Professional Documents
Culture Documents
Oceanografija I Meterologija 1
Oceanografija I Meterologija 1
METEOROLOGIJA
1. POJAM METEROLOGIJE
Litosfera je relativno tanki površinski sloj zemljine kore.
Hidrosfera je vodeni omotač koji ispunjava udubine na litisferi, tj oceani i mora, te tekuće i stajaće,
kao i nadzemne i podzemne vode. Atmosfera (zrak) je plinoviti omotač koji obavija čvrstu zemljinu
kuglu. Meterologija je prirodna nauka koja se bavi proučavanjem svih pojava, koje se dešavaju u
atmosferi.
SASTAV
Atmosferu sačinjavaju plinovi bez boje i mirisa: dušik 78% , kisik 21% i 1% ostali plinovi (argon,
ugljični dioksid i vodena para). Prema višim slojevima postaje rjeđa.
1. 2. VISINA ATMOSFERE
Troposfera je najdonji sloj atmosfere koji se proteže do visine od približno 10 km i. gdje sve
vremenske pojave osječamo i opažamo, te gdje nastaju oblaci, vjetrovi i druge znane pojave.
Stratosfera se proteže iznad troposfere do visine 70-80 km sa konstantnom temperaturom od –70º C i
sastoji se od istih plinova, ali uz primjesu nekih lakših plinova prvanstveno vodika.
Tropopauza je tanki sloj koji dijeli troposferu i stratosferu gdje postepeno nastaju pojave
karakteristične za troposferu.
Ozonosfera se nalazi iznad stratosfere, a poviše jonosfera čiji se slojevi protežu do oko 500 km
visinegdje je zrak već sasvim razrijeđen, a važni su jer se od njih odbijaju elektromagnetski radio-
valovi.
Iznad 500 km se proteže sloj disipacije u kojem se već pojedine molekule zraka odvajaju od zemlje i
odlaze u slobodni prostor.
2. 1. TLAK ZRAKA
Tlak zraka je sila koja pritišće na jedinicu površine tj. težina stupa zraka koja se nalazi iznad te
površine. Tlak zraka raste s temperaturom, vlagom i visinom i zauzima veći volumen, tj. gustoča
zrka (širi se) je manja nego na površini Zemlje.
2. 2. TEMPERATURA ZRAKA
Sva toplinska energija koju primaju Zemlja i njezina atmosfera dolazi od Sunca. Sunce zrači i ižaruje
energiju u obliku elektromagnetskih valova. Atmosfera Zemlje je gotovo prozirna za cjelokupno
sunčevo zračenje, koje apsorbira površina Zemlje isparavanjem mora i kopna (ukoliko nebo nije
oblačno-odbija se i vrača natrag).
Zemlja se okreće oko Sunca, a istdobno oko svoje osi (zamišljena crta koja prolazi kroz južni i sjeverni
pol). Ekvator je nagnut za 23,5º prema Zemljinoj putanji oko Sunca, jer na Zemlju djeluje privlačna
snaga Sunca i Mjeseca, kao i okretanje same Zemlje oko sebe. Zbog djelovanja tih sila Zemlja se
okreće oko Sunca u nagnutom položaju, i njena os ostaje uvijek u istom položaju, tj. prema zvjezdi
Sjevernjaći Toplina ovisi o kutu pod kojim zrake padaju na Zemlju. Sunce na ekvatoru jer je uvijek
bliže zenitu, a na polovima horizontu, te zato na ekvatoru prima više topline nego na polovima.
Atmosfera nije prozirna za zemljino zračenje (isparavanjem kopna i mora) topline već ga apsorbira i
na taj način zagrijava. U atmosferi nastaju zbog razlika temperature kružna gibanja (cirkulacije) zraka.
Atmosfera se trajno zagrijava na ekvatoru, a hladi na polovima. O tome kako Sunčeve zrake padaju na
Zemlju ovise različita godišnja doba u raznim dijelovima svijeta. Razlike u godišnjim dobima nastaju
usljed toga što zimi Sunčeve zrake padaju na Zemlju pod manjim kutom (koso), a ljeti pod većim
(ravno). Kad Sunčeve zrake ravno padaju na južnu polutku, onda je tamo ljeto, a na sjevernoj zima.
Voda na Zemlji stabilizira i sprečava velike oscilacije u temperaturi. Kopno ne skuplja toplinu kao
voda i zbog toga se velike promjene temperature događaju na velikim kopnenim prostranstvima
(Sibir).
f) Udvojeni termometar sastoji se od staklene cijevi oblika slova U gdje donji dio cijevi napunjen
živom, ostali dijelovi, lijevi krak napunjen alkoholom do vrha, a desni tkđ. alkoholom ali samo do
polovine sa indeksima na vrhu. Kad temperatura raste, alkohol se u lijevom kraku širi, potiskuje živu
(koja se tkđ. rasteže) u desni krak i diže metalni indeks. Kad temperatura pada alkohol se u lijevom
steže, te se živa diže i pomiće indeks u tom kraku, te na taj način položaj indeksa nu desnom kraku
prikazuje maksimalnu, a u lijevom minimalnu temperaturu. Oba indeksa vraćamo u početni položaj
magnetom pomocanjem vanjskoj stijenci cijavi termometra.
g) Termograf trajno registrira remperaturu gdje je metalni element napunjen tekučinom teluolom
koja se promjenom temperature mjenja svoj volumen što uzrokuje zakrivljenost elementa. Element je
jedenim krajem spojen sa dugom pisaljkom sa rezervoarom sa tintom naslonjenom na bubanj sa
papirnom trakom – termogramom koji se okreće pomoču satnog mehanizma (1 dan - gdje pokazuje
temperature i vrijeme).
3. VLAGA ZRAKA
Vlagu zraka sačinjava vodena paru u atmosferi (zraku) koja je promljenjiva i koja se smanjuje sa
visinom, pri čemu je ima više u toplim krajevima nego u hladnim. Sva vlažna područja kao što su
oceani, mora, rijeke i jezera su osnovni izvori vlažnosti zraka jer neprestano isparavaju i time stvaraju
vodenu paru u zraku.
Vodena para je plin bez boje, mirisa i okusa koja nastaje ishlapljivanjem vode sa površine Zemlje
(mora, jezera, rijeke) dižući se u više slojeve zraka.
Konvencija je mješanje zraka.
Zrak je zasičen vodenom parom je kada je ne može više primiti, a u protivnom nezasičen.Suvišak se
izlučuje u obliku kapljica vode (kiša, magla) ili kristalića leda (snijeg, mraz).
Rosište ili točka rosišta je stanje kad vodena para prelazi iz plinovitog stanja u tekuće (kondenzacija)
pri određenoj kolićini vodene pare, temperature i tlaka zraka u atmosferi.
Kondenzacija je prelaz vodene pare u tekuće stanje.
Sublimacija je prelaz u čvrsto (kruto) stanje.
Apsolutna vlaga je trenutna količina vlage u zraku sadržane u 1 m³ zraka izražene težinom u
gramima.
Relativna vlaga je omjer izražen u postocima, između količine vodene pare koju sadržava neki
volumen zraka i količina vodene pare koju bi sadržavao isti volumen zraka kod maksimalnog
zasičenja.
kondenzacija
naglo hlade, jer u zraku nema vlage da zadrži toplinu. Izrazito vlažne tropske džungle imaju
temperaturu zraka jednoličniju jer vodena para danju apsorbira mnogo topline i noću je zadržava, pa su
smanjene temperaturne razlike između dana i noći.
4. NAOBLAKA I OBLACI
Naoblaka je stupanj zastrtosti neba oblacima i izražava se desetinama zastrtog neba (10 = čitavo nebo
zastrto, 0=potpuno vedro, 5=pola neba zastro). Donja granica određuje se vizuelno (odoka) ili u
odnosu na okolne predmete
Oblaci su formirani od toplog zraka punog vlage koji se dižu u vis. Kada dosagnu određenu visinu
para se ohladi i stvaraju se sitne kapljie vode ili kristalići leda. Kad narastu dovoljno veliki da svladaju
otpor zraka padaju na Zemlju kao oborine. Vertikalna razvijenost oblaka ovisi o visini do koje će se
zrak nastaviti dizati kao i raspoloživoj vlazi u zraku. Oni su različiti i neprestano mjenjaju svoj oblik.
4. 4. nastanak oblaka
Oblak je vidljivi skup sitnih čestica vode ili kristala leda koji lebde u zraku, a može sadržavati i
čestice dima i prašine. Oblaci nastaju uzlaznim strujanjam zraka koja uglavnom uzrokuju
zagrijavanje masa masa zraka (promjena temperature), zemljinih prepreka, utjecaja tople i hladne
fronte, količine vodene pare prilikom dizanja i adijabatskog hlađenja zraka. Oblik ovisi o visini na
kojoj se zrak zaustavi u svojem dizanju, kao i o visini na kojoj zrak poprimi temperaturu rosišta, tj.
temperature kod koje nastaje izlučivanje suvišne vodene pare. Kretanje oblaka zavisi o kretanju
zračnih masa, odnosno vjetra (jhači, brže) i uzlaznih strujanja.
Dizanje zraka može nastupiti iz tri razloga:
a) zbog zagrijavanja tla na nekom području, usljed čega dolazi do zagrijavanja donjih slojeva zraka i
njegovog dizanja (konvencija),
b) zbog toga što zrak, kada se horizontalno giba (vjetar), na svom putu nailazi na brda, te dolazi do
dizanja zraka (orografski efekt),
c) zbog općeg dizanja zraka u ciklonama, gdje u prednjem dijelu ciklone topliji zrak (topla zračna
masa) dosegne hladniji zrak (hladnu zračnu masu) usljed čega se topli zrak diže iznad hladnog uzduž
površine, koja odjeljuje topli od hladnog zraka. U stražnjem dijelu ciklone hladni zrak dosegne topliji I
sili ga da se digne, kako bi mogao napredovati.
5. OBORINE
Oborine (padaline, hidrometeori) su skup tekućih i krutih vodenih častica, koje padaju ili lebde u
atmosferi ili ih nosi vjetar, a talože se na tlu. Padaju kada se vlažni zrak ohladi ispod temperature
rosišta, kada vlaga zraka prelazi iz tekučeg i krutog stanja u plinovito. Ako je temperatura zraka iznad
0º C padaju takuće oborine, a ispod 0º C padaju krute oborine. Jednake količine vode koja ispare u
zraku, ponovo se vraćaju kao oborina u ocean, rijeke i jezera. Kada je zrak zasićen, vodena para se
izlučuje u obliku kapljica vode (kondenzacija) ili kristalića leda (sublimacija). Da bi došlo do
kondezacije, atmosfera mora sadržavati dovoljnu količinu vodene pare i zrak se mora ohladiti na
temperaturu kod koja će uz tu količinu vodene pare nastupiti kondenzacija ili sublimacija.
Kondenzacija započima na česticama hidroskopskih tvari (koji upijaju vlagu), koje daljnjom
kondenzacijom prerastu u kapljice.
5. 1. oborine koje nastaju na površini Zemlje:
a) rosa – nastaje kad se površina zemlje hladi, jer žari toplinu u atmosferi, a ne prima sunčevo
zračenje, a naroćito za vedra neba. Tada tanki sloj zraka iznad zemlje koji se tkđ. ohladio postaje
prezasićen vodenom parom, koje se izlučuje na predmetima na tlu i na samom tlu,
b) mraz – je pojava koja nastaje slično kao rosa, ali kad je temperatura, kod koje dolazi do ohlađivanja
zraka prezasičenog vodenom parom, ispod nule, pri čemu se ona ne kondenzira nego sublimira
(direktno prelazi iz plinovitog u kruto stanje),
c) inje - je zamrznuta magla, a pojava nastaje kad se izloženi predmeti ohlade ispod nule, a okruženi
su maglom. Naslage su jače pri jakom vjetru ili kad brod plovi kroz maglu za hladne vremena,
d) poledica – je prozirni sloj leda, kojim je prekriveno tlo, a do stvaranje dolazi, kad hladne kapljice
kiše ili kad kiša pada na vrlo hladno tlo, pa se odmah smrzne,
e) kiša – nastaje kad kad kapljice vodene pare u oblacima se hvataju jedna za drugu i tako rastu. Kad
dostignu promjer od 1-5 mm ne mogu više lebditi u zraku pretvaraju se u velike kristalić leda,odvajaju
od oblaka i padajući kroz različite slojeve zraka prelazeći iz krutog stanja u tekuće, padaju prema
Zemlji. Ako kapljice padaju kroz suhi zrak mogu ispariti ili ako prolaze kroz zrak gdje već pada kiša,
rastu. Kiša može biti sitna, normalna ili pljusak. Jače su kiše kraćeg trajanja,
f) rosulja - nastaje kad kapljice kiše promjera 0,5 mm prolazeći kroz zrak gotovo lebdeći ispare,
g) snijeg – nastaje kada u oblaku do izlučivanja vodene pare dođe kod temperatura nižih od 0º C, gdje
se formiraju kristalići kod daljnjih izlučivanja nižu u pravilnim oblicima i formiraju lijepe kristale
snijega najrazličitijih oblika. Pri temperaturi većoj od – 5º C sljepljuju se u pahuljice.
h) solika – nastaje od pahuljica snijega, kada one za vrijema padanja naiđu na jak vjetar kod
temperature zraka blizu 0º C. Pada zajedno sa snijegom ili prije njega,
i) tuča ili grad – nastaje kada kapljica kiše dospije, bacana vertikalnim strujanjem u slojeve zraka s
temperaturom ispod ledišta i zaledi se. Pada u obliku kuglica ili komadića leda veličine od 5-5o mm , a
katkad ži većim ili manjim, samo za oluje za vrijeme jakih grmljavina i iz Cumulunimbusa, te najčešće
poslijepodne.
5. 2. mjerenje oborina
a) kišomjer – mjeri količinu kiše ili rastopljene oborine bez ikakvih gubitaka. Sastoji se od valjkaste
limene posude postavljen na postolje visoko 1 ili 2 metra s otvorom velikim točno 200² cm sa gornjim
šiljastim rubom u koju se kiša sljeva u kanticu kroz lijevak. Kišnica se u 0700 i 1900 sati prelije u
staklenu cijev s urezanom podjelom. Jedinica za mjerenje oborina je 1 mm = 1 litra.
b) ombograf – po Helmanu sastoji se od teglice sa plovkom na koji je pričvršćena pisaljka. Ona
prilikom dizanja površine kiše ispisuje na traci (ombogramu) visinu oborine, koja je omotana oko
bubnja, koji je pokretan od satnog mahanizma.
1. radi se o oborinama koje se pri padanju na brod lede i stvaraju težine na palubama i nadgrađima, te
time dovode u pitanje stabilitet broda,
2. zbog razlike u temperaturi unutar i izvan skladišta dolazi do kondenzacije, čime se oštećuje teret, a
zbog padalina je nemoguće ventilirati skladišta (teret), kako bi se bar donakle izjednačila temperatura
u skladištima s onom vanjskom
6. VIDLJIVOST
Vidljivost označuje prozirnost atmosfere, tj. to je najveća udaljenost na kojoj se prostim okom jasno
razabiru predmeti, a ovisi uglavnom o količini tekućih i krutih čestica koje lebde u atmosferi.
6. 1. magla
Magla nastaje rashlađivanjem već hladnog zraka čija je temperatura blizu rosišta ili nastaje
povečanjem vlažnosti zraka isparavanjem. Ona je prdukt kondenzacije pri zemljinoj površini, gdje je
horizontalnu vidljivost manja od 1 km. Klasifikacija magle po međunarodnom ključu je: 1. gusta
magla po vidljivosti do 50 m, 2. umjerena od 50 – 500 m, 3. slaba između 500 i 1000 m.
.
6. 2. Sumaglica ili suha mutnoća
je ako je smanjena horizontalna vidljivost, ali je veća od 1 km. Obično je sivkaste boje, a sastoji se od
mikroskopski malih čestica vode. Zvuk se u magli jače čuje nego kada je atmosfera čista, pa se zbog
toga na brodu postavljaju ljudi na pramcu ili krila mosta kako bi osluškivaliu zvukove sirena drugih
brodova
Prema načinu postanka razlikujemo:
a) radijacijona magla – nastaje noću ili rano ujutro zajedno s rosom ili mrazom, usljed ohlađivanja tla
žarenjem. Zove se još i maglom noćnog hlađenja zbog razlike temperature između dana i noći. To je
prizemna magla.
b) advekkcijska magla – nastaje na dva načina:
1. hladan zrak prelazi preko tople površine mora i miješa se s toplim zrakom, koji je bio zagrijan u
kontaktu s morem prije nadolaženja hladnog zraka, te se suvišna para odmah kondenzira u vodene
kapljice, koje sačinjavaju maglu, i
2. nastaje kada topli zrak struji iznad hladne podloge, i u dodiru s njom se ohladi, te u njemu počinje
izlučivanje suvišne vodene pare u obliku magle i može se zadržati nekoliko dana,
Advekcijska magla se može nadalje podijeliti na:
1. obalna magla nastaje u primorskim predjelima gdje su temperaturne razlike između zraka i mora
najveće,
2. morska magla nastaje na morskim područjima gdje se sukobljavaju tople i hladne morske struje,
3. tropska magla stvara se na otvorenom moru na velikim područjima,
4. magle isparavanja nastaju u jesen i zimi pri prelazu hladnijeg zraka preko tople površine nzemlje
ili mora
4. frontalna magla (magla oborina - kišna) – u svojem napredovanju se na fronti topli zrak diže
iznad hladnog (jer je lakši) usljed čega dolazi do stvaranja oblaka i do kiše. Kiša pada iz sloja toplijeg
zraka kroz sloj hladnog zraka, koji se nalazi ispod, te ako je hladan zrak nezasićen vodenom parom,
kiša koja prolazi kroz njega djelomično se ispari i ako sada dođe do ohlađivanja tog zraka nastat će
magla.
8. VJETAR
Vjetar je horizontalno gibanje zraka iznad površine Zemlje. Do njega dolazi zbog različitog tlaka
zraka na različitim mjestima zemljine površine. Razlike u tlaku zraka uzrokovane su razlikama
temperature zraka. Temperatura zraka, tlak zraka i vjetar su usko međusobno povezani. Najveći sustavi
vjetrova formiraju se na Ekvatoru, gdje je sunčeva toplina i isparavanje najveće, jer se topli zrak diže
na veliku visinu i širi prema sjevernom i južnom polu. Kad prođe trečinu puta prema polovima, taj se
zrak počima hladiti i iznova padati na Zemlju. Jedan njegov dio se vraća na Ekvator, a drugi nastavlja
put prema polovima, pri čemu se stvaraju cikloni.
Smjer vjetra označuje smjer odakle vjetar puše, dok morska struja je određena smjerom kamo teče.
Niži tlak zraka na nekom mjestu znači, da na tom mjestu postoji manjak zraka. U atmosferi postoji
tendencija da se tlak zraka na svim mjestima izjednači, te da se sa mjesta gdje postoji suvišak zraka,
nadoknadi zrak na mjestima gdje postoji njegov manjak.
Gradijent je razlika tlaka zraka na zemljinoj površini ili sila koja djeluje zbog razlika tlaka.
Brzina vjetra ovisi o veličini razlike tlaka između susjednih područja između kojih puše vjetar. Idući
u vis, smjer i brzina vjetra su sve stalniji, jer ih ne ometa reljef zemljine površine.
Turbulentno strujanje zraka u atmosferi nastaje zbog trenja između pojedinih čestica i zbog trenja s
tlom, gdje u struji vjetra nastaju mnogobrojno veći ili manji vrtlozi, zbog čega se smjer i brzina vjetra
stalno mjenjaju (u refulima – bura).
8. 2. promjenjivi vjetrovi
Zračna masa je velika masa zraka koja na području svojeg rasprostranjenja ima istu temperaturu,
vlagu i druge karakteristike, što ovisi o karakteru područja gdje su se formirale (na polovima - hladna
zračna masa, u tropskom području - topla zračna masa, nad kopnom – suha zračna masa i nad morem
– mokra).
Fronta je linija koja na zemljinoj površini odjeljuje dvije zračne mase.
Topla fronta je fronta kod koje topli zrak nastupa iza hladnog. Tople zračne mase se uzdižu nad
hladniji zrak hladne zračne mase, te dolazi do stvaranja oblaka i do oborina.
Hladna fronta je ako hladni zrak na fronti nastupa iza toplije. Hladniji i teži zrak hladne zračne mase,
se kao klin zabija ispod tople zračne mase. Zbog toga se i na hladnoj fronti topliji zrak diže, pa se tako
stvaraju oblaci i dolazi do oborina.
8. 2. 1. ciklona
Cikloni (depresija, barički minimum ili minimum) nastaju tamo gdje hladne, suhe zračne mase
krečući se iz artičkih predjela prema Ekvatoru, susreću tople, vlažne zračne mase, koje iz tropskih
krajeva idu prema polovima. Dakle, ciklone se formiraju na velikoj fronti, a rezultat su poremečaja
između dviju zračnih masa. U svakoj je zastupljena topla i hladna fronta.Što je atmosferski tlak u
središtu ciklone niži ciklona je izraženija, tj. zbog konvengencije zračnih masa u središtu nastaju
ulazna strujanja zraka (čija je posljedica naoblaka i oborine).
Ciklona je složen vrtložni barički sustav koji čini područje niskog atmosferskog tlaka zatvorenog
kružnim izobarama, i koji donosi ružno vrijeme. Područje niskog tlaka zraka (ciklona) dakle,
predstavlja područje iznad kojeg ima manje zraka, zbog čega se nad ciklonom zrak trajno diže, da bi
se održao niski tlak i dizanjem se rasteže (dolazi u područje niskog tlaka) i zbog toga hladi. Budući da
hladni zrak može primiti manje vodene pare od toplog zraka, suvišna vodena para se kod hlađenja
zraka kondenzira i dolazi do stvaranja oblaka, te nadalje do oborina. Atmosferski tlak u cikloni iznosi
935 – 1o25 hPa.
Ciklone dijelimo na:
1. tropske ciklone,
2. ciklone umjerenih širina, dijelimo na: a) lokalne, b) toplinske (depresije) i c. frontalne ciklone
(večina). Po područjima na kojima se razvijaju poznate su zimske - evropske ciklone: Genovska,
Crnomorska, Baltička…
Prednji kraj ciklone je područje ciklone u kojoj se nalazi (topla fronta) toplija zračna masa, iza koje
u stražnjem dijelu nadolazi hladan zrak, hladne zračne mase (hladna fronta).
Ciklone se kreću uzduž velikih fronta sa svojim vjetrovima. Zbog rotacije Zemlje i centrifugalne sile
vrtložnog strujanja u cikloni na sjevernoj polutki vjetar se kreće desno od pravca gradijenta, odnosno
suprotno od kazaljke na satu,, a na južnoj u smjeru kazaljke na satu.
Vjetrovi u cikloni su kružni u smjeru obrnuto od kazaljke na satu i brzina im ovisi o tome kako je
duboka, tj. koliko je nizak tlak zraka u centru ciklone, kao i o tome koliko je rasprostranjena.
Familja ciklona nastaje kada iza jedne ciklone nailazi druga, treća i više.
8. 2. 2. Izbjegavanje ciklona
Karakteristika približavanja ciklona je padanje barametarskog tlaka i pojačavanje vjetra, koji skreće na
sjevernoj polutki suprotno od kazaljke na satu. Među prvim znacima približavanja ciklone tkđ. su i
dugi valovi mrtvog mora, uobičajeno iz smjera desnog stražnjeg kvadranta. Nebo je u početku vadro, a
zatim nam se pojavljuju bijeli cirusi. Tlak na barometru prvo lagano pada, a zatim brže. Stvaraju se
tmurni gomoljasti noblaci, vjetar jača, počinje sipiti kiša povremeno na pljuskovima. Kad se ciklon
približava vrijeme postaje tmurno, udari vjetra su sve jači, kiša pada kao iz kabla, a barometar sve brže
pada, vidljivost slabi. Ako nemamo metarooološki bilten prema smjeru vjetra moramo zaključiti gdje
se nalazi centar ciklone. Ako brod uđe u ciklon, vjetar prelazi u povjetarac, nebo je vedro, kiša
prestaje, vidljivost je poboljšana, ali valovi mrtvog mora se približavaju sa svih strana. A tmosfewrski
tlak je najniži. Oko (centar) ciklone ima promjer cca. 2o nm. Nakon što smo izašli iz centra ciklone
ciklus se ponavlja, ali obrnutim redom. Izbjegavanje je moguće, ako se na vrijeme dobije upozorenje i
prati njegovo kretanje, međutim izbjegavanje je ipak problematično jer se nikad ne zna na koju će
stranu skrenuti (u tropskim ciklonama i po nekoliko puta, znaju se odbiti od obala i skrenuti). Ako se
nalazimo iza njihovih putanja najbolje je pričekati dok ne prođu, a u protivnom smanjiti brzinu i držati
kurs na vjetar. Naime ako nam vjetar puše točno u pramac, centar ciklone će nam se nalaziti negdje po
krmi s lijeve strane, međutim ako nam vjetar puše po krmi sa desne strane onda se približavamo centru
i što je moguće prije treba skrenuti s kursa udesno kako bi izbjegli direktan dodir sa središtem ciklone
Ciklone je nemoguće u potpunosti izbjeći jer se područja umjerenih širina prostiru na području do
1000 km, a tropske od 350 – 400 km. Brzina kretanja središta ciklone je 20 – 40 čv, (odnosno
kompletnih zračnih masa i oklolnih zračnih masa). Budući da su danas ekonomićne brzina od 15 – 25
čv. Moramo sami procijeniti brzinu izbjegavanja, postaviti kurs broda da što manje bude izložen
djelovanju vjetra i valova. Naima, iako se zna generalno kretanje dviju ciklona uvijek se kreće iz
jugozopda prema sjeveroistoku, ipak ni najbolji prognozeri nisu u stanju pogoditi kada i gdje će
skrenuti, naročito ako se brod nalazi zu obalu od koje se često odbija i mijenja putanju. Ako primamo
meterološki bilten u njemu je naznačena vrijednost tlaka u središtu, njegova brzina, smjer kretanja i dr.
pa se možemo na neki način na vrijem pripremiti na njezin nadolazak.
8. 2. 3. Anticiklona
Anticiklona je područje visokog tlaka zraka, sa suprotnim karakterom vremena od vremena u cikloni.
Zrak je teži nego u susjednom području niskog tlaka (cikloni). Ono je karakterizirano stalnim
padanjem zraka, koji se zbog toga grije, te je zračna masa u anticikloni relativno topla. Na taj način ne
može doći do kondenzacije vodene pare u zraku, jer topliji zrak može primiti više vodene pare od
hladnijeg i tu prevladava relativno suho i lijepo vrijeme.
Anticiklone dijelimo prema području nastanka: 1. suptropske (dinamičke) i 2. umjerenih širina-
(toplinske), 3. polarne, 4. oceanske, 5. slabopokretne, 6. hladne itd (Azorska, sibirska
anticiklona).
Atmosferski tlak u anticikloni iznosi približno od 1020 – 1040 Hpa.
1. duga – nastaje nakon kiše i kada sije sunce. Vidi se u obliku nluka različitih boja.
2. miraž – je pojava kod koje vidimo sliku promatranog dalekog predmeta iznad samog predmeta.
Pojavljuje se usljed totalne refleksije zraka svjetlosti na prelazu iz guščeg u rijeđi zrak (iznad mora
hladni zrak, a iznad njega topli).
3. halo pojava – je svjetao krug oko Sunca i Mjeseca. Unutar kruga nebo je tamnije nego izvan kruga.
4. munja – nastaje kao posljedica pozitivno i negativno nabijenih dijelova oblaka, više oblaka, zemlje
i oblaka, što uzrokuje električnu napetost, a što ima za posljedicu električno pražnjenje, tj. ogromnu
iskru.
5. grom – nastaje zbog toga što se zrak prilikom električnog pražnjenja munje jako zagrije, pri čemu
se počinje naglo širiti što izaziva zvučni efekat. Pri tome vidimo munju (iskru) istovremeno kad
nastane, dok grom (zvuk) čujemo dosta kasnije. Tome je razlog što je brzina svjetlosti brža od zvuka.
6. vatra Sv. Ilije – je pojava na brodu koju vidimo uglavnom za nevremena kao izbijanje elektriciteta
iz raznih šiljaka (jarbola). Nastaje zbog električnog naboja broda i atmosfere (zraka).
7. polarno svjetlo – pojavljuje se u blizini polova kao stalna svjetlost.
2. MORSKE DOBI
Morske dobi nastaju zbog utjecaja privlačnih sila Sunca i Mjeseca i drugih planeta. Utjecaj mjeseca je
najveći i najintenzivniji. Sunce ima puno veću silu ali je udaljenije.
Amplitude morskih mijena visinski je razmak između niske i visoke vode.
U Otrantu 30cm, Srednji Jadran 50cm i Sjeverni Jadran 100cm. Najveće amplitude su u zaljevu
(Fundy) Nova Škotska u istočnoj Kanadi 19m, Peru 12m, Sjeverna Europa 5-6m i Perzijski zaljev
12m.
Plimni val tu kruži uz istočnu obalu Jadrana preko Sjeverne obale pa izlazi uz zapadnu obalu
(talijansku).
Morske dobi se mjere na mareografskim postajama mareografovima.
Na temelju ovih podataka se tiskaju tablice morskih mijena, i u njima se predviđa kolike će biti
morske razine u pojedinim dijelovima mora i svaki ih brod mora imati.
3. MORSKI TALOG
Temperatura morske vode ovisi o primanju i prenošenju topline, općenito toplina se prenosi
kondukcijom (s molekule na molekulu), i na taj se način malo temperature prenese, a konvekcijom
(prenose se velike količine topline u moru).
Termohalinska konvekcija je najpoznatija (ulje i voda) i toplina se prenosi i zračenjem.
Utjecaj sunčevog zračenja ovisi o zemaljskom položaju, pa od ukupnog zračenja tropi dobiju 60 %,
umjereni pojas 30 % a polarni pojas 10 % sunčeve topline.
Sunčevom energijom izravno se koristi samo površinski sloj pa od ukupnog zračenja površinski sloj
debeo 1 cm primi oko 67 %, a površinski sloj od 1 m 62 % a do 100 m dubine dopire samo 0,5 %.
Izvori zagrijavanja mora: Sunce, atmosfera, zemljina nutrina, jezgra i radioaktivni materijal,
biokemijski procesi, vulkanska aktivnost, radioaktivni procesi, trenje itd.
.
7. HLAĐENJE MORSKE VODE
Koliko topline primi toliko i preda. 42 % more zračenjem preda atmosferi, 7 % potroši na zagrijavanje
donjih dijelova zraka, a 51 % potroši na proces isparavanja.
Temperatura se od površine prema dnu smanjuje a slanost povećava
Nagla promjena temperature u vodenom stupcu naziva se TERMOKLINA.
Sezonski raspored temperatura u moru:
- Zimi je morska voda potpuno pomiješana, na otvorenom Jadranu od površine do dna je 10 C.
- U proljeće sunce zagrijava tanki površinski sloj. Na površini je 15 C, a u dubini 10 C.
- U ljeto se temperatura povećava , a
- U jesen se sve više ispravlja.
3. LED NA MORU
Te sante mogu biti promjera i do 180 km (najveća). Inače santa viri 1/7 ili 1/4 odnos uronjene
9. ISPARAVANJE
Crte koje spajaju mjesta iste gustoće su IZOPKINE, a nagla okomita promjena gustoće u vodenom
stupcu naziva se PINOKLINA.
Gustoća morske vode ovisi o temperaturi, slanosti. Povećava se od površine prema dnu. Mjeri se
PIKNOMETROM i HIDROMETROM.
SLOJ DISKONTINUITETA: taj se sloj u moru vidi u proljeće kao blaga uljnata mrlja na određenoj
dubini.
Statička stabilnost u vodenom stupcu je stanje kad se gustoća morske vode prema dnu povećava. To
je stabilno stanje, ako dođe do poremećaja nastupit će okomito strujanje (TERMOHALINSKA
KONVEKCIJA) u težnji uspostavljanja statičke stabilnosti. Još neki parametri morske vode: to su
optička svojstva, prozirnost i boja mora, svjetlucanje i stlačljivost.
11. PROZIRNOST
Mjeri se Secchi pločom (seki). Željezna ploča ima promjer 50 cm, kuku gdje se zakači sajla ili
konop i spušta se u more, konop je označen metrima. Ploča se dovede na granicu vidljivosti, očita se
dubina na konopu i vidi se koliko je metara dubine.U Jadranu je od 25 – 30 m srednja vrijednost.
Crte koja spajaju mjesta iste vidljivosti: IZOFONE
12. BOJA MORA
Mjeri se Secchi pločom, a određuje Forelovom (Forell) ljestvicom na način da se boja Secchi ploče na
polovici izmjerene prozirnosti i usporedi se uzorcima Forelove ljestvice. Forellova ljestvica ima skalu
od 1 – 20 (označenu rimskim brojkama).Secchi ploču podignemo na polovicu prozirnosti.
Crte koje spajaju mjesta iste boje nazivaju se IZOKOLORE
Prozirnost i boja ovise o: godišnjem dobu, dobu dana, visini sunca, oblačnosti, biološkom sastavu
morske vode, morskog taloga i o riječnom unosu, temperaturi, slanosti, valovitosti mora, o visini oka
itd.
Stlačljivost: općenito se drži da morska voda nije stlačiva ali u biti je stlačiva na velikim dubinama.
Značajke morskih struja su u tome što prenose velike količine vodenih masa iz klimatski hladnih u
topla područja i obratno. Na taj način ispoljavaju vrlo važan utjecaj za život na zemlji također opći
utjecaj na klimu u nekim područjima.
Još veliko značenje Golfske struje imaju ribolovna područja u svjetskom moru ("UPWELLING") –
razmještanje ribolovnih područja : Vjetar odnosi gornji sloj morske vode i da se nadoknadi gubitak
voda navire iz dubine, hladna koja je puna hranjivih soli i omogućuje razvitak fitoplanktona (biljke)
koje su značajne za razvoj zooplanktona (životinje) koje su pak od presudne važnosti za ishranu ribe.
Pasati pušu s kontinenta na oceane. Postoji sjeveroistočni pasat na sjevernoj polutci i jugoistočni na
južnoj polutci koji pušu između 10 - 30 obje širine. U svakom slučaju oni pušu od istoka prema
zapadu i uzročnici su sjeverne i južne ekvatorske struje (Zapadna afrička obala, Portugalska,
Kalifornijska i Peruanska) – upwelling.
BIOCENOZA – malo područje u kojem se nastanjuju i ne prekidno žive određene vrste vodenog
organizma. U Jadranu je potrebno 10 god. da se kompletna voda izmjeni.
- na južnoj polutki je cirkulacija tj. kruženje obrnuto od smjera kazaljke na satu ili ciklonalno
kruženje
- uzrok: Coriolisova sila
12. VALOVI
UNUTARNJI VALOVI: Česti su na Sjevernom Pacifiku i Sjevernom Atlantiku. Zbog utjecaja toplih
morskih struja (Golfska, Kurošio) na nekoj dubini stvara se sloj DISKONTINUITETA.
Površinska voda je puno toplija i manje slana a pridnena je znatno hladnija i znatno slanija.
To je okomiti sloj diskontinuiteta koji odjeljuje (južna polutka) topliju suptropsku vodu od hladnije
Antarktičke. Ova okomita barijera je na = 50 S.
Značajna je zbog toga jer zooplankton tu barijeru nemože probiti i gibati se od juga prema sjeveru i
gibati se prema polutniku pa se zadržava u Antarktičkim vodama. Zbog toga bogatstvo zooplanktona,
to je i područje kitova pa je tu značajan kitolov.
Rubno more, za razliku od otvorenog mora odnosno oceana obavijeno je nizom otoka: Beringovo,
Ohotsko, Japansko, Žuto, Sjeverno ledeno more ili se više – manje uvlači u kontinent: Barentsovo,
Arapsko more. Ovome pripadaju i neki veliki zaljevi: Biskajski, Bengalski, Gvinejski
Unutarnja mora, ne dijelovi mora koji se dublje zavlače u kontinent. S otvorenim morem povezuju ih
prolazi ili tjesnaci: Baltičko more, Perzijski zaljev, Hudsonov zaljev
Sredozemna mora ( Mediteran ) su dijelovi mora između kontinenata: Sredozemno more. Promet sa
svjetskim morima odvija se kroz Sueski kanal i Gibraltarska vrata. Možemo još spomenuti i
Indonezijski Mediteran i Srednjeamerički Mediteran
a) obalni grebeni prate obalu a između obale i grebena je uzak i plitak kanal. Nasuprot riječnih
ušća greben je prekinut
b) Atoli su prstenasti koraljni grebeni s lagunom u sredini. Najviše ih ima u Pacifiku a i u
Indijskom oceanu
c) Veliki koraljni greben velik je i obalu prati na većoj daljini. Veliki koraljni greben
Sjeveroistočno Australske obale dugačak je 2 000 km a širok i do 200 km.
FJORD – zaljev nastao prodiranjem mora u glacijalno ledenjačke doline. Ulazak u fjord je dubok sa
jako strmim obalama ( Norveška, Island, Aljaska, Čile, Novi Zeland )
RIJAS – nastao je prodorom mora u riječnu dolinu. Ove su obale otvorene prema zaleđu, niske su
pogodne za izgradnju luka: New York, Sidney a nekad su obale strme pa izgledaju kao
fjordovi ( Limski kanal /Istra/, Karlobag )
ESTUAR – to je duboko i prema izlazu prošireno ljevkasto riječno ušće. Oni nastaju na obalama s
velikim amplitudama morskih mijena. Pogodni su za gradnju luka koje se zbog velikih
amplituda morskih mijena grade na načelu lučkih dokova: Liverpool, Le Havre, Antwerpen