Nerazumjevanja i predrasude u interpretacijama bosanskohercegovačkog

društva i države

Na historijskim činjenicama zasnovana znanstvena analiza uzroka programa zla u

bosanskohercegovačkom društvu, nedvosmisleno ukazuje na to da ono nije rezultat
unutrašnjih bosanskohercegovačkih protivrječnosti i sukobljenosti, već uplitanja
izvanbosanskih ideološko-političkih identiteta u autohtonu i autonomnu bosansku društveno-
historijsku, duhovno-idejnu i kulturno-civilizacijsku multilateralnu sadržajnost.
Rušitelji bosanskog društva i „progonitelji Bosne iz Bosne i Hercegovine“, nastoje
„ubijediti“ sve oko sebe kako bosanska multilaterarnost nije ni postojala, niti
funkcionirala. Na bazi predrasuda da su odnosi među narodima Bosne i Hercegovine
(Bošnjacima, bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima) „predodređeni mržnjom“,
formiran je posve pogrešan i zasigurno poguban stereotip o bosanskohercegovačkom
društvu.

Uprkos neprikosnovenoj historijskoj činjenici da sukobi između ovdašnjih katolika,

pravoslavaca i muslimana nikada nisu poticani iznutra. „Iako je Bosna još u srednjem vijeku
imala tri vjere, njihovi pripadnici su tolerisali jedni druge.“ Ovdje je tradicionalno njegovan
odnos dobrosusjedstva i tolerancije. „Oružani sukob, etničko čiščenje, bombardiranje gradova
i zločini protiv civila u Bosni nisu bili predodređeni kao posljedice etno-nacionalnih podjela u
bosanskom društvu, oni su se razvili kao rezultat transformacije JNA u instrument srpskih
nacionalista, aneksionističkih ambicija srpske i hrvatske vlade, te revnost nacionalnih
ekstremista da povedu kampanju etničkog čiščenja uz podršku i pomoć organizovane vojske u
regiji.Predrasude i nerazumijevanja u interpretacijama bosanskohercegovačkog društva i
države ispoljavaju se u različitim varijantama. Jedna od osnovnih varijanti stereotipnog
interpretiranja Bosne i Hercegovine i njezinog društva jeste da se multilaterarnost
Bosne i Hercegovine uporno želi svesti na kategoriju „ne-europskog“ (pri čemu se, prije
svega, misli na prisustvo islamske komponente u njoj ), umjesto da se tretira kao jedna od
evropskih posebnosti. I kršćanstvo, kao i islam, nisu autentično evropski. Obje religije u
Evropu su pristigle sa Bliskog istoka.
Prisutne su fetišizacije multilatelarnosti Bosne i Hercegovine i drukčije naravi, kao što
su proglašavanje njene duhovno-kulturne, pa i biološke sadržajnosti isključivo srpskom,
odnosno hrvatskom, ovisno o kojoj je velikoaspirativnosti riječ.
Više je nego indikativna činjenica da je u Bosni i Hrcegovini spaljeno i na druge načine
uništeno preko stotinu urbanih cjelina. Barem polovina predstavljale su autentične kulturno-
historijske vrijednosti, bile su neka vrsta gradova kulturno-historijskih spomenika. Razarane
su neolitske gradske utvrde, zamkovi, kule i druge njima slične slojevite i kontinualne
tradicijske vrijednosti, koje su nastajale u rasponu od neolita do srednjeg vijeka, kao i hiljade
sakaralnih objekata, od kojih su mnogi predstavljali dragulje umjetničke kreacije i
graditeljstva općenito. Uništavani su kulturni spomenici nulte kategorije. Razorena su i
brojna, po mnogo čemu specifična ruralna naselja, groblja koja na svoj način svjedoče o
prostornom i etničkom kontinuitetu Bosne i Hercegovine. Rušitelji bosanskog društva su
željeli sve pretvoriti u „ništa“, a onda to proizvedeno „NIŠTA“ proglasiti „svojim“.
Nije slučajno da su se protagonisti oba velikodržavna projekta prema Bosni i Hercegovoni
najžešće okomili na Bošnjake i njihovu duhovno-kulturnu sadržajnost. Znajući da ne mogu
računati na bilo koju drugu varijantu opstanka izvan očuvanja države Bosne i Hercegovine,
Bošnjaci su se, u cjelosti, identificirali sa Bosnom i iskazali odlučnost da se za nju bore.
Naime, sa uništenjem tog naroda smatralo se da će definitivno nestati i država Bosna i
Hercegovina, tj. da će se, jednom za svagda, podijeliti između dvaju velikodržavnih
aspiranata.
Treba naglasiti da se, u suprostavljanju Agresiji na Bosnu i Hercegovinu, uključio i ne mali
broj Srba, Hrvata i ostalih. U početnoj fazi Agresije, taj broj je bio oko 30%. Ne treba izgubiti
iz vida i da su stradali i mnogi sakralni i kulturni spomenici bosanskih Hrvata i bosanskih
Srba. Valja znati da su i oni, kao i bošnjački, smetali rušiteljima Bosne i Hercegovine, jer su
upečatljivo svjedočili o apostrofiranom višestoljetnom multietnikumu bosanskog društva.
Njihovim rušenjem želio se, proračunato, pospješiti i animozitet „svih protiv svih“, odnosno
pripremiti teren za „sliku o građanskom ratu“ u ovoj državi.

Strukturalne promjene bosanskohercegovačkog društva izazvane

izvanbosanskim uticajima
Već je navedeno da je prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u Republici Bosni i
Hercegovini živjelo 4.364.574 stanovnika. Od toga, Bošnjaka (Muslimana) je bilo 43,7%,
Hrvata 17,3%, Srba 31,4%, Jugoslavena 5,5% i ostalih 2,1%. Na osnovu ovih pokazatelja,
jasno se ocrtava multilateralni karakter bosanskohercegovačkog društva. Da se nije desila
Agresija na Bosnu i Hercegovinu ova država bi, prema procjenama demografskih stručnjaka,
shodno karakteristikama populacione politike na ovom prostoru (relativno nizak prirodni
priraštaj), u 1996. godini imala oko 4.600.000 stanovnika.Rat je ovdje prouzrokovao
izuzetne velike, negativne demografske posljedice: prekinut je normalan i očekivani
prirodni prirast stanovništva; deformirani su vitalni trendovi populacionog i ukupnog razvitka
ovog područja. Iz novijih statističkih pregleda uočljivo je da se prirast stanovništva u cijeloj
Bosni i Hercegovini približava tzv. nultoj stopi, a u nekim područjima zabilježene su čak i
negativne stope što, za ovako malo društvo, kakvo je bosanskohercegovačko, predstavlja
zabrinjavajuće pokazatelje. Tim prije, ako se ima u vidu kontinuirani trend odlaska mladih iz
Bosne i Hercegovine u druge zemlje. Upravo biološki resurs bi mogao predstavljati ključnu
komparativnu prednost u budućem razvoju bosanskohercegovačkog društva.

Prema podacima koji su objavljeni u publikaciji Zdravstveno-socijalne posljedice rata u

BiH – prijedlog sanacije (Svjetlost, Sarajevo, 1997.), ukupno je ubijeno i na drugi način
smrtno stradalo, odnosno nestalo 258.000 ljudi. U međuvremenu su objavljeni i drugi podaci
o stradalim, od kojih su neki mnogo manji od naveden cifre. No, precizne podatke tek treba
naučno utvrditi. U procentualnom smislu, kao i u apsolutnim brojkama, daleko najviše su
stradali Bošnjaci. To potvrđuje tezu o sračunatom genocidu nad tim narodom, o čemu je
prethodno bilo govora. Naime, od ukupnoga broja stradalih, na Bošnjake otpada oko
54%, odnosno 9,4% od njihovog ukupnog broja s početka rata! Naravno, ovim se ne
žele umanjiti razmjere stradanja bilo kog naroda u Bosni i Hercegovini.
Uz navedene direktne demografske ratne gubitke, valja imati u vidu i one indirektne,
kao što su: spriječenost očekivanog prirodnog prirasta što, prema procjenama
demografskih stručnjaka, samo do 1996. godine, prelazi cifru od 330.000 ljudi;
pomenutu raseljenost mlađe populacije i sl. Ovdje nisu bile rijetke ni epidemije, pogotovo
u 17. i 18. stoljeću. U njima je posebno stradao muslimanski živalj koji je naseljavao urbana i
druga gušće naseljena područja. Tada su mnogi bosanski krajevi bili potpuno opustjeli, da bi,
kasnije, bivali naseljavani uglavnom „srpskim stanovništvom iz okolnih zemalja, kao što su
današnja Crna Gora, Stari Vlah, Kninska krajina i Dalmatinska zagora.“

Fizionomijska slika bosanskohercegovačkog društva se mijenjala i u nacionalnom i

religijskom smislu, kao i po nizu drugih bitnih odrednica. Tako, naprimjer, pred okupaciju
Bosne i Hrecgovine od strane Austrougarske monarhije 1878. god, odnosno prema popisu iz
1870., na teritoriji Bosne i Hrecegovine, uključujući i Novopazarski sandžak, Bošnjaka je bilo
49,8%, pravoslavaca (tadašnja nomenklatura, jer su popisi vršeni na religijskoj osnovi)
36,4%, katolika 12,6%, te ostalih 1%. Iz popisa izvršenog 1879. god. vidimo da je broj
muslimana opao na 38,73%, pravoslavaca porastao na 42,87%, kao i katolika na 18,08%,
dok je broj ostalih opao na 0,5%. Kao što se vidi, za veoma kratak vremenski period enormno
je smanjen broj muslimana (Bošnjaka), tj. sa 49,8% na 38,7%, što je, zapravo, bio rezultat
“etničkog čišćenja” tog stanovništva s ovih prostora (najveći dio je iseljen u Tursku, a oko
148.000 ih je ostalo u Novopazarskom sandžaku, koji je tada otcijepljen od Bosne i
Hercegovine). S druge strane, kao što je već istaknuto, broj pravoslavnog stanovništva je
porastao sa 36,4% na 42,87%, a katoličkog sa 12,6% na 18,08%.

Još drastičnije promjene su se desile u domenu vlasničkih odnosa. U periodu između 1878. i
1918. god, vlasništvo nad zemljištem, po narodima, u Bosni i Hrecegovini je pripadalo:
Bošnjacima 52,65%, Srbima 29,94%, Hrvatima 16,24% i ostalim 1,17%. U vrijeme agrarnih
reformi (1919-1920.) brutalno je oduzeto 925.174 hektara (52,8%) od ukupno obradive
površine od njihovih vlasnika i to po najnižoj cijeni i isplaćeno je svega 10% kmetskih,
odnosno 5% beglučkih, slobodnih posjeda.1 Tako je preko 12.500 bošnjačkih porodica
pauperizirano, što je rezultiralo dodatnim egzodusom pripadnika ovog naroda u druge zemlje,
uglavnom u Tursku. Oduzimanje posjeda i drugih nekretnina dešavalo se i kasnije,
nacionalizacijom i agrarnim reformama u prethodnoj Jugoslaviji.