Haruki Murakami

NORVEŠKA ŠUMA
Za mnoge fetes
 1.

Imao sam 37 godina i bio sam pojasom svezan za sjedalo dok je

golemi 747 ponirao kroz gust oblačni pokrov približavajući se hamburškoj
zračnoj luci. Hladne kiše, svojstvene mjesecu studenome, natapale su
zemlju i sve obavijale sumornom atmosferom flamanskog ulja na platnu:
službenike zračne luke u kabanicama, zastavu navrh niske aerodromske
zgrade, reklamni plakat BMW-a. Dakle — evo opet Njemačke.
Čim se zrakoplov spustio, iz zvučnika na stropu počela se razlijegati
tiha glazba: milozvučna instrumentalna obrada Norveške šume 1 od
Beatlesa. Od te bih melodije uvijek duboko uzdrhtao, ali ovoga puta
potresla me jače nego ikad.
Nagnuo sam se naprijed i zagnjurio lice u šake da mi se lubanja ne
raspukne. Ubrzo mi je prišla jedna od njemačkih stjuardesa i na engleskom
me upitala jesam li bolestan.
— Nisam — rekao sam — samo mi se vrti.
— Sigurni ste?
— Jesam, hvala.
Nasmiješila se i otišla, a glazba se promijenila: sad je sviralo nešto
od Billya Joela. Uspravio sam se i pogledao kroz prozor u tamne oblake
koji su visjeli nad Sjevernim morem, misleći na sve ono što sam u životu
izgubio: zauvijek prošla vremena, prijatelje koji su umrli ili nestali,
osjećaje koje nikad više neću proživjeti.
Zrakoplov je stigao do ulaza. Ljudi su počeli otkopčavati pojaseve i
vaditi prtljagu iz pretinaca, a ja sam se sve to vrijeme nalazio na livadi.
Osjećao sam miris trave, ćutio vjetar na licu, čuo krik ptica. Jesen 1969., a
meni se približava dvadeseta.
Stjuardesa je opet došla provjeriti kako sam. Ovoga puta sjela je kraj
mene i pitala me jesam li dobro.
— Dobro sam, hvala — rekao sam smiješeći se. — Samo me
uhvatila neka sjeta.
— Potpuno vas razumijem — rekla je. — I meni se to događa, dosta
često. Ustala je i uputila mi prekrasan osmijeh. — Pa, dakle, želim vam
sretan put. Auf Wiedersehen.
 — Auf Wiedersehen.

Osamnaest je godina prošlo od toga dana na livadi, a ja još mogu u

sjećanje prizvati svaku njegovu pojedinost. Višednevna blaga kiša isprala
je ljetnu prašinu i zaodjenula gore dubokim, blistavim zelenilom. Vlati
bjelasaste trave sezale su do visine glave i lelujale se tamo-amo na
listopadskom povjetarcu. Dugi trak oblaka lebdio je posred
ledenoplavičastog svoda. Pogled na to visoko nebo gotovo je nanosio bol.
Dašak vjetra pirnuo je preko livade i puhnuo kroz njenu kosu, da bi se
odmah potom izgubio u šumi, šumoreći u krošnjama i donoseći nam na
mahove udaljene glasove laveža - nejasan, mutan zvuk, koji kao da je
dopirao s dveri nekoga drugog svijeta. Druge zvukove nismo čuli. Druge
ljude nismo sreli. Ugledali smo tek dvije jarkocrvene ptice kad su
preplašene prhnule uvis usred livade i odmaglile u šumu. Dok smo tako
lunjali, Naoko mi je govorila o bunarima.

Pamćenje je čudna stvar. Dok sam se nalazio na samom mjestu

događaja, nisam na njega obraćao ni najmanju pozornost. Nijednom mi nije
palo na pamet da će on na mene ostaviti tako dugotrajan dojam, a
pogotovo nisam sanjao da ću ga se r8 godina poslije sjećati do u tančine.
Toga dana živo mi se fućkalo za krajobraz. Mislio sam o sebi. Mislio sam
o prelijepoj djevojci koja hoda kraj mene. Mislio sam o nama dvoma
zajedno, pa onda opet o sebi. Bile su to te godine, to životno doba kad mi
se svaka slika, svaki osjećaj, svaka misao vraćala poput bumeranga. I što
je još gore, bio sam zaljubljen. Zaljubljen u komplikacije. Krajobraz mi
nije bio ni na kraj pameti.
Sada mi se, međutim, u sjećanje prvi vraća taj prizor s livade. Miris
trave, pomalo prohladan vjetar, obris brežuljaka, lavež psa: to su mi prva
sjećanja, i vraćaju mi se sa savršenom bistrinom. Imam dojam da mogu
pružiti ruku i vrškom prsta pratiti njihove konture. No iako taj prizor vidim
posve jasno, u njemu nema nikoga. Nikoga. Nema Naoko, a ni mene.
Kamo li smo samo nestali? Kako se to moglo dogoditi? Sve što mi se tada
činilo važnim - Naoko, čovjek koji sam tada bio, svijet koji sam tada
imao: kamo li je sve moglo nestati? Istina je, ne mogu joj se prisjetiti ni
lica - bar ne iz prve. Ostala mi je tek pozadina, sam okoliš, bez ljudi u
prvom planu.
Istina, s vremenom joj se sjetim lica. Počnem spajati predodžbe
- njezina sićušna, hladna ruka; njena ravna crna kosa, na opip tako glatka i
mirna; nježna, obla usna resica i odmah pod njom mikroskopski sitan
madež; kaput od kamelhara koji je nosila zimi; njezin običaj da mi gleda
ravno u oči kad me nešto pita; lagani drhtaj koji bi joj se katkad uvukao u
glas (kao da govori na vjetrovitu vrhuncu) - i najednom vidim njezino lice,
najprije uvijek iz profila, jer smo Naoko i ja uvijek bili negdje vani i
hodali, jedno uz drugo. A onda se ona okreće prema meni, smiješi se,
jedva primjetno krivi glavu u stranu i progovara, gledajući me u oči kao da
u njima želi ugledati odraz bjelice koja je sijevnula bazenčićem kristalno
čistog vrela.
Treba vremena da se pojavi Naokino lice. A s godinama to traje sve
dulje. Tužna je istina da mi je za ono čega sam se mogao sjetiti za 5
sekunda ubrzo trebalo 10, pa 30, pa onda puna minuta - kao sjene koje se
u suton izdužuju. Jednoga će dana, pretpostavljam, moje sjene progutati
tama. To je neizbježno: moje pamćenje sve se više udaljava od mjesta na
kojemu je Naoko nekoć stajala - na kojemu sam stajao onaj stari ja. Vraća
mi se tek krajolik, pogled na onu livadu u listopadu, stalno iznova, poput
simbolične scene u nekom filmu. Svaki put kad se pojavi, kao da zada
udarac nekom dijelu mog uma. Probudi se, kaže. Još sam tu. Probudi se i
razmisli o tome. Razmisli zašto sam još tu. Ti me udarci ne bole. Uopće ne
osjećam bol. Samo šuplji zvuk koji odjekne sa svakim udarcem. A i on
jednoga dana mora izblijedjeti. Ali u hamburškoj zračnoj luci udarci su bili
dulji i jači nego inače. I upravo zato pišem ovu knjigu. Da razmislim. Da
shvatim. Jednostavno zato što sam takav. Da bih osjetio kako sam nešto
do kraja razumio, moram to zapisati.

Dakle, da vidimo, o čemu je Naoko toga dana govorila?

Naravno: o "poljskom bunaru". Nemam pojma je li takav bunar
postojao. To je možda bila tek slika ili simbol koji je postojao samo
unutar Naoko, poput svih onih drugih stvari koje je tih mračnih dana znala
u svom umu najednom oživjeti. No kad mi ga je jednom opisala, nikad
više nisam mogao zamisliti tu livadu bez bunara. Od toga dana slika
nečega što nikad nisam svojim očima ugledao ostala je neraskidivo
povezana sa stvarnim prizorom polja koje se prostiralo preda mnom. Taj
bunar znam opisati do najsitnijih detalja. Nalazio se točno na granici
između livade i šume - mračan otvor u zemlji, širok jedan metar, skriven
ispod trave. Na njegovu rubu nije bilo nikdkve oznake - ni ograde, ni
kamena oboda (bar ništa više od razine tla). Bila je to obična rupa,
razjapljeno zjalo. Njegovo kameno okno nagrizlo je vrijeme, a kamenje je
poprimilo čudnovatu muljevitobijelu boju. Bilo je napuklo, nedostajali su
neki blokovi, a u jedan od raspuklih spojeva spuznuo je mali zeleni gušter.
Mogao si se nagnuti preko ruba i tako zuriti u ništavilo. Ja sam o tom
bunaru znao samo da je zastrašujuće dubok. Bio je bezdano dubok i
prepun tame, kao da su se sve tame svijeta sabile u njega i nepovratno
zgusnule.
— On je jako, jako dubok — rekla je Naoko, pažljivo birajući riječi.
Znala je tako govoriti, usporila bi da pronađe točno onu riječ koju traži. —
Ali nitko ne zna gdje je — nastavila je. — Znam samo da je negdje ovdje,
u blizini.
Ruku duboko zabijenih u džepove jaknice od tvida, nasmiješila mi se
kao da želi reći: "Istina je!"
— Onda je iznimno opasan — rekao sam ja. — Tako dubok bunar, a
nitko ne zna gdje je. Upadneš i to je kraj.
— Kraj. Aaaaaaaa! Pljus! Gotovo.
— Sigurno se događaju takve stvari.
— Događaju, tu i tamo. Možda jednom u dvije-tri godine. Netko
odjednom nestane, ne mogu ga naći. Onda ovdašnji ljudi kažu: "Aha, pao
je u poljski bunar."
— To nije baš lijepa smrt — rekoh.
— Nije, to je grozna smrt — rekla je Naoko, stresajući grumen
sjemenki trave s jakne.
— Najbolje bi bilo da slomiš vrat, ali vjerojatno bi slomio samo nogu
i onda ne bi mogao ništa. Vičeš iz svega glasa, ali nitko te ne čuje, ne
možeš očekivati da će te itko naći, po tebi pužu stonoge i pauci, svuda oko
tebe kosti stradalih, mrak, vlaga, a visoko nad glavom vidiš malecki kolut
svjetla nalik na zimski Mjesec. I tako polako umireš, na tome mjestu,
sasvim sam.
— Fuj, od same pomisli ježi mi se koža — rekao sam. — Taj bi
bunar trebalo naći i ograditi zidom.
— Ali nitko ga ne može naći. Zato pazi da ne skreneš sa staze.
— Bez brige, neću.
Naoko je izvadila lijevu ruku iz džepa i stisnula moju. — Ništa se ti
ne brini — rekla je.
— Ništa ti neće biti. Da trčiš ovuda usred noći, nikad ne bi upao u
bunar. A dok se držim tebe, ni ja neću.
— Nikad?
— Nikad!
— Zašto si tako sigurna?
— Jednostavno znam — rekla je, stegnula mi jače ruku i zašutjela. —
Ja znam takve stvari. Uvijek imam pravo. To nema veze s logikom: ja to
jednostavno osjećam. Recimo, kad sam ti jako blizu, kao sad, nimalo se ne
bojim. Ne može me namamiti ništa mračno ni zlo.
— E pa onda imamo rješenje — rekao sam. — Samo stalno moraš
biti ovako sa mnom.
— Ti to stvarno misliš?
— Naravno.
Naoko je stala kao ukopana. A i ja. Stavila mi je ruke na ramena i
zagledala se u moje oči. U dubini njenih zjenica kovitlala se gusta crna
tekućina ispisujući čudnovate vrtložne šare. Njezine prekrasne oči dugo
su, dugo bile zagledane u mene. Onda se ispružila koliko je duga i ovlaš
prislonila svoj obraz uz moj. Bila je to čudesna, topla gesta od koje je
moje srce nakratko prestalo kucati.
— Hvala.
— Nema na čemu — odgovorio sam.
— Tako sam sretna što si to rekao. Jako sretna — rekla je tužno se
smiješeći. — Ali to je nemoguće.
— Nemoguće? Zašto?
— To ne bi bilo u redu. To bi bilo strašno. To —
Naoko je stisnula usnice i krenula dalje. Vidio sam da joj se kroz
glavu vitlaju svakojake misli i nisam je htio ometati, pa sam šutio i hodao
kraj nje.
— To ne bi bilo u redu - ni prema tebi, ni prema meni — rekla je
nakon duge šutnje.
— Kako ne bi bilo u redu? — promrmljao sam.
— Zar ne vidiš? Jednostavno nije moguće da jedna osoba zauvijek
čuva drugu. Evo, zamisli da se vjenčamo. Ti bi preko dana morao raditi.
Tko će me čuvati dok tebe nema? Ili ako odeš na službeni put, tko će me
onda čuvati? Mogu li cijeli život stalno biti slijepljena s tobom? Kakva bi
to bila jednakost? Kakav bi to bio odnos? Kad-tad bih ti dosadila. Pitao bi
se što radiš od svog života, i zašto provodiš sve svoje vrijeme dadiljajući
tu ženu. Ja to ne bih mogla podnijeti. To ne bi bilo rješenje mojih
problema.
— Ali nećeš cijeli život imati problema — rekao sam, dotaknuvši joj
leđa. — S vremenom će nestati. A kad nestanu, onda ćemo razmisliti kako
dalje. Možda ćeš ti morati pomoći meni. Ne živimo život prema nekom
proračunu. Ako me trebaš, iskoristi me. Zar ne vidiš? Zašto si tako kruta?
Opusti se, prestani se bojati. Sva si napeta pa uvijek očekuješ najgore.
Opusti tijelo, pa ćeš se cijela razvedriti.
— Kako to možeš reći? — upitala me glasom potpuno lišenim
osjećaja. Naokin glas upozorio me da sam možda rekao nešto što nisam
smio.
— Reci mi kako to možeš kazati — rekla je, zureći u tlo pod svojim
nogama. — Nisi mi rekao ništa što i sama ne znam. "Opusti tijelo, pa ćeš
se cijela razvedriti." Zašto mi to govoriš? Da sada opustim tijelo, raspala
bih se. Uvijek sam ovako živjela, jedino tako znam živjeti. Da se na
trenutak opustim, nikad se ne bih znala vratiti. Razbila bih se u komade,
koje bi odnio vjetar. Zašto ti to ne vidiš? Kako možeš reći da ćeš me paziti
ako to ne vidiš?
Nisam odgovorio.
— Zbunjena sam. Jako zbunjena. I to je mnogo dublje nego što misliš.
Dublje...mračnije...hladnije. Ali reci mi, kako si onaj put mogao spavati sa
mnom? Kako si to mogao učiniti? Zašto me nisi ostavio na miru?
Upravo smo hodali kroz zastrašujuće tihu borovu šumu. Sasušena
trupla cvrčaka koji su uginuli krajem ljeta ležala su raštrkana po površini
staze i drobila se pod našim cipelama. Kao da tragamo za nečim što smo
izgubili, Naoko i ja lagano smo kročili stazom.
— Oprosti — rekla je, uzimajući me pod ruku i odmahujući glavom.
— Nisam te htjela povrijediti. Nemoj da te to što sam rekla zabrinjava.
Zbilja, žao mi je. Samo sam bila ljuta na samu sebe.
— Valjda te još ne razumijem potpuno — rekao sam. — Nisam baš
tako pametan. Treba mi vremena da nešto shvatim. Ali ako budem imao
vremena, na kraju ću te shvatiti - bolje od ikoga na svijetu.
Zaustavili smo se u tihoj šumi, osluškujući. Ja sam vrškom cipele
prevrtao češere i cvrčke, a onda podigoh pogled prema komadićima neba
koje je provirivalo kroz borove grane. Naoko je stajala s rukama u
džepovima i razmišljala, očiju uprtih ni u što posebno.
— Kaži mi nešto, Toru — reče. — Voliš li me?
— Znaš da te volim.
 — Hoćeš li mi učiniti dvije stvari?
— Možete dobiti do tri želje, madam.
Naoko se nasmiješila i odmahnula glavom. — Ne, dvije je dovoljno.
Jedna je da shvatiš kako sam ti zahvalna što si me došao vidjeti ovamo.
Nadam se da razumiješ koliko si me razveselio. Ako me išta spasi, to će
biti to. Možda ja to ne pokazujem, ali istina je.
— Opet ću ti doći — rekao sam. — A druga želja?
— Želim da me se uvijek sjećaš. Hoćeš li se sjećati da sam postojala,
i da sam ovdje ovako stajala uz tebe?
— Uvijek — rekao sam. — Uvijek ću se sjećati.
Nastavila je dalje hodati u tišini. Jesenja svjetlost probijala se kroz
granje i poigravala na ramenima njezine jakne. Opet je zalajao pas, bliže
nego prije. Naoko se popela na maleno uzvišenje, izišla iz šume i pohitala
niz blagu padinu. Ja sam išao dva-tri koraka iza nje.
— Dođi ovamo — doviknuo sam joj sleđa. — Bunar bi mogao biti u
blizini. — Naoko je zastala, nasmiješila se i uzela me za ruku. Ostatak
puta prešli smo hodajući jedno kraj drugoga.
— Zaista obećavaš da me nikad nećeš zaboraviti? — pitala je gotovo
šaptom.
— Nikad te neću zaboraviti — rekao sam. — Nikad te ne bih mogao
zaboraviti.

Pa ipak, moje pamćenje postaje sve mutnije, i već sam zaboravio

čitav niz stvari. Dok ovako pišem prema sjećanju, često osjetim žalac
zebnje. Sto ako sam zaboravio najvažniju stvar? Što ako negdje u meni
postoji mračni ponor u kojemu su nagomilana sva uistinu važna sjećanja, i
sada se polako pretvaraju u mulj?
Bilo kako bilo, to je jedini materijal koji imam. Privinuvši ta
izblijedjela, sve bljeđa, nesavršena sjećanja na grudi, pišem dalje ovu
knjigu s očajničkim žarom izgladnjela čovjeka koji siše kosti. Ne znam za
drugi način da održim obećanje koje sam dao Naoko. Jednom davno, dok
sam još bio mlad, kad su sjećanja bila mnogo življa nego što su sada,
pokušavao sam pisati o njoj. Ali nisam mogao napisati ni retka. Znao sam,
kad bi došao taj prvi redak, ostatak bi sam potekao na papir, ali nisam
uspijevao. Sve je bilo odviše oštro i jasno, pa nikad nisam znao odakle
početi - kao što karta koja ima previše detalja zna biti beskorisna. Ali sada
shvaćam da sve što mogu povjeriti nesavršenu mediju pisanja jesu
nesavršena sjećanja i nesavršene misli. Kako sjećanja na Naoko u meni
sve više blijede, sve je dublje razumijem. Znam i zašto je od mene tražila
da je ne zaboravim. To je, naravno, znala i Naoko. Znala je da će moja
sjećanja na nju izblijedjeti. Upravo me zato i molila da je nikada ne
zaboravim, da se sjećam kako je postojala.
Ta me pomisao ispunja gotovo neizdrživom tugom. Jer Naoko me
nikad nije voljela.
 2.

JEDNOM DAVNO, PRIJE MNOGO GODINA - zapravo, tek prije

dvadeset - živio sam u studentskom domu. Imao sam 18 i bio sam brucoš.
Život u Tokiju bio mi je novost, kao i samački život, pa su moji brižni
roditelji pronašli privatni dom u kojemu ću živjeti, umjesto jednokrevetne
sobe, kakvu je uzimala većina studenata. Dom je nudio obroke i druge
pogodnosti, i vjerojatno će njihovu nevjestu sinu pomoći da preživi. A
trebalo je misliti i na trošak. Dom je stajao kudikamo manje nego privatna
soba. Dok god sam imao posteljinu i lampu, nije trebalo kupovati previše
pokućstva. Što se mene tiče, ja bih više volio unajmiti stan i živjeti u
udobnoj samoći, ali znajući koliko su moji roditelji potrošili na upisninu i
školarinu na privatnom sveučilištu koje sam pohađao, nisam bio u
položaju da išta zahtijevam. Na kraju krajeva, i nije mi bilo važno gdje
živim.
Smješten na brdu usred grada s kojega se pogled sterao na sve strane,
domski kompleks nasadio se na veliko četverokutno dvorište ograđeno
betonskim zidom. Gorostasno, moćno drvo japanskog brijesta stajalo je
odmah iza ulaznih vrata. Ljudi su govorili da je staro najmanje 150 godina.
Kad biste stali u podnožje i pogledali gore, od njegove guste i lisnate
zelene krošnje ne biste vidjeli ni tračak neba.
Popločena staza koja je vodila od ulaza obilazila je drvo i nastavila
se protezati ravno preko širokog dvorišta, a sa svake strane stajala joj je
po jedna betonska trokatnica. Bile su to velike zgrade, s mnoštvom
prozora, i odavale su dojam stanova prenamijenjenih u zatvorske ćelije, ili
zatvorskih ćelija prenamijenjenih u stanove. No nisu se doimale nimalo
prljavo, niti su djelovale mračno. Kroz otvorene prozore dopirali su zvuči
radija, a svi prozori imali su jednake zastore boje bijele kave koji nisu
blijedjeli na suncu.
Nakon dviju spavaonica staza je vodila do ulaza u zajedničku
dvokatnicu, u kojoj je na prvom katu bila blagovaonica i kupaonice, a na
drugom dvorana, prostorije za sastanke, čak i sobe za goste, čiju namjenu
nikad nisam mogao dokučiti. Odmah do zajedničke zgrade stajala je treća
spavaonica, također na tri kata. Posvuda su bili prostrani zeleni travnjaci, a
kružne prskalice vrtjele su se i presijavale na suncu. Iza zajedničke zgrade
bila je poljana za bejzbol i nogomet, te šest teniskih terena. Kompleks je
imao sve što bi čovjek mogao poželjeti.
Postojao je samo jedan problem: mjesto je zaudaralo na politiku.
Ustanovom je upravljala nekakva sumnjiva zaklada koja se vrtjela oko
nekakvog desničarskog ekstremista, a u načinu na koji su njome upravljali
bilo je - ako mene pitate - nečega silno čudnog. To se vidjelo u brošuri
koju su davali novim studentima, kao i u kućnom redu. Tako se
proglašavalo da je "temeljna ideja vodilja" doma "težiti stvaranju ljudskih
resursa koji će služiti naciji posljednjim dostignućima u osnovnim
odgojnim načelima", i mnogi financijski lideri koji su prigrlili tu "ideju
vodilju" priložili su svoj osobni doprinos gradnji ustanove. To je bilo
njezino javno lice, a iza toga ležalo je nešto krajnje mutno. Neki su
govorili da je to štos za izbjegavanje poreza, drugi su projekt smatrali
reklamnim trikom da bi se privukli sponzori, a treći da je gradnja
studentskog doma samo izlika da se na prijevaru dočepaju prvoklasnog
javnog građevinskog zemljišta. No jedno je bilo sigurno: u kompleksu je
postojao privilegirani klub sastavljen od elitnih studenata s različitih
sveučilišta. Imali su "kružoke" koji su se nekoliko puta na mjesec, a među
njima su bili i neki od jitelja. Svaki član kluba mogao je biti siguran da će
nakon Tplome dobiti dobar posao. Nisam imao pojma koja je od tih teorija
točna, i je li ijedna, ali sve ih je povezivala pretpostavka da je tu "nešto
sumnjivo". Bilo kako bilo, u tom sam "sumnjivom" domu proveo dvije
godine - od proljeća 1968. do proljeća 1970. Zašto sam ga tako dugo trpio,
ne znam reći. Što se tiče svakodnevnog života, bilo mi je praktički
svejedno je li ustanova desničarska, ljevičarska ili nešto treće. Svaki dan
započinjao je svečanim dizanjem zastave. Naravno, svirali su i državnu
himnu. Jedno bez drugoga ne ide. Koplje je stajalo u samom središtu
kompleksa, kako bi se vidjelo sa svakog prozora svih triju spavaonica.
Za zastavu je bio zadužen upravitelj istočnog paviljona (moje zgrade).
Bio je to visok čovjek orlovskog pogleda, od kojih pedeset--šezdeset
godina. Čekinjasta kosa bila mu je prošarana sjedinama, a na suncem
opaljenom vratu imao je dugačak ožiljak. Šaptalo se da je završio ratnu
špijunsku školu u Nakanu, ali nitko nije u to bio siguran. Kraj njega bi
stajao student kojega je uzeo za pomoćnika. Ni tog tipa nitko nije dobro
poznavao. Imao je najkraću jež frizuru na svijetu i uvijek je nosio
mornarski modru studentsku odoru. Nisam znao kako se zove ni u kojoj
sobi živi, nikad ga nisam viđao u blagovaonici ni pod tuševima. Nisam čak
ni siguran da je bio student, iako je morao biti, s obzirom na uniformu - a
to mu je ubrzo postao i nadimak. Za razliku od g. Nakana, "Uniforma" je
bio nizak, zdepast i nezdravo bljedolik. Svakoga jutra u šest taj odvratni
par dizao je zastavu Izlazećeg sunca.
Kad sam tek stigao u dom, sama neobičnost takve manifestacije često
bi me navela da rano ustanem i promatram taj domoljubni ritual. Njih
dvojica pojavili bi se u dvorištu u gotovo istom času kad bi radio počeo
pištati signal da je šest. Uniforma je, naravno, nosio svoju uniformu, s
crnim kožnatim cipelama, a Nakano kratku jaknu i bijele tenisice.
Uniforma je držao ceremonijalnu kutiju od nelakiranog drva paulovnije, a
Nakano je o boku nosio Sonvjev kasetofon. Njega bi spustio na postolje
stijega, dok je Uniforma otvarao kutiju u kojoj bi se ukazao uredno smotan
barjak. Njega bi sa strahopoštovanjem proslijedio Nakanu, koji bi ga
potom prikvačio na uže koplja, i ukazao bi se žarkocrveni krug Izlazećeg
sunca na djevičanski bijelom polju. Uniforma bi tada pritisnuo prekidač za
sviranje himne.
"Nek' vlast našeg gospodara..."
I zastava bi se počela penjati.
"Dok obluci ne postanu gromade..."
Tu bi već stigla do polovice koplja.
"I ne prekrije ih mahovina."
Sad je bila na vrhu. Njih dvojica stajali su u stavu pozor, ukočeni,
pogleda uprtog u zastavu, koja je pružala krasan prizor za vedrih dana, kad
bi puhao vjetar.
Spuštanje zastave u predvečerje obavljalo se uz istu takvu
ceremonijalnu pompu, ali obrnutim slijedom. Barjak bi se najprije spustio,
a onda bi se smjestio u kutiju. Nacionalna zastava noću se nije vijorila.
Nisam shvaćao zašto se zastava noću spušta. Nacija je postojala i u
mraku, a mnogo ljudi radilo je po cijele noći - graditelji željezničkih pruga,
taksisti, hostese u barovima, vatrogasci, noćni čuvari: djelovalo mi je
nepravedno da takvim ljudima bude uskraćena zaštita što je pruža zastava.
Ili možda to i nije bilo tako važno, možda nikome i nije bilo stalo - osim
meni. Ne da je meni bilo nešto posebno stalo. Samo mi je ta ideja pala na
um. Prema pravilima o smještaju studenti prve i druge godine spavali su u
dvokrevetnim, a treće i završne u jednokrevetnim sobama. Dvokrevetne
sobe bile su malo duže i uže od tri sa četiri, u zidu nasuprot vratima bio je
prozor s aluminijskim okvirom, a kraj prozora dva pisaća stola postavljena
tako da stanari mogu učiti leđima okrenuti jedan drugome. S lijeve strane
vrata stajao je čelični krevet na kat. Pokućstvo je bilo čvrsto i
jednostavno, a sastojalo se od dva garderobna ormarića, malenog čajnog
stolića i ugrađenih polica. Čak i najdobrodušniji promatrač teško da bi
ovakav ugođaj bio mogao nazvati idiličnim. U većini soba na policama su
stajali predmeti poput tranzistora, sušila za kosu, električnih čajnika i
kuhala, instant kave, čajnih vrećica, kocki šećera, te običnih lonaca i zdjela
za pripravu instant ramen 2. Na zidovima su stajali posteri iz muških
časopisa ili ukradeni plakati za porno filmove. Jedan tip imao je
fotografiju svinja koje se pare, ali to je bio ekstreman primjer u moru
uobičajenih golih žena, pop pjevačica i glumica. Na policama za knjige na
pisaćim stolovima bili su udžbenici, rječnici i romani.
Prljavština koja je vladala u ovim muškim sobama bila je
užasavajuća. Na dnu košara za smeće lijepile su se pljesnive kore
mandarina. Prazne konzerve koje su služile umjesto pepeljara bile su
vrhom pune opušaka, a kad bi se ovi počeli pušiti, prelili bi ih kavom ili
pivom i ostavili da se kisele. Sve zdjele i lonci na policama bili su
ulijepljeni crnkastim naslagama nečistoće i neke neodređene tvari, a po
podu su ležali omoti instant ramena, prazne pivske konzerve te kojekakvi
odbačeni poklopci. Nitko se nikad ne bi sjetio pomesti i pobacati sve to u
smeće. Ako bi kroz sobu zapuhao vjetar ili propuh, podigli bi se oblaci
prašine. Svaka soba imala je vlastiti grozomoran smrad, ali njegovi su
sastavni dijelovi bili isti: znoj, tjelesne izlučevine i otpaci. Pod krevetom
se nagomilavalo prljavo rublje, a kako se nitko nije trudio redovito
prozračivati madrace, iz tih znojem natopljenih uložaka širio se očajan
vonj. Gledano unatrag, nevjerojatno je što te kenjare nisu postale leglom
neke smrtonosne epidemije.
No u mojoj sobi vladala je higijena dostojna mrtvačnice. Pod i prozor
bili su besprijekorno blistavi, madraci su se zračili svakoga tjedna, sve
olovke stajale su u odgovarajućim stalcima, čak su se i zastori prali
svakog mjeseca. Moj cimer bio je bolesno uredan. Nitko u paviljonu nije
mi vjerovao kad sam im rekao za zastore. Nisu znali da se zastori uopće
mogu prati. Mislili su da su oni neki polutrajan sastavni dio prozora. — S
tim čovjekom nešto nije u redu — govorili bi, nazivajući ga nacistom ili
smeđekošuljašem.
Mi čak nismo imali ni golišave postere. Ne, mi smo imali fotografiju
nekog kanala u Amsterdamu. Ja sam bio objesio jednu golišavu sliku, ali
moj cimer ju je skinuo. — Slušaj, Vatanabe — rekao mi je — ja, ja ti
nisam baš za te stvari — i na zidu je osvanula slika kanala. Golišavica mi
nije bila nešto posebno prirasla srcu, pa se nisam bunio.
— Koji vam je to vrag? — To je bila sveopća reakcija na Amsterdam
kad bi netko od dečki došao u moju sobu.
— Ma Smeđekošuljaš ti na to drka — rekao bih.
Ja sam to govorio kao šalu, ali svi su me ozbiljno shvatili - i to toliko
ozbiljno da sam na kraju i sam u to počeo vjerovati.
Svi su me sažalijevali što imam Smeđekošuljaša za cimera, ali mene
to i nije toliko diralo. Nije me gnjavio dok god sam održavao čistoću u
svom dijelu sobe, a takav cimer zapravo mi je i olakšao život, u mnogo
pogleda. Sam je sve čistio, vodio brigu da se madraci sunčaju i
provjetravaju, bacao smeće. Katkad bi me omirisao i posavjetovao da se
okupam ako ja za to nekoliko dana ne bih našao vremena. Čak mi je znao
reći kako je vrijeme da odem na šišanje ili potkrešem dlake u nosu.
Smetalo mi je jedino što bi počeo špricati tone insekticida ako bi u sobu
ušla jedna jedina muha, jer sam se ja onda morao sklanjati u susjednu
kenjaru.
Smeđekošuljaš je studirao zemljopis na državnom fakultetu.
Kad smo se upoznali, rekao mi je — Ja studiram z-z-zemljo-vide.
— Voliš zemljovide? — pitao sam.
— Aha. Kada diplomiram, radit ću u Geodetskom uredu i izrađivati
z-z-zemljovide. Bio sam pod dojmom raznolikosti snova i ciljeva koje je
nudio život. Bio je to jedan od prvih dojmova koji su me obuzeli kada sam
stigao u Tokio. Sinulo mi je da društvo zbilja treba nekoliko ljudi - ne
mnogo - koje zanima, koje čak oduševljava izrada zemljovida. Ali čudno
je, ipak, bilo to što netko tko želi raditi za vladin Geodetski ured zamuca
svaki put kad izgovori riječ "zemljovid". Smeđekošuljaš često uopće nije
mucao, osim kad bi izgovarao riječ "zemljovid", a tu nikad ne bi promašio.
— Š-što ti studiraš? — pitao me.
— Dramsku umjetnost — rekao sam.
— Režirate predstave?
— Ma ne, samo čitamo scenarije i pišemo referate. Račine, Ionesco,
Shakespeare, te fore.
Rekao je da je za Shakespearea čuo, ali za ove druge nije. Ni ja
nisam o njima znao bogzna što, samo sam im vidio imena u materijalima za
predavanja.
— Voliš dramu? — pitao je.
— Pa i ne nešto posebno.
To ga je zbunilo, a kad bi se zbunio, mucanje bi mu se pogoršalo.
Bilo mi je žao što mu to činim.
— Mogao sam izabrati i druge stvari — rekao sam. — Etnologiju,
azijsku povijest. Ali slučajno sam izabrao dramu, i to je to — a to baš i
nije bilo posebno uvjerljivo objašnjenje.
— Ne razumijem — rekao je, a na licu mu se vidjelo da zbilja ne
razumije. — Ja volim z-z-zemljovide, pa sam odlučio doći u Tokio i rekao
sam roditeljima da mi p-pošalju novac pa da mogu studirati z-z-
zemljovide. Ali ti si drukčiji, je li?
Njegova logika imala je više smisla od moje. Nisam se više trudio
išta mu objašnjavati. Onda smo izvlačili ždrijeb (šibice) za krevete. On je
dobio kat.
Onako visok, kratko podšišane kose i visokih jagodica, uvijek je
nosio istu odjevnu kombinaciju: bijelu košulju, crne hlače, crne cipele,
mornarsko modri džemper. Kad bi išao na fakultet, dopunio bi to još
jaknom od uniforme i crnom aktovkom: tipičan desničarski student. Zato
su ga i zvali Smeđekošuljaš. Ali njega politika zapravo uopće nije
zanimala. Odoru je nosio jer mu se nije dalo birati odjeću. Njega su
zanimale promjene na morskoj obali ili završetak novog željezničkog
tunela. Drugo ništa. Kad bi počeo o nekoj takvoj temi, mogao je govoriti
satima, dok mu sugovornik ne bi pobjegao ili zaspao.
Svako jutro u šest budili bi ga zvuči "Nek' vlast našeg gospodara".
Što je značilo da taj pompozni ritual dizanja zastave nije bio posve
beskoristan. Odjenuo bi se i otišao u kupaonicu da se umije i opere zube -
a to je trajalo cijelu vječnost. Katkad sam imao dojam da vadi i pere zub
po zub. Kad bi se vratio u sobu, izgladio bi nabore na ručniku i rasprostro
ga na radijator da se osuši, a onda bi vratio četkicu i sapun na policu. Na
kraju svega obavio bi jutarnju tjelovježbu uz radio, zajedno s ostatkom
nacije.
Ja sam imao naviku čitati do kasno u noć i spavati do osam, pa ne bih
došao k sebi ni kad bi se on počeo motati po sobi i vježbati - sve do onoga
dijela kad bi počeo s poskocima. Poskoke je shvaćao ozbiljno, i svaki put
kad bi udario u pod krevet bi se zatresao. Trpio sam to tri dana jer nam je
rečeno da zajednički život zahtijeva i stanovitu spremnost na odstupanje
od svojih navika, ali četvrto jutro više nisam mogao izdržati.
— Hej, možeš ti to negdje na krovu ili na nekom drugom mjestu? —
rekao sam. — Ne daš mi da spavam.
— Ali već je pola sedam! — rekao bi, razjapljenih usta.
— Da, znam da je pola sedam. Ja u to doba još spavam. Ne znam
kako da ti objasnim, ali kod mene je tako.
— Svejedno, na krov ne mogu. Žalili bi se oni s trećeg kata. Ovdje je
ispod nas skladište.
— Onda idi u dvorište. Na travnjak.
— Ne mogu ni to. Nemam tranzistor. Moram ga ukopčati. A radio
gimnastika se ne može vježbati bez glazbe.
Da, zbilja je imao neko staro smeće od radija bez baterija. Ja sam
imao portabl tranzistor, ali samo FM, za glazbu.
— Dobro, idemo onda naći kompromis — rekao sam. — Radi
gimnastiku, ali izbaci poskoke. Bučno je ko sam vrag. Može?
— P-poskoke? Što je to?
— Poskoci su poskoci. Kad skačeš gore-dolje.
— Ali toga nema.
Sad me već počela boljeti glava. Došlo mi je da odustanem, ali htio
sam istjerati svoje. Ustao sam iz kreveta i počeo skakati gore-dolje i
pjevati uvodnu melodiju emisije za jutarnju tjelovježbu radija. — Na ovo
sam mislio — kazao sam.
— Aha, to. Pa da, imaš pravo. Nisam ni primijetio.
— Eto, vidiš sad? — rekao sam, sjedajući na rub kreveta. — To
izbaci. Ostalo ću izdržati. Prestani skakati i pusti me da spavam.
— Ali to nije moguće — rekao je on kao da iznosi neku činjenicu. —
Ništa ne mogu preskočiti. Već deset godina svaki dan radim isto, i kad
počnem, nesvjesno izvedem cijelu kombinaciju. Da nešto ispustim, ne bih
mogao nastaviti.
Tu više nisam imao što reći. Što sam mogao reći? Najbrži način da to
zaustavim bio je da čekam dok ne ode iz sobe, pa da onda bacim njegov
vražji radio kroz vražji prozor, ali znao sam da bi onda nastala gadna
dreka. Smeđekošuljaš je sve svoje stvari čuvao kao oči u glavi. Kad me je
vidio kako sjedim na krevetu ne znajući što da kažem, pokušao me utješiti.
— Slušaj, Vatanabe, a zašto fino ne bi ustao i vježbao sa mnom? — I
otišao je na doručak.
 Naoko se kikotala kad sam joj pričao o Smeđekošuljašu i njegovoj
radio gimnastici. Nisam to činio s namjerom da je razveselim, ali na kraju
sam se i sam počeo smijati. Iako je njezin smiješak učas nestao, bilo mi je
drago što se prvi put poslije dugo vremena nasmijala.
Izašli smo iz vlaka u Jotsuji i sad smo hodali šetalištem uz postaju.
Bila je nedjelja popodne, sredina svibnja. Kratkotrajni pljuskovi koji su
padali i prestajali cijelo jutro raščistili su se do podneva, a južina je
otpuhala niske oblake. Blistavo zeleno lišće trešanja treperilo je na
povjetarcu, rasipajući sunčane zrake na sve strane. Bio je to jedan od prvih
ljetnih dana. Prolaznici su nosili džempere i jakne preko ramena ili u
rukama.
Na toplom suncu nedjeljnog popodneva svi su djelovali sretno.
Mladići koji su igrali tenis na terenima s druge strane šetališta svukli su se
u kratke hlačice. Ljetna svjetlost kao da nije doprla samo do dvije
redovnice u zimskim habitima koje su sjedile i razgovarale na klupi, ali
obje su izgledale zadovoljno dok su veselo čavrljale na suncu.
Petnaest minuta šetnje i ja sam se dovoljno oznojio da skinem debelu
pamučnu košulju i ostanem u majici kratkih rukava. Naoko je do lakata
zavrnula rukave svoje svijetlosive majice. Imala je lijepu izblijedjelu boju,
kao da je već mnogo puta oprana. Imao sam dojam da sam je davno vidio
u toj majici. To je bio samo moj osjećaj, ne jasno sjećanje. Tada još nisam
imao toliko sjećanja o Naoko.
— Kako ti se sviđa život u zajednici? — pitala je. — Je li zabavno
živjeti s mnogo drugih ljudi?
— Ne znam, tek sam mjesec dana ondje. Nije strašno, izdržavam
nekako.
Zastala je kod česme i srknula malo vode, te obrisala usta bijelim
rupčićem koji je izvadila iz džepa na hlačama. Onda se sagnula i pomno
iznova svezala vezice na cipelama.
— Misliš da bih i ja to mogla?
— Što? Živjeti u studentskom domu?
— M-hm.
— Pa, to je valjda pitanje stava. Čovjek bi se mogao živcirati oko
mnogo stvari - zbog pravila, zbog idiota koji misle da su face, cimera koji
u pola sedam ujutro radi gimnastiku. Ali slično je kamo god da odeš,
snađeš se.
— Pa valjda — rekla je ona i kimnula. Činilo mi se da nešto premeće
po glavi. Onda me pogledala ravno u oči, kao da proučava neki neobičan
predmet. Tada sam vidio da su joj oči tako duboke i bistre da mi je srce
počelo snažno lupati. Shvatio sam da nikad dotad nisam imao priliku
ovako joj gledati u oči. Bilo je to prvi put da smo zajedno izašli u šetnju ili
dugo razgovarali.
— Razmišljaš da odeš u studentski dom? — pitao sam.
— A-a — rekla je. — Samo me zanimalo kako je živjeti s drugima.
I... — Kao da se trudila - a nije uspijevala - naći točnu riječ ili izraz. A
onda je uzdahnula i spustila pogled. — Ma ne znam. Nema veze.
To je bio kraj razgovora. Ona je nastavila hodati prema istoku, a ja
sam je u korak pratio. Već gotovo godinu dana nisam vidio Naoko, i za to
vrijeme toliko je smršavjela da mi je izgledala kao druga osoba. Bucmasti
obrazi po kojima je bila prepoznatljiva sad su nestali, a vrat joj je postao
tanan i vitak. No nije postala koščata ili nezdrava izgleda: u načinu na koji
je smršavjela bilo je nečega prirodnog i nepomućenog, kao da se skrivala u
nekom dugom, uskom prostoru sve dok i sama nije postala duga i uska. I
mnogo ljepša nego što sam je pamtio. Htio sam joj to reći, ali nisam znao
kako da se lijepo izrazim. Nismo dogovorili sastanak, naletjeli smo jedno
na drugo na prigradskoj liniji Čuo. Ona je odlučila sama otići u kino, a ja
sam bio krenuo obići knjižare u Kandi - ništa hitno u oba slučaja.
Predložila je da siđemo s vlaka, a slučajno smo sišli baš u Jotsuji, gdje
postoji ugodno šetalište obraslo zelenilom kraj starog šanca uz dvorac. Sad
kad smo ostali sami nismo imali o čemu previše razgovarati, i nije mi baš
bilo jasno zašto je Naoko predložila da siđemo s vlaka. Nikad i nismo
imali jedno drugome mnogošto reći.
Naoko je počela hodati čim smo stupili na ulicu, a ja sam žurno
hodao za njom, nekoliko koraka iza. Mogao sam je stići, ali nešto me
sprečavalo. Hodao sam očiju uperenih u njezina ramena i njenu ravnu crnu
kosu. Nosila je veliku smeđu kopču za kosu, i kad je okrenula glavu načas
sam ugledao jedno malo, bijelo uho. Tu i tamo bi se osvrnula da nešto
kaže. Katkad bi to bila opaska na koju sam mogao odgovoriti, a katkad
opet nešto na što nisam imao pojma kako bih reagirao. A neki put
jednostavno ne bih čuo što je rekla. No njoj kao da i nije bilo stalo. Kad bi
izrekla to što je htjela reći, opet bi se okrenula prema naprijed i nastavila
hodati. No, i tako mi je svejedno, rekao sam sebi, lijep je dan za šetnju.
Ali za Naoko to nije bila tek šetnja, sudeći prema njezinu hodu. Kod
Iidabašija je skrenula desno, izbila kraj šanca, prešla križanje kod
Džinboča, popela se na brdo kod Očanomizua i izbila na Hongo. Dalje je
slijedila tramvajsku prugu do Komagomea. Bila je to naporna ruta. Dok
smo stigli do Komagomea, Sunce je već zapadalo i dan se pretvorio u
blagu proljetnu večer.
— Gdje smo? — pitala je Naoko, kao da prvi put opaža svijet oko
nas.
— U Komagomeu — rekao sam. — Nisi primijetila? Napravili smo
veliki krug.
— Zašto smo ovamo došli?
— Ti si nas dovela. Ja sam samo išao za tobom.
Otišli smo u zalogajnicu kraj postaje na porciju rezanaca. Bio sam
žedan, pa sam sam popio cijelo pivo. Nijedno od nas nije progovorilo ni
riječi otkako smo naručili pa sve dok nismo pojeli. Iscrpla me šetnja, a ona
je sjedila s rukama na stolu i opet o nečemu mozgala. Toga toplog
nedjeljnog dana sva su izletišta bila prepuna, govorili su na TV vijestima.
A mi smo prohodali od Jotsuje do Komagomea, rekao sam u sebi.
— Pa, ti zbilja imaš kondicije — rekao sam kad sam pojeo rezance.
— Iznenadio si se? -Aha.
— U školi sam bila dugoprugašica, tako da znaš. Trčala sam na
10.000 metara. A tata me nedjeljom vodio na planinarenje otkako znam za
sebe. Znaš našu kuću - odmah do planine. Uvijek sam imala jake noge.
— Ne vidi se.
— Znam — odgovorila je. — Svi misle da sam neka nježna curica.
Ali knjiga se ne sudi po koricama. — Našto se kratko nasmiješila.
— A to vrijedi i za mene — rekao sam. — Mrtav sam.
— Ooo, oprosti, cijeli dan te vučem naokolo.
— Ali drago mi je što smo porazgovarali. Nikad prije nismo, nasamo
— rekao sam, pokušavajući se prisjetiti o čemu smo zapravo razgovarali.
Ona je nešto petljala s pepeljarom na stolu.
— Nego, ne znam... — počela je — bi li imao što protiv.. .hoću reći,
ako ti to nije gnjavaža... Misliš da bismo se mogli opet vidjeti? Znam da te
nemam nikakvo pravo to pitati.
— Pravo? Kako to misliš?
Zarumenjela se. Možda sam malo prenaglo reagirao na njezinu molbu.
— Ne znam... Ne mogu to objasniti — rekla je, navlačeći rukave
majice preko lakata i opet dolje. Meke dlačice na njezinim podlakticama
zlatasto su se sjajile pod svjetlima zalogajnice.
 — Nisam htjela reći "pravo". Nisam znala kako da se izrazim.
Nalakćena na stol, netremice je gledala u kalendar na zidu, kao da se nada
kako će ondje pronaći pravi izraz. Nije ga bilo, pa je uzdahnula, sklopila
oči i počela se poigravati kopčom.
— Nema veze — rekao sam. — Mislim da znam što želiš reći. Ni ja
ne znam kako bih to rekao.
— Nikad se ne mogu točno izraziti — nastavila je Naoko. — I to već
neko vrijeme. Nešto želim reći, ali dolaze mi samo pogrešne riječi -
pogrešne ili točno suprotne od onoga što mislim. Onda se pokušam
ispraviti, ali samo sve pogoršam. Sasvim izgubim vezu s onim što sam na
početku htjela reći. Kao da sam podijeljena nadvoje i sama se sa sobom
igram lovice. Jedna polovica lovi drugu oko velikog debelog stupa. Ona
druga
"ja" ima prave riječi, ali ova
"ja" ne može je uhvatiti. — Podigla je glavu i pogledala me u oči.
— Razumiješ o čemu govorim?
— Svima je do neke mjere tako — rekao sam. — Svi se pokušavaju
izraziti i smeta im kad ne mogu.
Naoko kao da je razočarao moj odgovor. — Ne, ni to nisam htjela
reći — rekla je ne objašnjavajući dalje.
— No, rado ću se opet naći s tobom — rekao sam. — Nedjeljom sam
uvijek slobodan, a šetnja će mi goditi.
Ukrcali smo se na liniju Jamanote, a Naoko je u Sindžukuu presjela
na liniju Čuo. Živjela je u stančiću daleko u zapadnom predgrađu
Kokubundži.
— Kaži mi — kazala je kad smo se rastajali. — Je li se moj način
govora promijenio?
— Mislim da jest — rekao sam — ali nisam točno siguran kako. Da
ti pravo kažem, znam da smo se onda često viđali, ali ne sjećam se da smo
mnogo razgovarali.
— To je istina — rekla je. — No, uglavnom, mogu li te nazvati u
subotu?
— Samo nazovi. Čekat ću tvoj poziv.

Prvi put sam upoznao Naoko u šestom razredu. I ona je išla u šesti
razred mondene djevojačke škole koju je vodila neka kršćanska misija. Ta
škola bila je tako fina da su onoga tko je previše učio smatrali prostakom.
Naoko je bila djevojka moga najboljeg (i jedinog) prijatelja Kizukija.
Družili su se gotovo od rođenja, jer su im kuće bile udaljene jedva dvjesto
metara.
Kao što je slučaj s većinom parova koji su zajedno od djetinjstva, i
njihov je odnos bio opušten i otvoren, i rijetko su imali potrebu biti
nasamo. Stalno su jedno drugome odlazili u posjet, ručali ili igrali ma-
džong sa svojim obiteljima. Nebrojeno puta izlazio sam s njima na
dvostruki spoj. Naoko bi povela neku prijateljicu za mene, pa bismo nas
četvero otišli do zoološkog vrta, na bazen ili u kino. Uvijek je dovodila
lijepe djevojke, ali malo odviše fine za moj ukus. Bolje sam se slagao s
nešto grubljim djevojkama iz moje državne škole, s kojima se moglo lakše
razgovarati. Nikad nisam znao što se događa u glavama lijepih djevojaka
koje je Naoko dovodila, a vjerojatno ni one mene nisu razumjele.
Nakon nekog vremena Kizuki je odustao od traženja cura za mene, pa
smo umjesto toga počeli izlaziti nas troje, Kizuki, Naoko i ja: čudno, ali
takva nam je kombinacija bila najugodnija. Uvođenje četvrte osobe u
takvo naše društvo uvijek bi unijelo neku nelagodu. Bili smo nalik na
televizijski talk show, u kojemu sam ja bio gost, Kizuki svestrani domaćin,
a Naoko njegova pomoćnica. Tu je središnju ulogu dobro obavljao. Istina,
imao je neku sarkastičnu stranu koja se ljudima često činila bahatom, ali
zapravo je bio obzirna i nepristrana osoba. Ravnomjerno bi raspoređivao
svoje komentare i šale na Naoko i mene, pazeći da se ni ona ni ja ne
osjetimo zapostavljenima. Ako bi jedno od nas predugo šutjelo, usmjerio
bi razgovor u tom pravcu i naveo tu osobu da progovori. Vjerojatno je
djelovalo teže nego što je doista bilo: on je znao kako treba nadzirati i
prilagođavati atmosferu oko sebe u svakom trenutku. Usto je imao rijedak
dar da u nečijim poglavito nezanimljivim komentarima pronađe zanimljive
dijelove, tako da ste se razgovarajući s njim osjećali kao iznimno
zanimljiva osoba s iznimno zanimljivim životom.
No unatoč tome on nije bio nimalo društven. Ja sam mu u školi bio
jedini pravi prijatelj. Nikad nisam shvaćao zašto se tako bistar i sposoban
govornik ne posveti širem svijetu oko sebe, nego se zadovoljava time da
se koncentrira samo na našu malu trojku. A nisam shvaćao ni zašto je za
prijatelja odabrao baš mene. Ja sam bio običan dječak koji voli čitati
knjige i slušati glazbu, i nisam se isticao ni na koji način koji bi nekoga
kao Kizuki naveo da obrati pozornost na mene. No ipak smo se od samog
početka složili. Otac mu je bio zubar, poznat po svojoj stručnosti i visokim
cijenama.
— Hoćeš da u nedjelju izađemo u četvero? — pitao me tek što smo
se upoznali. — Moja cura ide u djevojačku školu, povest će neku zgodnu
curu za tebe.
— Može — rekao sam, i tako sam upoznao Naoko.

Nas troje provodili smo mnogo vremena zajedno, ali kad god bi
Kizuki izišao iz sobe, Naoko i ja zapeli smo u razgovoru. Nikad nismo
znali o čemu razgovarati. Doista, nismo imali nijednu zajedničku temu.
Umjesto da razgovaramo, pili bismo vodu ili petljali po nečemu na stolu i
čekali da se Kizuki vrati i opet započne razgovor. Naoko nije bila osobito
pričljiva, a meni je bolje išlo slušanje nego govorenje, pa mi je bilo
neugodno biti nasamo s njom. Ne da smo bili nespojivih karaktera:
jednostavno nismo imali o čemu razgovarati.
Naoko i ja vidjeli smo se samo jednom nakon Kizukijeva sprovoda.
Dva tjedna nakon toga događaja našli smo se u kavani da se dogovorimo
oko neke sitnice, a kad smo to obavili, više nismo znali što reći. Ja sam
pokušao zapodjenuti razgovor o nekoliko različitih tema, ali nijedna nas
nikamo nije odvela. A kad bi Naoko i progovorila, u njezinu glasu čula se
neka oštrina. Kao da se srdila na mene, ali nisam imao pojma zašto.
Poslije se više nismo vidjeli, sve dok se toga dana jednu godinu kasnije
nismo slučajno sreli na liniji Čuo u Tokiju.

Naoko se možda srdila na mene jer sam ja, a ne ona, posljednji vidio
Kizukija. To možda nije najbolja formulacija, ali ja sam manje-više
shvaćao kako joj je. Da sam mogao, zamijenio bih se s njom, ali
naposljetku, što je bilo, bilo je, i ja tu ništa nisam mogao.
Bilo je to jednog lijepog svibanjskog popodneva. Nakon ručka Kizuki
je predložio da odemo s nastave na biljar ili nešto slično. Popodnevni sati
nisu me posebno zanimali, pa smo zajedno otišli iz škole, laganim korakom
spustili se nizbrdo do dvorane za biljar u luci, i odigrali četiri partije. Kad
sam dobio prvu, opuštenu partiju, uozbiljio se i zaredao pobjede u iduće
tri. To je prema našem običaju značilo da ja plaćam. Kizuki se tijekom
igre nijednom nije našalio, što je bilo vrlo čudno. Poslije smo pušili.
— Čemu takva ozbiljnost? — pitao sam.
— Danas nisam htio izgubiti — rekao je Kizuki sa zadovoljnim
osmijehom.
 Te je noći preminuo u svojoj garaži. Sproveo je gumeno crijevo s
auspuha svoje Honde N-36o 3 do prozora, ljepljivom trakom zatvorio rupu
u prozoru, i turirao motor. Nemam pojma koliko je trajalo dok nije umro.
Roditelji su mu bili otišli u posjet nekom bolesnom rođaku, i kad su
otvorili garažu da utjeraju auto, već je bio mrtav. Radio je svirao, a ispod
brisača je bio zataknut račun za benzin.
Kizuki nije ostavio nikakvu poruku, i nitko nije mogao zamisliti što
ga je nagnalo da počini samoubojstvo. Kako sam ga ja posljednji vidio,
policija me pozvala da dam iskaz. Rekao sam detektivu da Kizuki nije
ničim nagovijestio što kani učiniti, da je bio potpuno isti kao i uvijek.
Policajac je očito stvorio dosta loše mišljenje o Kizukiju i meni, kao da je
savršeno normalno da osoba koja markira iz škole i igra biljar počini
samoubojstvo.
Sve je okončano člančićem u novinama. Kizukijevi roditelji prodali
su njegov crveni N-360. Neko je vrijeme na njegovoj klupi u školi stajao
jedan bijeli cvijet.
Tijekom onih deset mjeseci koji su protekli između Kizukijeve smrti i
mojih ispita nisam se mogao snaći u svijetu oko sebe. Počeo sam spavati s
jednom od djevojaka iz škole, ali to nije potrajalo ni šest mjeseci. Ništa na
njoj nije me dublje zaintrigiralo. Prijavio sam se na privatni fakultet u
Tokiju, i to takav s prijamnim ispitom za koji nisam morao mnogo učiti, i
položio sam ga bez ikakva ushićenja. Djevojka me zamolila da ne idem u
Tokio.
— To je 800 kilometara odavde! — preklinjala me - ali morao sam se
po svaku cijenu maknuti iz Kobea. Htio sam početi novi život negdje gdje
nisam poznavao nikoga živog.
— Sad kad si spavao sa mnom više ti ništa ne značim — rekla je,
plačući.
— Nije tako — uvjeravao sam je. — Samo se moram maknuti iz
ovoga grada. — Ali ona me nije bila spremna shvatiti. Pa smo se rastali.
Razmišljajući o svemu onome zbog čega je bila toliko bolja od drugih
djevojaka, sjedio sam u superbrzom vlaku 4 za Tokio i strašno se grizao
zbog onoga što sam učinio, ali više to nisam mogao popraviti. Pokušat ću
je zaboraviti.
Kad sam započeo novi život u studentskom domu, na meni je bilo da
učinim samo jedno: da prestanem sve shvaćati tako ozbiljno; da postavim
dovoljnu distancu između sebe i svega drugoga. Da zaboravim na biljarske
stolove od zelene čohe, na crvene N-360 i bijele cvjetove na školskim
klupama; na dim koji se diže iz visokih dimnjaka krematorija, i na
glomazne pritiskivače za papir u policijskim sobama za obavijesne
razgovore. Isprva se činilo da funkcionira. Uporno sam se trudio
zaboraviti, ali u meni je ostao nekakav neodređeni zračni uzao. Kako je
vrijeme prolazilo, čvor je počeo poprimati jasne i jednostavne obrise,
obrise koje mogu iskazati riječima, ovako:
Smrt postoji, ne kao suprotnost životu, nego kao njegov sastavni dio.
To je klišej izrečen riječima, ali u to doba nisam ih ćutio kao riječi,
nego kao taj zračni uzao u svojoj nutrini. Smrt postoji - u pritiskivaču za
papir, u četiri crvene i bijele kugle na biljarskom stolu - i mi živimo i
udišemo je u pluća kao finu prašinu.
Do tog vremena smrt sam shvaćao kao nešto u potpunosti odvojeno i
neovisno o životu. Ruka smrti kad-tad će nas uzeti, osjećao sam, ali do
dana kad posegne za nama ostavit će nas na miru. To mi se činilo kao
jednostavna, logična istina. Život je tu, smrt negdje ondje. Ja sam ovdje, ne
negdje ondje.
No te večeri kad je Kizuki umro, izgubio sam sposobnost da smrt (i
život) promatram u tako jednostavnim okvirima. Smrt nije nešto suprotno
životu. Ona je već tu, unutar moga bića, uvijek je bila tu, i nikakva mi
borba neće dopustiti da to zaboravim. Kad je te svibanjske večeri k sebi
uzela sedamnaestogodišnjeg Kizukija, uzela je i mene.
Proživio sam iduće ljeto, u osamnaestoj, s tim čvorom zraka u prsima,
ali sve sam se vrijeme borio da ne postanem ozbiljan. Postati ozbiljan nije
isto što i približiti se istini, ćutio sam, makar maglovito. No smrt je bila
činjenica, ozbiljna činjenica, kako god je čovjek shvatio. Zarobljen unutar
tog protuslovlja koje me gušilo, vrtio sam se u krugu bez izlaza. Bili su to
čudni dani, sad kad ih se prisjetim. Usred života sve se vrtjelo oko smrti.
 3.

IDUĆE SUBOTE NAZVALA ME NAOKO, i te nedjelje otišli smo

na spoj. To bi se vjerojatno moglo nazvati spojem. Bolje riječi se ne mogu
sjetiti.
Kao i prošli put, šetali smo ulicama. Sjeli smo na kavu, još malo
šetali, navečer otišli na večeru, te se oprostili. Opet je govorila u
intervalima, ali to kao da joj nije smetalo, a ja se nisam posebno trudio
održati razgovor. Razgovarali smo o svemu što nam je palo na um - o
svojim dnevnim obvezama, svojim fakultetima; svi ti mali fragmenti nisu
vodili nikamo. Prošlost uopće nismo spominjali. Uglavnom smo hodali - i
hodali, i hodali. Srećom, Tokio je tako velik grad da ga nikad nismo mogli
cijeloga prehodati.
Tako smo nastavili hodati gotovo svaki vikend. Ona bi vodila, a ja
bih išao tik iza nje. Naoko je imala raznorazne kopče za kosu i uvijek ih je
nosila tako da bi joj desno uho bilo otkriveno. Tako je se najjasnije
sjećam, s leđa. Kad god bi joj zbog nečega bilo neugodno, prevrtala bi
kopču po prstima. I vječito je tapkala rupčićem po ustima. To bi činila kad
god bi nešto htjela reći. Što sam više promatrao te njezine navike, više mi
se počinjala sviđati.
Naoko je pohađala djevojački fakultet na ruralnom zapadnom rubu
Tokija, zgodnu malenu ustanovu poznatu po nastavi engleskoga. U blizini
se nalazio uski kanal za navodnjavanje s čistom, bistrom vodom, te bismo
Naoko i ja često šetali uz njegovu obalu. Katkad bi me pozvala u svoj stan
i nešto skuhala. Kao da je nikad nije zabrinulo što smo nas dvoje tako
bliski. Soba je bila malena i uredna, i toliko lišena bilo kakvih ukrasnih
drangulija da su samo čarape koje su se sušile u kutu kraj prozora davale
naslutiti ,da tu živi ženska osoba. Vodila je štur, jednostavan život, gotovo
bez ijednog prijatelja. Nitko od njezinih kolega iz škole ne bi je mogao
zamisliti ovakvu. Tada se odijevala veoma pomno i bila okružena
gomilom prijatelja. Kad sam vidio njezinu sobu, shvatio sam da je i ona,
baš kao i ja, željela otići nekamo na studij i početi novi život daleko od
svih koje poznaje.
— Znaš zašto sam izabrala ovaj fakultet? — rekla je s osmijehom. —
Jer nitko doma nije išao ovamo. Od svih nas se očekivalo da odemo na
neko elitnije mjesto. Kužiš?
Moj odnos s Naoko, međutim, nije tapkao u mjestu. Malo pomalo
navikavala se na mene, a i ja na nju. Kad su završili ljetni praznici i počeo
novi semestar, Naoko je počela hodati kraj mene, kao da je to
najnormalnija stvar na svijetu. Sad me smatrala prijateljem, zaključio sam,
a hodati uz tako lijepu djevojku nije mi bilo nimalo teško. I dalje smo
hodali po cijelom Tokiju onako krivudajući, penjali se uz brda, prelazili
rijeke i željezničke tračnice, šetali i šetali bez ikakva cilja. Stremili smo
ravno naprijed, kao da je naša šetnja vjerski obred koji će zacijeliti naše
ranjene duše. Ako bi padala kiša, uzeli bismo kišobrane, ali šetali bismo
bez obzira na sve.
A onda je došla jesen, i tlo studentskog doma prekrilo je lišće
japanskog brijesta. Miris novoga godišnjeg doba stigao je kad sam obukao
prvi džemper. Bio sam iznosio jedan par cipela pa sam kupio nove, od
antilopa.
Ne uspijevam se sjetiti o čemu smo tada razgovarali. Pretpostavljam
ni o čemu posebnome. I dalje uopće nismo spominjali prošlost, i rijetko
smo govorili o Kizukiju. Umjeli smo sjediti jedno nasuprot drugome uz
šalicu kave u potpunoj tišini.
Naoko je voljela da joj pričam o Smeđekošuljašu. Jednom je otišao
na spoj s kolegicom (cura je bila sa zemljopisa, naravno), ali vratio se
rano, smrknuta lica. — Reci mi, V-V-Vatanabe, o čemu ti razgovaraš s c-c-
curama? — Ne sjećam se kako sam mu odgovorio, ali pitao je pogrešnoga.
U srpnju je netko iz doma skinuo Smeđekošuljašev pejzaž s
amsterdamskim kanalom i umjesto njega objesio fotografiju Golden Gatea.
Rekao mi je da ga zanima može li Smeđekošuljaš masturbirati na Golden
Gate. - Oduševio se - izvijestio sam ja poslije, što je nekoga drugog
navelo da objesi sliku glečera. Svaki put kad bi se u njegovoj odsutnosti
slika promijenila, Smeđekošuljaš bi se uzrujao.
— T-t-tko to radi, koji im je vrag? — pitao je.
— I ja se pitam — rekao sam. — Ali nema veze. Sve su to lijepe
slike. Trebao bi im biti zahvalan.
— Dobro, možda, ali čudno je.
Moje priče o Smeđekošuljašu uvijek bi nasmijale Naoko. Nju je malo
toga moglo nasmijati, pa sam često govorio o njemu, iako se baš nisam
ponosio sam sobom što ga na taj način iskorištavam. On je samo bio
najmlađi sin u ne baš imućnoj obitelji koji je odrastao u malo ozbiljniju
osobu nego što je to za njega bilo zdravo. Izrada zemljovida bio je jedini
mali san u njegovu malom životu. Tko ga zbog toga ima pravo ismijavati?
No vicevi o Smeđekošuljašu već su postali nezaobilazno vrelo priča iz
studentskog doma, i više to nikako nisam mogao popraviti. Osim toga,
pogled na Naokino nasmiješeno lice već mi je postao vrlo poseban izvor
zadovoljstva. Tako da sam nastavio sve snabdijevati novim pričama.
Naoko me jednom pitala — samo jedanput — imam li neku curu koja
mi se sviđa. Rekao sam joj za onu koju sam ostavio u Kobeu. — Bila je
draga — rekao sam — bilo mi je lijepo s njom spavati, katkad mi
nedostaje, ali ipak me nije dirnula u srce. Ne znam, katkad mi se čini da u
srcu imam nekakvu tvrdu košticu, pa u njega ne može ući baš mnogo.
Pitam se mogu li uopće nekoga stvarno voljeti.
— Jesi li ikada bio zaljubljen? — pitala je Naoko.
— Nikad — rekao sam. Više od toga nije me pitala.
Kad je prošla jesen i kad su gradom počeli šibati hladni vjetrovi,
Naoko bi često hodala stišćući se uz moju nadlakticu. Kroz debeli štof
njezina kaputa osjećao sam kako diše. Provukla bi ruku ispod moje, ili
zabila ruku u moj džep, ili bi se, kad je zbilja bilo hladno, čvrsto privila uz
moju nadlakticu, dršćući. To nije značilo ništa posebno. Ja bih samo
nastavio hodati, s rukama u džepovima. Naše cipele s gumenim potplatima
jedva da su proizvodile ikakav zvuk na pločniku, osim suhog pucketanja
kad bismo gazili po širokom, smežuranom lišću platane. Kad god bih
začuo taj zvuk, sažalio bih se nad Naoko. Nije ona trebala moju ruku, nego
nečiju drugu. Nije trebala moju toplinu, nego nečiju drugu. Gotovo da sam
se osjećao krivim što sam onaj koji jesam.
Kako je zima jačala, prozirna bistrina Naokinih očiju kao da se
povećavala. Bila je to bistrina koja nije znala kamo bi pošla. Katkad bi se
Naoko iz čista mira netremice zagledala u mene. Činilo se kao da nešto
traži, a u meni bi to pobudilo nekakav čudan osjećaj usamljenosti i
nemoći.
Pitao sam se pokušava li mi ona time nešto reći, nešto što ne može
izraziti riječima - nešto starije od riječi što ne zna u sebi dokučiti, i za što
stoga nije bilo nade da će se ikad pretočiti u riječi. Umjesto toga petljala
bi nešto oko kopče za kosu, rupčićem tapkala oko krajičaka usta, ili me
gledala onim pogledom lišenim značenja. Kad bi to činila, došlo bi mi da
je čvrsto zagrlim, ali onda bih se pokolebao i odustao. Bojao sam se da je
ne povrijedim. I tako smo nas dvoje nastavili hodati tokijskim ulicama, a
Naoko je i dalje tražila riječi u prostoru.
Dečki u domu uvijek bi me zafrkavali kad bi me nazvala Naoko ili
kad sam nedjeljom ujutro izlazio. Pretpostavljali su, jasno, da sam našao
djevojku. Nisam im mogao objašnjavati kako zbilja stoje stvari, a za to
nije ni bilo potrebe, pa sam ih pustio da misle što god žele. Navečer bih
morao izdržati salvu glupih pitanja - U kojem smo se položaju? Kakva joj
je? Koje je boje rublje danas imala? Odgovarao sam im ono što su htjeli
čuti.
I tako sam iz osamnaeste prešao u devetnaestu. Svakoga dana Sunce
je izlazilo i zalazilo, zastava se dizala i spuštala. Svake nedjelje išao sam
na spoj s djevojkom svoga mrtvog prijatelja. Nisam imao pojma što činim
ili Što ću učiniti. Za seminare sam čitao Claudela, Racinea i Eisensteina,
ali nisu mi značili gotovo ništa. Na predavanjima nisam našao prijatelje, a
u domu nisam poznavao gotovo nikoga. Drugi su u domu mislili da želim
postati pisac jer sam uvijek bio sam s nekom knjigom, ali ja takve
ambicije nisam imao. Nisam želio biti baš ništa.
Pokušao sam o tom osjećaju razgovarati s Naoko. Ona će, mislio
sam, bar donekle precizno moći shvatiti kako se osjećam. Ali nikad nisam
mogao naći prave riječi. Kao da sam se zarazio njezinom bolešću
nepronalaženja riječi.
Subotom navečer sjedio bih kraj telefona u predvorju i čekao da
nazove Naoko. Drugi su uglavnom bili vani, pa je predvorje bilo pusto.
Zurio bih u mrvice svjetlosti što su lebdjele u tom prostoru punom tišine,
trseći se da proniknem u vlastito srce. Što želim? I što drugi žele od mene?
Ali nikad ne bih pronašao odgovore. Katkad bih pružio ruku da dosegnem
čestice svjetlosti, ali prsti su mi zahvaćali u prazno.
Mnogo sam čitao, ali ne mnogo različitih knjiga: volio sam stalno
iznova iščitavati svoje omiljene pisce. Tada su to bili Truman Capote,
John Updike, F. Scott Fitzgerald, Raymond Chandler, ali nisam vidio da
itko na mojim predavanjima ili u domu čita takve pisce. Oni su voljeli
autore kao što su Kazumi Takahaši, Kenzaburo Oe, Jukio Mišima, 5 ili
suvremene francuske romanopisce, pa je to bio još jedan razlog što ni s
kim nisam imao bogznašto razgovarati, nego sam se držao svojih knjiga.
Sklopio bih oči, dotaknuo neku meni poznatu knjigu i duboko udahnuo
njezin miris. To mi je bilo dovoljno za sreću.
U osamnaestoj godini omiljena knjiga bio mi je Centaur Johna
Updikea, ali nakon što sam je nekoliko puta pročitao, počela je za mene
gubiti onaj nekadašnji čar i ustupila primat Velikom Gatsbyju. Gatsby je
dugo nakon nje ostao na prvome mjestu. Skinuo bih ga s police kad bih
zapao u takvo raspoloženje, i nasumce pročitao neki odlomak. Nijednom
me nije razočarao. U cijeloj knjizi nije bilo ni jedne jedine dosadne
stranice. Htio sam svima reći kako je to divan roman, ali nitko oko mene
nije čitao Velikog Gatsbyja, a nije ni namjeravao. Nagovarati druge da
čitaju F. Scotta Fitzgeralda, premda ne baš reakcionarni čin, nije bilo
preporučljivo 1968.
Kad sam napokon upoznao jedinog čovjeka u svome svijetu koji je
pročitao Gatsbyja, to je bio razlog da se sprijateljimo. Zvao se Nagasava.
Bio je dvije godine stariji od mene, a kako je studirao pravo na prestižnom
Tokijskom sveučilištu, bio je predodređen da postane jedan od vođa
nacije. Živjeli smo u istom paviljonu i znali se iz viđenja, sve do jednoga
dana kad sam ja sjedio na suncu u blagovaonici i čitao Gatsbyja. Sjeo je
kraj mene i pitao me što čitam. Kad sam mu rekao, pitao me sviđa li mi se.
— Ovo mi je treći put — rekao sam — i svaki put nađem nešto novo što
mi se sviđa još više nego prethodni.
— Ovaj čovjek kaže da je triput pročitao Velikog Gatsbyja — rekao
je kao da govori sam sa sobom. — Pa, Gatsbvjev prijatelj i moj je
prijatelj.
I tako smo postali prijatelji. Bilo je to u listopadu.
Što sam bolje upoznavao Nagasavu, to mi se činio čudnijim. U životu
sam upoznao mnogo ekscentrika, ali nitko nije bio takav čudak kao
Nagasava. Gutao je knjige mnogo pohlepnije od mene, ali imao je pravilo
da nikad ne pipne knjigu autora koji nije umro prije bar trideset godina. —
Samo takvim knjigama vjerujem — rekao je.
— Nije da ne vjerujem u suvremenu književnost — dodao je — ali
ne želim gubiti svoje dragocjeno vrijeme na neku knjigu koja nije prošla
test vremena. Život je prekratak za to.
— A kakve autore ti voliš? — pitao sam, glasom punim poštovanja
prema ovome čovjeku koji je bio dvije godine preda mnom.
— Balzaca, Dantea, Josepha Conrada, Dickensa — odgovorio je
smjesta.
— Nisu baš moderni.
— Zato ih i čitam. Ako čitaš samo knjige koje svi čitaju, mislit ćeš
samo ono što svi misle. To je svijet provincijalaca i mediokriteta. Pravi
ljudi trebali bi se sramiti što to čine. Zar ti to nisi primijetio, Vatanabe? Ti
i ja smo jedini pravi u ovom domu. Ostali dečki su debili.
Tome se nisam nadao. — Kako to možeš reći?
— Jer je istina. Znam ja. Vidim. To ti je kao da imamo žig na čelu. A
osim toga, čitali smo Velikog Gatsbyja.
Nešto sam nabrzinu preračunavao. — Ali Fitzgerald je umro tek prije
28 godina — rekao sam.
— Pa što onda? Dvije godine? Fitzgerald je napredan.
Nitko drugi u domu nije znao da je Nagasava prikriveni čitatelj
klasika, a i da su znali, ne bi im bilo važno. Nagasava je bio na glasu kao
pametnjaković. Bez pol muke upao je na Tokijsko sveučilište, dobivao
dobre ocjene, položit će Ispit za državnu službu, zaposliti se u Ministarstvu
vanjskih poslova i postati diplomat. Potjecao je iz imućne obitelji. Otac
mu je imao veliku bolnicu u Nagoji, a i brat mu je diplomirao na
Tokijskom, da bi se zatim upisao na medicinu, kako bi jednoga dana
naslijedio bolnicu. Nagasava je uvijek imao mnogo novca u džepovima, i
vladao se veoma dostojanstveno. Ljudi su se prema njemu odnosili s
poštovanjem, čak i upravitelj doma. Kad bi od nekoga zatražio da nešto
učini, ovaj bi to obavio bez pogovora. Tu se nije imalo što misliti.
Nagasava je imao stanovitu urođenu crtu koja je privlačila ljude da
ga slijede. Znao je kako povesti masu, procijeniti situaciju, dati precizne i
taktične upute kojima će se drugi pokoriti. Nad glavom mu je lebdjela
aura koja je koja je otkrivala njegove moći kao anđeoska aureola, i pri
samom pogledu na nju čovjeka bi obuzelo strahopoštovanje prema tom
višem biću. Stoga su svi ostali u šoku kad je Nagasava za prijatelja od
povjerenja izabrao mene, osobu bez ikakvih posebnih odlika. Zbog toga su
mi ljudi koje jedva da sam poznavao počeli ukazivati stanovito
poštovanje, ali kao da nisu shvaćali kako sam odabran iz vrlo
jednostavnog razloga: što se Nagasavi nisam ulagivao kao svi ostali. Bez
daljnjega, zanimale su me čudnovate, kompleksne strane njegove naravi,
ali ne i ovo drugo: njegove dobre ocjene, aura, izgled - ništa me od toga
nije impresioniralo. A to je za njega očito bilo nešto novo.
Neke strane Nagasavina karaktera međusobno su se kosile do
krajnosti. Njegova ljubaznost katkad bi dirnula čak i mene, ali znao je isto
tako biti zloban i okrutan. Bio je istodobno utjelovljenje izvanredne
uzvišenosti i okorjeli propalica. Umio je nadirati naprijed, kao pravi
optimistični vođa, čak i dok mu se srce grčilo od očaja i usamljenosti. Te
sam njegove protuslovne osobine uvidio od samog početka, i nikad nisam
mogao shvatiti zašto i drugima nisu bile jednako tako očite. On je živio u
nekakvu vlastitom paklu.
No ipak mislim da sam ga uvijek znao promatrati u najboljem svjetlu.
Njegova najveća vrlina bila je poštenje. Ne samo da nikad nije lagao, nego
je i uvijek priznavao svoje nedostatke. Nikad nije pokušavao sakriti stvari
koje bi ga mogle osramotiti. A prema meni je uvijek bio ljubazan i pun
razumijevanja. Da nije, moj život u studentskom domu bio bi mnogo manje
ugodan. No ipak mu nikad nisam otvorio srce, i u tom je smislu moj odnos
s Nagasavom bio stubokom drukčiji od onoga s Kizukijem. Kad sam prvi
put vidio Nagasavu pijanoga kako dodijava nekoj curi, obećao sam sebi
da mu se nikad, ni pod kojim okolnostima, neću povjeriti.
Domom je kružilo nekoliko "legendi o Nagasavi". Prema jednoj,
navodno je nekom prigodom pojeo tri puža golaća. Druga je glasila da ima
užasno velik penis i da je spavao s više od sto cura.
Ono o golaćima bila je istina. Sam mi je to rekao. — Tri komada, a
bili su veliki, majku im — rekao mi je. — Cijele sam ih gutnuo.
— A zašto, koji ti je bio vrag?
— Pa, to ti je bilo prve godine, kad sam tek došao u dom — rekao je.
— Nastalo je neko sranje između brucoša i treće godine. Počelo je u
travnju, a u rujnu je napokon eskaliralo. Kao predstavnik prve godine
otišao sam izgladiti stvari s trećom. Kakvi su to bili desničarski debili.
Imali su drvene kendo mačeve, očito im uopće nije bilo do nekog
"izglađivanja". Pa sam im rekao: "Dobro, idemo ovo riješiti jednom za
svagda. Meni napravite što god hoćete, ali druge dečke pustite na miru." A
oni su rekli: "OK, sad ćeš progutati par puževa." "Može," rekao sam,
"samo dajte." Kreteni su otišli van i donijeli tri užasno velika puža. Pa sam
ih progutao.
— I kako je bilo?
— Kako je bilo? Progutaj jednog pa ćeš vidjeti. Klizi ti niz grlo i u
želudac... Hladan je i ostane ti odvratan okus.. .bljak, naježim se kad se
samo sjetim. Htio sam povratiti, ali suzdržavao sam se. Hoću reći, da sam
ih povratio, morao bih ih gutati ispočetka. Pa sam ih probavio. Sva tri.
— I što je onda bilo?
— Otišao sam u svoju sobu i popio kanticu slane vode. A što sam
drugo mogao?
— Da, valjda.
 — Ali nakon toga nitko mi ništa nije smio reći. Čak ni treća godina.
Ja sam jedini frajer ovdje koji može progutati tri puža golaća.
— To sigurno.
Što se tiče veličine penisa, to je bilo lako. Jednostavno sam s njim
otišao na tuširanje u domsku zajedničku kupaonicu. Imao je velikoga, to je
istina. Ali ono o sto cura, to je vjerojatno bilo pretjerano. — Možda 75 —
rekao je. — Ne sjećam ih se svih, ali siguran sam da ih je najmanje 70. —
Kad sam mu rekao da sam ja spavao samo s jednom, kazao mi je — Ma to
se lako može srediti. Idući put ideš sa mnom. Bez pol frke ću ti naći jednu.
Nisam mu vjerovao, ali ispalo je da ima pravo. Bilo je lako. Gotovo
odviše lako, i uzbudljivo otprilike kao ishlapjelo pivo. Otišli smo u
nekakav bar u Šibuji ili Šindžukuu (on je imao svoja omiljena mjesta),
našli par cura (svijet je bio pun cura u parovima), razgovarali s njima, pili,
otišli u hotel, te se poseksali. On je znao sjajno voditi razgovor. Ne da je
imao bogznašto reći, ali cure bi se zanijele dok su ga slušale, previše bi
popile i završile s njim u krevetu. Valjda im je bilo lijepo što su s nekime
tko je tako pristojan, zgodan i pametan. A najnevjerojatnije je bilo to što
sam im i ja, samo zato što sam s njim, očito postao jednako tako
fascinantan. Nagasava bi me tjerao da razgovaram, a cure bi mi uzvraćale
istim osmjesima divljenja kakve su slale njemu. Pleo je svoje čini, i taj me
se njegov dar svaki put dojmio. U usporedbi s Nagasavom, Kizukijeve
konverzacijske vještine bile su igra za malu djecu. Ovo je bila sasvim
druga razina darovitosti. No iako sam pao pod Nagasavin magični utjecaj,
i dalje mi je nedostajao Kizuki. Počeo sam mu se na nov način diviti zbog
njegove iskrenosti. Sve je svoje talente dijelio s Naoko i sa mnom, dok je
Nagasava svoje nezanemarive sposobnosti trošio na sve oko sebe. Ne da
je umirao od želje da spava s curama koje bi našao: za njega je to bila
samo igra.
Ja nisam bio previše lud za tim da spavam s nepoznatim curama.
Naravno, to je bio lak način da zadovoljim svoj seksualni nagon, i bilo mi
je lijepo sve ono grljenje i dodirivanje, ali mrzio sam jutro poslije.
Probudio bih se, kraj mene bi spavala neka nepoznata djevojka, soba bi
zaudarala na alkohol, krevet, rasvjeta i zastori odisali su onom posebnom
napadnošću "hotela za jednu noć", a meni bi glava plivala u mamurnoj
izmaglici. Onda bi se cura probudila i počela okolo pipkati tražeći gaćice,
i dok bi oblačila čarape rekla bi nešto tipa: "Nadam se da si sinoć imao
zaštitu. Bio mi je najgori mogući dan u mjesecu." Onda bi sjela pred zrcalo
i počela mrmljati da je boli glava ili joj šminka pravi probleme i istodobno
nanosila ruž ili lijepila lažne trepavice. Meni bi bilo draže da s njima nisam
morao ostajati cijelu noć, ali čovjek ne može misliti na rok za izlazak do
ponoći dok zavodi žene (što se, uostalom, protivi zakonima fizike), pa sam
izlazio s propusnicom za preko noći. To je značilo da moram ostati do
ujutro i vraćati se u dom pun gađenja prema sebi i razočaran, dok mi je
sunce bolo oči, u ustima škripao pijesak, a moja glava kao da je pripadala
nekome drugom.
Kad sam tako spavao s tri-četiri cure, pitao sam Nagasavu
— Kad ovo napraviš sedamdeset puta, zar ne postane nekako
besmisleno?
— To samo pokazuje da si čovjek na mjestu — rekao je.
— Čestitam. Apsolutno ništa ne dobivaš spavajući s jednom
nepoznatom ženom za drugom. To te samo umara i tjera da se počneš
gaditi sam sebi. Tako je i meni.
— I koga vraga onda nastavljaš s time?
— Teško je to reći. Hej, znaš ono što je Dostojevski napisao o
kockanju? Tako je i ovo. Kad si okružen mogućnostima, jedna od najtežih
stvari jest propustiti ih. Razumiješ?
— Recimo.
— Gledaj. Sunce zađe. Cure izađu piti. Lunjaju okolo i nešto traže.
Ja im to nešto mogu dati. To je najlakša stvar na svijetu, lako ko pero. Još
nisu ni skužile, a ja sam ih već obrlatio. To one i očekuju. To ja zovem
mogućnostima. Ima ih posvuda oko tebe. Kako da ih ignoriraš? Imaš
nekakvu sposobnost i priliku da je upotrijebiš: možeš li šutjeti i pustiti da
prođe?
— Ne znam. Nikad nisam bio u takvoj situaciji — rekao sam s
osmijehom. — Ne mogu zamisliti kako je to.
— Budi sretan da je tako — rekao je Nagasava. Ženskarenje je bilo
razlog što je Nagasava unatoč bogatstvu svoje obitelji živio u studentskom
domu. Zbog brige da Nagasava neće raditi ništa drugo bude li mu dopustio
da u Tokiju živi sam, otac ga je primorao da sve četiri godine fakulteta
živi u domu. Ne da je to Nagasavi smetalo. On nije dopuštao da ga
ometaju neka tamo pravila. Kad god bi mu se prohtjelo nabavio bi
propusnicu za preko noći i otišao u potragu za curama, ili prespavao u
stanu svoje djevojke. Takve propusnice nije bilo lako nabaviti, ali za njega
to je bilo poput običnih propusnica - a i za mene, dokle god ih je on tražio.
 Nagasava je imao stalnu curu, s kojom je hodao od svoje prve
godine. Zvala se Hatsumi i bila je njegova vršnjakinja. Nekoliko puta sam
je sreo i učinila mi se vrlo ugodnom. Nije bila od onih koje svojim
izgledom smjesta privuku pozornost, zapravo, bila je tako obična da sam
se, kad sam je upoznao, morao zapitati zašto Nagasava nije našao neku
bolju, ali tko god bi s njom progovorio, smjesta bi je zavolio. Povučena,
inteligentna, duhovita, nježna, uvijek se odijevala besprijekorno ukusno.
Meni se veoma sviđala i znao sam da kad bih ja imao djevojku kao što je
Hatsumi, ne bih spavao okolo s nekakvim lakim metama. I ja sam se njoj
sviđao, i silno se trudila da mi namjesti neku brucošicu iz svoga kluba pa
da možemo izlaziti u četvero, ali stalno sam se izvlačio kako ne bih
ponovio pogreške iz prošlosti. Hatsumi je išla na apsolutno najbolji ženski
fakultet u zemlji, i ja ni pod razno ne bih znao razgovarati s nekom od tih
superbogatih princeza. Hatsumi je naslućivala da je Nagasava naveliko
vara, ali nikad mu nije prigovorila. Bila je ozbiljno zaljubljena u njega, ali
nikad nije postavljala zahtjeve.
— Ne zaslužujem curu kao što je Hatsumi — jednom mi je rekao
Nagasava. Morao sam se složiti s njim.
Te zime pronašao sam honorarni posao u maloj prodavaonici ploča u
Sindžukuu. Nisu mnogo plaćali, ali posao je bio lagan - samo sam trebao
tri večeri u tjednu paziti na lokal - a davali su mi popust na ploče. Za
Božić sam kupio Naoko album Henrvja Mancinija na kojemu je bila
njezina omiljena Dear Heart. Sam sam ga umotao i vezao jarkocrvenom
vrpcom. Ona je meni darovala par vunenih rukavica koje je sama isplela.
Palci su mi bili malo prekratki, ali dobro su mi grijale ruke.
— Joj, žao mi je — rekla je, pocrvenjevši. — Kako sam to loše
napravila!
— Bez brige, dobra je veličina — rekao sam, ispruživši prema njoj
ruke u rukavicama.
— Pa, bar nećeš morati držati ruke u džepovima.
Naoko tijekom zimskih ferija nije otišla kući u Kobe. I ja sam ostao u
Tokiju jer sam radio u prodavaonici ploča sve do kraja godine. U Kobeu
nisam imao što zanimljivo raditi, a ni ikoga koga sam htio vidjeti.
Studentska menza preko blagdana je bila zatvorena, pa sam išao jesti u
Naokin stan. Na Novu godinu jeli smo kuglice od riže 6 i juhu kao i svi .
Potkraj siječnja i u veljači te godine štošta se dogodilo.
Krajem siječnja Smeđekošuljaš je pao u krevet s visokom
temperaturom. To je značilo da toga dana moram otkazati sastanak s
Naoko. Dosta sam se namučio dok nisam nabavio besplatne karte za
koncert. Bilo joj je silno stalo da idemo jer je orkestar svirao jednu od
njezinih omiljenih skladbi, Brahmsovu Četvrtu simfoniju. Ali kako se
Smeđekošuljaš prevrtao po krevetu kao da će svaki čas umrijeti u
mukama, nisam ga mogao tek tako ostaviti, a nisam uspio naći nikoga
dovoljno glupoga tko će ga umjesto mene njegovati. Kupio sam leda i
privezao mu ga za čelo uz pomoć nekoliko slojeva plastičnih vrećica,
brisao mu znoj s čela hladnim ručnicima, svaki sat mu mjerio temperaturu,
čak sam ga i presvlačio. Cijeli dan vrućica nije padala, ali idućeg jutra
skočio je iz kreveta i počeo vježbati kao da se ništa nije dogodilo.
Temperatura mu je bila potpuno normalna. Bilo je teško povjerovati da je
ljudsko biće.
— Čudno — rekao je Smeđekošuljaš. — Nikad u životu nisam imao
temperaturu. — Zvučalo je gotovo kao da mene okrivljuje.
Na to sam poludio. — Ali imao si temperaturu — navalio sam ja na
njega, pokazujući mu dvije propale karte.
— Sva sreća da su bile besplatne — rekao je. Došlo mi je da mu
zgrabim radio i bacim ga kroz prozor, ali nisam, nego sam se vratio u
krevet s glavoboljom.
U veljači je nekoliko puta pao snijeg.
Pred kraj mjeseca upustio sam se u glupu svađu s jednim s treće
godine s moga kata i udario ga. Lupio je glavom o betonski zid, ali nije se
teže ozlijedio, a Nagasava je sve izgladio. No svejedno su me pozvali u
upraviteljev ured i ukorili, nakon čega mi je postajalo sve neugodnije
živjeti u domu.
Akademska godina završila je u ožujku, ali meni je nedostajalo
nekoliko studijskih bodova. Imao sam osrednje ocjene - uglavnom trojke i
dvojke, te nekoliko četvorki. Naoko je postigla potreban prosjek da se
upiše u proljetni semestar druge godine. Jedan smo ciklus godišnjih doba
priveli kraju.
Oko polovice travnja Naoko je napunila dvadeset. Bila je sedam
mjeseci starija od mene, budući da je moj rođendan u studenome. Bilo je
nekako čudno što je napunila dvadesetu. Osjećao sam da bi, kako za
Naoko, tako i za mene, sve imalo smisla jedino kad bismo se kretali
naprijed-natrag između osamnaeste i devetnaeste. Nakon osamnaeste došla
bi devetnaesta, a nakon devetnaeste, naravno, osamnaesta. Ali ona je
napunila dvadesetu. A u jesen ću i ja. Samo mrtvi zauvijek imaju
sedamnaest.
Na njezin rođendan padala je kiša. Nakon predavanja u blizini sam
kupio tortu i tramvajem otišao do njezina stana. — Trebali bismo
proslaviti — rekao sam. Da je bilo obratno, vjerojatno bih i ja to htio.
Sigurno je teško sam provesti dvadeseti rođendan. Tramvaj je bio krcat i
tako se žestoko drmusao da je kad sam stigao u Naokinu sobu torta sličila
rimskom Koloseju, a ne torti. No kad sam uspio zataknuti dvadeset svijeća
koje sam donio, upaliti ih, navući zastore i ugasiti svjetla, imali smo sve
preduvjete za rođendansku proslavu. Naoko je otvorila bocu vina. Pili
smo, jeli tortu i s užitkom pojeli jednostavnu večeru. — Ne znam, nekako
je glupo imati dvadeset — rekla je. — Jednostavno nisam za to spremna.
Čudno mi je. Kao da me netko otraga gura.
— Ja imam sedam mjeseci za pripremu — rekao sam smijući se.
— Blago tebi! Još imaš devetnaest! — rekla je Naoko s mrvicom
zavisti u glasu.
Dok smo jeli ispričao sam joj za Smeđekošuljašev novi džemper.
Dotad je imao samo jedan, tamno modri pulover, tako da mu je ovaj drugi
bio velik korak. Sam džemper bio je lijep, crveno-crni s upletenim
motivom jelena, ali kad je bio na njemu, sve je žive nasmijavao. On nije
mogao shvatiti zašto.
— Š-što je tako smiješno, Vatanabe? — pitao je, sjedeći kraj mene u
blagovaonici. — Imam nešto na čelu?
— Ništa — rekao sam, trudeći se ostati ozbiljan. — Ništa nije
smiješno. Lijep ti je džemper.
— Hvala — rekao je on, sav ozaren.
Naoko se priča jako svidjela. — Ja ga moram vidjeti — rekla je. —
Samo jednom.
— Nema šanse — rekao sam. — Nasmijala bi mu se u lice.
— Misliš?
— Dam se kladiti. Ja ga viđam svaki dan, pa ipak ne izdržim a da mu
se tu i tamo ne nasmijem.
Pospremili smo stol i sjeli na pod da slušamo glazbu i popijemo vino
do kraja. Dok sam ja ispijao svoju čašu, ona je popila dvije.
Naoko je te večeri bila neobično razgovorljiva. Pričala mi je o svome
djetinjstvu, školi, obitelji. Svaka epizoda bila je dugačka, prepričana u
najsitnije detalje, poput minijature. Zadivila me snaga njezina sjećanja, ali
dok sam sjedio i slušao sinulo mi je da nešto nije u redu s načinom na koji
ona priča te priče: bilo je tu nečega čudnog, čak nastranog. Svaka priča
imala je svoju unutarnju logiku, ali bile su povezane na neobičan način.
Čovjek ne bi ni primijetio, a priča A pretvorila bi se u priču B, koja je bila
sadržana u priči A, a onda bi iz nečega u priči B uslijedila priča C, i tako
unedogled. Isprva sam iznosio svoje komentare, ali nakon nekog vremena
prestao sam se truditi. Stavio sam ploču, a kad je došla do kraja podigao
sam iglu i stavio drugu. Kad je završila i posljednja stavio sam prvu. Imala
je samo šest. Ciklus je počinjao sa Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band,
a završavao s Waltz for Debbie Billa Evansa. Kiša je padala uz prozor.
Vrijeme je polako odmicalo. Naoko je i dalje govorila sama sebi.
Napokon mi je sinulo što nije u redu: dok je govorila, Naoko se silno
trudila da se nekih stvari ne dotakne. Jedna od tih stvari bio je, naravno,
Kizuki, ali bilo je tu više od Kizukija. I premda je neke teme odlučila
izbjegavati, beskonačno se i nevjerojatno detaljno raspričala o
najbanalnijim, najispraznijim stvarima. Nikad je prije nisam čuo da govori
s takvim žarom, pa je nisam prekidao.
No kad je sat odbio jedanaest, postao sam nervozan. Bez prestanka je
pričala više od četiri sata. Brinuo sam se da ne propustim posljednji vlak i
ne dođem iza ponoći, kad su vrata doma već bila zaključana. Kad sam
dobio priliku, upao sam.
— Pa, vojska mora na spavanje — rekao sam, gledajući na sat. —
Stiže zadnji vlak. Moje riječi kao da nisu doprle do nje. Ili, ako jesu, nije
ih bila u stanju shvatiti. Na djelić sekunde zaklopila je usta, a onda
nastavila s pričom. Odustao sam od svega i smjestio se u udobniji položaj,
te popio vino koje je ostalo u drugoj boci. Mislio sam da je bolje ako je
pustim da sama prestane pričati. Domska pravila i posljednji vlak nisu
više bili moja briga.
No ona nije pričala još dugo. Nakon nekog vremena najednom je
zašutjela. Iskrzani rub posljednje riječi koju je izgovorila kao da je lebdio
u zraku, ondje gdje ga je otrgnula. Nije ni završila ono što je govorila.
Riječi su joj jednostavno isparile. Pokušala je nastaviti, ali nije imala što.
Nešto je sad bilo nestalo, a to nešto vjerojatno sam uništio ja. Možda su
moje riječi napokon stigle do nje, nakon što ih je polako razabirala, i sad
su zatrle tu nekakvu energiju koja ju je tako dugo držala. Lagano
rastvorenih usnica, svratila je svoje napola fokusirane oči na moje.
Izgledala je kao nekakav stroj koji je zvrjao sve dok netko nije izvukao
utičnicu iz zida. Oči su joj bile nekako zamućene, kao prekrivene nekom
tananom, prozračnom opnom.
— Oprosti što te prekidam — rekao sam — ali već je kasno, pa...
Iz oka joj je kanula jedna krupna suza, skotrljala joj se niz obraz i
rasprsnula se o omot ploče. Jednom kad se otkinula ta prva suza, ostale su
potekle nezadrživo, bujicom. Naoko se nagnula na pod na sve četiri i,
upirući se dlanovima o prostirku, počela plakati silinom kao kad čovjek
povraća. Nikad još u životu nisam vidio nekoga da plače s takvom
žestinom. Pružio sam ruku i spustio je na njezino uzdrhtalo rame. Onda
sam je, gotovo instinktivno, zagrlio. Privijena uz mene, dok joj je cijelo
tijelo drhtalo, nastavila je plakati bez glasa. Košulja mi je postala vlažna -
a onda i posve promočena - od njezinih suza i vrelog daha. Uskoro je
prstima počela prelaziti preko mojih leđa kao da nešto traži, neku važnu
stvar koja je uvijek bila ondje. Dok sam je lijevom rukom pridržavao,
desnom sam joj milovao meku, ravnu kosu. I čekao sam. U tom položaju,
čekao sam da Naoko prestane plakati. Čekao sam i čekao. Ali Naokino
plakanje nije prestalo.
Te sam noći spavao s Naoko. Je li to bilo ispravno? Ne mogu reći.
Čak ni sada, gotovo dvadeset godina poslije, nisam u to siguran.
Vjerojatno nikad i neću znati. Ali tada nisam mogao drukčije. Bila je u
stanju povišene napetosti i zbunjenosti, i jasno mi je dala do znanja da od
mene traži olakšanje. Ugasio sam svjetlo i počeo joj, komad po komad, što
sam nježnije mogao, skidati odjeću. Onda sam se i ja svukao. Bilo je dosta
toplo te kišovite travanjske večeri, pa smo mogli goli stajati pripijeni jedno
uz drugo bez osjećaja studeni. Istraživali smo tijelo onoga drugog u mraku,
bez riječi. Ljubio sam je i držao njezine meke grudi u rukama. Ona je
stiskala moj nabrekli ud. Njezin otvor bio je topao, vlažan i podatan.
No ipak, kad sam ušao u nju, Naoko se zgrčila od boli. Je li joj ovo
prvi put, pitao sam, a ona je kimnula glavom. Sad je na mene bio red da se
zbunim. Pretpostavljao sam da je Naoko sve vrijeme spavala s Kizukijem.
Ušao sam koliko sam mogao i dugo ostao nepomičan, grleći Naoko. A
onda, kad se naoko smirila, usudio sam se pokrenuti, i dugo sam odgađao
vrhunac, krećući se polaganim, nježnim pokretima. Njezine ruke stegnule
su me na kraju, kad je napokon prekinula šutnju. Njezin krik bio je
najtužniji zvuk orgazma koji sam ikad čuo.
Kad je sve bilo gotovo, pitao sam Naoko zašto nije spavala s
Kizukijem. To je bila pogreška. Čim sam postavio to pitanje, pustila me i
opet počela bezglasno plakati. Izvadio sam njezinu posteljinu iz ormara,
rasprostro je na prostirku na podu, i smjestio je između plahti. A onda sam
zapalio cigaretu i stao promatrati beskrajnu travanjsku kišu kako pada s
druge strane prozora.
Kiša je s jutrom prestala. Naoko je spavala leđima okrenuta prema
meni. Ili možda uopće nije spavala. Bilo da je bila budna ili ne, s njezinih
usnica sad su nestale sve riječi, a tijelo joj je bilo ukočeno, gotovo
zaleđeno. Nekoliko puta pokušao sam joj se obratiti, ali nije odgovarala
niti se micala. Dugo sam zurio u njeno golo rame, ali na kraju sam izgubio
svaku nadu da ću iz nje izvući neki odgovor i odlučio ustati.
Po podu su još bili razbacani omoti ploča, čaše, vinske boce i
pepeljara koju sam upotrebljavao. Na stolu je ostalo pola urušene torte.
Izgledalo je kao da je vrijeme stalo. Pokupio sam stvari s poda i otišao do
sudopera te popio dvije čaše vode. Na Naokinu stolu stajao je rječnik i
tablica francuskih glagola. Na zidu iznad stola visio je kalendar, bez
ikakvih ilustracija ili fotografija, samo s brojevima datuma. Kraj datuma
nije bilo nikakvih bilješki ni oznaka.
Pokupio sam odjeću i obukao se. Prednjica moje košulje još je bila
vlažna i hladna. Mirisala je na Naoko. Na notesu na stolu napisao sam:
Volio bih s tobom lijepo i nadugačko porazgovarati jednom kad se smiriš.
Molim te, brzo me nazovi. Sretan rođendan.
Bacio sam još jedan pogled na Naokino rame, izišao i tiho zatvorio
vrata.
Ni nakon što je prošao cijeli tjedan poziv nije stizao. Naokina zgrada
nije imala sustav nazivanja, pa sam u nedjelju ujutro vlakom otišao u
Kokubundži. Nije je bilo, a s vrata je bilo uklonjeno njezino ime. Prozori i
žaluzine bili su čvrsto zatvoreni. Upravitelj mi je rekao da se Naoko prije
tri dana iselila. Nije imao pojma kamo je otišla.
Vratio sam se u dom i napisao Naoko dugačko pismo na njezinu
kućnu adresu u Kobeu. Gdje god bila, oni će joj ga valjda proslijediti.
Iskreno sam joj iznio svoje osjećaje. Štošta još nisam razumio,
napisao sam joj, i premda se silno trudim da shvatim, trebat će vremena.
Gdje ću biti jednom kada to vrijeme prođe, sad ne mogu reći, i zato joj ne
mogu ništa obećati niti od nje išta tražiti, kao ni pisati joj laskave riječi.
Kao prvo, premalo toga znamo jedno o drugome. No ako mi ona bude dala
to vrijeme, dat ću sve od sebe i nas dvoje ćemo se bolje upoznati. U
svakom slučaju, želim je opet vidjeti i s njom nadugačko razgovarati. Kad
sam izgubio Kizukija, izgubio sam jedinu osobu kojoj sam mogao otvoreno
govoriti o svojim osjećajima, pa pretpostavljam da je i njoj bilo tako. Ona
i ja trebamo jedno drugo više nego što smo toga bili svjesni. A to je
nesumnjivo i razlog što je naš odnos skrenuo u sasvim drugom smjeru i, na
neki način, zastranio. Vjerojatno nisam trebao učiniti to što sam učinio, pa
ipak vjerujem da drukčije nisam mogao. Toplinu i bliskost koju sam u tom
trenutku osjećao prema tebi nikad dotad nisam iskusio. Moraš mi
odgovoriti na ovo pismo. Kakav god taj odgovor bio, moram ga dobiti.
Odgovor nije došao.
Nešto se u meni urušilo, i ništa nije ušlo da popuni tu praznu duplju.
Moje tijelo poprimilo je nekakvu abnormalnu lakoću, a zvuči su do mene
dopirali nekako šuplje, s jekom. Na predavanja sam išao predanije nego
ikad. Bila su dosadna, i nikad nisam razgovarao s kolegama, ali nisam
imao što drugo raditi. U predavaonici sam sjedio sam u prvom redu, ni s
kim nisam razgovarao, jeo sam sam. Prestao sam pušiti.
Krajem svibnja počeo je studentski štrajk. — Srušimo sveučilište! —
galamili su svi. Hajde, samo dajte, mislio sam. Srušite ga. Uništite.
Razbijte. Briga me. To bi bio dašak svježeg zraka. Ja sam spreman na sve.
Pomoći ću vam ako treba. Samo dajte.
Sad kad je kampus bio pod blokadom i predavanja su bila otkazana,
počeo sam raditi za dostavljačku tvrtku. Sjedio sam s vozačem, tovario i
istovarivao kamione, takve stvari. Bilo je teže nego što sam mislio. Isprva
sam ujutro od bolova jedva mogao ustati iz kreveta. Ali plaća je bila
dobra, i dokle god sam bio u pokretu mogao sam zaboraviti na prazninu
iznutra. Na kamionima sam radio pet dana u tjednu, a tri večeri i dalje sam
odlazio u prodavaonicu ploča. Slobodne večeri provodio sam s viskijem i
knjigama. Smeđekošuljaš viski nije htio ni okusiti i užasno mu je smrdio,
pa je dok sam ja ležao izvaljen na krevetu i cugao on kukao da zbog
isparenja ne može učiti i tražio da iznesem bocu van.
— Ti se nosi van — režao sam.
— Ali ti znaš da je piti u domu p-p-protiv pravila.
— Zaboli me. Ti izađi.
Prestao je kukati, ali sad sam se ja iživcirao. Otišao sam na krov i
nastavio piti sam.
U lipnju sam Naoko napisao još jedno dugačko pismo, opet na kućnu
adresu u Kobeu. U njemu je pisalo otprilike isto što i u prvome, ali na
kraju sam dodao: Čekati na tvoj odgovor mi je jedno od najbolnijih
iskustava koje sam proživio. Bar mi javi jesam li te povrijedio ili nisam.
Kad sam ga poslao, osjećao sam se kao da je duplja u meni opet narasla.
U lipnju sam opet dvaput izašao s Nagasavom da bih spavao s
curama. Oba puta bilo je lako. Prva cura užasno se opirala kad sam je
pokušao svući i navesti da legne u hotelski krevet, ali kad sam sam počeo
čitati jer mi se više jednostavno nije dalo gnjaviti, prišla mi je i počela se
gnijezditi uz mene. A nakon što sam to obavio s drugom, počela mi je
postavljati svakakva intimna pitanja - S koliko sam cura spavao? Odakle
sam? Na koji fakultet idem? Kakvu glazbu volim? Jesam li čitao nešto od
Osamua Dazaija? 7 Kad bih mogao putovati van, kamo bih volio ići?
Mislim li da ima prevelike bradavice? Smislio sam neke odgovore i
zaspao, ali idućeg jutra rekla je da želi sa mnom doručkovati, i nastavila s
bujicom pitanja dok smo jeli bezukusna jaja, tost i kavu. Kakvim se
poslom bavi moj otac? Imam li dobre ocjene? U kojem sam mjesecu
rođen? Jesam li ikad jeo žabe? Od nje me počela boljeti glava, pa sam
brzo završio s jelom i rekao da moram na posao.
— Hoću li te ikad opet vidjeti? — pitala me, tužno gledajući.
— Ma, sigurno ćemo se negdje sresti, vrlo skoro — rekao sam i
otišao. Što ja to radim, kvragu? To sam se počeo pitati čim sam ostao
sam, gadeći se sam sebi. No drugo nisam mogao. Moje tijelo žudjelo je za
ženama. Sve vrijeme dok sam spavao s tim curama mislio sam na Naoko:
na bijeli obris njezina golog tijela u tami, njezine uzdahe, zvuk kiše. Što
sam više mislio na sve to, tjelesna se glad povećavala. Popeo sam se na
krov s viskijem i zapitao kamo sve to vodi.
Početkom srpnja napokon je stiglo pismo od Naoko. Kratko pismo.
Molim te oprosti mi što ti nisam odgovorila ranije. Ali pokušaj me
shvatiti. Dugo uopće nisam bila u stanju da išta napišem, a ovo sam pismo
počinjala bar deset puta. Pisanje je za mene bolan proces.
Počet ću od zaključka. Odlučila sam pauzirati godinu na fakultetu.
Službeno sam upisala pauzu, ali slutim da se nikad neću vratiti. Tebe će to
sigurno iznenaditi, ali ja sam zapravo o tome već dugo razmišljala.
Nekoliko puta sam ti pokušala spomenuti, ali nikad se nisam znala
natjerati da počnem. Bojala sam se i izgovoriti te riječi.
Pokušaj se ne uzrujavati toliko oko svega. Što god da se dogodilo -
ili nije - krajnji rezultat bio bi isti. Možda ovo nije najljepše rečeno, i žao
mi je ako sam te povrijedila. Hoću reći, ne želim da sebe kriviš za ono što
se dogodilo sa mnom. To je nešto za što sam kriva samo ja. Odgađala sam
to više od godinu dana, i na kraju sam ti sve veoma otežala. Sad vjerojatno
više to ne mogu odgađati.
Kad sam se iselila iz stana, vratila sam se kući u Kobe i neko vrijeme
išla doktoru. On mi kaže da u brdima kod Kjota postoji mjesto koje bi za
mene bilo savršeno, i razmišljam da odem tamo na neko vrijeme. To nije
prava bolnica, više nekakav sanatorij s mnogo slobodnijim režimom.
Detalje ću ostaviti za iduće pismo. Sad moram odmoriti živce na nekom
tihom mjestu odsječenom od svijeta.
Na svoj način sam ti zahvalna za godinu druženja koju si mi darovao.
Molim te, vjeruj bar to, ako ni u što drugo ne vjeruješ. Nisi me ti
povrijedio. Ja sam to sama učinila. To je doista ono što osjećam.
Zasad te, međutim, nisam spremna vidjeti. Nije da te ne želim vidjeti:
jednostavno nisam spremna. Čim se osjetim spremnom, pisat ću ti. Možda
se onda možemo bolje upoznati. Kako ti kažeš, to je vjerojatno ono što sad
moramo: bolje se upoznati.
Zbogom.
Čitao sam i čitao Naokino pismo, i svaki put ispunila bi me ista ona
nepodnošljiva tuga koju sam osjećao kad god bi se sama Naoko zagledala
u moje oči. Nisam se znao s njom nositi, nisam je imao kamo odnijeti ni
sakriti. Poput vjetra koji mi prelazi tijelom, ona nije imala ni oblik, ni
težinu, niti sam se njome mogao obaviti. Objekti iz okoline klizili su kraj
mene, ali njihove riječi nikad ne bi doprle do mojih ušiju.
Subotnje večeri i dalje sam provodio sjedeći u hodniku. Nije bilo
nade da će poziv stići, ali nisam znao kako potrošiti to vrijeme. Prebacio
bih na bejzbolsku utakmicu i pretvarao se da je gledam dok sam prazan
prostor između sebe i televizora rezao napola, pa onda svaku polovicu
opet napola, i tako dalje, sve dok nisam stvorio prostor dovoljno malen da
mi stane u ruku. U deset bih ugasio televizor, vratio se u sobu i zaspao.
Krajem mjeseca Smeđekošuljaš mi je darovao krijesnicu. Bila je u
staklenki od instant kave, na poklopcu su bile probušene rupe za zrak, a
unutra je bilo nekoliko vlati trave i malo vode. U osvijetljenoj sobi
krijesnica je izgledala kao neki običan crni kukac koji se može naći kraj
neke bare, ali Smeđekošuljaš me uvjeravao da je prava. — Valjda umijem
prepoznati krijesnicu — rekao je, a ja nisam imao razloga ni osnove da mu
ne bih vjerovao.
— Dobro — rekao sam — krijesnica je. — Lice joj je bilo nekako
pospano, ali stalno se pokušavala popeti skliskim staklenim stijenkama i
padala.
— Našao sam je u dvorištu — rekao je.
— Ovdje? Blizu doma?
— Aha. Znaš onaj hotel u ulici? Oni puštaju krijesnice u vrt za ljetne
goste. Ova je doletjela ovamo.
Dok je govorio, Smeđekošuljaš je trpao odjeću i bilježnice u crnu
torbu s ručkama. Ljetni praznici počeli su prije nekoliko tjedana, i nas
dvojica gotovo da smo jedini ostali u domu. Radije nego da idem u Kobe,
nastavio sam raditi, a on je ostao zbog seminara iz praktične obuke. Sad
kad je obuka završila, vraćao se u planine Jamanašija.
— Daj je curi — rekao je. — Sigurno će se oduševiti.
— Hvala — rekao sam.
Nakon sumraka dom bi utihnuo i postao nalik na ruševinu. Zastava je
bila spuštena, a u prozorima blagovaonice rumenjela su se svjetla. Sad kad
je ostalo tako malo studenata palili su samo polovicu svjetiljki, pa je
desna polovica bila u mraku, a lijeva osvijetljena. No do mene je ipak
dopirao miris večere - nekakva krem-juha.
Odnio sam svoju flaširanu krijesnicu na krov. Gore nije bilo nikoga.
Na štriku je visjela bijela vesta koju je netko zaboravio unijeti, i na
večernjem se povjetarcu vijorila nalik na odbačenu ljušturu nekoga
golemog kukca. Popeo sam se čeličnim ljestvama u kutu krova na vrh
domske cisterne za vodu. Cisterna je još bila zgrijana od sunca koje je
upila tijekom dana. Sjedio sam u skučenom prostoru nad cisternom,
naslonjen na šipku držača, licem u lice s gotovo punim bijelim mjesecom.
Zdesna su se blistala svjetla Šindžukua, slijeva Ikebukura. Farovi
automobila pritjecali su u svjetlosnim bujicama, iz jednog mjesta
okupanog svjetlom do drugog. Nad gradom se poput oblaka nadvijala
potmula huka zbrkanih zvukova.
Krijesnica se blago žarila na dnu staklenke, sjaj joj je bio odviše
slabašan, boja preblijeda. Godinama nisam bio vidio krijesnicu, ali one
kojih sam se sjećao isijavale su mnogo jačom svjetlošću u ljetnoj tami, i ta
blistava, užarena sličica stalno me pratila. Možda je ova krijesnica na
pragu smrti. Malo sam protresao staklenku. Krijesnica je bubnula o
staklenu stijenku i pokušala poletjeti, ali sjaj joj je i dalje bio zamućen.
Pokušao sam se sjetiti kad sam posljednji put vidio krijesnice, i gdje
je to moglo biti. Pred očima sam imao sliku, ali nisam se mogao sjetiti kad
je to bilo ni gdje. Čuo sam šum vode u tami i vidio starinsku zapornicu od
opeke. Imala je dršku čijim se okretanjem ustava otvarala i zatvarala.
Potok koji je regulirala bio je tako malen da se nije vidio od trave na
obali. Noć je bila mračna, tako mračna da kad sam isključio bateriju više
nisam vidio vlastite noge. Stotine krijesnica lebdjele su nad vodenom
masom što ju je zadržavala ustava, a njihov vrući žar odsijevao je u vodi
nalik na kišu iskrica.
Sklopio sam oči i uronio u tu davnu tamu. S neobičnom sam
jasnoćom čuo vjetar. Oko mene je pirkao lagani povjetarac, a za njim su u
mraku ostajali čudnovati blistavi repovi. Otvorio sam oči i shvatio da je
tama ljetne noći još za nekoliko stupnjeva dublja nego što je bila.
Odvrnuo sam poklopac staklenke i izvadio krijesnicu, te je položio na
petcentimetarski rub cisterne. Činilo se da ne može razabrati svoj novi
okoliš. Počela je posrtati oko poklopca čeličnog čepa, a nožice su joj se
hvatale u ukovrčane ljuske boje. Kretala se nadesno dok nije došla do
zapreke, a onda je okružila nalijevo. Naposljetku se popentrala na čep i
neko vrijeme ondje ostala čučati, nepomična, kao da je na izdisaju.
Još naslonjen na šipku, promatrao sam krijesnicu. Ni ja ni ona dugo
se nismo ni pomaknuli. Vjetar je i dalje brisao oko nas, a u tami su šuštali
nebrojeni listići japanskog brijesta.
Čekao sam cijelu vječnost.
Tek mnogo kasnije krijesnica se vinula u zrak. Kao da se najednom
nečega sjetila, raširila je krila, i već u idućem trenu proletjela je kraj
ograde i otplovila u blijedu tamu. Hitro je opisala luk oko cisterne kao da
želi vratiti izgubljeni interval vremena. A onda, nakon što je nekoliko
sekunda lebdjela ondje kao da promatra kako se zakrivljena svjetlosna crta
stapa s vjetrom, napokon je odletjela na istok.
Dugo nakon što je krijesnica nestala, u meni je ostao trag njezine
svjetlosti, a njezin blijed, slabašan sjaj ostao je lebdjeti u gustoj tmini iza
mojih kapaka nalik na izgubljenu dušu.
Više sam puta pokušao ispružiti ruku u mrak. Moji prsti ničega se
nisu doticali. Slabašan sjaj je ostao, tik izvan moga domašaja.
 4.

TIJEKOM LJETNIH PRAZNIKA SVEUČILIŠTE je pozvalo

interventnu policiju da suzbije nerede. Probili su barikade i uhitili studente
koji su bili unutra. To nije bilo ništa novo. Svi studenti stalno su to radili.
Sveučilišta nije bilo tako lako "srušiti". U njih su uložene goleme svote
novca, i nisu se namjeravala rasformirati samo zato što je hrpica studenata
počela divljati. Zapravo, studenti koji su blokirali kampus nisu ni željeli
srušiti sveučilište. Samo su htjeli promijeniti strukture moći unutar samoga
sveučilišta, za što je mene bilo briga kao za lanjski snijeg. Stoga, kad je
štrajk na kraju propao, ja nisam osjećao ništa.
U rujnu sam otišao na kampus očekujući da ću ondje zateći nered.
Sve je bilo u najboljem redu. Knjige nisu bile odvezene iz knjižnica,
nastavnički uredi nisu bili demolirani, studentska referada nije bila
spaljena do temelja. Bio sam kao gromom pogođen. Koga su vraga onda
radili iza tih barikada?
Kad je štrajk neutraliziran i kad su pod policijskom opsadom opet
počela predavanja, prvi su u klupe sjeli kreteni koji su vodili štrajk. Kao
da se ništa nije dogodilo, sjedili su i hvatali bilješke, te na prozivanje
odgovarali s "nazočan". Meni je to bilo nevjerojatno. Na kraju krajeva,
štrajk je još bio na snazi. Nije bilo nikakve objave da je završen. Jedino je
sveučilište pozvalo policiju i srušilo barikade, ali sam štrajk i dalje je bio
u tijeku. Kreteni su u vrijeme štrajka galamili kao ludi, prokazujući
studente koji su mu se protivili (ili su samo izrazili sumnju), a tu i tamo
čak bi ih pokušali privesti pred svoje lakrdijaške sudove. Namjerno sam
posjećivao te bivše predvodnike i pitao zašto pohađaju predavanja
umjesto da štrajkaju, ali nisu mi znali dati izravan odgovor. Što su i mogli
reći? Da se boje kako će zbog nepohađanja nastave izgubiti ocjene? Kad
čovjek samo pomisli da su ti idioti urlali neka se sveučilište sruši! Dobar
vic. Vjetar je zapuhao u drugom pravcu, i njihovi povici postali su šapat.
Hej, Kizuki, mislio sam, nisi propustio ama baš ništa. Svijet je živo
sranje. Kreteni dobivaju dobre ocjene i sudjeluju u stvaranju društva na
vlastitu ogavnu sliku i priliku. Neko vrijeme pohađao sam nastavu, ali
nisam se htio javiti kad su prozivali. Znam da je to bila besmislena gesta,
ali bilo mi je tako loše da nisam imao izbora. Time sam se samo još više
izolirao od drugih studenata. Šuteći kad bi me prozvali, kod svih sam na
nekoliko sekunda stvarao nelagodu. Nitko od drugih studenata nije
razgovarao sa mnom, a ni ja s njima.
Do drugog tjedna rujna došao sam do zaključka da fakultetska
naobrazba nema smisla. Odlučio sam je shvatiti kao razdoblje obuke u
vještini svladavanja dosade. Nisam imao nikakvu društvenu misiju zbog
koje bih odmah morao napustiti studij, pa sam nastavio svaki dan pohađati
nastavu, hvatati bilješke, a u slobodno vrijeme sjedio sam u knjižnici i
čitao ili tražio podatke.
I premda je već prošao taj drugi tjedan rujna, od Smeđekošuljaša nije
bilo ni traga. Takav razvoj događaja nije bio samo neobičan, nego
epohalan. Fakultet je počeo, i bilo je nezamislivo da Smeđe-košuljaš
propusti predavanja. Njegov stol i radio prekrio je tanak sloj prašine.
Njegova plastična šalica i četkica za zube, limenka s čajem, insekticidni
sprej i ostalo stajali su uredno poredani na njegovoj polici.
Dok ga nije bilo održavao sam čistoću u sobi. U proteklih godinu i
pol stekao sam naviku urednosti, a kako nije bilo njega da posprema sobu,
za to sam se morao brinuti ja. Svaki dan meo sam pod, svaki treći prao
prozor, madrac sam prozračivao jednom tjedno, i čekao da se vrati kako bi
me pohvalio.
Ali nije se vratio. Jednoga dana došao sam s predavanja, a sve
njegove stvari bile su odnesene i s vrata je bila skinuta pločica s njegovim
imenom. Otišao sam u upraviteljev ured i pitao što se dogodilo. —
Napustio je dom — rekao je. — Zasad ćete biti sami u sobi.
Nisam ga uspio nagovoriti da mi kaže zašto je Smeđekošuljaš nestao.
Tome čovjeku najveća je sreća u životu bila sve imati pod kontrolom i
druge držati u mraku. Smeđekošuljašev poster s ledenjakom neko je
vrijeme ostao na zidu, ali na kraju sam ga skinuo i stavio Jima Morrisona i
Milesa Davisa. Sad mi je soba na neki način više djelovala kao da je
moja. Novcem koji sam uštedio od plaće kupio sam mali stereo.
Noću bih sam pio i slušao glazbu. Tu i tamo sjetio bih se
Smeđekošuljaša, ali uživao sam u samotnjačkom životu.
Jednog ponedjeljka u pola dvanaest, nakon predavanja o Euripidu na
Povijesti drame, odvojio sam deset minuta da se prošećem do obližnjeg
restorančića, gdje sam ručao omlet i salatu. Lokal se nalazio u tihoj
zabačenoj uličici i bio je nešto skuplji od studentske menze, ali mogao si
se opustiti, a ti ljudi znali su kako se pravi omlet. "Ljudi" su bili bračni par
koji je rijetko međusobno razgovarao, plus jedna konobarica za ispomoć.
Dok sam sjedio kraj prozora i jeo, ušla je skupina od četvero studenata,
dva studenta i dvije studentice, svi prilično lijepo odjeveni. Sjeli su za stol
kraj vrata, te neko vrijeme proučavali meni i razgovarali o jelima, a onda
je jedno od njih konobarici referiralo za što su se odlučili.
Nije prošlo dugo kad sam primijetio da jedna od djevojaka
neprestano gleda u mom pravcu. Imala je užasno kratku kosu, tamne
naočale i bijelu pamučnu mini-haljinu. Nisam imao pojma tko bi to bio, pa
sam nastavio jesti, ali ubrzo je spuznula iz stolca i prišla mi. Položivši
ruku na rub moga stola, rekla je — Ti si Vatanabe, zar ne?
Podigao sam glavu i bolje je pogledao. I dalje se nisam mogao sjetiti
da sam je ikad vidio. Bila je od onih djevojaka koje čovjek primijeti, pa da
sam je ikad prije sreo, morao sam je se odmah sjetiti, a na mojem fakultetu
nije me baš mnogo ljudi znalo po imenu.
— Slobodno sjednem? — pitala je. — Ili nekoga čekaš?
I dalje mozgajući, odmahnuo sam glavom. — Ne, nitko neće doći.
Izvoli.
Uz kloparanje drva o pod odmaknula je stolac i sjela prekoputa mene,
gledajući me netremice kroz sunčane naočale, a onda je bacila pogled na
moj tanjur.
— Dobro izgleda — rekla je.
— Dobro je. Omlet s gljivama i salata od graška.
— K vragu — rekla je. — No dobro, to ću uzeti drugi put. Već sam
naručila nešto drugo.
— Što?
— Makarone sa sirom.
— Ni makaroni sa sirom im nisu loši — rekao sam. — Nego,
poznajemo li se mi? Ne sjećam se...
— Euripid — rekla je. — Elektra. "Nijedan bog ne čuje izgubljene
Elektre glas." Znaš - predavanje od maloprije.
Zagledao sam se u nju. Skinula je sunčane naočale. Napokon sam je
se sjetio - brucošica koju sam viđao na Povijesti drame. Razlog što je
nisam prepoznao bila je drastična promjena frizure.
— Aha — rekao sam, pokazujući rukom visinu nekoliko pedalja
ispod svog ramena — kosa ti je prije ljeta bila dovde.
— Imaš pravo — rekla je. — Ljetos sam stavila trajnu i ispala je
jezivo. Htjela sam se ubiti. Izgledala sam kao truplo na plaži kojemu su se
po glavi zalijepile travuljine. Pa sam odlučila, kad mi već više nije do
života, mogu se isto tako i ošišati. Bar je ljeti praktično.
— Provukla je prstima kroz frizuricu i nasmiješila mi se.
— Ali dobro ti stoji — rekao sam, i dalje žvačući omlet. — Da vidim
iz profila. Okrenula se i nekoliko sekundi ostala u toj pozi.
— Da, i mislio sam. Stvarno ti dobro stoji. Imaš lijep oblik glave. I
lijepe uši, sad kad se vide.
— Dakle, ipak nisam luda! Kad sam sve odrezala, i meni se učinilo
da izgledam dobro. Ali nijednom dečku se ne sviđa. Svi mi kažu da
izgledam kao da sam stigla iz konclogora. Zašto su dečki ludi za curama s
dugom kosom? Najobičniji fašisti! Zašto svi dečki misle da su cure s
dugom kosom najfinije, najslađe, najženstvenije? Hoću reći, samo ja znam
bar 250 cura s dugom kosom koju uopće nisu fine! Stvarno.
— Meni sad izgledaš bolje nego prije — rekao sam. A to sam i
mislio. Koliko sam se sjećao, s dugom kosom bila je obična zgođušna
studentica. A iz djevojke koja je sada sjedila preda mnom izbijala je
krepka, opipljiva životna snaga. Bila je nalik na životinjicu koja je s
dolaskom proljeća stigla na svijet. Oči su joj se kretale kao da su i same
samostalan organizam koji ćuti radost, smijeh, ljutnju, čuđenje i očaj. Tako
živo i izražajno lice nisam vidio odavno, i uživao sam gledati kako živi i
miče se.
— Stvarno tako misliš? — pitala je. Kimnuo sam glavom, i dalje
žvačući salatu. Ona je stavila naočale i stala me gledati iza stakala.
— Ne lažeš, zar ne?
— Volim se smatrati iskrenim čovjekom — rekao sam.
— Ludnica.
— Nego, reci, zašto nosiš tako tamne naočale?
— Kad mi je kosa tako naglo postala kratka, osjetila sam se ranjivo.
Kao da me netko golu bacio usred neke gužve.
— Ima smisla — rekao sam, dovršavajući omlet. Gledala me sa
živim zanimanjem.
— Ne moraš se vratiti k njima? — pitao sam, pokazujući na njezino
troje prijatelja.
— Ma kakvi. Ići ću kada donesu jelo. Prekidam te u ručku?
— Nemaš više u čemu — rekao sam, a kad nije pokazala namjeru da
ode, naručio sam kavu. Gazdina supruga je odnijela tanjure, te donijela
mlijeko i šećer.
— A sada ti reci meni — rekla je. — Zašto se nisi javio danas kad su
prozivali? Ti jesi Vatanabe, zar ne? Toru Vatanabe?
— Taj sam.
— Zašto se onda nisi javio?
— Danas mi nije bilo do toga.
Opet je skinula naočale, spustila ih na stol, i pogledala me kao da
gleda u kavez neke rijetke životinje u zoološkom vrtu. — "Danas mi nije
bilo do toga." Zvučiš kao Humphrev Bogart. Hladnokrvno. Opasno.
— Ne budi smiješna. Ja sam običan dečko, kao i svi drugi. Žena mi
je donijela kavu i stavila je na stol. Otpio sam ne dodavši šećer i mlijeko.
— Pogledaj ti to. Piješ sasvim crnu.
— Nema to veze s Humphrevjem Bogartom — strpljivo sam
objasnio. — Jednostavno nisam za slatko. Mislim da si me sasvim
pogrešno procijenila.
— Kako to da si tako pocrnio?
— Protekla dva tjedna sam planinario. S ruksakom. I vrećom za
spavanje.
— Gdje si bio?
— Kanazava. Poluotok Noto. Sve do Niigate.
— Sam?
— Sam — rekao sam. — Tu i tamo bih našao neko društvo.
— Romantično društvo? Nove žene u dalekim krajevima?
— Romantično? Sad znam da si me pogrešno procijenila. Kako će
dečko s vrećom za spavanje na leđima i sav neobrijan naći neku romansu?
— Ti uvijek tako putuješ sam?
— A-ha.
— Voliš samoću? — pitala me, naslanjajući obraz na šaku.
— Putuješ sam, jedeš sam, sam sjediš u predavaonici...
— Nitko baš toliko ne voli biti sam. Ja samo ne želim sebe iznevjeriti
da nađem prijatelje, to je sve. To vodi u razočaranje.
Zataknuvši ručku naočala među usnice, promumljala je — "Nitko ne
voli biti sam. Ja samo mrzim razočaranje." Tu rečenicu možeš upotrijebiti
ako ikad budeš pisao autobiografiju.
— Hvala — rekao sam.
— Voliš zeleno?
— Zašto pitaš?
 — Imaš zelenu košulju.
— Ne baš. Svejedno mi je što ću obući.
— "Ne baš. Svejedno mi je što ću obući." Super mi je kako govoriš.
Kao da razmazuješ gips, sve fino i glatko. Je li ti netko to već kazao?
— Nitko — rekao sam.
— Ja sam Midori — rekla je. — "Zelena". Ali zeleno mi grozno stoji.
Čudno, zar ne? Kao da sam ukleta, što kažeš? A sestra mi se zove
Momoko: "Breskva-djevojka".
— Stoji li njoj dobro ružičasto?
— Stoji joj fantastično*. Ona je rođena za ružičasto. To uopće nije
fer.
Za Midorin stol stiglo je jelo, pa joj je dečko u jakni od raa-drasa
doviknuo — Hej, Midori, dođi, navali! — Mahnula mu je kao da želi reći:
"Znam."
— Reci — kazala je — hvataš li ti bilješke? Iz Drame?
— Hvatam.
— Neugodno mi je pitati, ali možeš li mi ih posuditi? Dvaput sam
izostala, a ne poznajem nikoga u razredu.
— Nema problema — rekao sam, izvlačeći bilježnicu iz torbe.
Provjerivši da nisam unutra napisao ništa privatno, pružio sam je Midori.
— Hvala — rekla je. — Dolaziš prekosutra na predavanje? -Aha.
— Možemo se naći ovdje u podne. Vratit ću ti bilježnicu i častim te
ručkom. Osim...ako te, recimo, kad ne jedeš sam počne boljeti želudac.
— Ne počne — rekao sam. — Ali ne moraš me častiti ručkom samo
zato što sam ti posudio bilježnicu.
— Bez brige — rekla je. — Ja volim častiti ljude ručkom. Nego, a da
nekamo to zapišeš? Nećeš zaboraviti?
— Neću. Prekosutra. U dvanaest. Midori. Zelena.
S drugog stola netko je povikao — Brže, Midori, ohladit će ti se jelo!
Ne obraćajući pozornost na dozivanje, pitala me — Jesi li uvijek tako
govorio?
— Mislim da jesam — rekao sam. — Nikad prije nisam primijetio.
— I doista, nitko mi nikad nije rekao da govorim drukčije.
Nekoliko sekunda činilo se da o nečemu mozga. Onda je ustala,
nasmiješila se i vratila za svoj stol. Mahnula mi je dok sam prolazio kraj
njihova stola, ali ostalo troje jedva da su me pogledali.
U srijedu u podne u restoranu nije bilo ni traga od Midori.
Namjeravao sam popiti pivo dok je čekam, ali restoran se počeo puniti
čim je stiglo moje piće, pa sam naručio ručak i počeo jesti sam. Završio
sam u 12.35, ali Midori niotkuda. Plativši račun, izišao sam i otišao do
malenog svetišta na drugoj strani ulice, gdje sam sjeo na kamene stube i
čekao da mi se glava razbistri i da Midori dođe. U jedan sat sam odustao i
otišao u knjižnicu čitati. U dva sam otišao na predavanje iz njemačkoga.
Kad je završilo, pošao sam do studentske referade i potražio
Midorino ime na popisu studenata Povijesti drame. Jedina Midori u grupi
bila je Midori Kobajaši. Zatim sam prelistao kartice studentskih dosjea i
pronašao adresu i telefonski broj Midori Kobajaši koja se upisala na
fakultet 1969. Živjela je u sjeverozapadnom predgrađu Tošima, s obitelji.
Ušao sam u telefonsku govornicu i okrenuo taj broj.
Javio se neki čovjek. — Knjižara Kobajaši. — Knjižara Kobajaši?
— Oprostite na smetnji — rekao sam — ali je li Midori možda
doma?
— Nije — rekao je.
— Mislite da je možda na fakultetu?
— Hmm, ne, vjerojatno je u bolnici. Tko je treba, molim? Umjesto da
odgovorim, zahvalio sam mu i spustio slušalicu.
Bolnici? Da se nije ozlijedila, ili razboljela? Ali čovjek je to rekao
bez i najmanjeg znaka zabrinutosti. "Vjerojatno je u bolnici", rekao je,
bezbrižno kao da je rekao: "U ribarnici je." Razmatrao sam nekoliko
drugih mogućnosti dok mi i samo razmišljanje nije postalo previše
problematično, a onda sam se vratio u dom i ispružio na krevet da čitam
Lorda Jima, kojega sam posudio od Nagasave. Kad sam pročitao, otišao
sam u njegovu sobu da mu ga vratim.
Nagasava je upravo bio krenuo u menzu, pa sam s njim otišao na
večeru.
— Kako su prošli ispiti? — pitao sam. U kolovozu je održan drugi
krug ispita višeg stupnja za Ministarstvo vanjskih poslova.
— Isto kao i uvijek — rekao je Nagasava kao da to nije ništa. —
Odeš, položiš. Grupne rasprave, razgovori...ko kad ševiš žensku.
— Drugim riječima, lako — rekao sam. — Kad će vas obavijestiti?
— Početkom listopada. Ako prođem, idemo na veliku večeru.
— I reci, kakvi dečki stignu do drugog kruga? Sve superstarovi kao
ti?
— Ne budi glup. Sve sami idioti. Idioti ili čudaci. Ja bih rekao da
95% dečki koji žele biti birokrati ne vrijede ni golo govno. Ne šalim se.
Jedva znaju čitati.
— Zašto ti onda hoćeš raditi u Ministarstvu vanjskih?
— Ima puno razloga — rekao je Nagasava. — Za početak, fora mi je
raditi vani. Ali najviše zato da testiram svoje sposobnosti. A ako sebe
želim testirati, onda ću to učiniti u najvećoj mogućoj areni - nacionalnoj.
Zanima me koliko se visoko mogu popeti, koliko moći mogu osvojiti u
tom luđački velikom birokratskom sustavu. Kužiš?
— Zvuči kao neka igra.
— To i jest igra. Briga mene za moć i novac kao takve. Zbilja, briga
me. Možda sam sebičnjak i gad, ali takva sranja meni su posve ravna.
Mogao bih biti zen svećenik. Ali ono što imam jest radoznalost. Želim
vidjeti što mogu postići u velikom opasnom svijetu.
— A "ideali" te ne zanimaju, pretpostavljam?
— Nimalo. Život ne traži ideale. Traži standarde ponašanja.
— Ali može se živjeti i na mnogo drugih načina, zar ne? — pitao sam.
— Tebi se sviđa moj način života, zar ne?
— To sad nema veze — rekao sam. — Ja nikad ne bih mogao upisati
Tokijsko sveučilište; ne mogu spavati s kojom god curom poželim kad god
mi dođe; ne znam razgovarati; ljudi mi se ne dive; nemam curu; i neće mi
se otvoriti svijet kada dobijem diplomu iz književnosti na drugorazrednom
privatnom fakultetu. Kakve ima veze što mi se sviđa tvoj način života?
— Hoćeš reći da mi zavidiš na mom načinu života?
— Ne zavidim — rekao sam. — Navikao sam se biti ovo što jesam. I
zapravo me boli neka stvar za Tokijsko sveučilište ili Ministarstvo
vanjskih poslova. Zavidim ti jedino što imaš takvu gala curu kao što je
Hatsumi.
Nagasava je ušutio i nastavio jesti. Kad smo večerali, rekao je —
Znaš, Vatanabe, imam dojam da ćemo se, možda deset-dvadeset godina
nakon što odavde iziđemo, opet negdje sresti. I mislim da ćemo na neki
način biti povezani.
— Zvuči kao Dickens — rekao sam s osmijehom.
— Pa, malo da — rekao je, uzvraćajući mi osmijeh. — Ali mene
predosjećaj obično ne prevari.
Izišli smo iz blagovaonice i otišli van u bar. Ondje smo pili do poslije
devet.
— Reci, Nagasava — pitao sam — što je u tvom životu "standard
ponašanja"?
— Smijat ćeš se ako ti kažem — rekao je.
— Neću.
— Dobro — rekao je. — Biti gospodin.
Nisam se nasmijao, ali zamalo sam pao sa stolca. — Biti gospodin?
Gospodin?
— Čuo si me.
— Što to znači "biti gospodin"? Kako ti to definiraš?
— Gospodin je onaj tko ne čini ono što bi htio, nego ono što treba
učiniti.
— Ti si najčudniji tip kojega sam ikad upoznao — rekao sam.
— A ti si najnormalniji tip kojega sam ja ikad upoznao — rekao je
on. I platio za obojicu. I idući tjedan otišao sam na predavanje iz drame,
ali i dalje ni traga od Midori Kobajaši. Nakon što sam brzo pogledom
preletio po prostoriji i uvjerio se da je nema, kao i obično sjeo sam u prvu
klupu i počeo pisati pismo Naoko dok sam čekao da dođe profesor. Pisao
sam o svojim putovanjima preko ljeta - cestama po kojima sam hodao,
gradovima kroz koje sam prolazio, ljudima koje sam upoznao. I svake noći
mislio sam na tebe. Sad kad te više ne mogu viđati, shvaćam koliko mi
trebaš. Fakultet je neopisivo dosadan, ali radi samodiscipline idem na sva
predavanja i radim sve propisane zadaće. Sve mi se čini bez smisla otkako
si otišla. Volio bih s tobom lijepo i dugo popričati. Ako je moguće, volio
bih te posjetiti u sanatoriju, da se vidimo na nekoliko sati. I, ako je
moguće, volio bih da prošećemo, jedno kraj drugoga, onako kako smo
nekoć šetali. Molim te, pokušaj odgovoriti na ovo pismo - makar samo
kratkom porukom. Neće mi smetati.
Ispisao sam četiri lista, savio ih, umetnuo u omotnicu i adresirao na
Naoko, preko obitelji.
Profesor je već bio stigao i sad je brisao znoj s čela dok nas je
prozivao. Bio je to nizak čovjek žalobna izgleda, a hodao je uz pomoć
metalnog štapa. Premda ne baš zabavna, predavanja su na njegovu kolegiju
uvijek bila dobro pripremljena i korisna. Nakon što je komentirao kako je
vrijeme užasno vruće, počeo je govoriti o uporabi deus ex machina kod
Euripida i objasnio kako je pojam "boga" kod Euripida bio drukčiji nego
kod Eshila i Sofokla. Govorio je nekih petnaest minuta, kad su se
najednom otvorila vrata predavaonice i ušla je Midori. Na sebi je imala
tamnoplavu sportsku majicu, bež pamučne hlače i svoje uobičajene
sunčane naočale. Nakon što je profesoru dobacila neku vrstu ispričnog
pogleda, sjela je kraj mene. Onda je iz torbe uzela bilježnicu - moju
bilježnicu - i pružila mi je. Unutra sam našao poruku: Oprosti za srijedu.
Ljutiš li se?
Prošlo je pola predavanja i profesor je upravo na ploči crtao shemu
grčke pozornice, kad su se opet otvorila vrata i ušla su dva studenata s
kacigama. Izgledali su kao neki par komedijaša, jedan visok, mršav i
blijed, a drugi nizak, debeljuškast i crnomanjast, s dugom bradom koja mu
nije dobro pristajala. Onaj visoki imao je pune ruke političko-
propagandnih letaka. Niski je prišao profesoru i rekao, prilično pristojno,
da žele drugu polovicu njegova predavanja iskoristiti za političku
raspravu, i nadaju se da će surađivati, dodavši — Svijet je pun problema
koji su mnogo aktualniji i relevantniji od grčke tragedije. — Bila je to više
objava nego molba. Profesor je odgovorio — Cisto sumnjam da u svijetu
postoje problemi koji bi bili mnogo aktualniji i relevantniji od grčke
tragedije, ali vi me nećete slušati, pa prema tome činite kako želite.
— Uhvativši se za rub stola, spustio je noge na pod, uzeo štap i
šepajući izišao iz učionice.
Dok je visoki student dijelio letke, onaj debeljuškasti popeo se na
podij i počeo držati prodiku. Letci su bili puni uobičajenih slogana za
naivčine: "srušimo lažne izbore za fakultetskog predsjednika!" "zbijmo
redove za novi svefakultetski štrajk!" "uništimo imperijalno-obrazovno-
industrijski kompleks!" Ono što su govorili nije mi smetalo, ali pisanje im
je bilo problematično. U sloganima nije bilo ničega što bi pobudilo
povjerenje niti uzbudilo strasti. A i debeljkov govor bio je jednako loš —
stara pjesma s drukčijim riječima. Pravi neprijatelj ove ekipe nije bila
državna vlast, nego nedostatak mašte.
— Idemo odavde — rekla je Midori.
Kimnuo sam i ustao, te smo krenuli prema vratima. Debeljko mi je u
tom trenutku nešto rekao, ali nisam ga razumio. Midori mu je mahnula i
rekla — Vidimo se.
— Hej, jesmo li mi kontrarevolucionari? — pitala me Midori kad smo
izišli. — Hoće li nas objesiti na telefonske stupove ako revolucija uspije?
— Idemo prvo ručati, za svaki slučaj.
— Dobro. Želim te odvesti u jedan restoran. Ali malo je daleko. Imaš
vremena?
— Aha. Slobodan sam do predavanja u dva.
 Midori me autobusom odvela u Jotsuju i uvela u fini restoran gdje su
kao specijalitet služili ručak u kutijama, na zaklonjenome mjestu odmah
iza postaje. Čim smo sjeli, poslužili su nam juhu i dnevni meni u
četvrtastim, crveno lakiranim kutijama. Za ovakav je ručak vrijedilo sjesti
na bus.
— Odlična hrana — rekao sam.
— I jeftina. Dolazim ovamo još od škole. Moja bivša škola je tu
blizu, u ulici. Bili su jako strogi, morali smo bježati da dođemo ovamo.
Ako bi te uhvatili da jedeš vani, dobio bi ukor.
Bez naočala su Midorine oči izgledale malo pospanije nego prošli
put. Kad se nije poigravala uskom srebrnom narukvicom na lijevoj ruci,
trljala je krajičak oka vrhom malog prsta.
— Umorna si? — pitao sam.
— Malo. Ne spavam dovoljno. Ali dobro sam, ne brini se — rekla je.
— Oprosti za ono neki dan. Iskrsnulo mi je nešto važno i nisam se mogla
izvući. Odjednom, ujutro. Htjela sam te nazvati u restoran, ali nisam se
sjećala imena, a nisam znala tvoj kućni broj. Jesi li dugo čekao?
— Nije problem. Imam ja puno vremena.
— Puno?
— Daleko više nego što mi treba. Kad bih ti bar mogao dati malo da
se naspavaš. Midori je naslonila obraz na ruku i nasmiješila mi se. —
Kako si dobar.
— Nisam dobar. Samo imam vremena na bacanje — rekao sam. —
Nego, taj dan sam te zvao kući i rekli su mi da si u bolnici. Nešto nije u
redu?
— Zvao si me doma? — pitala je, a između obrva joj se stvorila
tanka borića. — Odakle ti moj broj?
— Našao sam ga u studentskoj referadi. To se može.
Kimnula je jednom-dvaput i počela se opet poigravati narukvicom. —
Ja se toga nikad ne bih sjetila. Vjerojatno sam i ja mogla pronaći tvoj.
Nego, za bolnicu ću ti reći drugi put. Sad mi se ne da. Oprosti.
— Nema veze. Nisam htio biti znatiželjan.
— Nisi. Samo sam malo umorna. Kao majmun na kiši.
— Zar ne bi trebala onda poći kući da malo odspavaš?
— Ne sad. Idemo.
Odvela me do svoje bivše škole, nekoliko minuta hoda od Jotsuje.
Kad smo prolazili kraj postaje, pomislio sam na Naoko i naše
beskrajne šetnje. Sve je tu počelo. Shvatio sam, da nisam te svibanjske
nedjelje naletio na Naoko u vlaku, moj život bio bi posve drukčiji nego što
je sad. Ali onda sam se predomislio: ne, čak i da se toga dana nismo sreli,
moj život možda uopće ne bi bio drukčiji. Morali smo se sresti. Ako ne
tada, onda neki drugi put. Nisam imao nikakve osnove da tako mislim: to
je bio samo osjećaj.
Midori Kobajaši i ja sjedili smo u parku na klupi i gledali njezinu
bivšu školu. Po zidovima se penjao bršljan, a pod strehama su se skupljali
golubovi, odmarajući krila. Bila je to lijepa stara građevina s duhom. Na
igralištu je stajao veliki hrast, a odmah kraj njega dizao se stup bijelog
dima. U ljetnom sumraku dim je djelovao meko i mutno.
— Znaš li od čega je taj dim? — pitala me Midori iznenada.
— Nemam pojma — rekao sam.
— Pale higijenske uloške.
— Stvarno? — nisam znao što drugo reći.
— Uloške, tampone, takve stvari — rekla je s osmijehom. — To je
ipak ženska škola. Stari kućepazitelj ih kupi iz svih posebnih kanti i pali u
peći. Odatle dim.
— Uau.
— Da, to bih i ja rekla sama sebi kad god bih iz učionice kroz prozor
vidjela da se diže dim. "Uau." Samo razmisli: u školi je bilo gotovo tisuću
djevojaka. Recimo da ih je 900 već dobilo menstruaciju, i možda ih petina
u svako doba ima krvarenje: 180 djevojaka. Dakle, svaki dan u kantama
ima uložaka od sveukupno 180 djevojaka.
— Valjda - ali nisam baš siguran za račun.
— No, puno je. 180 cura. Što misliš, kako je to skupljati i paliti
toliko tih stvari?
— Ne mogu zamisliti — rekao sam. Kako sam mogao zamisliti kako
je tome starcu? Midori i ja nastavili smo gledati dim.
— Zapravo nisam htjela ići u ovu školu — rekla je Midori. Malo je
zatresla glavom. — Htjela sam ići u sasvim normalnu državnu školu s
normalnim ljudima gdje bih se mogla opustiti i zabaviti kao svaki normalan
tinejdžer. Ali moji roditelji su mislili da će fino djelovati ako budem išla u
otmjenu školu. Oni su me ovamo uvalili. Znaš već: tako ti je to kad se
iskažeš u osnovnoj. Nastavnica kaže roditeljima: "S takvim ocjenama
morala bi ići tu i tu." I tako sam završila ovdje. Išla sam tu šest godina, i
nikad mi se nije sviđalo. Stalno sam mislila kako ću otići. A znaš, imam
pohvalnice što nikad nisam zakasnila ni izostala ni dana iz škole. Toliko
sam je mrzila. Shvaćaš?
— Ne, ne shvaćam.
— Zato što sam je toliko mrzila. Nisam htjela pustiti da me pobijedi.
Da sam jednom pustila da me sredi, bila bih gotova. Bojala sam se da ću
onda padati sve niže i niže.
Znala sam se odvući u školu s temperaturom 39,5. Nastavnica me
pitala jesam li bolesna, a ja bih rekla ne. Kad sam završavala, dali su mi
pohvalnicu za besprijekorno pohađanje nastave i točnost, i još francuski
rječnik. Zato sam sad upisala njemački. Nisam htjela ovoj školi dugovati
ništa. Ne šalim se.
— Zašto si je toliko mrzila?
— Jesi li ti volio svoju školu?
— Pa, nisam, ali nisam je ni nešto posebno mrzio. Ja sam išao u
normalnu državnu školu, ali nikad o njoj nisam mislio ništa posebno.
— E pa u ovoj školi — rekla je Midori, češući krajičak oka malim
prstom — bile su sve same djevojčice iz više klase - blizu tisuću cura s
pedigreom i dobrim ocjenama. Bogate cure. Morale su biti bogate da bi
preživjele. Visoke školarine, vječiti prilozi, skupe ekskurzije. Recimo, ako
bismo išli u Kjoto, smjestili bi nas u najelitniju gostionicu i poslužili nam
obred čaja 8 na lakiranim stolovima, a jednom godišnje vodili su nas u
najskuplji hotel u Tokiju da učimo ponašanje za stolom. Hoću reći, ovo
nije bila obična škola. Od 160 cura s moje godine ja sam jedina bila iz
građanske četvrti kao što je Tošima. Jednom sam pogledala u školsku
matičnu knjigu da vidim gdje žive druge, i sve do jedne živjele su u nekom
bogataškom naselju. No, ne, jedna cura je bila čak iz Cibe, poljodjelski
kraj, pa sam se s njom na neki način sprijateljila. I bila je stvarno draga.
Pozvala me k sebi doma, ali ispričavala se što sam do nje morala tako
dugo putovati. Išla sam i bilo je nevjerojatno, golem komad zemlje,
petnaest minuta je trebalo da ga pješice obiđeš. Imali su fantastičan vrt i
dva psa velika kao osrednji auto, a hranili su ih odrescima. Ali ta cura
svejedno se sramila što živi čak u Cibi. I to cura koju je kad bi kasnila u
školu dovozio Mercedes Benz! Sa šoferom! Baš kao u Zelenom obadu 9:
kapa, bijele rukavice, sve kompletno. A ona je svejedno imala kompleks
manje vrijednosti. Zamisli! Možeš li ti to vjerovati? Odmahnuo sam
glavom.
— Ja sam jedina u cijeloj školi živjela u mjestu kao što je Kita--
Otsuka Tošima. I pod "zanimanje roditelja" pisalo je "vlasnik knjižare".
Svi s moje godine mislili su da je to baš super: "Joj, blago tebi, možeš
čitati koju god knjigu želiš" i sve tako. Naravno, oni su u glavi imali neku
grdosiju od knjižare kao što je Kinokunija. 10 Nikad ne bi mogli zamisliti
sirotinjsku malu Knjižaru Kobajaši. Vrata škripe kad se otvaraju i vide se
samo časopisi. Najbolje se prodaju ženske revije s ilustriranim dodacima 0
najnovijim seksualnim tehnikama. Lokalne kućanice ih kupe, sjednu za
kuhinjski stol i pročitaju od korica do korica, a onda iskušaju savjete kad
im muževi dođu doma. A kakve samo položaje imaju! Je li to kućanicama
po cijele dane na pameti? Dalje, dobro se prodaju stripovi: Magazin,
Nedjelja, Skok. I naravno tjednici. Dakle, ta "knjižara" prodaje gotovo
isključivo časopise. No, ima i nešto knjiga, džepnih, detektivskih,
pustolovnih, ljubica.
To je sve što se prodaje. I one knjige s uputama: kako pobijediti u
gou, kako uzgojiti bonsai, kako održati govor na vjenčanju, kako voditi
ljubav, kako prestati pušiti, nema što nema. Prodajemo čak i pisaći pribor
- kraj kase imamo gomilu kemijskih i grafitnih olovaka i bilježnica. Ali to
je sve. Nema Rata i mira, nema Kenzabura Oea, nema Lovca u žitu. To je
Knjižara Kobajaši. Eto kako mi je "blago". Misliš li ti da mi je blago?
— Mogu točno zamisliti.
— Kužiš. Dolaze nam svi susjedi, neki već godinama, a i
isporučujemo na kućnu adresu. Posao ide dobro, više nego dovoljno dobro
da se prehrani četveročlana obitelj; nemamo dugova, dvije kćeri su na
fakultetu, ali to je sve. Nema viška za dodatne potrebe. Nisu me smjeli
poslati u tu školu. Stalno smo doživljavali šokove. Morala sam ih slušati
kako mi gunđaju svaki put kad bi škola tražila prilog, i uvijek sam bila u
smrtnom strahu da će mi nestati novca kad sam izlazila sa školskim
kolegicama i one su htjele jesti na nekom skupom mjestu. Bijedan je to
život. Jesu li tvoji bogati?
— Moji? Ne, roditelji su mi obični radni ljudi, ni bogati ni siromašni.
Znam da im nije lako plaćati moj privatni fakultet u Tokiju, ali jedinac sam
pa nije tako strašno. Ne daju mi veliki džeparac pa imam honorarni posao.
Živimo u standardnoj kući s malim vrtom i imamo Tovotu Corollu.
— Kakav posao imaš?
— Radim tri večeri na tjedan, u prodavaonici ploča u Sindžukuu.
Lako je. Samo sjedim i čuvam dućan.
— Šališ se? — rekla je Midori. — Ne znam, kad te pogledam ne bih
rekla da si ikad bio u stisci.
— Istina je. I nisam. Ali nemam ni hrpu love. Baš kao i većina ljudi.
— Pa, "većina ljudi" u mojoj školi bili su bogataši — rekla je Midori,
položivši dlanove na krilo. — U tome i jest bio problem.
— A sad ćeš imati prilika koliko hoćeš da vidiš svijet bez tog
problema. I više nego što bi željela, možda.
— Hej, reci, što misliš, što je najbolje kad si bogat?
— Ne znam.
— Možeš reći ako nemaš novca. Recimo, kad bih ja predložila nekoj
kolegici da nekamo odemo, ona je mogla reći: "Žao mi je, nemam novca."
Što ja nikad ne bih mogla reći u obrnutom slučaju. Ako bih ja rekla
"nemam novca", to bi stvarno značilo
"nemam novca". Tužno. Ili, recimo, ako zgodna cura kaže "Danas
izgledam očajno, ne ide mi se van", to je u redu, ali ako to isto kaže ružna
cura, ljudi joj se smiju. Tako mi je bilo. Šest godina, sve do prošle godine.
— Preboljet ćeš ti to.
— Nadam se. Fakultet mi je donio takvo olakšanje! Pun je normalnih
ljudi. Nasmiješila se jedva primjetno podigavši usnicu i pogladila kratku
kosu dlanom.
— Imaš li ti posao? — pitao sam.
— Aha, pišem bilješke uz mape. Znaš one brošurice koje dobiješ uz
mape? S opisima raznih četvrti i brojem stanovnika i gradskim
znamenitostima. Tu imate tu-i-tu planinarsku stazu, a tu takvu-i-takvu
legendu, ili neki zanimljiv cvijet ili pticu. Ja pišem te tekstove. Užasno je
lako! Gotovo je za tren oka. Za samo jedan dan što nađem podatke u
knjižnici mogu napisati cijelu knjižicu. Samo treba svladati nekoliko tajni i
počneš dobivati svakakve poslove.
— Kakvih tajni?
— Recimo, ubaciš nešto što nitko drugi nije napisao, i ljudi iz tvrtke
za mape misle da si mali genijalac, pa ti pošalju još posla. Ne mora biti
ništa veliko, neka sitnica. Recimo, kad su u nekoj dolini izgradili branu,
voda je prekrila selo, ali i dalje svakog proljeća s juga dolaze ptice koje se
mogu vidjeti kako nadlijeću jezero. Ubaciš jednu takvu epizodicu i ljudi se
oduševe, jer je tako slikovita i sentimentalna. Prosječni honorarac ne
gnjavi se s takvim stvarima, ali ja od onoga što pišem mogu dobro zaraditi.
— Da, ali moraš naći takve "epizode".
— Točno — rekla je Midori nakrivivši glavu. — Ali ako ih tražiš,
obično ih i nađeš. A ako ih ne tražiš, uvijek možeš izmisliti nešto
bezopasno.
— Aha!
— Mir — rekla je Midori.
Rekla je da je zanima moj dom, pa sam joj ispričao uobičajene priče
o dizanju zastave i Smeđekošuljaševoj jutarnjoj gimnastici. Smeđekošuljaš
je posebno nasmijao Midori, kao, uostalom, i sve druge. Rekla je da bi
bilo zabavno obići dom. Nema tamo ničega zabavnog, rekao sam joj —
Samo nekoliko stotina dečki u zamazanim sobama koji piju i drkaju.
— To uključuje i tebe?
— Uključuje svakog muškarca na licu Zemlje — objasnio sam. —
Cure imaju menstruaciju a dečki drkaju. Svi.
— Čak i oni s curama? Mislim, seksualnim partnericama.
— To s tim nema veze. Student s Keia, 11 moj susjed, drka prije
svakog spoja. Kaže da ga to opušta.
— Ja ne znam baš puno o tome. Dugo sam bila u ženskoj školi.
— A ženske revije u to ne ulaze.
— Nikako! — rekla je, smijući se. — Uglavnom, Vatanabe, imaš li
malo vremena u nedjelju? Jesi li slobodan?
— Slobodan sam svake nedjelje. Bar do šest. Onda idem raditi.
— Dođi me posjetiti. U Knjižaru Kobajaši. Knjižara će biti zatvorena,
ali moram tamo biti sama cijeli dan. Čekam važan telefonski poziv. Jesi li
za ručak? Skuhat ću ti nešto.
— To bi bilo lijepo — rekao sam.
Midori je istrgnula list iz bilježnice i detaljno mi nacrtala kako doći
do njezine kuće. Crvenom olovkom ucrtala je veliko X na mjestu kuće.
— Ne možeš promašiti. Ima velik natpis "Knjižara Kobajaši". Dođi u
podne. Ručak će biti gotov.
Zahvalio sam joj i stavio kartu u džep. — Moram se vratiti na
kampus — rekao sam. — Njemački mi počinje u dva. — Midori je rekla
da nekamo mora ići i sjela na vlak iz Jotsuje.
U nedjelju sam ustao u devet, obrijao se, oprao rublje i objesio
odjeću na krov. Dan je bio prekrasan. U zraku se osjećao miris jeseni. Po
dvorištu su se razletjeli crveni vilini konjici, a za njima su jurila djeca iz
susjedstva, zamahujući mrežama. Kako nije bilo vjetra, zastava Izlazećeg
sunca mlitavo je visjela na motki. Obukao sam svježe izglačanu košulju i
iz doma krenuo pješice na tramvajsku postaju. Studentska četvrt nedjeljom
prijepodne: ulice prazne, praktički puste, većina dućana zatvorena. Ono
malo zvukova odjekivali su posebnom jasnoćom. Neka djevojka u
klompama tapkala je asfaltnim kolnikom, a kraj kućice na tramvajskoj
postaji četvero-petero djece gađali su kamenjem niz poredanih praznih
konzervi. Cvjećarnica je bila otvorena, pa sam ušao i kupio sunovrate.
Sunovrati u jesen: čudno. Ali uvijek mi se sviđao taj cvijet.
Tri stare žene bile su jedini putnici u tramvaju tog nedjeljnog jutra.
Sve su gledale mene i moje cvijeće. Jedna mi se nasmiješila. Uzvratio sam
joj osmijeh. Sjeo sam na stražnje sjedalo i gledao kako kraj prozora
promiču stare kuće. Tramvaj gotovo da se doticao njihovih nadnesenih
streha. Na gornjoj terasi jedne kuće bilo je deset stabljika rajčice u
loncima, a kraj njih se na suncu ispružila velika crna mačka. U vrtu druge
kuće djevojčica je puhala balone od sapunice. Odnekle je dopirala pjesma
Ajumi Išide, 12 čak i miris currvja koji se negdje kuhao. Tramvaj je
vijugao kroz taj privatni svijet stražnjih dvorišta. Usput je na postajama
ušlo još nešto putnika, ali tri starice i dalje su usrdno o nečemu
razgovarale, okrenute jedna drugoj.
Sišao sam blizu postaje Otsuka i slijedio Midorinu mapu krenuvši
širokom ulicom u kojoj se nije imalo bogznašto vidjeti. Nijednom od
dućana kraj kojih sam prolazio, činilo se, ne ide baš dobro, budući da su
se smjestili u starim zgradama sa sumornim interijerima, a na nekima od
natpisa slova su već izblijedjela. Sudeći prema starosti i stilu gradnje, ovaj
dio bio je pošteđen tijekom ratnih bombardiranja, i cijeli blokovi ostali su
netaknuti.
Neka mjesta bila su potpuno novoizgrađena, ali gotovo sve je bilo
prošireno ili na mjestima popravljano, i upravo ti dodaci uglavnom su
izgledali otrcanije nego stare zgrade.
U cijelom naselju vladalo je ozračje iz kojega se dalo naslutiti da su
većini prvobitnih stanara dosadili auti, prljav zrak, buka i visoke stanarine,
pa su se preselili u predgrađe, a ostali su samo jeftini stanovi, poslovni
apartmani, dućani koji se nisu mogli prodati i nekolicina tvrdoglavih ljudi
koji nisu dali staru obiteljsku imovinu. Sve je djelovalo mutno i musavo,
kao umotano u sumaglicu ispušnih plinova.
Nakon deset minuta hoda ovom ulicom stigao sam do benzinske
postaje na uglu, gdje sam skrenuo desno u blok prodavaonica, usred
kojega je visio natpis Knjižare Kobajaši. Istina, nije bila velika, ali ni tako
malena kako sam iz Midorina opisa pomislio. Bila je to obična kvartovska
knjižara, ista onakva u kakvu sam i sam trčao na dan kad bi izlazio strip za
dečke. Dok sam stajao pred njom, obuzelo me nostalgično raspoloženje.
Cijelo pročelje bilo je zatvoreno velikom metalnom roletom na kojoj
je bio oglas za časopis: "tjedni bunšun kupite ovdje svakog četvrtka". Do
podneva sam imao još petnaest minuta, ali nisam htio ubijati vrijeme
lutajući naseljem s buketom sunovrata, pa sam pozvonio na zvono kraj
rolete i odmaknuo se nekoliko koraka unatrag da pričekam. Petnaest
sekunda nitko nije odgovarao, i baš sam sa sobom raspravljao trebam li
opet pozvoniti kad sam čuo kako se iznad mene uz štropot otvara prozor.
Pogledao sam gore i vidio Midori kako se naginje van i maše.
— Uđi — povikala je. — Podigni roletu.
— Je li u redu? Malo sam uranio — doviknuo sam joj.
— Nema problema. Dođi gore. Zauzeta sam u kuhinji. — Zatvorila je
prozor.
Roleta je užasno strugala dok sam je dizao pola metra od zemlje,
provlačio se ispod i opet spuštao. U knjižari je bilo mračno kao u rogu.
Uspio sam nekako napipati put do stražnjeg stubišta, spotičući se o
uvezane hrpe časopisa. Odriješio sam cipele i popeo se stubama do
stambenog prostora. Unutrašnjost kuće bila je mračna i sumorna. Stube su
vodile u jednostavan dnevni boravak s kaučem i naslonjačima. Bila je to
mala soba, a kroz prozor je dopiralo slabo svjetlo, što me podsjetilo na
stare poljske filmove. Slijeva je bilo nekakvo spremište i vrata koja kao
da su vodila u kupaonicu. Morao sam se oprezno popeti strmim stubištem
da dođem na drugi kat, ali kad sam tamo stigao, bilo je toliko svjetlije
nego na prvom da sam osjetio veliko olakšanje.
— Tu sam — začuo sam Midorin glas. Nadesno od stuba bilo je
nešto nalik na blagovaonicu, a iza nje kuhinja. Sama kuća bila je stara, ali
kuhinja kao da je nedavno bila obnovljena i opremljena novim elementima
sa sjajnim, blistavim sudoperom i slavinama. Midori je spremala jelo. U
loncu se nešto krčkalo, a zrak je bio zasićen mirisom ribe s roštilja.
— U hladnjaku ima piva — rekla je bacivši pogled u mom pravcu. —
Sjedni dok ja završim. — Uzeo sam konzervu i sjeo za kuhinjski stol. Pivo
je bilo hladno kao da je u hladnjaku stajalo dobar dio godine. Na stolu je
bila malena bijela pepeljara, novine i dozica za sojin umak. Bili su tu i
notes i olovka, s telefonskim brojem i nekim brojkama koji su očito bili
izračuni za kupnju.
— Trebala bih završiti za deset minuta — rekla je. — Možeš
izdržati?
— Naravno da mogu — rekao sam ja.
— Onda se nabrusi. Spremila sam svašta.
Pijuckao sam pivo i gledao Midori dok je kuhala leđima okrenuta
meni. Radila je brzim, žustrim pokretima, odjednom obavijajući ni manje ni
više nego četiri kuharske procedure. Najprije je kušala jelo na pari, a već
iduće sekunde bila je kraj daske, rezuckajući, onda je nešto izvadila iz
hladnjaka i istresla u zdjelu, a prije nego sam se snašao već je oprala lonac
koji je upotrijebila. Otraga je podsjećala na indijskog udaraljkaša - zazvoni
u zvono, lupni o blok, udri u bivolju kost, svaki pokret bio joj je precizan i
ekonomičan, savršeno odmjeren. Zadivljeno sam je gledao.
— Reci ako ti što mogu pomoći — rekao sam, za svaki slučaj.
— Ne treba — rekla je Midori nasmiješivši se prema meni. —
Navikla sam sve obaviti sama. — Na sebi je imala uske plave traperice i
tamno modru majicu kratkih rukava. Gotovo cijela leđa majice pokrivao je
znak Apple Recordsa. Imala je iznimno uske bokove, kao da je nekako
preskočila pubertet u kojemu se bokovi zaobljuju, i zbog toga je izgledala
mnogo muškobanjastije nego većina cura u uskim trapericama. Na svjetlu
koje je dopiralo iz kuhinje obrisi njezina stasa djelovali su nekako nejasno.
— Stvarno nisi morala spremati takvu gozbu — rekao sam.
— Nije gozba — odgovorila je Midori ne okrenuvši se prema meni.
— Jučer nisam imala vremena ići u pravu kupnju. Sad sam samo smiješala
ono što sam imala u hladnjaku. Stvarno, ne brini se. Osim toga, mi
Kobajašiji imamo obiteljsku tradiciju da lijepo dočekamo goste. Ne znam
zašto, ali mi volimo primati goste. To je urođeno: kao neka bolest. Ne da
smo nešto posebno ljubazni niti nas ljudi vole ili nešto tako, ali ako netko
dođe, moramo ga dobro ugostiti, po svaku cijenu. Svi imamo istu tu manu,
bilo to dobro ili loše. Evo, uzmi na primjer mog oca. Jedva da ikad išta
popije, ali kuća je uvijek puna alkohola. Zašto? Da se ima što poslužiti
gostima! Zato se ne srami: pij koliko god piva hoćeš.
— Hvala — rekao sam.
Najednom mi je sinulo da sam sunovrate ostavio dolje. Odložio sam
ih dok sam odvezivao cipele. Vratio sam se dolje i našao deset jarkih
cvjetova kako leže u tmini. Midori je iz ormarića uzela visoku, tanku čašu
i u nju rasporedila cvijeće.
— Obožavam sunovrate — rekla je Midori. — Jednom sam na
školskom natjecanju pjevala Sedam sunovrata. Znaš tu pjesmu?
 — Naravno.
— Imali smo folklornu skupinu. Ja sam svirala gitaru.
Dok je servirala hranu na tanjure, pjevušila je Sedam sunovrata.
Midori je kuhala mnogo bolje nego što sam očekivao: bio je to
nevjerojatan izbor pohanih, ukiseljenih, kuhanih i pečenih jela s jajima,
skušom, svježim lisnatim povrćem, plavim patlidžanom, gljivama,
rotkvicama i sezamovim sjemenkama, spravljenih u profinjenom stilu
Kjota.
— Ovo je super — rekao sam punih usta.
— Dobro, a sad mi reci istinu — rekla je Midori. — Nisi očekivao
da ću tako dobro kuhati, zar ne - sudeći prema mome izgledu?
— Pa i nisam — rekao sam iskreno.
— Ti si iz regije Kansai, pa voliš ovakve blaže okuse, zar ne?
— Nemoj mi reći da si posebno zbog mene mijenjala svoj način
kuhanja?
— Ne budi smiješan! Ne bih se baš toliko trudila. Ne, mi uvijek
ovako jedemo.
— Dakle tvoja mama - ili tata - je iz Kansaija?
— Ne. Tata mi je rođen u Tokiju, a mama je iz Fukušime. Nitko od
mojih rođaka nije iz Kansaija. Svi smo iz Tokija ili sjevernog Kanta.
— Ne razumijem — rekao sam. — Kako onda znaš kuhati sto-posto
autentična kansajska jela? Netko te naučio?
— Pa, duga je to priča — rekla je, jedući komad pečenog jaja. —
Mama je mrzila sve kućne poslove i gotovo nikad ništa nije kuhala. I
uvijek smo morali misliti na posao, pa je uvijek bilo "Danas imamo toliko
posla, naručit ćemo dostavu", ili "Idemo samo kupiti krokete kod mesara",
i tako dalje. To sam mrzila još kao mala, skuhali bismo veliki lonac
currvja i onda ga jeli tri dana. I tako sam jednoga dana - bila sam u petom
razredu - odlučila da ću ja kuhati za obitelj, i to propisno. Otišla sam u
veliku Kinokuniju u Sindžukuu i kupila najveću, najljepšu kuharicu koju
sam našla, i svladala sam je od korica do korica: kako odabrati dasku za
rezanje, kako oštriti noževe, kako očistiti ribu od kosti, kako izrezati
ploške svježe palamide, sve. Pokazalo se da je autor knjige iz Kansaija,
tako da su sva moja jela u tom stilu.
— Hoćeš reći da si sve ovo naučila kuhati iz knjige?!
— Stedjela sam novac i išla jesti u pravim restoranima. Tako sam
naučila baratati začinima. Imam dosta dobru intuiciju. Ali kao logički
mislilac ja sam beznadan slučaj.
— Nevjerojatno je da si sama ovako naučila kuhati, a nisi imala
nikoga da ti pokaže.
— Nije bilo lako — rekla je Midori s uzdahom — odrastati u kući u
kojoj nikoga nije bilo briga za hranu. Rekla bih im da hoću kupiti noževe i
lonce koji nešto vrijede, a oni mi ne bi htjeli dati novac. "I ovo što sad
imamo je dobro", rekli bi, ali ja sam im rekla da je to suludo, ne možeš
očistiti ribu od kosti s onakvim traljavim noževima kakve smo mi doma
imali, a oni bi onda rekli:
"A koga vraga bi uopće čistila ribu od kosti?" S njima se nije dalo
razgovarati. Stedjela sam džeparac i kupila prave profesionalne noževe,
lonce, cjedila i ostalo. Možeš li ti to povjerovati? Petnaestogodišnjakinja
štedi svaki novčić da bi kupila cjedilo i brus i posude za tempuru, 13 a
druge cure u školi dobivaju goleme džeparce i kupuju si divne haljine i
cipele. Zar me ne žališ?
Kimnuo sam, gutajući žlicu bistre juhe sa svježim listovima džunsaija.
— U šestom razredu morala sam nabaviti pekač za jaja - dugačku
usku tavu za spravljanje jaja a la dašimaki, 14 ovakva kakva sad jedemo.
Kupila sam ga od novca za koji sam trebala kupiti novi grudnjak. Tri
mjeseca živjela sam s jednim grudnjakom. Možeš li ti to vjerovati?
Navečer bih ga oprala, luđački se trudila da ga osušim, i idući dan bih ga
obukla. A ako se nije dobro osušio, to je bila tragedija. Nema ničeg
tužnijeg nego nositi vlažan grudnjak. Hodala sam okolo a iz očiju su mi
curile suze. Kad samo pomislim da sam se toliko napatila zbog pekača za
jaja!
— Razumijem te — rekao sam smijući se.
— Znam da ovo ne bih smjela reći, ali zapravo mi je na neki način
laknulo kad mi je mama umrla. Onda sam mogla voditi obiteljski budžet
na svoj način. Mogla sam kupovati što se meni sviđa. Tako da sad imam
relativno kompletnu garnituru kuhinjskog pribora. Tata nema pojma o
budžetu.
— Kad ti je mama umrla?
— Prije dvije godine. Od raka. Tumor na mozgu. Godinu i pol je bila
u bolnici. Bilo je grozno. Od početka do kraja je patila. Na kraju je
izgubila razum; stalno je morala biti drogirana, a nije mogla umrijeti, ali na
kraju je to praktički bila eutanazija. To je najgora vrsta smrti - bolesnik je
u agoniji, a obitelj živi u paklu. Potrošili smo i zadnji jen. Hoću reći,
davali su joj neke injekcije - bum, bum, 20.000 jena po dozi, i morala je
imati danonoćnu njegu. Imala sam toliko posla s njom da nisam mogla
učiti, morala sam na godinu dana odgoditi fakultet. I kao da sve to nije bilo
dovoljno... — Zastala je usred rečenice, spustila štapiće i uzdahnula. —
Kako smo došli na ovako mračne teme?
— Počelo je s grudnjacima — rekao sam.
— Uglavnom, jedi jaja i razmišljaj o onome što sam ti upravo
ispričala — rekla je Midori s ozbiljnim izrazom na licu.
Pojevši svoj dio zasitio sam se, ali Midori je jela mnogo manje. —
Kuhanje mi upropasti apetit — rekla je. Raspremila je stol, stresla mrvice,
donijela kutiju Maribora, stavila cigaretu u usta i zapalila je šibicom.
Uzevši u ruke čašu sa sunovratima, neko je vrijeme proučavala njihove
cvasti.
— Mislim da ih neću staviti u vazu — rekla je. — Ako ih ostavim
ovako, bit će kao da sam ih ubrala kraj nekog ribnjaka i ubacila u prvo što
mi je bilo pri ruci.
— Ja ih i jesam ubrao kraj ribnjaka kod postaje Otsuka — rekao
sam.
Zakikotala se. — Zbilja si čudak. Šališ se, a lice ti je smrtno ozbiljno.
Oslonivši se bradom na ruku, popušila je pola cigarete, a onda ju je
zgnječila u pepeljari. Protrljala je oči kao da je pecka dim.
— Cure bi trebale biti malo elegantnije kad gase cigarete. Ti si to
napravila kao drvosječa. Ne smiješ je tako gnječiti u pepeljari, nego je
lagano pritisneš oko rubova pepela. Onda se neće sva iskriviti. I cure
nikad ne bi smjele puhati dim kroz nos. A većina cura ne bi govorila kako
su isti grudnjak nosile tri mjeseca dok nasamo jedu s muškarcem.
— Ja jesam drvosječa — rekla je Midori, češući se kraj nosa. —
Nikad ne uspijevam biti šik. Katkad pokušam iz vica, ali nikako mi ne ide.
Imaš li još kakvu kritiku za mene?
— Cure ne puše Marlboro — rekao sam.
— Zašto ne bi? Sve imaju jednako gadan okus. — Počela je prevrtati
crvenu kutiju Maribora po rukama. — Počela sam pušiti prošli mjesec.
Nije da sam umirala od želje za duhanom ili tako nešto. Samo mi je došlo.
— A zašto? — pitao sam.
Skupila je ruke i položila ih na stol, te se zamislila. — Zašto ne? Ti
ne pušiš?
— Prestao sam u lipnju — rekao sam.
 — Kako to?
— Bila mi je gnjavaža. Mrzim kad ostanem bez duhana usred noći.
Ne volim da me nešto tako kontrolira.
— Ti jasno znaš što voliš a što ne voliš — rekla je.
— Možda — rekao sam. — Možda zato ljudi ne vole mene. Nikad i
nisu.
— To je zato što ti to pokazuješ — rekla je. — Svima jasno daješ do
znanja da ti je svejedno vole li te ljudi ili ne. To neke ljuti.
— Govorila je gotovo mumljajući, s bradom u ruci. — Ali ja volim
razgovarati s tobom. Ti tako neobično govoriš. "Ne volim da me nešto
tako kontrolira."
Pomogao sam joj da opere suđe. Stojeći kraj nje, brisao sam ono što
je prala i sve slagao na radnu plohu.
— Onda — rekao sam — obitelj ti je danas izašla?
— Mama je u grobu. Umrla je prije dvije godine.
— Da, taj dio sam čuo.
— Sestra mi je otišla na spoj sa zaručnikom. Vjerojatno se voze.
Dečko joj radi za neku automobilsku tvrtku. Obožava aute. Ja ne
obožavam aute.
Midori je zašutjela i nastavila s pranjem. I ja sam zašutio i nastavio s
brisanjem.
— A imam i oca — rekla je nakon nekog vremena.
— Dobro — rekao sam.
— On je u lipnju prošle godine otišao u Urugvaj i otada je ondje.
— Urugvaj?! Zašto u Urugvaj?
— Razmišljao je da se tamo preseli, vjerovao ili ne. Neki njegov stari
kolega iz vojske ondje ima farmu. I tako moj otac iz vedra neba objavi da
ide i on, da ga ondje čekaju neslućene mogućnosti, sjedne na avion, i to je
to. Dale smo sve od sebe da ga odgovorimo, kao: "Zašto bi išao na takvo
mjesto? Ne govoriš jezik, jedva da si ikad bio izvan Tokija." Ali nije
slušao. Bio mu je strašan šok kad je izgubio mamu. Hoću reći, kao da je
malo skrenuo. Toliko ju je volio. Stvarno.
Na to nisam baš imao što odgovoriti. Zurio sam u Midori otvorenih
usta.
— Što misliš, što je rekao sestri i meni kad je mama umrla? "Mnogo
bih više volio da sam izgubio vas dvije nego nju." Mene je to ostavilo bez
daha. Nisam mogla reći jednu riječ. Razumiješ? Takva stvar se ne govori.
OK, izgubio je ženu koju je volio, svoju životnu partnericu. Ja razumijem
tu bol, tugu, jad. Žalim ga. Ali ne možeš reći kćerima koje si začeo:
"Trebale ste vi umrijeti umjesto nje." Hoću reći, to je prestrašno. Zar se ne
slažeš?
— Da, vidim što hoćeš reći.
— Ta rana nikad neće zacijeliti — rekla je, odmahujući glavom. —
Ali u mojoj obitelji svi su malo drukčiji. Svi smo pomalo čudaci.
— I meni se čini — rekao sam.
— Pa ipak, divno je kad se dvoje ljudi vole, zar ne? Hoću reći, kad
čovjek toliko voli svoju ženu da može kćerima reći da su one trebale
umrijeti umjesto nje...!
— Možda, sad kad tako kažeš.
— A onda nas ostavi same i pobjegne u Urugvaj.
Nisam ništa odgovorio, nego sam obrisao još jednu posudu. Na kraju
je Midori sve složila natrag u ormarić.
— A je li ti se otac javljao? — pitao sam.
— Jednom razglednicom. U ožujku. I što je napisao? "Ovdje je
vruće" ili "Voće nije ukusno kao što sam očekivao". Takve stvari. Mislim,
daj molim te! Jednu glupu sliku magarca! Potpuno je prošvikao! Nije
napisao čak ni je li se sastao s tim tipom - tim svojim prijateljem, ili što
mu je već. Doduše, pred kraj je dodao da će kad se sredi poslati po mene i
sestru, ali odonda ni riječi. I nikad nam ne odgovara na pisma.
— Što bi učinila kad bi ti otac rekao "Dođi u Urugvaj"?
— Otišla bih bar da malo vidim kako je. Možda bi bilo zabavno.
Sestra kaže da bi ona apsolutno odbila. Ne podnosi prljave stvari i prljava
mjesta.
— A Urugvaj je prljav?
— Tko to zna? Ona misli da jest. Kao, ceste su pune magarećih
govana i sve vrvi od muha, zahodi ne rade, a posvuda plaze gušteri i
škorpioni. Možda je gledala neki takav film. Ne trpi ni muhe. Njoj je samo
do vožnje kroz slikovite krajolike u skupim autima.
— Nije valjda.
— Hoću reći, što fali Urugvaju? Ja bih išla.
— A tko vodi knjižaru?
— Sestra, ali to joj je grozno. Imamo strica u susjedstvu, on pomaže i
vrši isporuke. I ja pomognem kad imam vremena. Knjižara nije neka robija,
pa se snalazimo. Ako nam postane preteško, prodat ćemo je.
 — Voliš li oca?
Midori je odmahnula glavom. — Ne baš.
— Zašto bi onda pošla za njim u Urugvaj?
— Vjerujem u njega.
— Vjeruješ u njega?
— Aha, nisam baš luda za njim, ali vjerujem u njega. Kako da ne
vjerujem u čovjeka koji ostavi kuću, djecu, posao, i ode u Urugvaj zbog
šoka što je izgubio ženu? Razumiješ što hoću reći?
Uzdahnuo sam. — Recimo, ali ne baš.
Midori se nasmijala i potapšala me po leđima. — Nema veze —
rekla je. — Zbilja nije važno.
Tog nedjeljnog popodneva dogodila se sva sila čudnih stvari. Blizu
Midorine kuće izbio je požar, a kad smo se penjali na treći kat da gledamo,
pao je nekakav poljubac. Zvuči glupo kada to tako kažem, ali tako je
ispalo.
Nakon ručka pili smo kavu i razgovarali o fakultetu, a onda smo
začuli sirene. Postajale su sve glasnije, a i brojnije. Kraj knjižare je
protrčalo mnogo ljudi, neki su nešto vikali. Midori je otišla u sobu koja
gleda na ulicu, otvorila prozor i pogledala dolje. — Čekaj tu minutu —
rekla je i nestala; zatim sam začuo topot nogu koje su se penjale stubama.
Sjedio sam, pio kavu i pokušavao se sjetiti gdje je Urugvaj. Da
vidimo, Brazil je tu, Venezuela tu, a Kolumbija negdje ovamo, ali nisam se
mogao sjetiti gdje je točno Urugvaj. Nekoliko minuta kasnije Midori je
sišla i rekla mi da brzo dođem s njom. Slijedio sam je do kraja hodnika i
popeo se strmim, uskim stubištem do drvene terase s motkama za veš od
bambusa. Terasa je bila viša od većine okolnih krovova, i s nje se pružao
dobar pogled na cijelo susjedstvo. Tri ili četiri kuće dalje dizali su se
golemi oblaci crnog dima, i s povjetarcem plovili prema glavnoj ulici. Zrak
je bio pun mirisa paljevine.
— To gori kod Sakamota — rekla je Midori, naginjući se na ogradu.
— Izrađivali su tradicionalne okvire za vrata i slično. Ali nedavno su
zatvorili biznis.
Nagnuo sam se preko ograde i upeo da vidim što se događa. Pogled
na vatru zaklanjala nam je neka trokatnica, ali činilo nam se da požar gase
tri-četiri vatrogasna vozila. U usku uličicu u kojoj je gorjela kuća moglo se
ugurati samo dva, a ostala su stajala na glavnoj ulici. Kako to već biva,
sve je bilo puno zablenutih promatrača.
 — Hej, možda bi trebala skupiti sve dragocjenosti i spremiti se za
evakuaciju — rekao sam Midori. — Vjetar sad puše u drugom smjeru, ali
svaki čas se može okrenuti, a blizu ti je benzinska postaja. Pomoći ću ti da
sve spakiraš.
— Kakve dragocjenosti? — rekla je Midori.
— Pa, sigurno imaš nešto što želiš spasiti - bankovne knjige, pečate,
pravne dokumente, takve stvari. Gotovinu iz pričuve.
— Nikako. Neću pobjeći.
— Ni ako se kuća zapali?
— Čuo si me. Neka umrem.
Pogledao sam je u oči; gledala je ravno u mene. Nisam mogao
odrediti je li ozbiljna ili se šali. Neko vrijeme tako smo se gledali, i ubrzo
sam se prestao brinuti.
— Dobro — rekao sam. — Shvatio sam. Ostat ću s tobom.
— Umrijet ćeš sa mnom? — pitala me Midori blistavih očiju.
— Nema šanse — rekao sam. — Pobjeći ću ako postane opasno.
Ako ti se umire, umri sama.
— Gade bezosjećajni!
— Neću umrijeti s tobom samo zato što si mi skuhala ručak. No da je
bila večera...
— Okej... Dobro, ostanimo tu pa ćemo malo gledati. Možemo pjevati
pjesme. A ako se dogodi nešto loše, onda ćemo o tome razmišljati.
— Pjevati pjesme?
Midori je odozdo donijela dva podna jastuka, četiri konzerve piva i
gitaru. Pili smo i gledali kako se diže crni dim. Ona je prebirala po gitari i
pjevala. Pitao sam je ne misli li da bi to moglo naljutiti susjede. Piti pivo i
pjevati dok s gornje terase gledaš kako u susjedstvu nešto gori - to mi se
nije činilo baš najpohvalnijim ponašanjem.
— Ma pusti to — rekla je. — Mi se nikad ne brinemo što susjedi
misle.
Otpjevala je nekoliko narodnih pjesama koje je izvodila sa svojom
grupom. Teško bih mogao reći da je bila dobra, ali činilo se da uživa u
muziciranju. Prošla je sve stare standarde - Lemon Tree, Puff (The Mdgic
Dragon), Five Hundred Miles, Where Have Ali the Flowers Gone?,
Michael, Row the Boat Ashore. Isprva me pokušavala nagovoriti da
pjevam bas pratnju, ali bio sam tako loš da je odustala i dalje pjevala
sama, za svoj gust.
 Ja sam se bacio na ispijanje pive i slušao je kako pjeva, te motrio
vatru. Nekoliko puta se rasplamsavala i zamirala. Ljudi su galamili i
izdavali naredbe. Novinarski helikopter kloparao nam je nad glavama,
fotografirao i onda odletio. Brinuo sam se da bismo i mi mogli biti na slici.
Policajac je kroz razglas vikao da se promatrači odmaknu. Neko dijete
plakalo je i tražilo mamu. Negdje se raspršio staklo. Ubrzo je vjetar počeo
nepredvidljivo mijenjati smjer, bijele ljuskice pepela počele su nas zasipati
iz zraka, ali Midori je i dalje pijuckala i pjevala. Nakon što je prešla sve
pjesme koje je znala, otpjevala je nekakvu čudnu, za koju je rekla da ju je
napisala sama:
Skuhala bih ti juhu,
ali lonca nemam ja.
Isplela bih ti šal,
ali vune nemam ja.
Pisala bih ti pjesmu,
ali olovke nemam ja.
— Zove, se Nemam ništa — izvijestila me Midori. Pjesma je bila
zbilja grozna, kako riječi, tako i melodija.
Slušao sam tu glazbenu papazjaniju i razmišljao da će kuću raznijeti
eksplozija ako se zapali benzinska postaja. Kad se umorila od pjevanja,
Midori je spustila gitaru i klonula na moje rame, kao mačka na suncu.
— Kako ti se svidjela moja pjesma? — pitala je.
Oprezno sam odgovorio — Jedinstvena je, originalna i vrlo dobro
oslikava tvoju osobnost.
— Hvala — rekla je. — Tema je da nemam ništa.
— Da, to sam i mislio.
— Znaš — rekla je — kad mi je mama umrla...
— Da?
— Nisam bila nimalo tužna.
— Joj.
— A nisam bila tužna ni kad mi je tata otišao.
— Stvarno?
— Istina je. Zar nisam grozna? Bez srca?
— Sigurno imaš razloga za to.
— Razloga. Hmm. U ovoj kući situacija je bila prilično komplicirana.
Ali uvijek sam mislila, hoću reći, to su moji mama i tata, naravno da bih
bila tužna kad bi umrli ili kad ih nikad više ne bih vidjela. Ali nije tako
bilo. Ništa nisam osjećala. Ni tugu, ni usamljenost. Jedva da ih se ikad
sjetim. Ali tu i tamo ih sanjam. Katkad me mama bijesno gleda iz mraka i
optužuje me da sam sretna što je umrla. Ali ja nisam sretna što je umrla.
Samo nisam jako tužna. A iskreno rečeno, nisam prolila ni jednu jedinu
suzu. A kad mi je mačka uginula plakala sam cijelu noć, kad sam bila
mala.
Odakle toliko dima, pitao sam se. Plamen nisam vidio, a vatra kao da
se nije širila. Samo se taj stup dima vijugavo dizao u nebo. Što li tako
dugo gori?
— Ali nisam samo ja kriva — nastavila je Midori. — Istina je da sam
po prirodi malo hladna. To priznajem. Ali da su me oni - tata i mama -
malo više voljeli, i ja bih bila u stanju imati dublje osjećaje - osjećati,
recimo, pravu tugu.
— Misliš da nisi dobila dovoljno ljubavi?
Nakrivila je glavu i pogledala me. Onda je kratko, odsječno kimnula.
— Negdje između "ne dovoljno" i "nimalo". Uvijek sam bila gladna
ljubavi. Bar jednom, bar jednom sam htjela saznati kako je to kada dobiješ
koliko ti treba - kad ti daju toliko ljubavi da više ne možeš primiti. Bar
jednom. Ali nikad mi je nisu dali. Nikad, nijednom. Kad bih im se
pokušala sklupčati u krilo da ih nešto zamolim, odgurnuli bi me i izderali
se na mene. "Ne! Preskupo je!" Samo sam to slušala. Tako da sam
odlučila kako ću naći nekoga tko će me bezuvjetno voljeti 365 dana
godišnje. Tada sam još bila u osnovnoj školi, ali odlučila sam to za sva
vremena.
— Uau — rekao sam. — I je li ti se potraga isplatila?
— Tu nastupaju teškoće — rekla je Midori. Neko je vrijeme gledala
dim kako se diže i razmišljala. — Valjda sam toliko dugo čekala na ljubav
da sada tražim savršenstvo. Zato je teško.
— Čekati savršenu ljubav?
— Ne, čak i ja znam da to ne postoji. Ja tražim sebičnost. Savršenu
sebičnost. Recimo, kažem ti da mi se jede kolač s jagodama. I ti prekineš
sve što radiš, izjuriš i kupiš mi ga. I vratiš se sav zadihan, klekneš na
koljena i pružiš mi kolač s jagodama. A ja kažem da mi se više ne jede i
bacim ga kroz prozor. To ja tražim.
— Nisam siguran da to ima ikakve veze s ljubavlju — rekao sam,
malo zaprepašteno.
— Ima — rekla je. — Ti to samo ne znaš. U životu jedne djevojke
ima trenutaka kad su takve stvari nevjerojatno važne.
— Stvari kao što su bacanje keksa s jagodama kroz prozor?
— Baš tako. A kad ja to učinim, želim da mi se muškarac ispriča.
"Sad shvaćam, Midori. Baš sam bio budala! Trebao sam znati da će te
proći želja za keksom s jagodama. Inteligentan sam i osjećajan kao
magareće govno. Da ti se iskupim, idem ti kupiti nešto drugo. Što bi
htjela? Pjenu od čokolade? Tortu od sira?"
— I onda?
— I onda bih mu ja dala svu ljubav koju zaslužuje zbog onoga što je
učinio.
— Meni to zvuči šašavo.
— Pa, meni je to prava ljubav. Ali nitko me ne razumije.
— Midori je malo odmahnula glavom naslonjenom na moje rame.
— Za neke ljude ljubav počinje od nečega sitnog ili luckastog. Od
nečega takvog, ili uopće ne počne.
— Nikad nisam upoznao curu koja razmišlja kao ti.
— To mi mnogi kažu — rekla je, cupkajući kožicu oko nokta.
— Ali ja jedino tako znam razmišljati. Ozbiljno. Samo ti govorim ono
što vjerujem. Nikad mi nije palo na pamet da razmišljam drukčije od
drugih ljudi. Ne trudim se biti drukčija. Ali kad iskreno nešto kažem, svi
misle da se šalim ili da nešto glumim. Kad se to dogodi, osjećam kako mi
je sve užasno teško!
— I dođe ti da pogineš u požaru?
— A, ne, to je drukčije. To je samo pitanje znatiželje.
— Što? Poginuti u požaru?
— Ne, samo sam htjela vidjeti kako ćeš reagirati — rekla je Midori.
— Ali ne bojim se smrti. Stvarno. Kao recimo ovdje, jednostavno bi me
obavio dim, onesvijestila bih se i umrla prije nego što bih išta shvatila. To
me uopće ne plaši, u usporedbi s onim kako sam vidjela da su umrli moja
mama i neki rođaci. Svi moji rođaci umiru u mukama od neke užasne
bolesti. To nam je u krvi, valjda. To je uvijek dugačak, dugačak proces, i
na kraju gotovo da se više ne vidi je li ta osoba živa ili mrtva. Ostane
samo bol i patnja.
Midori je zataknula Marlboro između usnica i zapalila.
— Takva me smrt plaši. Sjenka smrti polako, polako nagriza sferu
života, i ni ne snađeš se a već je sve mračno, ne vidiš, a ljudi oko tebe
doživljavaju te kao mrtvaca, a ne kao živog čovjeka. To mrzim. To ne bih
mogla podnijeti.
Za pola sata požar je bio ugašen. Očito su ga uspjeli staviti pod
kontrolu i pobrinuli se da nitko ne strada. Sva su se vatrogasna vozila
vratila u bazu osim jednoga, a gomila se razišla, žamoreći. Jedan policijski
automobil ostao je regulirati promet, a na krovu mu se vrtjela plava
svjetiljka. Na obližnjim rasvjetnim stupovima smjestile su se dvije vrane i
promatrale užurbana događanja ispod sebe.
Iz Midori kao da je istekla sva energija. Klonulo se zagledala u nebo i
jedva da je išta govorila.
— Umorna si? — pitao sam.
— Ne baš — rekla je. — Samo sam si dopustila da se opustim i
odlutam. Prvi put nakon dugo vremena.
Zagledala se u moje oči, i ja u njezine. Zagrlio sam je i poljubio.
Ramena su joj se na časak ukočila, a onda se opustila i na nekoliko
sekunda sklopila oči. Rano jesensko sunce bacalo je sjenu njezinih
trepavica na obraz, i vidio sam kako njihova silueta podrhtava. Bio je to
nježan i blag poljubac, koji nas nije trebao odvesti dalje. Vjerojatno toga
dana ne bih poljubio Midori da nismo proveli popodne na gornjoj terasi, na
suncu, pijući pivo i promatrajući požar, a i ona je nesumnjivo osjećala isto
to. Nakon što smo dugo gledali blistave krovove, dim, crvene viline
konjice i druge stvari, osjetili smo nešto toplo i blisko, i vjerojatno smo
oboje, napola svjesno, na neki način željeli sačuvati to raspoloženje. Bio je
to takav poljubac. Ali kao u svakom poljupcu, i u ovome je postojao
element opasnosti.
Prva je progovorila Midori. Uhvatila me za ruku i rekla mi, a to joj je
naizgled pomalo teško palo, da se viđa s nekim. Rekao sam da sam to
naslućivao.
— Imaš li ti neku curu koja ti se sviđa? — pitala je.
— Imam — rekao sam.
— Ali nedjeljom si uvijek slobodan, zar ne?
— To je jako komplicirano — rekao sam.
Tada sam shvatio da se kratka čarolija toga ranojesenskog popodneva
raspršila.
U pet sam rekao da moram na posao i predložio Midori da pođe sa
mnom na užinu. Rekla je da mora ostati kod kuće ako zazvoni telefon.
— Mrzim po cijeli dan kod kuće čekati poziv. Kada dan provedem
sama, osjećam kao da mi meso malo-pomalo trune - trune i topi se, i na
kraju ostane samo zelena lokvica koju upije zemlja. Ostane samo moja
odjeća. Tako mi je kad cijeli dan čekam u kući.
— Ja ću ti praviti društvo kad idući put budeš morala čekati poziv —
rekao sam. — Ali samo ako je u ponudu uključen i ručak.
— Odlično — rekla je. — A ja ću za desert opet urediti da plane
požar.
Midori idućega dana nije došla na predavanje iz Povijesti drame.
Poslije sam otišao u kafeteriju i sam pojeo hladan, bezukusan ručak. Onda
sam sjeo na sunce i promatrao događanja na kampusu. Dvije studentice
kraj mene vodile su dug razgovor, sve vrijeme na nogama. Jedna je na
grudi privila teniski reket nježno i s ljubavlju kao da grli dijete, a druga je
držala neke knjige i LP Leonarda Bernsteina. Obje su bile lijepe i očito su
uživale u diskusiji. Iz pravca studentskog kluba dopirao je zvuk basa koji
je vježbao ljestvice. Naokolo su stajale grupice od četiri-pet studenata koji
su baš izražavali svoja trenutačna mišljenja, smijali se i nešto jedni
drugima dovikivali. Na parkiralištu su vozili skateboarde. Preko
parkirališta prešao je neki profesor s kožnatom aktovkom u ruci,
zaobilazeći ih. Na dvorištu je neka studentica pod kacigom klečala na
zemlji i ispisivala krupne znakove na neki natpis, nešto o američkom
imperijalizmu koji prijeti Aziji. Bio je to uobičajen podnevni fakultetski
prizor, ali dok sam sjedio i promatrao ga s ponovno probuđenom
pozornošću, postao sam svjestan nečega. Svi koje sam vidio pred sobom
na svoj su način izgledali sretno. Jesu li zaista bili sretni ili su tako samo
izgledali, to nisam mogao odrediti. Ali izgledali su sretni tog ugodnog
ranog popodneva krajem rujna, i zbog toga sam osjetio neku osamljenost
koja mi je bila nova, kao da sam jedini koji se ne uklapa u tu sredinu.
Kad bolje razmislim, u koju sam se sredinu uklopio posljednjih
godina? Posljednja koje sam se mogao sjetiti bila je dvorana za biljar blizu
luke, gdje smo Kizuki i ja zajedno igrali biljar u duhu pravog prijateljstva.
Kizuki je te večeri preminuo, i otada se između mene i svijeta uvukao
hladan, jak vjetar. Taj mladić Kizuki: što mi je njegovo postojanje značilo?
Na to pitanje nisam znao odgovor. Znao sam samo — i to s posvemašnjom
sigurnošću - da mi je Kizukijeva smrt zauvijek ukrala jedan dio mladosti.
Ali što to znači, i kako će to završiti, to je bilo daleko izvan moje moći
shvaćanja.
Dugo sam tako sjedio i gledao kampus i prolaznike, i nadao se,
također, da ću vidjeti Midori. Ali nije se pojavila, i kad je završio
podnevni odmor, otišao sam u knjižnicu da se pripremim za predavanje iz
njemačkoga.
Te subote popodne Nagasava je došao u moju sobu i predložio da te
večeri opet odemo van. On će mi urediti propusnicu preko noći. Rekao
sam da ću ići. Cijeli tjedan u glavi mi je bila neka čudna zbrka, i bio sam
spreman spavati s bilo kim.
Kasno popodne istuširao sam se, obrijao i obukao čistu odjeću - polo
majicu i pamučnu jaknu - a onda smo Nagasava i ja večerali u
blagovaonici, pa smo autobusom otišli u Sindžuku. Malo smo šetali
ulicama punim života, a onda smo otišli u jedan od naših barova i sjeli,
čekajući da se pojavi par kandidatkinja. Cure su u taj bar uglavnom
dolazile u parovima - osim baš te večeri. Bili smo ondje gotovo dva sata i
pijuckali viski-sodu, ali polako da bismo ostali trijezni. Napokon su za
šank sjele dvije simpatične cure, te naručile džus-votku i margaritu.
Nagasava im je odmah prišao, ali rekle su da čekaju svoje dečke.
Svejedno smo s njima ugodno popričali dok im nisu došli mladići.
Nagasava me odveo da okušamo sreću u drugi bar, maleni lokal u
nekakvoj slijepoj ulici, u kojemu je većina gostiju već bila pijana i glasna.
Za stolom otraga sjedile su tri djevojke. Pridružili smo im se i upustili se u
kratki razgovor u petero, i atmosfera je uskoro postala opuštena, ali kad je
Nagasava predložio da pođemo nekamo drugamo na piće, cure su rekle da
se moraju vratiti u studentski dom jer im se uskoro zaključavaju vrata.
Toliko o našoj "sreći". Pokušali smo još na jednome mjestu s istim
rezultatom. Iz nekog razloga nikako nismo mogli naći cure.
U pola dvanaest Nagasava je odustao. — Oprosti što sam te bez veze
vukao naokolo — rekao je.
— Nema problema — rekao sam. — Vrijedilo je bar vidjeti da i ti
katkad imaš loš dan.
— Možda jednom godišnje — priznao je.
Zapravo, više mi nije bilo do ševe. Dok sam te bučne subotnje večeri
lutao Sindžukuom i promatrao tajanstvenu energiju nastalu iz mješavine
seksa i alkohola, počeo sam osjećati da je moja vlastita seksualna želja
nešto bijedno i tričavo.
— Što ćeš sad, Vatanabe?
— Možda ću u non-stop kino — rekao sam. — Sto godina nisam
pogledao film.
— Ja onda idem k Hatsumi — rekao je Nagasava. — Ne ljutiš se?
 — Jasno da ne — rekao sam. — Zašto bih se ljutio?
— Ako hoćeš, mogu te upoznati s curom koja će te pustiti da
prespavaš.
— Ma ne, baš mi se gleda film.
— Oprosti — rekao je Nagasava. — Iskupit ću ti se za ovo jednom.
— I nestao je u gužvi. Otišao sam u fast food na cheeseburger i kavu da se
malo istrijeznim, a onda sam otišao u neku staru kinodvoranu pogledati
Diplomca. Nije mi se baš jako svidio, ali nisam imao što drugo raditi, pa
sam ostao i pogledao ga još jednom. Kad sam u četiri ujutro izišao iz kina,
krenuo sam lutati prohladnim ulicama Sindžukua, zadubljen u misli.
Kad sam se umorio od šetnje, ušao sam u non-stop kafić i sjeo uz
knjigu i šalicu kave čekati prvi jutarnji vlak. Ubrzo se kafić napunio
ljudima koji su kao i ja čekali prve vlakove. Prišao mi je konobar i uz
ispriku pitao smije li staviti još nekoga za moj stol. Rekao sam da nema
problema. Nije mi bilo bitno tko sjedi prekoputa mene: čitao sam knjigu.
Pokazalo se da su mi se za stolom pridružile dvije djevojke. Činilo
mi se da smo vršnjaci. Nijedna nije bila neka ljepotica, ali nisu bile loše.
Obje su bile diskretno odjevene i našminkane: nipošto tip cure koja u pet
ujutro luta Šindžukuom. Nagađao sam da su slučajno zakasnile na
posljednji vlak. Kao da im je odlanulo što sjede sa mnom: bio sam uredno
odjeven, navečer sam se obrijao, i kao kruna svega zadubio sam se u
Čarobni brijeg Thomasa Manna.
Jedna od njih bila je malo krupnija. Bila je odjevena u sivu
komandosicu i bijele traperice, nosila je veliku plastičnu lisnicu, a na
ušima je imala velike naušnice u obliku školjke. Prijateljica joj je bila
sitna cura s naočalama. Ona je imala plavi džemper na kopčanje preko
karirane košulje, i prsten s tirkizom. Manja je stalno skidala naočale i
prstima trljala oči.
Obje djevojke naručile su kavu s mlijekom i kolač, i dugo su to
konzumirale jer su bile zadubljene u, kako se činilo, neku povjerljivu i
ozbiljnu diskusiju. Krupna djevojka nekoliko je puta nakrivila glavu, a
mala je jednako često odmahivala svojom. Nisam razabirao što govore jer
je iz stereouređaja glasno svirao Marvin Gaye ili Bee Gees ili nešto slično,
ali činilo se da je niska cura ljuta ili uzrujana, a krupna ju je tješila.
Naizmjence sam iščitavao pasuse u knjizi i pogledavao u njihovu smjeru.
Čvrsto stisnuvši torbicu na grudi, manja djevojka je otišla u zahod, a
njena prijateljica mi se u tom času obratila.
 — Oprosti što ometam, ali znaš li možda za neki bar tu blizu koji još
služi pića? Zatečen, odložio sam knjigu i upitao — Poslije pet ujutro?
— Da...
— Ako mene pitaš, u 5.20 ujutro većina ljudi ide doma da se otrijezni
i legne.
— Da, znam — rekla je, malo posramljeno — ali moja prijateljica
kaže da mora nešto popiti. Važno je.
— Onda ti nema druge nego da odete doma i nešto popijete.
— Ali ja moram uloviti vlak u 7.30 za Nagano.
— Nađite onda automat i neko lijepo mjesto gdje ćete sjesti. To je
sve što možete.
— Znam da mnogo tražim, ali bi li pošao s nama? Dvije same cure
tako nešto baš i ne mogu učiniti.
U Sindžukuu sam već doživio svakakva čudna iskustva, ali nikad me
još u 5.20 ujutro dvije nepoznate cure nisu pozvale na piće. Nije mi se
gnjavilo s odbijanjem, a vremena sam imao, pa sam iz obližnjeg automata
kupio pune ruke sakea i grickalica, i tako smo nas troje otišli na prazno
parkiralište kraj zapadnog izlaza iz postaje i održali improviziranu pijanku.
Cure su mi rekle da su se sprijateljile radeći u putničkoj agenciji.
Obje su te godine diplomirale i dobile prvi posao. Manja je imala dečka s
kojim se viđala godinu dana, ali nedavno je otkrila da spava s drugom, i
teško je to primila. Krupnija je sinoć trebala otputovati u planine Nagana
na bratovo vjenčanje, ali odlučila je provesti noć s potištenom
prijateljicom i sjesti na prvi ekspres vlak u nedjelju ujutro.
— Žao mi je što kroz to moraš prolaziti — rekao sam sitnijoj — ali
kako si otkrila da ti dečko spava s drugom?
Polako pijuckajući šake, cura je nogom satirala neki korov.
— Nisam ništa morala shvaćati — rekla je. — Otvorila sam vrata i
vidjela ga kako to radi.
— Kad je to bilo?
— Preksinoć.
— Nevjerojatno. Vrata su bila otključana?
— Da.
— Zašto ih nije zaključao?
— Kako bih ja to trebala znati?
— Da, kako bi njoj sada trebalo biti? — rekla je krupnija, koja je
očito bila iskreno zabrinuta za prijateljicu. — Kakav joj je to samo šok
bio. Zar nije to grozno?
— Ne bih znao reći — odgovorio sam. — Trebala bi dobro
porazgovarati s dečkom. A onda je pitanje hoćeš li mu oprostiti ili ne.
— Nitko ne zna kako mi je — obrecnula se mala, i dalje gazeći
travku.
Sa zapada se pojavilo jato vrana i preletjelo preko velike robne kuće.
Već je svanulo. Vlak za Nagano ubrzo je trebao stići, pa smo ostatak
sakea dali beskućniku na zapadnom izlazu, kupili peronske karte i otišli
otpratiti krupniju curu. Nakon što je vlak nestao iz vida, malena i ja
nekako smo završili u obližnjem hotelu. Nijedno od nas nije baš umiralo
od želje da spava s onim drugim, ali bilo je nekako nužno stvari privesti
kraju.
Ja sam se prvi svukao i sjeo u kadu žestoko se bacivši na pivo. Ona
je ušla sa mnom i učinila isto, pa smo se ispružili i tako bez riječi cugali
pivo. Ali nikako se nismo mogli napiti, a ni jednom ni drugom nije se
spavalo. Koža joj je bila vrlo svijetla i glatka, i imala je prekrasne noge.
Dao sam joj kompliment za noge, ali jedva da je progunđala "Hvala".
Ali kad smo legli u krevet, postala je druga osoba. Uzvraćala je na
najmanji dodir mojih ruku, izvijala se i stenjala. Kad sam ušao u nju zarila
mi je nokte u leđa, a dok joj se orgazam približavao točno šesnaest puta
uzviknula je ime drugog muškarca. Koncentrirao sam se na brojanje kako
bih odgodio vlastiti orgazam. Onda smo oboje zaspali.
Kad sam se u pola jedan probudio, nje nije bilo. Nisam našao
nikakvu poruku. Jedna strana glave bila mi je neobično otežala od pijenja
u tako čudne sate. Istuširao sam se da se razbudim, obrijao i sjeo u stolac,
gol, te stao piti sok iz boce u hladnjaku i redom razmatrati događaje od
prethodne noći. Svaki prizor činio mi se nestvarnim i neobično dalekim,
kao da ga gledam kroz dva-tri sloja stakla, ali nije bilo sumnje da mi se
sve to dogodilo. Pivske čaše još su bile na stolu, a kraj umivaonika je
ležala upotrijebljena četkica za zube.
Pojeo sam lagani ručak u Sindžukuu i otišao do telefonske govornice
da nazovem Midori Kobajaši, nadajući se da možda opet sama kod kuće
čeka telefonski poziv. Pustio sam da odzvoni petnaest puta, ali nitko se
nije javljao. Dvadeset minuta poslije opet sam pokušao, ali rezultat je bio
isti. Onda sam sjeo na autobus i vratio se u dom. U sandučiću kraj ulaza
čekalo me preporučeno pismo. Bilo je od Naoko.
 5.

HVALA TI ZA PISMO, pisala je Naoko.

Obitelj joj ga je poslala ovamo, rekla je. Ono je nipošto nije
uznemirilo, nego veoma razveselilo, a upravo mi se i sama spremala pisati.
Pročitavši samo to, otvorio sam prozor, skinuo jaknu i sjeo na krevet.
Iz obližnje kućice za ptice čuo sam gukanje golubova. Lahor je mreškao
zavjese. Držeći sedam ispisanih listova od Naoko, prepustio sam se
beskonačnoj bujici osjećaja. Osjećao sam se kao da su boje stvarnog
svijeta oko mene počele blijedjeti samo zato što sam pročitao nekoliko
njezinih rečenica. Sklopio sam oči i dugo vremena sređivao misli. A onda,
duboko udahnuvši, nastavio sam čitati.
Prošlo je već gotovo četiri mjeseca otkako sam stigla ovamo, pisala
je dalje.
Otada sam mnogo mislila na tebe. Što više mislim, sve više osjećam
da sam prema tebi bila nepravedna. Vjerojatno sam trebala biti bolja,
pravednija osoba i drukčije se ponijeti prema tebi.
Ovo, međutim, možda nije najnormalniji način promatranja stvari.
Cure mojih godina nikad ne rabe riječ "pravedno".
Običnim mladim curama poput mene uglavnom je svejedno je li nešto
pravedno ili ne. Njima glavno pitanje nije je li nešto pravedno, nego je li ili
nije lijepo, ili hoće li ih usrećiti. "Pravedno" je muška riječ, da, ali ne
mogu se oteti dojmu da je u ovom trenutku to točno ona riječ koja mi
treba. A kako su pitanja ljepote i sreće sada za mene postala tako teški i
zamršeni problemi, kako mi se čini, umjesto toga se držim drugih mjerila -
recimo, je li nešto pravedno, pošteno ili općenito istinito.
U svakom slučaju, vjerujem da prema tebi nisam bila pravedna i da
sam te zbog toga zavlačila i duboko povrijedila. Međutim, time sam
istodobno i sebe zavlačila i jednako tako duboko povrijedila. To ne kažem
kao izliku ili opravdanje, nego zato što je istina. Ako sam u tebi ostavila
ranu, to nije samo tvoja, nego i moja rana. Zato me, molim te, nemoj mrziti.
Ja sam nesavršeno ljudsko biće - mnogo nesavršenije nego što ti misliš.
Upravo zato ne želim da me mrziš. Jer kad bi me mrzio, onda bih stvarno
bila potpuno shrvana. Ja ne mogu postupiti kao ti: ne mogu se uvući u
svoju ljušturu i čekati da sve to prođe. Ne znam zasigurno da si ti takav,
ali katkad o tebi imam takav dojam. Često ti na tome zavidim, zato sam te
možda toliko i zavlačila.
Ovo je možda previše analitički način gledanja na stvari, zar ne?
Terapija koju ovdje prakticiraju svakako nije previše analitička, ali kad si
nekoliko mjeseci pod tretmanom kao što sam ja, htio ti to ili ne postaješ
manje ili više analitički nastrojen. "Razlog ovome je ovo, a ovo znači ovo,
zbog toga i toga." Tako. Ne mogu odrediti pokušava li takva analiza
pojednostavniti svijet ili ga zakomplicirati.
U svakom slučaju, čini mi se da sam mnogo bliže oporavku nego što
sam bila, a i ljudi mi ovdje govore da je tako. Ovo je prvi put nakon dugo
vremena da sam uspjela sjesti i mirno napisati pismo. Ono koje sam ti
napisala u srpnju morala sam cijediti iz sebe (premda, da ti pravo kažem, i
ne sjećam se više što sam napisala - je li bilo grozno?), ali ovaj put sam
vrlo, vrlo smirena. Čisti zrak, spokoj i izolacija, dnevni raspored životnih
aktivnosti, redovita tjelovježba: to mi je trebalo, čini mi se. Kako je divno
moći nekome napisati pismo! Željeti nekome prenijeti svoje misli, sjesti za
svoj stol i uzeti olovku, ovako pretočiti misli u riječi, to je doista
veličanstveno. Naravno, jednom kad ih uspijem staviti na papir, otkrijem
da mogu izraziti samo djelić onoga što želim reći, ali nema veze. Sretna
sam što sam u stanju osjećati da nekome želim pisati. I tako ti evo pišem.
Sad je pola osam navečer, večerala sam i upravo se okupala. Kuća je tiha,
a vani je mrkli mrak. Kroz prozor ne vidim ni jedno svjetlo. Obično
odavde dobro vidim zvijezde, ali ne danas, oblačno je. Ovdje svi mnogo
znaju o zvijezdama, i kažu mi: "To je Djevica" ili "To je Strijelac".
Vjerojatno nauče htjeli-ne htjeli, jer ovdje se jednom kad zađe Sunce nema
što raditi. Zato znaju i tolike stvari o pticama, cvijeću i kukcima. Kad
razgovaram s njima, shvatim kolika sam neznalica bila kad su te stvari u
pitanju, što je nekako lijepo.
Ovdje živi sedamdesetak ljudi. Osim njih, osoblja (doktora, sestara,
uredskog osoblja itd.) ima nešto malo više od dvadeset. Ovo je tako
prostrano i otvoreno mjesto da to uopće nisu veliki brojevi. Daleko od
toga: bilo bi točnije reći da je imanje poluprazno. Veliko je i prožeto
prirodom, i svi žive tiho - tako tiho da katkad čovjek ima osjećaj da je ovo
normalan, stvarni svijet, ali naravno nije. Ovdje nam je tako jer živimo po
nekakvim pravilima.
Igram tenis i košarku. Košarkaške ekipe sastavljene su od osoblja i
(mrzim tu riječ, ali ne može se izbjeći) pacijenata. No kad se udubim u
igru zaboravim tko su pacijenti, a tko osoblje. To je malo čudno. Znam da
će ti ovo zvučati čudno, ali kad tijekom utakmice pogledam ljude oko
sebe, svi mi izgledaju jednako deformirani.
Jednoga dana rekla sam to doktoru koji je zadužen za moj slučaj, i
rekao mi je da, na neki način, imam pravo, i da nismo tu kako bismo
popravili deformaciju, nego se na nju navikli: da je jedan od naših
problema to što ne možemo prepoznati i prihvatiti vlastite deformitete. Kao
što svaki čovjek ima osebujan način na koji hoda, ljudi također misle,
osjećaju i shvaćaju na osebujne načine, i premda ih možda želimo ispraviti,
to se ne događa preko noći, a ako pokušamo u nečemu silom djelovati,
nešto drugo se može pošemeriti. Naravno, on je to meni vrlo
pojednostavljeno objasnio, i to je samo mali dio naših problema, ali mislim
da shvaćam što je htio reći. Možda se zbilja nikad ne možemo u potpunosti
prilagoditi svojim deformitetima. Kad ne znamo što činiti s istinskom boli i
patnjom koje izazivaju ti deformiteti, dolazimo ovamo da od njih
pobjegnemo. Dok smo ovdje, uspijevamo živjeti a da ne nanosimo bol
drugima niti oni nama, jer znamo da smo "deformirani". Po tome smo
drukčiji od izvanjskoga svijeta: većina ljudi živi život nesvjesna svojih
deformiteta, dok su u ovome našem malenom svijetu upravo deformiteti
preduvjet. Kao što Indijanci na glavi nose perje kako bi pokazali kojem
plemenu pripadaju, mi iznosimo svoje deformitete na vidjelo. I živimo tiho,
da jedni druge ne povrijedimo.
Osim što se bavimo sportom, svi uzgajamo voće i povrće: rajčice,
patlidžane, krastavce, lubenice, jagode, mladi luk, kupus, daikon rotkvice,
15 i tako dalje, i tako dalje. Uzgajamo gotovo sve. Imamo i staklenike.
Ovdje ljudi znaju mnogo o uzgoju voća i povrća, i u to ulažu mnogo
energije. Čitaju knjige u toj temi i pozivaju stručnjake, te od jutra do
mraka razgovaraju o odgovarajućem gnojivu, pripremljenosti zemlje i
sličnim stvarima. Zavoljela sam uzgoj voća i povrća. Fantastično je gledati
različito voće i povrće kako svaki dan sve više raste. Jesi li ikad uzgajao
lubenice? Rastu naočigled, kao neke male životinjice.
Svaki dan jedemo svježe ubrano voće i povrće. Naravno, služe nam i
meso i ribu, ali kad živiš ovdje sve ti je manje do takvog jela, jer je povrće
toliko svježe i ukusno. Katkad idemo van skupljati divlje raslinje i gljive.
Imamo stručnjake za to (sad kad razmislim, ovdje je sve puno stručnjaka),
koji nam govore koje biljke treba brati a koje izbjegavati. Zbog svega toga
otkako sam došla dobila sam preko tri kilograma. Kilaža mi je gotovo
savršena, zahvaljujući tjelovježbi te redovitim i zdravim obrocima.
Kad se ne bavimo poljodjelstvom, čitamo, slušamo glazbu ili
pletemo. Nemamo televiziju ni radio, ali imamo vrlo pristojnu knjižnicu s
knjigama i pločama. U zbirci ploča imamo sve, od Mahlerovih simfonija
do Beatlesa, i stalno posuđujem ploče koje onda slušam u sobi.
Jedini je problem što jednom kada dođeš, više ne želiš otići - ili se
bojiš otići. Dok smo ovdje, osjećamo se smireno i spokojno. Naši
deformiteti čine se prirodnima. Mislimo da smo se oporavili. Ali nikad ne
možemo biti sigurni da će nas i vanjski svijet isto tako prihvatiti.
Moj doktor kaže kako je vrijeme da počnem kontaktirati s "ljudima
vani" - što znači s normalnim ljudima u normalnom svijetu. Kada to kaže,
ja vidim jedino tvoje lice. Da ti iskreno kažem, ne želim vidjeti roditelje.
Previše se brinu za mene, pa se oneraspoložim kad ih vidim. Osim toga,
neke ti stvari moram objasniti. Nisam sigurna da ih mogu dobro objasniti,
ali to su važne stvari i ne mogu ih više izbjegavati.
Pa ipak, ne želim te opterećivati. Zbilja nikome ne želim biti na teret.
Osjećam da mi želiš dobro. To me usrećuje. U ovom pismu želim ti samo
prenijeti tu sreću. Te tvoje dobre želje vjerojatno su upravo ono što meni
sada treba. Molim te, oprosti mi ako te išta što sam ovdje napisala
uznemirilo. Kao što sam već rekla, mnogo sam nesavršenija nego što ti
misliš.
Katkad se pitam: DA smo se ti i ja sreli pod sasvim normalnim
okolnostima, i DA smo se jedno drugome svidjeli, što bi se dogodilo? DA
SAM JA bila normalna i da si ti bio normalan (što ti naravno jesi), i da nije
bilo Kizukija, što bi se dogodilo? Naravno, to "DA" je puno preveliko.
Jako se trudim bar biti pravedna i poštena. To je sve što sada mogu.
Nadam se da ću ti na ovaj način uspjeti prenijeti bar mali dio onoga što
osjećam.
Za razliku od običnih bolnica, ovdje imamo slobodne sate posjeta.
Ako nazoveš dan prije, možeš doći kad god želiš. Možeš čak i jesti sa
mnom, a imaš i gdje prespavati. Molim te, dođi mi u posjet kada ti bude
zgodno. Jedva čekam da te vidim. Prilazem i mapu. Oprosti Što je ovo
pismo ispalo tako dugačko.
Pročitao sam Naokino pismo do kraja, a onda još jednom. Nakon toga
sišao sam u prizemlje, kupio Colu iz automata, i pio je dok sam još
jednom čitao pismo. Vratio sam sedam ispisanih stranica u omotnicu i
stavio je na stol. Na ružičastoj omotnici moje ime i adresa bili su ispisani
savršenim, sićušnim znakovima koji su bili tek mrvicu odviše pravilni za
jednu djevojku. Sjeo sam za stol i stao proučavati omotnicu. Adresa
pošiljatelja otraga bila je Hostel Ami. Čudno ime. Nekoliko minuta
razmišljao sam o njemu, i zaključio da je ono "ami" sigurno od francuske
riječi "prijatelj".
Nakon što sam stavio pismo u ladicu stola, presvukao sam se i
izišao. Bojao sam se da ću ako ostanem blizu pročitavati pismo deset,
dvadeset, tko zna koliko puta? Hodao sam ulicama Tokija te nedjelje bez
ikakva cilja, kao što sam to uvijek činio s Naoko. Lutao sam od ulice do
ulice, prisjećajući se njezina pisma od retka do retka, i premetao svaku
rečenicu po mislima što sam bolje mogao. Kad je Sunce zašlo, vratio sam
se u dom i nazvao međugradsku, Hostel Ami. Javila se žena na recepciji i
pitala me kojim poslom zovem. Pitao sam mogu li sutra popodne posjetiti
Naoko. Ostavio sam ime i ona je rekla da nazovem za pola sata.
Kad sam nazvao poslije večere, javila mi se ista ta žena. Da, mogu
posjetiti Naoko, rekla je. Zahvalio sam joj, spustio slušalicu, i u ruksak
stavio čistu odjeću i toaletni pribor. Onda sam opet uzeo Čarobni brijeg, te
ga počeo čitati i pijuckati konjak, čekajući da mi se prispava. No svejedno
nisam zaspao sve do poslije jedan ujutro.
 6.

PONEDJELJAK UJUTRO U SEDAM, čim sam se probudio, umio

sam se, obrijao i ne doručkovavši otišao ravno u ured upravitelja doma da
mu kažem kako odlazim na dvodnevno planinarenje. Već je bio navikao da
u slobodno vrijeme odlazim na kraće izlete, pa se nije iznenadio. Prepunim
prigradskim vlakom otišao sam do glavnog kolodvora i kupio kartu za
superbrzi vlak za Kjoto, doslovce uskočivši na prvi Hikari ekspres koji je
kretao. Zadovoljio sam se kavom i sendvičem za doručak i odrijemao sat
vremena.
U Kjoto sam stigao nekoliko minuta prije jedanaest. Prema Naokinim
uputama gradskim autobusom odvezao sam se do malenog terminala za
sjeverna predgrađa. Sljedeći autobus išao mi je tek u 11.35, kazali su mi, a
vozi nešto više od sata. Kupio sam kartu i otišao u knjižaru preko ceste da
kupim mapu. Vrativši se u čekaonicu, prostudirao sam mapu da vidim
mogu li pronaći točnu lokaciju Hostela Ami. Pokazalo se da je smješten
mnogo dublje u planinama nego što sam zamišljao. Autobus će na svom
pohodu prema sjeveru morati prijeći nekoliko brda, a onda se na kraju
slijepog kanjona okrenuti i vratiti u grad. Ja ću sići pred sam kraj rute.
Naoko je rekla da će kraj postaje biti pješačka staza, po kojoj ću nakon
dvadeset minuta hoda stići do Hostela Ami. Nije ni čudo što je tako tiho i
mirno ako se nalazi tako duboko u brdima!
Autobus je krenuo s dvadesetak putnika, uz rijeku Kamo kroz
sjeverni dio Kjota. Gusto načičkane gradske ulice zamijenile su
prorijeđene kuće, a onda polja i prazni predjeli. Krovovi od crnih pločica i
plastenici privlačili su zrake jesenskog sunca koje su se zasljepljujuće
odbijale od njih. Kad je autobus ušao u kanjon, vozač je počeo okretati
upravljač ovamo-onamo prateći zavoje i okuke na cesti, i meni je postalo
slabo u želucu. Još sam osjećao okus kave koju sam jutros popio. Kad se
broj zavoja počeo smanjivati toliko da mi je postalo malo lakše, autobus je
uronio u sumornu cedrovu šumu. Stabla su po svemu sudeći bila vrlo
stara, izdizala su se visoko nad cestom, zaklanjala sunčevu svjetlost i na
sve bacala mračne sjene. Vjetrić koji je pirkao kroz otvorene prozore
autobusa najednom je postao vrlo hladan, a njegova vlaga šibala je kožu.
Cesta kroz dolinu držala se riječne obale, a kroz drveće je vodila tako
dugo da se već počelo činiti kako je cijeli svijet zauvijek zakopan u
cedrovoj šumi - no u tom trenu šuma je završila, i našli smo se na
otvorenom platou okruženom planinskim vrhovima. Svud oko nas
prostirale su se široke zelene oranice, a rijeka kraj ceste djelovala je bistro
i čisto. U daljini se nazirao tanki končić bijelog dima. U nekim kućama na
suncu se sušilo rublje, a psi su zavijali. Pred svakim gazdinstvom drva za
ogrjev bila su naslagana sve do strehe, a negdje na hrpi obično je ležala
mačka. Neko vrijeme uz cestu su se nizale takve kuće, ali nisam vidio ni
žive duše.
Takav se raspored u krajoliku ponovio bezbroj puta. Autobus bi ušao
u cedrovu šumu, izronio u selo, a onda opet u šumu. U selima bi ljudi
izlazili, ali nitko se nije ukrcavao. Četrdeset minuta nakon odlaska iz grada
autobus je stigao do planinskog prijevoja s kojega je nadaleko pucao
pogled. Vozač je zaustavio autobus i objavio da ćemo tu pričekati pet-šest
minuta: tko želi može izići. U autobusu je sad ostalo samo četvero putnika,
uključujući i mene. Svi smo izišli da se protegnemo ili zapalimo,
promatrajući daleko ispod sebe panoramu Kjota. Vozač je otišao na stranu
da obavi malu nuždu. Preplanuli muškarac pedesetih godina koji je ušao u
autobus noseći veliku kartonsku kutiju vezanu špagom pitao me idem li
planinariti. Da ne kompliciram, odgovorio sam potvrdno.
S drugog kraja prijevoja naišao je drugi autobus i stao kraj našega.
Vozač je izišao, kratko porazgovarao s našim, a onda su se obojica popela
natrag u svoje autobuse. Nas četvero vratili smo se na svoja sjedala, i
autobusi su krenuli svaki na svoju stranu. Nije mi odmah bilo jasno zašto
je naš autobus morao čekati onaj drugi, ali nedaleko odatle niz drugu
stranu planine cesta se najednom suzila. Dva velika autobusa nikad se ne
bi mogla mimoići na cesti, čak je i pri prolasku kraj običnih automobila iz
suprotnog smjera trebalo dosta manevrirati, i uvijek se jedno ili drugo
vozilo moralo ukloniti i uvući u izbočinu zavoja.
Sela uz cestu sad su bila daleko manja, a obrađene ravne površine još
uže. Planina je bila strmija, a stranice su joj se primaknute prozorima
autobusa. Ali činilo se da nemaju ništa manje pasa nego u ostalim
mjestima, pa je prolazak autobusa izazivao pravo natjecanje u zavijanju.
Kod moje postaje nije bilo ničega - ni kuća, ni polja, samo znak za
autobusnu postaju, potočić i početak planinske staze. Objesio sam ruksak
preko ramena i uputio se puteljkom. Potok je tekao uz lijevu stranu staze,
a na desnoj se pružala šuma bjelogorice. Uspinjao sam se blagom padinom
nekih petnaest minuta, a onda sam stigao do puta koji je vodio u šumu s
desne strane; prolaz je bio jedva dovoljno širok da kroz njega prođe auto.
Na natpisu kraj ceste pisalo je: hostel ami. privatni posjed, prolaz
zabranjen.
Na cesti koja je vodila kroz stabla bili su oštro urezani tragovi guma.
U šumi bi se povremeno začuo lepet krila. Zvuk je do mene dopirao
neobično jasno, kao da je pojačan u odnosu na druge šumske glasove.
Jednom sam izdaleka začuo nešto što je sličilo pucnju puške, ali bio je to
slab, prigušen zvuk, kao da je prošao kroz nekoliko filtara.
Na kraju šume naišao sam na bijeli kameni zid. Nije bio viši od
mene, a kako na vrhu nije imao dodatnih zapreka, bilo bi mi ga lako
preskočiti. Željezna crna kapija djelovala je dosta čvrsto, ali bila je širom
otvorena, a u stražarnici nije bilo nikoga. Kraj kapije je stajao isti natpis:
hostel ami. privatni posjed, prolaz zabranjen. Nekoliko sitnica ukazivalo je
na to da je stražar do maloprije bio tu: u pepeljari su bila tri opuška, tu je
bila i poluprazna šalica čaja, na polici je stajao tranzistor, a sat na zidu
otkucavao je vrijeme uz trpko tiktakanje. Malo sam pričekao da se čovjek
vrati, ali kad se to nije dogodilo, nekoliko puta sam pritisnuo nešto što je
sličilo zvoncu. Odmah iza kapije bilo je parkiralište. U njemu je stajao
minibus, Land Cruiser s pogonom na sva četiri kotača, te tamnoplavi
Volvo. Na parkiralište je moglo stati tridesetak auta, ali sad su ondje bila
parkirana samo ta tri.
Prošle su dvije-tri minute, a onda se na šumskom puteljku pojavio
čuvar u mornarski modroj odori na žutom biciklu. Bio je to visok čovjek u
ranim šezdesetima, prorijeđene kose. Naslonio je žuti bicikl na stražarsku
kućicu i rekao — Žao mi je što ste morali čekati — ali nije zvučao kao da
mu je žao. Na blatobranu bicikla bijelom je bojom bio napisan broj 32.
Kad sam mu rekao ime, podigao je slušalicu i dvaput ga ponovio nekome s
druge strane, odgovorio "Da, a-ha, dobro" i spustio.
— Idite u glavnu zgradu, molim vas, i tražite dr. Išida — rekao mi je.
— Idete ovom stazom kroz drveće do kružnog toka. Onda skrenite drugi
izlaz ulijevo - jeste li zapamtili? Drugi nalijevo - iz kružnog toka. Vidjet
ćete staru kuću. Skrenite desno i prođite kroz još jedan šumarak do
betonske zgrade. To je glavna zgrada. Lako je, samo pazite na putokaze.
Skrenuo sam na drugi izlaz slijeva iz kružnog toka kako mi je rekao, a
na kraju staze naišao sam na zanimljivu staru zgradu koja je nekoć očito
bila nečija kuća za odmor. Imala je njegovan vrt s lijepo oblikovanim
stijenama i kamenim fenjerom. To je sigurno bilo ladanje. Skrećući desno
kroz drveće, ugledao sam betonsku trokatnicu. Stajala je u izdubljenom
terenu pa njezina tri kata nisu djelovala napadno. Bila je jednostavno
projektirana i odavala snažan dojam čistoće. Ulaz je bio na drugom katu.
Popeo sam se stubama i ušao kroz velika staklena vrata, da bih na
recepciji zatekao mladu ženu u crvenoj haljini. Rekao sam joj svoje ime i
kazao da su me uputili na dr. Išida. Nasmiješila se i pokazala mi na smeđi
kauč, tihim glasom predlažući da ondje pričekam. Onda je okrenula neki
broj. Spustio sam ruksak s leđa, zavalio se u duboke jastuke na kauču i
stao promatrati oko sebe. Predvorje je bilo čisto i ugodno, s ukrasnim
lončanicama, ukusnim apstraktnim slikama i ulaštenim podom. Dok sam
čekao, nisam skidao pogled s odraza svojih cipela na podu.
U jednom trenutku žena na recepciji obratila mi se da me umiri —
Doktorica će odmah doći. — Kimnuo sam glavom. Kakvo tiho mjesto,
nevjerojatno! Nije bilo nikakvih zvukova. Kao da su svi na popodnevnom
odmoru. Ljudi, životinje, insekti, biljke, svi zacijelo čvrsto spavaju,
pomislio sam, kad je tako tiho.
No nije prošlo dugo kad sam začuo meko tapkanje gumenih potplata,
i pojavila se zrela žena čekinjaste kose. Hitro je prošla predvorjem, sjela
kraj mene, prekrižila noge i uzela me za ruku. Umjesto da je stisne,
okrenula mi je šaku i stala promatrati njezinu prednju i stražnju stranu.
— Ništa niste svirali, bar ne posljednjih nekoliko godina, zar ne? —
bile su prve riječi koje sam začuo iz njezinih usta.
— Ne — rekao sam, zatečen. — Imate pravo.
— Vidim to po vašim rukama — rekla je nasmiješivši se.
Iz te je žene izbijala nekakva tajanstvenost. Na licu je imala mnogo
bora. To je odmah upadalo u oči, ali nije zbog njih izgledala staro.
Naprotiv, one su u njoj naglašavale nekakvu mladost koja nije imala veze
s godinama. Borama je ondje bilo mjesto, kao da su od rođenja stajale na
njezinu licu. Kad bi se nasmiješila, i bore su se smiješile s njom; kad se
mrštila, mrštile su se i bore. A kad se nije ni smiješila ni mrštila, bore su
preko njezina lica bile razmještene na neki čudno topao, ironičan način.
Bila je to žena u kasnim tridesetima koja, kako se činilo, nije bila samo
dobar čovjek, nego je njezina dobrota jednostavno privlačila. Svidjela mi
se čim sam je ugledao.
Onako neukrotivo podšišana, kosa joj je stršila u pramenovima, a
preko čela su joj nakrivo stajale šiške, ali takva joj je frizura savršeno
pristajala. Imala je plavu radnu košulju preko bijele majice kratkih rukava,
široke bež pamučne hlače i tenisice. Visoka i mršava, gotovo uopće nije
imala grudi. Usnice su joj se neprekidno pomicale ustranu kriveći se
pomalo ironično, a boriće u kutovima očiju lagano su joj se trzale.
Podsjećala je na drvosječicu: blagu, vještu, ali pomalo umornu od života.
Uvučene brade i napućenih usta, neko me je vrijeme prelazila
pogledom od glave do pete. Zamišljao sam da će svakog časa isukati
krojački metar i početi me sveg premjeravati.
— Znate li svirati neki instrument? — pitala je.
— Nažalost, ne — rekao sam.
— Šteta — rekla je. — Bilo bi zabavno.
— Valjda — rekao sam. Čemu sva ta priča o instrumentima?
Iz džepa na prsima izvukla je paket cigareta Seven Stars, stavila jednu
u usta, zapalila je upaljačem i počela puckati. Vidjelo se da u tome uživa.
— Palo mi je na pamet da bih vam morala reći nešto o ovoj ustanovi,
gospodine - Vatanabe, je li tako? - prije nego što vidite Naoko. Pa sam
uredila da malo porazgovaramo. Hostel Ami pomalo je neobičan - to bi
vas moglo zbuniti ako nemate nikakvo predznanje. Imam pravo kad
pretpostavljam da ne znate ništa o njemu, zar ne?
— Gotovo ništa.
— Pa, kao prvo... — počela je, a onda pucnula prstima. — Nego,
jeste li ručali? Sigurno ste gladni.
— Imate pravo, jesam.
— Dođite onda sa mnom. Možemo razgovarati dok jedemo u menzi.
Vrijeme ručka je prošlo, ali ako sada odemo, mogu nam nešto spremiti.
Požurila se preda mnom niz hodnik i stubište do blagovaonice na
prvom katu. Bila je to velika prostorija u koju je moglo stati možda
dvjestotinjak ljudi, ali samo je jedna polovica bila u funkciji, a druga je
bila pregrađena, kao neki hotel izvan sezone. Na dnevnom meniju bili su
navedeni varivo od krumpira s rezancima, salata, narančin sok i kruh.
Pokazalo se da je povrće ukusno baš kako je napisala Naoko, pa sam
pojeo sve s tanjura.
— Vi očito uživate u hrani! — rekla je moja pratilja.
— Izvrsno je — rekao sam. — A i jedva da sam cijeli dan išta pojeo.
— Ako želite, slobodno uzmite i moje. Ja sam sita. Evo, samo
izvolite.
 — Hoću, ako zbilja nećete.
— Imam mali želudac. Ne stane puno. Ali sve što propustim
nadoknadim cigaretama. — Zapalila je još jednu iz paketa Seven Stars. —
Nego, možete me zvati Reiko. Svi me zovu imenom.
Reiko je očito silno uživala gledajući me kako jedem krumpirovo
varivo koje je ona jedva načela i žvačem njezin kruh.
— Vi ste Naokina doktorica? — pitao sam.
— Ja?! Naokina doktorica?! — Napravila je facu. — Zašto mislite da
sam doktorica?
— Rekli su mi da tražim dr. Išida.
— Aha, sad razumijem. Ne ne ne, ja ovdje predajem glazbu. To je
nekim pacijentima terapija, pa me iz štosa zovu "Doktorica za glazbu" a
katkad i "Doktorica Išida". Ali ja sam i sama pacijent. Tu sam sedam
godina. Radim kao nastavnica glazbe i pomažem u uredu, pa je sad već
teško reći jesam li pacijentica ili zaposlenica. Zar vam Naoko nije govorila
o meni?
Odmahnuo sam glavom.
— To je čudno — rekla je Reiko. — Ja sam njezina cimerica. Sviđa
mi se živjeti s njom. Razgovaramo o svemu. I o vama.
— Što o meni?
— Pa, najprije vam moram reći nešto o ovoj ustanovi — rekla je
Reiko, ignorirajući moje pitanje. — Prvo morate znati da ovo nije obična
"bolnica". Ona ne služi toliko liječenju koliko oporavku. Imamo, naravno,
nekoliko doktora, neprestano održavaju seanse, ali oni samo provjeravaju
u kakvom su ljudi stanju, mjere im temperaturu i slično, ne provode
"terapiju" kao u običnim bolnicama. Ovdje nema rešetki na prozorima, a
kapija je uvijek širom otvorena. Ljudi slobodno ulaze i izlaze. Da bi vas
uopće ovamo primili, morate biti spremni na takvu vrstu oporavka. U
nekim slučajevima ljudi koji trebaju specijaliziranu terapiju na kraju odu u
specijalizirane bolnice. Je li dosad sve jasno?
— Mislim da jest — rekao sam. — Ali od čega se sastoji taj
"oporavak"? Možete li mi dati neki konkretan primjer?
Reiko je otpuhnula oblačić dima i popila ostatak soka od naranče. —
Već sam život ovdje jest oporavak — rekla je. — Pravilan raspored
aktivnosti, vježba, izolacija od vanjskog svijeta, čist zrak, mir. Na imanju
imamo praktički sve: ne treba nam televizija ni radio. Mi smo kao one
komune o kojima se toliko čuje. Naravno, od komune se razlikujemo
utoliko što za dolazak ovamo treba hrpa love.
— Hrpa?
— Pa, nije baš nenormalno skupo, ali nije ni jeftino. Pogledajte samo
sve te uvjete. Imamo mnogo zemlje, malo pacijenata, veliko osoblje, a ja
sam recimo ovdje već dugo. Točno, sad sam već gotovo i sama
zaposlenik, pa dobivam popuste, ali svejedno... Jeste li sad za kavu?
Rekao sam da bih rado popio jednu. Ugasila je cigaretu i otišla do
šanka, gdje je iz termosice natočila dvije šalice i donijela ih do našeg
stola. U svoju je stavila šećer, promiješala, namrštila se i srknula.
— Znate — rekla je — ovaj sanatorij nije profitna ustanova, tako da
nam ne naplaćuju onoliko koliko bi inače. Zemlju su dobili kao donaciju.
U tu su svrhu utemeljili korporaciju. Prije dvadesetak godina ovo je bio
donatorov ljetnikovac. Vidjeli ste staru kuću?
Rekao sam da jesam.
— To je bila jedina građevina na imanju. Ondje su provodili grupnu
terapiju. Tako je sve počelo. Donatorov sin bio je sklon duševnim
bolestima pa mu je specijalist preporučio grupnu terapiju. Doktor je imao
teoriju da kad bi skupina pacijenata živjela na selu, pomažući jedni
drugima u fizičkom poslu i kad bi im pri ruci bio doktor da ih savjetuje i
pregleda, time bi se mogle izliječiti neke bolesti. Pokušali su, pa se ta
operacija proširila i registrirala, počeli su obrađivati još više zemlje, a
prije pet godina podigli su i glavnu zgradu.
— Što znači da je terapija bila uspješna.
— Pa, ne za sve. Mnogi se ne oporave. Ali ima i mnogo ljudi kojima
nitko nije mogao pomoći, a ovdje su se uspjeli potpuno oporaviti. Ovdje je
najbolje što svi pomažu svima. Svi znaju da imaju neku manu, pa
pokušavaju jedni drugima pomoći. Na drugim mjestima to tako ne ide,
nažalost. Doktori su doktori, a pacijenti pacijenti: pacijent traži pomoć od
doktora, a doktor pruža pomoć pacijentu. Ali ovdje svi pomažemo svima.
Svi smo jedni drugima zrcala, i doktori su ravnopravni s nama. Promatraju
nas sa strane i pritječu nam u pomoć ako vide da nam nešto treba, ali
katkad se dogodi da mi pomažemo njima. Katkad smo mi u nečemu bolji
od njih. Recimo, ja jednog doktora učim svirati glasovir, a jedan drugi
pacijent bolničarku uči francuski. Takve stvari. Pacijenti s problemima
poput naših često su obdareni specijalnim sposobnostima. Dakle, ovdje su
svi jednaki - pacijenti, osoblje - i vi. Dok ste ovdje, vi ste jedan od nas, pa
ću ja pomoći vama i vi meni.
 — Reiko se nasmiješila, blago mreškajući svaku boriću na licu.
— Vi pomažete Naoko i Naoko pomaže vama.
— Što bih ja, onda, trebao? Dajte mi neki primjer.
— Najprije odlučite da želite pomoći i da vama treba pomoć te druge
osobe. Tada ste posve iskreni. Nećete lagati, nećete ništa uljepšavati,
nećete zataškavati ništa što bi za vas moglo biti neugodno. To je sve što
treba. ^
— Pokušat ću — rekao sam. — Ali recite, Reiko, zašto ste tu već
sedam godina? Kad ovako s vama razgovaram, ne mogu vjerovati da s
vama nešto nije u redu.
— Ne dok Sunce šija — rekla je mračno. — Ali kada padne noć,
počnem sliniti i valjati se po podu.
— Zbilja?
— Ne budite smiješni, šalim se — rekla je, odmahujući prijezirno
glavom. — Sasvim sam dobro - bar zasad. Ostala sam ovdje jer volim
pomagati ljudima da se oporave, poučavati glazbu, uzgajati povrće. Ovdje
mi se sviđa. Svi smo manje-više prijatelji. U usporedbi s tim, što imam u
vanjskom svijetu? Meni je 38 godina, približava mi se četrdeseta. Nisam
kao Naoko. Nitko me ne čeka da izađem, nemam obitelj kojoj se mogu
vratiti. Nemam nikakav konkretan posao, gotovo nijednog prijatelja. A
nakon sedam godina i ne znam što se vani događa. Dobro, tu i tamo
pročitam novine u knjižnici, ali sve to vrijeme nisam nogom kročila van.
Ne znam što bih radila da odem.
— Ali možda bi vam se otvorio novi svijet — rekao sam. — Vrijedi
pokušati, zar ne?
— Hmm, možda ste u pravu — rekla je, prevrćući po rukama upaljač.
— Ali imam i ja svoje probleme. Jednom vam mogu pričati, ako budete
htjeli.
Kimnuo sam u znak odgovora. — A Naoko — rekao sam — je li njoj
bolje?
— Hmm, mislimo da jest. Na početku je bila dosta zbunjena, i neko
vrijeme smo dvojili, ali sad se smirila i do te joj je mjere bolje da se može
verbalno izražavati. Definitivno ide u pravom smjeru. Ali mnogo je ranije
trebala doći na liječenje. Simptomi su bili očiti još od vremena kad se ubio
onaj njezin dečko, Kizuki. Obitelj je to trebala uočiti, a i ona je sama
trebala shvatiti da nešto nije u redu. Naravno, i kod kuće je imala
problema...
 — Problema? — ispalio sam.
— Niste znali? — Reiko kao da se iznenadila više od mene.
Odmahnuo sam glavom.
— Onda neka vam radije to kaže Naoko. Spremna je za iskren
razgovor s vama. — Reiko je opet promiješala kavu i otpila. — Još nešto
morate znati — rekla je. — Prema ovdašnjim pravilima, vi i Naoko nećete
smjeti biti sami. Gosti ne smiju ostati sami s pacijentima. Uvijek mora biti
prisutan promatrač - a u ovom slučaju to sam ja. Žao mi je, ali morat ćete
me trpjeti. U redu?
— U redu — rekao sam ja sa smiješkom.
— Ali svejedno — rekla je — vas dvoje možete razgovarati o čemu
god želite. Zaboravite da sam ja ondje. Ja već znam gotovo sve o vama i
Naoko:
— Sve?
— Gotovo sve. Imamo grupne terapije, znate. Tako da mnogo
saznamo jedni o drugima. Usto, Naoko i ja razgovaramo o svemu. Mi
ovdje nemamo mnogo tajni.
Pogledao sam Reiko otpijajući kavu. — Da vam istinu kažem —
rekao sam — zbunjen sam. Još ne znam je li ono što sam u Tokiju učinio
Naoko bilo ispravno ili ne. Sve ovo vrijeme razmišljam o tome, ali još ne
znam.
— Ne znam ni ja — rekla je Reiko. — A ni Naoko. To ćete sami
morati odlučiti. Shvaćate? Što god da se dogodilo, vas dvoje to možete
okrenuti u pravom smjeru - ako se uspijete nekako dogovoriti. Možda ćete
se jednom kada to riješite moći vratiti i razmisliti je li ono što se dogodilo
bilo ispravno ili nije. Što kažete?
Kimnuo sam.
— Mislim da nas troje možemo jedno drugome pomoći - vi i Naoko i
ja - ako to zbilja želimo, i ako budemo zbilja iskreni. Kad se troje ljudi
tako potrudi, to može biti jako učinkovito. Koliko dugo možete ostati?
— Pa, volio bih biti u Tokiju preksutra, rano predvečer. Moram
raditi, a u četvrtak imam ispit iz njemačkoga.
— Dobro — rekla je. — Možete spavati kod nas. Tako ništa nećete
plaćati, a i moći ćete razgovarati bez brige o vremenu.
— Kod vas? — pitao sam.
— Kod Naoko i mene, naravno — rekla je Reiko. — Imamo
odvojenu spavaću sobu, a u dnevnom boravku je kauč na razvlačenje, pa
ćete moći dobro spavati. Bez brige.
— To je dopušteno? — pitao sam. — Zar muškarac smije biti u
ženskoj sobi?
— Nećete nas valjda usred noći silovati?
— Gluposti.
— Onda nema problema. Smjestite se kod nas pa ćemo se lijepo
narazgovarati. To bi bilo najbolje. Onda ćemo doista jedni druge shvatiti.
A ja vam mogu svirati gitaru. Dobra sam, znate.
— Sigurno vam neću smetati?
Reiko je stavila treću cigaretu u usta i zapalila, nakrivivši kut usnica.
— Naoko i ja smo već razgovarale. Zajedno vas pozivamo da budete
kod nas. Zar ne mislite kako bi bilo pristojno da prihvatite poziv?
— Naravno, sa zadovoljstvom.
Reiko je produbila bore u kutovima očiju i zagledala se u mene. —
Smiješno govorite — rekla je. — Nemojte mi reći da oponašate onog
dečka iz Lovca u žitu?
— Nipošto! — rekao sam sa smiješkom.
I Reiko se nasmiješila, s cigaretom u ustima. — Ali zbilja ste dobar
čovjek. To vidim čim vas pogledam. Nakon što sam sedam godina gledala
ljude kako ovamo dolaze i odlaze, naučila sam takve stvari: neki ljudi
mogu otvoriti srce, neki ne mogu. Vi ste među onima koji mogu. Ili, da
budemo precizniji, možete ako to želite.
— Što se dogodi kad ljudi otvore srce?
Reiko je sklopila ruke na stolu, a među usnicama joj se klatila
cigareta. Uživala je u ovome. — Postanu bolji — rekla je. Pepeo je pao na
stol, ali ona kao da nije primijetila. Reiko i ja izišli smo iz glavne zgrade,
prešli preko brda, i prošli kraj bazena, teniskih terena i košarkaškog
igrališta. Na teniskom terenu bila su dvojica muškaraca - jedan mršav,
srednjih godina, a drugi mlad i debeo. Obojica su se dobro služila
reketima, ali za mene igra koju su igrali nije bila tenis. Činilo se kao da ih
obojicu posebno zanima skakutanje teniskih loptica, pa na tom području
provode istraživanje. Udarali su lopticu naprijed-natrag s neobičnom
koncentracijom. Obojica su bila do kože mokri od znoja. Mladić, koji se
nalazio na kraju igrališta bliže nama, primijetio je Reiko i prišao nam.
Izmijenili su nekoliko riječi, smiješeći se. Blizu terena neki čovjek
bezizražajna lica kosio je travu velikom kosilicom. Krenuvši dalje, naišli
smo na šumarak, u kojemu se smjestilo 15-20 urednih kućica, malo
razmaknutih. Na ulazu u gotovo svaku stajao je isti onakav žuti bicikl
kakav je vozio stražar. — Tu žive zaposlenici i njihove obitelji — rekla je
Reiko.
— Imamo gotovo sve što nam treba, uopće ne moramo ići u grad —
rekla je dok smo hodali. — Kad je riječ o hrani, kao što sam rekla,
proizvodimo gotovo sve. Jaja dobivamo iz vlastita kokošarnika. Imamo
knjige i ploče i dvorane za tjelesni, svoj minimarket, a svaki tjedan dolaze
nam frizeri i kozmetičari. Vikendom čak imamo filmove. Ako trebamo išta
drugo, možemo zamoliti nekoga od osoblja da nam to kupi u gradu.
Odjeću naručujemo preko kataloga. Ovdje uopće nije problem živjeti.
— Ali ne smijete u grad?
— Ne, to ne smijemo. Naravno, ako je neka posebna situacija, recimo
ako moramo zubaru, to je nešto drugo, ali u pravilu ne smijemo u grad.
Svatko može otići odavde kad god hoće, ali ako ode, više se ne smije
vratiti. Poruši sve mostove za sobom. Ne možeš tek tako na nekoliko dana
otići u grad i onda očekivati da ćeš se vratiti. Ali to je i logično. Svi bi
stalno išli i vraćali se.
Na kraju šumarka naišli smo na blagu padinu duž koje su se u
nepravilnim razmacima nizale drvene dvokatnice; sve su bile nekako
čudne. Teško je reći zašto, ali to sam osjetio čim sam ih vidio. Moja
reakcija bila je slična osjećaju koji imamo kad vidimo lijepo naslikano
nešto nestvarno. Palo mi je na pamet da bi ovako izgledalo kad bi Walt
Disnev stvorio animiranu verziju Munchove slike. Sve kuće bile su
identičnog oblika i boje, gotovo kockaste, savršeno vertikalno simetrične, s
velikim ulaznim vratima i mnoštvom prozora. Put je vijugao između njih
nalik na poligon neke autoškole. Ispred svake kuće bilo je lijepo
oblikovano ukrasno grmlje u cvatu. Sve je bilo pusto, a na svim prozorima
bile su navučene zavjese.
— Ovo se zove Zona C. Tu žive žene. Mi! Ima deset kuća, u svakoj
su četiri stana, po dvoje u stanu. To je sveukupno osamdeset ljudi, ali
trenutačno nas je samo 32.
— Baš je tiho.
— Pa, sad nema nikoga — rekla je Reiko. — Ja sam dobila posebno
dopuštenje da se ovako slobodno krećem, ali svi drugi su na svojim
aktivnostima. Neki vježbaju, neki rade u vrtu, neki su na grupnoj terapiji,
neki skupljaju šumske biljke. Svatko sam sebi određuje raspored. Da
vidimo, što Naoko sada radi? Mislim da je trebala raditi na ličenju i
postavljanju tapeta. Zaboravila sam. Ima nekoliko takvih poslova koji ne
završavaju do pet.
Reiko je ušla u zgradu s oznakom "C-7", popela se stubama do kraja
hodnika i otvorila vrata zdesna, nezaključana. Pokazala mi je stan, ugodnu,
premda jednostavnu stambenu jedinicu: dnevni boravak, spavaća soba,
kuhinja i kupaonica. Nije imao nikakav dodatni namještaj ni nepotrebne
ukrase, ali nije bio ni ogoljen. Na njemu nije bilo ništa posebno, ali tu sam
se osjećao kao s Reiko: mogao sam se opustiti i izbaciti napetost iz tijela.
U dnevnom boravku bio je kauč, stol i stolac za ljuljanje. U kuhinji je bio
još jedan stol. Na oba stola bile su velike pepeljare. U spavaćoj sobi bila
su dva kreveta, dva pisaća stola i ormar. Između kreveta stajao je noćni
ormarić na kojemu je bila lampa za čitanje i džepna knjiga okrenuta licem
nadolje. U kuhinji je bio mali električni štednjak koji se slagao s
hladnjakom i bio pogodan za kuhanje jednostavnijih jela.
— Nema kade, samo tuš, ali prilično je dojmljivo, zar ne? Kupelji i
praonice rublja su zajedničke.
— Gotovo i previše dojmljivo. Moja soba u domu ima strop i prozor.
— E, ali niste vidjeli kakve su ovdje zime — rekla je Reiko, lagano
me gurnuvši prema kauču i sjedajući kraj mene. — Zime su duge i oštre.
Kamo god pogledaš, samo snijeg, snijeg i opet snijeg. Velika je vlaga,
hladnoća prodire do kosti. Zimu provodimo odgrćući snijeg. Uglavnom
sjedimo unutra na toplome, slušamo glazbu i razgovaramo ili pletemo. Da
nemamo ovoliko prostora, ugušili bismo se. Vidjet ćete ako nam dođete
zimi.
Reiko je duboko uzdahnula zamišljajući zimu, a onda je skupila ruke
na koljena.
— Ovo će biti vaš krevet — rekla je, potapšavši kauč. — Mi ćemo
spavati u spavaćoj sobi, a vi ovdje. Odgovara vam, zar ne?
— Sigurno da odgovara.
— Onda smo se dogovorili — rekla je Reiko. — Vraćamo se oko
pet. Naoko i ja do onda moramo završavati poslove. Nije vam problem
ostati sam?
— Nimalo. Učit ću njemački.
Kad je Reiko otišla, ispružio sam se na kauč i sklopio oči. Ležao sam
tako i uranjao u tišinu, kad sam se najednom, iz čista mira, sjetio onog
dana kad smo se Kizuki i ja išli provozati motorom. I tada je bila jesen,
shvatio sam. Jesen prije koliko godina? Da, četiri. Sjetio sam se mirisa
Kizukijeve kožnate jakne i brujanja one crvene Yamahe od 125 kubika.
Odvezli smo se daleko na obalu i vratili se iste večeri, iscrpljeni. Usput se
nije dogodilo ništa posebno, ali dobro sam se sjećao svega. U ušima mi je
zavijao oštar jesenji vjetar, a dok sam gledao u nebo stišćući Kizukijevu
jaknu, osjećao sam se kao da sam izbačen u svemir.
Dugo sam ondje ležao, dok mi je um lutao od sjećanja do sjećanja. Iz
nekog čudnog razloga ležeći u ovoj sobi prisjećao sam se starih uspomena
na koje sam rijetko, ako uopće, ikad prije mislio. Neke od njih bile su
ugodne, ali u drugima se nazirao tračak tuge.
Koliko je to trajalo? Toliko sam se udubio u tu bujicu uspomena (a to
je zbilja bila bujica, nalik na izvor koji kulja iz stijenja) da nisam
primijetio kad je Naoko tiho otvorila vrata i ušla. Otvorio sam oči i
ugledao je. Podigao sam glavu i neko je vrijeme gledao u oči. Sjedila je na
naslonu kauča i gledala u mene. Isprva sam pomislio da je i ona priviđenje
koje mi je priredilo sjećanje. Ali to je bila stvarna Naoko.
— Spavaš? — prošaptala je.
— Ne — rekao sam — samo razmišljam. — Ustao sam i upitao -
Kako si?
— Dobro — rekla je, sa smiješkom nalik na blijed, udaljen krajolik.
— Ali nemam mnogo vremena. Sad ne bih smjela biti ovdje. Izišla sam
samo na minutu i odmah se moram vratiti. Nije li mi frizura grozna?
— Nimalo — rekao sam. — Baš je slatka. — Frizura joj je bila
jednostavna, kao u školarke, a na jednoj strani pridržavala ju je kopča
kakvu je nekoć imala. Dobro joj je pristajala, kao da je uvijek takvu
nosila. Izgledala je kao jedna od onih lijepih djevojčica koje se mogu
vidjeti na drvorezima iz srednjeg vijeka.
— To mi je velika gnjavaža, Reiko me šiša. Stvarno misliš da je
slatko?
— Stvarno.
— Mami je grozno. — Otkopčala je kopču, pustila kosu, zagladila je
prstima i opet pričvrstila kopču. Bila je u obliku leptira.
— Htjela sam te vidjeti nasamo prije nego što se nas troje nađemo.
Nije da sam ti imala nešto posebno reći. Samo sam ti htjela vidjeti lice
kako bih se naviknula da si tu. Inače bi mi bilo teško, opet bih te morala
upoznavati. Užasna sam s ljudima.
— Onda? — pitao sam. — Funkcionira li?
— Donekle — rekla je, opet dodirujući kopču. — Ali vrijeme je
isteklo. Moram ići. Kimnuo sam.
— Toru — počela je — stvarno ti želim zahvaliti što si me došao
posjetiti. Jako sam sretna zbog toga. Ali ako ti je teret biti tu, moraš mi
odmah reći. Ovo je posebno mjesto, ima poseban sustav, i neki ljudi ne se
mogu uklopiti. Dakle, ako se tako budeš osjećao, molim te budi iskren i
reci mi. Neće me to shrvati. Mi smo ovdje jedni prema drugima iskreni.
Govorimo jedni drugima svakakve stvari, potpuno iskreno.
— Reći ću ti — rekao sam. — Bit ću iskren.
Naoko je sjela na kauč i naslonila se na mene. Kad sam je obgrlio
rukom, naslonila je glavu na moje rame i priljubila lice uz moj vrat. Neko
je vrijeme ostala tako, gotovo kao da mi mjeri temperaturu. Dok sam je
tako držao, osjećao sam neku toplinu u prsima. Nakon nekog vremena
ustala je ne rekavši ni riječ i izišla kroz vrata, jednako tiho kao što je ušla.
Kad je Naoko otišla, zaspao sam na kauču. Nisam namjeravao, ali
utonuo sam u dubok san kakvim dugo nisam spavao, osjećajući da je
Naoko svuda oko mene. U kuhinji su bile posude koje Naoko
upotrebljava, u kupaonici njezina četkica za zube, a u spavaćoj sobi krevet
na kojemu Naoko spava. Dok sam spavao čvrstim snom u tom njezinom
stanu, iz svake sam stanice svoga tijela iscijedio umor, kap po kap. Sanjao
sam leptira kako pleše na polusvjetlu.
Kad sam se opet probudio, kazaljke na mome satu pokazivale su
16:35. Svjetlo se promijenilo, vjetar je zamro, oblaci su imali drukčiji
oblik. Preznojio sam se u snu, pa sam otro lice ručničićem iz ruksaka i
obukao čistu majicu. Ušavši u kuhinju, popio sam malo vode i pogledao
kroz prozor nad sudoperom. Pred sobom sam vidio prozor na zgradi
prekoputa, u kojemu je visjelo nekoliko papirnatih izrezanih likova - ptica,
oblak, krava, mačka, vidio sam njihove jasno oblikovane obrise spojene u
jedno. Kao i prije, nigdje nije bilo nikoga, a nisu se čuli ni ikakvi šumovi.
Osjećao sam se kao da živim sam u izvanredno održavanoj ruševini.
U Zonu C ljudi su počeli pristizati malo poslije pet. Gledajući kroz
kuhinjski prozor, vidio sam tri žene kako prolaze ispod. Sve su imale
šešire od kojih nisam mogao odrediti koliko imaju godina, ali prema
njihovim glasovima reklo bi se da nisu bile baš mlade. Ubrzo su nestale
iza ugla, a iz istog smjera pojavile su se još četiri žene, te su i one, kao i
ona prva skupina, nestale iza istog ugla. Nad svime je lebdjela večernja
atmosfera. S prozora spavaće sobe vidio sam drveće i liniju brežuljaka.
Nad brdskim lancem poigravale su blijede zrake sunca.
 Naoko i Reiko vratile su se zajedno u pola šest. Naoko i ja pozdravili
smo se kao da se vidimo prvi put. Djelovala je kao da joj je zbilja
neugodno. Reiko je primijetila moju knjiga i pitala što čitam. Čarobni
brijeg Thomasa Manna, rekao sam joj.
— Kako si mogao ovamo donijeti takvu knjigu? — pitala je.
Naravno, imala je pravo. Reiko je onda skuhala kavu za nas troje. Rekao
sam Naoko da je Smeđekošuljaš naglo nestao, i kako mi je posljednjega
dana dao krijesnicu.
— Baš mi je žao što je otišao — rekla je. — Htjela sam da mi još
pričaš o njemu. — Reiko je pitala tko je Smeđekošuljaš, pa sam joj
ispričao o njegovim ludorijama i izmamio iz nje salve smijeha. Svijet je
bio miran i pun smijeha dok god se pričaju priče o Smeđekošuljašu.
U šest smo otišli u glavnu zgradu na večeru. Naoko i ja jeli smo
pohanu ribu sa zelenom salatom, kuhano povrće, rižu i miso juhu. Reiko se
ograničila na salatu od tjestenine i kavu, te još jednu cigaretu.
— S godinama čovjek više ne jede mnogo — rekla je kao da želi
objasniti.
U blagovaonici je bilo još dvadesetak ljudi. Dok smo jeli, stiglo ih je
još nekoliko, a nekolicina je otišla. Osim što je tu bilo ljudi svih dobi,
cijeli prizor djelovao je vrlo slično kao večera u mome domu. Razlikovao
se tek po jednoličnoj glasnoći razgovora. Nije bilo bučnih glasova ni
šapata, nitko se nije glasno smijao niti šokirano uzvikivao, nitko nije
galamio i pretjerano gestikulirao; čuli su se tek tihi razgovori, svi jednakog
intenziteta. Ljudi su jeli u skupinama od tri do pet, i u svakoj je bio samo
jedan govornik, kojega su drugi slušali kimajući glavom i zainteresirano
mumljajući, a kad bi ta osoba završila, razgovor bi povela iduća. Nisam
čuo što govore, ali način njihova govora podsjećao me na čudnu partiju
tenisa koju sam vidio u podne. Pitao sam se govori li i Naoko tako kad je
s njima, i, začudo, osjetio sam žalac usamljenosti pomiješan s ljubomorom.
Za stolom iza mene neki proćelavi čovjek u bijelom koji je izgledao
kao pravi doktor držao je govor mladom čovjeku nervozna izgleda s
naočalama i nekoj sredovječnoj ženi vjeveričjeg lica, o učincima
bestežinskog stanja na izlučivanje želučanih sokova. Slušali su ga
povremeno komentirajući: "Bože moj!" ili "Zbilja?" ali što sam duže
slušao kako proćelavi čovjek govori, sve sam manje bio siguran da je
doista liječnik, unatoč bijelom ogrtaču.
Nitko u blagovaonici nije obratio posebnu pozornost na mene. Nitko
se nije zagledao, pa čak ni primijetio da sam ondje. Moja prisutnost kao da
je bila posve normalan događaj. Samo se jednom čovjek u bijelome
okrenuo i pitao me — Koliko ostajete?
— Dvije noći — rekao sam. — Odlazim u srijedu.
— Lijepo je ovdje u ovo doba godine, zar ne? Ali dođite nam opet u
zimu. Kad je sve bijelo, onda je osobito lijepo.
— Naoko će možda već izići dok zasniježi — rekla mu je Reiko.
— Točno, ali svejedno, zima je vrlo lijepa — ponovio je on mrko.
Bio sam sve nesigurniji je li doktor ili nije.
— O čemu vi ovdje razgovarate? — pitao sam Reiko, koja kao da me
nije posve shvaćala.
— O čemu razgovaramo? O običnim stvarima. Što se toga dana
dogodilo, ili koje knjige čitamo, ili kakvo će sutra biti vrijeme, znate već.
Nemojte mi reći da se pitate skaču li ljudi na noge i viču li nešto kao:
"Sutra će pasti kiša ako večeras polarni medvjed pojede zvijezde!"
— Ne, ne, naravno da ne — rekao sam. — Samo se pitam o čemu su
svi ti tihi razgovori.
— Ovo je tiho mjesto, pa i ljudi govore tiho — rekla je Naoko. —
Skupila je riblje kosti u kraj tanjura na urednu hrpicu i potapkala usta
rupčićem. — Ovdje nema potrebe dizati glas. Nikoga ni u što ne moraš
uvjeravati, niti moraš privlačiti nečiju pozornost.
— Valjda — rekao sam, ali dok sam jeo u tom tihom okruženju,
iznenađeno sam shvatio da mi nedostaje žamor ljudi. Poželio sam čuti
smijeh i ljude koji bez razloga viču i govore pretjerane stvari. Od takve
sam buke proteklih mjeseci bio umoran, ali dok sam sjedio i jeo ribu u toj
neprirodno tihoj prostoriji, nisam se mogao opustiti. Blagovaonica je
odisala ozračjem specijaliziranog sajma za alatne strojeve. Ljudi koje silno
zanima neko specijalizirano područje okupljaju se na određenome mjestu i
razmjenjuju informacije koje razumiju samo oni.
Kad sam se nakon večere vratio u sobu, Naoko i Reiko objavile su da
će otići u zajedničku kupaonicu Zone C i da se, ako nemam ništa protiv
tuša, mogu istuširati u njihovoj kupaonici. Tako ću učiniti, rekao sam, i
nakon što su otišle svukao sam se, istuširao i oprao kosu. U ormaru za
knjige našao sam ploču Billa Evansa i upravo sam sušio kosu i slušao je
kad sam shvatio da je to ploča koju smo slušali u Naokinoj sobi na njezin
rođendan, one noći kad je plakala i ja sam je zagrlio. Bilo je to prije samo
šest mjeseci, ali činilo mi se da pripada mnogo davnijoj prošlosti. Možda
se tako činilo jer sam o tome tako često mislio - prečesto, toliko da je
moje poimanje vremena već bilo iskrivljeno.
Mjesec je bio tako sjajan da sam ugasio svjetla i ispružio se na kauču
da poslušam glasovir Billa Evansa. Navirući kroz prozor, mjesečina je
bacala duge sjene i zapljuskivala zidove nijansama razblažena tuša. Iz
ruksaka sam izvadio tanku limenu plošku, pustio da mi se usta napune
konjakom iz nje, osjetio kako toplina lagano klizi mojim grlom sve do
želuca, a odatle se širi dalje po svim udovima. Nakon posljednjeg gutljaja
zatvorio sam plošku i vratio je u ruksak. Sad kao da se i mjesečina ljuljala
u ritmu glazbe.
Dvadeset minuta kasnije Naoko i Reiko vratile su se s kupanja.
— O! Ovdje je bilo tako mračno da smo pomislile kako si se
spakirao i vratio u Tokio! — uzviknula je Reiko.
— Nema šanse — rekao sam. — Ovako sjajan Mjesec nisam vidio
godinama. Htio sam ga gledati uz ugašeno svjetlo.
— Baš je lijepo — rekla je Naoko. — Reiko, imamo li još one
svijeće od zadnje redukcije?
— Vjerojatno, u ladici u kuhinji.
Naoko je iz kuhinje donijela veliku bijelu svijeću. Ja sam je zapalio,
nakapao malo voska u tanjur i zalijepio. Reiko je na njezinu plamenu
zapalila cigaretu. Dok smo tako sjedili uz svjetlost svijeće usred
nepomućene tišine, počelo mi se činiti kao da smo ostali sami na nekom
dalekom rubu svijeta. Spokojne mjesečeve sjene i lelujave sjene svijeće
susretale su se i stapale na bijelim zidovima stana. Naoko i ja sjedili smo
jedno uz drugo na kauču, a Reiko se smjestila u stolac za ljuljanje sučelice
nama.
— Jesi li za malo vina? — pitala me Reiko.
— Smijete piti? — pitao sam donekle iznenađeno.
— Pa, baš i ne — rekla je Reiko, češući usku s primjesom neugode.
— Ali uglavnom nam gledaju kroz prste. Ako je samo vino ili pivo i ako
ne pijemo previše. Moj prijatelj koji radi ovdje tu i tamo mi ponešto kupi.
— Mi priređujemo vlastite pijanke — rekla je Naoko nestašno. —
Samo nas dvije.
— Lijepo — rekao sam.
Reiko je iz hladnjaka uzela bocu bijelog vina, otvorila je vadičepom i
donijela tri čaše. Vino je bilo pitko i ukusno, kao da je domaće. Kad je
ploča završila, Reiko je ispod kreveta izvadila gitaru, i nakon što ju je
ugodila nježno je promatrajući, počela je svirati polaganu Bachovu fugu.
Svako malo promašila bi neku notu, ali bio je to pravi Bach, s pravim
osjećajem — topao, intiman, i pun radosti muziciranja.
— Ovdje sam počela svirati gitaru — rekla je Reiko. — U sobama
nema glasovira, naravno. Samouka sam i nemam prste za gitaru, pa nikad
neću biti jako dobra, ali obožavam taj instrument. Malen je, jednostavan i
lagan, nešto kao mala topla sobica.
Odsvirala je još jednu kratku Baehovu skladbu, nešto iz neke suite.
Dok su mi oči počivale na plamenu svijeće, pijuckao sam vino i slušao
Reikinog Bacha te osjećao kako napetost u meni polako nestaje. Kad je
Reiko završila s Bachom, Naoko ju je zamolila da svira nešto od Beatlesa.
— Vrijeme je za glazbene želje — rekla je Reiko, namigujući mi. —
Svaki dan me tjera da sviram Beatlese, ja sam joj glazbeni rob.
Unatoč prosvjedu, Reiko je odsvirala sasvim pristojnu Michelle.
— Ta je dobra — rekla je. — Tu pjesmu stvarno volim. — Otpila je
gutljaj vina i odbila dim cigarete. — Osjećam se kao da sam na velikoj
livadi dok pada blaga kiša.
Onda je odsvirala Nowhere Man i Juliju. Dok je svirala, tu i tamo bi
sklopila oči i počela mahati glavom. Nakon pjesme vratila bi se vinu i
cigaretama.
— Sviraj Norvešku šumu — rekla je Naoko.
Reiko je iz kuhinje donijela porculansku macu koja moli. Bila je to
kašica, i Naoko je iz novčanika izvadila novčić od 100 jena te ga ubacila
kroz prorez.
— Što sve ovo znači? — pitao sam.
— To je pravilo — rekla je Naoko. — Kad zatražim Norvešku šumu,
moram staviti 100 jena u kašicu. Ta mi je omiljena, pa zato volim platiti za
nju. Tražim je kad mi se jako sluša.
— A ja tako zarađujem za cigarete! — rekla je Reiko.
Reiko je dobro razgibala prste, a onda je odsvirala Norvešku šumu.
Opet je svirala osjećajno, ali nije se prepuštala sentimentalnosti. I ja sam
iz džepa izvadio novčić od 100 jena i ubacio ga u kašicu.
— Hvala — rekla je Reiko s dražesnim osmijehom.
— Ta pjesma zna me tako rastužiti — rekla je Naoko. — Ne znam,
valjda zamišljam sebe kako lutam nekom dubokom šumom. Sama sam,
hladno je i mračno, i nitko me ne dolazi spasiti. Zato je Reiko nikad ne
svira osim ako zatražim. — To zvuči kao Casablancal — rekla je Reiko
smijući se. Nakon Norveške šume odsvirala je nekoliko bossa nova, a ja
nisam skidao očiju s Naoko. Kao što je napisala u pismu, izgledala je
zdravije nego prije, onako preplanula, tijela čvrstog od tjelovježbe i rada
na otvorenom. Oči su joj i dalje bile kao dva duboka, bistra jezera, a njene
malene usnice još su stidljivo podrhtavale, ali sve u svemu njezina se
ljepota počela prometati u ljepotu zrele žene. Onaj oštar rub - studena
oštrina tanke oštrice - koja bi se katkad mogla nazrijeti u sjenama njezine
ljepote sad je gotovo nestala, a umjesto toga nad njom je sada lebdio neki
neobično blažen, tih spokoj. Ganula me ta njezina nova, nježna ljepota, i
zaprepastila pomisao da se žena može toliko promijeniti u samo pola
godine. Osjetio sam da me privlači jednako kao i uvijek, možda čak i više
nego prije, ali pomisao na ono što je u međuvremenu izgubila također me
ražalostila. Nikad više neće je krasiti ona ljepota, zaokupljena samo
sobom, koja kao da hodi vlastitim, neovisnim putem, samo u mladih
djevojaka i nigdje više.
Naoko je rekla da je zanima kako provodim dane. Pričao sam joj o
studentskom štrajku i o Nagasavi. Bilo je to prvi put da sam joj ga
spomenuo. Bio mi je pravi izazov točno joj opisati njegovu čudnovatu
ljudskost, jedinstvenu filozofiju, te njegovu neusredotočenu etiku, ali činilo
se da je Naoko napokon shvatila što joj želim reći. Zatajio sam činjenicu
da s njim idem u lov na cure, te joj otkrio samo to da je taj neobični
mladić jedina osoba u domu s kojom se družim. Sve to vrijeme Reiko je
vježbala Baehovu fugu koju je već odsvirala, povremeno uzimajući stanku
da otpije vino i popuši cigaretu.
— Djeluje mi kao čudna osoba — rekla je Naoko.
— I jest čudan — rekao sam.
— Ali tebi se sviđa?
— Nisam siguran — rekao sam. — Mislim da ne mogu reći kako mi
se baš sviđa. Nagasava ti se ne može svidjeti ili ne svidjeti. On se ne trudi
svidjeti. U tom smislu vrlo je pošten, čak stoik. Nikoga se ne trudi
zavarati.
— Stoik koji spava sa svim tim curama? E, to je zbilja čudno —
rekla je Naoko, smijući se. — S koliko je cura spavao?
— Mislim da je već došlo do osamdeset — rekao sam. — Ali u
njegovu slučaju, što je brojka veća, svaki čin sve mu manje znači. Što i
mislim da želi postići.
— I ti to zoveš stoičkim?
 — Za njega jest.
Naoko je neko vrijeme razmišljala o mojim riječima. — Ja mislim da
je on mnogo bolesniji u glavu nego ja — rekla je.
— I ja isto — rekao sam. — Ali on je u stanju sve svoje nastrane
osobine uklopiti u neki logički sustav. Genijalan je. Da ga ovamo
dovedeš, izašao bi za dva dana. "Ma da, sve ja to znam", rekao bi.
"Razumijem sve što vi tu radite." Takav je on tip. Takve ljudi poštuju.
— A ja sam valjda sasvim negenijalna — rekla je Naoko. — Ja
uopće ne razumijem što oni ovdje rade - baš kao što ne razumijem ni sebe.
— Nije to zato što nisi pametna — rekao sam. — Normalna si ti. Ja
imam tone stvari koje ne razumijem o sebi. Oboje smo normalni: obični.
Naoko je podigla noge na rub kauča i naslonila bradu na koljena. —
Htjela bih znati više o tebi.
— Ja sam običan dečko - imam običnu obitelj, običan odgoj, obično
lice, obične ocjene, obične misli u glavi.
— Ti obožavaš Scotta Fitzgeralda... Nije li on rekao da ne treba
vjerovati onome tko sebe naziva običnim čovjekom? Ti si mi posudio tu
knjigu! — rekla je Naoko s nestašnim osmijehom.
— Točno — rekao sam. — Ali ovo nije afektacija. Ja doista duboko
u sebi vjerujem da sam običan. Vidiš li ti u meni nešto što nije obično?
— Naravno da vidim! — rekla je Naoko pomalo razdraženo.
— Zar ne shvaćaš? Što misliš, zašto sam spavala s tobom? Jer sam
bila previše pijana pa bih spavala s bilo kim?
— Ne, naravno da to ne mislim — rekao sam.
Naoko je dugo šutjela, gledajući u svoje nožne prste. Ne znajući što
da kažem, otpio sam vino.
— S koliko si ti cura spavao, Toru? — pitala je Naoko sićušnim
glasićem, kao da joj je ta misao upravo pala na pamet.
— Osam-devet — odgovorio sam iskreno.
Reiko je gitara ispala u krilo. — A nemaš još ni dvadeset! — rekla
je. — Kakav ti to život vodiš?
Naoko je i dalje šutjela i promatrala me svojim bistrim očima.
Ispričao sam Reiko o prvoj djevojci s kojom sam spavao i kako smo
raskinuti. Nisam je mogao zavoljeti, objasnio sam. Onda sam joj ispričao
kako sam pod Nagasavinim mentorstvom spavao sa svim onim curama.
— Ne opravdavam se, ali bio sam u agoniji — rekao sam Naoko.
— Viđao sam te gotovo svaki tjedan, razgovarali smo, a znao sam da
u srcu nosiš samo Kizukija. To me je boljelo. Jako me boljelo. Mislim da
sam zato spavao s nepoznatim curama.
Naoko je nekoliko trenutaka odmahivala glavom, a onda je podigla
glavu i pogledala me.
— Onaj put si me pitao zašto nisam spavala s Kizukijem, zar ne?
Zanima li te još?
— Mislim da to zbilja moram znati — rekao sam.
— I ja mislim — rekla je Naoko. — Mrtvi će uvijek biti mrtvi, a mi
moramo živjeti dalje.
Kimnuo sam. Reiko je stalno iznova svirala onaj komplicirani dio,
pokušavajući ga naučiti.
— Bila sam spremna spavati s njim — rekla je Naoko, otkopčavajući
špangu i raspuštajući kosu. Po rukama je premetala tu stvarčicu leptirova
oblika. — I naravno, on je htio spavati sa mnom. Pa smo pokušali. Puno
smo pokušavali. Ali nikad nije uspjelo. Nismo mogli. Tada nisam znala
zašto, i još ne znam. Voljela sam ga, i nisam se brinula zbog gubitka
nevinosti. Rado bih učinila sve što je tražio od mene. Ali nikad nismo
uspjeli.
Naoko je opet podigla raspuštenu kosu i pričvrstila je kopčom.
— Nisam se mogla navlažiti — rekla je sićušnim glasićem. — Nikad
mu se nisam otvorila. Tako da je uvijek boljelo. Bila sam previše suha,
previše je boljelo. Pokušali smo sa svim i svačim - kremicama i tako to -
ali i dalje me boljelo. Pa sam se koristila prstima, ili ustima. Uvijek bih
mu to tako učinila. Znaš što želim reći.
Šutke sam kimao.
Naoko je upravila pogled kroz prozor, u Mjesec, koji je sada izgledao
veći i sjajniji nego ikad prije. — Nikad nisam htjela govoriti o ovome —
rekla je. — Htjela sam to zatvoriti u srcu. Da bar još mogu. Ali moram
govoriti o tome. Ne znam odgovor. Hoću reći, bila sam dosta mokra onoga
puta kad sam spavala s tobom, zar ne?
— A-ha — rekao sam.
— Bila sam mokra od trenutka kad si ušao u moj stan na moj
dvadeseti rođendan. Htjela sam da me grliš. Htjela sam da me svučeš, da
me diraš posvuda i da uđeš u mene. Nikad se prije nisam tako osjećala.
Zašto? Zašto se sve tako događa? Hoću reći, njega sam stvarno voljela.
— A mene ne — rekao sam. — Zanima te zašto si to osjećala prema
meni, iako me nisi voljela?
 — Oprosti — rekla je Naoko. — Ne želim te povrijediti, ali toliko
moraš shvatiti: Kizuki i ja imali smo odnos koji je bio uistinu poseban. Bili
smo zajedno od svoje treće godine.
Tako smo odrastali: stalno smo bili zajedno, stalno smo razgovarali,
savršeno smo se razumjeli. Kad smo se prvi put poljubili - u prvom
razredu srednje - bilo je jednostavno prekrasno. Kad sam dobila prvu
mjesečnicu, otrčala sam k njemu i rasplakala se kao malo dijete. Tako
smo bili bliski. Nakon što je umro, nisam znala kako se odnositi prema
drugim ljudima. Nisam znala što znači voljeti nekoga drugog.
Posegnula je za čašom vina na stolu, ali uspjela ju je samo prevrnuti i
proliti vino na sag. Kleknuo sam i dohvatio čašu, te je vratio na stol. —
Želiš li još malo popiti? — pitao sam. Naoko je neko vrijeme šutjela, a
onda je najednom briznula u plač, sva uzdrhtala. Klonuvši, zarila je lice u
šake i počela jecati bez daha, s istom onom silinom kao one noći sa mnom.
Reiko je odložila gitaru i sjela kraj Naoko, milujući joj leđa. Kad ju je
obgrlila rukom, Naoko je zagnjurila lice na njezine grudi poput djetešca.
— Znaš — rekla mi je Reiko — možda bi bilo dobro da se malo odeš
prošetati. Možda na dvadeset minuta. Oprosti, ali mislim da bi joj to
pomoglo.
Kimnuo sam glavom i ustao, navlačeći džemper preko košulje. —
Hvala što ste uskočili — rekao sam Reiko.
— Nema na čemu — rekla je ona namignuvši mi. — Nisi ti kriv. Bez
brige, kad se vratiš bit će dobro.
Noge su me odnijele niz cestu, koja je bila rasvijetljena čudnovato
nestvarnom mjesečinom, i dalje u šumu. Na takvoj mjesečini svi zvuči
poprimili su neki neobičan odjek. Šuplji zvuk mojih koraka kao da je
dolazio iz drugoga smjera, kao da slušam nekoga kako hoda po dnu mora.
Iza sebe bih svako malo začuo neko krckanje ili šuštanje. Nad šumom je
lebdjela teška koprena, kao da noćne životinje zadržavaju dah i čekaju da
prođem.
Na mjestu gdje se puteljak strmo uspinjao među drveće sjeo sam i
pogledao prema zgradi u kojoj je živjela Naoko. Bilo je lako pogoditi koja
je njezina soba. Samo sam trebao pronaći jedini prozor u kojemu je
podrhtavalo slabo svjetlo. Dugo, dugo sam gledao u tu osvijetljenu točku.
Podsjetila me na nešto poput posljednjeg otkucaja umirućeg žara neke
duše. Htio sam skupiti ruke nad onim što je ostalo da ga održim na životu.
Gledao sam i gledao onako kako je Jay Gatsbv noćima gledao sićušno
svjetlo na suprotnoj obali.
Kad sam se pola sata kasnije vratio na prednji ulaz zgrade, čuo sam
kako Reiko vježba gitaru. Tiho sam se uspeo stubama i kucnuo na vrata
stana. Unutra nije bilo ni traga od Naoko. Reiko je sama sjedila na sagu i
svirala gitaru. Prstom je pokazala na vrata spavaće sobe da mi kaže kako
je Naoko ondje. Onda je spustila gitaru na pod i sjela na kauč, pozivajući
me da sjednem kraj nje i raspoređujući ostatak vina na naše dvije čaše.
— Naoko je dobro — rekla je, dotičući mi koljeno. — Bez brige,
samo se mora malo odmoriti. Smirit će se. Malo se uzrujala. Hoćeš u
međuvremenu prošetati sa mnom?
— Može — rekao sam.
Reiko i ja polagano smo se uputili stazom osvijetljenom uličnim
lampama. Kad smo stigli do teniskih i košarkaških terena, sjeli smo na
klupu. Ona je ispod klupe dohvatila košarkašu loptu i počela je prevrtati
po rukama. Onda me zapitala igram li tenis. Znam igrati, rekao sam, ali
nisam dobar.
— A košarku?
— Nije mi taj sport jača strana — rekao sam.
— A koji ti je sport jača strana? — pitala je Reiko, a krajičci oka
naborali su joj se u osmijeh. — Osim spavanja s curama.
— Ni u tome nisam baš dobar — rekao sam, a njezine su me riječi
zapekle.
— Samo se šalim — rekla je. — Ne ljuti se. Ali zbilja, reci, što ti
dobro ide?
— Ništa posebno. Imam stvari koje volim raditi.
— Recimo?
— Planinarenje. Plivanje. Čitanje.
— Dakle, voliš sve raditi sam?
— Valjda. Nikad me ne bi mogle uzbuditi igre koje se igraju s drugim
ljudima. U njih se ne mogu uživjeti. Izgubim interes.
— Onda moraš doći na zimu. Idemo na skijaško trčanje. To bi ti se
sigurno svidjelo, cijeli dan tapkaš naokolo po snijegu, dobro se oznojiš. —
Pod svjetlom ulične svjetiljke Reiko je promatrala svoju ruku kao da
proučava neko antikno glazbalo.
— Je li Naoko često takva? — pitao sam.
— Tu i tamo — rekla je Reiko, gledajući sad u lijevu ruku. — Svako
malo se uzruja i tako rasplače. Ali to je u redu. Daje oduška osjećajima.
Strašno je kada to ne možeš. Kad ti se osjećaji nakupe unutra, stvrdnu i
odumru, onda si u velikoj gabuli.
— Jesam li ja rekao nešto što nisam smio?
— Baš ništa. Ne brini se. Samo iskreno govori što misliš. To je
najbolje. Možda katkad malo boli, i netko se može uznemiriti kao Naoko,
ali dugoročno je to najbolje. Tako se moraš ponašati ako zbilja želiš da
Naoko ozdravi. Kao što sam ti na početku rekla, ne smiješ toliko misliti da
joj želiš pomoći, nego se moraš željeti sam oporaviti tako što ćeš njoj
pomoći da se oporavi. Tako se to ovdje radi. Dakle, moraš biti iskren i
reći sve što ti padne na pamet, bar dok si tu. To vani nitko ne radi, zar ne?
— Mislim da ne — rekao sam.
— Svojedobno sam viđala svakakve ljude kako dolaze i odlaze
odavde — rekla je — možda čak previše ljudi. Tako da obično čim
nekoga vidim znam hoće li mu biti bolje ili neće, gotovo instinktivno. Ali u
Naokinu slučaju nisam sigurna. Uopće nemam pojma što će biti s njom.
Koliko se meni čini, može se stopostotno oporaviti već idućeg mjeseca, ili
ovako može nastaviti još godinama. Dakle, stvarno vam ne mogu reći što
da činite, osim onog najopćenitijeg savjeta: budite iskreni i pomažite jedno
drugome.
— Zašto vam je tako teško reći što će biti s Naoko?
— Vjerojatno zato što je toliko volim. Mislim da mi osjećaji smetaju
pa je ne vidim jasno. Hoću reći, zbilja je volim. Ali osim toga, ona ima
gomilu drugih problema koji su svi jedni s drugima upetljani, pa je teško
razriješiti samo jedan. Možda će dugo trebati da se svi razmrse, ali nešto
bi ih moglo potaknuti da se razriješe svi odjednom. To je tako. I zato u
svezi s njom nisam sigurna.
Opet je uzela loptu, zavrtjela je u rukama i odbila o zemlju.
— Najvažnije je ne dopustiti sebi da izgubiš strpljenje — rekla je
Reiko. — To je još jedan savjet koji ti mogu dati: ne budi nestrpljiv. Čak i
ako je sve tako zamršeno da ne možeš ništa, ne očajavaj, nemoj da ti
pukne film pa da počneš cimati jedan končić prije nego što se da odriješiti.
Moraš shvatiti da će taj proces biti dugačak i da ćete polako rješavati
stvari, jednu po jednu. Misliš da ćeš moći?
— Mogu pokušati — rekao sam.
— Možda će dugo trajati, znaš, a čak i onda možda se neće potpuno
oporaviti. Jesi li mislio na to?
Kimnuo sam glavom.
 — Teško je čekati — rekla je, udarajući loptom o zemlju. —
Posebice kad si u toj dobi. Samo sjedi i čekaj da se oporavi. Bez rokova,
bez jamstava. Misliš da ćeš moći? Voliš li je toliko?
— Nisam siguran — rekao sam iskreno. — Kao ni Naoko, ni ja
nisam siguran što točno znači nekoga voljeti. Premda je ona to malo
drukčije mislila. Ali ja želim dati sve od sebe. Moram, inače neću znati
kamo. Kao što ste rekli, Naoko i ja moramo spasiti jedno drugo. To je
jedini način da ijedno bude spašeno.
— A hoćeš li nastaviti spavati s curama koje sretneš?
— Ne znam ni što s time da radim — rekao sam. — Što mislite? Da
čekam i masturbiram? Ni tu baš nemam kontrolu nad situacijom.
Reiko je spustila loptu na zemlju i potapšala me po koljenu. — Slušaj
— rekla je — neću ti reći da prestaneš spavati s curama. Ako tebi to ne
smeta, onda je u redu. To je ipak tvoj život, to ti moraš odlučiti. Ja samo
kažem da se ne bi smio trošiti na neki neprirodan način. Razumiješ što
želim reći? To bi bila velika šteta. Devetnaesta i dvadeseta godina
predstavljaju ključnu etapu u sazrijevanju karaktera, i ako dopustiš sebi da
postaneš izopačen u toj dobi, to će ti u kasnijim godinama pričinjavati bol.
Istina je. Zato dobro o tom razmisli. Ako se želiš brinuti za Naoko, brini se
za sebe.
Rekao sam da ću razmisliti o tome.
— I ja sam jednom imala dvadeset. Jednom davno. Možeš li
vjerovati?
— Naravno da vjerujem.
— U srcu?
— U srcu — rekao sam nasmiješivši se.
— A bila sam i zgodna. Ne kao Naoko, ali bogme dosta zgodna.
Nisam imala sve ove bore.
Rekao sam da mi se njezine bore jako sviđaju. Zahvalila mi je.
— Ali nikad nijednoj drugoj ženi nemoj reći da ti se sviđaju njene
bore — dodala je. — Ja to volim čuti, ali ja sam iznimka.
— Bit ću oprezan — rekao sam.
Izvukla je novčanik iz džepa na hlačama i pružila mi fotografiju iz
pretinca za kartice. Bila je to kolor fotografija slatke djevojčice od desetak
godina na skijama u šarenom skijaškom odijelu, koja je stajala na snijegu i
dražesno se smijala u kameru.
— Nije li lijepa? Moja kći — rekla je Reiko. — Poslala mi ju je u
siječnju. Sad joj je - koliko? - devet godina.
— Ima vaš osmijeh — rekao sam, vraćajući sliku. Reiko je stavila
novčanik u džep, te, šmrcnuvši, zatakla cigaretu među usnice i zapalila je.
— Trebala sam biti koncertna pijanistica — rekla je. — Imala sam
talenta, i ljudi su to prepoznali i radili strku oko mene dok sam odrastala.
Pobjeđivala sam na natjecanjima i imala najviše ocjene na konzervatoriju,
a nakon diplome trebala sam studirati u Njemačkoj. Nijednog oblačka na
vidiku. Sve je išlo savršeno, a kad i nije, uvijek je postojao netko tko će to
popraviti. Ali onda se jednoga dana nešto dogodilo, i sve se raspalo. Bila
sam na posljednjoj godini konzervatorija, i primicalo se dosta važno
natjecanje. Stalno sam vježbala za njega, ali onda mi se najednom mali prst
na ruci prestao micati. Ne znam zašto, ali jednostavno je prestao. Pokušala
sam ga masirati, namakati u vrućoj vodi, nekoliko dana pauzirati od
vježbanja: ništa nije pomagalo. Onda sam se uplašila i otišla doktoru.
Proveli su sve moguće pretrage, ali ništa nisu našli. Sa samim prstom je
sve bilo u redu, i živci su bili u redu, tako su rekli: nije bilo razloga da se
prestane micati. Problem je morao biti psihičke prirode. Onda sam otišla
psihijatru, ali ni on nije znao što mi je. Vjerojatno stres pred natjecanje,
rekao je, i savjetovao mi da se na neko vrijeme maknem od glasovira.
Reiko je duboko udahnula i ispuhnula dim. Onda je nekoliko puta
istegnula vrat na stranu.
— I tako sam se otišla oporaviti baki na obalu Izua. 16 Mislila sam da
ću zaboraviti na to natjecanje i istinski se opustiti, provesti nekoliko
tjedana daleko od glasovira i činiti što mi dođe. Ali bilo je beznadno.
Mislila sam samo o glasoviru. Možda više nikad neću moći pomaknuti
prst. Kako ću živjeti ako se to dogodi? Po mozgu su mi se stalno vrtjele
iste misli. A nije ni čudo: do tada je glasovir bio cijeli moj život. Počela
sam svirati s četiri godine, i dok sam odrastala mislila sam samo na
glasovir, ni na što drugo. Nikad nisam obavljala kućanske poslove da ne
ozlijedim prste. Ljudi su obraćali pozornost na mene samo zbog jednoga:
mog dara za sviranje. Uzmite glasovir djevojci koja je tako odrastala, i što
ostane? A onda, škljocl U glavi mi je nastala potpuna zbrka. Sve se
smračilo.
Bacila je cigaretu na zemlju i ugasila je nogom, a onda još nekoliko
puta nakrivila vrat.
— To je bio kraj moga sna o pijanističkoj karijeri. Provela sam dva
mjeseca u bolnici. Počela sam micati prstom ubrzo nakon što sam stigla,
pa sam se vratila na konzervatorij i diplomirala, ali nečega je u meni
nestalo. Neki dragulj energije ili nešto takvo nestalo je - ishlapjelo - iz
moga tijela. Doktor je rekao kako nemam dovoljno umne snage da bih
postala profesionalni pijanist, pa mi je savjetovao da na to zaboravim. I
tako sam nakon diplome poučavala učenike kod kuće. Ali razdirala me
strašna bol. Bilo mi je kao da mi više nema života. Imala sam tek malo
više od dvadeset, a najbolji dio života bio je iza mene. Shvaćaš li kako je
to užasno? Preda mnom su bile tolike mogućnosti, a onda sam se jednoga
dana probudila i toga više nije bilo. Gotovo je s pljeskom, nitko više neće
oko mene raditi strku, nitko mi neće govoriti kako sam nevjerojatna. Dan
za danom provodila sam u kući poučavajući susjedsku djecu Beverovim
vježbama 17 i sonatinama. Bila sam toliko jadna, stalno sam plakala. Što li
sam sve propustila! Slušala sam kako ljudi mnogo manje daroviti od mene
osvajaju druga mjesta na natjecanjima ili drže recital u toj i toj dvorani, i
suze bi mi potekle potokom.
— Moji roditelji hodali su oko mene na prstima da me nečim ne
povrijede. Ali znala sam koliko su razočarani. Njihova kći, kojom su se
tako ponosili, najednom je postala bivši duševni bolesnik. Ne mogu me
čak niti udati. Kad živiš s nekim, osjećaš što misle, i to mi je bilo grozno.
Bojala sam se izići, bojala sam se da me susjedi ogovaraju. I onda, škljocl
Opet isto - zbrka, mrak. To mi se dogodilo u dvadeset četvrtoj, i taj put u
sanatoriju sam provela sedam mjeseci. Ne u ovom: u pravoj ludnici s
visokim zidovima i zaključanim kapijama. Bila je to prljava ustanova bez
glasovira. Nisam znala što ću sa sobom. Samo sam znala da želim što prije
izići, pa sam se očajnički trudila oporaviti. Sedam mjeseci: dugih sedam
mjeseci. Tad su mi se počele pojavljivati bore.
Reiko se nasmiješila, a usnice su joj se široko razvukle.
— Nedugo nakon što sam izišla iz bolnice upoznala sam nekoga i
udala se. Bio je godinu dana mlađi od mene, inženjer, radio je u tvornici
zrakoplova, ja sam ga poučavala. Dobar čovjek. Nije mnogo govorio, ali
bio je srdačan i iskren. Uzimao je satove kod mene šest mjeseci, a onda
me najednom zaprosio. Tek tako - jednoga dana dok smo poslije sata pili
čaj. Vjeruješ li ti to? Nikad nismo izlazili niti se držali za ruke. Uhvatio me
posve nespremnu. Rekla sam mu da se ne mogu udati. Rekla sam da mi je
drag i sviđa mi se kao osoba, ali iz nekih se razloga ne mogu udati za
njega. Htio je znati iz kojih, pa sam mu sve sasvim otvoreno objasnila - da
sam dvaput bila u bolnici zbog sloma živaca. Rekla sam mu sve - što je
bio uzrok, u kakvu sam stanju, i kako postoji mogućnost da se to ponovi.
Kazao je da mora malo razmisliti, a ja sam mu rekla neka samo razmišlja,
koliko god mu vremena treba. Ali kad je idućeg tjedna došao na sat, rekao
je da me i dalje želi za ženu. Zamolila sam ga da pričeka tri mjeseca.
Možemo se viđati ta tri mjeseca, rekla sam, i ako onda još bude htio da se
vjenčamo, opet ćemo razgovarati.
— Tijekom ta tri mjeseca izlazili smo jednom tjedno. Išli smo
posvuda, razgovarali o svemu, i počeo mi se jako sviđati. Kad sam bila s
njim, osjećala sam kao da mi se život napokon vratio. Kad bih bila nasamo
s njim, osjećala sam veliko olakšanje: mogla sam zaboraviti na sve grozne
stvari koje su mi se dogodile. Pa što onda ako nisam uspjela postati
koncertna pijanistica? Pa što onda ako sam morala boraviti u mentalnoj
ustanovi? Moj život nije završio. Život je i dalje prepun divnih stvari koje
dotad nisam iskusila. Ako ni zbog čega drugoga, bila sam mu silno
zahvalna što je u meni probudio te osjećaje. Kad su prošla tri mjeseca,
opet me zaprosio. I evo što sam mu rekla: "Ako želiš spavati sa mnom,
nemam ništa protiv. Ni s kim još nisam spavala, a ti si mi vrlo drag, pa ako
želiš da vodimo ljubav, nemam baš ništa protiv. Ali udaja je nešto sasvim
drugo. Ako se oženiš mnome, preuzet ćeš sve moje probleme, a oni su
mnogo gori nego što možeš zamisliti."
— Rekao je da ga nije briga, da ne želi samo spavati sa mnom, želi se
oženiti, dijeliti sve ono što imam u sebi. I to je zbilja mislio. Bio je čovjek
koji će reći samo ono što stvarno misli, i učiniti sve što je rekao. Pa sam
pristala na udaju. Drugo nisam mogla. Vjenčali smo se, da vidimo, četiri
mjeseca kasnije, mislim da je tako bilo. Posvađao se s roditeljima zbog
mene pa su ga se odrekli. Bio je iz stare obitelji iz ruralnog dijela Sikokua.
Raspitali su se o meni i saznali da sam dvaput bila u bolnici. Nije ni čudo
što su se protivili tom braku. Uglavnom, nismo imali vjenčani obred. Samo
smo otišli matičaru, registrirali se i otputovali u Hakone na dvije noći. To
nam je bilo dovoljno: bili smo sretni. Napokon, do dana vjenčanja ostala
sam djevica. Bilo mi je 25 godina! Vjeruješ li ti to?
Reiko je uzdahnula i opet podigla košarkašku loptu.
— Mislila sam da će dok god sam s njim sve biti u redu — nastavila
je. — Dok god sam s njim, problema neće biti. To je najvažnije za ovakve
bolesti kakve mi imamo: osjećaj povjerenja. Ako se predam u ruke toj
osobi, bit ću dobro. Ako se moje stanje počne i mrvicu pogoršavati - ako
mi se odšarafi i jedna daska u glavi - on će odmah primijetiti, pa će to
neopisivo brižno i strpljivo popraviti, on će opet zašarafiti ono što se
razlabavilo, poslagat će sve upetljane konce. Ako imamo taj osjećaj
povjerenja, bolest se neće vratiti. Nema više škljocl Bila sam tako sretna!
Život je bio divan! Osjećala sam se kao da me netko izvukao iz hladnog,
uzburkanog mora, umotao u deku i položio u topli krevet. Dvije godine
nakon vjenčanja rodila sam dijete, i onda sam imala zbilja pune ruke posla!
Praktički sam zaboravila na bolest. Ujutro bih ustala i obavila kućanske
poslove, te se brinula o djetetu i kuhala mužu ručak kad bi došao s posla.
Svaki dan isto, ali ja sam bila sretna. Bilo je to vjerojatno najsretnije
razdoblje u mom životu. Koliko je trajalo, pitam se? Bar do moje trideset i
prve. A onda, odjednom, škljocl Opet se dogodilo. Raspala sam se.
Reiko je zapalila cigaretu. Vjetar je zamro. Dim se dizao u ravnoj crti
i nestajao u tami noći. Tek tada primijetio sam da se nebo napunilo
zvijezdama.
— Nešto se dogodilo? — pitao sam.
— Jest — rekla je — nešto vrlo čudno, kao da su mi postavili
klopku. Čak i sad me prođe jeza kad se toga sjetim. — Reiko je
slobodnom rukom protrljala sljepoočnicu. — Oprosti što te silim da sve
ovo slušaš. Došao si vidjeti Naoko, ne slušati moju priču.
— Ali zbilja bih je volio čuti — rekao sam. — Ako nemate ništa
protiv, rado bih čuo sve do kraja.
— Pa — počela je Reiko — kad nam je kći krenula u vrtić, opet sam
počela svirati, malo pomalo. Ne za druge ljude, samo za sebe. Počela sam
s kratkim skladbama Bacha, Mozarta, Scarlattija. Nakon tako dugog
razdoblja praznine, naravno, nije mi se odmah vratio osjećaj za glazbu. I
prsti mi se nisu htjeli micati kao nekoć. Ali bila sam presretna što opet
sviram glasovir. Držeći ruke na tipkama, shvatila sam koliko sam voljela
glazbu - i žudim za njom. Moći svirati sam sebi, to je divna stvar.
— Kao što sam već rekla, svirala sam od svoje četvrte godine, ali
palo mi je na pamet da nikad nisam svirala samo za sebe. Uvijek sam se
trudila položiti neki ispit ili uvježbati zadanu skladbu da nekoga
impresioniram. Sve su to, naravno, važne stvari ako kaniš svladati neki
instrument. Ali kad zadeš u određene godine, moraš početi svirati sebi. To
je prava bit glazbe. Da bih to napokon shvatila, morala sam izići iz elitnog
društva i prijeći trideset prvi rođendan. Poslala bih dijete u vrtić i brzo
posvršavala sve po kući, a onda bih sat ili dva provela svirajući omiljenu
glazbu. Dosad još sve u redu, zar ne? Kimnuo sam glavom.
 — A onda mi je jednoga dana došla u posjet gospođa iz susjedstva,
koju sam poznavala iz viđenja na ulici, i zamolila me da njezinoj kćeri
držim sate glasovira. Nisam poznavala njezinu kćer - iako smo živjeli u
istoj četvrti, kuće su nam bile dosta daleko - ali prema ženinim riječima
mala je prolazila kraj moje kuće i svidjelo joj se kako sviram. Jednom me
je i vidjela, i sada gnjavi majku da joj dajem sate. Bila je u četvrtom
razredu, i već je uzimala satove od mnogih učitelja, ali uvijek bi nešto
pošlo po zlu, i sad nije imala nikoga.
— Odbila sam je. Imala sam rupu od nekoliko godina, i možda bi
imalo smisla uzeti apsolutnog početnika, ali nisam mogla hvatati korak s
nekim tko je već godinama odlazio na sate. Osim toga, imala sam previše
posla oko svoje kćeri, i premda to nisam ženi rekla, nitko ne može s
djetetom koje stalno mijenja učitelje. Onda me žena zamolila da bar
učinim njezinoj kćeri uslugu i jednom se s njom upoznam. Bila je prilično
nasrtljiva, i vidjela sam da me neće tek tako pustiti na miru, pa sam
pristala upoznati se s djevojčicom - ali samo upoznati. Tri dana kasnije
djevojčica je sama došla k meni. Bila je pravi anđeo, posjedovala je neku
čistu, dražesnu, prozračnu ljepotu. Imala je dugu sjajnu kosu, crnu kao
svježe zamiješan tuš, vitke, graciozne ruke i noge, bistre oči i nježna
ustašca koja su izgledala kao da ih je netko isklesao. Kad sam je ugledala,
ostala sam bez riječi. Sjedeći na mojem kauču pretvorila je moj dnevni
boravak u otmjeni salon. Od izravna pogleda na nju zaboljele su me oči:
morala sam zaškiljiti. Uglavnom, takva je bila. I sad je jasno vidim.
Reiko je suzila oči kao da u tom času zamišlja djevojčicu.
— Razgovarale smo cijeli sat uz kavu - o svemu i svačemu: glazbi,
njezinoj školi, baš svemu. Odmah sam vidjela da je pametna. Znala je
voditi razgovor: imala je jasna, oštroumna razmišljanja i urođeni dar da iz
drugoga izmami mišljenje. To je bilo gotovo zastrašujuće. Tad još nisam
mogla odrediti što je čini tako zastrašujućom. Samo sam primijetila kako
je zastrašujuće inteligentna. Ali pred njom sam izgubila svu normalnu moć
rasuđivanja koju sam možda imala. Njezina ljepota i mladost toliko me se
dojmila da sam sebe počela promatrati kao niže biće, nezgrapni primjerak
ljudske vrste koji o njoj misli sve najgore zbog vlastita izopačenog i
pokvarenog uma.
Reiko je nekoliko puta odmahnula glavom.
— Da sam lijepa i pametna kao ona, bila bih normalno ljudsko biće.
Što ti još treba ako si tako pametan i tako lijep? Zašto bi mučio i gazio one
slabije i manje vrijedne od sebe ako te svi tako vole? Kakvog je razloga
moglo biti za takvo ponašanje?
— Je li vam učinila nešto strašno?
— Pa, samo da kažem kako je mala bila patološka lažljivica.
Jednostavno rečeno, bila je bolesno lažljiva. Sve je izmišljala. A dok bi
izmišljala sve te priče, i sama bi u njih povjerovala. A onda bi sve oko
sebe promijenila kako bi se uklopilo u njezinu priču. Um joj je radio tako
brzo da je stalno bila korak ispred tebe i raščišćavala stvari koje bi se tebi
inače učinile čudnima, pa ti nikad ne bi palo na pamet da laže. Kao prvo,
nitko nikad ne bi posumnjao da bi takva lijepa djevojčica lagala o
najobičnijim stvarima. ]a u svakom slučaju ne. Šest mjeseci govorila mi je
hrpe laži prije nego sam i izdaleka naslutila da nešto nije u redu. Lagala je
o svemu, a ja nikad nisam posumnjala. Znam da zvuči blesavo.
— O čemu je lagala?
— Kad kažem o svemu, mislim baš o svemu. — Reiko se sarkastično
nasmijala. — Kad ljudi nešto slažu, moraju izmisliti gomilu drugih laži
kojima će potkrijepiti prvu. To se zove "mitomanija". Kad prosječni
mitoman laže, obično je riječ o bezazlenim primjercima pa većina ljudi
primijeti. Ali ta djevojčica ne. Da bi sebe zaštitila, i ne trepnuvši je bila u
stanju izreći najopakiju laž. Zlorabila je sve što je mogla. A lagala je
manje ili više ovisno o tome s kim je razgovarala. Majci ili bliskim
prijateljima koji bi odmah primijetili rijetko je lagala, a ako je morala, bila
je jako, jako pažljiva i izmišljala laži koje ne bi procurile. Ili ako bi
procurile, našla bi neko opravdanje ili bi se ispričala onim svojim plačnim
glasićem, a iz lijepih okica curile bi joj suze. Pa se više nitko nije mogao
ljutiti na nju.
— Još ne znam zašto je izabrala mene. Jesam li joj ja bila samo još
jedna žrtva, ili izvor spasa? Jednostavno ne znam. Naravno, to sada i nije
važno. Sad kad je sve gotovo. Sad kad sam ovakva.
Uslijedila je kratka tišina.
— Ponovila je ono što mi je rekla njezina majka, da ju je dirnulo
moje sviranje dok je prolazila kraj kuće. Nekoliko puta me vidjela na ulici
i počela je prema meni gajiti obožavanje. Upotrijebila je upravo tu riječ:
"obožavanje". Od toga sam jarko pocrvenjela. Hoću reći, da te "obožava"
takva prekrasna lutkica! Ali ne mislim da je u tome sasvim lagala. Već
sam bila zašla u tridesete, i nikad nisam mogla biti tako lijepa i pametna
kao ona, a nisam ni imala nikakav poseban dar, ali očito sam imala nešto
što ju je privuklo k meni, nešto što joj je nedostajalo, pretpostavljam da je
bilo tako. Zacijelo ju je to isprva zainteresiralo. Kad se sada toga sjetim,
čini mi se da je bilo tako. I ne hvalim se.
— Ne, znam što hoćete reći.
— Donijela je sa sobom neke note i pitala smije li mi nešto odsvirati.
Pa sam joj dopustila. Bila je to jedna od Bachovih invencija. Izvedba joj je
bila...zanimljiva. Ili da kažem čudna? Jednostavno, nije bila uobičajena.
Naravno da nije bila dotjerana. Ona nije išla u pravu školu, a ono malo
satova što je uzimala bilo je neredovito; uglavnom je bila samouka. Zvuk
joj je bio neizvježban. Na audiciji za glazbenu školu odmah bi je odbili.
Ali ona je to oživjela. Premda je 90% bilo grozno, preostalih 10% bilo je
tu: pod njezinim je prstima propjevalo: bila je to glazba. I to Bachova
invencija! Pa me zainteresirala. Poželjela sam saznati više o njoj.
L
— Ne treba reći da je svijet pun djece koja sviraju Bacha mnogo
bolje od nje. Dvadeset puta bolje. Ali većina njihovih izvedbi u sebi ne bi
imala ništa. Bile bi šuplje, prazne. Ova mala imala je lošu tehniku, ali
imala je malo onoga nečeg što ljude privlači - ili bar mene - da se užive u
njezinu izvedbu. Pa sam odlučila da bi je možda vrijedilo podučavati.
Naravno, nije dolazilo u obzir da je počnem poučavati ispočetka, tako da
postane profesionalka. Ali osjećala sam da od nje možda mogu stvoriti
sretnu pijanisticu kao što sam ja tada bila - i još jesam - nekoga tko uživa
muzicirati samo za svoju dušu. Ali pokazalo se da je to bila lažna nada.
Ona nije bila od ljudi koji bi nenametljivo činili stvari za svoju dušu. To
dijete detaljno je proračunavalo sva sredstva koja su mu bila na
raspolaganju kako bi zadivilo druge. Znala je točno što treba učiniti kako
bi je ljudi cijenili i hvalili. I točno je znala kakvom će izvedbom namamiti
mene. Sve je proračunala, sigurna sam, i dala sve od sebe da uvježba
najvažnije odlomke specijalno za mene. Točno je mogu zamisliti kako to
radi.
— No ipak, čak i sad, nakon što mi je sve to postalo jasno, ja mislim
da je to bila prekrasna izvedba, i da je opet čujem, isti bi me trnci proželi.
I sad kad znam sve o njenim manama, lukavštinama i lažima, i dalje bih se
naježila. Kažem ti, ima na svijetu takvih stvari.
Reiko se suho i grubo nakašljala i zašutjela.
— I, jeste li je uzeli za učenicu? — pitao sam.
— Jesam. Jedan sat na tjedan. Subotom ujutro. Subotom nije išla u
školu. Nijednom nije izostala sa sata, nijednom nije zakasnila, bila je
idealna učenica. Uvijek je vježbala za sat. Nakon svakog sata pojele
bismo kolač i malo čavrljale.
U tom trenu Reiko je pogledala na sat kao da se najednom nečega
sjetila.
— Zar se ne bismo trebali vratiti u sobu? Malo se brinem za Naoko.
Nisi valjda ti sada na nju zaboravio?
— Naravno da nisam — nasmijao sam se. — Samo sam se udubio u
vašu priču.
— Ako želiš čuti ostatak, sutra ću ti ispričati. To je duga priča,
preduga da se ispriča odjedanput.
— Vi ste prava Šeherezada.
— Znam — rekla je, smijući se sa mnom. — Nikad se nećeš vratiti u
Tokio.
Vratili smo se istim putem po šumskoj stazi i stigli do stana. Svijeće
su bile utrnute, svjetla u dnevnoj sobi pogašena. Vrata spavaće sobe bila
su otvorena, a u dnevni boravak dopiralo je svjetlo svjetiljke na noćnom
stoliću. Naoko je sjedila sama na kauču, u polumraku. Presvukla se u
komotnu plavu spavaćicu, čiji je ovratnik čvrsto stegnula oko vrata, a noge
podvila pod sebe na kauč. Reiko joj je prišla i položila joj ruku na tjeme.
— Sad si dobro?
— Jesam. Oprosti — odgovorila je Naoko slabim glasićem. Onda se
okrenula meni i ponovila ispriku. — Sigurno sam te uplašila.
— Malo — rekao sam s osmijehom.
— Dođi — rekla je. Kad sam sjeo kraj nje, Naoko se nagnula prema
meni, i dalje podvijenih nogu, sve dok joj lice nije gotovo doticalo moje
uho, kao da će mi otkriti neku tajnu. Onda me ovlaš poljubila kraj uha. —
Oprosti — rekla je još jednom, ovaj put ravno u moje uho, utišanim
glasom. A onda se odmaknula od mene.
— Katkad sam tako zbrkana — rekla je — da ne znam što se događa.
— To se i meni stalno događa — rekao sam. Naoko se nasmiješila i
pogledala me.
— Ako bi htjela — rekao sam — volio bih da mi još pričaš o sebi.
Kako živiš tu. Što radiš svaki dan. O ljudima koje susrećeš.
Naoko mi je govorila o svome dnevnom rasporedu, izražavajući se
kratkim, ali kristalno jasnim rečenicama. Buđenje u šest ujutro. Doručak u
stanu. Čišćenje ptičnjaka. Zatim uobičajeni poljodjelski poslovi. Ona je
vodila brigu o povrću. Prije ili poslije ručka imala je ili jednosatnu sesiju s
doktorom ili grupnu raspravu. Popodne je mogla birati neki tečaj koji je
zanima, posao u polju ili sport. Išla je na nekoliko tečajeva: francuski,
pletenje, glasovir, povijest starog vijeka.
— Reiko me uči svirati glasovir — rekla je. — Podučava i gitaru.
Svi se izmjenjujemo kao učenici i nastavnici. Netko tko tečno govori
francuski podučava francuski, jedna osoba koja se bavila sociologijom
podučava povijest, druga koja dobro plete podučava pletenje: imamo
zbilja impresivnu školu. Nažalost, ja nemam nešto što bih mogla
podučavati.
— Ni ja — rekao sam.
— Ovdje u učenje ulažem mnogo više energije nego na fakultetu.
Puno radim i uživam — zbilja.
— Što radiš poslije večere?
— Razgovaram s Reiko, čitam, slušam ploče, idem drugima u goste
pa igramo igrice, takve stvari.
— Ja vježbam gitaru i pišem autobiografiju — rekla je Reiko.
— Autobiografiju?
— Ma šalim se — nasmijala se Reiko. — Idemo spavati oko deset.
Zbilja zdrav život, zar ne? Spavamo kao mala djeca.
Pogledao sam na sat. Bilo je nekoliko minuta do devet. — Onda će
vam se vjerojatno uskoro prispavati.
— U redu je. Danas možemo duže ostati budne — rekla je Naoko. —
Dugo te nisam vidjela, želim još razgovarati. Pričaj.
— Kad sam maloprije bio sam, odjednom sam počeo misliti na
prošlost — rekao sam. — Sjećaš li se kad smo ti Kizuki i ja došli u
bolnicu u posjet? Onu na moru. Mislim da je to bilo u prvom srednje.
— Kad sam operirala pluća — rekla je Naoko s osmijehom. —
Naravno, sjećam se. Ti i Kizuki došli ste motorom. Donio si mi
bombonijeru, i sve su se čokoladice bile rastopile. Bilo ih je užasno teško
jesti! Ne znam, to mi djeluje kao da je bilo jako davno.
— Da, stvarno. Mislim da si tada pisala pjesmu, neku dugačku.
— Sve cure u tim godinama pišu pjesme — zakikotala se Naoko. —
Što te na to odjednom podsjetilo?
— I ja se pitam. Miris morskog vjetra, oleandri: najednom mi se
pojavilo pred očima. Je li te Kizuki često posjećivao u bolnici?
— Ma kakvi! Poslije smo se oko toga strašno posvađali. Došao je
jednom, i onda poslije s tobom, i to je bilo to. Bio je grozan. A onaj prvi
put nije mogao sjediti na miru pa je ostao samo desetak minuta. Donio mi
je naranče i mumljao nešto što nisam razumjela, onda mi je ogulio naranču
i nešto dalje mumljao, a onda je otišao. Rekao je da je alergičan na
bolnice. — Naoko se nasmijala. — Kad su te stvari bile u pitanju, uvijek
je bio kao dijete. Hoću reći, nitko ne voli bolnice, zar ne? Zato ljudi i
posjećuju bolesnike, da im bude bolje, da ih malo obodre i tako to. Ali
Kizuki to nije shvaćao.
— Ali nije se loše ponašao kad smo te nas dvojica došli posjetiti. Bio
je normalan.
— Jer si ti bio s njim — rekla je Naoko. — Uvijek je bio takav s
tobom. Trudio se sakriti svoje slabosti. Sigurna sam da si mu bio veoma
drag. Bilo mu je stalo da vidiš samo njegovu najbolju stranu. Sa mnom nije
bio takav. Isključio bi obrambene mehanizme. Znao je biti vrlo ćudljiv.
Jednog trena bi brbljao, a onda bi pao u depresiju. To se stalno događalo.
Takav je bio od malih nogu. Ali trudio se promijeniti, poboljšati.
Naoko je ponovno prekrižila noge na kauču.
— Silno se trudio, ali nije pomagalo, pa bi se zbog toga jako naljutio
ili rastužio. Imao je mnogo dobrih i lijepih osobina, ali nikad nije mogao
zadobiti samopouzdanje koje mu je trebalo.
"Moram učiniti ovo, moram promijeniti ono", stalno je tako mislio,
sve do samoga kraja. Jadan Kizuki.
— Pa ipak — rekao sam ja — ako se uvijek trudio pokazati mi
najbolju stranu, rekao bih da je uspio. Ja sam i vidio samo njegovu
najbolju stranu.
Naoko se nasmiješila. — Bio bi presretan kad bi te sad mogao čuti.
Bio si mu jedini prijatelj.
— I on meni — rekao sam. — Nikad nikoga drugog nisam mogao
nazvati pravim prijateljem, ni prije ni poslije njega.
— Zato mi je bilo tako lijepo s vama dvojicom. Onda sam i ja vidjela
samo njegovu najbolju stranu. Kad smo nas troje bili zajedno, mogla sam
se opustiti i zaboraviti na brige. To su mi bili najdraži trenuci. Ne znam
kako je tebi bilo.
— Ja sam se brinuo što ti misliš — rekao sam, odmahnuvši glavom.
— Problem je bio što to nije moglo trajati dovijeka — rekla je
Naoko. — Nemoguće je održati takve savršene male kružoke. Kizuki je to
znao, a i ja, a i ti. Zar ne?
 Kimnuo sam glavom.
— Ali da ti pravo kažem — nastavila je Naoko — ja sam voljela i
njegovu slabu stranu. Voljela sam je kao što sam voljela njegovu dobru
stranu. U njemu nije bilo baš ničega zlobnog ni podmuklog. Bio je slab, to
je sve. Pokušala sam mu to reći, ali nije mi vjerovao. Stalno mi je govorio
da je to zato što smo zajedno od treće godine. Govorio mi je da ga
predobro poznajem: da ne vidim razliku između njegovih jakih strana i
mana, da su mi one sve iste. Ali nije me mogao natjerati da promijenim
mišljenje. I dalje sam ga jednako voljela, i nikad me nije zanimao nitko
drugi.
Naoko me pogledala s tužnim osmijehom.
— I dok smo bili samo djeca, imali smo zaista neobičan odnos. Kao
da smo bili spojenim nekom tjelesnom vezom. Ako bismo bili razdvojeni,
neka specijalna gravitacijska sila opet bi nas spojila. Kad smo postali cura
i dečko, to je bila najprirodnija stvar na svijetu. Nismo o tome morali
razmišljati ni odlučivati. Počeli smo se ljubiti u dvanaestoj a dirati u
trinaestoj. Ja bih otišla u njegovu sobu ili on u moju, i onda bih ga dovela
do kraja rukama. Nikad mi nije palo na pamet da smo preuranili. To se
dogodilo normalno. Ako se htio igrati s mojim grudima ili picom, uopće mi
nije smetalo, ili ako je htio svršiti, nisam imala ništa protiv da mu
pomognem u tome. Sigurna sam da bismo se oboje šokirali kad bi nas
netko optužio da smo nešto skrivili. Jer nismo. Samo smo činili ono što
smo trebali. Oduvijek smo jedno drugome pokazivali sve dijelove tijela, lb
je bilo gotovo kao da nam naša tijela zajednički pripadaju. Ali isprva smo
se trudili ne ići dalje od toga. Bojali smo se da ne zatrudnim, a tada još
nismo imali pojma kako se to sprječava... Uglavnom, tako smo Kizuki i ja
rasli zajedno, s rukom u ruci, kao nerazdvojan par. Gotovo da nismo
osjećali pritisak seksa ni tjeskobu koja nastaje kada djeci u pubertetu
naglo naraste ego. Što se tiče seksa bili smo potpuno otvoreni, a što se tiče
naših ega, budući da smo ih međusobno upijali i dijelili, nismo ih bili jako
svjesni. Shvaćaš što hoću reći?
— Valjda — rekao sam.
— Nismo mogli podnijeti razdvojenost. Da je Kizuki poživio, sigurno
bismo bili zajedno, i voljeli se, a onda bismo polako postali nesretni.
— Nesretni? Zašto?
Naoko je nekoliko puta prošla prstima kroz kosu, začešljavajući je.
Skinula je kopču, pa joj je kosa pala preko lica kad je nagnula glavu.
 — Jer bismo morali svijetu vratiti sve dugove — rekla je, podižući
oči u razinu s mojima. — Bol odrastanja. Nismo platili kad smo trebali, pa
su nam računi došli na naplatu. Zato je Kizuki to učinio, i zato sam ja
ovdje. Bili smo kao djeca koja odrastaju gola na pustom otoku. Kad bismo
ogladnjeli, jednostavno bismo ubrali bananu; kad bismo osjetili
usamljenost, zaspali bismo jedno drugome u naručju. Ali takve stvari ne
traju zauvijek. Brzo smo odrasli i morali smo ući u društvo. Zato si nam ti
bio tako važan. Ti si bio karika koja nas je povezivala s vanjskim
svijetom. Preko tebe smo se pokušavali uklopiti u vanjski svijet što smo
bolje mogli. No na kraju, naravno, nismo uspjeli.
Kimnuo sam glavom.
— Ali nemoj misliti da smo te iskorištavali. Kizuki te stvarno volio.
Jednostavno se tako dogodilo da je naša veza s tobom bila naša prva veza
s bilo kim drugim. I još je. Kizuki je možda mrtav, ali ti si još moja jedina
veza sa svijetom vani. I kao što te Kizuki volio, i ja te volim. Nikad te
nismo htjeli povrijediti, ali vjerojatno jesmo; vjerojatno smo u tvome srcu
ostavili duboku ranu. Nikad nam nije palo na pamet da bi se takvo što
moglo dogoditi. Naoko je opet spustila glavu i zašutjela.
— Hej, jesmo li za šalicu kakaa? — ponudila je Reiko.
— Može. Baš mi se pije — rekla je Naoko.
— A ja bih popio malo konjaka koji sam donio, ako vam ne smeta —
rekao sam.
— Samo izvoli — rekla je Reiko. — Mogu i ja malo gucnuti?
— Naravno — rekao sam smijući se.
Reiko je donijela dvije čaše pa smo nazdravili. Onda je otišla u
kuhinju skuhati kakao.
— Možemo li razgovarati o nečemu malo veselijem? — pitala je
Naoko.
Ja nisam imao nikakvu veselu temu. Pomislio sam, da je bar
Smeđekošuljaš još tu! Taj tip znao je nadahnuti cijeli niz priča. Nekoliko
takvih priča sve bi oraspoložilo. Nisam mogao ništa drugo doli naširoko
prepričavati kako su dečki u domu odvratni. Bilo mi je muka od same
priče o nečemu tako odurnom, ali Naoko i Reiko su se praktički previjale
od smijeha, njima je sve to bilo tako novo. Zatim je Reiko oponašala
duševne bolesnike. I to je bilo vrlo zabavno. Naoko je poslije jedanaest
postala pospana, pa je Reiko razvukla kauč i dala mi jastuk, posteljinu i
deke.
 — Ako ti usred noći dođe da nekoga siluješ, nemoj zgrabiti krivu —
rekla je. — Nenaborano tijelo na lijevom krevetu, to ti je Naoko.
— Lažeš! Ja spavam na desnome — rekla je Naoko.
Reiko je dodala — Inače, uredila sam da sutra preskočimo dio
popodnevnih obveza. Mogli bismo nas troje otići na mali izlet. Znam lijepo
mjestašce tu u blizini.
— Dobra ideja — rekao sam.
Žene su naizmjence oprale zube i povukle se u spavaću sobu. Ja sam
natočio konjak i ispružio se na kauču, prevrćući u glavi dnevne događaje
od jutra do večeri. Činilo mi se da je dan bio užasno dug. Soba se i dalje
bjelasala na mjesečini. Osim što bi tu i tamo tiho zaškripio krevet, iz
spavaće sobe u kojoj su ležale Naoko i Reiko jedva da se čuo zvuk. Kad
sam sklopio oči, kroz tamu kao da su počeli plutati sićušni dijagramski
oblici, i moje uši osjetile su u zraku zaostale vibracije Reikine gitare, ali ni
jedno ni drugo nije potrajalo. Stigao je san i ponio me u hrpu toplog mulja.
Sanjao sam o žalosnim vrbama. S obje strane planinskog puteljka nizale su
se žalosne vrbe. Nevjerojatna količina vrba. Puhao je prilično oštar vjetrić,
ali grane vrba nisu se ni zanjihale. Zašto je tako? pitao sam se, a onda sam
vidio da se za svaku granu svakog stabla drže sićušne ptičice. Njihova
težina držala je grane nepomičnima. Dograbio sam štap i njime udario
obližnju granu, nadajući se da ću otjerati ptice i omogućiti grani da se
zanjiše. Ali nisu htjele otići. Umjesto da odlete, pretvorile su se u pticolike
metalne komade koji su s trijeskom pali na zemlju.
Kad sam otvorio oči, činilo mi se da gledam nastavak svog sna.
Mjesečina je punila sobu istom mekom bijelom svjetlošću. Nagonski,
uspravio sam se u krevetu i počeo tražiti metalne ptice, kojih, naravno, nije
bilo. Umjesto toga u dnu kreveta vidio sam Naoko kako sjedi, nepomično,
sama, zagledana kroz prozor. Na skupljena koljena naslonila je bradu,
podsjećala je na gladno siroče. Potražio sam sat koji sam ostavio kraj
kreveta, ali nije bio ondje gdje je trebao biti. Iz kuta pod kojim je padala
mjesečina nagađao sam da mora biti oko dva ili tri ujutro. Osjetio sam
kako me mori žeđ, ali odlučio sam ostati nepomičan i gledati Naoko. Imala
je istu onu plavu spavaćicu u kojoj sam je vidio ranije, a na jednoj strani
kosu joj je pridržavala kopča u obliku leptira, otkrivajući ljepotu njezina
lica na mjesečini. Čudno, pomislio sam, prije nego je legla skinula je
kopču. Naoko je ostala ukočeno sjediti, nalik na malu noćnu životinjicu
koju je mjesečina izmamila van. Smjer svjetla prenaglasio je siluetu
njezinih usnica. Naizgled silno krhka i ranjiva, silueta je gotovo
neprimjetno pulsirala u ritmu njezina srca ili gibanja njezina unutarnjeg
srca, kao da šapće bezglasne riječi upućene tami.
Progutao sam slinu ne bih li tako ublažio žeđ, ali u noćnome miru taj
se šum učinio silnim. Kao da joj je to bio znak, Naoko je ustala i tiho
krenula prema uzglavlju moga kreveta, uz jedva čujno šuštanje spavaćice.
Kleknula je na pod kraj moga jastuka, očiju prikovanih za moje. Uzvratio
sam joj pogled, ali njezine mi oči ništa nisu govorile. Neobično prozirne,
sličile su prozorima u neki drugi svijet, ali koliko god da sam zurio u
njihove dubine, nisam vidio ništa. Između naših lica bilo je tek desetak
pedalja, ali ona je od mene bila udaljena svjetlosnim godinama.
Pružio sam ruku da je dotaknem, ali Naoko je ustuknula, a usnice su
joj blago zadrhtale. Trenutak kasnije podigla je ruke i polako počela
otkopčavati dugmad na spavaćici. Bilo ih je sveukupno sedam. Osjećao
sam kao da i dalje sanjam dok sam gledao njezine tanane, dražesne prste
kako otkopčavaju dugme po dugme, odozgo nadolje. Sedam malih bijelih
dugmeta: kad ih je sve otkopčala, Naoko je svukla haljetak preko ramena i
posve ga zbacila, kao kukac koji odbacuje svoju oklop. Ispod njega nije
nosila ništa. Na sebi je sad imala samo kopču s leptirom. Onako gola,
klečala je kraj kreveta i gledala me. Okupano blagom mjesečinom,
Naokino tijelo sjalo se poput novorođene puti i svojim sjajem diralo u
srce. Kad bi se pomaknula - a njezine su kretnje bile gotovo neprimjetne -
igra svjetlosti i sjene profinjeno bi zatitrala. Nabujale obline njezinih grudi,
njezine sićušne bradavice, urez njezina pupka, njezine bedrene kosti i
stidne dlačice, svi su oni bacali zrnate sjene, čiji su se oblici mijenjali
poput valića što mreškaju mirnu površinu jezera.
Kakva savršena put! pomislio sam. Otkad Naoko ima takvo savršeno
tijelo? Što se dogodilo s tijelom koje sam proljetos držao u naručju?
One noći dok sam je nježno svlačio uplakanu, Naokino tijelo ostavilo
je na mene dojam nesavršenosti. Grudi su joj djelovale tvrdo, bradavice na
čudan način ispupčene, kukovi neobično ukočeni. Bez daljnjega, bila je
lijepa djevojka, a tijelo joj je bilo divno i zamamno. One me noći uzbudilo
i ponijelo golemom silinom. No ipak, dok sam grlio, milovao i ljubio
njezinu golu put, bio sam čudno i moćno svjestan neravnoteže i
nezgrapnosti ljudskoga tijela. Dok sam držao Naoko u naručju, želio sam
joj objasniti: "]a s tobom vodim ljubav. U tebi sam. Ali to zapravo nije
ništa. Nema veze. To je samo združivanje dvaju tijela. Mi samo jedno
drugome govorimo stvari koje se mogu izreći samo trljanjem dvaju
nesavršenih komada puti. Na taj način dijelimo svoju nesavršenost." Ali
naravno, nikad tako nešto ne bih mogao reći i nadati se da ću biti shvaćen.
Zato sam je samo nastavio čvrsto grliti. I dok sam je grlio, u njezinu sam
tijelu ćutio nekakvo kamenito strano tijelo, neki dodatak kojemu se nikad
ne bih mogao primaknuti. A taj osjećaj istodobno je ispunjavao moje srce
osjećajima prema Naoko i mojoj erekciji podario zastrašujuću oštrinu.
No tijelo koje mi je Naoko sad iznijela na vidjelo nije bilo ni nalik
onome koje sam te noći grlio. Ova put prošla je kroz brojne promjene ne bi
li se ponovno rodila u svom svojemu savršenstvu pod svjetlom Mjeseca.
Od Kizukijeve smrti nestao je svaki znak djevojačke punašnosti, a
zamijenila ju je put zrele žene. Naokina tjelesna ljepota sada je bila tako
savršena da u meni nije budila nikakvu spolnu želju. Sve što sam mogao
bilo je netremice gledati, preneraženo, u te dražesne obline struka i
bokova, u zaobljenu raskoš grudi, u vitak trbuh koji se nježno gibao sa
svakim udahom, te meku, crnu pubičnu sjenu podno njega.
Na taj mi je način podastirala svoju golotinju možda pet minuta, sve
dok se naposljetku opet nije umotala u spavaćicu i zakopčala je odozgo
nadolje. Čim je posljednje dugme bilo na mjestu, ustala je i tiho kliznula
prema spavaćoj sobi, nečujno otvorila vrata i nestala.
Dugo sam ostao ležati kao ukopan, sve dok mi nije palo na pamet da
ustanem iz kreveta. Našao sam sat koji je bio pao na pod i okrenuo ga
naspram svjetlosti Mjeseca. Bilo je 3.40. Otišao sam u kuhinju i popio
nekoliko čaša vode, da bih se opet ispružio u krevet, ali san mi nije
dolazio na oči sve dok jutarnje sunce nije zavirilo u svaki kutak sobe i
rastjeralo i posljednji tračak blijeda mjesečeva sjaja. Bio sam na rubu sna
kad je ušla Reiko i pljesnula me po obrazu, vičući: "Dobro jutro! Dobro
jutro!"
Dok je Reiko slagala kauč, Naoko je otišla u kuhinju i počela
pripremati doručak. Nasmiješila mi se i poželjela mi dobro jutro.
— Dobro jutro — odgovorio sam. Stajao sam po strani i gledao je
dok je stavljala vodu da zavrije i rezala kruh na kriške, sve vrijeme
pjevušeći, ali u njezinu držanju nisam mogao naslutiti ništa što bi
ukazivalo da mi je prethodne noći pokazala svoje golo tijelo.
— Oči su ti crvene — rekla mi je dok je nalijevala kavu. — Jesi li
dobro?
— Probudio sam se usred noći i nisam više mogao zaspati.
 — Sigurno smo hrkale — rekla je Reiko.
— Nimalo — rekao sam.
— Dobro onda — rekla je Naoko.
— To kaže samo zato što je pristojan — rekla je Reiko zijevajući.
Isprva sam pomislio da se Naoko srami ili da glumi nevinašce zbog
Reiko, ali njezino ponašanje nije se promijenilo ni kad je Reiko na trenutak
izišla iz sobe, a oči su joj bile uobičajeno prozračne.
— Kako si ti spavala? — pitao sam Naoko.
— Kao top — odgovorila mi je s lakoćom. Imala je jednostavnu iglu
za kosu, bez ikakva ukrasa.
Nisam znao kako to protumačiti, i za sve vrijeme doručka osjećao
sam se isto. Dok sam mazao maslac na kruh ili ljuštio jaje, stalno sam
dobacivao poglede Naoko, tražeći neki znak.
— Zašto me stalno tako gledaš? — pitala je s osmijehom.
— Mislim da je zaljubljen u nekoga — rekla je Reiko.
— Jesi li zaljubljen u nekoga? — pitala me Naoko.
— Može biti — rekao sam ja, uzvraćajući joj osmijeh. Kad su se njih
dvije počele šaliti na moj račun, odustao sam od razmišljanja o onome što
se te noći dogodilo i usredotočio se na kruh i kavu. Nakon doručka, Reiko
i Naoko rekle su da idu hraniti ptice u ptičnjaku. Ponudio sam se da
pođem s njima. Presvukle su se u traperice i radne košulje, te bijele
gumene čizme. Smješten u malenom parku iza teniskih terena, ptičnjak je
bio opskrbljen svim vrstama peradi, od kokoši i golubova do pauna i
papiga, a oko njega su bile lijehe s cvijećem, ukrasno grmlje i klupe.
Dvojica muškaraca četrdesetih godina, po svemu sudeći također pacijenti
sanatorija, grabljali su lišće koje je opalo po stazama. Žene su im prišle da
im požele dobro jutro, a Reiko ih je nasmijala još jednom svojom šalom. U
cvjetnim lijehama cvjetale su kozmeje, a ukrasno grmlje bilo je izvanredno
dobro njegovano. Ugledavši Reiko, ptice su počele žagoriti i letjeti unutar
kaveza.
Ona je ušla u kućicu kraj kaveza i izišla noseći torbu s hranom i vrtno
crijevo. Naoko je pričvrstila crijevo na slavinu i odvrnula vodu. Pazeći da
im koja ptica ne pobjegne, obje su hitro ušle u kavez; Naoko je mlazom
vode čistila prljavštinu a Reiko ribala dno kaveza partvišom. Sitne
kapljice vode presijavale su se pod blještavim zrakama jutarnjeg sunca.
Paunovi su lepršali po kavezu kako ih ne bi poprskala voda. Jedna purica
digla je glavu i pogledala me mrko poput nekakva mušičavog starca, a
papiga na prečki iznad mene izrazila je svoje negodovanje kričanjem i
lepetanjem krila. Reiko je mijauknula papigi, koja se nato pokunjeno
odšuljala u najdalji kut, ali ubrzo je počela dozivati — Hvala! Ludo!
Seronja!
— Pitam se tko ga je naučio takve izraze? — rekla je Naoko s
uzdahom.
— Ja nisam — rekla je Reiko. — Ja to nikad ne bih. — Opet je
počela mijaukati, i papiga je umuknula.
Smijući se, Reiko je objasnila — Frajer se jednom namjerio na
mačku. Sad ih se smrtno boji.
Kad su završile s čišćenjem, odložile su oruđe i počele puniti
hranilice. Šljapkajući po lokvicama na podu, purica se zajurila prema
svojoj hranilici i zabila glavu unutra, previše zaokupljena hranom da bi se
obazirala na Naokino tupkanje po repu.
— Svako jutro ovo radiš? — pitao sam Naoko.
— Svako jutro! — rekla je. — Ovaj posao obično daju novim
ženama. Tako je lak. Hoćeš vidjeti zečeve?
— Može — rekao sam. Kunićnjak je bio iza ptičnjaka. Unutra je
ležalo desetak zečeva; spavali su na slami. Naoko je počistila njihov
izmet, stavila im hranu u kutiju i podigla jedno mladunče, trljajući ga o
obraz.
— Nije li presladak? — ushićeno je rekla. Dala mi je da ga držim.
Topla krznena loptica šćućurila se u mojim rukama, trzajući nosićem.
— Ne brini se, neće ti ništa — rekla je ona zecu, gladeći ga po glavi
prstom i smiješeći mi se. Bio je to tako blistav osmijeh, bez i jednog
tračka tuge, da sam se morao i sam nasmiješiti. A što je značilo ono noćas
s Naoko? pitao sam se. Zasigurno sam znao da je to bila prava Naoko, a
ne san: nedvojbeno se svukla i pokazala mi svoje golo tijelo.
Reiko je zviždala neku simpatičnu verziju Proud Mary dok je trpala
sakupljen otpad u plastičnu vrećicu i vezivala je pri vrhu. Pomogao sam
im da ponesu oruđe i vreću s hranom do kućice.
— Jutro je moje omiljeno doba dana — rekla je Naoko. — Kao da
sve počinje iznova, sve ispočetka. Oko podneva postanem tužna, a mrzim
kad zalazi Sunce. Dan za danom proživljavam te osjećaje.
— I dok proživljavate te osjećaje, vi mlađarija starite poput mene —
rekla je Reiko s osmijehom. — Mislite o tome kako je sada jutro ili noć, i
još se ne okrenete, a već ste stari.
 — Ali ti voliš starjeti — rekla je Naoko.
— Baš i ne — rekla je Reiko. — Ali svakako ne bih htjela opet biti
mlada.
— Zašto? — pitao sam.
— Jer je to takva gnjavaža! — rekla je. Onda je ubacila metlu u
kućicu i zatvorila vrata, sve vrijeme zviždučući Proud Mary.
U stanu su žene izule čizme i obule tenisice, te rekle da idu na farmu.
Reiko je predložila da ostanem čitati ili nešto slično, jer mi ne bi bilo
zanimljivo gledati kako rade, a oni to rade u skupini. — A dok čekaš,
možeš oprati hrpu prljavog rublja koje smo ostavile kraj umivaonika —
dodala je.
— Šalite se — rekao sam, zatečen.
— Naravno da se šalim — nasmijala se. — Baš si sladak. Zar ne,
Naoko?
— Stvarno jest — rekla je Naoko.
— Učit ću njemački — rekao sam s uzdahom.
— Da, radi zadaću, budi dobar — rekla je Reiko. — Vratit ćemo se
prije ručka. Izišle su kikoćući se. Čuo sam korake i glasove mnoštva ljudi
koji su prolazili dolje. Ušao sam u kupaonicu i opet se umio, a onda
posudio grickalicu i podrezao nokte. Za kupaonicu kojom se koriste dvije
žene, prostorija je bila nevjerojatno jednostavna. Osim uredno poslaganih
bočica krema za čišćenje, balzama za usta i krema za sunčanje, u njoj nije
bilo gotovo ničega što bi se moglo nazvati kozmetikom. Kad sam završio s
rezanjem noktiju, napravio sam si kavu i popio je za kuhinjskim stolom,
nad otvorenom knjigom iz njemačkoga. Skinuvši se u majicu kratkih
rukava u suncem ispunjenoj kuhinji, dao sam se na memoriranje svih
oblika iz gramatičke tablice, a onda me obuzeo čudan osjećaj. Učinilo mi
se da nepravilne njemačke glagole od ovog kuhinjskog stola razdvaja
najveća zamisliva razdaljina.
Dvije žene vratile su se s farme u pola dvanaest, naizmjence se
istuširale i presvukle u čistu odjeću. Svi troje krenuli smo na ručak u
blagovaonicu, a onda odšetali do ulaza. Ovaj put u stražarskoj kućici bio
je službenik na dužnosti. Sjedio je za stolom i jeo ručak koji su mu
vjerojatno donijeli iz menze. S tranzistora na polici čula se stara
sentimentalna pop melodija. Prijateljski nam je mahnuo u znak pozdrava
dok smo se približavali, i mi smo otpozdravili njemu.
Reiko mu je objasnila da idemo prošetati izvan kruga ustanove i da
ćemo se vratiti za tri sata.
— Baš fino — rekao je. — Imate sreće s vremenom. Ali klonite se
ceste kroz dolinu. Blato je od onog pljuska. Sve drugo je u redu.
Reiko je upisala svoje i Naokino ime u knjigu, kao i datum i vrijeme.
— Lijepo se provedite — rekao je stražar. — I čuvajte se.
— Fin čovjek — rekao sam.
— Nije mu ovdje sve u redu — rekla je Reiko, pokazujući na glavu.
Što se tiče vremena, međutim, imao je pravo. Nebo je bilo svježe
isprano i plavo, a na nebeskom svodu držao se tek trag bijelog oblačka
nalik na tanku prugu slikarske boje. Neko vrijeme hodali smo kraj niskog
kamenog zida Hostela Ami, a onda smo se odmakli i počeli penjati
strmom, uskom stazicom, hodajući u koloni. Reiko je išla prva, Naoko u
sredini, a ja sam bio na začelju. Reiko se uspinjala sigurnim korakom, kao
žena koja poznaje svaki kutak svake planine u okolici. Koncentrirali smo
se na hodanje, jedva razmjenjujući pokoju riječ. Naoko je imala
tamnoplave traperice i bijelu bluzu, a jaknu je nosila u ruci. Gledao sam
njezinu dugu ravnu kosu kako se njiše lijevo-desno na spoju s ramenima.
Svako malo bi se osvrnula i dobacila mi pogled, smiješeći se kad bi nam
se oči susrele. Staza se penjala tako visoko da me već gotovo hvatala
vrtoglavica, ali Reiko nije usporavala korak. Naoko je žurila da održi
korak s njom, brišući znoj s lica. Kako se već dulje vremena nisam
upuštao u takve aktivnosti u prirodi, ubrzo sam se zadihao.
— Vi ovo često radite? — pitao sam Naoko.
— Možda jednom na tjedan — odgovorila je. — Mučiš se?
— Malo — rekao sam.
— Još malo i stigli smo — rekla je Reiko. — Ovo su dvije trećine
puta. Hajde, dečko si, nisi?
— Da, ali nisam u formi.
— Stalno se igraš s curicama — promrmljala je Naoko, kao sebi u
bradu.
Htio sam joj odgovoriti, ali bio sam previše zapuhan da bih govorio.
Svako malo crvene ptice s kukmama na glavi prhnule bi preko naše staze,
blistajući se nasuprot plavetnilu neba. Polja oko nas bila su puna bijelog,
plavog i žutog cvijeća, i posvuda su zujale pčele. Krećući se korak po
korak, nisam mislio ni na što drugo osim na prizor koji mi je bio pred
očima.
Nakon još deset minuta nagib se smanjio i stigli smo do neke
visoravni. Ondje smo se odmorili, otrli znoj, došli do daha i popili vode iz
boca. Reiko je pronašla neki list i od njega napravila zviždaljku.
Zašavši među visok ustalasan gustiš, staza se počela lagano spuštati.
Hodali smo još nekih petnaest minuta, a onda prošli kroz selo. Tu od ljudi
nije bilo ni traga, a svih desetak kuća bile su u različitim stadijima
propadanja. Među kućama je rasla trava koja je dopirala čak do struka, a
suhe bijele grudice golubljeg izmeta lijepile su se za rupe u zidu. Na
jednoj ruševnoj građevini preživjeli su samo stupovi, dok su druge
djelovale kao da se u njima može živjeti čim se otvore žaluzine. Te mrtve,
tihe kuće tiskale su se s obje strane ceste dok smo prolazili.
— Ljudi su do prije sedam-osam godina još živjeli u ovom selu —
obavijestila me Reiko. — Tu okolo bile su oranice. Ali svi se pokupili.
Život je jednostavno bio pretežak. Kad bi snijeg zimi zapadao, bili su u
klopci. A zemlja nije baš naročito plodna. U gradu bolje žive.
— Kakva šteta — rekao sam. — Neke kuće izgledaju savršeno
upotrebljivo.
— Jedno vrijeme tu su pokušali živjeti neki hipiji, ali odustali su.
Zime su im bile preoštre.
Malo dalje od sela naišli smo na veliko ograđeno područje koje je
nalikovalo pašnjaku. Daleko na drugoj strani ugledao sam nekoliko konja
kako pasu. Išli smo duž linije ograde, kadli je do nas dotrčao veliki pas,
mašući repom. Stao je na stražnje noge i naslonio se na Reiko, njuškajući
joj lice, a onda je zaigrano skočio na Naoko. Zazviždao sam pa je prišao
meni i počeo mi lizati ruku svojim dugim jezikom.
Naoko je potapšala psa po glavi i objasnila da pripada pašnjaku. —
Kladim se da ima već dvadesetak godina — rekla je. — Zubi su mu tako
loši da ne može gristi ništa tvrdo. Cijeli dan spava pred dućanom, a kad
čuje korake, dotrči.
Reiko je iz ruksaka izvadila ostatak sira. Nanjušivši ga, pas je
doskočio do nje i stao mljaskati.
— Ovog momka nećemo još dugo moći gledati — rekla je Reiko,
tapšući psa po glavi.
— Sredinom listopada potrpaju konje i krave u kamione i odvedu ih
dolje u staju. Puštaju ih da pasu jedino ljeti, kad se otvara nekakva kavana
za turiste. "Turiste"! Možda dvadeset planinara dnevno. Hej, idemo nešto
popiti?
— Dobra ideja — rekao sam.
 Pas nas je poveo do kavane, male bijele kuće koja je sprijeda imala
trijem, a sa strehe joj je visio izblijedjeli natpis u obliku kavene šalice.
Odveo nas je uza stube i ispružio se na trijemu, škiljeći. Kad smo
posjedali oko stola, izišla je djevojka s konjskim repom, odjevena u gornji
dio trenirke i bijele traperice, i pozdravila Reiko i Naoko kao da su stare
prijateljice.
— Ovo je Naokin prijatelj — rekla je Reiko predstavljajući me.
— Drago mi je — rekla je ona.
— I meni — odgovorio sam.
Dok su tri žene razmjenjivale neobvezne komentare, ja sam ispod
stola milovao psa po vratu. Imao je tvrd, žilav vrat od starosti. Kad sam ga
počešao po kvrgavim mjestima, pas je zatvorio oči i uzdahnuo od
zadovoljstva.
— Kako se zove? — pitao sam djevojku.
— Pepe — rekla je.
— Zdravo, Pepe — rekao sam psu, ali nije se ni maknuo s mjesta.
— Nagluh je — rekla je djevojka. — Moraš mu glasnije govoriti ili
te neće čuti.
— Pepe! — povikao sam. Pas je otvorio oči i smjesta se pozorno
osvrnuo oko sebe, zalajavši.
— Ništa nije, Pepe — rekla je djevojka. — Samo ti spavaj da duže
živiš. — Pepe je opet kljoknuo kraj mojih nogu.
Naoko i Reiko naručile su čašu hladnog mlijeka, a ja sam zatražio
pivo.
— Idemo slušati radio — rekla je Reiko. Djevojka je uključila
pojačalo i našla neku FM radiopostaju. Pjevali su Blood, Sweat and Tears,
pjesmu Spinning Wheel.
Reiko se na licu vidjelo zadovoljstvo. — Eto, zato smo ovdje! U sobi
nemamo radio, pa ako s vremena na vrijeme ne dođemo ovamo, ja nemam
blage veze što se vani sluša!
— Ti ovdje spavaš? — pitao sam djevojku.
— Ma kakvi! — nasmijala se ona. — Umrla bih od usamljenosti da
ovdje prenoćim. Službenik iz ispaše me vozi u grad, a ujutro dođem
natrag. — Pokazala je na kamionet s pogonom na sva četiri, parkiran
ispred obližnjeg ureda za ispašu.
— Ubrzo ćeš na godišnji, zar ne? — pitala je Reiko.
— Da, uskoro ćemo zatvoriti — rekla je djevojka. Reiko joj je
ponudila cigaretu pa su zapalile.
— Nedostajat ćeš mi — rekla je Reiko.
— Ali vraćam se u svibnju — rekla je djevojka smijući se.
Na radiju su krenuli Cream s pjesmom White Room. Nakon
promidžbene poruke, došao je red na Simona i Garfunkela i Scarborough
Fair.
— Ova mi se sviđa — rekla je Reiko kad je pjesma završila.
— Gledao sam film — rekao sam.
— Tko glumi?
— Dustin Hoffman.
— Ne znam tko je to — rekla je, tužno odmahnuvši glavom. — Svijet
se mijenja kao lud, a ja ne znam što se događa.
Zamolila je djevojku da joj donese gitaru. — Odmah — rekla je
djevojka, ugasila radio i donijela neku staru gitaru. Pas je podigao glavu i
onjušio je.
— To se ne jede — rekla je Reiko, tobože strogo. Pred nama su se
prostirale planine, a njihovo grebenje oštro je upiralo u nebo.
— Ovo je kao neki prizor iz Moje pjesme, moji snovi — rekao sam
Reiko dok se ona uštimavala.
— Što je to? — upitala je.
Prebirala je po žicama tražeći prvi akord za Scarborough Fair. Očito
je prvi put svirala tu pjesmu, ali nakon nekoliko neuspješnih početaka
odsvirala ju je do kraja, bez zastajanja. Do trećeg puta imala ju je u
prstima, i čak je počela improvizirati. — Dobro uho — rekla mi je,
namigujući. — Ako nešto čujem tri puta, obično to mogu i odsvirati.
Tiho pjevušeći melodiju, odsvirala je cijeli Scarborough Fair.
Zapljeskali smo joj, a Reiko je uzvratila naklonom glave, kako i dolikuje.
— Za Mozartov koncert dobivala sam više aplauza — rekla je. Ako
odsvira Here Comes the Sun od Beatlesa, kuća je časti mlijekom, rekla je
djevojka. Reiko je u znak odobravanja podigla palac i zapjevala. Glas joj
nije bio pun, od previše pušenja postao je pomalo hrapav, ali bio je to lijep
glas koji je naprosto plijenio. Gotovo da sam osjetio kako doista ponovno
izlazi Sunce dok sam ondje sjedio, pio pivo i gledao planine. Bio je to
nježan, topao osjećaj.
Reiko je vratila gitaru i zamolila da opet puste radio. Onda je
predložila Naoko i meni da se sat vremena nasamo prošećemo oko jezera.
— Ja bih još malo slušala radio i družila se s njom. Ako se vratite do
tri, to je u redu.
— Zar smijemo tako dugo biti zajedno sami?
— Pa, to je zapravo protiv pravila, ali k vragu sve. Nisam ja
gardedama. I meni treba odmor. A ti si došao čak iz Tokija, sigurno imate
hrpu stvari o kojima želite razgovarati. Dok je govorila, Reiko je pripalila
novu cigaretu.
— Idemo — rekla je Naoko i ustala.
Pošao sam za njom. Pas se probudio i neko vrijeme išao za nama, ali
ubrzo mu je dosadilo pa se vratio na trijem. Polako smo se zaputili ravnom
stazom uz ogradu pašnjaka. Naoko bi me svako malo uhvatila za ruku ili
pod ruku.
— Ovo je slično kao nekada, zar ne? — rekla je.
— Nije to bilo "nekada"! — nasmijao sam se. — To je bilo proljetos!
Ako je to
"nekada", onda je ono otprije deset godina prapovijest!
— I djeluje mi kao prapovijest — rekla je Naoko. — Nego, oprosti
za ono sinoć. Ne znam, bila sam sva živčana. Stvarno nisam to trebala
učiniti nakon što si došao čak iz Tokija.
— Nema veze — rekao sam. — Oboje imamo mnogo osjećaja koje
moramo otvoreno izraziti. Dakle, ako želiš nekoga odalamiti tim
osjećajima, odalami mene. Onda ćemo jedno drugo bolje shvaćati.
— I ako me bolje shvatiš, što onda?
— Ne razumiješ, zar ne? — rekao sam. — Nije bitno što će onda biti.
Neki ljudi uživaju u čitanju željezničkih rasporeda i samo to rade po cijele
dane. Neki od šibica izrađuju goleme makete brodova. Zašto onda na
svijetu ne bi postojao čovjek koji te pokušava shvatiti i u tome uživa?
— Nešto kao hobi? — rekla je ona zainteresirano.
— Pa da, to bi se moglo nazvati hobijem. Većina normalnih ljudi
nazvali bi to prijateljstvom ili ljubavlju ili tako nešto, ali ako ti to želiš
zvati hobijem, i to je u redu.
— Reci — kazala je Naoko — i tebi se sviđao Kizuki, zar ne? —.
Naravno — rekao sam.
— A Reiko?
— Jako mi se sviđa — rekao sam. — Zbilja je draga.
— Kako to da ti se uvijek sviđaju takvi ljudi - hoću reći, ljudi kao
mi? Svi smo čudni, uvrnuti, utapamo se - i ja, i Kizuki, i Reiko. Zašto ti se
ne sviđaju normalniji ljudi?
 — Jer ja vas tako ne vidim — rekao sam nakon kraćeg razmišljanja.
— Ja tebe, Kizukija i Reiko ne smatram ni u kom smislu
"uvrnutima". Za mene su uvrnuti oni vani, oni koji jure okolo.
— Ali mi jesmo uvrnuti — rekla je Naoko. — Ja to vidim. Hodali
smo šutke. Staza se odmaknula od ograde i uvela nas u kružno travnato
polje obrubljeno drvećem, nalik na jezerce.
— Katkad se usred noći probudim strašno uplašena — rekla je
Naoko, stišćući se uz moju ruku. — Bojim se da nikad više neću biti
dobro. Da ću uvijek ostati ovako uvrnuta, da ću ovdje ostarjeti i uvenuti.
Spopadne me takva jeza da se sva iznutra sledim. Užasno je.. .tako
hladno... Obgrlio sam je rukom i privukao bliže.
— Čini mi se kao da me Kizuki iz tame doziva i pruža mi ruku: "Hej,
Naoko, ne možemo više biti ovako razdvojeni." Kad ga čujem da to
govori, ne znam što učiniti.
— I što onda činiš?
— Pa...ali nemoj ovo krivo shvatiti.
— Dobro, neću.
— Kažem Reiko da me zagrli. Probudim je, uvučeni joj se u krevet i
u naručje. I plačem. Onda me ona miluje dok se taj led ne otopi i dok se
opet ne zgrijem. Misliš da je to perverzno?
— Nije. Ali volio bih da te ja mogu grliti — rekao sam.
— Pa grli me onda. Sada. Tu.
Sjeli smo na suhu travu livade i zagrlili se. Oko nas je bila visoka
trava, i nismo vidjeli ništa osim neba i oblaka iznad nas. Nježno sam
polegnuo Naoko i uzeo je u naručje. Bila je meka i topla, i njezine su me
ruke prigrlile. Poljubili smo se istinski osjećajno.
— Reci mi nešto, Toru — prošaptala mi je Naoko u uho.
— Što? — pitao sam.
— Želiš li spavati sa mnom?
— Naravno da želim — rekao sam.
— Možeš li čekati?
— Naravno da mogu.
— Prije nego to opet učinimo, želim se malo oporaviti. Želim postati
osoba koja će biti vrednija toga tvog hobija. Hoćeš li me pričekati?
— Naravno da ću pričekati.
— Je li ti se sada digao?
— Misliš na moj taban?
 — Blesane — zakikotala se Naoko.
— Ako me pitaš imam li erekciju, naravno da imam.
— Daj budi ljubazan i prestani govoriti "naravno".
— Dobro, prestat ću.
— Je li to teško?
— Što?
— Kada ti se tako digne.
— Teško?
— Mislim, patiš li se?
— Ovisi kako gledaš na to.
— Hoćeš da ti pomognem da ti bude lakše?
— Rukom?
— A-ha. Da ti iskreno kažem — rekla je Naoko — bode me otkako
smo legli. Boli.
Odmaknuo sam kukove. — Bolje?
— Hvala.
— Znaš što? — rekao sam.
— Što?
— Hajde ipak.
— Dobro — rekla je s blagim osmijehom. Onda mi je otkopčala
zatvarač na hlačama i uzela moj kruti penis u ruku.
— Topao je — rekla je.
Počela je micati rukom, ali ja sam je zaustavio i otkopčao joj bluzu,
te posegnuo otraga da joj otkopčam grudnjak. Poljubio sam njezine meke
ružičaste bradavice. Zatvorila je oči i polako počela micati prstima.
— Hej, dobro ti to ide — rekao sam.
— Daj budi dobar i začepi — rekla je Naoko.
Nakon što sam svršio, zagrlio sam je i opet poljubio. Naoko je
zakopčala grudnjak i bluzu, a ja zatvarač.
— Hoće li ti sada biti lakše hodati? — pitala je.
— Za sve si ti zaslužna.
— Pa, onda, mladi gospodine, ako vam je po volji, hoćemo li još
malo prošetati?
— Dapače.
Zaputili smo se smo preko livade, kroz komad neposječene šume, te
preko još jedne livade. Naoko je govorila o svojoj pokojnoj sestri,
objasnivši mi da je to malo kome spomenula, ali osjeća da bi meni morala
ispričati.
— Bila je šest godina starija od mene, po karakteru smo bile sasvim
različite, ali svejedno smo bile vrlo bliske. Nikad se nismo posvađale,
nijednom. Istina je. Naravno, uz tako veliku razliku u godinama, nismo ni
imale oko čega.
Njezina sestra bila je jedna od onih djevojaka uspješnih u svemu -
superstudentica, supersportašica, omiljena, probitačna, ljubazna, izravna,
voljeli su je dečki, voljeli su je nastavnici, zidovi su joj bili puni
pohvalnica. U svakoj školi postoji takva djevojka. — Ne govorim ovo
zato što mi je sestra, ali ona nikad nije dopustila da je to pokvari, da
postane umišljena ili da se počne praviti važna. Jednostavno, što god si joj
dao da učini, ona bi to prirodnom sposobnošću učinila bolje od svih
drugih.
— I zato sam kad sam bila mala odlučila da ću ja biti slatka curica.
— Dok je govorila, Naoko je frkala vlat sladorovca. — Hoću reći,
razumiješ, cijelo djetinjstvo slušala sam kako je ona pametna, kako joj
dobro idu sportovi, kako je omiljena. Naravno da sam pretpostavila kako
se nikad neću moći mjeriti s njom. Ali kako sam bar u licu bila malo
ljepša od nje, mama i tata su valjda odlučili kako će me odgojiti da budem
slatka. Od samog početka upisali su me u takvu školu. Odijevali su mi
baršunaste haljinice, bluzice s volanima, lakirane cipelice, vodili na satove
glasovira i balet. Zbog toga je sestra bila još luđa za mnom - znaš već: ja
sam bila njezina preslatka sestrica. Davala mi je preslatke darove, vodila
me svuda sa sobom, pomagala mi sa zadaćom. Čak me vodila na sastanke
s dečkima. Bolju stariju sestru nitko ne bi mogao poželjeti.
— Nitko nije znao zašto se ubila. Isto kao i Kizuki. Potpuno isto. I
njoj je bilo sedamnaest, i nikad nije ni najmanjim znakom dala nasluti da
će počiniti samoubojstvo. Nije ostavila ni poruku. Zbilja, sve isto, zar ne?
— Tako zvuči.
— Svi su govorili da je bila previše pametna ili da je pročitala
previše knjiga. Ona je zaista puno čitala. Imala je tone knjiga. Nakon
njezine smrti i ja sam ih gomilu pročitala, bilo je tako tužno. Na marginama
su bile njezine zabilješke, između listova prešano cvijeće, pisma od
mladića, i kad god bih na tako nešto naišla rasplakala bih se. Puno sam
plakala.
Naoko je na nekoliko trenutaka zašutjela i opet počela frkati travu.
— Uvijek je sve obavljala sama. Nikad ni od koga nije tražila savjet
ni pomoć. Mislim da to nije bila stvar ponosa. Jednostavno je postupala
onako kako joj se činilo prirodno. Mama i tata navikli su se na to i mislili
su da će biti dobro ako je puste na miru. Ja sam se za savjete obraćala
sestri i ona bi mi uvijek pomogla, ali sama se nikome nije obraćala. Uvijek
bi učinila ono što treba, i to sama. Nikad nije bila ljuta ili neraspoložena.
Bilo je baš tako, kažem ti, ne pretjerujem. Većina cura kad imaju
menstruaciju ili nešto drugo postanu mrzovoljne i istresaju se na drugima,
ali ona nije činila čak ni to. Umjesto da postane zlovoljna, jako bi se
smirila. To joj se događalo možda jednom u dva-tri mjeseca: zatvorila bi
se u sobu i ostala u krevetu, ne bi otišla u školu, jedva da je išta jela,
pogasila bi svjetla i isključila se. Ali nije bila mrzovoljna. Kad bih se
vratila iz škole, pozvala bi me u svoju sobu, posjela kraj sebe i pitala kako
sam provela dan. Ja bih joj ispričala svaku sitnicu - recimo, što sam se sve
igrala s prijateljicama, ili što je rekla učiteljica, ili kakve sam dobila
ocjene, takve stvari. Ona bi pomno slušala, davala bi komentare i
prijedloge, ali čim bih ja otišla - igrati se s prijateljicom, ili na sat baleta -
opet bi se isključila. Nakon dva dana iz čista mira bi se trgnula i otišla u
školu. To je trajalo možda četiri godine. Mama i tata isprva su se brinuli,
mislim da su išli liječniku tražiti savjet, ali, hoću reći, ona bi poslije dva
dana bila sasvim dobro, pa su mislili da će proći samo od sebe ako je
puste na miru, bila je tako vedra, uravnotežena djevojčica.
— No nakon njezine smrti čula sam roditelje kako razgovaraju o
tatinom mlađem bratu koji je preminuo prije mnogo godina. I on je bio
vedar i bistar, ali zatvorio se u kuću na četiri godine - od svoje
sedamnaeste do dvadeset i prve godine. A onda je najednom jednoga dana
otišao od doma i skočio pod vlak. Tata je rekao:
"Možda nam je to u krvi — s moje strane."
Dok je Naoko govorila, prsti su joj nesvjesno čehali perjanicu
sladorovca, rasipajući vlakanca u vjetar. Kad je peteljka ostala gola,
omotala ju je oko prsta.
— Ja sam našla sestru mrtvu — nastavila je. — Ujesen, kad sam bila
u prvom razredu. U studenome. Bio je tmuran, kišovit dan. Sestra je tada
bila u šestom razredu. Vratila sam se doma sa sata glasovira u pola sedam,
mama je spremala večeru. Rekla mi je neka kažem sestri da je gotova.
Otišla sam gore, pokucala na vrata i viknula: "Večera je gotova!" ali nije
bilo odgovora. U sobi joj je vladala potpuna tišina. To mi se učinilo
čudnim, pa sam opet pokucala, otvorila vrata i povirila. Mislila sam da
valjda spava. Ali nije bila u krevetu. Stajala je kraj prozora i gledala van,
a vrat joj je bio nakrivljen, ovako, kao da misli. Soba je bila u mraku,
svjetlo je bilo ugašeno, ništa se nije vidjelo. "Što radiš?" pitala sam je.
"Gotova je večera." Tada sam primijetila da izgleda viša nego inače. Što
se događa? pitala sam se: strašno čudno! Zar je obula pete? Stoji li na
nečemu? Prišla sam bliže i baš sam joj se opet htjela obratiti kad sam
vidjela: nad glavom joj je bilo uže. Spuštalo se ravno s grede u stropu -
hoću reći, bilo je nevjerojatno ravno, kao da je netko u prostoru povukao
crtu ravnalom. Sestra je na sebi imala bijelu bluzu - da, jednostavnu bijelu
bluzu baš kao ova - i sivu suknju, a prsti su joj bili upereni u pod, kao u
balerine, osim što je između vrhova prstiju i poda bilo možda sedam-osam
pedalja praznog prostora. Upila sam svaki detalj. I njezino lice. Pogledala
sam joj lice. Nisam se mogla suzdržati. Pomislila sam: moram odmah ići
dolje i reći mami. Moram vrištati. Ali tijelo me ignoriralo. Kretalo se samo
od sebe, odvojeno od moga svjesnog uma. Pokušalo ju je skinuti s užeta, a
um mi je govorio da potrčim dolje. Naravno, tako mala djevojčica nije
raspolagala s dovoljno snage, pa sam samo stajala i isključila se, na možda
pet-šest minuta, potpuno tupa, kao da je nešto u meni umrlo.
Ostala sam tako sa sestrom, u toj hladnoj, mračnoj sobi, sve dok nije
došla mama da vidi što je. Naoko je odmahnula glavom.
— Nakon toga tri dana nisam mogla govoriti. Samo sam ležala u
krevetu kao mrtva, široko otvorenih očiju, i gledala u prazno. Nisam znala
što se događa. — Naoko se stisnula uz moju ruku.
— Napisala sam ti u pismu, zar ne? Ja sam daleko nesavršenije
ljudsko biće nego što ti pretpostavljaš. Moja bolest mnogo je gora nego što
misliš: ima mnogo dublje korijene. I zato želim da ideš dalje, ako možeš.
Ne čekaj me. Spavaj s drugim curama ako hoćeš. Nemoj da te sputavaju
misli o meni. Čini ono što hoćeš. Inače ću te možda povući za sobom, a to
zbilja ne želim. Ne želim ti se miješati u život. Ne želim se nikome
miješati u život. Kao što sam već rekla, želim da me svako malo dođeš
posjetiti, i da me se uvijek sjećaš. To je sve što želim.
— Ali to nije sve što ja želim — rekao sam.
— Trošiš život petljajući se sa mnom.
— Ništa ne trošim.
— Ali ja se možda nikad neću oporaviti. Zar ćeš me zauvijek čekati?
Možeš li čekati deset ili dvadeset godina?
, — Previše se stvari bojiš — rekao sam. — Mraka, strašnih snova,
mrtvih i njihovih moći. Moraš ih zaboraviti. Sigurno ćeš ozdraviti ako ih
zaboraviš.
— Ako uspijem — rekla je Naoko, odmahujući glavom.
— Ako uspiješ izići odavde, hoćeš li živjeti sa mnom? — pitao sam.
— Onda ću te moći štititi od mraka i strašnih snova. Onda ću te grliti ja, a
ne Reiko, kada ti postane teško.
Naoko se još jače stisnula uz mene.
— To bi bilo divno — rekla je.
Vratili smo se u kavanu malo prije tri. Reiko je čitala knjigu i na
radiju slušala Brahmsov Drugi koncert za glasovir. Bilo je nekako posebno
lijepo slušati Brahmsa na rubu travnate livade, dok naokolo, koliko god
pogled doseže, nema nikoga. Reiko je zviždukala uz dionicu čela kojom
počinje treći stavak.
— Backhaus i Bohm 18 — rekla je. — Jednom mi se ta ploča izlizala,
jednom davno. Doslovce. Utori su se izlizali jer sam je neprestano slušala,
svaku notu. Isisala sam glazbu iz nje.
Naoko i ja naručili smo kavu.
— Jeste li se narazgovarali? — pitala je Reiko.
— I te kako — rekla je Naoko.
— Reći ćeš mi sve o njegovu, mmm, znaš već, poslije.
— To nismo radili — rekla je Naoko, porurnenjevši.
— Baš nimalo? — pitala me Reiko. — Ništa?
— Ništa — rekao sam.
— Do-o-osadno! — rekla je, a na licu joj je bio izraz dosade.
— Tako je — rekao sam, pijuckajući kavu.
Prizor u blagovaonici bio je isti kao dan ranije - atmosfera, glasovi,
lica. Samo se jelovnik promijenio. Proćelavi čovjek u bijelome, koji je
jučer govorio o izlučivanju želučanih sokova u uvjetima bestežinskog
stanja, sjeo je za stol s nama trima i dugo govorio o suodnosu veličine
mozga i inteligencije. Dok smo jeli sojine pljeskavice, čuli smo sve o
obujmu Bismarckova mozga, kao i Napoleonova. Odgurnuo je tanjur na
stranu te nam kemijskom olovkom na listovnom papiru stao crtati skice
mozga. Počeo bi crtati, objavio: "Ne, nije dobro", i počeo iznova. To se
ponovilo nekoliko puta. Kad je završio, pažljivo je spremio preostali papir
u džep na prsima, u kojemu je držao sveukupno tri kemijske olovke, te
nešto običnih i ravnalo. Završivši s jelom, ponovio je ono što je meni
rekao dan prije — Zime su ovdje zbilja lijepe. Morate nam opet doći kad
bude zima — i izišao iz blagovaonice.
— Je li on liječnik ili pacijent? — pitao sam Reiko.
— A što misliš?
— Zbilja ne mogu odrediti. U svakom slučaju ne djeluje baš
normalno.
— Liječnik je — rekla je Naoko. — Doktor Mijata.
— Da — rekla je Reiko — ali dam se kladiti da je najluđi od svih
ovdje.
— G. Omura, stražar, i on je dosta lud — odgovorila je Naoko.
— Točno — rekla je Reiko, kimajući glavom dok je nabadala
brokule. — Svako jutro radi gimnastiku kao mahnit, i iz svega glasa
izvikuje budalaštine. A prije nego što si ti došla, Naoko, u uredu je radila
djevojka, gđica Kinošita, koja se pokušala ubiti. A prošle godine otpustili
su bolničara Tokušimu koji je imao groznih problema s alkoholizmom.
— Reklo bi se da bi pacijenti i zaposlenici trebali zamijeniti mjesta
— rekao sam.
— I to odmah — rekla je Reiko, mašući vilicom. — Napokon si
shvatio kako ovdje stvari funkcioniraju.
— Valjda jesam.
— Najnormalnije se osjećamo — rekla je Reiko — kad znamo da
nismo normalni. Po povratku u sobu Naoko i ja igrali smo karte, a Reiko
je vježbala Bacha na gitari.
— Kada sutra odlaziš? — pitala me Reiko kad je zastala da zapali
cigaretu.
— Odmah poslije doručka — rekao sam. — Autobus dolazi u devet.
Moram navečer stići na posao.
— Šteta. Bilo bi lijepo da možeš duže ostati.
— Kad bih ostao predugo, možda bih počeo živjeti ovdje — rekao
sam, smijući se.
— Možda i bi — rekla je Reiko. A onda se obratila Naoko
— Nego, da, moram ići Oki po grožđe. Sasvim sam zaboravila.
— Da idem s tobom? — pitala je Naoko.
— A da mi posudiš svoga mladog g. Vatanabea?
— Može — rekla je Naoko.
— Dobro. Onda nas dvoje idemo u još jednu noćnu šetnju — rekla je
Reiko, uzimajući me za ruku. — Jučer je bilo zamalo. Večeras idemo do
kraja.
 — Dobro — rekla je Naoko, kikoćući se. — Činite što vas je volja.
Noćni zrak bio je prohladan. Reiko je preko košulje imala
blijedoplavi džemper na kopčanje, i hodala je ruku zabijenih u džepove
traperica. Podižući pogled prema nebu, onjušila je zrak poput psa. —
Miriše na kišu — rekla je. I ja sam ga onjušio, ali ništa nisam osjetio.
Zaista, na nebu je mnoštvo oblaka skrivalo Mjesec.
— Ako si ovdje dovoljno dugo, naučiš pogoditi vrijeme po mirisu
zraka — rekla je Reiko.
Ušli smo na pošumljen teren na kojemu su stajale kuće zaposlenika.
Reiko mi je rekla da malo pričekam, prišla ulaznim vratima jedne kuće i
pozvonila. Otvorila joj je neka žena - nesumnjivo domaćica - i počela na
pragu čavrljati i smijuljiti se s Reiko. Onda je skoknula unutra i vratila se
s velikom plastičnom vrećicom. Reiko joj je zahvalila i poželjela laku noć,
a onda se vratila k meni.
— Vidi — rekla je, otvarajući vrećicu. U njoj je bila hrpa grožđa.
— Voliš grožđe?
— Obožavam.
Pružila mi je grozd s vrha. — Možeš jesti. Oprano je. Hodali smo i
jeli grožđe, pijuckajući ljuske i koštice na zemlju. Bilo je svježe i veoma
ukusno.
— Tu i tamo dajem njenom sinu sate glasovira, pa mi svašta daju.
Ono vino koje smo pili bilo je njihovo. Katkad ih zamolim da mi nešto
kupe u gradu.
— Volio bih čuti ostatak priče od jučer — rekao sam.
— Dobro — rekla je Reiko. — Ali budemo li se stalno vraćali doma
kasno, Naoko će postati sumnjičava.
— Spreman sam na taj rizik.
— Dobro onda. Ali ja bih nekamo pod krov. Večeras je malo
prohladno.
Kad smo se približili teniskim terenima, skrenula je nalijevo. Sišli
smo uskim stubištem i izbili pred nekoliko skladišta u nizu. Reiko je
otvorila vrata prvoga, ušla i upalila svjetlo.
— Uđi — rekla je. — Premda se nema baš što vidjeti.
U skladištu su stajale uredno poslagane skije, čizme i štapovi, a na
podu je bila hrpa opreme za čišćenje snijega i vreće kamene soli.
— Nekoć sam stalno dolazila ovamo vježbati gitaru - kad sam htjela
biti sama. Ugodno je, zar ne?
 Reiko je sjela na vreću kamene soli i pozvala me da sjednem kraj nje.
Učinio sam što mi je rečeno.
— Nije baš prozračno, ali hoće li ti smetati ako zapalim?
— Slobodno — rekao sam.
— To je jedina navika koje nikako da se riješim — rekla je mršteći
se, ali pripalila je s očitim užitkom. Nema baš mnogo ljudi koji u duhanu
uživaju kao što je uživala Reiko. Ja sam jeo grožđe, pomno guleći zrno po
zrno, a ljuske i koštice bacao sam u limenku koja je služila kao kanta za
smeće.
— Da vidimo onda, dokle smo stigli sinoć? — pitala je Reiko.
— Noć je bila olujna i mračna, a vi se penjete uz strmu liticu ne biste
li dohvatili ptičje gnijezdo.
— Nevjerojatan si, kako se samo šališ, a mrtav si ozbiljan — rekla je
Reiko. — Da vidimo, mislim da smo stigli do onoga da sam svake subote
ujutro davala djevojčici satove glasovira.
— Tako je.
— Pod pretpostavkom da sve ljude na svijetu podijelimo na dvije
skupine - one koji znaju poučavati i one koji ne znaju - ja bih rekla da
uglavnom pripadam prvoj grupi — rekla je Reiko. — Kad sam bila mlada
nisam tako mislila, i pretpostavljam da nisam tako o sebi ni htjela misliti,
ali kad sam zašla u stanovite godine i do neke mjere upoznala sebe,
shvatila sam da je ipak tako: ide mi poučavanje. Zbilja mi ide.
— Siguran sam da je tako.
— Prema drugima imam mnogo više strpljenja nego prema sebi, i
mnogo lakše izvlačim ono najbolje iz drugih nego iz sebe. Takva sam. Ja
sam kao ono hrapavo na stranici kutije šibica. Ali meni to odgovara.
Uopće mi ne smeta. Bolje biti prvorazredna kutija šibica nego
drugorazredna šibica. Rekla bih da sam s tim raščistila nakon što sam
počela poučavati tu malu. Dok sam bila mlađa imala sam nekoliko
učenika, strogo kao dodatna aktivnost, a nisam shvaćala da imam tu
osobinu. Tek kad sam nju počela poučavati, počela sam o sebi razmišljati
na taj način. Hej - pa meni ide poučavanje. Tako su dobro funkcionirali ti
sati.
— Kao što sam jučer rekla, njezina tehnika nije bila ništa posebno, i
nije bilo ni govora o tome da postane profesionalna glazbenica, pa sam
mogla raditi neopterećeno. Usto je išla u žensku školu iz koje svatko s iole
pristojnim ocjenama automatski upada na fakultet, što je značilo da se ne
mora ubijati od učenja, a i njezina majka svesrdno se zalagala za to da
idemo lagano. Pa je nisam ni na što tjerala. Cim sam je vidjela, shvatila
sam da takvu djevojčicu nije moguće ni na što natjerati, da će takvo dijete
biti milo i drago, govoriti "Da, da", ali ni u kom slučaju neće učiniti ništa
što joj se ne da. Pa bih joj prvo dopustila da odsvira skladbu koju je sama
htjela - sto posto u svom stilu. Onda bih joj ja istu skladbu odsvirala na
nekoliko različitih načina, pa bismo razgovarale koji je najbolji ili koji joj
se najviše sviđa. Onda bih joj rekla da je opet odsvira, i izvedba bi joj
tada bila deset puta bolja nego prvi put. Sama bi uvidjela što najbolje
zvuči pa bi to upotrijebila u vlastitoj izvedbi.
Reiko je na trenutak zastala, promatrajući užareni krajičak cigarete.
Ja sam bez riječi jeo grožđe.
— Znam da imam dosta dobar smisao za glazbu, ali ona je bila bolja
od mene. Mislila sam, kakva šteta! Mislila sam: "Da je bar počela raditi s
dobrim učiteljem, da je dobila pravu obuku, koliko bi uznapredovala!" Ali
pogriješila sam. Ona nije bila dijete koje može podnijeti pravu obuku.
Takvih ljudi ima. Bog im je dao čudesan talent, ali ne mogu se potruditi da
ga usustave. Na kraju ga potrate, raspu ga na sve strane. Nagledala sam se
takvih ljudi. Isprva ti se čini da su nevjerojatni. Ravno iz nota odsviraju
neku užasno tešku stvar, i to od početka do kraja, savršeno. Gledaš ih i ne
možeš doći k sebi. Misliš: "Ja to nikad ne bih mogla." Ali dalje ne ide.
Oni više ne mogu? A zašto? Jer ne žele uložiti dovoljno truda. Nisu im
usadili disciplinu. Razmazili su ih. Dovoljno su daroviti pa su u stanju
svirati bez ikakva napora, i ljudi im od rane dobi govore kako su izvrsni,
pa im izgleda glupo truditi se i raditi. Uzmu neku skladbu koju bi neko
drugo dijete moralo vježbati tri tjedna, svrše s njom u pola sata, pa
nastavnik povjeruje da su u nju uložili dovoljno truda i pusti ih da prijeđu
na iduću stvar. A oni i to naprave u pola sata i prijeđu na iduću skladbu.
Nikad ne saznaju što znači kad te nastavnik goni ne bi li ti nešto utuvio;
tako ostaju lišeni ključnog elementa potrebnog za gradnju karaktera. To je
tragedija. I ja sam bila tome sklona, ali srećom sam imala vrlo strogog
učitelja, pa sam takve sklonosti obuzdala.
— Uglavnom, bio mi je užitak poučavati je. Nešto kao da voziš
autocestom u moćnom sportskom automobilu koji reagira na najmanji tvoj
dodir - katkad i prebrzo. S takvom djecom trik je u tome što ih ne smiješ
previše hvaliti. Ona su toliko navikla na hvalu da im to ništa ne znači. To
treba mudro i štedljivo rasporediti. I ništa im ne možeš nametnuti. Moraš
ih pustiti da sami odluče. I ne smiješ ih pustiti da jure s jedne stvari na
drugu, nego ih natjerati da stanu i razmisle. Ali to je sve. Ako sve to
učiniš, rezultati će biti dobri. Reiko je bacila opušak na pod i zgazila ga.
Onda je duboko uzdahnula kao da se želi smiriti.
— Poslije sata popile bismo čaj i razgovarale. Katkad bih joj
pokazivala neke jazz stilove - recimo, ovo je Bud Powell, a ovo
Thelonious Monk. Ali uglavnom je govorila ona. I kako je samo znala
govoriti! Smjesta bi te uvukla u razgovor. Kao što sam ti jučer rekla,
mislim da je većina onoga što je govorila bilo izmišljeno, ali bilo je
zanimljivo. Imala je dar zapažanja, precizno se služila jezikom, bila je
oštra na jeziku i duhovita. Znala je pobuditi emocije. Da, zbilja, to joj je
išlo tako dobro — znala je čovjeku pobuditi emocije, ganuti te. I znala je
da ima tu moć. Koristila se njome što je vještije i djelotvornije mogla. Bila
je u stanju čovjeka navesti da osjeća točno ono što je htjela - ljutnju, tugu,
sućut, razočaranje, sreću. Manipulirala je ljudskim osjećajima samo kako
bi iskušala vlastitu moć. Naravno, to bi čovjek shvatio tek poslije. U tom
trenutku nisam pojma imala što mi radi.
Reiko je odmahnula glavom i pojela nekoliko zrna grožđa.
— Bila je to bolest — rekla je. — Mala je bila bolesna. Bila je kao
trula jabuka koja kvari druge jabuke. I nitko je nije mogao izliječiti. Tu
bolest imat će do dana svoje smrti. U tom smislu ona je jadno malo
stvorenje. I ja bih je žalila da nisam bila jedna od njezinih žrtvi. I ja bih nju
smatrala žrtvom.
Reiko je pojela još nekoliko zrna grožđa. Činilo se da razmišlja kako
najbolje nastaviti s pričom.
— Pa, uglavnom, uživala sam u toj poduči dobrih šest mjeseci.
Katkad bi me nešto što je rekla malo iznenadilo ili začudilo. Ili bi nešto
govorila, i mene bi preplavio užas kad bih shvatila kojom silinom mrzi
nekoga, posve iracionalno, ili bi mi palo na pamet da je jednostavno
previše pametna, pa bih se pitala što zapravo misli. Ali, napokon, svi
imaju svoje mane, zar ne? I, na kraju krajeva, zašto bih ja propitivala
njezinu osobnost ili karakter? Ja sam joj bila samo nastavnica glasovira.
Moja je zadaća bila samo pobrinuti se da vježba. A osim toga, prava je
istina bila da mi se sviđala. Veoma mi se sviđala.
— Pa ipak, pazila sam da joj ne kažem ništa odviše osobno o sebi.
Imala sam neki predosjećaj kako je bolje da o takvim stvarima ne
govorim. Postavljala mi je stotine pitanja - umirala je od želje da sazna
više o meni - ali ja sam joj govorila samo najbezazlenije podatke, sitnice iz
djetinjstva, u koju sam školu išla, takve stvari. Rekla je da želi znati više o
meni, ali ja sam joj rekla da nema što: imam dosadan život, običnog muža,
obično dijete, i tonu kućanskih poslova. "Ali vi se meni tako sviđate",
rekla bi ona i pogledala me ravno u oči, onako plačljivo. Kad bi to učinila,
mene bi proželi trnci - ali ugodni trnci. No ipak joj nikad nisam rekla više
nego što sam morala.
— A onda, jednoga dana - mislim da je bio svibanj - usred sata je
rekla da joj je loše. Vidjela sam da je blijeda, da se znoji, pa sam je pitala
želi li ići doma, ali rekla je da će joj možda biti bolje ako malo prilegne.
Pa sam je odvela - gotovo odnijela - u spavaću sobu. Imali smo strašno
malen kauč, i mogla je leći jedino na krevet. Ispričala se što mi pričinja
neugodnosti, ali ja sam je umirivala govoreći da uopće nema problema i
pitala želi li što popiti. Rekla je ne, samo želi da budem kraj nje, što sam
rado učinila.
— Nekoliko minuta kasnije zamolila me da joj izmasiram leđa. Glas
joj je zvučao kao da joj je zbilja teško, i luđački se znojila, pa sam je
počela svojski masirati. Onda se ispričala i pitala me bih li joj skinula
grudnjak, kao da je stišće. Pa sam joj ga, eto, skinula. Imala je pripijenu
bluzu, pa sam joj je morala otkopčati i zavući ruku otraga da joj otkopčam
kvačice na grudnjaku. Imala je velike grudi za trinaestogodišnjakinju.
Dvaput veće od mojih. I nije nosila neki prvi grudnjak za curice, nego
model za odrasle, i to skup. Naravno, ja na to tada nisam obraćala
pozornost, nego sam joj kao glupača i dalje masirala leđa. Ona se i dalje
ispričavala svojim žalobnim glasićem, kao da joj je zbilja žao, a ja sam joj
stalno govorila u redu je u redu je.
Reiko je otresla pepeo cigarete na pod. Ja više nisam jeo grožđe,
nego sam svu pozornost usmjerio na njezinu priču.
— Nedugo zatim počela je jecati. "Što ti je?" pitala sam je. "Ništa",
rekla je. "Očito je nešto", rekla sam ja. "Reci mi istinu.
Što te muči?" A ona mi kaže: "Katkad mi ovako dođe. Ne znam što
bih onda. Strašno sam usamljena i tužna, i ni s kim ne mogu razgovarati, i
nikoga nije briga za mene. A strašno patim kad mi je tako. Ne mogu noću
spavati, ne jede mi se, i veselim se jedino što ću doći ovamo na sat." Na
što sam joj rekla: "Sa mnom možeš razgovarati. Reci mi zašto ti tako
dođe." "Imam problema kod kuće", kaže ona. Ne može voljeti roditelje, a
ni oni ne vole nju. Otac joj se viđa s drugom ženom i gotovo ga nikad
nema doma, a mama zbog toga ludi pa se iživljava na njoj; tuče je gotovo
svaki dan, pa mrzi ići doma. Mala je sad već doslovce ridala, oči su joj
bile pune suza, one njene prekrasne oči. Od tog prizora i bog bi se
rasplakao. Kažem ja njoj, ako ti je tako grozno ići doma, možeš doći k
meni kad god hoćeš. Kad je to čula, baci se ona meni u naručje i kaže:
"Joj, strašno mi je žao, ali da nemam vas ne znam što bih. Molim vas,
nemojte mi okrenuti leđa. Ako mi okrenete leđa, neću imati kamo."
— Pa sam joj, ne znam, zagrlila glavu, i milujem je i govorim: "Dobro
je, dobro je", a ona grli mene i gladi me po leđima, i odjednom meni
postane jako čudno, cijelim tijelom prolazi mi neka vrućina. Hoću reći,
kraj mene je ta mala, lijepa kao slika, na krevetu sam s njom, grlimo se,
njene ruke glade me po leđima, nevjerojatno senzualno, moj muž nikad ne
bi znao ni slično, i svaki put kad me dotakne osjećam kako mi se sve
spone u tijelu kidaju, i još nisam ni svjesna, a ona mi je već skinula bluzu i
grudnjak i gladi mi grudi. I tad mi je napokon palo na pamet da je mala
čista zadrta lezbijka. Jednom mi se to već bilo dogodilo, u školi, s jednom
od cura iz šestog razreda. I onda sam joj rekla da prestane.
— "O, molim vas", govori ona, "samo još malo. Tako sam usamljena,
tako sam usamljena, molim vas, vjerujte mi, imam samo vas, o, molim vas,
ne okrečite mi leđa", i uzme moju ruku i stavi je sebi na dojku - vrlo lijepu
pravilnu dojku, i jasno, ja sam žensko, ali kroz mene prođe neka struja
svaki put kad mi ruka dođe u doticaj s njezinom kožom. Nemam pojma što
bih. Samo ponavljam ne ne ne ne ne, kao idiot. Osjećam se kao da sam
paralizirana, ne mogu se pomaknuti. Uspjela sam odgurnuti onu djevojku u
školi, ali sad ne mogu ništa. Moje tijelo ne sluša. Ona mi drži desnu ruku
na sebi svojom lijevom, dok mi ljubi i liže bradavice, a desnom rukom mi
miluje leđa, bok, stražnjicu. I eto mene u spavaćoj sobi, s navučenim
zastorima, a djevojčica od trinaest godina praktički me svukla do gola -
sve mi je vrijeme nekako uspjela skidati komad po komad odjeće - i
posvuda me dira, i ja se sva izvijam od užitka. Kad se sada toga sjetim,
djeluje mi nevjerojatno. Hoću reći, to je suludo, zar ne? Ali tada kao da
me začarala.
Reiko je zašutjela da odbije dim cigarete.
— Znaš, ovo je prvi put da sam ovo rekla nekom muškarcu — rekla
je gledajući me. — Govorim ti to jer mislim da bih trebala, ali zbilja mi je
neugodno.
— Žao mi je — rekao sam, jer nisam znao što drugo reći.
 — To se tako nastavilo neko vrijeme, a onda se njezina desna ruka
počela spuštati niže, i počela me dirati preko gaćica. Tada sam već bila
sva mokra. Sramim se reći, ali tako mokra nisam bila nikad, ni prije ni
poslije. Uvijek sam sebe smatrala nekako ravnodušnom prema seksu, pa
sam se prenerazila što me to tako uzbuđuje. A onda mi je gurnula one
svoje vitke, meke prste u gaćice, i...pa, znaš već, ne mogu se natjerati da
to kažem. Hoću reći, bilo je sasvim drukčije nego kad te muškarac ondje
dira svojim nespretnim rukama. Zbilja. Nalik na perje, ili paperje. Mislila
sam da će mi u glavi sve eksplodirati. No ipak, negdje u mom posve
zamućenom mozgu, pala mi je na pamet misao da to moram prekinuti. Ako
dopustim da se jednom dogodi, nikad neću prestati, a budem li morala
živjeti s tom tajnom, u glavi će mi opet zavladati potpuna zbrka. Pomislila
sam i na svoju kćer. Što da me ona ovako vidi? Subotom je obično do tri
bila kod mojih roditelja, ali što ako se nešto dogodi, pa se neočekivano
vrati kući? To mi je pomoglo da skupim snagu i pridignem se na krevetu.
"Prestani sada, molim te prestani!" povikala sam.
— Ali ona nije htjela prestati. Umjesto da prestane, strgnula mi je
gaćice i počela se koristiti jezikom. To sam rijetko dopuštala i mužu, bilo
mi je jako neugodno, a sad me je lizala trinaestogodišnjakinja. Jednostavno
sam odustala. Mogla sam samo plakati. I bilo je božanstveno.
— "Prestani!" vrisnula sam još jednom i pljusnula je po obrazu što
sam jače mogla. Napokon je prestala, digla se i pogledala me u oči. Obje
smo bile gole golcate, na koljenima, na krevetu, i netremice smo se
gledale. Njoj je bilo trinaest godina, meni trideset i jedna, ali, ne znam, dok
sam gledala to njezino tijelo, bila sam izvan sebe od divljenja. Ta mi je
slika još živo pred očima. Jedva sam mogla vjerovati da gledam tijelo
trinaestogodišnje djevojčice, i još ne mogu vjerovati. U usporedbi s njom,
moje je tijelo bilo da se rasplačeš od jada. Vjeruj mi.
Ništa nisam mogao reći, pa i nisam.
— "Što nije u redu?" kaže ona meni. "Ovo vam se sviđa, zar ne?
Znala sam čim sam vas upoznala. Znam da vam se sviđa. Mnogo je bolje
nego s muškarcem - zar ne? Pogledajte kako ste mokri. Sa mnom vam
može biti još bolje ako mi dopustite. Istina je. Rastopit ćete se od užitka.
Vi to želite, zar ne?" I imala je pravo. Bila je mnogo bolja od moga muža. I
ja sam zbilja htjela da nastavi. Ali nisam mogla dopustiti da se to dogodi.
"Idemo to činiti jednom tjedno", rekla je. "Samo jednom tjedno. Nitko neće
otkriti. To će biti naša mala tajna."
 — Ali ja sam ustala iz kreveta i obukla kućnu haljinu, te sam joj
rekla da odlazi i da se više ne vraća. Samo me pogledala. Oči su joj bile
potpuno tupe. Nikad ih još takve nisam vidjela. Izgledale su kao nacrtane
na kartonu. Uopće nisu imale dubinu. Nakon što je neko vrijeme zurila u
mene, bez riječi je pokupila odjeću i što je polaganije mogla, kao da je to
neka predstava, stala oblačiti komad po komad, jedan po jedan. Onda se
vratila u sobu s glasovirom i iz torbe izvadila četku. Počešljala se i
rupčićem obrisala krv s usnica, obula se i otišla. Dok je izlazila, rekla je:
"Znate, vi ste lezbijka. Istina je. Možete to skrivati, ali do smrti ćete biti
lezbijka."
— Je li istina? — pitao sam.
Reiko je napućila usnice i dala se na razmišljanje. — Pa, i jest i nije.
S njom mi je definitivno bilo bolje nego s mužem. To je činjenica. Neko
sam se vrijeme doista mučila oko tog pitanja. Možda sam i lezbijka, ali
dotad nisam primijetila. Ali više tako ne mislim. Što ne znači da nemam
sklonosti. Vjerojatno ih imam. Ali nisam lezbijka u pravom smislu te
riječi. Nikad ne osjećam spolnu želju kad gledam neku ženu. Razumiješ?
Kimnuo sam.
— Postoji vrsta djevojaka koje reagiraju na mene, i ja osjetim kad se
to dogodi. Jedino se tada to manifestira u meni. Ali, dok, recimo, grlim
Naoko, ne osjećam ništa posebno.
Kad je vruće, hodamo po stanu praktički gole, zajedno se kupamo,
katkad čak spavamo u istom krevetu, ali ne događa se ništa. Ništa ne
osjećam. Vidim da ima lijepo tijelo, ali to je sve. Zapravo, Naoko i ja
jednom smo igrale igricu. Pretvarale smo se da smo lezbijke. Zanima te?
— Nego što. Recite mi.
— Kad sam joj ispričala ovu priču - mi jedna drugoj sve govorimo,
znaš - Naoko je pokušala izvesti eksperiment. Skinule smo se i ona me
pokušala milovati, ali uopće nije išlo. Samo me škakljalo. Mislila sam da
ću umrijeti od smijeha. Kad se samo sjetim toga, sve me zasvrbi. Bila je
tako nespretna! Kladim se da ti je drago to čuti.
— Jest, da ti pravo kažem.
— Pa, uglavnom, to bi bilo to — rekla je Reiko, češući se kraj obrve
vrškom malog prsta. — Kad je mala otišla iz moje kuće, našla sam stolac i
sjela, te pustila da mi misli odlutaju, pitajući se što da učinim. Duboko u
sebi čula sam kako mi srce tupo udara. Osjećala sam da mi ruke i noge
teže cijelu tonu, a u ustima mi je bio okus kao da sam pojela nekog
moljca, tako su mi bila suha. Ali uspjela sam se odvući do kupaonice,
znajući da će mi se kći brzo vratiti. Htjela sam očistiti ona mjesta na
kojima me mala dirala i lizala. Izribala sam se sapunom, ribala sam i
ribala, ali nikako se nisam mogla riješiti sluzavog osjećaja koji mi je
ostavila. Znala sam da vjerojatno umišljam, ali nije pomagalo. Te noći sam
tražila od muža da vodimo ljubav, gotovo kao da se želim riješiti te ljage.
Naravno, ništa mu nisam rekla - nisam mogla. Rekla sam mu samo neka
ide polako, sporije nego inače. I išao je. Koncentrirao se na svaki detaljčić,
zaista je išao jako, jako sporo, i kako sam te noći svršila, o da, tako nešto
nikad prije nisam doživjela, nikad otkako smo se uzeli. A što misliš,
zašto? Jer je u mome tijelu još zaostao dodir njezinih prstiju. Samo zato.
— O, Bože, kako je ovo neugodno! Pogledaj, preznojila sam se! Ne
mogu vjerovati da sve to govorim - on je sa mnom "vodio ljubav",
"svršila" sam! — Reiko se nasmiješila, a usnice su joj se opet napućile. —
Ali čak ni to nije pomoglo. Prošla su dva dana, pa tri, no njen dodir je još
bio ondje. A njene posljednje riječi neprestano su mi odzvanjale u glavi.
— Iduće subote nije došla. Srce mi je cijeli dan tuklo dok sam čekala
i pitala se što ću učiniti ako se pojavi. Ni na što se nisam mogla
koncentrirati. Ali nije došla. Naravno.
Bila je ponosno stvorenje, a sa mnom je na kraju podbacila. Nije
došla ni idući tjedan, ni tjedan nakon toga, i ubrzo je već prošao cijeli
mjesec. Odlučila sam da ću uspjeti zaboraviti što se dogodilo kada prođe
dovoljno vremena, ali nisam mogla zaboraviti. Kad bih bila sama u kući,
osjećala sam njenu nazočnost i bila na rubu živaca. Nisam mogla svirati
glasovir, nisam mogla misliti, ništa nisam mogla raditi tih prvih mjesec
dana. A onda sam jednoga dana shvatila da svaki put kad iziđem iz kuće
nešto nije u redu.
Susjedi su me čudno gledali. U njihovim očima vidjela sam neku
novu distancu. Pozdravljali su me pristojno kao i uvijek, ali u tonu njihova
glasa bilo je nečega drukčijeg, kao i u ponašanju prema meni. Moja prva
susjeda, koja mi je prije katkad znala doći u posjet, sad me izbjegavala.
Ali pokušala sam se ne obazirati na te stvari. Počneš li primjećivati takve
stvari, imaš prve simptome bolesti.
— A onda me jednog dana posjetila druga domaćica s kojom sam
bila dobra. Bile smo istih godina, naše majke bile su prijateljice, a dijete
joj je išlo u isti vrtić kao moje pa smo bile dosta bliske. Jednoga dana
nenadano se pojavila i pitala me znam li da o meni kruži grozan trač.
"Kakav trač?" pitala sam. "Gotovo da to ne mogu izgovoriti, toliko je
grozno", rekla je. "E pa kad si ovo rekla, sad mi moraš reći sve do kraja."
— I dalje mi nije htjela reći, ali napokon sam sve izvukla iz nje. Hoću
reći, i došla je samo zato da mi kaže što je čula, pa naravno da je na kraju
sve izbrbljala. Prema njezinoj priči, ljudi su govorili da sam zagrižena
lezbijka i da sam zbog toga stalno u duševnim bolnicama. Govorili su da
sam svukla svoju učenicu glasovira i pokušala joj svašta raditi, a kad se
ona opirala, onda sam je tako jako pljusnula da joj je nateklo cijelo lice.
Naravno, okrenuli su priču naglavce, što je već samo po sebi bilo
loše, ali najviše me šokiralo to što su ljudi znali da sam bila u bolnici.
— Moja prijateljica svima je govorila da me poznaje cijelu vječnost i
da nisam takva, ali djevojčini roditelji povjerovali su u njenu verziju i sad
su je širili po susjedstvu. Uza sve to, još su se raspitali o meni i tako su
saznali da sam doista imala mentalnih problema.
— Verzija koju je moja prijateljica čula bila je da je djevojčica
jednoga dana došla kući sa sata - onoga dana, naravno - a lice joj je bilo
naduto, usnica rasječena i krvava, s bluze joj je nedostajalo nekoliko
dugmeta, čak joj i donji veš bio razderan. Možeš li ti to vjerovati? Sve je
to, naravno, učinila da učini vjerodostojnom svoju priču, koju je mama
morala iz nje izvlačiti kliještima. Točno je vidim kako to čini - maže krv
na bluzu, kida dugmad, dere čipku na grudnjaku, tjera samu sebe da plače
sve dok joj se oči ne zacrvene, raščupava kosu i onda majci priča cijelu tu
hrpu laži.
— Nije da krivim ljude što su joj vjerovali. I ja bih joj vjerovala, toj
lijepoj lutkici đavolja jezika. Dođe doma plačući, odbija govoriti jer ju je
previše sram, a onda sve provali iz nje. Naravno da će joj ljudi vjerovati.
A da sve bude još gore, to je točno, ja sam zbilja bila u bolnicama zbog
mentalnih poremećaja, zbilja je jesam udarila po licu što sam jače mogla.
Tko će meni povjerovati? Vjerojatno samo moj muž.
— Prošlo je još nekoliko dana dok sam se borila s dilemom hoću li
mu reći ili ne, ali kad sam mu rekla, vjerovao mi je. Naravno. Ispričala
sam mu sve što se toga dana dogodilo - kakve mi je sve lezbijske stvari
radila, kako sam je pljusnula. Naravno, nisam mu rekla što sam osjetila.
To mu nisam mogla reći. I uglavnom, bio je izvan sebe od bijesa i uporno
govorio da će otići ravno njezinoj obitelji. Rekao je: "Ti si ipak udana
žena. Udana si za mene. I majka si. Nema šanse da si lezbijka. Kakav
vic!"
 — Ali ja ga nisam pustila da ide. Time bi samo sve pogoršao. Ja sam
znala. Ja sam znala da je ona bolesna. Vidjela sam na stotine bolesnih
ljudi, pa sam znala. Mala je bila trula iznutra. Oguliš li sloj one prekrasne
kože, ispod bi našao samo gnjilo meso. Znam da je to strašno reći, ali
istina je. I znala sam da normalni ljudi nikad ne bi shvatili kakva je
zapravo, da mi tu ne možemo izići kao pobjednici. Bila je stručnjak za
manipuliranje osjećajima odraslih ljudi oko sebe, a mi nismo imali dokaze.
Kao prvo, tko bi povjerovao da je trinaestogodišnja djevojka namamila u
homoseksualnu stupicu ženu u tridesetima? Što god mi rekli, ljudi bi
vjerovali što hoće. Što bismo se više borili, bili bismo u ranjivijoj poziciji.
— Mogli smo samo jedno: odseliti se. Da sam ostala u toj četvrti,
stres bi me slomio: nešto bi mi u glavi opet škljocnulo. A taj je proces već
počeo. Morali smo otići odatle, nekamo daleko gdje me nitko ne poznaje.
Ali moj muž nije bio spreman ići. Njemu još nije bilo posve jasno u
kolikoj sam krizi. A trenutak nije mogao biti gori: volio je svoj posao,
napokon nam je uspio kupiti vlastitu kuću (živjeli smo u montažnoj
kućici), a kćeri je bilo lijepo u vrtiću. "Čekaj malo," rekao je, "ne možemo
tek tako dići sidro i otići. Ja ne mogu tako lako naći posao. Morali bismo
prodati kuću, naći novi vrtić. Trebat će mi bar dva mjeseca."
— "Ja ne mogu čekati dva mjeseca", rekla sam mu. "Ovo će me
zauvijek dokrajčiti. Ne šalim se. Vjeruj mi, znam što govorim." Simptomi
su se već počeli pojavljivati: zvonilo mi je u ušima, čula sam glasove,
nisam mogla spavati. Predložio je da ja odem prva, da nekamo sama
otputujem, a on će doći kad sve obavi.
— "Ne," rekla sam, "ne želim ići sama. Raspast ću se ako ne budem
imala tebe. Trebam te. Molim te, ne ostavljaj me." Zagrlio me i počeo
preklinjati da izdržim samo još malo. Samo jedan mjesec, rekao je. On će
se za sve pobrinuti - napustit će posao, prodati kuću, urediti sve u vrtiću,
naći novi posao. Možda može dobiti mjesto u Australiji, rekao je. Samo je
tražio da pričekam mjesec dana, i sve će biti u redu. Što sam na to mogla
reći? Da sam se usprotivila, to bi me samo još više izoliralo.
Reiko je uzdahnula i pogledala u žarulju na stropu.
— Ali nisam mogla izdržati mjesec dana. Jednoga dana to se opet
dogodilo: škljoc\ I ovaj put bilo je stvarno loše. Uzela sam pilule za
spavanje i odvrnula plin. Probudila sam se u bolnici, i to je bio kraj. Tek
za nekoliko mjeseci smirila sam se toliko da bih mogla razmišljati, i onda
sam zamolila muža neka mi da razvod. Rekao je da se nema namjeru
rastavljati. "Možemo početi iznova", rekao je. "Možemo otići na neko
novo mjesto, samo nas troje, i početi sve ispočetka." "Sad je prekasno",
rekla sam mu. "Sve je završilo kad si tražio da pričekam mjesec dana.
Ako si stvarno želio početi iznova, nisi mi to trebao reći. Sada kamo god
da odemo, koliko god se daleko odselimo, stalno će se događati isto. I ja
ću od tebe tražiti isto, i patit ćeš zbog mene. To više ne želim."
— Pa smo se rastavili. Ili bolje rečeno, ja sam se rastavila od njega.
Ali za dvije godine opet se oženio. Još mi je drago što sam ga natjerala da
me ostavi. Zbilja. Znala sam da ću biti ovakva do kraja života, a nikoga
nisam htjela povući za sobom. Nisam nikoga htjela siliti da živi u stalnom
strahu kako ću svaki čas opet izgubiti razum.
— Bio je divan prema meni: idealan muž, vjeran, snažan i strpljiv,
netko kome sam mogla u potpunosti vjerovati. Učinio je sve što je mogao
ne bi li me izliječio, i ja sam učinila sve što sam mogla da se izliječim, i
zbog njega i zbog naše kćeri. I vjerovala sam u oporavak. Šest godina sam
bila sretna, od dana vjenčanja. Pomogao mi je 99%, ali onaj jedan posto je
podivljao. Škljocl Srušilo se sve što smo izgradili. U djeliću sekunde sve
se pretvorilo u ništa. I to zbog te male.
Reiko je pokupila opuške koje je zgazila i bacila ih u limenu kantu.
— Grozna priča. Toliko smo se trudili, strašno, gradili smo svoj
svijet opeku po opeku. A srušio se u jednom trenu. Nismo se ni snašli, a
već više ničega nije bilo.
Ustala je i zabila ruke u džepove. — Idemo natrag. Kasno je.
Nebo se smračilo, sloj oblaka bio je deblji nego prije, Mjesec se nije
vidio. Shvatio sam da sada osjećam miris kiše, kao Reiko. A s njim je bio
pomiješan miris svježeg grožđa u njezinoj vrećici.
— Zato ne mogu otići odavde — rekla je. — Bojim se stupiti u
izvanjski svijet. Bojim se upoznati nove ljude i osjetiti nove osjećaje.
— Shvaćam — rekao sam. — Ali ja mislim da vi to možete. Mislim
da možete izići i da ćete uspjeti.
Reiko se nasmiješila, ali nije odgovorila.
Naoko je sjedila na kauču s knjigom. Noge su joj bile prekrižene, a
dok je čitala, ruku je prislonila na sljepoočicu. Činilo se kao da se prstima
dotiče svake riječi koja joj je ulazila u glavu i tako je opipava. Po krovu
su počele tapkati raspršene kapljice kiše. Bila je obavijena svjetlošću
lampe koja je oko nje lebdjela poput fine prašine. Nakon dugog razgovora
s Reiko Naokina mladolikost dojmila me se na nov način.
 — Oprosti što smo se toliko zadržali — rekla je Reiko, tapšući
Naoko po glavi.
— Je li vam bilo lijepo? — pitala je Naoko, podižući pogled.
— Naravno — rekla je Reiko.
— Što ste radili — pitala me Naoko — tako nasamo?
— Nisam slobodan reći, gospođice — odgovorio sam.
Naoko se zakikotala i spustila knjigu. Onda smo svi troje jeli grožđe
uz zvuke kiše.
— Kad ovako pada kiša — rekla je Naoko — osjećam se kao da
smo sami na svijetu. Da bar nastavi padati, pa da nas troje ostanemo
zajedno.
— Ma jasno — rekla je Reiko — a kad biste se vas dvoje bacili na
posao, ja bih vas valjda hladila lepezom ili svirala glazbu za ugođaj na
gitari, kao neka glupa gejša? Ne, hvala!
— Ma, ja bih ti ga tu i tamo posudila — rekla je Naoko, smijući se.
— Okej, onda sam za — rekla je Reiko. — Hajde, kišo, pljusni!
Kiša je doista pljusnula, i nastavila pljuštati. S vremena na vrijeme
udario bi grom. Kad smo pojeli grožđe, Reiko se vratila cigaretama i
izvukla gitaru ispod kreveta, te počela svirati: najprije Desafinado i
Djevojku iz Ipaneme, onda malo Bacharacha i nekoliko pjesama Lennona i
McCartnevja. Reiko i ja opet smo pijuckali vino, a kad ga je nestalo
podijelili smo preostali konjak iz moje ploške. Dok smo tako dugo u noć
razgovarali, obuzelo nas je toplo, prisno raspoloženje, pa sam zajedno s
Naoko počeo željeti da kiša nastavi padati.
— Hoćeš li me opet doći vidjeti? — pitala je, gledajući me.
— Naravno da hoću — rekao sam.
— A hoćeš li mi pisati?
— Svaki tjedan.
— A hoćeš li dodati i nekoliko redaka za mene? — pitala je Reiko.
— Nego što — rekao sam — vrlo rado.
U jedanaest je Reiko razvukla kauč i spremila mi krevet kao i noć
prije. Poželjeli smo jedni drugima laku noć i ugasili svjetlo. Kako nisam
mogao zaspati, uzeo sam Čarobni brijeg i bateriju iz ruksaka i neko
vrijeme čitao. Nešto prije ponoći odškrinula su se vrata spavaće sobe i
Naoko se uvukla u krevet kraj mene. Za razliku od prethodne noći, sad se
ponašala normalno. Oči su joj bile fokusirane, pokreti žustri. Prislonivši
usta na moje uho, prošaptala je — Ne znam, ne mogu spavati.
 — Ni ja — rekao sam. Spustio sam knjigu i ugasio bateriju, te sam je
zagrlio i poljubio. Posvuda oko nas bila je tama i zvuči kiše.
— A Reiko?
— Bez brige, zaspala je. A kad ona spava, onda zbilja spava. — A
onda je Naoko upitala
— Hoćeš li mi zbilja opet doći?
— Naravno da hoću.
— Čak i ako ti ne budem mogla ništa dati?
Kimnuo sam u mraku. Osjećao sam njezine pune dojke. Dlanom sam
pogladio obris njezina tijela kroz spavaćicu. Od ramena preko leđa do
bokova, stalno sam iznova prelazio rukom preko nje, utiskujući liniju i
mekoću njezina tijela u mozak. Nakon što smo neko vrijeme ležali u tom
nježnom zagrljaju, Naoko mi je prislonila usnice o čelo i ustala iz kreveta.
Njezina blijedoplava spavaćica bljesnula je u tami, nalik na ribu.
— Zbogom — rekla mi je slabašnim glasom. Slušajući kišu, utonuo
sam u spokojan san. Idućeg jutra još je kišilo - sipila je sitna, gotovo
nevidljiva jesenja kišica, nimalo nalik na jučerašnju provalu oblaka.
Vidjelo se da kiši samo po mreškanju lokvica i kapanju koje se čulo sa
streha. Kad sam se probudio, ugledao sam mliječnobijelu maglu kako
okružuje prozor, ali kako se Sunce dizalo, vjetrić ju je otpuhao, pa su iz
nje izronile okolne šume i brežuljci.
Kao i dan prije, doručkovali smo i otišli počistiti ptičnjak. Naoko i
Reiko obukle su žute plastične kabanice s kapuljačama. Ja sam navukao
džemper i nepropusnu vjetrovku. Vani je zrak bio vlažan i studen. I ptice
su se sklonile s kiše, pa su se zbile u dno kaveza.
— Ovdje je dosta hladno kad pada kiša, zar ne? — rekao sam Reiko.
— Sad će sa svakom kišom postajati sve hladnije, dok ne padne prvi
snijeg — rekla je.
— Oblaci iz Japanskog mora ovdje ispuštaju tone snijega.
— Što se zimi radi s pticama?
— Unesemo ih unutra, naravno. Što bismo drugo - da ih zaleđene
iskopamo iz snijega? I onda ih odmrznemo, oživimo i povičemo: OK,
navali narode!
Čupnuo sam žičanu mrežicu, a papiga je zalepetala krilima i
zakriještala: "Seronja!" "Hvala!" "Ludo!"
— E njega bih ja rado zamrznula — rekla je Naoko sjetno. — Mislim
da ću stvarno poludjeti ako to budem morala slušati svako jutro.
 Kad smo očistili ptičnjak, vratili smo se u stan. Dok sam se pakirao,
žene su odjenule radnu odjeću. Zajedno smo izišli iz zgrade i rastali se kraj
teniskih terena. One su skrenule desno, a ja sam nastavio ravno.
Dovikivali smo pozdrave i ja sam obećao da ću opet doći. Naoko se blago
nasmiješila i nestala iza ugla.
Na putu do kapije sreo sam nekoliko ljudi, sve u žutim kabanicama
kakve su imale Naoko i Reiko, i svi su imali nataknute kapuljače. Po kiši
su sve boje bile neobično jarke: tlo je bilo intenzivno crno, borove grane
blistavo zelene, a ljudi omotani žutom djelovali su kao prikaze s onog
svijeta koje smiju hoditi zemljom samo za kišovitih jutara. Lebdjeli su nad
tlom u tišini, noseći poljodjelske alatke, košare i vreće.
Čuvar se sjetio moga imena i označio ga na listi posjetitelja dok sam
izlazio. — Vidim da ste došli iz Tokija — rekao je stari. — I ja sam
jednom bio ondje. Samo jednom. Svinjetina im je famozna.
— Je li? — pitao sam, ne znajući što da mu odgovorim.
— Nije mi se baš sviđala hrana u Tokiju, ali svinjetina je bila da
prste poližeš. Vjerojatno ih uzgajaju na neki poseban način.
Rekao sam da ne znam, sad sam prvi put tako nešto čuo. — A kad
ste to bili u Tokiju?
— Hmm, da vidimo — rekao je, nakrivivši glavu — je li to bilo kad
se oženio Njegovo Veličanstvo krunski princ? Moj sin je bio u Tokiju, pa
sam rekao, morao bih bar jednom i to vidjeti. Sigurno je to bilo 1959.
— E, tako davno je svinjetina u Tokiju sigurno bila dobra — rekao
sam.
— A danas? — pitao je.
Nisam siguran, rekao sam, ali nisam baš čuo da je nešto posebno. To
kao da ga je razočaralo. Po svemu sudeći, htio je nastaviti razgovor, ali
rekao sam mu da moram stići na autobus i krenuo prema cesti. Nad
stazom uz potok mjestimice su još lebdjele krpe izmaglice, ali vjetrić ih je
odnosio prema strmim obroncima obližnje planine. Svako malo zaustavio
bih se u hodu, okrenuo, i bez ikakva posebnog razloga duboko uzdahnuo.
Osjećao sam se kao da sam došao na planet na kojemu vlada malo
drukčija sila teže. Pa naravno, rekao sam sebi tužno: sad sam u izvanjskom
svijetu.
Vrativši se u dom oko pola pet, smjesta sam se presvukao i otišao u
prodavaonicu ploča u Sindžuku da odradim svoje radno vrijeme. Ja sam
pazio na prodavaonicu od šest do pola jedanaest, nešto malo bih i prodao,
ali uglavnom sam sjedio kao ošamućen i gledao nevjerojatno šaroliko
mnoštvo ljudi kako promiče vani. Bilo je obitelji, parova, pijanaca,
mafijaša, živahnih djevojaka u kratkim suknjama, bradatih hipija i barskih
hostesa, te nekih nedefiniranih tipova. Kad god bih pustio žestoki rock,
hipiji i odbjegla mlađarija okupili bi se vani, plesali i udisali razrjeđivač,
ili bi samo sjeli na zemlju i besposličarili. Kad bih stavio Tonvja Bennetta,
nestali bi.
Odmah pokraj nalazila se prodavaonica u kojoj je neki sredovječni
čovjek pospanih očiju prodavao "igračke za odrasle". Ja nisam mogao
zamisliti zašto bi itko htio kupiti raznorazna seksi pomagala koja je držao,
ali činilo se da mu prodaja ide kao luda. U uličici koja se nalazila
dijagonalno nasuprot prodavaonici ploča vidio sam pijanog studenta kako
povraća. U igraonici prekoputa nas u drugom smjeru kuhar iz lokalnog
restorana provodio je pauzu igrajući tombolu uz novčane oklade. Ispod
streha prodavaonice koja je preko noći bila zatvorena čučao je neki garavi
beskućnik, ne mičući se. U prodavaonicu je ušla djevojčica ne starija od
dvanaest, trinaest godina, namazana blijedoružičastim ružem, i zamolila me
da stavim Jumpin ]ack Flash od Rolling Stonesa. Kad sam pronašao ploču
i pustio joj je, počela je puckati prstima u ritmu i drmati kukovima, te stala
plesati po dućanu. Onda me zatražila cigaretu. Dao sam joj jednu od
poslovođinih, koju je zahvalno popušila, a kad je ploča završila, otišla je
bez ijednog "hvala". Svakih petnaestak minuta začuo bih sirenu hitne
pomoći ili policije. Naišla su tri pijana direktora u odijelima i kravatama,
smijući se iz svega glasa i dovikujući "Dobra guzica!" lijepoj dugokosoj
djevojci u telefonskoj kabini.
Što sam dulje gledao, postajao sam sve zbunjeniji. Čemu sve to, k
vragu? Što sve to zapravo znači?
Poslovođa se vratio s večere i rekao mi — Hej, znaš što, Vatanabe?
Preksinoć sam povalio malu iz butika. — Već prije nekog vremena bacio
je oko na djevojku koja je radila u obližnjem butiku, i svako malo odnio bi
joj ploču na dar.
— Bravo — rekao sam mu, našto mi je on ispričao sve o svom
podvigu, u detalje.
— Ako oćeš poševiti žensku, evo što ti je činiti — počeo je, sav pun
sebe. — Prvo, moraš joj nosit darove. Onda je moraš napit. Ono, baš
napit. I onda obaviš poso. Lakše ne može bit. Kužiš?
Zbunjeniji nego ikad, ukrcao sam se na putnički vlak i vratio u dom.
Navukao sam zastore, ugasio svjetla, ispružio se u krevet, i obuzeo me
osjećaj da bi se Naoko svaki čas mogla uvući kraj mene u krevet.
Sklopivši oči, osjećao sam kako joj se grudi meko nadimlju o moja prsa,
čuo njezin šapat, i osjetio obrise njezina tijela u svome naručju. U tami
sam se vratio u njezin mali svijet.
Osjetio sam miris livadske trave, čuo noćnu kišu. Mislio sam na nju
golu, kakvu sam je vidio na mjesečini, i zamišljao je kako čisti ptičnjak i
gaji povrće, a njezino meko, lijepo tijelo bilo je umotano u onu žutu
kabanicu. Stišćući svoj nabrekli penis, mislio sam na Naoko dok nisam
svršio. To kao da mi je malo razbistrilo mozak, ali nije mi pomoglo da
zaspim. Osjećao sam se iscrpljeno, očajnički sam želio zaspati, ali san mi
jednostavno nije htio doći na oči.
Ustao sam iz kreveta i stao kraj prozora, a moje oči odlutale su prema
stijegu. Sad kad na njoj nije bio nacionalne zastave, motka je sličila
divovskoj bijeloj kosti koja je stršila uvis u noćnu tamu. Što li Naoko sada
radi, pitao sam se. Naravno, sigurno spava, spava dubokim snom, ogrnuta
tamom u onom svome čudnovatom malom svijetu. Uhvatio sam se kako
mislim: neka od tjeskobe bude sigurna bar u snovima.
 7.

IDUĆEG JUTRA, U ČETVRTAK, NA SATU tjelesnoga nekoliko

sam puta preplivao olimpijski bazen. Od takve energične tjelovježbe glava
mi se još malo razbistrila pa sam ogladnio. Nakon što sam pojeo obilan
ručak u studentskom restoranu poznatom po svojim obilnim ručkovima,
krenuo sam u knjižnicu odsjeka za književnost pronaći neke podatke, kadli
sam naletio na Midori Kobajaši. S njom je bila neka sitna i graciozna
djevojka s naočalama, ali kad me je ugledala, prišla mi je sama.
— Kamo ideš? — pitala me.
— Na književnost, u knjižnicu — rekao sam.
— Daj pusti to i hajde na ručak sa mnom.
— Već sam jeo.
— Pa što onda? Možeš opet.
Na kraju smo otišli u obližnju kavanu, gdje je ona pojela tanjur
currvja a ja sam popio kavu. Imala je bijelu košulju dugih rukava ispod
žute vunene veste s uzorkom riblje kosti, usku zlatnu ogrlicu i Disnevjev
sat. Curry joj se očito sviđao, a popila je i tri čaše vode.
— Gdje si bio? — pitala je Midori. — Zvala sam te ne znam koliko
puta.
— Nešto si me htjela pitati?
— Ništa posebno. Samo sam zvala.
— Razumijem.
— Što razumiješ?
— Ništa. Samo "razumijem" — rekao sam. — Onda, je li bilo novih
požara?
— Baš je bilo zabavno, zar ne? Šteta nije velika, ali zbog onolikog
dima sve je djelovalo kao pravo. Super stvar. — Midori je iskapila još
jednu čašu vode, udahnula i stala promatrati moje lice. — Hej, što je tebi?
— pitala me. — Izgledaš kao odsutan duhom.
Oči ti nisu fokusirane.
— Dobro sam — rekao sam. — Vratio sam se s puta pa sam umoran.
— Izgledaš kao da si upravo vidio duha.
— Tako dakle.
 — Hej, imaš danas popodne predavanja?
— Njemački i vjeronauk.
— Možeš to preskočiti?
— Njemački ne mogu. Danas imam test.
— Kad završava?
— U dva.
— Okej. Hoćeš da poslije odemo u grad na piće?
— U dva popodne?!
— Malo za promjenu, zašto ne? Izgledaš totalno odsutno. Hajde, dođi
piti sa mnom, da se malo vratiš u život. To i ja želim - piti s tobom da se
malo vratim u život. Što veliš?
— Dobro, može — rekao sam uzdišući. — Potražit ću te u
književnom traktu u dva. Nakon njemačkoga sjeli smo na bus za Šindžuku
i otišli u neki avangardni bar po imenu DUG, iza knjižare Kinokunija.
Oboje smo za početak uzeli votku-tonik.
— Ja katkad svratim ovamo — rekla je. — Kod njih ti nije neugodno
ako popodne piješ.
— A ti često piješ popodne?
— Katkad — rekla je, zveckajući ledom u čaši. — Katkad, kad svijet
postane pretežak za život, dođem ovamo na votku-tonik.
— Zar svijet katkad postane pretežak za život?
— Katkad — rekla je Midori. — I ja imam svoje problemčiće.
— Kakve?
— S obitelji, dečkima, neredovitim menstruacijama. Tako to.
— Onda popij još jednu.
— I hoću.
Mahnuo sam konobaru i naručio još dvije votke-tonik.
— Sjećaš se kako si me u nedjelju poljubio? — pitala je Midori. —
Mislila sam na to. Bilo je lijepo. Baš je bilo lijepo.
— To je lijepo.
— "To je lijepo" — ponovila je za mnom. — Kako čudno govoriš!
— Da?
— No, razmišljala sam o tome. Razmišljala sam kako bi bilo lijepo
da je to bilo prvi put da me je neki dečko poljubio. Kad bih mogla
promijeniti redoslijed događaja u životu, definitivno bih htjela da mi to
bude prvi poljubac, definitivno. A onda bih cijeli život mislila nešto kao:
Hej, što li se dogodilo s onim malim Vatanabeom s kojim sam se prvi put
poljubila, na gornjoj terasi, sad mu je negdje 58? Zar to ne bi bilo super?
— Da, stvarno — rekao sam, krčkajući pistaciju.
— Hej, ma što je tebi? Zašto si tako odsutan? Još mi nisi ni
odgovorio.
— Vjerojatno se još nisam priviknuo na svijet — rekao sam nakon
kraćeg razmišljanja.
— Ne znam, osjećam se kao da ovo nije stvarni svijet. Ti ljudi, taj
okoliš: jednostavno mi ne djeluju stvarno.
Midori je naslonila lakat na šank i pogledala me. — U nekoj pjesmi
Jima Morrisona bilo je nešto takvo, gotovo sam sigurna.
— Ljudi su strani kad si stranac.
— Mir — rekla je Midori.
— Mir — rekao sam ja.
— Stvarno bi trebao sa mnom u Urugvaj — rekla je Midori, još
nalakćena na šank. — Cura, obitelj, fakultet - daj sve to lijepo nogiraj.
— Ideja nije loša — rekao sam smijući se.
— Zar ne misliš da bi bilo divno kad bismo se riješili svega i svih i
otišli nekamo gdje nikoga živog ne poznajemo? Katkad mi dođe da to
učinim. Zbilja, zbilja mi dođe da to učinim. Recimo, ti me odvedeš nekamo
daleko, daleko, a ja bih ti rodila puno djece, žilave kao mali bikići. I
živjeli bismo sretni do kraja života, i valjali se po podu. Nasmijao sam se i
popio treću votku-tonik.
— Ali ti vjerojatno još ne želiš puno djece žilave kao bikići — rekla
je Midori.
— Zaintrigirala si me — rekao sam. — Volio bih vidjeti kako
izgledaju.
— To je u redu, ne moraš ih željeti — rekla je Midori jedući
pistaciju. — A ja evo pijem popodne i govorim štogod mi padne na pamet:
"Ja bih sve nogirala i pobjegla." Čemu ići u Urugvaj? Tamo imaju samo
magareća govna.
— Možda imaš pravo.
— Posvuda samo magareća govna. Govno tu, govno tamo, cijeli
svijet je od magarećih govana. Hej, ovu ne mogu otvoriti. Evo ti je. —
Midori mi je pružila pistaciju. Namučio sam se dok je nisam otvorio. —
Ali kako mi je u nedjelju laknulo] Išla sam s tobom na gornju terasu,
gledali smo požar, pili pivo, pjevali pjesme. Ne znam kad sam zadnji put
osjetila takvo potpuno olakšanje. Ljudi me stalno na nešto prisiljavaju.
Čim me vide, počnu mi govoriti što da činim. Ti me bar ni na što ne
prisiljavaš.
— Ne poznajem te dovoljno da bih te na išta prisiljavao.
— Hoćeš reći, da me bolje poznaješ, i ti bi me prisiljavao, kao i svi
drugi?
— Moguće — rekao sam. — Tako ljudi žive u stvarnome svijetu:
stalno jedni druge na nešto prisiljavaju.
— Ti ne bi. Ja znam. Stručnjak sam kad treba nekoga prisiljavati i
kad tebe netko prisiljava. Nisi ti taj tip. Zato se s tobom i mogu opustiti.
Imaš li ti uopće pojma koliko na svijetu ima ljudi koji vole druge
prisiljavati, a i da njih drugi na nešto prisiljavaju? Hrpetina! A onda oko
toga prave veliku frku, kao, "Ja sam je prisilio", "Ti si me prisilio!" To
vole. Ali ja to ne volim. Ja to činim samo zato što moram.
— A na što ti prisiljavaš druge ili drugi tebe? Midori je stavila kocku
leda u usta i počela je sisati.
— Želiš me bolje upoznati? — pitala je.
— Aha, recimo.
— Hej, slušaj, upravo sam te pitala: "Želiš li me bolje upoznati?"
Kakav ti je to odgovor?
— Da, Midori, volio bih te bolje upoznati — rekao sam.
— Zbilja?
— Da, zbilja.
— Čak i ako bi morao odvratiti oči od onoga Što ugledaš?
— Tako si loša?
— Pa, na neki način — rekla je Midori mršteći se. — Hoću još jedno
piće.
Pozvao sam konobara i naručio četvrtu rundu pića. Dok nisu stigla,
Midori je podbočila bradu rukom, još nalakćena na bar. Ja sam šutio i
slušao Theloniousa Monka kako svira Honeysuckle Rose. U lokalu je bilo
još pet-šest mušterija, ali jedino smo mi pili alkohol. Jak miris kave unosio
je atmosferu prisnosti u sumornu unutrašnjost.
— Jesi li slobodan ovu nedjelju? — pitala je Midori.
— Mislim da sam ti već rekao, nedjeljom sam uvijek slobodan. Do
šest, kad moram na posao.
— Dobro onda, hoćemo li se ove nedjelje družiti?
— Može — rekao sam.
— Doći ću po tebe u dom u nedjelju ujutro. Ali ne znam još kad. Je
li to u redu?
— Može — rekao sam. — Nema problema.
— A sada da te pitam: možeš li pogoditi što mi se sada radi?
— Ne mogu ni zamisliti.
— Pa, kao prvo, želim leći na velik, širok, paperjast krevet. Želim se
udobno raskomotiti, napiti, i da nigdje u blizini nema magarećeg govna, i
da ti ležiš kraj mene. A onda, malo pomalo, skidao bi mi odjeću. Jaaako
nježno. Onako kako majka svlači malo dijete. Jaaako polako.
— Hmm...
— I onda se ja isključim i ugodno mi je, a onda najednom shvatim što
se događa i povičem: "Prestani, Vatanabe!" A onda kažem:
"Ti mi se stvarno sviđaš, Vatanabe, ali viđam se s drugim. Ne mogu
ovo. Konzervativna sam što se tiče ovakvih stvari, vjerovao ti ili ne, zato
molim te prestani." Ali ti ne prestaješ.
— Ali ja bih prestao — rekao sam.
— Znam da bi. Nema veze, to je samo moja fantazija — rekla je
Midori. — I onda mi ga pokažeš. Svoju stvar. Kako strši nagore. Ja
naravno smjesta zatvorim oči, ali već sam ga na trenutak vidjela. Pa
kažem: "Prestani! Ne čini to! Ne želim nešto tako veliko i tvrdo!"
— Nije tako veliki. Običan je.
— Nema veze, to je obična fantazija. I onda se ti jako rastužiš, i meni
te bude žao pa te pokušavam utješiti. No, no, jadničak mali.
— I kažeš da ti se to sada radi?
— Baš tako.
— A joj.
Otišli smo iz bara nakon pet rundi votke-tonika. Kad sam pokušao
platiti, Midori me pljesnula po ruci i platila šuštavom novčanicom od
10.000 jena koju je izvadila iz novčanika.
— U redu je — rekla je. — Upravo su mi platili, a ja sam zvala tebe.
Naravno, ako si zadrti fašist pa ne dopuštaš da ti žena plati piće...
— Ne, ne, u redu je.
— A i nisam ti pustila da mi ga staviš.
— Jer je tako velik i tvrd — rekao sam.
— Tako je — rekla je Midori. — Jer je tako velik i tvrd.
Onako pripita, Midori je promašila jednu stubu, pa smo zamalo pali
niza stubište. Sloj oblaka koji je zastirao nebo sad se povukao, i
kasnopopodnevno sunce nježnom je svjetlošću kupalo gradske ulice.
Midori i ja neko smo vrijeme tumarali naokolo. Rekla je da bi se rado
popela na drvo, ali nažalost u Sindžukuu nije bilo za penjanje pogodnih
stabala, a Carski vrtovi su se zatvarali.
— Baš šteta — rekla je Midori. — Obožavam se penjati na drveće.
Nastavili smo hodati i gledati izloge, i ubrzo su mi gradski prizori
postali stvarniji nego prije.
— Drago mi je što sam naletio na tebe — rekao sam. — Mislim da
sam se sad malo više priviknuo na svijet.
Midori je stala kao ukopana i zapiljila se u mene. — Istina je — rekla
je. — Oči su ti sad mnogo fokusiranije nego prije. Vidiš? Godi ti druženje
sa mnom.
— U to uopće nema sumnje — rekao sam.
U pola šest Midori je rekla da mora doma spremiti večeru. Rekao
sam da ću se autobusom vratiti u dom i otpratio je do postaje.
— Znaš što mi se sada radi? — pitala me Midori dok sam odlazio.
— Nemam pojma na što sada misliš — rekao sam.
— Želim da mene i tebe zarobe gusari. Onda bi nas svukli i svezali
jedno uz drugo, licem u lice, gole, onim užadima.
— Zašto bi to napravili?
— To su perverzni gusari — rekla je.
— Ti si perverzna — rekao sam.
— I onda nas zaključaju u teretni prostor i kažu: "Za sat vremena
bacit ćemo vas u more, pa se dotle zabavite."
— I...?
— I mi onda sat vremena uživamo, i valjamo se naokolo isprepletenih
tijela.
— I to je glavna stvar koja ti se sada radi?
— Tako je.
— A joj — rekao sam ja, odmahujući glavom.
Midori je došla po mene u nedjelju ujutro u pola deset. Upravo sam
se bio probudio i još se nisam ni umio. Netko mi je počeo udarati na vrata
i vikati: "Hej, Vatanabe, neka ženska!" Sišao sam u predvorje i zatekao
Midori kako sjedi prekriženih nogu u nevjerojatno kratkoj traper suknji,
zijevajući. Svaki student na putu za doručak usporio je i zabuljio se u
njene duge, vitke noge. Imala je zbilja lijepe noge.
— Jesam li došla prerano? — pitala je. — Sigurno si se tek
probudio.
 — Možeš pričekati petnaest minuta? Da se umijem i obrijem.
— Mogu čekati, ali svi mi dečki bulje u noge.
— A što si mislila, kad si došla u muški paviljon u tako kratkoj
suknji? Naravno da bulje.
— No dobro, nema veze. Danas imam stvarno slatke gaćice - sasvim
su ružičaste, na volančiće i čipkice.
— Tim gore — rekao sam, uzdišući. Vratio sam se u sobu, umio i
obrijao što sam brže mogao, odjenuo plavu košulju s ovratnikom na
kopčanje i sivu sportsku jaknu od tvida, a onda sam se vratio i izveo
Midori van kroz kapiju. Oblijevao me hladan znoj.
— Reci, Vatanabe — rekla je Midori, gledajući u paviljonske zgrade
— ovdje svi dečki drkaju - cap-ca-rap?
— Vjerojatno — rekao sam.
— Misle li dečki na cure kada to rade?
— Valjda. Sumnjam da itko dok drka misli na burzu ili sprezanje
glagola ili Sueski kanal. Ne, prilično sam siguran da gotovo svi misle na
cure.
— Sueski kanal?
— Na primjer.
— Dakle, oni valjda misle na neku određenu curu, je li tako?
— A zašto to ne pitaš dečka? — rekao sam. — Zašto bih ti ja tako
nešto objašnjavao nedjeljom ujutro?
— Samo me zanimalo — rekla je. — Osim toga, on bi se naljutio da
ga tako nešto pitam. Rekao bi da djevojke ne smiju postavljati takva
pitanja.
— Što je sasvim logičan stav.
— Ali mene zanima. To je čista znatiželja. Misle li dečki na neku
određenu curu dok drkaju?
Odustao sam od izbjegavanja odgovora. — Pa, ja da. Za druge ne
znam.
— Jesi li ikad mislio na mene dok si to radio? Reci mi istinu. Neću
se ljutiti.
— Ne, nisam, da ti pravo kažem — odgovorio sam iskreno.
— Zašto? Nisam ti dosta zgodna?
— Ma, zgodna si ti. Slatka si, i super ti stoje seksi kompletići.
— Zašto onda ne misliš na mene?
— Pa, kao prvo, tebe smatram prijateljicom, pa te ne želim uvlačiti u
svoje seksualne maštarije, a kao drugo...
— Imaš neku drugu na koju moraš misliti.
— To bi otprilike bilo točno — rekao sam.
— Pristojan si čak i kad je o ovako nečemu riječ — rekla je Midori.
— To mi se kod tebe sviđa. Pa ipak, ne bi li me pripustio samo na kratko?
Želim biti u nekoj od tvojih seksualnih maštarija ili sanjarija ili kako god
ih već zoveš. Molim te to jer smo prijatelji. Koga drugog mogu tako nešto
moliti? Ne mogu tek tako nekome prići i reći: "Kad večeras budeš drkao,
možeš li molim te jednu sekundu misliti na mene?" To te molim baš zato
što te smatram prijateljem. I želim da mi poslije kažeš kako je bilo. Znaš,
što si radio i tako to.
Pobjegao mi je uzdah.
— Ali ne možeš mi ga metnuti. Jer smo samo prijatelji. Zar ne? Dok
god mi ga ne metneš, možeš raditi što god hoćeš, misliti što god hoćeš.
— Ne znam, nikad to još nisam radio s tolikim ograničenjima —
rekao sam.
— Hoćeš li samo misliti na mene?
— Dobro, mislit ću na tebe.
— Znaš, Vatanabe, ne želim da dobiješ pogrešan dojam — da sam
nimfomanka ili da sam isfrustrirana ili da te izazivam. Mene te stvari
jednostavno zanimaju. Želim znati kako je to. Odrasla sam okružena
samim djevojkama u djevojačkoj školi, to znaš. Želim znati što dečki misle
i kako su im ustrojena tijela. I to ne samo iz dodataka ženskim časopisima,
nego iz pravih praktičnih analiza.
— Praktičnih analiza? — progunđao sam.
— Ali moj dečko ne voli kad mene zanimaju stvari ili kad hoću nešto
pokušati. Naljuti se, zove me nimfačom ili ludačom. Ne dopušta čak ni da
mu popušim. E, to je jedna od stvari koje umirem od želje proučiti.
— A-ha.
— I ti mrziš kad ti netko puši?
— Ne, ne baš, ne mrzim.
— Bi li se moglo reći da voliš?
— Da, moglo bi se. Ali možemo li o tome drugi put? Gledaj, pred
nama je lijepo nedjeljno jutro, i ne želim ga upropastiti pričama o drkanju i
pušenju. Idemo razgovarati o nečemu drugom. Je li tvoj dečko na istom
fakultetu kao mi?
— Ne, on ide na drugi, naravno. Upoznali smo se u školi, na sekciji.
Ja sam bila u djevojačkoj školi, a on u muškoj, i znaš kako to rade,
zajednički koncerti i tako to. Ali ozbiljno smo prohodali poslije ispita. Hej,
Vatanabe.
— Što je?
— Samo jednom to učini. Misli na mene, dobro?
— Dobro, pokušat ću, idući put — rekao sam, predajući se.
Sjeli smo na putnički vlak za Očanomizu. Kad smo u Šindžukuu
presjedali, na postaji sam kupio tanki sendvič sa štanda kako bih
nadoknadio propušteni doručak. Kava koju sam uz to popio imala je okus
po kuhanoj tinti. Nedjeljni jutarnji vlakovi bili su puni parova i obitelji
koji su krenuli na izlete. Skupina dječaka s bejzbolskim palicama i
jednakim dresovima jurili su po vagonu. Nekoliko djevojaka u vlaku imale
su kratke suknje, ali nijedna tako kratku kao Midori. Midori je svako malo
povlačila svoju nadolje. Neki muškarci buljili su u njezina bedra, zbog
čega mi je bilo neugodno, ali njoj to kao da nije smetalo.
— Znaš što bih sada voljela raditi? — prošaptala je kad smo već
neko vrijeme putovali.
— Pojma nemam — rekao sam. — Ali molim te, nemoj sada o tome.
Netko će te čuti.
— Šteta. Imala sam ludu ideju — rekla je Midori, naočigled
razočarana.
— Nego, zašto idemo u Očanomizu?
— Vidjet ćeš.
Kako se oko postaje Očanomizu nalazilo mnoštvo dopunskih škola,
19 nedjeljom je taj dio bio pun školaraca koji su krenuli na nastavu ili
pripremu za ispit. Midori se gurala kroz gužvu jednom rukom čvrsto
stišćući remen torbice, a drugom moju ruku.
Bez ikakva upozorenja, upitala me — Hej, Vatanabe, znaš li ti razliku
između konjunktiva sadašnjeg i prošlog u engleskome?
— Mislim da znam — rekao sam.
— Da te onda pitam, čemu takve stvari služe u svakodnevnom životu,
molim te lijepo?
— Baš ničemu — rekao sam. — Možda nemaju nikakvu konkretnu
svrhu, ali zbilja te uče da neke općenite stvari počneš shvaćati sustavnije.
Midori je na trenutak ozbiljno o tome promislila. — Nevjerojatan si
— rekla je. — To meni nikad nije palo na pamet. Ja sam stvari kao što su
konjunktiv, diferencijalni račun i kemijski simboli uvijek smatrala posve
beskorisnima. Totalnom gnjavažom. Pa sam ih uvijek ignorirala. A sad se
moram zapitati je li moj cijeli život promašen.
— Ignorirala si ih?
— Aha. Ono, za mene ne postoje. Nemam blagog pojma što znači
"sinus" i "kosinus".
— Nevjerojatno! Kako si onda položila ispite? Kako si se upisala na
fakultet?
— Ne budi smiješan — rekla je Midori. — Da bi prošao na
prijamnome ne moraš znati ništa! Samo ti treba malo intuicije - a ja imam
sjajnu intuiciju. "Odaberite točan odgovor od ponuđena tri." Ja odmah
znam koji je točan.
— Moja intuicija nije dobra kao tvoja, pa do neke mjere moram biti
sistematičan. Kao svraka koja skuplja komadiće stakla u šupljinu stabla.
— Ima li to neku svrhu?
— I ja se pitam. Vjerojatno je tako lakše obavljati neke stvari.
— Kakve stvari? Daj mi primjer.
— Recimo metafizičko razmišljanje. Svladavanje nekoliko jezika.
— Kakve koristi od toga?
— Ovisi o osobi koja to čini. Nekima koristi, nekima ne. Ali to je
uglavnom vježbanje. Drugo je pitanje ima li neku svrhu ili nema. Kao što
sam rekao.
— Hmm — rekla je Midori, naizgled impresionirana. Povela me za
ruku nizbrdo. — Znaš, Vatanabe, ti zbilja dobro znaš objašnjavati.
— Ne znam baš — rekao sam.
— Istina je. Stotinu sam ljudi pitala čemu služi konjunktiv u
engleskome, i nitko mi nije dao dobar i jasan odgovor kao ti. Čak ni
nastavnici engleskoga. Ili se zbune, ili naljute, ili se samo nasmiju. Nitko
mi nije dao iole pristojan odgovor. Da sam imala nekoga kao što si ti kad
sam postavljala to pitanje, da mi je to tako logično objašnjeno, možda bi
čak i mene zainteresirao konjunktiv. K vragu!
— Hmm — rekao sam.
— Jesi li ikad čitao Kapital?
— Aha. Ne cijeli, naravno, ali neke dijelove jesam, kao i većina ljudi.
— Jesi li ga shvatio?
— Neke dijelove sam shvatio, a druge nisam. Da bi čitala knjigu kao
što je Kapital moraš usvojiti neku osnovnu intelektualnu aparaturu. Ali
mislim da razumijem osnovnu ideju marksizma.
 — Misliš da student prve godine koji nije čitao takve knjige može
razumjeti Kapital na prvo čitanje?
— To je gotovo pa nemoguće, rekao bih.
— Kad sam ja išla na fakultet, učlanila sam se u sekciju narodne
glazbe. Samo sam htjela pjevati pjesme. Ali drugi članovi bili su obični
prevaranti. Naježim se kad ih se samo sjetim. Kad se učlaniš, prvo ti kažu
da moraš čitati Marxa. "Za idući put pročitajte od stranice te i te do
stranice te i te." Netko je držao predavanje o tome kako narodne pjesme
moraju biti istinski povezane s društvom i radikalnim pokretom. Pa kvragu
sve, otišla sam doma i zbilja se potrudila to čitati, ali ništa živo nisam
razumjela. Bilo je gore od konjunktiva. Nakon tri stranice sam odustala.
Onda sam kao dobra mala pionirka otišla na idući sastanak i rekla da sam
čitala, ali nisam razumjela. Od tada pa nadalje odnosili su se prema meni
kao da sam idiot. Nemam kritičku svijest o klasnoj borbi, rekli su, ja sam
društveni bogalj. Hoću reći, bili su stvarno ozbiljni. I sve to zato što sam
rekla da ne razumijem neki tekst. Zar nisu bili grozni?
— A-ha — rekao sam.
— A i njihove takozvane diskusije bile su grozne. Svi su govorili
velike riječi i pretvarali se da znaju o čemu se govori. Ali ja bih postavila
pitanje kad god nešto nisam razumjela. "Što znači ta imperijalistička
eksploatacija o kojoj govorite? Ima li to neke veze s Istočnoindijskom
kompanijom?" "Znači li razaranje obrazovno-industrijskog kompleksa da
nakon diplome ne smijemo raditi za neku tvrtku?" I slične stvari. Ali nitko
mi ništa nije htio objasniti. Ma kakvi - užasno bi se naljutili. Možeš li ti to
vjerovati?
— Da, mogu — rekao sam.
— Jedan se proderao na mene: "Glupačo, kako živiš kad uopće
nemaš mozga?" E pa onda mi je bilo dosta. To nisam bila spremna trpjeti.
Dobro, nisam jako pametna. Iz radničke sam klase. Ali radnička klasa drži
svijet u pogonu, i radničku klasu izrabljuju. Kakva je to revolucija kad se
samo razbacuje velikim riječima koje ljudi iz radničke klase ne razumiju?
Kakvo je to sranje od socijalne revolucije? Hoću reći, i ja bih rado
poboljšala svijet. Ako nekoga stvarno izrabljuju, moramo to zaustaviti. U
to ja vjerujem, i zato postavljam pitanja. Zar nemam pravo?
— Imaš pravo.
— I onda mi je sinulo. Sve su to lažnjaci. Na pameti im je samo da
impresioniraju nove članice svojim velikim riječima kojima se tako
ponose, pa da im mogu zavući ruku pod suknju. A kada diplomiraju,
ošišaju se na kratko i naprijed u Mitsubishi, IBM ili Fuji Bank. Nađu
lijepe supruge koje nikad nisu čitale Marxa, dobiju djecu i daju im
mondena nova imena od kojih ti se povraća. Koji će obrazovno-industrijski
kompleks oni razoriti? Daj me nemoj nasmijavati! A ni novi članovi nisu
bili ništa bolji. Ni oni ništa živo nisu razumjeli, ali pretvarali su se da
razumiju i smijali su mi se. Nakon sastanka bi mi rekli: "Ne budi blesava!
Pa što onda ako ne razumiješ? Samo se složi sa svime što kažu." Hej,
Vatanabe, imam ja stvari od kojih sam znala još više poludjeti. Hoćeš
čuti?
— Naravno, zašto ne?
— Pa, jednom su sazvali kasnonoćni politički sastanak, i svakoj
djevojci su rekli da napravi dvadeset rižinih kuglica za zakusku. Hoću
reći, zamisli ti tu spolnu diskriminaciju! Ja sam odlučila da ću za promjenu
šutjeti, pa sam poslušno došla sa svojih dvadeset rižinih kuglica, sve po
propisu, unutra umeboši, izvana nori. 20 I što misliš da sam dobila za svoj
trud? Ljudi su se poslije žalili jer su moje kuglice iznutra imale samo
umeboši, i nisam donijela ništa uz njih! Druge djevojke napunile su svoje
kuglice ikrom bakalara i lososom, i još su donijele lijepe debele kriške
prženih jaja. Tako sam se razbjesnjela da nisam mogla govoriti! Što si
umišljaju ti raspačivači "revolucije", s kojim vražjim pravom rade frku
oko rižinih kuglica? Neka budu sretni što su dobili i umeboši i nori! Neka
se sjete da u Indiji djeca umiru od gladi! Nasmijao sam se. — I što je dalje
bilo sa sekcijom?
— U lipnju sam se ispisala, toliko sam bila ljuta — rekla je Midori.
— Većina tih studentskih tipova su totalni foliranti. Umiru od straha da će
netko otkriti kako nešto ne znaju. Svi čitaju iste knjige, svi prosipaju iste
slogane, i obožavaju slušati Johna Coltranea i gledati Pasolinijeve filmove.
Tebi je to "revolucija"?
— Hej, mene nemoj pitati, ja revoluciju nikad nisam vidio.
— Pa, ako je to revolucija, nek si je metnu znaš kamo. Mene bi
vjerojatno strijeljali što sam stavila umeboši u rižine kuglice. I tebe bi
strijeljali, jer razumiješ konjunktiv.
— Moglo bi se dogoditi.
— Vjeruj mi, znam što govorim. Ja sam iz radničke klase. S
revolucijom ili bez revolucije, radnička klasa i dalje će jedva spajati kraj s
krajem i živjeti u istim svinjcima kao i prije. A što je zapravo revolucija?
Sigurno nije samo mijenjanje imena na gradskoj vijećnici. Ali ti frajeri to
ne znaju - oni samo znaju svoje velike riječi. Reci mi, Vatanabe, jesi li
ikad vidio poreznika?
— Nikad.
— E pa ja jesam. Puno puta. Upadnu ti u kuću i počnu se praviti
važni. "A za što vam služi ova knjiga poslovanja?" "Hej, dosta su vam
traljavo vođene te knjige." "Ovo vi zovete poslovnim izdatkom?"
"Pokažite mi sve svoje račune i to odmah." Mi dotle čučimo u kutu i kada
dođe vrijeme večeri moramo ih počastiti sušijem deluxe - dostava u kuću.
E pa da ti kažem, moj otac nijednom nije utajio porez. Takav je on,
poštenjak iz stare garde. Ali daj ti to reci porezniku. On samo kopa i kopa
i kopa i kopa. "Prihod vam je ovdje malo nizak, zar ne?" Pa naravno da je
nizak kad ne zarađuješ! Došlo mi je da vrištim: "Idite kontrolirati one koji
imaju novca!" Misliš da bi se poreznici drukčije ponašali da dođe do
revolucije?
— Malo vjerojatno, malo vjerojatno.
— E pa eto onda. Ne želim vjerovati ni u kakvu vražju revoluciju.
Vjerovat ću samo u ljubav.
— Mir — rekao sam.
— Mir — rekla je Midori.
— Hej, kamo mi idemo?
— U bolnicu — rekla je. — Tata mi je ondje. Danas je na mene red
da budem s njim cijeli dan.
— Tata?! Mislio sam da je u Urugvaju!
— To sam lagala — rekla je Midori službenim tonom. — Cijeli život
galami da bi u Urugvaj, ali nikad nije uspio. Jedva da može iz Tokija.
— Koliko je bolestan? — pitao sam.
— Samo je pitanje vremena — rekla je. Nastavili smo hodati u tišini.
— Znam što govorim. To je isto imala i mama. Tumor na mozgu.
Možeš li ti to zamisliti? Jedva su prošle dvije godine otkako je umrla od
tumora na mozgu, a sad ga je i on dobio.
Hodnici Sveučilišne bolnice bili su bučni i puni vikend-posjetitelja i
pacijenata s manje teškim simptomima, posvuda je lebdio onaj posebni
miris bolnice, oblak dezinfekcijskog sredstva i buketa cvijeća koje su
donijeli posjetitelji, te urina i madraca, a sestre su jurile tamo-amo uz
resko kloparanje potpetica.
Midorin otac bio je u poluprivatnoj sobi, u krevetu do vrata. Onako
opružen, izgledao je kao neko sićušno stvorenje s kobnom ranom. Ležao je
postrance, mlitavo, klonula lijeva ruka bila mu je nepomična, a u nju je
bila zabodena intravenozna igla. Bio je to malen, žgoljav čovjek koji je
djelovao kao da će se još više smanjiti i stanjiti. Oko glave bio mu je
omotan bijeli zavoj, a nezdravo bijele ruke bile su istočkane rupicama od
injekcija i intravenoznih dripova. Njegove poluotvorene oči zurile su u
prazno, u neku fiksiranu točku, nalik na dvije podlivene kugle koje su se
nekontrolirano trznule u našem smjeru kad smo ušli u sobu. Fiksirale su
nas nekih deset sekunda, a onda su opet polako odlutale u prazno.
Od samog pogleda na te oči bilo je jasno da će uskoro umrijeti. Na
njegovoj puti nije bilo znakova života, tek blijedi tračak nečega što je
nekoć bilo život. Tijelo mu je bilo nalik na oronulu staru kuću iz koje su
odstranjene sve instalacije, i sada čeka da bude do temelja srušena. Oko
njegovih suhih usnica nicali su busenčići brkova, nalik na korov. Dakle,
pomislio sam, čak i nakon što iz tijela nestane toliko životne snage, brada i
dalje raste.
Midori je pozdravila debeljka u krevetu kraj prozora. On joj je
kimnuo i nasmiješio se, očito nesposoban da išta kaže. Nekoliko se puta
nakašljao te, nakon što je iz čaše kraj jastuka otpio nekoliko gutljaja vode,
premjestio je težinu i prevrnuo se na bok, okrećući se prema prozoru. Kroz
prozor se vidio samo rasvjetni stup i nekoliko strujnih kablova, ništa više,
čak ni oblačak na nebu.
— Kako se osjećaš, tata? — rekla je Midori, govoreći ocu u uho kao
da iskušava mikrofon. — Kako si danas?
Njezin otac pomaknuo je usnice. 'Ne dobro', rekao je; umjesto da
izgovori te riječi, on kao da ih je oblikovao iz suhog zraka u dnu grla.
'Glava', rekao je.
— Imaš glavobolju? — pitala je Midori.
'Je', rekao je on. Očito nije bio u stanju u jednom dahu izgovoriti više
od jednog-dva sloga.
— Pa, nije ni čudo — rekla je ona — baš su ti je rezali. Naravno da
te boli. Žao mi je, ali budi hrabar. Ovo je moj prijatelj Vatanabe.
— Drago mi je — rekao sam. Midorin otac dopola je rastvorio
usnice, a onda ih opet zatvorio.
Midori je rukom pokazala na plastični stolac kraj podnožja kreveta i
ponudila mi da sjednem. Poslušao sam je. Midori je ocu dala da popije
vode i pitala bi li pojeo neko voće ili voćni žele. 'Ne', rekao je, a kad je
Midori počela navaljivati da nešto pojede, rekao je: 'Jeo sam.'
Na noćnom stoliću kraj uzglavlja stajala je boca s vodom, čaša,
zdjelica i maleni sat. Midori je iz velike papirnate vreće ispod stola
izvadila čistu pidžamu, donje rublje i druge stvari, poravnala ih i složila u
ormarić kraj vrata. Na dnu vrećice bila je hrana za pacijenta: dva
grejpfruta, voćni žele i tri krastavca.
— Krastavci? Što oni tu rade? — pitala je Midori. — Nemam pojma
što je došlo mojoj sestri. Na telefon sam joj rekla točno što da kupi, a
sigurna sam da krastavce nisam spominjala! Trebala je donijeti kivi.
— Možda te nije dobro razumjela — rekao sam.
— Da, možda, ali da je promislila, shvatila bi da nisu krastavci. Hoću
reći, što će pacijent s njima? Da sjedi na krevetu i žvače sirove krastavce?
Hej, tata, hoćeš krastavac?
'Ne', rekao je Midorin otac.
Midori je sjela kraj uzglavlja i počela ocu pričati svakakve novosti
od kuće. Slika na televizoru postala je mutna pa je zvala servis; teta iz
Takaida za nekoliko dana dolazi u posjet; ljekarnik g. Mijavaki pao je s
bicikla: takve stvari. Otac joj je odgovarao mrmljajući.
— Sigurno nećeš ništa jesti? 'Ne', odgovorio je njezin otac.
— A ti, Vatanabe? Hoćeš grejpfrut?
— Ne — odgovorio sam.
Nekoliko minuta kasnije Midori me odvela u televizijsku dvoranu i
sjela na kauč popušiti cigaretu. Tri pacijenta u pidžamama također su
pušili i gledali nekakvu političku diskusiju.
— Hej — prošaptala je Midori, a oči su joj se zasjajile. — Onaj stari
sa štakama gleda mi u noge otkako smo ušli. Onaj s naočalama u plavoj
pidžami.
— A što si očekivala kad nosiš takvu suknju?
— Ali to je lijepo. Sigurno im je svima dosadno. Vjerojatno im ovo
koristi. Možda im uzbuđenje pomogne da se brže oporave.
— Samo da ne proizvede suprotan učinak.
Midori se zagledala u dim koji joj se dizao iz cigarete.
— Znaš — rekla je — moj tata nije tako loš. Katkad se naljutim na
njega jer kaže grozne stvari, ali u duši je pošten i istinski je volio mamu.
Na svoj način je proživio život što je dublje mogao. Možda je malo slab, i
uopće nema glavu za posao, i ljudi ga baš ne vole, ali mnogo je bolji od
lažljivaca i varalica koji stalno nešto izglađuju jer su tako slatkorječivi. Ja
nisam ništa bolja od njega, jednom kad nešto kažem ni ja više ne
popuštam, tako da se stalno svađamo, ali on zapravo nije loš.
Midori mi je uzela ruku kao da podiže nešto bačeno na ulici i stavila
je sebi na krilo. Pola moje ruke ležalo joj je na suknji, a pola dodirivalo
njezino bedro. Neko me vrijeme gledala u oči.
— Oprosti što sam te dovela na ovakvo mjesto — rekla je — ali bi li
još malo ostao sa mnom?
— Ostat ću s tobom cijeli dan ako hoćeš — rekao sam. — Do pet.
Volim biti s tobom, a nemam nikakva drugog posla.
— Kako obično provodiš nedjelju?
— Perem veš — rekao sam. — I glačam.
— Vjerojatno mi ne želiš pričati o njoj...o svojoj curi?
— Ne baš. Komplicirano je, i ja, nekako, ne bih to mogao dobro
objasniti.
— U redu. Ne moraš mi ništa objašnjavati — rekla je Midori. — Ali
smijem li ti reći što ja mislim da se tu događa?
— Smiješ. Imam dojam da će sve što ti izmisliš biti zanimljivo.
— Mislim da je udana.
— Zbilja?
— Da, ima negdje trideset i dvije, trideset tri, bogata je i lijepa, nosi
bunde i cipele Charles Jourdan, 21 svileno donje rublje, gladna je seksa, i
voli raditi sve neke bljak stvari. Vas dvoje nalazite se radnim danima
popodne i onda gutate jedno drugo. Ali nedjeljom je njezin muž doma pa
se ne može viđati s tobom. Je li tako?
— Vrlo, vrlo zanimljivo.
— Traži od tebe da je vežeš i da joj vežeš oči, pa onda ližeš svaki
centimetar njezina tijela. Onda te tjera da joj svašta guraš, i zauzima
nevjerojatne poze, kao žena od gume, a ti je slikaš polaroid fotoaparatom.
— Zvuči dosta zabavno.
— Sve vrijeme umire od želje za seksom, pa čini sve što joj padne na
pamet. I svaki dan misli na to. Slobodna je sve vrijeme, pa stalno planira:
Hmm, idući put kada dođe Vatanabe, radit ćemo ovo, ili radit ćemo ono.
Legnete u krevet i ona poludi, isprobava sve te položaje, i u svakom svrši
triput. I kaže ti: "Zar nemam fantastično tijelo? Mlade cure više te ne mogu
zadovoljiti. Mlade cure ti ovo neće činiti, zar ne? Ni ovo. Je li ti dobro?
Ali nemoj još svršiti!"
— Ti si gledala previše pornića — rekao sam smijući se.
 — Misliš? Malo sam se brinula zbog toga. Ali porniće obožavam.
Idući put moraš me odvesti da pogledamo neki, vrijedi?
— Dobro — rekao sam. — Idući put kad budeš slobodna.
— Zbilja? Jedva čekam. Ići ćemo na pravi sadomazo, s bičevima, i,
ono, kad curu tjeraju da piški pred svima. To najviše volim.
— Ići ćemo.
— Znaš što mi se najviše sviđa u porno kinima?
— Ne mogu ni zamisliti.
— Kad god počne neka seksi scena, čuje se onaj zvuk "Gut!" kad svi
odjednom progutaju knedlu — rekla je Midori. — Super mi je taj "Gut!"
Tako slatko!
Kad smo se vratili u bolničku sobu, Midori je opet stala oca
bombardirati rečenicama, a on je u znak odgovora nešto mrmljao ili bi
samo šutio. Oko jedanaest supruga čovjeka u drugom krevetu došla je
mužu presvući pidžamu, oguliti voće i ostalo. Imala je okruglo lice i
izgledala dobroćudno, i dugo je čavrljala s Midori. Onda je došla
bolničarka s novim intravenoznim dripom i prije nego je otišla još malo je
porazgovarala s Midori i onom ženom. Meni su oči lutale po prostoriji i
kroz prozor do strujnih kablova. Svako malo pojavili bi se vrapci i sletjeli
na njih. Midori je razgovarala s ocem i brisala mu znoj s čela, pomagala
mu da ispljune sluz u rupčić i čavrljala sa suprugom njegova cimera i
bolničarkom, a povremeno bi i meni uputila pokoju rečenicu i provjeravala
intravenoznu napravu.
Oko pola dvanaest liječnik je stigao u vizitu, pa smo Midori i ja izašli
u hodnik da pričekamo. Kad je liječnik izašao, Midori ga je pitala kako je
njezinu ocu.
— Pa, tek smo operirali, držimo ga na analgeticima, pa je zato dosta
izmožden — rekao je liječnik. — Trebat će mi još dva-tri dana da
procijenim rezultat operacije. Ako je uspjela, bit će u redu, a ako nije,
onda ćemo morati donijeti neke odluke.
— Nećete mu više otvarati glavu, zar ne?
— To doista ne mogu reći dok za to ne dođe vrijeme — rekao je
liječnik. — Uau, kako kratku suknju imate!
— Nije li zgodna?
— A što radite na stubama? — pitao je doktor.
— Ništa posebno. Pustim da mi sve visi — rekla je Midori.
Bolničarka iza doktora zakikotala se.
 — Nevjerojatno. Morate nam jednom doći da otvorimo vašu glavu pa
da vidimo što ondje ima. Lijepo bih vas molio, dok ste u bolnici, idite
dizalom. Ne treba mi još pacijenata. I ovako imam posla preko glave.
Ubrzo nakon vizite došlo je vrijeme ručku. Bolničarka je krenula od
sobe do sobe, gurajući kolica puna obroka. Midorin otac dobio je gustu
juhu od mesa i povrća, voće, kuhanu ribu očišćenu od kosti, te povrće
ispasirano u nekakvu kašicu. Midori ga je okrenula na leđa i podigla
okrećući ručku u podnožju kreveta. Počela ga je hraniti juhom. Nakon pet-
šest žlica okrenuo je glavu na stranu i rekao: 'Više ne.'
— Moraš pojesti bar još toliko — rekla je Midori. 'Poslije', rekao je
on.
— Nemoguć si - ako ne jedeš kako treba, nikad nećeš vratiti snagu
— rekla je. — Još ne moraš piškiti?
'Ne', rekao je on.
— Hej, Vatanabe, idemo dolje u kantinu.
Pristao sam, ali zapravo mi se i nije jelo. Kantina je bila puna
doktora, sestri i posjetitelja. Dugi nizovi stolaca i stolova ispunjali su
golemu podzemnu špilju bez prozora u kojoj kao da su sva usta jela ili
govorila - nesumnjivo o bolestima, a glasovi su odzvanjali i vraćali se kao
u tunelu. Tu i tamo kroz jeku bi se probila neka interna obavijest
liječnicima i sestrama. Dok sam ja zauzimao stol, Midori je kupila dva
standardna obroka i donijela ih na aluminijskom pladnju. Kroketi u umaku
od vrhnja, krumpir-salata, sjeckano zelje, povrće na pari, riža i miso juha
22: sve je to bilo naslagano na pladnju u istim onakvim bijelim plastičnim
posudicama kakve su davali i pacijentima. Pojeo sam pola, a ostalo
ostavio. Midori kao da je uživala u jelu, i pojela je sve do zadnjeg
zalogaja.
— Nisi gladan? — pitala je, pijuckajući vrući čaj.
— Pa i nisam — rekao sam.
— To je zbog bolnice — rekla je, prelazeći pogledom po kantini. —
To se događa kad ljudi nisu navikli na ovo mjesto. Zbog mirisa, zvukova,
ustajalog zraka, lica pacijenata, stresa, razdraženosti, razočaranja, boli,
umora — to te dokrajči. Nešto te stegne u želucu i ubije ti apetit. Ali kad
se jednom navikneš, uopće nije problem. Osim toga, ne možeš se dobro
brinuti za bolesnika ako sam dobro ne jedeš. To je istina. Znam što
govorim jer mi se to dogodilo s djedom, bakom, mamom, a sad i s tatom.
Nikad ne znaš hoćeš li propustiti idući obrok, pa je važno jesti kad možeš.
 — Vidim što hoćeš reći — rekao sam.
— Rođaci dođu u posjet, pa siđu sa mnom ovamo na ručak, i uvijek
pola ostave, baš kao ti. I uvijek kažu: "Joj, Midori, baš lijepo što imaš
tako dobar tek. Ja sam previše uzrujana da bih jela." Daj se uozbilji, ja se
tu brinem za pacijenta! Oni samo navrate i pokažu malo sućuti. Ja brišem
govna i skupljam sluz i otirem znoj. Da je za čišćenje govana potrebna
samo sućut, imala bih pedeset puta više sućuti nego svi drugi! Umjesto
toga oni vide kako jedem i onda me pogledaju i kažu: "Joj, Midori, imaš
tako dobar tek!" Što misle da sam ja, magarac koji vuče zapregu? Imaju
dovoljno godina da znaju kako svijet funkcionira, zašto su onda tako
glupi? Lako je izgovarati velike riječi, ali važno je hoćeš li ili nećeš očistiti
govna. I mene nešto zna zaboljeti, znaš. I ja se iscrpim kao i svi drugi. I
meni dođe da se rasplačem od muke. Hoću reći, daj ti pokušaj gledati hrpu
doktora kako se skupljaju na gomilu i nekome otvaraju glavu, a nema nade
da ga spase, i onda nešto unutra prčkaju, pa još jednom, pa još jednom, i
svaki put je čovjeku sve gore, sve je luđi, pa da vidim kako će se tebi to
svidjeti! I povrh svega ušteđevina se topi. Ne znam hoću li moći nastaviti s
fakultetom još tri i pol godine, a nema šanse da će moja sestra, ako se
ovako nastavi, moći platiti vjenčanje.
— Koliko dana u tjednu dolaziš? — pitao sam.
— Obično četiri — rekla je Midori. — Ova bolnica navodno nudi
kompletnu njegu, i sestre su divne, ali jednostavno imaju previše posla.
Dobro je da neki član obitelji malo uskoči. Sestra pazi na knjižaru a ja
moram studirati. Ali svejedno stigne doći tri dana na tjedan, a ja dođem
četiri. I još tu i tamo svratimo. Vjeruj mi, kompletno radno vrijeme!
— Kako se stigneš družiti sa mnom ako si tako zauzeta?
— Volim se družiti s tobom — rekla je Midori, vrteći plastičnu čašu.
— Idi se prošeci na nekoliko sati — rekao sam. — Ja ću paziti na
tvog oca.
— Zašto?
— Moraš se maknuti iz bolnice i opustiti, nasamo - ni s kim ne
razgovarati, samo razbistriti glavu.
Midori je oko minutu razmišljala o tome, a onda je kimnula. — Hmm,
možda imaš pravo. Ali znaš li što treba raditi? Kako ćeš se brinuti o
njemu?
— Gledao sam. Uglavnom sam shvatio. Provjeriš ono intravenozno,
daš mu vode, obrišeš znoj i pomogneš mu da iskašlje sluz.
 Guska je ispod kreveta, a ako ogladni dat ću mu ono što je ostalo od
ručka. Što god ne budem znao, pitat ću sestru.
— Mislim da će to biti dovoljno — rekla je Midori smiješeći se. —
Ali ima još nešto. Počinje se gubiti, pa zna reći čudne stvari - koje nitko ne
razumije. Nemoj se brinuti ako se to dogodi.
— Snaći ću se — rekao sam.
Kad smo se vratili u sobu, Midori je rekla ocu da mora nešto obaviti i
da ću ga dotle ja paziti. Činilo se da on na to nema što reći. Možda mu to
ništa i nije značilo. Samo je ležao na leđima i zurio u strop. Da nije svako
malo trepnuo, netko bi pomislio da je mrtav. Njegove oči bile su podlivene
krvlju kao da je pio, i svaki put kad bi duboko udahnuo nosnice bi mu se
malo raširile. Osim toga, nije pomaknuo ni mišić, i uopće se nije trudio
odgovoriti Midori. Nisam mogao ni zamisliti što misli ili osjeća u tmastim
dubinama svijesti.
Kad je Midori otišla, pomislio sam da bih mogao pokušati s njim
razgovarati, ali nisam imao pojma što ni kako bih mu rekao, pa sam samo
šutio. Ubrzo je sklopio oči i zaspao. Sjeo sam na stolić kraj uzglavlja i
promatrao kako mu se povremeno trza nos, sve vrijeme u nadi da neće baš
sada umrijeti. Kako bi to čudno bilo, mislio sam, kad bi ovaj čovjek
izdahnuo dok sam ja kraj njega. Na kraju krajeva, vidim ga prvi put u
životu, a veže nas samo Midori, djevojka koju slučajno poznajem s
predavanja iz Povijesti drame. Ali nije umirao, samo je spokojno spavao.
Približivši uho njegovu licu, čuo sam njegovo slabašno disanje. Opustio
sam se i počeo čavrljati sa ženom pacijenta u susjednom krevetu. Nije
prestajala govoriti o Midori, misleći da sam joj ja dečko.
— Divna je to djevojka — rekla je. — Krasno se brine o ocu; dobra
je, nježna, osjećajna i čvrsta, i još je lijepa. Budi dobar prema njoj. Nemoj
je pustiti da ode. Drugu takvu nećeš naći.
— Bit ću dobar prema njoj — rekao sam ne ulazeći u diskusiju.
— Ja doma imam sina i kćer. Njemu je 17, njoj 21, i nijednome od
njih ne padne na pamet da dođe u bolnicu. Čim im završi škola, odu na
surfanje ili spoj ili već nešto. Užasni su. Izmuzu iz mene džeparac i
nestanu.
U pola dva otišla je u kupnju. Obojica muškaraca čvrsto su spavali.
Soba je bila okupana blagim zrakama popodnevnog sunca, i ja sam se
osjećao kao da bih i ja svaki tren mogao zadrijemati onako nasađen na
stolac. Žute i bijele krizanteme u vazi na stolu kraj prozora podsjećale su
da je jesen. U zraku je lebdio slatkast miris kuhane ribe od ručka. Sestre
su i dalje klaparale hodnikom, razgovarajući čistim, prodornim glasovima.
Svako malo povirile bi u sobu i široko mi se nasmiješile kad su vidjele da
oba pacijenta spavaju. Bilo bi mi drago da imam što za čitanje, ali u sobi
nije bilo knjiga, časopisa ni novina, samo kalendar na zidu.
Mislio sam na Naoko. Mislio sam na nju golu, samo s kopčom za
kosu na sebi. Mislio sam na krivulju njezina struka i tamnu sjenu stidnih
dlačica. Zašto mi se tako pokazala? Zar je hodala u snu? Ili je to bila samo
moja mašta? Kako je vrijeme prolazilo i taj maleni svijet nestajao u daljini,
postajao sam sve manje siguran da su događaji te noći bili stvarni. Ako bih
sebi rekao da su bili stvarni, vjerovao sam da jesu, a ako bih si rekao da
su bili mašta, izgledali su mi kao mašta. Bili su odviše jasni i detaljni da bi
bili mašta, i odviše zaokruženi i prelijepi da bi bili stvarnost: Naokino
tijelo i mjesečina.
Midorin otac najednom se probudio i počeo kašljati, te tako prekinuo
moje sanjarenje. Pomogao sam mu da iskašlje sluz u rupčić i ručnikom mu
obrisao znoj s čela.
— Hoćete li popiti vode? — pitao sam, na što je kimnuo pomaknuvši
glavu oko četiri milimetra. Pridržao sam mu staklenu bočicu za vodu kako
bi mogao malo pomalo pijuckati, dok su mu suhe usnice podrhtavale a grlo
se trzalo. Popio je i zadnju kap mlake vode iz boce.
— Hoćete da vam dam još malo? — pitao sam. Učinilo mi se da mi
nešto hoće reći, pa sam približio uho.
'Dosta je', rekao je tihim, suhim glasom - glas mu je bio čak tiši i suši
nego prije.
— Zašto ne biste nešto pojeli? Sigurno ste gladni. — Odgovorio mi je
laganim kimanjem glave. Po uzoru na Midori, podigao sam mu krevet i
počeo ga naizmjence hraniti žlicama povrtne kašice i kuhane ribe.
Neizmjerno dugo trebalo mu je da pojede polovicu hrane, a onda je malo
odmahnuo glavom da mi signalizira kako mu je dosta. Ta kretnja bila je
gotovo neprimjetna; očito ga je boljelo ako bi se jače pomaknuo.
— A malo voća? — pitao sam ga.
'Ne', rekao je. Obrisao sam mu krajičke usnica ručnikom i ponovno
polegao krevet, a onda sam iznio posuđe u hodnik.
— Je li bilo fino? — pitao sam. 'Užas', odgovorio je.
— Da — rekao sam smiješeći se. — I izgledalo je gadno. — Midorin
otac kao da se nije mogao odlučiti hoće li jače otvoriti oči ili ih zatvoriti,
pa je samo šutke ležao i gledao me. Pitao sam se zna li tko sam ja.
Djelovao je opuštenije sa mnom nego kad je tu bila i Midori. Vjerojatno
me zamijenio s nekim. Ili sam ja bar tako htio misliti.
— Baš je lijep dan — rekao sam, balansirajući na stolcu prekriženih
nogu. — Jesen je, nedjelja, vrijeme je divno, kamo god odete, svugdje
gužva. Najljepše je na ovako lijep dan odmoriti se negdje unutra. Naporno
je s tim gužvama. A i zrak je loš. Ja nedjeljom uglavnom perem veš -
ujutro ga operem, objesim na krov paviljona, skinem ga prije zalaska
Sunca, dobro ga izglačam. Glačanje mi uopće nije problem. Posebno je
zadovoljstvo kad izravnaš nešto što je bilo naborano. A i dobro mi ide.
Naravno, isprva mi nikako nije išlo. Sve sam gužvao. Ali nakon mjesec
dana prakse već sam znao što radim. I tako mi je nedjelja postala dan za
pranje i glačanje. Danas, jasno, nisam stigao. Šteta: propade jedan savršen
dan za pranje veša.
— Ali nema veze. Sutra ću ustati ranije da to obavim. Bez brige.
Nedjeljom nemam drugog posla.
— Kad sutra ujutro sredim rublje i objesim ga da se suši, otići ću na
predavanje u deset. Samo na to idem zajedno s Midori:
Povijest drame. Radim na Euripidu. On je bio stari Grk — jedan od
velike trojke grčkih tragičara, zajedno s Eshilom i Sofoklom. Navodno je
umro u Makedoniji, od ugriza psa, ali u to ne vjeruju svi. Uglavnom, to je
taj Euripid. Meni se više sviđa Sofoklo, ali to je valjda stvar ukusa.
Stvarno ne mogu reći koji je bolji.
— Njegove drame odlikuju se načinom na koji se sve tako zapetlja
da likovi padnu u klopku. Razumijete? Pojavljuje se mnogo raznih ljudi,
svi imaju svoje probleme, razloge i opravdanja, i svaki ide za svojom
idejom pravde ili sreće. A posljedica svega jest da nitko ništa ne može.
Što je i očito. Hoću reći, praktički je nemoguće da pobijedi svačija pravda
i trijumfira svačija sreća, pa nastupa kaos. I što mislite, što se onda
dogodi? Jednostavno - na kraju se pojavi neki bog i počne usmjeravati
promet. "Ti izvoli tamo, ti dođi ovamo, ti se nađi s njom, a ti sjedi i čekaj
malo." Samo tako. On je tu da sve popravi, na kraju se sve sredi. To zovu
"deus ex machina". Kod Euripida gotovo uvijek imamo deus ex
machina, i upravo to je podijelilo kritičare.
— Ali razmislite malo - što bi bilo da u stvarnom životu postoji deus
ex machina? Sve bi bilo tako lako! Kad ti je teško ili se osjetiš uhvaćen u
stupicu, odozgo se spusti neki bog i riješi ti sve probleme. Ima li što
lakše? Uglavnom, to je Povijest drame. Na fakultetu radimo manje-više
takve stvari.
Midorin otac nije govorio ništa, ali sve vrijeme dok sam govorio nije
skidao svoje prazne oči s mene. Naravno, ja u tim očima nisam mogao
vidjeti razumije li išta od onoga što mu govorim.
— Mir — rekao sam.
Nakon tolike govorancije obuzela me strašna glad. Za doručak nisam
jeo gotovo ništa, a ručak sam pojeo samo dopola. Sad mi je bilo žao što za
tim ručkom nisam jeo više, ali žaljenje mi nije pomagalo. Pogledao sam u
ormarić ima li što za jelo, ali našao sam samo konzervu norija, pastile
protiv kašlja Vicks i sojin umak. Bila je tu i ona papirnata vrećica s
krastavcima i grejpfrutom.
— Ja bih pojeo malo krastavaca, ako smijem — rekao sam Midorinu
ocu. Nije mi odgovorio. Oprao sam krastavce u umivaoniku i u zdjelu
nakapao malo sojina umaka. Onda sam umotao krastavac u nori, umočio
ga u sojin umak i pohlepno sažvakao.
— Mmm, što je fino! — rekao sam Midorinu ocu. — Svježe,
jednostavno, miriši na pravo. Stvarno dobri krastavci. Mnogo bolja hrana
od kivija.
Smazao sam jedan krastavac i bacio se na drugi. Bolesnička soba
odjekivala je od moga mljackanja. Tek nakon što sam pojeo cijeli drugi
krastavac mogao sam odahnuti. Na plinskom rešou u hodniku pristavio
sam vodu za čaj.
— Pije li vam se štogod? Voda? Sok? — pitao sam Midorina oca.
'Krastavac', rekao je.
— Super — rekao sam ja osmjehujući se. — S norijem? Kratko je
kimnuo. Opet sam pridigao krevet. Onda sam odrezao jedan zalogaj
krastavca, umotao ga u plošku norija, sve zajedno nabo na čačkalicu,
umočio u sojin umak i ubacio u pacijentova nestrpljiva usta. Gotovo ne
promijenivši izraz lica Midorin otac žvakao je i žvakao komadić krastavca,
da bi ga na kraju progutao.
— Kakvo je? Fino, zar ne? 'Fino', rekao je.
— Dobro je kad je čovjeku hrana ukusna — rekao sam. — To je kao
neki dokaz da si živ.
Jeo je dok nije pojeo cijeli krastavac. Kad ga je pojeo, tražio je vode,
pa sam mu dao iz boce. Nekoliko minuta kasnije rekao je da mora piškiti,
pa sam ispod kreveta uzeo staklenku za urin i približio je vrhu njegova
penisa. Onda sam ispraznio staklenku u zahod i isprao je. Zatim sam se
vratio u bolesničku sobu i popio čaj do kraja.
— Kako se osjećate? — pitao sam. 'Moja.. .glava', rekao je.
— Boli?
'Malo', rekao je, lagano se mršteći.
— Pa, nije ni čudo, upravo su vas operirali. Mene, naravno, nikad
nisu, pa ne znam kako je to.
'Karta', rekao je.
— Karta? Koja karta? 'Midori', rekao je. 'Karta.'
Nisam imao pojma o čemu govori, pa sam šutio. I on je na neko
vrijeme zašutio. A onda mi se učinilo da govori 'Molim'. Sirom je otvorio
oči i upro ih u mene. Naslutio sam da mi nešto želi reći, ali nisam imao ni
najblažu ideju što.
'Ueno', rekao je. 'Midori.'
— Postaja Ueno? Kratko je kimnuo.
Pokušao sam rezimirati da vidim na što cilja: "Karta, Midori, molim,
postaja Ueno", ali nisam imao pojma što mu to znači. Pretpostavio sam da
mu u glavi vlada zbrka, ali za razliku od prije oči su mu sad bile strahovito
bistre. Podigao je ruku za koju nije bila prikvačena intravenozna naprava i
ispružio je prema meni. To mu je vjerojatno predstavljalo golem napor, jer
se vidjelo kako mu ruka dršće u zraku. Ustao sam i stisnuo tu slabunjavu,
naboranu ruku. Uzvratio mi je stisak s onoliko snage koliko je uspio
prikupiti i opet rekao: 'Molim.'
— Ne brinite se — rekao sam. — Ja ću se pobrinuti za kartu i
Midori. — Pustio je da mu ruka padne na krevet i zatvorio oči. A onda,
glasno udahnuvši, pao je u san. Uvjerio sam se da je još živ, a onda izašao
da stavim još vode za čaj. Dok sam srkao vruću tekućinu, shvatio sam da
sam na neki način zavolio tog malenog čovjeka na rubu smrti. Žena drugog
pacijenta vratila se za nekoliko minuta i pitala je li sve u redu. Umirio sam
je i rekao da jest. I njezin muž čvrsto je spavao i duboko disao.
Midori se vratila poslije tri.
— Bila sam u parku, potpuno sam se isključila — rekla je.
— Učinila sam ono što si mi rekao, ni s kim nisam razgovarala,
pustila sam mozak na pašu.
— Kako je bilo?
— Hvala, sad mi je mnogo bolje. Još imam onaj osjećaj tromosti i
zamora, ali tijelo mi je mnogo laganije nego prije. Valjda sam bila
umornija nego što sam mislila.
Kako joj je otac čvrsto spavao, nismo imali što raditi, pa smo kupili
kavu iz automata i popili je u televizijskoj dvorani. Prijavio sam Midori
sve što se dogodilo dok je nije bilo - da joj je otac lijepo odspavao, onda
se probudio i pojeo malo onoga što mu je ostalo od ručka, onda je vidio
mene kako jedem krastavac pa je i on tražio, da je pojeo cijeli i piškio.
— Vatanabe, nevjerojatan si — rekla je Midori. — Mi ga svi kao ludi
pokušavamo natjerati da bilo što pojede, a tebi je pojeo cijeli krastavac!
Nevjerojatno!
— Ne znam, mislim da me samo vidio kako s apetitom jedem svoj.
— Ili ti možda jednostavno znaš ljude navesti da se opuste.
— Nema šanse — rekao sam smijući se. — Mnogi će ti reći da je
upravo suprotno.
— Što misliš o mome ocu?
— Sviđa mi se. Ne da smo si bogzna što imali reći. Ali ne znam,
djeluje mi kao dobar čovjek.
— Je li šutio?
— Stalno.
— Trebao si ga vidjeti prije tjedan dana. Bio je grozan — rekla je
Midori, odmahujući glavom. — Kao da je potpuno skrenuo i podivljao.
Gađao me čašom, vikao grozote: "Dabogda crkla, kravo glupa!" Od te
bolesti ljudi znaju podivljati. Ne zna se zašto, ali ljudi najednom postanu
strašno pakosni. Isto je bilo i s mamom. Što misliš, što mi je rekla? "Nisi ti
moja kći! Mrzim te iz dna duše!" Kad je to rekla, na sekundu mi se sve
zamračilo. Ali takve stvari sastavni su dio ove bolesti. Nešto pritisne neki
dio mozga pa ljudi govore svakakve gadarije. Čovjek zna da je to zbog
bolesti, ali svejedno zaboli. A što očekuješ? Ja se tu ubijam od posla zbog
njih, a oni mi govore grozote.
— Razumijem te — rekao sam. Onda sam se sjetio čudnih
fragmenata koje mi je promrmljao Midorin otac.
— Karta? Postaja Ueno? — rekla je Midori. — Pitam se što mu je to
značilo.
— A onda je rekao Molim i Midori.
— Molim te brini se za Midori?
— Ili možda želi da odeš u Ueno i kupiš kartu. Red riječi je zbrkan,
tko zna što je htio reći? Znači li ti nešto postaja Ueno?
— Hmm, postaja Ueno. — Midori je neko vrijeme razmišljala. —
Jedino se sjećam da sam dvaput bježala od kuće, kad mi je bilo osam i
deset godina. Oba puta sjela sam na vlak iz Uena do Fukušime. Karte sam
kupila novcem koji sam uzela iz blagajne. Netko me doma jako naljutio,
pa sam se htjela osvetiti. Imala sam tetu u Fukušimi, dosta mi se sviđala,
pa sam otišla k njoj. Tata me vratio doma. Došao je po mene čak u
Fukušimu - sto pedeset kilometara! U vlaku do Uena jeli smo ručak iz
kutije. 23 Tata mi je pričao svašta dok smo putovali, sitnice između kojih
bi bio dug razmak. Recimo, o velikom potresu iz 1923. 24 ili o ratu ili o
vremenu kad sam se rodila, stvari o kakvima obično nije govorio. Kad sad
pomislim, jedino smo se ta dva puta tata i ja lijepo narazgovarali, samo nas
dvoje. Hej, možeš li ti to vjerovati? - tata je bio usred Tokija za vrijeme
jednog od najvećih potresa u povijesti, a nije ga ni primijetio!
— Ma nemoj mi reći!
— Istina je! Vozio je bicikl s prikolicom kroz Koišikavu i ništa nije
osjetio! Kad je stigao kući, s krovova u susjedstvu otpali su svi crjepovi, i
svi u obitelji grlili su stupove i tresli se od straha. Njemu još ništa nije bilo
jasno, pa je, kaže, upitao: "Koji vam je svima vrag?" To je "draga
uspomena" mog oca na Veliki potres u Kantu! — Midori se nasmijala. —
Takve su sve njegove priče iz starih dana. Drame ni od korova. Samo su
malo pomaknute. Ne znam, kad ih on priča, nekako dobiješ dojam da se u
Japanu već pedeset-šezdeset godina nije dogodilo ništa važno. Ustanak
mladih časnika iz 1936., rat za Pacifik, njemu je sve to nekako: "A, da, sad
kad si spomenuo, mislim da se tako nešto dogodilo." Strašno smiješno!
— I uglavnom onda mi je u vlaku pričao sve te priče, djeliće priča,
dok smo se vozili iz Fukušime do Uena. A na kraju bi svaki put rekao:
"Što znači, Midori, da je sve isto kamo god da odeš." A ja sam bila
dovoljno mala pa me to impresioniralo.
— Dakle, to je tvoja "ugodna uspomena" na postaju Ueno? — pitao
sam.
— Aha — rekla je Midori. — Jesi li ti kad pobjegao od kuće,
Vatanabe?
— Nikad.
— Zašto?
— Nisam imao dovoljno mašte. Nije mi palo na pamet da pobjegnem.
— Užasno si čudanl — rekla je Midori, kriveći glavu kao da je
istinski impresionirana.
— Pitam se — rekao sam.
 — No, uglavnom, mislim da je tata htio reći neka se brineš za mene.
— Zbilja?
— Zbilja! Ja takve stvari razumijem. Intuitivno. Reci mi, dakle, što si
mu odgovorio?
— Pa, nisam razumio što govori, pa sam samo rekao OK, ne brinite
se, ja ću se pobrinuti i za tebe i za kartu.
— To si mu obećao? Rekao si da ćeš se brinuti za mene? —
pogledala me ravno u oči, sa smrtno ozbiljnim izrazom lica.
— Ne to — brzo sam je ispravio. — Stvarno nisam znao što govori,
pa...
— Bez brige, šalim se — rekla je ona sa smiješkom. — To mi je
super kod tebe.
Midori i ja popili smo kavu i vratili se u sobu. Njezin otac još je
čvrsto spavao. Izbliza se čulo kako ravnomjerno diše. Dok je popodne
odmicalo, svjetlost na bolničkom prozoru bojila se prigušenim, blagim
tonovima jeseni. Na električnoj žici otpočinulo je jato ptica, a onda su
odletjele dalje. Midori i ja sjedili smo u kutu sobe i sve vrijeme tiho
razgovarali. Čitala mi je iz dlana i prorekla da ću doživjeti sto i petu, triput
se ženiti i poginuti u prometnoj nesreći. — Nije loš život — rekao sam.
Kad joj se nešto nakon četiri probudio otac, Midori je sjela kraj
njegova jastuka, obrisala mu znoj s čela, dala vode i pitala boli li ga još
glava. Došla je sestra da mu izmjeri temperaturu, zabilježila koliko je puta
urinirao i provjerila intravenoznu aparaturu. Ja sam otišao u televizijsku
dvoranu i malo gledao nogomet.
U pet sam rekao Midori da idem. Njezinu ocu sam objasnio
— Sad moram na posao. Prodajem ploče u Sindžukuu, od šest do
pola jedanaest. Svratio je pogled na mene i kratko kimnuo.
— Hej, Vatanabe, ne znam kako da ti ovo kažem, ali zbilja sam ti
zahvalna za ovo danas — rekla mi je Midori kad me otpratila do prijamnog
šaltera.
— Nisam bogznašto učinio — rekao sam. — Ali ako ti još mogu
pomoći, doći ću i drugi tjedan. Volio bih opet vidjeti tvog oca.
— Zbilja?
— Pa, u domu baš nemam što raditi, a ako dođem ovamo opet ću
dobiti krastavac. Midori je prekrižila ruke i peticom stala tapkati po
linoleumu.
— Voljela bih da opet idemo piti — rekla je, lagano nakrivivši glavu.
 — A pornići?
— Prvo ćemo to a onda idemo piti. I razgovarat ćemo o gadostima,
kao i inače.
— Nisam ja taj koji razgovara o gadostima — pobunio sam se.
— Nego ti.
— Uglavnom, razgovarat ćemo o takvim stvarima, napiti se i otići u
krevet.
— A što će se onda dogoditi, znaš — rekao sam, uzdahnuvši. — Ja
ću pokušati, a ti mi nećeš dati. Je li tako?
Nasmijala se kroz nos.
— Uglavnom — rekao sam — dođi opet po mene u nedjelju ujutro.
Doći ćemo ovamo zajedno.
— Da odjenem malo dulju suknju?
— To svakako — rekao sam.
No iduće nedjelje ipak nisam otišao u bolnicu. Midorin otac umro je
u petak ujutro. Nazvala me u pola sedam ujutro da mi to kaže. Uključila
se zujalica za signalizaciju telefonskog poziva pa sam potrčao dolje u
predvorje, prebacivši samo džemper preko pidžame. Padala je tiha, hladna
kiša.
— Maloprije mi je umro otac — rekla je Midori slabašnim, tihim
glasom. Pitao sam je mogu li joj ja kako pomoći. — Hvala — rekla je. —
Zbilja ne možeš. Navikli smo na sprovode. Samo sam ti htjela javiti. S
usnica joj se otkinulo nešto nalik na uzdah.
— Nemoj dolaziti na sprovod. Mrzim takve stvari. Ne želim te ondje
vidjeti.
— Razumijem — rekao sam.
— Stvarno ćeš me odvesti na pornić?
— Naravno da hoću.
— Neki stvarno odvratan.
— Dobro ću se raspitati.
— Fino. Nazvat ću te — rekla je i spustila slušalicu.
Prošao je tjedan dana, a od Midori ni riječi. Nije nazvala, a u
predavaonici joj nije bilo ni traga. Kad god bih se vratio u dom, nadao sam
se da će me zateći poruka od nje, ali nikad ih nije bilo. Jedne noći pokušao
sam održati obećanje tako što sam mislio na nju dok sam masturbirao, ali
nije išlo. Nekoliko puta pokušao sam se prebaciti na Naoko, ali taj put čak
ni Naokino lice nije pomagalo. Bilo mi je tako besmisleno da sam odustao.
Potegnuo sam viski, oprao zube i otišao u krevet.
U nedjelju ujutro napisao sam Naoko pismo. Ispričao sam joj za
Midorina oca. Išao sam u bolnicu posjetiti oca kolegice s predavanja, i jeo
sam krastavce kod njega u sobi. Kad je čuo kako mljackam, i njemu su se
prijeli, pa je i on pojeo jedan isto tako mljackajući. Ali pet dana kasnije je
umro. ]oš se živo sjećam kako je tiho mljackao dok je žvakao komadiće
krastavca. Ljudi nakon smrti za sobom ostavljaju čudnovata mala sjećanja.
U pismu je dalje pisalo:
Kad se ujutro probudim, ležim u krevetu i mislim na tebe i Reiko u
ptičnjaku. Mislim na pauna i golubove i papige i purice - i na zečeve.
Sjećam se žutih kabanica s kapuljačama koje ste ti i Reiko nosile onoga
kišnog jutra. Ugodno mi je misliti na tebe dok ležim u toplom krevetu.
Osjećam se kao da ti čvrsto spavaš sklupčana kraj mene. I razmišljam
kako bi bilo divno da je tako.
Katkad mi užasno nedostaješ, ali uglavnom živim dalje, s onoliko
energije koliko uspijem skupiti. Kao što se ti svako jutro brineš za ptice i
njive, i ja svako jutro navijam vlastitu oprugu. Dok ustanem, operem zube,
obrijem se, doručkujem, presvučem, odem iz doma i stignem na fakultet,
već sam je jedno 36 puta dobro navinuo. Samome sebi kažem: "OK, neka
mi ovo bude dobar dan." Prije nisam primjećivao, ali kažu mi da ovih dana
često razgovaram sa sobom. Vjerojatno mumljam nešto sebi u bradu dok
navijam oprugu. Teško mi je što te ne mogu vidjeti, ali moj život u Tokiju
bio bi mnogo gori da nema tebe. Upravo zato što ujutro u krevetu mislim
na tebe uspijevam navinuti oprugu i samome sebi reći da moram proživjeti
još jedan dobar dan. Znam da ovdje moram dati sve od sebe, baš kao ti
ondje.
Ali danas je nedjelja, a toga dana ne navijam oprugu.
Oprao sam rublje, i sad sam u sobi i pišem ti. Kad završim ovo
pismo, zalijepim marku i ubacim ga u poštanski sandučić, neću više imati
što raditi sve dok Sunce ne zađe. Nedjeljom ni ne učim. Radnim danima
dosta učim u knjižnici između predavanja, pa mi za nedjelju ne ostane
ništa. Nedjeljna popodneva su tiha i mirna, i za mene usamljena. Čitam
knjige ili slušam glazbu. Katkad se sjetim različitih ruta kojima smo
nedjeljom šetali po Tokiju. Dosta si jasno mogu predočiti i što si na kojoj
od šetnja imala na sebi. Nedjeljom popodne sjećam se svakakvih stvari.
Pozdravi Reiko. Navečer mi veoma nedostaje njena gitara.
Kad sam završio pismo, odšetao sam se nekoliko ulica dalje do
poštanskog sandučića, a onda sam u obližnjoj pekarnici kupio sendvič s
jajima i Colu. Pojeo sam to za ručak dok sam sjedio na klupi i gledao neke
dečke kako na mjesnom igralištu igraju bejzbol. Kako je jesen odmicala,
nebu je podarila intenzivnije plavetnilo i veću dubinu. Podigao sam pogled
i ugledao kako prema zapadu teku dva dimna traga, savršeno paralelna,
baš poput tramvajskih tračnica. Do mene se dokotrljala neispravna lopta, a
kad sam im je dobacio, mladi igrači skinuli su kape uz pristojno "Hvala,
gospodine". Kao i inače u juniorskom bejzbolu, bilo je mnogo slobodnih i
ukradenih baza.
Kad je prošlo podne vratio sam se u svoju sobu i krenuo čitati, ali
nisam se mogao koncentrirati. Umjesto toga zatekao sam se kako zurim u
strop i mislim na Midori. Pitao sam se je li me njezin otac zbilja
pokušavao zamoliti da se brinem na nju kad njega ne bude, ali nisam
mogao znati što mu je bilo na pameti. Vjerojatno me zamijenio s nekim. U
svakom slučaju, umro je u petak ujutro, dok je padala hladna kiša, i sad
više nije bilo moguće saznati istinu. Zamišljao sam da se nakon smrti
skvrčio i postao još sitniji nego prije. A onda su ga spalili u peći, pa je
postao sam prah. A što je ostalo iza njega? Ne bogznakakva knjižara u ne
bogzna kakvoj četvrti i dvije kćeri, od kojih je bar jedna bila više nego
malo čudna. Kakav je to bio život, pitao sam se. Dok je ležao u bolničkom
krevetu s razrezanom glavom i zbrkanim mozgom, što li mu je bilo na umu
dok me gledao?
Dok sam tako razmišljao o Midorinu ocu, obuzeo me takav jad da
sam morao skinuti rublje s krova i prije nego se potpuno osušilo, i krenuti
u Sindžuku da se prošećem po ulicama i tako ubijem vrijeme. Nedjeljne
gužve donijele su mi djelomično olakšanje. Knjižara Kinokunija bila je
natrpana baš kao vlak u vrijeme špice. Kupio sam primjerak Faulknerove
Svjetlosti u kolovozu i otišao u najbučniji jazz kafić kojega sam se mogao
sjetiti, te stao čitati knjigu slušajući Ornettea Colemana i Buda Povvella, i
popio vruću, gustu kavu neugodna okusa. U pola šest zatvorio sam knjigu,
izašao i otišao na laganu večeru. Koliko još takvih nedjelja — koliko još
stotina nedjelja - leži preda mnom? "Tihih, mirnih i usamljenih", rekao sam
glasno sam sebi. Nedjeljom nisam navijao oprugu.
 8.

OKO SREDINE TJEDNA USPIO SAM porezati dlan na komadić

razbijenog stakla. Nisam primijetio da je jedna od staklenih pregrada na
polici s pločama napukla. Nisam mogao vjerovati koliko je krvi pokuljalo
iz mene, toliko da je pod kraj mojih nogu postao jarkocrven. Poslovođa je
pronašao neke krpe i čvrsto ih vezao oko moje rane. Onda je nazvao Hitnu
pomoć. Inače od njega nije bilo bogznakakve koristi, ali sad je reagirao
iznenađujuće učinkovito. Bolnica je, srećom, bila u blizini, ali dok sam
stigao krpe su već bile natopljene crvenilom, a krv koju nisu mogle upiti
kapala je po asfaltu. Ljudi su mi se hitro micali s puta. Činilo se da misle
kako sam stradao u tučnjavi. Nisam osjećao nikakvu posebnu bol, ali krv
nije prestajala curiti.
Doktor je hladnokrvno odmotao krvlju natopljene krpe, zaustavio
krvarenje podvezavši mi zglob, dezinficirao i zašio ranu, te mi rekao da
dođem sutradan. Kad sam se vratio u prodavaonicu poslovođa mi je rekao
da idem kući: napisat će da sam odradio smjenu. Autobusom sam otišao
do doma i krenuo ravno u Nagasavinu sobu. Bio sam napet zbog
porezotine pa sam s nekim htio razgovarati, a Nagasavu već dugo nisam
vidio.
Našao sam ga u sobi. Pio je konzervu piva i na televiziji gledao
emisiju za učenje španjolskoga. — A koji se vrag tebi dogodio? — pitao
je kad je vidio moj zavoj. Rekao sam mu da sam se porezao, ali da nije
strašno. Ponudio me pivom, ali odbio sam.
— Pričekaj malo. Ovo će za minutu biti gotovo — rekao je Nagasava
i nastavio vježbati španjolski izgovor. Ja sam stavio vodu da zavri i
skuhao si čaj iz vrećice. Neka Španjolka recitirala je rečenice za vježbu:
"Nikad nisam vidio tako strašnu kišu!", "U Barceloni je poplava odnijela
mnoge mostove." Nagasava je naglas čitao tekst na španjolskome. —
Kakve grozne rečenice! — rekao je. — Stalno nam daju takva sranja. Kad
je emisija završila, isključio je TV i iz malenog hladnjaka uzeo još jedno
pivo.
— Sigurno ti ne smetam? — pitao sam.
— Jasno da ne. Poludio sam od dosade. Sigurno nećeš pivo?
 — Ne, neću, zbilja — rekao sam.
— E, da, neki dan su izvjesili rezultate ispita. Prošao sam!
— Ispit za Ministarstvo vanjskih?
— Tako je. Službeno se to zove "Ispit za službenike prvog razreda
državne službe za vanjske poslove". Kakav vic!
— Čestitam! — rekao sam i pružio mu lijevu ruku.
— Hvala.
— Naravno, ja se uopće ne čudim što si ti prošao.
— Ne, ni ja — nasmijao se Nagasava. — Ali lijepo je kada to
dobiješ službeno.
— Misliš da ćeš jednom kad upadneš ići van?
— Ma ne, najprije te godinu dana obučavaju. Onda te na neko
vrijeme pošalju van. Pijuckao sam čaj, a on je s očitim užitkom ispijao
pivo.
— Kad odem, ako hoćeš dat ću ti ovaj hladnjak — rekao je
Nagasava. — Volio bi ga imati, zar ne? Super je za pivo.
— Aha, volio bih, ali zar neće tebi trebati? Živjet ćeš u nekom stanu,
zar ne?
— Ne budi glup! Kad izađem odavde, kupit ću si veliki hladnjak.
Živjet ću na visokoj nozi! Bilo mi je dovoljno četiri godine u ovoj kenjari.
Ne želim više ni vidjeti nešto čime sam se ovdje služio. Samo reci, sve ću
ti dati - televizor, termosicu, radio...
— Uzet ću sve što mi daš — rekao sam. Uzeo sam udžbenik iz
španjolskoga s njegova stola i zabuljio se u njega. — Učit ćeš španjolski?
— Aha. Što više jezika znaš, tim bolje. A ja imam dara. Sam sam
naučio francuski, i to gotovo savršeno. Jezici su kao igra. Naučiš pravila
jednoga, i svi rade na istom načelu. Kao i žene.
— Aha, misaoni život! — rekao sam, a u tonu mi je bila sarkastična
oštrica.
— Nego, vodit ćute na večeru.
— Misliš, u lov na žene?
— Ne, pravu večeru. Ti, ja i Hatsumi - ići ćemo u neki dobar
restoran. Da proslavimo moj novi posao. Stari plaća, pa ćemo otići u neki
zbilja skup.
— Zar ne bi trebao voditi samo Hatsumi?
— Ne, bit će bolje ako i ti dođeš. Bit će mi ugodnije, a i Hatsumi. O,
ne, opet Kizuki, Naoko i ja, sve ispočetka.
 — Ja ću poslije prespavati kod Hatsumi, a tebe pozivamo samo na
večeru.
— OK, ako to zbilja oboje želite — rekao sam. — Ali što ćeš s
Hatsumi? Kada ti završi obuka, premjestit će te van, i vjerojatno te
godinama neće biti. Što će biti s njom?
— To je njen problem.
— Ne razumijem — rekao sam.
Digavši noge na stol, Nagasava je nategnuo pivo i zijevnuo.
— Slušaj, ne planiram se ženiti. To sam Hatsumi jasno rekao. Ako se
želi za nekoga udati, neka samo izvoli. Ja je neću sprečavati. Ako me želi
čekati, neka čeka. To želim reći.
— Mustra si, moram ti priznati — rekao sam.
— Misliš da sam govno, zar ne?
— Mislim.
— Slušaj, svijet je sam po sebi nepravedno mjesto. Ja nisam napisao
pravila. Uvijek je takav bio. Nikad nisam zavaravao Hatsumi. Ona zna da
sam ja govno i da me može ostaviti kad god odluči da joj je dosta. To sam
joj rekao još na početku.
Nagasava je popio pivo i zapalio.
— Zar tebe ništa u životu ne plaši? — pitao sam.
— Hej, nisam ja potpuni kreten — rekao je Nagasava. — Naravno da
me život katkad plaši. Ali nije mi to polazna pretpostavka za sve drugo.
Dat ću mu sto posto od sebe i ići što dalje mogu. Uzet ću što želim i
ostaviti ono što ne želim. Tako namjeravam živjeti, a ako pođe po zlu,
onda ću zastati i zamisliti se. Ako razmisliš, nepravedno društvo je ono
društvo koje ti dopušta da svoje mogućnosti iskoristiš do krajnosti.
— Meni to zvuči kao prilično samoživ način življenja — rekao sam.
— Možda, ali ja ne čekam da mi išta padne u tanjur. Ja naporno
radim na vlastiti način. Trudim se deset puta više nego ti.
— To je vjerojatno istina — rekao sam.
— Katkad se osvrnem oko sebe i zgadi mi se u želucu. Zašto, kvragu,
ti gadovi nešto ne rade?, pitam se. Živo im se jebe za sve, a onda kukaju.
Zaprepašten oštrinom njegova tona, pogledao sam Nagasavu. — Meni
se čini da se ljudi trude. Ubijaju se od posla. Ili ja pogrešno gledam na
stvari?
— Nije to trud. To je običan fizički rad — rekao je Nagasava
odsječno. — "Trud" o kojem ja govorim više je usmjeren na sebe i ima
više svrhe.
— Hoćeš reći, kao što ti učiš španjolski dok se svi drugi odmaraju?
— Tako je. Do proljeća ću svladati španjolski. Engleski, njemački i
francuski imam u malom prstu, a i talijanski ću ubrzo. Misliš da se takvo
što događa bez truda?
Nagasava je odbio dim, a ja sam mislio na Midorina oca. On
vjerojatno nikad nije ni pomislio da počne učiti španjolski preko televizije.
Vjerojatno nikad nije ni razmišljao o razlici između truda i fizičkog rada.
Vjerojatno je bio prezauzet da bi mislio o takvim stvarima - zauzet poslom,
i dovođenjem odbjegle kćeri iz Fukušime.
— Dakle, ta naša večera — rekao je Nagasava. — Odgovara ti u
subotu?
— Može — rekao sam.
Nagasava je odabrao otmjen francuski restoran u tihoj sporednoj
uličici u Azabuu. Na vratima je rekao svoje ime pa su nas dvojicu odveli
u odijeljenu privatnu prostoriju. Na zidovima malene odaje visjelo je nekih
petnaest slika. Dok smo čekali da dođe Hatsumi, Nagasava i ja pijuckali
smo neko fino vino i čavrljali o romanima Josepha Conrada. On je na sebi
imao naizgled skupo sivo odijelo. Ja sam imao običan plavi blejzer.
Hatsumi je stigla petnaest minuta kasnije. Bila je pomno našminkana,
imala je zlatne naušnice, prekrasnu tamnoplavu haljinu, te ukusne crvene
salonke. Kad sam joj komplimentirao na boji haljine, rekla je da se ta boja
zove ponoćno plava.
— Kakav otmjen restoran! — rekla je.
— Moj stari tu jede kad god dođe u Tokio — rekao je Nagasava. —
Jednom je i mene vodio. Ja nisam baš lud za ovakvim snobovskim
mjestima.
— Ne škodi tu i tamo otići na ovakvo mjesto — rekla je Hatsumi.
Okrenuvši se meni, upitala me — Zar ne?
— Valjda. Glavno da ne plaćam ja.
— Moj stari ovamo obično dovodi ljubavnicu — rekao je Nagasava.
— Ima ljubavnicu u Tokiju, znaš.
— Zbilja? — pitala je Hatsumi.
Otpio sam gutljaj vina, kao da ništa nisam čuo.
Ubrzo je došao konobar pa smo naručili. Nakon što smo izabrali
predjela i juhu, Nagasava je naručio patku, a Hatsumi i ja kirnju. Hrana je
stizala bez žurbe, pa smo polako uživali u vinu i razgovoru. Nagasava je
najprije govorio o ispitu za Ministarstvo vanjskih poslova. Većina
ispitanika su smeće, koje treba baciti u jamu bez dna, rekao je, premda je
moguće da u cijeloj toj hrpi ima i nekoliko pristojnih momaka. Pitao sam
ga misli li da je omjer kvalitetnih momaka naprama smeću viši ili niži nego
u širem društvu.
— Isti je — rekao je. — Naravno. - Svugdje je isto, dodao je: to je
nepromjenjiva zakonitost.
Nagasava je naručio drugu bocu vina, te za sebe još dupli Scotch.
Hatsumi je počela govoriti o djevojci s kojom me htjela spojiti. To je
između nas bila vječna tema. Stalno mi je govorila o nekoj "slatkoj curi iz
kluba", a ja sam stalno bježao.
— Ali zbilja je dobra, i zbilja zgodna. Idući put ću je dovesti. Trebao
bi razgovarati s njom. Sigurno će ti se svidjeti.
— Gubitak vremena, Hatsumi — rekao sam. — Ja sam previše
siromašan da bih izlazio s curama s tvog fakulteta. Ne znam s njima
razgovarati.
— Ne budi šašav — rekla je. — Ova cura je jednostavna, prirodna i
neizvještačena.
— Hajde, Vatanabe — rekao je Nagasava. — Samo se upoznaj s
njom. Ne moraš je ševiti.
— To svakako ne! — rekla je Hatsumi. — Djevica je.
— Kao što si i ti bila — rekao je Nagasava.
— Točno — rekla je Hatsumi s blistavim osmijehom. — Kao što sam
i ja bila. Ali zbilja — rekla je obraćajući se meni — nemoj ti meni
prodavati te fore da si "previše siromašan". To s tim nema veze. Točno, na
svakoj godini ima nekoliko superuobraženih cura, ali mi ostale smo sasvim
normalne. Ručamo u fakultetskoj kantini za 250 jena...
— Čekaj samo malo, Hatsumi — rekao sam, prekidajući je. — Na
mojem fakultetu imamo tri ručka: A, B i C. Ručak A stoji 120 jena, ručak
B 100 jena, a ručak C 80 jena. Mene svi gledaju ispod oka kad uzmem
ručak A, a onaj tko si ne može priuštiti ručak C jede rezance za 60 jena.
Na takav fakultet ja idem. Misliš li još da mogu razgovarati s curama s
tvoga?
Hatsumi se nije mogla prestati smijati. — Kako je to jeftinol — rekla
je. — Možda bih ja trebala tamo na ručak! Ali Toru, ti si zbilja tako divan
dečko, sigurno bi se dobro slagao s ovom curom. Možda joj se čak svidi
tvoj ručak za 120 jena.
 — Nema šanse — rekao sam, smijući se. — Nitko to ne jede jer mu
se sviđa; jedu jer si drugo ne mogu platiti.
— Uglavnom, ne sudi o knjizi prema koricama. Točno je da idemo na
taj napuhani faks, ali ima nas mnogo ozbiljnih ljudi koji ozbiljno
razmišljamo o životu. Ne traže svi dečka sa sportskim autom.
— To znam — rekao sam.
— Vatanabe ima curu. Zaljubljen je — rekao je Nagasava. — Ali
ništa neće reći o njoj. Ništa ga ne može natjerati da progovori. On je
zagonetka obavijena enigmom. 25
— Zbilja? — pitala me Hatsumi.
— Zbilja — rekao sam. — Ali ovdje nema zagonetke. Samo je
komplicirano i teško je o tome govoriti.
— Zabranjena ljubav? Ooo! Meni sve možeš reći! Otpio sam gutljaj
vina da izbjegnem odgovor.
— Vidiš što sam htio reći? — rekao je Nagasava, već na trećem
viskiju. — Ne progovara. Kad on odluči da nešto neće reći, nitko to iz
njega ne može izvući.
— Kakva šteta — rekla je Hatsumi, režući kriškicu terine i prinoseći
je ustima. — Da ste se složili, mogli smo izlaziti u četvero.
— Da, mogli smo se napiti i malo se mijenjati — rekao je Nagasava.
— Dosta je bilo takvih priča — rekla je Hatsumi.
— Kakvih priča? Vatanabe je bacio oko na tebe — rekao je
Nagasava.
— To nema veze s ovim o čemu govorim — promrmljala je Hatsumi.
— Nije on takav čovjek. Ozbiljan je i brižan. Ja to vidim. Zato mu i
pokušavam naći djevojku.
— Ma da, baš je ozbiljan. Kao onaj put kad smo zamijenili ženske,
ono davno. Sjećaš se, Vatanabe? — Nagasava je to izrekao s blazirariin\
izrazom lica, a onda slistio ostatak viskija i naručio još jedan.
Hatsumi je spustila nož i vilicu i obrisala usta ubrusom. Onda me
pogledala i rekla — Toru, jesi li to zbilja učinio? Nisam znao kako joj
odgovoriti pa nisam rekao ništa.
— Reci joj — rekao je Nagasava. — K vragu sve. — Atmosfera je
postajala otužna. Nagasava je znao biti zloban kad se napije, ali večeras je
njegova zloća bila uperena prema Hatsumi, ne prema meni. To sam znao,
pa mi je tim teže bilo dalje ondje sjediti.
— Baš bih voljela čuti — rekla je Hatsumi. — Zvuči jako
interesantno!
— Bili smo pijani — rekao sam.
— U redu je, Toru. Ne krivim te. Samo me zanima što se dogodilo.
— Pili smo u nekom baru u Sibuji, i upoznali s dvjema curama. Išle
su na neki fakultet i također su bile mrtve pijane. Uglavnom, ovaj...otišli
smo u hotel i spavali s njima. Bili smo soba do sobe. Usred noći Nagasava
mi je pokucao na vrata i rekao da se zamijenimo za cure, pa sam ja otišao
u njegovu sobu, a on u moju.
— Curama nije smetalo?
— Ne, i one su bile pijane.
— Uglavnom, imao sam dobar razlog za to — rekao je Nagasava.
— Dobar razlog?
— Pa, cure su bile drukčije. Jedna je bila stvarno zgodna, ali druga je
bila ružna ko pas. Činilo mi se da je to nepravedno. Ja sam dobio zgodnu,
ali Vatanabea je zapala ona druga. Zato smo se zamijenili. Zar ne,
Vatanabe?
— Da, valjda — rekao sam. Ali meni se zapravo sviđala ona koja
nije bila lijepa. Bila je ugodna u razgovoru i draga. Nakon seksa ugodno
smo razgovarali u krevetu, a onda se pojavio Nagasava i predložio da se
zamijenimo za partnerice. Pitao sam curu ima li što protiv, a ona je rekla
da nema ako mi tako želimo. Vjerojatno je mislila da ja želim povaliti
ljepoticu.
— I je li bilo zabavno? — pitala me Hatsumi.
— Misliš, zamjena?
— Cijela stvar.
— Baš i nije. To se samo obavi. Tako spavati s curama i nije nešto.
— Zašto to onda radiš?
— Zbog mene — rekao je Nagasava.
— Pitam Toma — Hatsumi se otresla na Nagasavu. — Zašto činiš
takve stvari?
— Jer me tu i tamo obuzme silna želja da spavam s nekim.
— Ako si u nekoga zaljubljen, zar ne možeš nekako s njom? — pitala
je Hatsumi nakon kraćeg razmišljanja.
— Komplicirano je. Hatsumi je uzdahnula.
U tom trenutku otvorila su se vrata i stigla je hrana. Nagasavi je
servirana njegova pečena patka, a Hatsumi ja dobili smo kirnju. Konobari
su na naše tanjure složili hrpu svježe pripremljenog povrća i prelili ga
umakom, a onda su se povukli i ostavili nas same. Nagasava je odrezao
komad patke i s užitkom ga pojeo, te zalio viskijem. Ja sam uzeo zalogaj
špinata. Hatsumi nije ni taknula hranu.
— Znaš, Toru — rekla je — ne znam zašto je tvoj položaj tako
"kompliciran", ali zbilja mislim da to što si mi upravo ispričao nije dobro
za tebe. Ti nisi takav čovjek. Što ti misliš? — Spustila je ruke na stol i
pogledala me ravno u oči.
— Pa — rekao sam — i meni se katkad tako čini.
— Zašto onda ne prestaneš?
— Jer katkad imam potrebu za ljudskom toplinom — iskreno sam
odgovorio. — Katkad, ako ne osjetim nešto poput topline ženske kože,
obuzme me nepodnošljiva usamljenost.
— Evo, dajte da ja rezimiram u čemu je po mome mišljenju stvar —
upao je Nagasava.
— Vatanabeu se sviđa ta cura, ali zbog nekih kompliciranih razloga
oni ne mogu u krevet. Pa on sebi kaže: "Seks je samo seks", i tu potrebu
zadovolji s nekom drugom. Što tu nije u redu? Sve ima savršenog smisla.
Ne može sve vrijeme sjediti u sobi i natezati maloga, zar ne?
— Ali ako je zbilja voliš, Toru, zar se ne bi mogao kontrolirati?
— Možda — rekao sam, stavljajući u usta komadić kirnje u umaku
od vrhnja.
— Ti ne razumiješ muške spolne potrebe — rekao je Nagasava
Hatsumi. — Evo, pogledaj mene. S tobom sam tri godine, i za to vrijeme
spavao sam s mnogo žena. Ali uopće ih se ne sjećam. Ne sjećam im se
imena, ne sjećam im se lica. Sa svakom sam spavao točno jednom.
Upoznam se, obavim to, zbogom. To je to. Što tu nije u redu?
— Ja zbilja ne trpim tu tvoju bahatost — rekla je Hatsumi tiho.
— Nije sad bitno spavaš li s drugima ili ne. Ja se nikad nisam stvarno
ljutila na tebe što me varaš, zar ne?
— To se čak i ne može nazvati varanjem. To je samo igra. Nitko
nikome ne nanosi bol — rekao je Nagasava.
— Mene to boli — rekla je Hatsumi. — Zašto ti ja nisam dovoljna?
Nagasava je šutio i mućkao viski u čaši. — Nije da mi nisi dovoljna.
To je druga faza, drugo pitanje. U meni jednostavno postoji ta glad. Ako
sam te povrijedio, žao mi je. Ali nije stvar u tome jesi li mi dovoljna ili
nisi. Ja mogu samo živjeti s tom gladi. Takav sam čovjek. To je ono što
me čini onim koji jesam. Ja tu ništa ne mogu, zar ne shvaćaš? Hatsumi je
napokon uzela jedaći pribor u ruke i počela jesti ribu. — Ali bar ne bi
morao uvlačiti Torua u svoje "igre".
— Ali Vatanabe i ja, mi smo ti vrlo slični — rekao je Nagasava.
— Ni jednoga ni drugoga u biti ne zanima išta osim sebe. Okej, ja
sam bahat a on nije, ali ni jedan od nas nije u stanju brinuti se za išta drugo
osim vlastitih misli, osjećaja ili postupaka. Zato možemo razmišljati o
stvarima na način koji je sasvim drukčiji od bilo čijega. To volim kod
njega. Jedina je razlika da on to još o sebi ne zna, pa zato oklijeva i osjeća
se povrijeđenim.
— Koji čovjek ne oklijeva i ne osjeća se povrijeđenim? — insistirala
je Hatsumi. — Hoćeš reći da ti nikad te stvari nisi osjetio?
— Naravno da jesam, ali ja sam sebe disciplinirao tako da ih svedeni
na najmanju moguću mjeru. Čak će i štakor odabrati najmanje bolan put
ako ga dovoljno šokiraš.
— Ali štakori se ne zaljubljuju.
— "Štakori se ne zaljubljuju." — Nagasava me pogledao. — To je
super. Za ovo nam treba popratna glazba - cijeli orkestar s dvije harfe i...
— Ne rugaj mi se. Ozbiljno govorim.
— Jedemo — rekao je Nagasava. —As nama je Vatanabe. Možda bi
bilo uljudnije od nas da "ozbiljne" razgovore ostavimo za neku drugu
prigodu.
— Mogu ja otići — rekao sam.
— Nemoj — rekla je Hatsumi. — Molim te, ostani. Bolje je kad si ti
tu.
— Pojedi bar desert — rekao je Nagasava.
— Svejedno mi je, zbilja.
Svi troje nastavili smo neko vrijeme jesti u tišini. Ja sam pojeo ribu.
Hatsumi je pola ostavila. Nagasava je već mnogo prije smazao patku i sad
se sasvim posvetio viskiju.
— Kirnja je bila izvrsna — pokušao sam ja, ali nitko se nije
nadovezao. Bilo je to kao da sam bacio kamen u dubok bunar.
Konobari su odnijeli tanjure i donijeli ledenu kremu od limuna i
espresso. Nagasava je jedva taknuo desert i kavu, te je odmah prešao na
cigarete. Hatsumi je ignorirala kremu. "A joj", mislio sam ja dok sam
završavao s jelom. Hatsumi je zurila u svoje ruke položene na stol. Kao i
sva njezina odjeća, i ruke su joj izgledale šik, elegantno i skupo. Pomislio
sam na Naoko i Reiko. Što li one sada rade, pitao sam se. Naoko možda
leži na kauču i čita neku knjigu, a Reiko možda na gitari svira Norvešku
šumu. Osjetio sam snažnu želju da opet odem u njihovu sobu. Što, k
vragu, uopće radim ovdje?
— Vatanabe i ja slični smo po tome jer nas živo zaboli što nas nitko
ne razumije — rekao je Nagasava. — Po tome smo drukčiji od drugih. Svi
se brinu hoće li ih ljudi oko njih razumjeti. Ali ja ne, a ni Vatanabe. Nas
lagano zaboli. Čovjek nema veze s drugima.
— Je li to istina? — pitala me Hatsumi.
_ Nije — rekao sam. — Nisam ja tako snažan. Ne mislim da je u
redu ako me nitko ne razumije. Imam ljude koje želim razumjeti i za koje
želim da razumiju mene. Ali osim tih nekoliko ljudi, pa, nekako imam
dojam da tu nema nade. Ne slažem se s Nagasavom. Mene jest briga hoće
li me ljudi razumjeti ili ne.
— To je praktički isto ono što sam ja rekao — rekao je Nagasava,
uzimajući u ruku kavenu žličicu. — To je isto! To je kao razlika između
kasnog doručka i ranog ručka. Isto vrijeme, ista hrana, drugo ime.
Sad se Hatsumi obratila Nagasavi. — Zar te nije briga razumijem li te
ja ili ne?
— Ti zbilja ne kužiš, zar ne? Osoba A razumije osobu B jer je pravi
trenutak da se to dogodi, a ne zato što osoba B želi da je razumije osoba
A.
— Dakle, pogrešno je što ja želim da me netko razumije — recimo ti?
— Ne, nije pogrešno — odgovorio je Nagasava. — Većina ljudi bi to
nazvala ljubavlju, ako misliš da me želiš razumjeti. Moj životni sustav
mnogo je drukčiji od tuđih životnih sustava.
— Dakle, hoćeš reći da ti mene ne voliš, zar ne?
— Pa, moj i tvoj sustav...
— Nosite se i ti i tvoj jebeni sustav! — uzviknula je Hatsumi. To je
bilo prvi i posljednji put da sam je čuo kako viče.
Nagasava je pritisnuo gumb kraj stola i konobar je donio račun.
Nagasava mu je pružio kreditnu karticu.
— Oprosti zbog ovoga, Vatanabe — rekao je Nagasava. — Otpratit
ću Hatsumi. Ti se sam vrati u dom, može?
— Ne moraš mi se ispričavati. Večera je bila sjajna — rekao sam, ali
nitko mi ništa nije odgovorio.
Konobar je donio karticu, a Nagasava je provjerio iznos i potpisao se
kemijskom olovkom. Ustali smo i izašli van. Nagasava je upravo htio
zaustaviti taksi kad ga je Hatsumi spriječila u tome.
— Hvala, ali danas mi se više ne da bitHtobom. Ne moraš me pratiti
doma. Hvala na večeri.
— Okej — rekao je Nagasava.
— Želim da me Toru otprati.
— Okej — rekao je Nagasava. — Ali Vatanabe ti je praktički isti
kao ja. Možda je drag dečko, ali u dubini duše ne može voljeti nikoga. U
njemu uvijek postoji dio koji je ostaje budan i na distanci. On jednostavno
ima tu glad koja ne prolazi. Vjeruj mi, znam o čemu govorim.
Mahnuo sam taksiju i pustio Hatsumi da uđe prva. — No dobro —
rekao sam Nagasavi — pobrinut ću se da dođe doma.
— Oprosti što sam ti ovo priuštio — rekao je Nagasava, ali vidio
sam da već misli na nešto drugo.
Kad smo ušli u taksi, pitao sam Hatsumi — Kamo ti se ide? Natrag u
Ebisu? — Stan joj je bio u Ebisuu. Odmahnula je glavom.
— Dobro. Hoćeš da nešto popijemo?
— Da — rekla je kimajući glavom.
— Sibuja — rekao sam vozaču.
Prekriživši ruke i sklopivši oči, Hatsumi se zavalila u kut sjedala.
Njezine malene zlatne naušnice svjetlucale su dok se taksi ljuljao. Njena
ponoćno plava haljina kao da je bila sašivena da se uklopi u tamnu
unutrašnjost taksija. Svako malo njene ovlaš našminkane, lijepo
oblikovane usnice lagano bi zadrhtale kao da se u zadnji tren suzdržala da
ne progovori sama sa sobom. Dok sam je gledao, shvaćao sam zašto ju je
Nagasava odabrao da mu bude posebna družica. Bilo je mnogo ljepših
žena od Hatsumi, i Nagasava je mogao osvojiti bilo koju. Ali Hatsumi je
imala neko svojstvo od kojega bi vam srce ustreptalo. Nije to bilo ništa
silovito. Njezina je snaga bila profinjena, ali izazivala je duboke titraje.
Gledao sam je cijelim putem do Šibuje i pitao se, premda nisam našao
odgovor, kakve to emocionalne vibracije osjećam. Nekih desetak godina
kasnije napokon mi je svanulo. Bio sam u Santa Feu zbog intervjua s
nekim slikarom i baš sam sjedio u mjesnoj pizzeriji, pio pivo i jeo pizzu, te
promatrao čudesno lijep zalazak Sunca. Sve je bilo prožeto blistavim
crvenilom - moja ruka, tanjur, stol, cijeli svijet - kao da je sve zapljusnuo
neki poseban voćni sok. Usred takva veličanstvenog zalaza kroz glavu mi
je sijevnula slika Hatsumi, i u tom trenutku shvatio sam što je značilo ono
treperenje srca. Bila je to neka vrst djetinje čežnje koja je zauvijek ostala -
i zauvijek će ostati - neispunjena. Zaboravio sam da postoje takve nevine,
gotovo žigosane žudnje: dugi niz godina zaboravio sam da su takvi osjećaji
u meni ikad postojali. Hatsumi je u meni probudila dio mojega "ja" koji je
odavno ležao uspavan. A kad sam to shvatio, to je saznanje u meni
pobudilo takvu tugu da sam gotovo briznuo u plač. Bila je to apsolutno
posebna žena. Netko je trebao učiniti nešto - bilo što - da je spasi.
Ali ni Nagasava ni ja to nismo uspjeli. Kao što su učinili i toliko
drugi koje sam poznavao, Hatsumi je došla do određene točke u životu i
odlučila - gotovo impulzivno - da će ga završiti. Dvije godine nakon što je
Nagasava otišao u Njemačku ona se udala, a dvije godine nakon toga
prerezala je vene žiletom.
Tu vijest javio mi je, naravno, Nagasava. U njegovu pismu iz Bonna
pisalo je: "Hatsumina smrt u meni je nešto ugasila. Ovo je nepodnošljivo
tužno i bolno, čak i za mene." Razderao sam njegovo pismo na komadiće i
bacio ga. Nikad mu više nisam pisao.
Hatsumi i ja otišli smo u mali bar i strusili nekoliko pića. Nismo
mnogo govorili. Kao neki izdosađen stari bračni par, sjedili smo jedno
prekoputa drugog, šutke pili i grickali kikiriki. Kad se bar počeo puniti,
izašli smo u šetnju. Hatsumi je rekla da će ona platiti račun, ali ja sam
insistirao da platim jer sam je ja pozvao na piće.
U noćnom zraku lebdjela je neka duboka studen. Dobro omotana
blijedosivim džemperom na kopčanje, Hatsumi je šutke hodala kraj mene.
Ruku zabijenih u džepove, nisam na umu imao nikakvo odredište pa smo
samo lutali noćnim ulicama. Ovo je baš kao šetnja s Naoko, palo mi je na
pamet.
— Znaš li nejco mjesto u blizini gdje bismo mogli igrati biljar? —
pitala me Hatsumi najednom.
— Biljar? Ti znaš igrati?
— Aha, i to dosta dobro. A ti?
— Igram pomalo. Nisam baš dobar.
— Dobro onda. Idemo.
U blizini smo pronašli dvoranu za biljar i ušli. Bio je to malen lokal
na samom kraju zabačene uličice. Oboje smo odudarali od prljave dvorane
za biljar - Hatsumi u elegantnoj haljini a ja u plavom blejzeru i vojničkoj
kravati - ali Hatsumi kao da to uopće nije zabrinjavalo dok je birala štap i
kiksala ga. Iz torbe je izvadila kopču i pričvrstila kosu na sljepoočici da
joj ne smeta pri igri.
 Odigrali smo dvije partije. Hatsumi je bila dobra baš kao što je i
rekla, a meni je smetao debeli zavoj koji sam još imao preko porezane
ruke. Uništila me.
— Izvrsna si — rekao sam, diveći se.
— Hoćeš reći da izgled vara? — pitala me dok je odmjeravala
udarac, smiješeći se.
— Gdje si naučila tako igrati?
— Moj djed - tatin tata - bio je stari plejboj. U kući je imao biljarski
stol. Igrala sam s bratom iz zabave, a kad sam malo narasla, djed me
naučio pravim potezima. Bio je sjajan čovjek - elegantan, naočit. Ali umro
je. Uvijek se hvalio kako je jednom u New Yorku upoznao Deannu
Durbin. 26
Ubacila je tri za redom, a onda četvrtu promašila. Ja sam uspio
ugurati jednu, a onda promašio lak udarac.
— To je zbog zavoja — rekla je Hatsumi da me utješi.
— Ne, to je zato što dugo nisam igrao — rekao sam. — Dvije godine
i pet mjeseci.
— Kako to da točno znaš?
— Noć nakon što smo odigrali posljednju partiju preminuo je moj
prijatelj — rekao sam.
— Pa si prestao igrati?
— Ne, zapravo ne — rekao sam nakon što sam malo razmislio.
— Samo više nisam imao priliku igrati. To je sve.
— Kako ti je umro prijatelj?
— U prometnoj nesreći.
Odigrala je još nekoliko poteza, ciljajući kugle smrtno ozbiljna lica i
precizno odmjeravajući jačinu udarca. Dok sam je gledao u akciji - njezinu
kosu pomno zadignutu tako da joj ne upada u oči, sjaj njezinih zlatnih
naušnica, salonke čvrsto položene na pod, njezine lijepe vitke prste uprte u
zelenu čohu dok je ciljala - osjećao sam kao da se njezina strana prljave
dvorane za biljar pretvorila u dio nekog otmjenog društvenog događaja.
Nikad prije nisam s njom bio sam, i bilo mi je to čudesno iskustvo, kao da
me netko uzdignuo u višu sferu života. Poslije treće partije - u kojoj me,
naravno, opet uništila - rana mi je počela pulsirati, pa smo prestali.
— Oprosti — rekla je, i činilo se da se zaista brine. — Nisam ovo
smjela predložiti.
— U redu je — rekao sam. — Nisam se jako porezao, i uživao sam u
biljaru. Stvarno. Dok smo izlazili iz dvorane, mršava žena, vlasnica lokala,
rekla je Hatsumi — Imaš dobro oko, sestro. — Hatsumi joj se ljupko
nasmiješila, zahvalila i platila račun.
— Boli li te? — pitala je kad smo izašli.
— Ne jako — rekao sam.
— Misliš da se otvorila?
— Ne, vjerojatno je u redu.
— Znam! Trebao bi doći k meni. Ja ću ti promijeniti zavoj. Imam
dezinfekcijsko sredstvo i sve. Hajde, tu sam blizu.
Rekao sam neka se ne brine, da ću biti dobro, ali insistirala je da
moramo provjeriti je li se rana otvorila ili ne.
— Ili možda ne voliš biti sa mnom? Želiš se što prije vratiti u svoju
sobu, je li to? — rekla je s vragoljastim osmijehom.
— Ni slučajno — rekao sam.
— Dobro onda. Pusti sad protokol. Brzo ćemo stići pješice. Hatsumin
stan nalazio se petnaest minuta hoda od Sibuje prema Ebisuu. Iako nije
bila glamurozna, zgrada je bila i više nego pristojna, s lijepim predvorjem i
dizalom. Hatsumi me posjela za kuhinjski stol i otišla se presvući u
spavaću sobu. Vratila se u gornjem dijelu Princetonove trenirke s
kapuljačom i pamučnim hlačama - i bez zlatnih naušnica. Stavila je kutiju
s prvom pomoći na stol, odvezala mi zavoj, provjerila je li rana još
zatvorena, nanijela malo sredstva za dezinfekciju i povezala novi zavoj
preko posjekotine. Sve je to izvela kao pravi stručnjak.
— Kako to da si dobra u toliko stvari? — pitao sam je.
— Volontirala sam u bolnici. Nešto kao kad se igraš medicinske
sestre. Tako sam naučila.
Kad je Hatsumi stavila zavoj, donijela je iz hladnjaka dvije konzerve
piva. Popila je pola svoga, a ja svoje i još njezinu preostalu polovicu.
Onda mi je pokazala slike drugih cura iz kluba. Imala je pravo: neke su
bile zgodne.
— Kad budeš htio djevojku, dođi k meni — rekla je. — Ja ću ti je
odmah naći.
— Na zapovijed.
— Dobro, Toru, a sad mi reci istinu. Misliš da sam stara svodnica,
zar ne?
— Donekle — rekao sam iskreno, ali sa smiješkom. I Hatsumi se
nasmiješila. Lijepo se smijala.
 — Reci mi još nešto, Toru — rekla je. — Što misliš o Nagasavi i
meni?
— Kako što ja mislim? O čemu?
— Što misliš da bih trebala raditi. Odsad pa nadalje.
— Nema veze što ja mislim — rekao sam, otpivši velik gutljaj
hladnog piva.
— Sve je u redu. Samo mi reci što misliš.
— Pa, da sam na tvome mjestu, ostavio bih ga. Našao bih nekoga s
normalnijim shvaćanjima i živio sretno do kraja života. Nema šanse da s
njim budeš sretna. Kako on živi, nikad mu ne padne na pamet da usreći
sebe ili druge. Ostaneš li s njim, samo će ti propasti živci. Meni je već
pravo čudo što si ostala s njim tri godine. Naravno, meni je on vrlo drag,
na svoj način. Zabavan je, ima mnogo dobrih osobina. Ima jake strane i
sposobnosti kakve ja nikad neću imati. Ali na kraju krajeva njegove ideje i
način života nisu normalni. Katkad, kad razgovaram s njim, čini mi se kao
da se stalno krećem u krugu. Proces koji njega odvodi sve više mene vrti u
krugu. Osjećam se tako prazno! Naposljetku, i sami naši sustavi potpuno
su različiti. Shvaćaš što hoću reći?
— Shvaćam — rekla je Hatsumi i donijela mi još jedno pivo iz
hladnjaka.
— Usto, kad se zaposli u Ministarstvu vanjskih poslova i završi
godinu obuke, otići će u inozemstvo. Što ćeš ti dotle raditi? Čekat ćeš ga?
On se nema namjeru ženiti.
— I to znam.
— Eto, nemam više što reći.
— Tako dakle — rekla je Hatsumi. Polako sam napunio čašu pivom.
— Znaš, dok smo maloprije igrali biljar, ne§io mi je palo na pamet —
rekao sam. — Bio sam jedinac, ali u djetinjstvu se nikad nisam osjetio
zakinuto, nikad nisam poželio imati braću i sestre. Bio sam sretan što sam
sam. Ali najednom, dok sam s tobom igrao biljar, spopao me osjećaj da
želim imati stariju sestru kao što si ti - tako šik i lijepu u ponoćno plavoj
haljini, sa zlatnim naušnicama, i majstoricu s biljarskim štapom.
Hatsumi mi je uputila blistav, sretan osmijeh. — To je najljepša stvar
koju mi je itko u posljednjih godinu dana rekao — rekla je. — Zbilja.
— Ja ti samo želim — rekao sam, zacrvenjevši se — da budeš sretna.
Ali to je zbilja suludo. Izgledaš mi kao osoba koja bi mogla biti sretna s
bilo kim, pa kako si onda završila baš s Nagasavom?
 — Takve se stvari jednostavno dogode. Tu se baš i ne može mnogo
učiniti. U mom slučaju to je svakako istina. Naravno, Nagasava bi rekao
da sam za to sama odgovorna, a ne on.
— Sigurno bi.
— Ali Toru, nisam ni ja najpametnija cura na svijetu. U svakom
slučaju sam malo priglupa, i staromodna. Za "sustave" i "odgovornost"
uopće me nije briga. Ja se samo želim udati i da me muškarac kojega
volim svake noći drži u naručju i da radimo djecu. To je meni dovoljno.
To je sve što želim od života.
— A ono što želi Nagasava s tim nema veze.
— Ali ljudi se mijenjaju, zar ne? — pitala me Hatsumi.
— Hoćeš reći, odu van u svijet, dobiju po nosu i odrastu?
— Aha. A ako dugo vremena bude daleko od mene, možda se njegovi
osjećaji prema meni promijene, zar ne?
— Možda i bi, da je običan čovjek — rekao sam. — Ali on je
drukčiji. Ima užasno jaku volju - jaču nego što ti i ja možemo zamisliti. I
svaki dan sve je snažniji. Ako ga nešto udari, on se potrudi još ojačati.
Radije će gutati puževe golaće nego da pred ikim poklekne. Što očekuješ
od takva čovjeka?
— Ali meni ne preostaje ništa drugo nego da ga čekam — rekla je
Hatsumi, podbočivši bradu rukom.
— Toliko ga voliš?
— Volim — odgovorila je ona nakon kraćeg oklijevanja.
— A joj — rekao sam ja uzdišući i popio pivo do kraja. — Zacijelo
je divno kad si tako sigurna da nekoga voliš.
— Ja sam glupa staromodna djevojka — rekla je. — Jesi li za još
jedno pivo?
— Ne, hvala, moram ići. Hvala na zavoju i pivu.
Dok sam stajao u hodniku i obuvao se, zazvonio je telefon. Hatsumi
je pogledala mene, zatim telefon, a onda opet mene.
— Laku noć — rekao sam, izlazeći. Dok sam zatvarao vrata, ugledao
sam Hatsumi kako diže slušalicu. Više je nikad nisam vidio.
Kad sam se vratio u dom, bilo je pola dvanaest. Otišao sam ravno u
Nagasavinu sobu i pokucao mu na vrata. Nakon desetog pokušaja palo mi
je na pamet da je subota navečer. Nagasava je subotom navečer uvijek
imao noćnu propusnicu, pod izlikom da će prespavati kod rođaka.
Vratio sam se u svoju sobu, skinuo kravatu, stavio jaknu i hlače na
vješalicu, obukao pidžamu i oprao zube. O, ne, pomislio sam, sutra je opet
nedjelja! Nedjelja kao da je stizala svaka četiri dana. Još dvije nedjelje i
bit će mi dvadeset godina. Ispružio sam se na krevetu i zagledao u
kalendar, dok su me preplavljivali mračni osjećaji.
Sjeo sam za stol da kao i obično u nedjelju ujutro napišem pismo
Naoko. Pio sam kavu iz velike šalice i slušao stare albume Milesa Davisa.
Vani je padala sitna kišica, a u mojoj sobi bilo je ledeno kao u akvariju. Iz
debelog džempera koji sam upravo izvadio iz kutije za skladištenje širio se
miris kuglica protiv moljaca. Visoko gore na prozorskom staklu
nepomično se prilijepila golema debela muha. Bez imalo povjetarca,
zastava Izlazećeg sunca mlitavo je visjela na koplju nalik na togu rimskog
senatora. Mršav smeđi pas plaha izgleda dolunjao je u dvorište i njuškao
svaki cvijet u cvjetnoj lijehi. Nikako mi nije bilo jasno zašto bi bilo koji
pas po kiši hodao naokolo i njuškao cvijeće.
Moje pismo bilo je dugo, i kad god bi me porezan desni dlan zabolio
od olovke, pustio bih da mi pogled odluta na kišovito dvorište.
Prvo sam pisao Naoko kako sam gadno porezao desnu ruku na poslu
u prodavaonici ploča, a onda sam joj napisao kako smo sinoć Nagasava,
Hatsumi i ja proslavili to što je Nagasava položio ispit za Ministarstvo
vanjskih poslova. Opisao sam joj restoran i hranu. Hrana je bila sjajna,
pisao sam, ali na pola večeri atmosfera je postala neugodna.
Pitao sam se trebam li pisati o Kizukiju u svezi s tim da sam s
Hatsumi igrao biljar, no odlučio sam da hoću. Osjećao sam da bih o tome
trebao pisati.
Još se sjećam posljednjeg Kizukijeva poteza toga dana - onoga dana
kad je preminuo. Bio je to težak potez iskosa i nisam očekivao da će
pogoditi. Ali činilo se da ga prati sreća: udarac je bio savršen, i bijela i
crvena lopta jedva da su ispustile ikakav šum kad su se okrznule na
zelenoj čohi u posljednjem poenu toga dana. Potez je bio prekrasan, i
dandanas ga se živo sjećam. Gotovo dvije i pol godine nakon toga nisam ni
taknuo biljarski štap.
Ali te večeri kad sam igrao s Hatsumi nisam pomislio na Kizukija sve
do kraja prve partije, i to me istinski šokiralo. Uvijek sam pretpostavljao
da ću se, kad god igram biljar, sjetiti Kizukija. Ali sjetio sam ga se tek kad
je završila prva partija, kad sam kupio Pepsi iz automata i počeo ga piti.
Bilo je to zbog automata za Pepsi: u biljarskoj dvorani u kojoj smo igrali
stajao je jedan takav, i često smo igrali u sok.
 Osjećao sam se krivim što odmah nisam pomislio na Kizukija, kao da
sam ga u neku ruku iznevjerio. No kad sam se vratio u sobu, počeo sam o
tome misliti ovako: otkako se to dogodilo prošle su dvije i pol godine, i
Kizukiju je još sedamnaest godina. Što ne znači da su moje uspomene na
njega izblijedjele. Posljedice koje je izazvala njegova smrt još su tu, u
meni, jasno ih vidim, neke od njih čak jasnije nego kad su bile svježe.
Želim reći sljedeće: ja ću uskoro napuniti dvadesetu. Dio stvari koje smo
Kizuki i ja dijelili kad nam je bilo šesnaest ili sedamnaest već su
iščeznule, i koliko god plačem neću ih vratiti. To ne mogu objasniti na
bolji način nego ovako, ali mislim da vjerojatno razumiješ što sam osjećao
i što ti želim reći. Zapravo, ti si vjerojatno jedina na svijetu koja to može
shvatiti.
Sada mislim na tebe više nego ikad. Danas pada kiša. Kišovite
nedjelje teško mi padaju. Kad pada kiša, ne mogu prati rublje, što znači da
ne mogu ni glačati. Ne mogu u šetnju, a ne mogu ni ležati na krovu. Sve
što otprilike mogu jest staviti gramofon na automatsko ponavljanje i stalno
slušati Kind ofBlue dok gledam kišu kako pada u dvorištu. Kao što sam ti
već napisao, nedjeljom ne navijam oprugu. Zato je ovo vražje pismo tako
dugačko. Sad ću završiti. Idem u blagovaonicu na ručak. Do viđenja.
 9.

IDUĆEGA DANA NA PREDAVANJU nije bilo ni traga od Midori.

Što joj se dogodilo? Prošlo je deset dana otkako smo se posljednji put čuli
telefonom. Pomislio sam je nazvati, ali odlučio sam da neću. Rekla je da
će ona zvati mene.
Toga četvrtka u blagovaonici sam sreo Nagasavu. Sjeo je kraj mene s
punim pladnjem hrane i ispričao se što je zbog njega naša "proslava" bila
tako neugodna.
— Nema veze — rekao sam. — Zahvalan sam ti na tako finoj večeri.
Ali moram priznati, čudan način da čovjek proslavi svoj prvi posao.
— Itekako čudan.
Prošlo je nekoliko minuta; jeli smo u tišini.
— Pomirio sam se s Hatsumi — rekao je.
— Ne čudim se.
— A koliko se sjećam, bio sam oštar i prema tebi.
— Otkud toliko ispričavanje? — pitao sam. — Jesi li bolestan?
— Možda — rekao je, kimnuvši nekoliko puta. — Hatsumi mi kaže
kako si joj rekao da me ostavi.
— To je jedino logično — rekao sam.
— Da, valjda — rekao je Nagasava.
— Ona je divna cura — rekao sam, srčući miso juhu.
— Znam — rekao je on s uzdahom. — Malo previše divna za mene.
Spavao sam kao zaklan kad je zazvonila zujalica za telefonski poziv.
To me dozvalo iz najdubljeg sna i bio sam potpuno zbunjen. Osjećao sam
se kao da sam spavao glave natopljene u vodi sve dok mi mozak nije
nabubrio. Na satu je pisalo da je šest i petnaest, ali ja nisam imao pojma je
li jutro ili večer, a nisam se sjećao ni koji je dan. Pogledao sam kroz
prozor i shvatio da na koplju nema zastave. Vjerojatno je večer. Dakle,
zastava ipak nečemu služi.
— Hej, Vatanabe, jesi li sada slobodan? — pitala je Midori.
— Ne znam, koji je dan?
— Petak.
— Jutro ili večer?
 — Pa večer! Kako si čudan! Da vidimo, Sad je, mmm, šest sati i
osamnaest minuta navečer.
Dakle, ipak je večer! Pa da, ležao sam na krevetu i čitao knjigu kad
sam zadrijemao. Petak. Mozak mi se pokrenuo. Petkom ne moram u
prodavaonicu ploča. — Da, slobodan sam. Gdje si?
— Na postaji Ueno. Hajde da se nađemo u Šindžukuu. Sad krećem.
Dogovorili smo vrijeme i mjesto i prekinuli vezu.
Kad sam stigao do DUG-a, Midori je sjedila na samom kraju šanka s
pićem. Imala je poludugi bijeli izgužvani muški kaput, tanki žuti džemper,
tamnoplave traperice i dvije narukvice na jednoj ruci.
— Što piješ? — pitao sam.
— Tom Collins.
Ja sam naručio viski-sodu, a onda shvatio da kraj Midorinih nogu
stoji veliki putni kovčeg.
— Nije me bilo — rekla je. — Upravo sam se vratila.
— Kamo si išla?
— Na jug do Nare i sjeverno do Aomorija.
— Na istom putovanju?!
— Ne budi glnp. Možda sam čudakinja, ali ne mogu istodobno
putovati na sjever i na jug. S dečkom sam išla u Naru, a onda u Aomori
sama.
Pijuckao sam viski-sodu, a onda kresnuo šibicu da Midori pripalim
Marlboro koji je držala među usnicama. — Sigurno ti je bilo grozno zbog
sprovoda i svega.
— Ma kakvi, sprovod je mačji kašalj. Već smo se ispraksirali.
Obučeš crni kimono i sjediš kao dama, a drugi obavljaju sve što treba -
stric, susjed, tako to. Donesu šake, naruče suši, govore utješne stvari,
plaču, prenemažu se, dijele stvari za uspomenu. To je lako. Prava šala. U
usporedbi s danonoćnom njegom bolesnika, to je zbilja prava šala. Sestra i
ja bile smo izmoždene. Nismo mogle čak ni plakati. Nije nam ostalo suza.
Ozbiljno. Ali onda za tobom počnu šaptati: "Te cure su hladne ko led." Pa
što onda, mi nikad nećemo plakati, takve smo nas dvije. Znam da smo
mogle odglumiti, ali mi to nikad ne bismo učinile. Gadovi! Što su nas više
htjeli vidjeti da plačemo, to smo mi bile odlučnije da im nećemo priuštiti
to zadovoljstvo. Sestra i ja smo sasvim drukčiji tipovi, ali kad je u pitanju
nešto takvo, posve smo usklađene.
Midorine narukvice zveckale su joj na ruci dok je mahala konobaru
da naruči još jedan Tom Collins i zdjelicu pistacija.
— I onda je sprovod završio i svi su otišli doma, a nas dvije pile smo
šake do sutona. Dokusurile smo veliku dvolitrenku, i još pola nove, i sve
vrijeme smo častile sve žive - ovaj je idiot, ovaj seronja, ovaj izgleda kao
šugav pas, onaj je svinja, onaj licemjer, onaj prevarant. Nemaš pojma kako
je to bio dobar osjećaj!
— Mogu zamisliti.
— Naroljale smo se i otišle u krevet - obje smo bile mrtve pijane.
Spavale smo satima, a ako bi zazvonio telefon, samo smo ga pustile. Bile
smo kao mrtve za cijeli svijet. Napokon, kad smo se probudile, naručile
smo suši i razgovarale što ćemo. Odlučile smo na neko vrijeme zatvoriti
knjižaru i uživati. Mjesecima smo se ubijale od posla i zaslužile smo
odmor. Moja sestra samo je htjela malo biti s dečkom, a ja sam odlučila
da ću povesti svoga na piit na nekoliko dana pa ćemo se jebati kao ludi.
— Midori je naglo zaklopila usta i protrljala uši. — Ups, oprosti.
— U redu je — rekao sam. — Pa ste otišli u Naru.
— Da. Uvijek mi se ondje sviđalo. Hramovi, park s jelenima.
— I jebali ste se kao ludi?
— Ne, uopće, čak nijednom — rekla je s uzdahom. — Čim smo ušli
u hotelsku sobu i bacili torbe, dobila sam mjesečnicu. Pravi potop.
Morao sam se nasmijati.
— Hej, nije smiješno. Uranila mi je tjedan dana! Kad mi se to
dogodilo, nisam mogla prestati plakati. Mislim da mi je to bilo od stresa.
Dečko mi se uuužasno naljutio. Takav je: odmah se naljuti. A nisam ja
bila kriva. Nije da sam ja htjela dobiti mjesečnicu. Osim toga, meni one
ionako teško padaju. Prvih dan-dva nije mi ni do čega. Pazi da me se tih
dana kloniš.
— Volio bih, ali kako ću znati? — pitao sam.
— Dobro, nosit ću šešir nekoliko prvih dana kad mi počne
mjesečnica. Crveni. To bi trebalo upaliti — rekla je smijući se. — Ako
me vidiš na ulici u crvenom šeširu, ne razgovaraj sa mnom, samo bježi.
— Super. Kad bi bar sve cure tako — rekao sam. — I što ste radili u
Nari?
— A što smo drugo mogli? Hranili smo jelene i šetali naokolo. Bilo
je grozno! Strašno smo se posvađali, i nisam ga vidjela otkako smo se
vratili. Nekoliko dana sam se motala tu, a onda sam odlučila da ću lijepo
sama otići na put. Pa sam otišla u Aomori. Prve dvije noći bila sam kod
prijateljice u Hirosakiju, a onda sam počela putovati okolo - Simokita,
Tappi, takva mjesta. Lijepo je. Jednom sam pisala brošuru za kartu tog
područja. Jesi li bio ondje?
— Nikad.
— Uglavnom — rekla je Midori, otpila Tom Collins, a onda razvalila
pistaciju — sve vrijeme dok sam putovala sama mislila sam na tebe.
Mislila sam kako bi bilo lijepo da si sa mnom.
— Kako to?
— Kako to?! — Midori je pogledala kroz mene. — Kako to misliš
"Kako to"?!
— Baš tako. Kako to da si mislila na mene?
— Možda zato što mi se sviđaš, eto kako! Zašto bih inače mislila na
tebe? Tko bi ikad razmišljao da želi biti s nekim tko mu se ne sviđa?
— Ali ti imaš dečka — rekao sam. — Ne moraš misliti na mene. —
Polako sam otpio gutljaj viski-sode.
— Hoćeš reći, ne smijem misliti na tebe ako imam dečka?
— Ne, nije to, samo...
— Neka ti jedna stvar bude jasna, Vatanabe — rekla je Midori,
upirući prstom u mene.
— Upozoravam te, u meni se nakupilo mjesec dana jada i bijede, i
samo što nisam eksplodirala. Zato pazi što mi govoriš. Nastaviš li tako,
suzama ću poplaviti lokal. Jednom kad počnem, mogu cijelu noć. Jesi li
spreman na to? Kad počnem plakati, pretvorim se u zvijer, nema veze gdje
sam! Ne šalim se.
Kimnuo sam i ušutio. Naručio sam drugu viski-sodu i pojeo nekoliko
pistacija. Negdje onkraj pljuskanja šejkera, zveckanja čaša i struganja
ledomata Šarah Vaughan pjevala je starinsku ljubavnu pjesmu.
— Između mene i dečka stvari ne štimaju još od incidenta s
tamponom.
— Incidenta s tamponom?
— Aha, prije mjesec dana bila sam na piću s njim i nekoliko njegovih
prijatelja, pa sam im ispričala priču o ženi iz mog susjedstva kojoj je
izletio tampon kad je kihnula. Smiješno, zar ne?
— To zbilja jest smiješno — rekao sam, smijući se.
— Da, i svima drugima je bilo. Ali on je poludio i rekao da ne bih
smjela pričati o takvim gadarijama. Kakav hladan tuš!
— Uau.
 — Divan je dečko, ali kad je riječ o takvim stvarima, zna biti užasno
uskogrudan — rekla je Midori. — Recimo, naljuti se ako odjenem rublje
koje nije bijele boje. Zar ne misliš da je to uskogrudno?
— Možda — rekao sam — ali to je samo stvar ukusa. — Meni je
djelovalo nevjerojatno da takav tip želi curu kao što je Midori, ali tu misao
zadržao sam za sebe.
— A što si ti radio? — pitala me.
— Ništa. Isto kao i uvijek — rekao sam, ali onda sam se sjetio
pokušaja da masturbiram misleći na Midori kao što sam obećao. Rekao
sam joj to tihim glasom kako drugi oko nas ne bi čuli.
Midorine oči su se razvedrile i pucnula je prstima. — I kako je bilo?
Dobro?
— Ma kakvi, na pola puta mi je postalo neugodno pa sam prestao.
— Hoćeš reći, izgubio si erekciju?
— Tako nekako.
— K vragu — rekla je ona i ošinula me zlovoljnim pogledom. — Ne
smiješ dopustiti da ti postane neugodno. Misli na nešto stvarno seksi.
Smiješ, dajem ti dopuštenje. Hej, znam što! Idući put ću te nazvati: "O, o,
to je super... O, osjećam to... Prestani, svršit ću... O, nemojl" Govorit ću ti
takve stvari dok to radiš.
— Telefon u domu stoji u predvorju kraj ulaznih vrata, ljudi stalno
ulaze i izlaze — objasnio sam. — Upravitelj doma zadavio bi me golim
rukama da me vidi kako drkam na takvom mjestu.
— Joj, baš šteta.
— Nema veze — rekao sam. — Opet ću pokušati sam, ovih dana.
— Daj se potrudi — rekla je Midori.
— Hoću — rekao sam.
— Pitam se je li stvar u meni — rekla je. — Možda jednostavno
nisam seksi. Prirođeno.
— Nije to — razuvjerio sam je. — To je više pitanje stava.
— Znaš — rekla mi je — imam jako osjetljiva leda. Kad mi lagano
prstima prijeđeš preko leđa...mmmmm.
— Imat ću to na umu.
— Hej, idemo sad na pornić! — predložila je Midori. — Neki
odvratan sado-mazo.
Iz bara smo otišli u jeguljarnicu, 27 a onda u jedno od najzapuštenijih
kina za odrasle u Šindžukuu na trostruku predstavu. U novinama nismo
našli drugo kino koje bi prikazivalo sado-mazo filmove. Unutrašnjost kina
odisala je nekim nedefiniranim vonjem. Dobro smo tempirali: dok smo
sjedali na mjesta, upravo je počeo sado-mazo film.
Bila je to priča o tajnici i njezinoj sestri školarki koje otme skupina
muškaraca i podvrgne sadističkoj torturi. Muškarci su stariju tjerali da radi
svakakve grozne stvari pod prijetnjom da će joj silovati sestru, ali uskoro
se starija sestra pretvori u pomahnitalu mazohisticu, a mlađa se zapali od
gledanja svih akrobacija na koje je tjeraju. Film je bio tako sumoran i
repetitivan da mi je vrlo brzo dosadio.
— Da sam ja mlađa sestra, ja se ne bih tako lako zapalila — rekla je
Midori. — Ja bih još gledala.
— Siguran sam da bi — rekao sam.
— Uostalom, zar ti se ne čini da su joj bradavice malo pretamne za
školarku i djevicu?
— Svakako.
Midorine oči bile su prikovane za platno. Bio sam impresioniran:
onome tko se s takvom žestinom zadubi u film karta se i više nego
isplatila. Stalno mi je prenosila svoje misli: "O, Bože, daj ti to pogledaj!"
ili "Trojica odjednom! Razvalit će je" ili "Ja bih to na nekome iskušala,
Vatanabe." Uživao sam u Midori mnogo više nego u filmu.
Kad su se tijekom pauze upalila svjetla, shvatio sam da u cijelom
kinu nema nijedne druge žene. Neki mladić koji je sjedio blizu nas -
vjerojatno student - pogledao je Midori i otišao sjesti čak na drugi kraj.
— Reci, Vatanabe, digne li ti se kad gledaš ovakve stvari?
— Pa, da, katkad — rekao sam. — Zato ih i snimaju.
— Dakle, svaki put kad počne neka takva scena, svakom muškarcu u
kinu stvar se digne u stav pozor? Njih trideset-četrdeset svi odjednom u
vis? To je zbilja čudno, ako čovjek razmisli, zar ne?
— Da, valjda, sad kad si spomenula.
Drugi film bio je prilično normalan pornić, dakle još dosadniji nego
prvi. U njemu je bilo mnogo scena oralnog seksa, i svaki put kad bi počeli
s felacijom ili kunilinktusom ili pozom šezdeset i devet, cijelim kinom
razlegli bi se glasni zvučni efekti sisanja i srkanja s vrpce. Dok sam ih
slušao, na neki čudan način me ganulo što provodim život na ovom našem
bizarnom planetu.
— Tko li se samo sjeti ovih zvukova — rekao sam Midori.
— Meni su super\ — rekla je ona.
 Bio je tu i zvuk penisa koji ulazi i izlazi iz vagine. Nikad prije nisam
primijetio da takvi zvuči postoje. Muškarac je stalno dahtao, a žena je
govorila uobičajene izraze: "To!" i "Još!" - dok se grčila ispod njega. Čulo
se i škripanje kreveta. Takvi su se prizori nastavljali unedogled. Činilo se
da Midori isprva u njima uživa, ali čak je i njoj nakon nekog vremena
dosadilo pa je predložila da odemo. Izašli smo i nekoliko puta duboko
udahnuli. Prvi put u životu učinilo mi se da je zrak u Sindžukuu čist i
zdrav.
— Baš je bilo zabavno — rekla je Midori. — Možemo jednom opet.
— Stalno rade iste stvari — rekao sam.
— Pa, što drugo mogu? Svi mi stalno radimo iste stvari. Tu je imala
pravo.
Pronašli smo još jedan bar i naručili piće. Ja sam opet pio viski, a
Midori je popila tri-četiri koktela neke nedefinirane vrste. Kad smo opet
izašli, Midori je rekla da joj se penje na drvo.
— Ovdje baš nema drveća — rekao sam. — A čak i da ima, previše
si nesigurna na nogama da bi se sad penjala.
— Ti si uvijek tako razuman, k vragu, sve upropastiš. Pijana sam jer
želim biti pijana. Što tome fali? A ako i jesam pijana, svejedno se mogu
penjati na drvo. K vragu, popet ću se na sam vrh velikog, debelog, visokog
stabla i piškit ću po svima!
— Da ti se možda ne ide na zahod?
— Aha.
Odveo sam Midori u zahod na postaju Šindžuku, ubacio novčić u
otvor i ugurao je unutra, a onda sam na obližnjem štandu kupio večernje
novine i čitao dok sam je čekao da izađe. Ali nije izlazila. Nakon petnaest
minuta sam se zabrinuo, pa sam već htio ući i vidjeti što je s njom, ali
onda je napokon izašla, blijeda u licu.
— Oprosti — rekla je. — Zaspala sam.
— Jesi li dobro? — pitao sam, ogrćući je svojim kaputom.
— Baš i nisam — rekla je.
— Vodim te doma. Samo trebaš otići doma, prirediti si lijepu dugu
kupku i otići u krevet. Iscrpljena si.
— Neću ići doma. Zašto bih? Doma nema nikoga. Ne želim spavati
sama na takvome mjestu.
— Baš super — rekao sam. — Nego što ćeš?
— Idemo u neki hotel za jednu noć pa ću spavati dok me ti cijelu noć
grliš. Kao top. Sutra ujutro negdje ćemo doručkovati pa ćemo zajedno na
predavanja.
— To si sve vrijeme planirala, zar ne? Zato si me i nazvala.
— Naravno.
— Trebala si zvati dečka, ne mene. To je jedino logično. Zato služe
dečki.
— Ali ja želim biti s tobom.
— Ne možeš biti sa mnom — rekao sam. — Kao prvo, do ponoći se
moram vratiti u dom. Inače ću zakasniti. Jednom kad sam to napravio imao
sam strašnu frku. A kao drugo, ako odem s nekom curom u krevet, htjet ću
spavati s njom, i nikako ne želim ležati i suzdržavati se. Ne šalim se. Na
kraju bih te mogao prisiliti na nešto.
— Hoćeš reći, udario bi me, svezao i silovao otraga?
— Hej, ja se ne šalim.
— Ali tako sam usamljena! Želim biti s nekim! Znam da ti radim
grozote, postavljam zahtjeve a ništa ti ne dajem zauzvrat, govorim što mi
god padne na pamet, izvlačim te iz sobe i tjeram da me vodiš naokolo, ali
ti si jedini kojemu takve stvari mogu raditi! Nikad ni s kim nisam mogla
istjerati svoje, nijednom u ovih dvadeset godina života. Tata, mama, oni na
mene nikad nisu obraćali ni najmanju pozornost, a moj dečko, pa, on
jednostavno nije takav tip. On se naljuti ako ja hoću da bude po mome. Pa
se posvađamo. Ti si jedini kome mogu govoriti takve stvari. A sad sam
stvarno, stvarno, stvarno umorna, i želim zaspati dok slušam kako mi netko
govori koliko mu se sviđam i kako sam lijepa i tako to. Samo to želim. A
kad se probudim, bit ću puna energije i nikad više neću postavljati takve
sebične zahtjeve. Kunem se. Bit ću dobra.
— Razumijem te, ali ja tu ne mogu ništa.
— Hajde, molim te! Inače ću sad sjesti na zemlju i cijelu noć plakati
ko kišna godina. I spavat ću s prvim koji mi se obrati.
To je upalilo. Nazvao sam studentski dom i tražio Nagasavu. Kad je
došao na telefon, pitao sam ga može li urediti da izgleda kao da sam se
vratio. Sa ženskom sam, objasnio sam.
— Dobro — rekao je. — Svrha je plemenita. Bit će mi drago da ti
mogu pomoći. Samo ću okrenuti pločicu s tvojim imenom na
"u sobi". Bez brige. Samo ti ostani koliko god hoćeš. Ujutro možeš
ući kroz moj prozor.
— Hvala. Dužnik sam ti — rekao sam i spustio slušalicu.
 — Sređeno? — pitala je Midori.
— Uglavnom — rekao sam ja s uzdahom.
— Sjajno, idemo u disko, još je rano.
— Čekaj malo, mislio sam da si umorna.
— Za ovako nešto nisam. -A joj.
I imala je pravo. Otišli smo u disko, i dok smo plesali energija joj se
malo pomalo vraćala. Popila je dvije viski-kole i nije silazila s podija dok
joj čelo nije bilo okupano znojem.
— Kako je ovo zabavnol — uzviknula je kad smo sjeli za stol da se
odmorimo. —
Ovako nisam plesala već sto godina. Nemam pojma, kad pokrećeš
tijelo, na neki način ti se duh oslobađa.
— Tvoj duh je uvijek oslobođen, rekao bih ja.
— A, ne — rekla je ona odmahujući glavom i smiješeći se.
— No, sad kad mi je bolje, umirem od gladi! Idemo na pizzu. Odveo
sam je u pizzeriju za koju sam znao i naručio točeno pivo te pizzu s
inćunima. Ja nisam bio previše gladan pa sam pojeo samo četiri od
dvanaest kriški. Midori je pojela ostalo.
— Ti si se bogme brzo oporavila — rekao sam. — Još maloprije si
bila blijeda i nesigurna na nogama.
— Zato što je netko saslušao moje sebične zahtjeve — odgovorila je.
— To me oslobodilo. Uau, kako je dobra ova pizza!
— Ali reci mi, doma ti zbilja nema nikoga?
— Nema. Sestra mi je kod prijateljice. E, ta se zbilja boji svoje sjene.
Ne usudi se sama spavati u kući ako mene nema.
— Hajde da onda zaboravimo tu glupost s hotelom za jednu noć.
Ondje se čovjek samo osjeća jeftino. Idemo k tebi doma. Sigurno imaš
posteljinu i za mene.
Midori je razmišljala o tome oko minutu, a onda kimnula.
— Dobro, provest ćemo noć kod mene.
Sjeli smo na liniju Jamanote do Otsuke, i ubrzo smo dizali metalnu
roletu koja je štitila izlog Knjižare Kobajaši. Na roleti je stajao papirnati
natpis: privremeno zatvoreno. U mračnoj knjižari osjećao se jak miris
starog papira, kao da roleta već dugo nije otvarana. Pola polica bilo je
prazno, a većina časopisa stajali su u zavežljajima za remitendu. Onaj
osjećaj praznine i jeze koji me obuzeo pri prvom posjetu sad se samo
produbio.
 Prostorija je izgledala kao napuštena brodska olupina.
— Ne planirate opet otvoriti? — pitao sam.
— Ma kakvi, prodat ćemo je — rekla je Midori. — Podijelit ćemo
novac i neko vrijeme živjeti same, bez ičije "zaštite". Sestra mi se iduće
godine udaje, a ja imam još tri godine fakulteta. Trebale bismo dobiti
dovoljno da izdržimo bar toliko. A ja ću i dalje raditi honorarno. Kad
jednom prodamo knjižaru, neko vrijeme živjet ću sa sestrom u stanu.
— Misliš da će je netko htjeti kupiti?
— Vjerojatno. Znam ženu koja tu hoće otvoriti predionicu vune.
Nedavno me pitala hoću li prodati lokal. Jadni tata. Toliko se mučio da
otvori knjižaru, malo pomalo je otplaćivao zajam, a na kraju jedva da mu
je išta ostalo. Sve se otopilo, kao pjena na rijeci.
— Ali imao je tebe — rekao sam.
— Mene? — nasmijala se Midori. Duboko je udahnula i izdahnula.
— Idemo gore. Tu dolje je hladno.
Gore me posjela za kuhinjski stol i otišla ugrijati vodu za kupanje.
Dok se bavila time, ja sam pristavio kotlić za čaj. Dok smo čekali da se
rezervoar zagrije, sjedili smo sučelice za kuhinjskim stolom i pili čaj.
Brade naslonjene na ruku, dugo me netremice promatrala. Čulo se samo
otkucavanje sata i zujanje motora hladnjaka koji se uključivao i
isključivao usporedo s termostatom. Sat je pokazivao da se brzo primiče
ponoć.
— Znaš, Vatanabe, kad te čovjek bolje pogleda, imaš dosta
zanimljivo lice.
— Misliš? — pitao sam, malo povrijeđen.
— Kod mene ti lijepo lice može puno postići — rekla je. — A tvoje..
.pa, što ga više gledam, sve više mislim: "Nije ni tako loš."
— I ja isto — rekao sam. — Svako malo sam sebi kažem: "Ma k
vragu, nisam ni tako loš."
— Hej, nisam mislila ništa loše. Ne znam ti ja baš dobro izraziti
osjećaje. Zato me ljudi pogrešno shvate. Samo hoću reći da mi se sviđaš.
Jesam li ti to već rekla?
— Jesi — rekao sam.
— Hoću reći, nije samo meni teško shvatiti muškarce. Ali shvatit ću
ja na kraju, malo-pomalo.
Midori je donijela kutiju Maribora i zapalila. — Kad počneš od nule,
moraš mnogo naučiti.
 — Ništa čudno.
— Joj, zamalo sam zaboravila! Hoćeš upaliti štapić tamjana za mog
oca? Pošao sam za Midori u sobu s budističkim oltarom, zapalio štapić
tamjana pred fotografijom njezina oca i sklopio ruke.
— Znaš što sam neki dan radila? — pitala me Midori. — Skinula sam
se do gola pred tatinom slikom. Skinula sam sve do zadnje krpice da me
dobro pogleda. Kao u nekom položaju iz joge. Ono, "Evo, tata, ovo su ti
moje cice, a ovo pička."
— Koji ti je vrag bio da to napraviš? — pitao sam.
— Ne znam, samo sam mu htjela pokazati. Hoću reći, pola mene
nastalo je iz njegove sperme, zar ne? Zašto mu ne bih pokazala? "Evo
kćeri koju si napravio." Bila jesam malo pijana. Vjerojatno je to djelomice
bio razlog.
— Vjerojatno.
— Ušla je moja sestra i zamalo se srušila. Ja stojim pred tatinim
spomen-portretom gola, raširenih nogu. I ti bi se malo iznenadio.
— Mislim da bih.
— Objasnila sam joj zašto to radim i rekla: "Dakle, Momo (zove se
Momo), skini se i ti, sjedni kraj mene i pokaži mu", ali nije htjela. Otišla je
sva u šoku. Ona ti je malo konzervativna.
— Drugim riječima, relativno je normalna, hoćeš reći.
— Reci, Vatanabe, kako se tebi svidio moj otac?
— Ne znam se baš ponašati kad nekoga tek upoznam, ali nisam imao
ništa protiv da ostanem sam s njim. Bilo mi je baš ugodno. Razgovarali
smo o svemu i svačemu.
— O čemu?
— O Euripidu — rekao sam.
Midori se glasno nasmijala. — Kakav si ti čudakl Nitko ne razgovara
o Euripidu s čovjekom na samrti kojega je tek upoznao!
— Pa, nitko također ne sjedi pred spomen-portretom svoga oca
raširenih nogu! Midori se zakikotala i zazvonila u zvonce na oltaru. — Pa-
pa, tatice. Mi se sad idemo malo zabaviti, a ti se ne brini i lijepo spavaj.
Više se ne patiš, je li tako? Mrtav si, dobro? Sigurna sam da se ne patiš.
Ako se patiš, idi se žaliti bogovima. Reci im da je to okrutno. Nadam se
da ćeš sresti mamu i da ćete se pohvatati. Vidjela sam ti pimpek kad sam
ti pomagala da se popiškiš. Stvarno je impresivan! Dakle, samo navali.
Laku noć. Naizmjence smo se okupali i presvukli u pidžame. Ja sam dobio
novu pidžamu njezina oca. Bila mi je malo tijesna, ali bolja nego nikakva.
Midori je za mene stavila madrac na pod oltarne odaje.
— Ne bojiš se spavati pred oltarom?
— Uopće. Ništa nisam skrivio — rekao sam, smiješeći se.
— Ali bit ćeš sa mnom i grlit ćeš me dok ne zaspim, je li tako?
— Tako je — rekao sam.
Praktički viseći s ruba Midorina malenog kreveta, držao sam je u
naručju. Nos mi je pritisnula o prsa a ruke stavila na moje bokove. Desnu
ruku obavio sam oko njezinih leđa, a lijevom rukom držao sam se za okvir
kreveta da ne padnem. Situacija nije bila previše seksualno poticajna. Moj
nos počivao je na njezinoj glavi, pa me njena kratka kosa svako malo
zaškakljala.
— Hajde, reci mi nešto — rekla je Midori, lica zagnjurenog u moja
prsa.
— Što želiš da kažem?
— Bilo što. Nešto što će me oraspoložiti.
— Stvarno si zgodna — rekao sam.
— "Midori" — rekla je. — Reci moje ime.
— Stvarno si zgodna, Midori — ispravio sam se.
— Što ti to znači, stvarno zgodna?
— Tako zgodna da je tvoja ljepota u stanju urušiti planine i isušiti
oceane. Midori je podigla glavu i pogledala me. — Ti zbilja znaš s
riječima.
— Kada to kažeš, srce mi se smekša — kazao sam s osmijehom.
— Reci nešto još ljepše.
— Stvarno mi se sviđaš, Midori. Puno.
— Koliko puno?
— Kao proljetni medvjedić — rekao sam.
— Proljetni medvjedić? — Midori je opet podigla glavu. — Što ti
sad pak to znači? Proljetni medvjedić.
— Jednoga proljetnog dana šećeš sam šumom, i odjednom naiđe
slatko malo mladunče medvjeda s baršunastim krznom i sjajnim okicama. I
kaže ti: "Zdravo, mala damice. Hoćeš da se valjamo?" I onda se ti i
medvjedić cijeli dan grlite i valjate po brdašcu punom djeteline. Lijepo, zar
ne?
— Da. Jako lijepo.
— Eto, toliko mi se sviđaš.
 — To je najbolja stvar koju sam ikad čula — rekla je Midori,
privinuvši se uz mene. — Ako ti se toliko sviđam, učinit ćeš što god ti
kažem, zar ne? Nećeš se naljutiti, je li tako?
— Naravno da neću.
— I uvijek ćeš se brinuti za mene, zauvijek.
— Naravno da hoću — rekao sam, milujući njezinu kratku, meku,
dječačku kosu. — Ne brini se, sve će biti u redu.
— Ali ja se bojim — rekla je.
Nježno sam je grlio, i ubrzo su se njezina ramena počela dizati i
spuštati, i začuo sam kako pravilno diše u snu. Iskrao sam se iz kreveta i
otišao u kuhinju, gdje sam popio pivo. Nimalo mi se nije spavalo, pa sam
pomislio da bih mogao čitati knjigu, ali u blizini nisam mogao naći ništa
vrijedno truda. Palo mi je na pamet da se vratim u Midorinu sobu i
potražim neku knjigu, ali nisam htio preturati okolo da je ne probudim.
Neko vrijeme sam sjedio i gledao u prazno, pijuckajući pivo, a onda
sam se sjetio da sam u knjižari. Sišao sam, upalio svjetlo i počeo tražiti po
policama s broširanim izdanjima. Nije bilo mnogo meni zanimljivih knjiga,
a i one koje su bile uglavnom sam već pročitao, ali morao sam naći nešto
za čitanje, bilo što. Odabrao sam izblijedjeli primjerak U žrvnju Hermanna
Hessea koji je vjerojatno već dugo stajao neprodan u knjižari, i ostavio
novac kraj blagajne. Bio je to moj mali doprinos smanjenju dugova
Knjižare Kobajaši.
Sjedio sam tako za kuhinjskim stolom, pijuckao pivo i čitao U žrvnju.
Taj sam roman prvi put pročitao kad sam se upisao u školu. A sada, oko
osam godina kasnije, čitao sam istu tu knjigu u kuhinji neke djevojke, u
tijesnoj pidžami njezina preminulog oca. Smiješno. Da nije bilo svih tih
čudnih okolnosti, vjerojatno nikad ne bih ponovno pročitao U žrvnju.
Knjiga je na trenutke bila zastarjela, ali kao roman nije bila loša.
Polako sam je iščitavao i uživao u svakom retku, dok sam usred noći
sjedio u tihoj knjižari. Na polici u kuhinji stajala je prašnjava boca
konjaka. Natočio sam si malo u kavenu šalicu i stao pijuckati. Zgrijao me,
ali ni od njega mi se nije prispavalo.
Malo poslije tri otišao sam provjeriti kako je Midori, ali ona je čvrsto
spavala. Vjerojatno je bila mrtva umorna. Kroz prozor je iz bloka dućana
dopiralo meko bijelo svjetlo nalik na mjesečinu i punilo sobu. Midori je
spavala leđima okrenuta svjetlu. Ležala je potpuno nepomična, kao
zaleđena. Nagnuvši se nad nju, začuo sam njezino disanje. Spavala je isto
kao njezin otac.
Kraj kreveta je stajao kovčeg s njenih netom završenih putovanja.
Preko stolca je bio prebačen njen bijeli kaput. Pisaći stol bio joj je uredan,
a na zidu nad njim visio je kalendar sa Snoopvjem. Gurnuo sam zastor u
stranu i bacio pogled na opustjele dućane. Svi su bili zatvoreni, sa
spuštenim metalnim roletama, a jedino što je djelovalo kao da čeka zoru
bio je automat za prodaju koji se grbio ispred prodavaonice alkoholnih
pića. Svako malo zrak bi protrnuo od cviljenja kamionskih guma. Vratio
sam se u kuhinju, natočio si još jedan konjak, i nastavio čitati U žrvnju.
Kad sam završio, na nebu se već razdanjivalo. Napravio sam si
instant kavu, na stolu pronašao malo papira i kemijsku olovku, te Midori
napisao poruku: Popio sam ti malo konjaka. Kupio sam knjigu U žrvnju.
Vani je svanulo, pa idem doma. Do viđenja. A onda, nakon kraćeg
oklijevanja, napisao sam: Baš si slatka kad spavaš. Oprao sam šalicu od
kave, ugasio svjetlo u kuhinji, sišao, tiho digao roletu i izašao. Brinuo sam
se da ću biti sumnjiv nekom susjedu, ali u pet i pedeset i nešto ujutro na
ulici nije bilo nikoga. Samo su vrane čučale na krovu i smrknuto
promatrale ulicu. Pogledao sam blijedoružičaste zastore na Midorinu
prozoru, otpješačio do tramvajske postaje, odvezao se do kraja linije i
odšetao se do doma. Usput sam pronašao kafić koji je bio otvoren pa sam
doručkovao rižu i miso juhu, ukiseljeno povrće i pečena jaja. Obišao sam
dom i kucnuo otraga na prozor Nagasavine sobe u prizemlju. Odmah mi je
otvorio.
— Kavu? — pitao me.
— Ma ne.
Zahvalio sam mu, otišao u svoju sobu, oprao zube, skinuo hlače,
uvukao se u krevet i čvrsto stisnuo oči. Naposljetku se nada mnom
sklopio san bez snova, nalik na teške olovne dveri.
Svaki tjedan pisao sam Naoko, i ona bi mi često otpisala. Pisma joj
nikad nisu bila odviše duga. Ubrzo su se u njima počela spominjati hladna
jutra i večeri mjeseca studenog. Vratio si se u Tokio baš kad se jesensko
vrijeme ustaljivalo, pa neko vrijeme nisam znala reći je li se u meni
otvorila praznina jer te nema ili zbog promjene godišnjeg doba. Reiko i ja
stalno razgovaramo o tebi. Kaže da te svakako pozdravim. Dobra je prema
meni kao i uvijek. Mislim da bez nje ne bih podnijela boravak ovdje. Kad
sam usamljena, plačem. Reiko kaže da je dobro što mogu plakati. Ali
usamljenost zbilja boli. Kad sam noću usamljena, iz tame mi se javljaju
ljudi. Njihov je govor nalik na cviljenje stabala na noćnom vjetru. Kizuki;
moja sestra: stalno mi tako govore. I oni su usamljeni, i traže nekoga s kim
će razgovarati.
Kad sam noću usamljena i trpim bol, često čitam tvoja pisma.
Zbunjuju me mnoge stvari izvana, ali tvoji opisi svijeta oko tebe donose mi
divno olakšanje. Strašno čudno! Pitam se, zašto je tako? Pa ih stalno
iznova čitam, a i Reiko ih čita. Onda razgovaramo o stvarima o kojima
pišeš. Jako mi se svidjelo ono o ocu te cure Midori. Svakoga tjedna
veselimo se dolasku tvoga pisma, to nam je jedna od malobrojnih razonoda
— da, na ovakvu mjestu pisma su nam razonoda.
Trudim se svaki tjedan odvojiti vrijeme da ti pišem, ali kad jednom
sjednem pred prazan list papira, osjetim depresiju. I ovo pismo se zbilja
silim napisati. Reiko galami na mene da ti odgovorim. Ali nemoj me krivo
shvatiti. Imam gomilu stvari o kojima s tobom želim razgovarati, za koje ti
želim reći. Samo mi je teško sve to izraziti riječima. Zato mi je tako teško
pisati pisma.
Kad smo kod Midori, zvuči mi kao zanimljiva osoba. Iz tvog pisma
stekla sam dojam da je možda zaljubljena u tebe. Kad sam to kazala
Reiko, ona mi je rekla: "Pa naravno da je zaljubljena! Čak sam i ja
zaljubljena u Vatanabea!" Svaki dan beremo gljive, skupljamo kestenje i
jedemo ih. I to doista svaki dan: rižu s kestenjem, rižu s gljivama
matsutake, 28 ali tako su ukusni da ih se nikad ne zasitimo. Ali Reiko ne
jede mnogo. I dalje puši cigaretu za cigaretom. Ptice i zečevi su dobro.
Do viđenja.
Tri dana nakon moga dvadesetog rođendana stigao mi je paket od
Naoko. U njemu sam našao bordo pulover okruglog izreza i pismo.
Sretan rođendan! Nadam se da će ti ova dvadeseta godina biti lijepa.
Meni će po svemu sudeći dvadeseta godina završiti jadno, ali tebi želim da
budeš sretan kao ti i ja zajedno. Doista. Reiko i ja zajednički smo ti isplele
ovaj džemper. Da sam ga plela sama, ne bi bio gotov do idućeg
Valentinova. Dobra polovica je Reikina, a loša moja. Reiko sve radi
izvrsno, pa katkad gledajući nju mrzim samu sebe. Hoću reći, ja ni u
jednoj jedinoj stvari nisam baš jako dobra!
Do viđenja. Budi dobro.
U paketu je bila i poruka od Reiko.
Kako si? Za tebe je Naoko možda vrhunac sreće, ali meni je ona
obična šeprtljavica. Ali ipak smo ti uspjele dovršiti džemper do
rođendana. Baš je lijep, je li? Same smo izabrale boju i kroj.
Sretan rođendan.
 10.

KAD SE SADA SJETIM 1969. GODINE, pred očima mi je samo

močvara - duboko, ljepljivo tresetište koje kao da će mi usisati cipelu kad
god koraknem. Izmoren hodam kroz mulj. Ispred i iza sebe ne vidim ništa,
samo nepreglednu močvarnu tamu.
I vrijeme je sporo klipsalo u ritmu s mojim teturavim koracima. Ljudi
oko mene odavno su krenuli dalje, a moje vrijeme i ja još smo zaostajali,
probijajući se kroz mulj. Svijet oko mene stajao je na rubu velike
promjene. Smrt je već odnijela Johna Coltranea, kojemu su se sada
pridružili i toliki drugi. Ljudi su vrištali da će nastupiti revolucionarni
obrati - koji su, činilo se, uvijek bili tu negdje iza ugla. Ali "obrati" koji su
nastupili bili su obične dvodimenzionalne kulise, pozadine bez sadržaja i
značenja. Povlačio sam se od dana do dana, rijetko podižući glavu, očiju
prikovanih za beskonačnu močvaru koja je ležala preda mnom, spuštao
desnu nogu, dizao lijevu, spuštao lijevu, dizao desnu, nikad ne znajući gdje
sam točno, nikad ne znajući krećem li se u pravom smjeru, znajući samo
da moram nastaviti, korak po korak.
Napunio sam dvadesetu, jesen je ustupila mjesto zimi, ali u mome
životu ništa se bitno nije promijenilo. Posve ravnodušan, išao sam na
predavanja, tri večeri na tjedan radio u prodavaonici ploča, tu i tamo čitao
Velikog Gatsbyja, a nedjeljom bih prao rublje i pisao Naoko duga pisma.
Katkad bih izašao s Midori na ručak, u zoološki vrt ili kino. Prodaja
Knjižare Kobajaši protekla je po planu, pa su se Midori i njena sestra
preselile u trosobni stan blizu Miogadanija, u malo elitniju četvrt. Kad se
sestra uda, rekla je Midori, ona će unajmiti vlastiti stan. U međuvremenu
me jednom pozvala na ručak u njihov novi stan. Bio je to sunčan, lijep
stan, i Midori se očito daleko više sviđalo živjeti tu nego nad Knjižarom
Kobajaši.
Svako malo Nagasava bi predložio da odemo na neku od naših
ekskurzija, ali ja bih uvijek imao drugog posla. Jednostavno mi se nije
dalo gnjaviti. Ne da mi spavanje s curama nije bilo privlačno: ali kad bih
pomislio na cijelu proceduru - piće u gradu, traženje pravih kandidatkinja,
razgovor, odlazak u hotel - bilo je to previše truda. Još sam se više divio
Nagasavi jer je nastavljao dalje s tim ritualom a da mu nikad nije dosadio.
Možda je ono što mi je rekla Hatsumi imalo učinka: mogao sam sebe
navesti da budem daleko sretniji samo misleći na Naoko nego da spavam s
nekom glupom bezimenom djevojkom. U meni je još živjelo sjećanje na
Naokine prste koji me dovode do vrhunca usred travnatog polja.
Početkom prosinca pisao sam joj i pitao smijem li je posjetiti tijekom
blagdana. Reiko mi je odgovorila da će me rado ugostiti. Objasnila mi je
da Naoko ima problema s pisanjem i da zato ona odgovara umjesto nje.
Ne moram misliti da je Naoko posebno loše: neka se ne brinem. To dolazi
u valovima.
Kad su stigli blagdani, potrpao sam stvari u ruksak, obukao čizme za
snijeg i krenuo put Kjota. Onaj čudni doktor imao je pravo: zimske planine
zastrte snijegom bile su nevjerojatno lijepe. Kao i prvi put, dvije sam noći
spavao u stanu s Naoko i Reiko, te s njima proveo tri dana radeći
uglavnom isto što i prije. Kad bi zašlo Sunce, Reiko je svirala gitaru, a mi
smo sjedili i razgovarali. Umjesto na izlet, otišli smo na skijanje. Poslije
sat vremena nabadanja po planinama na skijama ostali smo bez daha i
sasvim se oznojili. Kad smo imali vremena, pomagali smo stanarima i
osoblju u odgrtanju snijega. Doktor Mijata za večerom je skočio do našeg
stola da objasni zašto je srednji prst duži od kažiprsta, a kod nožnih prstiju
je drukčije. Stražar Omura opet mi je govorio o tokijskoj svinjetini. Reiko
su se svidjele ploče koje sam donio iz grada. Skinula je nekoliko melodija
i vježbala ih na gitari.
Naoko je bila još manje pričljiva nego jesenas. Kad smo svi troje bili
zajedno, sjedila je na kauču i smiješila se, ali jedva da je išta govorila.
Reiko je brbljala kao da želi to nadoknaditi. — Ali ne brini se — rekla mi
je Naoko. — Takvo mi je razdoblje došlo. Mnogo mi je zabavnije slušati
vas dvoje nego da sama govorim.
Reiko je samoj sebi zadala neke poslove kako bi se maknula iz kuće
da bismo Naoko i ja mogli otići u krevet. Ljubio sam joj vrat, ramena i
grudi, a ona me je rukom dovela do klimaksa kao i prije. Dok sam je
poslije grlio, rekao sam joj kako sam svih ovih mjeseci osjećao njezin
dodir, i da sam mislio na nju dok sam masturbirao.
— Ni s kim drugim nisi spavao? — pitala je Naoko.
— Nijednom — rekao sam.
— Dobro onda, evo ti još nešto što ćeš pamtiti. — Skliznula je
nadolje i poljubila mi penis, a onda ga obuhvatila svojim toplim ustima i
počela prelaziti jezikom preko njega, a sa svakim pokretom usnica njezina
duga ravna kosa zanjihala bi se preko moga trbuha i prepona, sve dok
nisam drugi put svršio.
— Hoćeš li to pamtiti? — pitala je.
— Naravno da hoću — rekao sam. — Uvijek ću to pamtiti. Čvrsto
sam je zagrlio i zavukao joj ruku u gaćice, dotaknuvši njezinu još suhu
rodnicu. Naoko je odmahnula glavom i maknula mi ruku. Neko smo se
vrijeme šutke grlili.
— Na kraju semestra planiram se iseliti iz doma i potražiti stan —
rekao sam. — Dosta mi je domskog života. Ako nastavim honorarno raditi,
moći ću si pokriti troškove. Bi li došla u Tokio pa da živimo zajedno, kao
što sam ti već predlagao?
— O, Toru, hvala ti. Tako sam sretna što si me to pitao!
— Ne kažem ja da ovdje nije lijepo — rekao sam. — Tiho je,
okolina je savršena, a Reiko je divna osoba. Ali nije to mjesto na kojemu
bi čovjek mogao dugo ostati. Za to je previše specijalizirano. Što si duže
tu, to ti je teže otići, siguran sam.
Umjesto da odgovori, Naoko je upravila pogled prema van. Kroz
prozor se nije vidjelo ništa osim snijega. Teški snježni oblaci visjeli su
nisko na nebu, a između njih i snijegom prekrivene zemlje utisnuo se
najmanji mogući razmak.
— Dobro razmisli o tome, bez žurbe — rekao sam. — Što god se
dogodilo, ja ću se do kraja ožujka preseliti. Kad god odlučiš, možeš doći.
Naoko je kimnula glavom. Obavio sam je rukama oprezno kao da
držim neko umjetničko djelo satkano od krhka stakla. Obgrlila me rukama
oko vrata. Bio sam gol, a ona je na sebi imala naj-oskudnije moguće bijelo
donje rublje. Tijelo joj je bilo tako lijepo da sam ga s uživanjem mogao
gledati cijeli dan.
— Zašto se ne mogu navlažiti? — promrmljala je Naoko. — To se
dogodilo samo onaj put. Na moj dvadeseti rođendan, u travnju. One noći
kad si me držao u naručju. Što nije u redu sa mnom?
— To je čisto psihološki, siguran san — rekao sam. — Samo polako.
Nema žurbe.
— Svi moji problemi su čisto psihološki — rekla je Naoko. — Što
ako se nikad ne oporavim? Što ako do kraja života ne budem sposobna za
seks? Hoćeš li me ti svejedno voljeti? Hoće li ti ruke i usta uvijek biti
dovoljni? Ili ćeš rješavati problem seksa spavajući s drugim djevojkama?
 — Ja sam rođeni optimist — rekao sam.
Naoko se uspravila u krevetu i navukla majicu kratkih rukava. Preko
toga je obukla flanelsku košulju i spuznula u traperice. I ja sam se
odjenuo.
— Pusti me da promislim — rekla je Naoko. — A promisli i ti.
— Hoću — rekao sam. — A kad smo kod usta, ono što si sad radila
bilo je super. Lagano se zacrvenjela i blago nasmiješila. — I Kizukiju se
sviđalo.
— On i ja imali smo otprilike isti ukus i shvaćanja — rekao sam ja sa
smiješkom.
Sjeli smo za kuhinjski stol jedno nasuprot drugome, te popili kavu i
razgovarali o starim danima. Sad je već više govorila o Kizukiju. Znala je
zastati da pomno odabere riječi. Svako malo počeo bi padati snijeg. Nebo
se nije razvedrilo sva tri dana što sam bio ondje.
— Mislim da ću u ožujku opet moći doći — rekao sam na odlasku.
Posljednji put zabundano sam je zagrlio odjeven u zimski kaput, i poljubio
sam je u usta.
— Do viđenja — rekla je.

Došla je i 1970. — godina koja je donijela neke sasvim nove glasove,

i to je stavilo točku na moje tinejdžerske godine. Sad sam mogao
zakoračiti u sasvim novu močvaru. Onda je došlo vrijeme ispitima, koje
sam položio relativno lako. Ako nemaš što drugo raditi pa sve vrijeme
provodiš na predavanjima, nije potrebna neka posebna sposobnost da
prođeš završne ispite.
U domu su se, međutim, pojavili problemi. Neki mladići aktivni u
jednoj od političkih struja zadržali su kacige i željezne šipke i skrili ih u
svojim sobama. Imali su okršaj s nekim bejzbolašima, upraviteljevim
štićenicima, te su dvojica od njih ozlijeđeni, a šestorica izbačeni. Dugo
nakon incidenta osjećao se šok, te su se gotovo svakoga dana događali
manji obračuni. U domu je vladala teška atmosfera, i svi su bili na rubu
živaca. I mene je zamalo premlatio neki bejzbolaš, ali umiješao se
Nagasava i uspio izgladiti situaciju. U svakom slučaju, bilo je vrijeme da
odem.
Jednom kad sam počistio većinu ispita, počeo sam ozbiljno tražiti
stan. Nakon tjedan dana traženja našao sam odgovarajući stan čak u
predgrađu Kičidžodži. Lokacija nije baš bila povoljna, ali bila je to kuća:
samostojeća kuća - pravo blago. Izgrađena kao vrtna kućica ili već neka
koliba, stajala je odvojeno na uglu povelike okućnice, a između nje i
glavne kuće sterao se velik, zapušten vrt. Gazda će se služiti glavnim
ulazom, a ja stražnjim, pa ću tako imati svoj mir. Imala je jednu poveliku
sobu, malu kuhinju i kupaonicu, te nezamislivo veliku garderobu. Imala je
čak i verandu s pogledom na vrt.
Kuću je izdavao ugodan stari bračni par, i to daleko ispod tržišne
cijene, pod uvjetom da se stanar bude spreman iseliti dogodine ako se
njihov unuk odluči doseliti u Tokio. Uvjeravali su me da ću tu moći živjeti
sasvim po svojoj volji; oni neće postavljati nikakve zahtjeve.
Nagasava mi je pomogao pri selidbi. Uspio je na posudbu dobiti
kombi za prijevoz mojih stvari, te mi darovao obećani hladnjak, televizor i
veliku termosicu. Njemu možda više nisu trebali, ali meni su bili savršeni.
I on sam trebao se iseliti za dva dana, u stan u četvrti Mita.
— Pa, sad se vjerojatno dugo nećemo vidjeti — rekao mi je na
odlasku — zato se čuvaj. Još sam siguran da ćemo se nakon mnogo godina
sresti na nekom čudnom mjestu.
— Već jedva čekam — rekao sam.
— A onaj put kad smo zamijenili cure ona ružnjikava je bila daleko
bolja.
— Nego što — rekao sam ja, smijući se. — Nego, Nagasava, brini se
za Hatsumi. Tako dobru curu teško je naći. I mnogo je ranjivija nego što
izgleda.
— Da, znam — rekao je, kimajući glavom. — Zato sam se nadao da
ćeš je ti uzeti kad meni dosadi. Vas dvoje bili biste sjajan par.
— Baš! — rekao sam.
— Samo se šalim — rekao je Nagasava. — Uglavnom, budi sretan.
Nekako mi se čini da ćeš doživjeti još mnoga sranja, ali tvrdoglava si ti
faca, sigurno ćeš se snaći. Mogu li ti dati jedan savjet?
— Samo daj.
— Ne sažalijevaj se — rekao je. — To rade samo pizdeki.
— Imat ću to na umu — rekao sam. — Rukovali smo se i pošli
svatko na svoju stranu, on u svoj novi svijet, a ja natrag u močvaru.
Tri dana nakon selidbe pisao sam Naoko. Opisao sam joj svoju novu
kuću i koliko mi je laknulo što sam se maknuo od idiota u domu i svih
njihovih kretenarija. Sad mogu početi novi život, s novim razmišljanjima.
Moj prozor gleda na veliki vrt, koji svim mačkama u susjedstvu služi
kao sastajalište. Volim se ispružiti na verandi i promatrati ih. Nisam
siguran koliko ih se okupi, ali to je pravi mačji čopor. Sunčaju se u
skupinama. Mislim da im nije previše drago što sam se ja tu naselio, ali
kad sam jednom iznio komad starog sira, doplazilo ih je nekoliko i malo su
gricnule. Vjerojatno ćemo se uskoro sprijateljiti. U čoporu je i jedan
prugasti mačak napola izgrizenih ušiju. Nevjerojatno je koliko sliči mom
bivšem upravitelju u domu. Samo čekam da počne dizati zastavu.
Fakultet mi je malo daleko, ali kad mi počne treća godina, neću imati
puno jutarnjih predavanja, pa i neće biti tako strašno. Možda je i bolje jer
ću u vlaku imati vremena za čitanje. Sad samo moram ovdje naći neki
lagan posao koji mogu raditi tri-četiri dana u tjednu. Onda se mogu vratiti
svom životu i navijanju opruga.
Ne želim te požurivati, ali travanj je dobro vrijeme za nove početke, i
stalno mi se čini da bi za nas bilo najbolje kad bismo tada počeli živjeti
zajedno. I ti bi se mogla vratiti na fakultet, ako sve bude dobro. Ako ti
bude problem živjeti sa mnom, mogu ti naći stan negdje blizu. Najvažnije
nam je da uvijek budemo blizu. Ne mora to biti sad u proljeće, naravno.
Ako ti misliš da je bolje u ljeto, i to mi odgovara. Samo mi javi što misliš.
Dobro?
Planiram neko vrijeme raditi prekovremeno. Da pokrijem troškove
selidbe. Trebat će mi dosta novca za razne potrepštine kad jednom počnem
živjeti sam: tave, lonce, posuđe, takve stvari. U ožujku ću biti slobodan, i
svakako te želim doći vidjeti. Koji ti datum najbolje odgovara? Onda ću
isplanirati put u Kjoto. Veselim se što ću te vidjeti i jedva čekam da mi
odgovoriš.
Idućih nekoliko dana kupovao sam potrebne stvari u obližnjoj šoping
četvrti u Kičidžodžiju, i počeo sam sam sebi spremati jednostavna jela. U
obližnjem skladištu kupio sam nešto dasaka i dao ih izrezati da si
napravim pisaći stol. Mislio sam da bih na njemu mogao učiti, a zasad i
jesti. Napravio sam police i opskrbio se lijepom zalihom začina. Bijela
mačka od nekih šest mjeseci odlučila je da joj se sviđam, pa je počela
jesti kod mene. Nazvao sam je Galebica.
Jednom kad sam donekle sredio stan, otišao sam u grad i našao
honorarni posao kao pomoćnik u slikarskom atelijeru. Tako sam radio dva
solidna tjedna. Plaća je bila dobra, ali posao je bio ubitačan, a od
isparavanja mi se vrtjelo u glavi. Svaki dan nakon posla jeo sam u
jeftinom restoranu, zalio sve pivom, otišao doma i poigrao se s mačkom, a
onda zaspao kao zaklan. Od Naoko sve to vrijeme nije stizao odgovor.
Upravo sam bio usred slikanja kad mi je na pamet pala Midori. S
njom nisam bio u kontaktu već gotovo tri tjedna, shvatio sam, i nisam joj
čak ni rekao da sam se preselio. Spomenuo sam joj da planiram selidbu, i
rekla je: "O, je li?" Tada smo posljednji put razgovarali.
Otišao sam do govornice i okrenuo njezin broj. Žena koja se javila
vjerojatno je bila njena sestra. Kad sam rekao svoje ime, rekla je — Samo
malo — ali Midori se nije javila. A onda se sestra, ili tko god je to već
bio, vratila na liniju. — Midori kaže da je previše bijesna da bi
razgovarala s tobom. Preselio si se a da njoj to nisi ni spomenuo, je li?
Nestao si tek tako i nisi joj ni rekao kamo ideš, je li? E, pa sad je ljuta ko
ris. A kad ona poludi, nema pomoći. Pretvori se u zvijer. — Molim vas,
možete li mi je dati? Objasnit ću joj.
— Kaže da je ne zanimaju tvoja objašnjenja.
— Mogu li onda vama objasniti? Jako mi je žao što vam ovo
priređujem, ali biste li me samo saslušali i prenijeli joj?
— A, ne! Morat ćeš to sam. Kakav si ti to muškarac? To je tvoja
odgovornost, ti to učini, i učini to kako treba!
Nije bilo nade. Zahvalio sam joj i spustio slušalicu. Nisam se mogao
ljutiti na Midori što je bijesna. Dok sam se selio, useljavao i zarađivao
novac za dodatne troškove, nisam je se ni sjetio. Za to vrijeme čak mi ni
Naoko nije pala na pamet. To kod mene nije bilo neobično. Kad god bih se
nečim počeo baviti, sve drugo bih isključio.
Ali onda sam počeo misliti kako bi meni bilo da je situacija bila
obratna i da se Midori nekamo preselila, a da mi nije rekla niti mi se javila
tri tjedna. Bio bih povrijeđen - i to jako, bez sumnje. Ne, mi nismo
ljubavnici, ali na neki način otvorili smo se jedno drugome dublje nego
ljubavnici. Ta pomisao nanijela mi je veliki jad. Kako je samo strašno
raniti nekoga do koga ti je zaista stalo - i to nesvjesno.
Čim sam se vratio s posla, sjeo sam za svoj novi stol i počeo pisati
Midori. Napisao sam joj kako se osjećam, što sam iskrenije mogao.
Ispričao sam se, bez objašnjenja i opravdanja, što sam bio tako bezobziran
i bešćutan. Nedostaješ mi, napisao sam. Želim te vidjeti što prije. Želim da
vidiš moju novu kuću. Molim te, piši mi, napisao sam, i poslao pismo
preporučenom poštom.
Odgovor nije stigao.
Počinjalo je neko čudno proljeće. Cijele blagdane proveo sam
čekajući pisma. Nisam mogao na putovanje, nisam mogao doma
roditeljima. Čak se nisam mogao ni honorarno zaposliti, jer nisam mogao
znati kad će stići pismo od Naoko, u kojemu će pisati neka dođem na taj i
taj datum. Popodneva sam provodio u obližnjoj šoping četvrti u
Kičidžodžiju, gledajući dvostruke projekcije ili čitajući u jazz kafeu. Ni s
kim se nisam viđao, gotovo ni s kim razgovarao. Jednom na tjedan pisao
bih Naoko. Nikad joj nisam spomenuo da željno iščekujem odgovor.
Nisam je htio ni na koji način opterećivati. Pisao sam joj o svome poslu
kod slikara, o Galebici, o rascvjetanoj breskvi u vrtu, o dragoj staroj
gospođi koja prodaje tofu, o opakoj staroj gospođi u obližnjem restoranu,
o jelima koje sam spremam. No ona nije otpisala.
Kad god bi mi dojadilo čitanje ili slušanje ploča, malo bih radio u
vrtu. Od gazde sam posudio grablje, metlu i vrtlarske škare, pa sam
vrijeme provodio čupajući korov i obrezujući grmlje. Nije trebalo mnogo
pa da vrt postane lijep. Jednom me vlasnik pozvao na čaj, pa smo na
verandi velike kuće ispijali zeleni čaj, žvakali rižine krekere i čavrljali.
Nakon umirovljenja dobio je posao u nekoj osiguravajućoj tvrtki, kazao je,
ali i odatle je otišao poslije nekoliko godina, i sad se odmara. Kuća i
zemljište već su dugo u obitelji, djeca su mu odrasla i osamostalila se, pa
može pod stare dane udobno živjeti ne radeći ništa. Zato on i njegova žena
stalno zajedno putuju.
— To je lijepo — rekao sam.
— Nije — rekao je on. — Putovanja uopće nisu zabavna. Ja bih
mnogo radije radio. Zapustio je vrt, rekao je, jer nigdje u blizini nije bilo
pristojnog vrtlara i jer je dobio razne alergije zbog kojih nije mogao sam
raditi. Od košenja trave počeo bi kihati.
Kad smo popili čaj, pokazao mi je kućicu koja je služila kao
skladište i rekao da mogu uzeti što god unutra nađem, manje-više kako bi
mi zahvalio što sam uredio vrt. — Nama ne treba ništa od toga — rekao je
— stoga slobodno uzmi.
Kućica je bila prepuna svakakvih stvari - bio je tu stari drveni čabar,
dječji bazen, bejzbolske palice. Našao sam stari bicikl, blagovaonički stol
praktične veličine s dva stolca, zrcalo i gitaru. — Ovo bih posudio, ako
nemate ništa protiv.
— Slobodno uzmi — rekao je on opet.
Cijeli dan zabavljao sam se s biciklom: čistio sam hrđu, podmazivao
ležajeve, pumpao gume, podešavao brzine, a na kraju sam ga odnio u
radionicu za popravak kako bi mu ugradili novu sajlu mjenjača brzina.
Kad je bilo gotovo, izgledao je kao nov. Sa stola sam očistio debeli sloj
prašine i ponovno ga prelakirao. Zamijenio sam žice na gitari i zalijepio
dio trupa koji je otpadao. Žicom sam sastrugao hrđu na vijcima i podesio
ih. Nije to bila neka gitara, ali bar sam uspio održati melodiju. Shvatio sam
da gitaru nisam imao u rukama još od škole. Sjeo sam na trijem i polako
stao svirati Up on the Roof od Driftersa. Zaprepastio sam se kad sam
shvatio da se još sjećam većine akorda.
Zatim sam uzeo nekoliko drvenih dasaka i izradio si četvrtasti
sandučić za pisma. Obojio sam ga u crveno, napisao na njega svoje ime i
postavio ga pred vrata. Sve do trećeg travnja u moj je sandučić od pošte
stiglo jedino nešto što su mi proslijedili iz doma: obavijest odbora za
proslavu godišnjice mature iz moje škole. Proslava godišnjice mature bila
je zadnje u što sam se htio upuštati. U tom sam razredu bio s Kizukijem.
Bacio sam ga u koš.
Popodne četvrtog travnja u sandučiću sam našao pismo. Na poleđini
je pisao Reiko Išida. Škarama sam lijepo i uredno prorezao pečat i izašao
na trijem da ga pročitam. Imao sam dojam da vijesti nisu dobre, a tako je i
bilo.
Najprije se Reiko ispričala što sam tako dugo čekao na odgovor.
Naoko se upinjala da mi piše, rekla je, ali nikako nije uspijevala napisati
pismo do kraja.
Ponudila sam se da ti ja pišem umjesto nje, ali svaki put kad sam joj
ukazala na to da nije u redu što ti ne odgovara, odgovarala je da je stvar
previše osobna, da će ti pisati sama, i zato ti nisam pisala ranije. Žao mi je,
zbilja. Nadam se da ćeš mi oprostiti.
Znam da ti je zacijelo bilo teško dok si cijeli mjesec čekao odgovor,
ali vjeruj mi, i Naoko je ovaj mjesec bio jednako tako težak. Molim te,
shvati kroza što prolazi. Stanje joj nije dobro, moram najiskrenije reći.
Dala je sve od sebe da stane na svoje noge, ali zasad rezultati nisu dobri.
Gledano unatrag, sada vidim da je prvi simptom njezina problema bio
gubitak sposobnosti da piše pisma. To se dogodilo pred kraj studenoga ili
početkom prosinca. Onda je počela čuti glasove. Kad god bi pokušala
nešto napisati, čula bi ljude kako joj nešto govore, i zato nije mogla pisati.
Glasovi bi joj smetali da odabere riječi. Nije bilo tako strašno sve do
tvoga drugog posjeta, pa ja to nisam ozbiljno shvaćala. Svima nama koji
smo ovdje ti simptomi dolaze u ciklusima, manje-više. U njenom slučaju
nakon tvoga odlaska jako su se pogoršali. Sad joj je teško i voditi običan
razgovor. Ne može naći riječi, i to je užasno zbunjuje - zbunjuje i plaši. A
"stvari" koje čuje postaju sve gore.
Svaki dan imamo sastanak sa specijalistom. Naoko, doktor i ja
sjedimo i razgovaramo, te pokušavamo locirati što se to točno u njoj
slomilo. Meni je palo na pamet da bi bilo dobro uključiti i tebe u neku od
naših sesija, ako je to moguće, i doktor se složio, ali Naoko je bila protiv.
Mogu ti reći točno koje je bilo obrazloženje: "Želim da se moje tijelo
očisti od svega ovoga kad se susretnem s njim." Nije u tome problem,
rekla sam joj ja; sada joj treba pomoći da se što prije oporavi, i navalila
sam na nju sa svih strana, ali nije se predomislila.
Mislim da sam ti jednom objasnila kako ovo nije specijalizirana
bolnica. Imamo medicinske stručnjake, naravno, i oni pružaju djelotvorne
tretmane, ali koncentrirana terapija je nešto drugo. Svrha ovoga mjesta jest
stvoriti blagotvorno okruženje u kojemu će pacijent izliječiti sam sebe, a to
ne uključuje pravi medicinski tretman. Što znači da ako se Naokino stanje
još pogorša, vjerojatno će je morati prebaciti u neku drugu bolnicu ili
medicinsku ustanovu, ili već nešto. Meni bi to bilo jako bolno, ali to bismo
morali učiniti. Što ne znači da se ne bi mogla vratiti ovamo na nekakav
privremeni "dopust". Ili, još bolje, mogla bi se izliječiti i sasvim završiti s
bolnicama. U svakom slučaju, činimo sve što možemo, i Naoko čini sve
što može. U međuvremenu se jedino možeš nadati njezinu oporavku, i šalji
joj i dalje ta pisma.
Pismo je bilo datirano 31. ožujka. Kad sam ga pročitao, ostao sam na
trijemu i pustio da mi pogled odluta u vrt, koji je sada sav bujao od
svježine proljeća. Bila je tu i stara trešnja, a njezini pupoljci bili su u
punom cvatu. Puhao je blag povjetarac, a dnevna svjetlost sve je bojila
neobično zamućenim, zagasitim bojama. Galebica je odnekud dolunjala, i
nakon što se neko vrijeme češala o ogradu verande, ispružila se kraj mene
i zaspala.
Znao sam da bih morao ozbiljno razmisliti, ali nisam imao pojma
kako. A, da iskreno kažem, uopće mi nije bilo do razmišljanja. Uskoro će
doći vrijeme kad više neću imati izbora, a kada dođe to vrijeme, dobro ću
o svemu promisliti. Ali ne sada. Ne sada.
Cijeli dan zurio sam u vrt naslonjen na stup i milovao Galebicu.
Osjećao sam se potpuno iscijeđeno. Popodne je odmaklo, približio se
sumrak, a vrt su zaogrnule plavičaste sjene. Galebica je nestala, ali ja sam
i dalje zurio u cvjetove trešnje. U proljetnoj polutami izgledali su kao
meso koje se rascvalo kroz kožu nad zagnojenim ranama. Vrt se napunio
slatkastim, teškim smradom trulog mesa. I onda sam pomislio na Naokinu
put. Naokina prelijepa put ležala je preda mnom u tami, kroz kožu su joj
praskali bezbrojni pupoljci, zeleni i uzdrhtali na gotovo neprimjetnom
lahoru. Zašto tako lijepo tijelo mora biti tako bolesno, pitao sam se. Zašto
ne ostave Naoko na miru?
Ušao sam i navukao zavjese, ali čak ni unutra nisam mogao pobjeći
od mirisa proljeća. Ispunjao je sve, od tla naviše. Ali meni je miris
proljeća sada u glavu prizivao jedino onaj gnjili smrad. Zatvoren iza
zastora, osjećao sam žestoko gnušanje prema proljeću. Mrzio sam ono što
će mi proljeće donijeti; mrzio sam tupu, pulsirajuću bol koju je budilo u
meni. Nikad u životu nisam ništa mrzio takvom silinom.
Puna tri dana nakon toga proveo sam kao da se budim na dnu mora.
Jedva da sam čuo što mi ljudi govore, a i njima je bilo jednako teško
razumjeti mene. Cijelo tijelo kao da mi je bilo umotano u neku vrstu
membrane, koja je sprečavala izravan dodir između mene i vanjskoga
svijeta. Ja nisam mogao dotaknuti "njih", a "oni" nisu mogli do mene. Bio
sam posve nemoćan, i dokle god sam bio u takvu stanju, "oni" nisu mogli
doprijeti do mene. Sjedio sam naslonjen na zid i zurio u strop. Kad bih
ogladnio, okusio bih prvo što mi je palo pod ruku, popio malo vode, a kad
bi me dotukla tuga, ubio bih se u viskiju. Nisam se kupao, nisam se brijao.
Tako su prošla ta tri dana.
Šestog travnja stiglo je pismo od Midori. Pozvala me da se nađemo
na kampusu i ručamo, desetoga kad smo imali upise na predavanja.
Odugovlačila sam s pisanjem što sam duže mogla, što znači da smo kvit,
pa hajde da se pomirimo. Moram priznati, nedostaješ mi. Čitao sam pismo,
ukupno četiri puta, i opet nisam shvaćao što mi želi reći. Što to može
značiti? Mozak mi je bio tako smeten da nisam vidio vezu između
rečenica.
Kako ćemo postati "kvit" ako se nađemo na dan upisa? Zašto je htjela
da odemo na
"ručak"? Polako sam se gubio. Um mi je postao mlitav, poput
raskvašenog korijenja neke podzemne biljke. Ali nekako sam znao da se
moram iz toga trgnuti. A onda su mi na pamet pale one Nagasavine riječi:
"Ne sažalijevaj se. To rade samo pizdeki."
— Dobro, Nagasava. Nego što — čuo sam sebe kako mislim.
Uzdahnuo sam i ustao na noge.
Prvi put u nekoliko tjedana oprao sam rublje, otišao u javnu
kupaonicu i obrijao se, očistio kuću, nakupovao hranu i za promjenu
skuhao pristojan obrok, nahranio izgladnjelu Galebicu, pio samo pivo, i
trideset minuta vježbao. Dok sam se brijao, u zrcalu sam otkrio da
postajem suhonjav. Oči su mi bile izbuljene. Jedva sam sebe prepoznao.
Idućeg jutra otišao sam na podugačku vožnju biciklom, a nakon što
sam doma ručao, još jednom sam pročitao Reikino pismo. Zatim sam
ozbiljno promislio što sljedeće učiniti. Glavni razlog zbog kojega sam tako
teško primio Reikino pismo bio je taj što je ono uzdrmalo moju
optimističnu vjeru da se Naoko oporavlja. Sama Naoko jednom mi je
rekla: "Moja bolest mnogo je gora nego što misliš: ima mnogo dublje
korijene." A Reiko me upozorila da se ne može znati što će se dogoditi. Pa
ipak, dvaput sam vidio Naoko i dobio dojam da je na putu oporavka. Bio
sam pretpostavio da je jedini problem hoće li skupiti hrabrost da se vrati u
stvarni svijet, i da ćemo ako to uspije nas dvoje udružiti snage i pokušati
zajedno.
Reikino pismo srušilo je imaginarnu kulu koju sam izgradio na toj
lomnoj pretpostavci, a za njom je ostala samo poravnana površina lišena
osjećaja. Morat ću nekako vratiti uporište. Naokin oporavak vjerojatno će
trajati dugo. A čak i onda zacijelo će biti još slabija i imat će manje
samopouzdanja nego ikad. Morat ću se prilagoditi takvoj novoj situaciji.
No koliko god snažan postanem, to neće riješiti sve probleme. To sam
znao. Ali ništa drugo nisam mogao: morao sam držati glavu gore i čekati
da se oporavi.
Hej, Kizuki, mislio sam. Za razliku od tebe, ja sam odlučio živjeti - i
to najbolje što znam. Znam, bilo ti je teško. K vragu, teško je i meni. Zbilja
teško. A sve zato što si se ti ubio i ostavio Naoko. Ali ja to nikad neću.
Nikad, nikad joj neću okrenuti leđa. Kao prvo, zato što je volim, i zato što
sam snažniji od nje. I postat ću još snažniji. Sazrijet ću. Odrasti. Jer
moram. Uvijek sam mislio da bih volio zauvijek imati sedamnaest ili
osamnaest, kad bih mogao. Ali više ne. Više nisam tinejdžer. Sad imam
osjećaj odgovornosti. Nisam više onaj isti koji sam bio kad smo se družili.
Sad imam dvadeset. I moram platiti cijenu da bih nastavio živjeti.
— K vragu, Vatanabe, a što je tebi bilo? — pitala je Midori. — Pa ti
si gola kost i koža!
— Tako loše izgledam, je li?
 — Previše znamo već čega s onom tvojom udanom curom, dam se
kladiti.
Nasmiješio sam se i odmahnuo glavom. — Ni s kim nisam spavao od
početka listopada.
— Fju! Nemoguće. To ti je šest mjeseci!
— Čula si me.
— Nego kako si onda izgubio toliko kila?
— Odrastanjem — rekao sam.
Midori mi je stavila ruke na ramena i pogledala me čudnovato mrko,
ali ubrzo joj se licem razlijegao nježan osmijeh. — Istina je — rekla je. —
Nešto je drukčije. Promijenio si se.
— Rekao sam ti, odrastao sam. Sad sam odrastao čovjek.
— Fantastičan si, kako ti samo radi mozak — rekla je kao da sam je
zbilja impresionirao. — Idemo jesti. Umirem od gladi.
Otišli smo u restorančić iza odsjeka za književnost. Naručio sam
specijalitet dana, pa je i ona.
— Hej, Vatanabe, ti se ljutiš na mene?
— Zašto bih?
— Što ti nisam odgovorila, samo da ti vratim. Misliš da nisam
smjela? Hoću reći, ispričao si se i sve to.
— Da, ali ja sam bio kriv. Tako to ide.
— Sestra mi kaže da nisam smjela. Da sam bila previše nepopustljiva
i djetinjasta.
— Da, ali bilo ti je bolje, zar ne, kad si mi tako vratila? -Aha.
— Dobro onda, to je to.
— Ti zbilja znaš oprostiti, zar ne? — rekla je Midori. — Ali reci mi
istinu, Vatanabe, zbilja se nisi seksao šest mjeseci?
— Nijednom.
— Dakle, onda kad si me stavio na spavanje, sigurno ti je bilo gadno.
— Da, mislim da jest.
— Ali nisi, zar ne?
— Slušaj, ti si mi sada najbolja prijateljica — rekao sam. — Ne
želim te izgubiti.
— Znaš, da si me tada pokušao na nešto prisiliti, ne bih ti se mogla
oduprijeti. Bila sam previše iscrpljena.
— Ali bio mi je prevelik i pretvrd — rekao sam.
Midori se nasmiješila i dotaknula moje zapešće. — Malo prije toga
odlučila sam da ću ti vjerovati. Sto posto. Tako sam uspjela onako
zaspati, sasvim spokojno. Znala sam da će sve biti dobro, da sam s tobom
sigurna. I zbilja sam spavala kao top, zar ne?
— Nego što.
— S druge strane, da si mi rekao: "Midori, idemo to obaviti. Onda će
sve biti super", ja bih to vjerojatno napravila. Nemoj sad misliti da te hoću
zavesti ili da te dražim. Samo ti kažem što mislim, totalno iskreno.
— Znam, znam.
Dok smo ručali, pokazali smo jedno drugome upisne knjižice i otkrili
da smo se upisali na dva ista kolegija. Što je značilo da ću je viđati
najmanje dvaput tjedno. Kad smo to riješili, Midori mi je ispričala kako
živi. Isprva se ni ona ni sestra nisu mogle naviknuti na život u stanu - jer je
prelako, rekla je. Navikle su po cijeli dan trčati naokolo kao lude,
njegovati bolesnike, pomagati u knjižari, ili već što drugo.
— Ali napokon se navikavamo — rekla je. — Ovako smo stalno
trebale živjeti - ne brinuti se za tuđe potrebe, nego se pružati kamo god
nam je volja. U početku smo obje bile živčane, kao da nam tijelo lebdi
nekoliko pedalja od zemlje. Nije nam se to činilo stvarnim, kao da stvarni
život ne može biti takav. Obje smo bile napete, kao da će se sve svakog
časa srušiti.
— Dvije brižnice — rekao sam s osmijehom.
— Pa, život je dosad prema nama bio okrutan — rekla je Midori. —
Ali to je u redu. Dobit ćemo sve što nam je ostao dužan.
— Siguran sam u to — rekao sam — poznajući tebe. Ali reci mi, što
ti sestra sada radi?
— Prijateljica joj je nedavno otvorila šminkerski butik s modnim
dodacima. Sestra joj tamo pomaže triput tjedno. Inače studira kulinarstvo,
nalazi se sa zaručnikom, ide u kino, drži sve četiri u zraku, i jednostavno
uživa u životu.
Midori me onda pitala kako ja sada živim. Opisao sam joj kuću, te
veliki vrt i mačku Galebicu, kao i gazdu.
— Je li ti lijepo? — pitala je.
— Dosta — rekao sam ja.
— Tko bi rekao — rekla je Midori.
— Da, a i proljeće je — rekao sam.
— A ti nosiš taj fora pulover koji ti je djevojka isplela. Šokiran,
spustio sam pogled na bordo džemper. — Kako si znala?
 — Stvarno si poštenjačina — rekla je Midori. — Nagađam, naravno!
Uglavnom, što ti je?
— Ne znam. Pokušavam skupiti malo entuzijazma.
— Ne zaboravi, život je bombonijera.
Odmahnuo sam glavom nekoliko puta i pogledao je. — Možda nisam
baš pametan, ali katkad nemam pojma o čemu govoriš.
— Znaš, u bombonijeri imaš sortirane čokolade, i neke ti se sviđaju, a
neke ne? I onda pojedeš one koje ti se sviđaju, pa ti ostanu samo one koje
ti se baš ne sviđaju? Uvijek mislim na to kad mi se dogodi nešto tužno.
"Sad samo da ove smažem, i sve će biti u redu." Život je bombonijera.
— Pa, nekakva filozofija jest.
— Ali istina je. Znam iz iskustva.
Baš smo pili kavu kad su ušle dvije djevojke. Činilo se da ih Midori
poznaje s fakulteta. Njih tri usporedile su upisne knjižice i pretresle
milijun tema: "Što si dobila iz njemačkog?" "Taj i taj je stradao u
fakultetskim nemirima." "Super cipele, gdje si ih kupila?" Napola sam
slušao, ali osjećao sam kao da njihove opaske dolaze s one strane svijeta.
Pijuckao sam kavu i gledao prizor pred izlogom. Bio je to tipičan proljetni
fakultetski prizor na početku nove godine: na nebu je visjela izmaglica,
trešnje su cvale, novi studenti (to se odmah vidjelo) nosili su pune ruke
knjiga. Osjećao sam da sam malo odlutao i pomislio kako Naoko ove
godine opet ne može nastaviti studij. Kraj prozora je stajala čašica puna
anemona.
Kad su se dvije djevojke vratile za svoj stol, Midori i ja otišli smo se
prošetati po okolici. Ušli smo u nekoliko antikvarijata, kupili nešto knjiga,
otišli u drugi kafić na još jednu kavu, odigrali fliper u igraonici, i sjeli na
klupu u park te razgovarali — zapravo, govorila je Midori, a ja sam
uglavnom nešto gunđao u znak odgovora. Kad je rekla da je žedna, otrčao
sam do kioska i kupio nam dvije Cole. Kad sam se vratio, zatekao sam je
da nešto brzo škraba kemijskom olovkom na papiru s linijama.
— Što je to? — pitao sam.
— Ništa — rekla je.
— Moram ići — obavijestila me u pola četiri. — Moram se naći sa
sestrom u Ginzi.
Otpješačili smo do postaje metroa i razišli se. Na odlasku mi je
Midori u džep gurnula komad papira, četverostruko presavijenog. —
Pročitaj ovo kada dođeš kući — rekla mi je. Pročitao sam u vlaku.
 Pišem ti ovo pismo dok ti kupuješ sok. Ovo mi je prvi put u životu
da pišem pismo nekome tko sjedi kraj mene na klupi, ali osjećam da
jedino tako mogu doprijeti do tebe. Hoću reći, uopće me ne slušaš. Zar ne?
Shvaćaš li da si mi danas učinio groznu stvar? Nisi ni primijetio da
imam drukčiju frizuru, zar ne? Cijelu vječnost trudim se oko nje,
pokušavam pustiti kosu, i krajem prošlog tjedna napokon sam je uspjela
urediti tako da se već može nazvati djevojačkom, a ti nisi ni primijetio.
Izgledalo je dosta dobro, pa sam mislila da ću te malo šokirati kad me
vidiš prvi put nakon tako dugog vremena, ali ti to nisi ni registrirao. Zar ne
misliš da je to užasno? Sigurna sam da se ne sjećaš ni što sam danas imala
na sebi. Hej, ja sam žensko! Pa što onda ako te nešto muči? Možeš me bar
jednom pristojno pogledati! Da si samo rekao: "Zgodna frizura", oprostila
bih ti što si utonuo u milijun misli, ali ne!
Zato ću ti slagati. Nije istina da se idem naći sa sestrom u Ginzi.
Planirala sam prespavati kod tebe. Čak sam ponijela i pidžamu. Istina je.
U torbi imam pidžamu i četkicu za zube.
Kakva sam ja glupača! Hoću reći, čak me nisi ni pozvao da vidim
tvoju kuću. No, dobro, kvragu sve, očito želiš biti sam, pa ću te pustiti na
miru. Idi, razmišljaj, koliko ti srce želi!
Ali nemoj me krivo shvatiti. Nisam sasvim ljuta na tebe. Samo sam
tužna. Bio si tako dobar prema meni kad sam ja imala problema, a sad kad
ih ti imaš, ja kao da ti nikako ne mogu pomoći. Zatvorio si se u taj svoj
mali svijet, i kad ja pokušam pokucati na vrata, ti samo na sekundu
podigneš pogled i isti čas se vratiš unutra.
Sada te vidim kako nosiš sokove - hodaš i misliš. Nadala sam se da
ćeš se spotaknuti, ali nisi. Sad sjediš kraj mene i piješ Colu. Gajila sam
još tu zadnju nadu da ćeš primijetiti i reći: "Hej, frizura ti je drukčija!" ali
ne. Da jesi, poderala bih ovaj papir i rekla: "Idemo k tebi. Skuhat ću ti finu
večeru. A poslije se možemo maziti u krevetu." Ali ti si osjećajan kao
čelična ploča. Zbogom.
P.S. Molim te, ne obraćaj mi se kad se idući put sretnemo.
Nazvao sam Midorin stan s postaje kad sam sišao s vlaka u
Kičidžodžiju, ali nitko se nije javljao. Kako nisam imao što drugo raditi,
lutao sam po četvrti i tražio neki honorarni posao koji bih mogao početi
raditi kad počnu predavanja. Bit ću slobodan cijelu subotu i nedjelju, a
mogao sam raditi i ponedjeljkom, srijedom i četvrtkom poslije pet; ali
uopće nije bilo lako pronaći posao koji bi odgovarao takvom rasporedu.
Odustao sam i otišao doma. Kad sam izašao kupiti namirnice za večeru,
opet sam nazvao Midorin stan.
Njezina sestra rekla mi je da Midori još nije došla doma, i da nema
pojma kada će se vratiti. Zahvalio sam joj i spustio slušalicu.
Nakon što sam pojeo, pokušao sam pisati Midori, ali nakon nekoliko
neuspješnih pokušaja odustao sam i umjesto toga krenuo pisati Naoko.
Proljeće je stiglo, pisao sam, i počinje nova akademska godina.
Rekao sam joj da mi nedostaje, da se nadam kako ćemo se već na neki
način uspjeti sastati i razgovarati. U svakom slučaju, pisao sam, odlučio
sam ojačati. Koliko ja vidim, to je jedino što mogu.
I još nešto. Možda to ima veze samo sa mnom, i tebi to možda neće
biti važno, ali više ni s kim ne spavam. To je zato što ne želim zaboraviti
posljednji put kad si me dotaknula.
To mi je značilo mnogo više nego što možeš zamisliti. Stalno na to
mislim.
Stavio sam pismo u omotnicu, zalijepio marku i dugo sjedio za
stolom zureći u njega. Bilo je to mnogo kraće pismo nego inače, ali imao
sam dojam da će me Naoko tako možda bolje razumjeti. Natočio sam si
palac i pol viskija, popio ga u dva gutljaja i otišao spavati.
Sutradan sam blizu postaje Kičidžodži našao posao koji sam mogao
raditi subotom i nedjeljom: bit ću konobar u malecnom talijanskom
restoranu. Uvjeti su bili dosta slabi, ali bili su uključeni troškovi prijevoza
i topli obrok. A kad god netko iz popodnevne smjene ponedjeljkom,
srijedom ili četvrtkom uzme slobodan dan (a to se događalo često), ja ću
ga zamijeniti. To mi je savršeno odgovaralo. Poslovođa je rekao da će mi
nakon tri mjeseca povisiti plaću, i htjeli su da počnem raditi odmah u
subotu. Bio je to mnogo pristojniji čovjek od idiota koji je vodio
prodavaonicu ploča u Šindžukuu.
Opet sam pokušao nazvati Midorin stan, i opet joj se javila sestra.
Midori se od jučer nije vratila, rekla je, umornim glasom, i sad se već i ona
brine: imam li pojma kamo je otišla? Ja sam znao samo da Midori u torbi
ima pidžamu i četkicu za zube.
Na predavanju u srijedu vidio sam Midori. Na sebi je imala
tamnozeleni pulover i tamne naočale koje je onoga ljeta često nosila.
Sjedila je u posljednjem redu i razgovarala s mršavom djevojkom s
naočalama koju sam već jednom vidio. Prišao sam joj i rekao da poslije
želim s njom razgovarati. Prvo me pogledala djevojka s naočalama, a onda
i Midori. Frizura joj je, zaista, bila nešto ženstvenija nego prije: zrelija.
— Nalazim se s nekim — rekla je, lagano kriveći glavu.
— Neću te dugo zadržati — rekao sam. — Pet minuta. Midori je
skinula naočale i zaškiljila u mene. Izgledala je kao da promatra ruševnu,
napuštenu kuću stotinjak metara dalje.
— Ne želim razgovarati s tobom. Žalim — rekla je. Djevojka s
naočalama me pogledala, a oči su joj govorile: Kaže da ne želi razgovarati
s tobom. Žalim.
Sjeo sam u desni kraj prvog reda (predavanje je bilo o djelima
Tennesseeja Williamsa i njihovu mjestu u američkoj književnosti), a kad je
završilo, polako sam izbrojio do tri i okrenuo se. Midori nije bilo.
Travanj je bio odviše samotan mjesec da bi ga čovjek proveo sasvim
sam. U travnju su svi oko mene izgledali sretno. Ljudi su zbacivali kapute
i uživali u društvu na suncu - razgovarali su, igrali lovice, držali se za
ruke. Ali ja sam uvijek bio sam. Naoko, Midori, Nagasava: svi su otišli od
mene. Sad nisam imao nikoga da mu kažem "Dobro jutro" ili "Ugodan
dan". Nedostajao mi je čak i Smeđekošuljaš. Cijeli mjesec proveo sam s
tim osjećajem beznađa i samoće. Nekoliko puta pokušao sam razgovarati s
Midori, ali uvijek bih od nje dobio isti odgovor: "Sad ne želim razgovarati
s tobom", a iz tona njezina glasa znao sam da tako i misli. Stalno je bila s
onom curom s naočalama, ili bih je viđao s nekim visokim mladićem
kratke kose. Imao je nevjerojatno duge noge i uvijek je bio u bijelim
tenisicama.
Travanj je došao kraju i stigao je svibanj, ali svibanj je bio još gori
od travnja. U sve dubljem svibanjskom proljeću nisam imao izbora —
morao sam prepoznati treperenje svoga srca. To se obično događalo na
zalasku Sunca. U blijedom večernjem sumraku, dok je u zraku lebdio blag
miris magnolije, moje srce bez upozorenja bi se počelo nadimati, i treperiti,
i trnuti od boli. Pokušavao sam čvrsto zatvoriti oči i stisnuti zube, te čekao
da prođe. I prošlo bi - ali polako, bez žurbe, a za sobom bi ostavilo tupu
bol.
U takvim trenucima pisao sam Naoko. U svojim pismima opisivao
bih samo dirljive, ugodne i lijepe stvari: miomirise raznih trava, nježni
dodir proljetnog lahora, svjetlost Mjeseca, film koji sam gledao, pjesmu
koja mi se svidjela, knjigu koja me ganula. I samog bi me utješila ta pisma
kad sam ih pregledavao. I sam sam osjećao da je svijet u kojemu živim
lijep. Napisao sam bezbroj takvih pisama, ali od Naoko i Reiko ni glasa. U
restoranu u kojemu sam radio upoznao sam studenta mojih godina po
imenu Itoh. Dugo je potrajalo dok taj krotki, povučeni student s odsjeka za
ulja na platnu nekog umjetničkog fakulteta nije sa mnom stupio u razgovor,
ali na kraju smo počeli poslije posla odlaziti u obližnji kafić i razgovarati o
svemu i svačemu. I on je volio čitati i slušati glazbu, pa bismo obično
razgovarali o knjigama i pločama koje nam se sviđaju. Bio je to mršav,
zgodan dečko s mnogo kraćom kosom i daleko čišćom odjećom nego što
je uobičajeno u studenata likovnjaka. Nikad nije govorio mnogo, ali imao
je točno definiran ukus i stavove. Volio je francuske romane, posebice
Georgesa Bataillea i Borisa Viana. 29 Što se tiče glazbe, najdraži su mu
bili Mozart i Ravel. Baš poput mene, i on je tražio prijatelja s kojim će
moći razgovarati o takvim stvarima.
Itoh me jednom pozvao u stan. Nije bio tako zabačen kao moj: bila je
to čudna jednokatnica iza parka Inokašira. Njegova soba bila je prepuna
slikarskog pribora i platna. Zamolio sam ga da mi pokaže svoje radove, ali
rekao je da mu je neugodno išta mi pokazivati. Pili smo Chivas Regal koji
je otuđio iz očeva stana, pržili gavune na peći na ugljen, i slušali kako
Robert Casadesus 30 izvodi Mozartov koncert za glasovir.
Itoh je bio iz Nagasakija. Imao je djevojku s kojom je spavao kad god
bi otišao doma, rekao je, ali u posljednje vrijeme veza im baš nije štimala.
— Znaš kakve su cure — rekao je. — Kad napune dvadeset ili
dvadeset i jednu, najednom ih spopadnu svakakve ideje. Postanu
superrealistične. A kad se to dogodi, sve što je na njima nekada izgledalo
slatko i dražesno, sad počne izgledati obično i depresivno. Kad se sad
nađem s njom, nakon što to obavimo ona me počne ispitivati: "Što ćeš
nakon diplome?"
— I, što ćeš nakon diplome? — pitao sam ga.
Žvačući zalogaj gavuna, odmahnuo je glavom. — A što mogu?
Studiram slikarstvo! Ako se čovjek počne oko toga brinuti, nitko više neće
studirati slikarstvo! To se ne radi za novac. I dakle ona kaže, ono: "Zašto
se ne bi vratio u Nagasaki i radio kao nastavnik likovnog?" Ona planira
biti nastavnica engleskog.
— Više nisi baš lud za njom, zar ne?
— Pa, ukratko — priznao je Itoh. — I tko, zaboga, želi biti nastavnik
likovnog? Neću cijeli jebeni život učiti tinejdžersku stoku kako se crta!
— To s tim nema veze — rekao sam ja. — Zar ne misliš da bi trebao
prekinuti s njom? I zbog nje i zbog sebe.
 — Naravno da bih trebao. Ali ne znam kako bih joj to rekao. Ona
planira cijeli život provesti sa mnom. Kako joj, kvragu, mogu reći: "Hej,
trebali bismo prekinuti. Više te ne volim"?
Pili smo Chivas bez leda, a kad nam je nestalo gavuna, narezali smo
krastavce i celer i umakali ih u miso. Dok su mi među zubima hrskale
kriške krastavca, sjetio sam se Midorina oca, a to me podsjetilo kako mi je
život jednoličan i bljutav bez Midori, pa sam se gadno oneraspoložio.
Nisam ni shvatio, a ona mi je postala silno važna.
— Imaš ti curu? — pitao je Itoh.
— Aha — rekao sam, a nakon pauze dodao — ali sad ne mogu biti s
njom.
— Ali razumijete se, zar ne?
— Nadam se. Čemu inače sve? — rekao sam ja i nacerio se. Itoh je
utišanim glasom govorio o Mozartovoj veličini. Mozarta je znao napamet,
onako kako dječak sa sela poznaje brdske staze. Njegov otac obožavao je
glazbu i od najmlađeg ga je djetinjstva okružio njome. Ja nisam toliko znao
o klasičnoj glazbi, ali slušajući ovaj Mozartov koncert uz Itohove
inteligentne i osjećajne komentare ("To - taj dio", "A ovo?"), osjećao sam
kako me obuzima mir, prvi put nakon tako dugo vremena. Gledali smo
polumjesec kako visi nad parkom Inokašira i popili Chivas Regal do
posljednje kapljice. Fantastičan viski.
Itoh je rekao da mogu prespavati, ali ja sam mu rekao da imam nekog
posla, zahvalio na viskiju i otišao od njega prije devet. Na putu kući iz
govornice sam nazvao Midori. Na moje veliko iznenađenje ovaj se put
javila.
— Žalim — rekla je — ali ne želim sad s tobom razgovarati.
— Znam, znam. Ali ja ne želim da naš odnos ovako završi. Ti si mi
jedna od malobrojnih prijatelja, i boli me što te ne mogu vidjeti. Kad ću
moći razgovarati s tobom? Bar mi to reci.
— Kad se meni bude razgovaralo s tobom — rekla je.
— Kako si? — pitao sam.
— Dobro — rekla je i spustila slušalicu. Sredinom svibnja stiglo mi
je pismo od Reiko.
Hvala što tako često pišeš. Naoko vesele tvoja pisma. A i mene. Ne
ljutiš se što ih čitam, zar ne?
Oprosti što ti tako dugo nisam mogla odgovoriti. Da iskreno kažem,
bila sam malo iscrpljena, a nema ni dobrih vijesti. Naoko nije dobro. Neki
dan došla joj je mama iz Kobea. Nas četvero - ona, Naoko, doktor i ja -
dugo smo razgovarali, i došli do zaključka da Naoko neko vrijeme mora
boraviti u pravoj bolnici, na intenzivnom tretmanu, a onda će se možda
vratiti ovamo, ovisno o rezultatima. Naoko kaže da bi, ako je moguće,
voljela ostati tu i sama sebe izliječiti, i znam da će mi nedostajati i brinut
ću se za nju, ali činjenica je da ju je ovdje sve teže držati pod kontrolom.
Uglavnom je dobro, ali katkad joj osjećaji postanu iznimno nestabilni, a
kad se to dogodi, ne smijemo oka skidati s nje. Nitko ne može znati što je
kadra učiniti. Kad joj počnu te intenzivne epizode s glasovima, posve se
zatvori u sebe i samuje.
Zbog čega se i sama slažem kako je za Naoko najbolje da se neko
vrijeme liječi u pravoj ustanovi. Mrzim što to moram reći, ali to je sve što
možemo. Kao što sam ti već jednom rekla, strpljenje je najvažnije.
Moramo raspetljavati te zamršene konce jedan po jedan, ne gubeći nadu.
Bez obzira kako beznadno njezino stanje možda izgleda, prije ili kasnije
naći ćemo taj razmotani končić. Ako se nalaziš u mrklom mraku, možeš
samo sjediti dok ti se oči ne priviknu na tamu.
Dok ti ovo primiš, Naoko će već biti u drugoj bolnici. Žao mi je što ti
javljam kad je odluka već donesena, ali sve se dogodilo brzo. Nova
bolnica je vrlo dobra, s dobrim doktorima. Dolje ću ti napisati adresu:
molim te, piši joj tamo. I meni će javljati kako napreduje, pa ću ti javiti što
saznam. Nadam se da će vijesti biti dobre. Znam da će ti ovo biti teško, ali
ne gubi nadu. I premda Naoko više nije tu, molim te, piši katkad i meni.
Do viđenja.
Toga proljeća napisao sam gomilu pisama: svaki tjedan jedno za
Naoko, nekoliko za Reiko, i još nekoliko za Midori. Pisao sam pisma u
predavaonici, pisao sam pisma za stolom kod kuće, s Galebicom u krilu,
pisao sam pisma za praznim stolovima tijekom stanke u talijanskom
restoranu. Osjećao sam se kao da pisanjem pisama držim na okupu
komadiće svoga raspadnutog života.
Midori sam pisao: Travanj i svibanj su za mene bili bolni, osamljeni
mjeseci jer nisam mogao razgovarati s tobom. Nisam imao pojma da
proljeće može biti tako bolno i osamljeno. Bolje imati tri veljače nego
ovakvo proljeće. Znam kako je sada prekasno da to kažem, ali super ti
stoji nova frizura. Stvarno je slatka. Sad radim u talijanskom restoranu, i
kuhar me naučio praviti izvrsne špagete. Volio bih ti ih uskoro skuhati.
Svaki dan išao sam na fakultet, radio u restoranu dva ili tri puta
tjedno, s Itohom razgovarao o knjigama i glazbi, pročitao nekoliko romana
Borisa Viana koje mi je posudio, pisao pisma, igrao se s Galebicom,
kuhao špagete, radio u vrtu, masturbirao misleći na Naoko, i pogledao
puno filmova.
Bila je već gotovo polovica lipnja kad je Midori počela razgovarati sa
mnom. Dva mjeseca jedno drugome nismo rekli ni riječ. Poslije jednog
predavanja sjela je kraj mene, naslonila bradu na ruku i ostala tako sjediti,
ništa ne govoreći. S druge strane prozora je kišilo - bio je to pravi pljusak,
kao u kišnoj sezoni, pljuštao je bez imalo vjetra, i namakao sve pod
sobom. Dugo nakon što su drugi studenti izmiljeli iz predavaonice Midori
je ostala sjediti kraj mene bez riječi. Onda je iz džepa na trapericama uzela
cigaretu Maribora, stavila je u usta i pružila mi šibice. Kresnuo sam šibicu
i pripalio joj cigaretu. Midori je napućila usnice i nježno mi puhnula oblak
dima u lice.
— Je li mi dobra frizura? — pitala je.
— Fantastična je.
— Koliko fantastična?
— Toliko da bi se od njene ljepote srušila sva stabla u svim šumama
svijeta.
— Zbilja tako misliš?
— Zbilja tako mislim.
Neko vrijeme nije skidala očiju s mojih, a onda mi je pružila desnu
ruku. Primio sam je. Izgledala je kao da joj je laknulo čak i više nego
meni. Otresla je pepeo na pod i digla se na noge.
— Idemo jesti. Umirem od gladi — rekla je.
— Kamo hoćeš da idemo? — pitao sam.
— U restoran robne kuće Takašimaja u Nihonbašiju.
— Zašto baš tamo?
— Tamo katkad volim otići, to je sve.
Pa smo podzemnom otišli do Nihonbašija. Sve je bilo gotovo pusto,
možda zato što je cijelog jutra kišilo. Miris kiše ispunio je cijelu veliku,
prostranu robnu kuću, i svi zaposlenici na licima su imali izraz tipa "A što
ćemo sad?" Midori i ja otišli smo u restoran u podrumu, i nakon što smo
pomno pregledali plastičnu hranu u izlogu, oboje smo se odlučili za
klasičnu hladnu platu s rižom, ukiseljenim povrćem, ribom na žaru,
tempurom i piletinom terijaki. 31 Unutra je bila sve samo ne gužva, iako je
bila sredina dana.
 — Bože, kad li sam zadnji put ručao u restoranu robne kuće — pitao
sam se naglas, pijući zeleni čaj iz jedne od onih dopadljivih bijelih šalica
kakve se mogu naći samo u restoranima robnih kuća.
— Ja volim raditi ovakve stvari — rekla je Midori. — Ne znam, onda
se osjećam kao da radim nešto posebno. Vjerojatno me to podsjeća na
djetinjstvo. Roditelji me gotovo nikad nisu vodili u robne kuće.
— A ja potajno sumnjam da moji ništa drugo i nisu radili. Moja
mama bila je luda za robnim kućama.
— Blago tebi!
— O čemu ti to? Ja baš ne volim ići u robne kuće.
— Ne, hoću reći da ti je blago što im je bilo stalo do tebe pa su te
svugdje vodili.
— Pa, bio sam dijete — rekao sam.
— Kad sam ja bila mala, sanjala sam o tome da ću kad odrastem
sama otići u restoran u robnoj kući i jesti što god poželim. Kakav isprazan
san! Zar je zabavno natrpati puna usta riže na ovakvome mjestu ako si
sam? Hrana i nije tako sjajna, restoran je samo velik, prepun, zagušljiv i
bučan. No svejedno svako malo pomislim kako ću doći ovamo.
— Bio sam strašno usamljen ova dva mjeseca — rekao sam.
— Da, znam. Pisao si mi u pismima — rekla je Midori ravnim
glasom. — Nego, idemo jesti. Sad ne mogu ni o čemu drugome misliti.
Pojeli smo sve pržene, pečene i ukiseljene stvarčice u odvojenim
odjeljcima ukusnih lakiranih kutija u obliku polumjeseca, popili bistru
juhu iz lakiranih zdjela, te zeleni čaj iz onih bijelih šalica. Midori je nakon
ručka zapalila cigaretu. Kad je popušila, bez riječi je ustala i uzela
kišobran. I ja sam ustao i uzeo svoj.
— Kamo sad želiš ići? — pitao sam.
— Na krov, naravno. To je idući korak nakon ručka u restoranu
robne kuće.
Na krovu po kiši nije bilo nikoga, na odjelu za kućne ljubimce nije
bilo prodavača, a na kioscima i kućici za prodaju karata za dječji zabavni
park rolete su bile zatvorene. Otvorili smo kišobrane i počeli lutati među
mokrim drvenim konjima, vrtnim stolcima i štandovima. Bilo mi je
nevjerojatno da u Tokiju postoji tako pusto mjesto. Midori je rekla da želi
pogledati kroz teleskop, pa sam ubacio novčić i pridržao joj kišobran dok
je ona škiljila kroz okular.
U jednom kutu krova bio je natkriveni prostor za igru s nizom
atrakcija za djecu. Midori i ja sjeli smo jedno kraj drugoga na nekakvu
platformu i promatrali kako pada kiša.
— Reci, dakle — kazala je Midori. — Nešto mi želiš reći, znam.
— Neću se opravdavati — rekao sam — ali onaj put bio sam zbilja
potišten. Mozak mi je bio posve smućen. Ništa nisam registrirao. Ali kada
te više nisam mogao viđati, jedna stvar postala mi je kristalno jasna.
Shvatio sam da sam do tada uspio preživjeti jedino zato što sam u životu
imao tebe. Kad sam izgubio tebe, bol i samoća zbilja su me dotukli.
— Zar nemaš pojma kako su meni ova dva mjeseca bila bolna i
usamljena bez tebe? Ovo me sasvim zateklo. — Ne — rekao sam. — To
mi nikad nije palo na pamet. Mislio sam da si ljuta na mene i da me ne
želiš vidjeti.
— Kako možeš biti takav idiot? Naravno da sam te željela vidjeti!
Rekla sam ti koliko mi se sviđaš! Kad se meni netko sviđa, onda mi se
zbilja sviđa. Kod mene ti to ne ide tako, čas mi se sviđaš, čas ne. Zar ni to
ne znaš o meni?
— Ma, da, ali...
— Zato sam bila tako ljuta na tebe! Htjela sam te dobro šutnuti
nogom u guzicu. Hoću reći, tako se dugo nismo vidjeli, a ti si bio tako
odsutan jer si mislio na tu drugu curu da mene nisi ni pogledaol Kako se
ne bih naljutila? Ali osim svega toga, dugo sam imala dojam da bi za mene
bilo bolje kad bih te se neko vrijeme klonila. Da raščistim neke stvari u
glavi.
— Kakve stvari?
— Naš odnos, naravno. Došlo je dotle da mi je u društvu s tobom
bilo mnogo ljepše nego s njim. Hoću reći, zar ti to nije čudno? I
komplicirano? Naravno da mi se on još sviđa. Malo je samoživ i
uskogrudan i donekle fašist, ali ima mnogo dobrih strana, i on je prvi
muškarac za kojega sam se ozbiljno zainteresirala. Ali ti, no, ti mi značiš
nešto posebno. Kad sam s tobom osjećam da je sve onako kako treba biti.
Vjerujem u tebe. Sviđaš mi se. Ne želim te pustiti. Postajala sam sve
zbunjenija, pa sam otišla k njemu i pitala ga što da učinim. Rekao mi je da
se prestanem viđati s tobom. Rekao je, ako se kanim viđati s tobom, neka
onda raskinem s njim.
— I što si učinila?
— Raskinula sam s njim. Samo tako. — Midori je stavila cigaretu
Maribora u usta, zaklonila je rukom i zapalila, te uvukla dim.
 — Zašto?
— Zašto?! — vrisnula je. — Jesi li ti lud? Znaš engleski konjunktiv,
razumiješ trigonometriju, možeš čitati Marxa, a ne znaš odgovor na tako
jednostavno pitanje? Zašto uopće moraš pitati? Zašto prisiljavaš djevojku
da takvo što kaže? Ti mi se sviđaš više nego on, to je sve. Voljela bih da
sam se zaljubila u nekoga malo zgodnijeg, naravno. Ali nisam. Zaljubila
sam se u tebe.
Pokušao sam nešto reći, ali osjećao sam kako mi riječi zastaju u grlu.
Midori je bacila cigaretu u lokvicu. — Daj molim te makni taj izraz s
lica! Rasplakat ćeš me. Ne brini se, ja znam da ti voliš drugu. Ništa ne
očekujem od tebe. Ali bar me možeš zagrliti. Ova dva mjeseca bilo mi je
gadno.
Otvorio sam kišobran pa smo otišli iza igraonice i čvrsto se zagrlili.
Naša tijela uprla su se jedno o drugo, i usnice su nam se spojile. Miris
kiše lijepio se za njezinu kosu i traper jaknu. Djevojačka tijela tako su
meka i topla! Osjećao sam kako se njezine grudi tiskaju o moja prsa kroz
odjeću. Kad sam posljednji put osjetio tjelesni dodir nekog ljudskog bića?
— Onaj dan kad sam te posljednji put vidjela, te večeri sam
razgovarala s njim i prekinuli smo — rekla je Midori.
— Volim te — rekao sam joj. — Iz dna duše. Nikad te više ne želim
pustiti. Ali ja tu ne mogu ništa. Ne mogu napraviti taj potez.
— Zbog nje? Kimnuo sam glavom.
— Reci mi, jesi li spavao s njom?
— Jednom. Prije godinu dana.
— I od onda je nisi vidio?
— Jesam, dvaput. Ali ništa nismo radili.
— Zašto? Zar te ne voli?
— Teško je to reći — rekao sam. — Vrlo je komplicirano. I zbrkano.
I traje već jako dugo. Ne znam više što je što. A ne zna ni ona. Samo znam
da imam odgovornost kao čovjek, i ne mogu joj okrenuti leđa. Tako mi se
bar sada čini. Čak i ako me ona ne voli.
— Daj da ti samo jedno kažem, Vatanabe — rekla je Midori,
prislanjajući obraz uz moj vrat. — Ja sam prava, živa djevojka, u žilama
mi kola prava, topla krv. Ti me držiš u naručju, i ja ti govorim da te volim.
Spremna sam učiniti sve što mi ti kažeš. Možda sam malo luda, ali dobra
sam cura, i poštena, i marljiva, i prilično sam zgodna, imam lijepe cice,
dobro kuham, a otac mi je ostavio zakladu. Hoću reći, sjajna sam prilika,
zar ne? Ako me ti ne uzmeš, na kraju ću otići nekamo drugamo.
— Treba mi vremena — rekao sam. — Treba mi vremena da
promislim i sve posložim u glavi, da donesem odluku. Oprosti, ali to je
sve što sada mogu reći.
— Da, ali ti mene zbilja voliš iz dna duše, zar ne? I nikad me više ne
želiš pustiti, zar ne?
— To sam rekao i to mislim.
Midori se odmaknula od mene s osmijehom na licu. — Dobro, čekat
ću! Vjerujem ti — rekla je. — Ali kad me uzmeš, uzet ćeš samo mene. I
kad me držiš u naručju, mislit ćeš samo na mene. Je li to jasno?
— Savršeno sam razumio.
— Briga me što ćeš mi učiniti, ali ne želim da me povrijediš. Toga mi
je u životu bilo dosta. Više nego dosta. Sada želim biti sretna.
Privukao sam je bliže i poljubio u usta.
— Baci taj prokleti kišobran i zagrli me objema rukama - čvrsto! —
rekla je.
— Ali bit ćemo mokri do gole kože!
— Pa što onda? Prestani razmišljati i čvrsto me zagrli! Puna dva
mjeseca čekam na ovo! Spustio sam kišobran i zagrlio je na kiši.
Jednoličan šum guma s autoceste omotao nas je poput magle. Kiša je
padala bez prestanka, bez zvuka, natapajući njezinu i moju kosu, i poput
suza tekla niz naše obraze, po njezinoj traper jakni i mojoj žutoj najlonskoj
vjetrovci, te se širila u tamnim mrljama.
— A da se vratimo pod krov? — pitao sam.
— Dođi k meni. Nikoga nema doma. Ovako ćemo se oboje
prehladiti.
— Istina je.
— Ovo je kao da smo upravo preplivali rijeku — rekla je Midori,
smiješeći se. — Kakav dobar osjećaj!
Na odjelu rublja kupili smo povelik ručnik i naizmjence otišli u zahod
obrisati kosu. Onda smo sjeli na podzemnu, i doplativši karte otišli do
njezina stana u Miogadaniju. Pustila me da se istuširam prvi, a onda je
otišla i ona. Dok se moja odjeća sušila, Midori mi je posudila da odjenem
kupaći ogrtač, a ona se presvukla u polo majicu i suknju. Sjeli smo za
kuhinjski stol popiti kavu.
— Pričaj mi o sebi — rekla je Midori.
— Što o sebi?
 — Hmm, ne znam, što mrziš?
— Piletinu i spolne bolesti i brijače koji previše govore.
— Što još?
— Samotne travanjske noći i čipkaste tabletiće za telefon.
— Što još?
Odmahnuo sam glavom. — Ničega se više ne mogu sjetiti.
— Moj dečko - hoću reći, moj bivši dečko - imao je gomilu stvari
koje je mrzio. Recimo, kad ja nosim prekratke suknje, ili kad pušim, ili što
se prebrzo napijem, ili kad govorim gadosti, ili kada kritiziram njegove
prijatelje. Dakle, ako ti se išta na meni ne sviđa, samo reci, pa ću vidjeti
što mogu.
— Ničega se ne mogu sjetiti — rekao sam nakon kraćeg razmišljanja.
— Nema ničega.
— Zbilja?
— Sviđa mi se sve što obučeš, i sviđa mi se što činiš i govoriš i kako
hodaš i kako se napiješ. Sve.
— Hoćeš reći, zbilja sam u redu ovakva kakva sam?
— Ne znam kako bi se mogla promijeniti, pa si valjda dobra takva.
— Koliko me voliš? — pitala je Midori.
— Dovoljno da se svi tigrovi na svijetu otope i postanu kao maslac
— rekao sam.
— Ludnica — rekla je ona s notom zadovoljstva u glasu. — Bi li me
opet zagrlio? Legli smo u njezin krevet i zagrlili se, ljubeći se dok nam je
zvuk kiše punio uši. Onda smo razgovarali o svemu i svačemu, od
nastanka svemira do vlastitih sklonosti kad je riječ o tvrdoći kuhanih jaja.
— Pitam se što mravi rade kad pada kiša — rekla je Midori.
— Nemam pojma — rekao sam. — Oni su marljivi, pa vjerojatno
tada čiste kuću ili rade inventuru.
— Ako su tako marljivi, zašto ne evoluiraju? Isti su od pamtivijeka.
— Ne znam — rekao sam. — Možda im tjelesna građa nije pogodna
za evoluciju - za razliku od, recimo, majmuna.
— Hej, Vatanabe, puno ti stvari ne znaš. Ja sam mislila da znaš sve.
— Svijet je velik — rekao sam.
— Planine su visoke, a mora duboka — rekla je Midori. Gurnula mi
je ruku ispod kupaćeg ogrtača i napipala moj nabrekli penis. Progutavši
knedlu, rekla je — Hej, Vatanabe, šalu na stranu, ovo neće ići. Ja nikad ne
bih mogla primiti ovakvu veliku, tvrdu stvar. Nema šanse.
 — Šališ se — rekao sam s uzdahom.
— Aha — rekla je ona, kikoćući se. — Ne brini se. Sve će biti u
redu. Sigurno će ući. Ovaj, mogu li pogledati?
— Samo izvoli.
Midori se zavukla ispod pokrivača i sveg me isprepipala, nategnula
kožu mog penisa, odvagnula težinu mojih testisa na dlanu. Onda je
provirila van i uzdahnula. — Savršeno! — rekla je. — Ne laskam ti!
Stvarno mi je savršen!
— Hvala — rekao sam osjećajući čistu zahvalnost.
— Ali zbilja, Vatanabe, ti to ne želiš raditi sa mnom, zar ne - dok sve
to ne riješiš?
— Nema šanse da ne želim s tobom — rekao sam. — Toliko to želim
da ću poludjeti. Ali to jednostavno ne bi bilo u redu.
— Kako si tvrdoglav! Da sam ja na tvome mjestu, jednostavno bih to
učinila - a onda bih poslije razmišljala.
— Je li?
— Samo se šalim — rekla je Midori slabašnim glasićem. —
Vjerojatno ne bih ni ja, da sam na tvome mjestu. I to volim kod tebe. To
stvarno volim kod tebe.
— Koliko me voliš? — pitao sam, ali nije odgovorila. Umjesto toga
stisnula se uz mene, prislonila mi usnice na bradavicu i počela micati ruku
kojom mi je obujmila penis. Prvo što mi je palo na pamet bilo je kako to
čini sasvim drukčije nego Naoko. Obje su bile nježne i divne, ali nešto je
tu bilo drukčije, pa je ovo djelovalo kao posve drukčije iskustvo.
— Hej, Vatanabe, kladim se da misliš na onu drugu curu.
— Ne mislim — slagao sam.
— Zbilja?
— Zbilja.
— Jer to bi mi zbilja bilo grozno.
— Ja ne mogu misliti ni na koga drugog — rekao sam.
— Hoćeš mi dirati grudi, ili dolje? — pitala je Midori.
— O, volio bih, ali radije ne. Ako učinimo sve to odjednom, bit će mi
previše. Midori je kimnula glavom i počela nešto šuškati pod pokrivačem,
te svukla gaćice i prislonila ih uz vršak mog penisa.
— Možeš svršiti u njih — rekla je.
— Ali uprljat ću ih.
— Daj prestani! Rasplakat ćeš me — rekla je Midori, kao da je na
rubu suza. — Samo ih trebam oprati. Zato se nemoj suzdržavati, svrši kad
god hoćeš. Ako se brineš za moje gaćice, kupi mi nove. Ili nećeš moći
svršiti jer su moje?
— Ma kakvi — rekao sam.
— Hajde onda, idemo.
Kad sam svršio, Midori je pažljivo razgledala moju spermu. — Uau,
koliko toga ima!
— Previše?
— Ma ne, ludice, u redu je. Samo ti svršavaj koliko hoćeš — rekla je
s osmijehom. Onda me poljubila.
Navečer je Midori otišla u kupnju i skuhala večeru. Jeli smo za
kuhinjskim stolom, tempuru i rižu s graškom, i sve zalili pivom.
— Jedi puno da imaš puno sperme — rekla je Midori. — Onda ću ja
biti ljubazna i pomoći ću ti da je se riješiš.
— Hvala lijepa — rekao sam.
— Znam ja svakakve načine. Učila sam iz ženskih časopisa dok smo
još imali knjižaru. Jednom su imali specijalno izdanje o tome kako se
brinuti oko muža da te ne bi varao dok si trudna i ne možeš se seksati. Ima
gomila načina. Hoćeš da iskušamo?
— Jedva čekam — rekao sam.
Nakon što sam se rastao od Midori, na postaji sam kupio novine, ali
kad sam ih u vlaku otvorio, shvatio sam da nemam ama baš nikakvu želju
da ih čitam, i zapravo nisam ni shvaćao što piše. Samo sam bio u stanju
zuriti u nerazumljivu tiskanu stranicu i pitati se što će mi se sada dogoditi,
i kako će se stvari oko mene promijeniti. Osjećao sam kako svijet svako
malo podrhtava. Duboko sam uzdahnuo i zažmirio. Što se tiče onoga što
sam toga dana učinio, ni najmanje se nisam kajao; zasigurno sam znao da,
kad bih sve morao ispočetka, ovaj bih dan proživio na posve isti način.
Čvrsto bih grlio Midori na kišnom krovu; smočio bih se s njom do gole
kože; i dopustio bih da me u krevetu prstima dovede do vrhunca. U to
nisam sumnjao. Volio sam Midori, i bio sam sretan što mi se vratila.
Nas dvoje možemo uspjeti, to je bilo sigurno. Kao što je sama Midori
rekla, ona je prava, živa djevojka kojoj žilama teče krv, i svoje je toplo
tijelo predavala mome naručju. To je bilo sve što sam mogao učiniti kako
bih potisnuo snažnu želju da je skinem do gola, raskrilim njezino tijelo i
utonem u njezinu toplinu. Nikako se nisam mogao natjerati da je zaustavim
jednom kad mi je uhvatila penis i počela micati ruku. Htio sam da mi to
čini, ona je to htjela, i bili smo zaljubljeni. Tko je to mogao spriječiti? Bila
je to istina: volio sam Midori. I vjerojatno sam to već neko vrijeme znao.
Samo sam jako dugo izbjegavao taj zaključak.
Problem je bio u tome što takav razvoj događaja nikako nisam mogao
objasniti Naoko. To bi u svakom času bilo dovoljno teško, ali sad kad je
bila u ovakvom stanju, nikako joj nisam mogao reći da sam se zaljubio u
drugu djevojku. A osim toga, ja sam još volio Naoko. Koliko god uvrnuta
ta ljubav bila, volio sam je. Negdje u sebi još sam čuvao široko, otvoreno
prostranstvo, nedirnuto, samo za Naoko.
Mogao sam jedino napisati Reiko pismo i sve priznati, potpuno
iskreno. Kod kuće sam sjeo na verandu, promatrao kako noćna kiša lije na
vrt, i slagao rečenice u glavi. Onda sam otišao do stola i napisao pismo.
Gotovo mi je nepodnošljivo što ti sada moram pisati ovakvo pismo, počeo
sam. Ukratko sam opisao svoj odnos s Midori i objasnio što se toga dana
dogodilo.
Uvijek sam volio Naoko, i još je volim. Ali ovo što postoji između
Midori i mene na neki je način odlučeno i konačno. To ima neku
neodoljivu snagu koja me vuče u budućnost. Prema Naoko osjećam silno
mirnu, nježnu i čistu ljubav, ali ono što osjećam prema Midori posve je
drukčiji osjećaj. On samostalno stoji i hoda, živi i diše, vibrira i drma
same temelje moga bića. Ne znam što ću. Zbunjen sam. Ne želim se
opravdavati, ali vjerujem da sam živio što sam iskrenije mogao. Nikad
nikome nisam lagao, i godinama sam se trudio ne povrijediti ljude. No
ipak sam se sada našao u ovom labirintu koji me baca tamo-amo. Kako je
to moguće? Ne mogu to objasniti. Ne znam što da učinim. Možeš li mi ti
reći, Reiko? Samo se tebi mogu obratiti za savjet.
Te večeri poslao sam pismo preporučenom poštom.
Reikin odgovor stigao je pet dana kasnije, s datumom 17. lipnja.
Da počnem s dobrim vijestima. Naoko se oporavlja mnogo brže nego
što je itko mogao očekivati. Jednom sam s njom razgovarala telefonom, i
govorila je krajnje lucidno. Možda će se čak ubrzo ovamo vratiti. A sad o
tebi.
Mislim da sve shvaćaš preozbiljno. Divno je što voliš nekoga, i ako
je ta ljubav iskrena, nitko se neće gubiti u labirintu. Moraš imati više vjere
u sebe.
Moj savjet vrlo je jednostavan. Kao prvo, ako te ta Midori tako
snažno privlači, prirodno je da si se u nju zaljubio. To može završiti dobro,
a i ne mora. Ali takva je ljubav. Kad se zaljubiš, prirodno je da se predaš.
Tako ja mislim. To je jednostavno oblik iskrenosti.
Kao drugo, što se tiče pitanja trebaš li spavati s Midori ili ne, to sam
moraš odlučiti. Ja tu ništa ne mogu reći. Razgovaraj s Midori i dođi do
vlastitog zaključka, onako kako se tebi čini najbolje.
Kao treće, nemoj to reći Naoko. Ako se stvari razviju do te mjere da
joj svakako budeš morao reći, onda ćemo ti i ja zajedno smisliti neki dobar
plan. Zasad samo šuti. Prepusti to meni.
Četvrta stvar koju moram reći jest da si za Naoko bio takav izvor
snage da čak i ako prema njoj više ne gajiš ljubavne osjećaje, još joj
umnogome možeš pomoći. Dakle, ne mozgaj o tome i ne razbijaj glavu na
taj svoj superozbiljan način. Svi mi (a pod time mislim svi, i normalni i ne
tako normalni) nesavršena smo ljudska bića koja žive u nesavršenu
svijetu. Ne živimo s mehaničkom preciznošću bankovnog računa niti
mjerimo svoje linije i kutove ravnalima i kutomjerima. Imam li pravo?
Meni se čini da je ta Midori sjajna cura. Već iz tvog pisma razumijem
zašto te privukla. A razumijem i zašto te privlači Naoko. U tome nema
ničega grešnog. Takve se stvari stalno događaju u ovom našem velikom
svijetu. To je kao da čamcem isploviš na prekrasno jezero po divnom
danu, i misliš kako su i nebo i jezero divni. Dakle, prestani se gristi. Stvari
će se razviti onako kako se moraju razviti ako im dopustiš da idu svojim
prirodnim tokom. Koliko god se ti trudio, ljudi će biti povrijeđeni kada za
to dođe vrijeme. Takav je život.
Znam da zvučim kao da govorim s propovjedaonice, ali vrijeme je da
naučiš tako živjeti. Previše se trudiš prilagoditi život svojim idejama. Ako
ne želiš završiti u ludnici, moraš se malo više otvoriti i prepustiti se
prirodnom toku života. Ja sam obična nemoćna i nesavršena žena, ali
svejedno katkad pomislim kako život može biti prekrasan! Vjeruj mi, to je
istina! Dakle, prestani s time što sada radiš i budi sretan. Potrudi se da
budeš sretan! Ne moram ni reći da mi je žao što ti i Naoko niste dočekali
sretan kraj. Ali tko može reći što je najbolje? Zato treba zgrabiti svaku
šansu za sreću koja se ukaže, i ne brinuti se previše za druge. Iskustvo mi
govori da u životu ne dobijemo više od dvije-tri takve šanse, i ako ih
propustimo, kajat ćemo se do kraja života.
Svaki dan sviram gitaru, ni za koga posebno. Čini mi se malo
besmisleno. Ne volim ni mračne, kišne noći. Nadam se da ću opet imati
priliku svirati gitaru i jesti grožđe u sobi s tobom i Naoko.
No, dobro, do tada...
Reiko Išida
 11.

REIKO MI JE PISALA NEKOLIKO PUTA nakon Naokine smrti.

Nisam ja kriv, rekla je. Nitko nije kriv, kao što se nikoga ne može kriviti
ni za kišu. Ali nisam joj odgovorio. Što sam mogao reći? Čemu bi to
služilo? Naoko više nije bilo na ovome svijetu; postala je tek šačica
pepela.
Naoko je pokopana krajem kolovoza u Kobeu, u krugu obitelji, a kad
je sprovod završio, vratio sam se u Tokio. Stanodavcu sam rekao da me
neko vrijeme neće biti, a šefu u talijanskom restoranu da se neću vraćati
na posao. Midori sam napisao kratku poruku: zasad joj ništa ne mogu reći,
ali nadam se da će me još malo čekati. Iduća tri dana proveo sam u
kinima, a kad sam pogledao sve nove filmove u Tokiju, spakirao sam
ruksak, uzeo iz banke svu ušteđevinu, otišao na postaju Šindžuku i sjeo na
prvi ekspresni vlak koji je odlazio iz grada.
Kamo sam sve putovao ne mogu se sjetiti. Dosta se jasno sjećam
prizora, zvukova i mirisa, ali imena gradova nekamo su nestala, kao i
svako poimanje redoslijeda u kojemu sam putovao od mjesta do mjesta.
Išao bih od grada do grada vlakom ili autobusom, ili bih stopirao kamione,
vreću za spavanje širio sam na praznim parkiralištima, postajama,
parkovima, na obali rijeka ili mora. Jednom sam ih nagovorio neka me
puste da prespavam u kutu mjesne policijske postaje, a drugi put spavao
sam kraj groblja. Nisam mario gdje spavam, dokle god nikome nisam
smetao i dok sam u vreći za spavanje mogao ostati koliko želim. Iscrpljen
od hoda, upuzao bih u nju, sasuo u grlo malo jeftinog viskija i čvrsto
zaspao. U ljubaznim gradovima ljudi su mi davali hranu i tablete protiv
komaraca, a u ne tako ljubaznim pozvali bi policiju da me najuri iz parka.
Meni je bilo svejedno. Samo sam htio spavati u nepoznatim gradovima.
Kad bi mi ponestalo novca, nekoliko bih dana radio kao nadničar dok
ne bih zaradio koliko mi treba. Za mene je uvijek bilo posla. Išao sam od
grada do grada, bez ikakva odredišta na umu. Svijet je bio velik, pun
čudnih stvari i neobičnih ljudi. Jednom sam nazvao Midori jer sam joj
morao čuti glas.
— Semestar je odavno počeo, znaš — rekla je. — Na nekim
kolegijima već traže eseje. Što kaniš? Shvaćaš li da te nema već cijela tri
tjedna? Gdje si? Što radiš?
— Oprosti, ali ne mogu se vratiti u Tokio. Ne još.
— I to je sve što ćeš mi reći?
— Sada ti zbilja nemam više što reći. Možda u listopadu... Midori je
poklopila bez riječi.
Nastavio sam putovati. Svako malo odsjeo bih u nekom jeftinom
prenoćištu da se okupam i obrijem. Ono što sam vidio u zrcalu izgledalo je
strašno. Sunce mi je isušilo kožu, oči su mi bile upale, na obrazima sam
imao mrlje i posjekotine. Izgledao sam kao da sam upravo ispuzao iz neke
špilje, ali to sam ipak bio ja. To sam bio ja.
Tada sam već putovao obalom, što sam dalje mogao od Tokija -
možda sam bio u Totoriju ili na skrivenoj strani Hjoga. Bilo je lako sam
hodati obalom mora. Uvijek sam u pijesku mogao naći udobno mjesto za
spavanje. Zapalio bih vatru od naplavljenog drva i ispekao malo suhe ribe
koju bih kupio od mjesnog ribara. Onda bih progutao malo viskija i slušao
valove, misleći na Naoko. Bilo je previše čudno misliti da je mrtva i više
nije dio ovoga svijeta. Nisam mogao usvojiti tu istinu. Nisam to mogao
povjerovati. Čuo sam kako se u poklopac njezina lijesa zabijaju čavli, ali
još se nisam priviknuo na pomisao da se vratila u ništavilo.
Ne, njezina slika još je bila previše živa u mome sjećanju. Još sam je
vidio kako ustima obuhvaća moj penis, kako joj kosa pada po mome
trbuhu. Još sam osjećao njezinu toplinu, njezin dah, i onaj bespomoćni
trenutak kad nisam mogao ništa drugo nego svršiti. Svega sam se toga
sjećao jasno kao da se dogodilo prije pet minuta, i bio sam siguran da je
Naoko još kraj mene, da mogu samo ispružiti ruku i opipati je. Ali ne, ona
nije bila ondje; njezina put na ovome svijetu više nije postojala.
Onih noći kad nisam mogao spavati pred oči su mi se vraćali prizori s
Naoko. Nikako ih nisam mogao potisnuti. U meni se naguralo previše
uspomena na nju, i čim bi jedna od njih pronašla i najmanju pukotinu,
ostale bi nezadrživo pokuljale van, nalik na nezaustavljivu bujicu: Naoko
u žutoj kabanici kako onoga kišnog jutra čisti ptičnjak i nosi vreću s
hranom; urušena rođendanska torta i onaj osjećaj kad su Naokine suze
promočile moju košulju (da, i tada je kišilo); Naoko kako hoda kraj mene
u zimskom kaputu od kamelhara; Naoko kako dira kopču za kosu koju je
uvijek nosila; Naoko kako me netremice gleda onim svojim nevjerojatno
bistrim očima; Naoko kako sjedi na kauču, nogu podvučenih ispod plave
spavaćice, brade naslonjene na koljena.
Uspomene bi me žestoko preplavile nalik na valove nadolazeće
plime, i otplavile moje tijelo na neko nepoznato novo mjesto - mjesto gdje
žive mrtvi. Ondje je živjela Naoko, pa sam mogao s njom razgovarati i
držati je u naručju. Na tome mjestu smrt nije bila presudni element kojim
je završavao život. Ondje je smrt bila tek jedan od mnogih elemenata od
kojih se sastojao život. Ondje je Naoko živjela sa smrti unutar sebe. A
meni je rekla: "Ne brini se, to je samo smrt. Nemoj da ti smeta."
Na tome čudnom mjestu nisam osjećao tugu. Smrt je bila smrt, a
Naoko Naoko. "U čemu je problem?" pitala me s plahim osmijehom. "Ja
sam tu, zar nisam?" Njezine dobro poznate male kretnje blažile su moje
srce nalik na iscjeljujući balzam. "Ako je ovo smrt," pomislio sam, "onda
smrt i nije tako loša." "Istina je," rekla je Naoko, "smrt nije bogzna što. To
je samo smrt. Ovdje mi je sve tako lako." Naoko mi je govorila u
intervalima između udara tamnih valova.
No na kraju bi se plima povukla, a ja bih ostao na plaži sam,
bespomoćan, nisam mogao ići nikamo; tuga bi me obavila dubokom
tamom, a onda bi potekle i suze. Manje sam osjećao da plačem, a više da
iz mene suze cure same, nalik na znoj.
Iz Kizukijeve smrti naučio sam jedno, i vjerovao sam da je ta
spoznaja postala dio mene u obliku filozofije: "Smrt postoji, ne kao
suprotnost životu, nego kao njegov sastavni dio."
Živeći svoj život mi hranimo smrt. Premda istina, bila je to samo
jedna od istina koje moramo naučiti. Iz Naokine smrti naučio sam ovo:
nijedna istina ne može izliječiti tugu koju osjećamo kad izgubimo voljenu
osobu. Nikakva istina, nikakva iskrenost, nikakva snaga, nikakva
ljubaznost tu tugu ne mogu izliječiti. Samo možemo do kraja izdržati tu
tugu, i nešto iz nje naučiti, ali ono što naučimo neće nam pomoći da se
suočimo s idućom tugom koja će nas zadesiti bez upozorenja. Slušajući
noću valove, osluškujući šum vjetra, dan za danom ja sam mislio takve
misli. S naprtnjačom na leđima i pijeskom u kosi, kretao sam se sve dalje
na zapad, živeći od viskija, kruha i vode.
Jedne vjetrovite večeri, dok sam ležao umotan u vreću za spavanje, i
plakao, uz neku brodsku olupinu, kraj mene je prošao mladi ribar i
ponudio mi cigaretu. Primio sam je i prvi put zapalio u više od godinu
dana. Pitao me zašto plačem, i gotovo refleksno rekao sam mu da mi je
umrla mati. Ne mogu podnijeti tu tugu, rekao sam mu, pa sam krenuo na
put. Izrazio mi je duboku sućut i iz kuće donio veliku bocu sakea, te dvije
čaše.
Vjetar je brisao preko pjeskovite plaže, a mi smo sjedili i pili. Rekao
mi je da je i sam u šesnaestoj godini izgubio majku. Nikad zdrava, iscrpla
se radeći od jutra do mraka. Slušao sam ga samo napola, pijuckajući šake
i svako malo protisnuvši nešto u znak odgovora. Osjećao sam se kao da
slušam priču iz nekog dalekog svijeta. Što on to govori, k vragu, pitao sam
se, i najednom me preplavio žestoki gnjev: došlo mi je da ga zadavim.
Koga briga za tvoju majku? Ja sam izgubio Naoko! Njezina prekrasna put
sad je nestala s ovog svijeta! Kog mi vraga govoriš o svojoj jebenoj
majci?!
Ali moj gnjev nestao je jednako brzo kako se razbuktao. Sklopio sam
oči i nastavio odsutno slušati beskrajnu ribarevu priču. Naposljetku me
upitao jesam li jeo. Nisam, rekao sam, ali u ruksaku imam kruha i sira,
jednu rajčicu i komadić čokolade. Što sam ručao, pitao me. Kruh i sir,
rajčicu i čokoladu, odgovorio sam. — Čekaj tu — rekao je on i otrčao.
Pokušao sam ga zaustaviti, ali odjurio je u mrak ne osvrćući se.
Mogao sam samo nastaviti piti šake. Po obali su bili razbacani
komadići papira od petardi koje je netko ispalio na pijesku, a valovi su
udarali o žalo uz divlju riku. Mašući repom, prišao mi je mršav pas i stao
njuškati oko moje logorske vatrice ne bi li našao što za jelo, ali na kraju je
odustao i otišao dalje.
Mladi ribar vratio se pola sata kasnije s dvije kutije sušija i novom
bocom sakea. Gornju kutiju neka pojedem odmah jer u njoj ima ribe, a u
donjoj su samo rolice norija i pržene opne tofua, 32 pa će potrajati cijeli
dan sutra. Napunio nam je čaše sakeom iz nove boce.
Zahvalio sam mu i sam pojeo sve iz gornje kutije, premda je tu bilo i
više nego dovoljno hrane za dvojicu. Kad više nismo mogli piti šake,
ponudio mi je da prespavam kod njega, ali kad sam rekao da bih radije
spavao sam na obali, nije navaljivao. Ustajući, iz džepa je izvadio smotanu
novčanicu od 5.000 jena i gurnuo mi je u džep na košulji. — Uzmi —
rekao je — kupi si nešto zdravo za jelo. Izgledaš grozno. — Rekao sam da
je za mene učinio i više nego dovoljno i da ne mogu primiti još i novac, ali
nije ga htio uzeti natrag.
— Nije to novac — rekao je — to su moji osjećaji. Ne misli previše
o tome, samo uzmi.
— Mogao sam mu samo zahvaliti i primiti novac.
 Kad je otišao, najednom sam se sjetio svoje nekadašnje djevojke, one
s kojom sam prvi put spavao u završnom razredu srednje škole. Prošli su
me trnci kad sam shvatio kako sam se ružno ponio prema njoj. Jedva da
sam i pomislio na njezine misli i osjećaje, ili na bol koju sam joj nanio.
Bila je tako draga i blaga, ali ja sam tada njezinu dobrotu uzeo zdravo za
gotovo, i uopće nisam o tome dalje razmišljao. Što li ona sada radi, pitao
sam se. I je li mi oprostila?
Preplavio me val mučnine, i povraćao sam kraj starog broda. Glava
me boljela od previše sakea, i osjećao sam se loše jer sam lagao ribaru i
uzeo njegov novac. Vrijeme mi je da odem u Tokio, odlučio sam; ne mogu
ovako dovijeka. Ugurao sam vreću za spavanje u ruksak, provukao ruke
kroz remene i otpješačio do mjesne željezničke postaje. Čovjeku na
blagajni rekao sam da želim što prije stići u Tokio. Provjerio je red vožnje
i rekao da ujutro mogu stići do Osake ako budem presjedao s jednog
noćnog vlaka na drugi, a odatle mogu superbrzim vlakom. Zahvalio sam
mu i novčanicom od 5.000 jena koju mi je dao ribar kupio kartu za Tokio.
Dok sam čekao vlak, kupio sam novine i provjerio koji je datum: 2.
listopada 1970. Dakle, putovao sam cijeli mjesec. Znao sam da je vrijeme
za povratak u stvarni svijet.
Mjesec dana putovanja nije me ni obodrilo, niti ublažilo udarac koji
mi je nanijela Naokina smrt. U Tokio sam stigao u približno istom stanju
kao što sam i otišao. Nisam se čak ni mogao natjerati da nazovem Midori.
Što sam joj mogao reći? Kako bih počeo? "Sad je sve gotovo, ti i ja
možemo biti sretni zajedno"? Ne, to nije dolazilo u obzir. No kako god ja
to izrekao, činjenice su bile iste: Naoko je mrtva, a Midori je još tu.
Naoko je sada bila hrpica bijelog pepela, a Midori ljudsko biće koje živi i
diše.
Preplavio me osjećaj da sam nešto oskvrnuo. Premda sam se vratio u
Tokio, danima sam bio zatvoren u svojoj sobi. Pamćenje mi je i dalje bilo
prikovano za mrtve, a ne za žive. Sobe koje sam u njemu odvojio za
Naoko bile su zamračene, pokućstvo prekriveno bijelim prevlakama,
prozorske daske prašnjave. Veći dio dana provodio bih u tim sobama. I
mislio sam na Kizukija. "Dakle, napokon si uzeo Naoko", čuo sam sebe
kako mu govorim. "No, dobro, ionako je bila tvoja. Sad je možda ondje
gdje joj je mjesto. Ali na ovome svijetu, na ovome nesavršenom svijetu
koji pripada živima, ja sam za nju učinio sve što sam mogao. Pokušao sam
izgraditi novi život za nas dvoje. Ali pusti sada to, Kizuki. Dajem ti je.
Tebe je, ipak, izabrala. Objesila se u šumi mračnoj kao dubine njezina
srca. Jednom davno ti si u svijet mrtvih odvukao dio mene, a sad je Naoko
u taj svijet odvukla još jedan dio mene. Katkad se osjećam kao kustos u
muzeju - u golemom, praznom muzeju, u koji nitko nikada ne zalazi, a ja ga
čuvam, ni za koga osim za sebe."
Četvrti dan po mome povratku u Tokio dobio sam pismo od Reiko.
Preporučeno. Bila je to jednostavna poruka: Već tjednima ne mogu stupiti
u kontakt s tobom, pa se brinem. Molim te nazovi me. U devet ujutro i
devet navečer čekat ću kraj telefona.
Nazvao sam je te večeri u devet. Reiko se javila čim je prvi put
odzvonilo.
— Jesi li dobro? — pitala je.
— Manje-više — rekao sam.
— Smijem li te prekosutra posjetiti?
— Posjetiti? Misliš, ovdje u Tokiju?
— Upravo tako. Želim da porazgovaramo.
— Odlaziš iz sanatorija?
— Jedino tako te mogu posjetiti, zar ne? U svakom slučaju, i vrijeme
mi je da odem. Ovdje sam ipak već osam godina. Budu li me još držali,
počet ću trunuti.
Bilo mi je teško progovoriti. Nakon kraće šutnje Reiko je nastavila
— Bit ću u superbrzom vlaku u 15.20, prekosutra. Hoćeš li me dočekati
na postaji? Još se sjećaš kako izgledam? Ili te više ne zanimam sad kad je
Naoko mrtva?
— Ni govora — rekao sam. — Vidimo se na postaji u Tokiju
prekosutra u 15.20.
— Lako ćeš me prepoznati. Ja ću biti stara gospođa koja nosi kutiju
za gitaru. Takvih nema baš mnogo.
I doista, lako sam u gužvi uočio Reiko. Imala je muški sako od tvida,
bijele hlače i crvene tenisice. Kosa joj je bila kratka kao i uvijek, a okolo
su joj kao i obično stršili čuperci. U desnoj ruci imala je smeđi kožnati
kovčeg, a u lijevoj crnu kutiju za gitaru. Čim me ugledala srdačno mi se i
naborano nasmiješila, i ja sam se zatekao kako joj uzvraćam širokim
osmijehom. Uzeo sam njezin kovčeg pa smo otpješačili do vlaka za
zapadna predgrađa.
— Hej, Vatanabe, koliko već imaš tu strašnu facu? Ili se to danas u
Tokiju tako nosi?
 — Malo sam putovao, stalno sam jeo smeće — rekao sam. — Kako
ti se svidio superbrzi vlak?
— Užasan je! — rekla je. — Ne možeš otvoriti prozore. Htjela sam
kupiti lunch-paket u nekom bifeu na postaji.
— Prodaju ih u vlaku, znaš.
— Da, bezobrazno skupe plastične sendviče. To ne bi pojeo ni pas s
maslom. Meni su se uvijek sviđali ručkovi na postaji Gotenba.
— Nekada davno, prije superbrzog vlaka.
— Pa, i ja potječem iz davnina otprije superbrzog vlaka!
U vlaku za Kičidžodži Reiko je kroz prozor promatrala krajolik
Musašina zainteresirano kao turist.
— Je li se jako promijenilo u ovih osam godina? — pitao sam.
— Ti ne znaš što ja sada osjećam, zar ne, Vatanabe?
— Ne, ne znam.
— Bojim se — rekla je. — Toliko se bojim da bih mogla isti čas
poludjeti. Ne znam što bih trebala učiniti ovako izbačena van u svijet,
sama. — Zastala je. — Slušaj, "isti čas poludjeti". Zgodan izraz, zar ne?
Nasmiješio sam se i primio je za ruku. — Ne brini se — rekao sam.
— Bit ćeš ti dobro. I dovde te dovela vlastita snaga.
— Nije me moja snaga izvukla odande — rekla je Reiko. — Nego
Naoko i ti. Nisam mogla izdržati bez Naoko, i morala sam doći u Tokio
kako bih razgovarala s tobom. To je sve. Da se ništa nije dogodilo,
vjerojatno bih cijeli život provela ondje.
Kimnuo sam.
— Što namjeravaš raditi odsad pa nadalje? — pitao sam Reiko.
— Idem u Asahikavu — rekla je. — Gore, u divljinu Hokaida! Moja
stara prijateljica s fakulteta ondje ima glazbenu školu, i već dvije-tri
godine me moli da joj pomognem. Rekla sam joj da je ondje prehladno za
mene. Hoću reći, napokon izađem na slobodu, i sad bih trebala ići u
Asahikavu? Teško se uzbuditi oko takvog mjesta - to je neka rupa.
— Nije tako strašno — rekao sam ja, smijući se. — Bio sam ondje.
Nije loš gradić. Ima posebnu atmosferu.
— Siguran si?
— Apsolutno. Mnogo bolje nego da ostaneš u Tokiju.
— No, dobro — rekla je. — Ionako nemam kamo, a stvari sam već
poslala. Hej, Vatanabe, obećaj da ćeš me doći posjetiti u Asahikavu.
— Naravno da hoću. Ali moraš li ići odmah? Ne možeš malo ostati u
Tokiju?
— Voljela bih se zadržati koji dan, ako mogu. Mogu prespavati kod
tebe? Neću ti smetati.
— Nema problema — rekao sam. — Imam veliku garderobu u kojoj
mogu spavati, u vreći za spavanje.
— Ne mogu ti to učiniti.
— Ne, zbilja. Garderoba je golema.
Reiko je ritmično tapkala po kutiji za gitaru koju je držala među
nogama. — Vjerojatno ću se morati malo prilagoditi prije nego odem u
Asahikavu. Jednostavno nisam naviknuta na vanjski svijet. Mnogo stvari
ne razumijem pa sam napeta. Možeš li mi malo pomoći? Samo tebe mogu
pitati.
— Učinit ću sve što mogu da ti pomognem — rekao sam.
— Nadam se da ti ne ometam planove — rekla je.
— Nemam nikakve planove koje ti možeš omesti — rekao sam.
Pogledala me i blago iskrivila krajeve usnice u osmijeh, ali nije rekla
ništa.
Ostatak puta do postaje Kičidžodži govorili smo malo, kao i u
autobusu do moje kuće. Razmijenili smo nekoliko nasumičnih komentara o
promjenama u Tokiju, Reikinu boravku na Glazbenoj akademiji i mojem
putu u Asahikavu, ali o Naoko nismo govorili. Prošlo je deset mjeseci
otkako sam posljednji put vidio Reiko, ali dok sam hodao kraj nje osjećao
sam se neobično smiren i utješen. Poznat mi je taj osjećaj, mislio sam, a
onda mi je palo na pamet da sam se tako osjećao dok sam hodao ulicama
Tokija s Naoko. I kao što smo Naoko i ja dijelili mrtvog Kizukija, Reiko i
ja dijelili smo mrtvu Naoko. Zbog te pomisli nisam mogao dalje
razgovarati. Reiko je još neko vrijeme govorila, ali kad je shvatila da ja
ništa ne govorim, i ona je ušutjela. U autobusu nismo progovorili ni riječ.
Bilo je to jedno od onih ranih jesenskih popodneva kad je svjetlost oštra i
jasna, baš kakva je bila godinu dana ranije, kad sam posjetio Naoko u
Kjotu. Oblaci su bili bijeli i uski kao kosti, nebo prostrano i visoko. Miris
povjetarca, dubina svjetla, sićušni cvjetići u travi, fina jeka koja je pratila
zvukove: sve mi je to govorilo da je jesen opet tu, i da se razdaljina
između mene i mrtvih sa svakim ciklusom godišnjih doba povećava.
Kizukiju je još bilo sedamnaest, a Naoko dvadeset i jedna: zauvijek.
— O, koliko mi je lakše kad sam na ovakvu mjestu! — rekla je
Reiko, osvrćući se oko sebe kad smo sišli s autobusa.
 — Jer nema ničega — rekao sam.
Dok sam je kroz stražnja vrata i vrt vodio do svoje kućice, Reiko se
dojmilo sve što bi ugledala.
— Ovo je fantastično! — rekla je. — Sam si izradio te police i stol?
— Aha — rekao sam, nalijevajući nam čaj.
— Očito si vješt s rukama. I kako ti je sve uredno!
— Smeđekošuljašev utjecaj — rekao sam. — Pretvorio me u
manijaka. Ali gazda se ne žali.
— Joj, tvoj gazda! Trebala bih mu se predstaviti. Ono je njegova
kuća, na drugoj strani vrta?
— Predstaviti? Zašto?
— Kako to misliš "zašto"? Neka stara čudakinja pojavi se kod tebe i
počne svirati gitaru, što će čovjek misliti? Bolje odmah početi ispravno.
Čak sam mu donijela kutiju slatkiša.
— Vrlo lukavo — rekao sam.
— Ta ti mudrost dolazi s godinama. Reći ću mu da sam ti teta s
majčine strane, da sam te došla posjetiti iz Kjota, zato mi ne proturječi. U
ovakvim slučajevima razlika u godinama dobro dođe. Nitko neće
posumnjati.
Reiko je iz torbe uzela kutiju slatkiša i smjerno se otišla upoznati. Ja
sam sjedio na verandi, ispijao još jednu šalicu čaja i igrao se s mačkom.
Prošlo je dvadeset minuta, a kad se Reiko napokon vratila, iz torbe je
izvukla limenku rižinih krekera i rekla da je to dar za mene.
— O čemu ste tako dugo razgovarali? — pitao sam, žvačući kreker.
— O tebi, naravno — rekla je Reiko, grleći mačku i trljajući obraz o
nju. — Kaže da si vrlo pristojan mladić, ozbiljan student.
— Sigurna si da je mislio na mene?
— Ni najmanje ne sumnjam da je mislio na tebe — rekla je, smijući
se. A onda je uočila moju gitaru, uzela je, uštimala, i odsvirala Desafinado
Antonija Carlosa Jobima. Već mjesecima nisam čuo Reikinu gitaru, pa me
preplavio onaj stari osjećaj topline.
— Vježbaš gitaru? — pitala je.
— Ležala je u gazdinom spremištu pa sam je posudio, i svako malo
nešto drndam po njoj. To je sve.
— Poslije ću te podučiti. Potpuno besplatno. — Reiko je spustila
gitaru i skinula sako od tvida. Sjedila je naslonjena na stup verande i
pušila cigaretu. Na sebi je imala kariranu košulju od madrasa kratkih
rukava.
— Lijepa košulja, zar ne? — pitala je.
— Lijepa je — rekao sam. Košulja je zbilja bila zgodna, sa
zanimljivim uzorkom.
— Naokina je — rekla je Reiko. Sigurno nisi znao da nosimo istu
veličinu. Posebice kad je tek došla u sanatorij. Poslije se malo udebljala,
ali još smo nosile otprilike isti broj: bluze, hlače, cipele, šešire. Nismo
mogle dijeliti jedino grudnjake. Ja nemam praktički ništa. Pa smo uvijek
razmjenjivale odjeću. Zapravo, to je bilo više kao zajednička imovina.
Sad kad je to spomenula, uvidio sam da je Reiko građena gotovo
identično kao Naoko. Zbog oblika njezina lica i njenih tankih ruku i nogu
uvijek sam imao dojam da je sitnija i mršavija nego Naoko, ali zapravo je
bila iznenađujuće čvrste građe.
— I sako i hlače su njeni — rekla je Reiko. — Sve je njeno. Smeta ti
što me vidiš u njenim stvarima?
— Nimalo — rekao sam. — Siguran sam da bi Naoko bilo drago da
netko nosi njezinu odjeću - posebice ti.
— Čudno je to — rekla je Reiko, pucnuvši tiho prstima. — Naoko
nije ostavila nikakvu oporuku - osim za odjeću. Naškrabala je rečenicu na
notesu na stolu. "Neka svu moju odjeću dobije Reiko." Baš je bila čudna,
zar ne? Zašto bi se brinula baš za odjeću dok se spremala umrijeti? Koga
briga za odjeću? Sigurno je imala gomilu drugih stvari koje je htjela reći.
— Možda nije — rekao sam.
Odbijajući dim cigarete, Reiko kao da je utonula u misli. A onda je
rekla — Želiš čuti cijelu priču, od početka do kraja, zar ne?
— Želim — rekao sam. — Molim te, reci mi sve.
— Pretrage u bolnici u Osaki pokazale su da se Naokino stanje
popravlja, ali da bi trebala ondje ostati malo dulje kako bi mogli nastaviti
s intenzivnom terapijom, u cilju dugoročnog oporavka. To sam ti rekla i u
pismu - onome koje sam ti poslala oko desetog kolovoza.
— Da. Pročitao sam to pismo.
— Pa, 24. kolovoza nazvala me Naokina majka i pitala smije li me
Naoko posjetiti u sanatoriju. Naoko je htjela spakirati stvari koje je
ostavila kod mene, i kako me neko vrijeme neće moći viđati, htjela je sa
mnom razgovarati, možda čak i prespavati u našem stanu. Rekla sam da
može. J ja sam nju jako htjela vidjeti i razgovarati s njom. I tako su idućeg
dana, dvadeset i petog, stigle Naoko i njena majka, taksijem. Nas tri
zajedno smo radile, pakirale Naokine stvari i brbljale. Kasnije popodne
Naoko je rekla da mama može ići doma, ona je dobro, pa su pozvali taksi i
mama je otišla. Uopće se nismo brinuli jer je Naoko bila izvrsno
raspoložena. Zapravo, dotad sam bila jako zabrinuta. Očekivala sam da će
biti potištena, iscrpljena, mršava. Hoću reći, znam koliko pretrage, terapija
i ostalo u takvim bolnicama znaju izmoriti čovjeka, pa sam zbilja dvojila
kako će proći posjet. Ali čim sam je ugledala, odmah sam se uvjerila da je
dobro. Izgledala je mnogo zdravije nego što sam očekivala, smijala se,
šalila i govorila mnogo normalnije nego kad smo je posljednji put vidjeli.
Bila je kod frizera i sad se hvalila novom frizurom. Pa sam pomislila da
nema mjesta brizi, čak i ako joj mama ode i ostavi nas same. Naoko mi je
rekla kako će ovaj put dopustiti tim bolničkim doktorima da je jednom
zauvijek izliječe, a ja sam rekla da bi to vjerojatno bilo najbolje. I tako
smo nas dvije izašle u šetnju, i sve smo vrijeme razgovarale, uglavnom o
budućnosti. Naoko mi je rekla kako bi jako voljela da nas dvije izađemo
iz sanatorija i negdje zajedno živimo.
— Da zajedno živite? Ti i Naoko?
— Tako je — rekla je Reiko slegnuvši ramenima. — Ja sam joj rekla
da meni to odgovara, ali što s Vatanabeom? A ona je rekla:
"Ne brini se, ja ću s njim sve urediti." To je sve. Onda je govorila
gdje ćemo živjeti i što ćemo raditi, takve stvari. Nakon toga otišle smo u
ptičnjak i igrale se s pticama.
Uzeo sam pivo iz hladnjaka i otvorio ga. Reiko je zapalila još jednu
cigaretu, a na krilu joj je mirno spavala mačka.
— Ta cura sve je bila smislila. Sigurna sam da je zato bila puna
energije, nasmiješena i onako čila. Moralo joj je to biti silno olakšanje kad
je smislila što će točno učiniti. Završile smo s pretresanjem njenih stvari, a
ono što joj nije trebalo spalile smo u metalnoj bačvi u vrtu: bilježnicu koja
joj je služila kao dnevnik i sva pisma koja je primala. I tvoja pisma. To mi
je bilo malo čudno, pa sam je pitala zašto pali takve stvari. Hoću reći,
uvijek je pomno spremala tvoja pisma na sigurno mjesto i stalno ih čitala.
Rekla je: "Rješavam se svega iz prošlosti da se mogu ponovno roditi u
budućnosti." Pa, ja sam joj povjerovala na riječ. A to je u neku ruku i
logično. Sjećam se da sam pomislila koliko želim da ozdravi i bude sretna.
Toga dana bila je tako dražesna i ljupka: da si je samo vidio!
— Kad je to bilo gotovo, otišle smo u blagovaonicu na večeru, baš
kao nekoć. Onda smo se okupale, a ja sam otvorila bocu dobrog vina koje
sam čuvala za posebne prilike kao što je ta, pa smo pile, a ja sam svirala
gitaru. Beatlese, kao i uvijek, Norvešku šumu, Michelle, njezine omiljene
pjesme. Obje smo se osjećale dosta dobro. Ugasile smo svjetlo, skinule se
i legle u krevet. Noć je bila užasno sparna. Prozori su nam bili širom
otvoreni, ali nije bilo ni daška vjetra. Vani je bilo mračno kao u rogu,
skakavci su kričali, a miris ljetne noći bio je tako težak da je u sobi bilo
teško disati. A onda je najednom Naoko počela govoriti o tebi - o onoj
noći kad je spavala s tobom. Do u najsitnije detalje. Kako si joj skinuo
odjeću, kako si je dirao, kako je osjetila da je vlažna, kako si ušao u nju,
kako je bilo divno: sve mi je to živo i detaljno opisala. Pa sam je pitala:
zašto mi to sada govoriš, odjednom? Hoću reći, do tada mi nikad nije
otvoreno govorila o seksu. Naravno, imale smo otvorene razgovore o
seksu u okviru terapije, ali bilo joj je neugodno ići u detalje. A sad je
nisam mogla zaustaviti. Bila sam šokirana.
— Rekla mi je: "Ne znam, jednostavno mi se o tom razgovara. Prestat
ću ako ti se ne sluša." "Ne", rekla sam, u redu je. "Ako o nečemu moraš
govoriti, najbolje je da sve istreseš. Slušat ću što god mi želiš reći."
— Tako da je nastavila s pričom: "Kad je ušao u mene, nisam mogla
vjerovati koliko boli. To mi je ipak bilo prvi put. Bila sam tako vlažna da
je odmah skliznuo unutra, ali svejedno mi se u mozgu zamračilo - toliko je
boljelo. Gurnuo ga je što je dublje mogao, mislila sam, ali onda mi je
digao noge i ušao još dublje. Od toga su mi cijelim tijelom prošli srsi, kao
da se namačem u ledenoj vodi. Ruke i noge su mi utrnule, a kroz mene je
prošao val hladnoće. Nisam znala što se događa. Mislila sam da ću toga
časa umrijeti, ali bilo mi je svejedno. Ali on je shvatio da me boli, pa se
prestao micati, i dok je još bio duboko u meni počeo me posvuda ljubiti -
kosu, vrat, grudi - i to dugo, dugo. Malo pomalo u moje tijelo vratila se
toplina, i onda se vrlo polako počeo micati. O, Reiko, bilo je tako divno!
Činilo mi se da će mi se mozak rastopiti. Htjela sam zauvijek tako ostati,
zauvijek ležati u njegovu naručju, do kraja života. Tako je bilo prekrasno."
— Pa sam je onda pitala: "Ako je bilo tako prekrasno, zašto nisi
ostala s Vatanabeom i nastavila to činiti svaki dan?" Ali ona je rekla: "Ne,
Reiko, znala sam da se to više nikad neće dogoditi. Znala sam da je to
nešto što će mi doći jednom, i otići, i nikad se neće vratiti. To se događa
jednom u životu. Nikad prije nisam osjetila tako nešto, a ni ikad poslije.
Nikad nisam osjetila da to želim ponovno raditi, i nikad više nisam bila
tako vlažna."
 — Ja sam joj, naravno, objasnila da se to često događa mladim
ženama i da u većini slučajeva prođe s godinama. Napokon, taj put je
uspjelo: nema mjesta brizi da neće opet. I sama sam imala svakakve
probleme kad sam se tek udala.
— Ali ona je rekla: "Ne, nije to, Reiko. To me uopće ne zabrinjava.
Samo ne želim da itko ikada više uđe u mene. Ne želim da me netko na taj
način oskvrne - nitko."
Popio sam pivo, a Reiko je popušila drugu cigaretu. Mačka se
protegnula na Reikinu krilu, pronašla novi položaj i opet zaspala. Reiko
kao da nije znala kako nastaviti sve dok nije zapalila treću cigaretu.
— Nakon toga Naoko je počela jecati. Ja sam sjela na rub njezina
kreveta i počela je milovati po kosi. "Ne brini se," rekla sam joj, "sve će
biti u redu. Lijepa mlada djevojka kao što si ti mora imati muškarca da je
grli i usrećuje." S Naoko su se cijedili znoj i suze. Uzela sam veliki ručnik
i obrisala joj lice i tijelo. Čak su joj i gaćice bile posve mokre, pa sam joj
pomogla da ih skine - e sad samo malo, ne umišljaj nikakve gluposti, nije
tu bilo ničega škakljivog. Stalno smo se kupale zajedno. Bila mi je kao
mlađa sestra.
— Znam, znam — rekao sam.
— E pa uglavnom, Naoko je htjela da je zagrlim. Rekla sam da je
daleko prevruće za grljenje, ali rekla je da je to posljednji put što se
vidimo, pa sam je zagrlila. Samo malo. Između nas sam stavila ručnik
kako se naša znojna tijela ne bi lijepila. A kad se smirila, opet sam je
obrisala, obukla joj spavaćicu i smjestila u krevet. Odmah je čvrsto
zaspala. Ili se možda samo pretvarala da spava. Bilo kako bilo, te je noći
izgledala tako dražesno i ljupko, lice joj je bilo kao u trinaestili
četrnaestogodišnjakinje kojoj nitko od rođenja nije učinio ništa nažao.
Vidjela sam taj izraz na njezinu licu i znala da mirna srca mogu zaspati.
— Kad sam se u šest ujutro probudila, nije je bilo. Spavaćica joj je
bila ondje, gdje ju je bacila na pod, ali odjeće, tenisica i baterije koju sam
uvijek držala kraj kreveta nije bilo. Odmah sam znala da nešto nije u redu.
Hoću reći, već i samo to što je uzela bateriju značilo je da je otišla po
noći. Za svaki slučaj pregledala sam njezin stol i našla poruku: Neka svu
moju odjeću dobije Reiko. Smjesta sam sve probudila pa smo je krenuli
tražiti na sve strane.
Pretražili smo svaki pedalj imanja, od spavaonica do okolne šume.
Trebalo nam je pet sati da je nađemo. Čak je ponijela svoje uže. Reiko je
uzdahnula i pogladila mačku.
— Hoćeš čaja? — pitao sam.
— Hoću, hvala — rekla je Reiko.
Stavio sam vodu da zavri i donio kotlić čaja na verandu. Približavao
se zalazak Sunca. Dnevno svjetlo je oslabilo, a duge sjene stabala
protezale su se čak do naših nogu. Pijuckao sam čaj i promatrao
čudnovato nepravilan vrt s neobičnom mješavinom žutih planinčica,
ružičastih azaleja i visokih zelenih nandina.
— Onda su došli bolničari i odnijeli Naoko, a policija me počela
ispitivati. Ne da je tu bilo mjesta sumnji. Postojala je ta neka oproštajna
poruka, i bilo je očito da je riječ o samoubojstvu, a oni su kao normalno
prihvatili da je samoubojstvo jedna od stvari koje duševni bolesnici rade.
Tako da je sve bilo prilično pro forma. Čim su otišli, ja sam ti brzojavila.
— Kakav je to bio tužan mali sprovod — rekao sam. — Njezinu
obitelj očito je uznemiravalo Što ja znam da je Naoko preminula. Sigurno
nisu htjeli da ljudi saznaju kako je to bilo samoubojstvo. Vjerojatno nisam
smio ni otići. Zbog čega mi je bilo još gore. Čim sam se vratio, dignuo sam
sidro i krenuo na put.
— Hej, Vatanabe, idemo u šetnju. Možemo kupiti i nešto za večeru.
Umirem od gladi.
— Može. Jede li ti se nešto posebno?
— Sukijaki — rekla je. — Godinama to nisam jela. Sanjala sam o
sukijakiju - kako se natrpavam govedinom, mladim lukom, rezancima,
prženim tofuom i povrćem.
— Naravno, to ćemo kupiti, ali nemam tavu za sukijaki.
— Prepusti to meni. Ja ću je posuditi od tvoga gazde. Otrčala je do
glavne kuće i vratila se s povelikom tavom, plinskim rešoom i gumenim
crijevom.
— Nije loše, ha?
— Nije loše!
Kupili smo sve sastojke u obližnjim dućančićima - govedinu, jaja,
povrće, tofu. Ja sam izabrao dosta pristojno bijelo vino. Htio sam platiti,
ali Reiko je insistirala na tome da plati sve.
— Zamisli samo kako bi mi se obitelj smijala kad bi čuli kako sam
nećaku dopustila da plati hranu! — rekla je Reiko. — Osim toga, imam sa
sobom dosta gotovine. Zato se ne brini. Nisam iz sanatorija izašla bez
novčića.
 Reiko je oprala rižu i stavila je da se kuha, a ja sam na verandi
posložio sve za kuhanje. Kad je sve bilo spremno, Reiko je izvadila svoju
gitaru i iskušala je svirajući laganu Bachovu fugu. Kod teških dijelova
namjerno bi usporila ili ubrzala, počela svirati uzdržano ili pak
sentimentalno, očito uživajući u raznolikosti zvukova koje je izvlačila iz
glazbala. Kad je svirala gitaru, Reiko je izgledala kao
sedamnaestogodišnjakinja koja uživa u novoj haljini. Oči su joj se blistale,
i pućila je usnice u lagani smiješak. Kad je završila, naslonila se na stup i
zagledala u nebo, kao da je utonula u misli.
— Smijem li te nešto pitati? — pitao sam.
— Naravno — rekla je. — Samo sam razmišljala kako sam gladna.
— Zar ne planiraš vidjeti muža ili kćer dok si tu? Sigurno su negdje u
Tokiju.
— Blizu, u Jokohami. Ali ne, ne planiram ih vidjeti. Sigurno sam ti
već rekla: bolje je za njih ako nemaju više veze sa mnom. Počeli su novi
život. A i meni bi bilo strašno da ih vidim. Ne, najbolje je da ih se klonim.
Zgužvala je praznu kutiju cigareta Seven Stars i iz kovčega izvadila
novu. Potrgala je markicu i stavila cigaretu u usta, ali nije zapalila.
— Kao čovjeku meni više nema pomoći — rekla je. — Ti gledaš u
blijedo sjećanje na ono što sam nekoć bila. Najvažniji dio mene, ono što je
bilo unutra, odavno je umro, i sad funkcioniram samo preko automemorije.
— Ali ti se meni sada sviđaš, Reiko, ovakva kakva si, bila ti blijedo
sjećanje ili ne. I možda moje mišljenje nije bitno, ali zbilja mi je drago što
nosiš Naokinu odjeću.
Reiko se nasmiješila i zapalila cigaretu upaljačem. — Za tako mladog
muškarca doista znaš kako usrećiti ženu.
Osjetio sam kako crvenim. — Samo govorim ono što stvarno mislim.
— Da, znam — rekla je Reiko smiješeći se.
Kad je ubrzo nakon toga bila gotova riža, nauljio sam tavu i posložio
u nju sastojke za sukijaki.
— Reci mi da ovo nije san — rekla je Reiko, njušeći zrak.
— Ne, ovo je stopostotno stvaran sukijaki — rekao sam. —
Empirijski govoreći, naravno.
Umjesto da razgovaramo, bacili smo se na sukijaki uz pomoć štapića,
popili puno piva, i završili s rižom. Privučena mirisom, pojavila se i
Galebica, pa smo s njom podijelili obrok. Kad smo se dosita najeli,
naslonili smo se na stupove trijema i tako sjedili promatrajući mjesečinu.
 — Jesi li sad zadovoljna? — pitao sam.
— Sasvim — progunđala je. — Nikad u životu nisam toliko jela.
— Što sad želiš raditi?
— Popušiti cigaretu i otići u javnu kupaonicu. Kosa mi je katastrofa.
Moram je oprati.
— Nema problema. U ulici imamo jednu.
— Reci, Vatanabe, ako smijem pitati, jesi li spavao s tom curom
Midori?
— Misliš, je li bilo seksa? Ne još. Odlučili smo da nećemo dok se
situacija ne sredi.
— Pa sad se sredila, zar ne?
Odmahnuo sam glavom. — Misliš, sad kad je Naoko mrtva?
— Ne, ne to. Ti si donio odluku davno prije nego je Naoko umrla -
da nikad nećeš napustiti Midori. Bila Naoko mrtva ili živa, to nema veze s
tvojom odlukom. Odabrao si Midori. Naoko je odabrala smrt. Sad si
odrastao, pa moraš preuzeti odgovornost za svoje odluke. Inače ćeš sve
upropastiti.
— Ali ja je ne mogu zaboraviti — rekao sam. — Kazao sam Naoko
da ću je čekati, ali nisam uspio. Na kraju sam joj okrenuo leđa. Ne kažem
da je itko kriv za to: to je samo moj problem. Mislim da bi se sve tako
završilo i da joj nisam okrenuo leđa. Naoko je sve vrijeme birala smrt. Ali
to nema veze s ovim. Ne mogu oprostiti sam sebi. Ti mi kažeš da se ništa
ne može učiniti kad se osjećaji promijene, da je to prirodno, ali moj odnos
s Naoko nije bio tako jednostavan. Ako razmisliš, ona i ja bili smo
združeni na granici između života i smrti. Tako je bilo od samog početka.
— Ako osjećaš bol zbog Naokine smrti, savjetovala bih ti da zadržiš
tu bol do kraja života. A ako iz toga možeš nešto naučiti, nauči. Ali isto
tako, nevezano s tim, moraš biti sretan s Midori. Tvoja bol nema veze s
vašim odnosom. Povrijediš li je još više, rana će biti preduboka i nećeš to
više moći popraviti. Dakle, koliko god ti bilo teško, moraš biti jak. Moraš
još više odrasti, postati pravi odrastao čovjek. Otišla sam iz sanatorija i
došla čak u Tokio da ti to kažem - cijelim putem u onom lijesu od vlaka.
— Shvaćam što mi govoriš — rekao sam Reiko — ali ja još nisam
spreman krenuti dalje. Hoću reći, bio je to tako tužan mali sprovod! Nitko
tako ne bi smio umrijeti. Reiko je ispružila ruku i pogladila me po glavi.
— Svi ćemo jednom tako morati umrijeti. I ja, a i ti.
Otpješačili smo kraj obale rijeke do pet minuta hoda udaljene javne
kupaonice, i doma smo se vratili osvježeni. Otvorio sam bocu vina pa smo
sjeli na verandu i pili.
— Hej, Vatanabe, možeš donijeti još jednu čašu?
— Naravno — rekao sam. — Ali zašto?
— Priredit ćemo svoj sprovod za Naoko, samo nas dvoje. I neće biti
tako tužan. Kad sam joj pružio čašu, Reiko ju je do vrha napunila i
položila na kamenu svjetiljku u vrtu. Onda je sjela na verandu, naslonila se
na stup s gitarom u rukama, i zapalila cigaretu.
— A sada donesi kutiju šibica. Najveću koju nađeš.
Donio sam veliki paket kuhinjskih šibica za domaćinstvo i sjeo kraj
nje.
— A sada želim da staviš jednu šibicu na zemlju svaki put kad
odsviram neku pjesmu, samo ih poslaži u nizu. Ja ću svirati sve pjesme
kojih se sjetim.
Prvo je odsvirala nježnu, prekrasnu verziju Dragog srca Henrvja
Mancinija.
— Darovao si Naoko tu ploču, zar ne? — pitala je.
— Jesam. Za pretprošli Božić. Tu pjesmu je jako voljela.
— I ja je volim — rekla je Reiko. — Tako je nježna i lijepa... —
Odsvirala je još nekoliko dionica iste melodije prije nego je otpila vino. —
Pitam se koliko pjesama mogu odsvirati prije nego što se potpuno napijem.
Bit će ovo lijep sprovod, zar ne - ne tako tužan?
Reiko je prešla na Beatlese, te odsvirala Norvešku šumu, Yesterday,
Michelle, i Something. Otpjevala je Here Comes the Sun, a onda odsvirala
The Fool on the HM. Ja sam nanizao sedam šibica.
— Sedam pjesama — rekla je Reiko, otpivši još vina i zapalivši novu
cigaretu. — Ti dečki zbilja su znali što je životna tuga, i blagost.
Pod "ti dečki" Reiko je, naravno, mislila na Johna Lennona, Paula
McCartnevja i Georgea Harrisona. Nakon kratkog predaha, Reiko je
zgnječila cigaretu i opet uzela gitaru. Odsvirala je Penny Lane, Blackbird,
Juliju, When Vm 64, Nowhere Man, And I Love Her i Hey ]ude.
— Koliko je to pjesama?
— Četrnaest — rekao sam.
Uzdahnula je i upitala me — A ti? Znaš li ti nešto odsvirati - možda
jednu pjesmu?
— Nema šanse. Užasan sam.
— Onda sviraj užasno.
 Donio sam svoju gitaru i počeo nabadati Vp on the Roof. Reiko se
odmarala uz vino i cigarete. Kad sam završio, zapljeskala je.
Onda je odsvirala gitarsku obradu Ravelove Pavane za preminulu
infantkinju te prekrasno čistu izvedbu Debussvjeve Mjesečine.
— Obje sam usavršila nakon što je Naoko umrla — rekla je Reiko.
— Njen glazbeni ukus do samoga kraja nije se uzdigao iznad
sentimentalnoga.
Zatim je odsvirala nekoliko Bacharachovih pjesama: Close to You,
Raindrops Keep Falling on my Head, Walk on By, Wedding Bell Blues.
— Dvadeset — rekao sam.
— Ja sam žena-džuboks! — uzviknula je Reiko. — Moji profesori
onesvijestili bi se da me sada vide.
Nastavila je pijuckati, odbijati dimove i svirati: nekoliko bossa nova,
Rogersa i Harta, Gershvvina, Boba Dvlana, Raya Charlesa, Carole King,
Beach Boyse, Stevieja Wondera, Sukiyaki Song od Kjua Sakamota, 33
Blue Velvet, Green Fields. Katkad bi sklopila oči i kimanjem pratila
melodiju ili tiho pjevušila.
Kad smo popili vino, prešli smo na viski. Vino iz čaše u vrtu prolio
sam po kamenoj svjetiljci, te nalio viski.
— Kako stojimo brojčano? — pitala je Reiko.
— Četrdeset i osam — rekao sam.
Kao našu četrdeset i devetu pjesmu Reiko je odsvirala Eleanor Rigby,
a pedeseta je bila repriza Norveške šume. Nakon toga odmorila je ruke i
otpila malo viskija. — Možda je to dosta — rekla je.
— I jest — odgovorio sam. — Čudesno.
Reiko me pogledala u oči i rekla — Slušaj me sad, Vatanabe. Želim
da zaboraviš na onaj tužan mali sprovod koji si vidio. Zapamti samo ovaj
divni naš.
Kimnuo sam.
— A evo još jedna priđe — rekla je, i kao pedeset i prvu skladbu
odsvirala svoju omiljenu Bachovu fugu. Kad je završila, rekla je glasom
koji je bio tek malo čujniji od šapta — A da to obaviš sa mnom,
Vatanabe?
— Čudno — rekao sam. — I ja sam upravo na to mislio.
Ušli smo unutra i navukli zastore. A onda, u zamračenoj sobi, Reiko i
ja pali smo jedno drugom u zagrljaj kao da je to najprirodnija stvar na
svijetu. Skinuo sam joj bluzu i hlače, a onda i donje rublje.
 — Imala sam čudan život — rekla je Reiko — ali nikad nisam mislila
da će mi gaćice skidati muškarac devetnaest godina mladi od mene.
— Hoćeš ih radije sama svući?
— Ne, samo daj. Ali nemoj da te šokiraju sve moje bore.
— Volim tvoje bore.
— Rasplakat ćeš me — prošaptala je.
Posvuda sam je izljubio, posebno pazeći da jezikom prijeđem preko
svih naboranih mjesta. Imala je grudi kao curica. Milovao sam ih i grickao
bradavice zubima, a onda sam zavukao prst u njenu toplu, vlažnu rodnicu i
počeo ga pomicati.
— Krivo mjesto, Vatanabe — prošaptala mi je Reiko u uho. — To je
samo bora.
— Ne mogu vjerovati da se u ovakvom času šališ!
— Oprosti — rekla je. — Bojim se. Nisam ovo radila godinama.
Osjećam se kao sedamnaestogodišnja curica: došla sam dečku u njegovu
sobu, i odjednom sam gola.
— Da ti pravo kažem, i ja se osjećam kao da nasrćem na
sedamnaestogodišnju curicu. Držeći prst u njenoj "bori", pomicao sam joj
usnice uz vrat sve do uha i prstima držao bradavicu. Kad joj se disanje
pojačalo i grlo počelo podrhtavati, raširio sam njene duge vitke noge i
lagano ušao u nju.
— Pazit ćeš da ne zatrudnim, zar ne? Vodiš brigu? — promrmljala mi
je Reiko u uho.
— Bilo bi mi strašno neugodno da u ovim godinama zatrudnim.
— Bez brige — rekao sam. — Samo se opusti.
Kad sam ušao do kraja, zadrhtala je i ispustila uzdah. Gladeći je po
leđima micao sam se u njoj, a onda najednom, bez upozorenja, svršio. Bila
je to silovita, nezadrživa ejakulacija. Grčevito sam je stisnuo dok je moja
sperma ritmično brizgala u njezinu toplinu.
— Oprosti — rekao sam. — Nisam se mogao zaustaviti.
— Ne budi smiješan — rekla je Reiko, pljesnuvši me po križima. —
Za to se ne moraš brinuti. Zar ti je to uvijek na pameti kad to radiš s
curama?
— Da, uglavnom.
— E pa sa mnom ne moraš na to misliti. Zaboravi. Samo se prepusti,
koliko god hoćeš. Je li bilo dobro?
— Fantastično. Zato se i nisam mogao suzdržati.
 — Nije vrijeme za suzdržavanje. U redu je. I meni je bilo divno.
— Znaš, Reiko — rekao sam.
— Što?
— Trebala bi opet naći ljubavnika. Sjajna si. Ovo je strašna šteta.
— Pa, razmislit ću — rekla je. — Ali pitam se imaju li u Asahikavi
ljudi ljubavnike i tako to.
Kad mi se nakon nekoliko minuta opet digao, ušao sam u nju. Reiko
je zadržala dah i izvila se ispod mene. Micao sam se polako i bez riječi,
grlio je, i razgovarali smo. Bilo je divno tako razgovarati. Ako bih rekao
nešto duhovito što ju je nasmijalo, njezini drhtaji kroz penis su prešli na
mene. Dugo smo se tako grlili.
— O, ovo je divno — rekla je Reiko.
— Nije ni micanje loše — rekao sam.
— Hajde. Pokušaj.
Podigao sam joj bokove i ušao što sam dublje mogao, a onda sam
stao uživati u osjećaju kruženja sve dok naposljetku, kad sam se do kraja
nauživao, nisam svršio.
Sve u svemu te smo noći četiri puta združili tijela. Na kraju svakog
puta Reiko mi je ležala u naručju, blago uzdrhtala, sklopljenih očiju, i
duboko uzdisala.
— Nikad više ovo ne moram raditi — rekla je Reiko — do kraja
života. O, molim te, Vatanabe, reci da je istina. Reci da se sada mogu
opustiti jer sam ovo radila dovoljno za cijeli život.
— To ti nitko ne može kazati — rekao sam. — Ne možemo znati.
Pokušao sam uvjeriti Reiko da bi putovanje zrakoplovom bilo brže i
lakše, ali ona je insistirala da u Asahikavu pođe vlakom.
— Volim trajekt do Hokaida. I nemam želju letjeti zrakom — rekla
je. Otpratio sam je na postaju Ueno. Nosila je gitaru, a ja njezin kovčeg.
Sjeli smo na klupu na peronu da pričekamo vlak. Reiko je na sebi imala
isti sako od tvida i bijele hlače koje je nosila kad je stigla u Tokio.
— Zbilja misliš da Asahikava nije tako loša? — pitala je.
— Lijep je to grad. Ubrzo ću te doći posjetiti.
— Zbilja?
Kimnuo sam. — I pisat ću ti.
— Obožavam tvoja pisma. Naoko je spalila sva ona koja si joj
poslao. A bila su tako dobra!
— Pisma su samo listovi papira — rekao sam. — Spališ li ih, ono što
je u tvom srcu ostaje; zadržiš li ih, ono što nestaje nestat će.
— Znaš, Vatanabe, zapravo se bojim sama ići u Asahikavu. Zato mi
svakako piši. Kad god čitam tvoja pisma, osjećam da si sa mnom.
— Ako to želiš, stalno ću ti pisati. Ali ne brini se. Poznajem ja tebe:
dobro će ti biti kamo god da odeš.
— I još nešto. Imam dojam da je u meni nešto zapelo. Da ne
umišljam?
— Samo blijedo sjećanje — rekao sam i nasmiješio se. I Reiko se
nasmiješila.
— Ne zaboravi na mene — rekla je.
— Neću te zaboraviti — rekao sam. — Nikad.
— Možda se više nikad nećemo vidjeti, ali kamo god da odem, uvijek
ću pamtiti tebe i Naoko.
Vidio sam da plače. Prije nego što sam shvatio što činim, već sam je
stao ljubiti. Drugi ljudi na peronu zurili su u nas, ali to mi više nije bilo
važno. Bili smo živi, ona i ja. I samo smo morali misliti na to kako ćemo
nastaviti živjeti.
— Budi sretan — rekla mi je Reiko dok se ukrcavala na vlak. —
Savjetovala sam ti sve što sam mogla. Više ti nemam što reći.
Samo da budeš sretan. Uzmi moj dio sreće i Naokin, i spoji ih u jedno
za sebe. Uhvatili smo se za ruke, a onda se rastali.
Telefonirao sam Midori.
— Moram razgovarati s tobom — rekao sam. — Imam milijun stvari
o kojima moram s tobom razgovarati. Milijun stvari o kojima moramo
razgovarati. Na ovom svijetu želim samo tebe. Želim te vidjeti pa da
razgovaramo. Želim da počnemo ispočetka.
Midori mi je uzvratila dugom, dugom tišinom - tišinom nalik na sve
magličaste kiše svijeta koje padaju na sve netom pokošene livade svijeta.
Čela pritisnutog o staklo, sklopio sam oči i čekao. Napokon je tišinu
prekinuo Midorin tihi glas — Gdje si sada? Gdje sam sada?
Čvrsto ščepavši slušalicu, podigao sam glavu i okrenuo se da vidim
što se nalazi izvan telefonske govornice. Gdje sam? Nisam imao pojma. Ni
najblažeg pojma. Gdje je ovo? Pred očima su mi promicali samo bezbrojni
obrisi ljudi koji su odlazili u ništa. I opet sam iznova stao zazivati Midori
iz samog središta ovoga mjesta zakopana u ništavilu.
 Napomene

1. Prema konvenciji na hrvatskoj glazbenoj sceni, naslovi glazbenih

brojeva ostavljeni su u izvorniku, osim u slučaju skladbe koja je i naslov
knjige, te opće prihvaćenih prijevodnih ekvivalenata.
2. Ramen je tipično japansko jelo, rezanci obično posluženi u juhi s
mesom ili povrćem.
3. Honda je 1967. godine lansirala N-360, svoj prvi mini-auto, duljine
samo 3 m. Ovaj model ubrzo je osvojio tržište i postao kultni statusni
simbol medu mladima.
4. Tzv. bullet train (vlak-metak) jest superbrzi japanski putnički vlak.
5. Japanski književnici. Kenzaburo Oe (r. 1935) u svojim se
romanima bavi uglavnom odnosom mita, povijesti i suvremenog japanskog
društva; dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1994-(najpoznatije
djelo Tihi plač). Jukio Mišima (Yukio Mishima) (1925-70) piše o srazu
tradicionalnih japanskih vrednota i duhovnog siromaštva današnjice;
završio život harakirijem.
6. Rižine kuglice (moči) tradicionalno su jelo koje Japanci jedu za
Novu godinu, obično u miso juhi, ali i kao dodatak drugim jelima. Točan
postupak izrade propisan je tradicijom, a prave se od posebne vrste riže i
vrlo su ljepljive, te se svake godine nakon novogodišnjeg slavlja u
medijima pojavljuje podatak o tome koliko se ljudi zagušilo jedući taj
specijalitet.
7. Osamu Dazai (1909-48.) japanski književnik (najpoznatiji roman
Sunce na zalazu); nekoliko se puta pokušavao ubiti, da bi na kraju i uspio
počinivši dvostruko samoubojstvo zajedno s ljubavnicom.
8. Obred čaja tradicionalni je japanski ritual koji simbolizira slogu,
mir, čistoću i poštovanje prema gostu. Obred čaja održava se u prostoriji
koja služi samo za tu prigodu, a svaki pozvani gost (obično ih je četiri) ima
u tom ritualu svoju ulogu. Sastoji se od točno utvrđenih etapa i može
trajati do četiri sata, a osim nekoliko vrsta čaja služi se i bogat obrok od
tradicijom propisanih jela, od kojih svako ima svoju simboliku.
9. Zeleni obad je kultna kriminalistička televizijska serija prikazivana
1966-7., slavna prvenstveno zbog borilačkih sekvenci u kojima nastupa
Bruce Lee kao Kato, vjerni pratitelj glavnog junaka.
10. Kinokunija je najveći lanac knjižara u Japanu.
 11. Sveučilište Keio najstarije je japansko sveučilište, osnovano
1858. g., a od njega je prestižnije tek državno Tokijsko sveučilište.
12. Ajumi Išida (Ayumi Ishida) je japanska pjevačica koja je 1968.
objavila jedan od najpopularnijih japanskih evergrina Blue Light
Yokohama.
13. Tempura je tradicionalno japansko jelo od komadića morskih
plodova, povrća i voća pohanih u dubokom ulju.
14. Džunsai je biljka iz porodice lopoča koja se u Japanu rabi za
pravu raznih jela; jaja dašimaki japansko je jelo slično rolanom zapečenom
omletu.
15. Daikon rotkvice su divovske japanske rotkvice oblika nalik na
veliku mrkvu (duge 20-35 cm, promjera do 10 cm), blagog okusa i bijele
boje, neizostavni sastojak mnogih japanskih jela.
16. Izu je poluotok zapadno od Tokija, rekreacijsko središte poznato
po mineralnim vrelima.
17. Ferdinand Beyer (1803-63) autor je prve početnice za učenike
glasovira. Njegova tradicionalna metoda, premda zastarjela, i danas je
najpopularnija u Japanu, zemlji napredne tehnologije, gdje je učenje
glasovira dobilo maha 1950-ih kao metoda mentalnog oporavka od ratnih
strahota.
18. Wilhelm Backhaus (1884-1969), njemački pijanist i Karl Bohm
(1894-1981) austrijski dirigent.
19. Dopunske škole (japanski džuku) specijalizirane su ustanove koje
pomažu učenicima da se pripreme za polaganje prijamnih i drugih ispita,
ali i da bolje svladaju neke predmete. U Japanu i drugim istočnoazijskim
zemljama ovakva mreža dopunskih škola toliko je razgranata da one
praktički tvore paralelni obrazovni sustav.
20. Umeboši je ukiseljena japanska marelica, tradicionalni japanski
specijalitet koji se često jede s rižom te takvo jelo podsjeća na japansku
zastavu (crveni krug na bijelom polju), a stavlja se i u sredinu rižine
kuglice. Nori su listovi morskih algi koji se obično omataju oko rižinih
kuglica, ali rabe se i u mnogim drugim jelima.
21. Charles Jourdan, slavni francuski proizvođač cipela, sinonim za
luksuz. Njegove cipele nosila je između ostaloga i Brigitte Bardot, a
proslavio se po tome što je svaka njegova kolekcija cipela imala ograničen
broj modela, ali svi su se oni proizvodili u preko dvadeset boja i svim
veličinama, te tri širine.
 22. Miso juha je tradicionalna japanska slatkasto-slana juha čiji su
glavni sastojci riba, morske alge i soja. Sadrži aktivne mikroorganizme i
dio je tradicionalnog japanskog doručka, a obično se služi u lakiranim
zdjelicama s poklopcem i pije se izravno iz zdjele.
23. Japanski bento, ili ručak iz kutije, tradicionalni je obrok koji se
jede izvan kuće, a svaka japanska domaćica posebno se diči vještinom
spravljanja takve ukusne i za oko privlačne porcije jela. Obično se sastoji
od riže, ribe ili mesa i komada ukiseljenog ili kuhanog povrća, a
tradicionalno se pakira u lakiranu kutiju. Takvi ručkovi prodavali su se i
na željezničkim postajama, a u japanskim školama dugo nisu postojale
menze pa je raskošan bento postao statusni simbol među učenicima.
24. Dana 1. rujna 1923. ravnicu Kanto pogodio je potres jačine 7,9
stupnjeva Richterove ljestvice, koji je potpuno uništio grad Jokohamu i
okolicu. U njemu je život izgubilo oko 150.000 ljudi.
25. Izraz "a riddle wrapped up in an enigma" prvi je put upotrijebio
Winston Churchill 1939. da njime označi nemogućnost predviđanja ruskih
postupaka, i otada je ušao u jezik.
26. Deanna Durbin (r. 1921.), kanadska glumica i pjevačica iz
zlatnoga doba Hollywooda. Premda najbolje plaćena glumica svoga doba,
u dobi od 28 godina zbog udaje se povukla i otišla živjeti u Francusku.
27. Restorani u kojima se prodaju raznorazni specijaliteti od jegulja
rasprostranjeni su u Japanu.
28. Gljive matsutake važan su sastojak tradicionalne japanske
kuhinje, veoma skupe jer se teško uzgajaju, a postoji i tradicija darivanja
ovih gljiva koja se održala čak i u moderno doba među japanskim
poslovnim ljudima.
29. Georges Bataille (1897-1962.), francuski književnik i filozof;
Boris Vian (1920-59.), francuski romanopisac. Obojica su se bavila
temama seksualnosti, nasilja i smrti.
30. Robert Casadesus (1899-1972.), francuski pijanist i skladatelj.
31. Terijaki je tradicionalni japanski način pripremanja jela, pri
kojemu se pečeni ili kuhani komadići mesa namaču u slatkoj marinadi od
sojina umaka, rižina vina, sakea i šećera.
32. Tijekom proizvodnje tofua (sojinog sira) na površini se skupljaju
debele opne, koje se skupljaju i suše, te rabe pri pripremi raznih jela.
33. Kju Sakamoto (1941-85.), japanski pjevač čiji je najveći hit
Sukiyaki Song 1963. dospio na prvo mjesto američke top-liste. Premda se
u pjesmi ne govori o jelu sukijaki, nego o autorovoj nesretnoj ljubavi, na
Zapadu joj je nadjenuto takvo, "tipično japansko" ime "radi lakše
pamtljivosti. Kju Sakamoto je poginuo u zrakoplovnoj nesreći.
 O piscu

Haruki Murakami rođen je u Kjotu 1949. godine. Odrastao je u

Kobeu, a sada živi u blizini Tokija. Autor je romana Lov na divlju ovcu,
Tvrdokuhana zemlja čudesa i Kraj svijeta, Norveška šuma, Pleši pleši
pleši, Ljetopis Ptice navijalice, Južno od granice, zapadno od Sunca, Moj
slatki Sputnik, Kafka na obali; publicističke knjige Podzemlje: napad
plinom u Tokiju i japanska psiha, te zbirki priča Slon nestaje i Nakon
potresa. Dobitnik je mnogih književnih priznanja, uključujući odnedavno i
uglednu nagradu Jomimuri. Djela su mu prevedena na dvadeset i sedam
jezika.
 O prevoditeljici

Maja Tančik rođena je 1974. u Zagrebu, a djetinjstvo je provela u

Novom Slankamenu (Srijem), što ju je uvelike formiralo kulturalno i
jezično. Diplomirala je engleski i španjolski jezik i književnost na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao mlađi asistent na Katedri za
englesku književnost toga fakulteta. Dosad objavila sljedeće prijevode:
romani Taxi Anne Daviš - (Henacom, Zagreb, 2002), Bijes Salmana
Rushdieja (Vuković &Runjić, Zagreb, 2002 — Godišnja nagrada Društva
hrvatskih književnih prevodilaca za najbolji prijevod proze), Teško je naći
dobra čovjeka Flannerv O'Connor (AGM, Zagreb, 2003), Požuda
Josephine Hart (Mirakul, Zagreb, 2003), Misli... Davida Lodgea (Vuković
&Runjić, Zagreb, 2004). Za Zagrebačku nakladu prevodi integralnu strip-
ediciju Harolda Fostera Princ Valiant. Na Trećem programu Hrvatskoga
radija te u književnim časopisima objavila je prijevode niza fikcionalnih i
nefikcionalnih tekstova. Prevodi i za televiziju.