Hana Horvat/ Svjetlost u tami

Hana Horvat
SVJETLOST
U TAMI
Mojoj kćerki, sinovima i unucima...
s ljubavlju...
 Pismo
DRAGA X

00,30

Upravo sam završila sa čitanjem i ne znam kako da ti

opišem osjećaje koje je u meni probudilo ovo što si napisala
i doživjela? Ne znam da li da se osjećam počašćenom za
tvoje ukazano povjerenje ili opterećeno? Ja ovo neću nikad
zaboraviti, to je sigurno. Ti za mene nisi osoba X, ja tebe
poznajem. Koliko puta su atomi tvog tijela imali fisiju i fuz-
iju? Koliko puta si se raspala u komadiće i sastavila u
cjelinu? I uvijek sama. Divim se tvojoj upornosti, vjeri,
nadi... Divim ti se da si imala snage sama oformiti obitelj i
odgojiti vlastitu djecu. Ovo nije život, ovo nitko ne bi trebao
proživjeti, a ne jedno dijete. Ukrali su ti djetinjstvo, mladost,
dio života! Kako to vratiti?!
Pišem ti jer ne znam hoću li imati priliku i da li ću uopće
moći pričati s tobom o ovome. Možda ti i ne želiš o tome
pričati, jer želiš sve to zaboraviti. Da ti pišem o Bogu i tome
kako će ti dati snage za dalje šta napisati? Ti imaš svoje
viđenje Boga, svoj svijet, koji ti je pomogao, nema veze što
i kako, važno je da si sad dobro.
Sve što je Bog stvorio je lijepo i dobro, pa i prvi ljudski
par je bio savršen. Sve što On stvori je savršeno. Mi
stvaramo svjesno nesavršeno. Sotona je veliki krivac, ali ima
mnogo toga i do nas ljudi... Ne, ne možemo ga kriviti za sve.
Ti ga i ne kriviš. Mi sami donosimo svoje odluke.
Odlučujemo... Neki kažu sudbina, ja se baš i ne bih složila.
Čovjek sam odlučuje, istina mnogo je svakojakih utjecaja
(dobrih i loših), ali to nije opravdanje za naše postupke...
Tata je tukao mamu pa zbog toga moram i ja svoju ženu?!
Ne, nije tako... Zašto se sve to događa? Zašto ja? Zašto bilo

5
ko? Mnogo je pitanja i neću sad reći nijedan odgovor, i
odgovora je mnogo, a razloga?!
Bog je ljubav, ljudi su stvoreni na sliku Božju i trebaju
voljeti. Dvije osobe, a jedno tijelo. Odkud onda nekome
pravo da udara samoga sebe? Ne, ne boj se, nikad takvi ne
bi to uradili i tukli sami sebe...
Nažalost, vremena su teška, jako teška. Dobrote je malo u
ljudima, ali ipak nije sve izgubljeno. Bog voli sve ljude i želi
dobro svima, pa tako i tebi, nisu tvoje molitve ostale bez
odgovora. Štiti te, čuo te je, zato ti je dopušteno vidjeti, čuti,
razgovarati. Tvoje molitve i jecaje su čuli, otvorila su se vrata
i... Ne znam što pišem više, ti si ovo kao zaboravila i meni će
trebati vremena da zaboravim. Važno je prepoznati i prihvati-
ti ispruženu ruku prijateljstva i dobrote. I sretna sam i tužna
što si našla to u meni. Tužna, jer si me opteretila težinom tvoje
prošlosti, ipak sretna što ću ti pomoći da rasteretiš sebe od te
prošlosti. Jako sam sretna što sam te upoznala.
Ovo sam pismo napisala prije mnogo godina. Tri deceni-
je je znam. Nikada, ni u snu ne bih pomislila da je proživjela
to što jeste. Istina, ponekad bi bila pomalo čudna, ali neprim-
jetno. Uvijek je osuđivala, tako vatreno, okrutno zlostavl-
janje bilo kojeg oblika. Inače nema nježnije, osjećajnije
osobe od nje. Uvijek je spremna da te sasluša i pomogne.
Nikada nije ljuta, ni gruba, nikad nije podizala ton, ako i
jeste nekada, to se zaboravilo. Čudno, ali rijetko neprimjet-
no biće. Možete joj reći bilo što, učiniti glupost, ona ostaje
ista, prašta, ne ljuti se, trpi sve. Kao spužva upija sve u sebe
i tamo to ostaje. Nikad se ne ističe ni u čemu.
I onda, jednoga dana dođe, tek tako jednostavno i pita me:
„Hoćeš li pročitati nešto što sam napisala? Možeš mi
samo pismeno komentirati, ja o tome nikada neću pričati.“
„Naravno da hoću. Što?“ – pitam je tek onako, misleći da
je neka škrabotina, bezvezna, jer znale smo tako s vremena
na vrijeme filozofirati i zapisivati naše filozofske misli.

6
 „I nikad nikome nećeš o tome pričati, mislim, da si to
pročitala i što si pročitala?“ – pita me ozbiljna i uporno
dosadna. Nije svoja, pomislim i to joj kažem.
„A jesi baš dosadna, naravno da neću. Pa zar bismo jedna
o drugoj bilo što rekle što bi nanijelo bilo kakvu štetu i tako
si naškodile?“ – pitam je.
„Upravo zato i hoću da ti to pročitaš.“
„A što je to?“ – pitam je.
„Tek jedan dio mene, kažem ti neću da pričam o tome!“ –
odgovara pomalo nervozno, što nije bilo njoj svojstveno, jer
je uvijek smirena.
„Ma ne brini, neću reći nikome ništa. A hoće li zakon šut-
nje biti ukinut“ – još uvijek se pokušavam šaliti.
„Hoće. Kad svi akteri priče budu mrtvi. Trenutno moram
nekome reći, inaće imam osjećaj da ću puknuti.“
Ozbiljna je. Zaista je ozbiljna.
„Ti to misliš stvarno ozbiljno?“ – pitam je.
„Pa naravno, što si ti mislila? Evo ti i sutra mi vrati. Tamo
iza imaš jedan list i na njemu napiši komentar, ako hoćeš.“ –
rekla je, zatim mi dala dosta listova papira, okrenula se i
otišla.
Ja sam pročitala. Užasnuta sam. To je ona. Sutradan je
došla i samo pitala:
„Jesi li pročitala?“ – glas joj je bio leden, stran.
„Jesam i...“ – počela sam govoriti, a ona me u startu prek-
inula.
„Nema priče, tako smo rekle, komentar si mogla napisati.
I...? Jesi li?
„Nazad kako si rekla.“ – kažem joj malo zbunjena jer se
ponašala kao da ona nije dio te priče, kao da se to dogodilo
nekom drugom, a ne njoj.
„Dobro i to smo riješile. Nisam... Nemam kome... Morala
sam reči nekome...“ – okrenula se. Držala je one proklete,
užasne, listove papira koje su me sinoć natjerali da plačem i

7
plačem od tuge, bijesa i ne znam čega sve ne. Gledala je kroz
prozor odsutna, šutjela je, a ja nisam znala što reći da
prekinem tu ledenu tišinu. Okrenula se, blago se nasmješila,
pružila mi listove i rekla:
„Evo ti. Ne znam što da radim s tim sada. Meni više ne
treba. Možda ću sad zaboraviti.“
Uzela sam ih i poslije stavila među svoje knjige u ormaru.
Jučer sam dobila poruku na mobitelu: „Sad su svi mrtvi,
radi s tim što hoćeš!“
Znala je da želim podijeliti s drugima. Pitala sam ju da
napišem to, ali molila me da ne pišem.
Slobodna od okova, zakleta na šutnju. Pročitajte i vi.

„Postoje tajne koje nam daju izvjestan oblik slobode,

vlastiti privatni prostor. To je dobro. Svatko mora imati
takve tajne. Ali postoje i mračne tajne koje nas pritišću. Kao
zastrašujući, vlažni, hladni podrum, ne usuđujemo se ući, ali
stalno smo svjesni da je tu, pun ružnih čudovišta, pun noćnih
mora. S takvim se tajnama trebamo suočiti, trebamo ih osvi-
jetliti, pogledati o čemu se tu zapravo radi...“
(Frieda) olovni ponedjeljak – Nicci Freuch

8
 DJEVOJKA
KOJA SE PLAŠILA OGLEDALA

I BIJEŠE DAN... I BIJEŠE NOĆ...

STVARA BOG REDOM ČUDA...
STVORI BOG ČOVJEKA I ŽENU
I REČE, RAĐAJTE SE I MNOŽITE SE...
TAKO STVORI BOG SVE ŠTO JE NA ZEMLJI,
POGLEDA I REČE: „DOBRO JE OVAKO!“

Stojim pred ogledalom. Druga Ja, posmatra me nekim

čudnim pogledom. Moja najbolja prijateljica. Čitav život
tragam za tim nešto – netko, ali ne nalazim ga. Ja sam Ja. I
ona je Ja, ali nije Ja. Ja imam život koji hoću zaboraviti, ili
ga ona ima, pa ga hoće zaboraviti? Nas dvije razgovaramo
isto kao do sada, a nije isto, kao da se bojimo jedna druge.
„Tako, lijepo ostani ti tamo u tom ogledalu sa svim tim
našim ružnim stvarima i događanjima, a ja ću nastaviti,
sama, ispočetka.“ – kažem joj.
„Kako? Zar bez mene?“ – pita me druga Ja.
„Da bez tebe, zaboravit ću te potpuno.“
„Ne možeš me zaboraviti. Ja sam uvijek tu. Kad god
budeš gledala u ogledalo, vidjet ćeš me.“
„Neću imati niti jedno ogledalo.“
„Naići ćeš kraj izloga, pogledat ćeš, vidjet ćeš me u stak-
lu.“
„Neću gledati u izloge.“
„Pogledat ćeš u vodu, vidjet ćeš me tamo. A šta ako te
pozovem sebi? Hi – hi...“ – ružno se nasmijala.
„Neću ići blizu vode.“
„Ja ću uvijek biti u tvojim očima. Gdje god pogledaš,
svaki odraz, svaka sjena u svom oku, vidjet ćeš mene.“
„Ja neću gledati nigdje gdje ću vidjeti odraz svojih očiju,

9
ja neću više gledati nigdje gdje ću vidjeti sebe.“
„Kad pogledaš nekog, vidjet ćeš svoje oči u njegovima i
tamo ću biti ja.“
„Dosadna si. Neću gledati nikome u oči.“
„A ako...“
Kako je samo uporna da me muči.
„Prestani! Ne muči me više! Odlazi i ponesi sva sjećanja
sa sobom, sve ovo ružno. Molim te. Molim te, na kraju sam
snage. Očajna sam.“
„A ti, šta ćeš sama, bez mene?“ – pita me.
„Ja ću početi ispočetka. Ponovo, sve ponovo. Novi život,
nova Ja. Naučiću i bez tebe“ – kažem joj.
„Uvijek ćeš se sjećati...“
„Prestani!“ – Sad sam već podigla ton. „Trudit ću se da
zaboravim, moram da zaboravim i zaboravit ću. Ti odlazi,
nestani, da te ne bih morala uništiti! Kad te ne bude neće biti
ničega više i ja ću biti nova, tek rođena.“
„Dobro, odlazim. Razdvojit ćemo se. Ponijet ću sa sobom
ono što ti ne treba, a ti stvori drugu sebe.“
„Stvarno odlaziš? Ostavit ćeš me? Hoću li moći konačno
zaspati bez straha? Hoću li moći biti sretna?“
„Trudit ću se i ja da se ne sretnemo. Da, a ti sve zaboravi.
I spavat ćeš mirno i biti sretna. Bori se, budi nova. Odlazim
sada... Sretno...“
Nestao je lik u ogledalu. Zatvorila sam oči. Okrenula se i
obrisala suze. Odlazim. Sama. I bit ću sretna! Zaboraviti...
zaboraviti... zaboraviti...

10
 SJEĆANJA

ISPOVIJEDAM SE, BOGU SVEMOGUĆEMU

I VAMA BRAĆO, DA SAGRIJEŠIH MNOGO,
MIŠLJU, RIJEČJU,
NE DJELOM I PROPUSTOM...
MOJ GRIJEH... MOJ GRIJEH...
ZATO MOLIM BLAŽENU MARIJU,
I VAS BRAĆO DA SE MOLITE ZA ME...

5 – 6 godina
Samo sam dijete

Duboko u sebi sam osjećala da to nije u redu. Oduvijek

mi se javljao taj neki osjećaj, alarm koji me upozoravao na
nešto loše, ali to nisam odmah znala prepoznati. Nisam
razumjela što se događa. Osjećala sam da ne valja, da to što
rade nije u redu. Bila sam zbunjena, ali sam šutjela kao i sva
djeca. Zašto strina ulazi u kupatilo s djedom? Nakon što je
mene okupala izlazi polugola, na njoj providan kombinezon.
Grudi joj se vide. I danas kao da je vidim, sad znam, tada ne.
Ona stoji onako polugola, izazovna i jedra. Mlada.
Nemoralna. Vulgarna. Ona ga gleda i govori mu:
„Hajde, uđi!“
I on ulazi. Ima neki čudan pogled dok ulazi. Neljudski.
Zadržavaju se, a ja ne obraćam puno pažnje na njih, ali ipak
znatiželjno gledam. U svojoj dječjoj naivnosti mislim:
„Strina kupa dedu.“
Nisam ni pomislila, tada, da strina i moj voljeni deda rade
ono sto rade 'mame i tate'.
A stric? On je radio daleko i dolazio tek svakih nekoliko
mjeseci, ili nije htio doći. Zovem je strinom, ali mi nije stri-
na jer ne živi sa stricom. Nakon nekoliko godina stric se

11
razveo i strina odlazi. Oporuka na kojoj je pisalo da sve
(kuća, okućnica i ostalo) pripada strini se spaljuje. Bilo je
vike, galame, tuče, noževa, sjekira, policije... Strašno.
Srećom, nikome se ništa nije dogodilo. Otrijeznili su se. Svi
su sve zaboravili i kao da ništa nije bilo. Svi su zaboravili,
samo ja pamtim.
9 godina
Kakav si ti otac?
Opet je pijan. Opet smo sestra i ja u krevetu zagrljene,
čekamo. Sad će, samo što nije ušao. Mama nam kaže:
„Lezite dolje, spavajte, pravite se da spavate!“
Vrata se sa treskom otvaraju. Strah nas je. Ja u sebi molim
majku:
„Molim te mama, molim te, uradi to nešto što on hoće, jer
poslije šuti i spava. 'To nešto' što ti nećeš, jer poslije moraš
na čišćenje. Molim te, ja ću kasnije sve počistiti, ako ti ne
budeš mogla. Samo da te ne galami, da te ne udari opet i
opet... Ne znam što je 'to nešto' ni o kakvom je ćišćenju riječ,
ali sve ću učiniti samo da bude mir i da MALENA NE
PLAČE.“
Ona tako tužno jeca. Oči su nam suzne. Panika nas hvata
jer ne znamo što će ovog puta biti, a ne izgleda ništa dobro.
Sestra je veoma mala. Zagrlila me toliko snažno, da i sada
osjećam njene ruke oko sebe. Mi tako malene, uplašene,
jadne, skupljene smo u toj maloj sobici na krevetu.
„Bog ti majku! Gdje si kurvo jedna, zašto mi ne
pomogneš?“
„Tiho, probudit ćeš djecu!“ – U glasu joj se osjeća strah,
ali popušta samo da se on smiri.
„Koju djecu? Kopilad! I to su kurve kao i ti. Sve ste vi
kurve! Daj mi jesti.“
Ne znam značenje te riječi, ali znam da nije dobra i onaj
osjećaj da će se dogoditi nešto. Čujem tanjir i lupkanje
šerpe, čiju unutrašnjost mi nismo vidjele to veče. Nismo

12
stigle jer „tata ide pijan“, a to znači lezi gladan i čuti. Čuti,
jer možda brzo zaspi pa ćemo ustati ili će mama donijeti
nešto, ako ne, pa svanuće jutro.
„Ma što si mi ovo skuhala, ko li te je danas prevrt'o putem
dok si išla s posla? Jesi li ovo na pi... zaradila?“
„Slušaj, čovječe! Idem, radim i jedva se vučem. Idem
zorom, a dolazim mrakom. Od umora jedva stojim. Kako
samo možeš nemati dušu? Pa ni ovoj jadnoj djeci ne daš
mira. Zašto piješ kad si takav u piću?“
„Pa kad meni ne daš nekom sigurno daješ“ – niz usta mu
se cjedila masnoća, pola je stavljao u usta, pola po stolu, a
pola po podu.
„Stoko bezobrazna! Ne paziš ni što govoriš, djeca te
slušaju! Kako ću s tobom? Vječito si pijan, ne čuvaš me, ne
paziš. Ove sam godine dva puta išla na čišćenje. Ništa ne
radiš, samo ždereš i svima nam zagorčavaš život i nikome ne
daš mira, ni sna.“
„Šuti kuštro da ne bi jednu dobila! Radiš, pa što? Radio
sam i ja. Radi sad malo ti da vidiš kako je!“ – podriguje,
uzima šerpu i baca je u kut prostorije.
„Što si mi ovo donijela da jedem? K'o svinji, napoj.“ –
sadržaj šerpe se rasuo na sve strane.
„Sram te bilo! Djeca nisu ni jela, ne pitaš ni jesu li glad-
ni. Kakav si ti otac?“
„Marš! Ti ćeš mi reći što ću raditi. Dokaži da su moja! A
ko zna koliko ih još imam.“ – cereknu se nadmen i nasilan.
Taj smijeh ponekad čujem i opet mi se koža ježi i opet me
hvataju trnci straha, kad god se u meni pojavi ona mala
djevojčica. A često mi se to dogodi, pogotovo kad vidim
pijanog čovjeka. U svima vidim njega. Kad god bi se moj
muž napio jedva sam dolazila sebi. Nisam vidjela njega nego
svog oca u njemu...
Mama je već izgubila kontrolu nad sobom i svojim riječi-
ma i znale smo šta slijedi.

13
 „Što nisi ost'o kod one svoje kurvetine, koja te nafiluje pa
dodeš silu provoditi nad nama?“
Čujem prevrće se stolica, on ustaje. Zatim čujem:
„Aj, nemoj čovječe što sam ti ja kriva?“
Neko je pao i čujem udarce. Provirujem na vrata, plačem
i molim ga:
„Tata, nemoj tući mamu, molim te tata.“ – suze i meni i
Malenoj idu niz lice, jer joj ne možemo pomoći, a ako tako
nastavi ubiće je.
Ona zaklanja glavu rukama i govori: „Bježite, poludio je,
idi po strica!“
A on u isto vrijeme grubim glasom punim mržnje govori:
„Da vidim ko će izaći iz kuće! Marš u krevet, gamadi!“
Od straha širim oči, pomislim „ubiće je“. I onda mislim,
što da radim, brzinom svjetlosti misli trče kroz moj mozak.
Vidim udarce po toj maloj ženi od čovjeka gotovo dvostruko
većeg od nje. On ima sto kilograma, a ona šezdeset. Ne
znam kako da joj pomognem. Ne mogu joj pomoći jer sam
tako malena. Ja sam mrav, zgazit će me ako priđem bliže.
Izgubljena od straha provirujem. Da li je uopše živa? Diše
li? Vidim da je udara u stomak, leđa... Padaju udarci po njoj.
Pala je na pod. Udara je nogom jer je rukama nije mogao
doseći. Kleknuo je na koljena, jer je bio nestabilan. Diže
ruku i spušta je prema njenoj glavi. Trčim, bacam se preko
nje i šaka pada na moja leđa. Osjećam kao da mi kosti puca-
ju. Od bola mi sve crno pred očima, kao da ću izgubiti svi-
jest. Boli me, ali i ne boli. Važno je da nije nju udario.
Moram biti svjesna jer je može ubiti. Vidim njen pogled pun
bola, jedva, gotovo posljednjom snagom, puzajući, tetura-
jući se ide prema vratima. Ona se diže i izlazi u mrklu, hlad-
nu noć. Na podu on ostaje ispružen, mrtav – pijan. Ustajem
i uzimam Malenu i izlazim u noć. Bojim se mraka, ali
hodam čvrsto drzeći je za rukicu.
„Ništa se ne plaši. Ja te čuvam.“ – govorim joj.

14
 „Mama, gdje je mama?“ – uplašeno pita, dok se sva trese
od hladnoće i od straha.
„Sad će i mama doći.“ – govorim joj, mada nemam pojma
gde je mama otišla.
Dolazim do prve kuće, do maminog polubrata. Kucam
dva puta i vrata se otvaraju kao da su samo mene čekali da
dođem.
„Ujko, tata je tukao mamu, ona je otišla negdje...“ – nisam
ni svjesna da plačem, suze same idu i neće da stanu. Hra-
brost me napustila.
„Ne bojte se, hajde uđite, ovdje je mama.“ – reče ujak.
Mi onako uplakane i bose trčimo obje u majčino krilo,
gdje se osjećamo najsigurnije.
„Jadne moje malene, šta sve moraju trpjeti.“ – grli nas, ne
vidimo joj lice, jer smo zavukle glave, sretne smo što je ona
tu i što se taj dan završio.
Znala sam da će sutra i narednih dana biti sve u redu, on
će se pokajati i reći da nije znao što radi, a ona će oprostiti.
Pa opet sve iz početka. Svi zaborave sve, samo ja pamtim.
„Zašto ga već jednom ne ostaviš?“ – pita je njena snaha. „To
više nije normalno! Ovo nije prvi put, a neće biti ni posljednji.
Nikada se neće promjeniti, nikada neće prestati piti.“
„Ne mogu djeci uzeti oca, ipak im je on otac i nije loš kad
je trijezan, znaš da je onda dobar.“ – odgovara mama, a ja se
u sebi molim da tata ode.
Znam da neće otići, ali ne znam zašto je mama i dalje s
njim kad se ovo ponavlja sve češće. Ali možda je to u redu
ako ona kaže: „Ima i gorih.“ I pitam se samo kakvi su ti gori
onda, ako ovo nije najgore?
Zašto šutiš?
Ne, nije mi jasno zašto je šutjela, zašto je sve praštala?
Zašto nije otišla bilo gdje s nama? Svakako je sama radila i
sve održavala i izdržavala. Bilo bi bolje i njoj i nama da je
otišla. Zar ga je toliko voljela ili što već?

15
 Svanulo je. Nakon što smo prespavale ili gotovo pres-
pavale kod ujaka, od njega smo otišle u školu, a mama na
posao. Ne znam kad je stigla i kad je otišla po stvari i odjeću
kući, ali sve je bilo tu. S nastave me izvode i razrednik mi
govori da odem u bolnicu.
„Treba te mama.“ – reče mi.
Samo sam ja znala što se dogodilo sinoć, ali otkuda ona u
bolnici pa otišla je na posao.
U blizini njene firme ima potok, htjela se umiti prije ulas-
ka u pogon i ugledavši sebe pala je u nesvjest. Stres, možda
i glad, iscrpljenost učinili su svoje. Kad su je kolegice pro-
našle zvale su hitnu i tako se našla u bolnici.
Odlazim u bolnicu i prolazim kraj nje, nisam prepoznala
vlastitu majku. Tek kad me zovnula, okrenula sam se i vid-
jela malu, izubijanu, modru osobu. Plakala sam, nisam
mogla progovoriti. Ridala sam. To je bio plač očaja. Suze su
me gušile, nisam mogla doći do daha. Šutjela sam, a u sebi
sam vrištala da sam imala osjećaj da me sav svijet čuje.
Pa tek mi je devet godina. Trebala bih se još igrati s lutka-
ma, skakutati vani, plesati od sreće, smijati se, a ne gledati
prebijenu majku u bolnici. Trebala bih biti razdragana, uži-
vati u djetinjstvu, a ja uvijek negdje stojim tiha, sama, puna
stida. Mislim svi znaju kako mi je kod kuće. Dijete. Nisam
shvaćala da ja nisam kriva za svo „zlo“ što se događa.
„Ovo sam ja pala, pa sam se udarila kćeri, nije to od tate,
pala sam u potok. Nemoj plakati, pa nije to ništa strašno.
Proći će. Tata je maloprije otišao. Obećao je da neće više
piti. Ajde, donesi mi sutra... i čuvaj seku, hoćeš li? Dobra
moja pametna djevojčica.“
Pričala je i pričala, a ja sam je gledala i plakala. On se
otrijeznio i kao da ništa nije bilo, ispričao joj ponovo bajku.
Rekao je: „Oprosti draga, neću više nikad, žao mi je.“
Što mu je bilo žao? Koliko je puta rekao da neće više, ali
jeste opet. Kako mu je tako slijepo vjerovala? Kako je

16
mogao i voljeti je i s mržnjom tako udarati? Kako se u isto
vrijeme može voljeti i mrziti? Kako se iz finog, kulturnog,
lijepog čovjeka, mirnog kao janje, dok je trijezan, pretvori u
grubijana, pijanog vukodlaka, koji ne zna što priča i čini,
kako? A ličio je na vukodlaka, oči crvene i lice izobličeno,
zlo, samo zlo je izbijalo tada iz njega. Sve je prošlo. Mama
je izašla iz bolnice, nailazi period mira, ljubavi i harmonije.
Svi su zaboravili, samo ja pamtim. Zašto?

17
 SJEĆANJE PRVO

Školske odmore pamtim. Zvono zazvoni, kraj sata i svi

trčimo vani. Ne, svi trče vani, a ja se ne mogu sjetiti da sam
trčala. Sklonila bih se da svi proču pa tek onda bih ja izašla.
Stajala bih u nekom kutku neprimjetna. Često sam očima
gutala hot-dog i sendviče koje su drugi jeli. Zatvorila bih oči
i zamišljala da sam sretna kao prije, kao drugi. Mašta mi je
toliko bujna da sam zamišljala da jedem i osjećala se sitom.
Kada bih salvetom obrisala usta i progutala zadnji zalogaj,
otvorila bih oči.
Za svoj uzrast bila sam dosta sitna, uvijek najmanja u
razredu. Istina, nisam uvijek bila gladna, ali u školi sam bila
više gladna nego sita, jer nisam imala novca za kupiti send-
vič, pamtim valjda stoga. Često nismo imali prave obroke,
ali dok je sve bilo u redu to nije ni bilo važno. Gore je bilo
kada smo imali, a on se napije, ili kad nismo mogli jesti od
straha i treme, ili kad on baci hranu, ili kad prije vremena
odemo spavati da mu nismo pred očima...
Nije uvijek bilo ružno, zaboga, bilo je i lijepih i sretnih
trenutaka, dana kad je sve bilo normalno, kada smo se
stapali s okolinom i kad bih se počela smijati. Počela bih
normalno disati, a nas dvije bi se igrale. Čule smo dobit
ćemo bebu, mama će roditi bebu, brata. Govorile smo brata
i prije nego se rodio, i bio je brat. I bile smo sretne, to je najs-
retniji period kojeg se sjećam. Tata se promijenio, za nepre-
poznati. Naravno da je to jako kratko trajalo.
Ponekad, ne često, ali kad su imali, dobijala sam novac,
no nisam ga trošila nego čuvala. Danima sam ga nosila sa
sobom prije nego bih odlučila potrošiti ga, jer sam znala ako
potrošim poslije neću imati. Onda bi naišao period da
nemamo. Tada bih novac vraćala svojima, najčešće tati za
cigare, a nije bilo mnogo toga da sam mogla sačuvati. On bi
bio veoma nervozan i ljut bez njih.

18
 Kada bih podlegla, iskušenje bi bilo toliko veliko da bih
kupila taj famozni hot-dog i polagano ga jela da bi okus
ostao što dulje u ustima. Uvijek, ali uvijek, bih ponijela
jedan i Malenoj. Iako bi se ohladio dok bih ja došla kući, ona
se tome toliko radovala.
I danas, nakon toliko godina, javlja mi se miris i okus
onoga hot-doga koji sam pojela, ma koliko puta sad probala
na raznim mjestima nijedan nije kao onaj prije.
Svoj sam prošli život dala drugome i zaboravila ga, stoga
mi u sjećanje ponekad dođe pretežno ono što hoću zaborav-
iti, ono ružno. Malo sam zbunjena, zašto mi je sve ružno još
ostalo, a dobro nestalo? Više se ne sjećam ni ljudi, ni oko-
line, ni događaja.
Mnogo godina nisam imala prošlost. Trebam se naviknu-
ti da je sada vraćam, polako. Rekla mi je da je moram vrati-
ti, moram oprostiti, zaštitila me je, sačuvala, a ja sam
obećala. No, da te ne zbunjujem, idem redom. Pokušat ću da
idem redom, mada su mi sjećanja zbrkana pa stoga kad se
ovako nečega sjetim nabacam. Nadam se da ćeš se snaći.
Nakon „onoga“ pitala sam je:
„Zašto ga ne ostaviš, zašto to trpiš?!“
Odgovorila bi: „Bio je pijan, nije znao što priča, što radi.
Otac vam je...“
Isto tako, nakon mnogo godina, pitala sam je:
„Zašto ga nisi ostavila, zar ga toliko voliš da si mu opros-
tila sve batine, sve uvrede? Nakon svega, zašto ga nisi
ostavila?“
Dobila sam isti odgovor: „Zato da bi vi imali oca, da ne
rastete same, bez oca.“
Uvijek je to odgovarala.
„Kakvog oca? Ja nisam imala oca, mama. Možda prije, ali
poslije „onoga“ ne. Ja ga ne volim, ne poštujem, možda je to
grijeh, ali istina je. Prezirem ga, mrzim, za sve ono što ti je
uradio, što je nama uradio. Nemam oca. To je samo čovjek

19
koji je svoje sjeme stavio u tebe, gdje sam postala malo nevi-
no biće predodređeno da pati.“
„Ipak vam je otac.“ – uporno je to ponavljala kad god bih
pokušala doprijeti do nje, da mi kaže nešto, bilo što, ne znam
što, ali nešto.
Ne znam što sam očekivala da mi kaže. Čitav život je nosi-
la teret nečega što se zove „mora“. Izabrala ga je, pokušavala
ga promijeniti, nije uspjela. Samo je uništila sebe, svoje pos-
tojanje, život joj se sveo da povlađuje njemu i da koliko –
toliko nama pruži. Ali čitav život joj se vrti oko njega.
I danas, trudi se njemu dati bolje parče mesa, njemu
lijekove, iako je i ona veoma bolesna, ali „njoj ne treba, ona
još može bez lijekova i tako su skupi, a sve se plaća.“ Sad kad
smo mi otišli, svako na svoju stranu, sad daje unucima, od
sina. Gledala sam je, sad već dosta ljuta od ponavljanja toga
da nam je otac da ga moramo poštovati, da je on muško, itd.
„Sredi se, ženo! Ma koji to otac kaže kćerki: „Daj sredi mi
svoju prijateljicu, platit ću vam! Pitaj da je poljubim samo
dva prsta ispod pupka. Imat ćete para, i ti i ona.“ – I još mi
kaže koga da pitam. A koje pare kad nismo imali za jesti?! I
uništi mi život, mladost, dušu. Majko, otac to ne govori
kćerki. Ne govori: „I ako ona neće možeš ti, ma meni ti i nisi
kćerka. Ja sigurno nisam tvoj otac. Ko zna ko je tebi otac?!“
– Reci mi je li to u redu? Je li u redu što si ti to oprostila? I
nemoj mi samo reći ponovo OTAC VAM JE, niti ga pravdaj
s tim što je bio pijan. Nije trebao piti! I one puste batine... Za
to nema praštanja, a ti si mu oprostila. I neka mi Bog oprosti
i mrzim ga, i prezirem, a i ne poštujem ga. Znaš ono „poštuj
oca i majku“, a kako? Vidi ga sad, star, bolestan, ovisan o
tebi. Kupit ću mu lijekove. Došao je kod mene, zvala sam
ga, samo zato što nisi ti mogla doći sama. I zato što imam
nešto nerazjašnjeno sama sa sobom, i zato što sam obećala
to uraditi. Oprostiti, svima oprostiti. Trebat će vremena, ali
uspjet ću, praštanje je vrlina.“

20
 Gledala sam je, tako je malena. Gledam te malene ruke,
gotovo dječje, pa dođe mi da zaplačem, ali neću da ona vidi.
Te ruke su čitav život radile, da bi nam dale onoliko koliko
su mogle. A to što je ona trpjela sve u životu, zamislim se,
pa ko zna šta je ona preživjela? Sad je gotovo. Kao malo
dijete raduje se sitnicama, kao da i ona proživljava ponovo
djetinjstvo, a ja sam sretna što joj mogu ugoditi, makar ovo
kratko vrijeme dok je tu. Dok je ona bila sretna i ja sam bila.
Kad bismo sjele stavila bih joj glavu u krilo, ona bi me
nježno milovala po kosi, a to je toliko prijalo i punilo mi tije-
lo snagom za život. Ona nije znala kako se odbraniti od
počasti života, ona je znala samo trpjeti, ona je ono „moraš“.
Samo me je jednom sa suzama u očima pitala:
„Ajde, reci mi je li baš istina da je ON bio loš prema
tebi?“ – ona nije spremna za istinu, ne može mu ni ime
izgovoriti. I šta vrijedi da joj kažem kad će ona samo patiti
poslije toga. Biće joj žao.
„Pa majko, rekla sam ti onda, nisi mi vjerovala.“ – kažem
joj polako.
„Ne znam šta da ti kažem, ne sjećam se. Kaži mi sad.
Tada sam mislila lažeš i još štošta“ – vidim joj žalost u
očima.
Zašto da je mučim avetima prošlosti, ni sadašnjost joj nije
lijepa?
„Majko pusti, nije bilo ništa, ili bilo pa prošlo, ništa
važno. Nemoj misliti o tome. Ja se više ničega ne sjećam.“
A i zašto, pomislim. Zašto da joj sad govorim?
Skrenula sam sa puta ispovjesti od prije, da se vratim. U
toj rečenici „otac vam je“, krilo se mnogo tajni. Zar je oče-
vima dopušteno baš sve da rade? Tako je i moja majka stal-
no ponavljala tu rečenicu, a opravdanje za njegovo ponašan-
je našla je u tome što ima očeva koji su uradili gore stvari.
„Pa da, otac vam je. Tvoja tetka je prošla mnogo toga
ružnog i goreg.“

21
 „Ma, molim te šta može biti ružnije i gore? „
„Ona je jadna išla na abortus, baba je vodila. Pa šta s tim?
Ništa strašno, trebala se udati i gotova stvar. Djed je bio otac
tog djeteta.“
„Mama, čuješ li ti sebe šta pričaš?“ – pitam je.
„Jeste, istina je. Svi to znaju. Baba je to nama pričala i da
se pazimo djeda, ako bi šta pokuš'o. Baba ga je proklela i sve
se ostvarilo.“
„Baba je znala? To ti baba rekla?! Ma ne vjerujem...“
„Jeste, znala je. Puno je patila, to joj je skratilo život i
crkla je od muke.“
„I nitko, ništa nije učinio, nitko ga nije prijavio?“ – pitam je
gotovo van sebe od paničnog straha, ko zna kakve sve gadari-
je i gnusnosti se kriju u mojoj obitelji. Obiteljske tajne.
„Bojali su ga se. Svi su se pravili da nitko ništa ne zna, a
kakva bi tek sramota bila?“
„Onda, nije čudo što je otišla, tako daleko i više nije
dolazila. Užas, ja prokletstva... a zašto mi nisi onda vje-
rovala kad sam ti rekla? Ili onda kad sam otišla?“
„Jesam, vjerovala sam ti, ali sam mislila da možda nije
tako...“ – zamislila se i ko zna šta joj je prolazilo glavom tada.
„Pa zašto si ćutala, zašto ga nisi ostavila, uzela nas i
otišla? Zašto si mene pustila da odem?“
„Nisam ga mogla ostaviti. Otac...“
„Dosta već jednom s tim, nemoj više, a Malena?“ – pitam
sa dozom straha mada znam odgovor.
„Nju sam pazila... kad već tebe nisam. Ona ne zna ništa.“
– kajanje, osjećam u glasu kajanje.
„Kako, pobogu, zar je i njoj nešto govorio?“ – užasnuta
sam. „Nešto nije u redu, poremećen je, bolestan.“
„Jeste, ali samo jednom. Bio je podosta pijan i nije znao
za sebe. E, onda sam mu rekla da ću ga prijaviti i nije više,
a ja sam pazila... Kad je pijan sklanjala sam je, a ona nije ni
shvatila što je trabunjao...“

22
 „Trebala si to uraditi i prije, a ne... ma ništa... ništa... samo
tako, sad pričamo bilo neponovilo se. E majkice, mila moja,
to je ono da „niko ne zna, sramota“, nebitno, znamo mi. Ma,
koliko si je pazila ona je otišla kao i ti rano. Udala se sa
sedamnaest, za prvog koji je u tom trenu naišao. A šta može-
mo to je život... ide kako ide... A tetka? To je baš istina ili...“
– molila sam se u sebi da kaže da nije istina. Pa tog čovjeka
sam neizmjerno voljela, kad je umro jedva sam se oporavila
od tuge, jer imala sam osjećaj da me djed neizmjerno volio...
„Na žalost, istina je. Ali tebe je baš volio, nikog kao tebe.“
– na tren sam osjetila gađenje.
Ona je nastavila: „Puno ju je volio, mislim djed tetku.
Jeste, da joj nije bio pravi otac, baba ju je dovela kad se
udala za dedu. Prvi muž joj je umro, ali on ju je gled'o kao
svoju. Nije joj dao nigdje ići da se ne upropasti. A Bože moj
kako je samo bila lijepa. Djed je tada pio i to mnogo, radio
je u policiji pa su ga kasnije izbacili radi pića. Baba tada nije
bila kući. On se napio, doš'o kući, zaključao se sa njom u
sobu i ost'o tamo sve dok se baba nije vratila kući. Razvalila
je vrata da bi ušla. On je nije čuo, spavao je, a tetka je
plakala u ćošku. Svi su bili van sebe, čekali su da se on
probudi i da vide što će biti. Htio se objesiti kad je doš'o sebi.
Baba ga jedva spriječila.“
„Trebala ga je pustiti da se objesi.“ – prekidoh je.
„A od čega bi živjeli, puno djece, samo je on radio, ma
nije se to samo kod njih događalo, bilo je toga još i kod
drugih. Baba je sve uradila da to sakrije, da se ne priča, a i
sramota on je radio u policiji... Jeste da joj je bio očuh, ali
nju je baba malu dovela i ona za drugog tatu nije ni znala.
Kasnije se to ponavljalo ponekad kad babe nije bilo. Jednom
je pijan zaključ'o babu i nije joj dao izaći dugo van iz podru-
ma... Dao bi joj da pije, a ona bi se napila da ne zna za sebe
i onda... Eh, dijete moje... Mislim da joj tada je bilo četr-
naest, petnaest godina. Sa šesnaest se udala i otišla od kuće,

23
u Njemačku. On ju je htio vratiti jer je malodobna, ali baba
nije dala, prosto ju je otjerala od kuće. Rastala se, dugo je
bila sama i sad se ponovo udala. Sad već znaš dalje sve.
Nikad se nije vratila tu dok je on bio živ samo babi na
sahranu, a njemu ni to. Kad je umir'o zvao ju je, ona nije
htjela doći...“
Gledala sam u nju tupo, bez osjećaja. Ona je o prošlosti
pričala kao da se to dogodilo nekom drugom, a ne nama.
Kao nešto normalno, bilo pa prošlo. A ja sam se osjećala
užasno, sramno. Stid me bilo što sam dio te proklete famili-
je, ali ne možeš birati gdje, kada i kako ćeš se roditi...
„Znaš kćeri, baba ga je proklela, rekla mu je: ‘Dabogda
umir'o, ne mog'o umrijeti, raspadao se komad po komad, u
smradu i sam!’, i zaista tako je umro.“
Sve me je boljelo. Ona je to stvarno pričala o čovjeku,
kojeg sam voljela neizmjerno, od koga sam osjetila nježnost,
ljubav. Stresla sam se od užasa.
„Baba se od tuge i jada razboljela i umrla prije reda...“ –
ona je nastavila pričati. Nije primjetila buru, ma šta buru,
uragan u meni. Zlo mi je bilo, dobila sam nagon za
povraćati, gotovo sam izletjela vani.
„Ne mogu vjerovati, prvom prilikom pitaću je.“ – pomis-
lila sam.
Zrak mi je malo razbistrio um i mučnina je prestala. Mada
sam i dalje osjećala neki čvor u grudima koji je prijetio da će
eksplodirati. Vratila sam se unutra. Mama je onako u dječi-
jem položaju sjedila i čekala da se ja vratim. Tako je sitna,
nogama ne može dotaći pod sa kreveta, mada krevet nije
visok.
„A kćeri, problem je bio samo kad su pijani, trijezni su
dobri. Znaš i sama kako je djed bio dobar pogotovo je tebe
volio...“ – i pričala je još nešto, ali ja je nisam više čula.
Zar se može imati opravdanje za to? Posmatrala sam je i
pitala se da li ona može shvatiti težinu toga kako je sve to

24
utjecalo na nas, na mene. Nisam željela takvog oca, djeda,
takvu obitelj. Često sam željela da me nema. Da li se i drugi-
ma događa nešto slično? Sigurno se događa, ali ja ne znam,
niko ne zna, to zlo se nekako zataškava, prešućuje. Pitam se
da li bi toga bilo manje kad bi se javno reklo „događa mi se
nešto ružno, ko će mi pomoći? „, da li bi pomoć stigla od
nekoga ili bi se i drugi pravili da se to ne događa? Šta je sa
onim obiteljskim, idiličnim životom gdje su roditelji djeci
roditelji?
„Ja hoću biti dijete“ tada sam i ponašanjem i govorom i
svime to pokazivala, ali me niko nije čuo. Gadi mi se
pomisao na prijašnji život, na ljubav djedovu, na dodire, dok
me držao na krilu i mazio. Sjetila sam se rituala kupanja sa
strinom, još samo da je pedofil? U svakom slučaju mon-
strum je i to poremećen. Ja se ne sjećam ničega ružnog
prema meni, ali kad se sjetim tetke... Ništa ne opravdava to
što kažu „pa nisu u krvnom srodstvu“, djeca su to.
Pa sve one stvari po medijima, gledala sam jednu emisiju
sa Oprah upravo o tome, zlostavljanje djece u obitelji. I onaj
njen film, tada sam pomislila „a ja Amerike, nikad ne bi vol-
jela živjeti tamo. Toga kod nas nema“, a eto ima i još kako,
samo svi ćute...
Babino prokletstvo se ispunilo. Vrlo važno. Zašto ga nije
prijavila, da li se to može primjetiti i spriječiti prije nego se
dogodi? Vjerovatno ne, jer to su pretežno, ljudi mirni u
javnosti, skromni, ma niko ne bi povjerovao. Sramota, još je
djed radio u policiji. To je tada bilo nešto veliko, a i tada su
bila druga vremena... Ali zar policija oduvijek ne treba štiti-
ti nedužne?
Kažu, moralo se ćutati i trpjeti. Muškarci rade i donose, a
žene rade u kući, ćute i trpe. Moje dijete, naša djeca, muž.
Žrtvovati jedno da drugi budu u miru, birati između...
Stvarno je djed umro sam, i u velikim mukama. Unutra je
toliko smrdjelo, zaudaralo, da više niko nije htio ući, a on

25
nije mogao ustati sa kreveta. Svi su se bojali neke zaraze. Da
li se to stvarno događa ili ja izmišljam? Znaju li ljudi što je
dobro, što zlo, moralno i nemoralno? Neko je pogriješio,
negdje, samo ko i gdje? Kad je Bog stvorio čovjeka, sigurno
da nije planirao da čovjek čini tolike gnusne stvari. A možda
to i nisu ljudi? Ako postoji pakao svi će se oni skupa sresti
tamo.

26
 SJEĆANJE DRUGO

Posmatrala sam svoje prijateljice. Očevi dolaze po njih,

ili se plaše mraka, ili se oni plaše za njih? Plašila sam se i ja,
ali išla sam sama ili se priključila nekoj grupici prijatelja.
Moje prijateljice, lijepo obučene, nasmijane. I ja sam bila
lijepo obučena, niko nije znao, ali mama bi od nečeg starog
prekrojila nešto i ispalo bi tako lijepo i slatko, kao novo.
Nije mi smetalo nositi prekrojenu odjeću i tuđu obuću, nije
mi smetala naša mala kućica, bez vode i struje (koja će doći
kad ja odem). Nije mi smetalo učiti iz starih knjiga. Ne
smeta mi ni glad ponekad, smeta mi strah. Strah od onog, što
me čeka kući. Bojala sam se doći kući, ostati sama s njim...
Nikad više, sem tada nije ništa spominjao, ni rekao, ali ja
sam se uvijek bojala i strepila.
Da sam mogla da ja ne budem ja...
Strah je strašan.
Glad sam suzbijala, dok bi mi želudac cvilio i zavijao
svoju pjesmu. Na odmoru mi nudili da podjele užinu sa
mnom, rekla bih „hvala, nisam gladna“, a u očima sam im
vidjela sažaljenje. Moj mali dječiji ponos. Usne su govorile
jedno, a u meni bi sve govorilo „dajte mi gladna sam“. Kako
nisam htjela ni s kim podjeliti saznanje da sam gladna, tako
nisam htjela da me žale što nemam, što mi je tata takav, što
pije, što...
I tako sam maštala i maštala i u svom svijetu zamislila
svoju najbolju prijateljicu kojoj sam pisala sve, ama baš sve
i tako mi je makar malo bilo lakše.

27
 PISMA ZA LAURU
12. godina

Od danas, pa dalje moj dnevnik će biti pisma nepoznatoj

drugarici, Lauri. Sutra mi je rođendan stoga ću sama sebi
pokloniti prijateljicu, da joj mogu sve reći. Smatram da će
ona čuvati moje tajne, moje misli, moja osjećanja. A osjećam
se tako sama, zaboravljena od Boga i ljudi, izgubljena u
pustinji, bez hrane, vode, krova nad glavom. Zovem, nitko
me ne čuje, gledam, a ništa ne vidim, samo nepregledna
pustinja očaja.

Draga Laura,

Na zimskom smo raspustu. Jedva čekam da krenemo u

školu. Snijeg pada, a i dalje preko radija i TV-a javljaju,
padat će još, snijeg, snijeg i snijeg... Ako tako bude padao
napadaće i deset metara. Iz kuće ne može lako da se izađe.
Naša kuća je veoma mala, ima samo dvije prostorije. U
dvorištu, koje nije ograđeno, nalazi se mala drvena zgradica
u kojoj inače stoji vuna, rakija, sir i razni alati. Sada ne služi
za to, nego služi kao špajz, smočnica, podrum, ostava za
garderobu, suđe, itd.
Ispod te zgradice nalazi se salaš, koji je ukopan u zemlju,
podignut na kamenje umjesto blokova, zidan kamenom.
Dolje, u zemlji može se držati dvije do tri svinje, a gore
iznad kukuruz. Iza salaša je drvena staja, gdje su djed i baka,
mamini roditelji, držali koze, nekada kravu, kokoši. Njih
dvoje su tu živjeli. Kada je djed umro moji su se vratili tu,
ne znam zašto, možda što je baka bila invalid, a nije htjela
ići nigdje drugo.
Tamo odakle smo došli, doselivši se ovdje, tamo smo
ostavili veliki grad i veliku kuću sa puno soba. Ovdje je mali

28
grad i mala kuća sa malo soba. Mamina obitelj je veoma
stara, ali i veoma siromašna oduvijek. Moj djed, pradjed i
njegov djed svi su tu živjeli, svi su bili siromašni i svima je
preživljavalo malo djece, mada se rađalo puno. Rađalo se
mnogo djece, ali mnogo je umiralo, što od neimaštine, što od
bolesti.
Mama ima tri sestre žive, a jedna sestra i brat su poginuli
od groma skupa. Kažu naišao mali oblačić, malo kiše, toliko
malo da sijeno nije pokislo, nego se moglo i dalje plastiti. Tri
puta je zagrmjelo, čula se kuknjava i oboje su bili mrtvi.
Tada je baka ostala paralizovana u jednu nogu, nije ju mogla
saviti u koljenu, kad je grom udario ona se nalazila između
ujaka i tetke. Mama čitav život oplakuje i žali ih.
I mamin život je bio veoma težak. Završila je četiri razre-
da škole i zanat, krojačica, tada je to bilo mnogo. I sada radi,
u susjednom selu, šije za jednu firmu koja izvozi košulje.
Najbolja je, ali mnogo joj je daleko, do posla mora preći dva
brda odnosno hodati sat i po do posla, i isto toliko natrag. Pa
tako ustaje sa prvim pjetlima odlazi sa drugim. Hoću reći s
mrakom ode s mrakom dođe pogotovo zimi, ali mora.
Tata ne radi nigdje. A tata, on je imao sve kao dijete, ili
gotovo sve. Nije nikad bio gladan i težina života ga je zao-
bišla za razliku od mame. Mogao je završiti nešto više, ali
nije, i on je samo zanat. Ali radio je u onom velikom gradu
gdje je posao bio blizu ovdje ne može „daleko mu“, kao da
mami nije. Prije vojske se oženio s mamom. Ja sam se rodi-
la i prohodala dok je on došao iz vojske...
Laura da nema ovog dosadnog snijega, da mogu izaći iz
kuće ne bih ti ovoliko pisala.

O moja Laura,

Još dvanaest dana je do škole. Moram svim silama

napregnuti snagu, naučiti što više i sve ocjene popraviti.
Nisu loše, ali ja hoću bolje, što bolje. Nadala sam se da ćemo

29
se vratiti tamo, u veliki grad, ali ništa od toga. Ostajemo
ovdje. Ne znam zašto su tako odlučili, tamo bi bilo bolje i
lakše za sve nas, mada bih ja voljela da smo otišli i radi
škole, veći izbor za dalje učenje, a i bliže je do škole.

Laura,

Koja ptica brzo, visoko poleti, brzo i nisko padne. Tako i

ja. Mislila sam kako je sve divno, napokon se slažu, ali ne.
Opet se napio, svađali su se i udario ju je. Duša me boli, sve
me boli kad je vidim. Malena se sva tresla od straha opet
sam morala glumiti da sam jaka i hrabra, da sam velika. I ja
sam mala, ali sam je dugo ljuljuškala da je smirim. Napokon
je zaspala, a i meni nedostaje netko ko će me prigrliti da
odagna ovaj strah i nemir koji je u meni.
Zašto podnosi sve to?

Laura,

Ne znam, zaista ne znam, zašto se roditelji tako ponašaju

prema nama? Da li drugi roditelji mrze svoju djecu, kao
moji? Ponekad osjećam da im smetamo, uzmem tada
Malenu i sakrijem se sa njom i igram se da bude tiho.
Trenutno su njih dvoje u dobrim odnosima, što je bitno.
Samo nek je mir. Želim da budem tiha, sasvim tiha da me
niko ne primjećuje, želim da sam ravnodušna za sve i svako-
ga. Ali nisam. O moje godine! Godine ljepote, mladosti,
zaustavite se! Stanite dani, kad ste lijepi, donesi te mi tu
vječitu sreću o kojoj se priča, a vi zli dani bježite, bježite...

Laura,

Da mi je znati koliko suza na dan treba proliti da bi mi

bilo lakše, da se smirim, da podnesem njihovu dernjavu.

30
Kako su samo dobri kad netko naiđe i dođe, a kad taj netko
ode kao da sam siroče. Gladna sam. Nisam mogla jesti
koliko su galamili na mene, ali ja stvarno nisam mogla stići
to sve uraditi bilo je preteško.
I ono drvo, nisam ga mogla pomjeriti nikako. Legla sam,
ne mogu ti ni pisati od gladi. Žao mi je, ne mogu ni učiti.
Kako? Radim po cijeli dan, toliko toga imam za uraditi kad
dođem, da ne stignem ništa drugo. Mama ne stigne, ali ne
stignem ni ja. Toliko toga imam sad za učiti, ali kako kad
stalno galame „nisi ovo, nisi ono, a svi bi jeli“.
Malena spava. Nju galama ne pogađa, da ne bi mogla
jesti. Ja pak ne mogu, nešto mi se skupi, na sredini prsa, neka
vrućina mi udari u glavu i imam nagon za izbaciti sve iz
sebe. Ja od te mučnine ne mogu usta otvoriti.
Usamljena sam. Mada imam Malenu, nesretna sam.
Možda ja to umišljam, znaš one godine, ali rano je za njih.
Možda bih trebala manje čitati? Možda je sve u tim knjiga-
ma izmišljeno, bajka...

Laurice,

Danas putujemo u Niš. Ekskurzija. Sretna sam što idem,

ali i nesretna. Na sebi osjećam sažaljive poglede, jer ja ni-
sam platila put. Škola me šalje. Dobra učenica, a nema
novca, i tako kao nagrada.
Razni dečki i njihove simpatije. Normalno i meni se sviđa
poneko, samo sviđa. Imam i prijateljica, ali ni sa jednom
nisam previše bliska, ne želim da iko zna kako je kod mene
kući. Mirjana je htjela doći kod mene na spavanje. Ne znam
šta da joj kažem. Bilo bi me stid da tata dođe kao što zna i
da se budu svađali, a ona tu... A možda i ne bi. Kad nam
netko ima oni su fini, ne svađaju se. Možda joj kažem da
dođe, najvjerovatnije hoću. Pa koji razlog da navedem da ne
dođe, a još smo i neke rodice?

31
 Laura,

Dan bez suza bio bi čudo. Da mi je bar djed živ? On me

je volio, da i mama me voli, ali samo malo, njena ljubav kao
da nije stalna, čas je tu čas je nema. Kao da ima noge pa se
jednostavno sakrije, a ja onda idem da je tražim. Najčešće je
nađem, ali često nema vremena za mene. Nema veze, dokle
god je mir.
Ne znam da li postoji iko na ovom svijetu nesretan, kao
ja? Ali neće ništa da mi se desi. Ti znaš, šta mislim ne moram
ti sve pisati, šta ako neko nađe pa pročita ovo? Stoga ono što
ti podsvjesno znaš, ne moram izgovarati, mislim pisati.
Oh, kada bih se samo malo mogla popraviti, da se uvučem
u sebe, nikoga da ne volim. Da me ne bude briga ni za koga.
Samo kad bi godine letjele, da samo školu završim, da
postanem punoljetna, samostalna. Da mogu sama da odluču-
jem kad ću ustati, kad leći, kad čitati, kad jesti. Da oko mene
bude tišina i spokoj, da nema straha... Sada imam samo
Malenu i brata da ih volim, njima je stalo da ih volim i
uzvraćaju ljubav.
Od djeda mi je ostala kočija, prelijepa, glazbena kutija,
koja svira. Na sredini stoji boca, kad se digne čuje se smiru-
juća, prelijepa melodija. Klavir i violina. Ne znam skla-
datelja te glazbe znam samo da me smiri...
Da, i mamu volim, ona mi čak ponekad vjeruje, a onda
opet, kao neki paravan da joj se navuče na oči kao da zabo-
ravi ono šta sam joj rekla...

Laura,

Kraj škole, raspust. Opet sve isto. Dokad više da ponav-

ljam ovaj početak pisama upućenih tebi. Ni u koga više
nemam povjerenja, nikome ne vjerujem. Kako da ja vjeru-
jem kad meni ne vjeruje onaj ko bi baš trebao?

32
 I onda ta dobacivanja, za mene samo hladne, prazne
riječi. Dječaci su ludi, svi me nešto zagledaju te „slatka si“,
te „lijepo ti ime“. Glupi su malkice, ne znaju se ponašati.
Pitam se da, li ću u životu sresti čovjeka u koga ću se
doista zaljubiti? Ne, nego da li ću naći nekoga da me voli
onako kako je to u knjigama? To su samo knjige, zar ne? Ne
kao ove simpatije, ovaj pa onaj. A ja opet vječito stidna,
povučena i sama najsigurnija.
Kiša pada. Doslovno me ubija ovo mračno vrijeme...

O moja Laura,

Ovo mi je najdosadniji dan.

Petak.
Gužva, pijaca, buka...
A ja moju uličicu ne zaboravljam. Ona je tako tiha. Kroz
nju najviše volim proći, jer nikoga ne sretnem, niko mi ne
smeta.
Opet dobacivanja. Smučilo mi se. Smučilo mi se od onih
pogleda, a ima ih mnogo. Sve neki razvratnici, i svi isti od
jednog do drugog, bolesni pedofili. Toliko stariji... a tek nji-
hove riječi. Samo hoće da te iskoriste i ostave. Ti si za njih
samo ženka, a ne ljudsko biće sa osjećajima, koje treba da se
voli. Ali ja sam sigurna u sebe, ako Bog da, da me ništa ne
omete, završiću školu, zaposliti se i sačuvati svoju nevinost.
I čekaću, čekati pravog...

Laura, draga moja,

Imam toliko ljubavi, kome da je dam? Kome da vjerujem,

da mi uzvrati isto? Nikom! Volim sve, i drveće i cvijeće i
kišu i sunce i sve što je Bog stvorio, sve što je živo. Mama
je dala, ma zašto mora davati ovoj što mi se stalno ruga... Ja
to više neću obući, neću to natrag, pa dvaput je veća od
mene. Sad će to meni biti veliko, ali neka je.

33
 Sve mi je dosadno i odvratno, život nije pravedan, ali da,
mora se živjeti. Danas sam čula kad su pričali, sigurno idem
„u veliki grad“ na daljnje školovanje. Biću kod tetke. Ovdje
me ne mogu dati na dalje školovanje, daleko je, nemaju i
tako... Glupost. A i drago mi je što odlazim, znaš da jeste,
znaš i zašto. Žao mi je Malene. Bojim se tate, pogotovo kad
je pijan sa onim vražijim pogledom. Bojim se njegovog
glasa, ne njega. Stalno strijepim, da li će je udarati, da li će
galamiti...

Rastajemo se,
Čudna osjećanja u nama bdiju
U znaku pitanja,
Naziru se riječi.
Dal' ćemo se sresti, negdje
Kroz život?
Smijeh i suze.
Zatvaraju opnama,
bliske prošlosti.
I ovo veče,
Kao i druge, i dane drugarstva
Što vihor odnese.
Ah malena,
Maštom mi koračaš,
Otvaraš vidike
Starih dana.
Oh, malena,
Uzmi moje ime
Da oživi
Donesi sreću
Na oltar Sunca.

Odlazi.
Pusti me...

34
 Da život snijem sama
Da pletem,
Zadnje redove moje sreće,
I u patnji
Da se snalazim sama.
Smrti da prijetim
Sopstvenim rukama.
Ili smrt da zovnem,
Da idem sa njom.
Moje će suze,
Svakim danom, zalijevati tugu.
Samo jedan, mali tren
Dovoljan čovjeku.
Trn za smijeh, za očaj, tugu...
Nekad,
U usnuloj, tamnoj noći,
Kad sama budem,
Leptirica noći
I kad me vidiš,
Onako istu,
Uzmi me...
Smrti...
I budi na čistu!
Napokon,
Mir i smiraj,
San...

Moje pjesme, ima ih mnogo. Sad definitivno znam, sa

mnom nešto nije u redu. Događa mi se nešto strašno. Šta da
radim? Neću ti više pisati idem... Odlazim! Moram, a i jedva
čekam da odem. Ne mogu spavati. Snovi su mi stalno neke
noćne more. Budim se u znoju, a ne mogu se sjetiti što sam
sanjala. I kad se sjetim tu su uvijek neki strašni demoni...

35
 NOVA JA
13 god.

Napokon odlazim. Ostavljam za sobom sve. Ne želim se

okrenuti, biti ona što je bila. Želim otići i zaboraviti, nesta-
ti... Vratiti se u sjeme iz kojeg sam potekla i to sjeme baciti.
Ali ako odem odavde i stvorim drugu „Ja“, tamo gdje me
nitko ne zna, možda opet postanem normalna. Plakala sam za
Malenom, za svime onime što nećemo skupa imati: igranje,
razmjena garderobe, zajednički izlasci u grad. Plakala sam
zato što nećemo imati jedna drugu, govoriti jedna drugoj
slatke tajne prve ljubavi, prvog poljupca. Kao da je to sve kod
mene bilo normalno, kao da sam to imala... Plakala sam što
odlazim, a ona ostaje. Da sam je mogla povesti sa sobom...
„Mi smo tvoji roditelji sad.“ – tako su mi rekli.
Dali su me. Moji njima...
Dočekao me je veliki grad. Ne baš veliki, ali za razliku od
male kućice, došla sam u kučetinu. Dva kata. Dobila sam
svoju sobu, prelijepu sa puno malih lutkica, koje ja baš
nisam imala. Francuski ležaj, samo za mene, umjesto malog
kauča na kome smo ja i Malena spavale. Nedostajala mi je.
Njeno disanje me uspavljivalo i smirivalo, toplota grijala.
Sad sam imala sve to, ali nije bilo, Malene...
„I sve to, samo za mene?“ – pitam u čudu.
„Naravno, sad si naša, moja, jedva sam čekala da dođeš.“
– kaže mi tetka.
Baš sretna, tako se sretno smiješila. Povjerovala sam joj,
i voljela me je...
Tetka me mazi, pazi, kao svoju. Njen muž isto. Ponekad
sam imala dojam da mi čita misli, jer nešto što bih poželjela
ona bi mi dala. Imaju dva sina, ali pošto su stalno željeli
curicu, a ne mogu imati, „sad su presretni, jer imaju mene“.
Stalno mi to ponavljaju.

36
 Ja se opuštam. Počinjem u njima pronalaziti sigurnost,
spokoj. Počela sam vjerovati u dobro... Biti sretna i opušte-
na. I tako se čovjek brzo navikne na dobro. Osjećam se bitna
nekome. Netko vodi brigu o meni. Sve to moram vratiti
nekako. Ja koja sam jedva dočekala nekoga voljeti bez stra-
ha. Nju. Ponekad na tren, hvatao bi me strah od tolike sreće.
Sve to sam opravdala s tim što sam bila jedna od najboljih.
Ponosni su kad god im to kažu u školi. Počinjem gledati
ljudima u oči bez stida, dok razgovaram sa njima. Osjećam
se vrijednom.
Onda prva ljubav... Prva đačka simpatija. Prvi nevini
dodiri, držanje za ruku, dok hodamo parkom, ulicom. Prvi
plahi poljubac u kinu. Onako stidljiv, neiskvaren, iskren, u
polumraku, dok gledamo film. Napokon, osjećam se nor-
malno kao sva moja generacija.
Malena je dobro, čujemo se pišemo jedna drugoj, daljina i
čežnja još više povezuju. Prvi izlasci, prvi ples, osjećaj da je
nekome stalo do tebe, tvojih osjećaja, da si čovjek, normalno
biće. Napokon mir i sve je u redu. Napokon mogu biti dijete.
Jedna od najboljih. Kako je to bilo lijepo čuti. Perspek-
tivna, napredovaće, svijetla budućnost pred njom. Samo
pohvale. Kad su to rekli na roditeljskom tetka je bila pre-
ponosna, a ja sretna. Tako sam vraćala za svu dobrotu i
ljubav koju mi je dala. Odmah je trčala javiti mojima.
Počela sam se smješiti, družiti, biti ponosna na sebe, čak
sam se nesputano smijala šalama. Počela sam pjevati.
Mnogo vremena provodila sam u školi, jer onaj ko zna
treba naučiti još više „dodatno“. Veoma aktivna na svim
područjima: kemija, matematika, povijest, ali književnost,
najdraža. To je priča za sebe.
Kad sam bila sama, najtužnija, knjiga je bila tu, moj
vijerni saputnik.
Kako ti se dopada, biti moja druga Laura. Nadam se da
nećeš prestati čitati ako ti je dosadno.

37
 NEBO PRED NEVRIJEME
13 – 14 godina

Sve što je dobro kratko traje. Gromovi i munje. Svi nebes-

ki sveci, o majko moja, majko Božija, zašto? Zašto? Da sam
bar ostala u svojoj malenoj kućici, na malenom krevetu, sa
svojom Malenom, sa ocem koji pije i ne zna što govori kad
je pijan, tuče mamu i onda obećava da neće više. Makar je
nekad trijezan, nije stalno pijan. Da sam ostala pa makar
neišla u školu. Zašto, Bože? Zašto ja? Zašto? Sa mnom sig-
urno nešto nije u redu. Što sam uradila, učinila, gdje sam
pogriješila? Zašto se tako ponašaju prema meni? Što činim
da se to događa?
Osjećam se poniženo, tako prljavo... Gadim se samoj
sebi. Ma koliko se prala vodom i sapunom ne mogu oprati
prljavštinu. Prljava sam. Sjedim na krevetu, u mraku sobe,
užasnuta i misli mi brzinom svijetlosti lete glavom. Čujem
tetku koja mi govori:
„O, hvala Bogu da si došla. Tek sad sam oživjela od kad
si ti tu. Tako je dobar sad, nijednom me nije udario, od kad
si ti ovdje. Kako sam sretna.“
Odnos nas dvije, je bio odnos, dvije prijateljice. O svemu
smo pričale, šalile se, smijale. Koliko je ona bila sretna i ja
sam, bila mi je i majka, učila me plesti, šiti, heklati, kuhati...
I smijale smo se, kad bih ja pogriješila, njoj bi čak i suze
krenule od smijeha.
„Ma samo ti uđi, lako je za ovo naučićeš.“ – govorila bi
mi.
Tako sam kroz te naše razgovore i saznala da je i njen
život, bio sve samo ne dobar.
„Zar je i tebe on tukao? Zar svi muževi tuku žene?“
„Naravno da ne, otkud ti to? Nisu svi ljudi isti...“
„Pa tako, mamu, tebe... zato pitam...“

38
 „Ma ne. Možda sam ja kriva što me udario. Kad te jed-
nom udari onda kasnije sama ruka poleti.“
„Ja već pomislila, neću se nikad udati. Što te udario, mis-
lim, taj prvi put?“
„Ko će ga znati, bez veze, ja nisam htjela ćutati.“
„Pa što si mu radila, rekla, ajde pričaj?!“ – molila sam je.
„Malo mi nezgodno, nije to za priču.“
„Pa sve mi pričaš, ajde de.“
„Ma znaš, ovu do nas komšinicu, on ti je nju pratio kad
ide porad sebe, pogotovu noću, pa je tako gled'o, pa onda
priča kakve gaće nosi...“ – polako priča.
„Svašta, pa onda...“
„A ona k'o da je to znala pa se još i pokazivala pred njim.“
„Bože me sačuvaj, budala.“ – kažem joj u čudu.
„I onda, to veče mi smo legli i počeli se maziti i znas
već...“ – stidjela se o tom govoriti, „ i on čuje nju. Prekine,
ode je gledati. Ja se naljutila, ostavio mene i otiš'o nju gle-
dati kako mokri. Vratio se i htio nastaviti gdje je stao. Ja
nisam htjela. I tako udario mi dva tri šamara, ne znam više.
Toliko sam se iznenadila, da nisam reagovala. Završio šta je
počeo, i od tada, malo-malo pa mu ruka zna da poleti. Da
sam ćutala sve bi bilo i prošlo. Kaže da se ne može sad kon-
trolisati... I tako sam ja kriva...“
Kako već tada nisam shvatila da nije normalan. Pitam se,
imali itko normalan? Kad mi je to ispričala...
„Bože moj, da Ti nisi slučajno pogriješio, negdje, kad si
stvarao čovjeka? Da nisi neki dio zaboravio?“ – pomislila
sam tada.
A griješne li mene. On je stvorio savršenog čovjeka,
jednog, prvog. A kako su i zašto su ljudi usput postali, pone-
ki, poremećeni? E, to ne znam. Tetka je tada pričala o svojoj
trenutnoj sreći. Pričala i pričala. Sjećam se da sam pomislila
„on je bolestan“, i pošto je bila sretna zaboravila sam šta je
pričala i onaj alarm, koji se tad javio na tren, je nestao.

39
 Sjedila sam tako na krevetu, plakala, suze očaja i nemoći.
Ne želim biti sastavni dio ove zemlje, i pripadati „ovim“
ljudima. Žalila sam što sam rođena, a tako je sve prolazno...
Zbogom nevinosti duše. Što je bilo, pitaš se?
Spavam. Bude me čudni dodiri. Ruka na mom stomaku,
ne znam jel' nešto ružno sanjam ili...? Polako otvaram oči,
širim ih od užasa. Otvaram usta, ali glas ne izlazi van. Htjela
sam vrisnuti. Ruka sa stomaka prekriva mi usta. Nisam uzela
dovoljno zraka, gušim se. On kleči kraj kreveta, gaće mu
spuštene, druga ruka mu na spolovilu, pokreće se gore –
dolje. Tekućina poprska tepih, kao da mokri. Lice mu u tran-
su, ogavno, kao da iz njega izlaze zmije, vatra, rogovi. Tijelo
mi je ukočeno od straha, bijesa, nemoć i da se odbranim.
Nisam sigurna da li znam ili ne znam šta se događa. U
nedostatku zraka već mi se zamračio vid. Ne znam ni želim
li uopće otvoriti oči. Molim se da je to san, mora. Pa dijete
sam. Nisam se nadala tako nečemu, a mislila sam... mislila
dobro je...
„Nemoj da bi pisnula. Pa, ništa ti neću. Da nisi nikom
zucnula. Ako njoj kažeš na tvoje oći ću je prebiti, na mrtvo.
A tvojima, njima mogu i tako svašta reći o tebi, neće ti niko
vjerovati. Uostalom ja sam ti staratelj, a ja i ti nismo rod.
Staratelj kao ja, može ti biti svako. Tu i tamo, ako te malo
pipnem, ništa ti neće biti. Ja ili neko drugi, ha isto je. Sad,
lijepo čuti i spavaj. U svakom slučaju mogu reći da si ti to
htjela, i šta cmizdriš više, prestani!“
Ustaje i odlazi uz smiješak, kao da ništa nije bilo, kao da
je učinio nešto obično, sasvim normalno. Spokojan, kao da
je učinio samilosno, dobro djelo. Dok se on smješkao ja sam
plakala i umirala polako. Nisam ni bila svjesna svojih suza,
dok sam hvatala zrak i dolazila polako u stvarnost.
Više nisam spavala. Nikako mislim. Sjedila bih i isčeki-
vala u strahu da se vrata otvore. Soba mi je postala pakao.
Bježim sve više iz kuće. Ali noć... Noću nemam gdje pob-

40
jeći. Nisam se toliko bojala da će reći mojima koliko da će
zbilja prebiti nju. Bilo me je strah i za nju, a tako je sada sret-
na... Strah da će reći da sam ja to htjela. Nisam to htjela.
Zašto bih? Zašto bih htjela biti predmet požude, igračka,
jednog zrelog, odraslog čovjeka?
Ili su oni poremećeni ili ja? Povlačim se ponovo u svoj
svijet. Promjena na meni je toliko vidljiva, očigledna, izaz-
vala je pažnju i svi su se pitali šta se to događa sa mnom. A
ja sam se bojala reći, nisam znala kome reći. Strah, stid,
očaj...
Jedna mlada profesorica htjela je pričati sa mnom, ali
nisam se usudila ništa reći. Ma, koliko to željela, taman kad
sam smogla hrabrosti da joj kažem, ona se razboljela i nije
je bilo duži period.
Šta ako svi kažu da sam ja kriva? Mora da sam obilježe-
na nekim zlom, dok mi se to sve događa. Toliko, zar sam
toliko prokleta, prljava da mi se sve to događa?! Bojala sam
se da će prokletstvo preći i na druge. Htjela sam ponovo
umrijeti, koji to put već. Nisam imala snage ubiti se, u meni
čuči ono „Bog dao, Bog uzima“, „grijeh je dići ruku na
sebe“, „pa i Isus je toliko patio“, „nosi svoj križ“... Htjela
sam nešto učiniti, ali nisam znala što. I tako sam se povukla
u svoj izmišljeni svijet, ponovo. Ja prije i Ja sad sastajemo
se ponovo. U nesreći i zlu koje je došlo.
Posjete su učestale, sa jednom u petnaest dana, na jednom
na tjedan, pa dvaput u tjednu. Nikad nisam znala kad će...
„Od malo pipanja ništa ti neće biti. Dokle god si dobra sve
će biti u redu.“ – bilo mi je muka od tih riječi.
Mojoj prvoj ljubavi sam rekla zbogom. Svoje prijateljice
sam počela izbjegavati. Kako biti sa nekim tako čistim,
mladim, kad sam ja prljava... Kome reći? Kome se povjeriti?
Hodam, i nesvjesno ulazim kroz otvorena vrata Božije
kuće, nisam obraćala pažnju na to da li je katolička,
pravoslavna, sinagoga, džamija. Bitno je da me Bog čuje. Da

41
mi neko da snage, savjet. Pa naravno gdje otići, ako ne tu.
Kad god imam vremena ulazim u crkvu i sama na svoj način
molim za pomoć, jer tada nisam znala ni jednu molitvu.
Zatvaram oči, obraćam se Isusu i njegovoj majci u mislima.
Nadam se, čuće me Bog.
Ne jedem, mršam, povraćam, od muke. Odlazim doktoru
i tvrdim da me boli stomak. Slijepo crijevo. Naravno da me
ne boli. Ali toliko sam ubijedila sebe da me počeo boljeti,
sugestija.
Operisaće me. Ma, deset dana ću napokon spavati. Mirno,
bez straha od onog „sad će ući“. Nakon operacije vraćam se,
a želja mi je ponovo otići na operaciju samo ne znam šta
operisati više, da mogu izvadila bih sve. Dani prolaze, deset,
petnaest. Možda me ostavi na miru.
U javnosti se ponaša savršeno, brižno, kao brižan otac,
čovjek kojeg bi svako poželio za oca, muža. O kome nitko
nebi pomislio ništa ružno, kome se dive kako je „dobar“.
Dolazi ponovo. Mada sam molila Boga da ne dođe više i
nadala se da neće, dolazi. Ovog puta za vrijeme svoje igrice,
uzima moju ruku, stavlja je na svoj ud. Branim se, njegova
ruka preko moje jači je, ne pušta me. Pritisnuta sam, ne
mogu se pomjeriti. Ruka na ustima me guši, nemam zraka.
Srećom, igra ne traje dugo inače bih se ugušila, meni se ipak
čini vječnost. Želim da prestanem disati, ali dišem. I mada
sve prestaje i kad on ode, u meni traje i dalje to gnusno...
Bila sam, uspjela, nekako, ne znam kako stisnuti zube i
osjetila sam da sam zagrizla njegovu ruku, nakon čega dobi-
jam udarac po licu, i mada je bio mrak meni je zasvjetlilo
pred očima. Pored sveg otimanja stavlja moju ruku na svoj
ud, prekriva je svojom. I činio je one svoje pokrete gore -
dolje. Trgam se. Udarac, dva, ruka preko mojih usta da ne
bih vrištala, valjda. Osjećam da mi je duh napustio tijelo jer
kako bih drugačije opisala to pasivno mrtvo stanje u kojem
sam se našla. Samo je tijelo bilo tu, duh mi je negdje lebdio.

42
 „Miruj! Radi šta ti se kaže!“
Pušta me, diže se, gotovo je. Želim da sam mrtva. Kako
bi bilo lijepo da možeš umrijeti kad hoćeš i oživjeti kad
hoćeš. Hvata za šteku vrata, i prije no je izašao, kaže:
„Što pizdiš, bez veze, da slušaš bilo bi lakše i brže. Da si
mirna, uživala bi i ti ovako samo glumataš. Uživaj i ti kad ti
je Bog dao. Neko bi pomislio da ti radim ne znam šta... šta
bi da...“ – ućutao je, mahnuo rukom, kao da mu je dosadno
pričati i napokon odlazi.
„Hoće li neko doći odsjeći mi ruku, kad ne mogu ja?“ -
pitam se.
Gledam je kroz suze i vapim kao Isus na križu: „Gdje je
Bog da me čuje, spasi, pomogne? O, Bože moj, zašto si me
ostavio samu, ovdje, pomozi mi molim te!“
Vrištala bih da me svi čuju, a nema me ko čuti. Stresla
sam se od toga što sam pomislila, pa neću gubiti vjeru i
nadu, pomoći će mi On sigurno. Spasiće me. Morala sam
vjerovati u nešto da ne poludim. Više nću nikad dotaći niko-
ga sa ovom rukom. A ovo mora prestati. Pa neće on biti
zadovoljan samo sa ovim. Pitanje je dana kada će tražiti
više, ne tražiti, nego uzeti. Jer ako tražiš treba ti se dati
dragovoljno, a ovdje niko ne traži, uzima... mada ja neću,
neću... ne želim!
Nakon nekoliko dana u neposrednoj blizini, moji prijatelji
prave malu žurku. Uporno me zovu i kako ja odbijam, oni
misle da mi ne daju da dođem. I tako dolaze kući, pitati da
me puste. Naravno da me on čak kori, „kako mogu biti
takva, pa trebam izlaziti i družiti se, misliće svi kako su oni
odvratni, ne daju mi nigdje, drže me zatvorenu, itd...“
Ma koliko mi se nije išlo odlazim. Gadilo mi se ono pred
svima izgovoreno, „zašto nećeš, stalno si sama, idi malo
druži se“, dvolični gad. Došlo mi je da ga pljunem, da vris-
nem, da svi čuju kakav je, ali nisam, ćutala sam. Samo sam
ja primjetila onaj zao, pokvaren, dvosmislen pogled.

43
 I sad, uvijek prepoznam „taj“ pogled u ljudima.
Prvi koji naiđe, pita, traži, želi, hoće me, želi ići do kraja...
idem, moram znati što je to što pokreće ljude, svijet, što je
to što te tjera da se gubiš i činiš sranja drugima? Po meni
ništa. Možeš vladati glavom, ne gubiš se. Malo boli. I ništa
više. Zar je to to? Mnogo vike ni oko čega.
„Drugi put će biti bolje.“
„Ali drugog puta neće biti.“ – pomislim.
Bolje bilo tko, nego on, da me dotiče. U meni se javlja
bunt. Stop svemu! Više ne! A gdje ići? Kući? Tata, mama
hoće li mi povjerovati? Kako da im kažem? Ovdje, ovaj gad.
Kako se odbraniti od nekog ko je pet puta snažniji od tebe?
Ko ima preko sto kila, dok je tebi četrdeset. Kako se odbran-
iti od nekoga ko te može nositi u zubima. Kako okriviti
nekoga za koga svi kažu da je dobar pošten...
Kazaću mami, neće vjerovati. Reći ću tetki, a šta će mi
ona pomoći... Ona ne želi vidjeti ono što je vidljivo. Kaže da
se boji da će je otjerati i uzeti djecu. Neće joj dati da ih vidi
nikad više...
Moji posjeti crkvi su učestali. Tu sam nalazila koliko
toliko nadu. Molila sam pomoć, da stigne bilo kako.
Brzo će raspust, tada ću ići kući, maloj kućici. Napokon
ću vidjeti Malenu. A nakon ovoga ne bojim se ničega što mi
se može dogoditi. A vjerujem da će mi pomoć doći, vodiće
me netko, pomoći netko...
Onaj nazovi „otac“ je bio zbilja pijan, možda je mama u
pravu, možda nije znao šta govori. Nikad se to više nije
ponovilo. Ali i taj jedan put je bio dovoljan, da me poremeti.
A sad ovo. Reći ću tetki odlučila sam.
„Tetka ja kad sad odem više se neću vratiti.“
„Tako je i bolje dušo. Žao mi je, ali ja ti ne mogu po-
moći.“
„Ti znaš...?“ – pitam iznenađeno.
„Znam.“

44
 „Pa zašto nisi spriječila, pomogla mi...?“
„Pokušala sam...“ – zavrnula je majicu. Predio ispod
rebara je bio modar, ispod dojke modro, oko vrata modro.
Imala je rolku, pa se nije vidjelo, ništa, od tih pustih modri-
ca, ništa drugo nisam vidjela.
„Prebio me, samo je glavu zaobišao, da se ne vidi, zatvo-
rio me u sobu i tako... Rek'o mi ako izađem, ako nekom zuc-
nem da će me toliko prebiti da ću moliti da umrem. Djecu da
neću vidjeti... Ne znam što nisam... Volim te... Žao mi je...
Strah, ne znam, ma koliko mi teško palo idi i nemoj se
vraćati.“
Plakala je, a šta je i meni vrijedilo što plačem. Ništa suza-
ma ne mogu promjeniti. Pitam se, šta bih ja ućinila na
njenom mjestu? Nisam je osuđivala, niti je osuđujem, imala
je djecu... strah, da će je otjerati, odvojiti od djece... od čega
će živjeti sama...
Ona je zbilja, izgledala psihički mrtva, nije osjećala ništa,
samo strah i prepustila se životu takvom kakav je, nije imala
ni snage, ni volje da to promjeni. Zašto se žene boje riješiti
monstruma i patnji reći stop? Mora da postoji izlaz, zašto
trpe?
Još samo malo. Brojala sam dane. Održavala me misao
„otići ću“ neću se vratiti. Odlazim, pa šta bude. Gradom
lutam kao zombi, živi mrtvac. U meni je sve ubijeno, radost,
volja za život, druženje... Zatvaram se, ne pričam ni sa kim,
strah me ako progovorim, ako dignem pogled. Strah me da
će svi znati. Stid me što sam takva, ne znam što sa sobom,
ne znam kuda. Osjećaj nemoći, panike, osjećaj da sam
nedostojna tla po kojem hodam. Mislim, nema te vode koja
bi me oprala. Ne shvatam da nisam ja ta koja je išta kriva, ali
mislim, kriva sam, a ne znam za što? Osjećam užas dok se
primiče noć. Pa, strah od noći je gori od bilo kakvog muče-
nja. Danju je sve normalno, pa se dana ne bojim jer niko ne
bi pomislio, ni u ludilu da se bilo šta događa iza zidova te

45
kuće noću. Noću dolaze aveti, bilo stvarni ili nestvarni, oni
koji mi se pričinjavaju. To ja samo sanjam, lakše mi je bilo
misliti da sve to samo sanjam.
Jednog dana, noćna avet se probudila i po danu, tako izne-
nada i neočekivano. Sve je bilo normalno, dan je počeo kao
i svaki drugi. Ja sretna što je prošla još jedna noć. Jeste da
nisam spavala gotovo nikako, jer više nisam ni znala što
znači spavati normalno, strah je blokirao moj san. Tetka nas-
mijana, prilazi sa smiješkom, pomiluje me po glavi i pita
kako sam, jesam li dobro i govori mi:
„Trebalo bi otići, srediti onaj stan, dolaze sutra, pa hoćeš
li ti to moći? Usput se malo odmori, nema puno, samo praši-
na, i podovi od prašine, ja sam već sve neki dan uradila, ali
da ne bi bilo da nismo znaš već... A lijepo i plate što održava-
mo to.“ – smiješila mi se.
Njen osmijeh me smirio, i u meni se raširila neka milina
dok sam je gledala tako opuštenu, nasmijanu, uvijek je bila
takva kad smo bile same, tako sam voljela kad smo same...
A meni je bilo drago, pomoći joj, vratiti nekako sve ono što
mi daje.
„Naravno tetka, idem odmah.“
„Evo ti ključ, nemoj se žuriti, odmori se tamo.“ – znala
sam šta mi hoće reći.
„Ništa ti ne brinim, idem ja sad, ćao.“ – uzela sam ključ i
krenula prema vratima.
Mislila sam kako ću se malo odmoriti, možda odspavati
sat – dva, u miru. U meni se pojavila neka tjeskoba, nervoza,
nemir, strah. Ma dan je, ne trebam se bojati, ubjeđivala sam
sebe. Svijetlo dana je uvjek tjeralo strah.
Otključavam vrata, ulazim i zaključavam za sobom. Pri-
lazim prozoru da dignem roletne, da pustim svijetlost unutra,
netko me hvata iza leđa, paralizujem se od straha. Znam tko
je, ali ne znam što hoće, što radi tu, otkud ključ? Pa ja imam
ključ, a dva nisu bila.

46
 Napokon, čekam vječnost, čini mi se, podiže me sa poda
kao običnu krpenu lutku. Vrištim, otimam se, bez potrebe,
nikoga nema i niko me ne čuje, niti me može čuti, niko neće
doći. Svjesna sam toga, ali neki nagon me tjera da pružam
otpor. Ja sam tu, sama, on na „poslu“, tetka kući, misli ja
sam sigurna. Baca me na krevet, sve se toliko brzo događa.
„Otkud on? Naravno, dva ključa, ali kad ih je napravio?“
– pitam se kao da je problem kopirati ključeve.
Ako se smirim, možda će me pipati kao i prije i gotovo,
nisam umrla prije pa neću ni sad, jeste da se gadim sama
sebi, jeste da bih najradije povraćala... čudno je to, kako se
želja za životom javlja, ma koliko htio umrijeti... i hvatam se
za slamku nade. Uvijek u podsvijesti stoji, doći će spas, pa
te ta misao, vodilja podstiče da pretpiš toliko toga, samo za
ono kasnije bolje. Nada je veoma jak stimulans, za život,
nada za bolje.
Zatvaram oči, ako budem mislila na nešto drugo... otići ću
u svoj svijet, neću biti ovdje. Moj duh će lutati, a tijelo će
ostati samo, u toj prostoriji.
Kad god se događalo nešto ružno bježala bih od stvarnos-
ti u neku drugu dimenziju, drugo vrijeme drugi prostor, i
sadašnjost prepuštala nekoj drugoj Ja da podnese te ružne
stvari. Ja bih se vraćala kad sve prođe. Stvorila bih dvije
sebe. Ja prije, Ja sad, Ja poslije...
Pokušava me poljubiti, okrećem glavu i mislim – „Ne to
nikad! To je jedini neoskrvnuti dio mene koji niko nije
dotakao. Pa moram imat makar nešto čisto. Ako sve isprljam
što će mi život što će mi ostati? Neće onda biti više nade da
me održava...“
Ovog puta nije bilo kao do sada. Osjetila sam to, neko
šesto čulo me upozoravalo. Nije isto, nije isti. U meni se
javlja nagon za odbranu, ali... Ruka koja je uvijek bila na
mojim ustima nije više tu, pa ovdje me nema ko čuti. Mogu
vikati koliko hoću, neće mi niko čuti. Prestala sam vikati,

47
pokušavala sam naći način kako pobjeći. Mlatila sam i noga-
ma, i rukama, i zubima sam osjetila da sam zagrizla ruku, jer
okus krvi sam osjetila na usnama. Nešto mi govori, ali ne
čujem, jer ne želim čuti. I više ne osjećam ništa. Udarac je
bio toliko snažan da mi se od bola navukao mrak na oči, i
ništavilo, padanje u neki bezdan, sve je oko mene crno.
U nekoj daljini kao da čujem: „Zašto mi to radiš Maja,
zašto me tjeraš da te povrijedim?“
Nemam pojma ko je ta Maja, on je lud. Bol mi vraća svi-
jest, to nije svijest nego nešto između. Znam, svjesna sam
što se događa, ali kao da nisam tu, nemam snage pomjeriti
se. Tako, kao u nekom snu osjećam bol, dok prodire u mene.
Ponovo padam u bezdan. Dolazim svijesti, ali nesvjesna
koliko je udaraca palo na moje tjelo, jer cijelo tijelo me boli,
kao da sam padala niz kamene litice dugo, dugo...
Duga kosa, raščupana, prekriva mi lice, očaj i suze
nemoći. Svjesna i nesvjesna onog što se dogodilo, jer bol me
podsjeća na to, a svijest ne želi prihvatiti. Bez ikakvih emo-
cija, bez osjećaja plačem.
„Šta cmizdriš? Kao tebi nije dobro? A ko li je uspio prije
mene, da mi je znati?“ – ošamari me. „To da znaš ko je
glavni, ipak si veoma uska, e baš ste sve kurve, čekaš i opet
kasniš. A ja te toliko volio, ne zaslužuješ da te volim.“ – i
opet šamar.
„Sve ću reći tetki, svima...“
„He – he, čuj ti male mustre. Samo izvoli. Tvojima? Pa
dali su te meni, zar ne? Tetku će smiriti batine, kao obično,
seks s njom, tada je najbolja. A niko ti neće ni vjerovati. Pa,
danas sam na poslu zar ne, a ti si i tako čudna u zadnje vri-
jeme, to su svi primjetili i već propitkuju, što ti je da nisi
bolesna? Ovo je dovoljno za sada, a ti razmisli malo. Bolje
ti je da surađuješ, biće bolje i lakše, i tebi i meni. Ti ugodiš
meni, pa možda ja budem dobar tebi, ha – ha. Za sad ovo je
dosta. A naučićeš kako uživati u ovome...“

48
 Ostajem sama. Koliko sam tako plakala, nad samom so-
bom, ne znam. Ustajem i sa namjerom „ne, više ne“ odlaz-
im da sve kažem tetki. Ulazim u kuću i ponovo onaj osjećaj,
„nešto“ mi se javlja. Zovem je, ne javlja se, nalazim je u ku-
hinji. Ona sva rasčupana, a suze i krv se miješaju iz usana.
Sjedi na podu, ruke ispred nje, nemoćna, sva prebijena. Bol
iz mog tijela je nestala kad sam vidjela nju. Polako se
pridigla, prišla mi, zagrlila me, i plače, i jeca, i umire joj
duša, tu, pred mojim očima.
„Krenula sam kod tebe, rekoh da ti pomognem, srela sam
ga na izlazu, vratio me silom kući sa sobom, sam mi je
rekao. I uživao je dok je vidio koliko patim i koliko me to
boli. Nije mi što je to uradio, da je našao neku ženu, nego
zašto tebe, pa ti si dijete?!“
Pokazala je na sebe. „Ovo je uradio zato što nisi sura-
đivala, kaže da ti kažem „kakva ona bude ja ću biti prema
tebi, da vidimo koliko te voli i koliko ti je zahvalna“, bio je
tako oduran, zao da ga ne prepoznaš. Ne znam koji je vrag
ušao u njega. Kaže, da nema grijeha jer niste u krvnom srod-
stvu, kaže da te naučim šta trebaš raditi...“
„Ja idem odavde, bez obzira na sve, ali idem bilo gdje, ne
mogu ostati.“
„Ali imaš još mjesec dana škole.“
„Sutra ću otići tamo i reći da moram ići, ocjene, pa sve su
dobre, ali ni to mi nije važno, više ništa... Ja ne mogu, ja
moram ići...
„Što će reći svijet?“
Pogledala sam je, stvarno u čudu.
„Ti još misliš o tome, nek' kaže što god ko hoće.“
Bilo mi ju je žao na tren. Samo na tren, pa onda ništa...
Što će ko reći, pa ona još o tome misli. Svi mi imamo tajne,
male ili velike. On je tako „savršen“, da bi ga svatko pože-
lio, za oca, za muža. Nitko ne bi pomislio da radi to što radi,
da je takav. Nitko ne bi vjerovao...

49
 Torbe su spremne, došli i iz komšiluka da se pozdrave sa
mnom, znatiželja.
„Mojima nije dobro, mami, zato idem ranije.“ Meni je bi-
lo svejedno što ko misli ili priča, bitno mi je bilo samo otići.
„Što će ti toliko torbi kao da se nećeš vratiti, dosta dvije,
a ne ona mora ponijeti sve svoje knjige, nikud bez njih.“ –
kao jako brižan otac, niko ne bi pomislio da je gad.
„Dosta je, jedna ili dvije, ili nijedna. Samo da idem.“
Postalo mi je sve nebitno, nevažno, a gadilo mi se to nje-
govo pretvaranje. Smučilo mi se to koliko idu iz krajnosti u
krajnost, smučila mi se spoznaja što je sve žena spremna
podnijeti, a opet da nitko ne zna, da familija bude na okupu.
I dok sam ja pokazivala da mi je sve nevažno, sem činjenice
da što prije krenem, on je sve to objašnjavao kao „sekira se
za mamu“. Ma ni ne znam što se pričalo, nije mi bilo važno.
„Idem ja sada, da ne bi zakasnila.“ – govorim im tako
svima, dok svi nešto i dalje pričaju, gotovo u isto vrijeme.
„Ma ja ću te odvesti, i tako mi je usput. Pa kakav bih ja to
čovjek bio da pustim da toliko vučeš na sebi do stanice, kad
već moraš na vrat na nos ići.“
Opet se prenemaže, pa njega nikad niko nije čuo da digne
ton, tako da svi misle da je sjajan, dobar, divan, obziran...
„Mogu ja sama, nema potrebe da se mučiš, nije to toliko
teško koliko još ovo par minuta što me dijeli do polaska.“ –
htjela sam dodati, ali nisam. Vidjela sam tetki u očima strah
da ću reći... Strah, što kad ja odem. A ona isto ostaje, nek joj
Bog bude na pomoći.
„A ne dušo, nek' te on odbaci, ima vremena, bolje tako da
znam da si sigurno sjela na autobus i krenula, nek' te odvu-
če,“ tiho je dodala „molim te, učini mi to...“
„A gdje ćeš vući te torbe, neka te on odveze, kad hoće,
ima vremena.“ – dodaje jedna komšinica.
„U redu, pa ja idem, vidimo se...“ – opet sam u sebi do’-
dala, „ikad ili nikad“.

50
 „Plakala je kad se pozdravljala sa mnom, znala je da me
neće vidjeti, plakala sam i ja nad njenom sudbinom, nad nje-
nim životom, nad svojom sudbinom, nad svojim životom.
Uzeo je torbe, stavio u gepek auta, sjela sam, krenuli smo
u retrovizoru sam vidjela tetku da se savija od plača i dugo
je mahala. Želja da odem, odmah je osušila moje suze. Put
do stanice sam zapamtila, nikad ga, doslovno, nisam zabo-
ravila. I dok je meni u mislima bilo „idem, idem“, nisam
obraćala pažnju gdje auto ide. Vozio je do one kuće, da nešto
„uzme“.
„Hajde, izlazi da ne sjediš tu, pomoći ćeš mi.“
„Neću!“
„O hoćeš, i te kako, ako ne izađeš zakasnićeš na bus, pa
nećeš ni otići. I šta ćeš onda reći? Žurila, a nije otišla. Ja ću
reći da sam te ostavio na stanici. I ne glumataj, izlazi da te ja
ne iznesem!“ – cinično se smješkao.
Kao da je znao da je moja želja za odlaskom toliko da ću
sve učiniti da što prije odem. Naišla je komšinica na biciklu,
koja ga je pozdravila klimanjem glave. Htjedoh je zovnuti,
riječi su mi ostale na usnama, kad mi reče: „Samo probaj,
izvoli!“
Izlazim. Na ulici ne vidim više nikoga. Kuća je malo na
osamljenom mjestu, tu su se kuće tek počele praviti. Da
neko i vidi i naiđe, pa ja sam „njegova mala kćerka“ koju je
primio kod sebe, gleda je kao svoju, baš neki dobrica. Kroz
vrata me gotovo ugura unutra. Kako sam bila naivna mislila
sam „nikad više“.
„Ne, molim te, ne opet!“
„Ne možeš otići, a da se ne pozdravimo. Moraš se vratiti!
Reci da ćeš se vratiti. Umro bih, toliko te volim. Ne mogu,
bez tebe, traži što god hoćeš, daću ti, nemoj ići!“
On je lud, nisam mogla ni shvatiti, ni pohvatati sve što je
govorio. Ja sam samo htjela otići.
„Pusti me... Ne, molim te, ne...!“

51
 „Reci, da ćeš se vratiti!“
Dok su njegove ruke pokušavale me dohvatiti, ja sam se
povlačila i molila, ali do njegovog mozga moje molbe nisu
dolazile.
„Ja se neću vratiti!“
„Naravno da hoćeš!“
Vidjela sam mu u očima „onaj“ pogled. Ludak, da sam
znala, ćutala bih, rekla da ću se vratiti ili što već, da sam
znala što će biti.
Plačem, suza nemam. Koračam do kreveta unatrag, noge
kao od olova, preklinjem, molim. Mislim što da u?inim, da
pobjegnem, kako? Gledam u vrata, on ih je zaključao.
„Misliš da ne znam šta se mota po tvojoj glavi, ništa od
toga, ajde, poljubi me.“
„Nikad, gadiš mi se!!!“
„A moglo ti je biti tako dobro. Imala bi sve. Jesi li i sa
drugima tako drvena? Slušat ćeš ti mene i te kako. Naučit
ćeš slušati, i čak uživati u tome. Pa ovo svi rade, što je sa
tobom kao da nisi normalna?! Ajd, de doći...“
„Gadiš mi se, mrzim te, prezirem!“
Kad bi se misli ostvarivale on bi taj tren bio mrtav. Čak
sam zamišljala, par puta, kako umire, u mukama, a ja uži-
vam dok gledam, onda sam se kajala zato što sam to pomis-
lila. Nalazila sam se u rascijepu, vjera i stvarnost. Moja vjera
mi ne dopušta da poželim smrt. Po meni Bog je ljubav i svi
svakoga trebamo voljeti, poštovati, pomagati... A stvarnost
me tjera da poželim smrt... I željela sam mu je...
Da sam znala... Pokajala sam se što sam to rekla. Kao da
sam tim riječima probudila ono najgore u njemu. Oči mu
dobijaju onaj, ogavni, vražiji sjaj. Doslovno me udara bez
ikakvog reda, od batina svijest i nesvijest se smjenjuju.
Remen iz hlača koristi svesrdno.
„Naučićeš se ti kako poštovati!“
Poslužuje se kako hoće.

52
 „Mora doći kraj!“ – pomislim.
Od udaraca tijelo mi je utrnulo tako da ne osjećam ništa.
Zamišljam da sam na livadi, prekrasnoj, punoj cvijeća, po
kojoj razdragano, veselo trčim u bijeloj, lepršavoj haljini.
Vrtim se, sa rukama podignutim u nebo, sretna. Malena širi
ruke i trčimo jedna drugoj u susret.
Usavršila sam da mi tijelo i duh budu razdvojeni. Od
tijela čini što hoćeš, duhom mi ne možeš vladati, ne možeš
ući u moj svijet... Kako bih sve to podnijela da nije tako...
Gotovo je napokon. Iz torbe vadi drugu garderobu i baca
na mene.
„Oblači se da ne zakasniš! Kad se vratiš, nadam se da ćeš
se naučiti pameti. Do tebe je hoćeš li grubo ili ne. Pomislim
da ti se sviđaju batine.“
Ne gledam u svoje izubijano tjelo, gotovo da mi je krivo
što me probudio iz mog sna, sna iz mašte... Da sam ćutala
možda me ne bi vrijeđala haljina na tijelu...
Kao da ništa nije bilo, izlazi. Do stanice su mi suze same
tekle, nisam ni bila svjesna toga, dok mi nije rekao:
„Zaveži, već jednom!“
Bolio me svaki dio tijela, jedva sam disala, imala sam
osjećaj da mi je rebro napuklo. Ja nisam htjela plakati, ja
nikad ne plačem. Suze same teku, bez jecaja, bez emocija.
Teku mimo moje volje, ja bih da prestanu, ali neće... U sebi
ponavljam „gotovo je, sad je gotovo.“
Odlazim. Napokon. Autobus, napokon, dolazi, stavlja
torbe, dok ja pokazujem kartu i već da zakoračim u bus, on
mi prilazi, pruža ruku:
„Da se pozdravimo, ajde lijepa moja, nije to strašno, pa
naljutila si me, drugi put nemoj.“
„Nema više drugi put“, odmičem se od njega da ga se ne
bih očešala, „više me nikad nećeš dotaći.“
Gledam ga sa toliko mržnje da bi mržnja mogla sjeći zrak.
Ja koja nisam znala mrziti.

53
 „O hoću, hoću budi sigurna u to.“
„Ne, nećeš, sigurno nećeš, radije ću umrijeti ovaj put.“ –
bila sam sigurna u to što govorim.
„Jedan očinski poljubac.“ – ironično i podmuklo se
smješkao.
„Skloni se da prođem ili će svi sad vidjeti i čuti kakav si
gad!“
„Kad se vratiš pokazat ću ja tebi ko je gad, a budi sigurna
da ćeš se vratiti!“
Nije me bilo briga što priča, cilj mi je bio samo sjesti u bus.
„Zbilja, nikad te nisam poljubio, zašto?“
„Nikad i nećeš. To je jedino čisto i neokaljano na meni
još. Ovo je kraj. Ako samo jedan korak napraviš prema
meni, ili bilo šta vikaću!“
Mislim da je osjetio odlučnost u mom glasu jer je stao.
„Ako se ne vratiš, ubit ću tetku.“
„Svejedno, slobodno...“ – sad znam da je bezveze prijetio.
„Doći ću ja, sam po tebe!“
„Ništa me ne može natjerati da se vratim i nitko. Baš
ništa.“
„Još ćemo vidjeti...“
Ulazim u autobus, nisam čula šta je još rekao i nije me
bilo briga samo što dalje da odem. Zna i osjeća da ga mrzim.
Nije mi jasno zašto mi to čini, pa toliko je žena u gradu koje
bi to htjele bez sile... Ja sam dijete... Još uvijek dijete... Kako
je tetka rekla... A možda i nisam dijete? Da li godine to
određuju ili je to kako se osjećaš?
Davno, prije, djevojke su udavali u mojim godinama.
Prva menstruacija, po tome sam žena, spremna na oplodnju,
reprodukciju, nastavak...
Ali ja se nisam igrala, ni pjevala dječije pjesmice, nisam
trčkarala bezbrižno. Ja hoću biti dijete. Malo, nevino,
naivno, koje neće niko povrijediti, koje će biti maženo,
paženo... od nekoga... od svih... dijete...

54
 Ne želim skrivati poglede od ljudi, jer bojim se, ako ih
pogledam, znaće, vidjeće, i oni će htjeti uraditi mi isto, po-
vrijediti me, uzeti mi dušu. A to što mi rade, ne želim, neću.
Htjela bih to reći svima, da me ne osuđuju i ne govore da
sam ja to htjela, da mi ne kažu „pa sama si kriva“.
Što sam to uradila, da snosim dio krivice? Za ono što
nisam htjela? Pa tko bi to još htio? Ne znam, zašto sam
kriva? Možda sam jednostavno stvorena na pogrešnom
mjestu u pogrešno vrijeme, na pogrešan način?
Nakon dobrih osam sati vožnje, dva presjedanja, stižem
kući, izmrcvaljena što od puta, što od toga što bol još nije
prestala.
Iznenađeni su što me vide ranije. Ali ja im govorim o
pohvalama i dobrim ocjenama. I mada sve u meni govori
„reci“, ja nisam mogla odmah. Pomislim pa sutra ću im reći.
Bilo me i strah i sram. Skupljam snagu kako reći i tako pro-
lazi nekoliko dana.
Mama mi je, pa kome reći ako ne njoj. Nisam morala
ništa reći, rekao je on. Dobili su pismo. Sjedili su oboje, i
tata i mama, smrknuti kao nebo pred nevrijeme.
„Dođi ovamo, pročitaj, pa objasni, jel' to hvala, što su te
primili, kao svoju, sve su ti dali?! Čitaj!“ – grubo mi je tut-
nula pismo u ruke i doslovno me oborila u fotelju.
Glas joj je bio ljutit iz očiju su joj sijevale varnice. Onako
mala, skupila sam se i bila još manja.

„Dragi moji,

Kako ste? Mi smo svi dobro što i vama želimo. Eto, žao
mi je što vas moram rastužiti, ali moram vam reći. Poslali
smo je ranije tamo vama, ona je ovamo upala u loše društvo.
Ne priča ni s kim, sama uvijek i drugarice je odbacila, čak
izmišlja svašta, da joj ja nešto, ne daj Bože, hoću. Izgleda se
počela drogirati. Brinem se za nju. Zato neka je cijelo ljeto

55
dolje kod vas, da se odvoji od svega odavde. Zaboravit će i
bit će dobro opet. Tamo kod vas neće ići nikuda. Ako ne
pomogne ništa, imaju doktori. Volim je kao svoju. Plakao
sam, kad sam je vidio neki dan kad se vraćala iz škole, ne
jednom, više puta, s crncem ide. A šta bi drugo s njim radila
nego... Ma, ne mogu ni izgovoriti, bojim se da se ne počne
baviti svačim. Eto, sad znate. Govori da se neće vratiti više
ovamo, i još svašta priča nepovezano. Nemojte da se dopisu-
je s nekim, da joj netko dolazi, da ide negdje. Ja ću za pet-
naest dana doći, uzet ću godišnji, pa ćemo vidjeti što i kako
dalje. Ma, svi je volimo, bit će ona dobro, itd.“
Bilo je tu još koje čega, ali ja nisam dalje čitala. Kroz glavu
mi je prošla samo misao: „Pismo putuje oko pet dana, znači
jedna je sedmica prošla još jedna, sad će doći ovaj vikend.“
Ne, ne i ne! Panika, strah, neću da ga vidim, nikad više. Gle-
dam u svoje roditelje, tata samo šuti i puši, a mama ljutito:
„I što imaš reći na ovo?“
„Ništa, mama, to ništa nije istina, istina je sasvim suprot-
na.“ – počinjem na što me ona prekida.
„Hoćeš reći da nema crnca, pa sama si nam o njemu
pričala!“ – glas joj je još uvijek za dvije do tri oktave viši.
„Mama, slušaj! Ide u školu na usavršavanje jezika, pošto
će studirati, a to ne može, ako ne zna jezik stoga ide s nama.
A kući idemo, ne samo ja i on, nego nas deset skupa.“
„Normalno svi, koliko si se puta drogirala i s čim?“
Ne mogu vjerovati da me to pita.
„Pa ti znaš da ja niti pijem niti pušim. Mama, ja se tamo
ne vraćam, ti nemaš pojma šta je bilo...“
„Šuti kad ja govorim! Naravno da ćeš naći opravdanje, pa
zašto bi čovjek lagao o tome, on da izmišlja?! Sram da te
bude! Ljudi te primili kao svoju, neće od nas ni dinara da
uzmu, a ti tako?!“
„Slušaj me, molim te, naravno da neće pa naplatio je on
to dobro i pošteno. Neću više da me iskorištava.“

56
 „Da te koristi? Ma šta ti to imaš da ti netko uzme? Da te
iskoristi?!“ – ljuta je, ne sluša me, drži se pisma koje je pro-
čitala. Reći ću joj, mada znam, osjećam neće mi povjerovati.
Počele su mi suze same ponovo ići ili sam ovog puta zbil-
ja plakala. Molila sam se u sebi za snagu da sve kažem, sad
je bijes što neće da me sasluša otvorio barijeru i rekla sam:
„Mladost, mama, sreću, osmijeh, tijelo. Ne mogu više
podnijeti da me dodirne. Radije ću se ubiti, radije ću biti
kurva!“ – nisam više pazila što govorim.
Zamahnula je i dobila sam pošten šamar.
„Slobodno, majko, udari me, tvoji udarci su milovanje
spram udaraca koje sam dobila od njega!“ – izgubila sam se.
Od šamara mi je zazvonilo u glavi, a od straha i panike
nisam ni znala što pričam. Znala sam samo da hoću pobjeći
odavde. Ako će on doći, ja ga više neću vidjeti. Nikad.
„Sad vjerujem, ti stvarno izmišljaš. Puno si ti kojekakvih
filmova gledala. Da to više nisi ponovila. Da te još netko
čuje!“ – gotovo se prenerazila od moje priče. „Otkud ti da to
izmisliš, kako se samo usuđuješ?!“
„Ali istina je mama, sve to je istina. Što sam sve prošla,
što mi je sve radio, tukao, silovao. Neću! Ne vraćam se. Ako
će ubiti tetku neka je ubije, mene je već ubio, sve nek' pobi-
je ja više tamo ne idem!“
Gledam ih razočarano. Ne vjeruju mi ništa. Što je to s
njima, pa vlastitom djetetu ne vjeruju? Pa gdje da toliko toga
izmislim, a toliko toga je još što nisam rekla...
„Ti nisi normalna, tebi je netko popio pamet. Ma tko će ti
vjerovati, ti i... ma tko bi se tome nadao da ćeš ti upasti u
tako nešto, drogira se, o jadna ja...“ – ona je tako zdvajala.
Moje je riječi nisu doticale.
„Drogira se, ma to je hvala za sve što se za tebe učinilo.
Ma čuj kad dođe sve ću mu reći što si sad rekla, sramota...
Kako ti samo takvo što padne na pamet, ma ti trebaš na
liječenje...“

57
 Nije stajala, stalno je ponavljala jedno te isto, a ja sam
bijedno gledala i nisam znala što još reći, kako ih ubijediti
da je istina...
„Ti meni ne vjeruješ. Svejedno, ja se više tamo ne
vraćam, čuješ me, ne vraćam!“ – već iznervirana digla sam
malo ton.
„O, hoćeš, hoćeš i te kako. Vidi ti princeze, kako ti to mis-
liš ne vraćaš se? Kako misliš da se vratiš ovdje? Vraćaš se
tamo i gotovo, toćka! Kako da se vratiš, što da kažem selu?
Jesi li ti normalna, znaš da se nema, ovde ne možeš u školu,
ma što je sa tobom, jesi li ti luda?!“
„Ma ne moram ni ići više u školu, neću ići, samo se ne
vraćam.“
Počela sam plakati od nemoći, zašto neće da shvati, pa
mama mi je?! Razumije li ona šta joj ja govorim?!
„Slušaj me dobro jer neću ti dvaput reći.“ – odlučnim i
nepokolebljivim glasom mi govori.
„Nema više priče, ja neću da mi se selo smije, dosta se smi-
jalo, sad kad svi pričaju kako dobro učiš, kako ćeš biti važna,
nećeš i ne možeš se vratiti ovamo. Fino, krajem augu-sta se
pakuješ i ideš dolje, zaboravit ćemo te tvoje izmišljotine, i da
si prestala izmišljati više, jel' ti jasno?“ – sad je već vikala.
„Nikad! Baš nikad se neću vratiti!“ - odlučno sam joj
rekla pa što god bude.
„Sad kad on dođe...“ – počela je, a ja sam je prekinula.
„Ako on dođe, ja odlazim...“
„Gdje ti to misliš otići, da nećeš biti prostitutka, to možda
postati?“ – više nije znala ni što govori.
„Da, mama, i to je bolje...“ – nisam završila, htjela sam
reći „od njega“, ali me je dobro ošamarila. Obraz mi je bri-
dio. Stavila sam ruku na lice i odmah je spustila.
„Mama, ako će on doći ja već odmah idem!“ – kazala sam
joj. Razočarana u sve, u ljude, u život, mislim pomoći će mi
netko, valjda...

58
 „Evo ti torba, nisi je još ni otpakovala, idi u taj bijeli svi-
jet.“ – mama je uvijek voljela dramatizirati.
Valjda je mislila da neću, da ću se smiriti i pomiriti s nji-
hovom odlukom jer gdje bih ja mogla otići?
„Tata, reci nešto, reci joj. Ma istina je sve što vam govo-
rim, zašto mi ne vjerujete?!“
Koliko ja još imam suza pa one opet teku?! Ljutito sam ih
obrisala, ma neću plakati!
„Pusti je ako hoće da ide neka ide. Da vidimo gdje će ona
to. Vratiće se ona, ne boj se.“ – nije se obraćao meni, nije me
ni pogledao, mami se samo obraćao.
„Evo ti torba, ali ako izađeš nemoj mi se vraćati slobod-
no.“ – rekla mi je majka.
Moja majka. Uzela sam torbu i izašla. Mislim da je ona
baš mislila da ja neću nigdje, da ću ostati jer nemam gdje.
Da li su mi vjerovali ili ne, ne znam, ali su prečuli, ne čuli
ili što već, ono što sam im govorila. Zato što nisu htjeli da se
zna, da se priča zašto sam se vratila, a i otišla sam, manje su
trošili, ne znam ni sad, ne shvaćam ni sad.
U mislima i sad čujem plač Malene, koji me je pratio i
njezino: „Nemoj, seko, ići, molim te!“, ali pomisao da ću
njega vidjeti da će me pogledati još jednom, tjerala me dalje,
što dalje, jer i pogled me vrijeđao, nanosio mi bol.
Noć se već lagano počela spuštati. Do grada ima oko
deset kilometara. Moram se požuriti, ako mislim preći
makar pola puta prije velike tame, mada je tama mene već
obuhvatila. Hodajući još sam osjećala ruke od Malene na
sebi i te naše riječi, moje, kojima je tješim.
„Ne plači, kad budem mogla ja ću te zvati, i ti ćeš doći
kod mene i ostaćemo skupa, zauvijek, hoćeš li?“ – plače ona,
plačem ja... plačem zato što nas ponovo razdvajaju.
Ma, koliko nas dvije težile da smo skupa, uvijek ćemo biti
razdvojene, i ma koliko smo razdvojene uvijek smo skupa.
Naš je odnos je pomalo čudan, svaki dan mislimo jedna na

59
drugu, svaki dan razgovaramo jedna sa drugom, ali samo u
mislima... dugo razdvojene... I te njene malene ruke, koje su
se sklopile oko moga vrata, i sad ponekad osjećam njen sti-
sak, miris, kada dugo i intenzivno mislim na nju. Taj miris,
koji nema niko, i dugo će, dugo vremena proći da ga osjetim
ponovo.
Hodam sva izgubljena. U mislima mi je samo „što dalje,
dalje od njega, ja ga neću vidjeti, on dolazi, oni mi ne vjeru-
ju, ja neću da me dotakne, ja neću da me udari, ja neću,
neću... neću da Ja budem Ja.“
Sad, kad se sjetim toga, izgledala sam kao luda. Zašto me
moji roditelji puštaju da lutam sama, zašto mi ne vjeruju?
Kome bi još palo na pamet da izmišlja tako nešto? Na kraju
sam pomislila da su me sigurno posvojili, jer da sam njiho-
va ne bi me pustili. Ako mi ne vjeruju oni, ko će? Nemam
nikoga, nikoga...
Zaustavljam se na mostu, gledam dolje, voda protiče,
žubori, tako čista. Proizvodi zvuk koji me smiruje i teče, teče
tako čista i zove me... Život su mi dali roditelji, ako me oni
neće... Zašto ne...? Za ruku me hvata nepoznata žena.
„Ne lini to, što god da je, ne lini to.“ – obratila mi se
smirenim, tihim glasom.
„Oni mi ne vjeruju.“ – pogledala sam je ubijenim pogle-
dom, jer u sebi sam već bila mrtva i kao da joj se pravdam,
kao da ona već zna sve o meni.
„Tko oni? Reci meni ja ću ti vjerovati.“ – njen glas kao da
mi je milovao srce, vraćao me, vukao ka sebi iz bespuća i
ponora u kom sam se našla.
„Oni, ne vjeruju mi, ja nemam nikoga, nemam nikoga...“
Sad kada zamislim tu sliku, izgledala sam izgubljeno,
ludo, govorila nepovezano, nerazumljivo. Ona je sigurno
vidjela taj očaj dok me nije ostavila, bila je kraj mene.
„Hajde sa mnom, pa da zovemo tvoje, sigurno se pitaju
gdje si.“ – polako mi se obraćala, kao da se bojala da ću pob-

60
jeći ili možda postati nasilna, pa htjela sam skočiti zar ne? I
mogla bih naglo skočiti, zar ne?
„Niko me neće tražiti, jer i nemam nikog.“ – rekla sam joj.
Podigla sam glavu i gledala je u te mirne, drage, mile, oči.
„Kako nemaš nikoga? Svako ima nekoga.“ – pomalo za-
čuđeno me pita.
„E ja nemam nikoga, imala sam, ali nisu mi vjerovali i
morala sam otići, i sad nemam nikoga.“
Nije me razumjela, sad znam, ali me nije htjela ni ostaviti.
„Gdje ćeš, gdje si krenula?“ – pita me ona.
„Tamo sam krenula“, pokazala sam prema vodi, „ti si me
vratila, a sad ne znam gdje ću, ali ću ići što dalje.“ – odgov-
orila sam joj.
Na meni je vidjela da sam došla sebi i zgrozila se od
pomisli što sam htjela učiniti.
Pa otkud mi pravo, da to učinim? Bog mi je dao život,
nemam ga pravo sebi oduzeti. Oduvijek sam vjerovala i
danas vjerujem i uvijek ću vjerovati. Uvijek ima izlaz, uvi-
jek će Bog pomoći na neki, samo Njemu svojstven način.
„A da ideš sa mnom, da mi sve ispričaš, ja ću ti vjerovati,
saslušati te... Sad, hajde, sa mnom odmori se, naspavaj, pa
onda vidjećemo dalje, može li?“ – uhvatila me je za ruku.
Iz nje je izbijala tolika dobrota, ljubav za bližnjeg svog, a
ne poznaje me... Pogledala sam je sa olakšanjem i nadom da
će me neko saslušati, a onda sam se sjetila...
„Rado bih, ali ne mogu, ne smijem.“ - sa suzama u očima
sam joj rekla.
„Slobodno, vjeruj mi nitko ti neće nauditi, ja sama
živim.“ – mislila je da se plašim zato što je ne poznajem.
„Ne, nije zato, ne mogu radi nečeg drugog, ne razumiješ,
ja sam veoma prljava osoba, nedostojna da dođem tebi.“
Riješila sam biti iskrena i reći upravo ono što me muči,
zašto da izmišljam neke priče, čemu? Pa ona me nepoznaje,
a ja i tako nisam znala šta reći sem istine.

61
 Osloboditi sebe, svoju dušu, da napokon izađe sve iz
mene.
„Ne izgledaš prljavo, zašto to kažeš, slobodno ajde...“ –
vidjela sam da ne razumije i ja sam počela pričati.
Sjela sam na trotoar, ona do mene. Ja sam pričala, ona je
slušala. Riječi su tekle iz mene kao voda ispod nas. Da nas
je netko vidio... Djelovale smo čudno, a možda i obično.
Žena i djevojčica, sjede na sredini mosta na trotoaru kraj njih
jedna putna torba. Djevojčica sa skupljenim nogama koje je
obgrlila sa obje ruke, a žena sa jednom rukom naslonjenom
na koljeno, koja podupire bradu, a drugom je obgrlila djevo-
jčicu. I sluša...
„Živjela sam, kod staratelja. Morala sam, morala znaš
već... Moji mi ne vjeruju, ni tata, ni mama... kažu drogiram
se, izmišljam... hoće da se vratim tamo... on će doći ovamo...
nikad se neću vratiti njemu... nikad...“ – i pričala sam tako,
nepoznatoj ženi o jednom izgubljenom djetetu u svijetu
odraslih. O izgubljenim snovima, o izgubljenoj čistoći...
„Bjednik, iskoristio dijete!“ - prekinula me samo jednom
u mom izlaganju, jer je vidjela da ako me prekine prestaću
pričati i tako me pustila da kažem što god mi je ležalo na
srcu, što god nisam nikad nikom rekla.
„Kažu ja sam kriva, i tako sam otišla. Sve vrijeme sam se
nadala da će krenuti za mnom, stići me i reći mi da se vra-
tim, ali nema nikoga. Niko me nije stigao. A hodam toliko
dugo...“ – ispričala sam joj.
Pogled mi je bio usmjeren na tačku koja ne postoji, gle-
dala sam negdje, a nisam vidjela ništa...
„Jadno dijete. Imaš li gdje otići, kod nekoga?“
„Imam tetku. Ona će me sigurno primiti, razumjeti, ali da-
leko je... a nemam novaca, ne znam kako do nje doći.“
„Daću ti koliko mogu i ja sam imala nešto slično, ja ti
vjerujem, idi što dalje, ima Boga čuvaće te. Vjeruj mi nisi ti
jedina koja je tako nešto doživjela, ima i gore, vjeruj. Ali

62
moraš otići prvo u školu, srediti sve da ne gubiš godinu, ti
moraš nastaviti živjeti, a ako ti priče, ako ga sretneš prijavi
ga. Ali neće, boji se on ipak, niko neće pomisliti da si se
vratila, sredi to pa idi dalje. Naići ćeš na još nekoga, ako
imaš nekoga, obrati mu se za pomoć.“
Dala mi je, koliko je mogla. Ujutro me ispratila na bus,
poželjela sreću i ja sam otišla.
Sve vrijeme sam se obazirala, nadala sam se da će se ipak
neko pojaviti, da će me potražiti, krenuti za mnom i reći mi:
„Srećo naša, pile naše, vrati se, ne damo te mi nikome, mi
ćemo te čuvati, štititi...“
Nikoga nije bilo. Te riječi neću čuti nikada...
Kasnije, mnogo godina kasnije kad smo se ja i Malena
napokon srele, pitala sam je što je bilo kad sam ja otišla, jesu
li se pitali gdje sam, rekla mi je:
„Ne, svima su rekli da si opet otišla nazad u školu, nitko
te nije spominjao kao da nisi ni dolazila. Kad je on došao bio
je samo jedan dan i vratio se nazad, a ja nisam smjela ni
pitati za tebe, ni plakati za tobom... Ti si bila nezahvalna,
izrod...“
Potražila sam i nju, ženu koja mi je pomogla, ali je nisam
mogla naći, čak mi niko nije mogao reći gdje je, kao da nije
ni živjela tu, pa pomislila sam, ljudi se sele. Otišla sam na
most, stala gdje smo stajale nas dvije davno i rekla jedno:
„Hvala.“

63
 OPET ODLAZIM...

Opet putujem, opet odlazim, bježim od svega, od svih, od

same sebe. Ovog puta će ova Ja, zbilja umrijeti, ovog puta
ću stvoriti novu Ja. Koju to? Drugu, treću? Stvoriću onu koja
će plesati na livadi. Ali prvo moram očistiti tijelo od dodira
nečastivog, pa tek ju onda stvoriti. Ali kako? Možda, ako me
dodirne netko drugi, možda tako? I tako, krenula sam...
U autobusu mi prilazi mladić, razgovaramo. Ne poznaje
on mene, ne poznajem ja njega. On ne zna ništa o meni i to
mi je dovoljno. Uspijevam. Nema više one stidne malene.
Ova je neka druga kruta, hladnokrvna, bezobzirna. Njen
izgled ne odgovara njenim djelima. Mislim, osvetiću se tako
za sve, a samo pogoršavam, uništavam sebe. Pretvaram se u
bludnu, hladnokrvnu, kučku.
Odlazim sa njim, vodimo ljubav... ne, pogrešno, upraž-
njavamo seks. Želim da moli za milost kao ja... Želim da
pati...
„Daj mi adresu.“ – gleda me i vidim mu u očima da ne
može vjerovati da je sretnik, naišao na jednu koja hoće, bez
mnogo muke. Dok je on mislio da če iskoristiti mene, ja sam
mislila da ću iskoristita njega...
„Nema potrebe, ovo je u prolazu.“ – Odgovaram mu hlad-
no bez emocija, a u mojim očima on je ništa, jer ništa i nije
bio.
Moja mašta prebrzo radi, ne osjećam ništa samo odbo-
jnost od dodira i pogleda. Ne želim da me dodirne, da me
gleda. U očima mu na tren vidim onaj pogled, i čak više, ne
želim ni pričati sa njim. Od tog pogleda osjećala sam se prl-
javo. Stala sam na tren, ali... htjela sam, pa je to za mene kao
da jesam... ne zgriješi bludno, čak ni u mislima...
Najvjerovatnije bi se i on čudio, da je naišao na luđakinju
koja hoće seks, a neće novac.

64
 U mislima sam bila razuzdana osvetnica, koja se želi
osvetiti za sve, u mislima sam radila strašne stvari, nisam
imala hrabrosti sa mašte preći na djelo. Ne znam, što mi je
bilo, jesam li poludjela tada. Ja nisam bila Ja, nisam bila Ja,
nego neka treća Ja. Ne znam kako sam se stvorila pred vra-
tima onog nazovi „crnca, što sam spavala sa njim“, valjda
stoga što su se sve riječi ponovo i ponovo odzvanjale u meni,
pa kako su ga spominjali tako sam ja misleći na to i stigla
tamo. Ne znam kako i zašto, ali pozvonila sam mu na vrata.
Zbilja se iznenadio, otkud ja tu.
„Otkud ti, gdje bila do sad, ne bila škola?“ – pita me svo-
jim, odnosno našim jezikom, ali čudnim, normalnim za
stranca.
„Malo se šetala, pa usput do tebe, trebam te nešto pitati...“
– rukom pokazujem na unutra kao da pitam „mogu li ući?“
„Ti uđe, može kava? Ti kaži mene ja tebi pomoći.“ – pita
me i smješka se onim svojim osmijehom koji pokazuje „ja
ne mogu nikoga povrijediti“.
„O. K. Čuj, možeš li mi dati nešto novaca? Dati pokloni-
ti, jer sigurno ti neću vratiti.“ – pitam direktno.
„O, a zašto treba?“ – pita me i lagano podiže jednu obrvu
dok stavlja šolje na stol.
„Moram ići, otputovati, a nemam, ovo što sam imala po-
trošila sam do ovdje. Sad moram dalje i jednostavno... Ako
možeš daj i ništa ne pitaj, jel' ok?“
„Problem, ti ima, veliki, znam. Ja tebi pomoć. Vrati nekad
ili nikad.“
„Mogu li prespavati kod tebe, nemam gdje? Baš koristim
tvoju dobrotu jel da?“ – pitam ga.
„Naravno da može, problemi jel da? Nećeš mi pričati?“ –
pita me.
„Moram u kupatilo, mogu li?“ – pitam, kad smo popili
kavu, pojeli kekse i ispričali se o svemu i svačemu.
„Naravno, tamo...“

65
 Ako su već prićali, pa zašto ne, nek' bude istina. Izašla
sam ogrnuta peškirom. Od one tihe, stidne, osobe ni traga.
Ovo je neka nepoznata, hladna, proračunata, osvetoljubiva,
luda...
„Što...?“ – gledao me u čudu i rijeli su ostale negdje u
zraku.
„Ako nećeš, ništa.“ – brzo sam rekla, da se i sama ne bi
predomislila, neki tračak stida se pojavio i nestao kad me je
on pogledao, ne sa požudom, ne sa „onim“ pogledom, koliko
sa divljenjem.
„O ti meni jako, lijepa, dobra, mila, jako sviđa, ali ti mla’-
da, ti dijete...“ – govorio je tiho i kao da se još predomišlja.
„Ja tebe ne iskoristiti, ja daću tebi novac, ali neće to...“
„Nije ovo radi novca, nisam dijete, ne brini. Ja to hoću.“ –
naglasila sam ono „ja“, njemu to nije značilo ništa, a meni
da.
Prišao mi je. Ostala sam kod njega, tu noć, cijeli dan, sem
kad sam otišla do škole, i još jednu noć. Lagala bih kad bih
rekla da nije bilo ugodno. Osjećala sam se živom, ali i dalje
kao netko drugi, to nisam bila Ja. To nisu bili prisilni dodiri,
nije bilo udaraca. To su bili dodiri mladića koji mi prilazi s
pažnjom, nježno. Koji ne govori „ti to moraš i ti to hoćeš“.
Ja to hoću, ali mi više nikada niko neće reći „moraš“ i na
kraju će tako i to smo uradili“.
Kroz dodire koje sam ja htjela, mislila sam izbrisaću do-
dire koje nisam htjela. Htjela sam se osvetiti svima, a nisam
znala kako. I osveta je grijeh...
U stvari, svetila sam se samoj sebi. Ne znam zašto sam
„to“ činila, niti zašto sam se ponašala tako. Možda, stoga što
sam ja odlučivala, da li če biti DA ili NE, što nije bilo
MORAŠ.
I danas ne volim tu rijel, moraš...
„Hvala na lijepo vrijeme, nikada te ne zaboraviti.“ –
ispratio me je na stanicu.

66
 Pitao me da ostanem sa njim, ali ja nisam mogla ostati, ni
blizu tog mjesta. Nešto me je stalno tjeralo dalje, nikako naći
mir... Nikako naći onu pravu sebe...
„I tebi hvala.“
Krenuo me je poljubiti. Okrenula sam obraz, još uvijek su
usne bile zabranjene za dodir. Čovjek, na ivici ponora hvata
se za slamku da bi preživio, tako i ja. S usnama sam ljubila
nešto čisto i nitko ih nije smio oskrnaviti. Zašto sam se
držala te tvrdnje? Ne znam ni sama. Ali shvatila sam da
dvoje ljudi mogu uspostaviti ugodan odnos. Stoga ovo
nedirnuto neka ostane za to drugo biće ako ga sretnem. Taj
dio je bio nedirnut, čist, nešto samo moje, a sve ostalo na
meni pripadalo je ovoj drugoj Ja. A ono prljavo? Zbilja sam
mislila, očistiće se drugima. Mislila sam tako zaboraviti. O
Bože, oprosti mi, griješila sam...
Čekao me je veoma dug put, nekoliko puta presjedanja,
još jedna noć koju ću morati provesti na stanici...
Ona će mi pomoći, ako je istina da je i ona otišla od
kuće... Shvatiće me, pomoći će mi. Dok sam stigla do nje
usput sam srela mnogo ljudi i žena, za koje sam ja bila netko
tko ili ide na odmor kod nekoga ili se vraća kući. Jer kad bi
mlađa ženska osoba putovala sama? Samo su ta dva razloga
bila. Već zaboravljam, kao da se sve to događalo nekom dru-
gom.
Kad si sama uvijek ima netko tko će ti prići. Ne znam
ime, ne pitam za njega, pa ni ja nemam imena. Još jedan radi
kojeg se nadam da ću se nakon toga osjećati čisto. Jutro mi
ne donosi ništa, osjećam ravnodušnost.
To jutro stala sam pred ogledalo. Sa druge strane u mene
je gledala mala nježna djevojka, dugokosa. Izgubljeno
djevojče. U pogledu nije bilo hladnoće i proračunatosti koja
mi je bila u glavi. Uhvatila sam se za glavu.
„Šta ja to radim? Zar ovako mislim početi iz početka,
postati čista? Pa sad sam još prljavija nego sam bila. Gdje je

67
ona malena što hoće završiti školu, odrasti, postati samostal-
na, dovesti Malenu?
Izgubila se, negdje. Znam da je više nikad neću naći, ali ne
želim ni ovu. Da bih zaboravila ono što hoću ne mogu činiti
ovo. Gledala sam je u ogledalu i vidjela promjenu, ono što bih
stvarno htjela biti: pošteno, cijenjeno, vrijedno, pobožno biće,
a ne da prezirem samu sebe. Zar ću dopustiti da me mržnja
uništi još više s tim što će mi kroz život prolaziti razni nepoz-
nati muškarci? Ako to učinim, on je opet pobjednik, uništiće
me. Dok mislim da ih koristim, iskorištena sam. I tako, svi
hoće samo moje tijelo. Što je koga briga što osjećam? Mrzim
samu sebe, mrzim što sam žensko. Da sam muško ovo mi se
ne bi dogodilo. Odlučno dižem pogled i gledam se oči u oči sa
osobom, sa drugom Ja, u ogledalu.
„Draga moja, ti Ja ćeš izaći odatle, a ova Ja, će ući unutra.
Ja sad, gledam tebe i mi ćemo zamijeniti mjesta. Ti, Ja, nas-
tavi živjeti pošteno i kako treba, a ova Ja, nek' ostane tamo
sa svim što ne valja što imam trenutno: mržnja, bijes, očaj,
prezir, prljavština, mučnina... Da, tako će biti. Ova Ja nek
umre i pokopaću je u ogledalu, a ti, Ja, živi. Ili obrnuto, kako
god, svodi se na isto.“
Muškarac iza mojih leđa se pomjerio. Tko je to? Ne poz-
najem ga ili...
„Dođi, zašto si ustala, još imamo vremena.“ – obratio se.
„Ne, ja nemam više vremena. Njeno vrijeme je isteklo,
ona što je bila ovdje, s tobom, upravo je otišla, nestala. Moje
vrijeme tek dolazi.“ – rekla sam mu.
„Ne razumijem, što to govoriš?
„Nije ni važno, razumijem ja, zbogom.“ – i izašla sam.
Znam da je ostao u čudu i pomislio „kakva je ovo luđaki-
nja, možda je stvarno i luda, bolje da ide“.
Nisam se okretala, iza sebe sam ostavila Sebe, prošlost,
sve one koje sam do tada poznavala, sve ono što sam do tada
proživjela.

68
 Tetki, koja mi nije prava tetka tako sam je zvala, sam
ispričala sve. Baš sve. Sjedila je i slušala. Milovala me
nježno po kosi i plakala. Osjećala sam, da kroz te suze plače
i radi sebe i radi mene. Nismo o tome više nikada pričale.
Pomogla mi je, nesvjesno, da uspijem zamijeniti mjesta sa
onom iz ogledala. Tamo je ostao moj zaborav, moje sjeća-
nje, moje JA. Više se nisam gledala u ogledalo.

69
 NOVI SNOVI

Hodam nitko me ne prepoznaje ovdje, to je dobro. Sama

sa sobom i svojim mislima, ne znam što dalje, kako dalje,
kuda? Nesvjesna kuda idem ugledam vrata ispred sebe i
vidim, crkva, vrata su otvorena. Ulazim unutra, pozvana od
neke nevidljive sile. To je već drugi put da sam imala osećaj
da me nešto vuče unutra, zove. Možda sam ja to umislila, jer
nisam znala ni što, ni kako, ni kuda, ali sam imala osećaj da
mi netko šapće „uđi slobodno“.
Unutra nema nikoga, samo ja, upaljene svijeće, miris tam-
ljana. Prilazim oltaru, kleknem. Vidim raspetog Isusa. Ko-
liko je on patio? Sa druge strane kip žene sa djetetom na ru-
kama, njegova majka? Gledam u nju i ona kao da je živa,
gleda u mene, možda me moj očaj tjera da se osjećam tako...
Osjećaj da vidim suze na njenom licu ili su to moje suze?
Osjećaj da želim biti kraj majke, da me zagrli, zaštiti. Kle-
čim, plačem i molim...
„Molim te Majko, Majko njegova, naša, molim te budi i
moja. Štiti me, zaštiti me, pomozi mi! Očisti me. Daj da zab-
oravim. Pomozi mi, vrati me na pravi put i pomozi mi da po
njemu hodam. Pomozi mi, da naučim živjeti bez straha.
Oprosti mi što nisam znala kako izbjeći ovo, što je bilo do
sada, oprosti što nisam našla snage, odmah reći dosta, ali
govorila sam niko me nije čuo... Govorila sam, molila, prek-
linjala „ne, nemoj“, ali niko me nije čuo...
Niko me nije čuo. Stoga molim sada Tebe, očisti me, budi
uz mene molim te, molim te... tako sam sama... čuj me ti...
Ti si svemoguća, ti sve znaš, znaš šta ja mislim prije no
što to i kažem, ne moram ti ništa reći, znaš da nisam zla.
Izliječi mi i tijelo i dušu. Budi moja mati, ja ću te uvijek
zvati, majko moja.“
Gledala sam u nju i slike mog života su brzinom svjetlosti
prolazile kroz moje misli. Na tren sam samo pomislila da

70
sam ja malo preosjetljiva, da slučajno nije sve to normalno
što se događa? Nemoguće, tako nas nisu učili. Život mora
biti i nešto više i nešto bolje od ovoga, od onoga...
A ona, kao da mi se smiješi. Osjećam dah kraj sebe, i
riječi, tihe riječi:
„Spokojna budi, sve će biti dobro, ti jesi dobra i
neiskvarena duša. Ustani i idi, ja ću uvijek biti s tobom.
Zaboravi sve i kreni ponovno...“
Trgnula sam se otvorila oči, nema nikoga sama sam, da se
to meni ne priviđa, možda čujem ono što želim čuti. Ne, to
sam ja doista čula Nju. Zvona su počela zvoniti kao da
potvrđuju riječi, pogledala sam kip ponovo, baš kao da se
smiješi, samo meni. Čula sam glasove, više nisam sama,
ljudi su počeli ulaziti. Prekrstila sam se i molila molitve koje
znam i molila na svoj način, svojim riječima. I otišla sam,
polako i smireno.
Nestalo je svega, straha i onog skrivenog. Mojoj usam-
ljenosti je kraj. Sad imam „Nju“ i uvijek joj mogu doći...
Važno je da sam, tako samoj sebi pomogla tada, vjerovala
sam u ono što sam vjerovala, a vjerujem i sada. Vjera me je
održala. Dogodilo se nešto, nešto nemoguće objasniti, a da ti
povjeruju... Nevažno, važno da ja vjerujem, pa makar rekli
da sam luda...
I danas kad god zatvorim oči, i mislim na Nju, molim joj
se, imam osjećaj da mi se smiješi odnekud iz daljine i da me
neki blagi lahor miluje po licu.
Osjećam se dobro. Čisto. Nevino. Unutra je ušla jedna, a
izašla druga osoba. Ja sam djevojka koja nikada nije imala
momka, koju nitko nije dotakao, nije poljubio. Morala sam
vjerovati u to da bih nastavila dalje.
Prošla je godina, dvije, tri... završila sam školu. Ogledala
nemam. Ne vjerujem nikome i ne prićam gotovo ni s kim.
Razgovor koji obavljam je i dalje razgovor s Bogom, u crkvi
sa Njegovom, mojom Majkom, koja mi je pomogla da sve

71
prođe. Moje usne su doticale samo križ, stoga su ostale čiste.
Kad bih bila sama molila bih i molila, i Majka bi došla u
moje misli i nas dvije bi pričale. Pronašla sam osobu koju
sam tražila i bila zadovoljna sa njom. Hodala bih, Majka bi
bila kraj mene, i gledale smo sve oko sebe. Strpljivo mi je
pokazivala patnju drugih, nisam bila sama, tako sam lakše
zaboravila svoju. I zaboravila sam prošlost, kao da je nikad
nije ni bilo, potisnula sam je tamo negdje daleko i ostavila
je, u ogledalu. Našla sam mir i spokoj i tetka mi je pomogla,
hvala joj.
Upoznala sam mladića u čijim očima, sam vidjela bol i
patnju. Osobu kojoj je bila potrebna ljubav, pažnja, nježnost,
baš kao i meni. Dan za danom provodili smo puno vremena
skupa. Razgovarali smo i gradili povjerenje jedno u drugo.
On je bio moj lijek, a ja njegov. Toliko smo se dobro upoz-
nali da smo postali jedno. Dugo smo samo platonski bili
skupa. Beskrajno dugo bi hodali livadama bez cilja, držeći
se za ruke. Smijali se skupa. Njegovi poljupci bili su lahor.
Dodiri bez vulgarnosti. Nosio me je na rukama kada bih se
umorila i nije me ničim povrijedio, čak ni mislima. Pokla-
njao mi svoje misli, sebe, a nije tražio ništa za uzvrat. Volio
me je, i ja sam to osjetila. A na iskrenu, nesebičnu ljubav
može se odgovoriti samo isto tako, ljubavlju.
On je bio ja, ja sam bila on. Postali smo jedno. Nezamis-
livo je da živimo jedno bez drugog. Postali smo ovisnici
jedno o drugom.
„Ništa mi ne pričaš o sebi, o prošlosti, o svojima.“ – rekao
mi je jedan dan.
„Ne želim pričati, ne mogu, ako želiš da ostanemo skupa,
nemoj me ništa pitati, nemoj me tjerati na nešto što ne želim,
molim te.“ – rekla sam mu sa dozom straha.
Što ako bude uporan?
„Hoćeš li se udati za mene?“ – nisam bila spremna na ovo
pitanje, nisam se nadala.

72
 Gledam ga. Znala sam da će pitati, ali nisam se nadala još.
Trebam mu reći, možda mu je to bitno...
„Nisam nevina...“ – jednostavno sam rekla. Sad se on
zagledao u mene iznenađen, vidim to.
„Nevažno. Jeste da mi je žao, volio bih da sam jedan jedi-
ni, prvi i zadnji.“ – rekao mi je.
„Ali sam i nevina, ako hoćeš možeš biti i prvi i zadnji.
Znam da ne razumiješ, ali u duši, za mene, ja sam nedirnu-
ta. Ne mogu i ne želim pričati o tome. Ako me hoćeš, ako ti
je to nevažno, ne želim da se ovo spomene više, da me išta
pitaš. Ne mogu ti objasniti, ali neću pričati. Nikakva prošlost
ne postoji samo sad i ubuduće.“
Osjećala sam da mi se približava ona iz ogledala da je
krenula prema meni, zatvorila sam oči na tren i molila.
„Molim te, ostani tamo, ne dolazi, molim te, ne dolazi!“ –
odlazi.
Smirila sam se, strah bez razloga, neće doći, otišla je.
Disala sam polako i duboko. Odahnula sam. Hvala ti Bože,
hvala ti Majko... Nisam mogla ponovo se suočiti s njom, bila
sam spremna sve ostaviti samo da se ona ne vrati, ona Ja.
„Nisi mi odgovorila, hoćeš li se udati za mene?“
Mislila sam da neće željeti biti sa mnom više.
„Da, ali moraš me prihvatiti ovakvu kakva sam sad. Ni-
kad me ne pitaj o prošlosti, a ja ću se truditi da ti vratim svu
dobrotu i ljubav koju mi daješ. I nikad me nećeš pitati o
prošlosti.“
„Nikad.“ – odgovorio mi je.
„Obećaj mi, ma kakva bila da ti neće biti važno.“ – bila
sam uporna.
„Obećavam ti, ništa prije, sad me interesuje samo ono što
će doći.“ – odgovorio je sigurnim glasom.
„U redu, hoću.“ – povjerovala sam mu...

73
 *

Naravno, slagao me je. Pitao me je, mnogo puta, i tada bi

mi dani bili pakao. Borila sam se sama sa sobom da se ona,
„Ja“ ne vrati. Ogledala sam sklanjala, nisam se smjela pogle-
dati, da se ona ne bi vratila, da mu kaže. Ne mora znati.
Zašto bi? Ne bi razumio, da nas ima dvije, potpuno različite.
I neka svaka ostane na svojoj strani jer ako bi ona došla život
bi mi opet bio samo strah, noći bez sna.
Tetka je bila sretna što sam našla nekoga, što nisam sama.
Morala sam otići po ostatak svojih stvari, knjiga, po doku-
mente. Morala sam još jednom otići, nisam baš željela, ali se
nisam bojala.
Srela sam „ga“. Nisam se bojala, a i zašto bih? Ona, koja
se plašila, koja je sve to prošla, nje nema više. Tetka me
gledala nježno i rekla:
„Ajde, vrati se, obećao je neće te više dotaći, vrati se,
samo se vrati.“
U očima sam mu vidjela ono nešto, bolesno, pogano, ono
isto. Zar je toliko naivna da mu povjeruje? Nakon toliko toga
i stalno onog „neću više“ nakon čega je uvijek bilo opet isto.
Ja ne. Ja ne vjerujem. Više me nikada nije dotakao, ne
mene, nju onu „Ja prije“. Ne on, nego nitko. Oni nisu znali
da nje nema više.

74
 ŠTO POSLIJE

Ima te. Nema te. Tu si, nisi tu. Sve je promjenljivo. Izne-
nada ti se dogodi nešto i vidiš što nitko nije vidio i čuješ što
nitko ne čuje ili malo njih. Dobiješ spoznaju o ništavnosti,
prolaznosti. Shvatiš što je beskraj i što je bitno u ovom trenu.
Kad se nađete na prekretnici život – smrti, smisao života
počne se poimati drugačije. Počne se razmišljati drugačije,
ponašati drugačije. Životne vrijednosti nisu ti rangirane kao
do sada.
Uljuljkana u svoj svijet, svijet bez prošlosti, godine su
prolazile. Djeca su popunjavala svaki tren, svaku poru moga
života. Oni su mi sve. Dah što dišem, hrana što jedem, svjet-
lost što svijetli, vid kojim gledam. Ništa nije bitno, samo oni.
Trudim se da im dam sve što nisam imala, razumijevanje,
bezgraničnu, nesebičnu ljubav. Jer ne postoji ništa što bi me
odvratilo od njih, bilo da čine dobro ili loše. Moji su, takvi
kakvi jesu, s manama i vrlinama, takvi kakve mi je Bog dao.
Uvijek sam tu, za njih, i bit ću dok me ima.
Ali bolest ne bira, ni momenat ni mjesto. Dođe iznenada,
kao bljesak munje. Nisam se ni snašla, ni došla k sebi kad mi
je dijagnosticiran karcinom, srećom na vrijeme otklonjen, i
već operiran. Sve na brzinu. Ali ispalo je dobro.
Ali... opet ali, gdje bi bilo kad bi bilo, da sve bude u redu?
Komplikacije su neminovne. Ipak sve što se događa ima
svoje, zašto se događa. Tako i tada. Operativni zahvat je bio
velik, dugotrajan i težak. Prva i zadnja misao mi je bila:
„Moram živjeti, Mišić je još malen i trebam joj!“ – mis-
lila sam na kćerku, od milja zovem je Miši?.
Budim se iz narkoze, iz mene su izvadili sve što je bilo
zahvaćeno zlim. Nisu mislili da je toliko, ali kad su vidjeli...
Pa, sve u svemu, pošto nisam mnogo stručna za medicinska
pitanja odstranili su sva tkiva i organe bez kojih mogu, ali

75
sve će biti u redu, ne trebamo se brinuti, itd. Kažu, a to je
meni nevažno, meni je bitno da još malo budem sa svojim
Mišićem. I bilo bi sve dobro da nije došla visoka temperatu-
ra iznenada. Čujem i povezujem...
„Nije dobro, postotak smrtnosti velik... ne može se spusti-
ti temperatura... priključiti terapiju...“
Svi misle „gotovo, umire“, ko god me je vidio rekao je:
„Šteta, mlada, ali neće se izvući.“
Ja propadam, lebdim između smrti i života, tame i svjet-
losti. Svjetlosni tunel me usisava i ma koliko ne želim, on
me usisava u sebe. Mada se odupirem, prolaz kroz njega je
čudnovat, kao da se okrećete i okrećete praveći vrtlog. I sve
se okreće oko ose u tom vrtlogu, i letim prema jednoj najs-
jajnijoj točki na kraju tunela, s tim što kraj tunela ne vidim.
Prasak. Odjednom se svjetlost raspršila na sve strane kao
veliki vatromet, ali sjajan da zabljesne oči.
Otvaram oči kao da su bolne od tolike svjetlosti i oba-
zirem se. Nalazim se na livadi, prepunoj cvijeća. Moja liva-
da iz snova, već sam je toliko puta vidjela. U meni se budi
veselje, sreća, osmijeh mi dolazi na lice, osmijeh sreće. Oko
mene tihi žubor vode, koju ne vidim i tiha muzika glasova, i
to ne vidim odakle potiče. Kakva lijepa smirenost, glasovi su
mi poznati.
Posmatram kao, kroz maglu, vidim ispod sebe u nekoj
kao provaliji dalekoj, a bližoj, žena na bolničkom krevetu,
oko nje stoje moja djeca i moj muž. Plaču. Sestra im govori
da moraju izaći. Dok oni izlaze, doktori ulaze sve u nekoj
zbrci svi panično žure. Infuzija s antibioticima, injekcije,
kasnije dodati transfuziju, glasovi, riječi, svi kao da u jedan
glas govore.
„Sad je na Bogu hoće li preživjeti. Mi smo učinili sve što
je do nas, možete je odvesti gdje god hoćete, bit će isto.“
Odjednom kraj mene, stoji žena u bijeloj dugoj haljini
prozračnoj kao da je od paučine, zajedno gledamo šta se

76
događa dolje. Poznata mi je i ne mogu se sjetiti od kuda je
znam, a onda čini mi se da mi je nepoznata, ali ne razbijam
baš previše glavu oko toga. I dok stoji kraj mene u svojoj
blještavoj, bijeloj haljini ja se trgnem.
„Pa to sam ja dolje, zar ne? Obraćam joj se u čudu.“
„Da, to si ti!“ – blagi smješak joj na usnama.
„Koliko sam se promijenila, ne mogu vjerovati?“ – čudim
se koliko mi je trebalo da shvatim da sam to ja.
„Pa sad, morat ćeš se naviknuti na sebe ovakvu. Koliko je
godina prošlo? Petnaest – dvadeset, od onda kad smo prvi
put u crkvi...“
„Kako bih to zaboravila? Tako nekako, a mislila sam ispr-
va da mi se samo pričinjava da umišljam da si tu, znala sam
da si tu, uvijek.“
„Koliko se toga izdogađalo, zar ne?“ – razgovaramo kao
da smo to radile svakodnevno, a i jesmo.
„Da, a ti si uvijek bila tu, negdje blizu, uz mene, zar ne?“
– pitam je.
„Da, čula sam te, svaki tvoj vapaj, vidjela svaku tvoju suzu,
i onda u crkvi kad si tako skrušeno molila, kad nakon svega
nisi izgubila vjeru u pomoć.“ – Njen pogled me milovao.
„Da, znala sam, čvrsto sam vjerovala, osjećala te uvijek bli-
zu. Zbilja su godine ostavile traga na meni... Ma vidi me samo,
jedva sam se prepoznala...“ – i dalje sam gledala samu sebe.
Sad sam bila sama u sobi, trenutno, jer svako malo netko
bi ušao da me vidi, dodirne.
„Ostala si ista, ako ne i bolja, zrelija. Vanjština je nevaž-
na, tu...“, dodirnula me je na sred grudi, „tu si ista. Bila sam
sa tobom i biću jer i ti nikad nisi ostavila mene.“
„Ako si bila tu... jesi vidjela? Sve... boljelo me je sve...“
„Jesam, sve sam vidjela, slobodno pričaj, ne može te više
povrijediti.“
„Zašto ga nisi spriječila, ako... ne znam...“
„Znam što me hoćeš pitati. Čudno je to, ne mogu ti objas-

77
niti. On će odgovarati za sebe. Njegova bašta, kad dođe
ovamo neće biti srećena, uredna, trebaće mu dosta da otkloni
korov ako ga uspije otkloniti... Jer on još uvijek samo korov
sadi. Sve mora ići kako ide, ja ne mogu mijenjati to nešto, ali
mogu ti pomoći da se oporaviš od toga nešto. Mogu te malo
nagraditi za to nešto... Vidi tebe. Pored svega vjeruješ, što
vjeruješ...
„Moralo je tako biti. Bog zna zašto, ima svoj naum cilj,
sve sa nečim.“ – kažem joj.
„Eto, o tome ti govorim, sve što ti se dogodilo ostavilo je
trag, zato si sad takva kakva jesi, i zato što u tebi nema mržn-
je, već samo ljubav. A Bog je ljubav, daje ti se da vidiš, da
čuješ...“
Polako dižem ruku i dodirujem je da vidim da li sanjam,
moja ruka uranja u njeno blještavilo.
„Ne sanjaš, ali i sanjaš kako hoćeš.“ – govori mi.
Zna šta mislim. Stalno se smješka.
„Drago mi je što sam sa tobom.“ – gledala sam dolje i vid-
jela koliko su zabrinuti i čudila sam se zašto su zabrinuti, pa
meni je dobro.
„Da, ali vratićeš se svojoj djeci, još im trebaš. Jeste da ćeš
se vratiti meni, ali ne još. Trebaš učiniti nešto za mene, da bi
kasnije bila sa mnom, kod mene...“
„Naravno, što god, ti si toliko toga učinila za mene.“ –
odgovaram joj.
„Neće biti ni lako ni jednostavno.“ – podigla je malo
obrvu.
„Nema veze, što god bilo.“ – kažem joj.
„Da bi u miru nastavila budućnost, čovjek se mora pomir-
iti sa prošlošću. Uzećeš ogledalo i pogledaj se dobro u
njemu. Naći onu malu, bolom iscrpljenu i sa njom otići, vidi,
dodirni, pričaj i oprosti sve, i svakome. Pokušaj, možeš ti to.
Svi dobiju sve po zasluzi, razumjećeš kasnije. Ona tamo i ti
ste jedno, no nikad vas nije ni bilo dvije, to je tvoja podsvi-

78
jest. Ali ako je to tebi pomoglo, dobro, sad je vrijeme za
oprost.“ – dodiruje me lagano, budi, svojim riječima.
Naravno više nisam ona mala plašljiva djevojčica, rane su
zacijelile. Svo dobro što mi se dogodilo izbrisalo je ono zlo.
Mogu ja to. I mada me nedotiče osjećam njen dodir, dodir
ljubavi.
„Moraš to učiniti, to je moć malobrojnih, moć čistih u srcu,
da mogu oprostiti sve. Ti sad i Ti prije, ona što si je ostavila,
morate skupa oprostiti. Ona, što su joj to učinili, i ti oprosti im
što su joj to učinili. Da bi našla smiraj kad dođeš jednom k
meni. I ja sam oprostila svima koji su nanijeli bol Mom djete-
tu, a moja djeca su svi. I ti. Oprosti i ti, da bi mir našli nevino
kažnjeni. Niko nije pola sebe. Pogledaj malo oko sebe, svu jad,
nesreću, bol, zlo... Ali isto tako vidjećeš dobrotu, radost,
sreću... Svi imaju nešto što kriju, zašto pate, ali ne mogu svi
podnijeti sve na isti način. On je kažnjen, ali to još ne zna.
Shvatićeš kad vidiš, u toj kazni pate i oni što nisu trebali biti
kažnjeni... I nije to neka kazna, samo oni to ne shvataju...“
Na tren, slike vidim, svakim treptajem mijenjaju se. Lju-
di, događaji...
Treptaj prvi, žena leži u jarku, sva krvava, pretučena silo-
vana, ne znam da li je živa. Pronalaze je, dolaze kola hitne i
odvoze je. Pogledam u ženu kraj sebe sa pitanjem u očima.
„Biće dobro, pola toga se ne sjeća, drogirali je, ali biće
dobro u svakom pogledu.“
Treptaj drugi, mati plače, preklinje sina da ne ide, da ne
čini to nešto, da se mora liječiti. On je gura, ona pada, on
odlazi. Ona plače, on izobličen od utjecaja droge. Ne zna za
nju, za sebe, nije ga briga ni za što.
„On će umrijeti. A mati će žaliti i plakati, pitati se gdje je
pogriješila, ali biće svjesna, spasio se, i ona će biti dobro. Ali
uvijek će joj nedostajati...“
Treptaj treći, četvrti, peti... ratovi, krv, ubojstva, sve patn-
ja, bol, jad...

79
 „Sad se okreni tamo.“ – kaže mi.
Bojim se pogledati, ali činim to. Treptaj ko zna koji... jedna
obitelj, sretna djeca se igraju, brižni roditelji pripremaju objed
sjedaju za stol, zahvaljuju Bogu, na danu današnjem, na hrani,
slozi, ljubavi. Tamo negdje čuje se smijeh, pjesma, i riječi:
„hvala... oprosti... ja ću ti pomoći... sve će biti dobro...“
„Nije sve zlo, vidiš, koliko ljubavi i pažnje ima sa ove
strane više nego tamo. Dobro uvijek pobijedi. Vjeruj, ima
puno dobrog, gdje čovjek pomaže čovjeku. Nisi svjesna, ali
pomogla si mnogima, a da to i ne znaš. Jesi dovoljno vid-
jela? Mislim da jesi. Hajde idemo još malo prošetati.“
Dok smo hodale, vidjela sam osobe koje su se kretale
svaka sa nekim ciljem, ali svi nasmiješeni, mirni, sa nekim
divnim ozračjem, kao da je sve baš onako kako treba biti.
„Kad se vratiš, otići ćeš, pogledati u oči svim osobama
koje su učinile neko zlo tvom tijelu. Oprostiti im i tebi će biti
oprošteno, i tvoj će duh ozdraviti. Tako ćeš pomoći drugima
da podnose teret svoje patnje.“ – rekla mi je.
„Ne želim ići od tebe, ovdje se osjećam baš onako kako
treba.“ – kažem joj.
„Ja sam uvijek kraj tebe, dovoljno je da me zovneš kad ti
bude teško, da me spomeneš. Vidiš, svu patnju, bol, zlo, čine
opsjednuti, zli. Mi moramo biti jači. Sve što se dogodilo,
dogodilo se tvom tijelu, zaraslo je sve. Imaš obitelj, djecu,
dobra si osoba. Tvoj um, duh je zdrav. To ti niko nije slomio,
uništio. Još vjeruješ u dobro. U tebi nema zla, niti je moglo
pustiti korijene, nema želje za osvetom. Nisi učinila ništa
loše, nisi vraćala istom mjerom... Vidi...“
Okrenula se... Treptaj...
„Ona žena, živi jako loše, muž je maltletira, udara, i što
ona radi? Udara nedužno, nevino dijete, ništa krivo nije, što
ono zna, tako maleno? Vraća njemu pošto je slabije, ono što
ne može jačem. A dijete je, samo bezazleno došlo pitati ju
nešto. Ali njoj to smeta, u ovom trenu. Smeta joj vlastito

80
dijete, tijelo njenog tijela, duša njene duše. U njoj je zlo ve?
našlo put. Njoj nema pomoći, jer je ne želi. Ti si posve
drugo, ne znam da li razumiješ... Ako te netko udari, pruži i
drugi obraz. Zna ona biti i dobra prema djetetu, ali kad njoj
odgovara. Stoga je dijete zbunjeno, ne razumije ne shvata,
da li ga mama voli ili ne voli, da li treba pričati ili ćutati, ne
zna što činiti, zbunjeno je. Ali vremenom će i ono naučiti što
i kada reći, učiniti i opet to nije dobro, jer lagat će...“
Na tren mi se učinila žena poznata, ali kako mi je sve bilo
i poznato i nepoznato nisam imala vremena misliti od kuda
je znam ko li bi to mogao biti, jer ona me je vodila jako brzo
s mjesta na mjesto. Kao da smo skakutale, lebdjele, a ne
hodale. Bilo mi je lijepo, sa njom, toliko da ne bih nigdje
dalje išla nego ostala tu.
„Ne još, ne možeš doći, nije vrijeme.“ – nisam trebala ni
govoriti, ona je čula moje misli. „U tebi je sama dobrota, ti
ne razmisljaš, ti si uvijek spremna pomoći svakomu komu
možeš. Puna si nježnosti i ljubavi. Oko sebe siješ samo
dobro, trudiš se činiti dobro. Govoriti, misliti dobro. Ti si
jedna od onih, malo ih je... sama strpljivost, ko tebe kame-
nom ti njega kruhom...
Stoga da bi sve ipak bilo potpuno idi, vidi, oprosti. Nećeš
moći zaboraviti, ali oprosti čista srca kako samo ti znaš. I
moj sin je oprostio, zar ne? I mnoga Moja djeca opraštaju, pa
da ne budeš izuzetak i ti to uradi. Vidjećeš, radi onog djete-
ta... Ne kažem da će ti biti lako, sjećanje će se vratiti, vratiće
se sve ono što si potisnula tamo negdje, ali ti to možeš. Bo-
ljeće ponovo, patićeš, ali možeš ti to. Pogledaj samo svoju
djecu i svu djecu koja će još biti oko tebe. Pa samo da sa
njima pričaš, kao do sada da ih tješiš, isplati se. Sve one
malene sitne riječi utjehe koje im upućuješ za njih su velike.
Malena pomoć, bilo kakva, je velika.“
Sjetila sam se. I meni je davno netko pomogao, malena
pomoć za mene velika.

81
 Pomozi – pomoći će ti se. Voli – volit će te. Daj – dobit
ćeš. Plači – smijat ćeš se na kraju.
„Pogledaj, vidi sebe dolje, ležiš bolesna u krevetu, boli li
te?“ – pita me.
„Ne, ništa me ne boli.“ – nesvjesno se dodirujem po tijelu
i smireno odgovaram.
Ne znam da li sam još živa? Jesam, jer oni dole mi stav-
ljaju obloge na tijelo da temperatura spadne.
„Što god da se dogodilo, dogodilo se tvom tijelu, i sad si
u bolovima, ali ne osjećaš bolove. Tijelo je prolazno, duša
nije, ona ostaje.“
„Boli me malo kad vidim djecu i njihovu tugu i bol.“ –
stidno, tiho, gotovo nečujno govorim.
„Nisu spremni da još ideš, ni ti nisi spremna otići.“ –
pogleda me onim svojim lijepim osmijehom. – „Prava Ti, to
je ova sa mnom. Vrati se, ublaži bol svojoj djeci. Daj dah
života onom tijelu, jer ti moraš još tragova iza sebe ostaviti
dolje.“
„Što da radim? „ – pitam je.
„Ništa i sve što i do sada, radi sve kao do sada, to je
dovoljno.“
„Da li ću te opet sresti?“
„Kad dođe vrijeme, uvijek me možeš čuti.“
Oko mene prolazili su mnogi, ali suviše, nekako brzo, da
bih nekoga prepoznala. Svi nekako isti, a opet različiti. Svi
zapućeni za nekim svojim ciljem, ali svi nasmiješeni. Pro-
laze kraj mene, kroz mene, a niko da mi se obrati.
„Nemoj se čuditi, oni te ne vide, ti nisi ovdje. Ti njih
vidiš, oni tebe ne, kao oni dolje mi njih vidimo, oni nas ne.
Malo njih vidi prije vremena ono što ti vidiš sad.“
„Gdje svi idu, što rade? „ – pitam je, znatiželjna sam.
„Ovdje svi nešto rade, pomažu, gledaju, čuvaju one dole
koji to zasluže, koliko je to moguće. Jer kako čuvati nekoga,
kako mu pomoći, ako on to neće, razumiješ li?“

82
 „Da“ – odgovaram, ali plašim se da nisam razumjela ništa.
Ona to zna. Vidim kako se smješka i ja se smješkam njoj.
„Vidi, kad se stvaralo, stvoreno je samo dobro. Niko ne
voli ništa loše, ali negdje usput dobro je htjelo biti još bolje
i postalo gore, ono što ti nazivaš zlo. Ako imaš nešto veliko,
nemoj težiti nečemu još većem, ako to nije predodređeno da
ti se da. I pošto, svim silama dobro hoće biti bolje na po-
grešan način, a ne može na pravi, to onda nikako ne valja, to
uništava sve oko sebe.“
„To znači, biti zadovoljan upravo sad, sa onim što imaš.“
„Da, dobro je težiti duhovnoj veličini, ne materijalnoj, ne
tjelesnoj. Ako imaš tu duhovnu veličinu i po njoj težiš većem
imaćeš sve ostalo, jedno povlači drugo. Mada se to sada
malo izokrenulo... Svako zašto ima svoje zato, ima svrhu.
Netko je sretan sa jednim, dok netko nije sa sto. Pogledaj
tamo. Vidi, prepoznaješ li je?“
„Naravno da je poznajem, ugledna sretna, dobro udata.“
„E, vidi, i sad, šta se događa...“
Kuća joj je dvorac iz bajke, luksuz se očituje na svakom
koraku, gdje god oko dopire. Ona sjedi na rubu kreveta, ner-
vozno gricka nokat i prebacuje nogu preko noge, nervozno
pomjerajući, klateći, onu iznad. Nije sretna, na licu joj se
vidi strah, nestrpljenje, neizvjesnost.
Udala se odmah poslije škole, muž joj je ugledan, bogat,
žive na visokoj nozi i nemaju mnogo kontakata sa običnim
smrtnicima. Muž joj se na čudan način, gotovo preko noći
obogatio i svi pričaju da tu nisu čista posla, ali nitko ne gov-
ori o tome. Svi saginju glavu i ulizuju mu se. Što sve novac
ne čini, još jedan pokazatelj da novac pokreće gotovo sve.
Imala je momka, prije njega, hodali su dugo i bila je već
gotova stvar, svi smo mislili da će se za njega udati... Ali
ovaj, bogati, je htio nju, gradsku ljepoticu, i dobio ju je. Nju
je zaslijepilo njegovo bogatstvo i moć, i tako se udala za
njega. Birala je i izabrala bogatog umjesto voljenog. Ima

83
dvoje djece. Rijetko je netko može gdje vidjeti, ako je i vidi
netko, to je u prolazu. Ni s kim više ne održava kontakte,
osamila se. Svi mislili postala ohola.
„I pogledaj je, misliš sretna je, što radi? Sjedi i čeka da joj
se muž pojavi, a on ti je negdje, pije, kocka i sređuje svoje
„važne“, nelegalne poslove. Radi da bi njoj i djeci „priuštio“
sve što imaju. Ima on i ljubavnicu, mora je imati, jer to nje-
gov status zahtjeva, prema njoj je dobar, vjeruj. Ali prema
svojoj ženi... još kad nitko ne vidi, u samoći spavaće sobe on
skida masku sa lica, ona je njegovo vlasništvo, njegova žena,
mora mu ugađati, „pa on je izdržava, kupio ju je zar ne?“,
tako on misli. I tako ona čeka, a on dolazi. Gledaj. Stisnuće
ona zube da prođe još jedan dan...“
Ona sjedi veoma nervozna, pa ustaje malo hoda, pa opet
sjedne, zapali cigaru, ali je odmah gasi i rukom rasteruje
dim, otvara prozor da on ne osjeti dim, kao da bi osjetio
nakon onolikog dima iz kojeg je izašao. Ulazi unutra, vidi se
da je malo popio, malo više, u ruci drži nešto što nisam
odmah prepoznala, bi?.
„Moja draga ženica me čeka, kako je to lijepo...“, ljubi je
u obraz, „danas sam čuo da si pričala sa onom prosjakinjom,
ponovo, a rečeno ti je, kako da se ponašaš.“
„Pa ne mogu tako, svi misle da sam odvratna, puna sebe,
samo sam je pitala kako su njeni.“
Dok je ona govorila, on je rukama prelazio po njenom
tijelu, došao je da izvrši svoje bračne dužnosti, od kojih je
ona počela strijepiti, jer počeo je tražiti da učestvuje u „razn-
im“ igricama.
„Kao da je važno šta tko misli o tebi, ti si nitko bez mene,
nitko, tko je glavni da čujem odgovori, šećeru?“
„Ti, naravno ti.“ – strah joj se osjeća u glasu.
„I kad znaš, zašto griješiš, ti baš voliš da budeš kažnjena,
baš uživaš u tome. A bogami uživam i ja!“ – zamahnuo je,
bič se spustio na nju, ona se savija u grču bola uz jauk.

84
 Njen jauk povećava njegovo uzbuđenje, erekcija je vidlji-
va. Nije to bilo puno udaraca, tek toliko da su se pojavile
crvene linije. Kad se pojavila krv na jednoj od tih linija, stao
je, bacio napravu, sagnuo se. Usnama je prelazio po bolnim
tragovima od udaraca.
Odnos koji je uslijedio bio je ogavan, na sve moguće i
nemoguće poze ju je prisilio, ne prisilio, ona nije davala
otpora, ali nije ni bila prisutna tu. Oči su joj bile čudnovate,
mrtve, zagledane daleko u nešto što samo ona vidi.
Podsjetila me na mene i moj izmišljeni svijet, tko zna što
sada ona zamišlja ili se moli da što prije bude gotovo. Ali
sjaj u očima je bio bez sjaja. I dok joj je on šaputao da je
voli, ona je glumila i kad joj je rekao „reci, voliš li me“, ona
je odgovorila „da, volim te“. Laž potrebna za opstanak .
Kakva je to bolesna ljubav.
„Da, nemoj se čuditi, uzela je nešto jer kako bi inače to
podnijela, sama. Ali znala je, još dok su hodali znala je, i
opet ga je izabrala, ona je to htjela. Cijena za sav luksuz i
bogatstvo oko nje, i život kakav živi. I pogledaj što sada
radi, odlazi, uzima cd, sve je snimao sa tim je ucjenjuje, a
ona nema snage reći dosta.“
„Pa to je... znam je... ma ona je... njen brak je uzor svima,
ma strašno, niko ne bi povjerovao.“
U čudu sva, bez mo?i razumnog govora, ne mogu da
vjerujem u ono što sam upravo vidjela...
„Naravno da je znaš, zato ti i pokazujem ovo. Vidiš nisi
samo ti, toga ima mnogo, jako, jako mnogo.
„Kad prođe ulicom tako je ponosna, nikoga ne poznaje, ni
s kim ne komunicira, samo prođe uvijek sređena, a vidi
ovamo toliko je nesretna. Žao mi ju je, tako bi joj rado
pomogla.“
„Da, privid, a nesretna je, sve trpi radi djece, jer ne bi joj
dao djecu, ima moć niko joj ne bi vjerovao. Ni s kim ne go-
vori... što misliš zašto?“

85
 „Stid... strah... neko će saznati...“
„Upravo tako...“
„Znate li... vidite li...?“ – počinjem je pitati sa strahom, ali
ne završavam misao, pa već zna šta ću pitati.
„Da sve vidimo, ono što je on i on, i ovaj i onaj učinio.
Sve što čine, što će činiti, i što je učinjeno. Ali svi imate
razum pa ste svi u mogućnosti odrediti što će te činiti. Dobro
ili loše. Pomoći nekome ili ga još dublje gurnuti u propast.
Ako spasimo jedno kao da spasimo čitav svijet. Ima se tu
mnogo što reći, ali vidim zbunjena si.“
„Bog... što je to?“ – pitam je.
„To je sve. I kamen i golub, i mrav, i drvo, i voda, i zrak,
i vatra... Dah koji udišeš, hrana koju jedeš, riječi koje go-
voriš, ljubav koju daješ, pažnja koju pružaš, zahvalnost koju
daješ, praštanje... Sve, baš sve. On je tu uvijek i svugdje,
vidiš ga u svemu, ali i ne vidiš nigdje. On je stvorio i pre-
pustio ljudima da odluče kakvi će biti. Moram udariti ili
pomilovati, dati ili ne dati, odlučujemo sami. Dao nam je
um. Sami svoj put određujemo. Ponekad zlo prevlada, ali
bude kažnjeno. I njen će muž, biti kažnjen, ali težinu kazne
osjetiće i drugi, možda oni koji ne bi trebali. Idi, vidi i on je
kažnjen, i bit će kažnjen još više kad te vidi, na času smrti,
spoznat će sve, ali biće kasno tada.
Ali nije sve crno, toliko toga je lijepog, eto ti na primjer.
Kako živiš, stalno natezanje kako nabaviti ovo ili ono, ali si
sretna zar ne?“
„Da imam divnu djecu, i miran život, malo bolesti, ali sve
od Boga dano je dobro, tako ja mislim.“
„Dobro misliš. Jesi li pomogla svakome kome si mogla, i
koliko si mogla? Na koga si izlila svoj bijes? Ni na koga.
Jesi li podijelila sa onim što nema? Jesi! Jesi li dala jedne
cipele onom što nema? Jesi. Onoj si baki nosila torbu goto-
vo kilometar do njene kuće, a nije ti bilo usput.“
„Ali ona je stara i jako bolesna...“

86
 „Griješim li, je li sve tako?“ – pita me.
„Da, sve je tako, shvatam, ali to je tako malo...“
„Ali veliko u očima Stvoritelja.“
„Sad kad sam tu, pitam se...“ – zaćutala sam.
Nisam mogla izgovoriti, a htjela sam je pitati što je pravo.
Na ovom svijetu ima toliko vjera, koja je prava, po kojoj
treba vjerovati. Nasmijala se. Ja se u trenu sjetih da ona zna
što ja mislim, bilo me sram.
„Nemaš se čega sramiti, sve je pravo, svakom se pokazu-
je na način na koji treba. Svi koji vjeruju i žive pravedno,
koji su dobri, sve je pravo. Ti u crkvi, isto je što i ona u
džamiji, ili ona u sinagogi, ili ona u bilo kojem hramu, ili
ona što kleči i moli, a ne znaš kome pripada jer nema ozna-
ka, nikakvih.
Ja sam Jedan, u bilo kojem obliku, vatri, kiši, vjetru, noći,
zori, životu... Ja sam ljubav. Onaj ko voli i dobro čini, vratiće
mu se isto.“
Treptaj... ostala sam sama nema nikoga kraj mene. Samo
glas koji postaje sve tiši.
„Idi sad i ne zaboravi, tijelo to je ništa, prolazno, materi-
jalno, gotovo bezvrijedno. Duh, to je nešto što ostaje. A tvoj
duh je izabrao ono tijelo, a mogao je izabrati bilo što...“
Cijelo vrijeme kao da sam lebdjela na površini nečega,
nestvarnog, mekog, i njihala se čas tamo, čas 'vamo, nešto
nestvarno, lijepo i ugodno. Vidjela sam toliko lošeg, ali i
toliko dobrog, više dobrog, nego lošeg i nada u bolje me nije
napustila...
„Slušaj, kćerka te zove, slušaj i prati njen glas, ja sam s
tobom.“ – gotovo nečujno, ali čula sam. Nadam se da ne san-
jam, nadam se...

87
 *

„Molim te, mama, otvori oči, molim te, mamice, probudi

se.“ – čujem je.
Njen glas je pun bola, moram se probuditi, pa to moj, mali
miš tako žalosno plače. S naporom otvaram oči, moja djeca
oko mene i svi uplakani. Kako je lijepo vidjeti tu radost i
sreću na njihovim licima kad su vidjeli da ih gledam. Oni
nešto govore, još sam u bunilu, ne razumijem što pričaju,
samo čujem mješavinu glasova. I osjetim čvrstu odluku u
sebi, živjeti ja moram živjeti, još im trebam.
Polako dolazim k svijesti, shvaćam da sam zbilja ponovo
tu s njma da „ne sanjam“. Nasmiješim se negdje, nekome
koga nitko ne vidi osim mene. Oni su presretni što sam se
vratila, što sam tu s njma. Čujem ih kako svi maltene u jedan
glas zahvaljuju Bogu „što je mami bolje“.
Oporavljam se sporo, ali uspješno. Živa sam, još sam tu,
još ću pomoći mnogima, kome god treba, koliko budem
mogla, kome god mogu. Znam da ovo moje obećanje, tiho
izgovoreno samoj sebi čuje i Ona. Shvaćam da nisam ista
kao prije, „sanjala“ sam nešto i nekoga što ne sanja svako.
„Hoće li mi netko dodati ogledalo?“ – moje prve riječi.
Svi me pogledaše čudno, a kćerka čak dodaje.
„Ali ti se nikad ne gledaš u ogledalo.“
Sitnica koju je dijete uočilo. Svi, na tren, shvaćaju da je to
istina, ali nitko ne obraća puno pažnje na taj moj čudan zaht-
jev. Sretni su što sam se „vratila iz mrtvih“. Pa ako je mama
malo čudna nema veze, od lijekova je to, važno je da će joj
biti bolje.
„Zahvalite Bogu što preživi ovo čudo, ali eto događa se,
a mi smo mislili ti ode.“ – šali se doktor.
Zatim govori mom mužu: „Kriza je prošla, sad će sve biti
dobro“.

88
 *

Svi su zaboravili dane straha za moj život. Ali ja ne, niti

sam zaboravila obećanje koje sam dala. Mada sam mislila da
sam bila odsutna u svom sanjanju veoma dugo, moje puto-
vanje s „mojom majkom“ trajalo je kratko, nekih kriznih
desetak minuta, možda i manje.
Svaki dan sam uzimala ogledalo kad bih ostala sama i
upoznavala samu sebe. Svaki dio svog lica. Ja sad i Ja prije.
Prvi put sam ugledala strankinju, nepoznatu osobu, kako
sam se duže gledala tako sam shvaćala ja sam to. Trebalo mi
je vremena da shvatim.
I sad se ponekad iznenadim kad se slučajno vidim u
izlogu. Trznem se „ma to sam samo ja“ nasmiješim se samoj
sebi i idem dalje.
„Susret“ za vrijeme bolesti me promijenio, nisam kao
prije, ne hvata me panika od onog što će biti. Uvijek smire-
na i staložena. Moje rasuđivanje prelazi i na moju bližu
okolinu, osobe s kojima se družim kažu da ih ja smirujem,
da sam uvijek optimistična, da im dajem nadu jer uvijek
kažem:
„Od goreg ima gore, traži i pomoći će ti se, i uvijek kad
se najmanje nadaš.“
Puno puta me život donio na kraj, ono „ne znam što ću
sutra, kako nešto platiti, kako ovo ili ono“, ali nikad nisam
izgubila vjeru i nadu. I uvijek se nešto dogodilo, došla bi
pomoć odnekuda, nekako, ali živi se dalje. Osjećam da mo-
gu prevazići svaku teškoću jer „Ona“ je uvijek tu sa mnom.
Moje JA je u savršenoj harmoniji.
Godine prolaze. Brzo. Odjednom, dvadeset godina je
prošlo kako nisam vidjela nikoga iz moje prošlosti. Malo
nemar, malo oskudica, malo moja bolest, a i nisam težila,
niti ići, niti sam spominjala. Prve dvije – tri godine braka
moji su dolazili meni, ja sam dva puta išla tamo kod rodite-

89
lja, ali su se kasnije i oni preselili u „taj veliki grad“ i ja
nisam imala želju ići tamo.
Napokon, krećem s mužem na put „oprosta“, svima i
svemu spremna sam oprostiti. Moram, obećala sam, a i duša
mi mora naći mir.
A onda i taj zov prošlosti, zov predaka. Otići upaliti svi-
jeće na grobovima svojih bližnjih bez obzira što su oni činili
u svojim životima. Tko sam ja da sudim, tko sam ja da
ispitujem je li istina ili izmišljotina. Možda je bolje ostaviti
prošlost da spava kad već spava. Mene proganja, teško sam
je prebrodila, nekoga možda ne, netko je otporniji. Nije na
meni da sudim. Ma što radili i činili obitelj ne možeš promi-
jeniti, niti je se odreći. Ono sam što sam.
Moje tijelo je pretrpjelo mnogo bola, što od bolesti što od
ljudi. Ali duša mi je ista, još uvijek sam u duši dijete, dobro
dijete svojih „roditelja“. Sad idem u posjet njima, sada su
stariji, bolesni i sami.
Radim, oko mene je svaki dan mnogo djece. Svi su mi
dragi, svi dobri, i sve doživljavam kao svoje. Za svakoga
sam tu i uvijek spremna pomoći. Bilo razgovorom, utjehom,
šalom. Ponašam se prema njima onako kako bih da se drugi
ponašaju prema meni, prema mojoj djeci, jer sve su to i moja
djeca.
NE ČINI ONO ŠTO NE ŽELIŠ DA ČINE TEBI, moj živ-
otni moto.
Znam da sam za mnoge „čudakinja“, da ne valja što sam
takva, dobra i prema lošima. Promijenit će se oni, nisu oni
takvi, i oni su povrijeđeni nećim, traže pažnju. Dokazano.
Dijete zna prema meni biti bezobrazno i dvije godine zare-
dom, ali ja uporno ignorišem bezobrazluk i prema njemu
sam kao i prema onom najboljem. Treće godine je u redu.
Dolazi sa sramom, obraća se s poštovanjem i za svaki čin
govori izvini. Vidi se zahvalnost što nisam zlopamtilo, što ne
pamtim sve one psine, zahvalno za dobrotu i to mi je najveća

90
nagrada. Nema lošeg djeteta samo djece s lošim manirima i
shvaćanjima jer nitko ih nije uputio. Loše stvari su pokupili
negdje usput. Dobro se dobrim vraća.

91
 SUSRET

Nakon toliko godina, prolazim poznatim ulicama, malo

me hvata nervoza od susreta, zamišljena sam. Moj muž misli
da je to trema, ne želim ga razuvjeriti. Javili smo da stižemo,
ali ne i kada stižemo.
Moj otac me nije prepoznao, mama nije bila kod kuće. Ja
sam pozvonila i on je izašao. U pogledu znatiželja „ko je ova
i što hoće“. Pa ne čudi me to, ni ja nisam sebe prepoznala,
pa kako bi i on. Gledam ga, ostario je, vidi se da ga je bolest
srušila. Mama otvara kapiju i ulazi u dvorište, baca vrećicu
što je držala u rukama i trči prema meni.
„Dijete moje, rano moja, sunce moje, pa da sad umrem
nije mi žao!“ – grli me i plače.
Otac, gleda me i njegov pogled govori mnogo više od bilo
kakvih riječi... U pogledu je svo ono kajanje, molba da
oprostim, da zaboravim, prilazi mi i pruža ruke.
„Nisam prepoznao vlastitu kćer!“
Nikad ga nisam vidjela da plače, tada sam vidjela suze, i
kasnije kada su došli kod mene zaplakao je i rekao:
„Toliko dobrote, a nismo zaslužili, mi ne, pogotovo od
tebe...“
„Ipak ste vi moji roditelji.“
Takvi su kakvi su, moji su, opraštam sve što je bilo. Što
vrijedi pamtiti, sjećati se? Život ide dalje. Nije mi trebao
ništa reći, u očima sam vidjela ono neizgovoreno „oprosti mi
dijete“. I jesam, u duši sam bila oslobođena tereta prošlosti.
A „on“, koji je od mene u jednom životnom trenutku
napravio hendikepirano dijete, mentalnu rugobu, gledao me
čudno, ja nisam željela da ga gledam u oči, ali jesam. Vidjela
sam i dalje ono nešto, ono „ja sam ja“. Nema kajanja, nije
svjestan što mi je uradio. Djelovao je kao netko sasvim čiste
i mirne savjesti, kao da ništa pogrešno nije uradio ili ono što
je radio da je to sasvim normalno.

92
 „Zlo je ostalo, nije se promijenio.“ – pomislila sam.
Gledala sam i nju, tetku, psihički liječena.
„Poremetilo joj se nešto u glavi“ – tuma?enje moje mame.
Oslabljeni živci. S vremena na vrijeme je trzala glavom
na lijevu stranu, kao da je nešto bode. Pa se to smiri, pa
ponovo. U očima joj onaj izgubljeni pogled, za onim što
nema, za onim što je moglo biti i za onim što je bilo, a nije
trebalo. Kao da kroz život prolazi zato što mora, ne veseli se
više gotovo nčemu. Povučena u sebe, u svoj svijet, samo rad,
dom i ništa više. Bez komunikacije s okolinom, jedino s
mojom mamom. Ma, što se dogodilo to nije ista žena koje se
ja sjećam. Ova je izgubljena u ovom životu ili je nešto izgu-
bila uz put ovoga života. Uništio ju je, ja sam se digla iz
pepela, ona je izgorjela, nestala. Žao mi ju je. Zašto se njemu
nije nešto dogodilo? A i zašto bi? On je jedan od onih malo-
brojnih monstuma, koji hodaju ovom planetom, koji su
važni samo sebi i kojima su važne njihove poremećene po-
trebe. Oni su kao uragani, pošasti, uništavaju sve oko sebe.
Malo tko preživi bez posljedica.
Gledajući sve oko sebe shva?am što je „moja mati“ mis-
lila pod kažnjen je.
Vrata se otvaraju i čujem jedno tiho: „Bako, tko je to?“
To je njen unuk. Gleda me s onim svojim malenim, zna-
tiželjnim, nevinim okicama. U njegovim pokretima i pogle-
du primijetim nešto nije u redu. Nasmiješim mu se i zovnem
ga.
„Doći.“ – dolazi i sjeda mi u krilo. Shvaćam, dijete s po-
sebnim potrebama, autisam.
„Inače neće gotovo nikom. Naš mali, nevino kažnjeni,
anđeo, okajava tuče grijehe.“ – govori tetka.
Plače i briše suze. Gledam je tako nesretnu i shvaćam da
je patila čitavo vrijeme, radi grižnje savjesti. To je grize,
boli.
U prostoriji nas je mnogo, a ona me gleda i kao da njen

93
pogled moli „oprosti što sam te ostavila samu“. Nas dvije
komuniciramo pogledima, moj osmijeh tom malenom stvoru
koji se, također, meni smješka, odagna tetkine suze.
„Tetka, sve je u redu, a vjeruj, on je sretan, voli ga kakav
je, nemoj se mučiti.“ – U sebi dodajem, „sa svim onim pitan-
jima, zašto baš ja, zašto baš meni?!“
Pogleda svog muža, s osudom, s mržnjom, uzima male-
noga od mene i grli ga, kao da se budi iz svog transa osude,
lice joj se mijenja u suštu suprotnost, puno ljubavi i zagrljaj
koji čuva, štiti.
A on svjestan ili ne, da je možda on zaslužan, da su tetkine
osude ispravne, gleda je sa strahom na tren kao da se javi
strah, molba za oprost, strah od smrti, strah od Boga, kad već
nije od ljudi.
Bijes koji se na tren pojavio u meni, za sve što je učinio,
koliko života uništio, odagnala sam, nestao je, pa obećala
sam, zar ne?
Na odlasku, tetka je plakala, a ja ne. Ja sam već sve suze
davno isplakala. Pružila sam mu ruku. Stresla sam se od
ogavnosti, htjela je obrisati. Osjetila sam „njenu blizinu“,
nasmiješila se u sebi rekla „ja praštam, Bog nek ti sudi“.
Gledala sam u tetku, moj pogled, smiješak upućen njoj je to
govorio.
„Hoćeš li doći opet?“
„Možda...“
„Oprosti mi...“
Zagrlila sam je, to joj je trebalo, moj oprost. Uzdahnula
je. U tom uzdahu kao da je izašla sva ona bol koju je
osjećala, radi kajanja. A ruka, pogledala sam je. To je samo
tijelo. Duša mi je čista. Napokon, olakšanje. Hodala sam,
što dalje, ali s olakšanjem. Znam da sam joj pomogla, da će
lakše podnositi budućnost i život što dolazi. A za njega,
nije me briga, može komotno gorjeti u paklu, zaslužuje.

94
 *

Navikavam se još uvijek da koristim ogledalo. Često

imam osjećaj, da gledam stranca, ali upoznajemo se. Opra-
štamo jedna drugoj. Ja što sam je zaboravila, otjerala u
zapećak, Ona što je dopustila da je otjeram.
Lagano dok sam sama puštam je da ulazi u moje misli,
tijelo, ali sporo... teško... Počinjem se opet buditi u znoju i
strahu. Da li je dovoljno što sam se suočila s avetima
prošlosti? Možda je bolje da je ostavim ponovo, tamo, u zab-
oravu? Ipak njena sjećanja polako počinju biti ponovo i
moja, a kako ih polako preuzimam polako i propadam. JA
sam bila zaboravila sve ono što ona pamti, ono loše, jer ja
pamtim dobro. Ne želim uzeti njena sjećanja, ali ih uzimam,
i mada ne treba, ponovo, prolazim kroz sve. Oprostila sam,
ali mi je svakim danom gore. Gledamo jedna drugu, posta-
jemo jedno. Ja Sad i Ja Prije u ogledalu, trenutno još po-
nekad, dva stranca.
Ali Ja Sad imam snage reći Ja Prije ono što nisam mogla.
Sad neću da šutim, sad moram reći i ne sramim se. Znam
sada da nisam kriva za to što mi se događalo.
Pitam se, zašto se ona Ja Prije bojala? Sramila? Zašto?
Tetka je i tako bila pretučena i prije i kasnije, nije radi mene.
Što bi se dogodilo da je ona Ja Prije rekla nekome? Ništa. Pa
rekla je, nisu joj vjerovali. Tetka je znala, nisam joj trebala
re?i, šutjela je i ona. Zašto? Šutimo svi. Ja Prije, i tetka, i svi
šute, a zlo se događa i dalje. Zašto? Da li zbog straha? Od
čega? Zašto dopustiti da zlo vlada i podčini nas sebi? Zlo,
strah od zla, ako priznam biti će još gore. Zašto ne reći dosta,
zašto se bojati? Što je ishod svega? Smrt. Što je to onda što
nas tjera da trpimo, da bi preživjeli, kad na koncu konca
dolazi smrt?!
Baš kao što svijeća zrači svoju svjetlost u mraku prostori-
je, ljudi koji žive unutar svog Duha daju višu energiju koja

95
može donijeti svjetlost našim srcima i umovima. Drugim
riječima, mi se možemo inspirirati samo time što smo u nji-
hovom prisustvu. Kako da nađemo ljude koji žive svoje živ-
ote unutar svog Duha? Jedno mjerilo koje je za mene
funkcioniralo jeste „Indeks Radosti“.
Kada sretnemo druge ljude za koje mislimo da žive u
Duhu, možemo se zapitati sljedeća pitanja:
Da li nam se čini da im srce poskakuje od radosnog
uzbuđenja i šalje iz sebe signale da oni vole svijet i svakoga
u njemu?
Da li se raduju poslu koji rade? Da li svijet vide kao pri-
jateljski nastrojeno mjesto? Da li su u miru sa sobom? Da li
vam se čine da su prijatni ili kritični prema drugima? Da li
nastoje da budu raspoloženi?
Da li vole da se igraju? Da li su voljni da budu učenici,
kao i učitelji? Da li vole prirodu? Da li su u čudu od ljepote
svijeta? Da li im se lako može priči? Da li osjećaju veliko
zadovoljstvo da služe drugima? Da li prihvataju sve ljude
kao jednake? Da li su otvoreni za nove ideje?
Odgovori na ova pitanja će nam pomoći da utvrdimo da li
je druga osoba potencijalno inspirativni utjecaj na naš život.
Možemo to prepoznati po tome kako se osjećamo u nji-
hovom prisustvu. Mi prepoznajemo njihovu, višu, duhovnu
energiju, koja žudi da bude aktivna u našem životu. Za
mene, ona je poput toplog, prijatnog vodopada koji teče
duboko u meni.
Da bi čovjek ispunio sve što se od njega traži, mora sebe
smatrati većim nego što jeste. Naučila sam da čovjek ima
pravo gledati drugog čovjeka odozgo, ali samo onda kada
mu pomaže da ustane.
Trebamo biti dovoljno jaki da pustimo ono što nas čini
nesretnima i dovoljno strpljivi da sačekamo ono što za-
služujemo. Ljudska priroda izrasta ili u biljku ili u korov.
Zato valja na vrijeme zalijevati jedno, a čupati drugo.

96
 Nije lako biti čovjek, vjeran i pošten, dobar i hrabar. Svi
mi imamo i mane i vrline, ali zato svi možemo utjecati na
same sebe i sami stvarati čovjeka ili nečovjeka. Na svima
nama je da donesemo odluku hoćemo li ostati na tom putu ili
ćemo se uputiti ka krivom. Moramo se naviknuti da, na naj-
važnijim raskrsnicama života, nalazimo znakove.
Čim otkrijete da ste na strani većine, znajte da već danas
trebate nešto poduzeti sa sobom. Ako nemamo svoje mišl-
jenje, ako se slažemo sa svime što će strana većine ponudi-
ti, ako ne znamo u što vjerujemo, što je ispravno, a što
pogrešno, prihvatimo li tuđe mišljenje samo da bi mi bili pri-
hvaćeni, dobro se trebamo pobrinuti o sebi. Bitno je ostati
vjeran sebi, te vjerovati u sebe.
Vrlo je malo onih ljudi koji će nam biti vjerni do kraja.
Onaj tko napravi od sebe crva, ne treba se žaliti što ga gaze.
Kako dajemo, nudimo, tako i dobijemo. Jednostavno,
čovjek je ogledalo onoga u što vjeruje.
Tko bude činio nasilje, stradat će od nasilnika. Tko bude
drugome jamu kopao, sam će u nju pasti. Tko obeščasti
svoga brata i njegovo će potomstvo biti osramoćeno.
Tko zanemari svoje greške, a bavi se tuđima, divi se svom
mišljenju, taj zaluta. Tko se ograniči na svoju pamet i mišl-
jenje taj često griješi. Tko se uzdiže i oholi nad ljudima, biva
poražen. Naš život je stalno putovanje, od rođenja do smrti.
Okolina se mijenja, ljudi se mijenjaju, potrebe se mijenjaju,
ali vlak i dalje ide. Život je vlak, a ne željeznička postaja.
Kao što vlak juri, isto tako juri i vrijeme u kojemu živimo.
Svi negdje žurimo, svi u problemima, i mislimo da su nam
drugi krivi što nemamo ono što bismo željeli imati. Naše
pogreške prepisujemo drugima. Ništa među nama nije tako
dobro raspoređeno kao zdrav razum, svi mislimo da ga
imamo dovoljno. A imamo li?
Najveće dobro koje možete učiniti drugima nije u tome da
svoje bogatstvo podijelite s njima, nego da im pomognete da

97
otkriju svoje. Ipak, možemo zaboraviti na svoju prošlost, na
ružne stvari što su nam se događale, na nesretne trenutke u
najljepšem periodu našega mladenačkoga života. Možemo
samo okrenuti novi list i nastaviti dalje, ispraviti greške koje
smo prije činili, i nastojati ih ne ponavljati. Ako se netko
ponašao prema nama kao nečovjek, činio nam mnogo loše
stvari zbog kojih smo patili godinama, to nam ne smije
nikako biti razlog da se mi tako ponašamo prema drugima.
Ja nikad neću obrisati svoju prošlost, koja nije nimalo bila
bajna, mnogo je tu patnje i boli, jer upravo je ta prošlost
napravila od mene ovo što sam danas.
Ne treba jutra trošiti na kajanje zbog nečega što je bilo
jučer. Treba pokušati da danas izbjegnemo ono zbog čega bi
se kajali sutra. Moramo biti svjesni još jedne stvari, svu nes-
reću oko nas što se vije, stvorile su sitne duše iz nekih samo
njima znanih pobuda. Nikad ne treba gledati šta nam tko
kaže, nego tko nam govori.
U našoj okolini gotovo se ništa ne može reći, da bi bilo
shvaćeno onako kako je rečeno. A što je još gore, u ovom se
svijetu ništa ne može učiniti što bi bilo ocijenjeno tako kako
je učinjeno.
Lično iskustvo je najbolja škola, ali školarina je jako
skupa. Mnogo nas živi u obmani da zna što želi, dok u stvari
želi ono što se od njega očekuje da želi. Pogrešno je to što
uvijek činimo ono što se od nas očekuje, što u biti drugi žele,
a ne ono što želimo i što bi nas zadovoljilo.
Moramo biti svjesni da koliko god mi bili dobri prema
drugima, malo je onih koji će nam jednako vratiti. Trebamo
djelovati dobrim, jer dobro se dobrim vraća, a kako mi
prema drugima tako će nam Bog vratiti.
Rijetki su oni koji će vam pomoći onda kada vam je to
potrebno, u trenutku kada se nađete u delikatnoj situaciji. E
tek tada će te uvidjeti tko vam je pravi prijatelj, ako ga uopće
i imate.

98
 Da imam kćer, učila bih ju da voli poeziju i cvijeće.
Zahvaljujem Bogu sto sam srela osobu koja mi je po-
mogla da nastavim normalan život. Da shvatim bit ljubavi,
jer ljubav je davanje, a ne samo uzimanje.
Ako mi je na početku uzeto mnogo, na kraju sam dobila
više.
Nitko ne može vratiti i napraviti novi početak, ali svatko
može započeti danas i napraviti novi kraj.

99
 EPILOG

Na klupi, u hladu, sjedi mlada žena i budno promatra igru

djece na pijesku. Njena unučad, Martin i Marta, Sergej i
Sanja. Blagi valovi mora zapljuskuju im stopala, dok oni u
pijesku prave dvorac. Udaljena je od njih nekih pet do šest
metara.
Tamno sjećanje i tamu zamijenila je sunčeva svjetlost.
Dok nije znala plivati u moru života, utapala se valovima
tame, prepunom bola. Naučivši plivati, utapa se u valovima
sreće i svjetlosti.
U kosicama djece svjetlost se prelama i obasjava njenu
dušu, bit, nju samu. Njena djeca su ona. Bezbrižna su, vese-
la. Puna životne radosti. Sretna je.
Laganim koracima približava joj se čovjek jako ugodnog
izgleda. Oči su mu usmjerene na nju.
„Moja žena, nakon toliko godina, još uvijek je lijepa.“ –
pomisli.
Osjeća njenu smirenost i to mu je veoma drago. Ponekad
primjeti tamne obrise u njenim očima i odmah se trudi
otjerati ih, kao jutros. Uzela je novine prelistati uz jutarnju
kavu i pogled joj se zaustavio na naslovu: „Silovana jeda-
naestogodišnjakinja“. Kao da se zaledila, na tren joj je lice
dobilo mermernu boju. On joj je izvukao novine iz ruke.
„Danas nema čitanja, danas smo samo mi, naša djeca i
ovaj dan, mila!“
Smješio joj se, poljubivši je nježno.
„Ti si tako divan i obziran, hvala ti.“
Trudio se ukloniti sve ružno oko nje, ono za što je znao da
će je povrijediti.
„Kako se danas osjećaš?“ – upita je, blagi osmijeh mu na
licu. Osmijeh koji naprosto govori, „volim te, volim te...“
„Jako dobro...“

100
 „Sretna?“
„Naravno, prija mi odmor i to što su sva djeca sa nama.“
„Trebamo proslaviti, nije to mala stvar, četrdeset godina
smo skupa.“
„Trebamo...“ – smješili su se jedno drugom kao da su se
tek uzeli, kao tinjedžeri.
„Kad djeca idu?“ – upita je.
„Ujutro, svi moraju u ponedjeljak na posao, govorila sam da
ostave djecu, ali neće, kažu ti i tata trebate nekolio dana sami...“
„Pametna djeca. Onda sutra veče idemo na večeru, ništa
ne kuhamo, samo odmor. Nakon toliko vremena malo
samoće i odmora zaslužujemo.“
„Tolike godine... nisam ti dosadila?“ – smješkala se blago.
„Kakvo je to pitanje?! Naravno, da ne! S tobom je svaki
dan nešto novo, nikad dosadno.“
„To je stoga što si ti tako dobar.“
Zadirkivali su jedno drugo. Na obalu su istrčali, već od-
rasli ljudi, njih četvero, ali su se prskali i igrali kao djeca.
„Vidi brate, koliko godina skupa, a još uvijek je, ponekad,
tako zaljubljeno gleda. Da odemo malo do njih?“ – pogledali
su se i nasmijali se svi.
„Šta mislite? Hoćemo li?“ – pitao je jedan muškarac.
„Naravno, idemo ih malo razdrmati, pogotovo mamu.“
Svi su se smijali. Ona je blistala od sreće, gledajući ih.
„Neku psinu pripremaju, vidi ih, vidi im smješak.“ –
obratila se mužu.
„Misliš?“
„Sigurno...“
Kad su joj prišli, počeli su je prskati, zadirkivati. Ustala je
iznenađeno.
„Ma vidi ti njih, sad će te dobiti... Što sam ti rekla?“ –
pogledala je muža.
Igri se pridružio i muž. Branio je suprugu, od navale,
invazije svoje djece. Dok su djeca prskala njih, oni su djecu.

101
Za tren su svi bili mokri, ali sretni. Dotrčali su i maleni i
pridružili im se.
„Bako, bako mi ćemo te čuvati!“
Nije se više znalo tko koga prska u plićaku, na obali mora,
tog, lijepog, sunčanog dana. Jedino zajedničko svima bila je
sreća i smijeh.
„Dosta, umorila sam se!“
Prestali su, sjela je na klupu ponovno. Ostavili su majku
da se odmori, svi jedan po jedan je ljubeći, potom su nas-
tavili igru sa svojom malenom dječicom.
Zatvorila je oči i pustila da je sunce sreće grije. Misli su
joj opet odlutale u prošlost.
Proživjeli su skupa mnogo toga, lijepog i ružnog.
Tolerisali pogreške jedno drugom.
„Sretna sam, mogu reći sretna sam.“ – pomisli. „Put
dovde bio je dug, trnovit, kamenit, pjeskovit, mračan, ali
našla sam put do svjetlosti...“

102
JEDNO PROČITAVANJE
ROMANA
„SVETLOST U TAMI“
 Spisateljica Hana Horvat je rođena 1967. godine u
Kikindi, živi u Jajcu. Piše prozu. Ovo je njena prva knjiga.

104
 KNJIŽEVNOST KAO TERAPIJA

Otvorite svoje oči i uši

samo za savršene stvari
i neka se vaš um stalno
upućuje na istraživanje čistote.
Niče

Živimo u duhovno virtuelnom svetu koji je digitalno hak-

erizovao naše duše, što u grozničavoj agoniji prihvaćene
samoizolacije, nikako da dođu do glasa. Otuđeni jedni od
drugih ljudi, postaju sebi stranci. Bliske su im sprave.
Nemamo osećaj za druge a sami se često zatvaramo u sop-
stveni problem trpeći i nasilje. Čoveku današnjice sve više
nedostaje živog dijaloga.
Ima više oblika i vrsta otuđenja. Otuđenje je u psihijatri-
jskoj praksi poznato kao bolest. Ono je u psihodinamici
porodičnog života, nastajalo i nastaje iz nepoverenja, pre
svega, u sebe a onda nastaju muke sa sumnjom i nedoumi-
cama. Oslobađanje od konfuzije je teško, uz veliku trpnju
najbližih u okruženju. Nauka tu ide svojim putem, a
književnost kao terapija još pokušava, često ispovedno, da
stvori klimu u kojoj se može nastaviti život sa realnijim ljud-
skim odnosima u kojima je moguće ostvariti svoje potenci-
jale. To je, u neku ruku, otvaranje puta ka svetlosti, svetlosti
duha čiji će svaki novi zrak uklawati prepreke, pokazivati
zaobilazne puteve kojima se mogu izbeći novi sukobi.
Roman Hane Horvat, „Svjetlost u tami“, je nastao iz tih
motiva. On je priča o problemu mentalnog zdravlja u porod-
ici, ispisan tako kako ga je život namestio, u zao čas. Nasilje
koje se retko kada prepozna, ostavilo je traume pamtljive u
ljudima sa čijih se lica uklonio osmeh. Majka, roditeljka, na
jednoj strani, jedna od junaka ovog romana, trpi nasilje

105
muža pijanca a svedoci teških događaja koji ostavljaju
traume, jesu njihove dve male devojčice. Ovo je ispovest
jedne od njih. Njihovi životi sklonjeni u trajnu uznemirenost
govore snagom takve recepcije u, često, nemogućim uslovi-
ma da se u nesređenim porodičnim odnosima, gde je alkohol
Bog za grešnika, pronađe realistično rešenje. Stoga je ovo
roman-ispovest, oslobođenje od uništenih emocija i pokušaj
njihovog obnavljanja sa protokom vremena.
Scene nimalo prijatne. U podsvesti su, doživotno ostale
reči uzaludne molbe: „Tata, nemoj tući mamu, molim te.“
Alkoholisano stanje, naravno, ne poznaje emocije niti poštu-
je roditeljski nagon, njegov svet je sila iz koga je majka
izlazila u bežaniju ili odvođena u bolnicu u kojoj je rođena
deca ne prepoznaju.
Ispovest u ovom romanu čini se u zrelim godinama, jer
teške slike nije moguće skrajnuti a posledice otkloniti.
Naprosto, živi se i sa „namaknutim“ teretom porodičnih
rodoskrnavljenja. Sve to, pratilo je jedno veliko prokletstvo.
Otuda je ovaj roman i ispisan u poglavljima „Sjećanja“, u
njihovom nizu, koja su vrlo teška i utisak gorčine nije
moguće neutralisati. Onda kada je „ispovednica“ postala
starija maloletnica, a sve je ovo zapisivala u svom dnevniku,
ona formu preinačava u veoma potresna pisma svojoj dru-
garici Lauri. Ona joj je sve, a možda su to u pukoj zatvo-
renosti i pisma pisana samoj sebi, naprosto kao potreba pražn-
jenja, otvaranja i beg od samoće. Pokušaj da se očuva lična
čednost, odraste i postane svoja ali, nedostatak ljubavi u
porodici u sve rađa sumnju i mnogo čega što joj pripada biva
i uskraćeno. Književnica Hana Horvat svoju junakinju prati
kao pesnikinju, čije emocije imaju „trn za smjeh“, umesto da
je srećna „leptirica noći“. Elegično pevanje otvaraju i dijalozi
sa sličnim tečkim sudbinama („13 - 14 god“): „Ali ja se nisam
igrala, ni pjevala dječije pjesmice, nisam trčkarala bezbrižno.
Ja hoću biti dijete. Malo, nevino, naivno koje neće niko

106
povrijediti, koje će biti maženo, paženo...“ A na to, valjda,
svako dete kao „otac čoveka“, ima pravo!
Bolesna psihopatološka stanja, u muškom delu porodice
nisu slomila junakinju romana, sada je to „ispovednica“ koja
mora brzo da odraste i da se udalji iz kuće koja je sve samo
ne topli porodični kutak. Priča o „ogledalu’, susret sa sobom,
i „novi snovi“ otvara čitavu psihološku sociološku raspravu
o mnogo čega srušenog, o iluzijama sa pitanjem „šta posli-
je? Susret, poverenje, deca: „Djeca su popunjavala svaki
tren, svaku poru (...) života.“ Bio je to put ka svetlosti. No,
ono ali, uvek je tu negde, za petama. Nastaje borba sa karci-
nomom. Halucinacije i produhovljenje, susret sa sobom
iznutra, stavljanje u službu energije oboženosti, ljubavi i
pravde koja sve dovodi na svoje mesto.
„Da bi u miru nastavila budućnost, čovek se mora pomir-
iti sa prošlošću. (...) Oprosti sve i svakome. (...) Svi dobiju
sve po zasluzi.“ Ovo su reči njene svetice, anđela, koji je
isceljuje.
Poglavlje „Susret“, zatvara ovaj roman u kome je opisana
poseta kući u koju dolazi sa svojim mužem, prvi put, sve
prašta po nauku svetice. Ali istu tu „molbu“ pronašla je u
očima grešnika koga je „strah od smrti, strah od Boga, kad
već nije od ljudi“. Roman je frojdovsko otvaranje meha-
nizama psihe sa otkrivanjem senki koje su stajale na putu ka
svetlosti. Psihosocijalno patološki procesi koji su ovde
opisani često su paradoks toj svetlosti ali oni traže druga
tumačenja, nikako opravdanja. Poruka romana je potreba
skretanja pažnje na pojave koje svojim oblicima traže
ozbiljniji nadzor društvene zajednice, lečenja pre svega.
Dalje, čini mi se da dijagnostički sistemi imaju potrebu za
više dinamičnosti nego deskriptivnosti. U tom cilju i ovaj
roman je napisan, ili se može kazati da je sam sebe napisao
u nedoba, kamo sreće da za njegovu ispobednu poruku nika-
da nije postojao razlog niti potreba. Ljudi često progovora da

107
sa sebe skinu veliki emotivni teret koji se godinama nosi i
koga je teško tako dugo podnositi, a on uporan biva. Pisanje
tako dođe kao isceljenje duše, i melem na ranu koja se
morala da istrpi, ako se istrpila. Literatura poznaje mnoge
forme od proze, poezije do poslovica i sentenci koje su nes-
rećnike „branile“ i unesrećitelje osuđivale, nastojeći da živi
čovek izgradi humanije i odgovornije društvo. Nažalost, to
se nije dogodilo ali književnost nije posustala. To je dokaz i
ova knjiga koja se teško čita, baš zbog sadržaja, ali porukom
ona je opomenica da se čovek, svekoliki čovek današnjice i
sutrašnjice, dozove upamet.

Milijan Despotović

U Subjelgradu,
30. maja 2014.

108
 SADRŽAJ

Pismo 5
Djevojka koja se plašila ogledala 9
Sjećanje 11
Sjećanje prvo 18
Sjećanje drugo 27
Pisma za Lauru 28
Nova Ja 36
Nebo pred nevrijeme 38
Opet odlazim 64
Novi snovi 70
Što poslije 75
Susret 92
Epilog 101

Milijan Despotović:
„Književnost kao terapija“ 103

109
 Hana Horvat
SVJETLOST U TAMI
Roman

Urednik
Milijan Despotović

Recenzenti
Milijan Despotović
Emil Milidrag

Izdavač
SVITAK,
Izdavačka radionica književnog društva Razvigor, Požega,
Braće Lekovića 9.

Štampa
Štamparija „Kvark“
Kraljevo

Tiraž
200 primeraka

Izdanje
prvo

Štampanje završeno u martu

2016. godine