JOSEF SKVORECKY

OKLOPNI
BATALJON
Fragmenti iz doba kulta ličnosti

Sa češkoga preveo:
NIKOLA KRŠIĆ
 Naslov originala

Josef Skvorecky
TANKOVY PRAPOR
FRAGMENT Z DOBY KULTU
 Sve osobe i događaji opisani u ovoj knjizi potpuno su izmišljeni
i, ako nekoga podsjete na poznate ličnosti i događaje, radi se o
sasvim slučajnoj podudarnosti.
Nakon iskustva koje sam stekao s jednim filmom o vatrogascima,
smatram za potrebno da izjavim da se čehoslovački oficiri i
čehoslovačka Narodna armija pojavljuju u knjizi samo prividno;
iako su u prvom planu, oni predstavljaju samo kulisu. Knjiga
zapravo predstavlja prozu posve simboličnog karaktera, autonomno
djelo općeljudskog raspona.
J.Š.
 Sedmi oklopni bataljon u napadu na
žurno izgrađeni neprijateljski
položaj
U 23.47, dakle točno sedamnaest minuta kasnije nego što je bilo
predviđeno operacionim planom, izvršio je kapetan tenkovskih jedinica
Vaclav Matka kontrolu razmještaja borbenih vozila na polaznom položaju
za napad i zadržao se oko pet minuta kraj tenka narednika Krajte, prateći
rad posade na izgradnji opkopa. Mjesec, napola skriven iza jesenjskih
oblaka, obasjavao je salbasnim svjetlom grupu od pet ljudi koja je tupim
krampovima udarala po kamenitom tlu, a tenk koji se raširio u pozadini
podižući čeličnu surlu prema svjetlucavom nebu ostavljao je dojam kao da
sanjivo gleda nekud u padine Okrouhlickog brda, izrovane tragovima
mnogobrojnih juriša.
Radni elan grupe naglo je opao čim se kapetan okrenuo i sa svojom
pratnjom, utegnutom u montgomerce, nestao u noćnoj izmaglici između
rijetkog raslinja iza tenka. Sam kapetan, odjeven u besprijekorno čist
kombinezon na kojem su se još vidjeli pregibi (posljedica dugog ležanja u
intendantskom skladištu), koračao je kroz magičnu polutamu rujanske noći
prema svojim štapskim kolima. Nije primjećivao ništa od poetičnosti ovih
čarobnih pretponoćnih trenutaka i čudne situacije; razmišljao je o tome
kakva je budala bio kad je prije dvije godine, dok mu je pomalo gorjelo pod
petama u Državnom osiguravajućem zavodu, nasjeo primamljivoj ponudi,
napustio zgodno mjesto kadrovika i prijavio se na specijalni desetomjesečni
kurs za brzu proizvodnju tenkovskih specijalista s izgledima na brzo
unapređenje. Tada nije ni sanjao da postoje neke noćne vježbe koje se
izvode iz tjedna u tjedan i po svakom vremenu. Nije imao pojma o čitavom
nizu sličnih neugodnosti. Kad je stigao na stazu, upalio je džepnu bateriju i
pogledao u operacioni plan: 23.30—04.00 ukopavanje i maskiran je
borbenih vozila, 04.30—04.50 priprema za napad, 04.50 početak
artiljerijske pripreme, 05.00 početak napada. Može, prema tome, mirno
odspavati do pola pet. Trebalo bi, naravno, da obilazi posade i nadzire
radove, ali drek! Ugasio je bateriju i skrenuo sa staze prema grmlju, gdje su
stajala maskirana štapska kola. Pred vratima kola je zastao i obratio se svom
pratiocu, pomoćniku za kulturno-odgojni rad, poručniku Hospodinu.
— Slušaj, Hospodine — rekao je — pogledaj malo šta se radi i malo ih
potpraši! Ja idem da odrapim partiju. Ovog tjedna još nijedne noći nisam
pošteno spavao, đavo da ga nosi! U ponedjeljak konferencija o kulturnom
radu, u utorak partijski sastanak do tri ujutro, pa dežurstvo, u srijedu
komandantski dan... Probudi me u četiri, Hospodine!
— Razumijem, druže kapetane! — odgovorio je veselo poručnik
Hospodin i kucnuo potpeticama. Čim su se za kapetanom zatvorila vrata
štapskih kola, otišao je do vozačke kabine i otvorio vrata. Vozač je mirno
spavao za upravljačem. Hospodin ga prodrma i probudi.
— Šta je? — promrmlja vozač pospano.
— Slušaj — reče poručnik — idi pomozi vodniku Smifickom, ima ih
svega četvorica. I dođi da me probudiš u petnaest do četiri!
— U materinu — procijedi nerazumljivo šofer i izvuče se iz kabine. Bio
je još fazan, niti godinu dana u vojsci, i nije znao da pruži jači otpor. Kad se
našao napolju, stresao se od hladnoće. Mali poručnik Hospodin se dotle
hitro popeo na njegovo mjesto u kabini i zatvorio za sobom vrata. Iza
prozora je na trenutak zalepršao rub deke dok se poručnik pakirao u nju.
Vojnik Holeny, vozač, okrenuo se, nabio ruke u džepove i cvokoćući
zubima pošao bez određenog cilja, približno prema sjeveru, do jedne guste
skupine grmlja što se jasno ocrtavala na pozadini, kao realistička kulisa na
sceni amaterskog kazališta. Noćnu tišinu remetilo je samo daleko škripanje
i zveckanje lopata i krampova. Holeny je žurno koračao kroz visoku travu
osjećajući kako mu rosa prodire kroz platnene hlače ljetne uniforme. To ga
je ozlovoljilo još više. Kraj nekog žbunja bila su parkirana štapska kola
političkog odjeljenja i, upravo kad je Holeny naišao, netko je upalio džepnu
bateriju i ispred osvijetljenih vrata zacrnjele su se dvije oficirske kape.
Zatim su zaškripale stepenice, vrata su se otvorila i progutala svjetiljku i
kape.
Kurve, pomislio je Holeny, čovjeka istjeraju na zimu a Sami odlaze na
knjavanje.
Kad se približio mjestu gdje je, prema rasporedu, posada vodnika
Smifickog trebalo da kopa zaklon za srednji tenk, zabrujao je tenkovski
motor i nejasna mrlja za koju je Holeny u noćnoj izmaglici mislio da je
žbunje iznenada se pokrenula. Bio je to tenk. Holeny je razaznao visoko
podignutu cijev topa, ali ona se naglo nagnula naprijed i pokretna mrlja je
utonula u jednolično sivilo izmaglicom obavijene travnate ravnice. Zatim je
motor utihnuo.
Holeny je požurio prema mjestu gdje se odigralo to čudo. I stvarno —
čelični sanduk je počivao kao rukom spušten u prekrasno izveden opkop. S
obje strane uzdizali su se bedemi iskopane gline, a cijev topa stršila je na
propisnoj visini iznad uzorno izrađenog grudobrana. Holeny je osjetio
duboko poštovanje prema posadi koja je, iako oslabljena za jednog čovjeka
(zaradio je triper), uspjela iskopati tako veliku rupu u zemlji za mnogo
kraće vrijeme nego što je to normama propisano.
Prišao je komandiru koji se upravo spuštao s kupole i oslovio ga, pola
drugarski a pola s obaveznim poštovanjem prema podoficiru, koje se ovog
časa nije zasnivalo toliko na subordinaciji koliko na iskrenom divljenju:
— Druže vodniče, poslao me je poručnik Hospodin da vam kao
pomognem u kopanju ... ali vi ste...
— Taj pizdek! — odjeknulo je iz vozačkog otvora i na grudobran se
uzverao krupan vojnik u masnom kombinezonu, s desetarskim trakama na
prsima. — Misli da ćemo se mi tu radi njega prekinuti? Nek’ se popiša sebi
za vrat, budala! — Zatim se obrati komandiru, malo pristojnije: — Pa, šta
kažeš, Danny? Šta sam ti rekao? Zaklon ko za izložbu. Znao sam da ćemo
ga naći. Poznajem ovaj teren ko vlastito govno. Osvajao sam Okrouhlicko
brdo bar petsto puta!
Komandir tenka se osvrnuo.
— Ko bog je, Andeline, samo se nadam da nas neće prokužiti.
— Hoće vraga, prijatelju — reče vozač. — A ako nas i prokuže, fućkam
ti ja na to. Ja sam svoje već odslužio. Nek im rintaju remci, a ne stara garda.
A sad idem na spavanje.
— Čekaj, još da završimo maskiranje, da skinemo vraga s vrata —
viknu za njim komandir.
— Neka to urade Juraj i Holeny, kad ga je Hospodski već poslao.
— Drek! — glasio je odgovor iz kupole. — Baš mi puca neka stvar.
— Ne seri, Jura — reče vozač pedagoški. — I požuri se s tim
maskiranjem!
— Idi u materinu, ostavi me na miru!
 — Slušaj, Jura, ne zajebavaj! Nećeš valjda pustiti starog Stfevličeka da
maskira umjesto tebe.
— Poseremo ti se na maskiranje kolektivno — javi se punilac.
— Ne budali, Jura — naredi konačno komandir. — Moramo nakenjati
nešto preko tenka da nas nepotrebno ne zajebavaju.
Ali punilac izrazi svoj stav jednom jedinom riječju:
— Drek!
Iz unutrašnjosti kupole začu se nov, dubok glas:
— Slušaj, mnogo nam nešto trtariš. Van, i prihvati se posla!
— Jebi se — odgovori punilac. Nakon toga u kupoli je nešto zazvečalo,
kao da je netko udario štapom po limenom loncu. Juraj dreknu:
— Au! Pusti me! Ne seri!
— Slušaj, mali — zagrmi ponovo bas iz kupole — hoćeš maskirati ili
nećeš?
— Idem, idem.
— I da te vidim — reče bas, a punilac se brzo izvuče iz kupole.
Skočio je pravo pred Holenog.
— A sad, momci, načupajte malo trave i otkinite par grančica.
Nabacajte malo na kupolu, malo na grudobran i ništa drugo nije potrebno
— reče komandir.
Holeny se okrenuo a punilac je mrmljajući pošao za njim. Vozač
Stfevliček se popeo na motor tenka, raširio šinjel, legao i umotao se. Kroz
žaluzine strujala je iz motora ugodna toplina. Vozač se ugnijezdio i istog
trena zaspao.
Vodnik Danny Smiricky, komandir tenka, polako je krenuo u obilazak.
Bio je to bojažljiv i zato savjestan čovjek. Prema propisima, bio je
odgovoran za posadu i tenk, i kad bi sad slučajno naišao kapetan ili
politruk, vatru bi izvukao on. Vozač i strijelac spavaju a trebalo bi da vrše
tehnički pregled vozila, a tenk još uopće nije maskiran. A još kad bi neki
širitaš ustanovio da su izvrdali ukopavanje i uvukli se u gotov, stari zaklon,
skriven u grmlju, to više ne bi bila vatra nego vatromet i morali bi kopati
ponovo, pod kontrolom. Stfevliček je, doduše, s apsolutnom sigurnošću
tvrdio da su svi oficiri već legli i odavno hrču, ali vodnik je bio od onih
ljudi koji se boje iznimaka što potvrđuju pravilo.
Otišao je da potraži neko granje za maskiranje. U okolnom žbunju je
otkinuo dvije velike grane i dovukao ih do tenka. Tu je na kupoli već stajao
punilac Juraj Bamza i bacao oko sebe pregršti trave. Holeny je usađivao u
rukohvate i otvore žaluzina neke filigranske grančice. Vodnik je prislonio
grane na prednji oklop kupole. Bilo mu je hladno. Pogledao je na sat.
Petnaest do jedan. Ako odmah prilegne, može odspavati bar tri sata.
Božanstveno! Trebalo bi, naravno, da postavi stražu. Da stražare svi,
smjenjujući se svakih pola sata. Znao je, međutim, da stare lisce Stfevličeka
i Žloudeka neće nagovoriti na takvu besmislicu. Zato je odlučio da tu
dužnost povjeri remcima, razmišljajući ovako: »Ja, kao komandir, imam
nakon završetka ukopavanja pravo na odmor. Oni su dužni da slušaju
naređenja. Izdat ću naređenje i idem spavati. Ako ne budu stražarili nego
spavali, to je njihova stvar. Ako ih netko ulovi, meni ne može ništa. Ako
imam pravo na spavanje, nitko ne može zahtijevati da istovremeno čuvam
stražare.«
— Slušaj, Jura — rekao je — smjenjivat ćete se ti i Holeny.
— Kako smjenjivati?
— Pa, na straži. Na svakog otpada po sat i pol.
— Pišam ja na to.
— Ne lupaj i ne budali. Meni je ostalo još par dana i neću da me uvale u
govna — rekao je strogo vodnik, popeo se na grudobran i uvukao se u tenk
kroz otvor za vozača. »Naređenje sam izdao«, govorio je sam sebi. »Ako ga
ne izvrše, to je njihova stvar. Postupio sam u datoj situaciji točno prema
propisima, vojnički. Po ugledu na druga komandanta.«
Provukao se oprezno kroz uski otvor i spustio se na vozačko sjedište.
Iza njega, na municijskim sanducima, spavao je narednik Žloudek. Vodnik
je napipao osiguravajući vijak poklopca, odvrnuo ga i spustio poklopac u
borbeni položaj. Za svaki slučaj otvorio je procijepe da vidi ako tko naiđe,
uzeo sa susjednog sjedišta Stfevličekov vozački šljem, navukao ga na glavu
da mu služi kao jastuk i udobno se naslonio na kasete za ručne bombe s
lijeve strane i glavni ventil cjevovoda za ventilaciju.
Kroz procijep je provirivala jedna blistava zvijezda, a unutrašnjost tenka
zaudarala je na ulje i naftu. Izvana su dopirali prigušeni udarci krampova
oko susjednih vozila. Ondje se još radi. Vodnik je zavukao šake ispod
pazuha da ih zagrije, i zagledao se u zvijezdu. Sanjario je tako dok ga nije
svladao drijemež, i u slatkoj polusvijesti još je pomislio na to kako mora što
prije otići fotografu u Okrouhlicama i slikati se. Fotograf posjeduje vlastiti
šljem kakve nose tenkisti. Lizetki bi se fotografija sa šljemom sigurno
svidjela. Zbijala bi šale na njegov račun. Ali morat će to učiniti što prije,
jer... Gore na kupoli punilac je rekao svom drugu: — Ah, poserimo se već
jednom na sve to! — Čulo se struganje okovanih cokula po željeznom
stropu, zazvonio je oklop i zapucketala mreža iznad žaluzina na motoru.
»Legli su da spavaju«, pomislio je vodnik u polusnu. »A ja sam im izdao
propisno naređenje, i imam pravo da spavam.« Osjetio je neugodan pritisak
u krstima od pištolja na opasaču, pa ga je povukao naprijed, na trbuh. Da je
slučajno rat, sigurno ne bi mogli spavati jer bi imali pune gaće. Mogao je
sasvim lijepo da sebi dočara taj strah. Strah tenkovskih posada za koje su
vojni statističari izračunali da im je vijek u borbi svega četiri minute. Ali
rata neće biti. Možda hoće, a možda i neće.
Vjerojatno će ga ipak biti, ispravio se, ali tonući u san bio je još svjestan
samo toga da će ubrzo u civil. Stigao je i da pomisli na to kako ne zna šta će
tada raditi, na neosvojivu Lizetku, i da se upita hoće li mu rodica Alena
osigurati ono namještenje u Pragu.
Zaspao je točno u jedan. U to vrijeme kapetan Matka, ispružen na
udobnom ležaju u štapskim kolima, već je odavno spavao snom pravednika
(prema operacionom planu vježbe, obavljao je kontrolu ukopavanja vozila);
spavao je i načelnik odjela za kulturno-odgojni rad Sedmog oklopnog
bataljona, poručnik Hospodin, u vozačkoj kabini tatre (agitacioni rad s
posadama na temu »Ispunjavanje normi zemljanih radova — naš doprinos
borbi za mir«); nakon malo preteške večere, na ležaju u svojim štapskim
kolima nemirno se prevrtao pomoćnik komandanta za politički rad
natporučnik Ružička, mučen teškim snovima (kontrola rada četnih agitatora
među posadama), a načelnik štaba, natporučnik Pinkas, pokušavao je smriti
neposlušne živce dozama somnifera i otjerati iz misli sliku svoje supruge
Janinke kako spava sama u praznom stanu, ili možda nije sama i ne spava...
(provjera u kojoj su mjeri komandiri vodova upoznati s borbenom
situacijom, kontrola njihovih vatrenih planova). U drugoj tatri, pod
rastegnutom ceradom, spavali su kao klade i trojica komandira četa
(kontrola aktivnosti posada); samo četvrti komandir, ambiciozni poručnik
Hezky, na koga je zbog njegove revnosti kapetan Matka imao poseban pik,
obavljao je pošteno dužnosti propisane operacionim planom, pa čak je — na
malu radost potčinjenih vojnika — i pomagao u kopanju neke žalosne
imitacije tenkovskog opkopa posadi vodnika Vytahlog, koja se u tom času
sastojala od svega dvojice ljudi (ostali su sjedili u zatvoru). Ali to njegovo
zalaganje vidio je od pretpostavljenih samo gospodin Bog, a njegovo
postojanje vojne vlasti nisu priznavale.
 Oko dva poslije ponoći utihnuli su i posljednji udarci krampova i lopata.
Umor je bio jači i od ambicije poručnika Hezkog. Tu i tamo na trenutak bi
zagrmio poneki motor, i tenkovi su se jedan za drugim uvlačili u plitke jame
koje je trebalo da predstavljaju opkope, gnijezdeći se u njima kao kvočke.
Oko podnožja Okrouhlickog brda zavladala je potpuna, savršeno
propisna tišina. To zatišje je obasjavao mjesec zrakama filtriranim kroz
noćnu izmaglicu koje su svjetlucale na metalnim glavama tenkova. U njima
su spavali vojnici elitne jedinice i sanjali o prostranoj i sunčanoj oblasti
života što se zove »za par dana«.

I tako se dogodilo da se, kad je iz jutarnje magle izronio džip s

oznakama štaba divizije, pred očima majora Borovičke — zvanog »Mali
Đavo« — pojavila idilična, realistička slika predjela s tenkovima. Ležali su
kao presiti veprovi u plitkim jamama, a jutarnji povjetarac se veselo
poigravao pregrštima trave i rijetkim grančicama zataknutim tu i tamo oko
rukohvata i poklopaca. Srce malog majora je zaigralo od radosti jer mu se,
eto, pružila izvanredna prilika da pokaže šta je i tko je. Oštrim glasom
naredio je vozaču da zaustavi, a zatim bodro iskočio iz džipa i, vojnički
odsječno izbacujući nožice u nalaštenim čizmama, požurio prema dobro
vidljivim štapskim kolima.
U čitavom podnožju Okrouhlickog brda vladala je ugodna tišina; nije je
remetilo čak ni cvrkutanje ptica jer ptice većinom nisu čekale da, kao
pripadnici Sedmog oklopnog bataljona, dobiju službenu otpusnicu već su
nedisciplinirano odletjele na jug mnogo ranije. Koračajući kroz rosnu travu,
major Borovička je stigao do štapskih kola i s naporom se podigao na
papučicu vozačke kabine. Zavirio je unutra i na licu mu je zatitrao radostan
osmijeh. Ugledao je na sjedištu poručnika Hospodina, tako zapakiranog u
državnu deku da su mu iz nje virili samo nos i neobrijana brada: Mali major
je neko vrijeme balansirao na papučici, a onda je zadovoljno zafrktao i
osvrnuo se. U prvom trenutku htio je da skoči, ali kad je ugledao gotovo
metar duboki ponor ispod sebe, odlučio se za malo sigurniji postupak.
Držeći se čvrsto za ručicu vrata, savio je desnu nogu u koljenu tako da su
šavovi tijesnih hlača opasno zapucketali. Uzalud je, međutim, lijevom
nogom tražio sigurnu majčicu zemlju. Da stvar bude gora, u jednom
trenutku kliznula mu je desna noga pa je bolno udario unutrašnjom stranom
butine u papučicu i tiho zajaukao. Neko vrijeme je ostao nepokretan, ljutit,
u tom neugodnom položaju, a zatim se s velikim naporom ponovo podigao
na papučicu. Tu se oprezno okrenuo tako da je sad stajao leđima prema
kabini. Pokretom koji je odražavao visok stupanj promišljenosti, polako je
spustio stražnjicu do peta na papučici, sjeo, neko vrijeme mračno zurio u
dubinu pod sobom i konačno stisnuo zube i skočio. Dočekao se na sve četiri
i kapa mu je kliznula na čelo. Brzo je ustao, popravio svoj vojnički izgled i
s pobjedničkim, krvožednim osmijehom krenuo prema stepenicama
štapskih kola. Popeo se uz njih, otvorio vrata i ušao.
U kolima je vladala zagušljiva sparina, zasićena zadahom ovčjih koža,
znoja, duhanskog dima i ustajalog piva. U tom ozonu, ispružen na ležaj u,
glasno je hrkao kapetan Matka. U toku noći se očito sve više raskomoćivao.
Na jednom kraju ležaja provirivale su ispod bunde prljave čarape, a na
drugom je svjetlucalo kapetanovo opaljeno lice. Jedna je čizma stajala na
podu a druga ležala na stoliću za karte ispod zamračenog prozora.
Mali major je neko vrijeme uživao u toj rajskoj sceni, a onda je zauzeo
stav mirno, prsa isturio tako da mu se dupence oštro ocrtalo pod zategnutim
jahačkim hlačama i otvorio usta. Nasmijani general koji se upravo spremao
da odlikuje pukovnika Matku ordenom Kutuzova, također je otvorio usta,
ali je umjesto pohvale iznenada vrisnuo tankim, neugodnim glasom: —
Diž’ se! Kapetan Matka, obavijen dimom koji je kuljao iz zapaljenih
američkih tenkova, skočio je i uspravio se što je brže mogao, i zaprepašteno
pogledao generala. Generalovo se lice postepeno pretopilo u dobro poznatu
njušku Malog Đavola.
— Druže kapetane, sada je nula četiri četrdeset pet — izrecitirao je mali
major satanskim glasom. — Vaša aktivnost?
Kapetan se zagrcnuo. U njegovoj glavi odlomci sna i surova stvarnost
miješali su se u neke sasvim nevjerojatne slike. Najprije je htio da podnese
raport o pobjedonosnom ishodu okršaja s prethodnicom američkih oklopnih
snaga, a onda se sjetio operacionog plana. Mehanički je zavukao ruku u
džep hlača, a onda je postao svjestan da prema propisima mora sve znati
napamet. U glavi mu se odjednom razbistrilo. Nula četiri četrdeset pet. Ta to
je u svim operacionim planovima koji su mu ikad došli u ruke bilo isto —
to jest prepisano iz nekog prastarog operacionog plana vježbe na temu
»Oklopni bataljon u napadu na žurno izgrađeni neprijateljski položaj, s
materijalom«. Zato je odsječno odgovorio:
— Priprema za napad. Upravo provjeravam da li su ...— Zastao je, jer
mu je iznenada sinulo da ništa ne provjerava. Major ga je, uostalom, sam
prekinuo:
 — Kad možemo reći da je bataljon u punoj borbenoj spremnosti?
Kapetan se borio da povrati dah. Ostaci herojskog sna su se rasplinuli a
opojni miris bitke ispario. Postao je potpuno svjestan činjenice da je
petnaest do pet i da stoji u svojim štapskim kolima pred ljudožderom po
imenu Borovička, koji ga je ulovio pri izvođenju spavanja. Osjećao se kao
zec u čeljustima hijene. Počeo je mehanički verglati očenaš pravila službe:
— Oklopni bataljon je u punoj borbenoj gotovosti ako se sva vozila i
njihove posade nalaze u stanju pune borbene gotovosti, to jest ako su sve
posade kompletne i u dobrom zdravstvenom stanju, ako se u svakom tenku
nalazi propisani bojni komplet municije, pogonskih sredstava, maziva i
namirnica, ako su oružja propisno rektificirana i dekon...
— A obuća? — zameketa major.
— Obuća?
— Obuća — ponovi tvrdoglavo patuljak.
— Ne razumijem, druže majore...
— Obuća. Obična vojnička obuća — reče Mali Đavo sarkastično.
Matka je oborio pogled, ugledao svoje noge u čarapama i osjetio kako ga
oblijeva znoj.
— Druže majore — poče, ali mali oficir ga prekinu i, zlurado sijevajući
očima, nastavi s uživanjem da ga riba:
— Kako vi to uopće zamišljate? — meketao je glasom uškopljenika. —
Šta ovo treba da znači? Ovako vi izvodite obuku? Ne znate da je
obučavanje ljudstva vaš mirnodopski borbeni zadatak u obrani domovine?
Prema operacionom planu, trebalo je da provjeravate jesu li vozila propisno
ukopana, jesu li posade u punoj borbenoj gotovosti... a vi ovdje hrčete! Javit
ćete se na raport komandantu divizije, je li vam jasno?
— Druže majore — skupio je hrabrost kapetan Matka.
— Šutite! Znate li šta je to naređenje? Ništa vas nisam pitao! I vi treba
da budete primjer svojim vojnicima kako se izvršavaju naređenja? A onda
se još čudite što oni ne ispunjavaju svoje obaveze! Stidite se!
Kapetan Matka je stajao u najstrožem stavu mirno, iako je u njemu sve
kuhalo.
Major je energičnim pokretom podigao lijevu ruku i povukao kožnu
rukavicu dok se nije pojavio velik švicarski sat.
— Sada je nula četiri četrdeset osam. Naređujem da se trenutak H
pomakne za deset minuta. Vaš bataljon će krenuti u napad točno u nula pet i
deset. Odstupite!
 — Razumijem! — Matka je pokušao da se okrene nalijevo krug, ali to
ga je podsjetilo na to da nije propisno obučen. Osvrnuo se, pokunjeno
pokupio jednu čizmu s mape a drugu s poda i počeo ih nazuvati. Mali Đavo
ga je podrugljivo promatrao i nije propustio da mu dobaci još jednu
primjedbu:
— Da vam se ovo dogodilo u borbi, druže kapetane, dospjeli biste pred
ratni sud!
— Tako je, druže majore — potvrdi Matka odlučno i istrča iz kola.
Čim se našao napolju, zaurla:
— Vojnik Holeny! Ovamo!
Njegov bikovski glas se, međutim, nemoćno rasplinuo u idiličnoj tišini
jesenjeg jutra. Na vratima štapskih kola pojavi se major Borovička i ledeno
reče:
— Vaš vozač nije tu, druže kapetane: — Nasmija se, što je zvučalo kao
da netko struže nožem po limenom loncu, i sve to okruni vicom: —
Vjerojatno je dezertirao neprijatelju.
Matka je pocrvenio i nezgrapnim kasom potrčao prema drugim
štapskim kolima, parkiranim nekih pedeset metara dalje. Uz put je na brzinu
preturao po glavi razne praktične mjere, ali misli su mu prekidale provale
ogorčenja i bespomoćnog bijesa, usmjerenog i protiv Malog Đavola i protiv
pripadnika vlastitog oficirskog zbora, a posebno, kao i uvijek, protiv njega
samog — što je mogao biti takva volina te nije ostao u toploj kancelariji
kadrovskog odjeljenja Osiguravajućeg zavoda.
Stigao je trčeći do štapskih kola i provalio u njih kao topovska granata.
Kako je i pretpostavljao, natporučnik Pinkas i natporučnik Ružička ležali su
pod krznenom bundom kao buzoranti.
— Diž’ se! — zaurlao je i, čim su skočili, počeo je provoditi naređenje
majora Borovičke. — Kako vi to zamišljate! Zar je to za vas priprema za
napad? Gdje su vam komandiri četa? Gdje je artiljerijska priprema? Već je
nula četiri pedeset! Treba da počne!
Oficiri su očajnički žmirkali u njega.
— Za ovo ćete povući posljedice! Poslije vježbe javite mi se na raport.
Naređujem da se trenutak H pomakne na nula pet deset. U nula pet deset
hoću da vidim kako bataljon kreće na juriš! Druže natporučniče, smjesta
sazovite komandire četa! A vi pronađite vojnika Holenog! Odstupite!
Natporučnici su iskočili iz kola. Kapetan je teturajući krenuo za njima, a
kad je bacio pogled prema svojim kolima, ugledao je svog načelnika za
kulturno-odgojni rad kako stoji u stavu mirno pred zapjenjenim majorom.
Nije, međutim, imao vremena da kako bi trebalo uživa u toj, makar i slaboj
zadovoljštini. Žurno je otvorio vrata vozačke kabine, prodrmao šofera koji
se upravo budio, a već u slijedećem djeliću sekunde šofer je trčećim
korakom hitao prema najbližem opkopu, s tajnim naređenjem da probudi
posade tenkova koje su se pripremale za juriš. Pri tom je i kapetana, i svoju
misiju, i sve ostalo spominjao izrazima koji se ne mogu naći u standardnim
rječnicima.
Posada vodnika Smifickog primila je po kuriru upućenu vijest s
krajnjim nepovjerenjem.
— A šta je s klopom? — dočekao je jutro narednik Žloudek, pogledao
na sat i dodao: — Jebi ga, već je pet. Već je trebalo da budemo u govnima.
Pored njega se iz vozačkog prostora provlačio u kupolu vodnik
Smificky. Sjeo je uz radio-prijemnik i počeo nervozno navlačiti šljem.
Žloudek je pratio njegovu aktivnost s prijezirom dostojnim iskusna vojnika.
— Nek ide u dupe, ja ovo ne znam naštimati — uzdahnuo je vodnik i
počeo smušeno okretati dugmad na aparatu.
— Jebi ga — reče Žloudek. — Ionako od veze neće biti ništa.
Vodnik je ipak nastavio okretati dugmad predajnika. »Uspjeli smo
odspavati«, mislio je. »Juraj je imao naređenje da me probudi, ali to nije
učinio. A sad moram nekako uspostaviti vezu, jer me inače ni bog neće
spasiti.«
— Jesam li vam rekao, drugovi moji — javio se odnekud s motora
Andelin Stfevliček. Stajao je na tenku i radoznalo gledao šta se događa oko
štapskih kola. — Stari Matko je zaspo a stari Ružička isto tako.
Vodnik je digao ruke od pokušaja da uspostavi vezu, i prebacio se na
komandirsko mjesto u kupoli. Oko štapskih kola motala se grupa oficira i
smušeno su trčkarali kuriri. Čitavu tu zbrku očito je izazvalo približavanje
jednog veoma sitnog oficira.
— Gospodo, tu je i Borovička!
— Mali Đavo? — upita zadovoljno Stfevliček. — Sad će širitaši osjetiti
kako je kad gori pod guzicom.
— Andčline, upadaj unutra! — doviknu mu vodnik. — Još će neka
budala da nas zajebava zbog toga.
— Ne boj se, Danny — odgovori Andelin. — Starog Stfevličeka mogu
svi poljubiti u dupe.
 »Starog Stfevličeka«, pomislio je vodnik. »Nitko od njih ne shvaća da
sam na kraju krajeva ja odgovoran za njihove ispade i da ću ja ispaštati
zbog njih.«
Stfevliček je polako obišao oko tenka i bez žurbe se uvukao u vozački
prostor. Vodnik je primijetio da na hladnom motoru još spava punilac
Bamza.
— Jura! Smjesta se diži i upadaj unutra!
— Ostavi me na miru!
— Jura, ne seri nego upadaj!
— Ostavi me na miru, kažem ti!
— Ne pravi gluposti, do đavola! Borovička je ovdje!
— Nek se jebe! — rekao je Bamza ali je ustao, protegnuo se i zijevnuo.
U tenku je, ispod vodnika, bio još i narednik Žloudek, koji se u
međuvremenu ponovo udobno smjestio na kasetama. Vodnik je pogledao
naokolo. Iz kupole susjednog tenka, koji je stajao oko petnaest metara lijevo
od njih, izronila je do pasa visoka figura vodnika Soudeka.
— Josefe! — viknuo je vodnik. — Imaš li vezu?
— Imam vraga — rekao je prkosno vodnik Soudek. — Kod mene ti je
ovdje sve razjebano. Puca mi prsluk!
U tom trenutku dotrčao je do tenka kurir.
— Ako ne budete mogli uspostaviti vezu, samo pratite šta radi
komandant bataljona i radite isto. Kaže da je najvažnije da strijelci što više
rade s topovima, Mali Đavo posebno pazi na to. Pokret je na crvenu, napad
neprijateljskih tenkova na žutu, a kraj vježbe na zelenu. A sad još treba da
dotjerate maskiranje jer će Đavo doći da pogleda!
— Kod nas je ko bog — rekao je Bamza i sjeo u otvor za punioca.
Morao je, međutim, odmah izvući noge jer se iz otvora pojavila glava
narednika Žloudeka.
— Šta rade?
— Nešto se kao savjetuju — reče vodnik.
— Drek se savjetuju! To ih Mali Đavo jebe — reče narednik.

Tako je zaista i bilo. U tom trenutku Mali Đavo je držao propovijed

oficirima bataljona, nabrajajući sistematski sve propuste i nedostatke koje je
primijetio u dosadašnjem toku završne vježbe na kraju nastavne godine. Tih
nedostataka bilo je i previše. Dok im je tako govorio, Mali Đavo se u sebi
divio vlastitoj sistematičnosti i poznavanju teorije i prakse tenkovskih borbi.
Osjećao se pred njima kao stari frontovski borac. To ga je ispunilo
neizmjernim zadovoljstvom. Znao je koliko ga svi mrze, a kako su sitni
pred njim. Osjećao se sasvim sigurno u oklopu kojim ga je štitila vojnička
disciplina i subordinacija. Oni moraju stajati mirno, a on ih može po volji
zajebavati. Mogu misliti što god hoće, a on im može reći što mu god padne
na pamet. Na svijetu nikad nije postojalo ništa savršenije od toga.
Uživanje koje ga je ispunjavalo dok je stajao i istresao se na
natporučnike i kapetane bilo je kvalitativno na višem stupnju nego ono što
ga je osjećao nekad davno, prije rata, kada je kao aktivni narednik
Borovička utjerivao u red lijene remce u intendantskom skladištu. Odavno
je prošao trenutak H, odavno su ispuzali na kupole tenkova i najtvrđi
spavači i s neskrivenim zanimanjem promatrali grupu oficira u stavu mirno
usred koje je poskakivao zajapureni pjetlić. Probudili su se čak i vojnici iz
zaštitnice, razmješteni po vrhovima Okrouhlickog brda, i markirači
neprijateljskih tenkova raspoređeni nešto dalje na terenu, prema selu
Kostelec, i pitali se zašto napad još nije počeo, i da ga slučajno nisu
prespavali. A major Borovička je sjeckao i sjeckao svoje oficire, tako da se
činilo da će po inerciji isjeckati i samog sebe. Svi su redom dobivali svoje
— potporučnici, poručnici, natporučnici i aspiranti. Ambiciozni poručnik
Hezky imao je dojam da se svijet ruši oko njega. (Toliko toga je propustio
da uradi, toliko toga je uradio pogrešno!) Bojažljivi vodnik-aspirant Sliva se
tresao od straha, drski zastavnik-aspirant Dvorak jedva se savladavao da ne
prasne u smijeh. Ravnodušni poručnik Grünlich je mrzovoljno razmišljao o
nezadovoljavajućem stanju svog nepristojno glasnog želuca, a neupadljivi
poručnik Šlajs zabrinuto je razmišljao o nezadovoljavajućoj kvaliteti
opkopa koje je izradila njegova četa. Poručnik tehničke službe Kamen,
krupan i grub čovjek, mislio je: »Poljubi nas već jednom u dupe, budalo!«
dok se intendantski poručnik Tylš u sebi molio da se majorčić ne sjeti
doručka koji je trebalo da stigne u pola pet, i ne upita šta je s tim doručkom,
jer on o tome pojma nije imao.
Konačno je i major Borovička odgudio svoje i pozvao okupljene oficire
da pođu za njim. Odgađanje trenutka H na neodređeno vrijeme obećavalo je
da će predstojeći napad biti izveden pri punoj dnevnoj svjetlosti, dakle u
uvjetima idealne vidljivosti svih grešaka i propusta koje će vojnici Sedmog
oklopnog bataljona ovom zgodom još načiniti. Jedan za drugim, formirajući
dug rep, oficiri su krenuli za majorom. Jutarnju tišinu razbila je salva
zvonkih, metalnih udaraca kad su posade tenkova počele zatvarati
poklopce, izolirajući se tako od svijeta u kojem je trenutno bjesnio Mali
Đavo.
Svita je stigla do prvog tenka. Stajao je u plitkoj udubini okruženoj
niskim nasipom od ilovače kakve grade djeca kad se igraju na pijesku
poslije kiše. Na oklopu se tu i tamo mogla vidjeti po neka vlat trave.
— Čije je ovo vozilo? — zameketao je mali major.
Jedan od komandira četa, neupadljivi poručnik Šlajs,
sastavio je pete, isprsio se i zapjevao:
— Vozilo pripada mojoj četi. Prvoj četi Sedmog oklopnog bataljona.
Komandir čete, poručnik Šlajs!
Major ga je prostrijelio pogledom,:
— Jeste li kontrolirali stanje zemljanih radova?
— Jesam, druže majore.
Lice Malog Đavola ostalo je nepomično.
— Jeste li provjerili kvalitetu maskiranja?
— Jesam, druže majore. — U poručnikovom glasu pojavio se prizvuk
tuge.
Major se obuhvatio pogledom rezultate obiju spomenutih djelatnosti.
Njegov primjer je slijedila čitava grupa. Bilo je očito da su kriteriji
poručnika Šlajsa prilično blagi.
Kapetan Matka je pokušao pokazati svoj autoritet.
— Druže poručniče — rekao je ljutito — i vi ovo nazivate...
Ali Đavo ga prekinu:
— Dosta, druže kapetane! Nisam vam dao odobrenje da govorite —
rekao je, a onda se opet obratio nesretnom Slajsu: — I provjerili ste u kojoj
su mjeri vaše posade upoznate sa situacijom, naredbama i borbenim
zadatkom?
Poručnik Šlajs je pokušao da se nekako izvuče:
— Samo štih probom, druže majore.
— Jeste li provjerili posadu ovog tenka?
— Nisam, druže majore — rekao je Šlajs, još uvijek u nadi da će se tim
trikom nekako izvući iz dreka.
— Ali izdali ste odgovarajuća naređenja komandirima vodova?
— Jesam, druže majore.
— I uvjerili ste se da su ih komadiri vodova prenijeli komandirima
tenkova?
 Neumoljiva dedukcija vojničkog načina mišljenja nije ostavljala
nikakvu mogućnost za izvrdavanje. Šlajs se pomirio sa sudbinom.
— Jesam, druže majore.
— Ispitajte onda komandira ovog tenka!
Mali Đavo je izbacio posljednji adut i gurnuo ruke u džepove. On je to
mogao uraditi. Ostali nisu smjeli.
— Razumijem — rekao je poručnik Šlajs tužno i polako, kao da želi
dobiti na vremenu, i prišao bliže tenku. Svi poklopci bili su spušteni u
borbeni položaj. Samo to je bilo potpuno u redu. U tenku je vladala tišina,
kao da u njemu nema nikoga.
— Vodnik Soudek! — viknu poručnik Šlajs.
— Ovdje! — odjeknu muklo iz unutrašnjosti čeličnog vozila.
— Ovamo!
— Razumijem! — Poklopac na komandirskom tornju se podigao i
snažna bravarska ruka odbacila ga je jednim pokretom u osigurani položaj.
Za rukom je izronila zaštitna kaciga, uokvirujući preplanulo lice seoskog
klipana. Vodnik Soudek se polako izvukao iz otvora, sjeo na rub kupole i
vješto kliznuo na zemlju. Zauzeo je pred poručnikom nonšalantni stav
tipičan za starog vojnika.
Mali major je zakreštao.
— Ostav! Druže vodniče, zar se tako izlazi iz tenka? Ostav i ponovite
radnju!
Tenkist, krupan seoski momak, odmjerio je majora prijezirnim
pogledom, ali nije rekao ništa. Okrenuo se i popeo na kupolu.
— Pentrate se kao u usporenom filmu! — vrištao je mali major. — Sve
mi se čini da ćete u nedjelju vježbati ulaženje i izlaženje iz tenka! Šta vi
mislite, ako ste već odslužili rok, da vam se više ništa ne može dogoditi?
Vodnik Soudek se, sjedeći na kupoli, tupo zagledao u majora.
— Uđite! Zatvorite poklopac i, na komandu »Izlazi!«, otvorite poklopac
i skočite s kupole! Skočite, jeste li razumjeli? Nemojte puzati nego skočite!
— Svuda je kamenje — promrmljao je Soudek. — Ne bih volio da u
posljednji čas slomim nogu.
Major je pocrvenio.
— Dosta! Zar ne znate šta je naređenje? O naređenju se ne diskutira!
Ako treba da slomite nogu, slomit ćete je i gotovo! Na izvršenje!
Soudek se okrenuo i uvukao se u otvor. Nije odmah uspio spustiti
poklopac, što je Malog Đavola još više razdražilo.
 — Življe, življe, zar niste čuli šta vam je rečeno?
— Kad je ovo sve razjebano...
— Kako to razgovarate sa mnom? — ciknu major, ali u tom trenutku
poklopac se sa treskom spusti. Major se okrenuo Šlajsu koji se u
međuvremenu povukao u pozadinu i šutio kao zaliven. — Disciplina, druže
poručniče, disciplina! — rekao je, pedagoški klimajući glavom. — Izdajte
komandu da... ne, izdajte komandu da čitava posada napusti tenk.
— Razumijem! — rekao je odlučno poručnik Šlajs i namrštio se. Prišao
je tenku i viknuo: — Posada — izlaz’!
Nekoliko trenutaka nije se dogodilo ništa, a onda su se odjednom
otvorili svi poklopci. Iznad komandirskog tornjića zablistalo je Soudekovo
lice, od napora još tamnije nego obično. Odmah nakon toga njegovo, kao u
gorile krupno tijelo spustilo se majmunskim skokom kao sjena anđela
osvete direktno na majora. Major je izmakao u posljednji čas ali se spotakao
o iskopanu ilovaču. Na sreću, kapetan Matka bio je na oprezu i galantno ga
zadržao da ne padne.
— Kako to skačete? Jeste li slijepi? — vrisnuo je Mali Đavo. Trebalo
mu je dosta vremena da ponovo dođe k sebi, pa nije primijetio kako se
vozač Desider Kobliha ležerno i sasvim nepropisno izvlači iz tenka.
Nakon toga posada se manje-više spremno postrojila ispred tenka,
propisnim redoslijedom: komandir, vozač, pomoćnik vozača, punilac i
konačno strijelac. Zloslutno skupljenih obrva, major je izdao poručniku
Šlajsu naređenje da provjeri kako je punilac, vojnik Mengele, upoznat s
položajem vlastitih jedinica i položajem neprijatelja.
Izabrao je punioca jer je pretpostavljao da je ovaj najmanje informiran o
svemu tome.
Kako se pokazalo, njegova pretpostavka bila je točna. Poručniku Slajsu,
koji je o neprijateljskim snagama imao, na nesreću, također samo
neodređene predodžbe, a o vlastitoj situaciji znao samo toliko da je sasvim
nezavidna, nije preostalo ništa drugo nego da zauzme propisan stav i
bezlično oslovi vojnika Mengelea. Izraz na vojnikovu licu govorio je
sasvim jasno o njegovu potpunom prijeziru prema svemu što se tu događa, a
njegovo držanje, s druge strane, nije ničim pokazivao (bar sa stajališta
vojno-pedagoške teorije) da je preturio preko glave već trideset mjeseci
službe u vojsci.
— Druže vojniče, gdje se nalazi neprijatelj?
 Prijezir na licu vojnika Mengelea dostigao je maksimum koncentracije.
Lijeno je pokazao rukom u nekom neodređenom smjeru, nekud prema
Okrouhlickom brdu, i rekao:
— Neprijatelj se nalazi... ondje.
— Opišite situaciju malo detaljnije — poticao ga je poručnik Šlajs.
— Nalazi se na Okrouhlickom brdu.
— Pravilno — izjavio je poručnik. — A gdje se nalazimo mi?
— Mi se nalazimo ispod Okrouhlickog brda — rekao je Mengele. Sve
dosad pokazao se neočekivano dobro obaviješten.
— Kakve su naše snage?
— Naše snage iznose otprilike jedan oklopni bataljon.
— Kako to otprilike? — zameketa Mali Đavo. — Kako to otprilike,
druže vojniče? Zar ne znate kakvoj jedinici pripadate?
Mengele je, nimalo pokoleban, izjavio da zna.
— Pa, kako onda otprilike?
— Nisam upoznat sa gubicima u toku prethodnih operacija — reče
sasvim ozbiljno Mengele.
Major, već siguran u uspjeh, bio je ovim odgovorom sasvim izbačen iz
kolosijeka. Iz otvorenih usta mu se oteo samo kratak, neodređen uzvik,
nešto kao puff... i na trenutak je zavladala tišina. Poručnik Šlajs je nastojao
da se drži neutralno. Tek nakon duže stanke, major je uspio da povrati moć
govora, pa je rekao:
— Nastavite, druže poručniče!
Poručnik Šlajs se na to opet obrati Mengeleu. Mengele ga je uljudno
posmatrao. Bio je to dobričina i iskreno se trudio da pomogne svom
komandiru. Nije, međutim, ništa znao. Poručnik je razmišljao kako da
formulira pitanje da iz njega bude jasno kako treba odgovoriti. Ubrzo se,
međutim, uvjerio da je to iznad njegovih mogućnosti, naprosto zato što o
taktičkoj situaciji nema mnogo jasnije predodžbe nego njegov podređeni.
— Druže vojniče — počeo je vrlo široko — kakve su snage
neprijatelja?
Mengele se uzvrtio.
— Neprijateljske snage iznose jedan pješadijski puk.
Šlajs je iskosa pogledao Malog Đavola, ali ovaj je šutio.
Ili je odgovor bio točan, ili ni on nije znao. Ovo drugo bilo je
vjerojatnije.
 Poručnik se upravo spremio da postavi slijedeće pitanje kad je stigla
nova nevolja odakle je nitko nije očekivao.
— Ispravite ga, druže naredniče — začuo se glas kapetana Matke.
Nekako je uspio da u tajnosti zaviri u konspekt operacionog plana, pa je
iskoristio priliku da se pokaže. Za to ga je ubrzo stigla zaslužena kazna. —
Vi... — počeo je, a onda užasnut zastao jer je iznenada postao svjestan da se
ne može sjetiti narednikova imena koje je, kao komandant bataljona, morao
znati. — Vi... s tim brčićima!
Označeni đikoš je sastavio pete.
— Narednik Vejvoda — predstavio se, ali ni slova više od toga.
Poručnik Šlajs je ponovo zauzeo neutralno držanje.
— Dakle? — poticao je kapetan Matka narednika. Vratilo mu se
samopouzdanje jer ga Mali Đavo ovog puta nije prekinuo. — Kakve se
neprijateljske snage nalaze pred vama?
Elegantni narednik je oklijevao.
— Neprijateljske snage koje se nalaze... — Zatim je skupio hrabrost i
odlučno izjavio: — Neprijateljske snage iznose dva pješadijska puka!
Kapetan Matka, s licem poput kamena (bilo je previše ugojeno da bi se
moglo nazvati kamenim), obratio se nakon toga slijedećem članu posade.
— Druže kaplare?
Pomoćnik vozača, kaplar Lakatoš, kome se kapetan Matka obratio,
najprije je kucnuo petama a onda uzviknuo jasnim, prodornim glasom:
— Kaplar Lakatoš!
Rekavši to, ušutio je.
— Da čujemo! — navaljivao je Matka.
— Sovražnik se nahaja... — Lakatoš nije ni pokušao prigušiti glas nego
je urlao kao da čita molitvu na procesiji — sovražnik se nahaja... v moči
od... — Uslijedila je duga stanka.
— Tri... — suflirao mu je pakosno kapetan.
Lakatoš je to odmah preveo:
— Tri...
— Specijalna...
— Specijalna...
— Moto-mehanizirana...
— Moto-mehanizirana...
— Kemijsko-biološka...
Ali Lakatoš to više nije znao prevesti.
 — Dakle... kemijsko-biološka... — ponovio je kapetan.
Lice mladog Slovaka raširilo se u osmijeh pun molbe za oproštenje.
Zatim je, glasno koliko to ljudski glas dopušta, kao da mu je to sasvim
svejedno (a i bilo mu je svejedno), rekao:
— Ne znam, tovariš kapetan...
Slijedila je klasična vojnička superrečenica:
— Kako je to moguće?
— Pozabol sem — odgovorio je Lakatoš gotovo veselo.
Ovakva istinoljubivost nije, međutim, naišla na razumijevanje
komandanta.
— Pozabol! — zaurlao je i obratio se ostalim članovima posade. — Tko
od vas zna kakve su neprijateljske snage?
Posada je stajala i promatrala ga miroljubivo. Kapetan je osjetio kako ga
oblijeva val vrućine. Sinulo mu je da u svom nastojanju da zablista pred
Malim Đavolom svojom komandantskom odlučnošću zaboravio podatke
koje je pročitao neprimijećeno zavirivši u operacioni plan. Dao je znak
poručniku Slajsu da nastavi, ali ovaj je samo nezainteresirano gledao u
svoju posadu. Pogledao je majora, ali na licu štapskog oficira vidio se samo
uobičajen izraz trajne mrzovolje i neskrivene zluradosti. Kapetan je brzo
razmišljao kakvim bi vješto formuliranim pitanjem mogao prikriti činjenicu
da jedinica pod njegovom komandom ne poznaje snagu neprijatelja, i
istovremeno izbjeći katastrofu do koje bi došlo kad bi morao objelodaniti
svoje znanje u tom smislu. Zbunjen, okrenuo se oficirskom koru koji se
polako, neprimjetno koncentrirao iza njegovih leđa. Primijetio je kako se
ruka ambicioznog poručnika Hezkog trza, i već je htio da ga prozove, ali je
snagom volje skrenuo pogled. Ta ne može pred ljudstvom propitivati svoj
štab.
Spasio ga je uplašeni vodnik-aspirant Sliva, koji se sam prijavio.
— Neprijateljske snage sastoje se približno od dva pješadijska bataljona
— recitirao je tečno — pojačana četom tenkova, s podrškom dvije baterije
topova. Raspoređene su na liniji šuma Jablko — počeo je mahati rukama u
raznim pravcima — triangulaciona točka — kota dvije stotine petnaest —
šuma Bumbal...
— Dosta! — prekinuo ga je Đavo. — Nastavite vi, druže stariji
vodniče!
Stariji vodnik Barak se uplašeno trgao, ali je nastavio?
— Šuma Bumbal — rekao je odlučno — šuma Bumbal...
 — Lutao je pogledom po Okrouhlickom brdu. — Šuma Zadru... šuma...
šuma...
— Bit će dovoljno — rekao je Đavo mirno.— Sada vi, druže vodniče —
prostrijelio je pogledom Soudeka. Recite nam koja su neprijateljska vatrena
sredstva otkrivena izviđanjem?
— Izviđanjem su otkrivena slijedeća neprijateljska vatrena sredstva... —
Soudek se nakašlja da pročisti grlo, pokušavajući uz put da se sjeti nečega
što je sinoć čuo na pripremi. Istinu govoreći, čuo je od desetara Stfevličeka
nekoliko intimnih detalja s nedavnog dopusta. Odnosili su se na desetarovu
djevojku Mariju Vendulakovu i kako su, zgrčeni u krateru preostalom nakon
eksplozije granate velikog kalibra, složno ignorirali bojažljivi glas vodnika-
aspiranta Slive koji ih je upoznavao s rezultatima izviđanja, vodnik Soudek
nije sada o neprijateljskim vatrenim sredstvima imao apsolutno nikakve
predodžbe. Razmišljao je samo koliko toga može reći a da se previše ne
udalji od uobičajenih normi.
— Dva PeTe oruđa — rekao je nakon nekoliko trenutaka pribrano —
četiri teška mitraljeza i jedan tenk, ukopan
— zagledao se ispitivački u Okrouhlicko brdo — lijevo od usamljenog
žbunja, dva prsta desno od orijentira broj dva.
— A gdje se, druže naredniče — prekinuo je Đavo pakosno Soudekovu
slobodnu improvizaciju i obratio se vozaču, Desideru Koblihi — nalazi
orijentir broj dva?
Bio je to pun pogodak. Vozaču je zaigrao oko usta nesiguran osmijeh, a
onda se okrenuo prema Okrouhlickom brdu. U tom času se na samom
grebenu pojavila mala tamna figura s nekom pločom preko ramena. Ruka
narednika Koblihe opisala je neodređenu krivulju. Glas mu je zvučao kao
dozivanje izgubljenog u pustinji.
— Ondje..
Mali Đavo se razbjesnio.
— Gdje je to ondje?
— Ondje... — rekao je Kobliha gotovo elegijski. — ... dva prsta lijevo...
od usamljenog žbunja...
— Od kojeg usamljenog žbunja?
Desider Kobliha je stajao ispružene ruke, kao da blagoslivlje to
historijsko bojište i usamljenog putnika koji je s pločom preko ramena
silazio niz padinu. — Ondje... — ponovio je tajanstveno — ondje!...
 — Ondje, ondje, ondje — ciknuo je mali major. — Čovječe, vi stalno
ponavljate samo ondje pa ondje! Gdje ondje, htio bih konačno da čujem!
Dajte nam precizan opis!
Narednik Kobliha ponovio je još jednom — Ondje... — i ruka mu je
klonula. Ponovo je zavladala tišina. Kobliha je gledao u daljinu, nekamo iza
Okrouhlickog brda, a mali major se pretvarao da glumi hladnokrvnost.
— Izvršite topografsku orijentaciju — naredio je.
»Jebi ga, čudna stvar«, pomislio je Kobliha. »Nikad mi
nije palo na pamet da se zapitam gdje je ovdje zapravo sjever. Sunce se
ne vidi...« I tako je Kobliha ponovo načinio rukom onu istu elegijsku gestu i
rekao:
— Pred nama je... sjever. — Načinio je pauzu i pogledao kako na to
reagira major. Nije reagirao. Bit će onda da je pogodio. — Iza nas je jug —
nastavio je sigurnije. Desno je zapad a lijevo istok.
Čini se da je ipak nešto pobrkao. Major se podigao na prste, a blijedo
lice mu je poprimilo purpurnu boju.
— Kakve to besmislice govorite, čovječe? Otkad vam je s desne strane
zapad ako ste leđima okrenuti jugu? I vi ste narednik? I vi ste vozač tenka?
Kako vi, molim vas, namjeravate upravljati tenkom po bojištu kad nemate
pojma čak ni gdje se nalazi sjever? Kuda ćete voziti, htio bih da znam!
Dobroćudno lice narednika Koblihe razvuklo se u prijazan osmijeh.
— Ovuda, druže majore — podigao je ponovo ruku, ali više ne
elegijski; njegova gesta bila je energična i sasvim određena. — Onu ondje
veliku rupčagu obići ću s desne strane jer je lijevo od nje blatna kaljuža, u
nju sam se jednom uvalio još proljetos. Onda ću voziti prema onom ondje
boriću, tu ću prebaciti u prvu jer moram skrenuti malo lijevo da izbjegnem
onaj krater što je ostao nakon bojnog gađanja, odavde se ne vidi, druže
majore. Tu se drugom ne bih izvukao. Zadnji put se tu zaglavio Stfevliček.
Iza tog kratera uvijek pravimo prvi zastoj na pet sekundi, tu uništavamo
neprijateljsko PeTe oruđe. Zatim ću se popeti na onaj brežuljak između
triangla i onog sitnog grmlja, i voziti dalje desno prema onoj kapelici s
druge strane, tu ću prešaltati u treću i spustiti se na cestu, prijeći je i voziti
stalno ravno. Da, ispred ceste ću opet napraviti kratak zastoj, jer iz šumice
uvijek puca neprijateljski bestrzajni top, a onda ću voziti ravno sve do one
livade pored Okrouhlica, tu ću parkirati a zatim ćemo imati ocjenu vježbe.
Mali Đavo je u početku htio nešto napomenuti — iako bi se izlaganju sa
stanovišta prakse na ovom tisuću puta osvajanom bojištu teško moglo nešto
zamjeriti — ali je ostao pošteđen tog duhovnog napora; okupljenim
oficirima upravo je prilazio vojnik s pločom i pažljivo gledao naokolo,
tražeći oficira s najvišim činom da mu se obrati. Čim je ugledao malog
majora, znao je šta mu je činiti. Prišao je oštrim korakom, spustio ploču na
zemlju pridržavajući je lijevom rukom, a desnom pozdravio. Poglede sviju
prisutnih privukla je ploča, na kojoj je crvenim slovima bio ispisan zloslutni
tekst

TRI TENKA SHERMAN

— Druže majore — zacvrkutao je neprijatelj — dopustite da se obratim

jednim pitanjem!
— Izvolite — odbrusi mu major.
— Druže majore — reče svečano i s poštovanjem vojnik — drug
poručnik Horanek pita hoće li napad već jednom početi, i treba li neprijatelj
da otvori vatru.
— Još ne! — dreknu strogo kapetan Matka. — Neka na to i ne
pomišlja! Još nismo završili!
— Razumijem! — viknu vojnik.
— Zar neprijatelj nije upoznat s naređenjem? — Major Borovička nije
nikad propuštao priliku da postavi neko ironično pitanje, a osim toga nije
mogao podnijeti da njemu podređeni kapetan vodi glavnu riječ. — Zar
neprijatelj ne zna da se crvena raketa odnosi i na njega?
— Razumijem — ponovio je nesigurno vojnik. — Druže majore,
dopustite da se udaljim!
To mu je dopušteno i vojnik je na raskvašenom zemljištu izveo ne baš
najuspješnije ’nalijevo krug’, a zatim odmarširao prema neprijateljskim
linijama. Kad se okrenuo, svi su vidjeli da je na poleđini table ispisano istim
crvenim slovima

ČETA TENKOVA CROMWELL

— Za mnom! — dao je komandu Mali Đavo i krenuo u potragu za

slijedećom žrtvom.
Ako je netko odahnuo, onda je to bio poručnik Šlajs, na koga su u
međuvremenu svi zaboravili.
 Posada tenka vodnika Smifickog promatrala je kroz periskope opasnost
što se bližila. Grupa se zaustavljala pored svakog tenka u nizu, a u
nečistoćom zamagljenom vidnom polju periskopa odigravala se stalno ista
pantomima: Mali Đavo je zbog nečeg urlao, lica oficira su se podizala
prema kupoli, na kupoli se podizao poklopac i iz njega je izlazio i manje ili
više pravilno skakao na zemlju komandir. Komandir je nakon toga, u punoj
paradi, s tenkovskim šljemom na glavi i s revolverom na stražnjici, stajao
mirno pred majorom koji ga je najprije nešto pitao, a onda zbog nečeg
zajebavao. Vodnik se, stojeći u kupoli i okrećući polako periskop, u sebi
tješio: moj tenk, na kraju krajeva, nije u najgorem stanju, a major ionako
zajebava svakoga. Zbog te masovnosti njegovo zajebavanje gubilo je svaki
učinak, točno prema zakonu o smanjivanju dobiti. Postepeno je uvjerio
samog sebe da nema čega da se plaši, pa je utonuo u sanjarenje.
Sjetio se djevojaka iz Više škole za socijalne radnike koje su mu
prigodom odlaska na odsluženje vojnog roka poklonile bocu francuskog
konjaka, jer im je predavao političku ekonomiju. Sve su, a posebno one
najljepše, imale dobre ocjene iz političke ekonomije. Sjetio se Veruške s
kojom je u tim blaženim civilnim danima kršio stroge školske propise u
šumici iza vidikovca. Činilo mu se da se ponovo nalazi u Heroutovicama
gdje cvjetaju trešnje, djevojke stanuju u internatu a on, stekavši povjerenje
pomalo neuračunljive upravnice, čuva njihov dobar glas kao dežurni
nastavnik na plesnim zabavama u restoranu »Barrandov«.
U tom času se procesija približila i vodnik se trgao iz dnevnih sanja.
Mali Đavo, na čelu povorke, s rukama na leđima, pokazivao je sve
simptome najvišeg stadija nabrušenosti. Dva koraka iza njega energično je
marširao kapetan Matka tako da mu se tresao ugojeni podbradak, a za njim
je išla njegova svita. Vodnik je osjetio kako mu raste puls. Oficirski kor se
rasporedio oko njegova vozila, a ambiciozni poručnik Hezky, koji se
požurio da se prvi popne na grudobran, pao je pod tenk kad se pod njim
odronila zemlja. U samom kutu vidnog polja periskopa, u ravnini
grudobrana, pojavila se njegova glava s klempavim ušima, crvena i
postiđena. Major se, međutim, pretvarao da ga ne vidi, i u grobnoj tišini
šetao po tenku. Vodnik, siguran u čeličnoj kupoli, gledao ga je kroz
periskop ravno u lice. Između oficira i vojnika ne postoji više, kao nekada,
jaz, jer su jedni i drugi pripadnici iste klase, radničke klase, glasila je
rečenica iz brošure namijenjene moralno-političkom odgoju ljudstva koje se
u tom trenutku sjetio. Kao i gotovo sve ostalo što je pisalo u tim brošurama,
i ta tvrdnja je išla ispred materijalne baze vremena. Piskavi glas Malog
Đavola jedva je prodirao kroz čelični oklop:
— Evo, ovako nekako — govorio je — trebalo bi da izgleda ukopani
tenk. Otprilike ovako. Maskiranje vozila trebalo je izvršiti malo temeljitije.
Ovo je prvo vozilo, druže kapetane — obrati se Matki — koje je ukopano
na zadovoljavajući način. Tko je komandir?
Zlurado je zažmirio jer je znao da je opet postigao pun pogodak u jednu
od mnogobrojnih praznina u kapetanovoj memoriji kada se radilo o ljudstvu
podvrgnutom njegovoj komandantskoj jurisdikciji. Kapetan je napuhao
obraze i ispustio neki grleni glas, koji je trebalo da sugerira napeto
razmišljanje i koncentraciju. Ponovio je to nekoliko puta. Ambiciozni
poručnik Hezky, koji se u međuvremenu oporavio od pada pod tenk i malo
doveo u red uniformu, bojažljivo je podigao ruku. Matka je očajnički
pucketao prstima i još jednom ispustio onaj grleni glas. Major se iscerio i
hladno upitao poručnika:
— Želite nešto reći, druže poručniče?
Hezky je isturio kokošja prsa i odrecitirao kroz nos:
— Druže majore, dopustite da vas informiram!
— Izvolite!
— Ovo vozilo je drugo vozilo prvog voda prve čete Sedmog oklopnog
bataljona, registarski broj T 34/8697, i u njemu se nalazi posada u
slijedećem sastavu... — Hezky je malo spustio glas, kao da odgovara u
školi, i počeo sistematski nabrajati: — Komandir — vodnik Smiricky;
strijelac — narednik Žloudek; vozač — desetar Stfevlček; punilac — vojnik
Bamza. Pomoćnik vozača, kaplar Hlad nalazi se trenutno u garnizonskoj
ambulanti, soba broj...
— Pozovite komandira — prekinuo ga je major. Hezky je poslušno
zakokodakao:
— Vodnik Smiricky, ovamo!
Iza oklopa, vodnik je razvio munjevitu aktivnost. Malo je nedostajalo pa
da u žurbi ne slomi nogu, ali je uspio da u propisanom vremenu od tri
sekunde propisno raportira:
— Druže poručniče, vodnik Smiricky javlja se na vaš poziv!
— Druže vodniče — obrati mu se mračno Mali Đavo. Vodnik je izveo
okret poludesno po svim propisima. — Druže vodniče — nastavio je Mali
Đavo najmračnijim i najsumornijim glasom koji su mogle proizvesti
njegove kratke glasnice. Zvučalo je kao da vodniku saopćava smrtnu osudu.
— Izričem vam usmenu pohvalu za propisno izvedeni opkop. Vaš opkop
može biti uzor ostalim opkop... drugovima.
— Služim narodu! — izlanuo je pribrano potpuno paralizirani vodnik.
Prvo što mu je palo na pamet, kad je konačno povjerovao svojim ušima,
bilo je da se usmene pohvale unose u dosje pohvala i kazni i da za njega,
budući da traži zaposlenje, karakteristika postaje sve aktuelnija stvar. Morat
će napomenuti četnom starješini da na to ne zaboravi. Kad se na majorovu
komandu jednako munjevito vratio u tenk i spustio za sobom poklopac u
borbeni položaj, čuo je još samo kraj Andelinova komentara:
— Drugovi, ovo je da se upišaš!
— Da se ne zamjeri ni drugoj strani, vodnik je potvrdio izjavu svog
vozača riječima:
— Stvarno jest!

Magla se podigla i žuto jesenje sunce obasjalo je vrhove hrastova u

šumi na padini nasuprot Okrouhlickom brdu. Trava je blistala a sive glave
borbenih vozila podsjećale su pomalo na stado slonova prileglih da se
odmore. »Vojni rok je pri kraju«, pomislio je vodnik, i odjednom mu je bilo
lijepo što je u vojsci, što služi u tenkovskoj jedinici. Sve što se završava
uvijek nam se čini lijepo. Već odavno je konstatirao da je život sto posto
stvar prošlosti.
Još koji tjedan i doći će kraj ovom ljenčarenju, i morat će nekako
zarađivati za život. U životu je sam sebe izdržavao nepune dvije godine,
dok je radio u Školi za socijalne radnike u Heroutovicama. Točnije rečeno,
izdržavale su ga kćeri okolnih seljaka, djevojke čije su jedine ambicije bile
da uspješno polože maturu (to im je uspjelo) i da se brzo udaju (to im nije
uspjelo, bar ne kod njega). Bio je jedini neoženjeni nastavnik u toj zgodnoj
školi i, prije ili kasnije, to ga ne bi mimoišlo. Nije, međutim, želio da bude
tako lako ulovljen, pa je odlučio da se onamo više ne vraća. Htio je, osim
toga, da se izvuče iz provincije, iz malih mjesta u
kojima je sve tako jednostavno pa zato i beznačajno. Želio je u Prag,
Lizetki. Nije namjeravao da se oženi njom, to je bilo nemoguće, htio je
samo da je zavede.
Povjetarac je mrsio riđe krošnje kestenova na Okrouhlickom brdu. U
daljini, vodnik je ugledao sitnu figuru kapetana Matke kako se teško uvlači
u minijaturni oklopni automobil. Okrouhlicko brdo je blistalo, umiveno
rosom, prekrasno na jutarnjem suncu, u tenku je vladao intiman polumrak, a
noge u teškim vojničkim čizmama ulijevale su nervnom sistemu osjećaj
sigurnosti. Približava se i vrijeme kad će naći djevojku i oženiti se. Ne
Lizetkom. Nekom djevojkom iz dobre obitelji, odnjegovanom, čistom, u
svili i najlonu, već pomalo i punašnom od neumjerene potrošnje krema i
torti. Djevojkom s kakvima je plesao na zabavama Američke čitaonice prije
veljače. Sve su tako ugodno mirisale na parfem i uvozno rublje a, za razliku
od Lizetke, glave im nisu bile opterećene ničim što je suvišno.
Samo, u odnosu na ono što je želio od nje, Lizetkina glava bila je više
smetnja nego prednost.
Nečiji koraci zatutnjali su po oplati motora. Kroz procijep na kupoli
vodnik je ugledao oficirske hlače i jahačke čizme. Istog trenutka odjeknuli
su udarci po poklopcu. Vodnik je automatskim pokretom povukao ručicu
iznad glave i otvorio poklopac. Prema svijetlom nebu ocrtala se crvena
glava natporučnika Bobbyja Kohna.
— Neka poklopac ostane otvoren, ja ću vam davati upute — rekao je
natporučnik.
— Razumijem — rekao je vodnik uljudno.
Natporučnik Kohn, na sigurnoj udaljenosti od pretpostavljenih, bio je
ponovo u staroj formi, pomalo zajedljivo raspoložen. — Vi ste se istakli —
rekao je ledeno, pola ironično, pola ozbiljno. O njemu se pričalo da je pravi
pravcati štakor. Prije je, navodno, radio u političkom odjelu u Martihu pa je
bilo preporučljivo čuvati ga se. Karijeru su mu kvarile natprosječna lijenost
i žena, natprosječno zainteresirana za njegove kolege oficire i vojnike
rezerviste.
— Istakli ste se — ponovio je. — Niste svjesni koliko ste sretni što se
možete samo igrati rata. Pričekajte malo, kad bude rat! Onda ćete se sjećati
kako vam je bilo teško ukopati tenk.
Vodnik iza oklopa se iscerio. Uvijek ga je duboko dirala predodžba o
vojnicima koji žale, prekasno, svoju nemarnost za vrijeme obuke, koju sad,
u ratu, plaćaju životima.
U oficirskoj interpretaciji rat je predstavljao neku vrstu mature koju će
uspješno i bez štete po zdravlje položiti oni vojnici koji u miru ne
zabušavaju na jutarnjoj fiskulturi, a u večernjim satima vrijedno izučavaju
mehanizam protu-trzajućeg uređaja. U ratu, prema ovoj interpretaciji,
plaćaju životima samo zabušanti; ostali u miru svojim trudom savladavaju
vještinu izbjegavanja projektila, otrovnih plinova i radio-aktivnog zračenja.
 Ali vodniku podređena, intelektualno manje komplicirana posada
reagirala je nezadovoljno na upućenu sarkastičnu primjedbu.
— Naš opkop bio je u redu — javio se iz dubine tenka glas narednika
Žloudeka.
— Zato što vam je drug major progledao kroz prste — nastavio je
Bobby Kohn neumoljivo. — Za tako izrađen opkop ja bih vas na fronti po
kratkom postupku strijeljao.
— Prije bi se usro — promrmljao je desetar Andelin Stfevliček u
interfon. Vodnik je brižljivo pogledao oficira, ali Bobby je nezainteresirano
stajao na kupoli, s rukama na bokovima, i lutao urokljivim pogledom po
okolnim vrhovima.
— Jeste li uspostavili vezu? — upitao je.
— Ne radi — odgovorio je vodnik.
— Ne radi! Recite bar pošteno da ne znate rukovati primo-predajnikom!
— Zaista ne radi.
— Ne lupajte gluposti! — izderao se oficir. — Zavežite! Mislite: još par
dana, pa idem! Ali pripazite da vam ne produžimo rok, pa da još godinu
dana učite kako se uspostavlja veza!
Zašutio je, zasad zadovoljan nivoom svog komandantskog istupanja.
Zagledao se svojim crnim očima u Okrouhlicko brdo. Ondje je netko
upravo postavljao ploču s natpisom BAZOOKA u borbeni položaj. Kroz
jutarnju tišinu u dolinu je dobro slabački glas nekog oficira: — Potprašit ću
ja vama! — U neprijateljskim linijama netko je dobivao svoje. Nisu,
međutim, saznali zašto jer je u tom trenutku iza drveća šiknula raketa i
odletjela prema svijetlom nebu, crvena, pomalo ljubičasta i neobično lijepa.
— Vozač naprijed! — zaurlao je vodnik, pritežući laringofon uz vrat.
Zabrujao je električni starter. Stfevliček je nekoliko puta dodao i oduzeo
gas. Zvučalo je to kao krvožedna rika nosoroga koji se sprema da raznese
pretjerano nametljivog turista. Nakon toga vozač je ubacio mjenjač u
položaj za vožnju unazad i tenk je polako podigao zadnjicu iz opkopa.
Kroz zadnji procijep vodnik je ugledao raskoračene jahačke hlače.
Izvukli su se iz opkopa i, dok je Stfevliček šaltao, vodnik je kroz periskop
promotrio padinu Okrouhlickog brda. Desno od njega, iz žbunja je iskočio
tenk i jurnuo najvećom brzinom uzbrdo.
— Vozač naprijed, brže! — viknuo je vodnik u interfon, ali prekasno.
Spremni Bobby smjesta je iskoristio priliku.
 — Požurite, čovječe! — dreknuo je. — Zar ne vidite gdje ste? Treba da
vozite u liniji, zar vam nije poznato? Sve mi se čini da ću vas dobro
pritegnuti!
Dok je motor bijesno urlao, Stfevliček je ubacio u drugu, pa su krenuli
kao izbačeni iz topa. Vodnik je podigao glavu prema otvoru nad kojim je
lebdjelo Kohnovo zloslutno lice i viknuo, ispričavajući se:
— Bili su u plitkim opkopima, pa su krenuli ravno naprijed!
— Ostavite se filozofiranja i dajte upute vozaču! — vrisnuo je Bobby.
»Poljubi me u dupe«, rekao je, ali u sebi, vodnik, i uhvatio se desnom
rukom za držak na stropu a lijevom stegao periskop. Čelnim štitnikom na
šljemu oslonio se na nosač periskopa. Stfevliček je vozio kao sumanut,
poznavao je put do najsitnijih detalja kao, uostalom, svi vozači u jedinici
koja je to brdo što je dizalo golo tjeme prema hladnom suncu već toliko
puta osvajala. Užasna buka motora i treštanje opreme u kupoli tenka stvarali
su neprobojnu zvučnu zavjesu, pa se vodnik odvažio da zapjeva u interfon:
— A kad se svjetlost dana, u sobicu uvukla k nama, u čajniku vrio je čaj...
— kao da navodi vozača. U tome nikakva rizika nije bilo — motor je urlao
a kasete za municiju, nosači i razbacani alat u tenku treštali su kao da voze
tovar starog željeza. Izbili su iz grmlja na golu padinu. Desno i lijevo od
sebe vodnik je vidio ostale tenkove, neke previše naprijed a druge još u
šikari. Dok ih je tako gledao kroz proreze, činilo se kao da stoje i samo po
talasanju gusjenica se moglo zaključiti da se kreću. A to je opet izgledalo
kao u kinu. U vodniku su se probudili mladenački instinkti, s uživanjem se
prepuštao atmosferi bezopasne avanture.
Kroz zviždanje vjetra i izmiješanu buku dopro mu je do ušiju prodorni,
gromki Bobbyjev glas: — Držite ravnanje, do đavola! — a odmah zatim u
slušalicama je zapucketao razgovijetni i neuljudni bas Andeliha Stfevličeka:
— Drugari, drž'te se, zbacit ću ga!
Brzo su se približavali prvom rovu. Vodnik je potražio pogledom
punioca koji nije imao šljem sa slušalicama, pa nije mogao čuti
Stfevličevkovu najavu. Ali ovome nije bilo potrebno upozorenje komandira
da se u već mnogo puta doživljenoj borbenoj situaciji pobrine kako treba za
vlastitu sigurnost: stajao je naslonjen na vijenac kupole i držao se objema
rukama za rukohvate. Vodnik se okrenuo, napregnuo sve mišiće, stegnuo
zube i čvrsto priljubio štitnik šljema uz periskop. — Bum! — viknuo je
Stfevliček, unutrašnjost tenka se naglo nagnula naprijed, zatim nazad a onda
konačno, sa zaglušnim treskom praćenim škripanjem čitave konstrukcije,
opet naprijed. Danny je podigao glavu i ravno iznad sebe ugledao
razbješnjelo lice Bobbyja Kohna. Manevar nije uspio.
— Kakva je to svinja, taj vaš vozač? — urlao je Bobby. — Sve mi se
čini da će u nedjelju učiti kako se vozi preko zapreka! A vi ćete učiti kako
ga treba voditi!
— Ja ga vodim! — dreknuo je vodnik.
— Tko bi rekao! — viknuo je Kohn, osvrnuo se i dodao još glasnije: —
Izdajte komandu da se unište neprijateljska vatrena sredstva pored orijentira
broj dva!
Kroz otvor na stropu kupole prodirala je u tenk snažna struja svježeg
zraka. Vodnik je pokušavao da se sjeti šta se nalazi kraj orijentira broj dva.
ali pamćenje mu je zatajilo.
— Nije pao? — javio se Stfevliček.
— Nije! — viknuo je vodnik a onda nasumce odrecitirao jedinu
varijantu komande koju je znao i upotrebljavao: — Razornom neposredno u
PeTe oruđe pet stotina s kratkim zastankom pali! — što je značilo da posada
mora likvidirati neprijateljski protutenkovski top. Posada je trebala trenutno
da reagira. Nije reagirala.
— Vozač, stoj! — viknuo je vodnik u interfon, ali Stfevliček nije
zaustavio. Žurio se da nadoknadi početno zakašnjenje.
— Hoćete li već jednom? — zaurlao je Kohn sa kupole.
— Andčline, zaustavi, bogamu! — viknuo je vodnik. U slušalicama je
čuo odgovor, izgovoren mirnim, spokojnim glasom:
— Nek se jebe!
— Zašto strijelac ne radi s topom? — nastavljao je Bobby. — Kakvo
vam je sad to govedo?
— Karei, mrdni s tim topom — naredio je molećivo vodnik. Žloudek je
nekoliko puta okrenuo ručicu za pravac. To je na trenutak ušutkalo
Bobbyja.
Vodnik je ponovo pogledao kroz periskop. Dvadesetak metara desno od
njih jurio je tenk u istoj liniji s njima. Lijevo su bila dva, tijesno jedan do
drugog, nešto malo otraga. »Idealna meta«, pomislio je vodnik službeno.
Linija horizonta ispred njih brzo se približavala. Na njoj se iznenada
pojavila sitna ljudska figura s tablom TRI TENKA SHERMAN i brzo, s
uživanjem, ispalila jednu za drugom tri rakete prema jurećim oklopnicima.
— Odgovorite na vatru — sjetio se Bobby. — Imam dojam da ne vidite
da neprijatelj puca u vas. Madona, zapamtit ćete vi mene!
 Vodnik je ispružio ruku, gurnuo vojnika Bamzu i pokretima mu naredio
neka napuni top. Bamza je na to, doduše, nešto pripomenuo, vjerojatno je
rekao govno ili takvu neku riječ, ali se trgao, naslonivši se na štitnik
trzajućih dijelova i nabio u top manevarski metak. U tom trenutku Andelin
je bez upozorenja naglo zakočio, čitava posada je poletjela naprijed,
odjeknuo je snažan, potmuo prasak i kupola se ispunila nadražljivim
dimom. U trenutku kad je pao na Žloudekova leđa, vodnik je čuo u
slušalicama uzvik:
— Jebem ti sunce, Andeline, prava si svinja!
— U šta si to pucao? — upitao je vodnik strijelca dok se verao nazad na
komandirsko sjedište.
— U govno — odgovorio je Žloudek. — Uhvatio sam se za ručicu a
ono puče!
U razgovor se odmah umiješao oficir s kupole.
— Šta je trebalo da znači ta predstava? To je bilo gađanje s kratkim
zastojem? Potrefili biste drek, a ne neprijatelja. Tko je izdao takvu
komandu?
Vodnik je podlegao klasičnom komandirskom običaju svaljivanja
krivice na drugog. — Ja nisam! — viknuo je. Zastidio se zbog toga, ali prije
nego što je stigao da se nekako izvadi za tu slabost, uslijedio je nov pasus
Bobbyjeve oficirske propovijedi:
— Vi niste? U vašem tenku vlada takva demokracija da svatko može
pucati kad mu padne na pamet? A zašto taj vaš blesavi vozač toliko stoji?
Da ste na fronti, bili biste već deset puta pokojni!
— Andeline, naprijed! Vozi! — zavapio je vodnik u interfon. Osvrnuo
se i vidio da je čitava padina iza njega prekrivena tenkovima. Neki su se tek
izvlačili iz grmlja, drugi su vozili uzbrdo. Jedan je ostao zaglavljen u rovu,
zadnji dio mu je bespomoćno stršio uvis, a komandir se upravo izvlačio iz
kupole.
Uslijedio je nagli trzaj, tenk je poskočio i sve što se u njemu nalazilo,
živo i mrtvo, bilo je odbačeno unazad. Prešli su preko grebena
Okrouhlickog brda i pred njima se otvorila blaga padina s po nekim gajem i
seoskim cestama. U daljini su se bijeljele kuće Okrouhlicke Lhote. Jurnuli
su niz padinu punom brzinom. Prestigli su sve tenkove s lijeve i s desne
strane. Vozili su prebrzo.
— Andčline, oduzmi gas! — viknuo je vodnik u interfon, a kao jeka
zaurlao je Bobby: — Držite ravnanje! A strijelac nek radi nešto s tim
topom, inače ću mu uzeti mjeru!
— Hajde, Karei, makni malo tim čudom, neka ga želja mine! — rekao
je vodnik.
— Nek jede govna! — odgovorio je Žloudek ali je počeo okretati ručice
lijevo-desno.
— Komande! — cvilio je Bobby.
— Pancirnom neposredno! — dreknuo je vodnik besmisleno. Zatim je
dreknuo nešto i narednik Žloudek. S desne strane začulo se mrmljanje
vojnika Bamze, nešto o govnima, ali s intonacijom propisnog odgovora
punioca na naredbu strijelca. Tenk je škripao, treštao, zvečao, hučao, krčao,
urlao, Bobby se derao, u slušalicama je pucketalo, sve se ljuljalo naprijed i
nazad, jedva su se držali na svojim mjestima, vodnik je digao ruke od
periskopa da ne razbije nos. Tenk se odjednom oštro nagnuo naprijed, u
utrobi mu je zapraštalo, rušili su se u provaliju, svom žestinom udarili u
nešto, neki predmet se otkinuo sa stropa kupole i pao na pod, a onda se sve
odjednom smirilo i tenk je nastavio vožnju. Vodnik se osvrnuo. Tako je,
spustili su se niz nasip na cestu i preko nje u ravnicu. Probili su
neprijateljsku obrambenu liniju i sad su vozili prema zbornom mjestu
poslije juriša.
— Madona, kakva je to svinja, taj vaš vozač! — bjesnio je na kupili
dobro protreseni Bobby. — Strpat ću ga u zatvor! I tako vi, znači, vodite
tenk? Malo je falilo pa da nabijete cijev u jarak! Zar vaš strijelac ne zna šta
je to elevacija? Na fronti bih vas...
U tom trenutku Stfevliček je ponovo bez naređenja zaustavio tenk.
— Šta je sad? — upitao je uznemireno vodnik.
U slušalicama je zazvučao Andelinov glas:
— Zelena raketa, prijatelji! Počinje zajebavanje.
Vodnik je kroz prorez na kupoli ugledao džip a u njemu uspravnu figuru
malog majora. Vozač je signalizirao zastavicama: »Svi komandiri jedinica
na okup kod komandanta.«
— Neka nitko ne izlazi iz tenka! — doviknuo mi je Bobby i skočio na
zemlju. Vodnik se podigao na kupolu i sjeo u otvor. Bobby je obišao oko
tenka i stao ispred vozačkog otvora.
— Čovječje božji, u kojem cirkusu ste učili da vozite — oborio se na
Stevličeka.
— Ne da se ubaciti u drugu, druže natporučniče — odgovorio je mirno
Andčlin. — Osim toga, i spojka proklizava.
 — Proklizava, vraga! Ne znate vi voziti!
— Ja voziti znam! — Prema tonu vozačeva odgovora, vodnik je osjetio
da ga je Bobbyjeva optužba dirnula. — Ali spojka ovog tenka proklizava!
— Ne lupajte gluposti! Ne izgovarajte se na materijal! Dobar vozač
može voziti i tačke!
— Ali ne ovakvu staru olupinu!
— Kako se to izražavate? Ove mašine su prošle kroz nekoliko
sovjetskih ofenziva, druže!
— To se i vidi!
Bobby Kohn se zapjenio. Otvorio je usta i skupio crne obrve, ali prije
nego što je stigao da smisli dostojan politički odgovor, zašištala je od džipa
nova raketa, vinula se kao zelena zmija prema zlatastom nebu i ugasila se
iznad brezika pored ribnjaka. Kohn se osvrnuo, ustanovio da se oko džipa
trkom okupljaju oficiri, i zato samo zloslutno reče: — Raspravit ću to s
vama kod komandanta! — Zatim je na rodinim nogama, koje su išle malo u
iks, brzo otkasao prema sumornoj skupini u kojoj se isticala masivna figura
kapetana Matke. Njegovo opaljeno, izmučeno lice svjetlucalo je od znoja.
— Usrani Čifut! — zagrmio je u utihlom tenku Stfevličekov glas. — I
on mi tu nešto kenja! Drek se razumije u bilo šta, a pravi se važan!
— I za takve kurve mi u civilu crnčimo — rekao je filozofski Žloudek.
— Nek se jebe — rekao je komandir.
— Zaslinio nam je čitav tenk — javio se vojnik Bamza. — Šta je htio
čitavo vrijeme?
— Da mrdate topom.
— Nek se popisa sebi za vrat — rekao je ogorčeno strijelac. — Osvajali
smo ovo brdo bar sto puta, jebi ga, pa čemu da stalno mrdam topom?
— Pusti ga, budalu — rekao je pomirljivo.vodnik.
— Bijesan je što mu obrađuju ženu — rekao je Bamza.
— Stvarno? A tko?
— Jedan narednik iz Sto šeste, prijatelju — rekao je Stfevliček.
— Stari Kohn ju je neku večer istjerao golu na ulicu.
— Bogamu! — rekao je Bamza. — A zgodna je!
— Zgodna je, ali je kurva.
— A koja nije! — rekao je filozofski Bamza.
— Pa sad, Kohnovica sigurno jest — zaključio je komandir. — Na njoj
se to i vidi.
Svi su gledali za oficirom koji se udaljavao.
 — Prijatelji, na Silvestrovo mi je stajao ko rudo kad se zalijepila uz
mene. A što ima tijelo, drugovi moji... — rekao je požudno desetar
Stfevliček.

Finale vježbe — osvajanje vrha Kužel — ispalo je žalosno i majoru je

zaigralo srce. Sa tjemena brežuljka, gdje je naredio da se zaustavi njegov
džip, vidio je kao na dlanu blagu sjeveroistočnu padinu Okrouhlickog brda,
obasjanu sunčevim zrakama. Bila je od podnožja vrha Kužel do horizonta
prekrivena vozilima. Ispod njega vukli su se uz padinu, svaki na svoj način,
prvi tenkovi — trebalo je da voze u liniji, ali nisu. Čelni tenk bio je već
svega oko pedeset metara udaljen od Malog Đavola, bio je toliko blizu da
su se vidjeli blistavi objektivi nišanske sprave na kupoli i rumeno lice
vozača ispod poklopca. Vozio je s podignutim poklopcem da bolje vidi, što
je bilo u suprotnosti s borbenom situacijom i najstrože zabranjeno. Đavo je
to s veseljem registrirao. U podnožju brda stajao je tenk bez gusjenice, a
pored njega oklopni automobil, zaglavljen na tjemenu jedne neravnine na
terenu. Podsjećao je na kornjaču koju je netko položio trbuhom na usku
letvu tako da ne može dosegnuti zemlju i samo nemoćno maše nožicama. Iz
tog oklopnog vozila trebalo je da kapetan Matka rukovodi vježbom. Sada je
stajao pored oklopnih kola i iskorištavao svoju komandantsku vlast da psuje
nesretnog vozača koji je nedovoljnom snagom mišica nastojao izvući teško
vozilo iz te nemile situacije. Kapetan se više uopće nije brinuo za tenkove
svoje jedinice; oni su vozili po zelenoj travi, dobro vidljivi na suncu, sve
manji u daljini; bar tri su stajala nepokretno, a oko njih su se motali ljudi u
kožnim šljemovima. Iznad padine letjele su tamo-amo bijele rakete i pucale
petarde, imitirajući eksplozije granata. Neprijatelj, opremljen pločama,
palio je iz sve snage, a tenkovi su mu uzvraćali. Taj dio vježbe odvijao se na
opće zadovoljstvo.
Pažnju Malog Đavola privukao je tenk koji se spuštao niz padinu prema
podnožju Kužela, a iz čije su ispušne cijevi odjekivali pucnjevi kao iz topa.
Na tenku je, iza kupole, stajao oficir i, dok se tenk neravnomjerno
usporavajući i ubrzavajući vožnju približavao, oficir je imao šta da radi
kako bi se održao na vozilu. Tenk je stigao do ruba oštrog usjeka iznad ceste
koja je vodila duž podnožja. Major je podigao dalekozor. Naravno,
poklopac vozačkog otvora je podignut. Sad će oduzeti gas i... ali vozač je,
umjesto toga, dodao gas, vozilo je naglo poskočilo naprijed i s limenim
treskom palo na cestu. Oficir iza kupole je nestao. Kad je tenk malo
izmakao, oficir se pojavio u vidnom polju majorova dalekozora, pokušavao
je da se digne na noge. To nije odmah uspio pa se bacio na zemlju, a prema
izražajnim pokretima njegovih usta, major je zaključio da oficir urla.
Već su, međutim, pristizali prvi tenkovi i zaustavljali se pored džipa. S
njih su poskakali prvi oficiri i trčećim korakom uputili se prema majoru.
Zatim su stigla i preostala vozila, jedno po jedno; prošlo je više od deset
minuta dok se nije okupila čitava jurišna formacija. Na kraju su se dovukle
još i tri astmatične samohotke, s posadama udobno ispruženom oko
zaštitnih oklopa, kao u otvorenom izletničkom autobusu. Kapetan Matka,
sav mokar od znoja, dokaskao je pješice. Za njim je došetalo odjeljenje
markirača, sa signalnim pištoljima za opasačima, zadubljeno u veseo, očito
vrlo interesantan razgovor. Na improviziranim nosilima od maskirne cerade
donijeli su nepokretnog natporučnika Bobbyja Kohna, koji je čas stenjao, a
čas prostačkim izrazima proklinjao nekog kukca i klizavu travu. Spustili su
ga na zemlju. Bolničar, koji se nagnuo nad njim da ga pregleda, uhvatio ga
je za nogu. Kohn je prodorno vrisnuo i bolničar je nakon nekoliko
uzaludnih pokušaja da opipa ozlijeđenu nogu mogao samo izjaviti da je
slomljena. Vijest se brzo pronijela naokolo. — Jebi ga — glasio je komentar
desetara Stfevličeka. — Samo je još trebalo da si nabije trticu u dupe,
drugovi!

Postrojili su tenkove u jedan red i podigli cijevi na najvišu elevaciju.

— Analizu vježbe, druže kapetane, izvršit ćemo kad se vratimo u logor
— rekao je Đavo ledeno. — Sada ću samo ukazati ljudstvu na neke greške.
Postrojite jedinicu!
Kapetan Matka bio je duboko ogorčen. Ponajprije, ponovo na sudbinu
koja ga je navukla da se prevari i, opijen perspektivom neograničene vlasti,
zanemari činjenicu da je ta vlast neograničena samo prema dolje, a prema
gore je više nalik na odnose za koje je na raznim kursevima učio da se
nazivaju feudalnim. Zauzeo je stav mirno ispred postrojenih tenkova i
zaurlao glasom pripitog bizona:
— Bataljooon... poredak prva, druga, treća, četvrta četa po posadama —
stroj se!
Umjesto propisima predviđenog munjevitog kovitlaca jedinica koje se
brzo postrojavaju, započelo je oko tenkova neko sporo, bezvoljno,
bezglavno motanje. Nakon dobre dvije minute gurnja i natezanja, formirao
se ispod podignutih topovskih cijevi neravan i nepotpun četverored.
 — Postrojavate se ko neke babe — izjavio je Matka, da mu kasnije
nitko ne može prigovarati kako ne upozorava na greške i nedostatke.
— U stroju se ne razgovara! — rekao je iz istih razloga natporučnik
Ružička. Matka se okrenuo, podigao ruku do kape i krenuo na ponižavajući
marš preko neravnog terena do Malog Đavola. Udarao je debelim nogama
što je trebalo da predstavlja paradni korak, i sapletao se o grude zemlje. Sva
komika, latentno prisutna u ovoj klaunovskoj točki, došla je u potpunosti do
izražaja. Zastao je ispred majora, sastavio pete i raportirao da je Sedmi
oklopni bataljon postrojen prema njegovu naređenju.
Kad je dobio nalog da izda na mjestu voljno, učinio je to stresavši se od
jeze, jer se iznenada sjetio da ga u logoru još čeka analiza ove današnje
bruke, a zatim se povukao u pozadinu. Major, iz čijeg je pogleda izbijala
zlurada ironija, namjerno je produžio govorničku pauzu, a onda se obratio
vojnicima:
— Drugovi!
— Bit će ribanja, gospodo — šapnuo je iza Dannyjevih leđa vojnik
Bamza.
— Tema današnje vježbe — nastavio je Đavo — bio je napad oklopnog
bataljona na žurno izgrađeni neprijateljski položaj. — Ponovo je načinio
dužu pauzu, a onda rekao: — Ovo što ste vi danas izveli nije bio napad
oklopnog bataljona na žurno izgrađeni neprijateljski položaj. To je bila
parodija! Prava svinjarija! To je bio nered nad neredima!
— Lijepo i slikovito se izražava — rekao je poluglasno narednik
inženjer Vytahly.
— I pravilno upotrebljava strane riječi — pripomenuo je narednik
inženjer Krajta, lijevo od Dannyja. — Gdje bismo bili bez naših sposobnih
oficira!
— To što vi možda nazivate napadom oklopnog bataljona na žurno
izgrađeni neprijateljski položaj — govorio je dalje major, koji ove
komentare nije čuo — to, drugovi, više podsjeća na hajku za zecom. Jurite
bezglavo, upadate u svaku rupu. Jedan umjetnik se tako lijepo okrenuo na
padini da sam samo čekao kad će se prevrnuti. Drugovi, takvim postupcima
ugrožavate živote vaših drugova i samo dokazujete da za odsluženja
kadrovskog roka niste pod bogom ništa naučili. Gdje vam je ravnanje? Gdje
vam je odstojanje od pedeset metara? Pokazalo se, drugovi, da su dvije
godine obuke malo. Obuku u tenkovskim jedinicama treba produžiti,
drugovi! Pokazala se, međutim, i jedna druga stvar. Među vama ima
drugova koji su ovdje već dvije i pol godine. Čovjek bi rekao — duža
obuka dat će bolje rezultate. A šta se pokazalo, drugovi? Pokazalo se,
drugovi, da ti drugovi provode švejkovštinu, drugovi! Potcjenjuju svoje
borbene zadatke. Potcjenjuju obuku. Potcjenjuju izradu opkopa. A sjetite se
šta je rekao veliki sovjetski vojskovođa Kutuzov: više znoja...
— ...na vježbalištu, manje krvi na bojištu! — zabrujao je tihi koral
podrugljivo.
Đavo se istinski raspalio.
— Tako je, drugovi! — viknuo je. — Kad izbije rat, mnogi od vas će se
kajati zbog toga. Mnogi od vas, osim one šačice savjesnih. — Đavo je
podigao prst prema nebu. — Ja vam sve ovo ne bih ni govorio kad bi se
radilo samo o nekolicini zabušanata. Ali takvi zabušanti, drugovi, ne
ugrožavaju samo sebe nego i sve ostale drugove. Ugrožavaju vaše žene i
majke. Zloupotrebljavaju povjerenje koje naš radni narod gaji u našu
vojsku. Ali s takvim drugovima ćemo se, drugovi, obračunati! Neka ne
misle da za njih nitko ne zna! Neka ne misle da će naš radni narod dopustiti
da podrivaju ono što je vlastitim trudom izgradio. Ne, drugovi...
Glas Malog Đavola odjekivao je nad kožnim glavama zabušanata koji
su, prema kartoteci klasnog porijekla što ju je razradio pomoćnik za
politički rad, natporučnik Ružička, i koja je često ponosno citirana u
izvještajima gore, bili devedeset dva posto iz radničkih i sitno-seljačkih
porodica. Jedva je savladavao nalete sve jačeg vjetra koji je vijorio širokim
nogavicama radnih kombinezona, tako da se gotovo gubio u pucketanju
koje je podsjećalo na prazničko lepršanje zastava. O svojim greškama i
nedostacima, koje su brižljivo produbljavali od vježbe do vježbe, nisu
saznali ništa suštinski novo. Morali su, međutim, saslušati još i bujicu
mračnih prijetnji kroz koje je radni narod bio prikazan kao neka čudno
sumnjičava, krvožedna i nemilosrdna zvijer koja budno motri prvenstveno
na vojsku, gdje sve vrvi od izdajnika radničke klase. O užasima što ih ta
zvijer priprema. Mali Đavo je govorio kao neka nezainteresirana treća
strana.
»A tko bi ga znao«, pomislio je vodnik. »Možda i jest.«
Sunce se sakrilo za oblake, a četverored u umaštenim kombinezonima i
kožnim šljemovima stajao je šutke ispred tamnih tenkova. Iznad njihovih
glava vjetar je divljački tjerao stada sivih, jesenjih oblaka. Isti taj vjetar
odnosio je sve dalje i dalje i srditi glas malog oficira koji je ustrajno
prorokovao svakojaka mračna djela što će ih ono nesimpatično čudovište,
narod, još počiniti.
Kad je završio, nadvladan olujom koja je podigla ogromne stupove
prašine s tenkovskih staza i tjerala ih preko brda na civilni teritorij, desetar
Andelin Stfevliček glasno je rekao:
— Ovaj se danas opet tako nažderao govana da mu sve niz bradu cure!
 Kako je Sedmi oklopni bataljon
polagao ispit za FZ
Jedna od malo stvari u kojima je vodnik Smiricky uživao bilo je
čišćenje obuće. Sjedio je na vojničkom sanduku pored kreveta i munjevitim
potezima četke produbljivao sjaj već ionako kao ogledalo blistave crne
kože. Između svakojakih stvari, nagomilanih u sobi prve čete Sedmog
oklopnog bataljona — a bilo je tu ostavljenih košulja s mrljama od znoja
ispod pazuha, kombinezona što su zaudarali na ulje, masnih papira od
paketa s buhtlima od kuće, prljavih ručnika izranjavanih čikovima
najjeftinije vrste cigareta što se mogla naći u kantini, i blatom oblijepljenih
cokula — predstavljale su te čizme jedinu lijepu stvar, bile su kao neko
estetsko uporište u prostoru inače ispunjenom vojnim propisima i sivom
perspektivom. Laštio ih je sa zadovoljstvom jer je, od svih mogućnosti da se
skrati vrijeme predviđeno za kulturno-masovne djelatnosti (šetnja kroz
večernju dosadu vojnog nastavnog centra Kobylec, pisanje tisućitog pisma
Lizetki, sovjetski film u logorskom kinu), usavršavanje tog dijela opreme
predstavljalo aktivnost suštinski najbližu postupku jogija koji nalaze
duševni mir upornim posmatranjem vlastitog pupka.
Ovaj vodnikov hobi nije nipošto bio tipičan za čitav Sedmi oklopni
bataljon. Ostali pripadnici prve čete, udobno ispruženi na sanducima i
ležajima na prvom i drugom katu, smatrali su ga vjerojatno za neki
atavistički ostatak iz fazanskih dana. Sami nisu patili od nekih naročitih
potreba za estetskim doživljajima te vrste, pa svojoj vojničkoj obući nisu
posvećivali apsolutno nikakvu pažnju. Valjala se ispod kreveta i u
prolazima, prekrivena prašinom i blatom nakon vježbe koja je završila u
podne.
Poslijepodne je bilo posvećeno čišćenju i održavanju tenkova, i sad su
se odmarali u prostoriji ispunjenoj kao podmornica sa dvadeset pet kreveta
na kat. Pedeset tenkista, koji su tu provodili tek po neku noć u tjednu,
valjalo se po jamama izdubljenim u davno nepopunjenim slamaricama i na
najraznovrsnije načine ubijalo vrijeme predviđeno za kulturno-masovni rad.
Pored samih vrata, vozač Strevliček se prepirao s narednikom Očkom o
prednostima uvoznog motocikla zvanog »bemvejac« i o nedostacima
domaćeg stroja Jawa. Za krivično djelo smanjivanja borbene gotovosti
ljudstva hvatanjem neprijateljske tehnike četiri vojnika obližnjeg Trećeg
oklopnog puka su nakon sličnog spora dospjeli pred vojnog tužioca, ali u
redovima Sedmog oklopnog bataljona posljednji (od strane njegovih
pripadnika otkriveni) cinkaroš, neki Otakar Hrouda, bio je već odavno
sistematskim maltretiranjem i šikaniranjem onemogućen; na kraju je skočio
kroz prozor (s prvog kata) pa je zbog teškog duševnog poremećaja
(dijagnoza doktora Sadafa, liječnika rezervista) prekomandiran u bolnicu u
Stfešovicama. Nešto dalje vojnik Bamza čitao je raskupusani krimić koji je
već mjesecima išao od ruke do ruke, a u prolazu između kreveta narednik
Žloudek i još nekoliko vojnika pokazivali su jedni drugima fotografije
djevojaka, od kojih su neke bile bez odjeće. Desetar Frištensky i još
nekolicina su spavali. Oko vojnika Mengelea okupila se šutljiva grupica
muzikalno nastrojenih momaka. On se, jedini u čitavom bataljonu, bavio
nečim što bi se eventualno moglo nazvati kulturno-masovnom aktivnošću.
Udarao je u mandolinu sa tri žice i kroz redove kreveta provlačio se njegov
sumorni glas:

... savjetujem tebi, ljubav zajebi,

i drž' se onanije...

Leđima okrenut glazbenom kružoku, sjedio je na vojničkom sanduku

politruk voda narednik Macha i, ližući usne, pisao pismo svojoj ženi Mojci.
Bilo je sedam i petnaest, a u planu kulturno-masovnih djelatnosti što ga je
sam narednik sastavio i za čije je izvršavanje bio odgovoran, pisalo je:
19.00—21.00 uvježbavanje pjevačkog kruž., šahovski turnir, priprema kruž
FZ za ispit FZ.
Narednik Macha je pisao: »...na centimetru već režem posljednjih
pedeset. Nećeš se ni okrenuti a već ću biti kod kuće, opet kraj Tebe i
Mafenke, i na vojsku će mi ostati samo lijepa uspomena«. U definitivnoj
verziji riječ »lijepa« je precrtao. O karakteru te uspomene ionako nije
mogao pisati jer se, istinu govoreći, radilo o crnokosoj kćeri vlasnika
gostionice »K Janu Žiški od Trocnova« u selu Okrouhlice, nedaleko od
logora.
Odnekud iz pozadine odjeknuo je gromki uzvik — Fleš i sedmica! —
očito u vezi s turnirom koji teško da je bio šahovski. Uslijedio je potmuo
pljesak karte, a nakon njega glas vojnika Mengelea se podigao u lirski izraz
protesta:

Zašto se nalazi tu gdje se nalazi,

zašto na koljenu nije?

Na posljednjem ležaju u kutu, kaplar doktor Mlejnek vrijedno je radio

na trećem poglavlju svoje naučne studije o zainteresiranosti čehoslovačkog
vojnika za pitanja kulture. Rad je bio koncipiran sa stanovišta ortodoksne
psihoanalize i nije bio predviđen za štampu.

U osam i petnaest vrata spavaonice su se otvorila i ušao je narednik

Fürbach. Na stražnjici je imao revolver, a na rukavu crvenu traku dežurnog.
Sagnuo se, zavirujući pod gornje ležaje, i klimnuo glavom vodniku.
— Čuj, zove te Ružička.
— Šta hoće?
— Ne znam. Rekao je samo da dođeš. I to smjesta!
— Da se ne usere — rekao je vodnik, ostavio četku i obuo čizme.
Pažljivo je namjestio rubove hlača preko sara, skinuo bluzu s vješalice nad
krevetom, zategnuo opasač, stavio na glavu kapu i pogledao još jednom u
čizme. Blistale su. Zadovoljan, krenuo je, ispraćen melodičnim vapajem
vojnika Mengelea, kome se već priključio čitav pjevački kružok:

Kad u vojsku krene,

rетас nema druga,
čak i civil glupi
što čikove kupi,
i on mu se ruga!

Duboko osjećajna tragika ovih stihova je, kao i uvijek, dirnula vodnika.
Ni nakon dvije godine nije zaboravio onu strašnu, crnu beznadnost što ga je
savladala kad se jednog novembarskog dana, u davna vremena, našao
ovdje, sjedio, gledao u zid na kojemu je neki cinik izgrebao natpis Još samo
751 dan! i slušao jedan drugi vojnički zbor kako tužno pjeva istu pjesmu.
Ali duša ljudi iz naroda, za razliku od duše intelektualaca, ne podliježe
sentimentalnosti već se brani od svijeta i njegovih okrutnosti divljom
osvetoljubivošću. Kad je vodnik zatvorio za sobom vrata, čuo je kroz njih,
gotovo jednakom jačinom jer su pjevači podigli glas, finale ovog prastarog
korala:

Ali ta budala
što se slatko smije
osjetit će laku
vojnikovu šaku
kad mu zube izbije!

Pred vodnikom se iznenada pojavio načelnik štaba, kao i uvijek ukočena

lica, i brzo prošao pored njega. Nije čak imao vremena da pozdravi. Nije
mogao čak ni vidjeti kakav je dojam na uvijek mračnog natporučnika
Pinkasa ostavila sumorna vojnička pjesma.

Vodnik je izišao iz zgrade i našao se u svježoj, kestenovim mirisom

ispunjenoj noći. Prošao je ispred osvijetljenih prozora štaba prema glavnom
ulazu u zgradu komande, gdje se nalazio i politički odjel. Kraj vrata je
sjedio dežurni, zadubljen u čitanje prvog, unikatnog izdanja romana
Kervavi boj s krijumczari v Crnoj jaruzi koje se tu sačuvalo još iz doba stare
Austro-Ugarske. Vojnik je bio tako zaokupljen knjigom da uopće nije
primijetio vodnika, a na isti način je reagirao i njegov pomoćnik koji je,
doduše, stajao u osvijetljenom predvorju, naslonjen na pult, ali je u
otvorenim Pravilima stražarske i nadzorne službe skrivao neku umaštenu
kupusaru koja, sudeći po trošnosti, također nije spadala u vojničku štampu.
Vodnik je ušao u ured načelnika tehničke službe, gdje su vojnik Kožišek,
potporučnik doktor Sadaf i neuglađeni natporučnik Kamen raspravljali o
nekim neslužbenim stvarima, i upao u pisarnicu. Tu je našao kaplara
doktora Mlejneka kako ljutilo udara po pisaćem stroju, ogorčen do najveće
moguće mjere. Pozvali su ga prije neko četvrt sata po naređenju
kapetana Matke i, umjesto studije o zainteresiranosti čehoslovačkih
vojnika za kulturne probleme, bio je prisiljen da sastavlja fantastičnu prozu
pod naslovom Izvještaj komandanta bataljona o izvršenju vježbe na temu:
Napad oklopnog bataljona na žurno izgrađeni neprijateljski položaj, iako,
kao ograničeno sposoban, nije uopće prisustvovao tom događaju. Lice mu
je bilo iskrivljeno od gađenja, jednako kao i lice narednika Kaneca, koji je
sjedio za susjednim stolom i ucrtavao faze napada oklopnog bataljona u
kartu što je kao osobna mapa komandanta trebalo da posluži kapetanu na
sutrašnjim štapskim vježbama. Iskusnim okom, vodnik je zaključio da i
jedan i drugi isuviše kvalificirani vojnik imaju posla za bar četiri sata
poslije povečerja.
— Danny, pomozi nam — rekao je očajnički doktor Mlejnak.
— Ne mogu. Moram smjesta do Ružičke. Traži me zbog nečega.
Pritisnuo je kvaku i otvorio vrata političkog odjela. Ušao je, kucnuo
petama i odrecitirao propisanu formulu:
— Druže natporučniče, vodnik je Smiricky se javlja po vašem
naređenju!
Politički su sjedili za svojim stolovima, zadubljeni u posao. Mali
poručnik Hospodin kuckao je sa dva prsta po pisaćem stroju i vodnik je
preko njegovog ramena mogao da pročita naslov djela. Na vrhu je bilo
otkucano velikim slovima

KAPAKTEPISTIKA

a ispod toga:
za naredm. Pavezu Amt.

Hospodin nije digao glavu od tastature i nastavio je kroz debele naočale

zuriti u silno išarani papirić pored stroja s kojeg je prepisivao karakteristiku
načisto. Zato je natporučnik digao prema vodniku svoje lijepe konobarske
oči i zgnječio opušak u pepeljari. Ostavljao je dojam inteligentnog čovjeka,
a bila je to ugodna iluzija. Uzeo je među prste ukrašene krupnim prstenom
oštro zašiljenu olovku i počeo kuckati po nekim spisima izvučenim na
geštetneru.
— Slušajte, Smiricky — rekao je s prizvukom vesele ironije. — Vi ste
referent za kulturu bataljonskog aktiva Saveza omladine, zar ne?
— Jesam, druže natporučniče.
— Onda ću vam pročitati šta nam je stiglo odozgo iz divizije — rekao je
natporučnik i počeo čitati iz spisa: — »Bataljonski aktivi i referenti za kult.
prop, rad osigurat će izvršenje obaveze date u povodu Prvog maja 1951. za
Dan armije u pogledu osvajanja FZ i PPOV polaganjem ispita za FZ. Ispiti
za FZ održat će se u svim jedinicama istovremeno u periodu od 9. do 16.
rujna. — Na ovom mjestu natporučnik je načinio pauzu i značajno digao
pogled prema vodniku, jer je tjedan u toku kojeg je trebalo održati ispite bio
upravo na izmaku. Zatim je nastavio: — Bataljonski aktivi SO i referenti za
kult. prop, rad u suradnji s partijskim organizacijama, agitatorima i
političkim radnicima pobrinut će se da se...« — Vodnik dalje nije slušao jer
mu je pažnju privukao mnogo zanimljiviji tekst karakteristike narednika
Paveze Antonina, rod. 21. V 1931. u Unhoštu, na čijem je polaganom
rađanju vrijedno i koncentrirano radio poručnik Hospodin. Pazeći da ne
bude primijećen, čitao je: Drug Paceza je klasmog porijekva, politički
nedprwsjećno izgrađen. Svjestan je, odan nardno-demogratskom uređenju.
Veslog je karatera i omiljen u klektivu. Scoje vojnićke i omladinske dužnosti
ispunjiva dobro. Pomlo je naglog karatera. Ponaša se drsko i odgovara
iako nije of... Tu se tekst zasad završavao, ali kako je natporučnik i dalje s
pobožnom ozbiljnošću citirao svoj dopis, vodnik je mogao nesmetano
pratiti polužice pisaćeg stroja pokretane nesigurnim prstima poručnika
Hospodina. Na papiru se najprije pojavio »i«, zatim brzo jedno za drugim
»ci« i nakon nekoliko trenutaka »r«.
— »Referenti za kult. prop, rad osobno su odgovorni za uspjeh akcije!«
— završio je natporučnik posebno naglašavajući ove riječi, a vodnik je
jedva stigao da mu pogleda u oči i pažljivo klimne glavom. Natporučnik,
koji je isto tako pogledao u oči vodniku, vratio se svojim papirima, a vodnik
je nastavio pratiti tekst u stroju. Tu se u međuvremenu pojavio nastavak
djeli savjte ozt, a upravo kad je vodnik počeo ponovo gledati, na papiru su
se brzo jedno za drugim pojavila slova al, zatim je kapnulo i, pa onda m i na
kraju, pobjedonosnim, snažnim udarcem, na žalost veliko A. Poručnik se
umorno zavalio na stolici i zadovoljno pročitao što je napisao: iako nije
oficir djeli savjte oztalimA. Vodniku nije bilo jasno je li to zamišljeno kao
pozitivna ili negativna stavka u karakteristici narednika Paveze.
Nije, međutim, imao vremena da o tome razmišlja. Natporučnik je
povisio glas i popratio to novim prodornim pogledom ravno u oči vodniku.
— »Referenti za kult. prop, rad podnijet će izvještaje pretpostavljenoj
komandi do 17. rujna... to je prekosutra — pročitao je. — Načelnik kluba,
major tenk. jed. Kudrnač v. r.«
Završio je i ispod oka pogledao svog podređenog.
 — Do sutra, Smiricky, morate isplanirati i održati ispite. Kako vam,
uostalom, ide efze? Ispunjavate li plan?
Vodnik je slegao ramenima.
— Nemamo knjiga, druže natporučniče. Drugovi su voljni, ali u
bataljonskoj knjižnici nemamo ni petinu knjiga potrebnih za FZ.
— Da — reče Ružička. — To je zaista poteškoća, ali vas ne opravdava.
Morate savladati takve objektivne poteškoće. Kao što su ih savladali
komsomolci. Oni ne samo da nisu imali knjiga... — reče dramatično —
...nego često nisu imali ni šta da jedu. A ipak su ispunjavali. Koliko se
drugova sprema za osvajanje FZ?
— Pa, sad — reče vodnik. — Desetak. — Takva je bila njegova
procjena broja na sve spremnih ili prosto apatičnih luđaka koje će moći
nekako nagovoriti da pristupe formalnom ispitu.
— Ali to je nedovoljno, Smiricky — reče natporučnik. — Dali ste
obavezu da će sudjelovati trideset posto osnovnog sastava. Kako
namjeravate to ispuniti? Znate li da ste vi odgovorni za to?
O kakvoj sad odgovornosti govori ta budala, pomislio je vodnik.
Obavezu je i tako dao on sam, i podnio je vodniku da je potpiše »za aktiv«.
Šta ima on tu da se brine? Ispit će se održati, kandidati će odgovarati pred
komisijom sastavljenom od nosilaca Fučikove značke u jedinici, to jest od
referenta za kult. prop, rad vodnika Smifickog, kaplara doktora Mlejneka i
narednika Kaneca. Obaveza će biti ispunjena sa sto dvadeset posto, kao i
sve ostalo. Možda i sa sto trideset, ako kapetan Matka poželi posebnu
pohvalu za organizaciju kulturno-masovnog rada. Ta to je bar sasvim jasno,
njemu kao i meni, ljutio se u sebi vodnik. Ali glasno je rekao:
— Znam, druže natporučniče. Ja sam vas, međutim, nekoliko puta
upozoravao da nemamo knjiga... Drugovi ih ne mogu sami nabavljati, a ne
mogu ni ja. Obećali ste da ćete nam u tome pomoći.
— Da, znam, ali bio sam spriječen drugim, važnijim obavezama. A
komsomolci, druže vodniče, također nisu imali knjiga a polag... izvršavali
su sve što se od njih zahtijevalo. Jeste li uključili politruke u kružoke
kandidata za FZ? A kako vam rade bataljonski i četni aktivi? Kakvu pomoć
vam pružaju u vašem radu? Šta rade članovi odbora? Koliko ih je osvojilo
Fučikovu značku? A znate li da FZ moraju osvojiti svi?
Natporučnik je svoje rečenice završavao s prizvukom prigovaranja. I bio
je, naravno, u pravu. Prao je ruke. Odbor se za cijelo vrijeme svog mandata
nije sastao, sasvim prirodno, nijednom. A i zašto bi se sastajao?
 — To je moja briga, druže natporučniče. Kod nas će svi osvojiti značku.
— Ali to nije pravilno, Smiricky — rekao je prijekorno, ali nešto
uljudnije natporučnik, jer ga je vodnikova sigurnost umirila. —
Kampanjskim radom u posljednji čas teško se nadoknađuje propušteno. —
S nestajanjem bojazni, u njemu je rasla volja za propovijedanjem;
ispunjavao ga je osjećaj da je učinio sve što je u njegovoj moći i da sad sva
odgovornost pada na leđa vodnika. — To je, po mom mišljenju, ispravno
shvaćanje značaja Fučikove značke — nastavio je. — Šta vi mislite?
Vodnik je osjetio primjesu ljubaznosti u natporučnikovu glasu, pa je
rekao povjerljivo:
— Ah, znate i sami kako je, druže natporučniče! Znate koliko se toga
može učiniti s vojnicima koji su svoje već gotovo odslužili.
— E, to nije istina, druže vodniče — zavrtio je glavom natporučnik. —
Uzmite samo kako su se upravo ti isti drugovi izvrsno plasirali na
takmičenju u gađanju iz tenkovskog mitraljeza u nepokretni cilj za vrijeme
vožnje. Kako su ondje ispunjavali svoje obaveze? Zašto ne bi mogli isto
tako položiti i ispit za FZ?
Pravi razlog, ili bolje rečeno uzrok tom legendarno uspješnom izvršenju
složenog gađanja bila je spretnost narednika Koblihe koji je, vršeći dužnost
postavljača meta komadićem lima, povećavao staroj gardi broj pogodaka.
Natporučnik to nije znao, ali vodnik jest. Ipak je naveo drugi razlog.
— Postoji velika razlika, druže natporučniče — rekao je. — Za uspjeh u
gađanju dobivalo se pet dana dopusta.
— I zato upravo vi, kao kultprop, imate zadatak da zainteresirate
drugove za rad, da ih uvjerite kako nije samo dopust razlog da se zapne... —
rekao je strogo natporučnik i na geštetnerski umnoženom dopisu
profesionalno podvukao riječi ispunjavanje obaveze polaganjem ispita.
Vodnik je šutio. Natporučnik je zamišljeno kucnuo olovkom po svakoj od
četiri potcrtane riječi i rekao: — Ispunjavati obaveze kampanjski nije
pravilno. Planirajte ispit za popodnevnog odmora. Uvečer će polagati ispit
oficiri i njihove supruge.
Vodnik se sledio.
— Za FZ?
— Da — reče Ružička. — Ovdje je popis imena. — Počeo je
prekopavati po ladici. Preko ramena poručnika Hospodina vodnik je uspio
uhvatiti posljednju rečenicu karakteristike: Drug Paceza je vrlo sposoban
drug. U SAvezu omladine može vršiti finkcije na nivoju mesnih odbora.
 — Uzmite ovaj popis i sutra organizirajte ispit — rekao je natporučnik.
— U dva sata. Ispit će se održati ovdje.
Pružio je vodniku papir, ovaj je preletio pogledom popis i među
imenima poznatih oficira ugledao prezime sa ženskim nastavkom. Jana
Pinkasova. To je bilo dovoljno da mu se vrati dobro raspoloženje.
— Razumijem! — reče i gotovo energično doda: — Druže
natporučniče, dopustite da se udaljim!
To mu je, bez ikakve primjedbe, dopušteno.

Napolju je već bila noć. Lagani povjetarac šuštao je u krošnjama

kestenova u parku ispred zgrade, odnekud iz daljine dopirao je štropot
tenkova koji su odlazili na noćnu vježbu, a iz radija u oficirskom kasinu na
drugoj strani parka treštala je limena glazba. Noć je odisala toplinom i —
premda je već bio rujan — nekom čudnom ljetnom ljepotom života.
Dežurni je odložio svoj crni roman i sjedio na stepenici s rukama u
džepovima, zureći rastresenim pogledom u mjesec. Plivao je kroz krošnje
stabala, a ispod oblaka su klizila crvena i zelena svjetla. Grmljavina
mlaznog motora negdje u visini na trenutak je razbila šuštavu tišinu tame.
Stazom između drveća šetala se kćerka komandanta divizije pukovnika
Vrane, i njena bijela ljetna suknja primamljivo je lepršala na noćnom vjetru.
Vodnik ju je dugo slijedio gladnim očima. I pomoćnik dežurnog u predvorju
podigao je pogled sa svog krimića i glasno mlacnuo ustima, ali
pukovnikova kćerka je na takve stvari bila već priviknuta i nije se okrenula.
Bijela suknja se izgubila u mraku, tutnjava mlažnjaka je utihnula i krošnje
su ponovo zašumile. U usporedbi sa svim ovim, vodniku se sve ostalo činilo
potpuno nevažno.

Ali bog sudbine, ugnjavljen glatkim hodom života u Sedmom oklopnom

bataljonu, pripremio im je svima za sutrašnji dan nemilo iznenađenje u liku
šest novopečenih poručnika, tek istesanih u tenkovskoj školi, koji su se
prijavili na dužnost komandantu. Još su, kao i njihove blistave epolete,
plamsali neistrošenim oduševljenjem. Njihovi prethodnici već odavno su se
vukli u neočišćenim čizmama i s potamnjelim zlatom na ramenima između
spavaonice i kasina, čeznuli za veselom suprugom natporučnika Bobbyja
Kohna koja se, unutar vidokruga dalekozorom s tornja na tenkodromu,
sunčala gola na šumskom proplanku i, umjesto o izvršavanju zadataka,
razmišljali kakvim trikom bi se u nedjelju mogli izvući iz kasarne; novi
mušketiri su, međutim, tražili da im se odmah da neki posao. Petorica su ga
odmah i dobili, i to u obilnim količinama, tako da su istog dana još sat
poslije povečerja stajali zgrbljeni nad kartama i pažljivo unosili u njih
taktičke situacije. Šesti, preostali starješina uzalud je tražio da i njemu dadu
neku mapu, i lutajući naokolo nekim nesretnim slučajem je pročitao na
inače praznoj oglasnoj ploči vodnikovu obavijest da će se danas u 13.30
održati u PO ispiti kandidata za FZ. Smjesta je ponudio svoje usluge
politruku, gurajući mu pod nos novu novcatu, blistavu Fučikovu značku.
Konobar je radosno pozdravio agilnost mladog druga i autoritativno (ali
nepromišljeno) smjesta ga imenovao za predsjednika ispitne komisije za
FZ, za koju funkciju inače nijedan oficir u Sedmom oklopnom bataljonu
nije bio kvalificiran.
Istovremeno je te dužnosti oslobođen vodnik Smircky. Nije se nimalo
uvrijedio, ali ga je ispunila strepnja kako će sad taj ispit ispasti. Imao je
dojam da bi on osobno uspio da na srebrnu značku, koja je na bluzi
izgledala kao neko odlikovanje, namami izvjestan broj odvažnih, i bio je
siguran da bi se i kolebljivci osmjelili kad bi saznali sastav ispitne komisije,
koji je garantirao stopostotnu sigurnost. Što se njega tiče, komentar nije bio
potreban. Kaplar doktor Mlenjak bio je poznat u bataljonu kao posljednje
utočište svih odbijenih tražilaca dozvola za izlaz, jer je imao pristup
pečatima i vješto imitirao potpise svih komandanata, sve do nivoa divizije.
Tu je, konačno, trebalo da bude i narednik Kanec, stariji ekonom kuhinje i
nabavljač raznih pikantnih specijaliteta za privatne subotnje veselice onih
koji nisu uspjeli pribaviti ni prave ni lažne propusnice, a njegova prisutnost
garantirala je stil rada komisije. Kad se, međutim, poslije ručka pronijela
vijest da je na predsjedničku fotelju ustoličen neki remac iz tenkovskog
učilišta, poručnik Prouza, sjatili su se oko vodnika već gotovo uvjereni
pretendenti na čast i diku svakog mladog čovjeka i ogorčeno protestirali:
— E, fućkam ti ja na to!
— Jesu li pobudalili, pa svi smo mi ovdje drek čitali!
— Nek idu u dupe i oni i FZ!
I tako se od svih kandidata, što je trebalo da se u trinaest sati postroje
pred zgradom i pod vodnikovom komandom odmarširaju u politički odjel,
postrojio samo jedan jedini vojnik iz prvog godišta. Neobičnom ironijom
sudbine taj vojnik se zvao Prvomil Poslušny, i sav se tresao od straha jer od
propisanih knjiga nije pročitao djelo Lenjin-Staljin-Kalinjin omladini, pa
mu se činilo da nije sasvim spreman. Ostali su demonstrativno ostali u
spavaonici i posvetili se popodnevnom odmoru.
I tako je vodnik savjetovao Poslušnom da u međuvremenu tiho u sebi
ponavlja gradivo, i otišao u politički odjel. Natporučnik Ružička se strašno
naljutio.
— Kako je to moguće? A rekli ste da ćete ispuniti obavezu! Tako je vi
ispunjavate? Zašto neće da idu?
— Boje se da će drug poručnik biti previše strog — klimnuo je vodnik
značajno glavom prema izglačanom oficiru, nadajući se da će natporučnik
shvatiti. Ali, prije nego što je politruk stigao nešto da kaže, javio se sam
poručnik Prouza. Progovorio je toplo, drugarskim tonom kakav su neki —
oni naivniji — pitomci tenkovskog učilišta usvojili kao neki ideal.
— Boje se? — rekao je začuđeno. — Poručite drugovima, druže
vodniče, da će to biti samo jedna drugarska diskusija. Ne radi se, na kraju
krajeva, o tome da provjeravamo jesu li drugovi sve pročitali nego jesu li
nekako usvojili ono što je u tim knjigama bitno, jesu li iz tih knjiga izvukli
nešto što će im koristiti u daljem radu.
Vodnik ga je sumorno promatrao. U njemu se ugasila i posljednja nada.
— Sve sam im to ja već rekao — promrmljao je. — Ali oni se ipak
plaše.
— Ali obavezu su dali, pa treba da budu svjesni... — rekao je
natporučnik... — treba da budu svjesni da je to njihova omladinska dužnost.
— Vi samo poručite drugovima onako kako sam vam rekao, druže
vodniče — rekao je poručnik Prouza. — Želimo da kroz formu drugarske
diskusije osvijetlimo jedni drugima probleme... Ako nešto nekome nije
jasno, mi ćemo mu objasniti, a on će opet neke stvari objasniti nama, kako
se to već radi u našoj narodnoj demokratskoj armiji, i to će nam konačno
svima pomoći da lakše savladavamo prepreke u našem daljem radu.
Vodnik ga je pogledao kao da je pred njim neko stvorenje s druge
planete.
— Sve sam im to rekao — odgovorio je smrknuto. — Ali sve uzalud.
Nije ni sanjao da je u tom trenutku u poručnikovim mislima progovorio
glas instruktora moralno-političkog odgoja u učilištu, majora Kondrača.
»Imamo izvanredne ljude«, govorio je taj glas, »ali ih ne znamo uvjeriti, ne
znamo u njima probuditi volju za rad«. Poručnik, naelektriziran tom
velikom mišlju, bodro je skočio, povukao novu uniformu sprijeda i straga,
popravio nabore na bokovima i rekao:
 — Pričekajte, druže vodniče! Poći ću s vama!
— Pođite, druže poručniče — rekao je natporučnik i okrenuo se
vodniku. — Vidite, Smiricky, to je sve zato što л i u odboru date obavezu, a
ne znate konkretno prenijeti izvršenje zadatka na kolektiv. I tako ste se
odvojili od drugova, od baze. Vi, istina, sami izvršavate svoje obaveze i
obavljate funkcije, ali šta to vrijedi kad ih ne znate prenijeti dolje, među
ljudstvo. — Zamislio se, i dodao tužno: — Šta to vrijedi, Smiricky!
Vodnik nije rekao ništa. U međuvremenu, poručnik Prouza je poravnao
nabore, s mladenačkim žarom stao mirno i viknuo:
— Druže natporučniče, dopustite da se udaljimo! Konobar se zaboravio
i zamišljeno rekao:
— Izvol’te!

Ali poručnik, sav obuzet svojom velikom misijom, registrirao je glas

pretpostavljenog samo svojim drugostepenim signalnim sistemom. Drveno
ali po propisima se okrenuo i energično odmarširao iz sobe. Vodnik se
vukao za njim. Poručnik je bodro koračao kroz aleju kestenova i odgovarao
na sve, pa i najnonšalantnije pozdrave starih lisaca što su se valjali na suncu
pred zgradama kao da mu ruku pokreće opruga. U hodniku zgrade Sedmog
bataljona energično je pritisnuo kvaku i ušao u spavaonicu. A kako je u
svom žaru otvorio vrata previše naglo, dogodilo se da je udario po nosu
narednika Bileka, koji je upravo iz blizine studirao dnevni plan rada
pričvršćen s unutrašnje strane.
— Jebem ti sunce, budalo, seronjo! — dreknuo je narednik, ali kad se
na vratima pojavilo sasvim neočekivano priviđenje, zagrcnuo se i riješio
mučnu situaciju na taj način što se izgubio u najbližem prolazu između
kreveta, a zatim napolje kroz otvoren prozor. Poručnik je ublažio tempo i
načinio nekoliko koraka u prostoriju. Četiri-pet lica podiglo se prema njemu
i opet okrenulo. Svi su se pretvarali da ga ne primjećuju, kako bi izbjegli
izvršavanje propisa koji nalaže da je prvi tko ugleda oficira kad ulazi u
prostoriju dužan da zapovjedi »Mirno!« ili »Diž’se! Mirno!« i da mu
podnese raport.
Poručniku su, međutim, propisi još bili previše svježi u sjećanju. Bio je
svjestan da je dužan pokazati strpljenje i razumijevanje za vojnika,
uvjeravali ga i postupiti ne samo kao pretpostavljeni nego i kao odgajatelj.
Pa dobro, rekao je u sebi, možda bih mogao šutke prijeći preko toga da
nitko nije raportirao, ali to je njihova vojnička dužnost! A major Kondrač je
govorio: »Disciplina počinje od otkinutog dugmeta. Potrebno je biti čvrst i
dosljedan u zahtjevima da se izvršavaju i najbeznačajnije dnevne obaveze.
Uvjerit ćete se i sami, drugovi, da će vas vojnici upravo zbog toga
poštovati.«
Jadni poručnik nije, na žalost, znao da je majorov sud apodiktičan,
zasnovan na iskustvima prikupljenim čitanjem brošura, koje se opet
baziraju samo na pobožnim željama. Zato nije dopustio da ga vodi zdrav
razum nego vojno-pedagoška znanost. Šetao se polako kroz prolaz između
dva reda kreveta sve do suprotnog kraja sobe, ne govoreći ništa. Iz svake
vaše geste, iz svakog vašeg postupka, ali istovremeno i komandir. Poručnik,
koji se vojnici moraju jasno osjetiti da ste im drug, u međuvremenu okrenuo
i pošao nazad, u potpunoj tišini, postajao je svjestan da uspješno sjediniti
ove dvije funkcije u praksi vjerojatno neće biti tako jednostavno. Počeo se
preznojavati. Ugledao je vodnika koji je došao s njim iz bataljona, a sad nije
činio ništa da mu pomogne. A podoficir je, zaboga, najbliži suradnik
komandirov, javio se u njemu major Kondrač. Zašto mi ne pomogne? Vratio
se do ulaza i u neprilici zastao iznad vojnika koji je sjedio na sanduku i
pretvarao se da je potpuno zaokupljen prišivanjem dugmeta na bluzu. Na
bluzi je imao desetarske oznake. Poručnik je konačno donio odluku:
— Vi, druže desetare... — rekao je nasumce i sasvim neodređeno.
Vojnik je podigao prema njemu rumeno lice, odložio bluzu i polako ustao.
Brzina njegovih kretnji nije sasvim sigurno odgovarala propisanim
normama. Progovorio je s nekim poljskim naglaskom:
— Desetar Strevliček.
— Vi, druže desetare — rekao je Prouza strogo. — Zar vi ne znate
kakva je dužnost vojnika ili podoficira kad u prostoriju uđe oficir?
Preplanuli narednik se nekako čudno nasmijao. Čak drsko, moglo bi se
reći.
— Znam. To je jasno samo po sebi.
— Pa, zašto onda to ne učinite? Kako je to moguće?
— Nisam vas vidio — rekao je narednik.
Poručnik je osjetio da u prostoriji vlada grobna tišina.
— Kako je to moguće? — ponovio je mehanički. Postao je svjestan da
je, suprotno svojoj želji, počeo razgovor tonom za koji nije bio siguran da,
pored komandirskih, posjeduje i drugarske kvalitete.
— Zato što sam prišivao dugme — rekao je desetar.
 — Lažete! — prasnuo je Prouza, ali smjesta se savladao. To već sasvim
sigurno nije bio drugarski ton. — Nemojte mi pričati... — počeo je iz
početka i zašutio. Pokušao je zatim s drukčijim pristupom, ali ni taj nije
ispao drugarski. — Kako to stojite dok razgovarate sa mnom?
Desetar je pogledao u svoje prljave čizme, najprije u jednu a zatim u
drugu, i izjavio:
— Stojim mimo, zar ne?
— I to je za vas stav mirno?
— Ja imam malo o-noge, druže poručniče — reče desetar. Poručnik, da
spasi što se spasiti može, rekao je, sad već bez imalo nastojanja da govori
kao komandir i drug istovremeno:
— Kakva je dužnost vojnika kad oficir uđe u prostoriju?
— Da zapovjedi mirno — huknu desetar.
— Na izvršenje! — reče.
Bio je već u duši odahnuo kad odnekud iz pozadine odjeknu hrapavi
glas:
— Sad je popodnevni odmor!
U prvom trenutku poručnik je osjetio poriv da ustanovi tko je to rekao.
To bi u svakom slučaju morao otkriti — bio je to prekršaj discipline, govor
u prisutnosti oficira bez njegova odobrenja. To u najmanjem slučaju. Ali,
nekako je počeo gubiti hrabrost. Samo je pogledao na sat i glasno
odgovorio u smjeru odakle se javio glas:
— Sad je pet do jedan. Odmor počinje u jedan.
Zatim energično naredi desetaru, koji je još stajao samo
u košulji:
— Izvršite naređenje, druže desetare!
»Kad je izvršite, onda je izvršite«, pomislio je Strevliček i na način
dostojan imena izvjesnog legendarnog vojnika izvršio naređenje sa dvjesta
posto. Nekim naprosto nevjerojatnim, bikovskim glasom i iskrivljenom
intonacijom, zaurlao je:
— Diiiiž’se! Mir-nooo!
Svuda po prostoriji poustajali su ljudi u košuljama. Neki su bili u
trenerkama, a jedan, desetar Vomakal, momčina odnekud iz šumarskih
zabiti, u prljavim dugim gaćama. Nesretni poručnik osjetio je zdravu želju
da sve te neumivene lijenčine pošteno prodrma, da krivonogog narednika
ispraši na raport komandantu a čitavoj četi zabrani izlaz iz kasarne, ali je
opet podlegao pedagoškim zabludama. Sad, kad je konačno učvrstio svoj
autoritet i pokazao vojnicima da je čvrst i odlučan, vrijeme je da s njima
drugarski porazgovara. Tako će sigurno steći njihove simpatije, ako ne i
pravu vojničku ljubav.
— Drugovi — rekao je — nemojte pomisliti da sam došao da vas
maltretiram ili secujem, kako vi to nekad kažete (»Upotrebljavajte
povremeno riječi iz vojničkog žargona, to pozitivno djeluje na ljudstvo,
osjeća da živite s njim u jednom kolektivu« — major Kondrač). Ali
discipline mora biti a dužnosti treba izvršavati. I ja imam dužnosti koje
moram izvršavati, zar ne, i ako vi budete izvršavali svoje, lijepo ćemo se
slagati. Zar nisam u pravu, druže naredniče? — Pokazao je prstom na
narednika Kostelnika jer je major Kondrač često govorio da je dobro
obraćati se što češće pojedinim drugovima raznim sitnim pitanjima, jer se
tako uspostavlja bolji kontakt s kolektivom.
— Jasno — promrmlja narednik.
Poručnik nije stekao dojam boljeg kontakta, možda zato što odgovor
nije zvučao sasvim vojnički. Ipak je nastavio, očinskim tonom:
— Zašto sam uopće došao k vama, drugovi? — Načinio je pauzu i
osvrnuo se. — Došao sam k vama da vas upitam kako u vašoj četi stoje
stvari s ispitima za Fučikovu značku. Šta vi kažete na to, druže desetare?
Ovog puta se obratio Frištenskom, vozaču koji je činio čast svojem
prezimenu jer je već dva puta uspio slomiti ručicu mjenjača tenka T-34, a
jednom čak i upravljačku polugu zvanu »ričaga«. Zvali su ga Bik, a na
poručnikovo pitanje odgovorio je precizno i konkretno:
— Desetar Frištensky.
— Pa... šta biste vi rekli, druže desetare?
— Ja... ništa — glasio je odgovor.
— Kako to — ništa? Radite li u četi na osvajanju FZ?
— Pa... radimo.
— Radite?
— Radimo.
— A kako je onda moguće da nitko od vas ne želi pristupiti ispitu?
Frištensky se samo stidljivo nasmijao i ponovo slegao ramenima.
— Kako je to moguće? — ponovio je poručnik, ali mu je već bilo jasno
da s te strane neće dočekati odgovor. — Šta kažete vi, druže vodniče? —
obratio se Soudeku.
Odgovor je glasio propisno:
— Vodnik Soudek.
 — Jeste li pročitali sve knjige?
— Sve nisam.
— Koju knjigu niste pročitali?
— Pa, onu... o onim... — vodnik je nabrao čelo. Popis knjiga koje nije
pročitao bio je, doduše, prilično bogat, ali ga vodnik nije znao. — O onim...
onu... kako se ono zove... vrag ga odnio... Što dalje od Moskve, ili...
— Daleko od Moskve?
— Da. Tu.
— A osim nje ste pročitali sve?
Vodnik je na prazno progutao i klimnuo glavom.
— Eto, vidite, druže vodniče. A ta knjiga čak i ne spada u obaveznu
literaturu. Samo u izbornu. Kako je moguće da ne želite pristupiti ispitu?
— Pa, sad... ovaj... nemam vjere u svoje...
— Kako je moguće da nemate vjere?
— Pa, ovaj... kako da kažem... ja ovako sve to znam, je li... ali kad me
netko nešto pita, onda nisam u stanju da ispričam.
Prouza se samo ljubazno osmjehnuo.
— Čujte me, druže vodniče! Na ispitu vas nitko neće ništa pitati,
razumijete? Tako se radilo nekad, za prve, buržoaske republike, sad više
nema tog zastrašivanja. U našoj narodno-demokratskoj armiji ispiti se
obavljaju u formi razgovora. Lijepo ćemo prijateljski popričati, i na kraju
ćemo sumirati zaključke. Pa, to je, uostalom, i svrha Fučikove značke. Zato,
drugovi, bez straha! Samo ćemo prodiskutirati o našem radu i iskustvima i
pokazati kako nam knjiga može pomoći u radu na ostvarivanju bojne i
političke pripravnosti.
Pogledao je u sfinge oko sebe.
— Pa, šta kažete, drugovi? Hoće li ići?
Na licima se nije pokrenuo nijedan mišić. Poručnik Prouza je stekao
neugodan dojam da drugovima nije najbolje objasnio princip tih ispita. Zato
se obrati vojniku čije mu se lice činilo najmanje otvrdlo. Ovog puta ga je
poslužila sreća. Naletio je na savršeno pripremljenog (sa izuzetkom knjige
Lenjin-Staljin-Kalinjin omladini) vojnika prvog godišta Pravomila
Poslušnog.
— Šta kažete vi, druže vojniče? Hoće li ići?
— Ići će, druže poručniče! — rekao je s bezgraničnim poštovanjem
vojnik Poslušny, što je poručnik pogrešno protumačio kao prvu
manifestaciju naklonosti jedinice, osvojene njegovim čvrstim i istovremeno
drugarskim nastupom.
— Pa, šta kažete? Hoćete li izaći na ispit, drugovi? — obratio se cijelom
kolektivu. Odgovora nije bilo. Zato je prešao na hipnotizerski ton i rekao
odlučno: — Doći ćete, drugovi! Doći ćete i uvjerit ćete se da će ići! Kao što
je rekao Suvorov, drugovi... — zastao je, jer se odjednom više nije mogao
sjetiti šta je ono rekao Suvorov o Fučikovoj znački. Svjestan riječi majora
Kondrača, nije, međutim, izgubio prisutnost duha i nastavio je, jednako
odlučno: — ...i kao što ja uvijek kažem: važno je samo da pokažete kako u
svom svakodnevnom radu primjenujete iskustva Juliusa Fučika, drugovi. A
vi to možete! Siguran sam! Znam! Druže vodniče... — obrati se Dannyju.
— ...za deset minuta postrojit ćete kandidate za FZ i odvest ćete ih u PO,
jasno?
— Razumijem — odgovorio je vodnik bez mnogo vjere u svoje riječi.
— Onda, do viđenja, drugovi, za četvrt sata! — Poručnik je okrenuo
leđa skupini pedeset sfingi i odrješito odmarširao kroz vrata.

Deset minuta kasnije, u prolazu između kreveta stajao je samo potpuno

obučen vojnik Poslušny i tresao se od treme. Vodnik mu je ponovo naredio
da u sebi ponavlja gradivo i, promrmljavši poluglasno: — Jebe mi se za
sve! — otišao u bataljon. Nije mu ipak bilo sasvim svejedno, jer se plašio
da bi nakon kraha ovog posljednjeg pokušaja mogao biti brisan iz komisije
koja je uvečer trebalo da ispituje supruge oficira.
Iza ugla je naletio na aktivnog vodnika Šemančaka zvanog Penaz. Bio je
to, kako sam nadimak kaže, supaš uvijek željan para, uživanja, nerada,
lakog života i počasnih značaka koje povećavaju mogućnosti da se dođe do
para, uživanja, nerada i lakog života, po narodnosti Slovak. Ne znajući ni
sam zašto, možda pod pritiskom skepse ili nekog crnog humora, doviknuo
mu je:
— Hej, druže vodniče! Dođite da polažete za FZ!
— Res? In kdaj? — upitao je Penaz spremno.
— Sad, odmah. Za četvrt sata u PO.
— Ampak jaz nisem nič čital — rekao je Penaz radosno. Dugotrajni
boravak u pretežno češkoj sredini pretvori ga je u osobu koja govori nekom
službeno nepriznatom mješavinom jezika.
— Nije važno. Ja ispitujem.
 — Ja, to je potem nekaj drugega — zablistao je supaš. — Ampak
morate mi reči, kaj naj tam pričam.
— Ne sekirajte se! Znači, dolazite, zar ne?
— Brez skrbi, prihajam. No, glih dobro da mi šepetate. Gluh sem kot
kanon!
Supaš je nestao nekuda u smjeru kuhinje. »I neka mi kažu da se ne
brinem za izvršavanje svih izvršavanja,« rekao je vodnik u sebi.
»Mobiliziram za svjesno izgrađivanje čak i aktivne podoficire! Ali to mi
vjerojatno neće mnogo pomoći. Do katastrofe će doći tako i tako.« Ušao je
u zgradu komande bataljona i pokucao na vrata političkog odjela. Iza vrata
je eksplodiralo razantno — Naprijed! — pa je ušao. U sobi je ugledao
Ružičku i Hospodina u stavu mirno pred kapetanom Matkom, koji ih je
očito upravo ribao po svim propisima. Poručnik Prouza, također u stavu
mirno, stajao je po strani. Kapetanovo ribanje se, po svemu sudeći, nije
odnosilo na njega. Držao se ozbiljno i vodnik je pomislio kako ima tipičan
izgled čovjeka u kome se iluzije počinju strmoglavo rušiti.
— Vodnik Smiricky — najavio je propisno svoju prisutnost...
Matka se okrenuo. Na njemu se vidjelo da se uspješno doveo u stanje
najvišeg stupnja razdraženosti, koja dobro pristaje oficirima.
— Šta tražite ovdje? — upitao je ljutito.
— Druže kapetane, dopustite da se obratim drugu natporučniku.
— A u vezi s čim?
— Da ga izvijestim o polaganju ispita za FZ, druže kapetane.
U svakoj drugoj prilici kapetan bi vjerojatno izbacio vodnika s
naređenjem da pričeka napolju. Ali, kako je upravo ribao svoje podređene i
uz put uporno razmišljao čime bi im još mogao natrljati nos, razlog
vodnikova dolaska ga je zainteresirao. Smjesta i sasvim ispravno je
zaključio da je Fučikova značka upravo ono što mu je potrebno.
— Podnesite izvještaj — pozvao je vodnika i gurnuo ruke u džepove.
Vodnik, koji je zlurado shvatio situaciju i koji je, kad god je mogao, vrlo
rado zagorčavao oficirima život, obratio se Ružički:
— Druže natporučniče, za ispit su se prijavila samo dvojica!
— Kako je to moguće? — zaroktao je natporučnik automatski, da
nekako spasi autoritet pred vodnikom. Nešto tako teško da mu je moglo
uspjeti jer je još stajao u podređenom stavu mirno. Vodnik je nastavio:
— Pokušao sam agitirati među drugovima... drug poručnik isto tako...
— okrenuo je glavu prema Prouzi — ... ali odbijaju.
 — Tako. Ovaj... — Ružička je zbunjeno pokušavao da kaže nešto. — Vi
ste za to odgovorni pred forumima... je li vam jasno?
— To vam je teška stvar, druže natpor... — pokušao se vodnik ograditi,
ali ga je iznenada prekinuo kapetan:
— Koliko ih se prijavilo, kažete?
— Dvojica, druže kapetane.
— Tako! Sve ljepše i ljepše! — reče komandant polako, s prizvukom
gorkog razočaranja, a zatim se obrati natporučniku: — I to vi nazivate
političkim radom? To je politički rad? Bataljon od dvjesta pedeset ljudi, a
za Fučikovu značku se prijavljuju dvojica! To je zbilja vrlo lijepo
svjedočanstvo o vašem radu, druže natporučniče!
Natporučnik je udahnuo da nešto kaže, ali je samo huk-nuo. Poručnik
Prouza je u duši proživljavao rušenje još jednog ideala. Oficir riba oficira u
prisutnosti podoficira, i to rezervista! A propisi, što ih je toliko puta citirao
major Kondrač, jasno kažu: oficiru se može izreći usmeni prigovor samo u
odsutnosti ljudstva i podoficira. U životu dolje, u jedinicama, očito ima još
mnogo nedostataka, pomislio je s gorčinom mladi oficir.
— Prekrasno, divno! — natavio je komandant. — Prilikom kontrole štih
probom ustanovio sam, druže natporučniče, da nijedan pripadnik jedinice
ne zna navesti imena ministara! Ustanovio sam da pripadnici moje jedinice
ne znaju koji je glavni grad Bugarske, ne znaju kad je bila oktobarska
revolucija! Velika oktobarska revolucija! Izvještaj o kulturno-masovnom
radu za mjesec kolovoz niste do danas napisali, a već je kraj rujna! Četni
agitatori ne dobivaju redovito instrukcije, ne dobivaju, druže natporučniče!
Jutarnje aktuelne informacije održavaju se samo formalno. Zidne novine
zijevaju od praznine! Tako je, druže natporučniče, zijevaju od praznine! A
na ispit za Fučikovu značku prijavljuju se dvojica!
— Druže kapetane... — pokuša natporučnik.
— Dvojica, druže natporučniče! — prekinu ga grubo Matka. — Šta
namjeravate poduzeti? Šta ćete učiniti? Recite!
— Druže kapetane... lično ću obići čete... i... budući da znam da se na
podoficire ne mogu osloniti... izvršit ću... pokrenut ću... s poručnikom
Hospodinom... ličnu agitaciju...
— I to što prije! Počnite što prije s tom ličnom agitacijom, druže
natporučniče — reče kapetan kiselo. Ružički nije nimalo pomoglo što je
pokušao da dio krivice svali na vodnika. — Trebalo je da počnete prije
mjesec dana, prije dva mjeseca, trebalo je da počnete prije pola godine! A
ne da se oslanjate na podoficire, ne! Podoficiri, ako nemaju oslonca u
punom angažiranju oficira, a prvenstveno političke grupe, sami ne mogu
ništa! Tako je! Ništa! Osim toga, podoficiri imaju i previše posla na
uvježbavanju ljudstva u ovladavanju ratnom tehnikom dok vi, druže
natporučniče, imate samo jednu dužnost — da se brinete za političku
izgradnju ljudstva, tako je, za političku izgradnju, druže natporučniče!
— Druže kapetane... ali, vi znate... koliko nam odozgo otežavaju posao.
Od jutra do mraka pišemo dopise, izvještaje... dolje do četa ne možemo ni
stići...
— U tome i jest vaša greška. Na te papire se lijepo poserite, druže
natporučniče! Vaša osnovna briga treba da bude vojnik i njegova politička
izgradnja, tako je, njegova politička izgradnja! — izjavio je kapetan.
Povremeno je upotrebljavao nepristojne izraze jer je bio oficir iz naroda. S
jedne strane, htio je da se to na njemu vidi, a s druge strane, bila je to moć
navike. — A što se tiče ispita, postupit ćemo drukčije — rekao je. — Sad
više nemamo vremena za tu vašu ličnu agitaciju. Pokrenut ćemo stvar po
komandnoj liniji, tako je! — Okrenuo se i oštrim korakom odmarširao iz
političkog odjela. Trojica oficira i vodnik krenuli su za njim. Pisari i oficiri
u kancelarijama hitro su skakali sa svojih mjesta. Dežurni na ulazu je
propisano salutirao. Marširali su čvrsto oko zgrade za kapetanovom
stražnjicom u tijesnim hlačama, i isto tako stupili u hodnik. Prije nego što
je, kao posljednji u redu, stigao do hodnika, vodnik je čuo neljudski urlik
dežurnog: — Mirno! — a zatim prodorni topot peta u paradnom koraku i
konačno glasno raportiranje, bučno otpjevano s rutinom starog lišća:
— Druže kapetane, za mog dežurstva u Sedmom oklopnom bataljonu
nije se dogodilo ništa osobito. Četa se priprema za popodnevni odmor.
Dežurni bataljona, narednik Fürbach!
Nakon toga se čuo isprekidan glas pomoćnika dežurnog, vojnika prvog
godišta:
— Pomoćnik dežurnog bataljona, vojnik Kadavy!
— Dajte na mjestu voljno! — reče kapetan i upade u spavaonicu prve
čete. — Diž’se! — dreknu sam, na posteljama je nastalo komešanje i za
nekoliko trenutaka u prolazu između kreveta stajahu dva reda vojnika u
košuljama i trenerkama, ali većinom u hlačama. Neki su bili čak i obuveni.
— Oni u trenerkama, naprijed! — naredi kapetan. Desetak ljudi istupilo
je korak naprijed. Matka im se obrati naređenjem: — Vratite se na
popodnevni odmor!
 Poslušali su bez oklijevanja. Nakon toga kapetan izda ovu zapovijed:
— Ostali, pažnja! Za tri minute dežurni će narediti da se kandidati za FZ
postroje pred zgradom. Svi vi, koji tako slabo poznajete propise pa
provodite popodnevni odmor obučeni, pristupit ćete ispitu za FZ! Ja ću vas
naučiti pameti! Pod nadzorom vodnika Smifickog otići čete u PO. Narednik
Macha, kao politruk, odgovoran je za to da svi zabušanti koji ne znaju
propise budu privedeni na polaganje ispita!
Matka se okrenuo i sa svojom pratnjom odmarširao iz spavaonice.
Vodnik je ostao. Vojnici u cokulama, određeni od komandanta za osvajanje
dike svakog mladog čovjeka, počeli su psovati služeći se najprostačkijim
izrazima.
Četvrt sata nakon toga u prostorji političkog odjela grupa od oko
trideset ljudi nabila se u klupe što dalje od stola ispitne komisije. Sjedili su
sklupčani, tijelo uz tijelo, leđima naslonjeni na dva ormara kojima je
prostorija bila pregrađena i između kojih je uzak prolaz vodio u tamnu
pozadinu, gdje su pod debelim slojem prašine ležali stogovi pradavnih
izvještaja s nekoliko praznih i pljesnivih limenki od konzervi. Sprijeda su se
protezali prazni redovi stolica ispunjavajući prostoriju, samo je u prvom
redu, ispred samog stola za komisiju, sjedio osamljen vojnik Poslušny i
pokušavao da još u posljednjem trenutku osvježi znanje iz šalabahtera
skrivenog u cokuli. Komisija, na čelu s poručnikom Prouzom, sjedila je za
dugim stolom ispod portreta državnika, a Ružička i Hospodin su se kao
promatrači skromno smjestili za pisaće stolove kraj prozora.
Poručnik Prouza je šutke promatrao tu neobičnu manifestaciju
bojažljivosti, a njegov daimonion mu je suflirao: »Treba nadvladati
nepovjerenje koje drugovi prema vama ponekad osjećaju. Često se događa
da se vojnici stide priznati kako ih zanima literatura, jer se pribojavaju da ih
ostali ne proglase za mekušce. Potrebno je adekvatnim postupcima zadobiti
njihovo povjerenje.« Ustao je, riješen da ga zadobije.
— Priđite,' priđite, drugovi — rekao je veselo. — Ima dovoljno mjesta
za sve, nitko vas neće pojesti.
Horda pored ormara nije se, međutim, ni pomaknula. Između oficira i
ljudstva i dalje je zjapio prazan prostor, kao ponor. Pred poručnikom je
sjedio sklupčan, apsurdno osamljen, vojnik Poslušny, uzor-vojnik sa
značkom Saveza omladine na džepu uniforme. Nemaju vjere u sebe.
Potrebno im je uliti samopouzdanje. Poručnik Prouza je ponovo zaplamsao:
 — Drugovi, primaknite se bliže! Zašto se nabijate ondje u kutu? — Htio
je još da im kaže nešto ohrabrujuće, nešto toplo, ljudsko, pa je rekao: —
Kao što je rekao veliki Staljin, drugovi: »Novim formama rada izmijenit
ćemo dosadašnji sistem obuke tako da bude zasnovan na drugarskoj
suradnji između učitelja i učenika.« Nitko od nas koji smo ovdje ne želi da
nekome, kako se to ponekad kaže, pere uši. Samo ćemo prijateljski
prodiskutirati i porazgovarati o knjigama koje bi svaki član Saveza, ako želi
da se dalje izgrađuje, morao pročitati.
Ali, ni ovako ljudski pristup nije mogao pokrenuti kamenu masu šutnje.
Vodnik, koji je sjedio pored njega, priskočio mu je u pomoć. Na žalost,
pomislio je poručnik, na prilično neumjestan način.
— Hajde, momci, priđite bliže! Glupo je gurati se ondje otraga — rekao
je — kad vam to ionako neće pomoći. Zato se ostavite gluposti!
Kako bi ispravio loš dojam ovakve naopake agitacije, poručnik je brzo
rekao:
— Drugovi, ako želite, mi ćemo sjesti dolje među vas da se ne osjećate
kao na ispitu. Sjest ćemo među vas pa ćemo naprosto tako razgovarati. To
je, uostalom, i smisao Fučikove značke!
Ništa. Poručnik je izgledao kao da će svakog časa pasti u fras, ali u tom
trenutku širom su se otvorila vrata i kroz njih je žustro upao u sobu aktivni
vodnik Šemančak, sa stoliconl u ruci. Osvrnuo se naokolo, tražeći među
prisutnima onoga s najvišim činom, spustio stolicu pred sebe i zapjevao:
— Tovariš natporučnik, dozvolite naj se pridružim!
— Izvol’te — rekao je iz pozadine Ružička.
Poručnik Prouza ga je uljudno upitao:
— Jeste li došli da polažete za FZ, druže vodniče?
— Prišel sem — odgovorio je Penaz, a iskreno oduševljenje koje je
treperilo u njegovu glasu ulilo je poručniku nove snage. Vodnik je odnio
suvišnu stolicu u kut, sjeo pored vojnika Poslušnog i s radosnim
iščekivanjem zagledao se u komisiju.
— Eto, vidite, drugovi — rekao je Prouza. — Drug vodnik je bez
ikakvog straha sjeo u prvi red. Priđite bliže, da možemo početi s ispitom.
Pozivi za pomicanje naprijed odjeknuli su i od stolova kraj prozora i od
stola komisije. Aktivni vodnik Penaz se okrenuo i također se obratio
masama:
— Priđite, tovariši! — viknuo je sugestivno. — Ne bojte se! Prostora je
kolik čete! Priđite brez strahu! Priđite!
 Smrknuta gomila se konačno pokrenula. Prvi se odlijepio od ormara
politruk Macha; na to ga je vjerojatno nagnala svijest, odavno potisnuta
pogubnim utjecajem kolektiva. Za njim su pošli Mengele, Kobliha, Bamza i
još neki. Neposredno ispred stola komisije ostali su, doduše, i dalje samo
vojnik Poslušny i mali supaš, ali ponor što je onako bolno ranjavao
poručnikove ideale nekako se ispunio. Vojnici, sada razbacani po prostoriji,
uglavnom usamljeni, više nisu izgledali — bar tako se učinilo poručniku —
onako nepristupačni kao dok su stajali nabijeni u kutu, iako su se sad lakše
primjećivale čizme, uljem natopljene uniforme, opušteni opasači i
neobrijana lica. Da, to su mladi ljudi, a drugovi iz štaba, čini se, nisu znali
da im se približe, da ih upoznaju, zaključio je. Osjetio je kako ga prožima
neki ugodan, mesijanski osjećaj da će današnji ispit postati prekretnica u
životu Sedmog oklopnog bataljona. Isprsio se, obuhvatio skup oduševljenim
pogledom i započeo ovaj historijski preokret riječima:
— Drugovi! Sastali smo se da zajednički provjerimo kako smo izvršili
obavezu da ćemo osvojiti gordi naziv nosilaca značke Juliusa Fučika, koji
nas je sve uvijek i stalno inspirirao, i kao što je to, konačno, rekao drug
Lenjin: »Učiti, učiti«! — Zašutio je a onda, kao da se nečeg sjetio, dodao:
— »I samo učiti«! — Imao je dojam da govori dobro. ali da svemu tome još
nešto nedostaje. Zato je nastavio ovako: — Moramo učili, mnogo učiti,
moramo, kako je govorio, u svemu stići i prestići kapitalističke vlastodršce i
zato, drugovi, ugledajući se na slavne panfirovce, ugledajući se na Olega
Koševoja i Pavla Morozova, ugledajući se na Matrosova, mladu gardu i
Zoju Komsomolodemjanskuju, da pobijedimo i uništimo neprijatelja naše
domovine i narodno-demokratskog uređenja, da tako nekako smognemo...
naučimo ...znamo ono što nas uči naš narod i njegov veliki vođa i učitelj,
generalisimus Josif Visarionovič Staljin... i drug Maljenkov... i da na kraju
uspješno izvršimo zadatke iz borbene i političke gotovosti na kraju nastavne
godine tisuću devetsto pedeset treće. Tako je, drugovi! — rekao je. — I
tako, da počnemo, uzmimo najprije, da se što bolje rasplamsa diskusija,
uzmimo, na primjer, nešto iz fakultativne literature. Slažete li se, drugovi?
— Okrenuo se komisiji s nekim neodređenim dojmom da mu uvodni govor
nije ispao onako kako je želio. Komisija je klimnula glavama. — Pa,
recimo, drugovi — duboko je udahnuo — počnimo s knjigom koju ste
sigurno svi čitali, a možda ste čak i u kinu gledali po njoj snimljeni film.
Daleko od Moskve. Tko od vas nije čitao tu knjigu, drugovi?
 Počeo je smišljeno, trikom iz pedagoškog arsenala kojim ga je opskrbio
nezaboravni major Kondrač. »Iz iskustva nam je poznato«, govorio je taj
izvanredni učitelj, »da vojnici, kad ih pitamo tko od njih zna ovo ili ono, tko
je ovo ili ono čitao, vidio ili čuo, obično šute. Ako ih pitamo tko od njih to
ne zna, nije čitao, nije vidio i tako dalje, također šute. U ovom drugom
slučaju, međutim, imamo odskočnu dasku za postavljanje daljnjih pitanja.
Možemo im se direktno obratiti: E, pa onda nam vi, druže, recite... i
postaviti konkretno pitanje konkretnom drugu...«
— Onda će nam o tome nešto kazati... — nastavio je poručnik Prouza
nakon nekoliko trenutaka, koje je dao vojnicima da malo razmisle, a koje su
oni ispunili mračnom šutnjom — ... samo tako, svojim riječima, koliko se
sjeća, recimo... — Pretraživao je pogledom lica pred sobom. Neka su ostala
tupa i smrknuta, druga su se naborala u izvještačen izraz dubokog
razmišljanja, a neki su, u cilju postizanja istog efekta, oči podigli prema
stropu. Trojica ili četvorica kandidata odjednom su osjetila neodložnu
potrebu da temeljito, glasno, koncentrirano i neobično dugo ispušu nos u
rupčić. Poručnikov pogled se zadržao na zadovoljnom licu supaša u prvom
redu. Kako bi bilo da pokuša s njim? Osmjehivao mu se s povjerenjem,
beskrajno oduševljen izgledima za lako osvajanje časne oznake. Poručnik
je, međutim, njegovo optimističko držanje protumačio drukčije. Aktivni
podoficir, sigurno će ohrabriti ostale. Vjerojatno se temeljito pripremio.
— E pa, onda nam recite čega se sjećate, recimo vi, druže vodniče —
rekao je i prijazno se osmjehnuo Penazu.
Ali vodnik je reagirao drukčije nego što je to mladi oficir zamišljao.
Preneražen, poblijedio je i počeo brzo mljeti nekim čudnim, gotovo
neartikuliranim jezikom:
— Daleko od Moskve... to je pa res takšna... tak... no kako se to kaže...
takšna... to je no... takšna knjiga... v kateri se... tisto kar so oni... v tej
knjigi... kot je to on... ta pisatelj... nam v tej knjigi... nam res... namreč
napisah.. kak so oni... to... kak je bilo... res vse... kar se dogajalo.. in tako...
da je to res bilo... Daleko od Moskve... ampak zelo daleko od Moskve... in
on nam je opisah.. kak so oni... torej... tam... namreč... delali, kaj ne?... kak
se dobro... čeprav ni tak dobro... Daleko od Moskve... tišti ljudje... so dolgo
delali... ampak nišo vsi dobro delali... le oni... oni... ne preveč... ampak so
oni tokrat... zvedeli so da je potrebno... ali pa da sedaj vsi za sebe... delajo...
in so tedaj... tam v teh... v teh krajih ...krajih... daleč od glavnega mesta
Sovjetske Zveze... da več njet kapitalistov... kateri... ki bi... kot... tište
radnike iskoriščali... a ravno tak da morajo... namreč... uresničiti... veliko
boljše... kak se to kaže... te... tište... tište... norme... ker tisto kar izdelajo
propada ljudstvu... in se konačno... ne le tisto... oni so ćelo... in
racionalizatorske predloge... in oni so... te li... še socijalistične obveze
dajali... ker tam v teh krajih... ne le... temveč in ljudi zavedeni... Čeprav so
im župniki grozili... da bodo vsi v pekel... če bodo delali... in se tedaj še
kulaki... in diverzanti... res... v te... te... v te kraje ...tja daleč od Moskve,
glavnoga mesta Sovjetskih Socijalističnih Republik...
Poručnik Prouza je konačno došao k sebi od zaprepaštenja. Bio je
svjestan da svi vojnici ne raspolažu govorničkim talentom kakvim, na
primjer, raspolaže on, ali takav nedostatak izražajnih sposobnosti... Osim
toga, stekao je i dojam da vodnik i ne poznaje naročito dobro tu knjigu. Ono
o župnicima... toga u knjizi uopće nije bilo. Pa, ni onog o... poručnik je
osjetio kako ga prolazi jeza jer je postao svjestan da je i sam dijelom već
zaboravio sadržaj.
— Pričekajte malo, druže vodniče — rekao je žurno. — Bit će bolje da
se malo više koncentrirate na samu radnju romana. Sjećate li se, na primjer,
kako se zove glavni junak?
Vodnik je teško hvatao dah.
— Namreč! — viknuo je očajnički. — To je bil... kak se to reče... on je
pridobil te ljude... da dobro... nekaj takega... in sicer...— U paničnom strahu
kružio je očima po licima komisije koja ga je izdala, jer se nije pridržavala
nepisanog sporazuma da će, ako na ispitu bude teško, oni te teškoće primiti
na sebe... U jednom trenutku pogled mu se zadržao na ustima vodnika
Smifickog. Pokušavala su vizuelno prikazati neku riječ.
— Namreč... — jeknuo je, pokušavajući očajnički da se uhvati za
pruženu slamku. — Namreč... B... B... B... Bo... Bohumil!
— Batmanov — rekao je razočarano Prouza.
— Ja, tišti — potvrdio je Penaz.
— A gdje se odigrava radnja romana? Možete li nam, druže vodniče,
malo pobliže reći gdje se sve to odigrava?
— Namreč! — jeknuo je ponovno supaš, kao da doziva u pomoć. Ali ni
sam vodnik to, na žalost, nije znao. Iskrivio je usta u luk što u osnvonoj
mimici znači »nemam veze«, i iza leđa komisije rezignirano slegao
ramenima. — Namreč... — ponovio je Penaz, ovog puta gotovo bolno. —
Pa u tej... tam v tej... daleki, daleki zemlji... vi tistem kraju... daleko od
Moskve... daleko od glavnoga mesta Zveze Sovjetskih...
 Poručnik Prouza se predao.
— Može li nam netko to reći malo preciznije nego drug vodnik? —
prekinuo je supaša i prešao pogledom po razbacanoj skupini mladih ljudi.
Nitko nije mogao reći ništa preciznije.
— Zar nitko? — upitao je poručnik razočarano i zadržao pogled na
naredniku Machi, koji je prije čistio nos. Kad je Penaz uzeo riječ, Macha je
prestao, ali čim je supaš počeo lupetati i gubiti dah, ponovo je izvukao
rupčić i upotrebljavao ga uporno, sve dok nije postalo sasvim očito da tu
operaciju više nema smisla produžavati. U trenutku kad je vratio rupčić u
džep postao je žrtva komisije.
— Recimo vi, druže naredniče... Možete li nam vi reći nešto
podrobnije?
— Da — rekao je Macha tužno. — Roman se odigrava ...u ... —
Razmišljao je neko vrijeme, a onda se odlučio.
— U pustinji Kizil Kum!
— Eh! — nasmija se poručnik Prouza nervozno. — To ste, druže
naredniče, malo pobrkali s velikim gradnjama komunizma. Daleko od
Moskve... odigrava se u Sibiru, zar ne?
— Pa, naravno — uzviknuo je narednik Macha. — Znao sam to, ali mi
se nekako ... a taj Batmanov organizira...
— Da? Točno! — upade poručnik željno.
— Batmanov organizira rad. Prema novim metodama — nastavio je
Macha već nešto sigurnije. — Radnici rade po starim metodama, ali
Batmanov ih na kraju uvjerava da je bolje raditi po novim metodama. Među
radnicima ima nesvjesnih, koji se suprotstavljaju novim metodama jer misle
da će samo više rintati, ali on im pokazuje da će, ako dobro organiziraju rad,
rintati manje. I to im omogućava da ispune zadatke... da premaše plan ... i ...
— Dobro! — rekao je Prouza. Drugovima, kako je govorio major
Kondrač, treba samo malo pomoći, i sve će krenuti kako treba. — I tako
skrate rok izgradnje... kako ga skrate ... sjećate li se?
Nadao se da se taj načitani narednik toga sjeća, jer je postao svjestan da
je sam zaboravio. Zaboravio je čak, kakav užas, o kakvoj se gradnji uopće
radilo. I narednik ga zaista nije razočarao. Riješio je nastali problem na
upravo idealan način.
— Skrate ga tako što su, prema onim starim metodama, na osnovi kojih
su planirali, imali obavezu da dovrše gradnju u određenom roku, a s
pomoću tih novih metoda i razvijanjem udarničkog pokreta uspijevaju da
skrate rok, pa mogu mnogo ranije otpočeti proizvodnju, koja je trebalo da
počne, prema onim starim metodama, na osnovi kojih su planirali, mnogo
kasnije...
— Pravilno! A možete li nam reći od kakvog je to tada bilo značaja za
Sovjetski Savez, to što oni toliko skraćuju rok izgradnje u odnosu na plan?
Možda biste nam vi mogli to reći, druže desetare!
Ustao je vojnik Mengele i nakon kraće pauze izjavio:
— Pa... od velikog značaja.
— Sigurno. Ali šta im je to omogućilo?
— Omogućilo im je... — Mengele je oklijevao — ... da povećaju
produktivnost...
— Tako je, to je ono najvažnije! Mogli su konačno povećati
produktivnost rada i učvrstiti norme za izvršavanje plana. Eto, vidite,
drugovi, to nisu nikakve teške stvari. Ne plašite se literature! A sad, tko bi
nam mogao reći nešto o tome kakva ste iskustva izvukli iz ovog romana za
vaš daljnji rad, drugovi? — Više se nije zadržavao utvrđivanjem tko se
javlja — javljao se nije nitko — pa je, potaknut dotadašnjim uspjesima,
prozvao vodnika Soudeka.
— Recite vi, druže vodniče!
— Vodnik je odmahnuo glavom. — Pa, sad... — rekao je — iz svega
tog smo izvukli da treba raditi po novim metodama ... da treba bolje
podijeliti poslove... održavati red na radilištu... i, recimo... koristiti iskustva
drugova iz Sovjetskog Saveza...
— To ste dobro rekli, druže vodniče! — Poručnik je blistao. — To ste
vrlo dobro rekli! Koristiti iskustva Sovjetskog Saveza, drugovi, iskustva
Crvene armije. U vašem radu, u garažama, na vježbalištu, svuda, drugovi!
Učiti, učiti iz sovjetske literature, iz takvih knjiga kao što je Daleko od
Moskve, vidite čega sve ima u takvim knjigama i, kao što je rekao Gorki:
»Iza svega traži knjigu!...« Eto, vidite. A vi ste se, druže vodniče, plašili da
nećete znati odgovarati na pitanje iz književnosti!
— Pa, sad ... — javio se Soudek.
— Samo volje, drugovi! Odvažnosti! Samo uzeti vojnički stvar u ruke!
Ta vi posjedujete to znanje, ne treba se plašiti prenijeti ga! — raspričao se
poručnik, ne primjećujući da kandidati s užasom očekuju slijedeće pitanje.
— E pa, lijepo, uzmimo sada, na primjer, nešto iz obaveznog dijela. Tu
materiju sigurno bolje poznajete, pa ćete spremnije diskutirati. Tko želi da
nam nešto kaže, samo tako, svojim riječima, o knjizi koja svima nama,
članovima Saveza, mora biti nekako posebno bliska, jer nam slika istinsko
herojstvo i, konačno, govori kako treba da se borimo protiv našeg klasnog
neprijatelja koji nam, drugovi, stalno otežava borbu. Vi sigurno već znate na
koju knjigu mislim...
Poručnik je izvršio još jednu analizu lica, na žalost opet bez rezultata.
Pred njim su se opet zazelenjeli vojnički rupčići, pogledi su se ponovo
podigli prema stropu, čela se mislilački naborala.
— Hajdemo, drugovi. Dobro, pomoći ću vam. Napisao je to jedan...
jedan od čeških velikana ... i heroja... no?
Narednik Macha, koji se ovog puta nije poslužio rupčićem već se sakrio
iza mislilačkog izraza, iznenada je odlučno podigao ruku. Konačno!
Drugovi će se osloboditi, diskusija će se raspresti! Poručnikova duša je
poskočila od radosti, pa je prijazno rekao:
— Da, druže naredniče?
— Klement Gottwald omladini! — ispalio je brzo narednik.
— D-da. Sasvim ispravna primjedba — rekao je poručnik. — To je
također veoma inspirativna knjiga za usavršavanje našeg rada u Savezu. Ja
sam, međutim... mislio na jednu drugu knjigu... hajde, možete li se sjetiti,
druže naredniče? Klement Gottwald omladini je donekle slična knjiga, ali
ova druga je... nekako... naročito za članove Saveza omladine i kandidate za
FZ... napisao ju je sam drug po kome se, konačno, i naša značka...
— Reportaža zapisana pod vislicom! — viknuo je neočekivano supaš
Pehaz, i odmah se uplašeno zgrčio. Njegove su riječi, međutim, probudile u
poručniku novo oduševljenje, pa je neupadljivo isprovocirao vodnika:
— Da, na tu sam knjigu mislio, druže, na Reportažu pisanu pod
vješalima. Dobro, a šta nam možete reći o njoj? — Osmjehnuo se Penazu i
brzo dodao: — Samo kratko i svojim riječima!
Ali već je bilo kasno. Istog trenutka bio je zasut bujicom ne sasvim
artikuliranih glasova:
— To je tista... knjiga... Reportaža zapisana pod vislicam... Juliusa
Fučika... kateri je bil... kdaj je on... kaj ne?... bil zaprt... in kdaj je on...
— Samo polako, druže vodniče — pokušao je Prouza da spasi što se
spasiti može. — Najprije malo razmislite o onome što nam želite reći.
Recite nam prije svega, recimo, tko je bio Julius Fučik?
— Julius Fučik — pištao je prodorno Pehaz — bil je... bil je... on je
bil... en... komunistički pisatelj!
 — Točno — rekao je Prouza. — Ali Julko je ipak bio nešto više nego
samo pisac.
— Res... on je bil... bil je... res... bil je... narodni heroj!
— Točno! — Nakon ove definicije Prouza je na trenutak odahnuo. — E
pa, sad nam, druže vodniče, recite, ali polako i svojim riječima, šta ste
zapamtili iz Julkove reportaže?
— Reportaža zapisana pod vislicam nam pove... nam govori... o stanju
kako je bilo kdaj so Nemci... bili pri nas. In jo je napisal ta naš narodni
heroj... ta Julius Fučik... kateri je zares... ker je zavadi tište knjige... bil... —
Penaz je nesigurno pogledao predsjednika komisije.
— Da?
— Zavadi tište knjige... Reportaže pisane pod vislicam... namreč... so ga
Nemci preganjali...
— Ali...
— Bil je zaprt... v nemški koncentracijski lager... v Buchenwaldu...
Ispravak je stigao prije nego što je poručnik mogao intervenirati, i to
odakle nitko nije očekivao.
— To nije istina — javio se uvrijeđeno vojnik Bamza. — Sjedio je u u
Pankracu. Kao moj burazer.
— Točno. Julko je bio zatvoren u praškom zatvoru Pankrac — rekao je
poručnik, hvatajući se grčevito tog novog izvora informacija, očito iz
obitelji koja je sudjelovala u ilegalnom pokretu. — A zašto je bio zatvoren,
možete li nam to reći, druže vojniče?
— Zato što je ilegalno radio protiv Nijemaca.
— Dobro, a sad... samo tako, informacije radi... je li se vaš brat također
ilegalno borio protiv njemačkih okupatora?
Vojnik ga je zbunjeno pogledao.
— Neee... ama, nije... On je tada bio još maloljetan. On sjedi sad. On
je...
— A da li biste nam mogli reći, druže vojniče... — rekao je žurno
poručnik Prouza — ... samo tako, svojim riječima... šta vam je ostalo u
sjećanju iz te knjige?
Bamza, smrknut kao da bezuvjetno osuđuje tu Fučikovu djelatnost,
upustio se u opširno izlaganje:
— U toj knjizi nam pričaju kako je Fučik ilegalno radio, pa su ga
Nijemci zatvorili i tražili od njega da im oda one što su ilegalno radili s
njim. Odvezli su ga na Hradčane i pokazali mu Prag i okolicu, a onda mu
rekli kako će mu sve to dati, kako će od njega napraviti nekog šta ti ja
znam, vladara, kad pobijede, samo nek im kaže. Ali on im nije rekao, već
im je rekao... neka... neka... — Bamza se smrknuo još više — ... jebi ga, to
su tako poznate riječi, govorili su nam o tome na kursu... Rekao im je...
Prouza se, doduše, trgnuo na izraz koji sasvim sigurno nije spadao u
rječnik kandidata za FZ, kakav se uopće ne bi smio čuti iz usta novog
narodno-demokratskog vojnika (»Karajte drugove za upotrebu nepristojnih
izraza, ukazujte im na to da su to ostaci prošlosti, da želimo odgojiti novog
vojnika, socijalističkog vojnika, slobodnog od loših navika kakve postoje u
kapitalističkim armijama, među koje spada i psovka i upotreba nepristojnih
izraza,« suflirao mu je njegov daimonion), ali je progutao pripremljenu
primjedbu i rekao:
— Vjerojatno mislite, druže vojniče, na one riječi što smo ih mi, članovi
Saveza omladine, prihvatili kao naše geslo, zar ne? Riječi kojima je Julko i
završio svoju reportažu?
— Aha, te... — rekao je Bazma, a u očima mu je zablistala crna
svjetlost najmrklije noći. A onda je kao munja sinula u njima zraka
spoznaje.
— Znam! — viknuo je. — Rekao je: »Obećavajte, prijetite, izdajica
neću biti!«
Prouza je ostao bez riječi, ali upravo u tom času počela se ispunjavati
njegova želja da se drugovi uključe u diskusiju. Podigao je ruku vodnik
Soudek, onaj isti koji je maloprije onako briljantno analizirao roman Daleko
od Moskve. i javio se kao u školi:
— ’Lim ja!
Prouza je samo klimnuo glavom.
— Nije tako! — rekao je vodnik. — To nije rekao Fučik, to je rekao Jan
Hus, zar ne?
— Da! — jeknuo je Prouza. — Vi ste tu, druže vojniče, nešto pobrkali.
Julko je rekao nešto slično, ali drukčije. On je nekako, da tako kažemo, tim
svojim riječima pozvao sve ljude... uputio im... takav jedan plameni apel.
Dajte, sjetite se! Ta to mora znati svaki član našeg Saveza. Dakle... ljudi,
druže vodniče... ljudi...
— Ljudi, pazite!
— Ljudi, bdijte! — uzdahnuo je potišteno poručnik Prouza. — To bi
ipak trebalo da znate, drugovi.
 — Ta mi to znamo — rekao je Soudek. — Samo nisam mogo odma da
se sjetim.
— To bi, drugovi, trebalo da bude, da tako kažemo, geslo svakog člana
Saveza — nastavio je poručnik slomljenim glasom, a onda je učinio još
jedan nadljudski pokušaj. — Nadam se da čitate bar našu vojničku štampu.
Možda bi nam netko od drugova mogao reći zašto je djelo druga Fučika
posebno važno za nas vojnike. Šta nam u njegovu djelu može direktno
poslužiti kao uzor u našem daljem radu na podizanju bojne i političke
gotovosti? — Zavladala je tišina. Nakon nekoliko trenutaka Prouza je
dodao: — Bio je o tome članak u posljednjem broju Čehoslovačkog vojnika.
— Tako je! — viknuo je politruk, narednik Macha. — To je ono: Julius
Fučik-vojnik!
— Da. Možete li nam nešto reći o tome? Čemu nas Julko uči u tom
članku?
Macha se zamislio.
— Fučik... — počeo je oprezno — ... Fučik je služio vojsku za prve,
predminhenske buržoasko-kapitalističke republike i organizirao među
drugovima ilegalni politički rad.
Prouza je klimnuo glavom. To je još više ohrabrilo narednika.
— U tome on može biti uzor nama, političkim radnicima... kako treba
raditi s drugovima.
Ponovo je upitno pogledao Prouzu, a poručnik je klimnuo glavom i
rekao:
— Pravilno!
— On je bio — nastavio je hrabro politruk — nešto kao prvi naš
politički agitator.
— Odlično, druže naredniče! Tako je, drugovi — rekao je poručnik. —
Julko je bio nešto kao naš prvi agitator još u kapitalističkoj armiji
predminhenske republike. A kako biste nam vi, druže naredniče, osvijetlili
tu njegovu aktivnost i objasnili u čemu treba da se ugledamo na njega u
našem daljnjem radu?
Narednik je, sad već sasvim suvereno, ponovo uzeo riječ.
— Fučik je ko poučavo drugove kako treba da se drže pa da im vojska
bude lakša. Govorio im je, recimo, kad im oficiri izdaju naređenje da
pjevaju, neka pjevaju, da ih ne strpaju u ćuzu, jer to nema smisla, bolje neka
štede snage za daljnju borbu u civilu. Uvijek ih je štitio od oficira i njihovog
zajeba... kako su to nekad, u kapitalističkoj, buržoaskoj vojsci vojnici
govorili... i... i agitiro je i bio zbog toga progonjen, pa mu nisu dali čin...
Poručnik je konačno uspio da nekako zaustavi Machu. Interpretacija
članka bila je sadržajno sasvim ispravna, iako dana vlastitim riječima, ali
narednik je o svemu tome govorio s takvim oduševljenjem kao da sve to
ima neki smisao za koji se ne može reći da je politički pravilno postavljen.
Poručnik Prouza je to osjetio, iako možda ne tako određeno, pa ga je
ispunila neodoljiva želja da pokaže svoje poznavanje dijalektike. Znanje je
očito bilo tu, samo što je naredniku nedostajao klasni pristup, a poručnik
Prouza, učenik velikog majora Kondrača, bio je kadar da klasno postavi i
probleme o kojima zapravo pojma nije imao. Major je, na kraju krajeva,
uvijek isticao zlatno pravilo te nove nauke: nije važno znati masu
pojedinosti. Važno je znati ispravno se orijentirati među njima. Poručnik,
kao i mnogi njemu slični, znao je ispravno se orijentirati i bez poznavanja
bilo kakvih detalja. Svijest o tome ga je ohrabrila, pa je mirno rekao:
— To je tada bilo sigurno pravilno, zar ne? Ali u čemu nam Fučikov rad
može danas direktno biti uzor, uzor za naše današnje zadatke, razumijete li,
druže naredniče?
Macha ga je pogledao bez mnogo razumijevanja.
— Pa, u tome... u tome... kako je uvijek štitio obične vojnike od
oficira... ili možda... kako ih je učio da čuvaju snagu...
Iza Prouze se iznenada uspravio natporučnik Ružička, koji je do tada
uporno šutio. Sad je odlučio pomoći neiskusnom početniku da se izvuče iz
neugodne situacije, koja se sve više zapetljavala.
— Čekajte malo, Macha — rekao je i obratio se poručniku. — Drug
narednik dobro misli, stvar treba samo izložiti malo preciznije. Recite,
Macha, šta kažemo — kakva je bila prva republika?
Licem u lice s neposrednim starješinom, politruk kao da je izgubio
svaku rječitost.
— Buržoasko-demokratska — rekao je kratko.
— I kakva još?
— Kapitalistička.
— A kakva kažemo da je bila vladajuća klasa?
— Kapitalistička.
— A tko je služio vojsku?
— Narod.
— A tko su bili oficiri?
 — Kapitalisti.
— A danas?
Naredniku je konačno sinulo.
— Danas kažemo — rekao je žurno — da su oficiri sinovi radničke
klase.
— A u našoj državi narod... šta?
— Vlada.
— I zato između oficira i ljudstva nema... čega?
— Ponora! — kliknuo je narednik radosno.
— Tako je — rekao je Ružička. — I je li Fučik, kad je agitirao među
drugovima da samo formalno izvršavaju naređenja, postupao pravilno ili
nepravilno?
— Pravilno.
— A je li danas isto tako pravilno agitirati među drugovima da ne
izvršavaju svoje dužnosti, da se izvlače od odgovornosti, da izbjegavaju
obuku, da izvode obuku samo formalno, da zanemaruju svoju političku
izgradnju? — Natporučnik je to pitanje postavio takvim glasom da nitko na
ovom svijetu ne bi mogao biti u dilemi kako treba da glasi pravilan
odgovor. Macha je odgovorio odlučno i apsolutno sigurno:
— Nije!
— Pa, u čemu onda kažemo da nam rad Juliusa Fučika, kao našeg prvog
agitatora, može služiti kao primjer?
— Kažemo... — počeo je politruk oduševljeno, ali se odmah pokolebao,
i nastavio smušeno: — ... kažemo da nam on može služiti ko primjer... i
način kako je on... radio... agitirao među drugovima da čestito izvršavaju
svoje dužnosti... da budu politički svjesni... da rade na usavršavanju svoje
borbene gotovosti...
— Tako je, drugovi — zaključio je oficir, koji ga više uopće nije slušao
već je u sebi pripremio nekoliko svečanih fraza za završetak. — Julius
Fučik je nadahnjivao svoje drugove, palio u njima plamen oduševljenja za
socijalizam i borbu radničke klase. Kao što je rekao veliki Staljin: »Tko
hoće da prenosi vatru, mora i sam gorjeti.« A Julius Fučik je gorio, drugovi.
Gorio je i svoj žar prenosio na slabije drugove. I mi treba da gorimo,
drugovi, i prenosimo na slabije drugove žar oduševljenja za izvršavanje
obaveza, poštovanje propisa, da predano rade na svojoj bojnoj i političkoj
pripravnosti, da budu disciplinirani, da znaju zašto su u vojsci, ukratko, da
postanu svjesni drugovi. Da se svim snagama zalažu na obuci jer, kao što je
govorio Kutuzov, više znoja na vježbalištu — manje krvi na bojištu!
— Amen! — pozdravio je tu radosnu perspektivu kaplar doktor
Mlejnek, član komisije, koji je do tada cijelo vrijeme pod stolom zapisivao
u bilježnicu najznačajnije izjave ljudstva i oficira, kako bi ih kasnije mogao
citirati u svojoj studiji o zainteresiranosti čehoslovačkog vojnika za kulturna
pitanja.
S riječima: — Vidite, druže poručniče, kako treba navoditi drugove na
pravilne odgovore! — pobjedonosno je odmarširao iz prostorije, kao čovjek
koji je pošteno obavio svoju dužnost. Poručnik Prouza ostao je sam, izložen
pogledima trideset vojnika čija su lica opet požutjela i tupo promatrala
napuštenog nesretnika. Hipnotiziran dosadašnjim katastrofama, nije bio
kadar da se odvoji od očito slabo poznate tematike, pa je počeo, nesigurno:
— A kako vi sami, drugovi, koristite Julkov rad kao primjer... za
savladavanje budućih zadataka... možda bi nam... možda bi nam to mogao
reći netko od četnih agitatora... — Drhtavim rukama uzeo je popis
kandidata u kojem je politruk Macha brižljivo označio političke i druge
funkcije pojedinaca. — Recimo... recimo, desetar Hykal. Vi ste agitator
trećeg voda prve čete, je li tako, druže desetare?
Podigao je glavu i zagledao se u skup. Nitko se nije pokrenuo.
— Desetar Hykal! — ponovio je Prouza povišenim glasom. — Je li
desetar Hykal ovdje?
Tišina. Potrajala bi dugo da je nije prekinuo poručnik Hospodin.
— Hykal! Gdje ste? Vidio sam vas ovdje!
Ponovo tišina.
— Je li desetar Hykal ovdje? — ponovio je Prouza priglupo.
U dnu prostorije, negdje iza ormara koji su dijelili ured od mračnog
skladišta spisa, nešto je zatreštalo, a onda, se kao iz groba, javio promukli
glas:
— Ovdje!
Kaplar doktor Mlejnek se glasno nakašljao.
— Zaboga, druže desetare — rekao je Prouza — iziđite napolje!
Sjednite među nas, neću vas pojesti! Kako ste uopće zamišljali da s tog
mjesta sudjelujete u diskusiji?
U procijepu između ormara pojavio se konačno desetar Hykal. Bio je to
mršav, visok momak, lako se provukao i zbunjeno nasmijao.
— Samo dođite — rekao je Prouza. — Ima li još koga ondje?
 — Još samo Žloudek — rekao je Hykal.
— Druže! — viknuo je Prouza. — Druže! Priključite se kolektivu!
Pojavio se Žloudek, smrknut i prkosan, i brzo se ugurao u posljednji
red. Hykal je stajao, gužvao u rukama kapu i u neprilici gazio na mjestu.
— E pa, druže desetare — rekao je Prouza — recite nam, svojim
riječima, kako vi, kao vodni agitator, koristite iskustva Juliusa Fučika u
vašem radu?
— Kako koristim iskustva Julka Fučika — ponovio je Hykal i zamislio
se. — Paaa... uvijek im govorim da prije vježbe izvrše tehnički pregled, je
li, da provjere nisu li ispražnjeni akumulatori, je li, da očiste top i cijev lako
premažu uljem, je li... i jesu li im signalni pištolji u redu, je li...
— D-d-dobro... a kako još?
— Kako još? Paaa... kažem im neka se uvijek pošteno pripreme za
svaku vježbu, je li, neka je ozbiljno shvate, jer će kasnije u ratu biti kasno.
Jer... kako je rekao onaj... Vorošilov... više znoja na vježbalištu — manje
krvi na bojištu...
— Odlično, druže desetare — istisnuo je nekako iz sebe Prouza.
Napuštali su ga i posljednji ostaci oduševljenja i energije, imao je dojam da
više nema snage za tu borbu. Prvi put — tako da se i sam zgrozio — javila
se u njemu heretička misao da major Kondrač možda i nije bio tako velik
pedagog kako se njemu činilo. Umorno se okrenuo komisiji koja je sve
dotad neutralno šutjela, i upitao:
— Imate li vi, drugovi, neko pitanje?
Komisija se trgla. Prvi se snašao doktor Mlejnek i upitao Hykala:
— Jesi li čitao nešto od Wolkera?
Pitanje nije bilo slučajno; doktor Mlejnek je znao da je Hykal, s većom
skupinom kandidata i nekandidata, prije nekoliko dana u spavaonici uvečer
čitao — naravno, ne u cilju pripreme za FZ — Wolkerovu »Baladu o
nerođenom djetetu«. Vojnik Bamza je glasno čitao pojedine odlomke.
— Jesam li čitao nešto od Wolkera?
— Da.
— Čitao sam. Čitao sam... onu... baladu o pobačenom djetetu, je li?
— O nerođenom djetetu.
— Aha. O nerođenom djetetu.
— I kako ti se svidjela?
— Paaa... svidjela mi se, je li.
 — Je li još tko to čitao? — obratio se doktor Mlejnek kolegiju.
Odjeknulo je potvrdno mrmljanje. — Kobliha, jesi li ti čitao?
— Čitao sam.
— I je li ti se svidjela ta pjesma?
— Jeste, svidjela mi se.
— A tko bi nam mogao reći o čemu se tu radi? — odvažio se konačno
doktor Mlejnek da postavi malo složenije pitanje.
Ručetina vojnika Bamze naglo je poletjela uvis. Poručnik Prouza se
pridigao da ga spriječi da uzme riječ, ali se smjesta predomislio i klonuo na
stolicu. Doktor Mlejnek je pozvao vojnika da govori.
— To je o onome — izjavio je Bamza — kako se dvoje mladih zaljube,
pa je on ostavi u drugom stanju. Samo što su oboje siromašni, pa ona mora
tražiti pomoć.
— Dobro. Je li tko čitao što drugo od Wolkera? — Mlejnek je žurno
skretao diskusiju na neku drugu temu, ali u poručniku Prouzi, sad već
gotovo protiv njegove volje, ponovo se javio daimonion. Ta ne može to
tako! Pjesma u kojoj je tako duboko zahvaćen problem ljubavi u buržoaskoj
republici i koja uz to još osvjetljava kako kapitalističko društvo razara sve
što je čisto, čak i ljubav, takva pjesma pa prijeći preko nje na ovakav način,
to je nemoguće! Treba je iskoristiti, sigurno će potaknuti zanimanje
drugova. Mnogi su sigurno u omladinskoj štampi pratili anketu o ljubavi.
Podigao je ruku i upao doktoru Mlejneku u riječ:
— Trenutak, druže kaplare! Vi ste, druže vojniče, točno izložili sadržaj
te pjesme. Ali šta mislite kakav je... šta nam ta pjesma govori o našem
današnjem... šta mislite?
Bamza je skrenuo prema njemu svoj smrknuti pogled.
— Pokušajte da me pravilno shvatite — nastavio je Prouza umolno. Šta
je Wolker, da tako kažemo, htio da kritizira?
Bamza ga je promatrao bez iskre razumijevanja, primjetno smrknutiji.
— Ovaj... mislim... — rekao je poručnik očajno — mogu li se i danas, u
našoj narodno-demokratskoj državi, događali takve stvari?
Crni noćni mrak ponovo je ispunio Bamzine oči. S krajnjim
nepovjerenjem, vojnik je upitao:
— Mislite... da li kao momci još prevrću neudate ženske?
— Ama ne... ne to... pa, uostalom, i to, takvih ostataka mračne prošlosti
još ima... mislio sam...
— Ah, tako! Mislite da li ženske, kad im se to desi, traže...
 — Da, nešto u tom smislu... Naravno, htio sam pitati je li još neophodno
potrebno da mladi ljudi poduzimaju takve mjere, znate, je li to u našoj
narodno-demokratskoj državi još neophodno potrebno, razumijete?
Bamza se smrknuo tako da je smrknuti se jače od toga bilo vjerojatno
nemoguće.
— Ponekad jest — rekao je.
— Ali... dobro, u redu... mislite iz zdravstvenih razloga, recimo, zar ne?
— Može i to — rekao je Bamza. — Ili kad ženska ostane u drugom
stanju pa je on ostavi, a ona hoće da izbjegne bruku.
— U redu, ali shvatite me, druže vojniče! Rade li danas ljudi takve
stvari samo zato što ne bi mogli uzdržavati to dijete?
— Rade — potvrdio je Bamza odlučno. — Kod nas u Žiškovu živi
jedan takav tip, ima jedanaestoro djece, sve same sinove, i njegova žena je
proljetos napravila abortus jer, kaže on, tko će izdržavati toliku čeljad, a još
je, kaže, dao sinovima imena prema apostolima, pa bi taj dvanaesti mogao
biti samo Juda, kako bi to dijete živjelo s tim imenom, a župnik ga ionako
ne bi htio krstiti, a drugo neko ime isto ne bi mogao dati jer kao ima urođeni
smisao za red i poredak pa bi ga to nerviralo, a da ga ostavi nekrštenog, ne
dopušta mu savjest, jer on je pravovjeran katolik i...
— Naravno, druže vojniče, takvi slučajevi su mogući — prekinuo je
Prouza bujicu riječi tog narodnog pripovjedača. — Ali to, kako da kažemo,
nekako nije tipično. O tome Wolker nije ni pisao, jer literatura mora slikati
samo ono tipično i pozitivno. I tako, je li danas neophodno potrebno da
mladi ljudi, koji se vole i žele, da tako kažemo, zasnovati obitelj,
pribjegavaju takvim mjerama?
Bamza se mračno, nakon kraćeg razmišljanja, suglasio:
— Paaa... nije...
— Eto, vidite — rekao je poručnik, ali Bamza je dodao:
— ... Ako ne žele.
Poručnik to, čini se, nije čuo, jer je nastavio:
— Vidite. A zašto nije nužno da to čine? Plaše se, recimo, da bi im
dijete moglo umrijeti od gladi?
— Ne!
— A zašto ne?
— Zato što oboje rade — rekao je Bamza. — A klinca mogu nabiti u
jaslice.
 — Pravilno! A sad, šta mislite o ovome, druže vojniče: zašto su nekad
mladi ljudi morali poduzimati takve korake?
— Zato što su bili siromašni — rekao je Bamza.
— Točno, tako je! Vidite, treba samo malo razmišljati o toj pjesmi. A
zašto su bili siromašni?
— Zato što je bila kriza — odgovorio je Bamza za pet.
— A može li danas doći do krize?
— Ne može.
Poručnik Prouza je stekao dojam da je ipak ovladao pedagoškom
metodom postavljanja pitanja.
— A zašto ne može? — upitao je tonom koji je označavao kraj debate.
— Zato... — Bamzino lice, koje se u toku glatkog vođenja diskusije
postepeno razvedravalo, ponovo je prekrio crni oblak. — Zato... zato što
smo tako učili na političkoj nastavi.
Poručnik se trgao i zagrcnuo. Treba li ovaj odgovor smatrati za pravilan
ili nepravilan? Odjednom više nije bio siguran. Zato se nakašlja i reče:
— Dobro... ali nekako... zašto ipak ne može doći do krize?
Zavladala je tišina.
— Kako kažemo... — pokušao je s drugim pristupom — ... Kako ste to
učili na političkoj nastavi?
Bamza je šutio, nepomičan, samo bore na njegovu čelu slagale su se u
nekakve nemoguće ornamente.
— Ne mogu se sjetiti — rekao je konačno.
Prouzi je pao na pamet nov pedagoški trik. Odmjerio je skup dugim
pogledom.
— Tko će to objasniti drugu vojniku?
Ruku je podigao kaplar Hlad.
— Ne može doći do krize jer kod nas vlada narod.
— Da, to je istina. Ali... tko bi mogao dopuniti druga kaplara?
Dopunio ga je narednik Macha.
— Narod je vlasnik proizvodnih snaga — rekao je stručno. Poručniku se
učinilo da u toj izjavi ima nečeg sumnjivog, ali nije mogao stvar provjeriti
na najautoritativnijem mjestu, tj. u brošuri Politička nastava za oficire jer je
morao brzo dalje razvijati diskusiju.
— A šta to znači, druže naredniče? Recite o tome nešto više!
— To znači da narod nije u suprotnosti s... ovaj... materijalnom
nadgradnjom.
 — I to je točno. Na kraju, malo konkretnije, kome danas pripadaju
proizvodne... proizvodne snage?
— Narodu — rekao je neopozivo narednik Macha.
— A prije? Neka kaže netko drugi... vi, druže naredniče! — Prouza
pokaza na Kobliku.
Ovaj je jednako neopozivo izjavio:
— Prije su pripadale kapitalistima.
— Tako je, drugovi — završio je tragično Prouza. — Vidite kakav
dubok smisao može imati takva pjesma. Jifi Wolker nam u njoj, da tako
kažemo, direktno pokazuje da je za kapitalističke republike i sama ljubav
bila nekako nevesela, siromašna, i da su se mladi ljudi uzimali iz sasvim
drugih razloga nego danas. Bi li nam tko mogao objasniti šta je u
kapitalizmu bila glavna pokretačka poluga kad su, recimo, mladi ljudi
stupali u brak?
— Denar! — ciknu vodnik Šemančak.
Netko u pozadini se ironično nasmija, ali poručnik klimnu glavom.
— Pravilno, druže vodniče! A danas, kad mladi ljudi danas stupaju u
brak?
Današnji razlozi za stupanje u brak bili su, međutim, daleko iznad
mogućnosti shvaćanja malog vodnika. Umjesto njega, morao je odgovoriti
vodnik Soudek.
— Pa, ovaj... moraju se voljeti, zar ne?
— Tako je, drugovi! U kapitalizmu žena je za muškarca bila, da tako
kažemo, samo balast. Žena mu je morala donijeti miraz, a zatim mu služiti.
Kažemo da je buržoazija učinila ženu općim vlasništvom, i tako žena nije
mogla steći ravnopravnost. Kažemo, drugovi, da se odnos muškarca prema
ženi u našem narodno-demokratskom uređenju iz osnove promijenio. Danas
muškarac kod žene traži nešto sasvim drugo nego nekad.
Poručniku se učinilo da su lica okupljenih vojnika poprimila čovječniji
izraz. Protumačio je to pogrešno kao rezultat svoje dijalektičke metode i
odlučio da produži na isti način.
— Eto, recite nam, na primjer, vi, druže, kad biste odlučili da se, da tako
kažemo, oženite... — obratio se Bamzi.
— Šta biste vi danas kod svoje djevojke najviše cijenili?
Na Bamzinu licu pojavio se sanjarski izraz. Pogledao je
poručnika i činilo se da oklijeva. Šutio je, zatreptao očima, ali nije rekao
ništa.
 — Recite slobodno — hrabrio ga je poručnik ljubazno.
— Ta sigurno da li... da li ovdje... — Nehotice je načinio pokret koji se
pokazao kao presudan. Prstima je pokazao na predio srca, u želji da sugerira
čistoću osjećaja. To nije bila strogo marksistička misao, i vukla je podrijetlo
iz jedne davne faze poručnikova života kada se, slično kao sad za vojnu
pedagogiku, bio zagrijao za svećenički poziv i katekizam. — Ma, ono...
ovdje?... — navaljivao je upitno.
— Sise? — upitao je s nevjericom Bamza.
Ovo je nokautiralo poručnika Prouzu, ali je zato vratilo u život zamrli
kolektiv. Stolice su zaškripale, a kod stola komisije začulo se prodorno
trubljenje. To se kaplar doktor Mlejnek poslužio rupčićem.
— Ni govora! Noge su glavne! — javio se desetar Strevliček. To je bio
njegov prvi doprinos poradi materije za Fučikovu značku.
— Kakve noge! — rekao je prijezirno Soudek. — U mraku se noge ne
vide!
— Ne vide se ni sise! — dobacio je Strevliček.
— Ali se mogu opipati — tvrdio je Soudek.
— Pa, nisi s njom stalno u krevetu — intervenirao je ideološki politruk
Macha. — Krećeš se i u društvu, zar ne?
— Za kretanje su joj dovoljne i proteze — odbrusio mu je prijezirno
Soudek.
— Permejduš da denar tuđi nakaj pomeni, tovariši! — dreknuo je mali
supaš. — Perilo ... pohišništvo... a prav pride i tuđi nekaj na knjižico!
— To ti je običan drek — uključio se u diskusiju iskusni Bamza. —
Naprave reformu i s lovom možeš obrisat dupe. Bolje je da ima kuću.
— I ti si mi jako pametan — viknuo je ogorčeno narednik Macha, kao
da je Bamza dirnuo u neki njegov osobni, bolni problem. — Kakvog ima
smisla danas ulagati pare u kuću?
— Kuća je uvijek siguran kapital.
— Nacionalizirat će ti je sa svim kapitalom — rekao je Kobliha.
— Još ih nisu nacionalizirali!
— Ali će nacionalizirati.
Poručnik Prouza je pratio ovu diskusiju kao Alisa u zemlji čudesa. Nije
bio kadar izustiti ni riječi. Major Kondrač... savršeni major Kondrač nikad
nije predvidio ovakvu situaciju. Iz otvorenih poručnikovih usta čulo se tiho
stenjanje, ali kandidati za FZ nisu na njega obraćali pažnju. Oslobođeni
svakog straha, sve dublje i dublje su razrađivali temu pa ih je tek
intervencija poručnika Hospodina podsjetila da je predmet rasprave mnogo
šira materija. Dugo je šutio, ali ne od zaprepaštenja nego naprosto zato što
je problem zainteresirao i njega. Konačno je ipak postao svjestan svog
odgovornog položaja, pa je ustao i viknuo:
— Čekajte malo, drugovi! — Raspaljena lica diskutanata poslušno su se
okrenula njemu i ponovo se pretvorila u naborane, bezizražajne maske. —
Drug poručnik je mislio na to kakva bi danas trebala da bude žena, nekako
više sa stanovišta socijalističkog morala. Nije pitao kakve bi trebalo da
budu njezine fizičke osobine, kako bi trebalo da izgleda. To može biti kod
raznih žena različito. To zavisi više od ukusa svakog pojedinca.
Zavladala je tišina.
— Dobro — rekao je Hospodin. — Kakve bi osobine trebalo da ima
vaša djevojka u spiritističkom pogledu, Soudek?
— Ovaj... — oklijevao je vodnik — ... ja ... ovaj... ne znam šta je to.
— Mislim, u psihijatrijskom pogledu — objasnio mu je politički radnik
— samouk, bivši pekar.
— Paaa... ovaj... — Soudek je slegao ramenima.
— Recimo, duhovnom — dopunio je poručnik svoje pitanje narodnim
izrazom.
— Ah, tako — rekao je vodnik. — Pa, ovaj ... mora biti poštena.
— Pa, sad... — rekao je Hospodin, protumačivši kao Čeh moravski
smisao ovog pridjeva na svoj način. — I to je važno, ali nije od svega
najvažnije. Recite vi meni koji su to najvažniji principi socijalističkog
morala sto ih djevojka treba da zadovoljava. Sjetite se... o tome se govori u
brošuri Za viši, za socijalistički moral.
— Ja znam! — viknuo je narednik Macha. — Mora biti vjerna narodu
i... — Pogledao je iskosa Hospodina, a pomoćnik za kulturno odgojni rad je
klimnuo glavom i rekao:
— Nastavite, Macha!
— Mora biti vjerna narodu i narodno-demokratskom uređenju, mora
pomagati svom mužu, mora mu biti savjetnik... mora... mora...
— Kakav mora biti odnos među supružnicima? — pokušao mu je
pomoći poručnik.
— Odnos... odnos... — razmišljao je politruk, ali se nije mogao sjetiti.
Za divno čudo, javio se smrknuti Bamza. Pomoćnik za kulturno-odgojni rad
odmah mu je dao riječ.
 — Zakonit — izjavio je Bamza sumorno i smrtno ozbiljno, kako je i
mislio. Hospodin je to, međutim, protumačio kao drskost i oštro se oborio
na njega.
— Ovdje razgovaramo ozbiljno, Bamza! Te viceve zadržite za sebe! —
Ovim je, potpuno nesvjesno, usadio u reakcionarnu dušu tog žiškovskog
proletera nepokolebljivo uvjerenje da je komunizam, u svojoj izopačenosti,
protiv institucije braka. Zatim se Hospodin, obratio skupu, koji je opet
utihnuo. — Prijateljski, drugovi! — viknuo je. — Prijateljski! Žena je danas
na svom radnom mjestu pomoćnik svom mužu! U ženi danas vidimo u
prvom redu druga, drugovi! I Jifi Wolker je vidio u njoj druga, još za prve,
buržoaske demokratske republike. Zato je i napisao tu pjesmu... tu pjesmu...
— Ispiti za FZ nisu bili pod neposrednom jurisdikcijom pomoćnika za
kulturno-odgojni rad, nije se bio pripremio za njih pa se nije mogao sjetiti
naslova — ... tu pjesmu o kojoj ste ovdje diskutirali. — Postao je nervozan,
imao je dojam da je dosadašnjim tokom diskusije nekako prekršena
disciplina, a nije znao šta bi dalje. I tada mu je, kao deus ех machina, stigla
pomoć u liku kapetana Matke koji je oštrim trzajem otvorio vrata i upao u
prostoriju u svojim tijesnim jahačkim hlačama. Neugodnu situaciju
Hospodin je smjesta riješio na vojnički način. — Mirno! — zaurlao je i
udarajući snažno nogama o pod, prišao kapetanu koji je nemarno podigao
ruku do kape, te mu raportirao:
— Druže kapetane, kandidati za FZ polažu ispit za FZ! Broj prisutnih
trideset pet. Pomoćnik za kulturno-odgojni rad, poručnik Hospodin!
— Naredite neka sjednu — rekao je Matka, sjeo na rub stola komisije i
gotovo ljubazno upitao: — Pa, kako vam ide, momci?
Kandidati nisu rekli ništa. Oni sa slabijim živcima iskrivili su lica u
osmijeh.
— Šta kažete, Macha?
— Ide, ide, druže kapetane — odgovorio je uvjereno Macha.
— Ide li im? — obrati se kapetan Hospodinu.
— Ide, druže kapetane — odgovori pekar.
— Onda ću ostati da čujem — reče veselo kapetan. Bio je neobično
dobro, gotovo demokratski raspoložen. — Ostat ću — nastavio je — da i ja
ponešto naučim. Večeras ćemo se ovdje u PO mi preznojavati. — To je,
naravno, bio vrhunac. Pomoćniku za kulturu i odgoj smjesta je odlaknulo,
oslobodio se strepnje kojom ga je ispunio komandantov dolazak, pa se čak i
iscerio. Komandant mu je prijazno rekao: — E pa, nastavite, druže
poručniče!
— Razumijem, druže kapetane! — Pekar se okrenu vojnicima i reče: —
Tako, sad smo završili s Jifijem Wolkerom po pitanju njegove pjesme. —
Zatim mu je pala na pamet nova ideja, zasnovana na staroj tendenciji
iskorištavanja sposobnosti podređenih za vlastito isticanje. Okrenuo se
komisiji i upitao: — Imate li još nešto u vezi s drugom Wolkerom, drugovi?
Komisija nije imala ništa.
— E pa, onda, druže vodniče — obrati se pomoćnik za kulturno-odgojni
rad vodniku — nastavite ispitivanje!
I tako je vodnik Smiricky, kad ga je pekarevo naređenje izbacilo iz
sasvim ugodnog i zabavnog položaja promatrača, uzeo stvar u svoje iskusne
prevarantske ruke, da je dovede do uspješnog završetka starom i dobro
poznatom metodom.
— A sada ćemo, drugovi, analizirati knjigu Aleksandra Fadjejeva
Mlada garda — rekao je. — To je poznati roman o borbi sovjetske
omladine protiv njemačkih okupatora. Kako već iz samog naslova
proizilazi, tko je vodio tu borbu — narednik Macha?
Narednik Macha je ustao i iz samog naslova zaključio da je borbu
vodila sovjetska omladina. Je li se sovjetska omladina zadovoljila samo
pasivnim otporom, ili se borila i aktivno, upitao je zatim vodnika Hykala,
koji je izrazio mišljenje da se borila i aktivno. Zatim je vodnik upitao
narednika Koblihu šta je to aktivni otpor, za razliku od pasivnog koji znači
da se ne vrše sabotaže i ne izvode razne partizanske akcije, a narednik
Kobliha je pravilno definirao aktivni otpor kao otpor pri kojem se izvode
sabotaže, pa je čak samostalno dodao da tad partizani bacaju u zrak
mostove. Zatim je kaplar doktor Mlejnek postavio pitanje da li se i naš
narod aktivno borio protiv njemačkih okupatora; na pitanje je odgovoreno
potvrdno, a na poziv da drugovi navedu neke primjere aktivnog otpora
našeg naroda, komisija je, zajedno s kapetanom tenkovskih jedinica koji je
stalno potvrdno klimao glavom, dobila priliku da čuje cio niz anegdota iz
borbe ispričanih, naročito od kandidata iz moravskih i slovačkih krajeva, na
bazi vlastitih iskustava, dopunjenih narodnom fantazijom, i na bazi usmene
predaje iz druge, treće, pa i desete ruke. Nakon dvadesetak minuta rezultati
diskusije su sumirani u zaključak da se i kod nas, po uzoru na knjigu
Aleksandra Fadjejeva, omladina borila protiv mrskog okupatora. Tako je
komisija likvidirala Mladu gardu. Sličnom jednostavnom tehnikom skinut
je s popisa u toku slijedećeg sata veći broj knjiga iz obaveznog programa za
osvajanje Fučikove značke. Diskusija se odvijala glatko — sve do žalosnog
debakla vojnika Poslušnog, koji se, iako je dobio Jiraseka, sam nekako
zapleo u problematiku knjige Lenjin-Staljin-Kalinjin omladini, koja ga je
sudbinski privlačila već time što nju jedinu nije pročitao. Nekoliko puta
riječ je uzeo i sam kapetan, pa je opći dojam bio da su se kandidati sve u
svemu dobro pripremili. Na kraju je vodnik još upitao poručnika Prouzu,
koji je cijelo vrijeme sjedio kao omamljen na svojoj stolici, ima li još kakvo
pitanje. Poručnik Prouza nikakvih pitanja nije imao. Vodnik se obratio s
istim pitanjem i komandantu, a ovaj, polaskan što mu diskusija pruža
mogućnosti da potkrijepi svoja iskustva u borbenoj obuci primjenom raznih
istina iz romana, raspričao se o knjizi Priča o pravom čovjeku i usporedio
herojstvo junaka te knjige sa sličnim junaštvom nekog desetara Blahe iz
Desetog tenkovskog puka, koji je, usprkos groznici i visokoj temperaturi,
vozio tenk komandira čete na ocjenskoj vježbi »samo zato da njegova četa
ne izgubi bodove i da zauzme časno mjesto u konačnom redoslijedu«. Na
žalost, ako je on poznavao taj slučaj s komandantske strane, pripadnici
njegova bataljona poznavali su ga preko osobnih poznanstava s junačkim
narednikom, a taj se uopće nije trudio da sakrije stvarnost po kojoj je
istinski stimulans za to herojstvo bio jednotjedan dopust što mu ga je za
start na vježbi obećao komandir čete. Kapetanova usporedba je zbog toga
ostala bez pedagoškog učinka. »Uostalom«, pomislio je vodnik, »postoji li
uopće negdje neko pedagoško zrno koje bi moglo proklijati na ugaru
ljudstva s izvanredno produženom kadrovskom službom?«
Ali kapetan je sve to i pričao samo tako — iz navike, i zato što je, nakon
neočekivano pozitivne ocjene nedavne katastrofe što se u operacionom
planu nazivala Napad oklopnog bataljona na žurno izgrađeni neprijateljski
položaj, dane od samog komandanta divizije, bio u istinski dobrom
raspoloženju.
I tako je danas kipio od radosti, radosti čiji je sjaj ožario i maglovito
znanje kandidata za FZ pa im je, privijajući ih u duhu na svoje junački
ugojena prsa, dao oproštenje. Ispit je završio na opće zadovoljstvo ako,
naravno, ne uzmemo u obzir poručnika Prouzu — ali on se, na kraju
krajeva, ionako ugurao u čitavu stvar na vlastiti rizik. Kapetan je ustao —
poručnik Hospodin je spremno iskoristio njegovo duševno stanje i iskamčio
dva dana službenog dopusta iz obiteljskih razloga — i kandidati su bučno
nagrnuli iz prostorije, ispunjeni ugodnom vizijom limenih zvjezdica na
bluzama kojima će paradirati pred djevojkama u rodnom selu. A komisija se
uputila kroz aleju požutjelih kestenova prema ambulanti da se ondje, uz
raspaljenu bubnjaru i sa šalicama vrelog čaja među prstima, osvježi
ogovaranjem oficira. Seansi je predsjedavao ginekolog i parapsiholog,
potporučnik doktor Sadaf, koji se u vojsci iz dosade bacio na izučavanje
crne magije i upravo se spremao da prigodom prvih štapskih vježbi služi
crnu misu za smrt natporučnika Pinkasa, jer je do izbezumljenosti čeznuo za
njegovom lijepom suprugom.

Ali potporučnik, žrtva strasti, nije bio član komisije za Fučikovu značku
pa se iste večeri, kad je sunce zašlo a u krošnjama drveća u mračnom parku
zašumio prvi jesenji vjetar, nije našao u političkom odjelu. Njegova greška,
jer ona je ondje sjedila u svoj svojoj, sasvim izuzetnoj ljepoti, ukrašavajući
kao neki dragulj čitav taj prilično neugledni skup sastavljen od kapetana
Matke, natporučnika Kamena, poručnika Hezkog i još nekolicine
poručnika, među kojima nije bio Prouze jer se ovaj ispričao i otputovao
nekim poslom u Prag. (Narednik Kanec je iznio pretpostavku da je otišao u
Prag da se naloče.) Sjedila je, tužnih očiju, jedva primjetno namazanih usta,
u žutom, tijesnom sviteru, a u pričama koje su kružile o njoj govorilo se da
je vječito premoreni načelnik štaba seksualno ne zadovoljava. To nije bilo
ni sasvim nevjerojatno; na višednevne, veoma česte divizijske štapske
vježbe delegirao je kapetan Matka kao svog zastupnika upravo željeznog
natporučnika, i taj pošteni self-mademan provodio je, umjesto u svom stanu
na Zapelinki s romantičnim pogledom na tenkodrom, mnoge noći u
prostoriji tajnog arhiva i s predanošću dobrog radnika iscrtavao mape,
sastavljao planove i plan-konspekte. Uprkos toj požrtvovnosti, bio je već
niz godina običan natporučnik. Nekad davno načinio je grešku i kao mlad
bravarski kalfa pobjegao iz Protektorata na Zapad. Tu je doživio avanture
za kakvima nije čeznuo i na kojima mu danas nitko, osim po nekog
neuračunljivog mladića, nije zavidio. Nakon poraza Francuske skrivao se
neko vrijeme u uniformi čehoslovačke dobrovoljačke jedinice na
neokupiranom teritoriju, dok nije uspio da nekako pobjegne motornim
čamcem. Oluja je, međutim, potopila njegov brodić, a spasio ga je
portugalski trgovački brod koji ga je iskrcao u nekoj luci SAD. Tu je,
osumnjičen za špijunažu, najprije interniran, a njegova molba za dopuštenje
da se priključi čehoslovačkim jedinicama u Velikoj Britaniji odbijena je.
Kad su Japanci napali Pearl Harbour, našao se, a da ni sam nije znao kako,
u američkoj uniformi i u njoj pod orkanskom vatrom na obali otoka
Okinawe. Ranjen i odlikovan s nekoliko imperijalističkih odlikovanja,
konačno se nekako probio do čehoslovačkih jedinica u Engleskoj, pa je
vrijeme do kraja rata proveo na zapadnom frontu kao vozač tenka tipa
Cromwell, tenka iz kojeg se može izići samo ako se kupola prethodno
okrene u određeni položaj, zbog čega je stekao glas izuzetno lukavo
smišljenog sanduka za kremiranje ljudi.
U tim godinama burnih doživljaja natporučnikova kovrčava kosa
prilično se prorijedila, služba u narodno-demokratskoj armiji dala joj je
neutralno sivu boju, a lice mu se postepeno pretvorilo u nepomičnu željeznu
masku.
Kaplar doktor Mlejnek je, doduše, na račun toga pravio viceve, ali
vodnik se ponekad pitao ne predstavlja li ta maska, za razliku od drugih
oficirskih maski, pravi odraz natporučnikove duše.
Kako istinski stoje stvari s ljubavnim uslugama koje pruža svojoj
supruzi, nije, naravno, nitko znao, a ta lijepa damica o tome, prirodno, nikad
nije govorila. Uopće je ta gospođa natporučnikovica većinom šutjela, a
govorile su samo njene crne oči dok je iz večeri u večer čekala u svom
žutom sviteru pred zgradom komande bataljona, držala za ruku malog
natporučnikova potomka i raspitivala se preko dežurnog hoće li njen muž
doći uvečer kući. Njene uljudne molbe dežurni su izvršavali neusporedivo
brže i točnije nego bilo kakvo naređenje bilo kojeg komandanta, uvijek
spremno i bez riječi, ali najčešće su joj morali sa žaljenjem saopćiti da će se
drug natporučnik zadržati, neka ga ne čeka. Lijepa gospođa je tužnim
glasićem zahvaljivala i odlazila kroz aleju kestenova, uvijek ispraćena
čežnjivim pogledima vojnika, stisnutih oko prozora, sve dok se žuti sviter
ne bi izgubio u sjenama bogatih krošnji. Kružila je fama da je natporučnik
ne zadovoljava, ali za razliku od supruge Bobbyja Kohna i drugih oficirskih
žena, oko kojih su ispredeni mitovi puni divlje erotike, u pričama o tužnoj
gospođi nikad se nije govorilo da je to imalo nekih posljedica. Bar ne
onakvih o kakvima je maštao potporučnik doktor Sadaf, koji je, uostalom,
bio bojažljiv čovjek pa se, umjesto da na pogodan način iskoristi svoj poziv
ginekologa, bavio u fušu crnom magijom.
Nasuprot tome, vodniku je često povjeravana odgovorna dužnost
dežurnog u bataljonu pa mu se mnogo puta pružila prilika da saopći supruzi
druga natporučnika neugodnu obavijest i da uz put zaviri u crne dubine
pretužnih očiju — a bile su crne, bez sjaja, i teško da je iz njih bilo moguće
pročitati nešto o toj mladoj ženi i njenoj sudbini u vojnom nastavnom centru
Kobylec. Vodnik je, međutim, bio uvjeren da pod tim ugljenim naslagama
tinja žar, da ga treba samo raspiriti.
Zato ga je obasjala radosna nada kad je u polukrugu smrknutih
oficirskih faca ugledao, kako je i priželjkivao, tu nježnu istočnjačku ružu.
Crne oči uhvatile su njegov pogled i imao je dojam da su se sklopile nešto
malo kasnije nego što je to propisano moralnim normama, da bi se zatim
zagledale u neku neodređenu prazninu. Bila je kao cvijet među materijom
izbačenom iz Augijevih štala.
Ispitnoj komisiji za oficire i njihove žene predsjedavali su sam
natporučnik Ružička i vodnik; doktor Mlejnek i narednik Kanec samo su
statirali. Ispit je započeo bez ikakvog uvodnog govora, u familijarno-
drugarskoj atmosferi, i ubrzo se pokazalo da oficiri posjeduju neobično
široko znanje, gotovo kao i njihovo načitano ljudstvo, ali zato njihovim
odgovorima nije nedostajalo suverene sigurnosti. Ton je odmah na početku
udario kapetan Matka kada je, upitan što zna o djelu Aloisa Jiraseka Protiv
sviju, izjavio da je to roman u kojem je opisana borba Jana Husa protiv
jezuita koji su spaljivali češke knjige i omogućavali njemačkim
doseljenicima, tako je, njemačkim doseljenicima, prodor u pogranične
krajeve. Predsjednik komisije se usudio napomenuti da je do spaljivanja
knjiga od strane jezuita »došlo tek kasnije«, ali kapetan je samo odmahnuo
rukom i rekao da je »to tada već počelo«. Ostali kao da su, uprkos pravilima
subordinacije, nastojali da u otvorenoj borbi preteknu svog komandanta.
Natporučnik Kamen je izjavio da je svoju Reportažu Julius Fučik pisao za
Rude pravo, i da su ga zbog toga Nijemci za okupacije uhapsili; veoma se
iznenadio kad je čuo da se stvar odigrala upravo obratno, ali je zaključio da
se, na kraju krajeva, samo malo zabunio u redoslijedu. Natporučnik Ružička
je, suglašavajući se s njim, izjavio da se zato njegov odgovor može smatrati
za suštinski ispravan. Zatim je ambiciozni poručnik Hezky obavijestio
komisiju da se Fučik prije rata bavio i kompozitorskim radom, što se u
brošurama neosnovano prešućuje, komponirao je, na primjer, valcer Na
klizalištu, ali je u teškim vremenima stradanja stavio sve svoje snage u
službu naroda. To što je poručnik Šlajs mislio da je Proljeće na Odri roman
o poljskim splavarima, ili što je gospođa natporučnikovica pobrkala jednog
i drugog Ostrovskog, bile su prema ovakvim rekordima zanemarive sitnice.
Supruzi našeg natporučnika sigurno nisu štetile. Natporučnik Ružička
dugo se nije usuđivao da je uopće što upita, ali se konačno ohrabrio i upitao
kandidatkinju što bi mogla reći o vrijednosti i sadržaju romana Vjetar se ne
vraća, i u kojoj će mjeri koristiti pročitano u svom daljnjem... u svom...
ovaj... životu, recimo. Činilo se da njen melodični mezzosopran udahnjuje
izlizanim frazama nov život, a otrcanim poetizmima vraća izgubljeni
smisao. Magična privlačnost te žene i njen prigušeni glas, sličan zvuku
engleskog roga, potpuno su omamili vodnika. Njen glas bio je praćen nekim
nježnim mirisom, umjetnim, sladunjavim, umjetnim kao boja koraljnih
usana, sedefasta bjelina zuba, tamni lukovi obrva i kosa ustalasana oko
glatkog vrata. Bio je kao pijan od svega toga; oduvijek je volio umjetne
stvari, stvari s trudom stvorene, s trudom održavane, da konačno podlegnu
silama prirode koje sve rastaču. Čežnja u njemu je eksplodirala i probila se
iz njega prema toj naličenoj ženi, čežnja sasvim materijalna koju je ona
morala osjetiti, koja ju je morala dirnuti u srce, ta nije od voska, umjetna je
samo na površini... ali na toj mladoj ženi ništa se nije primjećivalo.
Odgovorila je na pitanje, vjerojatno nitko nije čuo šta, a natporučnik se
okrenuo komisiji s upitom ima li tko kakvu primjedbu. U tom trenutku
vodnik je došao k sebi, ustao, ponovo pogledao kandidatkinju u oči i upitao
je što bi mogla reći komisiji — komisiji utonuloj u erotsku katalepsiju — o
Jifiju Wolkeru. Crne oči su se na trenutak sakrile iza nježnih kapaka, a
čitavo njeno lice kao da je pod svjetlošću žarulje malo potamnjelo. Mlada
žena je nekoliko trenutaka šutjela, a onda je počela tiho govoriti, onim
glasom kao oboa, komisija je protiv svoje volje uzdahnula, a vodnik je
osjetio kako se između njih dvoje uspostavlja neko polje privlačnih,
neuhvatljivih sila, slušao, gledao u oči neprozirne kao katran i znao, sasvim
sigurno je znao da iza njih tinja žar koji treba samo raspiriti. Ovog puta nije
skrenula niti oborila pogled, njene oči ostale su ravno uperene u njegove,
crne i tajnovite, otkrivajući tek toliko da u njima treba tražiti odgovor na
pitanje koje je izgovorila njegova žestoka i nagla provala čežnje. Rekla je
da je Jifi Wolker bio siromašan dječak iz proleterske obitelji, da je od ranog
djetinjstva morao teško raditi i da je često gladovao, ali se trudom i
upornošću probio čak do fakulteta, gdje je, na žalost, u dobi od dvadeset
četiri godine umro od posljedica bijede i neishranjenosti — tuberkuloze.
Prva buržoaska kapitalistička republika na sve je moguće načine ometala
objavljivanje njegovih pjesama, nijedan izdavač ih nije htio štampati, i širili
su ih uglavnom kružoci oduševljene omladine koja je voljela Wolkera i
umnožavala njegove pjesme ilegalno na ciklostilu. Danas je, međutim, Jifi
Wolker postao pjesnik svih mladih ljudi i pomaže nam da izgradimo naš
novi, bolji i sretniji život...
Skup je sve to primio šutke, kao začaran, a vodnik i članovi komisije
oduševljeno su klimali glavama. A kad je tužna gospođa, na vodnikovu
molbu, odrecitirala Wolkerovu pjesmu koju je znala napamet — bila je to
pjesma o poštanskom sandučiću na uglu ulice — a lice joj još više
potamnjelo, stihovi su se sjedinili sa šuštanjem kestenova i izbrisali vojni
nastavni centar Kobylec s mape svijeta. A kad je taj sumorni duet utihnuo,
čitav skup drskih licemjera gurnuo je u bučni pljesak, završavajući tim
naglo i svečano ispit kandidata za Fučikovu značku u Sedmom bataljonu,
kojim je tako uspješno rukovodio komandant, kapetan tenkovskih jedinica
Matka Vaclav.

Vodnik, međutim, nije bio ni približno zadovoljan kao što su bili

kapetan i njegov pomoćnik za politički rad koji su, kuckajući petama,
formirali počasnu pratnju lijepom novopečenom nosiocu dične oznake.
Njen suprug je još istog dana poslije podne (zastupajući kapetana)
otputovao na petodnevnu pripremnu vježbu štaba divizije na planini Rip;
predstojao joj je dug put kroz mračni logor do Vetrnice što se ocrtavala na
zvjezdanom svodu, pa je trebalo čuvati je. Oficiri su se sjatili oko nje u
galantnu eskortu, dali joj prednost na vratima i nisu primijetili tamni pogled
kojim je još jednom potražila vodnikove ukočene oči. A onda je nestala.
Udaljavala se, okružena čizmama i epoletama, kroz aleju kestenova, u
nepovrat te noći, a vodnik je ostao sam. Kako je čežnja bila neizdržljiva a
onaniju je prezirao, pokušao je ludo i očajnički da nađe zaborav u radu koji,
navodno, liječi sve. Počeo je sastavljati koncept predavanja u okviru
političke nastave za podoficire, na temu Lisenkovsko-mičurinska
agrobiologija — moćno oružje u rukama naše poljoprivrede. O tome je
sutradan trebalo da govori poručnik Hezky, ali on, kao bivši šegrt u
privatnoj trgovini mješovitom robom koji je, suočen s perspektivom
prekomande u rudnik, potražio nakon godinu dana kadrovske službe
utočište u tenkovskoj školi, nije bio sposoban za takve intelektualne
podvige. Zato je sklopio s vodnikom tajni — i prilično lihvarski — ugovor
prema kojem će za svaka tri izrađena koncepta osigurati vodniku dopuštenje
za izlaz izvan rajona centra.
Vodnik se bacio na posao, ne služeći se nikakvim priručnicima. O
lisenkovsko-mičurinskoj biologiji nije, doduše, ,znao ništa, ali bila je to
ionako znanost totalno i apsolutno nepoznata u čitavoj oklopnoj diviziji, a
nitko, uostalom, nije ni zahtijevao da podoficiri o njoj nešto znaju. Sve što
je na predavanju bilo potrebno utuviti podoficirima bilo je uvjerenje da je
lisenkovsko-mičurinska agrobiologija moćno oružje u rukama naše
poljoprivrede, jer se koristi dostignućima sovjetske nauke dok je prije na
selu odlučivao kulak, a bijeda sitnih zemljoradnika rasla je iz godine u
godinu.
Vodnik je svesrdno radio; pokretala ga je čežnja, pa se neobično
raspalio. Sat je već pokazivao jedanaest, vrijeme povečerja, kad je ispisivao
posljednji pasus. Nije, doduše, imao ni najmanje veze s temom, ali zato mu
je idejni sadržaj bio na visini, točno po ukusu natporučnika Ružičke. »A to
vrijeme«, pisao je, pretačući u tekst energiju eksplozije do koje nije došlo, a
ove noći teško da bi još moglo doći, »već se približava. Usprkos tisućama
prepreka koje nam stavlja na put klasni neprijatelj, onaj što sjedi u
foteljama upravnih odbora američkih monopola, i onaj što se krije iza
parola naše partije, i onaj što vreba u zasjedi unutar nas samih da oružjem
sumnje i iracionalnih tendencija misli, koje mu daju u ruke naše oči i uši i
mračna kretanja davno preživjelog, uništava i zatire u našim srcima plamen
revolucionarnog zanosa. Ali, ma s kakvim bijesom neprijatelj nasrtao, taj
plamen je neugasiv. Bukti u živcima, u srcima, obuhvaća mozak, u njegovu
crvenom sjaju kupa se čitava zemljina kugla. I presudni čas je sve bliži.
Možda će već sutra čitav svijet zahvatiti veliki požar, velika svjetska
revolucija, požar koji će spaliti svu prljavštinu na ovom svijetu, u nama i
izvan nas, i tako označiti krvavim i plamen im uskličnikom pravi početak
ljudske povijesti.
Potisnuvši tako žudnju, na trenutak smiren, s uživanjem se izvalio u
udoban naslonjač načelnika štaba i zagledao se u nebo iza prozora koje je
svjetlucalo kroz krošnje kestenova. Napolju je šuštala topla jesenja noć, a
vodniku se učinilo da vidi lice natporučnikove supruge, da ponovo čuje onaj
isti duet: šuštanje lišća i njen glas. Sjedio je zagledan u zvijezde.
U takvom raspoloženju samo podsvjesno je uhvatio glas dežurnog
narednika Nemečeka, lupkanje peta, neobično galantno. I zato je ono što je
došlo djelovalo kao udar šrapnela.
Vrata su se otvorila i pojavila se natporučnikova supruga u punoj
realnosti, s ustima, crnim očima i sviterom. Ušla je i nasmijala se:
— Oprostite, zaboravila sam ovdje košaricu sa šljivama.
 Vodnik je skočio iz naslonjača kao da je zatečen u nekom, ni sam nije
znao kakvom, djelu, i promucao:
— Molim... molim...
Mlada žena je polako otišla do vješalice i stvarno — stajala je tu velika
košarica puna šljiva. Podigla ju je, a vidjelo se da je preteška za nju. Ipak se
osmjehnula, rekla — Laku noć! — i krenula prema vratima.
Vodnik se nekako trgao iz svojih snova. Skočio je i uzeo košaricu.
— Čekajte, gospođo Pinkasova, pomoći ću vam!
Rekla je, doduše: — Nije potrebno, mogu i sama... — ali
mu je spremno prepustila košaru. Bila je teška, ali u tim trenucima
vodnik bi lako nosio i bestrzajni top. Jedan osmijeh te lijepe žene bio je
dovoljan da ga pokrene u tako plodnu i gotovu očajničku aktivnost, te je
potpuno izgubio dar govora.
Šutke su prošli kroz predvorje, gdje im je debeli narednik Nemeček
bodro salutirao, dvosmisleno se osmjehnuo vodniku, a onda su se našli pod
zvijezdama. Koraci mlade žene kuckali su po betonskoj stazi; išli su između
kasarnskih zgrada, pred kojima su još samo dežurni sjedili na osvijetljenim
stepenicama, gledali u vlažne zvijezde i mehanički se okretali za žutim
sviterom. Vodnik se borio protiv apsolutnog vakuuma u mozgu i nije bio
kadar ni riječi da izgovori. »Pretvorio sam se u pravog idiota«, bilo je
jedino čega je bio svjestan. Ta sve je sasvim jasno. Ova košara, to je zbilja
stvar koju je lako zaboraviti. Teška je bar petnaest kila. A jedanaest je
prošlo. Sjetila se je točno u trenutku kad su se Matka i Ružička oprostili s
njom pred kućom na Vetrnici i odmarširali kroz noć svojim suprugama;
noćas će ih sigurno obradovati. Sve je sasvim jasno, mozak mu je radio
savršeno, logički. Na žalost, nikakve metafore nisu mu padale na pamet. I
tako je ona, na raskršću kraj tenkovskih radionica, prva progovorila:
— Teška je, zar ne?
— Nije, uopće nije.
— Sad ću je ja uzeti. Više nije daleko.
Položila je ruku na ručku košarice. Mačji dodir prstiju.
— A i vi se već morate vratiti u jedinicu — dodala je tiho.
Osjećao je mek dodir toplog prsta na stegnutoj šaki.
— Vratite se — rekla je.
— Ni govora! — rekao je vodnik. — Još ne.
— Možete imati neprilika...
— Neću... A i kad bih imao... za vas ću ih rado podnijeti.
 — Ozbiljno? A što ako vas zatvore zbog kasnog dolaska u kasarnu?
— Sitnica. Za vas mi ništa ne bi bilo teško.
Tajanstveno se nasmijala. Nije upotrijebila onaj obični osmijeh kojim se
obraćala ljudstvu i oficirima. A onda mu je okrenula profil, tužan, nježan,
koji nije govorio ništa.
— Lijepa noć — rekla je. — Ali ubrzo će jesen.
— Da — rekao je vodnik. — A mi ćemo u civil.
— Sigurno se već radujete.
— Sami znate... Ovdje sam već dvije godine...
— Ja sam ovdje već četiri godine — rekla je pomalo gorko, ili se bar
tako učinilo vodniku.
— Ovdje nije naročito zabavno, zar ne?
— To ste vjerojatno i sami osjetili.
— I te kako — dodao je vodnik i ušutio. Bilo bi zapravo bolje ne
govoriti ni o čemu. Ona spada u nijemi film. S muzičkom pratnjom. Oči,
usta, duet kestenova i glasa kao engleski rog. 1 ona fantastična linija između
bedara.
— Zar drug natporučnik ne bi mogao isposlovati prekomandu na neko
bolje mjesto?
— Kamo? Sve su oklopne jedinice jednake.
— Ima ih i u gradovima.
Nabrala je čelo, a onda progovorila s takvom gorčinom da se
iznenađeno trgao:
— Moj muž mora ostati ovdje.
— Zašto?
— Mora! — Neko vrijeme je šutjela, a onda je rekla: — Ako želi da
ikad bude unaprijeđen, mora ostati ovdje. Ta vi dobro znate zašto, druže
vodniče. Niste toliko glupi.
— Znam. — Bilo mu je to, naravno, dobro poznato. Bile su mu,
naravno, dobro poznate mnoge stvari. Najbolje one o kojima je diskutirao
na tajnim seansama kružoka crnog maga potporučnika doktora Sadara, za
beskrajnih dosadnih nedjelja što su, prema raznim planovima i programima,
bile posvećene radostima burno pulsirajućeg novog života jednog
prepravednog, samohvalisavog društva. Činilo se, međutim, da ostali te
stvari ne znaju, a radilo se sigurno o ozbiljnim problemima. Ona, rekao je
sam sebi, sigurno ne spada među one koji ih ne znaju. Oni posvećeni
međusobno su se razumjeli i bez riječi. To razumijevanje sada je
pridonosilo jačanju jednog drugog, zanimljivijeg razumijevanja.
Uvertira, međutim, povećava uživanje u prvom činu. Išli su uzbrdo
prema Vetrnici gdje se nalazila tenkovska streljana i naselje novih oficirskih
kuća. Sa streljane je dopirulo brujanje motora i odjekivali mukli pucnjevi iz
umetnutih cijevi, ali se ništa nije moglo vidjeti jer ga je skrivao greben
brežuljka. Trideseti oklopni puk bio je na noćnom gađanju. Šutnju je
ponovo prekinula natporučnikova supruga.
— Vi ste student, zar ne?
— Bio sam. Na žalost, nisam više.
— A šta ste studirali?
— Filozofiju.
— I doktorirali ste, sigurno.
Vodnik je oklijevao. Vrijeme kada su se ljudi ponosili akademskim
titulama bilo je davna prošlost. Ali ona je pripadala magičnom krugu.
— Pa... ovaj... jesam...
Natporučnikova supruga je glasno uzdahnula.
— Ah, vi ste sretan čovjek, vama je to uspjelo. 1 ja sam željela studirati.
Htjela sam privatno polagati maturu, ali...
— A zašto niste?
Slegnula je ramenima.
— Udala sam se.
— I onda više niste mogli?
— Ta moj muž je vaš pretpostavljeni, zar ne? — rekla je, a onda brzo
dodala: — A ovdje, u Kobylecu, to je i inače teška stvar. Osim toga, moja
glava nije za to, a ubrzo sam dobila dijete... — Zabacila je glavu, koja nije
bila za to. »Ružno,« pomislio je vodnik, »zar je tebi uopće potrebno neko
znanje?«
— Uostalom, nema za čim da žalite.
— Kako to mislite?
— Tako. Mislite da znanje donosi sreću?
— To ne znam. Ali je lijepo mnogo znati.
— Ima i ljepših stvari — rekao je.
— Ja mislim da nema — rekla je ona. — Ono što znate ne može vam
nitko oduzeti.
— Ni druge stvari nitko vam ne može oduzeti.
— Ne. Sve drugo možete na ovaj ili onaj način izgubiti.
 — Ponekad su možda dragocjenije upravo te prolazne stvari, zar vam se
ne čini?
— Ne znam. — Slegla je ramenima.
Izbili su na vrh brežuljka i lijevo od njih otvorila se blaga padina
streljane, tamna pod sivocrnim pokrovom noći. Bila je posuta svjetlima, a tu
i tamo vidjele su se velike, crne, pokretne sjene tenkova. Na suprotnoj strani
doline svjetlucale su mete. Motori su urlali, a iz topovskih i mitraljeskih
cijevi izlijetala su svijetleća zrna, letjela brzo a ipak nekako sporo, u blagim
lukovima, preko doline prema metama.
Vodnik i natporučnikova supruga su zastali, vodnik je spustio košaru na
zemlju. U dolini su praštali hici, oko svjetala su se motale crne sjene,
brektali su motori. Lizetka bi, pomislio je vodnik, prijezirno namrštila nosić
kad bi je vidjela. Priglupa ženica, već gotovo u srednjim godinama, zavisna
žena s djetetom, sa tko zna kakvim tužbalicama u glavi. Izgubljena u
vojnom nastavnom centru Kobylec. Samo što tu Lizetka ne bi bila sasvim u
pravu. »Lizetko, ti svinjo s akademskim obrazovanjem, ona će mi dati ono
što ti ne daš. Neka te đavo nosi, draga, ja te zbilja ne shvaćam.«
Sa streljane je odjeknula nova salva, a vodnik se zagledao u crne oči
natporučnikove supruge. Minijaturne slike svijetlećih zrna plivale su po
njihovoj vlažnoj, izbočenoj površini. »Tebe shvaćam«, rekao je vodnik u
sebi. »Tebe shvaćam, ružo, iako to nije ništa posebno, jer bi tebe shvatio
svatko. A priče o tebi govore svu istinu.«
— Dragi druže vodniče — rekla je natporučnikova supruga, kao da želi
potvrditi te priče. — Šta još čekate?
Kao pravi filozof, vodnik je bio više teoretičar nego čovjek prakse pa
riječi lijepe gospođe, poziv da prijeđe na djelo, nisu izazvale trenutnu
reakciju.
— Ne znam ni sam — promucao je. — To je kao trenutak pred juriš...
— Pocrvenio je i brzo dodao: — Čovjek nastoji da ga produži za koju
sekundu, a svaka sekunda je slađa od godine dana života.
— Čudne su te vaše usporedbe — rekla je mlada žena mrzovoljno. Na
streljani su ponovo zaurlali tenkovi. Svjetla su titrala na grubim oklopima, a
iz daljine su dopirale nerazumljive, nervozne komande i glasovi. — I neki
čudan kompliment za mene — nastavila je — ako me uspoređujete s onim
što očekuje tenkiste prilikom juriša. Nadam se da ipak nisam tako strašna.
— Nisam tako mislio — žurno reče vodnik. — Vi ne znate šta za mene
znači smrt. To je zbilja najveći kompliment što vam ga mogu izreći. Smrt
mi je od svega najbliža.
— Ta idite, molim vas! Šta mi to napričaste! — nasmijala se ironično.
— Nikad o vama ne bih pomislila ništa slično.
Vodnik, zaliven valom vrućine, brzo reče:
— Zamišljam da je lijepa kao vi.
— Zaboga, zaboga!
— A ako je zaista lijepa kao vi, nadmašuje sva moja očekivanja.
— To je huljenje, mladiću — rekla je. — Sviđam vam se, a vi tu nešto
trabunjate o smrti.
— Trabunjam zato što mi se strašno sviđate!
— Ali, kad se istinski susretnete sa smrću, pjevat ćete drugu pjesmu.
— Mislit ću na vas. A neću moći pobjeći od nje, pa neću ni pokušati
bježati. Doći će po mene u tenku.
Nasmijala se.
— Baš kao moj vladar i gospodar — rekla je. — Grube, muške riječi
tenkista. Samo, ako zaista dođe po vas u tom tenku, otvarat ćete poklopac
sve u šesnaest i skakati napolje da će se sve prašiti za vama. Ali tad će vas
možda gađati iz automata. Gadno, kako god se uzme, druže tenkisto!
— Nema veze — reče vodnik. — S mislima na vas sve će biti divno.
Zagrlio ju je.
— Grlite smrt — rekla je dubokim glasom. — Smrt pruža ruke prema
vama. Bit će vam hladno od njena dodira.
— Neće. Bit će mi vruće. Vidim pred sobom vaše prekrasne čeljusti,
gospođice Smrti!
— Gospođo Smrti — popravila ga je.
— Milostiva gospođo Smrti... poljubite me tim svojim čeljustima.
— To morate učiniti vi — odgovorila je. — Vi ste počeli. Vi zavodite
suprugu svog komandanta.
— Zavodim Smrt — rekao je. — Rugam joj se i dražim je. Kažem:
nitko nije ljepši od vas, gospođo Smrti! Uzmite me!
— Samo bi trebalo da sad zazvekećem kosom! A1 biste bježali!
— Ostao bih da me pokosite. Uvijek bih rado dopustio da me pokosi
vaša nježna kosa, gospođo Smrti — rekao je. — Poljubite me!
Poljubila ga je. Bila je mekana, podatna, sasvim normalna. Polako je
okretala glavu s jedne strane na drugu. Onda se istrgla, a vodnik je vidio
kako joj oči blistaju.
 — Nemoj, dragi — rekla je. — Nećemo se ljubiti na cesti. Zavodiš
suprugu oficira, a to se ne radi kao s djevojkama iz Okrouhlica.
— Onda me pozovi u stan, Jano — rekao je. — Želim da me pozoveš u
svoj stan. Strašno želim.
Povukla ga je za kosu i zagledala mu se u oči.
— Samo bi ti to trebalo. Vjerujem ti. Vojnik koji čami ovdje već dvije
godine. Dosađuje se pune dvije godine! A sad se može ljubiti sa suprugom
natporučnika Pinkasa.
— Prekrasnom i slatkom.
— Prekrasnom! — iscerila se, ali i to joj je pristajalo. — Tako lijepom
da se za njom svi vojnici okreću i nitko ne vjeruje da je vjerna svom
suprugu.
Vodnik se nasmijao.
— Ni sam drug vodnik, zar ne?
Vodnik je slegao ramenima.
— On se nada da će, ako jest, napraviti iznimku — rekao je.
— Neće. Nije mu vjerna. Nimalo.
Zagrlio ju je, a ona ga je počela pohlepno ljubiti, kao obična cura iz
Okrouhlica, nasred ceste. Noćni vjetar je zviždao, na streljani su brujali
motori i treštale gusjenice tenkova, odjekivale komande. Natporučnikova
supruga se istrgla i rekla:
— Hodi!
Brzo je koračala cestom, obasjana mjesečinom. Vodnik je podigao
košaru i željno krenuo za njom. Skrenuli su među novogradnje. Nijednom
se nije osvrnula. Obišli su zgradu i zastali pred ulazom. Iznad horizonta se
podigla crvena raketa. Otključala je vrata, ušli su. Kad je zaključala, vodnik
ju je ponovo zagrlio. Poljubila ga je čvrsto i požudno, a onda rekla:
— Dođi gore. Strpi se samo malo!
»Jana«, rekao je vodnik u sebi. To nije Lizetka. Slatka Jana. Obična,
nezadovoljena, zanemarena oficirska žena. Ali kakva! Tužna je. Život joj je
tužan, kao život većine ljudi. Zašto da je ne razveseli? I zašto da ne
razveseli sebe? Taj trenutak, pomalo pijan od noći, tenkova, kraja, vojske,
svega, potpuno ga je ispunio. Pustio je neka voda nosi sve, i brzo pošao za
njom. Otključala je vrata na drugom katu i pozvala ga da uđe.
— Samo tiho — šapnula je. — Mali Honzik spava.
Odvela ga je u spavaću sobu, koja je mirisala od čistoće, dobro
provjetrena; na prozorima su bile nježne, bijele zavjesice. Kad se našao pod
pokrivačem, gol, pored nje, rekao je:
— Jana, ja te...
Ali ona mu dlanom začepi usta.
— Nemoj govoriti. Šuti!... Primakni se meni, bliže! Ne govori ništa.
Samo budi ovdje, sa mnom! Neka ti bude lijepo sa mnom, dječače, neka ti
bude lijepo sa mnom, samo to te molim. Dragi moj, slatki, pokvareni,
zavedi ženu svog komandanta, učini što se ne smije, zatvorit će te zbog
toga, tužit ću te, ja sam vjerna žena, nisam drolja, ali šta da radim kad je sve
tako... tako... čekaj, čekaj, mali Danijele u lavljem brlogu, kako ćeš žaliti
zbog ovoga! Ali sad budi sretan sa mnom... budi sretan sa mnom!... —
govorila je i privijala ga na grudi. Šta se to događa? Tutnjalo mu je u glavi.
Šta je ovo? 1 to se moralo dogoditi tek kada je već gotovo odslužio vojsku!
Tek na kraju! Kakva glupa, okrutna šala! Samo još mjesec dana! Mogao
sam se dvije godine ovako lijepo izležavati s Janinkom tužnih očiju, a ja
sam umjesto toga trčao za Lizetkom, za onom svinjom iz Radlica, za onim
hipnotičkim komadom leda... Janinko! Čovjek sazna šta je imao tek kad to
počne gubiti. Tek kad je gotovo sve izgubljeno. Taj glupi zakon života.
Uvijek kasno! Kasno!
Ležao je pored nje, ležao je s njom, a iza prozora su letjele plamene
strijele i udarale u zapaljene mete. Mogao ih je vidjeti iz kreveta jer su bile
postavljene na suprotnoj padini. I tako su se grlili uz pratnju prekrasnog
vatrometa, urlanja i škripanja tenkova, divljeg treštanja teških gusjenica, a
Jana ga je ljubila, milovala, po čitavom tijelu željnim rukama, a odjednom
se Ijutito nasmijala i rekla:
— Tenkovi! Tenkovi! Oh, ti glupi, drski, dragi dječače! Ti glupi, blesavi
tenkovi!
 Noć u garnizonskom zatvoru
Vojnik Bamza je išao kroz hodnik garnizonskog zatvora, zveckao
svežnjem ključeva, udarao redom šakom u vrata ćelija i vikao:
— Pišanje! Na pišanje, gospodo!
Od svih dužnosti iz djelatnosti pomoćnika ključara, ovu je obavljao
najsavjesnije. Ta savjesnost je, naravno, imala svoju pozadinu. Zahvaljujući
genijalnom arhitektonskom rješenju austrougarskog graditelja, dio zatvora,
određen za prisilni boravak zatvorenika, bio je odijeljen od prostora u
kojem su se nalazile sobe ključara i komandira straže debelom rešetkom.
Ova je po propisu (kojeg su se iznimno svi pridržavali, jer je svaka kontrola
prvo provjeravala upravo to) morala biti stalno zaključana, danju i noću, a
preko noći su čak zaključavana i vrata pojedinih ćelija. Ovakav aranžman
zagorčavao je život pomoćnicima ključara zbog toga što se zahod nalazio u
onoj polovici zgrade koja je bila namijenjena stražarskom personalu. A
kako je dužnost pomoćnika ključara bila da otključava vrata i rešetku kad
god netko od zatvorenika poželi da zadovolji svoje tjelesne potrebe —
danju i noću — nije bilo teško razumjeti zašto se vojnik Bamza,inače teška
lijenčina, tako savjesno brinuo za obavljanje večernje toalete. Izvršavao je,
uostalom, svoje dužnosti neobično savjesno (kao što su ih izvršavali i ostali
ključari) već i zato što je nepredvidiva vojnička sudbina mogla današnjem
ključaru već sutra dodijeliti koju od ćelija kao mjesto za noćni odmor.
Kroz vrata ćelija pokuljala je bučna i vesela gomila, rukama
pridržavajući hlače bez opasača. Tu i tamo mogao se primijetiti i po neki
pripadnik moto-mehaniziranog pješadijskog puka kako vuče noge u
visokim cipelama na vezivanje, sada bez vezica. Društvo, obučeno u
raskopčane bluze bez opasača, i tako lišeno svake mogućnosti za
samoubojstvo vješanjem, nabilo se uz glasnu dreku u prostoriju za ljudske
potrebe. Oni koji nisu mogli ući produžili su do stepenica pred ulazom,
izvukli iz tajnih skrovišta prokrijumčarene cigarete i dopustili da ih stražar
u službi posluži vatrom. Stražar je zahvalno dočekao ovo izbavljenje iz
dvosatne dosade; premjestio je oštrim mecima nabijeni automat iz
propisanog položaja pripravnosti (na trbuhu) u zabranjeni marševski položaj
(na leđima) i, pažljivo se osvrnuvši, i sam zapalio.
Na stepenicama se pojavi i dežurni komandir zatvorske straže, rezervni
potporučnik Malina. Pod zrakama mjesečine što su padale na nisko pročelje
zgrade od crvenih opeka, potamnjeli su mu bucmasti rumeni obrazi. Sasvim
protupropisno izišao je bez kape. Da bi pokazao svoj odnos prema
zatvorenicima i podoficirima, izvukao je tabakeru, ponudio prisutne a onda
zatražio vatre od vojnika Nagya Sandora, po narodnosti Ciganina, koji je tu
izdržavao već dvadeset treću kaznu u toku odsluženja kadrovskog roka.
Sandro Nagy je odmah otpočeo razgovor:
— Pa, kako je, drug potporučnik, коl'ко još?
— Još par dana — odgovorio je potporučnik i zadovoljno se nasmijao.
— Sretan si ti, drug potporučnik — uzdahnuo je Nagy. Potporučnik nije
bio upoznat sa Nagyjevom vojničkom karijerom, pa je rekao:
— Pa i vi još samo koji dan, zar ne?
Sandro Nagy je nabrao čelo i polako, s izrazom očaja na licu, odmahnuo
rukom.
— Jao si ga meni, drug potporučnik, još puno dani — viknuo je, sav
nesretan. — Oni pasji sinovi će da m’upropasti!
Nekoliko zatvorenika se zlurado nasmijalo.
— A šta si uradio? — upitao je potporučnik Malina.
— Ništ’ nisam uradio — rekao je uvrijeđeno Nagy. — Pisao m’drug da
mi s’kurva žena. Pa sam otiš’o u kontrolu.
— Bez dozvole, naravno.
— Bez dozvole, što jes’ jes’ — potvrdio je Nagy. — Znate, drug
potporučnik, ufatila m’taka ljubomora pa sam mor’o d’idem odma’. Nisam
mog’o da si čeka da m’drug kapetan piše objava.
— I dugo ste kontrolirali?
— Što jes’ jes, dugo, drug potporučnik — žalio se Nagy. — Dođem
kući, žena si ga nema. Otiš’o kod Erdessyjevi, kaže m’ majka, pa si pođem
tamo. Dođem, stric Kolman si sjedi u kuća, žena si ga nema. Stric Kolman,
kažem ja, gdje j’moj žena? A šta si ga ja znam, kaže stric. Treba bolje da
j’čuvaš, Sandor. Slušam si ga radio, kaže da ste u vojska da si čuvate ženu i
djecu. Pa si ga čuvaj, čuvaj, a men’ ostav’ na miru! E, to me vi’š raspalilo,
pa kako sam još bio pod gas, raspalim t’ ja strica po zub’ima, a stric
t’raspali mene... Tu s’ još zatek’o grof Ištvan, rođak, pa t’ i on navali na
men’. A ja t’ga tresnem po njušci, sve mu zube izbijeni. Pa t’ Ištvan počne
da s’dere i zavija, pa si ga dođu Lajoš i Ferenc, isto rođaci, i na men’, i tako
su me prebili da sam si lež’o nedelj’ dana u špitalj na Banski Bystrici. Tu su
m’ i ufatili.
— A gdje ti je bila žena? — upita potporučnik.
— Nemo’ ni da m’ pitaš, drug potporučnik — odmahnu rukom Sandor.
— Bila j’ kod oni drugi Erdessyjevci, oni što su joj od oca sestre muž i
bratić od moj stric, od tetke muža moj’ sestre.
Sandor je u dugačkom luku pljunuo preko betonskog dvorišta, usred
okruglog lica bivšeg portreta nekog državnika, sastavljenog od raznobojnih
kamenčića. Zatvorenici su se ponovo zlurado nasmijali. Iz mračnog hodnika
iskrsnuo je vojnik Bamza, zveckajući ključevima.
— Gospodo, kapak! — rekao je. — Bit će cirkusa!
— Cirkusa? — upitao je skeptički jedan zatvorenik, s gustom bradom
kao strnište, koji se do tada dosađivao izvaljen na stepenicama.
— Micka je ostala zaključana — rekao je Bamza. — A sad brišite!
Svi su utihnuli. Samo je iz službenih prostorija dopiralo hrkanje nekog
stražara praćeno tihim pljeskanjem karata, što je govorilo o tome da se i u
stražarnici krše propisi. Inače je vladala potpuna tišina, ako se izuzmu tihi
šumovi rane jeseni što su dopirali izvana. Prekinulo ju je škripanje stolica, a
zatim koraci u okovanim cokulama. Na vratima sobice komandira straže
pojavio se vodnik Smiricky, s opuštenim opasačem, pa mu ga je pištolj u
izlizanoj futroli povukao nisko na trbuh. Neuobičajeni mir trgao ga je iz
drijemeža u kojem je provodio vrijeme na dužnosti ključara.
— Šta je sad? — upita kad ugleda grupicu ljudi kako pažljivo osluškuje
nešto kraj zatvorenih vrata.
— Šuti! — prekinu ga njegov podređeni, vojnik Bamza. — Slušaj
Micku!
Vodnik nije odmah shvatio, ali se poslušno naslonio na okvir vrata,
gurnuo ruke u džepove i prebacio nogu preko noge. Iz dubine zatvora
iznenada su, kao na uzbunu, odjeknuli oštri udarci po zaključanim vratima.
Bamza se iscerio, ali se nije ni pomakao. Udarci su ponovo zagrmjeli, a
zatim je kroz mračni hodnik prodro do njih visok i nimalo neugodan ženski
glas.
— Hej, remci, otvorite! Pustite me van!
Bamza je sav pocrvenio od navale prigušenog smijeha. Sandor Nagy se
pljesnuo po bedrima. Ženski glas iza vrata je nastavio:
 — Momci, otvorite! Brzo! Otvorite! Otvoriteeee!
Bamza je bio prisiljen da gurne u usta prljavi sivomaslinasti rupčić. Glas
je počeo prijetiti: — Budale! Ne morate otvoriti, meni je svejedno. Sami
ćete čistiti, zapamtite!
— Gospodo, otvorite joj — reče zabrinutim glasom potporučnik
Malina.
— Brojim do dvadeset, i ako ne otvorite, pripremite kantu i krpe! —
prijetila je zatvorenica. Bamza je ustao da izvrši naređenje potporučnika
Maline. Ali Sandor Nagi ga je zadržao.
— Čekajte, drug potporučnik! — šapnuo je uzbuđeno, sjetivši se
nečega. — Momci! Dođite!
Zatvorenici su se sjatili oko njega. On im je nešto vatreno objašnjavao,
ali vodnik nije čuo šta. Onda je Nagy podigao glas, zagrcavajući se od
smijeha, a vodnik je čuo riječi:
— Аl' pazite, na moju komandu!
Glasno se cerekajući, grupica se brzo ugurala u hodnik. Iza zaključanih
vrata ćelije glas je brojio. Zatvorenici su se postrojili u špalir s obje strane
hodnika. Kroz špalir je prošao vojnik Bamza, zveckajući ključevima, i
otključao vrata ćelije u kojoj je nevidljiva djevojka već nabrojila do
dvadeset i upravo se spremala da postavi nov ultimatum. Bamza je otvorio,
duboko joj se poklonio i rekao:
— Uvijek na usluzi, milostiva gospojo.
Na vratima se pojavila vitka djevojka u zelenoj trenirki, sa sportskim
papučama na nogama. Izgledala je kao članica košarkaške reprezentacije.
Zabacila je lijepu glavu i isplazila Bamzi jezik. U tom trenutku odjeknuo je
gromki glas Sandora Nagya.
— Mirno!
Špalir se skamenio i isprsio. Djevojka se iscerila i isplazila jezik
Sandoru Nagyu. Nagy je izdao novu komandu:
— Pušku na pooozdrav!
Četrdeset i dva zatvorenika izvukla su na ovu komandu puške iz
raskopčanih hlača i ukočili se držeći ih ispred sebe. Aktivni vojni službenik
Marie Babinčakova, zvana Miči, podigla je glavu i ponosno prošetala kroz
špalir do toaleta. Udovi su većinom reagirali na njeno dupence ispod zelene
trenerke. Na vratima nusprostorije djevojka se okrenula i rekla:
— Gospodo, možete spustiti puške k nozi. Ionako vam je to uglavnom
trofejno oružje.
 Okrenula se i nestala u nužniku. Kažnjenici su ponovo prasnuli u
smijeh.
— Jao si ga meni — čuo se glas Sandora Nagya. — Ta firna jezik k’o
nož!
— Vrijeme je za spavanje, gospodo! — prihvati se Bamza promuklim
glasom svoje dužnosti. — Povečerje! — Gomila zatvorenika, veselo
razgovarajući, počela se razilaziti po ćelijama. Ubrzo su zaškripale prične, a
glasovi su postepeno utihnuli. Vodnik se odlijepio od vrata i krenuo u
obilazak. Prošao je kroz otvorenu mrežu i zavirio u prvu ćeliju s lijeve
strane. Bila je to velika prostorija s dugom pričnom duž čitavog zida, na
kojoj je dvadeset zatvorenika nastojalo nekako da se namjesti u najudobniji
položaj. Prična je škripala, a iz prostorije je izbijao težak zadah truleži i
oznojenih ljudskih tijela. Vodnik je krenuo dalje. Pored velike ćelije za
zatvorenike nakon službe, pružao se niz ćelijica sa po dva ležaja,
namijenjenih zatvorenicima s težom kaznom. Na kraju hodnika bilo je i
nekoliko samica. Bamza je za to vrijeme zaključavao vrata na suprotnoj
strani. Buka i glasovi brzo su se stišali. Vodnik se vratio do rešetke,
pričekao da Bamza zaključa sve ćelije, a onda je uzeo od njega ključeve.
— E, sad idem da spavam — rekao je Bamza. — I pazi da me ne
probudiš prije dva i petnaest!
— Ne boj se — rekao je vodnik. Bamza je nestao u ključarskoj sobici, a
vodnik se naslonio na rešetku. Uzdahnuo je i utonuo u jalovo razmišljanje o
tome kako je to glupo što uvijek kad nešto završava drugo počinje, i što će
on, usprkos tome što počinje, ujutro sasvim sigurno dati sve od sebe da se u
nedjelju izvuče u Prag, Lizetki, jer će željezni natporučnik Pinkas, kako mu
je Janinka rekla, sutra doći da provede s obitelji već treći vikend ove
godine. »Baš sam neka kurva«, pomislio je »a te dvije žene su isto tako
kurve, svaka na svoj način, ali obje. Svi smo kurve. Republfka kurvi,«
pomislio je, zabacio glavu i zagledao se u sivi goli hodnik, pravokutnik
vrata i figuru natporučnika Maline što se ocrtavala u njima na pozadini
zvijezdama posutog neba i vjetrom pokretanog granja.
Iz toaleta je izišla Miči Babinčakova, vojni službenik, i sad se vraćala
kroz hodnik u svojoj zelenoj trenerki. Izmakao se, puštajući je da uđe prva,
a zatim pošao za njom do njene ćelije. Ispred ćelije je stala i okrenula se.
— Zaključat ćete me, druže vodniče?
— Naređenje, drugarice.
— Ali ja ne volim da budem zaključana.
 — A ja ne volim što vas moram zaključati. Ali... iscerio se — ...ostalo
mi je još par dana znate...
— Znam — osmjehnula se i ona. — Od vas, znači, nikakve koristi.
Laku noć! — Zalupila mu je vratima ćelije ispred nosa. Okrenuo se i pošao
u sobu komandira straže, gdje je gorjelo svjetlo. Tu je već sjedio
potporučnik Malina. Zagledao se u vodnika svojim očima plavim kao
spomenak.
— Sve ste zaključali?
— Aha — rekao je vodnik i sjeo za stol. Na stolu su ležale tri neoprane
porcije s ostacima večere, dvije porcije s kavom, pola kruha, nagriženi
komad salame i tri zaprašena komadića slanine. Sve to bilo je razbacano
bez ikakva reda po čitavom stolu, zajedno sa knjigom Junački Čurgali s
pečatom garnizonske knjižnice i knjigom Stambul Train, već prilično
raskupusanom, koju je vodnik posudio za dežurstvo od komesara FZ,
kaplara doktora Mlejneka, inače prilično zatucanog katolika.
Vodnik je izvukao iz džepa na hlačama zgužvano pismo, otvorio ga i
spustio pred sebe na stol.
— Danas je ko bog — javio se zamišljeno potporučnik Malina. —
Garnizonski je Kamen, a njemu se, valjda, lijepo jebe za sve.
— Jasna stvar — potvrdio je vodnik. — Imat ćemo mirno dežurstvo.
— I ja mislim — rekao je potporučnik, podigao porciju s kavom, otpio
gutljaj, ponovo je spustio na stol i obrisao usta rukavom.
— Fino — rekao je bodro. — Ja ću onda... malo da skoknem znate?
— Dobro — klimnuo je glavom vodnik. Plave potporučnikove oči
gledale su ga s povjerenjem.
— Ako Kamen nekim slučajem naiđe — nastavio je dobroćudni oficir
— recite mu da sam izišao da obiđem stražare, vrijedi? Njemu se ionako
jebe za sve.
— Dobro — ponovi vodnik. — Bit će sve u redu.
— Fino. — Potporučnik se tupo zagledao u pod, a onda su se plave oči
ponovo podigle prema vodniku.
— Onda... idem — rekao je potporučnik.
— Bez brige! Idite bez brige.
— Fino.
Potporučnik je ustao, protegnuo se, nekoliko trenutaka stajao neodlučno
i tražio plavim očima nešto po zidovima. Zatim još jednom ponovi:
— Onda, idem.
 — U redu — reče vodnik. — Laku noć!
— Fino — reče potporučnik. — Onda, idem.
— Zakoračio je, ali je ostao da stoji na mjestu. »Šta se misliš?« čudio se
vodnik. »Lijepo se ispiškila, već te čeka.« Plavooki oficir se nakašlja. —
Fino — reče još jednom na vratima, a u tom trenutku vodniku sinu. Postidio
se što je svojom zaboravnošću doveo diskretnog udvarača u nepriliku, pa je
smjesta skočio.
— Oprostite, druže potporučniče! — Brzo je izišao u hodnik, žurnim
koracima stigao do rešetke i otključao je. Čuo je kako potporučnik teško
kaska za njim. Otišli su do ćelije, vodnik je otključao i zavirio unutra. Ništa
se nije micalo. Potporučnik se progura kroz vrata.
— Fino — ponovi još jednom iz tame. — Zaključajte i pozovite me kad
dođe vrijeme za smjenu. Ako netko naiđe, obilazim stražare. Da se ne
uvalimo u kakva govna!
— Dobro — reče vodnik. — Lijepo se zabavljajte!
— Hvala, druže vodniče — javi se iz mraka djevojka.
Vodnik je namignuo u tamu, a zatim se vratio u sobu
komandira straže, sjeo za stol i zagledao se u pismo. Bilo je od njegove
sestrične Alene, glumice koja se nedavno proslavila u ulozi nježne udarnice
u drami (i istoimenom filmu) Kozji brabonjci, i koja je trebalo da mu
osigura namještenje u Pragu. Pismo je glasilo:

Dragi bratiću,
sve sam uredila, možeš odmah stupiti na posao. Veselim se što
ću Te vidjeti i radoznala sam kako Ti pristaje uniforma. Vidiš, a Ti
za ove dvije godine nijednom nisi došao da me obiđeš — čak ni u
kazalište. Radlice su dobar komad puta od Dejvica, a vojnik ne
može svuda stići, zar ne? Moj suprug Te pozdravlja, a isto tako i
drug Robert Neumann.
Kad dođeš u Prag, svrati bar u kazalište!
Tvoja sestrična Alena

»Zmija«, pomislio je. Kako je nanjušila sve to? To je tajna. Ali Prag je
obična selendra i sve što čovjek radi nekako se otkrije. Sjetio se toplih,
treperavih zvijezda nad Radlickim brdom, a onda jednako toplih, jednako
treperavih zvijezda nad tenkodromom, i pred njegovim unutrašnjim,
sanjarskim pogledom pojavilo se tužno, nježno lice, nakon nekoliko
trenutaka su ga smijenile zmijske oči djevojke zvane Lizetka, ali ubrzo se
opet vratilo. »Hoće li se«, pomislio je i stresao se od jeze, »i za to saznati?
Morao bih se oženiti njom. Ne nekom buržujkom već Janinkom.« Brak s
Janinkom učinio mu se u tom trenutku kao sasvim privlačna stvar. »Živjeli
bismo u Pragu. Samo, kako bi ona izgledala u Pragu? Tad više ne bi bila
zabranjeno voće. Više ne bi bilo strogog muža s licem kao maska, muža
koji nosi službeni pištolj i može se svakog trenutka vratiti. Možda Janinka
ne bi bila prava Janinka bez tog osvetnika koji se drnda u oklopnom
automobilu izrovanim vojnim cestama dok vodnik — ulizica... neka sve
đavo nosi! Tko bi to znao.« Složio je pismo i, svjestan težine pištolja u
futroli na stražnjici, ponovo utonu u sanjarenje.
Vani, pred zatvorom, stražar je ravnomjerno lupkao okovanim cokulama
po betonskom dvorištu. Zatvor je brujao od tihe glazbe ljudskog disanja.
»Svi spavaju«, meditirao je vodnik, »i snivaju o automobilima,
motociklima, o djevojkama, o odlasku kući, u svijet. Potporucnik Malina
možda upravo u ovom trenutku ubrizgava mikroskopske nosioce bucmastih,
modrookih osobina budućih Malina u prezervativ u Mickinu krilu, ako je
uopće i toliko oprezan. Željezni natporučnik Pinkas se vjerojatno, prvi put
nakon dugog vremena, priprema za obavljanje bračnih dužnosti, jer sutra
ima voljno. Kapetan Matka sigurno ima mnogo posla, ali spava. Janinka
leži u krevetu, gleda u zvijezde iznad tenkodroma i misli na mene, bar se
nadam da misli na mene... Lizetka se valja s nekim od svojih ljubavnika
kojima ne dopušta više od nepristojnih dodira... a ja joj na to...« Vodnik je
zijevnuo i protegnuo se. Opasač ga je stezao, pa ga je otkopčao i s pištoljem
položio na stol.
Misli su mu se počele miješati sa nekim neodređenim, smušenim
slikama iz snova. Tonuo je u drijemež, na trenutke se savladavao i silom
otvarao kapke da bi ubrzo ponovo podlegao dosadi, umoru i nemiru koji je
instinktivno prizivao san.
Odjednom se trgao. Učinilo mu se da je stražar pred zgradom zazviždao.
Taj zvuk mu je oštro prostrujao kroz čitavo tijelo, ali nije znao je li to
stvarnost ili samo nervozan san. Ali već je čuo u hodniku oštre, brze, sitne
korake. Skočio je, zgrabio pištolj i pokušavao da na brzinu zakopča opasač,
ali ga pospane ruke nisu slušale. I tako je stajao kraj stola, raskoračen,
oborene glave, uzalud nastojeći da uvuče kraj opasača u kopču s lavom kad
se vrata prostorije bučno razdrljiše i pojavi se major Borovička zvani Mali
Đavo.
 Vodnik se munjevito uspravio, lijevom rukom pridržavajući opasač na
trbuhu, i hitro podigao desnu da salutira. Sjetio se, međutim, da mu je kapa
ostala na stolu, pa je spustio ruku na šav hlača i čvrsto pogledao Malog
Đavola ravno u oči. Đavo je zauzeo stav uvrijeđenog božanstva. Raskoračio
se u svojim minijaturnim jahačkim hlačama, uhvatio se rukama za opasač i
začinio pogled najkoncentriranijom mješavinom prijetnje i zlobe koju je bio
kadar proizvesti.
— Druže majore — raportirao mu je vodnik svečano, lijevom rukom i
dalje pridržavajući opasač — za mog dežurstva u garnizonskom zatvoru
nije bilo nikakvih posebnih događaja. Broj zatvorenika četrdeset dva.
Zatvorenici su na noćnom odmoru. Dežurni ključar, vodnik Smiricky.
Završio je i ostao u stavu mirno. Major ga je odozdo strijeljao očima,
također šuteći. U tišini, vodnik je čuo kako se u susjednoj prostoriji Bamza
izvlači iz kreveta.
— Druže vodniče, nabrojte mi dužnosti zatvorskog ključara! — prešao
je u napad Mali Đavo.
Vodnik, naravno, o tim dužnostima pojma nije imao. Koliko se mogao
sjetiti, nikad o tome ništa nije pročitao. Zato je rekao samo ono što se
razumjelo samo po sebi:
— Ključar je dužan da se brine o održavanju reda u zatvoru, da
otključava i zaključava ćelije, da vodi računa o odlasku kažnjenika na rad,
da kontrolira brojno stanje zatvorenika, da provodi propise o zabrani
pušenja i posjedovanje predmeta kojima bi se mogli ozlijediti... Da pazi...
da pazi na održavanje...
— Smije li ključar za dežurstva odložiti oružje? — prekinuo ga je
hladno Đavo.
— Ne smije.
— Jeste li tako postupili?
— Nisam — priznade vodnik.
— Kako je to moguće? — upitao je Đavo.
Vodnik je šutio.
— Kako je to moguće, druže vodniče? — ponovi Đavo. Odgovora na
to, naravno, nije bilo jer za kršenje propisa nema isprike. Čemu onda
izmišljati neke olakotne okolnosti koje ionako ništa neće olakšati, pomislio
je vodnik. Mogu pomoći ko gladnu molitva. Neka ga vrag nosi!
— Učinio sam to iz nemara i lakomislenosti — rekao je uvjerljivo.
Majoru, čija su jedra iznenada ostala bez vjetra, samo su se naduli i zaigrali
obrazi.
— Hmmm — rekao je nakon nekoliko trenutaka. — Bar priznajete, iako
to nije opravdanje za nemar, lakomislenost i nepoznavanje propisa. Gdje
vam je pomoćnik?
— Spava.
— Probudite ga!
Vodnik se okrenuo i konačno uspio da nekako pritegne opasač. Otvorio
je vrata i major je ugledao Bamzu kako stoji kraj ležaja, bunovnog izraza na
licu.
— Druže vojniče, ovamo! — pozvao ga je. Bamza se pokrenuo, prošao
kroz vrata, stao pred majora i rekao grubim, promuklim glasom:
— Pomoćnik ključara, vojnik Bamza.
Đavo ga je odmjerio, a onda ledeno upitao:
— Kakvo je brojno stanje zatvorenika?
Bamza je nekoliko trenutaka oklijevao, a onda se namrštio i brzo rekao:
— Četrdeset pet.
— Da vidim izvještaj — naredio je major, i dok je s nepovjerenjem
proučavao papir što su mu ga pružili, vodnik je razmišljao što će biti s
Malinom. Odjednom se uplašio. Za njega osobno to bi moglo značiti poduži
zatvor i odgodu odlaska u civil na neodređeno vrijeme. Pomisao na to je u
njemu, začudo, razbila svaki strah. Odgađanje odlaska u civil značilo bi
istovremeno i odgađanje preuzimanja odgovornosti, odgađanje rada,
produženje romance s Janinkom. »Ta cura zbilja pozitivno utječe na mene«,
pomislio je. »Još ću se od usranca pretvoriti u heroja. Možda ću se ipak
oženiti njom. Ako me Pinkas, naravno, ne ubije.«
Čak ni toga se nije plašio. Pogledao je sasvim mirno u Malog Đavola
koji se upravo spremao da prasne.
— Prema ovom izvještaju — obratio se ledeno vodniku — brojno stanje
zatvorenika je točno četrdeset jedan, druže vodniče. Kako je to moguće?
— To je točan broj, druže majore.
— Zašto ste onda rekli četrdeset dva?
— Pogriješio sam, druže majore.
— Kako je to moguće?
— Zaboravio sam točan broj.
— Kako je to moguće?
Majorov vergl je užasno nervirao vodnika. Odgovorio je ironično, ali
Đavo tu ironiju nije primijetio:
 — Zbog nemarnosti nisam proučio izvještaj.
Ako samo još jednom kaže...
Ali Đavo se okrenuo Bamzi.
— Vi ste rekli četrdeset pet. Kako je to moguće?
Bamza se namrštio.
— Kako je to moguće?
— Mislio sam da ih toliko ima.
— Kako je to moguće?
— Imam slabo pamćenje. Ništa ne mogu zapamtiti — promrmlja
Bamza,. namrgođen gotovo kao sam Đavo. Njegov odgovor onemogućio je
ponovnu primjenu univerzalnog pitanja. Pravilima nije bilo propisano da je
dužnost vojnika da ne bude blesav. Bio je to spas za sve vojnike, osim
nesretnika s akademskim titulama koji sebi nisu mogli dopustiti bijeg u
blesavost. Đavo je zafrktao i ponovo se okrenuo vodniku. Konačno je palo i
pitanje na koje je vodnik čekao:
— Gdje je komandir straže?
Gadno! Vodnik je odgovorio kako mu je potporučnik naredio, ali s
minimumom nade da će Đavo tome nasjesti:
— Obilazi stražare, druže majore.
— Nu i štož — rekao je Borovička ruski. — Pokažite mi zatvor!
Vodnik je uzeo ključeve i otišao kroz hodnik do rešetke. Tu je, prema
propisu, škiljila mutna žarulja, a koraci stražara na betonskom dvorištu
zvučali su odsječenije, savjesnije. »U zatvoru je uglavnom sve u redu«,
pomislio je vodnik. Svuda, osim u onoj jednoj ćeliji. Možda će stvar prestati
da ga zabavlja prije nego što na nju dođe red. Otključao je rešetku, šarke su
zaškripale i major je odskakutao unutra. Vodnik je ostao vani.
— Gdje je ljudstvo kažnjeno zatvorom poslije službe?
Poslušno je otključao i upalio svjetlo. U velikoj prostoriji ležali su
kažnjenici, gusto naslagani jedan uz drugog. Oštra svjetlost probudila je
neke delikvente, pa su se začuli protesti — Odjebi! — i — Gasi, budalo! —
ali su ubrzo umukli. Neki isprepadani pripadnik prvog godišta skočio je i po
navici iz spavaonice dreknuo:
— Diž’se!
Izvjestan broj kažnjenika se napola uspravio. Ostali, stari lisci i oni s
produženim kadrovskim rokom, pretvarali su se da spavaju. Mali Đavo,
prvobitno, možda i nije imao namjeru da ih budi, ali takva javna
demonstracija odsutnosti svakog straha, uprkos njegovoj pojavi, žestoko ga
je raspalila. Naredio je vodniku da u ćeliji objavi uzbunu, a onda izvršio
strog pretres, s katastrofalnim posljedicama. Kod šest prijestupnika
pronašao je cigarete, kod trojice džepne nožiće, kod jednog pedantno
nacrtani dijagram na kojem je u obliku puta oko svijeta bilo označeno
koliko je dana teške vojničke službe dotični već pregurao i koliko ga, prema
vlastitim proračunima i nadi, takvih dana još čeka. Đavo je zaplijenio i
jednu malu bocu ruma, nekoliko prezervativa i četiri metka za pištolj.
Naredio je da se sve brižljivo popiše. Vodnik se osjećao kao da sastavlja
smrtnu osudu za samog sebe. Ipak, smrt mu se još činila sasvim privlačna.
Izvršili su i pregled ćelija za obične kažnjenike i ćelija za one s
pooštrenom kaznom. Inspekcija tih prostorija izvukla je na svjetlo dana
daljnje kutije zabranjenih cigareta, notes ispisan stihovima škakljivog i
protuvojnog karaktera, četiri krimića i kilogram salame. Sve je to ušlo u
zapisnik na teret ključara, ali vodnik je to primio laka srca. Znao je da se
nezadrživo približava neusporedivo efektnija katastrofa. Zastali su pred
vratima samice u kojoj je bila zatvorena Miči Babinčakova, aktivni vojni
službenik.
— Tko je tu? — upitao je Đavo.
— Vojni službenik Babinčakova. Petnaest dana strogog zatvora.
— Hm — rekao je Đavo. Činilo se da će u njemu diskrecija pobijediti
nad urođenim zanimanjem za pikanterije. Na nesreću, potporučnik Malina,
zabavljen poslovima koji pravilima službe za dežurstva nisu predviđeni,
nije imao pojma šta se vani događa. Iz ćelije je zagrmio duboki muški bas.
Đavo je istog časa pocrvenio kao cikla.
— Otvorite! — zameketao je.
Vodnik je prišao vratima i počeo rezignirano prebirati po svežnju
ključeva. Nije žurio.
— Življe malo, življe!
Sudbonosni ključ je konačno nađen i gurnut u bravu. U ćeliji netko je
naglo skočio, ležaj i zaškripao, čuo se prigušen uzvik. Vodnik se još neko
vrijeme pretvarao da ne može okrenuti ključ kako bi omogućio
potporučniku da bar neke najosnovnije stvari dovede u kakav-takav red.
Đavo, međutim, nije imao strpljenja da čeka, pa je odgurnuo vodnika i sam
otključao ćeliju. Zrake gole žarulje, koju je smjesta upalio, osvijetlile su
unutrašnjost isposnički namještene prostorije. Ispred ležaja stajao je, u stavu
mirno, rumeni potporučnik Malina u raskopčanoj bluzi i s otvorenim
rasporkom na hlačama, bez kape, bez opasača i pištolja, i izbezumljeno
gledao u Malog Đavola svojim očima plavim kao spomenak. Iza njega, na
ležaju, vojni službenik Miči Babinčakova pokušavala je pokriti golotinju
zgužvanom zelenom trenerkom.
Na trenutak sve je podsjećalo na neku živu sliku: Đavo, gola Miči,
potporučnik i blijedi vodnik u pozadini. U tom času potporučnik Malina,
očito u nastupu duševne poremećenosti, neočekivano se ispravi, isprsi i
zvučnim glasom raportira:
— Druže majore, za mog dežurstva u zatvoru nije bilo nikakvih
posebnih događaja. Komandir straže, potporučnik Malina.
— Uzmite pištolj i pođite za mnom — reče ledeno Đavo. — Vi —
obrati se Micki, ispruženoj na ležaju u pozi urbinske Venere — ostanite
ovdje! — Vodniku naredi: — Zaključajte ćeliju!
Energično se okrenuo, izišao iz ćelije i uputio se oštrim koracima kroz
hodnik, prema uredu komandira straže. Vodnik je namignuo djevojci, ova se
namrštila i, ne gubeći prisutnost duha, isplazila mu jezik. Vodnik je raširio
ruke u nijemoj gesti molbe za oproštenje i zaključao ćeliju. Vidio je pred
sobom svjetlu siluetu potporučnika Maline kako omamljeno tetura za
Malim Đavolom, s opasačem u ruci na kojem se klati službeni pištolj.
Bamza, koji je stajao sa strane, nagnu se prema vodniku i promuklo šapnu:
— Najebat će ko žuti!
— I mi skupa s njim, budalo! — reče vodnik tiho i krenu za
potporučnikom. Čuo je još kako Bamza iza njegovih leđa piskavo šapuće:
— Mio ničemu nemamo pojma. Rekao je da ide u obilazak straže, zar
ne?
— A tko ga je zaključao? — prosikta vodnik i zaključa rešetku.
— Jebi ga, stvarno — reče začuđeno Bamza. Obojica su otišli u sobu
komandira straže. Stigli su upravo u trenutku kad je Mali Đavo pokušao da
efektno sjedne na stol. Podigao je stražnjicu i tražio njom rub stola, ali nije
mogao da ga dosegne. Propeo se na prste i vrtio zadnjicom, ali uzalud. To
ga je razbjesnilo, ali ono što je osjećao nije bio uobičajeni bijes, bijes koji
mu je pričinjavao zadovoljstvo. Pocrvenio je, sjeo na stolicu i vidjelo se da
je žedan krvi. Bucmasti potporučnik stajao je pred njim u stavu mirno,
nepokretan kao uzet. Nije se usuđivao čak ni da zakopča bluzu ili rasporak
na hlačama, ni da opaše službeni pištolj. Samo je kolutao očima, a niz čelo
su mu klizile sitne, masne kapljice znoja. Vodnik je stao po strani. Đavo je
šetao pogledom od jednog do drugog i konačno naredio vodniku:
— Pošaljite pomoćnika napolje!
 To je, prema propisima, moglo značiti samo jedno. Oficir i podoficir
dobit će, u odsutnosti ljudstva, ono što se u vojničkoj bibliji eufemistički
naziva »usmeni ukor«. Vodnik se okrenu Bamzi i reče:
— Iziđi!
— Ostav! — vrisnu major.
— Razumijem — reče vodnik i okrenu se Đavolu.
— Ne znate kako se izdaje naređenje, druže vodniče?
— Znam, druže majore.
— Pa, zašto onda tako ne postupite?
Vodnik je šutio.
— Kako je to moguće?
»Budalo«, pomislio je vodnik i gadljivo izgovorio jedinu moguću frazu:
— Druže majore, dopustite mi da izdam naređenje vojniku Bamzi.
— Dopuštam!
— Druže vojniče — reče vodnik teatralno strogo — udaljite se u
susjednu prostoriju!
Bamza se namršti i promuklo prosikta:
— Razumijem!
Okrenuo se s namjerom da iziđe, ali Đavo dreknu:
— Ostav!
Bamza se okrenu i smrknuto pogleda Đavola. Mali Đavo zameketa:
— Ne znate kako se izvodi nalijevo krug?
— Znam — reče Bamza prijetećim tonom.
— Zašto onda tako ne postupite?
Bamza nije našao nikakvo objašnjenje.
— Kako je to moguće?
Na Bamzinu licu mogla se pročitati želja da izgovori koju od fraza
popularnih među vojnicima na odsluženju roka, ali se s najvećim naporom
savladao.
— Kako je to moguće? — navaljivaše mali major.
— Razumijem — reče priglupo Bamza.
Mali Đavo je s gađenjem zakreštao:
— Možete ići!
Bamza je lupnuo petama i nestade. U sobi su ostala samo dvojica oficira
i podoficir. Zavladala je mučna tišina. Stražar na betonskom dvorištu
savjesno je koračao.
 Mali Đavo prebacio je s naporom nogu preko noge tako da su mu se
tijesne hlače opasno zategle preko prirodnih oblina. Sjedio je i bubnjao
prstima po ploči stola; sav minijaturan, u filigranskim jahačkim hlačama, u
zategnutoj uniformi, izgledao je kao starmalo dijete. Na licu što je
podsjećalo na njušku malog mopsa, brižljivo je namjestio izraz stroge
muževnosti i vojničke neotesanosti. Sitne očice plamsale su od zlobe, a sva
ta zloba bila je usmjerena prema nevinom ružičastom licu potporučnika
Maline. Potporučnik je stajao kraj vodnika kao Lotova žena i, nesposoban
da se pokrene, samo kolutao očima i nijemo otvarao usta.
— Druže potporučniče — poče Đavo izricati usmeni ukor — zar vi tako
zamišljate obavljanje dužnosti komandira straže?
Dramatična pauza. Potporučnik je samo još više otvorio usta i ispustio
neki glas, križanac između graktanja i samrtnog hropca. Opet je zavladala
tišina, natkriljena velepitanjem:
— Kako je to moguće?
Vodnik je primijetio da potporučnikovo lice postepeno poprima sve
tamniju boju kao da će ga, bez obzira na mladost, svakog trenutka udariti
kap. Na vratu mu se podigla jabučica, zatim opet spustila, kao da guta
krupan zalogaj, a onda je ponovo ispustio onaj isti akustički signal za
preneraženost. Major je bubnjao prstima po stolu, a ispred zgrade je
odzvanjao savjesni službeni korak stražara. Ritam zveckanja okovanih
cokula nije bio u skladu s ritmom majorova bubnjanja. Poručnik je ponovo
ispustio isti glas. Đavo je prestao bubnjati, onda je zabubnjao samo kratko,
sa četiri prsta, i konačno, na veliko vodnikovo zadovoljstvo, uskladio ritam
svog bubnjanja s koracima stražarevim. Zazvučao je čudan, gotovo crnački
duet. Đavo je ponovio:
— Kako je to moguće?
Potporučniku su iskočile žile na čelu i nove kapi znoja kliznule su na
raskopčanu košulju. Nesretni oficir prikupio je svu snagu i prokrkljao:
— Ne znam kako...
— Šta? — ciknu zloslutno Đavo. — Da niste slučajno mjesečar? Ne
znate šta se događa s vama? Kako ste mogli napustiti dežurstvo?
Potporučnik samo ponovo zahropta.
— Jeste li mjesečar?
— Nisam.
— Kako ste onda mogli napustiti dežurstvo?
— Ne znam. — Potporučnikov hropac zvučao je beznadno.
 — Kako je to moguće: ne znam!?
Tišina. Potporučnik, tamnocrven kao čaša malage, pokušavao je da se
iskašlje, ali je nakon svega uspio samo ponoviti:
— Ne znam.
— Čovječe, i vi ste oficir? Ne znate govoriti? Ne znate pogledati u oči
posljedicama svojih postupaka? Šta? Odgovorite!
— Da — rekao je potporučnik.
— Šta da? Znate ili ne znate?
— Ne.
Major se razbjesnio.
— Onda da ili ne?
— Da — rekao je potporučnik a onda, kao da se uplašio pogrešnog
odgovora, brzo doda:
— Ne!
— Slušajte, vi! Nisam vam ja ovdje da sa mnom zbijate šale! Zapamtite
to! Znate li uopće šta vas čeka? Znate li šta ste učinili? Ne znate?
— Da — rekao je potporučnik.
— Ne znate! Nemate pojma!
— Ne — žurno je rekao potporučnik, ali samo što je to izgovorio, brzo
se ispravio:
— Da!
— Šta?!
Đavo se zagrcnu.
— Ne! — istisnu nekako izbezumljeni potporučnik Malina. Mali major
se spremao da ponovo drekne, ali je samo skinuo kapu i spustio je na stol.
— Čovječe, jeste li vi idiot ili šta?
— Ne! — požurio se potporučnik da ga uvjeri.
Đavo skoči sa stolice.
— Slušajte, recite mi jasno i glasno jeste li svjesni toga što ste učinili ili
niste svjesni! Da ili ne?
— Ne! Odnosno, da!
Potporučnik je već ostavljao dojam sasvim poremećena čovjeka, i Đavo
je klonuo. Izvukao je velik sivomaslinasti rupčić i obrisao čelo. Počeo je
ponovo, mnogo mirnije, savladavajući s^
— Slušajte, druže potporučniče! Šta vas je navelo na to da napustite
dežurstvo? Odgovorite polako i mirno.
 — Da — reče potporučnik Malina i proguta pljuvačku. Mišići na
Đavolovu licu su zaigrali, ali je pričekao. Potporučnik je nekoliko trenutaka
skupljao snagu za odgovor. U masivnim prsima nešto je zakrčalo pa je, uz
izvjesnu koncentraciju, bilo moguće razaznati riječi:
— Drugarica Babinčakova.
— Tako — reče mali major. — Dakle, žena. A znate li vi tko je najveći
neprijatelj vojnika, druže?
— Ne — huknu potporučnik.
— Žene — reče strogo i iskusno major. — Ne mislim na naše žene kod
kuće, nad sigurnošću kojih ovdje bdimo. Mislim na one druge žene.
— Da — promuca potporučnik, shvaćajući.
— A znate li koje?
— Ne.
Đavo se opet rasrdi.
— Čovječe, ta imali ste priliku da to osjetite na vlastitoj koži!
— Da.
— Zašto onda kažete ne? Niste to osjetili?
— Ne.
— Niste osjetili?
— Da!
Major je zafrktao i ponovo nabio kapu na glavu. Zatim je nastavio
strogim, propovjedničkim glasom:
— Takve žene lako zavedu vojnika. Otupe mu pažnju. Otupe oštricu
njegove budnosti. Navuku ga da zanemari svoje dužnosti, da izdaje vojne
tajne. Pretvaraju vojnika, svjesno ili nesvjesno, u svjesnog ili nesvjesnog
neprijateljskog agenta, shvaćate li? Isto vrijedi i za vojnog službenika
Babinčakovu.
— Ne! — izlanu potporučnik. Intenzitet njegova protesta iznenadio je
Đavola.
— Kako to, ne? — upitao je uvrijeđeno.
— Drugarica Babinčakova... nije htjela...
— Šta nije htjela? Šta ste radili s njom?
Potporučnik Malina je tako pocrvenio da je bio gotovo
crn. Progutao je pljuvačku i zahroptao:
— Nije htjela... da... da... izdajem... tajne. Zanemario sam budnost... to
jest... ali ona je htjela... samo...
Zašutio je tražeći riječi.
 — Šta?
— ...samo...
— Šta samo? Odgovorite čitavom rečenicom! — Potporučnik, međutim,
nije odgovorio čitavom rečenicom. Procijedio je nešto što je zvučalo kao
»podnos«, ili možda »odnos«, a onda je beskrajno stidljivo, jedva čujno
dodao nešto što je zvučalo kao riječ »spolni«.
— I to vi tako mirno kažete? — upitao je kao izdaleka Đavo,
pretvarajući se da ne vjeruje vlastitim ušima. — I to vi nazivate vršenjem
dužnosti komandira straže? Znate li vi uopće šta je to odgovornost? —
Kako je potporučnik htio nešto da kaže, prekinuo ga je prije nego što je
izustio ijednu riječ: — Šutite! Vi ste upravo školski primjer! Znam ja, znam,
ostalo mi je još par dana, mislite! Je li tako? Ali tu se varate! Grdno se
varate, druže potporučniče! Još par, ali još par mjeseci, druže! Ovakve
stvari moraju se strogo kažnjavati. U suprotnom, armija bi se, dok trepneš,
pretvorila u javnu kuću. Stidite se, druže potporučniče!
Đavo je ustao, a obrazi su mu se zarumenjeli.
— Stidite se, vi, podrijetlom iz radničke klase koja vas je postavila na
odgovorno mjesto, a vi se ovako ponašate!
To je neoprostivo, druže potporučniče! To je izdaja radničke klase, neka
vam bude jasno! Je li vam jasna veličina vašeg gnusnog, odvratnog,
prostačkog čina? Jeste li svjesni da ste tim izdali povjerenje radničke klase?
Da ste zaslužili najoštriju kaznu?
— Da — priznade potporučnik. U civilu je bio kuhar pa se nadao da će
isto ostati i u vojsci. Ali, kako je bio dobar kuhar, i podrijetlom iz nekad
nezaposlene obitelji, donio je dobru karakteristiku. Čovjeka s dobrom
karakteristikom bilo je šteta postaviti za kuhara. Postao je komandir
tenkovskog voda, a u kantini je morao gutati splačine što ih je spravljao
kuhar Stehlik, u civilu računovođa krojačke zadruge.
— A vi, druže vodniče — obrati se Đavo vodniku — mirno otkapčate
opasač, odlažete oružje i dopuštate da se u zatvoru rade ovakve stvari.
— Postupao sam prema naređenju — reče vodnik.
Mali major planu:
— Poznajete li uopće pravila službe?
— Poznajem.
— A ne znate da imate pravo odbiti izvršenje naređenja koje nije u
skladu s interesima naroda? A takvo je bilo to naređenje potporučnika
Maline!
 — Ne! — odgovori vodnik drsko. — Dužan sam izvršiti naređenje, a
onda se mogu žaliti.
Major se pokoleba. Istinu govoreći, iznenada više nije bio sasvim
načistu da li u pravilima službe postoji nešto o pravu podređenog da ne
izvrši naređenje, ili je to samo zabluda u koju ga je dovela za vojnika štetna
tendencija da se služi logikom i zdravim razumom. Na kraju je zaključio da
je vjerojatno ipak u pravu jer je oficir.
— Slabo poznajete propise — rekao je. — Imate takvo pravo. Zašto se
niste njim poslužili?
— Htio sam da se žalim.
— Kad?
— Poslije dežurstva.
— Ne pričajte mi bajke! — ciknu Đavo. — Poznajem ja vas! Baš ste vi
taj koji bi se žalio! Ali nemojte misliti da mi za vas ne znamo! — prijeđe
iznenada na množinu. — Oslanjate se na svoju prefriganost, ali prevarit ćete
se u računu! Gadno ćete se prevariti!
U njemu je iznenada eksplodirala mržnja prema podoficirima s
akademskim titulama. Dobro je znao da mu se rugaju, i više se nije mogao
savladati.
— Prevarit ćete se u računu! — vikao je. — Naša narodno-demokratska
armija će vas raskrinkati! Mi znamo gdje se krije klasni neprijatelj! I udarit
ćemo po njemu! Pokazat ćemo mu gdje mu je mjesto! A to mjesto nije
ovdje, druže vodniče, nije ovdje u gardijskoj jedinici! Ovdje klasnom
neprijatelju nema mjesta!
— Druže majore, žalit ću se na vaš postupak — reče vodnik. Sam se
iznenadio toj svojoj smjelosti.
— Žalit ćete se! — Major je pocrnio, kao maloprije potporučnik
Malina. — Samo izvolite, žalite se, druže vodniče! Imate na to puno pravo!
Samo nemojte misliti da će vam netko dopustiti da zloupotrebom svojih
prava i mogućnosti u našoj narodno-demokratskoj armiji razorno djelujete i
smanjujete njen borbeni duh! Čini se da ste se lijepo našli ovdje! Ali mi već
odavno pratimo taj čudni moral u vašem bataljonu! I neka znate, to nećemo
tako ostaviti! Ne, ne, drugovi! Širi se zabušavanje, ne izvršavaju se
naređenja, vlada nemar, čitaju se dekadentne knjige i tko zna šta još! Ali mi
ćemo po tim stvarima oštro udariti, drugovi! Boljševički! A onda ćete
požaliti! Samo, bit će vam kasno!
Đavo ustade i naglim pokretom zategnu bluzu.
 — Nakon dežurstva obojica ćete se javiti na raport komandantu — reče
odsječno i nestade.
Podoficir i oficir ostali su sami. Kad je na dvorištu utihnuo topot
majorovih čizmica i malog zloduha progutala noć, potporučnik Malina se u
neprilici osmjehnu vodniku i, sav crven, reče:
— Al' će biti smrada!
— Ama, neće — umirivao ga je vodnik, iako je u potpunosti dijelio
njegovo mišljenje. Bilo mu je žao uplašenog potporučnika i htio je nekako
da ga utješi.
— Zašto me niste upozorili? — upita ga nesretni oficir očajno.
— Nisam mogao. Upao je ovamo ko munja.
U prostoriju je ušao vojnik Bamza.
— U materinu — izjavi. — Аl' će da pukne smrad!
A onda se, sa širokim, posve mirnim osmijehom čovjeka koji je isuviše
nevažan da bi mu se bilo što moglo dogoditi, obrati potporučniku i upita ga
s iskrenim zanimanjem:
— A jeste li ga bar umočili, druže potporučniče?
 Lekcija iz katoličkog vjeronauka
Vodnik se nakon dežurstva nije javio na raport komandantu. Želja ga je
vukla u Prag, a podgrijavao ju je sasvim izuzetan splet okolnosti:
natporučnik Pinkas je provodio vikend (već treći ove godine) u obiteljskom
krugu, a iz vojničke štampe je saznao da će se u divizijskom kinu n-te
divizije održati svečana akademija u čast pobjednika na armijskom
takmičenju stvaralaštva. Bilo je, prema tome, jasno da pobjednik na tom
takmičenju u kategoriji poezije neće te večeri imati izlaz, ni ilegalno
boraviti kod svoje supruge. A vodnik, usprkos sasvim novoj i potpuno
drukčijoj poeziji svijetlećih projektila, zvijezda nad tenkodromom i spavaće
sobe, iz koje se sve to može promatrati, nije namjeravao propustiti takvu
priliku da ponovo iskuša bračnu vjernost one sasvim neobične dame.
Da bi izbjegao eventualne komplikacije s kapetanom Matkom, poslužio
se uobičajenim ilegalnim kanalom kojim su se pripadnici Sedmog oklopnog
bataljona švercali na slobodu. Iz zatvora je otišao ravno na tavan zgrade
komande bataljona, gdje se nalazila garderoba, obukao uniformu za izlazak,
provjerio kod dežurnog je li komandant otišao na večeru, uzeo od četnog
starješine propusnicu, falsificirao na njoj kapetanov potpis i svratio kod
kaplara doktora Mlejneka, četnog pisara; ovaj je otpiračem otvorio čelični
ormar u kojem se čuvaju pečati jedinice i jednim od njih potvrdio ispravnost
lažnog dokumenta. Nakon toga vodnik se izgubio u sve gušćem sumraku na
cesti što je vodila između kasarnskih zgrada prema željezničkoj postaji.
lako je bio opremljen tako savršenim falsifikatom, nije išao na glavni izlaz.
Izabrao je manje opasan put preko parka iza centralnog kupališta, a zatim
kroz otvor na ogradi ispod željezničkog nasipa preko potoka i duž međe
između polja dok nije izbio na cestu za Kostelec. Na ovaj način se
najsigurnije izvukao iz strogo čuvanog vježbovnog rajona i krenuo pješice
prema gradu, da uhvati brzi vlak za Prag.
Bila je već večer, spustio se mrak, na nebu su se pojavile zvijezde, a
pored vodnika jurili su vojni kamioni. Bilo je dovoljno da klimne glavom,
neki bi ga sigurno — suprotno propisima — povezao, ali nije htio. Vremena
je imao dovoljno, a prijala mu je šetnja cestom što se pružala ravno preko
blago valovitog zemljišta na zapad, prema gradu. Večer je po svemu
podsjećala na ono sa šljivama i tenkovima prije nekoliko dana, raznobojno i
mirisavo, bilo je kao sve one večeri svake rane jeseni svake od deset ili
petnaest godina otkako je otkrio poetični čar ljetnih večeri, u skladu s
razvitkom spolnih žlijezda. Razlika od nekadašnje večeri bila je u tome što
ga pomisao na uspjeh kod Janinke nije ispunjavala nježnim mislima na nju,
nego bodrom odlučnošću da učini kraj dosadašnjim neuspjesima kod
supruge pobjednika u pjesničkom natjecanju.
Kad je stigao do prvih kuća, spustio se mrak, a ulice provincijskog
gradića bile su slabo osvijetljene. Prošao je kroz gradić. Pred svratištem »K
Janu Žiški iz Trocnova« stajao je džip patrole, a pored njega dvojica
skrušenih i već otrežnjenih uniformiranih pijanaca kojima je poručnik u
besprijekorno izglačanoj uniformi i s uzorno složenim naborima na bluzi
upravo oduzimao propusnice. Desetar s trakom kontrole na rukavu stajao je
skromno u pozadini, pokušavajući da nesretnicima nekako da do znanja
kako on ni za šta nije kriv. Poručnik je, naravno, pokušao uloviti i vodnika,
ali se morao povući kad je utvrdio da su svi žigovi, potpisi i kontrolna
značka (vodnik je imao dvije — jednu u ormariću kod komandanta, a drugu
uvijek uza se) u savršenom redu. Ne mogavši drugo, upozorio je podoficira
da popravi kravatu i pritegne opasač, a zatim je utonuo u tamu u potrazi za
novim žrtvama.
Tako je vodnik uspješno otputovao brzim vlakom, a u pola devet već je
pritiskao zvonce na vratima stana žene po imenu Ludmila Neumannova-
Hertlova, koju je on, a zatim i njegovi nasljednici, zvao Lizetka. Stanovala
je u jednoj omanjoj obiteljskoj vili što su je njeni roditelji bili sagradili u
doba svjetske krize. Na vodnikovo zvonjenje otvorio je, međutim, Ludmilin
otac, majstor scene u Narodnom kazalištu, i ne obraćajući pažnju na
vojnikov erotski osmijeh, uveo ga s riječima: — Uđite, uđite, gospodine
Daniele, Liduška nije kod kuće! — u pregrijanu kuhinju. Tu je sjedila
Ludmilina majka i slušala Slobodnu Evropu. Radio-aparat je odvratno
krčao, a kroz mehaničko zavijanje uređaja za ometanje jedan tanki, daleki
glasić, kao glas vapijućeg u pustinji, pijukao je nešto o neuspjesima
komunista u kolektivizaciji sela.
— Ljubim ruke — pozdravio je vodnik, a gospođa kraj aparata prijazno
je klimnula glavom. Osmjehnula se zlatnobijelim zubalom vojniku koji je
već dvije godine nagovarao njenu kćerku na preljub (pripadala je, doduše,
generaciji koja je još možda vjerovala u platonsko obožavanje, ali je
podrijetlom bila iz radnog naroda koji nikad ništa slično nije gajio), i rekla:
— Zauzmite mjesto. Slušajte!
Vodnik je sjeo i slušao. Stari Hertl se ispružio na kanapeu ispod prozora,
prekrstio mišićave ruke ispod glave i također se zadubio u buku koja je
kidala živce, praćenu slabim glasićem u pozadini. Glas se na trenutke
potpuno gubio, zatim opet jačao, gotovo do granice razumljivosti. Vodnik se
iz dosade zagledao u krletku s izbezumljenim kanarincem. — Komunisti su
nakon toga poduzeli represalije — objavljivao je glasić. — Domaćin koji
nije predao komunističkim uredima određenu kvotu... — Glas se izgubio u
fedingu, ali zato je gospođa Hertlova klimnula glavom i rekla:
— Dobro kaže. Isto kao kod nas! — Pogledala je vodnika, a vodnik je
potvrdno klimnuo glavom:
— Da, da. Tako je.
Glasić se više nije javio, ali zato se zavijanje pojačalo tako da je čitav
prijemnik počeo opasno vibrirati. Gospođa Hertlova okrenula je dugme za
podešavanje tona. S kanapea se javio gospodin Hertl:
— Svinje komunističke!
Zavijanje je opet oslabilo, pa se ponovo izdvojio glasić: — ...Nisu mogli
ništa, bili su nemoćni. Komunistički aktivisti u kožnim kaputima i s
pištoljima u džepovima obilazili su sela na motociklima i terorizirali... —
Val se izgubio.
— Mizerije! Lopovi! — javio se s kanapea majstor scene.
— Svinjarija — rekao je vodnik.
— Isto kao kod nas — rekla je gospođa Hertlova. U aparatu je nešto
preskočilo, a glas Slobodne Evrope kao da je zagrmio u maloj prostoriji:
— ...Išlo zaplijenjeno žito? Je li išlo u češke pekarne? Je li od njega
ispečen kruh za češki narod? Nije, dragi slušaoci u domovini! Od žita
požnjevenog u Hani, od pšenice što ju je u znoju lica svog uzgojio češki
seljak na zlatnoj češkoj zemlji, peku piroške drugovi u sovjetskoj
azerbejdžanskoj republici...
Nešto je ponovo škljocnulo i prijemnik se zatresao od bjesomučnog
zavijanja. Gospođa Hertlova je okrenula prekidač. Tišinu je prekinuo
ogorčeni uzvik s kanapea:
— Sipaju im ga ravno u gušu, svinje komunističke!
Iznad ruba stola izronilo je binenmajstorovo lice i uprlo
 u vodnika svoje krvlju podlivene oči.
— Gdje smo mi to? — zaurlao je. — Gospodine Daniele, kamo smo to
stigli? Jesmo li to svojim radom postigli? Jesmo li za to rintali? Recite mi,
gospodine Daniele!
— Pustite, bagaža — reče blago vodnik.
— Zločinci su to! — viknu gospođa Hertlova. — Samo krasti, samo to
znaju!
— Gospodine Daniele! — Majstorovo lice iskrivilo se u izraz očaja. —
Razmislite, gospodine Daniele! Razmislite! Jesmo li to mi htjeli? Jesmo li
za to dvadeset godina izgrađivali državu? Gospodine Daniele? I još tvrdimo
da smo kulturan narod!
Očaj se pretvorio u provalu mržnje koja je luđački zaplamsala u
majstorovim očima. Zurio je u vodnika kao da je on kriv za katastrofu
solidno izgrađene države. Vodnik se suglasio:
— Tako je, zbilja!
— Šutite! — dreknu majstor scene. — Drek vi znate, gospodine
Daniele! Vama je tada još mlijeko teklo niz bradu! Ali zato ja znam!
Preturio sam preko glave dva rata!
— Za vrijeme Hitlera bilo je bolje — rekla je gospođa Hertlova.
Majstor je, međutim, želio da njegova mržnja dominira poljem, pa je
dreknuo i na nju:
— Šuti! 1 mi smo neki kulturan narod? Gospodine Daniele? Mi smo
obične kurve! Kukavice! Nepismena banda! Atomom nas treba, gospodine
Daniele! To smo zaslužili! Kamo smo stigli? Recite! Kamo smo stigli?
— Tako je, zbilja — ponovi vodnik, ne dajući mu tražene informacije.
— Ali požalit ćemo mi to! — nastavi majstor proročanski. — Svi ćemo
požaliti, svi koliko nas god ima, što smo napustili tradicije T. G. Masaryka!
Zato što smo svi kurve, gospodine Daniele! I ja, i vi! Svaki od nas nosi svoj
dio krivice! Kurve smo, kurve i ništa drugo nego kurve!
— Jesmo — reče vodnik.
— Zavežite, gospodine Daniele! — Majstor je zloslutno nabrao obrve.
— Svi smo krivi! To smo načinili od naroda Jana Husa, gospodine Daniele,
i Jana Žiške iz Trocnova! Takve smo mi kurve! Vodikom nas treba!
Kobaltom!
— To je istina, narod se potpuno izrodio — rekla je gospođa Hertlova.
— Napustili smo Boga, i sad se možemo slikati! — Uzdahnula je, a zatim
nastavila: — Prije, dok je radnja još pripadala milostivoj gospođi
Pohlerovoj, svatko je mogao zaraditi i još uzeti materijala koliko mu srce
želi. Milostiva je znala progledati kroz prste svom personalu...
— Jeste li čuli, gospodine Daniele? — prekinuo ju je binenmajstor.
Vodnik klimnu glavom.
— A sad svaki čas pretresaju stanove, da netko nešto nije ukrao...
— Bezobrazluk — reče vodnik.
— To je zločin, gospodine Daniele! — dreknu binenmajstor. — Ali
čekajte, kad jednog dana pukne stvar! Ima da bude oko za oko, zub za zub!
»Šta?« reći ću. »Ti kažeš da si mi prijatelj?« reći ću. »Bio si, ali više nisi!
Na banderu s tobom, gospodine Daniele!« Ja sam kršćanin, gospodine
Daniele, ali ne zamjerite, gospodine Daniele, ne zamjerite, ali osobno ću
objesiti svakog komunista koji mi padne šaka! A ja o njima vodim
evidenciju, gospodine Daniele! Ja u našoj organizaciji vodim blagajničke
knjige, moje argumente nitko neće moći pobiti! I sve do jednog, bez milosti,
gospodine Daniele!
— Drugo i ne zaslužuju! Neće biti milosti! — rekla je gospođa
Hertlova.
— Tako je, zbilja — rekao je vodnik. — Znate li kad će se Lida vratiti?

U pola jedan, u intimno osvijetljenoj sobi, još je čekao. Budoar je

podsjećao na vojničku spavaonicu nakon ustajanja. Djevica Marija s velike
ikone i Jindfich Osmi s hrastova duboreza gledali su mrtvim očima u
slikovitu gomilu knjiga, haljina, rublja, voća i cigareta na okruglom stoliću
pokrivenom staklenom pločom i razbacanu posteljinu na kauču ispod
prozora. U jednom kutu zjapio je širom otvoren ormar za odjeću, preko
jedne fotelje bili su prebačeni jedna ljetna haljina i zgužvani kombine, s
naslona druge visilo je nekoliko najlonki s ispuštenim očicama i jedan veći
trošni grudnjak od plavog satena. Svuda po podu ležali su razbacani razni
predmeti, sve je, ukratko, bilo kao i uvijek otkako je Lizetka postala bijela
udovica.
Vodnik je otvorio vrata i zavirio u drugu sobu; bila je, suprotno prvoj,
pedantno pospremljena, a zeleni kauč u kutu ogledao se u hladnim staklima
biblioteke. Da, tako je. Liza je vjerna svojoj jazbini, a ovo ovdje je slika
duše štrebera, njena muža.
Vratio se u njenu sobu, bacio stvari koje su ležale na jednoj od fotelja na
pod i iz gomile svakojakih predmeta na noćnom ormariću izvukao nekoliko
pisama. Otvorio je jedno i čitao:
 Draga, htio bih stalno da vam pišem, ali ne mogu. Shvatite da
čovjek ovako okružen prazninom ne može smoći hrabrosti i boji se
svega. Otkako ste otišli, sastavio sam u mislima toliko pisama, a
napisao samo jedno! Često, i ne bez razumijevanja, ne bez topline,
mislim na Vašu neobičnu svetost i poštenje.

Svetost zvana frigiditas. Poštenje zvano narcisizam. Nije se ni trudio da

potraži potpis. Kurisu, prvi od njegovih sljedbenika, ocijenio je iskusnim
okom. Ni japanologu, znači, nije dala, pomislio je zadovoljno. Bar imam tu
prednost što sam kao primus inter pares dokazao da katolički brak ne
isključuje platonsku nevjeru. Naravno, uz skrivenu nadu da će ta njena
platonska nevjera, uz pomoć katoličkog đavolčića, jednog dana završiti na
način koji traži da se katolička supruga obrati ispovjedniku. To još nisam
uspio, uzdahnuo je, ali zato mi je savršeno pošlo za rukom da od nje
napravim perfektnu platonsku kurvu. Lizette, počinjalo je slijedeće pismo u
kojem su egzistencijalistički citati smjesta odali Mauricea, kolegu po
platonizmu koji je ratne godine proveo u neokupiranoj Francuskoj. Lizette,
to je zbilja užasno. — Pišem Vam, a moj najveći problem je bolest duše
zvana dosada. Nema utočišta, nema izlaza, nema puta osim onog kojim
idemo, a taj put možda nema kraja ni početka. Šta mislite, jesmo li se nekad
sreli, mudra kraljice ? Pišem Vam, Karin, a ne znam da li uopće postojite.
Pa, sad... Posegnuo je za slijedećim pismom. To zapravo i nije bilo pismo
nego zgužvan komadić papira. Na jednoj strani bilo je nevještom rukom
nacrtano crveno srce, a prema srcu crvena strelica, kraj koje je nepoznata
ruka napisala ne naročito tečnim engleskim jezikom:
It is your heart and beats only for me?
Ispod toga je pisalo Lizetkinim rukopisom:
Yes!!!
A zatim opet nepoznatim:
It is not difficult to love you — you most charming girl!
I konačno Lizetkinim:
Attention! My man see you!
E, ovo je netko nov. Neka bolja mustra! Bio bi red da bar nauči pošteno
engleski. Na drugoj strani papira prešli su, međutim, na materinski jezik.
Spretno sam to izvela, zar ne? Sigurno ništa nije primijetio!Ispod toga je
pisalo, nepoznaton) rukom: Vi ste ljepotica, a on je zvijer! i na kraju: Zato
sam to i morala reći, jer bi skočio i požderao te, Buduline. Tu je zapis
završavao. Možda je na tom mjestu dotični Budulin bio stvarno požderan.
Ako jest, sigurno se smjesta našla neka zamjena.
Prekopavajući po gomili papira, vodnik je neočekivano našao jednu
malu bilježnicu. Otvorio ju je nasumce i počeo čitati : Poslije podne
odlazim u grad, stižem u Adriju sa sat zakašnjenja. Maurice, ljut i kiseo.
Velika šetnja do Вагrandova. Maurice najprije zajedljiv, zatim ugodan.
Priča o svojim teškoćama. Izvrsna večera, zatim plešemo. Maurice govori o
rastavi. Silazimo do petice, strašno sam pospana. Maurice se vuče za mnom
sve do Radlica. U krevetu tek oko 2 h.
Utorak: Ustajem u 3/4 8, strašna trka. Mama stalno jedno te isto. Na
posao s pola sata zakašnjenja, ali ni Kralova još nije stigla, samo Lexina.
Uobičajeni razgovori, pričamo o Pecku. U deset stiže Kralova, donosi neke
kolače, prejele smo se, pa nam je svima muka. Zatim odlazim na ručak, tu
neki gospodin na silu pokušava da se upusti u razgovor sa mnom, kažem mu
da sam išla u školu u Švicarskoj, obraća mi se francuski, neugodno mi je,
kažem da je to bila njemačka škola. Hoće poošto-poto da se nađemo, radi u
Ministarstvu vanjske trgovine, ugovorili smo sastanak za slijedeći tjedan.
Zatim u crkvi praškog Isusa, molim se za Roberta i za sebe, da više ne
budem takva. Na posao se vraćam oko 2, odmah odlazim da se okupam,
ležim u kadi, a dolje puštaju ploče nekog židovskog rabina. Fantastične su.
Pokušavam u vodi čitati Gospodina Adama, ali sam skvasila papir pa ga
ostavljam. Iz kade u 4 h. Kralova po podne uopće nije došla! Nazvao Milan,
Lex ina mi donosi telefon u kadu. Zatim nazvao Budulin, odlazim k njima,
pijemo apsint. Budulin, znači, nije bio požderan, pomisli sumorno vodnik,
odloži bilježnicu i prepusti se apsurdnom uživanju razglabajući pitanje
zašto, zapravo, tu sjedi kad je samo primus inter pares. »Vjerojatno zato što
sam bio u nju zaljubljen«, mislio je. »Je li to taština ili još uvijek ljubav? A
šta je s Janinkom? Pa, sad, Janinka! Vjerojatno ipak zato što mi nije dala«.
Zato je to, vjerojatno, još uvijek ljubav.
Zadovoljan tom definicijom, podlegao je vojničkom umoru i zaspao.
Probudilo ga je škljocanje brave na kućnim vratima, a trenutak nakon toga
svjetlo stolne lampe obasjalo je Ludmilu. Ušla je u kaputiću od balonske
svile i kariranoj suknji, malo raščupana. Iscerila se, ne naročito oduševljena.
— Vidi, vidi, kakav gost — rekla je. — E pa, zdravo, druže vodniče!
Dugo vas nije bilo. Što ima novo?
 — Ništa — rekao je. — Zdravo, Lizi! Što se novosti tiče, kod tebe ih
sigurno ima više, zar ne?
Ona je, međutim, već bila zaboravila na to. Prišla je pisaćem stolu i
počela prebirati po nekim papirima. Osjećao se kao budala.
— Pa, pričajte mi, prijatelju — rekla je rastreseno. — Šta ste novo
doživjeli u Kobylecu?
— Nečuvenu gužvu, prije nego što sam krenuo u Prag — rekao je
mehanički, zagledan u Lizetkino dupence ispod karirane suknje. Taština?
Ljubav? Vjerojatno ipak samo seksepil. Počeo je automatski pričati
anegdotu o Miči Babinčakovoj. Liza je dalje prelistavala svoj fascikl i očito
ga uopće nije slušala.
— Slušaš li me, Lizetka? — upita razdraženo.
— Slušam...
— Nekako čudno.
— Vrlo pažljivo.
— Uopće ne znaš o čemu sam pričao.
— O tome kako je u zatvoru bila neka Babinčakova, a ti si bio dežurni...
— Dežurni ključar...
— Dobro, dežurni ključar, a potporučnik Malina je otišao da spava s
tom...
— U redu — rekao je rezignirano i nastavio pričati, ali bez mnogo
volje. Lizeta je počela nešto zapistivati.
— Lizo, zar ne bi mogla bar malo da me slušaš?
— Pa, rekla sam da te slušam.
— Zar ne bi mogla bar da se okreneš prema meni?
Okrenula se.
— Da ne bi trebalo i da ti sjednem u krilo? Bože, Daniele, ti me sve više
podsjećaš na Roberta.
To je, naravno, naljutilo vodnika. Znao je da Lizeta ne zna reći ništa
pogrdnije.
— Pa, i ne čudim mu se — rekao je.
— Ne čudiš se? — Podigla je obrve. — Nekad si se čudio.
— Jesam — rekao je grubo.
— A više se ne čudiš?
— Ne čudim.
Njegova grubost, kao i uvijek, nije ostavila na nju nikakav dojam. Kao i
uvijek, popustio je vodnik. Lizeta je rekla:
 — E, onda hvala bogu što se nisam udala za tebe.
Vodnik se brzo ogradio.
— Samo to mi ne govori, Lizo!
— Hvala bogu! Samo mi je žao što sam se uopće udavala.
— Zadnji put si rekla da ćeš se, ako Roby u vojsci nastrada, udati za
mene.
— Zadnji put, da. Danas ne.
— Nije bilo tako davno.
— Nije.
— E pa, dobro — uzdahnu vodnik. — Sjećaš li se bar da si mi rekla
kako mene od svih ljudi najviše voliš?
— Tko zna kada je to bilo! Zadnji put ti to nisam rekla.
— I još kažeš kako se kod tebe ništa ne mijenja!
Slegao je ramenima.
— Od tog vremena sam se više puta uvjerila kako se ipak mijenja.
Takav je život, mali moj Daniele!
— Ja te još uvijek volim, Lizo — reče vodnik, u tom trenutku
subjektivno sasvim uvjeren da je to istina.
— Ne lupetaj gluposti, dragi — reče Lizeta. — Ne pokušavaj glumiti i
ne pravi budalu od mene! Kad si ovdje bio posljednji put, reci?
— To nema nikakve veze. Imali smo vježbe dvije nedjelje uzastopno.
— A koliko puta si mi pisao?
Uplašio se. Čudna stvar — od one noći iznad tenkodroma potpuno je
zaboravio na ljubavnu korespondenciju.
— Nisam imao vremena — rekao je neuvjerljivo. — Poslije svake
vježbe samo se vučem kao prebijen pas. Ali volim te, Lizeta! Uvijek sam te
volio i uvijek ću te voljeti.
— Pričam ti priču — rekla je. — Zaokupila te ona Babinčakova, ili
kako se već zove. Ili neka druga?
— Lizeta! Kunem se da nisam pisao samo zbog onih vježbi! Treba li to
i da dokažem?
— Donijet ćeš mi potvrdu od komandanta? — upita ga ironično.
— Rastavi se i udaj se za mene, Lizice!
— Samo mi još to treba! Uostalom, znaš da se ne mogu rastaviti.
— Znam, znam, ne dopušta ti sveta majka crkva.
— Ne griješi dušu!
 — Gospode Bože! — jeknu vodnik. — Zar se toliko bojiš za moju
dušu?
— Da.
— A za svoju?
— I za svoju, ali to je moja stvar. Ne bih htjela da imam na savjesti tebe.
— A šta će biti ako se zbog tebe ubijem?
— Ti?
— Nego tko? Ja!
— Previše si tup za tako nešto.
Vodniku je prekipjelo.
— Gospode Bože! — jeknu ponovo.
— I ne izusti ime Gospodina Boga uzaludno!
— I to je grijeh, je li?
— Jest.
— Mali ili veliki?
— Ako se ponavlja, veliki.
— A šta je s tobom? — zaurla vodnik. — Zar ti ne ponavljaš?
— Šta?
— Uvijek isto sa svim tim tipovima... Maurice, Kurisu... neki Budulin! I
konačno ja...
— To činim samo zbog toga što imam meko srce — rekla je.
— Meko srce!
— Zato što želim svima da udovoljim. Ne želim da netko zbog mene
tuguje. A ti si počeo. Nisam imala snage da te odbijem, i od tog vremena ne
mogu odbiti nikoga. To je tvoja krivica.
— E, na to ti se ja... — poče vodnik, ali se na vrijeme sjeti da nije u
kasarni. — Meni si, znači udovoljila?
— Pa, zar nisam?
— Nisi u onome do čega mi je bilo stalo.
— Znaš da to ne mogu učiniti. U svemu ostalom jesam.
— I to nije grijeh?
— Jest — reče Lizeta mirno — ali nije tako težak. A ja ne volim da
ljudi pate.
— Ja ne patim?
— Daniele, dragi — reče Lizeta i bezobzirno zijevnu. — Ti patiš zbog
vlastite gluposti. Zar je to nešto? Uvijek isto, i sa svima isto! To možeš
dobiti i od Babinčakove. Važna je duša. I sam si to uvijek govorio.
 — To je bilo davno. A sve se mijenja.
— Ovo ne — odgovori Lizeta i ponovo zijevnu. — Hajdmo na
spavanje!
Vodnik se stresao od bijesa. U svemu tome nema ni trunka logike.
»Budalo,« rekao je sam sebi, kad se malo pribrao. »Budalo budalasta.
Otkad se ženske služe logikom? I otkud logika u katoličkoj vjeri? Kad se to
dvoje spoji, mora ispasti nešto kao Lizetka. Frigidnost uvijena u katekizam.
Bože, bože, bože, bože!« Ali sve što je mogao reći bilo je:
— Lizeta, daj da ostanem s tobom!
— Ne dolazi u obzir — rekla je. — Uzmi pokrivač i fuгај u drugu sobu!
— Daj da ostanem s tobom! Ništa ti neću učiniti!
— Ne, ne, dragi! Napastovao bi me, a ja hoću da spavam.
— Neću te napastovati.
— Ama, hoćeš! Znam ja tebe.
— Zaista neću, Lizeta. Vjeruj mi!
— Ne, ne. Evo ti pokrivač i briši!
Uzeo je pokrivač i odnio ga u susjednu sobu. Iznenada se sjetio Janinke.
»Bože, zar sam ovo ja? Ja i onaj ondje da je jedan te isti čovjek? U
materinu,« pomislio je, jer u svijetu duha kasarna se širila na cijeli svijet.
Bacio je pokrivač na izlizan kauč i vratio se. Lizeta je stajala samo u
suknji, kaputić i bluza ležale su na stolu. Presvukla se pred njim u pidžamu,
čak mu nije rekla neka ide u drugu sobu. Pri svlačenju se poslužila nizom
ženskih trikova tako da zapravo nije vidio ništa. Možda se uopće ne radi o
frigidnosti nego o ekshibicionizmu. Postoji li to kod žena? Kod Ližete
sigurno. Nakon tog striptiza bilo mu je sasvim jadno da jedino što želi na
svijetu jest da spava s njom.
— Sve grijeh za grijehom — rekao je cmizdravo.
— Ali nijedan teški! — odbrusila je. Gledala ga je ravnodušno, ali oči
su joj blistale. Tako, dakle. Uvukla se pod pokrivač i ugasila svjetlo. Brzo je
svukao bluzu, hlače, košulju, i uvukao se za njom.
— Ne, Danny! Odlazi!
— Lizi! Daj da ostanem kraj tebe!
— Ne! Dirat ćeš me, a ja to neću. Neću!
— Neću te dirati — rekao je. Osjećao je kroz pidžamu da joj je tijelo
vruće kao pegla.
— Dosadan si!
 — Neću, draga. Samo malo! — Zagrlio ju je i prešao dlanom preko
mekih grudi.
— Sad vidiš kakva si budala! — rekla je ljutito i okrenula mu leđa.
— Lizi!
— Ostavi me na miru i spavaj!
Znao je da ni ovog puta neće ništa postići. Silovati je nije mogao.
Jednom je pokušao, i to mu je donijelo četrnaestodnevni — inače sasvim
ugodan — odmor na očnom odjelu vojne bolnice u Stfešovicama.
Zato se čvrsto privio uz nju i položio dlan na glatko, oblo rame. Ni u
tom njenu paklu ne može biti gore. »Poludjet ću od tog neosvojivog tijela
pored sebe,« pomislio je. Slušao je pravilni ritam njena disanja. Zaspala je.
»Poludjet ću. Poludjet ću!«
Ipak nije poludio. Zadrijemao je, i u snu konačno počinio s njom taj
grijeh. Ona, ili njen lik iz sna, doduše, sasvim nematerijalno ali on, bar što
se tiče sistema i funkcije žlijezda, sasvim tjelesno. Stigao je još samo da
pomisli — čemu toliko muke za takvu glupu, tako lako ostvarljivu reakciju?
Nije li ona, s tom njenom svetom vjerom, ipak u pravu? Nije li bolje
osloboditi se toga, produhoviti se? Zatim je zaspao, produhovio se,
oslobodio se svega, i sve je to bilo kao slatka smrt. Slatka zato što spavajući
nije znao da će se iz nje probuditi.
 Divizijsko kolo vojnog natjecanja u
stvaralaštvu
Galerija lica bila je neobično bogata. Glasovi su zvučali Nigurno i
iskusno, ili unjkavo i mucavo. Stihovi su kaplarski gromko lansirani u
zadimljenu dvoranu ili se uopće nisu čuli, gubeći se u škripanju stolica.
Glasovi i lica bili su različiti. Što se tiče tema, tu je vladala mnogo
čvršća disciplina.

Radije bih s tobom parkom šetao,

o ljubavi svojoj bih ti šaptao,
ali da spokojno možeš živjet ti,
nad nišanom puške moje oko bdi!

objavljivao je vojnik klasičnim četverostihom, čiji je prvi dio sadržavao

konkretnu čežnju, a drugi izgovor koji opravdava izražavanje te društveno
sasvim irelevantne čežnje. Bila je to među vojnim pjesmicama neobično
popularna forma slična sonetu ili srednjovjekovnoj baladi s moralnom
poukom, a vojnik koji je upravo iznosio svoju varijantu bio je tako debeo da
je nad spokojstvom svoje drage mogao bdjeti u najboljem slučaju u
pisarnici neke komande. Sišao je s podija, ispraćen vlažnim pljeskom, a
njegovo mjesto zauzeo je desetar s naočarima neobično debelih stakala, koji
je, sasvim nepotrebno prodornim glasom, počeo uvjeravati prisutne:

Ne volim oštri baruta miris,

slađi su poljupci tvoji!
Аl' svijet je podijeljen, draga, znaš?
Dušman na granici stoji!
 Vojnici i oficiri koji su se okupili u divizijskoj kino-dvorani slušali su
sve to kršćanski strpljivo, održavajući istovremeno vojničku disciplinu.
Spadali su, uostalom, u idejnu elitu armije. Neki su se, s rukom na čelu,
pretvarali da pažljivo slušaju recitiranu tvorevinu da iz nje izvuku pouku za
svoj daljnji rad. Drugi, izvaljeni u foteljama, odmjeravali su članice
Armijskog umjetničkog ansambla u vrlo pristalim uniformama. Neki su
nakon svake poeme izmjenjivali nazore i iskustva. Neki su šutjeli jer ih je
hvatao drijemež.

Za čelik primrzla mi ruka

a mraz štipa moje lice.
Za sve drage ovog svijeta
ja stražarim kraj granice.

šaptao je inžinjerac, sličan muhi na paukovim nogama. Završio je, a

oficir bez ikakvih oznaka osim ulaštenih značaka FZ i TOZ na grudima
nagnuo se prema Robertu Neumannu da s njim izmijeni dojmove.
— Šta kažete, slabo?
— Nedorečeno. Nema safta — rekao je Robert Neumann stručno, ali ga
je od dalje teoretske rasprave spasio neki iscrpljeni pripadnik bojno-
kemijske službe u redu iza njih, koji je zaspao i pao sa stolice. Oficir sa
značkama se okrenuo i prijekorno odmjerio narušitelja mira, prepustivši
Roberta Neumanna njegovim mislima. Ove su se kovitlale u neobičnoj
mješavini njegova obično sumornog raspoloženja i euforije zbog pobjede na
pjesničkom natjecanju. Euforija je povremeno tonula u valovima
potištenosti jer je, slušajući poemu za poemom, polako postajao svjestan da
je njegov trijumf u takvoj konkurenciji prilično sumnjive vrijednosti,
naročito u očima supruge Ludmile. Pogledao je novog miljenika muza koji
je na podiju upravo sastavio pete, isprsio se, opustio tijelo, poklecnuo i
počeo brzo mljeti:

U pismu me pitaš, mila moja,

kad ću se k tebi opet vratit ja...
AV ja na straži stojim i čuvam
budućnosti ljepšu, bolja vremena.
 Robert Neumann nije imao dojam da će njegova budućnost biti ljepša,
naprotiv. Ujutro tog istog dana dobio je anonimno pismo od Ludmiline
prijateljice Jarmile Kralove, iz kojega je saznao da je prošlog tjedna, oko
pola jedan noću, anonimna prijateljica Jarmila Kralova na stepenicama pred
lokalom »Zlatni zdenac« vidjela njegovu suprugu u društvu jednog
muškarca, koji ju je držao oko pasa. Taj muškarac bio je doktor Karel
Budulinsky iz Ministarstva unutrašnje trgovine. A kako je Robert Neumann
poznavao doktora Budulinskog — smatrao ga za prijatelja obitelji i čitao
mu, u Ludmilinoj prisutnosti, svoje stihove (naravno, ne ove vojničke) —
ponovna spoznaja da muž Ludmile Neumannove-Hertlove ne može imati
prijatelja među muškarcima pritisnulo ga je udvojenom gorčinom. Usred
dvorane pune uzavrelog drugarstva podlegao je mučnom osjećaju potpune
osamljenosti.

Taj ga osjećaj nije napustio ni nakon vrlo srdačnog govora laureata

državne nagrade Josefa Bobra, u kojem je ovaj debeli prozaik najprije
vrelim riječima punim iskrenog zanosa veličao slavnu sadašnjicu, a zatim
još slavnijoj budućnosti pripisao — pomalo nelogično — zavist što nije
mogla biti slavna prošlost. Laureat je govorio dugo, čitajući iz nekog
papirića, a glas mu je u zvučnicima odzvanjao nekako prazno, jednolično, i
njegov učinak na slušateljstvo, vojnički neispravno, rapidno se povećavao.
U pozadini opet je zatreštao pad tijela iscrpljenog pripadnika bojno-
kemijske službe i oficir sa značkama se ponovo okrenuo, ovog puta
prijeteći.
Laureat je prešao na veličanje suvremenog tiska i literature koja će tim
sretnim, budućim pokoljenjima sačuvati istinitu i neretuširanu sliku čitave
te širine, dubine i šarenila ovog vremena; na njenoj paleti su, prema njemu
— opet pomalo nelogično — prevladavale razne nijanse lososove boje.
Na kraju, žmirkajući prema drugaricama iz Armijskog umjetničkog
ansambla u vrlo pristalim uniformama, podigao je glas i uzviknuo: — Hvala
vam, drugovi, hvala vam, vojnici, za ovu ljepotu i snagu kojima vaša
poezija obogaćuje duše nas čitalaca! Hvala vam za podršku i inspiraciju
kojima darivate nas, pjesnike i književnike! Hvala vam i slava, slava vam i
hvala, drugovi! — A drugarice iz Armijskog umjetničkog ansambla, kojima
su ispod rubova suknjica blistala najlonska koljena, gurnule su
profesionalno, u četiri glasa, neku slavopojku jurišnim vozilima.
 Ali milostivi i neuhvatljivi tvorac svega na svijetu ipak je odlučio da
Robertu Neumannu udijeli malo utjehe: u sredinu polukruga privlačnih
djevojaka u vrlo pristalim uniformama stupila je ljepotica upadljivo zelenih
očiju. Nije uopće bilo potrebno najavljivati je, svi su je poznavali kao
filmsku interpretatorku pikantnih mladih zidarki i metalostrugarki, pa ju je
dočekao neorganiziran, spontan aplauz. Medenim glasom objavila je da će
recitirati pobjedničku pjesmu ovogodišnjeg vojnog takmičenja u
stvaralaštvu, pjesmu narednika Roberta Neumanna, pjesmu Oproštaj s
vojskom. U Robertu Neumannu najprije je proklijala mala, a onda je porasla
i bujala sve veća euforija.
Njegov pobjednički doprinos bio je proizvod očaja i krize koji,
međutim, nisu bili izazvani činjenicom što mu se vojni rok bliži kraju, kako
se to u pjesmi tvrdilo. A i glumica, kao da je osjetila da je opisana tuga više
intimnog nego društveno-militarističkog karaktera, natopila je stihove
(Ludmila ih je zvala »čvarci«) blagim dahom profesionalne erotike. Šaptala
je u mikrofon:

Pod korakom mojim zašuštat će lišća

praskavi žuti nemiri.
U oči tvoje, ko pahulje zime
sletjet će sjajni leptiri
suza, te muške tuge nijeme...
Vidiš li, druže, što nam znači vrijeme
što tako brzo prođe nam, u šali.
Da poslije rastanka, bez uniforme,
isti ostat ćemo, nismo znali.
Isti ko s puškom u ruci
kad čuvali smo zemlju dragu...

S djevojkom milom, na tvorničkom pragu

sastat ćemo se... bez opasača,
i plaho povesti tu ženu
kroz jesen, od mjedi izljevenu.
A sreća zemlje, za tu sreću
naći će u nama svog kovača.
 Vlastita plačljivost do suza je, iskreno, dirnula Roberta Neumanna.
Pozornost ostalog dijela gledišta privlačila je uglavnom recitatorka. Neke,
međutim, nije čak ni ona.
Umorni pripadnik bojno-kemijske službe se u toku recitiranja po treći
put srušio sa stolice, pa ga je po naređenju oficira sa značkama dežurni
izveo iz dvorane.

Nešto kasnije svi nagrađeni okupili su se oko dugačkog stola u jednoj

sobi u komandi divizije. Najprije su saslušali govor načelnika kluba.
— I tako, drugovi — govorio je pukovnik po imenu Vrana, inače poznat
među ljudstvom kao drug Suhoprd — u ovogodišnjem takmičenju naročito
su se istakli artiljerci, i to kako po broju nagrađenih pjesnika, tako i po broju
sudionika u sekciji poezije općenito. A to je naročito važno, drugovi, i
naročito radosna činjenica, jer mi i ne želimo izgrađivati istaknute
pojedince, drugovi, nego pouzdan kolektiv. Naša parola je bila, jest i uvijek
će biti: »Za masovnost!«
Neki vojnik u dnu stola viknuo je na to — Ura! — ali oči okupljenih
oko zelenog stola okrenule su se prema njemu s takvim zgražanjem da je
njegov borbeni uzvik ostao visiti u mučnoj tišini. Neočekivani uzvik je, na
nesreću, tako iznenadio referenta da je smjesta ušutio. Svi prisutni zagledali
su se u pod. Konačno je jedan poručnik iz Armijskog umjetničkog
ansambla, pozvan kao gost, rekao:
— Bravo! Bravo, artiljerci!
— Da — dobacio je brzo laureat državne nagrade Josef Bobr. —
Najbolje se, znači, pokazala artiljerska muza.
Pukovnik se nasmijao.
— U pravu si, druže — rekao je. — Od šezdeset pet prispjelih poema,
trideset osam su poslali artiljerci. A među dvadeset nagrađenih ima
dvanaest artiljeraca.
— I pobjednički lovor-vijenac — prekinuo ga je major s oznakama
umjetničkog ansambla — također je odnio artiljerac. — Osmjehnuo se
Robertu Neumannu, kao da mu zahvaljuje za unapređenje. — Mene osobno
to posebno raduje. Ja sam, naime, također artiljerac!
Osmjehnuo se i Robert Neumann — ustima majoru iz umjetničkog
ansambla, a očima glumici (i ona se osmjehnula njemu) kojoj je nakon
svečanog završetka predstavljen i koja je sad sjedila pored laureata. Već je
bio gotovo sasvim podlegao prastaroj iluziji da se u slučaju neuspjeha kod
jedne žene utjeha može naći kod druge, bez ikakvih posljedica.
— A kako stoji stvar s poezijom kod tenkista, druže pukovniče? —
osmjelio se jedan narednik s metalnim lijesovima na epoletama.
— A inženjerci? — zagrmio je brdo od čovjeka na suprotnoj strani
stola.
Pukovnik je zavirio u svoj papir.
— Muza naših tenkista, druže naredniče — odgovorio je šalom —
nekako jedva životari. Dobili smo od njih... — Tražio je prstom, na kojem
je blistao velik pečatnjak, među recima, a onda je razočarano pogledao
narednika — ... sve u svemu sedam numera, od kojih su nagrađene samo
dvije.
— Muza, čini se, ne voli miris nafte — dobaci major iz umjetničkog
ansambla.
— A šta je s inžinjercima, druže pukovniče? — javi se ponovo čovjek-
brdo.
— Tu je situacija već nešto bolja, druže kaplare — reče pukovnik i
ponovo potraži prstom među recima. — Dvanaest prispjelih pjesama, četiri
nagrade.
— A vezisti, druže pukovniče, šta je s vezistima? — navaljivaše nov
glas.
— Vezisti... — reče pukovnik i zagleda se u papir. Laureat mu je sa
zanimanjem zavirio preko ramena, prikrivajući istovremeno zijevanje
bucmastom rukom. Osmijehom se ispričao glumici, a glumica mu je
uzvratila osmijehom i odmah ga prenijela na Roberta Neumanna. Robert
Neumann joj se galantno osmjehnuo.
Odlučio je da te večeri, ako mu se pruži prilika, počini grijeh, bar riječju
i mislima.
Bio je svjestan da još nije skupio dovoljno hrabrosti za prelazak na
djelo.
Konačno su pozvali laureata da ih malo podrobnije nego u svečanom
govoru upozna sa svojim nazorima o kvaliteti takmičenja. Laureat se raširio
u fotelji i rekao:
— Nivo natjecanja, drugovi, istinski me iznenadio. Zaista nisam
očekivao da će se pojaviti toliko mladih talenata. Zaista nisam.
— A šta vas je, maestro, najviše impresioniralo na ovom takmičenju?
— upitao je ponizno major iz umjetničkog ansambla.
 — Najviše? — ponovio je Bobr i zamislio se. Pripadao je onom tipu
književnika koji je u reakcionarnim literarnim krugovima dobio epitet
»stara kurva«. U literaturu se razumio, samo nije mnogo držao do vlastitog
karaktera. Zato ga literatura, pa ni prava literatura, već odavno nije
radovala. Nekoliko trenutaka je šutio, a onda se odlučio za kolektivne
vrijednosti. Pogledao je oko sebe, a onda zagrmio odlučnim glasom:
— Natjecateljski duh, drugovi! Ta divna i radosna slika duha naše
omladine u uniformi koju nam je ovo natjecanje dalo.
Ponovo je zavladala tišina. Pukovnik i major, zagledani u stol, ozbiljno
su klimali glavama. Bobr se raspričao.
— Vidite, u čitavoj toj poplavi istinski mlade i svježe poezije — a
većinom, u izvjesnoj mjeri, relativno i sasvim dobre poezije — nije
nijednom neskladno zaškripalo ono što je nekad bilo glavna preokupacija
mladih pjesnika. Ona beznadnost, tuga što je sama sebi svrha, nevjerovanje
u život, gađenje zbog života...
Viši oficiri nisu prestajali klimati glavama. Nisu, međutim, ništa rekli,
pa je laureatu priskočio u pomoć jedan mladi poručnik.
— Sasvim ste u pravu, druže — rekao je. — Ja primjećujem i kod nas u
jedinici da nam nekako iz godine u godinu dolaze drugovi sve nekako bolji,
tako nekako već... novi ljudi... naprosto... raditi s njima nekako je veselije.
— Da, da — rekao je laureat. — To si dobro rekao, druže! — Poručnik
se sav zajapurio. — Rad postaje sve radosniji, i kod vas u vojsci i kod nas u
Savezu književnika. Kad se samo sjetim... — Maestro se još udobnije
zavalio u fotelju — ... kad se samo sjetim kakvo je bilo stanje u našoj
literaturi tamo, recimo, četrdeset šeste, četrdeset sedme, da ne kažem za
рrvе, buržoaske i kapitalističke republike... šta da vam pričam! — Na
trenutak je utonuo u sanjarenje, sjećajući se blaženih vremena kada je radio
kao urednik u privatnom nakladnom poduzeću i kao slavan pisac dolazio na
posao jednom tjedno na tri sata za tri tisuće predratnih kruna, uzdahnuo, što
se moglo protumačiti kao snebivanje zbog nekadašnjeg stanja, i nastavio:
— Vi, mlađi drugovi, toga se ne sjećate, u to vrijeme književnost vas još
nije mogla zanimati. Ali šta se tad pisalo... i šta se sve štampalo! —
Odmahnuo je bucmastom rukom, načinivši govorničku pauzu. — To je bilo
upravo odvratno! Bila je to programirana dehumanizacija čovjeka. Poeziji
je nedostajao onaj čisti osjećaj ljubavi, ton iskrenosti, životna radost. Bilo je
to suho prebiranje po osjećajima i osjećajčićima, goli egzistencionalizam...
— Pored toga što je krivo interpretirao izraz, laureat je izgovorio tu riječ s
dubokim prijezirom, dostojnim Lisenka kad govori o drosofilama. — A tek
ona monotonija! Čovjek je teško mogao razlikovati jednog autora od
drugog, svi su pisali isto, svuda jedan te isti monotoni, pesimistički ton...
Vjerujte mi, drugovi, čovjek je ponekad osjetio strepnju kad bi pomislio na
budućnost češke poezije. Da, ali danas... — u laureatovim očima zablistala
je radosna radost — ... kad slušam ovo šarenilo, ovu slikovitu raznovrsnost,
drugovi... čas o ljubavi, čas o radu, čas o straži, čas recimo o nekim
teškoćama ili osobnim problemima, a odmah nakon toga o onome što nas
sve pokreće, što pokreće čitav svijet, vjerujte mi, drugovi, ja se radujem!
Istinski se radujem!
Pukovnik je prestao klimati glavom i pogledao Bobra. Tada je počeo
klimati glavom laureat. Pokretao ju je naprijed-nazad i lijevo-desno, što je
ostavljalo čudan dojam. Pukovnik je rekao:
— Mislim da u ime svih prisutnih mogu izjaviti koliko nas raduju i griju
vaše gorde riječi pohvale. 1 mi se iskreno radujemo što nam armija odgaja
takve divne, gorde ljude. Ali možda bi sad drugovi sudionici u takmičenju...
— pogledao je redom okupljene — ... još željeli upitati maestra za mišljenje
o njihovim radovima. A možda bi maestro mogao njihove radove malo
pobliže osvijetliti i razmotriti — ocijeniti?
— Sigurno, razumije se, drugovi — rekao je Bobr brzo.
— Zato sam danas ovdje, drugovi.
Nitko se nije javio za riječ.
— Naravno, drugovi — nastavio je Bobr — vaši radovi imaju i
određenih nedostataka. Mnogi od vas do danas, da tako kažem, ratuju s
osnovnim pitanjima forme. Mnogima kao da nedostaje originalni, osobni
način izražavanja čitave one širine i bogatstva vlastitih osjećaja. Mislim,
isto tako, da vam ipak još u punoj mjeri nije uvijek svima potpuno sasvim
uspjelo da bar dijelom obuhvatite svu onu slikovitost i raznovrsnost vašeg
vojničkog života. Vaš način slikanja te slikovitosti i raznovrsnosti ponekad
djeluje pomalo gotovo monotono. Tematski uglavnom mislite najviše na
smisao vaše vojničke službe... to je sigurno sasvim ispravno i zanimljivo...
ali postoje nesumnjivo i drugi aspekti... ta vaš svakodnevni život sigurno
ukazuje na njih, i vi ili sigurno dobro znate.
Maestro je prijekorno pogledao prisutne, a onda se bacio na nabrajanje
mana na natjecanju pročitane poezije. Govorio je o njima dugo i
neodređeno. Viši oficiri prestali su klimati glavama i uozbiljili se, gotovo
namrštili. I glumica se uozbiljila, ali je pogled njenih zelenih očiju svaki čas
tražio oči Roberta Neumanna. Njegovu pjesmu Bobr je ostavio na miru,
iako je u međuvremenu već prešao na raščlanjivanje pojedinih djela.
— Na primjer, druže, ovi stihovi — rekao je. — Sanduci vojnički, Nade
svjetionici, slike žena vas krase, i gradić na razglednici... Ovo... ne ljuti se,
druže... ali ovo nisu dobri stihovi. Sanduci vojnički... da, tema je zanimljiva,
nova. Ali Nade svjetionici! Druže! Ta to je kliše! Otrcana shema!
— Mala i mesnata maestrova njuška iskrivila se u filigranski izraz
prijekornog i angažiranog gnušanja, a jedan blijedi desetar samrtnički
ozbiljnog lica obarao je glavu sve dublje i dublje, pogođen kritičkim
primjedbama u najskrovitije dubine duše. — Nade — nastavio je laureat. —
Kakve Nade? Čemu Nade? Ta sigurno osjećaš, druže, kako je ta slika
nekonkretna, neoriginalna, nerealistička? To ti upropaštava stih, druže!
Nastoj pronaći konkretne, žive slike iz stvarnog života, ta u vojsci ih ima
više nego dovoljno, druže! Uči od naših klasika, od Jana Nerude, od Karela
Jaromira Erbena, od Stanislava, druže, od Kostke Neumanna!
— Dopuštate, druže? — upade smjesta major iz umjetničkog ansambla.
Osjećao je potrebu da se pokaže, jer je poezija spadala u okvir njegove
stručne djelatnosti.
— Molim — rekao je laureat, još odbojnim, ogorčenim tonom.
— Htio bih samo malo da dopunim — rekao je major
— ovdje druga maestra. Mislim da stvar treba promatrati i s političkog
stajališta. Moramo voditi računa o tome, druže desetare — obratio se
samrtnički ozbiljnom podoficiru, u čijim se upalim očima već mogao čitati
neskriven užas — moramo voditi računa o tome da će pjesma doći u ruke
mnogih drugova, je li, i da će pjesma ostaviti određen dojam na njih. 1 riječ
je oružje, druže, a mi trudbenici na masovnom polju moramo se pobrinuti
da to bude dobro oružje, korisno oružje, dobro održavano oružje. A sad
zamislite, druže, da takva pjesma dođe u ruke druga, je li. koji je, recimo,
tek stupio u vojsku. Koji treba da napregne sve svoje snage kako bi
savladao one prve i najteže prepreke koje pred njega postavlja borbena i
politička priprema, je li? A vi tu pišete: Sanduci vojnički, Nade svjetionici.
Pravilno je ovdje drug rekao... — major je zastao, jer se nije mogao odlučiti
kako, zapravo, da oslovljava pisca — da ga naprosto nazove drugom, ili da
mu zalijepi kao prije još i epitet maestro, ili da ga, eventualno, nazove i po
imenu, da kaže laureat, ili možda laureat državne nagrade, i je li u ovom ili
onom slučaju obavezno dodati još i ime... Konačno je problem riješio tako
da je uvijek, kad je u govoru htio spomenuti prisutnog inženjera ljudskih
duša, na trenutak zašutio a zatim upotrijebio izraz »ovdjedrug«. — Pravilno
— nastavio je — da, pravilno je ovdjedrug napomenuo da je to slika
nekonkretna, naturalistička, idealistička. A ja bih još dopunio ovdjedruga,
druže: to je stih s idejno-političkog gledišta potpuno promašen, da, druže,
potpuno promašen! — Kad je major oštro i ogorčeno zavrtio glavom, a
ispod obrva mu zablistao strog pogled politruka, kritizirani autor zgrbio se
još više, a pergament njegovih upalih obraza obojilo je rumenilo stida.
Taj nesretni desetar zvao se Josef Brynych i pjesme nikad u životu nije
pisao. Dijete njegova duha — pjesma o vojničkim sanducima — rodilo se
jedne noći u stražarnici, kad nije mogao zaspati pa je, do ludila izmučen
četverosatnom pauzom između dva stražarenja, pročitao jedino štivo
dopušteno u stražarnici i jedino koje je u toj drvenoj baraci s polutrulom
pričnom mogao naći — četrnaest dana staru Oklopljenu pest. Od dosade je
prožvakao sve, od uvodnika na temu Kako kulturno-masovni rad može
pomoći u izvršavanju plana ljetnog bojnog gađanja iz teškog mitraljeza do
tiraža ispod crte. Pročitao je sve, skupa s brojevima, a kad je u posljednjem
stadiju očaja ponovo preletio četiri tiskane, do posljednjeg slova proučene
plahte — u tom trenutku bar je mislio da ih je sve do posljednjeg slova
proučio — pažnju mu je privuklo mjesto koje je prvobitno iz željezne
navike automatski preskočio, jer nije obećavalo ni onaj minimum zabave
koji je, zahvaljujući dugom iskustvu s narodno-demokratskom štampom,
mogao očekivati. To mjesto, čija je odbojnost savladala čak i premoćnu silu
dosade, prekrivao je tekst složen u kratke, nejednake redove — pjesma.
Izmučen nesanicom, dosadom i hrkanjem ostalih stražara na prični,
ugnjavljen bezuspješnim mamljenjem previše iskusnog miša na komadić
slanine položen ispod rupe u zidu, s ukusom hladne kave iz olupane porcije
na jeziku, iznerviran pogledom na komandira straže koji je kršio propise
spavajući na stolu, i ne mogavši na tiskanim stranicama, kako se ponovo
uvjerio, pronaći bilo šta drugo, desetar Brynych, službenik duhanskog
skladišta u Modfankama, počeo je čitati lektiru pod naslovom Pjesma
pisana na maršu, potpisanu imenom poručnika Jana Vrchcolaka. Pročitao
je:

Vesela pjesma s vjetrom šeta

zveckajuć oblake grebe.
Ide
i pjeva naša četa,
 pjevam
i mislim na tebe.

Njegov umorni mozak na trenutak se zaustavio kod stihova zveckajuć

oblake grebe, i desetar Brynych je nesvjesno pokušao zamisliti kako vesela
pjesma čete pješaka zveckajući grebe oblake. Zamislio je nešto što leti i
zvecka o neki čvrsti, elastični svod. Zatim su mu misli skrenule na vlastitu
četu. Kada je posljednji put pjevala? Veselo. To je bilo davno. Ponovo se
vratio pjesmi i ustanovio da bi se rimi šeta — četa mogao dodati još jedan s
teta. To ga je zainteresiralo. Počeo je tražiti prikladan stih, i konačno ga je
našao. Pjesma poručnika Vrchcolaka u obradi desetara Brynycha dobila je
ovakav tekst:

Vesela pjesma s vjetrom šeta

zveckajuć oblake grebe.
Ide
i pjeva naša četa,
pjevam
i mislim na tebe,
ali čuva te tvoja teta.

Desetarova mašta, podgrijana ovim stvaralačkim pothvatom, nastavila

je raditi. Nakon izvjesnog razmišljanja, pjesma je doživjela daljnju
neobičnu metamorfozu:

Dosada siva po plafonu šeta

i pada prvo na tebe.
Na sve to
sere naša četa,
zijevam
i mislim na tebe.
Ali čuva te tvoja teta.
Takve gnjavaže ,
nema ni na eMPeVe.

Sve ovo izvanredno ga je zabavljalo. S probuđenim zanimanjem

zagledao se u daljnje strofe Vrchcolakove pjesme, i pogled mu se zadržao
na obavijesti tiskanoj ispod nje, u kojoj je pisalo da je krajnji rok za slanje
radova za divizijsko kolo vojnog natjecanja u stvaralaštvu petnaesti srpnja.
To je njegovim naporima dalo nov pravac. Bez ikakvog posebnog povoda,
odlučio je da sudjeluje u takmičenju. Nikad do tada ništa slično nije učinio.
Ustanovio je, međutim, da je pisanje pjesama sasvim zgodna zabava.
Izvukao je zamašten džepni kalendar i počeo razmišljati o čemu da piše. A
onda se, tko zna zašto, sjetio svog vojničkog sanduka sa slikom Blaženke i
trga u Modfankama na unutrašnjoj strani poklopca. Valjda će ovoj gnjavaži
brzo doći kraj, pomislio je, pa će ponovo sjediti u mirisnoj kuhinji
Blaženkinih roditelja, mljeti kavu u starinskom mlincu, Blaženka će — u
plavoj pregači — spremati večeru, a gospođa Jarošova, njena majka,
govorit će mu vi i nazivati ga Pepo, dok će gospodin Jaroš iskorištavati
svaku priliku da Blaženku pljesne po stražnjici, a Blaženka će se braniti i
govoriti: »Zaboga, tata«, a gospodin Jaroš će mu namigivati i govoriti:
»Kakva cura, šta kažeš? Krv i mlijeko!« a Blaženka će se crvenjeti i
dobaciti mu iskosa kratke poglede, a u njenim plavim očima blistat će
obećanje svih radosti poslije svadbe, pa i da će ta svadba biti ubrzo, odmah
poslije Božića; i kad se tako zadojio poetičnim predodžbama, desetar
Brynych je bacio na papir prva četiri stiha svoje prve pjesme:

Sanduci vojnički,
Nade svjetionici,
slike žena vas krase
i gradić na razglednici.

Prepisao je pjesmu u dva primjeraka i poslao na dvije adrese: jedan

uredništvu Oklopljenepesti a drugi Cijenjenoj gospođici, gđici Blaženki
Jarošovoj, prodavačici Fme »Pramen nar. pod.«, Modranky, z. p. Rakovmk.
Od Blaženke je dobio pismo puno oduševljenja, a i Oklopljena pest je
nakon izvjesnog vremena objavila obavijest da se među sudionicima
divizijskog kola ATS nagrađenim počasnim priznanjem za poeziju nalazi i
desetar Brynych Josef. 1 sad se, eto, našao tu, sjedi a štitaši ga demaskiraju.
Desetara Josefa Brynycha postepeno je hvatao sve veći strah, plašio se da
mu sudjelovanje u natjecanju na kraju ne pokvari karakteristiku. Majorove
čupave obrve skupljale su se kao olujni oblak, a on je bio zdrav i mlad
čovjek, zaposlen u administraciji veletrgovine.
 — Da, sa stanovišta moralno-političkog odgoja našeg novog vojnika, to
su potpuno, potpuno promašeni stihovi, druže desetare — govorio je
ogorčeno major koji, naravno, nije imao pojma o genealogiji te pjesme.
Začudo, vrlo točno je nanjušio njenu pravu inspiraciju.
— Nada, druže desetare. Kakva Nada? I još ste je napisali s velikim N!
Kad neki mlađi drug pročita takav stih, smjesta će pomisliti: Nada u što?
Da, druže desetare, mi znamo da vojnici čeznu za svojim bliskim i dragim,
ali ne smijemo stimulirati te tendencije, druže desetare. Mi te njihove
tendencije, druže desetare, moramo prigušivati! Moramo im ukazivati na to
da upravo odsluženjem kadrovskog roka čuvaju svoje drage kod kuće, da
čuvaju njihov mir i spokojstvo njihove djece. Moramo im ukazivati na to da
treba da se ponose svojom vojničkom službom. Mi ne želimo da vojnici
uvečer sjede na svojim sanducima, gledaju u slike svojih djevojaka i uzdišu.
Želimo da budu u prostorji za kulturno-politički rad, da pjevaju naše
masovne pjesme i igraju naše masovne narodne i vojničke plesove, zar ne?
A u tim našim težnjama, druže, u tim naporima nam, druže, vaša pjesma,
druže, ne pomaže. Ne, druže! Te napore, druže, vaša pjesma, druže, ometa.
— Iz očiju ispod čupavih obrva frcale su rakete, glava se prijeteći nagnula
prema desetaru Brynychu, svako »druže« zvučalo je kao salva čete na
stratištu. Službenik duhanskog skladišta osjećao je kako mu niz leđa teče
hladan znoj. Do vraga, ovo mu nije bilo potrebno!
— Da, ali inače, druže — uzeo je riječ laureat Bobr, očito se sažalivši
nad smrvljenim laureatskim kandidatom — tvoja pjesmica nije loša. Kao
što sam već istaknuo, misao je originalna a obrada prilično uspjela. Tu i
tamo ponešto, naravno, zaškripi, tu i tamo nađe se poneki kliše, tu i tamo
poneka otrcana slika, ali nitko se nije naučen rodio, druže. A da pjesma nije
loša, vidi se, na kraju krajeva, i iz toga što je nagrađena počasnim
priznanjem.
Službeniku duhanskog skladišta nije, međutim, bilo stalo do pjesme
nego do karakteristike koju će ponijeti iz vojske, a koje je kvaliteta nakon
majorovog napada izgledala ozbiljno ugrožena. Zato je utješnu laureatovu
pohvalu primio samo mrtvim pokretom glave i ponovo bojažljivo pogledao
majora. Ovaj je, međutim, šutio, očito uvjeren da je rekao dovoljno. Desetar
Brynych se već spremao da odahne kad se javio za riječ neki vodnik, s
licem kao da je preležao kozice, koji je prije govorio nešto o političkom
radu u jedinici čiji je .komandir kapetan Kanapa.
 — Lično sam se — rekao je vodnik — u političkom radu s jedinicom
čiji je politički rukovodilac poručnik Mat’atko sretao s tom pojavom, i
smatram da je to nezdrava pojava. Drugovi lijepe na svoje sanduke slike
djevojaka, ali to i ne bi bilo tako strašno kad ne bi lijepili i slike kojima u
vojničkom sanduku sigurno nije mjesto. — Okrenuo se glumici, ne
primjećujući u političkom zanosu da ju je omeo u koketiranju s
narednikom-pobjednikom. — Ne bih htio direktno govoriti ovdje pred
drugaricom, ali...
— Znamo, znamo! — javio se iznenada jedan kreštavi glas iz redova
oficira lijevo od laureata. — Gole ženske! To se u vojsci radilo još u moje
doba, kad sam devedeset šeste služio kadrovski rok u Šezdeset sedmom
drugarskom. Tada smo, gospodo... drugovi... — govorio je visok starac s
činom pukovnika i oznakama oklopnih jedinica.
— Da, druže pukovniče — prekinu ga brzo major iz umjetničkog
ansambla. — To ste pravilno rekli. Radi se o jednom od onih zapravo
buržoaskih ostataka, je li, protiv kojih se moramo boriti. A ovakve pjesme,
druže... — obratio se namrštenih obrva ponovo Brynychu, čije se srce opet
steglo od strepnje koje se suština svodila na pitanje hoće li ga Blaženka još
htjeti ako ode u rudare — ... ovakve, druže, ne pomažu, druže, da se protiv
njih borimo! — završio je major svoje razmatranje.
Desetar Brynych bio je već otvorio usta da se ispriča, da kaže kako je to
učinio bez loših namjera, kako na nešto slično nije ni pomišljao... kad ga
oslobodi drugi, do tada nepoznati glas. Pripadao je vodniku Bivoju Baliku.
Pokrenuo se tako da je stolica zapraštala, i rekao ozbiljno i inteligentno:
— Druže majore, dopustite jednu primjedbu.
— Molim, molim, druže vodniče! Svatko ima pravo na diskusiju —
rekao je major.
— Kad već ovdje diskutiramo o političkom efektu pročitanih radova —
počeo je Balik — dopustite mi da vas upozorim na jednu stvar. — Napravio
je stanku a njegov glas, koji je zvučao sigurno, iskusno i nekako opasno,
natjerao je sve prisutne da udvostruče pažnju. — Ne bih želio, molim vas,
da se ovo protumači kao neki izljev zavisti ili laktaštva, ovo što želim reći
nema ničega zajedničkog s tim, apsolutno ničega, ovo je samo otvorena
drugarska kritika, kritika kojoj nije cilj da razara nego da pomogne! —
Načinio je novu pauzu, ovog puta nešto dužu. Svi su s poštovanjem slušali,
kao omamljeni.
— Izvolite, druže — rekao je uljudno major iz umjetničkog ansambla.
 — Našem drugu desetaru... — nastavio je svoje izlaganje Bivoj Balik, a
desetar Brynych je ponovo osjetio kako mu jeza mili niz leđa — ... sasvim
pravilno i opravdano je zamjereno da je politički efekt njegovih stihova
sasvim drukčiji nego što je on, sigurno u sasvim iskrenom uvjerenju,
pretpostavljao. A ja bih ovom prilikom htio da vas upozorim ne na prvu
kiticu nego na kraj njegove pjesme, drugovi!
Zašutio je i zamišljeno podigao pogled prema stropu koji je narednik
Remunda, u civilu pismoslikar, nedavno ukrasio monumentalnom
kompozicijom na kojoj su se ružičasti vojnici grlili s ružičastim rudarima,
topioničarima, zemljoradnicima i radnom inteligencijom u bijelim
ogrtačima i s obaveznim naočarima. Ružičasta, ni od koga grljena djevojka
pružala je vojniku s tenkističkim šljemom na glavi kruh i sol, a čitav taj
prizor zadovoljno je, s oblačića, promatrao general Čepička.
Čovjek koji je napravio ovakav uvod, a onda podigao pogled prema
djelu koje je budilo oduševljenje za radosni život na stropu, Imao je iza sebe
— što narednik Brynych, naravno, nije znao — već pet knjiga pjesama. U
početku rata osnovao je (s kolegom Robertom Neumannom, a pod
patronatom velečasnog Pecičke, autora knjige Stari župnik i dva mladića,
nekad veoma popularne među katoličkom omladinom) društvo Krug svetog
Vojtecha i izdavao časopis Vojtecha svetog mrvice. Iz tog razdoblja potjecao
je i Balikov književni prvenac, zbirka Muke Isusove (1940). Međutim, pod
utjecajem jedne djevojke koja je iz čiste ljubavi prema modernoj umjetnosti
pozirala kao model kubističkim slikarima. Balik se ubrzo odvojio od
štovatelja svetog biskupa i opjevao svoju čežnju za djevojkom-modelom u
nadrealističkoj zbirci Viola od žice i leukociti (1945). Slijedile su zbirke
Sjekira zvoni na uzbunu (1947), Pjesme životne širine (1949) i Mirisna
zemlja (1951). U štampi mu je bila knjiga pod naslovom Pjesma ispjevana
pod oklopom koja se, doduše — sudeći po opsegu struka vodnika-poete u
odnosu na polumjer otvora na kupoli tenka T-34 — nije mogla bazirati na
stvarnom doživljaju, ali se zbog toga vjerojatno nije primjetno razlikovala
od većine dotadašnjeg Balikova opusa (eventualno s izuzetkom Viole od
žice i leukocita).
Konačno, kad se dovoljno nadahnuo radosnom scenom na stropu,
pjesnik je spustio pogled i nastavio:
— Uzmimo, na primjer, dvije posljednje kitice, drugovi:

Sanduci vojnički,
 kad suza kiše kane
na lak vaš oguljeni
pred zgradom kasarne,

Svak od nas dio života

kući ponijet će u vama,
a onda će nas progutat
jesenje magle tama.

— Uhvaćena je, mislim — nastavio je — veoma sugestivno jedna stvar:

amtosfera jesenske prirode. S te strane pjesma je, mislim, vrlo uspjela.
Naravno, ako se upitamo za njen politički efekt, to je već drugo pitanje.
Recite i sami, maestro, kakav je konačni dojam, osnovni ton ovog djela?
Veselje? Optimizam? Ponos? Ponos na službu u vojsci? Radost zbog
povratka na radno mjesto u civilu. Mislim da nije. Mislim da je osnovni ton
ove pjesme neka tuga. I to tuga sasvim bezrazložna, tuga koja ne pristaje ni
odnosu našeg vojnika prema službi u vojsci ni njegovu odnosu prema
privatnom životu. Ukratko, tuga koje ne smije biti i koja nije element
psihološkog naoružanja naših jedinica. I zato mislim, drugovi, da ova
pjesma budi u čitaocu-vojniku raspoloženje kakvom u vojsci nema mjesta,
koje mu ne pomaže u rješavanju problema u savladavanju prepreka kako u
njegovom vojničkom, tako i u građanskom životu, raspoloženje koje,
mislim, zamagljuje i zamračuje čitav njegov odnos prema životu i njegovim
istinskim, suvremenim problemima.
— Da, da — reče laureat Bobr. — I ja uvijek govorim: sve, samo ne
tuga! — U debatu su se zatim umiješali još neki od prisutnih. Neki
počasnim priznanjem nagrađeni kaplar je napomenuo da je tuga ponekad
činjenica o kojoj je beskorisno diskutirati, na što mu je major iz
umjetničkog ansambla, potaknut zaključcima Bivoja Balika, odbrusio da se
protiv nje, dakle, treba boriti. Jedna poetična duša je izjavila da osjećaj tuge
nosi u sebi pokretačku snagu mržnje i da su svi revolucionari bili tužni
ljudi. Bivoj ga je glatko sasjekao konstatacijom da je to idealistička
zabluda, i neka mu, ako zna, navede imena tih tužnih revolucionara, a ako
ih navede, neka dokaže da su zaista bili tužni. Neki politruk iz tenkovskih
jedinica je rekao da su u njegovom oklopnom bataljonu, gdje je kuhar
podoficir Lebeda, svi drugovi uvijek veseli i nemaju nikakvog razloga da
budu tužni. Izvjesni narednik Pankurek razvio je neku svoju teoriju o tome
kako poezija, pored idejnih vrijednosti, ima u izvjesnom smislu određene,
da tako kažemo, tezaurološke vrijednosti, to jest obogaćuje život i stvara
riznicu raznolikih osjećaja. Na to mu je major iz umjetničkog ansambla
odgovorio da je današnji život dovoljno bogat i raznolik i bez tuge.
Za to vrijeme, desetar Brynych je od užasa potpuno izgubio svaku
predodžbu o tome gdje se nalazi, pa nije imao ništa od debate koja se
razvukla u beskonačnost i u kojoj se vodnik Balik junački borio za istinsku,
mušku, vatrenu poeziju, poeziju koja će u našem vojniku buditi sve vrste
vojničkih vrlina. Borio se sve vatrenije što su se rjeđe javljali glasovi koji
su, makar i sasvim nenametljivo i s mnogo kondicionala, izražavali ma i
najmanje odstupanje od njegovih nazora na poeziju. Borio se sasvim
bezbrižno za tu svoju viziju poezije, viziju koju je potpuno i sasvim
bezbrižno podržavala i komanda divizije, viziju čije je sve prednosti znao
tečno i uvjerljivo nabrojiti, ali koju, vrlo taktično, nije ilustrirao nikakvim
konkretnim primjerima iz bilo čijeg opusa. Njegov glavni oponent bio je
narednik
Pankurek čiji su nazori, iako izloženi u veoma uvijenoj formi, po svemu
sudeći, ukazivali — kako je zaključio jedan politički radnik iz jedne
tenkovske jedinice — na pomalo čudan odnos tog druga ne samo prema
našoj novoj vojničkoj poeziji nego i prema poeziji i umjetnosti općenito, pa
i općenito prema narodno-demokratskoj armiji i narodno-demokratskom
uređenju u cjelini. Ukratko, kod druga politruka se pojavila sumnja — a
narednik Pankurek, koji je na kraju ostao jedini od prvobitno brojnih
protivnika teorije Bivoja Balika, svojim izjavama je tu sumnju sve više
potkrepljivao — da taj drug nije sasvim iskren i ispravan drug, i ne bi li bilo
dobro informirati o tim zapažanjima druga politruka njegove jedinice i
sugerirati mu da malo pažljivije motri na druga Pankureka, i to ne samo za
vrijeme obuke nego i kako se vlada u slobodno vrijeme i prilikom izlaska u
grad, s kim se sastaje i slično. Čestiti politruk nije, naravno, imao pojma da
se njegov kolega iz jedinice narednika Pankureka upravo u tom času nalazi
u plesnoj dvorani gostionice »Na Vlachovci« i pleše ples zvani »stiskavac«
s jednom djevojkom sumnjivog morala poznatom pod imenom »Roza sa
Vlachovke«. Nije, naravno, mogao pretpostaviti ono što u tom času nije
predviđao ni sam Pankurekov politruk, to jest da će taj oficir provesti
slijedećih četrnaest dana na izvjesnom odjelu vojne bolnice u Pragu na
Hradčanima, podvrgnut kuri penicilina.
 Kada je napokon, nakon punog sata borbe, debata završena apsolutnom
pobjedom Bivoja Balika i njegovih stavova, čvrsto podržanih od komande
divizije, i apsolutnim porazom narednika Pankureka i njegovih nazora, koji
su se pokazali toliko subjektivistički da ih na kraju nitko od prisutnih nije
htio podržati, diskutanti su se sjetili i čovjeka čija je tvorevina bila povod
čitavoj toj raspravi. Ustanovili su da tog čovjeka, desetara Josefa Brynycha,
više nema među njima.
U tom času desetar Brynych je posrtao asfaltiranom stazom što je vodila
prema zgradi u kojoj je bila smještena njegova jedinica, jedinica u kojoj je
ljubavnica komandanta bila vojni službenik Babinčakova, i u mislima
sastavljao tekst obveze da će nakon odsluženja kadrovskog roka
dobrovoljno stupiti na rad u kladenski rudnik kamenog ugljena.
Robert Neumann uopće nije pratio raspravu. Zagledan u zelene oči
lijepe glumice, potpuno se pomirio s mišlju da će, ako mu se pruži prilika,
te večeri zgriješiti riječju, mislima i djelom.
U gužvi koja je nastala kad je ustanovljena odsutnost desetara
Brynycha, glumica se iskusno probila do pobjednika i prijateljski ga
oslovila:
— Htjela sam vam još jednom čestitati, maestro. Vaši stihovi se tako
lako izgovaraju, znate li to?
Htio je reći da ne zna ili da zna, nije znao šta, ali ona je ionako, prije
nego što je išta odgovorio, nastavila:
— Vi ih vjerojatno izgovarate dok ih pišete, jesam li u pravu? Jesam?
To pjesnici ne rade često, a takvi stihovi se onda teško recitiraju. A vaši se
izgovaraju upravo savršeno.
Uspio je pripomenuti:
— Vi ste ih zbilja savršeno recitirali!
Ali to je bila samo pauza da udahne. Smjesta je nastavila mljeti:
— Hvala vam! Ali, znate, svaka prava pjesma se lako recitira. Ne
mislite li tako? Ja se ne razumijem mnogo u teoriju pjesništva, ali mislim da
je to jedna od stvari po kojima se može prepoznati prava poezija. Da se
pjesma lako recitira. Jesam li u pravu? Šta kažete?
Prije nego što je mogao reći šta kaže, rekla je sama:
— Loša pjesma se uopće ne da recitirati. Ali vaša se recitira izvanredno.
Hoćete li mi dati još koju? Hoćete? Dopustit ćete da ih recitiram na
turnejama? Da? Dopustit ćete? To bi bilo fantastično! Znate, mi često
odlazimo na turneje, to su vam kao neke kulturne brigade, obilazimo
garnizone u manjim mjestima, znate? Ne znate? Da li bih smjela recitirati
neke vaše stihove? Slažete se?
Stigao je samo da klimne glavom.
— A jeste li za to da malo iziđemo. Ovdje je zagušljivo, ne čini vam se?
Napolju je lijepo, kao da je još ljeto. Da pođemo? Nećete?
Pošao je, naravno. I nije prošla ni minuta (nije stigao da zgriješi ni
mišlju, ni riječju, ni djelom) a već su sjedili na klupi kraj široke asfaltirane
staze, obrubljene mozaikom od raznobojnih kamenčića koji im je kroz
svjetlucavu noć upućivao poziv: NAPRIJED ZA UZORNO IZVRŠENJE
JESENJE PROVJERE. Nakon neobično rječitog zanimanja za Robertovu
poeziju, glumica je vrlo brzo prešla na informacije o njegovu privatnom
životu. Pružila mu je utjehu — ne tjelesnu nego onu koju mu je teoretski
trebalo da pruži ispovjedaonica. Razlika (veoma značajna) bila je u tome što
se od čovjeka u ispovjedaonici traži da optužuje sebe. Ovdje, ne znajući ni
sam kako, odjednom se počeo žaliti na Ludmilu i, umjesto da iza gustog
grmlja pored staze otkopčava dugmad na kineskoj svili, počeo je navoditi
glumici potpun — bar koliko je on znao — popis Ludmilinih obožavatelja.
Njenu pažnju subjektivno je osjećao kao primjer čudesnog razumijevanja,
kao melem osjećajne i bliske ženske duše.
Alena Hillmanova, vješto se koristeći neiskusnošću napredno-
katoličkog pjesnika, s uživanjem je skupljala zanimljive novosti o
ljubavnom životu svog previše šutljivog bratića.
 Miris civila
Šutljivi bratić probudio se sutradan u krevetu teoretski vjerne supruge
Ludmile Neumannove-Hertlove. Probudila ga je buka u predsoblju.
Binenmajstor je pozdravljao novi dan urlikom — Svinje komunističke! — a
prisutnost muškaraca, koga je po svim vanjskim znacima morao smatrati za
ljubavnika svoje udate kćerke u Ludmilinoj spavaćoj sobi, u tome mu, kao i
obično, nije smetala. Vodnik, međutim, nikad nije spadao među one
marksiste koji gledaju na svijet kao na preglednu slagaricu koja se može
brzo složiti, zahvaljujući već poznatim ili bez velikog truda uhvatljivim
zakonima, pa je mirno saslušao bijesno lupanje vratima kojim je objavljen
majstorov odlazak na radno mjesto. Ludmila je spavala kao beba, stisnutih
šaka, a njena usta, onako senzualna dok je bila budna, sada nisu bila ništa
drugo nego napućeni organ ljudskog mladunčeta. Vodnik je ustao, obukao
se i nježno prodrmao mladu ženu.
Jedva je otvorila jedno oko.
— Kad ćemo se vidjeti, Liza? — upitao je.
— Potraži me na kopi — promrmljala je i opet zatvorila oko.
Tiho se izvukao iz sobe i iz kuće, i proveo dopodne upoznavajući se s
mjestom što mu ga je našla sestrična. Bilo je to neko novo, vrlo veliko
državno nakladno poduzeće. Tu je ustanovio da je, dok je služio vojsku,
čvrsta ruka idejnosti stegla njegov fah još žešće, još razornije. U
kadrovskom upitniku koji je priložio molbi za mjesto urednika za anglo-
američku literaturu naveo je među omiljenim autorima Hemingwaya, a
izostavio Fasta. Dok je bio na završnoj godini fakulteta, Hemingway se još
smatrao za relativno naprednog pisca kome se zamjeralo uglavnom to što je
grubo iskrivio smisao španjolskog građanskog rata i izvrgao ruglu njegove
jedine prave heroje: sada je, kako ga je podučio jedan ozbiljni gospodin s
kojim je razgovarao, Hemingway već unaprijeđen u zvanje špijuna i agenta
CIA. Vodnik se sumorno upitao da li će ga to stajati tek stečenog mjesta, ali
ozbiljni gospodin ga je dalje poučio da se sve razvija, pa se razvijaju i ljudi i
njihovi nazori, te će se i on, pod utjecajem drugarica u anglo-američkom
kolhozu (tako su u tom novom, vrlo velikom državnom nakladnom
poduzeću nazivali redakcije), sigurno dalje razvijati. Pošto je predstavljen
dotičnim drugaricama, vodnik je i sam bio siguran u to. Naročito je jedna,
modrooka plavuša okrugla lica po imenu Lucie Valentinova, obećavala
razvoj u kojem god smjeru poželi.
Poslije podne je otišao u Ludmilin ured. Ludmila je radila, bolje rečeno
primala plaću, u nekoj ustanovi s gordim nazivom Ured za kulturu glavnog
grada Praga. Što je taj ured uređivao, vodnik nikad nije uspio saznati, osim
što je za njegova posjeta u ured došao jedan starčić koji se predstavio kao
rukovodilac šahovskog kružoka i koga su, uostalom, drugarice brzo
isprašile van. Ured se nalazio u jednom zastakljenom aneksu iza
nekadašnjeg varijetea, i Ludmila je tu sjedila za velikim pisaćim stolom na
kojem je, osim kalendara s nekim sitnim bilješkama i čistog bloka, stajao
još samo telefon. U istoj kancelariji sjedila je još jedna tridesetogodišnja
peroksidna plavuša po imenu Kralova, čiji je suprug trebalo upravo da bude
imenovan za predstavnika u stalnoj misiji pri OUN u New Yorku. Službeno
je bila Ludmilin šef, ali za svojih relativno čestih posjeta staklenom aneksu
vodnik je gotovo nikad nije sreo. Današnji dan bio je izuzetak. Na njenu
stolu (sa dva telefona) sjedila je treća sila kulturne ustanove, vitka, lijepa
djevojka drska držanja po imenu Lexina. Uz nju se tiskao neki momak u
svijetloplavom baloneru, ali njegova prisutnost teško da je imala neke veze
s kulturnim aktivnostima ustanove. U trenutku kad je ušao, riječ je imala
Kralova:
— Vašek je, naravno, htio da pukne — obajšnjavala je, gušeći se svakog
časa u navalama histeričnog smijeha — pa ti ravno raspali sekretaru!
Sekretaru je, naravno, pun kufer i Vašeka i njegovih štosova, ali kako je
Vašek ovako s Cepekom iz Sigurnosti, pred kojim Kopejda samo cvika,
sekretar je obećao da će srediti stvar, i prije nego što se Vašek vratio u NO,
već je stigao telefonski mig da Karlin preuzme Budarek. To se, naravno,
Budareku nije nimalo svidjelo. Vašek mu je to, nota bene, servirao preko
Mikule, da izvadi sebe. Budarek nije rekao ni »a« nego je lijepo otišao u
bolnicu zbog nekih kao pretraga na bubrezima, kod Milosrdnih sestara,
tamo gdje je primarijus Šofr, jer je Budarek u svoje vrijeme progurao
Šofrevu stvar na ONO, pa sad lijepo sjedi i čeka šta će biti. Vašek je,
naravno, htio da pukne...
 Kralova je nastavila s referatom o tim vrlo složenim odnosima među
drugovima u kulturnim ustanovama, pa je izbilo na javu da će nekom
Peceku pošteno očupati perje jer mu fali deset tisuća u kasi, što bi se
normalno moglo namiriti iz subvencija da se na Pecekovo mjesto ne gura
neki Hampejz. Najprije je na to mjesto pucao Vavruška, ali kako Hampejz
treba prvi studenog da ode iz Slovaka, a na njegovo mjesto dolazi Petrmichl
iz ONO, Vavruška se povukao pa će sad na Vančurino mjesto u HU, jer su
ovog u međuvremenu izbacili i stavili na led u NO Michlama. I tako, zbog
one gužve s francuskim originalima, Hampejz mora otići iz Slovaka, iako je
ondje tek tri mjeseca, ali će sigurno izgurati Peceka jer je Peceku čuvao leđa
Vosahlo koga su sad skinuli, tako da je Pecek sad u buli i vjerojatno će u
DO umjesto Čufikove, koja se spetljala s Miličem pa je to stiglo čak do
ministra, čija je kći Miličeva žena, ali za Cufikovu već će se pobrinuti
Vavra koji želi da se otarasi Švestkove, a ta je opet polupala lončiće kod
Kopeckog jer je jedina branila Mucha kad je Кореску htio da ga najuri.
Vodnik je slušao, a momak u baloneru je bez imalo sustezanja
odmjeravao Lexinu koja je bez sustezanja puštala da je omjerava, i iz
otvorene bombonijere na stolu uzimala jedan bombon za durgim. Vodnik se
osjećao kao da je upao ovamo ravno iz neke pastirske idile u kojoj
prostodušni pastiri u uniformama napasaju prostodušne ovčice, da ih nakon
dvije godine otjeraju u strašno kompliciran svijet beskonačne igre checks
and balances, svijet u kojem se ljudska i društvena aktivnost svode na
neprestanu borbu za dobra, bolja i još bolja mjesta. Imao je dojam da je ovo
složeno društvo drugova povezano i podijeljeno isprepletenim nitima
uzajamnih prijateljstava i neprijateljstava, obaveza i usluga, simpatija i
antipatija, rodbinskih veza i odnosa koji ponekad podsjećaju na zakon
osvete; da se tu neprekidno odvijaju komplicirane akcije u kojima se računa
na pomoć jednih, otpor drugih i eventualno intrige trećih i tridesetih strana.
Zapanjilo ga je kakva se ogromna misaona energija tu očito troši na
kombiniranje mogućnosti, procjene snaga i slabosti, koliko zavisi od
ucjenjivačkog poznavanja ili, obratno, nepoznavanja onoga što je rečeno ili
učinjeno. U usporedbi sa spokojnim zajebavanjem u vojsci, činilo mu se da
ljudi u civilu žive u stanju neprestane borbene gotovosti, da s tvrdokornom
odvažnošću neprekidno vode nepoštednu drugarsku borbu svih protiv svih,
borbu čiji se cilj i bilo kakav smisao gube negdje u neshvatljivom, jer je
čitavo to sumanuto zbivanje, financirano iz nepoznatih razloga iz državne
blagajne, već samo po sebi najzorniji primjer nestalnosti stvari, onog
posljednjeg ostatka grčkog jezika što su ga krčmili na političkim kursevima:
panta rei neprestanih promjena u dijalektičkoj borbi suprotnosti, u kojoj
jedni izranjaju a drugi nestaju pod valovima karijere, a oni koji su potonuli
vuku za noge druge i preko njihovih tonućih leđa brzo se veru opet na
površinu. Zaželio je da još ostane u vojsci, što duže, iako drugarica
Valentinova ima tako lijepe oči, lijepe oči ima i Janinka, a svijet vojske je
spokojni predjel sa tromim tenkovima, zelenim raketama i pastiricom u
mirisnoj spavaćoj sobi.
Kralova je govorila i govorila, vodnik je promatrao Ludmilu, sjedila je
tako da joj je ispod stola mogao zavirivati pod suknju, promatrao je duge
noge i tamne oči drugarice Lexine, a u glavi mu se kovitlala ona uobičajena
smjesa misli, većinom zlovoljnih, jer svijet je, činilo mu se, samo nekoliko
slatkih zalogaja u gorkoj kaši neugodnosti.
Konačno se momak u baloneru uplašio sata, ustao i izjavio kako je
krajnje vrijeme da se kupe.
— Isuse! — uplašila se svog sata i drugarica Lexina. — Pola šest!
Zapiši mi dva sata prekovremeno, draga!
— Slušaj ti, Lexi — iscerila se Kralova — gledaj da zbrišeš, a što se
prekovremenog tiče, ostala si sve u svemu sat i pol, i toliko ću ti zapisati.
Znaš da ja ne dopuštam da se potkrada država.

Samo što su se Lexina i momak u baloneru izgubili, pozvonio je telefon.

Prvi put od vodnikova dolaska. Kralova je podigla slušalicu i rekla
službeno-iscrpljenim glasom: — Kralova, pe-ka-er. — Istog časa iskočila je
oči, namignula Ludmili, pokrila dlanom mikrofon i glasno šapnula:
— Dvorak!
Nakon toga je opet službeno rekla u telefoni:
— Drugarica Kovafova je upravo izišla.
Iz slušalice se čulo kako netko govori, a onda je opet progovorila
Kralova:
— Ne znam kamo. Odvezla se kolima s drugom doktorom Hillmanom
iz filmske dramaturgije. — Neprestano je izvodila neku čudnu gimnastiku
obrvama prema Ludmjli, koja je radila to isto prema njoj. — Treba li nešto
da joj poručim? — upitala je slatko, a kad je umjesto odgovora iz slušalice
začula prodorno pucketanje, spustila ju je s kratkim komentarom: — Ma,
nemoj! — Na to su obje prasnule u smijeh.
— E, za ovo će Lexina pošteno izvući — rekla je Kralova.
 — Bit će scena kao onda kod Slovana!
— A on se ovdje zadnji put vrtio kao mačak oko vruće kaše!
— I mene je pitao. Gospođo Neumannova, gospođo Neumannnova,
rekao je, nije li slučajno svraćao gospodin Hillman? Tražim ga, htio bih o
nečemu da se dogovorim s njim...
— Htio bih da mu razbijem zube!
— Rekla sam ja Lexini da će je jednom prebiti kao mačku...
— Mislim da bi joj to trebalo. Zmija je to, gotovo kao ti, Liza. —
Kralova je namignula vodniku, ustala i, ne prestajući se smijati, dodala: —
E pa, ja idem, omladino!
Vodniku je iznenada sinulo da je mladić u baloneru bio muž njegove
poduzetne sestrične, s kojim se još nikad nije sreo. Brzo je ustao da se
pozdravi s ljubaznom šeficom svoje platonske drage.

Samo što je zatvorila za sobom vrata, rekla je Lizeta s uživanjem:

— Krava! Zar nije prava pravcata svinja, šta kažeš? Ovdje sve nešto
tititititi i slatka ko med, a u ONO mi podmeće nogu kad god stigne.
— A zašto, zaboga? — začudi se vodnik.
— Zašto? Nemam pojma zašto. Čovječe, i ti pitaš kao da si pao s
Marsa!
Isti osjećaj imao je i vodnik. Pozdravio se s Lizom (morala je otići
nekamo da nešto, nije rekla što, uradi), i dogovorili su se da se nađu u pola
jedanaest pred zgradom Ministarstva za kulturu. Liza je bila dobro
raspoložena pa je pozvala vodnika na nešto što se zove »studijska
projekcija«. Vodnik je odlučio da vrijeme do sastanka utuče u Armijskom
umjetničkom kazalištu i da u pauzi potraži Alenu. Odlučio je da iz nje
iščupa kako je saznala za Roberta Neumanna, a sad je za to posjedovao i
vrlo pogodan alat.
U kazalište je stigao nakon početka predstave i, tek kad se već našao u
polupraznoj dvorani, ustanovio je da Aleninu ulogu u nekoj angažiranoj
sovjetskoj drami igra alternacija. Nije, međutim, imao kamo da pođe, pa je
ostao. Bila je to drama u stihovima iz suvremenog života u kojoj su
uobičajena pitanja rješavana na uobičajeni način ukazivanjem na nedostatke
i propuste u sovjetskom društvu. Po pozornici se kretao, a najviše sjedio,
neki mlad, uspješan, vrlo nadaren i naočit agronom, priviknut da bere
plodove lakih trijumfa, beskrajno samoljubiv, samouvjeren i tašt. S njim je
na pozornici stajala, sjedila i kretala se mlada liječnica iz Moskve — radnja
se odigravala negdje na Uralu ili u Sibiru — nasuprot agronomu vrlo
energična, kritična, skromna, sovjetska i komsomolska. Vodnik se zabavljao
razmišljanjem koji mu je od ovih dvaju likova nesimpatičniji, jer je
uživljavanje u njihove probleme bilo izvan njegovih, pa možda i uopće
ljudskih sposobnosti. Glavnim likovima sekundirao je uobičajeni bodri
sovjetski starčić, ekstrahiran iz Šolohova, koga je liječnica neprestano
tetošila sa sasvim nesvakidašnjom nježnošću i koji je duhovitim
primjedbama postepeno izvodio na pravi put pomalo teškog agronoma.
Alenina alternacija igrala je ulogu agronomove prijateljice, koju je ulovio
za studija u Moskvi, glumice na dopustu koja je doputovala za svojim
nekadašnjim ljubavnikom u uralski (ili sibirski) zemaljski raj s namjerom da
ga odvuče na neko toplo mjestance u Moskvi. Ta ličnost bila je utjelovljenje
raznih drugih, u ovom slučaju ženskih karakternih mana kao što su
površnost, klanjanje zapadnoj modi (bila je obučena u elegantan kostim, a
liječnica je nosila ili bijeli ogrtač ili haljinu opšivenu svakojakim
mašnicama i drugim sličnim ukrasima), ljubomora, ženska pakost i slično.
Autor je uspio, glasio je zaključak članka u programu, da u svom komadu
otkrije i izvrgne ruglu neke crte čiji ostaci još žive u svijesti sovjetskog
čovjeka, i da ih žigoše kako i zaslužuju. Glumica, pokorena i popravljena,
vraća se da bolje stvara u Moskvi, agronom, pokoren i popravljen, herojski
ostaje u Sibiru (ili na Uralu, to se iz komada nije moglo zaključiti, a također
nije bilo jasno zašto je boravak u tim rajskim predjelima potreban takav
herojizam) i uzima svjesnu i skromnu doktoricu s masnicama, što starčić
komentira cijelom salvom zrnaca ruske narodne mudrosti. Što se igra više
bližila kraju, eskalacija mudrosti postajala je sve intenzivnija.
Ugnjavljeno gledateljstvo pospano je ustalo i počelo se brzo gurati
prema garderobama. Dvije bakice morala je probuditi razvodnica. Vodnika
je probudilo lupanje sjedala pa je izišao u toplu noć kao mjesečar.
Na privatnu studijsku projekciju američkog filma Krvavi klanac,
upriličenu za druga ministra i uzak krug filmskih stručnjaka i od njih
pozvanih gostiju, stigli su točno na vrijeme. Na ulazu ih je dočekao
gospodin u (neuobičajenom za to doba džempera) savršeno skrojenom
večernjem odijelu i pozdravio Ližu intimnim — Ljubim ruke, drugarice! —
Liza, doduše, nije bila nikakav filmski stručnjak, a pozvani gost bio je
vodnik sumnjivog porijekla, ali zato je pripadala intimnom krugu
ministrovih prijateljica. Projekcija se održavala u minijaturnom rokoko-
salonu barokne Gelenjske palače, brižljivo renoviranom, blistavom od zlata
i presvučenom ružičastim tapetama; u srebrnim svijećnjacima gorjele su
narančaste, prigušene žarulje, i samo što su Liza i vodnik zauzeli mjesta na
bež i ružičastim stolicama, svjetla su se ugasila i na platnu se pojavila špica.
Ministar je obično tražio da mu se projiciraju revije i operete jer je više od
svega volio zgodne mlade žene, ali je povremeno, da zadovoljstvo bude
veće, ubacivao i po neki noviji vestern. Tako je bilo i tog dana. Na platnu je
zablistao lav u boji i, ovjenčan geslom ARS GRATIA ARTIS, zaurlao svoj
prastari poziv na zabavu; publika je, međutim, bila tu iz studijskih razloga i
držala se ozbiljno. U tim trenucima izlazili su iz kina u centru Praga
posljednji posjetioci premijera tjedna (od kojih je jedna, Mičurin, bila
sovjetski biografski film o Mičurinu, a druga, Talioničari, češki film o
talioničarima), uzbuđeni perspektivom da će se konačno naći u svojim
krevetima. Filmski stručnjaci morali su, međutim, raditi još do kasno u noć;
ministar je imao brojne obaveze i nije mogao doći ranije. Predmet
proučavanja bio je film o poštanskim kolima koja putuju kroz divlje
predjele Stjenjaka, gdje ih napada pljačkaška banda Indijanaca. Govorio je
o međusobnim odnosima putnika u kočiji, a Indijance prikazivao kao
krvožedne zvijeri i surove divljake. Što se idejne strane tiče, bio je krajnje
reakcionaran, ali se režija odlikovala nizom izvanrednih rješenja i duhovitih
poteza. Glumački je bio zanimljiv po čistom naturalizmu. Specijalisti, među
kojima je bio i tvorac filma Heroji žuljevitih dlanova, laureat državne
nagrade Evžen Kramost, pažljivo su proučavali sve ove elemente.
I tako su iz polumraka zurile u platno izbuljene oči, upijajući surovu
čaroliju ljubavnih scena. Laureat je, skupljenih obrva, pohvalno mljacnuo
ustima na originalni snimak usta cijevi kolta koja su se u krupnom planu
polako okretala na platnu. Samo vodnik nije ništa studirao; pustio je da ga
nosi radnja krvave priče; zatoptala su konjska kopita, poštanska kočija je
poskakivala preko stijenja, praćena čoporom crvenokožaca s perima i
puškama. Uprkos dugo izgrađivanoj skepsi, osjetio je zebnju za sudbinu
lijepe, hrabre djevojke iz poštanske kočije, a istu zebnju osjetila je
vjerojatno i Lizeta, jer je u trenutku kad su crvenokošci ispalili prvu salvu
uhvatila vodnika za ruku. To ga je vratilo u stvarnost. Kad je situacija
najteža, pomislio je gorko, pomoć Božja — bar u kinu, i mada ljudi u
poštanskoj kočiji vjerojatno nisu katolici — uvijek je najbliža. Na horizontu
je iskrsnula grupa muškaraca u sombrerima, vodnik je stegnuo Lizinu ruku,
a Liza je uzvrtila stisak. Najprije kao panorama, a zatim u krupnom planu
jurili su muškarci nagnuti nad uzdama, a s revolverima u rukama, a zatim se
na platnu pojavio detalj prsluka krupnog momka koji je jahao na čelu:
blistava limena zvijezda s kružićima na vrhovima krakova i natpisom
SHERIFF. — Naprijed, momci! — viknuo je bodro ministar, a laureat je
spremno podvrisnuo: — Hip! Hip! Hip! — Još nekoliko specijalista viknulo
je: — Drž’te ih! — a Liza je oslobodila ruku vodnikova stiska i priključila
se (ženski i neartikulirano) sve glasnijim izrazima uživanja u događaje.
Vodnik je ostao bez pomoći Božje. Na platnu su se brzim ritmom
smjenjivali kadrovi konjskih kopita kako udaraju kao batovi o tvrdu,
kamenitu zemlju, plamenova iz revolverskih cijevi, izbezumljenih lica ljudi
u kočiji; krvožedna, ratničkim bojama namazana lica indijanskih koljača
munjevito su se pretapala u odlučne jenkijevske fizionomije šerifove
družine. Dvorana je zagrmjela od pljeska i toptanja nogu. Specijalisti su
skakali sa sjedala, žene su cičale. Ministar je stezao šake i ispuštao neke
neodređene, piskave i roktave glasove. Neki prodorni, sipljivi glas podigao
se iznad čitave te paklene simfonije visoki ton. — Huraaaaaa! — pištao je.
Vodnik je ustao, poljubio beživotnu Užinu ruku i izišao iz salona.
Morao je uhvatiti noćni vlak koji će ga odbaciti do Kobyleca tako da stigne
prije ustajanja. Nije želio da se na debakl u zatvoru nezgodno nadoveže još i
povreda pravila što ih je vojsci propisao narod, jedini nosilac vlasti i jedini
uživalac svih prava u državi.
 Jesenska provjera borbene i
političke gotovosti
Spas od posljedica dežurstva u zatvoru stigao je sasvim neočekivano, a
sve zahvaljujući jednoj glupoj ideji rođenoj u generalštabu: iz vrhovne
komande stigla je obavijest da će komisija za jesenju provjeru borbene i
političke gotovosti Osme oklopne divizije otpočeti rad četrnaest dana prije
nego stoje bilo planom predviđeno. Tim svojim potezom generali su,
naravno, iz temelja poremetili sav život i rad u diviziji koji se do tada
odvijao relativno mrino. Pored ostalog, postigli su i to da je Mali Đavo u
uzbuđenju potpuno zaboravio čak i dramatične noćne događaje u
garnizonskom zatvoru.

Komandanta divizije, pukovnika Helebranta, vijest je zatekla dok je na

kursu za političko uzdizanje starješinskog kadra razglabao pitanja
patriotizma i izdaje u svjetlu prošlogodišnjeg slučaja Slanskog i njegove
bande. O tim pitanjima uvijek je meditirao s posebnim zadovoljstvom;
jedanaest omči na vješalima davale su čitavoj stvari onu posebnu zornost,
tako dragu srcima vojnih pedagoga, a osim toga prethodnog dana jedna
djevojka, koju je pukovnik uporno osvajao već gotovo godinu dana,
konačno mu je dala svoj pristanak. Bila je podrijetlom iz dobre patriotske
obitelji, u rodu s ministrom narodne obrane, pa je pukovnik govorio vedrim,
toplim glasom:
— To je da vam pamet stane, drugovi, o političkoj svijesti da ne
govorimo... Eto, taj Slansky... — na tom je mjestu namjerno napravio
stanku, kao da se zamislio — ... imao je najmanje trideset tisuća mjesečno,
a ipak je počinio izdaju. Ja, recimo... pa i vi, drugovi, svi koji ovdje
sjedite... nitko od nas nema ni polovicu te sume, pa šta ćemo učiniti?
— Nećemo izdati! — uzviknuo je ambiciozni poručnik
 Hezky, ali upravo u tom trenutku upao je u dvoranu bez kucanja
pukovnikov ađutant major Kališ, koga je depeša iz generalštaba zatekla dok
je s komandirom transportnog odjela ugovarao besplatan prijevoz građe,
preostale nakon dovršenja fiskulturnog poligona, na gradilište vlastite
vikendice. Pukovnik se jednim pogledom upoznao sa sadržajem brzojavke,
problijedio, i pošto je, kao prvo, s hrabrošću dostojnom pripadnika oklopnih
jedinica, telefonski odgodio dan ranije ugovorenu svadbu, smjesta otrčao u
politički odjel, gdje je major Sadio polako okretao ručicu geštetnera
štampajući strogo povjerljiva, tajna i prilično nečitljiva (ali ionako ni od
koga čitana) Upute POD za političku pripremu jesenje PBPG, a kapetan
Vavruška sastavljao mjesečni izvještaj o aktivnosti klubova i kulturno-
masovnih kutića jedinica Osme oklopne divizije, na osnovi detaljnih
izvještaja koje su mu dostavljali načelnici klubova pojedinih pukova, koji
su ove izvještaje sastavljali služeći se materijalima koji su zapravo bili
kompilacija izvještaja političkih rukovodilaca pojedinih četa, koji su ove
izvještaje savjesno izmislili i dotjerali da budu u skladu s obaveznim
programom kulturno masovnog rada, programom koji su prije mjesec dana
izmislili major Sadio i kapetan Vavruška i dostavili svim jedinicama
divizije.
Pukovnik se s treskom srušio na stolicu i bez oklijevanja informirao
obojicu oficira o tragičnoj obavijesti koja je u trenu obezvrijedila plodove
njihova divno razrađenog sistema izvučene na geštetneru. Iz strojeva su
iščupane matrice i na njihovo mjesto stavljene nove, čiste, geštetner se
počeo okretati neviđenom brzinom i upute, prestilizirane u bujice prijetnji i
naredbi, ubrzo se razletješe po čitavoj diviziji. I gdje god je stiglo,
isprovociralo je sličnu, nečuvenu aktivnost četnih pisara i njihovih pisaćih
strojeva.
Kao grom iz vedra neba, izenanadilo je i kapetana Matku, komandanta
Sedmog oklopnog bataljona. Upravo je s uživanjem pratio rad narednika
Filipa koji mu je iza rešetaka arhive povjerljivih dokumenata, od dijelova
tenkovskih primopredajnika, u tajnosti sastavljao prekrasan super. Loša
vijest pokvarila mu je radost kojom ga je ispunio dobro obavljen posao.
Razdražen osjećajem da mu je učinjena nepravda, izdao je dežurnom oštro
naređenje da za pet minuta okupi sve članove štaba, ma gdje se oni nalazili.
Kad su se podređeni, naslućujući neugodnosti, konačno okupili, počeo ih je
propisno ribati.
 Najveću dozu njegova bijesa progutao je, kao i obično, uvijek neuredni
poručnik Melichar, šef intendantskog skladišta. U blaženom uvjerenju da je
provjera gotovosti još daleko, počinio je jedan od najtežih zločina —
propustio je nabaviti nove žute opasače koji je trebalo da budu podijeljeni
ljudstvu na dan smotre (a uvečer, nakon smotre, ponovo oduzeti). Zato je
stajao, u stavu mirno, korak ispred ostalih, pred razjarenim kapetanom i
čekao da se dogodi ono najgore. Na svaki urlik: — Zapaprit ću ja vama! —
ili — Zasolit ću vam čorbu! — samo je nervozno gutao pljuvačku, priglupo
se osmjehivao i treptao vodenastim očima. Čekao je samo da se vulkan
smiri pa da se zavuče u svoj ured i ondje ponovi čitavu predstavu, u više-
manje amaterskom izvođenju, na aktivnom naredniku Libeznom. Iznenada
ga je, međutim, kao udarac šakom pogodila oštra zapovijed — Nal’vo krug!
— Osjećao je da u opasnoj britkosti ovih riječi detoniraju novi, neočekivani
izvori bijesa pregrijanog do usijanja. Učinio je kako mu je naređeno i
razrogačenim očima pogledao red štapskih oficira, ukočenih u stavu mirno
sad kao pred njim, zaprepašteni tom novom, neobičnom varijantom inače
gotovo svakodnevnog procesa.
— Zar se ovako izvršavaju naređenja starješina? — urlao je iza njega
Matka. — I onda zahtijevate da vojnici izvršavaju naređenja svojih
komandira? Šta? Odgovorite!
— Razumijem — reče poručnik Melichar, uzalud pokušavajući da se
sjeti čime je, osim što nije nabavio opasače, još prekršio naređenje.
— Jeste li nijemi? — zagrmi kapetan.
— Nisam — odgovori spremno poručnik.
— Ili ste možda gluhi?
— Nisam.
— Čuli ste, znači, naređenje?
— Jesam.
— Na izvršenje!
— Razumijem! — odgovori uvjerljivo Melichar, a nakon kraćeg
razmišljanja doda: — Druže kapetane, dopustite da postavim jedno pitanje!
— Kakvo?
— Molim da mi objasnite naređenje — reče hrabro poručnik.
— Šta da vam objasnim?
— Nije mi stavljeno do znanja — reče poručnik nastojeći, još uvijek
pod dojmom onoga što je naučio u intendantskoj akademiji, da se u
službenom obraćanju izražava književnim jezikom — kakav sam prekršaj
discipline učinio.
— Nije vam stavljeno, do znanja, je li? — dreknu kapetan. — Nal’vo
krug!
Melicher se pažljivo okrenuo i ponovo se našao licem u lice s
kapetanom Matkom. Matka je otkopčao džep na bluzi, izvukao izlizano
džepno ogledalce i pridržao ga poručniku ispred nosa.
— A šta je ovo?
Poručnik nije odgovorio. Ugledao je svoje vodenaste oči, uljudni izraz
lica, još sasvim rijetku, jutros obrijanu, a sada tek primjetnu bradu, ugledao
je ne previše prljav ovratnik sivomaslinaste košulje i čak nešto čistiju
kravatu. Nikako nije mogao shvatiti što se od njega traži.
— Šta vidite? Recite! — navaljivao je kapetan Matka.
Zavladala je duga, neugodna stanka.
— Poručnika Oldficha Melichara — promucao je konačno mladi oficir.
— A šta predstavlja ovo vrapčje gnijezdo? — zagrmi kapetan. Ta
torbarska kosa? Kad ste posljednji put bili u brijačnici, druže poručniče? Još
samo torba s alatom preko ramena pa možete ići od kuće do kuće i krpati
lonce! 1 to je, po vašem, priprema narodno-demokratskog oficira za
provjeru borbene i političke pripravnosti? To? Stidite se!
A, dok se poručnikovo lice oblijevalo tamnim rumenilom (od bijesa, a
ne od stida), kapetan se energično okrenuo nalijevo krug i, potpuno uvjeren
da je oštrim nastupom stvorio solidnu osnovu za uspješno savladavanje
predstojećih iskušenja, pa čak i dobrim dijelom osigurao uspjeh, otišao na
savjetovanje u štab divizije.

Njegov načelnik štaba, natporučnik Pinkas, sazvao je u međuvremenu

komandire četa i njihove pomoćnike za moralno-politički odgoj; u sažetom,
pomalo umornom ekspozeu upoznao ih je sa zadacima koji su po običaju
premašivali njihove mogućnosti, a onda ih otpustio bez ikakve nade. On se
sam, s licem koje je više nego ikad djelovao kao maska, zavukao u sobu s
tajnom arhivom, izbacio iz nje narednika Filipa s nedovršenim superom i
bacio se na proizvodnju neophodno potrebnih plan-konspekata, koje je,
doduše, najvećim dijelom trebalo da izradi kapetan Matka, ali koje
najvećim dijelom kapetan Matka ne bi znao izraditi pa bi, ovlašten da
naređuje, njihovu izradu tako i tako prepustio natporučniku Pinkasu, prije ili
kasnije. Načelnik štaba je, doduše, također bio ovlašten da izdaje naređenja,
ali nitko od njemu podređenih, osim možda po nekog podoficira, nije bio
nadaren sposobnošću da naređenje takve vrste i izvrši. Zato se natporučnik,
zarobljenik nerješive životne situacije, rezignirano zaključao u tajni arhiv da
iz njega praktično ne iziđe punih četrnaest dana. Tu je čak i spavao.
Ponekad, prije nego što bi utonuo u nemirni, dvosatni ili trosatni polusan,
misli bi mu od papira odlutale k ženi Jani, a na logiku priviknuti mozak
iskusnog ratnika govorio mu je da je naprosto nemoguće da mu ona,
okružena s onoliko mladih ljudi, ostane vjerna. Tad bi ga na trenutak stresla
ljubomora, ali je bio previše umoran, previše naviknut da izvršava svoje
dužnosti, a hijerarhija tih osjećaja bila je vojnička. Ponovo je tonuo u
nemiran san, a misli na okrugle dojke i zanosno krilo, ukrašeno predivnim
kovrčama, istisnula bi slika neriješenog problema obuhvatnog manevra
oklopnog bataljona bez direktne podrške artiljerije. Natporučnik, izgubljen
kao i njegova supruga, samo na drugi način, u vojnom vježbovnom rajonu
Kobylec, skakao je s improviziranog poljskog ležaja, kuhao crnu kavu i
sjedao za stol prekriven mapama.
A vodnik se pred zoru vraćao u kasarnu pustom alejom kestenova, kroz
šuštavu kišu žutog i riđeg lišća, i brzo prolazio pored diskretnog dežurnog,
žureći se da do ustajanja još na brzinu uhvati koji sat spavanja.

Ambiciozni poručnik Hezky, komandir prvog tenkovskog voda,

dokaskao je bodro u svoj ured i trudio se s mnogo volje da u njemu
rasplamsa živu aktivnost. Naletio je, međutim, na vidovitu odsutnost starijih
godišta, a kad je pokušao da nekako skupi dovoljno ljudstva za čišćenje
dijela logorskog kruga koji je pripadao njegovoj četi, našao je od čitavog
sastava samo nekoliko regruta. U prostoriji za kulturne djelatnosti uhvatio
je, kao čudom, vodnika Smifickog kako vrijedno radi na nekom spisu. Čim
je ugledao poručnika, sakrio je spis pod najnoviji broj Narodne obrane. U
nekim drugim okolnostima, poručnik bi sigurno nastojao da sazna šta to
vodnik pred njim skriva, ali tog dana bio je previše zauzet velikim
zadacima. Zato je samo izdao odgovarajuća naređenja, i četvrt sata nakon
toga vodnik je na čelu nimalo impresivnog odjeljenja barakama na padini
kraj šumice, gdje su se nalazile učionice Sedmog oklopnog bataljona.
Dobili su zadatak da s klupa i poljskog zahoda »odstrane, s obzirom na
predstojeću provjeru borbene gotovosti, sve politički nepodobne natpise«.
U logoru je vladala neuobičajena živost. Kompletne čete, u krajnjem
stadiju ogorčenja (prva mjera u pripremama za provjeru bila je ukidanje
dozvola za izlazak), na juriš su zauzele asfaltirane staze u logoru i čistile ih
metlama nabavljenim (i ukradenim) gdje se stiglo. K nebu su se uzdizali
stupovi dima mnogobrojnih vatri na kojima su spaljivane gomile suhog
kestenovog lišća, skupljenog sa staza i travnjaka i otresenog s
nediscipliniranog drveća koje još nije sasvim ogoljelo. Likovno obdareni
vojnici dotjerivali su travnjake ispred ulaza u zgrade, i od pijeska, oblutaka,
obojenog stakla i nevješto izrađenih drvenih modela tenkova T-34 kreirali
pred kasarnama nešto što je podsjećalo na nadgrobne spomenike, ukrašene
zarđalim zvijezdama od tucane opeke, pješčanim portretima generalismusa i
generala i paroloma koje su proklamirale vrlo sumnjiva uopćenja, kao
SVAKI TENKIST UZORAN VOJNIK. Iz neke prostorije za kulturno-
masovni rad odjeknuo je zbor promuklih glasova s mukom savladavajući
zamke dvoglasovne interpretacije poletne pjesme Za Čepičku naprijed;
originalni naziv pjesme glasio je doduše, Za Gottwalda naprijed, ali
starješina jedinice koji je osobno nadzirao pripremu za smotru htio je tom
izmjenom da se dodvori komandantu divizije, s obzirom na njegove
perspektivne rodbinske veze s ministrom. Vjetar je ubrzo odnio promukle
zvuke kantate i čuo se samo neujednačen korak ekipa u masnim
kombinezonima, koje su se kroz oblake dima vukle prema garažama Sto
sedamnaestog oklopnog puka odakle je već počela dopirati grmljavina
roleta od valovitog lima i muklo brujanje tenkovskih motora. Divizija se
probudila iz jednogodišnjeg sna i, gonjena oficirskim zborom, nastojala da
brzo ostvari u praksi ono što su u proteklom razdoblju obuke ostvarili njeni
komandanti u svojim izvještajima. Kad je vodnikov udarni komandos
skrenuo oko zgrade drugog udarnog bataljona, čuli su kako ih netko
odozgo, kao s neba, doziva. Petnaest metara iznad njih naginjao se preko
ruba krova desetar Muller, a kad ga je vodnik što je mogao glasnije upitao
što gore radi, desetarov glas, iako oslabljen daljinom, donio im je sasvim
razgovijetan odgovor:
— Peremo krovove, zasrale su ih ptice.
Oficir koji je izdao to naređenje vjerojatno je htio da se pragmatički
osigura i za slučaj ako nadzor nad provjerom borbene i političke
pripravnosti preuzme sam Gospodin Bog, glavom.

Vodnik je odveo svoje ljudstvo uz padinu do šume; tu je, pod pješčanim

obronkom nad kojim su se ljuljale grane borova, stajala baraka s
učionicama Sedmog oklopnog bataljona. Bila je zaključana i, tek nakon
dugog lupanja po vratima, nogama i rukama, toliko dugog da bi neiskusan
čovjek bio odavno odustao, pojavilo se iza neopranog stakla pospano lice
vojnika Semeraka koji je zbog srčane mane imenovan za starješinu
učionica. Živio je tu pustinjački, daleko od logora, pa se na njega pravila
unutrašnjeg reda koja su određivala sat buđenja i povečerja praktično nisu
mogla ni odnositi.
Njegovo radno mjesto imalo je uopće neki uspavljujući učinak na ljude.
Čim bi pripadnici borbene jedinice upali unutra, smjesta bi zadrijemali. Dok
je vodniku uspjelo da od Semeraka izvuče limenku zelene boje za klupe i
kantu katrana za latrinu, njegovo odjeljenje je već utonulo u krepak
mladenački san tako da je morao svakog pojedinačno dugo tresti i buditi.
— Slušajte, momci — naredio im je — tražite nemoralne i antidržavne
napise, a kad nešto nađete, javite mi! Premazat ćemo ih bojom, a onda na
miru odrapiti koji sat.
Zadatak je bio primamljiviji od uobičajenih pa se ljudstvo brzo razišlo
po učionicama, bez izrazitih manifestacija otpora prema radu. Ubrzo su sa
svih strana počeli dopirati pozivi komandiru ekipe za uništavanje da dođe i
izvrši kontrolu otkrivenih bisera. Vodnik je to obavljao s posebnim
zadovoljstvom.

Nek ove gluposti

netko drugi uči,
jebi se, vojsko,
odlazimo kući!

glasila je izjava na bubnju kočnice lijeve spojke, premazane srebrnom

broncom, u učionici za motore. Bila je to sunčana prostorija ispunjena
prekrasnim nastavnim pomagalima u čiju su izradu mnogi vojni obveznici
utrošili velik broj radnih dana. Zbog savršenosti izrade, ta učila uopće nisu
upotrebljavana nego su brižljivo čuvana za razne specijalne prilike kao
smotre, posjete raznih generala i vizitacije sovjetskih savjetnika. Na modelu
kočnice s povratnikom, netko je ispisao novu varijantu prastare vojničke
pjesme:

Kad sam iš'o do Lipnika,

sretoh jednog razvodnika.
Da je peder, nisam znao
 pa sam jedva pobjegao.

Na kromiranoj glavi cilindra mehanizma za pravac, koji je stajao ispod

slike neke užasne bitke, našli su urezane (tako da se nisu mogli odstraniti)
ove stihove:

Ako nećeš, kaplare,

da te mrak proguta,
ti se dobro zdekuj,
sklanjaj mi se s puta!

Zavući se u rupu,
sakrij se u travu,
jer, ako te vidim,
razbit ću ti glavu!

Između stupaca usporedne tablice karakterističnih mirisa raznih bojno-

kemijskih materija, neki očito obrazovan vojnik napisao je ruskom
azbukom:

Генэралы су господа
Жыве ко у лою,
За нухову славу войнык
Дае главу свою.

За нухове энолэтэ
И ламнасэ златнэ,
A oны, кад рат се свршы,
Говниыма му платэ.

Kad su konačno prebrisali sve što su stigli, osim parola na zidovima, i

tako odstranili iz učionice sve ukrase, krenuli su u punom sastavu prema
latrini da dokrajče djelo uništenja.

Latrina se sastojala od prirodno provjetravane zgrade bez vrata, u kojoj

nije bilo ničega osim reda okruglih otvora na kosom podu, i nagnutog
žlijeba koji je zaudarao na katran i mokraću. A upravo ta ogromna površina
zida iznad žlijeba preko koje je netko smionim potezima ličilačkog kista
ispisao negašenim vapnom RAZUMIJEM! pružala je miljenicima muza
gotovo neograničene mogućnosti. Između čitavih plejada crteža, od kojih je
većina po obliku podsjećala na romb kakvim se u taktici simbolično
označava tenk (ali koji su ovdje predstavljali jednu sasvim drukčiju, mnogo
ugodniju stvar), miješali su se u fantastičnim prijelazima napisi i stihovi
poetični, politički i pornografski. Jedan kutak bio je rezerviran za vojnike
mađarske narodnosti, i zato je bio nerazumljiv za ostale. Pored napisa
oglasnog karaktera Nek se javi koja želi pravi, zabilježio je neki zadrti
ideolog nazor da Treba ukinuti svaku eksploataciju. Ispred već tradicionalne
konstatacije Ovdje sranje prati svirka, a u dupe vjetar pirka (čiju su
apsolutnu istinitost potvrđivali pištavi zvuci koji su neprestano izvirali iz
reda različito ugođenih zahodskih rupa kao iz napuštenih crvotočnih
orgulja), napisala je ruka reakcionarno raspoloženog vojnika Dolje krvavi
boljševizam/, a ruka naprednog vojnika precrtala je posljednju riječ i
zamijenila je riječju kapitalizam. A neposredno ispod sasvim konkretne
parole Zadržite ordenje, dajte nam žene! neki seksualno izgladnjeli poeta
upisao je u velik romboidni okvir stihove:

Anči. Anči. šta da činim ?

Da je nemaš. rekla si mi!
To mi nije dalo mira,
napravih je od papira.

Od papira škart je, zna se.

Jednom gurneš, raspada se.
Sašit ću je ja od kože,
da rok vojni trajat može!

Vojnici su obavljali svoj posao sve sporije i sporije. Bogatstvo napisa ih

je navelo na ideju (u biti kulturnog karaktera) da sačuvaju za budućnost bar
dio tog blaga. Izvukli su notese i polako, grbavim slovima, prenosili
najdragocjenije bisere na njihove musave stranice. Vodnik je sjeo pored
jedne napuštene rupe i zagledao se u prazni zid na kojem se iznenada
pojavila zraka svjetlosti kad je sunce provirilo kroz rastrgane oblake. Neki
Slovak nije izdržao a da pobjednički ne uzvikne:
 Priprav pico, moja mila,
še tri dni so do civila!

Vodnik se zamislio i polako utonuo u sanjarenje. Narod je pjesnik, iako

toga nije svjestan, govorio im je nekad negdje neki književnik-realist, i
vodnik je razmišljao o tome, ili bolje rečeno prevrtao po glavi svoje
uobičajene neodređene misli izmišljene sa slikama kovrčave Janine baščice
i ideološkim problemima kojima se cinički rugao, a zapravo potajno zbog
njih patio; u sve to upletala su se sjećanja na okruglo lice drugarice Lucie
Valentinove, urednice, i zelene oči neosvojive Lizetke, a komplicirala ih je
strahovita težina života, koje se mogao osloboditi samo dok je sarkastičnim
sinkopama izmučene džez-trube u kapeli pukovskog estradnog ansambla
ironizirao radosne tonove neradosnih koncerata za pripadnike
zemljoradničkih zadruga iz rajona manevarskog poligona Kobylec.
Napokon je ustao, naredio da se premaže natpis

Petnaesti puk oklopni

živi mirno, i bez rada,
jer sad mjesto vojničke
disciplina svjesna vlada!

i naredio odjeljenju da se povuče u učionicu. Tu su se u kabinetu

upravljačkog mehanizma ispružili kako je tko znao i umio na radnim
stolovima i prespavali ostatak dana, do večere.
Sam vodnik, kad se spustila večer, otišao je nekud prema Vetrnici.
Ostali pripadnici Sedmog bataljona u međuvremenu su očistili krovove i
staze, i vrućom vodom i četkama odstranili s njih masne mrlje; nakon toga
ih je Mali Đavo otjerao u logorski park odmora, da ondje do kasnih noćnih
sati posipaju stazice žutim pijeskom, skupljaju papire i otpale češere; zatim
su do dva sata noću ribali spavaonice i hodnike u kasarnama, pospremili
tavan, a još im ostalo dovoljno vremena da temeljito izglačaju bakrene
kotlove u bataljonskim kuhinjama; napokon su iščetkali uniforme za izlazak
i odnijeli ih na pospremljeni tavan da se ne bi zaprašile za punjenja
slamarica, čemu su odmah nakon toga pristupili. Čekajući da se prašina
slegne i spavaonice postanu upotrebljive za njihovu osnovnu namjenu, stigli
su još popraviti i premazati zelenom bojom ukrasnu ogradicu oko
bataljonskih zgrada, tako da su u pet sati ujutro, kad su konačno otišli na
zasluženi počinak, sve prostorije bile savršeno provjetrene. Kao i vodniku,
koji se upravo u to vrijeme vratio iz Vetrnice, ostao im je do ustajanja još
pun sat spavanja.

Provjera se, točno prema crnim slutnjama kapetana Matke, odvijala u

znaku neprekidnog niza debakla. Vrhunac je dostignut kada je prilikom
dvodnevnih vježbi s materijalom u izvanpoligonskom rajonu kapetan sa
čitavom tenkovskom četom zalutao u nepoznatom predjelu. Nakon
uzaludnih pokušaja da se nekako orijentira, prema geografskoj karti,
zvijezdama, kori drveća i, napokon, prema trabunjanju nekog izbezmljenog
čiče koga su usred noći izvukli iz njegove pastirske kolibe (mislio je da su
ponovo došle Švabe), kapetan je parkirao svoja štapska kola na rubu neke
šume i, pošto je izdao oficirima naređenje da pođu u izviđanje, izbacio ih iz
kola. Ostao je s pisarom Mlejnekom; njega nije mogao poslati u izviđanje
jer je pisar patio od srčane mane, pa mu je naredio da iziđe i čuva stražu
ispred kola. Pisar je poslušao bez protivljenja, ali umjesto da upire pogled u
mračne sjene šume iz koje je odzvanjalo kukanje neke uplašene kukavice i
hrkanje oficira koji su vršili izviđanje, dovukao je pred prozor štapskih kola
sanduk s manevarskom municijom i zavirio unutra. Njegova predviđanja
ubrzo su se obistinila: kapelan je, prema vlastitoj izjavi, namjeravao da se u
kolima baci na proučavanje mapa i taktičke situacije; u tom cilju
je raskopčao bluzu, nekoliko trenutaka razmišljao da li da izuje čizme,
ali je ipak odlučio da to za svaki slučaj ne učini, i s uživanjem se zavalio na
ležaj. Pisar doktor Mlejnek je čekao još otprilike tri minute, a onda se i on
uvukao u kola i udobno smjestio na sjedalu u kutu, pored užarene naftne
peći. Zahvaljujući dugom vojničkom treningu, potpuno je savladao
sposobnost da zaspi i spava u svakom položaju, čak i stojeći, i ubrzo nakon
toga glas kukavice iz šumskog gustiša javljao se ušima koje ga više nisu
čule. Hrkanje iz šume i hrkanje iz štapskih kola demokratski se umiješalo
među ostale zvuke noćne prirode.
Tako su svi mirno spavali, tonući u sve dublje i dublje galerije sna.
Mjesec je prekrila mrena jutarnje magle kad je iz šume iznenada odjeknulo
brujanje motora, približilo se, provuklo šumskom stazom oko koje su,
skriveni u grmlju, spavali oficiri, i neopazice stiglo i utihnulo pred štapskim
kolima. Bila su to tri džipa s generalštabnom komisijom u bundama.
Ćoravi muškarac u posljednjem džipu ostao je sjediti, samo se uspravio
i bunda mu se raširila; na mjesečini je zablistala ogromna zlatna epoleta,
kreirana neosporno po sovjetskom ukusu i carskoj tradiciji. Ali zato je iz
prvog džipa bodro iskočio neobično sitan oficir i nestrpljivo potrčao uz
stepenice u kapetanova kola. U roku od nekoliko tjedana uspio je već po
drugi put uloviti kapetana kako spava u izričito ratnoj situaciji. Iskoristio je
to za zornu demonstraciju vojničke odriješitosti naočigled svojih
pretpostavljenih i sovjetskog savjetnika.
Sanjivi kapetan shvaćao je smisao dobro poznatog podvriskivanja samo
po intonaciji, a ta nije ostavljala nikakve sumnje. Odnekud se još javljala
kukavica, sad uz pratnju neke druge noćne životinje čiji je glas podsjećao
na muklo klokotanje. Mišje cičanje majora Borovičke, uokvireno u tu
grotesknu šumsku akustiku, probudilo je u kapetanu davne uspomene na
Paju Patka, junaka njegove predratne mladosti, tako da mu je došlo da i sam
zakvače. Ipak se disciplinirano savladao, prisilio obamrli mozak na
izvršavanje osnovnih logičkih funkcija i postepeno počeo shvaćati sadržaj
vrištave poruke.
— ... lažite se u zoni zapadno od linije Rip-Bohnice, pa prema tome
gdje, druže kapetane?
— U zoni... — rekao je kapetan, jedva svladavajući otpor mozga,
osjetila i glasnica; ovi organi, umrtvljeni snom, nisu mogli učiniti ništa nego
da izazovu odjek: — ...Zapadno od linije Rip-Bohnice...
— A kakav je to teritorij, druže kapetane? Kakav? Odgovorite !
Kapetanov umorni pogled polako je kružio po unutrašnjosti štapskih
kola. U kutu je ugledao pisara doktora Mlejneka koji je radio nešto sasvim
neshvatljivo: sjedio je u lavoru, a oko njega su se dizali oblaci pare.
Kapetan nije ni pokušao objasniti sebi takvu gotovo nadnaravnu i službeno
sigurno ne najpriličniju aktivnost, i pogled mu je odlutao dalje, prema
prozoru gdje je između drveća zablistala zvjezdica.
— Kakav je to teritorij, šta kažete? Hoćete li odgovoriti već jednom? —
derao se major.
— Kakav teritorij?
— Obrastao šumom — reče kapetan.
— Obrastao šumom! Još ćete mi reći... — vrisnu major, ali glas ga je
izdao tako da je dovršio rečenicu nekim astronomskim diskantom — ... još
ćete mi reći močvarna ili šta ja znam kakva! Zar niste svjesni... — Patuljkov
glasovni organ sasvim je otkazao poslušnost.
Smijenio ga je bas pukovnika iz generalštaba:
 — Nalazite se na neprijateljskom teritoriju, druže kapetane. Kako je to
moguće?
— To je... — progovori s mukom kapetan Matka — ... greška. Pogrešno
su me... izvijestili... izviđači. U borbenoj situaciji... sam... nekako izgubio
vezu s jedinicama...
— Pa, dobro — reče bas. — A šta biste konkretno poduzeli kad biste se
našli u ovakvoj situaciji u ratu?
Pukovnik-bas zagleda se u kapetana s uobičajenom očinskom
ozbiljnošću. Major Borovička je gutao neke tablete i pokušavao se
iskašljati. U kola je ušao, kao zloslutan memento junaka iz Trocnova, 1
ćoravi savjetnik. A kapetan, koji je uspio natjerati mozak na gotovo logičku
aktivnost, očajnički je razmišljao o situaciji.
Djela vojne nauke nisu, na žalost, bila njegovo omiljeno štivo, i
zanemareno znanje iz taktike nadoknađivao je čitanjem ratnih romana. Zato
je njegov odgovor bio više bajka nego stručno vojničko rješenje:
Probio bih se do svojih! - rekao je odlučno, svjestan da ne može biti
prekoren za tako evidentnu spremnost za junačka djela.
Zavladala je tišina. Ćoravi savjetnik promrmljao je nešto nerazumljivo
sebi u brkove, ostali oficiri bili su očito zbunjeni kapetanovom namjerom, a
major Borovička, ponovno stekavši kontrolu nad glasom, rekao je pola
ironično, pola upitno:
— Probili biste se, je li?
— Da, probio bih se — potvrdi svoju izjavu kapetan Matka, pokazavši
odmah nakon toga neočekivani talent za taktiku čije je efekte umanjilo
samo nedovoljno znanje jezika. Obratio se, naime, ćoravom savjetniku i
svečano raportirao: — Tovariš palkovnjik, dozvolite minja informirovat vas
dlja situaciji!
Na kraju, u svemu tome najdeblji kraj izvukao je pisar, doktor Mlejnek.
Njegov položaj — sjedio je u lavoru — koji se kapetanu učinio nekako
nadnaravnim, bio je sasvim prirodna posljedica razvoja situacije nakon
upada majora Borovičke u štapska kola. Kad je major neočekivano i naglo
otvorio vrata i vrisnuo, kapetan je posve refleksno skočio s ležaja tako
silovito da je oborio pisara sa sjedala. Izgubivši ravnotežu, pisar je sjeo na
raspaljenu peć tako da mu se zapalila kabanica. Brzim sjedanjem u lavor
spriječio je, doduše, izbijanje požara, ali je znao da će nakon odsluženja
kadrovske službe morati nadoknaditi štetu, osim ako mu se ne pođe za
rukom da ukrade kabanicu nekom fazanu. Zato je zapao u mračnu depresiju
koje se, međutim, ubrzo oslobodio kad je u svitanje ugledao kompletan štab
zalutalog bataljona kako za kaznu obavlja vježbu iz topografske orijentacije
i puzi na sve četiri kroz jutarnju maglu uz kamenite padine historijske
planine Rip.
Natporučnik Vrabec, stručnjak za gađanje iz tenkovskih topova, otpočeo
je sutradan provjeru pripadnika Sedmog oklopnog bataljona iz pripreme za
gađanje tako što je, služeći se omiljenom metodom postavljanja konkretnih
pitanja, najprije prozvao narednika Žloudeka, zapazivši ga sigurno po
tupom izrazu lica.
— Vaš tenk juri kroz ulice zahvaćene požarom, oko vas se ruše ostaci
pougljenjenih zidova. Grad je pod jakom vatrom neprijateljske artiljerije.
Vaš mitraljezac je upravo neutralizirao američkog lovca tenkova, ali drugi
se možda skrivaju iza svakog prozora, iza svake gomile ruševina. Gledate
kroz nišansku spravu i u njenom vidnom polju iznenada primjećujete kako
iz jedne sporedne ulice izlazi na trg izrovan granatama tenk tipa Sherman i
okreće top prema vama. Šta ćete učiniti?
Narednik Žloudek je otvorio usta, ali ništa nije rekao. Zato je
natporučnik, pomažući se neodređenim gestama, nastavio glasom
povišenim za jedan ton:
— Američki Sherman se približava. Već razaznajete bijelu zvijezdu na
njegovu oklopu. S tenka skače neprijateljski desant i po vašem oklopu već
zvone prva zrna. Toranj crkve na trgu ruši se u plamenu. Šta ćete učiniti?
— Pucat ću — reče narednik jezgrovito.
— Ali kako ćete pucati, druže naredniče?
Narednik Žloudek nije specificirao odgovor. Činilo se da je potpuno
paraliziran od užasa.
— Američki tenk juri punim gasom — nastavio je dramatično
natporučnik, povremeno bacajući nervozne poglede prema komisiji koja je
sjedila na stolicama ispod velike parole s izrazima vječne vjernosti genralu
Čepički. — Iza njega iz ulice izranja teška samohotka tipa King Kong —
dodao je natporučnik. — Kako ćete pucati?
Narednik Žloudek je u očaju pogledao smrknutog vojnika Bamzu koji je
na obuci radio s njim kao punilac. Natporučnik Vrabec je to primijetio.
Zbunjen, nije iskoristio priliku koju mu je pružalo vrlo upadljivo
dobrovoljno javljanje jednog vodnika debelih usana, pa je prozvao Bamzu.
— Recite vi, druže vojniče! Kako ćete pucati?
 Bamza se namršteno zagledao u oficira, kao da pokušava odgonetnuti
kakvu mu to zamku ovaj sprema, a onda prkosno reče:
— Iz topa. Kad se nađeš pred tenkom, na mitraljez se možeš posr... —
Naglo je zastao i ispravio se: — Nije ’fikasan.
— Pravilno — reče brzo natporučnik Vrabec. — Ali kako ćete pucati?
Kako, mislim?
U tom trenutku konačno je registrirao čežnju vodnika Manasa da
primijeni stečena znanja, pa se obratio njemu:
— Recite vi, druže vojniče! Oko vas detoniraju razorne granate. Iz
izvaljenih kuća vrata proviruje karakteristična cijev američke
protutenkovske bazuke. Samohotka tipa King Kong se zaustavlja i
usmjerava prema vama svoj mornarički top kalibra dvjesta pedeset
milimetara. Šta ćete raditi?
— Koristeći metodu podjeljaka, procijenit ću udaljenost neprijateljskog
vozila — rekao je spremno vodnik. — Iz poznate visine američkog tenka
tipa Sherman i pretpostavljene brzine u pravolinijskoj vožnji izračunat ću,
prema formuli

gdje je V udaljenost u granicama dometa, r procijenjena brzina, 0,75

konstanta, a malo v brzina oklopnoprobojne granate, potrebnu vrijednost na
nišanskoj spravi, postavit ću izračunati podatak na treću skalu s lijeve strane
namijenjenu za oklopnoprobojnu municiju, izdat ću potrebne komande
puniocu i vozaču, i izvršiti opaljenje.
Natporučnik Vrabec je ponosno pogledao komisiju pod parolom, a
komisija je složno klimnula glavama u znak suglasnosti.
Otprilike jedan sat nakon toga Sedmi oklopni bataljon $jedio je u
svojim borbenim vozilima na Vetrnici da u praksi demonstrira stečeno
teoretsko znanje. Na suprotnoj padini zelenio se niz meta, od jedva
primjetnog polukruga koji je trebalo da predstavlja neprijateljskog lovca
tenkova, do ogromne plahte na kojoj je bio naslikan kamuflirani bunker.
Komisija, kojoj se opet priključio ćoravi savjetnik, u logoru već nazvani
Nefahčenko (s teorije se izvukao, nije mu bila dovoljno zabavna), stajala je
na drevnoj promatračnici ispred reda oficirskih kuća, pridržavajući kape.
Puhao je oštar i hladan vjetar pa se činilo da se putanje svijetlećih zrna koja
su letjela od tenkova prema metama povijaju pod njegovim naletima.
Narednik Žloudek se ovog puta istakao, možda zahvaljujući odsutnosti
stvarnih užasa bitke. Instinkti koji svakog vojnika trgnu iz letargije čim
dobije u ruke oružje s oštrim mecima, kod njega su, čini se, bili naročito
siloviti. Vodnik Smiricky sjedio je na svom mjestu u kupoli, oprezno se
držao za rukohvat i komandiranje prepustio strijelcu. Vojnik Bamza, također
podlegnuvši instinktima, vještim je pokretima ubacivao dugačke mjedene
metke u cijev topa. — Stoj! — čuo je vodnik u slušalicama Žloudekov glas,
noga desetara Stfevličeka nagazila je kočnicu, tenk je naglo stao, zaljuljao
se, sekundu nakon toga se umirio i istog časa, s muklim, predivnim
praskom, izletio je iz cijevi projektil. Kroz prorez na kupoli vodnik je vidio
kako se neprijateljski lovac tenkova na požutjeloj padini brežuljka razlijeće
u komade. Kad su ponovo krenuli, osvrnuo se prema promatračnici i vidio
kako se nad njom podiže crvena zastava, znak za direktni pogodak.
Gađali su ukupno pet puta i uništili pet meta, a onda su se vratili do
promatračnice i izišli. Dok se spuštao niz glatki oklop na zemlju, vodnik
zamalo nije srušio jednog debelog strijelca, izgubljenog pod ogromnim
kožnim šljemom, koji se spremao da uđe. Ispod širokog štitnika za čelo
ugledao je izbezumljene oči, a lice mu je bilo bijelo kao kreda. Odjeknula je
komanda, zakukuljeni strijelac se popeo na kupolu i utonuo u otvor.
— Manas! — uzviknuo je iza vodnikovih leđa vojnik Bamza. — Idemo
u bunker. Požurite!
Bio je to zaista vodnik Manas, koji je onako briljirao na ispitu iz teorije
gađanja, ali Bamzin poziv nije nipošto bio lišen logike. Nešto po strani od
promatračnice na kojoj su pod zrakama crvenog jesenjeg sunca blistale
ogromne epolete sovjetskog savjetnika, stajala je jedna napuštena tvrđavica,
podignuta tu tkozna kad i s kakvim ciljem. Bamza, inače poklonik sporog
kretanja, uputio se prema njoj gotovo trkom. Vodnik je oklijevao. Stfevliček
i Žloudek su se nemarno naslonili na promatračnicu. Oprez je ipak
prevladao pa je otišao za Bamzom u tvrđavicu. Tu je pored vatre,
podržavane iscijepanim daskama otkinutim s tek podignutog poljskog
zahoda, već bila u punom jeku partija karata, a uprljana boca s nekom
tekućinom išla je od ruke do ruke. Vodnik je, međutim, odšetao do jedne
puškarnice i kroz nju gledao šta se događa na tenkodromu.
Tenk u čijoj je unutrašnjosti nestao majstor teorije bio je upravo krenuo.
Po suprotnoj padini, obrasloj oskudnom travom i požutjeloj od jeseni, sporo
se širila niska vatra, upaljena nekim zalutalim svijetlećim zrnom. Iznad
grebena brežuljka vukli su se prekrasni bijeli oblačići, a tenk se tutnjeći
polako kotrljao.
Za vodnika čitav taj prizor bio je ispunjen neobičnim mirom, nekim
ugodnim osjećajem kojim su ga uvijek ispunjavale prirodne ljepote,
spoznajom da je kraj vojske blizu, i sviješću da tu nedaleko, iz jedne od
novih, jednoličnih zgrada možda izviruje kroz prozor Janinka, mlada žena
koja mrzi tenkove, ali ne i tenkiste. Iznad tenka koji je treštao kružio je
gavran. Očito je mislio da je stroj neka ogromna životinja od koje se može
očekivati da će za sobom ostaviti pozamašnu količinu hranjiva izmeta. U
tom trenutku čelični je stroj stao, zaljuljao se, umirio, i vodnik je
udvostručio pažnju. Trebalo je da uslijedi blijesak plamena i tup pucanj — i
to se dogodilo. Cijev je poslušno ispljunuta nevidljivi projektil, a na vrhu
brežuljka istog časa se srušio jedan usamljeni bor. Zatim je slijedilo nešto
što nitko nije očekivao. Tenk je poskočio naprijed, a njegova kupola počela
se polako okretati. Nešto je bljesnulo, još jednom pa još jednom, i začulo se
dobro poznato štektanje mitraljeza. U betonski zid bunkera počeli su udarati
neki čvrsti, očito čelični predmeti, a ruka Desidera Koblihe, koja je upravo
podigla tref asa, zastala je na pola puta. Štektanje mitraljeza nije prestajalo i
vodnik, zgrčen kraj puškarnice, užasnuto je gledao kako se tenk polako
okreće, mijenjajući smjer, i kako se njegova kupola neprestano i dosta brzo
vrti, a svijetleća zrna izlijeću jedno za drugim, u svim pravcima. Vodnik je
pogledao prema promatračnici. S nje je upravo skakao ćoravi savjetnik, a za
njim, nešto sporije, padala je kapa s crvenim obrubom. Ispod tribine desetar
Stfevliček i narednik Žloudek demonstrirali su uzorni ležeći stav, a prozori
na trećem katu oficirskih kuća u pozadini iznenada su se pretvorili u gejzire
iz kojih su na sve strane letjele krhotine stakla, blistajući na jesenjem suncu
kao pregršti razbacanih dijamanata.

Razbješnjelo čudovište konačno se smirilo, šaržer mitraljeza se

ispraznio. Iz tenka koji se zaustavio ispred same promatračnice, iznijeli su
potpuno obeznanjenog Manasa; niz lice mu je tekla krv i histerično je jecao.
Šta se zapravo dogodilo grupa intelektualaca-podoficira saznala je tek
uvečer, na sijelu kod potporučnika doktora Sadafa, koji je ozlijeđenom
pružio prvu pomoć. Kad je, mnogo kasnije, došao i vodnik (bio je na
Vetrnici, da provjeri nije li slučajno paljba ozlijedila suprugu druga
natporučnika pa se, kad se uvjerio da je sve u redu, morao zadržati neko
vrijeme), stigla je već i službena obavijest iz štaba divizije. Pokazalo se da
se vodnik Manas, najaktivniji bataljonski poslenik na kulturnom (i svakom
drugom) polju, tog popodneva, nakon gotovo dvogodišnje vojne službe,
prvi put našao u tenku T-34. Do tada je ovladavao vojničkim zanatom samo
teoretski, i to vrlo uspješno. Bio je najplodniji proizvođač zidnih parola,
organizator krumpirskih brigada, prigodni govornik, najaktivniji suradnik
divizijskog lista Narodna pest. Napisao je i sonet posvećen generalu
Čepički i dostavio ga pukovniku Helebrantu, što mu je pomoglo da uđe u
divizijski odbor Saveza omladine, uređivao je uzorne zidne novine i slično.
Vjerojatno bi na taj način uspješno završio kadrovsku službu, bio čak i
nagrađen značkom uzornog tenkista, a da nikad nije vidio unutrašnjost
borbenog vozila — ali njegov uspjeh na ispitu iz pripreme gađanja tako je
oduševio jednog naivnog majora iz komisije da je izričito zahtijevao da
vodnik Mahas sudjeluje u praktičnom dijelu provjere. Nikome, pa ni samom
Mahasu, nije na vrijeme pao na pamet nikakav zgodan izgovor da se to
izbjegne. I tako se smjestio na neudobno sjedalo, uhvatio se za top i krenuo.
Kad je tenk, bez njegove komande, naprosto iz navike stečene u toku
mnogobrojnih vježbi u gađanju na istom mjestu, stao, Manas je izgubio
ravnotežu i nehotice povukao za okidač. Top je opalio, a Manas se, uplašen,
trgnuo na drugu stranu i pao sa sjedala. Padajući, raširenih ruku, uhvatio se
desnom za okidač mitraljeza, a lijevom za ručicu za automatsko okretanje
kupole, aktivirajući tako oba mehanizma. Zaglušen pucnjavom i omamljen
rotacijom kupole, držao se grčevito za obje poluge sve dok nije izgubio
svijest.
Podoficiri, sjedeći u krugu oko peći u uredu načelnika ambulante,
podigli su šalice s čajem i nazdravili uspomeni na hrabrog štrebera.
Narednik inženjer Krajta je nakon toga izvukao najnoviji broj divizijskog
časopisa u kojem je, kako se pokazalo, bio i članak palog heroja teorije s
naslovom Do viđenja, vjerni druže! Prema mišljenju inženjera Krajte, bio je
to tipičan primjer književnog pravca kojem je nekad kaplar doktor Mlejnek
dao naziv »socijalistički tenkizam«, a narednik inženjer Vytahly ga dalje
precizirao kao »tvrdi sentimentalizam«. U peći je pucketalo granje, iz
čajnika se širio miris koji je napitak dobio zahvaljujući sadržaju uprljane
boce koja se, tkozna kako, preselila iz bunkera u ambulantu. Narednik
Krajta je čitao hrapavim glasom:
— I tako ćemo se danas vidjeti posljednji put! Šteta! A tako sam već
privikao na Tebe! Iako u početku nisam hito ni da čujem za Tebe, i gotovo
sam Te se plašio, ipak sam Te za ove dvije godine zavolio, tako blisko i
toplo kao najboljeg prijatelja. Upoznao sam Te, naučio sam da Te
razumijem, upoznao sam i Tvoje hirove, često sam Ti žrtvovao sve svoje
slobodno vrijeme, a više puta i dobar dio noći! A koliko smo divnih časova
zajedno proživjeli! Sjećaš li se, recimo, one divne, tihe, tople večeri na
jednoj vježbi kada sam ležao na grmlju pored Tebe i čuvao sigurnost naše
ljubljene domovine? Pored nas je protrčao nestašan srndać sa svojom
družicom, a ja sam odjednom osjetio takvu nesavladivu želju da nekog
pomilujem — pa sam pomilovao Tebe, vjerni moj druže T-34!
Na ovom mjestu narednik inženjer Krajta je pljunuo i izjavio da je,
doduše, javna tajna da vodnik Mahas prakticira u logorskoj štali zoofiliju s
intendantskom mazgom, ali ovo... Vodnik Beranek, poznat po brzom
kopčanju, smjesta je skočio, otvorio vrata bolesničke sobe u kojoj se Manas
oporavljao od šoka i povreda, i dreknuo u prekrasnu, tihu, toplu noć, upravo
onakvu kakvu je nadobudni pjesnik-tenkist opisao:
— Hej, slušaj, ovdje piše da si pojebao tridesetčetvorku!
U prkos svim ovakvim i sličnim neprilikama, Sedmi oklopni bataljon i
njegovi zapovjednici konačno su dočekali dan slavne smotre pred samim
komandantom tenkovskih i moto-mehaniziranih snaga, na kojoj je trebalo
da bude izvršena podjela počasnih značaka uzornog tenkista, a na kraju, kao
kruna svega, narednik Očko trebalo je da bude proglašen za majstora u
upravljanju tenkom, prvog u ovom povijesnom bataljonu. Bio je to melem
koji je trebalo da kapne na izranjavanu dušu kapetana Matke, da izliječi to
što je s čitavom četom zalutao na neprijateljski teritorij, što na povijesnoj
planini Rip nije znao odrediti u kojem smjeru leži Prag, što je njegov
bataljon neslavno propao iz pravila službe, bojno-kemijske zaštite i taktike,
što je njegov podređeni, desetar Stfevliček, prilikom provjere političkog
znanja izjavio da je predsjednik naše narodno-demokratske republike doktor
Alfons Čepička, a narednik Vomakal, pozvan da otpjeva Internacionalu.
zatulio nakon kraćeg oklijevanja nekim neodređenim glasom — Avanti
pikolo, alaprikoza, panđera roza, panđera roza — i za to svetogrđe bio
kažnjen sa tri prekoredna dežurstva. Slavni događaj trebalo je da sahrani i
činjenicu da nijedan pripadnik njegova bataljona nije znao nabrojiti, da ne
kažemo svih trideset sedam postojećih ministarstva, ali čak ni trećinu, pa ni
petinu. Čak se i obrazovani vodnik Smiricky, pošto je iscrpio imena doktora
Čepičke, profesora Nejedlog, patera Plojhara i ing. Jankovcove, nije mogao
sjetiti ni jednog od ostalih ministara. Proglašenje narednika Očka za
majstora u vožnji tenka trebalo je da bude zadovoljština za sve te poraze.
Pozvao ga je k sebi u kancelariju da ga, uz pomoć politruka
natporučnika Ružičke i načelnika kluba poručnika Hospodina, moralno i
ideološki pripremi za tako veliku počast. Sasvim ispravno je pretpostavljao
da će takva moralno-politička priprema biti posebno umjesna kada je riječ o
naredniku Očku, jer je govor ovog uzornog vozača više nego obilovao
uzrečicama koje ne spadaju u rječnik novog vojnika. O dvosatnoj
instruktaži u kapetanovoj radnoj sobi podnio je poslije narednik Očko, inače
zvani »Je-bi-ga-Očko«, ovaj lakonski referat :
— Jebi ga — rekao je razmotavajući užasno smrdljive Šuferice — samo
su, budale, nešto tupile da ko treba da budem, jebi ga, ponosan na tu, jebi
ga, čast, i sve nešto takvo, jebi ga, a kad sam tražio, jebi ga dozvolu za
izlaz, jebi ga, dali su mi klinac, jebi ga, dat će mi je, kažu, kad pođem po,
jebi ga, civil.
I došao je taj svečani dan. Divizija, u svečanim uniformama, s novim
opasačima, postrojena je najprije na nogometnom igralištu, gdje je izvršena
kontrola osobne čistoće. Jesen je tog dana ponovo podsjetila na svoj brzi
dolazak, puhao je oštar, hladan vjetar, na krovu tribine lepršale su zastave, a
Sedmi oklopni bataljon (i u njegovim redovima perspektivni slavljenik
Očko) stajao je u novim, dugim bijelim gaćama, istog jutra dobivenim iz
skladišta, a čistoću tih gaća osobno je provjeravala poveća grupa generala.
U tim, praktično posljednjim trenucima provjere, kapetana Matku je
zadesila još jedna i, kako se nadao, definitivno posljednja neugodnost. Na
koži politruka Mache otkriven je istetoviran crtež nemoralnog sadržaja, a u
notesu desetara Mengelea crtež nedovršenog puta oko svijeta, izveden
dvostrukom plavom linijom preko obje hemisfere. Dvostruka linija bila je
brižljivo podijeljena na sedamsto trideset polja, i gotovo sva su već bila
ispunjena crvenom olovkom. Crtež je očito bio internacionalnog karaktera
jer ga je ruski savjetnik smjesta shvatio, bez ikakva objašnjenja, a major
Borovička na licu mjesta je kaznio Mengelea sa deset dana zatvora nakon
odsluženja roka. Time, međutim, nije moralno dotukao desetara koji je, s
vojničkim smislom za humor, još za svečanosti dopunio svoje putešestvije s
još deset praznih polja.
Ovi dodatni lapsusi njegovih podređenih nisu, međutim, previše potresli
već okorjelog kapetana. Stajao je, krupan, na čelu svog štaba, u sarama
njegovih čizama ogledali su se sivi oblaci, a ispod oblaka kružile su ptice,
spremajući se za let na jug. Ispod ptica je general, pošto je podijelio
posljednje kazne, držao velik govor. Gordo je konstatirao gordi uspjeh što
ga je gorda Osma oklopna divizija postigla, jer je u zaključnom ocjenjivanju
ocijenjena gordom ocjenom tri, tj. dobar. Ne smijemo, međutim, zanemariti
činjenicu, rekao je dalje, da je pored ovih gordih uspjeha bilo i gor... ovaj,
znatnih neuspjeha nad kojima se treba zamisliti. I, dok je o gordim
uspjesima govorio samo vrlo općenito i neodređeno, počeo je nabrajati cio
niz začudnih nedostataka. Vojnici i podoficiri još nisu dostigli majstorstvo
naših uzora, gordih sovjetskih tenkista. Još nisu naučili da uvijek budu
spremni tući neprijatelja uz pomoć naše gorde tehnike. Gordi vojnici i
podoficiri, prema riječima samog komandanta divizije, još nisu savladali
čitavu skalu potrebnog znanja, od upravljanja tenkom preko pravila
stražarske službe do čišćenja obuće. Pa ipak, može danas gordo reći da su
dobro izvršavali svoje gorde patriotske dužnosti, i s ovom gordom
spoznajom mogu se vratiti na svoje dužnosti u građanstvu.
Zatim je stupio na tribinu komandant divizije i izjavio da je vojnička
služba tvrda, kao što su tvrdi sovjetski tenkovi, i da zbog toga i vojnici
moraju biti tvrdi, a tvrdi moraju biti posebno tenkisti, tenkisti moraju biti
najtvrđi. Kolona ptica koja je kružila ispod sivih oblaka još nije odlučila da
li da napusti ovaj privlačni kraj, a pukovnik Helebrant je izrazio uvjerenje
da će vojnička služba, ako nastupe tvrda ratna vremena, biti još tvrđa. Ali
njegovi vojnici su danas dokazali da će tvrda pesnica naše narodno-
demokratske armije tvrdo dočekati neprijatelja da ga — pod komandom
vrhovnog komandanta, armijskog generala doktora Alekseja Čepičke —
obori na koljena. Ministrova rodica potpuno je shvatila razloge koji su
natjerali pukovnika da odgodi svadbu, pa je izgovaranje njegova imena
izazvalo kod pukovnika iskrene, gotovo srdačne osjećaje prema
podređenima. Poželio je starim vojnicima, koji su uspješno prošli kroz vrata
tvrde provjere, mnogo uspjeha u civilnom životu — koji, doduše, nije tako
tvrd kao život vojnički, ali nas u njemu zadaci na izgradnji zemlje ipak
često prisiljavaju da savladavamo mnoge tvrde prepreke i razbijamo mnoge
tvrde orahe u izvršavanju svojih obaveza. Bio bi sretan, izjavio je već
sasvim smekšan, kad bi njegovi tenkisti ove prepreke i u civilu uvijek
savladavali s tvrdim tenkističkim »Ura!« na usnama.
Kako bi to trebalo u civilu praktično izvoditi, nitko u tom trenutku nije
mogao zamisliti. Prema sovjetskom primjeru, vojnici su bar ovdje viknuli
— Ura! — i komandant tenkovskih jedinica prešao je na završni, vrhunski
dio svečanosti — odlikovanje narednika Očka.

Iz zvučnika je odjeknula komanda: — Divizija — mirno! Divizija je

neko vrijeme stajala nepokretno, a onda je čula gromki generalov glas: —
Narednik Očko! — kao zvuk trube prije Posljednjeg suda. Kao neobičan
kontrast toj električnoj grmljavini, zazvučao je slabašni Očkov glas
— Ovdje! — nakon čega je odjeknula perunska zapovijed
— Narednik Očko — naprijed!
Narednik Očko je krenuo na svoje slavno hodočašće ne sasvim
propisnim korakom. Popeo se na tribinu i nekako uspio da se javi generalu.
General je izvukao iz crne kutijice zlatnu značku i pričvrstio je Očku na
prsa. — Druže naredniče — zagrmio je kroz zvučnike glas Gospodnji — na
osnovi ovlaštenja druga ministra narodne obrane, armijskog generala
doktora Alekseja Čepičke, dodjeljujem vam počasni naziv majstora u vožnji
tenka! — Nakon toga je u zvučnicima zaklokotalo nešto što je trebalo da
bude propisano — Služim narodu! — a što je, po svemu sudeći, mogao
istisnuti iz sebe jedino narednik Očko. U tom trenutku general se zaboravio;
dirnut pjegavim seljačkim licem, koje ga je podsjetilo na mnoga slična lica
kojima je za rata bio okružen u tenku i kasarnama, tako različitim od lica
kakva ga sad okružuju u ministarstvu, načinio je nemilu grešku. Očkove
crvene, medvjeđe šape sugerirale su pravo, a ne neko namješteno
majstorstvo, pa ga je dirnuti ratnik uljudno upitao:
— Pa, recite mi, druže naredniče, kako ste uspjeli da tako dobro naučite
upravljati tenkom?
Zvučnici su jasno reproducirali njegove riječi, a odmah nakon toga,
podjednako jasno, prenijeli su i glas narednika Očka:
— Jebi ga, druže generale, ja i u civilu vozim, jebi ga, gusjeničara!
Otraga, među oficirima, komandantu Sedmog oklopnog bataljona,
kapetanu tenkovskih jedinica Vaclavu Matki, tako su se podsjekle noge da
ga je njegov pomoćnik za moralno-politički odgoj morao pridržati da ne
padne.
A jato ptica na nebu konačno je donijelo odluku, bez komande se
postrojilo i u pravilnoj formaciji poletjelo na jug, prema toplijim krajevima,
iako je u njima još vladao klasni neprijatelj.
 Bakanal
Narodna obrana počela je objavljivati uvodnike namijenjene političkim
radnicima, s naslovima kao Za pravilnu ocjenu rada političkih radnika, Za
moralno-političku pomoć vojnicima i podoficirima koji napuštaju službu u
stalnom kadru ili, konačno, Za efikasnije pridobivanje rezervista za
zemljoradnju. U ovom omiljenom listu počeli su se pojavljivati i članci u
kojima, recimo, vojnici n-te jedinice, ili jedinice u kojoj je politički radnik
poručnik Jahoda, dirljivim riječima slave one dvije divne godine provedene
u pravom drugarstvu kakvo vlada u našoj narodno-demokratskoj armiji, da
naši dragi mogu kod kuće mirno spavati, sad u trenutku kad se vraćamo
svojim graditeljskim zadacima i našima dragima kod kuće, a na naše mjesto
dolaze novi, mlađi drugovi. Javio se i neki remac koji još nije stigao ni da
okusi vojnički život, jer doba odlaska u vojsku još nije nastupilo, ali koji je
već unaprijed pokušavao da žica i uvjerava starije drugove, koji se vraćaju
svojim zadacima na izgradnji, da će preuzeti od njih oružje kako bi se oni
mogli u miru posvetiti svojim zadacima, ako neprijatelj pokuša da ometa
mir naše lijepe domovine. Vojnici i podoficiri raznih rodova vojske u
suzama su se opraštali sa svojim puškama, tenkovima, topovima,
minobačacima, inžinjerskom opremom i bojnim otrovima, u člancima koji
su tako kipili od osjećaja da je kaplar doktor Mlejnek osjetio potrebu da u
članku Za produženje voljene službe domovini predložio ponovno uvođenje
kadrovskog roka iz vremena Marije Terezije, i pošalje ga uredništvu pod
pseudonimom »vojnik Pravomil Poslušny«. Uvodnik nije objavljen ali je
zato vojnik s takvim imenom i prezimenom pozvan na saslušanje u OBZ, a
poslije, nakon odlaska u civil, uhapšen i osuđen na sedam godina za
vrijeđanje narodno-demokratskog uređenja.
Agilniji vojnici, oni koji su do tih posljednjih časova najsretnijeg doba u
životu sačuvali respekt pred načelnicima klubova i političkim radnicima,
posljednji put su ukrašavali prostorije za kulturno-masovni rad i zidove
parolama, u kojima su se na mig političkog odjela u ime svih vojnika koji
odlaze pozivali novi branitelji da pođu putem slavnog n-tog bataljona i
slijede velike nastavne tradicije ovih jedinica. Fotografije uzornih vojnika,
čija su lica pod tenkovskim šljemovima izgledala neobično borbeno (šljem
je, naravno uz odgovarajuću doplatu, fotograf Kulinsky u Kobylecu
pozajmljivao i pripadnicima drugih rodova), lijepljene su na počasne ploče
da kod novopridošlih remaca raspire latentne ratničke strasti. Iako se o tome
nikad nije govorilo, čak ni na savjetovanjima političkih aktivista, računalo
se s tim da su remci većinom u civilu ostavili iza sebe djevojke i da će
težnja da dođu do takve ušljemljene fotografije biti jedan od najefikasnijih
pokretača njihove vojničke revnosti. Kada je kasnije poručnik Hospodin
otkrio šta radi Kulinsky, fotograf je dobio deset godina zatvora za
sabotiranje psihološke pripreme regruta.
Nikad, bar koliko se vodnik Smiricky mogao sjetiti, nije Narodna
obrana bila tako čitan list — bar u krugovima podoficira-intelektualaca —
kao u tim danima. U kasarnu je došao predstavnik Ureda za zaštitu rada i u
logorskoj kino-dvorani održan je veliki agitacioni zbor za rad u rudnicima i
teškoj industriji, s umjetničkim programom. Vojnici oklopne divizije
počastili su ga masovnim posjetom, ne toliko iz zanimanja za graditeljske
perspektive koliko da predahnu od stalnog skrivanja pred oficirima, koji su
nastojali da još u posljednji čas iskoriste njihovu besplatnu radnu snagu za
dotjerivanje raznih logorskih i privatnih objekata, a što su oni iz lijenosti i
principa (za par dana bit će tu remci) uporno odbijali. Više su voljeli da se
od svitanja do sumraka vuku po šumama oko logora, skrivajući se od
oficirskih patrola, da u kraterima od granata na tenkodromu griskaju salamu
ukradenu u kuhinji, ili da u velikom stogu slame pored pješadijskog
vježbališta kopaju jazbine i tu vode ljubav sa vojnom službenicom
Babinčakovom, njenim dvjema kolegicama i jednom omladinskom
aktivistkinjom, koju je krijumčario u logor vojnik Semeгак sakrivenu među
kantama u mljekarskim kolima.
Međutim, i to se nakon izvjesnog vremena pretvorilo u napor, pa su se
masovno odazvali pozivu da prisustvuju kulturno-agitacionom zboru. Bilo
je prekrasno popodne rane jeseni i kroz otvorene prozore strujao je u
dvoranu svjež zrak, obećavajući svim čvrst san. Neki su zaspali odmah, a
ostali su kao uvod saslušali dug govor politruka divizije majora Sadla, čitan
s papirića i sastavljen od brižljivo biranih izraza i misli klasične moralno-
političke retorike. Slijedila je opširna izjava funkcionera Ureda za zaštitu
rada puna primamljivih brojki, koje su zorno ilustrirale prednosti
graditeljskog rada u rudarstvu i teškoj industriji. Da bi agitacioni zbor dobio
i kulturnu notu, završen je pjesmom koju je za tu priliku osigurao narednik
Bivoj Balik iz svoje nove zbirke. Oni koji do tada nisu zadrijemali smjestili
su se udobnije na sjedalima i, u nadi da će i njih posjetiti okrepljujući san,
saslušali prve stihove poeme:

Tenkovi naši, bajoneti, mine,

danas se, eto, rastajemo s vama!
Na pragu rada čekaju nas žene
s ružama krvavim u nježnim rukama.

Dvije godine pune proživjesmo bratski.

Rastanak je težak, zašto suze kriti ?
Primite posljednji naš zavjet vojnički:
u srcima našim uvijek ćete biti!

I kunemo se:

Pjesnik je udahnuo da bi zakletvi dao neophodno potrebni patos, ali

upravo u tom trenutku u dvoranu su kroz otvorene prozore doplovili daleki
tonovi neke pjesme. U početku nije bile moguće razaznati ni riječi ni
melodiju.

ako vrijeme dođe

nastavio je desetar

za voljenu zemlju da se život da,

svak od nas je spreman da u borbu pođe
da život položim spreman sam i ja!

Upravo na ovu kategoričku tvrdnju nadovezale su se riječi pjesme koje

je večernji povjetarac donosio u dvoranu, sada već sasvim razgovijetno:

Vatro-vatrogasci, šta ste raditi ?

i smjesta rastjerale drijemež. Pripiti glasovi su pjevali

 Da izgori pivovara ste dopustili!

Kroz dvoranu je zašumilo i tu i tamo se pridružilo pjesmi poluglasno

brujanje. Nepoznati madrigalisti pred zgradom s uživanjem su nastavljali:

Pivovaru našu...

pjevali su

Do kraja života čvrsto u svom srcu

zakletvu svetu čuvat ćemo mi!

viknuo je narednik Balik, a glasovi izvana na to su pripomenuli:

...a i krčmu s njom...

Nov, bolji život i budućnost sretnu pokušavao je narednik nadglasati

pjevače, ali glas mu se izgubio u crescendu refrena:

Uvijek smo smatrali za vlastiti dom

Pogubnu magiju ovih stihova pokušao je pjesnik po posljednji put

neutralizirati očajničkim uzvikom:

Radom i borbom ćemo stvoriti!

Sav napor bio je, međutim, uzaludan; muški zbor pod prozorima udario
je gromko pobjedonosnu točku:

Zar mi, stara garda, stare bekrije,

da se upišemo u vodopije?

a kroz dvoranu je zabrujao poluglasni, ali sve jači refren:

Zar mi, stara garda, stare bekrije,

da se upišemo u vodopije?
 S pjesmom na usnama, vojska je nagrnula iz dvorane da u slijedećih
četvrt sata ispuni svih pet gostionica u susjednom selu do granice njihova
kapaciteta.

Oko jedanaest sati uvečer postotak alkohola u krvi većine gostiju tih pet
krčmi znatno je premašio vrijednost dopuštenu naredbom načelnika
zdravstvene službe, a oficirska patrola na ulazu koja je zadržavala sve
pretjerano bučne ili upadljivo tihe vojnike i upućivala ih pod pratnjom
vojnika prvog godišta u logorsku ambulantu na ispitivanje krvi imala je
izuzetno dobar ulov. Teže je bilo letećoj patroli koja je nastojala uspostaviti
prilično narušeni red u krčmi »K Janu Žiški iz Trocnova«. Drski stariji
vodnik — apsolvent Benat vrijeđao je vođu patrole riječima: — Slušaj ti,
posranče, gledaj da zbrišeš jer ću ti tako odvaliti jednu da ćeš se prevrnuti!
— a kad je ovaj pokušao da legitimira pripitog podoficira, masa ga je
izgurala iz gostionice i bacila sa stepeništa u jarak pun blata ispred zgrade.
U krčmi »Kod anđela« ista patrola, kad se nekako očistila od blata i, s
upornošću dostojnom pripadnika oklopnih jedinica, ponovo nastupila
dužnost, ustanovila je nedopušteno trgovanje vojnika s civilnim osobama.
Taj grijeh počinio je narednik Kobliha kad mu je ponestalo novaca. Da bi
mogao držati korak s drugovima u konzumaciji alkohola, prodao je nekom
civilu (bio je to, kako je kasnije utvrđeno, oblasni sekretar Saveza
omladine) svoju značku uzornog tenkista za pedeset kruna, koju svotu je
smjesta utrošio za bocu alkoholnog pića zvanog »Đavo«. U krčmi »K
seoskom knezu« došlo je do tučnjave; izazvao ju je neki pripadnik prvog
godišta, koji je u provali očaja podlegao trenutnom pomračenju uma od
same pomisli da će morati još godinu dana obavljati časnu građansku
obvezu. Napao je kaplara Lakatoša koji mu se zbog te nesreće rugao i
nazivao ga remcem i fazanom. Tučnjava je kulminirala kad su potegnuti
noževi, a krv nije pala samo zahvaljujući brzoj intervenciji samog krčmara.
Idejno-amoralni vrhunac bakanal je dosegao u zadnjoj prostoriji
ugostiteljskog objekta »Kod ježa s jabukom«, koju su zauzeli većinom
podoficiri intelektualnog usmjerenja. Tu je oko pola dvanaest kružila iz
ruke u ruku bista jednog istaknutog državnika okrenuta glavom naniže i
napunjena vinom, koje je, uz pjesmu sto je podsjećala na pogrebni marš Sva
armija već to znade i zna svaka četa: Kobylec je dupe ovog svijeta,
iskapljeno točno petnaest minuta prije ponoći. Zatim je bista sa docrtanim
naočarima vraćena na svoje mjesto, a optimistički raspoloženi podoficiri
žurno su krenuli prema kasarni kako bi prešli granice logorskog kruga u
posljednjoj sekundi prije kraja odobrenog izlaska.

Bliski povratak u životne uvjete koji su im se sad činili kao siesta, nešto
što nadmašuje čak i Adamovo zlatno doba u raju, proslavljali su te noći i
desetar Andelin Strevliček i vodnik Vaclav Soudek. Proslava, doduše, nije
ostala bez utjecaja na njihove organe za ravnotežu, ali vojska je obojicu
veterana tako savršeno naučila svladavati nedostatke ljudskog tijela da su
uspjeli da se bez neugodnosti provuku kroz špalir neprijateljskih
ispitivačkih pogleda na ulazu. Tu se okupila kohorta novopečenih poručnika
pod komandom samog Malog Đavola čije je podvriskivanje, pošto je
otkucala ponoć, zazvučalo udvojenom snagom. Udaljavajući se od ulaza,
podoficiri su još stigli vidjeti kako Đavo zaustavlja narednika inženjera
Krajtu i narednika inženjera Vytahlog, naređuje im da otvore usta i huknu, a
kada su ovi to učinili, počinje da poskakuje i vrišti. Vidjeli su još kako
dvojica intelektualaca u uniformi, uz ponižavajuću pratnju nekog remca s
automatom, skreću na stazu koja je vodila prema ambulanti, te noći vrlo
gusto napučenoj.
Podoficiri Strevliček i Soudek ubrzali su korak i izgubili se u tamnim
sjenama koje su na asfaltiranu stazu kroz park bacale već prorijeđene
krošnje kestenova. Đavolovo cičanje ubrzo se izgubilo u brujanju dalekog
korala što je dopirao iz zgrade Dvanaestog oklopnog puka i prodornoj
pjesmi nekoliko usamljenih glasova u parku, glasova kojima je piće
intenzitetom nadoknadilo ono što im je oduzelo na čistoći intonacije. Iz sela
je još odjekivao ritam polke i topot nogu iz plesne dvorane krčme »Kod
Vejvode«, a sve se to miješalo sa suhim šuštanjem posljednjeg lišća u
krošnjama.
Ponoćni povjetarac njihao je grane i podoficiri su bili kao opijeni
poletnim osjećajem da im taj vjetar na svojim krilima donosi miris dvije i
pol godine željno iščekivane slobode.
U tami noći bez mjesečine prošla je pored njih neka nejasna sjena. Nisu
obraćali pažnju na nju i žurili su dalje, prema svojim ležaj ima u zgradi
Sedmog oklopnog bataljona. Iznenada, iza njihovih leđa, zaškripao je
nametljiv glas:
— Drugovi!
Desetar Andelin Strevliček se okrenu.
 — Šta je?
— Ne znate pozdraviti? — progovori rasplinuta sjena u tami.
— Šta reče? — upita začuđeno desetar Strevliček.
— Ne znate pozdraviti?
— Tko kaže da ne znamo? — javi se vodnik Soudek.
— Kako to govorite sa mnom? — zagrmi iz tame.
— Hajde, ne pravi se važan — odbrusi Soudek.
Sjena im se naglo približi, a onda ih zaslijepi svjetlo džepne baterije.
— Ugasi to, jebem ti sunce — reče desetar Strevliček.
— Pokažite mi dozvole! — naredi glas. Ispod ledene prevlake osjećala
se nesigurnost. Stožac svjetlosti se malo podigao, a njegov odraz je
osvijetlio nove novcate epolete s poručničkim zvijezdama.
— Vidi, vidi, fazan! — reče Soudek.
— Remac, a kako se šepuri — reče Strevliček. — Trebalo je da djeca
budu već davno u krevetu.
— Kako se usuđujete!? — vrisnu poručnik. Bio je to jedan od onih
nestrpljivih koji se nisu mogli oduprijeti silnoj želji da što prije primijene
nedavno stečenu vlast, pa je načinio tu opasnu nesmotrenost, umjesto da
dočeka regrute i pedagoški se istresa na njima. — Kako se usuđujete? —
viknu samouvjereno. — Smjesta mi pokažite dozvole!
— Pazi da se ne usereš, prijatelju — reče mu uljudno desetar Strevliček,
koji je izvrsno poznavao potrebne stavke propisa, a osim toga se u ovoj
noći, nabijenoj buntom, osjećao potpuno siguran.
Mladi poručnik učinio je neshvatljiv i nepromišljen pokušaj da se silom
domogne desetareve legitimacije.
— Šape sebi, prijatelju — upozori ga veteran. — I ne gnjavi nas više!
Mi smo u vojsci ipak koji tjedan duže nego li.
— Smjesta me odvedite vašem komandiru! — nastojao je oficir ostvariti
svoja propisima određena prava.
— Poseri se sebi za vrat! — reče vodnik Soudek. Nakon toga podoficiri
su se okrenuli i nastavili svojim putem.
Oficir je ostao na asfaltiranoj stazi. Šok koji je doživio u trenutku kad se
nadao da će osjetiti prve slasti izdiranja gotovo ga je paralizirao. Osjetio je
koliko je tu nemoćan, ali to je samo još jače razbuktalo zapovjedničke
strasti u njemu. Krenuo je za sjenama koje su se udaljavale, i brzo ih stigao.
— Vidi ga, dečko se potrudio da nas isprati — upozori desetar
Strevliček svog kompanjona.
 — Smjesta me odvedite vašem komandiru! — vrisnu poručnik, jer se
ničeg pametnijeg nije sjetio.
— Da mu prilijepim jednu? — upita desetar Strevliček.
Činilo se da je vodnik Soudek sklon da prihvati ovaj način pacifikacije,
ali mu je u noćnoj tami iznenada sinula nova ideja.
— Pričekaj! Ako drug poručnik tako želi, povedimo ga — rekao je.
Mladi poručnik je pokušao da ih pretekne, ali staza je bila uska. Zato im
je uporno kaskao za petama, sve dok mu to nije postalo neugodno. Svaki
put kad je pokušao da se progura po rubu staze pred podoficire, jedan ili
drugi bi se pomaknuo u stranu tako da je poručnik bio prinuđen da ostane
otraga.
Skrenuli su na jednu sporednu stazu i utonuli u potpunu tamu. Viši
podoficir nešto je šapnuo onom nižem.
— Nemojte misliti da ćete mi pobjeći! — reče poručnik da se ohrabri.
Istog trenutka se sledi jer je viši podoficir iznenadno stao i okrenuo se
prema njemu.
— Druže poručniče — rekao je neočekivano blago. — Nemojte nam
zamjeriti. Mi smo se samo šalili.
Kad je došao k sebi, poručnik strogo odgovori:
— Ta će vas šala skupo stajati!
— Ali, druže poručniče, nećete nas valjda prijaviti sada, kad za koji dan
odlazimo kući!
— Čuli ste naređenje?
— Čuo sam, čuo.
— Onda ga izvršite!
Podoficiri su se okrenuli i ponovo krenuli naprijed.
— Druže poručniče — javi se nakon nekoliko trenutaka onaj manji. —
Oprostite nam. Žao nam je. Sve je to zato što smo malo cugnuli.
— Pokret, pokret! — zareža poručnik. Vratilo mu se samopouzdanje i
sada, kad je šok minuo, još je više uživao u osjećaju gotovo sasvim
neograničene moći. Činilo mu se da čak i fizički osjeća kako objekti
njegove komandantske vlasti, koji koračaju pred njim, postaju svjesni
posljedica svoje drskosti i, smrvljeni tom spoznajom, bezuvjetno se
pokoravaju njegovoj volji.
— Pa, nećete valjda podnijeti prijavu... — promrmlja onaj manji.
— Pokret! — reče poručnik odlučno.
 Išli su neko vrijeme mračnom stazom, a onda je iz grmlja izronila mutna
žarulja, obasjavajući zatvorena vrata na zidu od neožbukane crvene opeke.
Sve zgrade u logoru bile su sagrađene od takvih opeka i imale su takva
vrata. Žarulja je bacala tek sasvim slabu svjetlost tako da se vrata nisu
mogla dobro razaznati, a ostatak zgrade potpuno se gubio u tami. Na
vratima je bio zasun, ali to poručniku tenkovskih jedinica Aloisu Vykypelu,
koji je prije četrnaest dana završio studij taktike, strategije i pedagogije, nije
reklo ništa. On je umjesto toga u mislima vidio kako drski podoficiri stoje
pred dežurnim oficirom puka i kako ovaj, na osnovu njegova izvještaja,
sastavlja zapisnik. Zasun nije potaknuo njegov oprez i budnost ni njegove
sposobnosti dedukcije; njegov razum bio je već potpuno u vlasti fantazije,
te službenice strasti za nasladom. Nije primijetio čak ni to da mali desetar
iza leđa krupnog vodnika primitivnim otpiračem otključava ogroman viseći
lokot, odlučno je zakoračio u mračni otvor vrata i mehanički izvukao
bateriju da posvijetli put. Trenutak nakon toga u zanosne slike njegove
mašte umiješao se osjećaj kako ga netko hvata za ramena i snažno gura
naprijed, kako trči niz neku kosu, klizavu površinu, ne može se zaustaviti,
naprotiv, kako se sve više naginje naprijed i zbog toga mora trčati sve brže
ne bi li uspostavio izgubljenu ravnotežu, i kako konačno svom snagom
udara u neke vreće, a iz tame izbija prema njemu snop blistavih iskrica, kao
vatromet.
Vodnik Soudek i desetar Strevliček pažljivo su namjestili zasun na
vratima skladišta krumpira Desetog oklopno-mehaniziranog puka, koje se
nalazilo u zabačenom kutu parka i kojim su se obojica povremeno, kad bi
zaprijetili kakvi poslovi, koristili kao skrovištem, osigurali ga lokotom i
uputili se natrag, prema spavaonicama Sedmog oklopnog bataljona.

Te noći kapacitet garnizonskog zatvora nije bio dovoljan da primi

kolone vojnika koji su, s dekama pod rukom, tražili u njemu prenoćište u
skladu s kaznom što se u propisima nazivala »zatvor poslije službe«.
Vodnik, ponovo dežurni ključar, bio je prisiljen da nabije raspoložene
kažnjenike ne samo u zajedničku nego u sve ćelije redom.
Konačno se smjestio u prostoriju dežurnog ključara gdje je na ležaju
opet hrkao vojnik Bamza, i dok su na dvorištu ponovo odzvanjali metalni
koraci stražara, izvukao je iz ladice stola debelu bilježnicu, otvorio je i sa
zadovoljstvom se bacio na čitanje.
 Ta bilježnica sadržavala je djelo na kojem je radio već gotovo godinu
dana i na koje je bio beskrajno ponosan. Bio je to stručni rad iz oblasti
vojne pedagogije i službeni priručnik s naslovom NASTAVA
ZAJEBAVANJA i podnaslovom Priručnik za oficire ČS. oružanih snaga.
Na prvom listu stajao je moto: Vojnik bez humora je plaćenik — J. V.
Staljin, koji je vodnik izmislio i stavio na početak knjige kao zaštitu u
slučaju da se opus nađe u nezvanim rukama nekog oficira. Na slijedećem
listu bio je sadržaj; prema tom sadržaju, gradivo je bilo podijeljeno na više
dijelova. Jedan dio nosio je, na primjer, naslov Urlanje, drugi Kidisanje,
treći Zajebavanje. Svaki dio bio je dalje podijeljen na više poglavlja, a
svako poglavlje na nekoliko odjeljaka. Svaki dio završavao se — po uzoru
na Historiju SKP(b) — kratkim pregledom izložene materije.
Vodnik je čitao svoje djelo s ljubavlju, uživajući u kratkim ali efektnim
naslovima poglavlja. Prvo, s naslovom Historijski uvod; Nastanak i razvoj
urlanja obećavala je važne informacije kao što je, na primjer, Gaj Julije
Cezar i njegove zasluge za postavljanje klasične teorije urlanja, a daljnja su
obrađivala istu temu u raznim povijesnim epohama, s posebnim osvrtom na
Urlanje na ratištima feudalne gospode i s odjeljkom O izdiranju na
najmijene plaćenike. Slijedilo je Urlanje u kapitalističkim vojskama i,
konačno, Urlanje u Crvenoj i našoj Narodno-demokratskoj armiji. U
slijedećem, analitičkom dijelu, razrađene su Vrste urlanja, a mnogo je
prostora posvećeno Urlanju u crkvama, s odjeljcima o urlanju u crkvama
katoličkim, protestantskim, pravoslavnim (sposebnim osvrtom na borbu
Pravoslavne crkve za mir u svijetu), u sinagogama (s posebnim osvrtom na
reakcionarnu suštinu cionizma) i, konačno, radi potpunosti, O urlanju u
ateističkim bogomoljama.
Slijedila je studija Naš vođa i učitelj J. V. Staljin o urlanju,
potkrijepljena mnogobrojnim sasvim nepoznatim citatima, zatim
programski članak Sovjetsko urlanje — naš uzor, pravno-filozofsko
razmatranje Dijalektika urlanja; je li moguće urlati na pretpostavljene?
Posljedice istog. Na kraju je bio kratak pregled izloženog gradiva s
porukom Za ostvarenje boljih rezultata u urlanju.
I drugi dijelovi spisa bili su neobično poučni, posebno esej O
zajebavanju u kojem je, pored ostalih problema, bio obrađen i odgovarajući
postupak s vojnim licima ženskog roda u rangu podoficira i oficira, kao i
neka posebno komplicirana pitanja postupka sa službenim životinjama. Rad
je bio historijski solidno fundiran (Hanibal i degeneracija zajebavanja u
kartažanskoj armiji), klasni pristup materiji bio je pravilan (Spartak — otac
demokratizacije zajebavanja), idejna strana na visini (Zajebavanje-
instrument mira), a širina zahvaćene problematike svjedočila je o autorovoj
erudiciji (Psihološki pristup zajebavanju), velikom osobnom iskustvu
(Zajebavanje izvan granica određenih propisima, s kratkom uputom kako
ga izbjeći), a pored smisla za znanstvenu obradu problema, i o razvijenom
osjećaju za pitanja prakse (Upute za brzo osvajanje počasne Značke
uzornog buzoranta).
Vodnik je još neko vrijeme listao bilježnicu, tu i tamo nešto ispravio,
dopisao ili prestilizirao, ali ubrzo ga je savladao umor. Ispružio se na ležaj
pored suprotnog zida i zaspao. Sanjao je kako ga oficiri, postupajući
potpuno u duhu njegova spisa, vuku pred prijeki sud i tu ga, na bazi
dokaznog materijala — zaplijenjenog Priručnika — osuđuju na smrt zbog
odavanja najvećih vojnih tajni.

U glavnoj zatvorskoj ćeliji, gdje su zatvorenici već odavno ugasili

prašnu žarulju na stropu i u mraku držali crnu uru. ispruženi na drvenim
pričnama duž zidova, zavladala je sentimentalna atmosfera.
— Dvije i pol godine, gospodo! — reče prijekorno narednik Vomakal i
duboko uzdahnu.
— A zbog čega su te ućorkili, Bohouše? — javi se glas iz mraka.
— Vjerojatno zbog čega i tebe, frajeru jedan — odgovori narednik
Vomakal. — Natreskao sam se kod Vaclava.
— Ts, ts, Bohouše, kako si mogao učiniti tako nešto! — javi se kaplar
doktor Mlejnek.
— Frajeru, i ti bi se natreskao, frajeru jedan — rekao je narednik
Vomakal — da smrdiš ovdje, frajeru, dvije i pol godine kao ja!
— Potpuno te shvaćam — reče kaplar doktor Mlejnek. Nije spadao
među one s produženim rokom, i u vojsku je, pored srčane mane, dospio
samo nesretnim slučajem. To je, naravno, imalo za posljedicu da je
koncentracija gorčine u njemu bila veća nego što je kod vojnika normalno.
Ispravno pretpostavljajući da mu karakteristika nije najblistavija, odlučio je
da bar ostavi dobar dojam na regrutnu komisiju naprednim pozdravom
»Čast radu!« Nije ni slutio da je predsjednik komisije nekadašnji vlasnik
vrlo unosne ginekološke ordinacije, nakon veljačkih događaja dodijeljen
domu zdravlja u Pragu XII, i da se dogovorio sa svojim prisjednikom,
jednim mladim liječnikom iz dobre građanske obitelji, o primjeni vrlo
neobičnog ključa. Prema ovom sporazumu, odluka »sposoban« ili
»nesposoban« zavisila je od načina na koji će ih vojni obveznik ulazeći
pozdraviti. Za »Čast radu!« obveznik je kvalificiran kao »sposoban bez
ograničenja«, dok je nejasno mrmljanje, tipično za bojažljive ljude kojima
napredni pozdrav neće na usta, a ne usuđuju se da izgovore neki drugi,
nazadni, donosilo rješenje »ograničeno sposoban«. Za kršćanski ili
buržoaski pozdrav, kao, na primjer, »Dobar dan!« ili čak »Hvaljen Isus i
Marija!«, obveznik je proglašavan »nesposoban za službu u vojsci«.
Nesretni doktor Mlejnek, kome je upravo pošlo za rukom da se na jedvite
jade provuče kroz tjesnac završnih ispita iz poznavanja Historije SKP(bA te
znanstvene kulminacije njegovih pravničkih studija, imao je, naravno, bar
što se pozdrava tiče, sasvim suprotna iskustva, i tako je postao kovač
vlastite nesreće. Zato je sada, kad se nesreća bližila kraju, primio bez
uvrede prijekornu primjedbu narednika Vomakala:
— Ti si, frajeru, prema nama običan remac!
Nakon te izjave narednik Vomakal se obrati naredniku Hladu i upita ga:
— Je li, frajeru, imaš li cigareta?
— Nemam. Ostao sam bez love.
— Šta je, frajeru, i ti si propio sve pare? — obradova se narednik
Vomakal. — Hajde, vadi cigaretu, frajeru! — naredio je zatim vodniku
Soudeku, komandiru tenka u kojemu je bio vozač. Za ponuđenu cigaretu
zahvalio je kratko i vojnički:
— Hvala, frajeru!
U prostoriji je zavladala tišina.
— Dvije i pol godine, gospodo! — prekinu šutnju narednik Macha,
politruk. Sjedio je u zatvoru zbog toga što je uvrijedio natporučnika Kohna,
kome je kao dežurni kuhinje, umjesto uobičajenog odreska, podvalio masnu
krpu za brisanje poda, uvaljanu u mrvice i preprženu do zlatnorumene boje.
Za to je dobio tri dana zatvora poslije službe. Sad je ležao i sentimentalno
meditirao.
— Dvije i pol godine, gospodo! Kako smo to uopće mogli izdržati?
— Ja, zares — javi se kaplar Lakatoš. — Kak je to mogoče da nismo
čist znoreli?
— Sjećaš li se, frajeru, kad smo odgulili prvi tjedan, je li? A sad nam je,
frajeru, još ostao samo tjedan da odgulimo — rekao je narednik Vomakal,
računajući na psihološki učinak tog zaključka.
 — Dvije i pol godine, gospodo, kompletno u guzici! — izjavio je,
pažljivo naglašavajući riječi, narednik Macha.
— U guzici? — zaškripa glas narednika inženjera Krajte. — U guzici,
dečki? A znate li vi priču O tajanstvenoj guzici?
— Ne! — zabruja nekoliko glasova.
— Pričekaj, frajeru! — pozva ga narednik Vomakal.
Narednik Krajta je zapalio cigaretu i udobno se naslonio na skupljene
noge vojnika koji je ležao iza njega. U civilu inženjer kemije, proslavio se u
Sedmom oklopnom bataljonu kao neslužbeni narodni pripovjedač (službeni
narodni pripovjedač bio je vodnik Mans) i kao organizator posebnih vrsta
zabave s vatrometom. Ova forma masovne kulturne aktivnosti naročito je
cvjetala za dugih nedjeljnih popodneva prve zime provedene u stalnom
kadru, u tenkovskoj školi. Bila je to zabava u biti pirotehničkog karaktera i
sastojala se u vršenju zanimljivih pokusa s onim dijelom neprobavljene
hrane u crijevima pitomaca tenkovske škole, koji se pretvorio u mješavinu
plinova i zapaljen gorio u zraku svijetlim plamenom. U spavaonicama
ljudstva, koje po uzoru na sovjetske metode (razrađene za garnizone u
dubinama tajge) nije mjesecima dobivalo izlaz u nedjelju poslije podne,
gašeno je svjetlo čim bi se spustio sumrak. Vojnici su zauzimali propisan
ležeći stav i, na komandu — Pali! — koju su oni spremni za paljbu sami
izdavali, narednik (tada još vojnik) Kraj ta prinosio je upaljenu šibicu što je
mogao bliže njihovu čmaru. Plameni gejziri i munje podsjećali su na
kanonadu u predvečerje Dana pobjede, a sudionici pokusa, da bi proizveli
što duži i blistaviji plamen, nastojali su prije sumraka konzumirati što veće
količine toplog kruha, luka i češnjaka koje su krali u školskoj kuhinji. U
planu kulturno-masovnog rada koji je sastavio Politički odjel, ova zabava je
figurirala kao Organizirane slobodne aktivnosti, ali u dirljivom članku Kako
tenkisti provode nedjelju iz pera (tadašnjeg) vojnika Manasa koji je objavila
Narodna obrana nije spomenuta.
I tako je narednik inženjer Krajta, ispruživši noge na drvenoj prični,
počeo ugodnim škripavim glasom pričati priču O tajanstvenoj guzici.
— Ne znam je li to bilo ili će biti — počeo je — ali za tih deset tisuća
godina koje su dijelile to vrijeme od našeg vremena, Zemljina os se
nagnula, pa su večeri bile duge, mračne i dosadne. Baka je skupila oko sebe
svoje unučiće, a unučići su je molili: »Bako, bako, pričaj nam priču!«
»Dobro, ali koju, koju djeco?« pitala je baka, a unučići su odgovarali: »Onu
o tajanstvenoj guzi, bako, onu o guzi!« »Kad je o guzi, onda o guzi,«
klimnula je glavom baka, »ali to je bila prilično velika guza, tako da uopće
nije bila guza nego...« »Guzica!« viknula su djeca radosno. »Tajanstvena
guzica! Pričaj nam, pričaj bako!« A baka je pritegnula rubac i počela
pričati:
»Bilo je to nekad davno, strašno davno, kad ljudi još nisu znali sami
misliti ni govoriti i morali su čekati da najprije pročitaju.šta piše u velikim
plahtama od papira koje su zvali novine. I tek kad su ih pročitali, počinjali
su govoriti i pričati jedan drugome o onome što je pisalo u tim novinama. A
ako je tko slučajno rekao kome što čega nije bilo u tim novinama, obojica
su se okretala i gledala da ih tko ne sluša. Onaj tko nikad nije govorio ništa
što u tim novinama nije pisalo, a ono što je pisalo govorio glasno i stalno
ponavljao, taj je imao najviše šarenih papirića koji su se nazivali novac,
iako novac nije bio nego obični papirići, i te papiriće mijenjao je za stvari
koje sada u komunizmu, kad god ih poželimo, možemo naprosto uzeti iz
skladišta i odnijeti kući, kao, na primjer, kobasice, televizore, žene i druge
stvarčice, već zavisno od toga koliko je tih papirića imao. Živjeli su tada i
takvi siroti ljudi koji tih papirića gotovo uopće nisu imali i nosili su odijela
od debele zelene tkanine, svi potpuno ista. Te ljude su preko noći zatvarali u
mračne, sumorne zgrade, a danju su morali hodati u teškim čizmama i voziti
se u nekim smrdljivim željeznim sanducima iz kojih se nije moglo gledati
van. Danima su se razni glupani sa zlatnim zvjezdicama na ramenima
derali, derali i derali na njih, a oni nisu smjeli odgovarati, smjeli su samo
lupnuti petama, i izgovoriti jednu jedinu riječ: »Razumijem! Razumijem!
Razumijem!« A kad bi se ti zli ljudi koji su znali samo urlati udaljili,
izgovarali su i druge riječi, ali te nam se u literaturi nisu sačuvale. Uvečer
su ti jadni, tužni ljudi sjedili po sobama iz kojih nisu smjeli izići, sjećali se
svojih dragih i bili vrlo, vrlo žalosni.
A iza tog mjesta gdje su živjeli i gdje nije bilo drugih kuća osim onih
njihovih, sumornih, dizalo se jedno veliko brdo, sasvim golo. Oko tog brda
svakog mjeseca, za uštapa, okupljali su se svi ti tužni ljudi i čekali, čekali i
čekali. I gledali su kako izlazi mjesec. A kad je mjesec kao riblje oko izišao,
gledali su napeto, a mjesec je polako plovio nebom i svijetlio, a oni su ga
gledali dršćući od napetosti. A kad je mjesec stigao nad ono golo brdo,
zemlja se zatresla i nešto je u njoj zagrmjelo, i brdo se otvorilo i iz njega se
uzdigla prema nebu velika gola guzica. Puni mjesec je zatim pao ravno u tu
veliku guzicu, a tužni ljudi počeli su veselo klicati i vikati, svi su vikali kao
jedan, tako da je širom čitavog tog tužnog boravišta odjekivalo: Još jedan
mjesec u guzici! Na to se guzica ponovo uvukla u brdo, a tužni ljudi su se
vratili u svoj tužni grad i ponovo bili žalosni, dok se za mjesec dana nisu
opet okupili oko tog golog brda da vide kako se pojavljuje velika guzica i
mjesec pada u nju, viču: Još jedan mjesec u guzici! i plaču od radosti. Sve u
svemu, djeco, ta velika guzica morala se pojavitit dvadeset četiri puta, i
dvadeset četiri mjeseca morala su pasti u nju pa da se tim tužnim ljudima
dopusti da odu iz tog sumornog grada i budu veseli.«
To je bio kraj priče. Zavladala je tišina.
— Da — reče narednik Macha, koji je služio produženi rok. — S tim
što smo mi morali čekati da u guzicu ode trideset mjeseci.
Vojnici su se glasno nasmijali. Narednik inženjer Krajta se namjestio za
spavanje. Neki su se još izvjesno vrijeme zabavljali pričanjem prostih
viceva, ali zamorna večer ih je savladala pa su jedan za drugim tonuli u san.
1 tako je u zatvoru ubrzo zavladala potpuna i propisna tišina, koju je
kvario još samo prigušeni glas vojnika Mengelea iz krajnje ćelije za trojicu
s pooštrenim kaznama, koji je sanjivim drugovima pjevao vojničku baladu-
uspavanku:

Tiha je, tiha noć;

u mračnoj, crnoj ćeliji
svi mirnim spavaju snom,
аl' Franta Groš još bdi.

Napokon je i Mengele zašutio, zaspao, i samo još koraci stražara

odmjeravali su vrijeme u tim divnim, posljednjim trenucima prije pada u
život.
 Kulturno-masovno oproštajno veče
Uoči dana kada je Sedmi oklopni bataljon trebalo da priredi oproštajno
veče, obojica političkih oficira razvili su veoma živu aktivnost. Saznali su,
naime, da će tu inače obiteljsku svečanost počastiti svojom prisutnošću
majori Borovička i Sadio, pa je čitava stvar poprimila za njih karakter ispita
od kojeg im zavisi karijera. Večer na kojem će se vojnici oprostiti od
dvo(ipol)godišnje službe u stalnom kadru trebalo je da pokaže kako ih je
vojska izgradila u moralno-idejnom pogledu, a predodžba o sličnim
pothvatima koja se mogla steći iz priručnika za političke radnike bila je
teoretski prilično stroga. Bila je to vizija manifestacije političke svijesti i
vatrenog patriotizma vojnika koji su proveli dvije (i pol) godine u
neprekidnom i discipliniranom kretanju, stavu mirno, marširanju paradnim
korakom, pokornoj šutnji i još pokornijem citiranju propisa. Vojničko-
masovne pjesme, vojnički i narodni plesovi, recitacije i umjetnički nastupi,
kazalište lutaka, nastupi narodnih pripovjedača i mađioničara trebalo je da
se smjenjuju u šarenom i bogatom programu narodnog stvaralaštva. I tako
su oba politruka sa zakašnjenjem, ali vrijedno počeli raditi na njegovu
ostvarenju.
Na sreću, imali su na raspolaganju vodnika Manasa. Taj mitološki heroj
Sedmog oklopnog bataljona uspješno je preživio debakl na Vetrnici, iako
mu je pukovnik Helebrant u znak degradiranja otkinuo epolete još dok su ga
na nosilima odnosili iz tenka. Tim dramatičnim činom pukovnik je htio
neutralizirati nepovoljni dojam što ga je neuspjeh tog talentiranog strijelca
ostavio na sovjetskog savjetnika koji je, skačući s promatračnice iščašio
zglob. Ali vodnik (sada vojnik) uzvratio je jednako dramatičnim potezom.
Tek što se u ambulanti malo oporavio, zarezao je pilom gredu u latrini,
objesio se za platneni opasač (također, za svaki slučaj, zasječen) i s treskom
se srušio u zahodsku jamu. Zahvaljujući toj akustičnoj komponenti, pokušaj
samoubojstva bio je smjesta otkriven, a samoubojica prevezen na
psihijatrijski odjel garnizonske ambulante. Tu ga je, u sklopu stalne brige za
podređene, pukovnik Helebrant posjetio, vodnik je pred njim pao na koljena
i komandant mu je milostivo (nakon razgovora u četiri oka s garnizonskim
referentom za sigurnost, na njegov zahtjev) vratio čin vodnika (poslije je
vodnik Mahas, jedini u Sedmom oklopnom bataljonu, otišao u civil s činom
rezervnog potporučnika). Slijedilo je brzo ozdravljenje i dragocjeni vojnik i
društveni radnik vratio se u svoju jedinicu upravo u trenutku kad su oba
politruka istrčala iz svog ureda u potrazi za konkretnim rezultatima svoje
odgojne aktivnosti.
Manas je, kao i uvijek, pokazao zavidan stupanj svijesti i požrtvovnosti
i smjesta se ponudio da na svečanosti recitira vlastitu pjesmu Oproštaj s
drugim domom, pročita vlastitu humorističku priču Nezgode vojnika
Pimlasa i nastupi kao glumac u jednočinki Pazi — neprijatelj sluša (koju je
također sam napisao), pod uvjetom da mu politruci nabave djevojku za
žensku ulogu. Bio je spreman da po potrebi izvede i nekoliko trikova s
kartama (ako ih se sjeti), organizira društvenu igru Ispit iz političkog znanja
i da, kao dodatak programu, izvede humorističku točku Hipnoza i sugestija.
Sve u svemu, bio je to zaokružen cjelovečernji program, nešto kao oneman-
show, i u normalnim okolnostima politički oficiri bi se sigurno zadovoljili
time, jer im je bilo sasvim jasno da je proširenje kruga izvođača iz redova
ljudstva Sedmog oklopnog bataljona zadatak koji zahtijeva nadljudske i
sasvim nerentabilne napore. Sada, međutim, nakon porazne vijesti iz
divizije, osjetili su sasvim opravdanu sumnju da će se zajedljivi Mali Đavo
zadovoljiti da sluša Manasa kako recitira pjesmu vodnika Manasa, čita
humorističku priču vodnika Manasa, da gleda vodnika Manasa kako
nastupa u aktovci vodnika Manasa, prikazuje trikove s kartama, organizira
društvenu igru i izvodi humorističku točku, sve sa vodnikom Mahasom u
glavnoj ulozi. Još više od toga mučila ih je neizvjesnost hoće li taj šareni
program predstavljati uvjerljivu sliku njihova više nego jednogodišnjeg
kulturno-masovnog utjecaja na moralno-idejno stvaralaštvo pripadnika
bataljona krcatog inteligencijom. Zato su iz opsežnog Manasova prijedloga
uvrstili u novi plan samo pjesmu i aktovku s vodnikom Manasom, kao i
nastup narodnog pripovjedača, opet vodnika Manasa, već poznatog po tome
u čitavoj diviziji, i krenuli u lov na još jednog glumca potrebnog za
aktovku. Nakon neopisivih napora pronašli su ga u ličnosti kaplara
Lakatoša, koji je bio Slovak pa prema tome i budala, kako se izrazio
rasistički orijentirani vojnik Bamza. Povjerili su dobrovoljca redateljsko-
autorskoj brizi agilnog vodnika i pošli u potragu za pjevačkim kružokom,
koji je prema nejasnim uspomenama natporučnika Ružičke bio nekad
osnovan u bataljonu, ali nije uhvatio korijena.
Tragovi su bili vrlo, vrlo nejasni, zapravo ih uopće nije bilo. Istinu
govoreći, jedini trag bila je gitara narednika Koblihe, i politruci su odlučili
da oko nje na brzinu okupe kakav-takav pjevački zbor. Za divno čudo,
narednik Kobliha pokazao se voljan da stavi svoju umjetnost u službu
uzvišenog cilja očajnih oficira. Poručnik Hospodin došao je na spasonosnu
ideju da se za objeda zaključa blagovaonica u trenutku kada u njoj Sedmi
oklopni bataljon likvidira jedan od svojih posljednjih vojničkih obroka.
Zatim je natporučnik Ružička uputio apel ulovljenim pripadnicima
bataljona da formiraju pjevački zbor i uvježbaju nekoliko pjesama.
Pregovori su se prilično otegli dok konačno nije postignut kompromis; svi
prisutni će naučiti jednu pjesmu pod uvjetom da uvježbavanje ne traje duže
od pola sata. I dok je bataljon, pod natporučnikovim nadzorom, prešao na
forsirano uvježbavanje pjesme, poručnik Hospodin se uputio u traganje za
kazalištem lutaka koje je jedinici, još u doba kada je i poručnik Hospodin
gajio neke iluzije o izvodljivosti kulturno-masovnog rada, poklonila
tvornica — patron bataljona.
Pretražio je tavan, prostoriju za kulturno-masovni rad, spavaonice svih
četa i kancelariju komandanta dok konačno u podrumu, ispod ugljena, nije
otkrio ostatke pozornice i, prema njihovom stanju, zaključio da je boravište
drvenih muza upotrebljavano za zimskog razdoblja obuke za potpalu. Lutke
kao da su u zemlju propale — i tek kasnije, kad su pripadnici bataljona već
odavno bili u civilu, nađene su u željeznom sanduku za mape koji je
natporučnik Pinkas nosio na taktičke vježbe. Tog dana se, međutim,
poručnik Hospodin morao odreći nade da će ih moći iskoristiti na
oproštajnoj priredbi Sedmog oklopnog bataljona.
Utučen zbog tog neuspjeha, pojačao je tempo i trčao po /gradi bataljona
bez nekog određenog cilja. Na prvom katu naletio je na narednika
Omamenog, tenkovskog strijelca, koji se proslavio neobično velikim
zalaganjem na političkoj nastavi i isto tako neobično malim rezultatima
kojima je to zalaganje urodilo. Taj utjelovljeni službenički duh mađarsko-
slovačke narodnosti, ipak je proveo u vojsci već trideset mjeseci i trebalo da
se za koji dan vrati u rodni Bzdinec za Oravom, sam od sebe je pozdravio
uzbuđenog poručnika. Politruka je to toliko iznenadilo da je upitao
Omamenog zna li plesati kakve narodne plesove.
 — Znam, tovariš poročnik — reklo je to čudo od čovjeka nekom
jezičnom mješavinom.
— A koje? Koje? — upita ga brzo poručnik.
— Tist o planinskem hajduku in orožniku s federpušom — odgovori
Omameny, upotpunjujući mješavinu još i njemačkim.
— Sutra ćete ga otplesati! — odluči poručnik.
Narednik je odgovorio ruski — Harašo! — i pozdravio
leđa poručnika Hospodina, koja su se izgubila na stepenicama prije
nego što je vojnik stigao napomenuti da mu je za ples potrebna glazba.
— Jebemtje hegedüss! — opsovala je žrtva svoje sredine mađarsko-
poljski i otišla u spavaonicu da ulašti čizme.
Poručnik se sjurio niz stepenice i potrčao kroz hodnik prema izlazu. Na
vratima se sudario s narednikom inženjerom Krajtom koga je još prije par
trenutka vidio pod ključem u blagovaonici.
— Druže naredniče, zašto ne vježbate sa pjevačkim kružokom? —
upitao je strogo.
— Morao sam obaviti veliku nuždu — rekao je narednik inženjer
Krajta.
— Zato ćete nam sutra ispričati neku zanimljivu anegdotu — najavio
mu je poručnik, ohrabren odsutnošću otpora kod narednika Omamenog.
Kroz njegove moždane vijuge bljesnula je uspomena na neko davno veće na
nekoj vježbi kada je, skriven pod tenkom, kroz otvor na podu prisluškivao
kako narednik inženjer Krajta pripovijeda pješačkom desantu, koji se
sklonio u tenk zbog kiše, sadržaj neke pornografske knjige. Tada je
(zavidno) smatrao da se radi o referatu o narednikovim osobnim
doživljajima.
— Ne znam nijednu, druže poručniče — rekao je narednik Krajta.
— Nemojte lagati, Krajta — reče poručnik.
— Ali sve su to nemoralne priče!
Poručnik je, međutim, već otkasao dalje, pa je narednik Krajta još samo
čuo kako viče preko ramena:
— Onda ćete pričati nemoralnu!
— Jebi ga — reče narednik vojniku koji je dežurao u predvorju. —
Naređenje je naređenje. — Zatim je otišao u zahod da ondje provede
ugodnih pola sata čitajući detektivsko-sadistički roman Kill the Killer,
posuđen iz privatne biblioteke narednika inženjera Vytahlog, knjigu koja je
više nego uspješno konkurirala čitavoj »Maloj Gottwaldovoj biblioteci«.
 Poručnik je trkom obilazio zgradu, gonjen željom da pronađe sanduk za
povjerljive spise u političkom odjelu. Sjetio se da je tu nekad davno ostavio
nekoliko priručnika za kulturno-masovni rad u vojsci, sa šaljivim skečevima
i scenama koje su za laku i brzu upotrebu priredili stručnjaci iz Doma
armije. U trenutku kad je zamicao za ugao, zagrmio je s prozora kancelarije
komandanta bataljona kapetanov strogi glas:
— Hospodine!
— Ovdje! — viknu pekar i zauze stav mirno. Kapetan je stajao na
prozoru, u raskopčanoj bluzi, i strijeljao ga svijetloplavim očima na
preplanulom licu.
— Sutra uvečer želim vidjeti program, Hospodine! — izjavio je. —
Želim vidjeti program!
— Razumijem! — reče poručnik.
— Takav da se iz njega vidi politička svijest ljudstva! — doda kapetan
zloslutno. Po njegovu glasu moglo se zaključiti kako nije sasvim uvjeren da
je politruk na polju političke izgradnje ljudstva učinio sve što je bilo u
njegovoj moći, dok je on, kapetan, što se tiče borbene obuke, izvršio i
premašio zadatak što mu ga je narod povjerio. — Politička zrelost,
Hospodine! Nikakve burgije!
— Razumijem, druže kapetan — viknuo poručnik Hospodin i odjuri u
politički odjel opterećen novim bremenom strepnji, koje je iznenada
poprimilo obrise sasvim konkretne opasnosti.
U političkom odjelu prekopao je sve papirne piramide koje su se tu
nagomilale za njegove žustre neaktivnosti. Priručnike nije našao pa se sav
očajan vratio u blagovaonicu. U drvenoj baraci neartikulirani glasovi
pokušavali su otpjevati pjesmu Staljinski sokolovi vojnički mnogoglasno
(kako je tu formu vokalnog muziciranja jednom nazvao kaplar doktor
Mlejnek). Kad ga je natporučnik Ružička pustio u zaključanu prostoriju,
poručnik je ugledao scenu koja ga nije ispunila nekim osobitim nadama:
ljudstvo Sedmog oklopnog bataljona sjedilo je u prednjem dijelu
blagovaonice za stolovima prekrivenim vrčevima piva (stimulacija od
strane natporučnika Ružičke, iz njegovih vlastitih fondova) i pjevalo s
mnogo žara spomenutu pjesmu, dok je narednik Kobliha pokušavao da ih (u
drugom tonalitetu) prati na gitari. Agilni vodnik Manas nastojao je da kao
dirigent sve to nekako uskladi, prolazeći povremeno prstima kroz kratko
podšišanu kosu, kao Toscanini.
 Na juriš kreću gahardisti naši,
slahavom ovjenčana četa junaka,
u bohoj, u boj za Stahaljina

tu je stilski pomalo sumnjiv tekst propisivao rečenicu

nek' spremna bude četa svaka!

ali poručniku se učinilo da odnekud iz zbora, vjerojatno od mjesta gdje

se izdvojila grupica podoficira-intelektualaca (pojačana majstorom u vožnji
tenka narednikom Očkom, desetarom Stfevličekom i vojnikom Bamzom)
dopire nešto drukčiji tekst. Imao je dojam da se kroz propisane riječi kao
jeka provlači varijacija gramatički, doduše, sasvim ispravna, ali neobično
uvredljiva sadražaja. Ako je mogao vjerovati svojim ušima, glasila je: nek'
spremna bude kita svaka! Kako se radilo o refrenu, imao je priliku da je
čuje nekoliko puta, i konačno se uvjerio da ga sluh ne vara. Nije se,
međutim, odlučio na izravnu intervenciju, što bi sigurno bilo na mjestu, već
je samo apelirao na zbor da se »do sutra uvečer bolje uštima i da, što je
najvažnije, svi dobro nauče tekst, a ne da kao tamo neki pjevaju pogrešno«.
Zatim se, sav slomljen od zlih predosjećanja, vratio u politički odjel.
Nakon njegova odlaska vojnici su još na brzinu smlatili Marš tenkista,
savršeno poznat cjelokupnom ljudstvu kao jedina vokalna pratnja
svakodnevnih marširanja tamo-amo po logoru, završili pjevanje, iskapili
vrčeve i odbili da nastave uvježbavanje. Natporučnik Ružička uzalud je
pokušavao da ih zadrži. Svi su nagrnuli iz barake, u bakreno popodne
babljeg ljeta, zavukli se u najzabačenije kutke logora i, pod suncem crvenim
kao rajčica, skriveni u mirisnim stogovima slame, organizirali posljednji
bataljonski turnir u licitiranom marjašu. U blagovaonici su ostali samo
vodnik Manas s kaplarom Lakatošem, i narednik Kobliha s desetarem
Piskalom, čiju je slabost prema starim šlagerima politruk vješto iskoristio za
uvježbavanje nekoliko dueta.
Napokon su oficiri u političkom odjelu, nakon višesatnog truda, sročili i
nakon pet pokušaja i na stroju — s relativno malim brojem daktilografskih i
pravopisnih pogrešaka — otkucali ovaj program:

OPROŠTAJNO VEĆE
 ljudstva i potoficira 7. Oklp. batalj. sa službom u stolnom
kadru

KULturni programm:

1) Marš tekista — pjeva pjevački kržok

2) RAStanak s drugim domom — resitira vdn. Monas
3) Govor Dr, Komandanta
4) Hajdučki ples — pl. nar. Omamrny
5) Pazi! Neprijatelj sluša! — aglovka.
Igraju vdn. Mehas i kap. Lakotuš i drgarica iz ansambla.
6) Nekoliko pjesama u duetu — pjevaju nar. Kobliha i des. Pskal
7) Narodni pripovjedači — vdn. Munas i nar. Krajra.
8) STAUINSKI SoKoli — pjeva pjev. skružok Nakon kulturnog
prodgrama plees sa drugaricama iz Sav. OmlaD.

KRAJ

Sudbina se pojavila sutradan u ličnostima Malog Đavola i majora Sadla

koji su zauzeli počasna mjesta za stolom u blagovaonici Sedmog oklopnog
bataljona. Za tu večer blagovaonica je bila potpuno osvijetljena, a stolovi
postavljeni u obliku velikog slova. U, sa slobodnim prostorom u sredini.
Nastupio je posljednji put čitav bataljon, u uniformama za izlaz, da
konzumira posljednji obligatni svečani odrezak sa salatom od krumpira i uz
to službeno popije po dva deci bijelog vina, a neslužbeno neutvrđene
količine raznih alkoholnih pića prokrijumčarenih iz sela i skrivenih ispod
stolova.
Štab bataljona se pojavio u punom sjaju, sa suprugama; kapetan Matka
je paradirao uz svoju neobično iscrpljenu ženu koja je, u skladu s moralnim
obavezama materijalno zbrinutih oficira, bila već po šesti put u drugom
stanju; nastupio je i željezni načelnik štaba, natporučnik Pinkas, sa slatkom
Janinkom u crnoj haljini, s crvenim ustima i očima gazele koje su se stalno
okretale prema stolu za kojim su sjedili podoficiri, tražeći nekoga među
njima; iz njih je opet zračila tuga, u zadnje vrijeme već gotovo nestala.
Arogantni natporučnik Bobby Kohn doveo je svoju vrlo lijepu,
temperamentnu suprugu, a vulgarni tehnički natporučnik Kamen svoju
dobro uhranjenu gospođu koja je donijela vojnicima košaru punu
vlastoručno pečenih kolača sa sirom. Blistale su ulaštene epolete i kod
samaca, komandira četa, poručnika: ambicioznog Hezkog (koji je na
neusiljeno grčevit način prijateljski udarao po ramenu pripadnike svoje čete
i obraćao im se kroz nos: — Pa, šta kažeš, Stfevliček, kako se zove ministar
drvne industrije? —, neupadljivog Šlajsa (koji je sjeo na sam kraj oficirskog
stola, pored stola ljudstva, a za čitave svečanosti nije ni riječi progovorio i
nezapaženo je sam popio dvije od nekoliko boca konjaka namijenjenih
prvenstveno uglednim gostima), podmuklog Jakubeca (koji je uspio da
zauzme mjesto pored prsate majorice Sad love, u toku programa savlada
njenu obranu i ugovori s njom sastanak za prvu slijedeću nedjelju u jednom
noćnom lokalu u starom dijelu Praga) i komotnog Grünlicha (koji se
posvetio jelu). Napokon, bili su tu i politički, podsjećajući svojim držanjem
na personifikacije savjesti iz srednjevjekovnih pasija i kolebajući se
neprestano između stola za oficire i stolova za vojnike.

Netko je udario vilicom po porculanskoj zdjeli toliko jako da je pukla, a

u sredini oficirskog stola podigao se počasni gost — Mali Đavo — pa mu je
glava sad bila u ravnini ostalih. Žamor u dvorani se stišao, Mali Đavo se
naduo i, dok su se u kuhinji hladili spremljeni odresci, a ispod stolova se
grijala prokrijumčarena rakija, oborio se na prisutne strogim pozivom:
— Drugovi! — Slijedila je rekapitulacija, nešto kao kratak rezime
prijetnji čije se izvikivanje za četiri godine provedene na komandnim
dužnostima (do 1948. godine proveo je dvadeset godina u intendantskom
skladištu, bez prekida čak i za vrijeme epizode s vladinom vojskom) kod
njega potpuno automatiziralo, iako su se u efikasnosti mehanizma već
osjećali znaci zamora. — Skupili ste se ovdje po naređenju vašeg
komandanta — ciknuo je najneugodnijom intonacijom — da veselo i
drugarski proslavite izvršenje časnog zadatka službe u našoj narodno-
demokratskoj armiji, to časnijeg što je većini od vas osnovni rok od
dvadeset četiri mjeseca još produžen za daljnjih šest mjeseci izavnredne
obuke. Vi ste taj zadatak izvršili s oduševljenjem — rekao je bijesno — ali
neki ga, naravno, i nisu izvršavali s oduševljenjem kakvo je prirođeno
vojnicima narodno-demokratske armije. Protiv takvih su poduzimane oštre
mjere, i bit će poduzimane i nadalje. Oni koji ne izvršavaju s oduševljenjem
naređenja naroda — podigao je stisnutu šaku — sami će se isključiti iz
svojih redova. Ne oklijevajte da uvijek ukažete na takve drugove! Time ćete
samo izvršiti svoju patriotsku dužnost i ispuniti zavjet koji ste svečano
položili slavnom vojničkom zakletvom! — Sav zapjenjen, hvatao je sve
brži i brži tempo. — Narod i radnička klasa, vlada i naša rodna
komunistička partija — grmio je, koristeći se tada modernim nabrajanjem u
ruskom stilu — neće dopustiti da razni nekonstruktivni elementi rastaču
disciplinu u vojsci. Naš radni narod povjerava našoj narodno-demokratskoj
armiji najbolje oružje i pažljivo prati kako drugovi vojnici savladavaju
majstorstvo rukovanja tim oružjem. I narod će budno odstraniti svakoga tko
pokuša zloupotrijebiti to oružje. Proveli ste u vojsci trideset mjeseci i vidjeli
ste — razvijao je svoju omiljenu temu — da je to vrijeme prekratko da
čovjek potpuno ovlada tako složenim strojem kao što je tenk T-34. Potreban
nam je trogodišnji kadrovski rok! — vrisnuo je povišenim tonom koji,
međutim, na vojnike kojih se ta jeziva prognoza očito više nije ticala, nije
ostavio nikakav dojam. Samo jednom remcu koji je stajao na vratima
kuhinje sa zdjelom punom odrezaka zadrhtale su ruke da je ispustio zdjelu.
Kad se gužva oko te nezgode smirila i kad su odresci vraćeni u kuhinju da
ih kuhar obriše vlažnom krpom za pod, Mali Đavo se zapleo u začarani
krug vlastitih misli. — Radni narod — cičao je — ubrzo će sagledati da je
kadrovski rok u oklopnim jedinicama potrebno produžiti na tri godine, a
njegove želje su nepovredive. Svjesni regruti s oduševljenjem će ići u
vojsku i s oduševljenjem će pune tri godine učiti da ovladaju borbenom
tehnikom. Naći će se i takvi koji neće poći s oduševljenjem kakvo pristaje
vojniku narodno-demokratske armije. Ali takve će pogoditi neumoljiva
pesnica naroda i prisilit će ih da svoje obaveze ispunjavaju s oduševljenjem.
A ako ih ne prisili, onda će ih vojnički i muški odstraniti iz naše narodno-
demokratske armije. I neće biti nikakva šteta, jer će zato ostali s još većim
oduševljenjem izvršavati naređenja svojih starješina, a ako ih ne budu
izvršavali, radni narod će već znati da se obračuna s njima... A radni narod
će ubrzo sagledati da je za oružje tako složeno kao što je slavni tenk T-34
potrebna trogodišnja... poći će s oduševljenjem... naći će se i takvi... prisilit
će... a ako ne prisili... odstranit će, drugovi!
Pošto je nekoliko puta ponovio istu pjesmu, s neznatnim varijacijama,
Mali Đavo je napokon završio svoje desetminutne prijetnje. Štab je uljudno
aplaudirao, a iz redova ljudstva aplauzu su se pridružili vodnik Mahas i
narednik Omameny. Disciplinirane izraze suglasnosti grubo je narušio samo
glas jednog pripitog aktivnog narednika koji je majorove zloslutne prijetnje
dopunio prilično bučnim uzvikom — Živio eseseser! — Kad mu je
narednik inženjer Krajta podvikao neka zaveže, dodao je još, mračno
mrmljajući: — Neka živi naš veliki prijatelj i zaštitnik, naš vođa i učitelj,
naš voljeni oslobodilac i pobjednik nad mrskim okupatorom, mudri i veliki,
dobri i besmrtni, nezamjenjivi generalisimus Josif Visarionovič Staljin!
Libezny je u generalisimovom očestvu načinio uobičajenu grešku sa
zamjenom samoglasnika, ali u tom času, srećom po njega, u dvoranu su
upali remci sa zdjelama svinjskih odrezaka i nezgodni lapsus se utopio u
zveckanju žlica. Zveckanje žlica i škljocanje pribora za jelo (koji je
upotrebljavan samo za oficirskim stolom, ako izuzmemo vodnika Mahasa
među ljudstvom) postajalo je sve bučnije i upornije, veselo se uzdižući
prema drvenom stropu na kojem su se prašne girlande od papirnih cvjetova
nesimetrično pružale prema velikoj crvenoj zvijezdi u pročelju. S obje
strane zvijezde visila je po jedna slika — desno predsjednik Zapotocky,
lijevo general Čepička, obojica u uniformi i okićeni neočekivanim brojem
odlikovanja, rasplinjujući se prema okvirima elipsasto u neku neodređenu
izmaglicu, kako se to nekad moglo vidjeti na kabinetskim dagerotipijama.
Ravno u sredinu zvijezde narednik Remunda, zadužen za ukrašavanje sale,
nalijepio je Staljinov portret, pomalo podrezan s gornje i donje strane da bi
mogao stati u zvijezdu. Pokojni predsjednik je, zbog simetrije i po
hijerarhiji, visio na komadu uzice ispod zvijezde.

Svemu dođe kraj, pa je tako bilo i s tom ukusnom i veselom gozbom.

Pripadnici Sedmog oklopnog bataljona junački su savladali brda odrezaka;
samo lijepa Janinka jela je kao ptičica, a pogled njenih, kao u gazele tamnih
očiju gubio se negdje u beskonačnosti. Vodnik, istinu govoreći, nije
pokazao obavezni ljubavnički nedostatak apetita, ali se dosljedno
pridržavao pravila igre očiju. Bilo mu je žao tog kraja, ali je on za njega
istovremeno značio slobodu, a relativnost svega u životu još nije imao
prilike da upozna. Iz daljine Prag se već javljao neodređenim, ali
primamljivim obećanjima, i ljepota gospođe natporučnikovice vodila je s
njima neravnu borbu.
Ni politički oficiri nisu imali ništa od gastronomskih užitaka te večeri. I
oni su kljucali svoje odreske kao vrapci, bacajući nervozne poglede prema
kapetanu Matki. Kapetan je jeo, ali kako ni on nije bio bez dna, konačno se
sjetio i, tiho podrignuvši, izgovorio sudbonosno: — Ružička, kad će već taj
program? — I tako su natporučnik Ružička i poručnik Hospodin ustali od
stola i, s osjećajem osuđenika koji idu pod giljotinu, za nepunih pola sata
prikupili ostatke pjevačkog kružoka. Dovukli su ih u prazni prostor između
stolova i drhtavim glasovima objavili da počinje kulturno-masovni
oproštajni program. Kružok je stajao ispred počasnog stola, ravno ispred
Malog Đavola, nakostriješen, pokapan majonezom, a vojnik Bamza u
prvom redu živo je podsjećao na Adolfa Hitlera u trenutku posebno
žestokog napada arijskih osjećaja.
Lica oficira izražavala su cijelu skalu raspoloženja — od bjesomučne
mržnje koja je sijevala iz očiju Malog Đavola, preko komandantskog
zadovoljstva na licu Matke i osmijehom pokrivene strepnje pekara i
konobara, do lijene ravnodušnosti poručnika Grünlicha, koji je kravljim
pokretima čeljusti likvidirao ostatke salate u ogromnoj zdjeli. Jednodnevni
zbor Sedmog oklopnog bataljona zagraktao je na posve atonalan način, u
više glasova, Marš tenkista, nastao iz poznatog Marša milicionera tako da
su u refrenu riječi »odred milicionara« zamijenjene nelogičnim, ali uhu
kapetana Matke milim »tenkističkim zborom«:

Vraćamo se, evo, slavno

iz ponosnih naših gora!
Osmijeh blista na licima
tenkističkog mladog zbora!

Tako je pjevala većina članova zbora, osim grupe oko narednika Krajte
koja kao da je opet pjevala nešto drugo, nešto što su, na sreću, registrirale
samo preosjetljive uši poručnika Hospodina. Umjesto »iz ponosnih naših
gora« prodirale su kroz splet glasova do slušalaca riječi »od sisatih naših
cura« — ali grmljavina promuklih melodija taklično je sve to prekrila.

Bez obzira na glazbene kvalitete izvedene točke, interpretacija pjesme je

savršeno odražavala trenutne osjećaje članova zbora, koji su intenzitetom
svog muziciranja kompenzirali nedostatke u melodičnosti i harmoniji i tako
ipak ostvarili izvjestan sklad, nešto što je po akustičkom efektu podsjećalo
na skup ortodoksnih Židova pri proslavi šabesa. Mali Đavo nije, srećom,
bio muzički nadaren. Major Sadio je pažljivo slušao i u njegovim
moždanim vijugama, na mjestu gdje se nalazio slabo razvijeni centar
muzikalnosti, pojavila se neodređena sumnja da interpretacija zbora
Sedmog oklopnog bataljona ipak nije na nivou reprezentativnog divizijskog
zbora Narodna šaka (koji su njegovi članovi privatno nazivali Šaka u oko i
koristili se najviše njime za nedjeljne nastupe na veselicama i plesovima u
okolnim selima). Prikrio je, međutim, neizvjesnost čvrstim crtama lica čiji
je izraz čak graničio s inteligencijom, a kad je tonalni martirij završio,
pristojno je zapljeskao.
U očišćeni prostor među stolovima stupio je vodnik Manas,
pokušavajući da se drži oduševljeno i poetski. To mu je uspjelo samo u
izvjesnim granicama, koliko su to omogućavale njegove, od prirode debele
usne i epikurejski trbuščić, znatno povećan dvogodišnjom, pretežno
ideološkom aktivnošću u vojsci. Zauzeo je dostojanstven stav, zataknuvši
palac lijeve ruke za opasač i pripremivši desnu za slobodne geste kojima je
namjeravao potcrtati pojedine kitice poeme. Zatim je počeo izvikivati
vlastitu kreaciju:

Kao sin što plače kada poći mora

u tuđinu, s grudom rastati se dragom,
plačemo sad i mi: jer nastupi hora
zemlji služit umom, udovima, snagom.

Na tom mjestu iz gledališta se začuo žamor, jer su neki izraz »ud«

shvatili u smislu kako ga je isti vodnik upotrebljavao u jednom svom
drugom literarnom djelu, zvanom Erotica, iz kojeg je ponekad poslije
povečerja čitao pojedine ulomke, ali ga nije tiskao ni slao na takmičenja.
Ali vodnik, obdaren zavidno debelom kožom, nije dopustio da ga to izbaci
iz takta, nego je mirno dovršio pjesmu:

A ako zagrme topovi i mine,

naš Sedmi bataljon dići će se prvi,
i, ko sokolova jato kad se vine,
dušmanina svakog u prah će da smrvi!

Ovog puta je naročito bučno aplaudirao kapetan Matka. Razlozi za to

nisu bili sasvim objektivne prirode. Recitirano djelo već je visilo u njegovoj
radnoj sobi, uokvireno od strane narednika Remunde i dopunjeno
posvetom: Svom voljenom komandantu kpt. tenk. jed. Matki Vaclavu za
teške i radosne časove u njegovoj jedinici vdn. tenk. jed. Manas Vlastimil. I
tako je kapetan, podlegnuvši muškoj ganutosti i nezgodnoj strasti svih
komandanata prema držanju govora, energičnim udarcem viljuške uništio
još jednu porculansku zdjelu i održao posljednji govor iz serije kojom je
punu godinu dana uveseljavao podrivačke elemente u svom bataljonu,
okupljene oko narednika inženjera Krajte u ekskluzivno tajno udruženje
Bieglerovi kadeti (uvjet za prijem bilo je akademsko obrazovanje, završeno
bilo diplomskim ispitom, bilo postfebruarskom čistkom i položen prijemni
ispit iz poznavanja Doživljaja dobrog vojnika Švejka). U kapetanov nastup
polagali su izvjesne nade i politički oficiri, očekujući da će njihov
pretpostavljeni uspjeti da izvali neku glupost koja će zasjeniti nivo
kulturnog programa.
Kapetan je, međutim, iznevjerio očekivanja i rekao neobično kratko i
inteligentno:
— Drugovi! — rekao je. — Upravo pred početak naše oproštajne večeri
stigla je jedna radosna vijest. Jedna od sjedinjenih amričkih država,
Ecuados, istupila je iz Američke unije. Tako je, drugovi! Tabor
imperijalizma se osipa! Raspadanje SAD je počelo. Suprotnosti koje jačaju
u imperijalističkom taboru uništavaju taj tabor!
Većina vojnika nije pokazala nikakvo zanimanje za tu fantastičnu vijest,
koju je, uostalom, od svih prisutnih jedino kaplar doktor Mlejnak znao
svesti na pravu mjeru. Kao jedini redovni čitalac Narodne obrane primijetio
je u posljednjem broju jednu neupadljivu vijest, prema kojoj je Ecuador
istupio iz nekog panameričkog trgovinskog saveza za unapređenje prometa
prirodnim gnojivom. Ostali pripadnici bataljona, u prvom redu oficiri,
smatrali su kapetanov oproštajni govor ljudstvu za ideološki veoma uspio, a
major Sadlo je čak odlučio da informaciju iskoristi na sutrašnjoj
desetminutnoj proradi aktuelne problematike sa članovima štaba.

Program se nezadrživo nastavljao. Poslije (vrlo) neuspjelog pokušaja

narednika Omamenog da otpleše hajdučki ples, koji je, prema riječima
vojnika Bamze, koreografski podsjećao na nastup šampiona plesnih zabava
kluba Onany Boys iz Žiškova, došla je na red aktovka vodnika Manasa Pazi
— neprijatelj sluša!Bila je zapravo neka vrsta simbolične drame; u svakom
slučaju, prepuna simbola svake vrste. U jednoj od glavnih uloga nastupio je
kaplar Lakatoš u svjetlucavom crnom ogrtaču od gumiranog platna,
posuđenom od jedinice za kemijsku zaštitu, i u šeširiću s četkom
navučenom nisko na čelo (oprema nerazdvojno povezana s pojmom
diverzanta). Sa suprotne strane išao je prema njemu vodnik Mahas, polako,
raskoračen, s cvjetićem u rupici za dugme na uniformi (simbol nedjeljnog
izlaska). Na pola puta između stolova za ljudstvo, upravo ispred Malog
Đavola, izvukao je iz džepa upaljač i pokušao pripaliti cigaretu. Upaljač je,
doduše, funkcionirao, ali kako je simbolično predstavljao upaljač koji ne
radi, vodniku je, sav isprepadan, prišao kaplar Lakatoš da mu drhtavim
prstima, pošto je slomio tri šibice, napokon nekako pripali već upaljačem
pripaljenu cigaretu. Nakon toga je upitao, primjetno prigušenim glasom:
— In kako je, tovariš, gre? Gre?
Vodnik Manas je odgovorio strogo i profesionalno:
— Prija!
Nakon toga se razvio ovakav dijalog:
Špijun: — Tuđi jaz sem bil pri vojakih.
Vodnik Manas (odsječno i hladno): — Zbilja?
Špijun: — Sem res. Za časa prve republike. Takrat je vse bilo čist
drugače.
Vodnik Manas: — Sigurno jest.
Špijun: — Takrat smo fasali deset cigaret na dan.
Vodnik Manas: — Zbilja?
Špijun: — In koliko cigaret vi dobite danes?
Vodnik Manas (oprezno): — Upravo koliko mi je dovoljno.
Špijun: — A ste strasen kadilec?
Vodnik Manas: — Zavisi od toga što podrazumijevate pod strastvenim
pušačem.
Špijun: — Aaa...a...a...
Vodnik Manas (suflira mu): — Izlasci!
Špijun: — In izlaski... izlaski... imate ih dost?
Vodnik Manas: — Toliko da nam to sasvim odgovara.
Špijun: — In jaz sem... in jaz sem...
Vodnik Manas (suflira mu): — Ja sam imao izlaz svakog dana!
Špijun: — Jaz sem imel izlaz vsak dan. No, nasvidenje!
Tim riječima kaplar Lakatoš naprečac je okončao prvi dio scene.
Razgovor je, prema scenariju, trebalo da bude mnogo duži, ali kaplar je
zaboravio ostatak teksta. Zaključio je da je i ono što je rekao dovoljno da
kod gledalaca izazove potrebne preduvjete za shvaćanje poante, dodirnuo
prstom obod šešira i s primjetnim olakšanjem nestao. Vrhunac je i tako
trebalo da donese nastup djevojke u plavoj košulji koja kao da je tu stigla iz
nekog (sovjetskog) filma. Stidljivo je prišla vodniku Manasu, a ovaj je
raširio ruke i uzviknuo:
 — Vidi, vidi! Marinka! Otkud ti? Slušaj, Marinko, divno izgledaš, kao
propisno održavan tenk!
Vodnik je mnogo očekivao od te vojničke usporedbe koju je izmislio
davno prije nego što je vidio svoju partnericu. U redovima gledalaca koji su
pažljivo odmjeravali djevojčine obline metafora je izazvala bučne i vesele
komentare. Djevojka se zacrvenjela još više i njeno — Idi, idi, laskavče! —
jedva se moglo čuti. Daljnji tekst uloge bio je već razumljiviji. — A gdje si,
Honzik, bio prošle nedjelje? Čekala sam te... — Na to joj je vodnik Manas s
povjerenjem odgovorio: — Nisam mogao doći, Marinko, bio sam na straži
kod skladišta municije, znaš, ondje, u onom šumarku ispod one
triangulacione točke što se vidi i odavde iz grada, oko pedeset metara od
kapelice na zapad.
To je bila Manasova poanta. Na čudesno lak način djevojka je iz njega
izvukla još i kompletan popis stražarskih mjesta, vrijeme smjenjivanja
straže, podatke o razmještaju jedinica u logoru, bataljonski plan za slučaj
uzbune, imena svih komandira zaključno s komandantom divizije, dnevne
norme sljedovanja namirnica, tehničke podatke o tenkovskom motoru, tekst
naredbe o ponašanju vojnika za vrijeme izlaska i datum rođenja ministra
narodne obrane, a zatim mu, kako dolikuje mladoj aktivistkinji, očitala
lekciju o budnosti i mjerama sigurnosti. Simboličnu poruku te igre mogao je
sasvim jasno sagledati čak i major Sadio, inače zakleti protivnik svake
nerazumljivosti u umjetničkim djelima.
Političkim oficirima, koji su budno pratili svaku promjenu na majorovu
bezizražajnom licu, dlanovi su bridjeli od pljeskanja. Djevojka, čije je lice
po boji podsjećalo na malinu, pobjegla je ispraćena gromkim aplauzom
ljudstva među svoje drugarice, a na scenu je ozbiljno stupio narednik
Kobliha s gitarom i desetarom Piskalom da zapjevaju »nekoliko pjesama u
duetu«.
Baterija boca na oficirskom stolu se u međuvremenu već dobrim
dijelom ispraznila pa je ljudstvo moglo izvući na vidjelo ostatke skrivenih
rezervi. Neposredan povod za ovakav razvoj događaja bio je istup kapetana
Matke koji je nakon odigrane aktovke snažno tresnuo šakom po stolu,
junačkim korakom pristupio vodniku Manasu i s uzvikom: — E, ovo ti je
zbilja uspjelo, debeli! — spustio mu masivnu ruku na rame. Pod težinom
tog materijalnog izraza priznanja, vodniku su klecnula koljena ali se
pokorno iskesio, što su politički oficiri smjesta iskoristili kao pogodnu
priliku da drhtavim rukama podignu čaše i uzviknu: — Živio drug kapetan!
— Smjesta im se pridružio meketavi sopran ambicioznog poručnika
Hezkog, dok su major Sadlo i Mali Đavo šutke podigli čaše. Slijedila je
mješavina nerazumljivih i pomalo sumnjivih uzvika iz redova vojnika. Na
tu buku, kad je malo utihnula, udario je dramatičnu točku pripiti, ali sasvim
razgovijetni glas aktivnog narednika Libeznog: — Živio ja! — Na sreću,
količina alkohola konzumiranog od oficira bila je već premašila mjeru
potrebnu za umanjivanje njihove moći rasuđivanja, pa su se prvi akordi
gitare narednika Koblihe skladno umiješali u zveket čaša. Duet, umjetnički
vrhunac kulturno-masovnog programa, zapjevao je, ozbiljnih lica, u
otegnutim tercama:

Dom... moj rodni dom...

gdje sob i bizon trče prerijom...

Mukli tenor narednika Koblihe i uškopljenički diskant desetara Piskala

stvarali su, tako kontrastni u pogledu tembra, sasvim poseban ugođaj. Do
nemogućnosti produženi zvuci dugih nota, praćeni žuborom akorda gitare,
nadvladali su brzo zamirući žagor oficira i vojnika, podigli se iznad
duhanskog dima, isparenja vina i likera i preko glava trojice prisutnih
politruka penjali se sve više i više, prema stropu blagovaonice i zidovima s
kojih su nepomično zurili portreti ovjenčani bezbojnim ukrasima od krep-
papira, prema parolama ispisanim krvavim slovima

NAPRIJED ZA VISOKU IDEJNOST!

NAPRIJED ZA DOMOVINU!
NI KORAKA NAZAD ZA SOCIJALIZAM!

Dom... moj rodni dom...

Otoku bajki vraćam se svom...

pjevao je desetar Piskal visokim falsetom, narednik Kobliha je hrabro

prebirao po koliko-toliko udešenim strunama, a duše svih prisutnih
obuzimala je neka čudna ganutost. Uvijek drski natporučnik Kamen (ispred
njega je stajala već gotovo prazna boca chartreusa) čak je udario u plač, a
čim su zvuci pjesme utihnuli, u bučan aplauz. Uspjeh dueta bio je
neosporan i, prije nego što je Mali Đavo stigao nešto da pripomene, prešao
je na slijedeću pjesmu. Kao i u slučaju Marša milicionera, narodni umjetnici
su malo prilagodili tekst rodu vojske u kojem su služili, ne obzirući se
nimalo na njegov sadržaj, složen u radionici pisaca tekstova prema
potrebama pograničnih jedinica. Pod dojmom uspjeha prve točke,
produžavali su duge vokale još virtuoznije, a čudni gutaralni glasovi,
ubačeni u riječi tamo gdje je nemarom autora padao kratki slog na dugu
notu, povećavali su hipnotičku moć songa. Hipnozi balade brzo su podlegla
sva vojnička srca, ne izuzimajući ni tvrdo srce kapetanovo. A pjevači su
pjevali:

Tahamo gdje Vltava

tvrd probija kaham,
tenkista mladi — hi
na straži stoji saham.

S mahašinkom u ruci
budnim okom bdihi
da sačuva mi — hir,
da mirno žive svihi.

Da naham cvjetnu baštu

Zapad ne gazihi,
tenkista mladi — hi
stalno budno pazihi.

Čvrstaha mu je šaka,
dušmana će strhrt,
ali iz zasjede-he
i njega vreba smhrt.

Ali nahaš tenkist

ne plaši se tohog!
Izdati neće-he
nikad druga svohog.

Znaha da čas će doći

da se vrati ohon
djevojci svo-johoj
 i rodnom domu svohom.

Zatrubio je zbor uprljanih rupčića, a na strništima lica vidjele su se

vlažne stazice. U buri oduševljenja natporučnik Ružička se radosno nagnuo
prema majoru Sadlu i konstatirao kako naši vojnici imaju srce na pravom
mjestu, pa ih prava pjesma zna dirnuti isto kao što ih opet neka druga može
nadahnuti na najveće pothvate i dostignuća. Major Sadio nije odgovorio jer
više nije vladao jezikom. Odgovor, međutim, nije bio ni potreban jer su se
pjevači opet raspjevali, a nova pjesma obećavala je da će se svidjeti i
Malom Đavolu. Najavljena je kao »havajska narodna pjesma protiv
imperijalista i izrabljivača«, a poručnik Hospodin je spontano počeo
aplaudirati, na žalost sam, jer je većina slušalaca primila nakon najave stvar
s priličnom dozom nepovjerenja. Ali izvedbom napredne
protuimperijalističke pjesme pjevači su premašili sve rekorde medenosti:

Havaj/, zemaljski raj,

rob dolara su
znaj...

Glasio je početak sumorne narodne balade, s ovakvim nastavkom:

Havajko divna, mila,

pješčanih žalova
si vila.
Аl' okrutni bankar
kupit će te
za dolar...
Pod palmama dovršit će djelo:
uzet će tvoje tijelo!
Zaboravit će u tom času
na višu i nižu rasu!

Efektna idejna poanta zagrijala je srce poručnika Hospodina, koji je s

olakšanjem primijetio da se „nakon posljednjih, dramatikom zasićenih
stihova i Đavolovo lice malo razvedrilo. Pjevači su nastavili s još većim
žarom:
 Havaji u cvijetu
pjevaju čitavom svijetu
o ljubavi koje nema,
dolaru što sve mijenja...
Sunce, mlade Havajke,
ljubav, sve su to bajke,
havajskih gitara sanje...

U dvorani, tako tihoj da bi se čuo pad palidrvceta na pod, odjednom su

odjeknuli jecaji aktivnog narednika Libeznog. Takva reakcija potakla je
duet na još usredotočeniji napad na osjećaje vojnika. Kobliha i Piskal
pjevali su dalje, otegnutim tercama:

Kanaki smeđi, mladi

mora da radi
sve što gospođe bijele
žele...
Kad sunce crveno zađe
u zagrljaju njihovom se nađe,
jer one u tom času
ne znaju za nižu rasu!

Aktivni narednik Libezny to više nije mogao izdržati. Ustao je i,

srušivši sa stola nekoliko čaša, oteturao kroz sredinu dvorane napolje, a
zahod, cvileći kroz suze: — Mamiceee, kupi mi konja! — Kad je njegov
glas zamro, negdje na kraju hodnika narodni duo u dvorani pjevao je
posljednje kitice pjesme:

Havaj i u cvijetu
laž šalju čitavom svijetu
kroz svojih gitara sanje...

Još jedan oštri udar prstiju po strunama i elegantan polukrug opisan

rukom gitariste, završen nekim neodređenim pokretom i dugi, zvonki,
pomalo raštimani akord, sladak, meden... a onda bjesomučan aplauz,
izvikivanje priznanja, zveket čaša, padanje pod stolove, penjanje na stolove,
urlici, galama, plač. Željezni natporučnik Pinkas srušio se na stol, a njegova
prorijeđena kosa plivala je po bari razljevenog viskija. Drski natporučnik
Kamen zagrlio je Malog Đavola i upornim nastojanjem da ga poljubi
spriječio tog. pomalo ganutog, ali još budnog i sumnjičavog oficira da
izrekne bilo kakav kritički komentar. Janinka je uhvatila vodnikov pogled i
lakim pokretom glave pokazala prema vratima. Vodnik se neprimjetno
izvukao iz prostorije. Na slobodni prostor između stolova istrčao je na
brzinu improvizirani kvartet, potaknut uspjehom dueta i stanjem prisutnih
oficira, i u sastavu narednik inženjer Krajta, narednik inženjer Vytahly,
vojnik Bamza i desetar Strevliček, veselo intonirao jednu poznatu
žalopojku. Poručnik Hospodin i natporučnik Ružička, već gotovo uljuljkani
uspjehom, skamenili su se kao ošinuti munjom.

Godine pedeset prve

vječno sjećat ću se:
idiotska komisija
u vojsku me uze.

Poručnik Hospodin vidio je krajičkom oka kako se Mali Đavo bijesno

otima iz zagrljaja natporučnika Kamena. Drugim okom je vidio kako
kapetan Matka ustaje i pažljivo sluša. Kvartet je pjevao:

U Kobylec došao sam,

u taj gradić mali.
Oh, kad bi dobri bog htio
gromom da ga spali!

Kapetan Matka je s neuobičajenom žestinom odgurnuo stolicu, ali,

umjesto da kao komandant intervenira, viknuo je oduševljeno:
— Tako, a sad momci onu našu, onu našu, boljševičku! Kamen —
ovamo!
Za divno čudo, drski natporučnik Kamen, inače prilično ležeran u
izvršavanju naređenja, smjesta je popustio stisak tako da se Mali Đavo,
napola zadavljen, skljokao na stolicu. Trenutak nakon toga oficiri su
zapjevali borbenu pjesmu:

Crveni smo boljševici,

kapital nam dušman klet!
 Tukli smo ga i do sada,
Tukli smo ga i do sada,
tući ćemo ga i opet!

Nakon prve kitice prišao im je narednik Kobliha s gitarom, uhvatio

poznatu melodiju i počeo ih lojalno pratiti. Oficiri su, zagrljeni, nastavili:

Crveni smo teror za njih

Gottwaldu se rugaju!
Prestati će tek kada se
prestati će tek kada se
na štriku zaljuljaju!

Privučeni žarom interpretacije, pridružili su im se i neki pripiti vojnici, a

nakon izvjesnog vremena, bojažljivo, obazirući se, i politruci. Kroz oblake
dima odzvanjale su završne kitice borbene pjesme koje nije bilo u
službenim revolucionarnim pjesmaricama:

Kad nam drug Gottwald iz Praga

za juriš komandu da,
buržujima svim od reda,
buržujima svim od reda
odletjet će glavurda!

Većina prisutnih bila je već toliko pod gasom da je zbratimljujući učinak

alkohola otupio čak i trnje klasne mržnje, pa je nastup štaba pozdravljen
burnim aplauzom. Ali kvartet narednika inženjera Krajte nije se dao tako
lako matirati. Na revolucionarnu pjesmu iz vremena prije Veljače
nadovezala se druga, nastala poslije Veljače:

Radnička klasa oružje nam dala

i sad ga prtimo iz dana u dan.
Oh, kad bi opet uzeti ga htjela!
Tek tada bit ću sretan, radostan.

Bila je provokacija koja je, za divno čudo, probudila osjećaj oficirske

časti i kod drskog natporučnika Kamena. Ponovo je prebacio ruku oko vrata
kapetana Matke, s druge strane stegnuo poručnika Hospodina, i udarajući
nogom takt započeo, uz pratnju narednika Koblihe, sumorni napjev
fatalističkog karaktera:

A kad dođu momci iz ju-es-ej,

sve će da nas objese!
Sve će na bandere, sve će na bandere,
Sve će na bandere da nas objese!

Žalopojku je prekinuo kvartet narednika inženjera Krajte optimističkim

ritmom polke. Refren su spontano prihvatili tutti, koliko im je to stanje
dopuštalo:

Kad u vojsku mi smo pošti,

nismo mogli znati
kako ćemo ko regruti
gadno najebati!

Kako ćemo najeee...

kako ćemo najeee...
kako ćemo najebati!

U tom trenutku dogodilo se nešto užasno. U dvorani je odjeknuo oštar

prasak pištolja, i svi su istog časa zašutjeli i ukočili se. Na oficirskom stolu
stajao je Mali Đavo držeći u ruci pištolj iz čije se cijevi dizao stup dima. U
jednom kutu prostorije spuštao se prema zemlji oblačić prašine s mjesta
gdje se zrno zabilo u žbuku na stropu, zasipajući polako glave zamrlih
pjevača. Đavo je iskoristio tišinu, mahnuo pištoljem i vrisnuo:
— Vojnici! Smjesta se raziđite u svoje spavaonice!
Nakon toga je načinio dramatičnu pauzu, ali tu dramatičnu pauzu ubrzo
je prekinulo mrmljanje, najprije tiho a onda sve glasnije. Zato se Mali Đavo
požurio da podvrisne:
— Ne dopuštam da se ovdje vrijeđa radnička klasa, naša država i naša
narodno-demokratska armija! Čini mi se, drugovi, da dvije godine
političkog odgoja nisu na vama ostavile nikakvog traga! Tako ste, dakle,
druže natporučniče, izvršavali svoju dužnost! — obrati se konačno Ružički.
Politruk je sasvim realistički pozelenio i činilo se da će se onesvijestiti.
 — Tako vi cijenite mogućnosti koje vam je pružila naša narodno-
demokratska država, drugovi? — obrati se Đavo čitavom skupu. — Zar
ovako treba da izgleda oproštaj no veče, rastanak s najčasnijom obavezom
građanina narodno-demokratske zemlje? Lijepo ste se legitimirali, drugovi!
Ponašate se kao banda najokorjelijih reakcionara!
Mrmljanje u dvorani dostiglo je stupanj rezonancije. Iz mase se izdvojio
vodnik Soudek s bocom u ruci i prijeteći oslovio majora:
— Šta to trabunjaš, kepecu jedan? Koga to nazivaš reakcionarom?
— Javite se sutra na raport komandantu — zakreštao je mali major. —
Komandantu divizije! I vi, druže kapetane! — obratio se Matki. Matka je
sastavio pete i tupo rekao:
— Razumijem!
— A sada razlaz! — ciknu Đavo. Odgovorio mu je orkan glasova, među
kojima se posebno jasno razaznavao glas vodnika Soudeka.
— Izbacite ga! — viknu taj glas sugestivno.
— Zapržite mu čorbu! — javi se drsko vojnik Bamza. Glasovi su jačali,
divljali, oko malog majora počeo se zatvarati opasan krug. Poručnik
Hospodin i natporučnik Ružička, samrtnički blijedi da se činilo da im koža
fosforescira, pokušali su zaštititi Đavola vlastitim tijelima.
Mali Đavo, međutim, nije čekao junačku smrt. Samo je zaprijetio
minijaturnom šakom, viknuo prema napadačima koji su se urlajući
približavali: — Posljedice ćete snositi sami! — brzo se okrenuo i pobjegao
kroz hodnik u tamnu noć. Nije ni slutio da se baca u naručje neumoljive
sudbine.

Kad se vodnik našao vani, na noćnom zraku, brzo je prešao preko

asfaltirane staze i sklonio se u sjenu jednog kupastog stabla što je stajalo na
drugoj strani, pored ulaza u fiskulturni poligon. Na nebu su treperavo
svjetlucale zvijezde i oblačići dalekih maglina kao florescentne meduze u
moru boje tinte. Zvijezde su gledale s visina na vojni logor Kobylec,
krošnje kestenova koje su (definitivno) posljednjim lišćem tiho šuštale na
noćnom povjetarcu, na mrežu asfaltirnaih četa što su se pružale iz logora u
svim pravcima. Na svakoj od njih, negdje na kraju, stajala je straža ne
puštajući nikog da prođe, iako joj je bilo potpuno svejedno kamo i zašto ide,
iako je — što se nje tiče — mogao mirno produžiti tom cestom u beskraj;
dobila je, međutim, naređenje, i to naređenje ju je pretvorilo u robota.
 Zvijezde su gledale i šutljivi sportski poligon, doskočište od bijelog
pijeska i visoku drvenu konstrukciju za skakanje padobranom u dubinu.
Kroz prozore blagovaonice dopirala je nerazgovijetna mješavina glasova,
odlomci pjesama, salve smijeha. Vodnik se naslonio na drveni zid barake za
sportsku opremu i napeto se zagledao u izlaz iz blagovaonice, što se tamno
ocrtavao na okrečenom zidu.
Iznenada se u crnom pravokutniku pojavila očekivana mlada žena.
Bijeli sjaj neba pomiješan s noćnom tamom zalio joj je lice i kliznuo niz
crnu haljinu. Na grudima je oštro zasvjetlucala tamnozelena suza i smjesta
se ugasila. Mlada žena se osvrnula, a smaragdna suza na njenoj haljini
ponovo je planula i ugasila se, planula i ugasila se.
Zatim je iskoračila u punu svjetlost noći na asfaltiranu stazu, stala,
ponovo se zbunjeno osvrnula lijevo i desno. Nekoliko koraka, pokret kao da
netko u toj tamnoj noći šapuće omiljeni stih iz vodnikove lirske zalihe, stih
o lijepim stvarima i vječitoj radosti, i gospođa natporučnikovica je trenutno
odnijela pobjedu nad mirisom civila i privlačnom silom Praga. U vodniku
kao da se podigla neka brana, ispuštajući akumuliranu rijeku tuge zbog
nemogućnosti da se ispuni čežnja, zbog nezadovoljstva ispunjenom
čežnjom, zbog lošeg načina na koji je uređen život.
— Janinko! — viknuo je tiho.
Pretrčala je stazu i privila se uz njega. Gledao je izbliza njeno lice.
— Danny! — šapnula je. Poljubio ju je. Iskra u smaragdu se ugasila jer
ga je pokrila njegova sjena.
— Dođi — rekao je i uhvatio je za ruku. Ušli su u krug sportskog
poligona i zastali na rubu doskočišta. Mlada žena privijala se uz njega, ali
ništa nije govorila, a vodnik je osjećao potrebu da priča. Međutim, u sjeni
barake za pribor, ispod konopaca za penjanje koji su visili kao omče na
gigantskim vješalima, osjetio je neku čudnu tjeskobu.
— Dođi, Jana — rekao je. — Da se popnemo, hoćeš?
Pogledala je prema nebu i nasmijala se.
— Šta smo mi — majmuni, gospodine doktore?
Bio je to žalostan pokušaj ironije dostojne jedne zavodljive oficirske
ženice. Nije uspio, jer ju je izdao glas.
— Do vraga — rekla je. — Pa, dobro! Penji se. Penji se, Danny! Pružit
ćeš mi ruku. Bit će divno, tu blizu zvijezda.
Vodnik nije oklijevao i naglim trzajem se podigao na prvu prečagu
ogromnih ljestava. Bio je u visini njene glave, pa joj je pružio ruku. Držeći
se jednom rukom za njegovu a drugom za prečagu pokušavala je skočiti, ali
nije uspjela.
— Pričekaj — rekla je. — Svući ću čarape.
Promatrao ju je. Okrenula se i zadigla suknju, najprije na jednoj a onda
na drugoj strani. Ovaj ceremonijal probudio je u njemu vječnu vojničku
požudu; dva sivkasta oblačića dima pala su na bijeli pijesak, a zatim se
uzverala k njemu. Bijela koljena zablistala su kao zvijezde koje se podižu sa
zemlje, a onda su se počeli brzo penjati po drvenim skelama.
Gore, visoko, vladala je gotovo savršena tišina. Staze iza zgrada oko
poligona vijugale su kao na mapi, a ispod svjetlucavih meduza na horizontu
crnilo se Okrouhlicko brdo, poprište slavnih tenkovskih bitaka. Puhao je
slab povjetarac i hladio im lica. Gospoda natporučnikovica je sjela na
čvornatu gredu pored vodnika i prekrižila bose noge koje su visile u zraku,
ljuljale se, pokazivale nježnim prstima na bijelo doskočište, svijetleći u noći
kao dva svjetionika na obalama sna.
— Znači, prekosutra — rekla je.
— Aha.
— A onda se više nikad nećemo vidjeti.
— Ma, hoćemo — rekao je. — Sastat ćemo se u Pragu. Sigurno ćeš
moći ponekad doći.
— Ne znam.
— Zašto ne bi mogla? Muž ti je stalno u službi. Neće ni znati da nisi
bila kod kuće. Možeš krenuti ujutro brzim vlakom...
— Zašto si se uopće pojavio? — prekinula ga je iznenada, očajno.
— Pojavio? Zašto? Kako to misliš?
— Zašto si se, do vraga, pojavio u mom životu? — rekla je nesretno
gledajući nekud preko logora, prema crnoj masi Okrouhlickog brda i još
dalje, preko granica prohladne noći, preko granica njena izgubljenog života
što se zove Kobylec. — Bio je tu Vašek, kasino, oficiri i kino tri puta
tjedno, naš mali i stan u novogradnji, dosada i praznina, a noću na streljani
tenkovi i zrna koja predivno svijetle i lete, i sve to bilo je strašno glupo, ali
je sve bilo strašno u redu. A onda si upao ti. Bože, zašto?
— Janinko — rekao je — Ne budi tužna! Sve je u redu ovako kako jest.
I tek je sad sasvim u redu.
— Šta je u redu? Što mi do Vašeka više uopće nije stalo, to je u redu?
Što mi više uopće nije stalo do vodnika koji su bili prije tebe, ni do onih
koji će doći poslije tebe, i to je u redu? Što ću stalno osjećati kako mi nešto
nedostaje, i to više nego ikad prije, i to je u redu? Daniele, sve to je u redu?
— Ali, zaboga...
— Znam — rekla je. — Ja sam, naravno, obično histerično žensko.
Glupa oficirska ženica o kojoj se sigurno svašta priča naokolo, je li?
— Ali...
— Ne, ne, šuti, ne otvaraj ta svoja lijepa, draga, zla usta! Ništa mi ne
objašnjavaj! Sve znam. A i ti to vrlo dobro znaš. Vidim ti na nosu!
— Ništa ja ne znam, Jana — rekao je, obuzet luđačkom strašću. —
Volim te. Strašno. Za mene značiš više nego bilo što na svijetu. Pođi sa
mnom, Janinko!
Mlada se žena još više rastužila.
— Kamo, zanesenjače? — upitala je sumorno. — U neku glupu
podstanarsku sobicu u Pragu, je li? Da iz nje svakom prilikom bježiš
glavom bez obzira, samo da ne gledaš glupu natporučnikovicu Pinkasovu...
— Ali, Jana...
— ... koja te je toliko mnogo voljela, a ujedno i toliko malo da ti se
objesila o vrat.
S padobranskog tornja kapale su suze, jedna za drugom. Vodnik je
izvukao rupčić, promrmljavši nešto.
— Strašno — rekla je mlada žena očajno. — Strašno, strašno, strašno te
volim, Danny. Ne znam šta je to sa mnom, zašto se tako glupo ponašam,
zašto te toliko volim, ja sam... Ta prije tebe zabavljala sam se petoricom
vodnika, ozbiljno, a imam muža tenkista i sve... strašno, strašno, strašno,
Danny...
— Razvedi se Jana —rekao je samo da nešto kaže, a iznenada je i sam
osjetio koliko njegove riječi zvuče lažno, neiskreno. Planula je, u suzama:
— Ne govori mi takve stvari, Danny, molim te! Volim te, ali ništa drugo
ne znam, knjige me ne zabavljaju, nimalo... ali volim te. Strašno. Ah,
Danny, nemoj otići! Ostani sa mnom!
— S tobom? — rekao je nemoćno, a istog časa pala mu je na pamet
idiotska pomisao ne nagovara li ga ona, možda, da se aktivira. Sav se
ukočio.
— Ah, krivo si me razumio! — zajecala je Janinka izmučeno. — Zbilja
si glup, prava budala, ali volim te. Rekla sam to samo tek tako, da ne
moram stalno ponavljati koliko te volim. Sve što ti kažem, svaka riječ na
mom jeziku znači: volim te. Znaš li to? Znaš li to, Danny?
 — Znam — rekao je.
— Vraga znaš. Ne znaš. To ti je gospođa natporučnikovica, ta izvikana
kurva, pokvarena ženska, morala sama reći. Ti si prava budalica, ti si
sasvim glup dečko, dragi! Trebalo bi da naučiš toliko, toliko toga! Hoće li te
to jednom tko naučiti, Danny? Reci mi! Hoće li te tko naučiti?
— Šta, Janinko?
— Ah — rekla je. — Ja bih... htjela... želim... ali ne! — prekinula je
naglo sama sebe. Sjedila je, sada sasvim sama, nesretna i tužna, nad vojnim
nastavnim centrom Kobylec, a niz lice su joj tekle suze. — Gluposti,
besmislice — govorila je. — Sve je to blesavo. Ne. Ne želim ništa. Ovako
je sve u najboljem redu. Ovako je sve tako savršeno glupo uređeno da nitko
nema prava ništa pitati. Sve je naprosto tako, i gotovo. Da, tako je. Pa
učinila ja što bilo. Hajdemo, Danny — obratila mu se. — Zašto sjedimo
ovdje? U zvijezdama ću moći još mnogo puta uživati. Ali u tebi ne. Idemo!
Spustila se s platforme, haljina joj se zategla preko bedara, bijela
koljena opet su zasvjetlucala kao zvjezdice. U tome je vjerojatno bio
odgovor na sve. Jedini odgovor koji je gospođa natporučnikovica, Jaainka,
mogla dati, jedini odgovor koji je mogao dati bilo tko. Silazeći za njom,
vodnik je mislio samo na to koliko je neizmjerno glup. Kad su sišli, otišli su
zajedno u baraku za sportsku opremu gdje je vladala tama i ležale naslagane
grube strunjače za parternu gimnastiku.

Nakon toga, sve do dana kada su pripadnici Sedmog oklopnog bataljona

otišli u civil, nije se dogodilo ništa vrijedno spomena. Radost zbog tog
posljednjeg i najvažnijeg događaja u toku odsluženja kadrovskog roka
potpuno je zasjenila tajnu koju je uzalud istraživala OBZ —činjenicu da se
major Borovička, zvani Mali Đavo, poslije oproštajne večeri uopće nije
vratio kući, već je zagonetno nestao tako da su događaji koji su se
prethodne noći odigrali u blagovaonici ostali bez ikakvih posljedica.
U svjetlu činjenica koje su izbile na svjetlo dana tek mnogo kasnije, u
svemu tome bila je od presudne važnosti jedna okolnost. Ali svjedoci toga
bili su samo vodnik Smiricky i supruga njegova pretpostavljenog, načelnika
štaba. Ali vodnik Smiricky bio je tada već tkozna gdje, a gospođa
natporučnikovica je mudro šutjela.
Nakon milovanja s vodnikom u baraci za sportsku opremu, dok su se
vraćali asfaltiranom stazom prema blagovaonici, čuli su potmuo pad,
pljuskanje neke tekućine i ugledali nekog vojnika — prema riječima koje je
izgovorio, vodnik je odgonetnuo da je to Bamza — kako sjedi na zemlji s
nogama u nekoj rupi.
— U dupe — govorio je vojnik bijesno. — Kurve kuharske! Još će im
netko pasti u ta govna!
Podoficir i oficirova supruga povukli su se u sjenu. Vojnik je ustao,
podigao sa zemlje neku dasku, promrmljao. Ostave jamu otvorenu, kurve!
— i pokrio daskom otvor u zemlji.

Bio je to otvor septičke jame u koju se slijevao sadržaj svih kanala u

logoru.
Mnogo, mnogo kasnije, kad su otpušteni vojnici već odavno ohladnjeli
od prvog zanosa slobodom, a gospođa natporučnikovica ponovo počela iz
večeri u večer dolaziti pred zgradu komande bataljona i tužnim očima
promatrala nove dežurne, i kad je dr Daniel Smiricky opet počeo sanjati o
kojekakvim besmislenim stvarima, potpuno zaboravivši na mudre Janine
riječi, dovukao se do otvora jame ispred kuhinje Sedmog oklopnog
bataljona specijalni kamion poznat u logoru pod tehničkim nazivom
»govno-srk«. Vozač je skinuo debelo gumeno crijevo priključeno za
cisternu na karoseriji i ubacio ga u jamu, uključio motor usisne crpke,
pripalio cigaretu i zahvalno primio tek ispržen odrezak što mu ga je donio
prijateljski raspoloženi glavni kuhar.
Stroj je mirno radio, ali iznenada je u njemu nešto zaklokotalo i klip
pumpe počeo se bjesomučno okretati naprazno.
— Šta ste to bacili u jamu, frajeri? — rekao je vozač, spustio napola
pojedeni odrezak na okvir karoserije, isključio motor i počeo izvlačiti
crijevo. — Nešto je začepilo sisak.
Kuhar mu je priskočio u pomoć pa su zajedničkim snagama izvukli
teško crijevo iz jame. U usisnom otvoru bio je zaglavljen neki crn predmet.
Kad su ga izvukli, ustanovili su da je to paradna oficirska čizma, neobično
malog broja.

U Pragu, proljeće — zima 1954.

sken: Cyrano
obrada: BABAC
 Josef ŠKVORECKY
OKLOPNI BATALJON

Suvremeni češki pisac Josef Skvorecky, koji živi već petnaestak

godina u Kanadi ali piše i dalje na češkom, napisao je roman iz
vojničkog života OKLOPNI BATALJON 1955. godine »za svoju
dušu, uvjeren da će ostati u ladici«. Neki dijelovi objavljeni u
časopisima najprije su zabranjivani, pa je njihovo objavljivanje
dopušteno, pa su opet zabranjivani itd. Knjiga je najavljena u Pragu
za 1969. godinu i tiskana je, ali nije nikad puštena u prodaju. Tek je
1971. objelodanjena u Kanadi na češkom jeziku, a istodobno se
pojavila u francuskom i talijanskom prijevodu. Kod nas se
OKLOPNI BATALJON pojavio u biblioteci HIT, u prijevodu Nikole
Kršića, 1972. godine. Otada je to postala kult-knjiga koju je teško
bilo nabaviti sve dok nije, evo, izašla u biblioteci EVERGRIN.
 1 Slavni husitski vojskovođa Jan Žiška Iz Trocnova izgubio je u ratu
jedno oko (Prev.)