne treba posebno isticati da će se to
srpsko-hrvatsko “vječno” neprijateljstvo sada usađeno u nacionalne identitete
i nacionalne crkve, negativno odraziti i na susjedne narode poput Bošnjaka,
Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, Makedonaca, Albanaca i drugih.
Prema iznesenom, moje su teze da su temeljni nacionalni mitovi Srbije
(službeno: Srbija i Crna Gora) i Hrvatske, kao novih nacionalnih država,
nastali od starijih, mada prerađenih etničkih mitova, te od novijeg materijala
uglavnom iz socijalističke ere. Naravno, ovomu treba dodati i najnovije mitove
konstruirane tokom Balkanskih ratova devedestih godina kao što su, recimo,
hrvatski “mit o domovinskom ratu i mit o srpskoj agresiji,” te srpski “mit o
vjerskim ratovima na Balkanu,” odnosno, “mit o građanskom ratu u Jugoslavi-
ji.” Ovaj se članak najviše bavio mitovima konstruiranim između 1943. i 1998.
Ovi su mitovi ili bolje reći mitologije, nastali rekonstrukcijom starijih mitova
(mitologija Stare Srbije i hrvatski mit “od stoljeća sedmog”) od strane etničkih
nacionalističkih pokreta u zemlji i egzilu, među kojima su vrlo važnu ulogu
odigrale dvije nacionalne crkve, te njihovim spajanjem sa novijim i najnovijim
mitovima (Jasenovac, Stepinac, Domovinski rat, vjerski ratovi i građanski rat,
itd.). Mada bi ove sada konsolidirane i utjecajne nacionalne mitove mogli na-
zvati “državotvornim,” to jest mitovima koji su “gradili države”, oni, dakako,
nisu još postali službeni “državni” mitovi ni u Hrvatskoj ni u Srbiji. Ipak,
crkve te mitove kontroliraju i komemoriraju; brojni spomenici, praznici, pro-
slave i publikacije ih dalje jačaju i revitaliziraju, a intelektualne elite ih, ugla-
vnom, prihvaćaju, mada se kontroverze i debate nastavljaju. U Hrvatskoj je
“Stepinčev Dan” (popularno: “Stepinčevo”) pučki i crkveni blagdan, a Crkva
se nada da će postati i državni. Mitski prikaz Stepinca dominantan je program
nacionalne povijesti, njegove statue ukrašavaju mnoge trgove, a ulice i škole
nose mučenikovo ime. U Srbiji, nacionalna akademija nauka i umjetnosti i
posebna institucija “Muzej žrtava genocida” u Beogradu, čuvaju Jasenovački
27
George Schöpfl in “e Functions of Myth and a Taxonomy of Myths” in Geoffrey Ho-
sking and George Schöpfl in, eds., Myths and Nationhood
Nationhood. London: Hurst, 1997, p.26.
1
Ernest Renan, ‘Qu’est ce que c’est une nation?’ citirano prema ‘What Is a Nation?’, u A.
Zimmern, ur., Modern Political Doctrines (Oxford: Oxford University Press, 1939), str.
189.
2
E. J. Hobsbawm, Nations and Nationalism since 1780 (Cambridge: Cambridge University
Press, 1990), str. 12-13.
3
Hugh Seton-Watson, ‘On Trying to be a Historian of Eastern Europe’, u Dennis Deletant
i Harry Hanak, ur., Historians as Nation-Builders (London: Macmillan Press, 1988), str.
13.
4
George Schöpfl in, ‘e Functions of Myth and a Taxonomy of Myths’, u Geoffrey Hosk-
ing i George Schöpfl in, ur., Myths and nationhood (London: Hurst, 1997), str. 19-35.
5
Vidi Gauri Viswanathan, Outside the Fold. Conversion, Modernity and Belief (Princeton:
Princeton University Press, 1998).
radovi istoričara čiji status je bio javno priznat u srpskom društvu. Radi se o
šefovima katedri na univerzitetima, akademicima, autorima udžbenika, mi-
nistrima, ambasadorima. U vrednovanju načina upotrebe i širenja ovog mita
takođe ću se pozabaviti pisanjem i podučavanjem istorije u kontekstu srpskog
društva i povezati ih sa opštim trendovima u kulturi i formiranju javnog
mnenja. Iako su fokus moje analize uglavnom radovi istoričara ne želim da
preuveličavam njihov značaj. Stvaranje mita i njegove bezbrojne adaptacije
u kolektivnoj svesti su mnogo više proizvod usmene ili porodične tradicije,
književnosti, škole, crkve, medija i političke propagande, u kojima su istoričari
i stvaroci ali i stvarani. Uz profesionalne istoričare međutim, ovaj esej pozaba-
viće se detaljnije samo još sa radovima Njegoša, Andrića i Cvijića, čiji su rado-
vi znatno doprineli stvaranju dominantne slike o verskim preobraćenjima.
Posebna pažnja biće posvećena oživljavanju elemenata ovog mita nepo-
sredno pred i tokom nedavnih ratova u bivšoj Jugoslaviji. Opstajanje mita o
prevericama u ovom periodu je iznenađujuće imajući u vidu sve veću vremen-
sku distancu sa događajima na kojima se temelji, te na izgled perifernu ulogu
vere u modernom društvu kao i uspešnu demistifikaciju mnogih od elemenata
ovog mita u poslednja dva veka. Brojni autori i studije srpske istoriografije su
takođe tragali i nudili drugačija objašnjenja fenomena preveravanja. Poslednji
deo mog eseja upravo se i bavi tim primerima otpora i suprostavljanja domi-
nantnoj mitologizovanoj paradigmi konverzija. Za razumevanje značaja mita
o verskim konverzijama takođe smatram za neophodno da ponudim svoje
viđenje uloge koju je religija imala u formiranju srpske nacionalne svesti i
posebno osvetlim versku netoleranciju kao jednu od njenih osnovnih osobina
od čega verujem treba i početi ovu analizu.
Vera i nacionalizam
6
Alexander von Hilferding, Bosnien, Reiseskizen aus dem Jahre 1857 (Bantzen, 1858), str 53,
Moritz Hörnes, Bosnien und die Herzegowina (Wien: 1889), str. 106-7, Alberto Fortis,
Viaggio in Dalmazia (Venezia: 1774).
7
J. G. Kohl, Reise nach Istrien, Dalmatien und Montenegro. II (Dresden. 1856), str. 226.
Prevod Lazo M. Kostić, Vekovna razdvojenost Srba i Hrvata (Novi Sad: Dobrica knjiga,
1999), str. 38.
8
Pavle Karanović, Srpski spomenici (Beograd: 1840).
9
Milorad Ekmečić, Stvaranje Jugoslavije 1790-1918 I (Beograd: Prosveta, 1989), str. 15.
10
Ekmečić, Stvaranje Jugoslavije 1790-1918 II, str. 15.
11
Ivo Banac, “Foreword” u Sabrina Petra Ramet, Politics, Culture, and Religion in Yugoslavia
(Boulder: Westview Press, 1992), str. xi.
12
Erich J. Hobsbawm, “e Invention of Tradition” u isti i Terence Ranger, ur., Invention
of Tradition (Cambridge: Cambridge University Press, 1991), str. 13.
13
Đorđe Magarašević, Putovanje po Srbiji u 1827. godini (Beograd: Prosveta, 1983, prvo
izdanje Pančevo, 1882).
14
Sima Milutinović, Istoria Serbie (1813-1815) (Leipzig, 1837), str. 91-92.
15
Michel Aubin, “Legenda o Badnjem večeru i evropska književnost” u Filološki pregled I-
IV (1971), str. 13-17.
IV,
16
Vojislav P. Nikčević, “Istrage poturica nije ni bilo,” u Ovdje br. 189, (Titograd), (1985),
str. 8-10.
17
Nikčević, “Istrage poturica nije ni bilo,” str. 9.
18
Slobodan Jovanović, “Srpski nacionalni karakter” u Bojan Jovanović, ur., Karakterologija
Srba (Beograd, Naučna knjiga, 1992), str. 232.
19
Leopold von Ranke, A History of Servia and the Servian Revolution (New York: Da Capo
Press, 1973, reprint izdanja iz 1848), str. 179.
20
Radoš Ljušić, Tumačenja Srpske revolucije u istoriografi ji 19. i 20. veka (Beograd: 1992), str.
115-118 i 120.
21
Srpska kraljevska akademija, Vasojevićki zakon od dvanaest točaka (Beograd, 1929)
22
Petar Petrović Njegoš Osman Paši Skopljaku, veziru skadarskom, Cetinje 5. X 1847. Ceo
tekst pisma nalazi se na http://www.rastko.org.yu/rastko-cg/povijest/njegos-pismo_sko-
pljaku_c.html.
23
Petar II Petrović Njegoš, Lažni car Šćepan mali (http://www.rastko.org.yu/rastko-cg/
umjetnost/njegos-scepan_c.html).
24
Celia Hawkesworth, “Points of Contact between Serbo’Croatian Christian and Muslim
Oral Epic Song: Opportunities for Building Bridges” u Božidar Jakšić ur/ed., Interkultu-
ralnost u multietničkim društvima (Beograd: Hobisport, 1995), str. 215.
25
Obimna literatura koja pokušava da objasni srpske zločine u Bosni i Hercegovini tokom
rata 1992-1995. gotovo uvek poseže za Njegošom kao prauzrokom nagomilane mržnje
Srba prema Muslimanima i njegovim Gorskim vijencem kao nacrtom za genocid. Vidi
Michael Sells, e Bridge Betrayed: Religion and Genocide in Bosnia (Berkeley: University
of California Press, 1993 and 1998), Norman Cigar, Genocide in Bosnia: e Policy of
“Ethnic Cleansing” (College Station: Texas AiM University Press, 1995), Branimir An-
zulovic, Heavenly Serbia: From Myth to Genocide (New York: New York University Press,
1999).
26
Nedavno su se pojavila dva članka sa ovom namerom: Srđa Pavlović, “e Mountain Wreath:
Poetry or a Blueprint for the Final solution?” u Spaces of Identity 1-4, www.univie.ac.at/
spacesofidentity/vol_4/_html/pavlovic.html. str. 2, i Andrew Baruch Wachtel, “How to
Use a Classic: Petar Petrović Njegoš in the 20th Century,” (u štampi).
27
Lazar Kostić, O Jovanu Jovanoviću Zmaju (Sombor: 1902), str. 441.
28
Andrićeva disertacija ”Die Entwicklung des geistlichen Lebens im Bosnien unter der
türkischen Herschaft” odbranjena na Univerzitetu u Gracu 1924, prvi put je objavljena
na srpskom kao “Razvoj duhovnog života u Bosni pod turskom vladavinom” u Sveske
Zadužbine Ive Andrića 1-1982.
29
Marian Wenzel, “Bosnian History and Austro-Hungarian Policy: Some Medieval Belts,
the Bogomil Romance and the King Trvtko Graves” u Peristil. Zbornik radova za povijest
umjetnosti (Zagreb: 1987), str. 29-54.
30
Interpretacija Zorana Konstantinovića po modelu francuskih post-strukturalista u “An-
dric’s Dissertation Reflected in his Literary Work” u Ivo Andrić. Proceedings of a Sym-
posium held at the School of Slavonic and East European Studies 10-12 July 1984 (London:
School of Slavonic and East European Studies, 1985).
31
Svetozar Koljević, “Nationalism as Literary Inspiration” u Božidar Jakšić ur/ed., Interkul-
turalnost u multietničkim društvima (Beograd: Hobisport, 1995), str. 206.
32
Sveobuhvatnu analizu za raniji period uradio je Charles Jelavich u South Slav Nationa-
lisms – Textbooks and Yugoslav Union before 1914 (Cleveland: Ohio State University Press,
1990). Moji citati su iz hrvatskog prevoda Južnoslavenski nacionalizmi (Zagreb: Globus i
Školska knjiga, 1992).
33
Jelavich, Južnoslavenski nacionalizmi. str. 85.
34
Jelavich, Južnoslavenski nacionalizmi. str. 185.
35
Iz udžbenika za četvrti razred iz 1890., citirano u Jelavich, Južnoslavenski nacionalizmi.
str. 151.
još jedini drugi faktor koji se beleži kao razlog preveravanja.36 Više od jednog
stoleća kasnije neki od ovih stereotipa i dalje opstaju pa čak i najnoviji udžbe-
nici iz istorije sadrže Andrićev opis “danka u krvi” kao ilustraciju lekcije o
otomanskoj vlasti i islamizaciji.37
Ono po čemu se devetnaestovekovni udžbenici i dominantni stavovi u
Srbiji u to vreme razlikuju od kasnijih transformacija je insistiranje na isto-
vetnosti i zajedništvu sa preobraćenim delovima nacije. Zajednički koreni i
prošlost, običaji i jezik se naglašavaju opravdavajući potrebu za nacionalnom
ekpanzijom i oslobođenjem “braće pod turskim ili austrijskim jarmom”. In-
telektualne elite u ilirskom, jugoslovenskom, liberalno-katoličkom i drugim
pokretima tokom 19. i početkom 20. veka pokušavaju da uliju duh verske tole-
rancije među zavađenim pravoslavcima i katolicima proklamujući “brat je mio
koje vjere bio.” Ovi “jugoslovenski” mislioci među Srbima doduše katolike i
muslimane smatraju Srbima, ali ne govore o njihovom vraćanju pravim kore-
nima, jer za njih unijaćenje i islamizacija i uopšte verska pripadnost u procesu
buđenja nacionalne svesti ne igraju nikakvu ulogu, odnosno mogu da budu
prevaziđeni drugim faktorima kao što su jezik, običaji ili svest o zajedničkom
poreklu.38 Ali, teza o tri vere u srpskom narodu nije mogla da zaustavi proces
kristalizacije južnoslovenskih nacija koji se dominantno zasnivao na konfe-
sionalnoj osnovi. O ovom duboko ukorenjenom doživljaju verskog u nacio-
nalnom, pa u tom smislu i verskog preobraćenja, svedoči pisac Jaša Ignjatović
kada u svojim reminescencijama pisanim krajem 19. veka zaključuje:
Srbin bez svog verozakonskog obreda i običaja ne drži se za Srbina.
Otpadnik od vere drži se u narodu za izgubljenog sina, izgubio je značaj sr-
pstva. Verozakonska ideja još narodnosnu opkriljuje. 39
36
Iz udžbenika za četvrti razred iz 1890., citirano u Jelavich, Južnoslavenski nacionalizmi.
str. 160.
37
Radoš Ljušić, Radne sveske iz istorije za VI razred (Novi Sad: Platoneum, 2002).
38
Nikola Begović, Život Srba graničara (Beograd: Prosveta, 1986, prvo izdanje 1887), str.
88-92.
39
Jakov Ignjatović, Memoari. Rapsodije iz prošlog srpskog zivota (Beograd: SKZ, 1966),
str. 42.
40
Jovan Cvijić, Balkansko poluostvrvo i južnoslovenske zemlje I (Beograd: Državna štampari-
ja, 1922), str. 406.
41
Petar Džadžić, “Pogovor” u Jovan Cvijić, Ivo Andrić, O balkanskim psihičkim tipovima
(Beograd: Prosveta, 1988), str. 203.
42
Vidi i Vidosav Stevanović, Testament (Beograd: 1987) str. 247-248.
43
Petar Džadžić, “Pogovor,” str. 247.
dubljeg korena i gde nije bilo čvršće organizovane pravoslavne crkve. Slično
posmatra i unijaćenje i pokatoličavanje pravoslavnih kao posledicu slabe cr-
kvene organizacije i izolovanog boravka među katoličkim stanovništvom.
Uticaju stranih verskih centara pre svega bosanskih franjevaca Cvijić pripisuje
diferencijaciju u karakteru i pogledima kod pravoslavnog i katoličkog dinar-
skog stanovništva, a islamizirane Srbe u Bosni opisuje kao nosioce tursko-
istočnjačkog uticaja. Najzad, nasilno preveravanje kao i uticaj Austro-Ugarske
okrivljuje za stanje društvene anarhije i endemsko nasilje na Kosovu.
Cvijić i njegovi učenici su prvi vršili istraživanja na terenu i svoje stavove
potkrepljivali primerima koje bi sakupili. Njihovo istraživanje je međutim
izvođeno na način koji se danas karakteriše kao tipično “mapiranje” nacije.
Ne slučajno u žiži njihovih interesovanja su Kosovo i Makedonija, jedina po-
dručja prema kojima je krajem devetnaestog i početkom dvadesetog veka bila
dozvoljena srpska ekspanzija.44 Budući da je muslimansko stanovništvo bilo
vrlo brojno u ovim krajevima, njegovo se poreklo moralo objasniti na način
koji bi opravdao srpske zahteve te stoga ovi radovi obiluju mitologizovanim
objašnjenjima preveravanja. Materijal koji koriste je uglavnom sakupljen od
tamošnjih hrišćana ili od starijih srpskih i drugih izvora hrišćanske proveni-
jencije. Najpopularniji su izveštaji ruskih konzula Jastrebova i Giljferdinga,
koji su u svoje vreme takođe odgovore tražili uglavnom među hrišćanskim
informantima. Cvijićev sledbenik istoričar Hadži Vasiljević objašnjava nedo-
statak muslimanskih informanata na sledeći način:
Vrlo su nepoverljivi i strogo paze da se ne odadu u govoru. Strogo paze
šta će da kažu i o svojim starim i o promeni vere. Sujetni su i rado primaju
lepe reči o sebi. 45
44
Među ovim studijama izdvajaju se Jovan Cvijić, Osnove za geografi ju i geologiju Makedo-
nije i Stare Srbije I-III (Beograd, 1906-1911), Jovan Cvijić, Makedonski Sloveni (Beograd,
1906), Jovan Tomić, O Arnautima u staroj Srbiji i Sandžaku (Beograd: Geca Kon, 1913 i
Beograd, Priština: Prosveta, Grigorije Božović 1995), Jovan Hadži Vasiljević, Muslimani
naše krvi u Južnoj Srbiji (Beograd: Sveti Sava, 1924 i Beograd, Priština: Prosveta, Gri-
gorije Božović, 1995), Jefta Dedijer, Stara Srbija. Geografska i etnografska slika (Beograd:
SKZ, 1912 i Beograd: Junior 1998).
45
Hadži Vasiljević, Muslimani, str. 56.
46
Hadži Vasiljević, Muslimani, str. 44.
47
Tihomir Đorđević, ‘Preislamski ostaci među Jugoslovenskim muslimanima’ u Naš naro-
dni život vol. 1 (Beograd, 1932).
48
Dimitrije Bogdanović, Knjiga o Kosovu (Beograd: SANU, 1986), str. 224
49
Čedomil Mitrinović, Naši muslimani (Beograd, 1926).
50
Edward W. Said, Orientalism (New York: Vintage, 1979).
51
Vladimir Dvorniković, Borba ideja (Beograd: Službeni list, 1995, prvo izdanje 1937), str.
58
crkvene i feudalne anarhije, ali i stranog, pre svega mađarskog, pritiska na bo-
sansku i bogumilsku samostalnost koja ih odvodi u Islam. Veličajući bosansko
bogumilstvo kao autohtono slovensko slobodarstvo i državotvorstvo i auten-
tični verski izraz, Dvorniković pravda i islamizaciju kao narodni inat: “Bosna
se spasla Rima i Ugarske! Bosanski Marko za inat se poturčio.52
52
Dvorniković, ibid., str. 81.
53
Mihailo Popović, Istoriska uloga Srpske Crkve u čuvanju narodnosti i stvaranju države (Be-
ograd: 1933)
54
Vasa Čubrilović, Prvi Srpski ustanak i bosanski Srbi. Beograd: Geca Kon, 1939, str. 12 i Jo-
van Tomić, Deset godina iz istorije srpskog naroda i crkve pod Turcima 1683-1693. Beograd,
1902, str. 3.
55
Petar Rađenović, Bjelajsko Polje i Bravsko ispitivanja (Beograd: Srpska kraljevska akade-
mija, 1925), citirano u Nedeljković, Krst i polumesec, str. 117.
56
Vladimir A. Majevski, Srpski patrijarh Varnava i njegovo doba I (Osijek: A. Rot, 1933),
str. 14.
57
Alex N. Dragnich, Slavko Todorovic, e Saga of Kosovo: Focus on Serbian-Albanian Rela-
tions (Boulder:East European Monographs, 1984), str. 48.
58
Miodrag M. Petrović, “Spis o izmailćanskoj veri u Zakonopravilu svetoga Save” u Istorij-
ski časopis XLII-XLIII (1995-1996), (1997), str. 5-23.
59
Boško I Bojović, “Le passé des territoires: Kosovo – Metohija (Xie-XVIIe siécle)” u Bal-
kan Studies 38/1, (1997).
60
Dusan Bataković, e Kosovo Chronicle (Beograd: Plato, 1992), str. 45.
61
Đoko Slijepčević, Srpsko-arbanaški odnosi kroz vekove (Himmelstür, drugo izdanje 1983),
str. 139-140.
62
Batakovic, e Kosovo Chronicles, str. 45. Dimitrije Bogdanović, Knjiga o Kosovu (Beograd,
SANU, 1986).
Kod Batakovića izbija i čudna simbioza Porte, Rimske kurije i lokalnih Alba-
naca na preveravanju Srba.63
U ovim delima od stranih izvora koriste se samo oni Rimske kurije dok
su osmanski izvori srpskim piscima zbog jezičke barijere uglavnom nedostu-
pni. Od domaćih izvora kao što je već istaknuto koriste se narodna predanja
koje su davno zabeležili Cvijić i njegovi učenici kao i njihova metodološki
prevaziđena antropogeografska istraživanja.64 Mnogo više pažnje posvećuje
se opovrgavanju bogomilske teorije i negiranju mitova o postanku današnjih
Bošnjaka nego istraživanju i objašnjavanju delikatnosti i višeslojnosti procesa
islamizacije.65 Zanemaruju se strana tumačenja koja iako često opterećena
oprečnim stavovima svestranije sagledavaju proces islamizacije u Bosni i na
Balkanu uopšte.66 Strana komparativna istraživanja na primer pokazuju razli-
čit intezitet islamizacije u Albaniji, Bosni, delovima Grčke, Rodopima i Do-
brudži i otkrivaju da iako masovna, islamizacija u Bosni nije i najmasovnija.
Uticaj derviških redova i verskog sinkretizma uopšte ne postoji u radovima
srpskih istoričara dok neki strani autori iznose ovaj argument kao najznačaj-
niji u islamizaciji.67 Danak u krvi (devširma), slikovito i mitologizovano opi-
san kod Andrića, i dalje se smatra jednom od osnovnih poluga islamizacije u
srpskoj istoriografiji, iako je davno utvrđeno da se ne radi o verskoj već vojnoj
meri, sračunatoj na jačanje osmanske vojne moći i kompenzaciji za izuzimanje
63
Batakovic, ibid., str. 46.
64
Jovan Cvijić u svom delu Osnove za geografi ju i geologiju Makedonije i Stare Srbije I-III
ustvrđuje recimo na osnovu antropogeografskih istraživanja da je jedna trećina albanskog
stanovništva na Kosovu srpskog porekla.
65
Vidi Ema Miljković, “Muslimanstvo i bogomilstvo u istoriografiji” u Slavenko Terzić ur.,
Bosna i Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena (Beograd: SANU, 1995).
66
Vidi John V. A. Fine, e Bosnian Church, A New Interpretation: A Study of the Bosnian
Church and Its Place in State and Society from the 13th to the 15th Centuries (Boulder: East
European Monographs, 1975), isti, “e Medieval and Ottoman Roots of Modern Bo-
snian Society” in Mark Pinson, ur., e Muslims of Bosnia-Herzegovina (Harvard Middle
Eastern Monographs: Cambridge, Mass, 1993), str. 1-21, Srećko Džaja, Die ‘ bosnische
Kirche’ und das Islamisierungsproblem Bosniens und der Herzegovina in den Forschungen nach
dem zweiten Weltkrieg (Minhen, 1978).
67
Peter F. Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, 1354-1804 (Seattle: University of
Washington Press, 1977), str. 53-54.
68
Samardžić, Istorija srpskog naroda II, str. 14. Isto mišljenje Radovan Samardžić iznosi i u
svom članku “Turci u srpskoj istoriji” u Zbonik za orijentalne studije 1 (Beograd), 1992.
69
O nekim aspektima turskog nasleđa u Radoš Ljušić, “Tursko nasleđe u Kneževini i Kra-
ljevini Srbiji” u Nastava istorije IV/ 8, (1998).
70
Alexandre Popović, L’Islam balkanique. Les musulmans du sud’est européen dans la période
post’Ottomane, vol. 11(Berlin: Osteuropa Institut an der Freien Universität Balkanolo-
gische Veröffentlichungen, 1986).
71
Batakovic, e Kosovo Chronicles, str. 44.
72
Dragnich, Todorovich, e Saga of Kosovo: Focus on Serbian-Albanian Relations, str. 53.
73
Slavko Gavrilović, “Unijaćenje Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Baranji (XVI-XVIII vek)” u
Srpski narod van granica današnje SR Jugoslavije (Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva, 1996) str. 38.
74
O istorijskom razvoju principa verske tolerancije postoje brojni radovi. Vidi zbornik Béla
K. Király, Tolerance and Movement of Religious Dissent in Eastern Europe (Boulder: East
European Quarterly, 1975). Unija sa Rimokatoličkom crkvom je u nekim slučajevima
bila i podsticaj za nastajanje ili garant nacionalnog jezika i autonomije. Kod Albanaca
Max Demeter Peyfuss, “Religious Confession and Nationality in the Case of the Alba-
nians” u D. A. Kerr, Religion, State and Ethnic Groups (Darmouth: New York University
Press, 1992), kod Rumuna Keith Hitchins, A Nation Discovered. Romanian Intellectuals
in Transylvania and the idea of Nation 1700/1848 (Bucharest: e Romanian Cultural
Foundation, 1999).
75
Stanoje Stanojević, Istorija srpskog naroda, (Beograd, 1926), str. 288.
76
Slavko Gavrilović, “Borba protiv unijaćenja u karlovačkom generalatu” u ibidem, Istorija
srpskog naroda IV-1 (Beograd: SKZ, 1986) ili Kosta Milutinović, “U borbi protiv unija-
ćenja” u Vladimir Stojančević, ur., Istorija srpskog naroda V-2 (Beograd: SKZ, 1981), str.
284-288.
77
Slavko Gavrilović, “Unijaćenje i pokatoličavanje Srba (XIII-XIX vek) u ibidem, Iz istorije
Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj (XV-XIX vek) (Beograd: Filip Višnjić, 1993), str.
45.
78
Čak 1891, srpsko selo Dragotinja u Hrvatskoj preti crkvenom vrhu da će celo preći u rim-
sku veru ukoliko im se ne vrati seoski paroh (AMK, Fond A 1891-168).
manevri dok se svaka akcija na uniji žigoše kao brutalan pritisak, kako u Isto-
riji srpskog naroda tumači Samardžić:
Zapušteni delovi srpskog pravoslavlja očito su se priklanjali papi kad im je
to bilo potrebno da bi se bez većeg dvoumljenja u pogodnom trenutku vratili
svojoj veri.79
Posledica ovog pristupa je neminovna razlika u stavovima o unijaćenju i o
“patriotskom” držanju srpskog klera koje zastupa srpska istoriografija i ne tako
ružičastom slikom koju iznose strani istoričari koji se bave ovom temom.80 Za
razliku od stranih radova srpska istoriografija se takođe uopšte ne bavi i čak i
ne beleži primere preobraćenja katolika u Pravoslavlje ili prisilnog “vraćanja u
staru veru” kojem su bili izlagani Muslimani od vremena srpskih ustanaka s
početka 19. veka, u tipičnom maniru istorijskog brisanja prošlosti.
Najproblematičniji aspekt interpretacije unijaćenja je ipak nekritičko
povezivanje događaja iz prošlosti i njihovo poistovećivanje sa savremenim
političkim zbivanjima i akterima kroz vremensku kompresiju, klasični me-
tod manipulacije istorijom, kao u zaključku najprilježnijeg proučavaoca unije
među srpskim istoričarima Slavka Gavrilovića:
(…) srpski narod od Dalmacije do Baranje (i šire) vekovima bio izložen
pritisku katoličkih crkvenih i političkih, državnih vlasti, da se odrekne svoje
pravoslavne veroispovesti, crkve i svoje narodnosti, da se pounijati i pokatoliči,
a preko toga, najčešće, pohrvati, da bi pohrvaćen, postajao najljući neprijatelj
verske i etničke sredine iz kojih je potekao…. A sve ove pojave traju do dana-
šnjeg dana i kao da im nema kraja. 81
Akademik Vasilije Krestić u pogovoru prevoda knjige austrijskog istoriča-
ra iz 19. veka o unijaćenju u istom duhu smatra:
Šviker i njegovo delo su prećutkivani, a istorija nasilno pounijaćenih Srba
je falsifikovana u duhu agresivnih ideja Hrvatske katoličke crkve i velikohr-
vatskih šovinista, koji su u pripadnicima pravoslavne vere od najranijih do
79
Samardžić, Istorija srpskog naroda III-2, str. 87.
80
Vidi kritiku Slavko Gavrilović, “J. V. Kostjašov, Srbi u Habzburškoj Monarhiji u XVIII
veku” u Zbornik za istoriju MS, (1999).
81
Slavko Gavrilović, Problem unijaćenja i kroatizacije Srba” u Republika Srpska Krajina
(Beograd, Knin: SKD Zora, 1996), str. 124.
naših dana videli samo šizmatike koje je, ne birajući srestva, trebalo privesti
„pravoj i jedinospasavajućoj Kristovoj veri. 82
Drugi komentator je Jovan Olbina koji tvrdi:
Istorija Srba na hrvatskim područjima nije ništa drugo nego užasni kon-
tinuitet zbivanja. Ništa novo pod suncem. Knjiga je tu da lakše prosudi sada-
šnjost i pripremi za budućnost jer situacija od pre 120 godina [lapsus koji se
dva put ponavlja, a zapravo radi se o događajima od pre 220 godina] uporediva
je sa situacijama koje i naša generacija preživljava, samo u drugom kontekstu.
Olbina dalje upozorava “za samo devetnaest godina u Žumberku je ne-
stalo pravoslavlja, a od Srba su postali Hrvati, čiji su potomci, u naše vreme
(setimo se samo unijatskog vladike Janka Šimraka za vreme prošlog rata!) bili
militantniji i krvožedniji nego mnogi od njihove rimokatoličke sabraće.”83
Ova figura pounijaćenog ili pohrvaćenog Srbina kao najljućeg neprijatelja Sr-
pstva, zajedno sa napred prikazanom sličnom slikom poturčenjaka nameće se
kao ključna u formiranju odnosa prema Drugom. O kontinuitetu ove ključne
formule svedoči i zaključak savremenog istoričara srpske kulture Bojana Jo-
vanovića koji pruža sintezu svih postojećih i u mom pregledu samo delimično
prikazanih mitologizovanih tumačenja verskih preobraćenja:
Prihvatajući islam u cilju zadržavanja postojećih vlastelinskih ili sticanja
novih privilegija, Srbi su postajali netrpeljivi i ljuti protivnici svoje dotadašnje
etničke braće. Ovaj novi identitet preobraćenika identifikovanih sa osvajačem
stvarao je i njihov nesvesni unutrašnji konflikt izražavan tipičnom iracional-
nošću. Budući da je očuvanje etničkog identiteta uslov kontinuiteta kulture,
prihvatanje druge vere je bio presudan korak ka etničkom otuđenju koje se
iskazalo u svojoj negativnoj konotaciji.(…) Unijaćenje i pokrštavanje Srba (sic)
u zapadnom delu Balkanskog poluostrva u Dalmaciji i Hrvatskoj vršeno u ci-
82
Vasilije Đ. Krestić u pogovoru za II izdanje Johan Hajnrih Šviker, Istorija unijaćenja Srba
u Vojnoj Krajini, u prevodu Nikole Živkovića. (Novi Sad: Arhiv Vojvodine, 1995). U ori-
ginalu Johann Heinrich Schwicker, Zur Geschichte der kirchlichen Union in der croatischen
Militärgrenze (Wien: Archiv fur österreichische Geschichte 52, 1874).
83
Jovan Olbina u pogovoru za Šviker, ibid., str. 96.
lju negiranja njihovog etničkog identiteta dobilo je, kao što je poznato, tokom
poslednjeg rata i obeležje genocida. 84
Simptomatično je i da se istoriografska literatura o unijaćenju i islami-
zaciji u Srbiji intenzivno pojavljuje kao sastavni deo jačanja nacionalizma
pred Drugi svetski i najnovnije ratove. Kasnih tridesetih godina tekstovi o
islamizaciji dominiraju Srpskim glasom, glasilom najistaknutijih srpskih intele-
ktualaca okupljenih u Srpskom kulturnom klubu, kao i u prestižnom Srpskom
književnom glasniku. U predvečerje ratova devedesetih godina ovi su tekstovi
ponovo objavljeni.85 Osamdesetih godina izlaze prve knjige posvećene uniji,
a na vrhuncu nacionalističke kampanje izlazi i čitav niz knjiga o pokatoli-
čavanju u Drugom svetskom ratu.86 Nakon kritičkog izdanja 1982. godine
i kritičkih analiza,87 u poslednje vreme oživljavaju se i proglašavaju naučno
utemeljenim tvrdnje iz Andrićeve disertacije.88 Kako drugačije objasniti da se
84
Bojan Jovanović, “Srbi u ključu nacionalne karakterologije” u ibidem, ur., Karakterologija
Srba, str. 22.
85
Miodrag Jovičić, ed., Jako srpstvo – jaka Jugoslavija [Strong Serbhood – Strong Yugosla-
via]. Beograd: Narodna knjiga 1991.
86
Dušan Kašić, Otpor marčanskoj uniji (Beograd: 1986), prvo izdanje gorepomenutog pre-
voda Švikerove Istorije unijaćenja, zatim radovi Slavka Gavrilovića, Koste Milutinovića
i drugih u okviru Istorije srpskog naroda i drugih tematskih izdanja. Zbornik o Srbima u
Hrvatskoj 3 (Beograd: SANU, 1995) donosi čak tri članka o unijaćenju; o pokatoličavanju
za vreme Drugog svetskog rata Veljko Đurić, Ustaše i pravosljavlje: Hrvatska pravoslavna
crkva (Beograd: Beletra, 1989), Veljko Đurić, Prekrštavanje Srba u Nezavisnoj državi
Hrvatskoj: prilozi za istoriju verskog genocida (Beograd: Alfa, 1991), Milan Bulajić, Misija
Vatikana u Nezavisnoj državi Hrvatskoj: “Politika Stepinac” razbijanja jugoslovenske drža-
ve i pokatoličavanja pravoslavnih Srpa po cijenu genocida 2 vol. (Beograd: Politika, 1992),
Sima Simić, Prekrštavanje Srba u Drugom svetskom ratu (prvo izdanje Titograd: 1959,
drugo Beograd: Kultura, 1990).
87
Aleksandar Popović, “Ivo Andrić i ‘kuća Islama’ u Delo Ive Andrića u kontekstu evropske
književnosti i kulture (Beograd: Zadužbina Ive Andrića, 1981), Zoran Konstantinović,
“O Andrićevom doktoratu” u Sveske Zadužbine Ive Andrića 1/1982 i Svetozar Koljević,
“Dve Bosne Ive Andrića” u Sveske Zadužbine Ive Andrića 2/1983.
88
Miroljub Jevtić, Islam u delu Ive Andrića (Beograd: autor, 2000), nastalo kao odgovor na
knjigu Muhsina Rizvića, Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu (Sarajevo: Ljiljan, 1995).
Oba dela nastoje da u svetlu nedavnih zbivanja, političkim i moralnim kategorijama na-
šeg vremena potvrde odnosno opovrgnu Andrićeve poglede.
Oprečni stavovi
89
Ne postoji sveobuhvatna studija koja je obradila govor mržnje u srpskim medijima pred
najnovije ratove. Najdetaljniji pregled napisa i stavova nekih od vodećih političara i in-
telektualaca u vezi bosanskih i muslimana uopšte u Michael Sells, e Bridge Betrayed:
Religion and Genocide in Bosnia, str. 63-68, 79-92, 118-124 i Norman Cigar, Genocide in
Bosnia: e Policy of “Ethnic Cleansing” , str. 24-32 i 64-73. Takođe Appendix “e Serbian
View of Islam in the 1980s” u H. T. Norris, Islam in the Balkans (Columbia S.C.: Univer-
sity of South Carolina Press, 1993), str. 295-298.
90
Milan Bursać, ‘Slabljenje biološke i duhovne snage srpskog naroda’ in Geopolitička stvar-
nost Srba (Beograd: IGS, 1997), str. 454.
91
Jovan Hadži Vasiljević, Muslimani naše krvi u južnoj Srbiji (Beograd: Sveti Sava, 1924 i
Beograd: Prosveta, Priština: Grigorije Božović, 1995), str. 27.
92
Vasa Pelagić, Istorija bosansko-hercegovačke bune u Izabrana djela III (Sarajevo: Veselin
Masleša, 1971, na osnovu II izdanja - Budimpešta, 1880)
93
Dragiša Lapčević, O našim muslimanima (sociološke i etnografske beleške
beleške)(Beograd: Gece
Kona, 1925), str. 4-5.
94
Sreten Vukosavljević, Istorija seljačkog drustva I (Beograd, SAN, 1952).
95
Sreten Vukosavljević, “Plemenski i seljački mentaliet” u Jovanović, ur., Karakterologija
Srba, str. 151.
96
Citirano u Nikola B. Popović, “Srpski pisci i naučnici o Bosni i Hercegovini. Priredio:
Zdravko Antonić. Beograd: Službeni list SRJ, 1995” (prikaz) u Balcanica XXVII
XXVII, 1996,
str. 374.
97
Vladimir Ćorović, Bosna i Hercegovina (Beograd: SKZ, 1925).
98
Vladimir Stojančević, “O nekim istrorijskim faktorima kao uzrocima u procesima etničke
simbioze na balkanskom poluostrvu u prvoj polovini 19. veka” u Istorijski časopis XL-
XLI, (1993-1994), str. 153-162.
99
Milorad Ekmečić, “Language and Religion as the Integrating and Disintegrating Factors
in Modern Yugoslav History” u Istorija XX veka, Vol XI/1-2, 1993, str. 8-9.
100
Milan Vasić, Mortolosi u jugoslovenskim zemljama pod turskom vladavinom (Sarajevo:
ANUBiH 1967).
101
Vidi na primer “Pitanje islamizacije Jevreja” u Istorijski časopis XLII-XLIII, (1995-1996),
str. 49-61, i “Alahovi hiršćani” u Republika 282-283, (2002).
102
Boris Nilević, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Pećke patrijaršije
1557. godine (Sarajevo: Veselin Masleša, 1990), str. 116-120.
Zaključak
103
Bogumil Hrabak, “Srbi u Dalmaciji i Boki kotorskoj od početka XVI do kraja XVIII
veka” u Srpski narod van granica današnje SR Jugoslavije, str. 79.
104
Schöpfl in, “e Functions of Myth and a Taxonomy of Myths”.
Ante murale
Mitovi tipa ante murale imaju veoma dugu tradiciju konzistentne pri-
mene u mnogobrojnim problematičnim interpretacijama srpske istorije. U
mitologiziranom srpskom naučnom i političkom diskursu, Srbi su prikazi-
vani kao branioci suštine hrišćanske evropske civilizacije od, kako se navo-
di, destruktivnog islamskog uticaja i zastrašujuće dominacije napredujućeg
1
Nogo, Rajko Petrov, Srpske junačke pesme, Beograd: BIGZ, 1990, str. 5-28.
Srba; npr. Hajduci se prikazuju kao jedini koji su pronašli u sebi dovoljno
snage i hrabrosto da budu slobodni, vredni poštovanja i prkosni u duhovnoj
tami islamske dominacije; hajduci su tragični junaci koji su se žrtvovali za više
nacionalne i civilizacijske vrednosti (dok su, prema istorijskim činjenicama,
hajduci bili pljačkaši i banditi koji su plen delili isključivo među sobom, ne
pomažući siromašnim i osiromašenim slojevima srpskog stanovništva). 2
U istorijskom udžbeniku za sedmi razred osnovne i treći razred srednje
škole opšte društveno, političko, ekonomsko, kulturno i religijsko stanje Srba
pod otomanskom vlašću opisuje se i ilustruje kroz konstantna pominjanja
veličanstvene žrtve koju je srpski narod svesno podneo sa plemenitim ciljem
sprečavanja i ometanja agresivnog i destruktivnog islama u ozbiljnim poku-
šajima da osvoji i pokori naprednu evropsku civilizaciju. Potčinjeni narodi u
Otomanskom carstvu bili su surovo ugnjetavani i izloženi ozbiljnoj i ekstre-
mnoj društvenoj i ekonomskoj eksploataciji kroz nebrojene feudalne takse
i namete. Autori udžbenika uvrstili su u tekst veliki broj komentara u vezi
sa navodno suštinski neravnopravnim i nekorektnim verskim i nacionalnim
statusom Srba (i hrišćana uopšte). Udžbenik zatim kao neospornu činjenicu
pominje zastrašujuću situaciju apsolutnog političkog bezvlašća kao i osnovne
nesigurnosti i nezaštićenosti ljudskih života i privatnog vlasništva. Feudalni
otomanski državni aparat opisan je kao nasilan i izuzetno bezosećajan; koru-
pcija, nasilje, pljačke, parazitizam potpuno su omeli ekonomski, društveni i
kulturni razvoj i napredak potčinjenog stanovništva, koje je, uglavnom, bilo
prisiljeno da se bori za goli fizički opstanak.3
Ovde se uopšte ne pominje značajna etnička i konfesionalna autonomija
koju su u okviru otomanske države uživali mnogobrojni etnički i religijski izu-
zetno raznovrsni narodi i zajednice. Solidna i naučno potvrđena činjenica da
je, i pored toga što je bio daleko od modernih demokratija, otomanski državni
sistem pokazivao izuzetan nivo etničke i verske fleksibilnosti u poređenju sa
većinom hrišćanskih evropskih zemalja iz istog perioda, ignoriše se namerno i
sistematski. Udžbenici navode da su Turci hrišćane (Srbe) zvali “nevernicima”
2
Perović M, Strugar M, Udžbenik istorije (za sedmi razred osnovne škole), Beograd: Zavod
za udžbenike i nastavna sredstva, 1994, str. 36-37.
3
Ibid. str. 29-30; Gaćeša N, Živković D, Radović Lj, Udžbenik istorije (za treći i četvrti
razred srednje škole), Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 1994.
4
Perović M, Strugar M, str. 101.
5
Gaćeša N, Živković D, Radović Lj, str. 64-69
6
Gaćeša N, Živković D, Radović Lj, str. 43-44; Gaćeša N, Mladenović – Maksimović
Lj, Živković D, History textbook (for the 8th primary school grade), Belgrade: Zavod za
udžbenike i nastavna sredstva, 1996, str. 12-14.
7
Gašeša N, Živković D, Radović Lj, pp. 65-67; Gaćeša N, Mladenović-Maksimović Lj,
Živković D, str. 27-28.
učinka i hrabrosti srpske vojske na Kosovu 1389. godine bili odbrana hrišćan-
stva i samo hrišćanstvo, dok kao glavni naučni, činjenični i istorijski dokaz za
takve tvrdnje Jevtiću služi stih iz epske narodne pesme o pripremama srpske
vojske za boj na Kosovu (na predlog kneginje Milice da odustane od odlaska
u boj, njen brat odgovara: Ne bih ti se, sejo, povratio, ni iz ruke krstaš barjak dao,
da mi care pokloni Kruševac
Kruševac).8
Klasična forma istorijskih mitova tipa ante murale takođe je prisutna i ima
veoma istaknutu ulogu i primenu i u popularnim, neakademskim, novinskim
i političkim izvorima i tekstovima analiziranim u okviru ovog istraživanja.
Tendencija da se neki radovi, stvarani pre nekoliko decenija, ili čak vekova,
ponovo objavljuju i koriste u potpuno nove svrhe pod izmenjenim okolnostima
i u značajno drugačijem kontekstu, izuzetno je uočljiva, naročito u režimski
kontrolisanim medijima. Sam čin ponovnog objavljivanja nesumnjivo predsta-
vlja jasno izražavanje nove, moderne, sveže lojalnosti i privrženosti određenog
dela javnosti glavnim principima i ideologiji datih autora i njihovih dela.
Na primer, ideja o ključnoj i požrtvovanoj ulozi koju je Srbija morala da
prihvati u odbrani osnovnih materijalnih, kulturnih i duhovnih vrednosti
svojih suseda prepoznatljiva je u tekstu koji je četrdesetih godina prošlog veka
napisao poznati srpski književnik i novinar Veljko Petrović; taj je tekst ponovo
objavljen u beogradskom dnevnom listu Politika u junu 2000. godine. Petrovi-
ćevo razmišljanje savršeno se poklapa sa odlomcima iz poglavlja u istorijskim
udžbenicima o veličanstvenoj i nezamenjivoj ulozi Srbije i kneza Mihajla
Obrenovića u balkanskom anti-otomanskom oslobodilačkom pokretu. Petro-
vić govori o Srbiji kao o zemlji koja je na svojim leđima iznela najznačajniji,
najveći i najnaporniji aspekt napora što su doprineli konačnom oslobođenju
Balkanskog poluostrva od agresivnog i destruktivnog turskog uticaja. Nara-
vno, sve je suštinski povezano sa kosovskom bitkom i žrtvom, koje su, kada su
se desile, predstavljale istinsku prekretnicu u istorijskom razvitku čitavog sve-
ta: u bici su srpski državnici i ratnici pružili častan, divljenja vredan i hrabar
prkosni otpor, čija je uspomena sprečila da u vekovima ropstva koji su usledili
Srbi potonu u duboki jaz moralne i ljudske propasti i poraza. Kroz kosovsko
žrtvovanje, i ovekovečavanje i održavanje kosovskog mita (koji, po Petrovi-
ćevom mišljenju, ima sasvim solidnu činjeničnu podlogu), srpsko plemstvo i
8
Jevtić, Miroljub, “Za krst časni i slobodu zlatnu,” Vojska, 11. januar, 2001, str. 30.
9
Mičić, Miodrag, “Veljko Petrović”, Politika, 25. juni 2000, str. 32
10
Milošević, Slobodan, “Niko ne može rastaviti srpski i crnogorski narod”, Vojska, septem-
bar, 2000, str. 7.
11
Mirković, Todor, “Napad na Jugoslaviju kao u uvod u ratovanje novog veka”, Novi glasnik:
Herojska odbrana probudila svet, septembar-oktobar 2000, str. 154.
neprijateljskom prema bilo kakvom otporu ili glasu savesti bilo gde u svetu.
Pošto je Srbija ponovo glavni beskompromisni branilac svoje, ali i evropske
(čak i šire) časti, “žrtve su ponovo bile žrtve, pa je taj čin (bombardovanje
1999. godine) utoliko monstruozniji.” Jedan od članaka sadrži i citat Umberta
Eka, koji kaže da se fašizam može igrati na razne načine bez promene imena
predstave. Istorija se ponovila: 6. aprila 1999. Beograd je prošao kroz užasa-
vajuće identičnu apokalipsu još jednom. U zaključku, autor tvrdi da agresori,
bez obzira na trenutne političke pozicije i ideološke principe ili stavove koje
upotrebljavaju da bi opravdali svoja (ne)dela, ipak ostaju ono što u biti i jesu:
brutalni i nasilni ratni zločinci, varvari i vandali koji napadaju i uništavaju
dečje živote, bolnice, škole, zdravstvene objekte, mostove, izbeglice, autobuse
i vozove, itd.12
12
Damjanov, Petar, “Nikad ne reci nikad” i “Taj ‘večni’ fašizam”, Vojska, 6. april 2000, str.
37-38
13
Lužnik, Slavica, “Muk hrišćanske Evrope”, Vojska, 28. septembar 2000, str. 34.
14
Petković V, Milan, “Nasilje bez granica”, Vojska, 6. april 2000, str. 28-29.
15
Vučinić, Mira, “Jovan Cvijić: čovek prošlog, sadašnjeg i budućeg vremena”, Vojska, 23.
april 23 1998, str. 22-23.
16
Marković, Ivan, “Važan korak u demokratizaciji društva”, Vojska, 18. oktobar 2001, str. 8.
skoj strani ne shvatajući da će i sami služiti kao naredna meta čudovišne ide-
ologije islamskog terorizma; da je svet bio na pravoj strani u vreme konflikta,
Srbi bi sigurno do sada već eliminisali sve predstavnike religijskih i ideoloških
anomalija sa Balkana, i verovatno bi preduhitrili i sprečili sadašnju eskalaciju
islamskog terorizma u ostatku sveta. Bosna devedesetih bila je mesto na kome
su ratnici Al-Kaide i mudžahedinskih mreža sa Bliskog istoka i iz severno-
afričkih zemalja bili bezmalo najznačajniji učesnici sukoba na bošnjačkoj stra-
ni (srpski mediji bili su puni pristrasnih izveštaja o mudžahedinskom učešću
i zločinima u ratu, npr. web site iz Republike Srpske Free Srpska – NATO go
home, i dr). Kompletna domaća muslimanska populacija Bosne i Hercegovine
(Bošnjaci) izjednačava se sa agresivnim i destruktivnim fundamentalističkim
islamskim ratnicima Al-Kaide i ekstremističke mudžahedinske ideologije,
pošto su oni navodno tražili, prihvatili i iskoristili bliskoistočnu i severnoafri-
čku paramilitarnu pomoć i podršku. Bošnjaci su potpuno i nepovratno isklju-
čeni iz evropsko-američke porodice civilizovanih (=hrišćanskih) naroda.
Sui generis
17
Perović M, Strugar M, str. 38
18
Gaćeša N, Živković D, Radović Lj, str. 64.
19
Perović M, Strugar M, str. 30.
20
“Slovo o srpskom jeziku.” <http://www.yurope.com/zines/nasa-borba/posta/20/
0100.html> (30. avgust, 2002).
čki trebalo bi da se odnose isključivo na Srbe kada ovi žele ukazati na region
iz koga potiču, jer su Srbi u Bosni i Hercegovini živeli vekovima, mnogo pre
nastanka katolika i muslimana. Ove jednostavne, simplifikujuće izjave, koje
izuzetno često koristi i lider srpske ekstremne desnice i paramilitarni vođa
Vojislav Šešelj, kombinuju politički i kulturni princip u građenju mitova o
drevnosti, ipak favorizujući kulturni).21
Što se tiče političkih i popularnih novinskih izvora i primera mitologizi-
ranja, sakupljeni i analizirani materijal potvrdio se obimnim i izuzetno imagi-
nativnim. Elemenata i karakteristika srpskog obratnog sui generis mita ima u
velikom broju u napisima i govorima raznih političara, crkvenih zvaničnika i
drugih javnih ličnosti. Štaviše, relativno novoformirana autentična vrsta ovog
mita, o kojoj je bilo reči u odeljku o udžbenicima i akademskim izvorima,
ovde se susreće izrazito često.
Amfilohije Radović, vladika Srpske pravoslavne crkve na Cetinju, Crna
Gora, obelodanio je svoja “naučna” razmišljanja o Srbima i Crnogorcima kao
narodu iste religije, istog jezika i jedne krvi.22 Takođe, u vreme raspada SFRJ,
vladika je izrazio svoju iskrenu nadu i duboko uverenje da će “srpski narod
Makedonije” pokrenuti ustanak ujedinjenja sa svojom maticom Srbijom, a
protiv secesionističkih makedonskih vlasti.
Još jedan detaljan pokušaj da se ponude “čvrsti” praktični dokazi kako
nema relevantnih razlika između srpskog i makedonskog etno-nacionalnog
identiteta nalazi se u mesečniku Velika Srbija koji izdaje ekstremno desničar-
ska Srpska Radikalna Stranka. Ovaj primer takođe je izuzetno koristan jer
ukazuje na uzajamnu povezanost mitova i konflikata, koji mogu ohrabrivati i
podsticati jedni druge: dok se istorijsko mitologiziranje obično smatra jednim
od najmoćnijih generatora sukoba, sami etnički, nacionalni i verski konflikti
često mogu da pospešuju, potpomažu, iniciraju i odrede pravac razvitka proce-
sa stvaranja istorijskih mitova. Fokus je na izjavama predsednika Srpske Radi-
kalne Stranke i haškog optuženika Vojislava Šešelja na stranačkoj konferenciji
za novinare održanoj 8. avgusta 2002. godine. U vezi sa navodno suštinski
21
Radio Slobodna Evropa. “Bosanski jezik – državni ili nacionalni?” < http://
www.danas.org/programi/most/1999/02/19990214070148.asp> (30. avgust, 2002)
22
Radović, Amfi lohije, “Narod jači od referenduma,” Blic (Božićni dodatak), 6-7. januar,
str. VII
23
Šešelj, Vojislav, Velika Srbija, avgust 2002, broj izdanja 1701, str. 30, 44, 48.
24
Velimirovic, Nikolaj, “Iznad Istoka i Zapada,” <http://www.mitropolija.cg.yu/ustrojstvo/
radio/vladika/vladika/vnikolaj-istokzapad.html> (1. mart, 2002)
25
Karadžić, Radovan, “It’s better for them to kill me!”,<http://users.bart.nl/~papafinn/
kara2-gb.html> (1. mart, 2002)
26
Free Srpska - NATO go home, “Ko su to Bosnjaci...,”<http://www.freesrpska.org/
bosnjaci/bosnjaci.html>(1. mart, 2002)
27
Kalajić, Dragoš, “Kvazi-Arabljani protiv Evropljana”, Duga, 13-19 septembar 1987, str.14-
15.
28
Dučić, Jovan, “Iluzija kao temelj države”, Vojska, 30.11.-7.12, 2000, str. 36-37.
29
Šešelj, str. 44.
30
Popović B, Nikola, Srbi u Prvom svetskom ratu (1914-1918), Novi Sad: Društvo istoričara
Južnobačkog i Sremskog okruga, 2000, str. 113-114.
aprila 1941. godine. Poruka je jasna: Partizanski mit je preživeo, ali jedini sa
legitimnim pravom da ga poseduju i njime manipulišu sada su Srbi.31
Mit drevnosti
31
Gaćeša N, Živković D, Radović Lj, str. 162-233.
32
Popović B.N, str. 40-42.
Iako se kroz ceo tekst autor trudio da dokaže kako je Srbija u Prvom
svetskom ratu bila mnogo privrženija ideji stvaranja Jugoslavije nego proje-
ktu Velike Srbije, samo nazivanje Bosne i Hercegovine, Dalmacije i drugih
delova Hrvatske, Vojvodine, Crne Gore isključivo srpskim etničkim teritori-
jama otkriva visok nivo upućenosti u mehanizme istorijskog mitologiziranja.
Obećanja velikih sila samo su potvrdila legitimna srpska politička i kulturna
prava na gorepomenute teritorije: Tajni Londonski ugovor, kao i avgustovski
memorandum, služe kao osnovni i ključni politički standardi za proveravanje
i dokazivanje srpske drevnosti.
Štaviše, po autorovom mišljenju, takozvana “srpska molitva», pronađena
1915/16. godine, napisana na jednoj geografskoj karti, koja izražava pobožne
nade anonimnog srpskog vojnika da će srpski kralj uskoro postati poštovani
car Velike Srpske Carevine (koja bi uključivala Makedoniju, Srem, Banat,
Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju, Dalmaciju, Hrvatsku i zemlju Slovenaca),
samo dokazuje do koje je mere srpski vojnik bio svestan ratnih ciljeva Srbije,
onih suštinskih kojih se srpska vlada i armija nisu odrekle čak ni nakon po-
vlačenja u Solun i na Krf.33
Drugi izvor koji citira isti dokument – Londonski ugovor – internet stra-
nica Kongresa srpskog ujedinjenja, pripada grupi političkih/javnih/novinskih
izvora, i još je direktniji i beskompromisniji u svojoj interpretaciji: Ugovor je
jednostavno “potvrdio posleratne teritorijalne zahteve Srbije i Crne Gore», jer
je njime Srbiji bio dodeljen Split, a Crnoj Gori grad Dubrovnik i izvesni “ne-
difinisani” albanski regioni, pored teritorija navedenih u analiziranom udžbe-
niku. Štaviše, dodatni aspekt legitimizacije srpske teritorijalne ekspanzije na-
lazi se u činjenici da su Srbi i Crnogorci pretrpeli najznačajnije i najozbiljnije
vojne i ljudske gubitke, i bili na “pravoj” strani u toku Prvog svetskog rata, dok
su Hrvati i Slovenci koji su se pojavili na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919.
godine kao predstavnici Kraljevine SHS bili prezreni i prozvani od strane
Italije kao raniji članovi austrougarskih (neprijateljskih) državnih delegacija (i
tako izgubili svako istorijsko, moralno ili političko pravo na teritorije oslobo-
đene veličanstvenim srpskim vojnim akcijama).34
33
Ibid. str. 55.
34
Serbian Unity Congress. “Treaty of London.” <http://www.suc.org/culture/history/
Treaty_of_London/index.html> (30. avgust, 2002)
35
Knežević, Miloš, “Istorijsko jezgro Srbije”, Vojska, 23. april 1998, str.8-9.
36
SANU, “Memorandum 1986,” <http://www.hic.hr/books/greatserbia/sanu.htm>(1.
mart, 2002)
južnoslovenskim plemenima bile tek marginalne i što su, čak i narednim ve-
kovima, podele među stanovnicima Bosne bile bazirane isključivo na religiji,
a ne na modernom pojmu nacionalnosti. (Nakon što su opisali Posavinu pre
otomanskih osvajanja kao isključivo srpski region, autori ističu proces isla-
mizacije kao sredstvo - i dobrovoljne i nasilne - promene etničkog i verskog
sastava stanovništva: sui generis ovde se pojavljuje u izuzetno rigidnom i
beskompromisnom obliku – Bošnjaci nisu ništa drugo do islamizirani Srbi).
Islamizacija je bila značajan deo turskih dalekosežnih planova da Brčko,
Posavinu i čitavu Bosnu preobrate u suštinski islamske teritorije (što je više
nego problematična tvrdnja kada se u vidu ima otomanska strategija saradnje
sa različitim verskim zajednicama u okviru Imperije kroz davanje velikih
konfesionalnih sloboda (naročito u oblasti instituicionalnog delovanja), i kroz
tolerisanje izuzetne religijske raznovrsnosti).
Opis situacije u Brčkom u devetnaestom veku otkriva još jedan aspekt
mitologiziranih istorijskih “dokaza” čija je funkcija da podrže i dokažu pra-
vednost rešenja koje bi političku kontrolu Brčkog i Posavine, posle sukoba
devedesetih godina, dodelilo srpskoj strani: srpski trgovci (opet, prema nei-
dentifikovanim i necitiranim stranim i domaćim istorijskim izvorima) imali
su mnogo značajniju ulogu u ekonomskom razvitku Brčkog u poređenju sa
muslimanima i katolicima (iako nije najjasnije odakle je došlo ovo stanovni-
stvo, jer se samo nekoliko pasusa pre ove tvrdnje može naći navod da je, pre
otomanskog osvajanja, Posavina bila etnički homogena srpska teritorija), do-
minirali su finansijskim tržištem, imali najkvalitetnije veze sa evropskim eko-
nomskim i poslovnim centrima i uživali reputaciju najčasnijih i najsavesnijih
“poslovnih ljudi». Ključni smisao ovog argumenta je u poruci da je, u ovom
smislu, sadašnja situacija potpuno identična onoj iz devetnaestog veka. 37
Međutim, zbog brojnih domaćih međureligijskih i međuetničkih sukoba
u prethodnoj deceniji, izmenjenih spoljnopolitičkih prilika i promene trenda
u jugoslovenskoj diplomatiji i ulozi u međunarodnim odnosima, mit drevnosti
izgubio je centralnu poziciju kao mehanizam za definisanje teritorijalnih gra-
nica, i uglavnom je zamenjen interpretacijama tipa ante murale. Ovaj zaklju-
čak je, po našem mišljenju, potvrđen činjenicom da, u kontekstu ograničene
37
Spona srpskog naroda, Sajam privrede RS, Brčko: Savez samostalnih privrednika RS, juni
1997.
Zaključak
Uvod
1
Lucian Boia, History and Myth in Romanian Consciousness. Budapest: Central European
University Press, 2001, str. 26. Originalno rumunsko izdanje objavljeno je 1997.
2
Albanci čine između 25 % i 30 % stanovništva Makedonije. Do 2001. godine uživali su
službeni status manjine sa velikim manjinskim pravima, naprimjer u školstvu. Albanci
su, međutim, tvrdili da su diskriminirani, pozivajujući se na to da su kao manjina brojni i
tražeći da postanu drugi konstitutivni narod u zemlji. Tokom 2001., sukob se razbuktao
a borbe između Albanske oslobodilačke armije (UÇK) i makedonskih sigurnosnih snaga
Historiografija i nacionalizam
ostavile su za sobom preko 200 poginulih i na desetine hiljada raseljenih. Potom je Ustav
promijenjen u korist manjina, posebno Albanaca te je tako spriječen građanski rat.
3
Vidjeti Boia, History and Myth, str. 30.
4
Keith Brown, ‘A Rising to Count On: Ilinden Between Politics and History in Post-
Yugoslav Makedonija’, u Victor Roudomentof, ured., e Makedonski Question: Culture,
Historiografi ja, Politics. Boulder: East European Monographs; New York: Columbia
University Press, 2000, str. 143-172; Christian Voss, ‘Sprach- und Geschichtsrevision in
Makedonien’, Osteuropa 51, 8, 2001, str. 953-967.
5
Anthony D. Smith, Myths and Memories of the Nation. Oxford: Oxford University Press,
1999.
dne odgovore na pitanja kao što su otkuda nacija, ko joj pripada, ko su joj
neprijatelji, i gdje joj leži budućnost. George Schöpflin naglašava i da je mit
ključni instrument kulturne reprodukcije nacija i etničkih grupa, i utvrđivanja
granica prema drugim zajednicama.6 Mitovi pripovjedaju priče o herojskom
ili ‘zlatnom’ dobu nacije, o propadanju, neuspjehu, oporavku.7 Mit djeluje i
na kognitivnom i na emocionalnom nivou ljudske percepcije, što ga čini su-
ptilnim, ali i moćnim. Zasnivanje grupnog identiteta na mitu nije, naravno,
ograničeno samo na nacije, ali su mitovi o naciji sveobuhvatni, jer objedinjuju
različite domene društvenog života: kulturu, teritoriju i politiku.
Unatoč pozivanju na tradiciju, nacionalni mitovi su u suštini moderni po
svom karakteru. Jezički identiteti se narodnim pjesmama i usmenom tradici-
jom prenose sa generacije na generaciju, dok kolektivno pamćenje i identitet
nacije prenosi profesionalna klasa graditelja identiteta i institucije (škole,
civilne birokratije), koje su razvijene u modernom periodu. Historičari, koji
tumače porijeklo i korijene nacije – što onda legitimizira polaganje prava na-
cije na određenu teritoriju i zasebno zajednicu - jedna su od najbitnijih grupa
intelektualaca za građenje nacionalnog identiteta. Posebno u ranim fazama
izgradnje nacije i države, historiju historičari i njihova publika doživljavaju
kao nešto što je nacionalni i državni zadatak. Historičari smatraju da im je
zadatak da potaknu podršku za nacionalnu ideju i stanovništvo nadahnu na-
cionalnim identitetom, putem pozivanja na slavnu prošlost nacije. Nacionali-
stička motivacija je važan stimulus za razvoj akademske historije, ali ona nosi
i sklonost ka stvaranju mita i historiju čini jednom od najviše ispolitiziranih
akademskih disciplina.
Akademska historiografija na jugoistoku Evrope imala je od samog na-
stanka tu nacionalističku crtu. Razvila se u tijesnoj vezi sa državotvornim
nastojanjima nacionalnih država koje su na Balkanu osnovane u XIX i XX
stoljeću. Stvaranje nacionalnih država na Balkanu počelo je kasnije nego u
Zapadnoj Evropi, a zapravo nije još dovršeno, tako da je samo u manjem
stepenu nego što je to slučaj sa Zapadom, balkanska historiografija oslobo-
đena manipulacije nacionalista. Diljem jugoistoka Evrope, historija se i sad
6
George Schöpflin, Nations, Identitet, Power. New York: New York University Press, 2000,
str. 81.
7
Smith, Myths and Memories of the Nation, str. 63-67; Schöpflin, Nations, Identitet, Power
Power, 86.
8
Drago Roksandić, ‘Shifting Boundaries, Clientelism and Balkan Identities’, u Jacques
Revel and Giovanni Levi, eds., Political Uses of the Past
Past. London, Portland OR: Frank
Cass, 2002, str. 48.
9
Vidjeti Schöpfl in, Nations, Identitet, Power
Power, 85.
10
Takvu procjenu je prije 20 godina dao Stefan Troebst u svojoj raspravi o makedonskoj
historiografiji (Stefan Troebst, Die bulgarisch-jugoslawische Kontroverse um Makedonien.
München: Oldenbourg-Verlag, 1983, str. 15).
11
Za razvoj Makedonije pod jugoslavenskim komunizmom, vidjeti Robert E. Palmer and
Stephen R. King, Yugoslav Communism and the Macedonian Question. Hamden: Archon
Books, 1971.
sumnjičava oko makedonske nacije. Mnogi Srbi nikad nisu promijenili stav
da su Makedonci ‘južni Srbi’, za što su smatrani i u međuratnom periodu, kad
je teritorija današnje Makedonije bila dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovena-
ca. Za Grčku, Makedonija je bila jugoslavenska komunistička tvorevina. Ali
zajednički razlog odbacivanja makedonske nacije od strane Bugarske, Srbije i
Grčke bio je njihova vlastita aspiracija na tu teritoriju. Od kraja XIX stoljeća,
bugarska, srpska i grčka nacionalna država bore se za kontrolu nad Makedo-
nijom, koja je tad još uvijek dio Osmanske teritorije.12 U Prvom Balkanskom
ratu, 1912.-1913., te tri zemlje su uspjele zbaciti Osmanlije i podijeliti među-
sobno teritoriju: Vardarska Makedonija je pripala Srbiji, Pirinska Bugarskoj,
a Egejska Grčkoj. Nezadovoljna tom podjelom, Bugarska je isprovocirala, ali
izgubila Drugi Balkanski rat, 1913. godine; takmaci su decenijama nastavili
polagati pravo na druge dijelove Makedonije, tvrdeći da upravo njima pripa-
daju. Ti argumenti su se temeljili na specifičnim pretpostavkama o prošlosti
i etničkom sastavu Makedonije: sve su tri države smatrale pravoslavno sta-
novništvo Makedonije dijelom svoje nacije, a povijest Makedonije dijelom
vlastite nacionalne tradicije.
Historija je bila značajan izvor tih sukoba, a i sad se koristi za legitimizi-
ranje političkih projekata. Akademske institucije, poput Makedonskog nau-
čnog instituta u Sofiji (osnovanog 1923., zatvorenog 1947. godine, te ponovno
otvorenog 1990.) i Institut za balkanske studije u Solunu (osnovan 1953.) pro-
movirali su gledišta Bugarske, odnosno Grčke o povijesti i etničkom sastavu
Makedonije. Nepriznavanje makedonske nacionalnosti, koje su pothranjivale
Grčka, Srbija, i Bugarska, posebno je izraženo ponovno 1991. godine, kada
je Republika Makedonija proglasila nezavisnost. Bugarska je priznala novu
državu, ali Bugari i dan-danas postavljaju pitanje autentičnosti zasebne ma-
kedonske nacije i jezika. U Srbiji, Slobodan Milošević navodno pravi planove
podjele Makedonije između Srbije i Grčke. Grčka osporava naziv nove države
(‘Republika Makedonija’), njene državne simbole (drevno sunce Vergine) i
njeno ustavno opredjeljenje da štiti ‘makedonsku’ manjinu u inostranstvu. Gr-
čka se opirala međunarodnom priznanju Makedonije i uspjela odložiti ulazak
te države u UN i njeno priznanje od strane država članica Evropske Zajednice
12
O nastanku ‘Makedonskog pitanja’, vidjeti Fikret Adanır, Die makedonische Frage. Ihre
Entstehung und Entwicklung bis 1908. Wiesbaden: Franz Steiner Verlag, 1979.
13
Vidjeti Rudolf Preinerstorfer, ‘Das Institut für Nacionalnageschichte in Skopje’, Südost-
Forschungen 23, 1964, str. 342-344. Analogno Zavodu za nacionalnu historiju, institucije
sa sličnim nacionalnim programom ustanovljene su u domenima etnografije i jezika: ‘In-
stitut za folklor Marko Tsepenkov’ (osnovan 1950) i Institut za makedonski jezik Krste
Misirkov ‘ (osn. 1953).
14
Smith, Myths and Memories, str. 63.
15
Wolfgang Höpken, ‘Zwischen “Klasse” und “Nation”: Historiographie und ihre ‘Meiste-
rerzählungen’ u Südosteuropa in der Zeit des Sozialismus (1944-1990)’, Jahrbücher für
Geschichte und Kultur Südosteuropas 2, 2000, str. 55.
16
Služeben vesnik na Republika Makedonija 52, 13, 15. mart 1996.
17
Ivan Katardžiev, Istorija na makedonskiot narod
narod, tom 4: Makedonija megju Balkanskite i
Vtorata svetska vojna 1912-1941. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 2000, str. 6.
18
Palmer and King, Yugoslav Communism and the Macedonian Question, str. 160-161.
1. Mitovi o porijeklu
Prva generacija makedonskih historičara datira proces ‘makedonskog
preporoda’, tj. pojave makedonske nacije, u XIX stoljeće, kada su navodno
intelektualci počeli tvrditi da su makedonski jezik i narod zasebni od drugih
južnoslavenskih jezika i naroda. ‘Vnutrašnja makedonska revolucionarna or-
ganizacija’ (VMRO)19, osnovana 1893., i Ilindenski ustanak protiv osmanske
vlasti 2. avgusta 1903. (dan proroka Ilije) smatraju se najznačajnijim politi-
čkim manifestacijama makedonske nacionalne svijesti u tom periodu. Ma-
kedonska država u obliku Socijalističke Republike Makedonije stvorena je
tokom Drugog svjetskog rata kao izraz nacionalnih aspiracija makedonskog
naroda, i prije svega zahvaljujući nastojanjima komunista, makedonskih par-
tizana i Komunističke partije Jugoslavije (čija je uloga između 1944. i 1991.
bila posebno naglašavana u makedonskoj historiografiji).
Sa sve većom institucionalizacijom makedonske historiografije, porijeklo
makedonske nacije se gura dublje u prošlost. Žestoka bugarska kampanja
poricanja postojanja zasebnog makedonskog jezika i nacije, koja je započela
1958. godine20, intenzivirala je pokušaje makedonskih historičara da odvoje
makedonsku od bugarske historije.21 Počevši krajem 1950-tih, makedonska
nacionalna historija počinje da se datira od VII stoljeća, kad su se Slaveni
naselili u region Makedonije. Autoritativna Historija makedonskog naroda
(1969.) sažima savremeno makedonsko naučno viđenje i govori o nezavisnim
‘makedonskim Slavenima’, koji su došli na Balkan sa Dunava - ne sa Volge,
19
O VMRO-u vidjeti Duncan Perry, e Politics of Terror: e Makedonski Liberation Move-
ments 1893-1903. Durham, NC: Duke University Press, 1988.
20
O sporu između makedonskih i bugarskih historičara, vidjeti Troebst, Die bulgarisch-ju-
goslawische Kontroverse um Makedonien.
21
Stefan Troebst, ‘IMRO + 100 = FYROM? Politics of Makedonski historiografija’, u James
Pettifer, ured., e New Makedonski Question. Basingstoke: Macmillan, 1999, str. 63.
22
Mihailo Apostolski et al., eds., Istorija na makedonskiot narod
narod, tom 1: Od predistoriskoto
vreme do krajot na XVIII vek. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1969, str. 130.
23
Blaže Ristovski, Istorija na makedonskata natsija. Skopje: MANU, 1999, str. 13-14.
24
Vidjeti Palmer, King, Yugoslav Communism and the Makedonski Question, str. 162; Troebst,
‘IMRO + 100’, str. 63.
25
O Stjepanu Antoljaku, vidjeti jedinicu u izdanju: Stojan Kiselinovski, ured., Makedonski
istoriski rečnik. Skopje: INI, 2000, str. 40-41. Njegov ključni doprinos ovoj temi je mo-
nografija Samuilovata država. Skopje: INI, 1969. Antoljak je morao napustiti Hrvatsku
zbog svojih ratnih aktivnosti u Zagrebu, gdje je bio docent na Filozofskom fakultetu
(zahvalan sam Ivi Goldsteinu što me je upoznao sa Antoljakovim doprinosom).
26
Apostolski et al., Istorija na makedonskiot narod
narod, tom 1, str. 130.
27
Branko Panov, ured., Istorija na makedonskiot narod
narod, tom 1: Makedonija od praistoriskoto
vreme do potpagjaneto pod turska vlast (1371 godina). Skopje: Institut za natsionalna isto-
rija, 2000, str. 357 passim.
28
Ibid., str. 384-385.
29
Branko Panov, Makedonija niz istorijata. Skopje: Menora, 1999, str. 15.
30
Ibid., str. 50.
31
Panov, Istorija na makedonskiot narod
narod, tom 1, str. 388.
32
Ibid., str. 355.
33
Ibid., str. 339.
34
Apostolski et al., Istorija na makedonskiot narod
narod, tom 1, str. 112-115.
35
Vidjeti Keith Brown, ‘In the Realm of the Double-Headed Eagle: Parapolitics in Ma-
kedonija, 1994-1999’, u Jane K. Cowan, ured., Makedonija. e Politics of Identitet and
Difference. London: Pluto Press, 2000, str. 123-124; Troebst, ‘IMRO + 100’, str. 63.
36
Savjet MANU za istraživanje Jugoistočne Evrope, ured., Makedonija and its Relations
with Grčka. Skopje: MANU, 1993, str. 11-14.
37
Vasil Tupurkovski, Istorija na Makedonija. Od drevnina do smrtta na Aleksandar Makedon-
ski. Skopje: Titan, 1993, str. 436-437.
38
Ibid., str. 11.
sad kad ona više nije bila dio južnoslavenske federacije. Ta težnja za autohto-
nom genealogijom nalagala je da se korijeni nacije gurnu dublje u prošlost, u
vrijeme prije dolaska Slavena koji su odnekud tu došli - i to definitivno poslije
Grka. To je mogla biti i reakcija na trendove u Bugarskoj koji potiskuju nagla-
sak na slavensku tradiciju a fokusiraju se na stare Tračane kao pretke. 39
Akademske publikacije podržavale su tvrdnje da su antički Makedonci
bili preci savremenih Makedonaca, argumentirajući to time da su oni bili na-
rod drugačiji od Grka. U svome uvodu knjizi Nade Proeve Studije o antičkim
Makedoncima, Pasko Kuzman je napisao da je ‘očita laž’ bila da su antički
Makedonci bili Grci. ‘Helenski’ period treba prije zvati ‘Makedonskim’.40
Nade Proeva odbacuje sa prezirom to što historija makedonskog naroda nije
oduvijek tretirana zasebno već u okviru grčke historije.41 Po njoj, antički Ma-
kedonci su imali vlastiti jezik, različit od grčkog, i vlastite nošnje, običaje, reli-
giju, politički poredak i umjetnost.42 Znakovito je da prvi tom nove sedmoto-
mne Historije makedonskog naroda preko dvije stotine strana posvećuje antičkoj
Makedoniji i rimskoj okupaciji,43 dok je prvo izdanje, objavljeno 1969., samo
dvadesetak strana posvetio tome periodu.44 Glavna teza novog izdanja je da
antički Makedonci nisu bili Grci. Knjiga navodi razne ‘dokaze’ za tu tezu,
npr., da je ‘makednoski jezik’ bio službeni jezik makedonske države i da su
Makedoncima drugi jezici, poput grčkog, bili ‘nerazumljivi’.45 Strana istraži-
vanja, poput onog N. G. L. Hammonda i G. T. Griffitha, koji zaključuju da
su makedonski vojnici govorili grčki i da je ‘makedonski’ bio samo dijalekat
grčkog jezika,46 se ili ignoriraju ili odbacuju kao pristrasna. U očima ma-
39
Vidjeti Ilija Iliev, ‘e Proper Use of Ancestors’, Ethnologia Balkanica 2, 1998, str. 10-12.
40
Pasko Kuzman, ‘Predgovor’, in: Nade Proeva, Studii za antičkite Makedontsi. Skopje,
Ohrid: Makedonija Prima, 1997, str. 5.
41
Proeva, Studii za antičkite Makedonci, str. 12.
42
Ibid., str. 80-114.
43
Panev, Istorija na makedonskiot narod, tom 1, str. 45-258.
44
Apostolski et al., Istorija na makedonskiot narod
narod, tom 1, str. 33-55.
45
Panev, ured., Istorija na makedonskiot narod, tom 1, str. 40.
46
N. G. L. Hammond, G. T. Griffith, A History of Makedonija, tom 2: 550-336 B.C. Am-
sterdam: Adolf Hakkert, 1997, str. 46-47.
47
Panov, Istorija na makedonskiot narod, tom 1, str. 44.
48
Ibid., str. 40.
49
Ibid., str. 142.
50
Ibid., str. 233.
51
Vidjeti Smith, Myths and Memories of the Nation, str. 58.
52
Za koncept etno-prostora, vidjeti ibid., str. 149-159.
2. Mitovi o kontinuitetu
Mit o porijeklu mora se udružiti sa mitom o kontinuitetu kako bi se
izgradila stabilna veza između savremene nacije i njenih predaka. ‘Makedon-
ska historija se ne može tretirati drugačije do kao historijski kontinuitet od
nastanka imena Makedonija do danas’.53 Za Makedoniju, mit o kontinuitetu
ima tri komponente: naziv teritorije, etnički identitet, i vjekovnu borbu za
državnost.
Zamišljeni kontinuitet naziva Makedonija posebno je zanimljiv jer hi-
storijski izvori sve do XIX stoljeća rijetko, ako ikad, govore o ‘Makedoniji’
ili ‘Makedoncima’. Da bi se objasnio taj prekid između antičkih i modernih
Makedonaca, tvrdi se, naprimjer: ‘Naziv te konkretne teritorije – Makedo-
nija – nikad nije osporavan u toku brojnih administrativnih ili teritorijalnih
promjena koje su se zbile u doba osmanske vladavine. Jedan od jakih dokaza
i indikacija u prilog tome je “Skica teritorije Makedonije…” objavljene u po-
znatom radu jedanko poznatog turskog historičara, geografa i putopisca iz
sredine XVII stoljeća, Hadži Kalga Mustafe, ili Katib Čelebije.’54 Međutim,
‘Makedonija’ nije nikad bila administrativna jedinica Osmanskog carstva,
koje je vladalo regionom od kraja XIV do početka XX stoljeća. Osmanski
upravljači izgleda i ne znaju za naziv ‘Makedonija’ sve do kraja XIX stoljeća,
a čak i tad se taj region službeno ne zove tako.55 Drugi tom nove Historije
makedonskog naroda ipak govori o teritoriji ‘Makedonije’ tokom Osmanskog
perioda kao da je postojao politički entitet pod tim imenom (na što se ekspli-
citno i ne ukazuje).56
Ovakvo korištenje riječi Makedonija trebalo bi da implicira - ne teritoriju
Republike Makedonije, već jednu ‘geografsku’ Makedoniju - nejasni koncept
razvijen u XIX stoljeću, koji uključuje, pored današnje Republike Makedoni-
je, i dijelove savremene Grčke, jugoistočnu Albaniju i jugozapadnu Bugarsku.
53
Kuzman, ‘Predgovor’, str. 5.
54
Savjet MANU za istraživanje Jugoistočne Evrope, ured., Makedonija and its Relations with
Grčka. Skopje: MANU, str. 21.
55
Adanır, Die makedonische Frage, str. 2-3.
56
Aleksandar Stojanovski, ured., Istorija na makedonskiot narod
narod, tom 2: Makedonija pod tur-
ska vlast (od XIV do krajot na XVIII vek). Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1998.
Taj region čini jednu fazu makedonske nacionalne historije, koju ilustrira,
recimo, Makedonski historijski riječnik (još jedan ključni noviji projekat
makedonske historiografije), koji sadrži i takve jedinice kao što je ‘Socijalisti-
čka Federacija Soluna’ - jer se taj grad smatra makedonskim.57 Makedonska
historija ima iredentističke prizvuke, ali i grandioznost - svojim tvrdnjama o
jednom dvosmislenom geografskom prostoru (koji uveliko prevazilazi dana-
šnje granice) i nadomješta ono što se doživljava kao manjak jakih dokaza o
etničkom kontinuitetu. Sve što se događa u toj velikoj ‘Makedoniji’ može se
tvrditi da spada u vlastitu historiju; narod koji je sam sebe zvao ‘Makedonci-
ma’, u smislu regionalne samoidentifikacije, može se tako uključiti u make-
donsku naciju. Međutim, primjenom te geografske definicije nacije umjesto
etničke, propušta se prilika za stvaranje jedne mnogo obuhvatnije historije.
Mnogi aspekti historije ovog regiona, poput tragične sudbine muslimana,
isključeni su iz nacionalne historije. Stoga postoji tenzija između geografskog
i etničkog tumačenja ‘Makedonije’, mada postoji tendencija da se ta dva kon-
cepta pomiješaju, jer je tek nekolicina historičara osjetljiva za multikulturnu
prošlost ovog regiona.
Gradnja etničkog kontinuiteta, druga komponenta mita o kontinuitetu,
zadatak je čak i delikatniji, jer se etnički ‘Makedonci’ rijetko pojavljuju u
primarnim izvorima prije XX stoljeća. Ipak, unatoč potpunom nedostatku
dokumentarnih dokaza za takvu odrednicu, makedonski historičari slavensko
stanovništvo tog regiona zovu Makedoncima i u srednjovjekovno doba, kad je
teritorija Makedonije pripadala bizantijskoj, bugarskoj pa srpskoj državi, ali i
tokom osmanskog perioda. Tvrdi se da ‘kroz cijeli period bizantijske vladavi-
ne, Makedonci nastavljaju njegovati svoje etničke karakteristike – svoj jezik,
kulturu i običaje (…). I u sljedećim stoljećima, kada Makedonci imaju cijeli niz
tuđinskih gospodara, oni ostaju zaseban slavenski narod.’58 Isto se tvrdi i za
osmanski period - unatoč surovoj represiji i asimilatorskim nastojanjima, ma-
kedonski narod je sačuvao svoju etničku jedinstvenost. Makedonski historiča-
ri naglašavaju one intelektualce iz XIX stoljeća koji su se izjašnjavali kao ‘Ma-
kedonci’, štagod da su oni sami pod tim podrazumijevali. Naprimjer, u svom
57
Stojan Kiselinovski, Makedonski istoriski rečnik, str. 432.
58
Savjet MANU za istraživanje Jugoistočne Evrope, ured., Makedonija and its Relations
with Grčka. Skopje: MANU, str. 18-20.
59
Ristovski, Istorija na makedonskata natsija; Blaže Ristovski: ‘e Nacionalna ought of
Misirkov’, Balkan Forum 4, 4, 1996, str. 129-170; ibid., ured., Makedonija: prašanja od
istorijata i kulturata. Skopje: MANU, 1999; ibid., Makedonija and the Makedonski narod
narod.
Skopje: Simag Holding, 1999.
60
Ristovski, ‘e Nacionalna ought of Misirkov’, str. 129.
61
Ibid., str. 137.
62
Krste Bitovski, Kontinuitetot na makedonskite natsionalosloboditelni borbi vo XIX i početokot
na XX vek. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1998, str. 36.
63
Za skorije makedonsko izučavanje VMRO i tendencija da se VMRO tretira kao eksluzi-
van dio makedonske tradicije cf. ili vidjeti: Ivan Katardžiev, Sto godini od formiranjeto na
VMRO. Sto godini rvolutsionerna traditsija. Skopje: Misla, 1993; Aleksandar Trajanovski
et al., eds., 100 godini VMRO. Zlatna kniga. Skopje: Glas na VMRO-DPMNE, 1993;
Manol Pandevski, ‘e Makedonski Revolutionary Organization between 1893 and
1918: Foundation and Development’, Balkan Forum 1, 5, 1993, str. 137-164; Aleksandar
Hristov, VMRO i makedonskata državnost 1893-1934. Skopje: Kultura, 1993; ibid., ‘Pra-
68
Ivan Katardžiev, ‘Vostanjata vo Makedonija protiv osmanskata vlast do Balkanskite vojni
i nivnite tseli’, Prilozi 28, 1-2, 1997, str. 104.
69
Panov, ured., Istorija na makedonskiot narod
narod, tom 1, str. 180.
70
Savjet MANU za istraživanje Jugoistočne Evrope, ured., Makedonija and its Relations
with Grčka. Skopje: MANU, str. 49.
71
Bitovski, Kontinuitetot na makedonskite natsionalosloboditelni borbi, str. 5.
72
Brown, ‘A Rising to Count On’, str. 143.
73
Bitovski, Kontinuitetot na makedonskite natsionalosloboditelni borbi, str. 374.
74
Adanır, Die makedonische Frage, str. 184.
75
Brown, ‘A Rising to Count on’, str. 158-159.
76
Vidjeti Keith Brown, ‘WechselndeStaaten. Die Ambivalenz von Ethnizität in einer make-
donischen Stadt’, u Ulf Brunnbauer, ured., Umstrittene Identitäten. Ethnizität und Nacio-
nalnaität in Südosteuropa. Frankfurt am Main et al.: Peter Lang, 2002, str. 75, n. 25.
77
Vidjeti Vera Veskovikj-Vangeli, Borbata za nezavisna makedonska Republika od Ilinden do
ASNOM. Skopje: Makedonska kniga, 1995, str. 37-52. Autorica tvrdi da je ovaj proglas,
ASNOM
kojeg je prvi put objavio učesnik ustanka i pisac Nikola Kirov Majski u svom komadu
‘Ilinden’, 1923. g., autentičan.
78
Brown, ‘A Rising to Count On’, str. 162-163; Brown, ‘Wechselnde Staaten’, str. 74-75.
79
Vera Veskovikj-Vangeli, ‘Zošto vo Makedonija ne dojde do gragjanska vojna vo tekot na
NOB’, Prilozi 24, 2, 1993, str. 68.
80
Ibid., str. 68.
81
Vidjeti Gjorgji Malkovski, Profašističkite i kolaboratsionističkite organizatsii i grupi vo Ma-
kedonija, 1941-1944 godina. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1995, str. 12.
bilo ‘očito da makedonski narod nije imao nimalo simpatija za bilo koju od
postojećih [bugarskih] organizacija i grupa’.82 Nasuprot tome, Stephen Palmer
i Robert King, u svom ključnom radu o jugoslavenskoj Makedoniji, tvrde da
su ‘jugoslavenski makedonski Slaveni dočekali bugarske trupe oduševljeno,
kao oslobodioce’,83 a da tek kasnije, zbog okrutnosti okupatora, opada podr-
ška Bugarskoj. Makedonska historiografija, međutim, tvrdi da je ‘makedonski
narod odgovorio na fašističku okupaciju organiziranjem ustanka (…) Odluka
makedonskog naroda da se priključi antifašističkoj borbi na strani antihi-
tlerovske koalicije bila je prekretnica u skorašnjoj historiji. Od prvih dana
okupacije, Komunistička partija Makedonije je zauzela odlučujuću poziciju u
vođenju narodnooslobodilačke borbe (...) Oslobođenje Makedonije vlastitim
snagama bio je izvanredan vojni i politički uspjeh makedonskog naroda (…)
Republika Makedonija, ustanovljena tokom Drugog svjetskog rata, bila je
ishod narodnooslobodilačke borbe Makedonaca i njihovih vjekovnih težnji
i zahtjeva za nacionalnim oslobođenjem, nezavisnošću i vlastitom državom,
u kojoj će sam narod odlučivati o svom položaju i budućnosti.’84 Pogotovo u
doba komunizma, makedonska historiografija naglašava ulogu Titovih parti-
zana u stvaranju socijalističke makedonske države. Herojstvo partizana je na-
glašavano a njihova brojnost i uspjesi preuveličavani. (Mada, prema Palmeru
i Kingu, ‘tek sredinom 1944., kada se Sile osovine počinju raspadati i kad je
saveznička pobjeda već izvjesna, počinje se razvijati u Makedoniji masovnija
partizanska aktivnost’.85) Čak i nakon pada socijalizma, partizanska borba
(‘narodnooslobodilački rat’) ostala je ključna u makedonskom nacionalnom
pamćenju, mada se naglasak pomjerio na nekomunističke partizane. Stoga
partizani predstavljaju kontinuitet vječite borbe Makedonaca za nezavisnu
državu. Oni su vrijednosti Ilindena prenijeli na novostvorenu Republiku
Makedoniju.
82
Ibid., str. 183.
83
Palmer and King, Yugoslav Communism and the Makedonski Question, str. 63.
84
Savjet MANU za istraživanje Jugoistočne Evrope, ured., Makedonija and its Relations
with Grčka, str. 91-96.
85
Palmer and King, Yugoslav Communism and the Makedonski Question, str. 86.
3. Mitovi o viktimizaciji
Makedonski historičari portretiraju svoju naciju kao žrtvu asimilacije, čak
i kao žrtvu pokušaja istrebljenja: ‘Makedonski narod na Balkanu imao je te-
šku i tragičnu sudbinu.’86 U tom portretu, hrabri Makedonci sačuvali su svoju
etničku posebnost i nikad se nisu prestali boriti za nezavisnu državu. Historija
treba da pouči sve Makedonce da je bez vlastite nacionalne države njihov iden-
titet ugrožen. Taj mit o viktimizaciji da se direktno prevesti u političku akciju.
Godine 2001., kad se raspravljalo o ustavnim reformama, sa ciljem ispunja-
vanja nekih albanskih zahtjeva, historičari su upozoravali da se makedonski
Ustav ne lišava klauzule po kojoj je Republika Makedonija nacionalna država
Makedonaca, mada je prijetio građanski rat ukoliko se ne postigne kompro-
mis. Mit o viktimizaciji služi i da se definiraju oni ‘drugi’, protiv koji se mora
postići nacionalna homogenizacija. On nalaže poštovanje vrline nezavisnosti
i Makedonce iz prijašnjih vremena definira kao narod koji ne može računati
na ičiju pomoć do sopstvene snage i jedinstva. Sadašnjoj generaciji on usađuje
osjećaj duga prema precima. I napokon, ovaj mit pomaže da objasnimo zašto
makedonska nacija, unatoč svojim inherentnim kvalitetima, nije postigla ono
za čim je žudjela: jedinstvo i nezavisnost cijele Makedonije.87
Najznačajniji pojedinačni događaj u mitu o viktimizaciji jest podjela
Makedonije nakon Balkanskih ratova; ona je uništila i ‘etničko’ i ‘geografsko’
jedinstvo zemlje i rezultirala surovim asimilacijskim pokušajima od strane
Srbije, Bugarske i Grčke. Prema historičaru Ivanu Katardžievu, makedonski
narod je bio žrtva ‘prvog masovnog etničkog čišćenja na Balkanu u XX stolje-
ću’88 (autor ne spominje masovni progon i ubijanje muslimana u Makedoniji
po okončanju osmanske vlasti nad regionom), a makedonske manjine van
Makedonije i sad su suočene sa diskriminacijom i nepriznavanjem. Samo u
Vardarskoj Makedoniji, koja je srpsko/jugoslavenska teritorija, Makedonci su
uspjeli na koncu ipak osnovati svoju državu. Napeti odnosi sa Grčkom, nakon
1991., rezultirali su nizom publikacija koje kritiziraju stav Grčke vlade prema
slavenskom stanovništvu u Grčkoj Makedoniji, kojeg Republika Makedoni-
86
Ivan Katardžiev, Sosedite i Makedonija. Včera, denes, utre. Skopje: Menora, 1998, str. 5.
87
O takvim mitovima, vidjeti Schöpflin, Nations, Identitet, Power
Power, str. 91-93.
88
Katardžiev, Sosedite i Makedonija, str. 20.
89
Krste Bitovski, Grčkata ‘Makedonska borba’, 1904-1908. Skopje: Institut za natsionalna
istorija, 2001; Katardžiev, Sosedite i Makedonija, 48; Stojan Kiselinovski, Etničkite prome-
ni vo Makedonija, 1913-1995. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 2000. Vidjeti i Voss,
‘Sprach- und Geschichtsrevision in Makedonien’, str. 959.
90
Savjer MANU za istraživanje Jugoistočne Evrope, ured., Makedonija and its Relations
with Grčka, str. 72.
91
Kiselinovski: Etničkite promeni vo Makedonija, str. 87. Kurziv je originalan.
92
Ibid., str. 82.
93
Katardžiev, Sosedite i Makedonija, str.48.
94
Taško Mamurovski, Makedontsite vo Egejskata Makedonija, 1945-1946. Skopje: Institut za
natsionalna istorija, 1995, str. 9.
95
Ibid.; Taško Mamurovski, Mirka Ginova (1916-1946). Život i delo. Skopje: Institut za
natsionalna istorija, 1996; ibid., Kvislinški i natsionalistički organizatsii vo egejskiot del na
Makedonija vo vtorata svetska vojna. Skopje: Gotse Delčev, 2001.
96
Mamurovski, Makedontsite vo Egejskata Makedonija, str. 8.
97
Vasil Jotevski, Natsionalnata afirmatsija na Makedontsite vo Pirinskiot del na Makedonija,
1944-1948. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1996; ibid. ‘Merki na pritisok vrz
Makedontsite vo pirinskiot del na Makedonija vo periodot juni-juli 1948 do mart 1953’,
Glasnik 43, 2, 1999, str. 37-48; Vidjeti also Katardžiev, Sosedite i Makedonija, str. 48;
Kiselinovski, Etničkite promeni, str. 55 passim.
98
Jotevski, Natsionalnata afirmatsija na Makedontsite vo Pirinskiot del
del, str. 12.
99
Gligor Todorovski, Okupatsijata na zapadna Makedonija. Skopje: Institut za natsionalna
istorija, 1992; Malkovski, Profašistički i kolaboratsionistički organizatsii i grupi. Oba pisca
pišu o ‘albanizaciji’ zapadne Makedonije tokom II svjetskog rata. Ivan Katardžiev (Sosedite
Pukotine u mitu
103
Smith, Myths and Memories, str. 86.
104
Boia, History and Myth in Romanian Consciousness, str. 238.
105
Orde Ivanoski, Čento – čovek, retomutsioner, državnik. Skopje: Institut za natsionalna
istorija, Prilep: Društvo za nauka i umetnost, 1993; Blaže Ristovski, ‘Čento i čento-
vizmot vo istorijata i sovremenostta’, Sovremenost 53, 5-6, 1993, str. 167-175; ranije je
novinarka F. Tanaskova rehabilitirala Čenta u Metodija Andonov-Čento. Skopje: Nova
Makedonija, 1990.
106
Kiselinovski et al., Makedonski istoriski rečnik, str. 29.
107
Npr. Panko Brašnarov (1883-1951): Vidjeti Društvo za nauka i umetnost, ed., Panko
Brašnarov – život i delo, 1883-1951. Titov Veles: Društvo za nauka i umetnost, 1990. Pe-
tre Piruze-Majski (1907-1980): Vidjeti Institut za natsionalna istorija, ed., Petre Piruze-
Majski, Vreme, život, delo (1907-1980). Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1997. Pavel
Šatev-Šarlo (1822-1951): Vidjeti Institut za natsionalna istorija, ed., Pavel Šatev. Vreme
– život – delo (1882-1951). Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1996.
108
Krste Bitovski, ‘Pavel Šatev – vreme, život, delo,’ in Institut za natsionalna istorija, Pavel
Šatev, str. 10.
109
Riste Bunteski-Bunte, Metodija Šatarov Šarlo (politički stavovi). Prilep: Društvo za nauka
i umetnost, 1996, str. 11.
110
Institut za natsionalna istorija, Petar Piruze-Majski, str. 173.
111
‘Internal Makedonski Retomutionary Organisation–Party of Democratic Makedonski
Nacionalna Unity’.
112
Ljupčo Georgievski, ‘Za natsionalnoto pomiruvanje po vtorpat’, Puls, 7. juli 1995, str.
21-22; ibid., ‘Koj so kogo kje se pomiruva?’, Puls, 14.juli 1995, str. 21-22.
113
Ljupčo Georgievksi, ‘VMRO-Demokratska Partija na Makedonsko Natsionalno
Edinstvo (1990-1993), sledbenik na ideite na VMRO’, in Trajanovski et al., 100 godini
VMRO, str. 249.
114
Vidjeti Brown, ‘A Rising to Count On’, str. 165.
115
Zoran Todorovski, ‘Dejnosta na desnite strui i na organizatsite’, in Trajanovski et al., 100
godini VMRO, str. 160.
116
Ivan Katardžiev, ‘Istorijata pod mantija’, Puls, 4. avgust 1995, str. 26. Krste Bitovski,
‘Nevistini vo kontinuitet’, Puls, 16. juni 1995, str. 21. Bitevski optužuje Georgievskoga za
prihvatanje bugarske pretpostavke o etničkom porijeklu Makedonaca. .
117
Vidjeti Aleksandar Trajanovski, ‘Makedonskata istoriografija vo sovremenite tekovi.
Opšto za istoriografija i za predmetot istorija’, in Sojuz na društvata na istoričarite na Re-
publika Makedonija, ed., Aktuelni problemi vo makedonskata istoriografi ja. Skopje: Sojuz
na društvata na istoričarite na Republika Makedonija, 1996, str. 48.
118
Kiselinovski et al., Makedonski istoriski rečnik, str. 245.
119
Vidjeti Voss, ‘Sprach- und Geschichtsrevision’, str. 963.
120
Atanas Vangelov, ‘Sungjerto na Stojana’, Dnevnik, 2. september 2000, str. 3; Utrinski
vesnik, 14. avugust 2000, 15. avgust 2000, 16. avgust 2000. Vidjeti Voss, ‘Sprach- und
Geschichtsrevision’, str. 964.
121
Stojan Kiselinovski, ‘Kodifikatsija na makedonskiot literaturen jazik’, Delo, 1. september
2000, str. 22.
Zaključak
122
Uloga jezika u ovom sporu može se ilustrirati sa dva primjera: 1996. je opozicioni vođa (a
premijer od 1998. do 2002) Georgievski promijenio svoje ime sa makedonski ortografski
ispravno ‘Ljupčo’ na bugarsku varijantu Ljubčo’ (Voss, ‘Sprach- und Geschichtsrevision’,
str. 958-959). A kad je VMRO-DPMNE preuzeo vlast 1998, državna TV je počela
emitirati dnevni program Govorete makedonski, i to odmah nakon vijesti u 19.00, u kojem
se govorilo o ispravnom korištenju makedonskog jezika – kako bi makedonske riječi za-
mijenile srpske.
Bibliografija
123
Smith, Myths and Memories, str. 84.
124
Ibid., str. 63-67.
Bogoev, Ksente. ed., 1994. Sto godini od osnovanjeto na VMRO i 90 godini od Ilindensko-
to vostanie: prilozi od naučen sobir održan na 21-23 oktomvri 1993 gg. Skopje: MANU.
Boia, Lucian 2001. History and Myth in Romanian Consciousness. Budapest: Central
European University Press.
Brown, Keith 2000. ‘A Rising to Count On: Ilinden Between Politics and History in
Post-Yugoslav Makedonija’, in Victor Roudomentof, ed., e Makedonian Question: Culture,
Historiografia, Politics. Boulder: East European Monographs, pp. 143-172.
Brown, Keith 2000. ‘In the Realm of the Double-Headed Eagle: Parapolitics in
Makedonija, 1994-1999’, in Jane K. Cowan, ed., Makedonija. e Politics of Identitet and
Difference. London: Pluto Press, pp. 132-149.
Brown, Keith 2002. ‘Wechselnde Staaten. Die Ambivalenz von Ethnizität in einer
makedonischen Stadt’, in Ulf Brunnbauer, ed., Umstrittene Identitäten. Ethnizität und Na-
cionalnaität in Südosteuropa. Frankfurt am Main et al.: Peter Lang, pp. 63-96.
Bunteski-Bunte, Riste 1996. Metodija Šatarov Šarlo (politički stavovi). Prilep: Društvo
za nauka i umetnost, 1996.
Council for Research into South-eastern Europe of the Makedonski Academy of
Sciences and Arts, ed. 1993. Makedonija and its Relations with Grčka. Skopje: Makedonski
Academy of Sciences and Arts.
Društvo za nauka i umetnost, ed. 1990. Panko Brašnarov – život i delo, 1883-1951.
Titov Veles: Društvo za nauka i umetnost.
Georgievksi, Ljupčo 1993. ‘VMRO-Demokratska Partija na Makedonsko Natsional-
no Edinstvo (1990-1993), sledbenik na ideite na VMRO’, in Aleksandar Trajanovski et al.,
eds., 100 godini VMRO. Zlatna kniga. Skopje: Glas na VMRO-DPMNE, pp. 249-255.
Georgievski, Ljupčo 1995. ‘Koj so kogo kje se pomiruva?’, Puls, 14 July 1995, pp. 21-
22.
Georgievski, Ljupčo 1995. ‘Za natsionalnoto pomiruvanje po vtorpat’, Puls, 7 July
1995, pp. 21-22.
Hammond, N. G. L., and , G. T. Griffith 1997. A History of Makedonija, vol. 2: 550-
336 B.C. Amsterdam: Adolf Hakkert.
Höpken, Wolfgang 2000. ‘Zwischen “Klasse” und “Nation”: Historiographie und ihre
‘Meistererzählungen’ in Südosteuropa in der Zeit des Sozialismus (1944-1990)’, Jahrbücher
für Geschichte und Kultur Südosteuropas 2, pp. 15-60.
Hristov, Aleksandar 1993. VMRO i makedonskata državnost 1893-1934. Skopje: Kul-
tura.
Hristov, Aleksandar 1999. ‘Pravna-teoretska osnova na normativnata funktsija na
vnatrešnata organizatsija i kontsipiranjeto na nezavisnata samostojna makedonska država
(1893-1908)’, Prilozi 30, 1-2, pp. 77-106.
Iliev, Ilija 1998. ‘e Proper Use of Ancestors’, Ethnologia Balkanica 2, pp. 7-18.
Institut za natsionalna istorija, ed. 1996. Pavel Šatev. Vreme – život – delo (1882-1951).
Skopje: Institut za natsionalna istorija.
Institut za natsionalna istorija, ed. 1997. Petre Piruze-Majski, Vreme, život, delo (1907-
1980). Skopje: Institut za natsionalna istorija.
Institut za natsionalna istorija, ed., 1998. Sedumdeset godini VMRO (Obedineta),
1925-1995. Prilozi od naučniot sobir održan na 20 dekemvri 1995 godina. Skopje: Institut za
natsionalna istorija.
Ivanoski, Orde 1993. Čento – čovek, revolutsioner, državnik. Skopje: Institut za natsio-
nalna istorija, Prilep: Društvo za nauka i umetnost.
Jordanovski, Nikola 2002. ‘Medieval and Modern Makedonija as Part of a Nacional-
na “Grand Narrative’’’, in Christine Koulouri, ed., Clio in the Balkans. e Politics of History
Education. essaloniki: Center for Democracy and Reconciliation in Southeast Europe,
pp. 109-117.
Jotevski, Vasil 1996. Natsionalnata afirmatsija na Makedontsite vo Pirinskiot del na Ma-
kedonija, 1944-1948. Skopje: Institut za natsionalna istorija.
Jotevski, Vasil 1999. ‘Merki na pritisok vrz Makedontsite vo pirinskiot del na Make-
donija vo periodot juni-juli 1948 do mart 1953’, Glasnik 43, 2, pp. 37-48.
Katardžiev, Ivan 1993. Sto godini od formiranjeto na VMRO. Sto godini revolutsionerna
traditsija. Skopje: Misla.
Katardžiev, Ivan 1995. ‘Istorijata pod mantija’, Puls, 4 August 1995, p. 26.
Katardžiev, Ivan 1997. ‘Vostanjata vo Makedonija protiv osmanskata vlast do Balkan-
skite vojni i nivnite tseli’, Prilozi 28, 1-2, pp. 103-123.
Katardžiev, Ivan 1998. Sosedite i Makedonija. Včera, denes, utre. Skopje: Menora.
Katardžiev, Ivan 2000. Istorija na makedonskiot narod, vol. 4: Makedonija megju Bal-
kanskite i Vtorata svetska vojna 1912-1941. Skopje: Institut za natsionalna istorija.
Kiselinovski, Stojan 2000. Etničkite promeni vo Makedonija, 1913-1995
1913-1995. Skopje: Insti-
tut za natsionalna istorija.
Kiselinovski, Stojan 2000. ‘Kodifi katsija na makedonskiot literaturen jazik’, Delo, 1
September 2000, p. 22.
Kiselinovski, Stojan, et al., eds. 2000. Makedonski istoriski rečnik. Skopje: Institut za
natsionalna istorija.
Kuzman, Pasko 1997. ‘Predgovor’, in: Nade Proeva, Studii za antičkite Makedontsi.
Skopje, Ohrid: Makedonija Prima, pp. 4-6.
Malkovski, Gjorgji 1995. Profašističkite i kolaboratsionističkite organizatsii i grupi vo
Makedonija, 1941-1944 godina. Skopje: Institut za natsionalna istorija.
Mamurovski, Taško 1995. Makedontsite vo Egejskata Makedonija, 1945-1946. Skopje:
Institut za natsionalna istorija.
Mamurovski, Taško 1996. Mirka Ginova (1916-1946). Život i delo. Skopje: Institut za
natsionalna istorija.
Mamurovski, Taško 2001. Kvislinški i natsionalistički organizatsii vo egejskiot del na
Makedonija vo vtorata svetska vojna. Skopje: Gotse Delčev.
Palmer, Robert E., and Stephen R. King 1971. Yugoslav Communism and the Makedon-
ski Question. Hamden: Archon Books.
Pandevski, Manol 1993. ‘e Makedonski Revolutionary Organization between 1893
and 1918: Foundation and Development’, Balkan Forum 1, 5, pp. 137-164.
Panov, Branko 1999. Makedonija niz istorijata. Skopje: Menora.
Panov, Branko, ed. 2000. Istorija na makedonskiot narod
narod, vol. 1: Makedonija od praisto-
riskoto vreme do potpagjaneto pod turska vlast (1371 godina). Skopje: Institut za natsionalna
istorija.
Perry, Duncan 1988. e Politics of Terror. e Makedonski Liberation Movements 1893-
1903. Durham, NC: Duke University Press.
Preinerstorfer, Rudolf 1964. ‘Das Institut für Nacionalnageschichte in Skopje’, Sü-
dost-Forschungen 23, pp. 342-344.
Ristovski, Blaže 1993. ‘Čento i čentovizmot vo istorijata i sovremenostta’, Sovremenost
53, 5-6, pp. 167-175.
Ristovski, Blaže 1996. ‘e Nacionalna ought of Misirkov’, Balkan Forum 4, 4, pp.
129-170.
Ristovski, Blaže 1999. Istorija na makedonskata natsija. Skopje: MANU.
Ristovski, Blaže 1999. Makedonija and the Makedonski narod
narod. Skopje: Simag Holding.
Ristovski, Blaže, ed. 1999. Makedonija: prašanja od istorijata i kulturata. Skopje:
MANU.
Roksandić, Drago 2002. ‘Shifting Boundaries, Clientelism and Balkan Identities’, in
Jacques Revel, Giovanni Levi, eds., Political Uses of the Past
Past. London, Portland OR: Frank
Cass, pp. 43-48.
Schöpfl in, George 2000. Nations, Identitet, Power. New York: New York University
Press.
Smith, Anthony D. 1999. Myths and Memories of the Nation. Oxford: Oxford Univer-
sity Press.
Stojanovski, Aleksandar, ed. 1998. Istorija na makedonskiot narod, vol. 2: Makedonija
pod turska vlast (od XIV do krajot na XVIII vek). Skopje: Institut za natsionalna istorija.
Stojčevski, Gjorgji 1997. ‘Aferata Mis Ston spored izveštaite na avstroungarskiot kon-
zul vo Sofija’, Glasnik 41, 1-2, pp. 183-191.
Tanaskova, F. 1990. Metodija Andonov-Čento. Skopje: Nova Makedonija.
Todorovski, Gligor 1992. Okupatsijata na zapadna Makedonija. Skopje: Institut za
natsionalna istorija.
Ulf Brunnbauer
Brunnbauer, Centar za proučavanje balkanskih društava i kultura
(CSBSC), Univerzitet Graz
Izdavač:
Institut za istoriju, Sarajevo
Alipašina 9, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
www.iis.unsa.ba
Za izdavača:
Dr. Husnija Kamberović
Prijevodi tekstova
( J. Kværne i U. Brunnbauer) sa engleskog:
Senada Kreso
Štampa:
DES, Sarajevo
Za štampariju:
Fuad Fočo
Sarajevo, 2003.
ISBN 9958-9642-1-X