DEKORATIVNA IZLOŽBA U PARIZU 1925.

(seminarski rad)
 SADRŽAJ

Uvod......................................................................................................................................3

Planovi za izložbu.................................................................................................................5

Lijeva obala...........................................................................................................................6
Desna obala/strane zemlje.....................................................................................................8
Desna obala/Francuska..........................................................................................................9
​Le Corbusier / Pavilion de l'Esprit Nouveau........................................................................10
Zaključak..............................................................................................................................11
Literatura..............................................................................................................................12

2
UVOD

Osvrtajući se na dešavanja dvadesetog stoljeća, posebnu ulogu zauzima Pariz,

dvadesetih godina prošlog stoljeća, kao centar umjetničkih zbivanja. Nakon
završetka ratova koji su se vodili, i skoro pedeset godina njemačke okupacije, Alsace
je opet pripadao Francuskoj. Umjetnici i intelektualci, pa i američki vojnici, migrirali su
u 'grad svjetlosti', pisajući svojim prijateljima kako je Pariz mjesto na kojem treba biti,
pronalazeći u njemu slobodu postojanja i izražavanja. Lista američkih pisaca i
umjetnika koji su boravili u Parizu 1920ih i '30ih godina je dovoljno duga da zauzima
značajan dio u američkoj historiji umjetnosti. ​Ernest Hemingway, F. Scott Fitzgerald,
Aaron Copeland, Josephine Baker su samo neka od imena čija su pisma iz Pariza
obilježila taj period. Kao što je Victor Hugo pola stoljeća ranije proglasio, Pariz je
zauzimao kulturno vodstvo u čitavom svijetu. Dvadesetih godina, Francuska je
shvatila da je neophodno da bude domaćin jednoj univerzalnoj izložbi. ​Već 1900ih
godina, Pariz je bio centar koji nameće stilove za nadolazeće stoljeće, ali zbog
finansijske krize tokom tih godina, njegova uloga bila je u sjeni. Početkom
dvadesetog stoljeća, Amerika je ugostila glavne izložbe toga vremena, ali Francuska
nije dopustila da njeno mjesto u kulturnim zbivanjima preuzmu druge zemlje.​ ​Ideja Le
Playa 1867. godine bila je da bi Pariz trebao organizovati izložbu sa određenom
temom, koja bi trebala unaprijediti interese francuske poslovne zajednice i vlade.
Tako je na dnevnom redu za izložbu dekorativnih umjetnosti, zacrtano da bi ona
trebala pokazati svijetu da će francuski ukus opet i ponovo voditi u svijetu. Baš kao
što su francuski umjetnici i obrtnici postavili standarde za dekorativne umjetnosti još
od vremena Luja XIV, tako će i poslijeratni Pariz definirati elemente novog stila u
svom nastajanju, koji će kasnije postati poznat kao Art Deco. Važno je napomenuti i
promjenu u samom nazivu izložbe, iz 'univerzalne' u 'internacionalnu'.​ Dok su
nacionalni interesi oduvijek bili prisutni na svakoj izložbi u Parizu, još od 1978.
godine, nacionalno sada preuzima prednji plan i zamjenjuje potrebu za univerzalnim.
U mnogim aspektima, Pariz je imao vodeću ulogu, u slikarstvu, literaturi, muzici;
Pariz je bio dom avant-garde. Ali u dekorativnim umjetnostima i arhitekturi,
Francuska se odlučno i striktno držala prošlosti. Inovativne art nouveau građevine i
namještaj 1900ih godina, bio je zaboravljen. Prema nekim mišljenjima, i art deco je u
određenoj mjeri bio u duhu secesije. Oba stila otkrivaju čežnju za klasičnim motivima,
temama i proporcijama, ali odbacuju ukrasne vokabulare prošlosti. Ipak, uticaji novih

3
pokreta i stilova kako u arhitekturi, tako i na izložbi 1925. godine, bili su očigledi. To
su uticaji poput kubizma u slikarstvu, kolonijalne umjetnosti iz Francuskih kolonija i
uticaj bauhausa u arhitekturi. Izložba će isključivati stare načine života, a novi stil će
biti agresivno moderan, uzimajući vodstvo od avangarde od drugih umjetnosti u
izražavanju novog duha vremena. Ono što će izložba također donijeti je, drugačiji
pogled i osjećaj prema kolonijalnim narodima. S obzirom da, mnogi od visoko
stiliziranih i zapanjujućih dizajna obojenih tkanina, art deco duguje francuskim
dizajnerima koji su bili opčinjeni afričkim maskama i tkaninama. Afričke tkanine,
nekada viđene kao proizvod zaostalih ljudi, sada su bile energično prožete kroz stil
art decoa. To nas navodi na činjenicu da je art deco umjetnost koja je donijela
toleranciju, i prihvatanje vrijednosti drugih kultura.

Što se tiče arhitekture u ovom periodu, i na samoj izložbi, njeni uticaji su bili znatno
komplikovaniji, obzirom da je bauhaus, koji je bio na sceni od 1919. godine, imao
njemačke korijene. A njemačka estetika svakako nije pronalazila mjesto u
Francuskoj, za vrijeme velikog rata. Obzirom da Njemačka nije učestvovala na izložbi
dekorativnih umjetnosti u Parizu, ideje bauhausa bile su prezentirane jedino kroz
druge strane paviljone; npr. kroz Malnikov „Ruski paviljon“ ili Le Corbusierov „Pavillon
de l'Esprit Nouveau“.

Plakat za izložbu

Plakat za izložbu radio je ​Robert Bonfils, francuski slikar. Ovaj markantni plakat, sa
prikazom jelena u pokretu, ženske figure i košare cvijeća, ustvari prikazuje stilizaranu
gazelu i nimfu. On nas upućuje na ono što će nas čekati na samoj izložbi, i svakako
asocira na nadolazeći stil, koji će svoj naziv dobiti po završetku izložbe, a to je Art
Deco. Bonfilsova crveno-crna kreacija u imitaciji drvoreza, ima odlike dekorativnog i u

4
stiliziranoj flori u donjem dijelu, te geometrijskom frizu cvijeća iznad ženske figure, a i
u samoj tipografiji. Svi elementi postali su ikone Art Deco pokreta. Slika je također
korištena za naslovnice kataloga izložbe. Postoji i plakat na kojem je Bonfils zamjenio
crvenu boju plavom.

PLANOVI ZA IZLOŽBU

Otvorenje izložbe dekorativnih umjetnosti prvobitno je planirano za 1914. godinu, ali

obzirom na ratna dešavanja, izložba je odgođena i planovi su opet započeli nekoliko
godina poslije, sada sa ciljem da se ona ostvari 1924. godine. Nakon mnogo
pregovaranja, povjerenik Dior uvjerio je grad da donira tri miliona franaka za
otvorenje izložbe i da ustupi dio zemlje. Lokacija je bila izvanredna, u samom centru
'grada svjetlosti'. Glavni arhitekta zadužen za izložbu bio je Charles Plumet.

Plan izložbe

Za izložbu dekorativnih umjetnosti, svakako je bio važan prvi utisak, pa samim tim i
ulaz na izložbu. Lažni kamen u kombinaciji sa bronzom i kovanim željezom,
osvjetljen neizravnim neonskim svjetlom, dao je utisak veličanstvenog po danu, a
mističnog po noći. Dok prolazimo kroz Porte d'Honneur, možemo vidjeti La France,
skulpturu Antoine Bourdellea, koja slavi dolazak američkih borbenih snaga u

5
Francuskoj 1917. godine. ​"La France" / Antoine
Bourdelle​

Porte d'Honneur je bio samo jedan od 12 načina ulaza na izložbu, a najizazovniji je

možda bio Porte d'Orsay, dizajniran od strane Louis-Hippolyte Boileaua, sa
željeznom strukturom koja je služila kao okvir za apstraktni mural. Na panelu je
prikazan i Eiffelov toranj, ali ne kao dio arhitekture, već na dijelu između mode i
skulpture, što simboliše da je toranj od te godine postao iskaz mode, prethodnik Art
decoa.

Dva pogleda na Porte d'Orsay

LIJEVA OBALA

Na lijevoj obali, gdje je bila studentska četvrt, stara vojna škola i Eiffelov toranj,
Francuska je izabrala da podigne izložbu na pogled čitavog svijeta. Tu je bilo
dvadeset i pet soba flankiranih sa trostarnim dvorištem, a svaka od tih soba imala je
svoju određenu 'temu', i bila je dizajnirana od strane francuskih vodećih umjetnika.
Bile su tu i sobe za 'gospodu', 'gospođe', radni ured/biblioteka, posebna komora za
muziku itd. Svaka soba bila je puna umjetnina, radova koji su oduševljavali
posmatrača. Općenito sav dekor, bio je moderno orjentisan, bez skoro ikakvih uticaja
iz prošlosti. Osvjetljeni Eiffelov toranj posmatrač je mogao vidjeti ako gleda u pravcu
sjevero-zapada. Jedan toranj, koji se dizao tri stotine metara iznad Champ de Mars,
p​redstavljao je trijumf moderne tehnologije nad tradicionalnom dekorativnom
arhitekturom. Nalazilo se više od 140 figura, okruženih oko Lalique-ovog 14 metara

6
visokog tornja od kristala, koji je svjetlucao od odsjaja vode koji se ogledao na njemu.
Na suprotnoj strani, posjetioci su mogli vidjeti izlaganje četiri vodeće robne
kuće/prodavnice u Parizu. Te prodavnice, pokušale su da izlože stvari koje su bile
originalne, ali ipak prihvatljive cijenom širim masama. Što se tiče arhitekture svake od
četiri zgrade, one su oblikom bile drugačije, i osmišljene kako bi privukle maksimalnu
pažnju svaka pojedinačno, a ipak su još uvijek boravile u granicama dobrog ukusa.
Raskidajući sa tradicionalnom arhitekturom, takve granice su ipak bile teške za
razlikovati. Inspiracije arhitekata su bile različite. Na primjer, Studium Louvre od
Laprade-a, izgledao je kao oktogonalna verzija Bramanteovog Tempietta u Rimu.

Primavera Paviljon

Dok je Henri Sauvage svoju inspiraciju za paviljon Primavera crpio iz afričkih

slamnatih koliba. Kao najčistija forma art decoa, možda je struktura Louis-Hyppolite
Boileaua, The Bon Marché, sa svojim pravougaonim i geometrijskim zakrivljenim
formama koje su zajedno izgledale graciozno. U svakom smislu, najodvažnija je pak
bila ​Galleries Lafayette, ​arhitekata Hiriarta, Tribouta, i Beaua. Dizajn je bio hrabar, sa
plamtećim, iznenadnim bljeskom sunca koji je dočekivao posjetioce koji su prolazili
unutra. Fasada je bila u potpunosti u art deco stilu, pročelje i unutrašnjost dekorisani
su sa bogatom teksturom mramora. I namještaj je reflektirao ideje direktora ​Lafayette
studia, Mauricea Dufrenea.

Hiriart, Tribout i Beau / Galleries Lafayette

Paviljon Hotel du Collectioneur, sa namještajem ​Émile-Jacques Ruhlmann​a i slikama

Jean Dupas​a, bio je namjenjen za izlaganje namještaja Ruhlmanna. Izgradio ga je

7
arhitekta Pierre Patout, a njegov izgled odlikuje se klasičnom, geometrijskom
čistoćom linija. Iako ima klasične reference, ovaj paviljon ima moderne odlike,
pojednostavljeni elementi poput fasade koje se diže u redovima, koju oživljava
rotonda flankirana sa dvije uske kolone. Rotonda otkriva veliki dnevni boravak, a
unutar hotela imamo i spavaću sobu, i blagovaonicu, na kojima je radilo 40 umjetnika
i zanatlija, pod rukovodstvom Ruhlmanna. Prijemna soba izgleda luksuzno i
prozračno, dok blagovaonica djeluje 'toplo', sa velikim pravougaonim stolom u blizini
kamina. Cijeli paviljon odražava udobnost i primjenu dragocjenim materijala, poput
namještaja od rijetkog drveta, poput ebanovine, ili jednostavnih stolica prekrivenih
krznom, u skladu sa atmosferom sivo-plavih tonova. Ruhlamnnov namještaj, slike i
sama arhitektura odražavaju u isto vrijeme duh prošlosti i duh novog vremena.

Hotel du Collectioneur sa namještajem ​Émile-Jacques Ruhlmann​a

DESNA OBALA / STRANE ZEMLJE

Kada govorimo o izlaganjima stranih zemalja, tu je postojala određena razlika između

Francuske i ostalih zemalja. Posjetitelji koji ulaze na 'sajmište' kroz Porte d'Honneur,
mogli su uočiti da je duh internacionalnog potisnut onim političkim agendama i
nacionalnim duhom. Easton i Robertson dizajnirali su britanski paviljon, koji je zaista
odisao art deco stilom izvana. Ali unutra bi pronašli fotografije iz Velike Britanije sa
građevinama koje su bile građene više u tradicionalnom stilu. U talijanskom paviljonu,
koji je bio pored britanskog, mogli smo vidjeti figuru Mussolinija u bronzi, koja je
dominirala paviljonom. To upućuje da je talijanski fašizam bio preporođeni potomak
rimskog carstva. I na nizozemskom paviljonu, nacionalizam je bio itekako uočljiv. Oni
su koristili staru, tradicionalnu ciglu kako bi napravili građevinu u obliku obrnutog

8
tuliapana, sa prednjim planom u Mondrijanovom stilu. Na fasadi su bili stilizirani
valovi preko čega je bio natpis „Holandija“, a unutra se nalazio de stijl namještaj.

Holandski Paviljon / Jan Frederik Staal

U suštini, većina paviljona je negirala ono što je izložba trebala promovisati, a to je

bilo internacionalno i internacionalni stil. Jedino ruski arhitekt Konstantin Melnikov,
imao je moralni razlog, Rusku revoluciju 1917, da odbija ono što je tradicionalno i
klasično u arhitekturi. Ruska zgrada mogla je predvidjeti budućnost; obični stakleni
kvadrati bili su postavljeni u horizontalne i vertikalne nosače, a unutrašnji dekor
naglašavao je radničku solidarnost. Ustvari je Rodtchenkov radnički tim pokazao
viziju urbane budućnosti. Dizajnirali su tvrde geometrijske stolice bez jastuka, sa
odgovarajućim stolom za časopise i brošure.

DESNA OBALA / FRANCUSKA

Razliku između Francuske i drugih zemalja, posjetioci su mogli uočiti i ako se

zaustave u Paviljonu Turizma, arhitekte Roberta Mallet-Stevensa.​ ​Ovaj paviljon, bio
je 'prvo priznanje' francuske vlade da je turizam zapravio bio pravi problem nacije. On
će ponovo biti izložen na izložbi 1937. godine. Ono što je bilo jedinstveno u njemu
jeste da je posjetioc tu mogao razmijeniti valute, ili čak rezervisati kartu za brod ili voz
za putovanja van Pariza.

9
 Interijer Paviljona Turizma / Robert Mallet-Stevens

Francuska je također ulagala u mlade umjetnike i obrazovanje, pa su tako sve glavne

izložbe u Pavilion de la Ville de Paris bile učenički radovi škole iz Pariza. Prema
zapadnoj strani, duž desne obale Sene bile su izložbe posvećene francuskim
kolonijama, uključujući i ponos Francuske; Alsace. Alsace je zauzimao tri zgrade, a u
svakoj su prikazani različiti aspekti života u francuskoj pokrajini.

LE CORBUSIER / PAVILION DE L'ESPRIT NOUVEAU

Na svakoj izložbi u Parizu do sada, uvijek je postojao umjetnik koji je izlagao u inat
vlasti i službene sankcije. Na ovoj izložbi, to je bio Le Corbusier čiji je paviljon
ispunjen ogorčenosti osjećanja prema vlasti i koji je pokrenuo raspravu o modernoj
arhitekturi koja se nastavila u Parizu do danas. Le Corbusier je imao probleme sa
autoritetima izložbe od samog početka, a izjavio je da je duh programa bio da poriče
dekorativne umjetnosti. Kako on kaže, kuća budućnosti mora biti „mašina za
stanovanje“, a ne trodimenzionalna pozadina za dekoratere interijera. Njegovi
suradnici i on podigli su Pavillon de l'Esprit Nouveau. Beskompromisna geometrija
eksterijera provedena je izravno i kroz interijer. Kockasti namještaj, koji je podsjećao
na kutije, parirao je slikama Juana Grisa na zidu. Art Deco je zamjenila njegova
beskompromisna vizija modernizma; čisti oblici, manje razigranosti, teža i zahtjevnija
struktura. Ipak, ono što je najviše šokiralo, nalazilo strateški se u drugom dijelu
izložbe. To je njegov plan Vizije Pariza, gdje je on ustvari predložio rušenje velikih
dijelova Pariza, kvartova, povijesnih dijelova koje bi on zamijenio sa njegovom
visokogradnjom kompleksa na velikoj skali. Svaki od tih stambenih objekata iz
njegove vizije, mogao bi podržati tri hiljade ljudi. Naravno, francuski autoriteti i
10
arhitekte bili su zgroženi ovim planom, pa su čak dali i sagraditi 20 stopa visoku
ogradu oko Esprit Nouveau paviljona, u nadi da će tako sakriti ovu sramnu izložbu
znatiželjnim posjetiocima. Međutim, francuski ministar likovnih umjetnosti, dao je da
se ukloni ograda, a međunarodni žiri, iako zaprepašten, razmatrao je da se nagradi
ova hrabrost sa prvom nagradom. Od toga vremena,​ ​Le Corbusier-ova reputacija kao
vodećeg arhitekte bila je potvrđena.

Interijer Le Corbusier / Pavilion de

l'Esprit Nouveau

ZAKLJUČAK

Nakon što prođe kroz vrata, posjetilac može u potpunosti da iskusi čuda Art Deco-a.
Cilj ove izložbe jeste bio da se opet uspostavi francuski ukus kao zakon, da se vrate
estetske vrijednosti ljudske rase pod vodstvo Pariza, a ne da promoviše dobrobit
ljudske rase. Iako 'mir i napredak', kao dvije teme svih pariških univerzalnih izložbi
možda implicira ne nešto drugo, ili neka individulana djela, ali izložba je ipak bila
organizovana sa motivom ponovno uspostavljanja Francuske kao arbitara ukusa i
mode i poslije rata.

U to vrijeme, termin 'moderan' je počeo da gubi na značenju, kako su smatrali neki,

između ostalih i Paul Geraldy, koji piše za L'Illustration kako je termin 'moderan'
pronevjeren od strane svakakvih grupa umjetnika. A krivnju dodjeljuje i malim
izložbama koje su se održale početkom dvadesetog vijeka. Ipak, organizatori su se
nadali da će izložba dekorativnih umjetnosti donijeti novi, istinski moderni stil. Izložbe

11
poput Francusko-belgijske izložbe mode 1922., španske izložbe namještaja i
dekoracije interijera 1923. godine, i još mnogo manjih događaja, smatra Geraldy da
su stvarale konfuziju u pokušaju definisanja modernog stila.

Jedan od ciljeva izložbe bio je i da približi nacije svijeta, da pokaže umjetnosti

različitih zemalja, ali i da u njihovoj estetici prikaže nagovještaj novog zajedničkog
stila u arhitekturi i dekorativnim umjetnostima. ​Za nacije koje su učestvovale, izložba
je i značila pokušaj zajedničkog tla, zajedništva poslije rata koji je toliko razorio i
razdvojio.​ ​Međutim, mnoge nacije nisu htjele da učestvuju, poput Kanade, Meksika,
cijele centralne i južne Amerike, a Njemačka, naravno nije ni pozvana. Pojedinim
zemljama i narodima, ideja o posvećivanju toliko truda i troška nakon svjetskog rata
je vjerovatno izgledala budalasto. Ipak, ono što jeste izložba postigla jeste da sam
naziv art deco bude ​izveden iz naziva velike svjetske izložbe Exposition
Internationale des Arts Décoratifs et Industriels Modernes održane u Parizu 1925.

LITERATURA

http://www.arthurchandler.com/1925-art-deco-exposition/

George, Waldemar. ​L’Amour de l’Art​ (Paris, 1925)

Géraldy, Paul. L’Atrchitecture Vivante," in ​L'Illustration​, June, 1925

Paris, W. Francklyn. "The International Exposition of Modern Industrial Art in Paris,"

in ​Architectural Record,​ September and October, 1925

Rambosson, Yvanhoé. "L’Evolution de l’art moderne," in ​L'Illustration,​ June, 1925

Roux-Spitz, M. ​Exposition des arts décoratifs, Paris, 1925: Bâtiments et Jardins​ (Paris, 1925)

Scarlett, Frank andTownley, Marjorie. ​Arts Décoratifs: A Personal Recollection of the Paris
Exhibition​ (London, 1975)

12
https://en.wikipedia.org/wiki/International_Exhibition_of_Modern_Decorative_and_Industria
l_Arts

https://www.histoire-image.org/etudes/hotel-collectionneur-pavillon-ruhlmann?language=fr

http://www.modernismgallery.com/robert+bonfils/

13