pomoć sa strane ili pak da radi za druge osobe (što je, čini se, ozlojedilo prirodoslovac se promeće u reformatOra,
promeće u reformatOra, predlagača novina i pisca što se
njegove prijašnje, engleske mecene). Uz zadarak što mu ga je povjerila
mletačka vladn Forris je imao i osobne istraiivačke interese: želio se oper
sastati s krčkim biskupom Zuccherijem, pristao je i na austrijskoj obali, tj. u
Hrvatskoj (from Bersec as far as Lucovo which tract o( COlmn:y is caUed
Littoral Croatia), a u Senju je tražio- vjerojatno na Sovićev poticaj- izdanja
senjske glagoljaške tiskare. Proučavao je i dotad nepoznatu vrsru smokvine
uši. Prema Fortisovu izvještaju, ni to putovanje nije donijelo osobita uspjeha:
bilo je dugo, opasno, dosadno i beskorisno (u smislu cilja što ga je bila
postavila mletačka vlast). Pomoć je. mletačke vlade neredovito. stizala, a na
terenu je sve bil o neorganizirano. Osim roga, Forris se i prije, a na rom
putovanju posebno, od opisi vača pretvarao u reformarora: ne samo da gleda,
vidi i opisuje nego predla7.e rješenja iako zna da neće biti usvojena. Istodobno,
vidio je i bijedu u gradovima i na sel u, loše upravljanje, potkupljivosr
činovništv:t, neznanje i 7.atucanost i u mJeračkom i u austrijskom dijelu
Dalmacije (odnosno Hrvatske). Velikim su dijelom, mislio je Fortis, za ro krivi
popovi i fratri koji narod zaglupljuju umjesto da ga prosvjećuju.
Kako je nakon povratka bio dužan napisan izvještaj, što je učinio potkraj
re· i u početku 1774. godine, odgađao je konačnu redakturu knjige koja je već
duie vremena bila u riskari. Pttt po Dalmadji (Viaggio in Dalmazia) izišao je u
rravnju 1774. u dva sveska kao plod dotadašnjih Forrisovih boravaka u
Dalmaciji, domd ukupno oko 10 mjeseci. Rezultati putovanja u jesen 1773.
nisu ušli u talijansko itdanje, pa rako ni u njemački i francuski prijevod.
Evropska senzacija što ju je izazvao Put po Dalmaciji kao da je ostavila
sasvim ravnodušnima krugove koji su od lučivali hoće li Forris dobiti katedru
p rirodopisa na Padovanskom sveučilištu. Mletačke su vlasti, doduše, cijenile
njegovo znanje i sposobnosti, ali mu kao sumnjivu jakobincu nisu željele
povjeriti odgoj mladeži, rj. akademsko mjesto, unnroč rome što je među
visokim državnim funkcionarima imao podosta zaštimika i prijatelja! Premda
više puta uzastopno odbijen, nije izgubio nadu. Pri jednom takvom natječaju
komisija je, zaobišavši Fomsa i njegova takmaca, izmijenila katedri imc i
postavila rreću osobu. Nakon roga s ogorčenjem je pisao Juliju Bajamontiju:
• Hvala Bogu da ne moraš anrišambrirati pred kakvim magarcem da dobiješ
katedru. U Mlecima je slobodno samo s.rari i pišari !•'
Umorivši sc od nade i očekivanja da će postati sveučil išn i profesor, oper se
vraća svojoj srrasri - znanstvenoj pLLblicistici. Kada je 1774. Domenico
Camioćr, El izaberin otac, umjesto časopisa •Europa lerreraria• (u kojem je
Fonis već suradivao, ali mu je stari Domenico orbzao su.radnju zbog slobo-
doumnosti članaka), pokrenuo • Ciornale cncidopedico•, on oper postaje
jedan od glavnih suradnika. Kao i u knjigama, na stranicama novoga časopisa
' Ivan Mil«,nt. Dr julije Baiamonti i njtgOW dfrln. Rad JAZU 192, 1912, tOO. i Duško
Kcčkcm<t, 2tvot i dfrlo Julij:z Bajamontija, pr<dgovor knjou J. &jiUnO<ln, Zapisi o gradu Splitu.
Splio 197.S.
X Xl
zauzima za opće dobro. Naravno, zbog rakva pisanja ni do 1779. nije dobio
katedru usprkos podršci utjecajnih zaštimika; štoviše, proglasili su ga hereti·
kom.
Razočaran i ljut, utjehu je potraiio u još jednom putovanju u Dalmaciju.
Bilo je to potkraj 1779, kada se zatekao duboko na jugoistoku, pri samoj
rurskoj granici, u Dubrovniku. Dubrovnik ga je odmah oduševio: bio je
sasvim različit od zapuštenih i oronulih dalmatinskih gradova pod mJeračkom
upravom. Fortis se divi svemu : općem blagosranj u u gradu, kulturi i uglađeno­
sri vlasrele,. stezi u narodu i u čenosti Dubrovčana i Dubrovkinja, a kao
(iziokrar ne zaboravlja u pismima prij ateljima istaći da je i zem ljoradnja
naprednija nego u m letačkoj Da lmaciji. Upravo se sav rastapa od pohva la
pitomoj okolici ističući samo najljepše strane života u Dubrovniku: • dobra
voda, dobro vino, dobar kruh, dobra riba i dobro meso, pa i sladoled i slatkiši,
i lijepe ruke šro vam ih nude - to je jedno od najvećih dobara ovoga nnšega
nevoljnoga svijera, koji se- kad bi se svi osjećali kao što se ja sad osjećam- ne
bi više zvao dolinom su.za nego dolinom Ed«.>na.• 7
U malom gradu-republici neočekivano je našao prijatelje s kojima će ostad
najrjcšnje povezan sve do smrti. Bili su to ponajprije članovi ug~ednih
dubrovačkih obitelji Sorge-Sorkočević, Bassegli-Basiljević, Giorgi-Bona {E>ur-
dcvić-Bunić) i drugi. U Mariju C iorgi-Bona, ženu ljubomornoga Luke, Forris
sc odmah zaljubio, re će joj ne samo pjevati pjesme nego je obasipati
ljubaznostima i pismima stvarajut i tako mučnu atmosferu i u njenoj obitelji i
u obiteljima s kojima se družio. Pjesme, kao igra i dokolica, a među nj ima i
neke slobodnije, pisa le su se u Fortisovu društvu za vrijeme toga, a onda i za
drugih njegovih boravaka u Dubrovniku. Zapustio je tako svoj mladenački
spjev o Zemljinim katnklizmama (De' catadisrni sofferti dal nostro pianeta)
na kojem je radio s prekidima, a posvetio se pisanju frivolnih soneta. Nije
pisao samo }.1ariji nego i drugim Dubrovkinjama, a osobito lijepoj Deši
• Valta= Bogiši<. Dva "tizdJ:ma pisnw Albffla Forma o Dubrovni/tu, Srđ 1905, i pos<bnt
oris=-k. Pisma su upućena Radošu Michicli· Viuuriju. Zanimljh•a je Fortisova opromjna larintka
pjesma u elegijskom distihu:
Tcrrnn..m decus 6 quotquot maris olluit und:t
Jllyrici eximium, dia R11ncusn, vale!
lnvirum hine fati vjs me rapit 1\SJX:Nl, :u intr:a
Moenia sacra Urbis <.-or mnnet arque nnima . . .
Prijevod (•obraćenje•) Miho Sorgo·Sorkočcvi6 glasi:
Od ztmalja svijeh kruno,
ke slovinsko more optječe,
Dubrovniče sla~·ni, puno
Nni,'l.lm ti shl\'ot srtće.
Kl radosti stVar3 i jada
Udeo, molbe JO ne slub
Već m< cij<J"' draga od Crocla
Gdje mi srce O$tajt a dui.a ...