Biljeznica

ISLAMa) PovijestNastaje među arapskim plemenima u 7. st. poslije Krista.b) UtemeljiteljMuhamed:-610.

g. doživljava prosvjetljenje od anđela Džibrijela (Gabrijela),-613. g. počinje javno propovijedati novu
vjeru,-622. g.vraća se iz Meke u Medinu.c) Sveti spisiKur'an:-sadrži Božju riječ koju je Alah uputio
Muhamedu preko anđela Džibrijela, tj. Božju objavu Muhamedu,-Muhamedovo učenje,-114 sura
(poglavlja).d) Nauk-Islam priznaje SZ i starozavjetne proroke, štoviše, nadovezuje se na Savez između
Boga i Abrahama, te Isusa tkđ. smatra Božjim prorokom, ali ne i Božjim sinom,-Muhamed je najveći i
posljednji Božji prorok koji je od Alaha primio konačnu i čistu objavu,-zastupa strogi monoteizam: Bog
(Alah) je jedan jedini, a priroda i njezin sklad dokaz se njegove opstojnosti,-svi su ljudi stvorenja jednog
te istog Boga (Alaha), pa su ga svi dužni štovati u jednoj zajedničkoj islamskoj državi,-5 stupova islama: 1.
ispovijest vjere (Alah je jedini Bog, a Muhamed je Božji prorok), 2. molitva 5x na dan, 3. ramazanski post,
4. obvezni vjerski prinos i milostinja, 5. hodočašće u Meku barem jednom u životu.e) Kult-Kaba je
svetište u Meki i najvažnije sveto mjesto islama, a poznate su jošMuhamedova džamija u Medini i
Jeruzalemu,-muslimanska bogomolja se naziva džamija, a vodi je imam,-dva najvažnija blagdana u godini
su Ramazanski bajram i Kurban-bajram.f) Moral-Temelji se na islamskom (šerijatskom) zakonu, a pravda
i poštenje suoznaka idealnog ponašanja.

Židovstvoa) Povijest-Židovstvo je najstarija monoteistička religija, te izvor kršćanstva i islama. Sve tri
religije imaju zajedničko svete mjesto –Jeruzalem.-Povijest se može podijeliti u 4 razdoblja: biblijsko
židovstvo, helenističko židovstvo, rabinsko židovstvo, moderno židovstvo.b) Utemeljitelj-Židovstvo nema
posebnog utemeljitelja, ali su za židovsku povijest i religiju osobito važni patrijarsi, počevši od Abrahama
(praoca židovskog naroda), Jakova (koji je kasnije nazvan Izrael, a imao je 12 sinova od kojih je poteklo
12 plemena, tj. izraelski narod) i Mojsija.c) Sveti spisi-Židove krasi naziv „narod knjige”. Židovska Biblija
naziva se Tenahi obuhvaća tri zbirke knjiga: 1. Tora (Zakon)–je prvih pet knjiga zvanih i Petoknjižje koje
predaja pripisuje Mojsiju,2. Proročke knjige,3. Spisi i Mudrosne knjige.-Talmud je zbirka zakona,
religioznih predaja i tumačenja Tore.d) Nauk-Židovstvo zastupa monoteizam, tj. jedan je i jedini Bog
(Jahve), stvoritelj svega vidljivog i nevidljivog. Nakon stvaranja prve je ljude postavio u raj zemaljski kojeg
oni zbog osobnog grijeha moraju napustiti. Od tada do danas u židovstvu je prisutna ideja iščekivanja
Mesije(Božjeg poslanika, Pomazanika).-Židovi vjeruju da su pripadnici od Boga izabranog naroda, jer je s
njima sklopio Savez na Sinaju(Sinajski savez) dajući im pritom i svoj Zakon (10 Božjih zapovijedi =
Dekalog), kao znak toga Saveza, a što je sve zapisano u Bibliji (Tori).e) Kult-Najvažnije mjesto židovske
pobožnosti je Hram u Jeruzalemuuz kojeg su povezani svećenici-leviti. Nakon razaranja Hrama (70. g.
poslije Kr.) ulogu vjerskih učitelja sve više preuzimaju rabinikoji u sinagogama(židovskim bogomoljama)
čitaju i tumače svitke Tore.-U židovske blagdane spadaju:Subota (Šabbat)–slavi se kao 7. dan u tjednu,
dan odmora i molitve,Pasha (Pesah)–glavni blagdan, slavi se oslobođenje Židova iz egipatskog
ropstva,Pedesetnica (Šavuot) –slavi se 50 dana nakon Pashe kao spomen sklapanja Sinajskog saveza,Jom
kipur –blagdan očišćenja i pomirbe s Bogom.f) Moral-Židovski moralni zakon temelji se na Deset Božjih
zapovijedi.-Važno je proučavanje Tore, odlazak u sinagogu subotom i vjerski odgoj u obitelji.-U 12. godini
života židovski dječaci pristupaju posebnom obredu inicijacije (obrezivanje) i time postaju punopravni
članovi židovske vjerske zajednice.

III. KRŠĆANSKA OBJAVA I SVETO PISMOObjava i prenošenje objaveOBJAVA–

razotkritineštoštojebiloskriveno.
UreligioznomsmisluObjavajeslobodnoisvojevoljnorazotkrivanjeBogačovjeku.U objavi Boga ljudima
razlikujemo različite faze:1.Kozmička (naravna ili prirodna) objava–razdoblje ljudske povijesti u kojem
Bog govori čovjeku kroz sve što je stvoreno: ljepotu svemira, prirodnihzakona, čovjeka i njegove savjesti.
Promatrajući stvorene stvari čovjek uz pomoć razumazaključuje da postoji njihov stvoritelj –Bog.
Naravna objavatemelj je različitih prirodnih religija (hinduizam, budizam, taoizam, konfucijanizam...).2.
Povijesna (ili nadnaravna) objava–Bog se objavljuje riječima i djelima u konkretnoj ljudskoj povijesti.
Vrhunac te Objave je Isus Krist.Bog je “sišao” među ljude da bi ga mogli lakše prepoznati i shvatiti tko je
On i kakav je u stvari. Temelj je povijesnih ili objavljenih religija(židovstvo, kršćanstvo, islam).Bog se na
poseban način objavio u Starom zavjetu.Objavio se Abrahamuoko 1800. godine, pozivajući ga da napusti
Ur Kaldejski u kojem je živio i krene u Obećanu zemlju. Na poseban način se objavio i Mojsijuoko 1300.
god. u obliku gorućeg grma, pozivajući ga da izvede napaćeni židovski narod iz egipatskog ropstva.
Objavljivao se iprorocimai drugimstarozavjetnim velikanima, uvijek ih pozivajući na vjernost Jahvi. Ta se
Božja objava kroz povijest prenosila najprije usmenimputem, a zatim je i zapisana.Usmena predaja
prethodi Svetom pismu. Stari zavjet kao knjiga Božje objave nastajao je u svom pisanom obliku od oko
1000. god. pr. Kr. do oko 60. god. pr. Kr.Božja objava u Novom zavjetujoš je izravnija. Naime, najizvrsnija
Božja objava zbila se u Isusu Kristu,gdje se Bog u potpunosti otkrio ljudima. Slično kao u Starom zavjetu,
nakon Isusove smrti kršćani najprije prenose usmenimputem uspomenu na Krista, da bi je zapisivaliu
vidu Novog zavjeta od oko 50.god.do oko 100. god. posl Kr.No, prenošenje Božje objave se nastavilo i
nakon dovršenja Svetog pisma. Takvo neiskrivljeno prenošenje Kristove poruke nastavilo se preko
apostola i njihovih nasljednika biskupa kroz povijest sve do danas, a naziva se Predaja.Izvori, dakle, naše
vjere su Sveto Pismo i Predaja, a pouzdano tumačiti SVETO PISMO I PREDAJU može samo živo učiteljstvo
Crkve tj, PAPA I BISKUPI U ZAJEDNIŠTVU S NJIM.Svaki je čovjek pozvan na Božju objavu odgovoriti
vjerom.

Biblija –pisana riječ Božja -tekstBiblija je sveta knjiga Židova i kršćana koji vjeruju da po Bibliji govori Bog,
pa je stoga zovu i Svetim Pismom (SP).Biblija je najčitanija knjiga, prva tiskana knjiga i prevedena jeskoro
na sve jezike svijeta. Stoljećima je, kao i danas, bila nadahnuće mnogim umjetnicima.Naziv Biblija dolazi
od feničkog grada Biblosa, koji je nekada bio središte proizvodnje papirusa. Grci su pisani svitak nazivali
prema gradu proizvodnje „to biblion“, od čega dolazi „biblion“ što znači knjiga, knjižice i lat. „biblia”-
knjiga.Biblija se dijeli na dva dijela:-Stari zavjet (SZ)–dobiva naziv po sklapanju Saveza na Sinajuizmeđu
Boga i izabranog naroda (Židova ili Hebreja).-Novi zavjet (NZ)–dobiva naziv po Savez koji Bog preko
Kristove muke, smrti i uskrsnućasklapa sa cijelim čovječanstvom.Biblija ukupno ima 73 knjigekojese s
obzirom na književne vrstedijele na povijesne, mudrosne i proročkei to:SZ –46 knjiga koje su povijsne,
proročke i mudrosne.NZ-27 knjiga koje su povijesne, poučne i proročke.Što se tiče vremena
nastankaSvetog Pisma, ono obuhvaća:SZ -usmenapredaja od vremena Abrahama (oko 1850. pr. Kr.),
Mojsije daje značajan pečat (oko 1250. pr. Kr.), zapisivanje u vrijeme kraljeva (11.-10. st. pr. Kr.), zadnja
knjiga oko 60. pr. Kr.NZ-usmena predaja nakon Kristova uzašašća, zapisivanje oko 50. god., zadnja knjiga
oko 100. god.STARI ZAVJET (SAVEZ)–vrijeme prije Isusa KristaSavezje sporazum koji sklope dva čovjeka ili
dva naroda o međusobnom povezivanju, pomaganju, suradnji i suživotu. Bog je oduvijek htio sklopiti
savez s ljudima na zemlji. Pokušao je to u više navrata. Jedan od najznačajnijih savezaje onaj sklopljen s
Abrahamom. Abrahamu Bog obećava čudesno potomstvo, a Abraham Bogu vjernost i poslušnost. Od
Abrahama je nastao velik narod –Izrael (nazvan još Hebreji ili Židovi). Zbog najrazličitijih okolnosti, a
uglavnom nevjere Jahvi, Izrael je dospio u egipatsko ropstvo. Tada Bog po Mojsijuizvodi narod iz ropstva,
na brdu Sinaj s njim sklapa savez i daje mu Deset zapovijedi. Narod je često kršio Savez, ali nakon 40
godina lutanja dolazi u svoju domovinu (Kanaan). Sve to opisano je u prvih pet biblijskih knjiga koje
nazivamoPetoknjižje. Nakon toga slijede Povijesne, Mudrosne i Proročke knjige. Dakle, Sveto pismo
Starog zavjeta sačinjava 46knjigapodijeljenih na:Petoknjižje–prvi i temeljni dio Biblije. Započinje
stvaranjem svijeta i čovjeka, a završava Mojsijevom smrću. Središnje mjesto zauzima lik Mojsija, pa se
nazivaju i „Mojsijevim knjigama“ i to zbog svoga sadržaja, a ne zbog Mojsijevog autorstva. Za Židove
predstavljaju Zakon (Tora).Povijesne knjige–ne opisuju sustavnu „profanu“ povijest, redajući
znanstvenom točnošću događaj za događajem, negoreligioznu povijestkoja ne mari toliko za susljednost
koliko da do izražaja dođu djela Božja u povijesti Izraela. A napisane su tako da povijest bude poruka
ondašnjoj sadašnjici.Psalmi i mudrosne knjige–Psalmi su zbirka kuju sačinjava 150 pjesama religiozne
lirike,a u mudrosnim knjigama sabrano je općeljudsko iskustvo o svijetu, čovjeku i Bogu. Te knjige
opisuju sudbinu čovjeka pojedinca želeći ga uvesti u pravu životnu mudrost koja dolazi od Boga.Proročke
knjige–Proroci su u biblijskom smislu Božji glasnogovornici, govore u Božje ime i objavljuju njegovu
poruku. Osim proroštva o budućim i apokaliptičnim događajima, oni tumače

sadašnje, te opominju i pozivaju na obraćenje. Upotrbljavaju slikovit govor i znakovite radnje. Prema
opsegu njihovih knjiga dijele se na velike (4) i male proroke (12).NOVI ZAVJET (SAVEZ)–vrijeme nakon
dolaska Isusa KristaNovi zavjet, a posebno evanđelja, je srce Biblije. Isus sa 30 godina započinje svoje
javno djelovanje u Palestini. Pojava Krista nije samo vremenski završetak Starog zavjeta, nego i njegovo
konačno ispunjenje. Novi zavjet je sastavljen od 27knjigapodijeljenih u:Evanđelja–sama riječ (grč.
evangelion) ima dvostruko značenje. Kao poruka, evanđelje je samo jedno, a s obzirom na knjige imamo
četiri evanđelja:a)Radosna vijesto stvaranju novog Božjeg svijetai spasenjukoje se događa po Isusu
Kristu.b)Novozavjetne biblijske knjigekoje govore o životu i naučavanju Isusa Krista. Imamo četiri
evanđelja: Markovo (Mk), Matejevo (Mt), Lukino (Lk) i Ivanovo (Iv).Mt, Mk i Lk su sinoptička (sukladna)
evanđelja jer su u mnogim djelovima slična.Evanđelja kao i Djela apostolska spadaju u povijesne knjige
NZ-a.Djela apostolska–su nastavak evanđelja. Izvješćuju o životu i djelima apostola, osobito Petra i Pavla.
Djela hoće prikazati kako se Isusov život produžuje u njegovu djelu –Crkvi i širenju kršćanstva unutar
Rimskog carstva. Poslanice–su službena pismaupućena pojedinim kršćanima ili prvim kršćanskim
zajednicama (Pavlove poslanice –jer ih se pripisuje apostolu Pavlu) ili cijeloj Crkvi (Katoličke poslanice –
jer ih se pripisuje drugim apostolima). Poslanice spadaju u mudrosne knjige NZ-a.Knjiga otkrivenja-
zaokružuje biblijsku poruku. Usmjerena je na budućnost. Pisac je sv. Ivan. Otkrivenje je očitovanje
kršćanske vjere i nadei proglas protiv službenog rimskog poganstva. Ovo je jedina proročka knjiga NZ-
a.Osim toga, sve biblijske knjige označene su kraticom i dijele se na glave (poglavlja) i retke.Židovi i
kršćani vjeruje da je Biblija od Boga nadahnuta knjigai da su je pisali sveti pisci koji su na poseban način
bili vođeni i nadahnuti Duhom Božjim, tj. da po svetim piscima govori sam Bog. Unatoč tome, oni nisu
pritom izgubili svoju ljudsku i književnu originalnost.Biblija je knjiga istine. Ona donosi istinu vjere, istinu
spasenja, koja naučava da je Bog početak i svršetak svega. Svi ostali podaci (kozmički, politički,
zemljopisni i politički) u službi su te istine.Biblija pripada prostoru i vremenu. Pisana je kroz razdoblje od
preko tisuću godina (13. st. prije Krista –2. st. poslije Krista). Bog jepo nadahnutim piscima govorio
jezikom njihova vremena i kulture. Stoga, da bismo pravilno protumačili Sveto Pismo potrebno je znati:
semitski mentalitet, vrijeme i mjesto nastanka biblijskog teksta, tko je bio pisac, čime se pisac bavio,
kome je pisao, zašto je pisao, kakvo mu je bilo obrazovanje, kojim se književnim vrstama služio, itd.
Pritom treba voditi računa da su se prvopisi (autografi) izgubili, ostali su samo prijepisi (apografi), često
veoma udaljeni od izvornika. Svete knjige su izvorno zapisanena hebrejskom, aramejskom i grčkom
jeziku.Prijevodi Biblije:Septuaginta –ili prijevod Sedamdesetorice. Prema legendi 72 učena Židova su u 2.
st. u Aleksandriji prevela Bibliju na grčkijezik.Vulgata–U 4. st. Bibliju na latinskiprevodi sv. Jeronim.Na
staroslavenski jezik Bibliju prevode sv. Braća Ćiril i Metod u 9. st. Pismo je bila glagoljica.Najstarije
djelomične hrvatske prijevode Biblijesadrže rukom pisani liturgijski lekcionari i evanđelistari: Korčulanski
(14. st.)i Zadarski (15. st.). Prvi je tiskani lekcionarBernardina Splićanina(Venecija 1495). Prvi cjeloviti
hrvatski prijevod Biblije u rukopisu napravio je Bartol Kašić(17.st.), a tiskani Petar Katančić (19.st.).

Biblijski govor o BoguBiblija je kršćanima sveta knjigapo kojoj Bog govori svim ljudima svih vremena.
Biblija je istovremeno:a) riječ Božja-glavni joj je autor Bog,b) riječ ljudska-pisali su je mnogi pisci,c) SZ je
„priprava i slika” NZ-sve u Svetom Pismu treba tumačiti u odnosu na Isusa Krista.Biblija ima višestruki
smisao, pa treba razlikovati:a) doslovni smisao-tumačenje Svetog Pisma. Da bi se neki biblijski tekst
mogao protumačiti potrebno je znanje iz biblijskih, povijesnih i drugih znanosti, a takvo kritičko
tumačenje biblijskih tekstova naziva se egzegeza.b) duhovni smisao-otkrivanje prenesenog značenja.
Ovaj se dijeli na:• alegorijski –uči nas što vjerovati,• moralni –uči nas što činiti,• anagogički –uči nas
kamo težiti.Za tumačenjeSP-a potrebno je poznavati: povijesni kontekst, arheološke nalaze, književne
vrste, kulturalni ambijent, semitski način razmišljanja, značenje riječi, itd.Stari Zavjet je posebno teško
razumjeti jer ima više slikovitih i simboličnih tekstova, pa zato jevažno razumjeti središnje biblijske teme.
One pomažu razumijevanju biblijske poruke, a u SZ-u to su: • izabranje-Židovi vjeruju da su oni poseban,
od Boga izabrani narod, • Savez-intimna veza židovskog naroda i Boga Jahve, posebno po Savezu na
Sinaju,• Zakon-dan od Boga da bi narod živio sveto, • iščekivanje Mesije.Među važne svetopisamske
teme spada i razumijevanje Božjeg imena. Bog se, naime, objavio Mojsiju kao Jahve(hebr. JHVH): Ja sam
Onaj koji jesam, onaj koji se brine za svoj narod i proviđa njegove putove. Stoga je i razumljivo da će se u
SZ-u Bog najčešće nazivati upravo imenom Jahve. Međutim, koliko su Židovi držali do Božje svetosti i
strahopoštovanja, vidi se iz činjenice da su uvijek izbjegavali izgovarati ime Jahve, nego su umjesto njega
čitali Adonaj(hebr. adon –gospodin) što bi u prijevodu značilo Gospodin. Također, poneki ga tekstovi
nazivaju Elohim(hebr. eloah -Bog, božanstvo), Bog Sabaot, Svevišnjii drugim nazivima. Biblija, dakle,
različitim imenima naziva Boga, ali Bog je onaj koji je uvijek tu za nas i poziva nas u zajedništvo sa
sobom.Židovi ipak nisu shvatili kakav je Bog u sebi. Njega je tek u punini otkrio Isus koji mu se obraća
sAbbašto znači Oče, tj. još prisnije tata.Isus nam otkriva Boga kao Oca koji je pun milosrđa i nježnosti,
spremnog nam sve oprostiti i koji za nas je žrtvovao svoga Sina. Isus se ponaša baš onako koko se ponaša
Bog: ljubi grešnike, ali ne i njihov grijeh, a ljubi ih takvom ljubavlju koja čini da se grešnici obraćaju.
Koliko je Bog milosrdan, Isus je pokazao kroz više prispodoba, npr. u prispodobi o izgubljenoj i nađenoj
ovci (Lk 15, 1-7), izgubljenoj drahmi (Lk 15, 8-10), izgubljenom i nađenom sinu (Lk 15, 11-32).Zaključak:
Biblija o Bogu ne nudi sustavno teološko izlaganje, već ga približava putem raznih imena, naziva i
pridjeva. Iako je biblijski govor o Bogu često nejasan i za razliku od slike koju su mnogi njegovi
suvremenici imali, Isus govori o Bogu kao Ocu ljubavi i milosrđa, a sam se predstavlja kao Istina koja vodi
Bogu. Pozvani smo otkrivati toliku Božju nježnost u svakodnevnom životu i uzvratiti mu vjerom i
pobožnošću.

Biblija u životu kršćana-tekstBiblija nije jedini, ali je temeljni izvor života Crkve i življenja u Crkvi. Po njoj
Bog progovara, očituje se i daruje ljudima. Biblija je Božja riječkoja nas izaziva, potiče i odgaja. Ta je riječ
uvijek aktulna i usmjerujuća. Čovjek je pozvan poslušnom vjerom odgovoriti na tu riječ, a usvojiti je
osobnim i zajedničkim čitanjem i razmatranjem.Čitanjem Svetoga Pisma želimo oblikovati svoj život u
skladu s Božjom voljom. Zato je jako važno svakodnevno čitatiBibliju. Pod pojmom „čitanje
Biblije”razumijeva se:-osobno (svatko sam za sebe),-zajedničko (posebno u crkvi).Najrašireniji tip čitanja
je lectio divina. To je božansko ili molitveno čitanje Svetog Pisma, tj. vježba slušanja Božje riječikoje
može biti osobno i zajedničko. Za božansko čitanje potrebno je imati otvoreno srce i duh, prikladno
mjesto i potrebno vrijeme. Cilj ovoga čitanja je hranjenje i produbljivanje vjere što se treba prenijeti u
svakodnevni život.Poseban oblik molitve je i časoslov. To je naziv za crkvene knjige s biblijskim i drugim
tekstovima namijenjen pojedinačnom ili zajedničkom moljenju. Sama riječ kaže da je to molitva
pojedinog časa, odnosno liturgija/bogoslužje časa.Onaj tko redovito čita Bibliju nalazi:-Božju riječ s
kojom može uspostaviti dijalog i takobiti mudriji i poduzetniji,-svjetlo za pravo i istinsko sagledavanje
svojih životnih problema,-hrabrosti da u životu mijenja što doista može i treba mijenjati,-snagu da izdrži
životne kušnje do kraja,-poticaj da teži za onim što je uzvišenije, ljepše, časnije i dostojnije...

IV. ISUS KRIST –SPASITELJIsus povijesna osobaIsus je stvarna, povijesna osobačiju povijesnost
jednoglasno potvrđuju nekršćanskii kršćanski izvori.NEKRŠĆANSKI -oni koji su napisali oni koji nisu
priznavali Isusa Bogom.KRŠĆANSKI -oni koji su napisali oni koji su vjerovali da je Krist Bog.1.
NEKRŠĆANSKI IZVORI O ISUSU –sužidovski -Talmud i Josip Flavije, te rimski -Kornelije Tacit, Gaj Svetonije,
Plinije Mlađi, Celzo -povjesničari2. KRŠĆANSKI IZVORI O ISUSU -su KANONSKI-svih 27 knjiga Novog
Zavjeta, posebno Evanđelja,teDjela apostolska Pavlove poslanice, te NEKANONSKI–novozavjetni
apokrifi.EVANĐELJA-„evanđelje” -od grč. euangelion = radosna vijest, blagovijest) označava:a) radosnu
vijest koju je Isus navještao,b) usmenu propovijed o njemu i njegovu spasenju,c) naziv za pisana izvješća
četvorice evanđelista: Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo. EVANĐELJE PO MATEJU -Matej je bio
carinik i apostol, prikazuje se simbolom čovjeka ili anđela, pisao je Židovima, a njegovo evanđelje
napisano je oko 80. god.EVANĐELJE PO MARKU-Marko je najprije bio učenik sv. Pavla i Barnabe, a poslije
pratilac sv. Petra, prikazuje se simbolom krilatog lava, evađelje je pisao rimskim kršćanima, a napisano je
između 65. i 70. god.EVANĐELJE PO LUKI-Luka je bio učenik sv. Pavla, bio je liječnik i slikar, prikazuje se
simbolom bika, njegovo evanđelje je nastalo između 80. i 90. god. On je napisao i Djela
apostolska.EVANĐELJE PO IVANU-Ivan je bio apostol i Isusov „ljubljeni učenik”, piše teškim i apstraktnim
stilom, prikazuje se simbolom orla, a evanđelje nastalo krajem 1. st.Kao što za prva tri evanđelja (Mt, Mk
i Lk) vrijedi naziv sinoptička evanđeljazbog njihove velike međusobne sličnosti, tako za Ivanovo evanđelje
vrijedi Origenova izreka: „Cvijet Biblije su evanđelja, a cvijet Evanđelja jest Ivanovo evanđelje.”APOKRIFI-
supobožni spisi koji nisu uvršteni u Sveto Pismo, nastali pred kraj Starog Zavjeta do 2.-3. st. poslije Krista.
Imali su slična imena kao biblijske knjige i često nisu vjerodostojni podaci (npr. Tomino evanđelje,
Petrovo evanđelje...itd.)Poznato je vrijeme kada je Isus živio, mjesto gdje je djelovao i najvažnije
pojedinosti njegova života. Rodio se u Palestini, u judejskom gradu Betlehemu, za vrijeme rimskog cara
Augusta i judejskog kralja Heroda. Porijeklom je bio Židov, odgojen u židovskoj vjeri, govorio je
aramejski. Djetinjstvo i mladenaštvo Isus je proveo u svom zavičaju Nazaretu, stoga se i naziva
Nazarećanin. Djelovao je za vrijeme cara Tiberija. Umro je u Jeruzalemu na križu pod rimskim
upraviteljem Poncijem Pilatom.

Isusov lik i poruka –Navještaj kraljevstva Božjega–tekstIsusov likKakav je bio Isus-Nema sačuvanih opisa
Isusova fizičkog izgleda. Znao je biti tužan ("Žao mi naroda"), plakati (kad mu je umro prijatelj Lazar),
radovati se (na svadbi u Kani Galilejskoj), rasrditi se (kad su trgovci u hramu postavili štandove)...
Evanđeljima nije u središtu Isusov izvanjski lik, nego njegova poruka.Ime Isus-Anđeo Gabrijel naviješta
Mariji da će roditi sina i da će mu nadjenuti ime Isus (Lk 1,31). Ime Isus dolazi od hebr. Jehošua, što znači
Bog spašava. Isusa sečesto naziva Isus iz Nazareta, čime se više želi istaknuti njegovo čovještvo.Ime Krist-
Dolazi od grč. Hristos = Pomazanik. On je onaj dugoiščekivani Mesija kojeg su navijestili proroci u Starom
Zavjetu. Time se želi istaknuti njegovu božanskunarav i porijeklo.Početak Isusova javnog djelovanja-
Događa se nakon krštenja na Jordanu. Potom Isus odlazi u pustinju gdje ga iskušava đavao, a zatim u
Kafarnaum. Ondje javno propovijeda i čini čudesa. Onima koji ga slušaju poručuje: „Sve što želite da
drugi vama čine, činite vi njima!”.Navještaj kraljevstva BožjegaU Mk 1,15 nalazimo srž Isusove poruke:
„Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!“Kraljevstvo Božjeje
temeljna Isusova poruka. To nije neko mjesto, već ispravan odnos čovjeka prema Bogu, drugima i sebi.
Ostvaruje se tamo gdje je Bog priznat kao Stvoritelj, a svi ostali kao njegova stvorenja. KB je svijet novih
odnosa između čovjeka i čovjeka, i čovjeka i Boga. To je svijet pravednosti, sreće, mira i blagostanja. Ono
je rezultat Božje vladavinemeđu ljudima. KB se ne ostvaruje odjednom. To je proces koji je započeo Krist,
a cilj mu je vječna i konačna pobjeda dobra. Taj je proces jedino moguć u suradnji čovjeka s Bogom.
Čovjek sam nije sposoban tako mijenjati svijet da u njemu vlada ljubav i pravednost kakvu samo Bog
može dati. KB zahvaća cijelog čovjeka: njegov unutarnji život i izvanjsko djelovanje. Upućeno je
pojedincima i narodima.Isus poziva na ulazak u kraljevstvo Božje služeći se prispodobama.Prispodobe su
priče iz svakodnevnog života kojima je Isus objašnjavao značenje kraljevstva Božjeg, a posebno su
značajne prispodobe u Matejevom evanđelju (Mt 13). Program kraljevstva Božjeg Isus je izrekao u svom
govoru na gori, a srž toga govora su Isusova blaženstva.

Isusovo otkupiteljsko djelo -(Razlozi i značenje Isusove smrti)ZAŠTO JE KRIST OSUĐEN?Krist je

propovijedao o novoj pravednosti i o sebi kao Sinu Čovječjem. Nije se suzdržavao govoriti protiv
nepravde što je smetalo i vjerskim i državnim poglavarima, pa su ga odlučili ubiti.TKO JE OSUDIO
KRISTA?Osudili su ga Židovi(iz vjerskih razloga),jer se nazivao Sinom Božjim i Rimljani(iz političkih
razloga),jer su im Židovi rekli da je Kralj (Mesija) koji potiče pobunu protiv Rimskog Carstva.UTJECAJ
STRANAKA NA KRISTOVU OSUDU:U ono je vrijeme u Palestini bilo više stranaka, koje su utjecale na
Isusovo ubojstvo:Farizeji i pismoznanci–smatrali su da Isus dovodi u pitanje Mojsijev, tj. židovski
zakon,pa i samu vjeru u jednoga Boga,a zamjerali su mu i naklonost prema grešnicima.Saduceji–smatrali
su neprihvatljivim Isusovo naučavanje o uskrsnuću, posebno njegovo proroštvo o razorenju
Hrama.Zeloti-zamjerali su Isusu što se ne želi boriti protiv Rimljana.Eseni-smatrali su da Isus ne provodi
strogi pokornički život.Samarijanci-Isus ih uopće nije zanimao.ISUSOVA OSUDA:Nakon Posljednje večere
Isus odlazi na Maslinsku goru, moleći u samoći i ćuteći smrtnu muk. U susret mu dolazi Juda s vojnicima
koji odvode Isusa. Sastaje se Veliko vijeće(vrhovno židovsko vjersko i pravno sudište sačinjeno od 70
članova kojima je predsjedao veliki svećenik i koje je bilo nadležno za sve slučajeve prekršaja Zakona) i
osuđuje ga kao lažnog proroka, zavodnika i bogohulnika. Vode ga pred Pilatai optužuju da se predstavlja
kao kralj. Pilat ga želi spasiti, ali narod traži da se razapne, a pusti Baraba. Pilat ga osuđuje kaznom
razapinjanja na križkoja je za Rimljane bila najteža i najsramotnija, a za Židove znak Božjeg prokletstva.
KRISTOVA MUKA:Isusa su izbičevali, izrugivali mu se, stavljali mu trnovu krunu na glavu, udarali ga,
pljuvali, podrugljivo mu se klanjali i potom ga odveli da ga razapnu. Na putu su prisilili Šimuna Cirenca
da Isusu pomogne nositi križ.RASPEĆE:Krist je razapet na Golgoti (Kalvariji)-stratištu za zločince. Čavlima
su mu prikovali ruke i noge, ponudili vino pomiješano sa žuči, ali nije htio piti. U 15 sati je izdahnuo.
Htjeli su mu prebiti golijeni, ali su vidjeli da je već umro, pa mu je jedan od vojnikaproboo bok iz kojeg su
potekli su krv i voda. Pokopali su ga u grob u koji još nitko nije bio ukopan 14. nisana uoči
Pashe.KRISTOVO VAZMENO OTAJSTVO:Krist je dragovoljno prihvatio osudu, kao što je dobrovoljno i
svjesno prihvatio i smrt.U njoj je potvrđena njegova sinovska poslušnost Ocu i otkupiteljsko djelo svih
ljudi od grijeha. Treći dan je uskrsnuo, ukazavši se ženama na grobu i dvojici učenika na putu za Emaus.
40 dana se ukazivao učenicima, obećavši im svoga Duha Tješitelja, a potom je uzašao na nebesa.
Primanjem Duha Svetog u apostolima se sve iz temelja promijenilo, te oni nastavljaju svjedočiti Kristovo
djelo spasenja u Prvoj Crkvi, čak i pod cijenu vlastita života. Uskrsli Krist je uvijek prisutan, a posebno pod
prilikama kruha i vina na svetoj misi.Krist nas je svojom mukom, smrću i uskrsnućem otkupio i omogućio
nam vječni život. Svojim uskrsnućem prešao je u novi oblik postojanja, u stanje savršenstva i
besmrtnosti. Isusovim uskrsnućem otpočeo je veliki preobražaj i obnova stvorenja.To je početak novog
neba i nove zemlje, te ispunjenje svih Božjih obećanja danih čovjeku o neprolaznoj ljubavi i vječnom
životu.

Isus Krist –pravi Bog i pravi čovjekNovozavjetni tekstovi ističu Isusov ljudski lik, iako nisu posebno
zaokupljeni opisom njegovog izvanjskog izgleda, a ni njegovih unutarnjih osjećaja. U čovjeku Isusu
pojavio se sam Bogšto će Ivan izraziti u svom Evanđelju: „I riječ je tijelom postala i nastanila se među
nama”(Iv 1,14). „Tijelo” označuje čovjeka kao slabo i grešno biće, podložno prolaznosti i smrti. Riječ
Božja (Isus) je ušla u naše čovještvo i postala je poput nas u svemu, osim u grijehu. Tako se Bog po Isusu
do kraja poistovjetio s ljudima, postavši jedan od njih. Iz tog sjedinjenja s Kristom rađa se novi čovjek i
nestaje rascjep između Boga i čovjeka uzrokovan grijehom.Živeći ljudski život, Isus objavljuje istinu
očovjeku, te da je život nezasluženi Božji dar koji smo, poput njega, pozvani živjeti u slobodi. Isus
upozorava na opasnost prividne, površne ili jednostrane slobode, niti da možemo biti slobodni sve dotle
dok smo vezani uz ograničene vrijednosti (moć, novac, užitak...). Samo onaj tko se, poput Isusa, veže uz
Boga kao beskonačnu vrijednost, biva oslobođen od besciljnosti i praznine života. Svojim potpunim
povjerenjem u Oca, on nam otkriva da jedino Bog može biti konačni smisao i temelj ljudskog života.U
Novom zavjetu Isusa zovu različitim imenima: Krist (Mesija), Prorok, Sin Čovječji, Sluga Božji, Spasitelj,
Gospodin, Sin Božjikoje najjače izražava Isusovu jedinstvenost. Isus nastupa i govori u ime Božje, štoviše,
poistovjećuje se s Ocem. Prilikom krštenja na Jordanu predstavljen je kao Sin Božji, a kao Sin Božji
najsnažnije se očituje po križu i uskrsnuću. U poslanici Filipljanima Pavao kaže da se Bog u Isusu
„oplijenio”, želeći time pokazati kako se Bog-Isus dragovoljno odrekao svoje moći i veličine kako bi se
solidarizirao s ljudima, postao njima jednak i tako im pokazao svoju ljubav.Kršćani prvih stoljeća ponekad
su stavljali naglasak na Kristovo božanstvo, a ponekad na njegovo čovještvo. Vjera u Isusa kao pravog
Boga i pravog čovjeka konačno je, nasuprot brojnim herezama (krivovjerjima), definirana u Nicejsko-
carigradskom vjerovanjui u tom smislu važna su prva četiri crkvena sabora:Nicejski sabor (325.) -protiv
arijanizma; Isus je pravi Bog, „istobitan” s Ocem, tj. iste je božanske biti ili naravi kao i Otac.Prvi
Carigradski sabor(381.) -potvrđuje zaključke Nicejskog sabora i da je Isus „rođen prije svih vjekova, sišao
s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice”, definira Nicejsko-carigradsko vjerovanje koje
je i danas službena ispovijest vjere Crkve.Efeški sabor (431.) -potvrđuje da je Marija Majka
Božja(Bogorodica).Kalcedonski sabor (451.) -potvrđuje da je Isus pravi Bog i pravi čovjek. U njegovoj
osobi su dvije naravi, božanska i ljudska.One su nepomiješane, nepromijenjene, nerastavljene i
neodvojene.Krist je jedinstven i neponovljiv. Kao Bogočovjek, jedini je posrednik između Boga i ljudi.