She said: ,,l know what it’s like to be dead.

I know what it is to be sad. “

And she’s making me feel like I ve never been born.

- THE BEATLES*

* Rekla je: „Znam kako je biti mrtav. Znam kako je biti tužan." Zbog toga se osjećam kao da se nikad nisam rodio.
Prvi dio
KRAJ
Elspeth je umrla dok je Robert stajao ispred automata i gledao kako čaj šiklja u malu plastičnu
šalicu. Poslije će se sjećati kako je išao bolničkim hodnikom sa šalicom grozna čaja u ruci, sam se pod
fluorescentnim svjetlima vraćao u sobu gdje je Elspeth ležala okružena strojevima. Glava joj je bila
okrenuta prema vratima, a oči otvorene; u prvom trenutku Robert je pomislio da je pri svijesti.
U sekundama prije no što je umrla, Elspeth se sjetila kako su jednog dana prošlog proljeća ona i
Robert hodali blatnim puteljkom pokraj Temze u Kew Gardensu. Osjećao se miris trulog lišća; prije je
kišilo. Robert je rekao: — Trebali smo imati djecu — a Elspeth je odgovorila: — Ne budali, dušo. —
Rekla je to naglas, ali Robert nije bio u bolničkoj sobi da je čuje.
Elspeth se okrenula licem prema vratima. Htjela ga je zazvati, Roberte, ali joj je grlo odjednom bilo
puno. Imala je osjećaj kao da joj se duša pokušava uspeti jednjakom. Pokušala je zakašljati, izbaciti je,
ali je samo zagrgoljila. Utapam se. Utapam se u krevetu... Osjetila je snažan pritisak pa odlebdjela; bol
je nestala, a ona sa stropa gledala svoje malo razoreno tijelo.
Robert je stajao na vratima. Ruka ga je pekla od čaja te ga je spustio na noćni stolić. Zora je počela
mijenjati sjene u sobi od boje antracita do neodredivo sive; sve se ostalo činilo onakvim kakvo je bilo.
Zatvorio je vrata.
Robert je skinuo cipele i okrugle naočale tankih metalnih okvira. Uvukao se u krevet pazeći da ne
pomakne Elspeth i ovio se oko nje. Tjednima se tresla u vrućici, no sada joj je temperatura bila gotovo
normalna. Osjećao je kako mu koža postaje neznatno toplija na mjestima gdje je dodirivala njezinu.
Prešla je u carstvo neživih predmeta i gubila vlastitu toplinu. Robert se licem utisnuo u stražnji dio
Elspethina vrata i stao duboko disati.
Elspeth ga je gledala sa stropa. Kako joj je samo bio poznat, a kako se čudnovatim činio. Vidjela je,
ali ne i osjećala, njegove dugačke ruke utisnute u njezin struk — sve je na njemu bilo izduženo, na licu
se najviše isticala čeljust i velika gornja usna; imao je pomalo kljunast nos i duboko umetnute oči;
smeđa mu se kosa raširila po jastuku. Koža mu je bila bljedunjava jer je predugo bila na bolničkom
svjetlu.
lako svijen oko njezina majušna, mlitava tijela izgledao je vrlo utučeno, mršavo i golemo: Elspeth se
sjetila fotografije koju je davno vidjela u National Geographicu, fotografije majke koja stišće dijete
umrlo od gladi. Robertova je bijela košulja bila zgužvana; čarape razbijene na palcima. Svladalo ju je
sve ono za čim je žalila, za što se osjećala krivom i za čim je žudjela u životu. Ne, pomislila je, ne idem.
No već je otišla i u trenu bila negdje drugdje, raspršeno ništavilo.
Sestra ih je našla pola sata poslije. Stajala je bez riječi promatrajući visoka, mlađahna muškarca,
svinuta oko slabašne, mrtve, sredovječne žene. Zatim je otišla po bolničare.
Vani se budio London. Robert je ležao zatvorenih očiju, osluškujući promet na glavnoj ulici, korake
u hodniku. Znao je da će uskoro morati otvoriti oči i pustiti Elspethino tijelo. Sjesti, ustati, govoriti.
Uskoro će nastupiti budućnost bez Elspeth. Držao je oči zatvorenima, udisao njezin miris koji je slabio
i čekao.
POSLJEDNJE PISMO

Pisma su stizala svaka dva tjedna. Nisu dolazila na kućnu adresu. Svakog drugog četvrtka Edwina
Noblin Poole odvezla bi se deset kilometara do pošte u Highland Parku, dva grada dalje od njezina
doma u Lake Forestu. Imala je mali poštanski pretinac. U njemu nikada nije bilo više od jednog pisma.
Pismo bi obično odnijela u Starbucks i čitala ga uz veliku kavu bez kofeina sa sojinim mlijekom.
Sjela bi u kut, leđima okrenuta zidu. Gdjekad bi, ako joj se žurilo, pismo pročitala u autu. Nakon što bi
ga pročitala, odvezla bi se do parkirališta iza štanda s hot dogovima u Drugoj ulici, parkirala se pokraj
kontejnera za smeće i zapalila pismo. — Zašto imaš upaljač u pretincu? — upitao ju je suprug Jack.
— Dosadilo mi je pletenje. Počela sam se baviti paležom — odvratila je Edie. Nije dalje navaljivao.
Jack je toliko znao o pismima jer je platio istražitelja da mu slijedi suprugu. Detektiv ga je izvijestio
kako nije bilo nikakvih sastanaka, telefonskih poziva ni eletroničkih poruka; uopće, ničeg sumnjivog,
osim pisama. Detektiv mu nije prenio kako je Edie počela zuriti u njega dok je palila pisma, a onda
cipelom drobila pepeo na pločniku. Jednom ga je pozdravila nacističkim pozdravom. Zadatak njezina
praćenja počeo je u njemu izazivati strepnju.
Bilo je nešto u Edwini Poole što je uznemiravalo istražitelja; nije bila poput ostalih predmeta
njegovih istraga. Jack je naglasio kako ne prikuplja dokaze za razvod. — Samo želim znati što radi —
rekao je.
— Nešto je... drugačije. — Edie se obično nije obazirala na detektiva. Jacku nije rekla ništa. Pomirila
se s tim, znajući da je debeli muškarac masna lica nikako ne može razotkriti.
Posljednje je pismo stiglo početkom prosinca. Edie ga je uzela u pošti i odvezla se na plažu u Lake
Forestu. Parkirala se na mjestu koje je bilo najudaljenije od ceste. Dan je bio vjetrovit i nemilo hladan.
Na pijesku nije bilo snijega. Jezero Michigen bilo je smeđe; valići su oplakivali rubove stijena. Sve su
stijene bile pomnjivo razmještene kako bi se spriječila erozija; plaža je podsjećala na postavljenu
pozornicu. Na parkiralištu nije bilo nikoga osim Edieine Honde Accord. Nije ugasila motor. Detektiv
se kolebao, a onda uzdahnuo i parkirao na suprotnom kraju parkirališta.
Edie ga je okrznula pogledom, Moram li za ovo imati publiku? I neko je vrijeme sjedila gledajući
jezero. Mogla bih ga spaliti, a da ga ne pročitam. Pomislila je kakav bi joj mogao biti život da je ostala
u Londonu; mogla je pustiti Jacka da se bez nje vrati u Ameriku. Preplavila ju je silna čežnja za sestrom
blizankom te je izvadila omotnicu iz torbice, gurnula prst ispod preklopa i rastvorila pismo.

Najdraža e,
Rekla sam ti da ću te obavijestiti — i evo, trenutak je došao — zbogom.
Pokušavam zamisliti kako bi bilo da se to događa tebi, no nemoguće je dočarati svijet bez tebe
iako smo tako dugo odvojene.
Ništa ti nisam ostavila. Dobila si moj život i živiš ga. To je dovoljno. Umjesto toga eksperimentiram
— sve sam ostavila blizankama. Nadam se da će uživati.
Ne brini se, sve će biti dobro.
Pozdravi Jacka u moje ime.

Voli te, unatoč svemu

e

Edie je sjedila spuštene glave i čekala suze. Nije ih bilo, što joj je bilo drago; nije željela plakati
pred istražiteljem. Provjerila je poštanski žig. Pismo je bilo poslano prije četiri dana. Pitala se tko ga
je poslao. Možda bolničarka.
Tutnula je pismo u torbicu. Više nije bilo potrebe spaliti ga. Neko će ga vrijeme čuvati. Možda će
ga i zadržati. Izišla je s parkirališta. Kada je prolazila pokraj detektiva, pokazala mu je prst.
 Prevaljujući kratku udaljenost od plaže do kuće, Edie je mislila na svoje kćeri. Mislima su joj
prolijetali katastrofalni scenariji. Kada je došla kući, bila je odlučna u nakani da onemogući prijenos
sestrina vlasništva na Juliju i Valentinu.
Jack se vratio s posla i našao Edie sklupčanu na krevetu, u sobi s ugašenim svjetlima.
— Što je?
— Umrla je Elspeth — rekla mu je.
— Kako znaš?
Predala mu je pismo. Pročitao ga je i osjetio samo olakšanje. To je to, pomislio je. Cijelo vrijeme
radilo se samo o Elspeth. Legao je na svoju stranu kreveta, a Edie se namjestila oko njega. Jack je
rekao: — Žao mi je, dušo — a onda više nisu prozborili ni riječi. Sljedećih dana i mjeseci Jack će to
požaliti; Edie nije govorila o sestri blizanki, nije odgovarala na pitanja, nije htjela nagađati što je
Elspeth mogla ostavili njihovim kćerima, nije govorila kako se osjeća pa čak ni njemu nije dopuštala
da spomene Elspeth. Jack se poslije pitao bi li Edie progovorila tog popodneva da ju je pitao. Da joj
je rekao što zna, bi li ga isključila? Poslije je to visjelo između njih.
No tada su ležali na svojem krevetu. Edie je položila glavu na Jackova prsa i slušala otkucaje
njegova srca. „Ne brini se, bit će dobro."... Mislim da ja ovo ne mogu. Mislila sam da ću te opet vidjeti.
Zašto nisam otišla k tebi? Zašto si mi rekla da ne dođem? Kako smo dopustile da bude ovako? Jack ju
je zagrlio. Je li se isplatilo? Edie nije mogla govoriti.
Čuli su blizanke na kućnim vratima. Edie se oslobodila zagrljaja i ustala. Nije plakala, ali je otišla u
kupaonicu i umila se. — Ni riječi — rekla je Jacku dok se češljala.
— Zašto ne?
— Zato.
— Dobro. — Pogledi su im se sreli u zrcalu toaletnog stolića. Izišla je, a on je čuo kako savršeno
normalnim glasom pita: — Kako je bilo u školi? — Julia je rekla: — Beskorisno. — Valentina je rekla:
— Nisi počela pripremati večeru? — a Edie je odvratila: — Mislila sam kako bismo mogli otići na pizzu
u Southgate. — Jack je sjeo na krevet s osjećajem težine i umora. Kao i inače, nije bio siguran što je
što, ali je barem znao da će večerati.
CVIJETAK NA NJIVI

Elspeth Noblin bila je mrtva te joj više nitko nije mogao pomoći; mogli su je samo pokopati.
Pogrebna povorka prošla je tiho kroz ulazna vrata groblja Highgate; pogrebno vozilo pratilo je deset
automobila punih trgovaca rijetkim knjigama i prijatelja. Vožnja je bila kratka; crkva sv. Michaela bila
je malo dalje na brdu. Robert Fanshaw došao je pješice iz Vautraversa sa susjedima s gornjeg kata,
Marijke i Martinom Wellsom. Stajali su na širokom dvorištu na zapadnoj strani groblja i gledali kako
pogrebno vozilo vješto prolazi kroz ulaz i uskim putem kreće prema obiteljskoj grobnici obitelji Noblin.
Robert je bio iscrpljen i tup. Zvukovi kao da su se izgubili, kao da je došlo do kvara na zvučnom
zapisu filma. Martin i Marijke stajali su zajedno, malčice odmaknuti od njega. Martin je bio vitak,
uredan muškarac kratko ošišane prosijede kose i šiljasta nosa. Sve je na njemu bilo nervozno i brzo,
čvorugavo i iskrivljeno. Imao je velške krvi i nizak prag tolerancije na groblja. Njegova supruga Marijke
nadvila se iznad njega. Imala je asimetričnu frizuru, grimiznoljubičastu kosu i ruž. Bila je krupne građe,
živopisna i nestrpljiva. Crte njezina lica bile su u opreci s pomodnom odjećom. Sa zebnjom je
promatrala supruga.
Martin je zatvorio oči. Usne su mu se pomicale. Netko nepoznat mogao je pomisliti da se moli, ali
Robert i Marijke znali su da broji. Snijeg je padao u krupnim pahuljama koje su nestajale čim bi do-
taknule tlo. Groblje Highgate bilo je prepuno bljuzgavih šljunčanih staza i stabala s kojih je kapala
voda. Vrane su s grobova odlijetale na niske grane, zatim kružile zrakom i spuštale se na krov
disidentske kapele koja je sada služila kao ured groblja.
Marijke se borila s porivom da zapali cigaretu. Nije posebno voljela Elspeth, ali sada joj je
nedostajala. Elspeth bi rekla nešto zajedljivo i duhovito i sve okrenula na šalu. Marijke je otvorila usta
i izdahnula, a dah joj je jedan trenutak poput dima ostao visjeti u zraku.
Pogrebno vozilo nečujno je skrenulo na Cuttings Path i nestalo iz vida. Noblinov mauzolej
nalazio se neposredno iza Comfort's Cornersa, blizu sredine groblja; ožalošćeni bi išli uskom,
korijenjima stabala ispresijecanom Colonnade Path i tamo dočekali pogrebno vozilo. Ljudi su parkirali
automobile ispred polukružne kolonade koja je dijelila dvorište od groblja, izišli i stajali gledajući oko
sebe, uočavajući kapelice (glasovi! je opis u kojem su jednom nazvane primjercima "pogrebničko-
gotičkog" stila), željezna vrata, spomenik žrtvama rata, kip Fortune koji prazna pogleda zuri pod
kositrenim nebom. Marijke je pomislila na sve pogrebne povorke koje su prošle kroz glavna vrata
Highgatea. Viktorijanske crne kočije koje su vukli konji s nojevim perjem na glavama, s profesionalnim
naricateljima i onima što su zanijemjeli od boli, ustupile su mjesto tom šarolikom skupu auta,
kišobrana i stišanih prijatelja. Marijke je odjednom doživjela groblje kao staro kazalište: igrao se isti
komad, ali su kostimi i frizure osuvremenjeni.
Robert je dotaknuo Martinovo rame, a Martin otvorio oči s izrazom čovjeka koji je naglo probuđen.
Prešli su preko dvorišta pa kroz sredinu kolonade i mahovinastim stubama ušli u groblje. Marijke je
išla iza njih. Za njima su išli ostali. Staze su bile kliske, kose i kamene. Svi su pazili gdje staju. Nitko nije
govorio.
Nigel, upravitelj groblja, stajao je pokraj pogrebnog vozila, dotjeran i pripravan. Kimnuvši je
Robertu dao do znanja da ga je vidio, uputio mu pogled kojim je govorio: Drugačije je kada je u pitanju
netko tvoj, zar ne? Robertov prijatelj Sebastian Morrow stajao je uz Nigela. Sebastian je bio pogrebnik;
Robert ga je i prije gledao kako radi, ali sada se činilo kao da je Sebastian dobio dodatnu dimenziju
suosjećanja i unutarnje suzdržanosti. Izgledalo je kao da ravna pogrebom ne mičući se i ne govoreći;
pogledao bi pogdjekad bitnu osobu ili predmet i ono što se trebalo učiniti bilo bi učinjeno. Sebastian
je na sebi imao tamnosivo odijelo i tamnozelenu kravatu. Sin nigerijskih roditelja rođen u Londonu,
tamne kože u tamnoj odjeći, bio je istodobno iznimno prisutan i gotovo nevidljiv u sumornosti
raslinjem obrasla groblja.
 Nosači lijesa okupili su se oko pogrebnog vozila.
Svi su čekali, no Robert se glavnom stazom uputio do mauzeloja obitelji Noblin. Na vapnencu je,
iznad vrata od oksidiranog bakra, bilo urezano samo prezime. Na vratima je bio bareljef koji je prikazi-
vao pelikana što vlastitom krvlju hrani svoje mlade, simbol Uskrsnuća. Kada je vodio grupe, Robert ga
je prigodice znao uključiti u obilazak. Sada su mu vrata bila otvorena. Thomas i Matthew, ukopnici,
stajali su i čekali koja tri metra dalje, ispod granitnog obeliska. Susreo je njihov pogled; kimnuli su i
prišli mu.
Robert je oklijevao prije no što je pogledao u mauzolej. U njemu su bila četiri lijesa — lijesovi
Elspethinih roditelja, bake i djeda — i umjerena količina prašine koja se skupila u kutovima male
prostorije. Pokraj police na kojoj će se naći Elspethin lijes bili su postavljeni nogari. To je bilo sve.
Robertu se učinilo da hladnoća izbija iz unutrašnjosti mauzoleja kao iz hladnjaka. Osjećao je da će
doći do svojevrsne razmjene: on će groblju dati Elspeth, a groblje će njemu dati... što, nije znao.
Sigurno mora biti nešto.
Vratio se do pogrebnog vozila s Thomasom i Matthewom. Elspethin je lijes bio ojačan olovom, za
nadzemne grobnice, te neprimjereno težak. Robert i drugi nosači stavili su ga na ramena pa odnijeli
u grobnicu; bilo im je pomalo nezgodno spustiti ga na nogare. Mauzolej je bio premalen za sve nosače
te se lijes odjednom učinio golemim. Namjestili su ga. Tamna se hrastovina sjajila na slaboj dnevnoj
svjetlosti. Jedan za drugim izišli su svi, osim Roberta koji se lagano pogrbio iznad lijesa, oslonivši se
dlanovima o poklopac, kao da je lakirano drvo Elspethina koža, kao da u kutiji u kojoj je njezino
iscrpljeno tijelo može osjetiti otkucaje srca. Mislio je na Elspethino blijedo lice, plave oči koje bi se
otvorile u tobožnjem iznenađenju i suzile kada joj se nešto nije sviđalo, male grudi, neobičnu vrelinu
njezina tijela u vrućicama, rebra koja su joj u posljednjim mjesecima bolesti stršala iznad trbuha,
ožiljke od potkožnog priključka i operacije. Preplavila ga je želja i odvratnost. Sjećao se fine teksture
njezine kose, kako je plakala kada joj je u pregrštima ispadala, kako je rukama prelazio po njezinu
golom tjemenu. Mislio je na zakrivljenost Elspethinih bedara te nadimanju i truljenju koje ju je već
preobražavalo, stanicu po stanicu. Bile su joj četrdeset i četiri godine.
— Roberte. — Pokraj njega stajala je Jessica Bates. Pomnjivo ga je promatrala ispod jednog od
svojih kitnjastih šešira; inače strogo lice sada je bilo ublaženo samilošću. — Hajdemo, sada. —
Mekane staračke ruke položila je na njegove. Ruke su mu se znojile, a kada ih je podigao, vidio je da
je ostavio jasne otiske na inače savršenoj površini. Htio je obrisati tragove pa ih poželio ostaviti tamo,
posljednji dokaz njegova dodira na tom produžetku Elspethina tijela. Dopustio je Jessici da ga izvede
iz grobnice te se s njom i ostalima namjestio za obred ukopa.
— Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate ko cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo. 2
Martin je stajao na rubu skupine. Oči su mu opet bile zatvorene. Glava mu je bila spuštena, a ruke
je čvrsto stiskao u džepovima kaputa. Marijke se nagnula prema njemu. Uhvatila ga je ispod ruke; kao
da to nije primijetio, počeo se njihati naprijed-natrag. Marijke se ispravila i pustila ga da se njiše.
— Svidjelo se Bogu Svemogućemu u njegovu velikom milosrđu k sebi uzeti dušu naše preminule
sestre čije tijelo predajemo njezinu vječnom počivalištu; zemlju zemlji, pepeo pepelu, prah prahu, u
sigurnoj i pouzdanoj nadi u uskrsnuće za vječni život po Kristu, našem Gospodinu, koji će preobraziti
ovo naše smrtno tijelo na sliku i priliku svojeg tijela slavnog, snagom svojega djela kojemu će sve biti
podvrgnuto, bilo na zemlji, bilo na nebesima.
Robert je lutao pogledom. Stabla su bila gola — do Božića su ih dijelila još tri tjedna — ali je groblje
bilo zeleno. Highgate je bio pun grmova božikovine koji su izniknuli iz viktorijanskih pogrebnih vije-
naca. Ozračje je bilo blagdansko, ako ste bili u stanju promijeniti mentalni sklop i početi razmišljati o
Božiću na groblju. Dok se pokušavao usredotočiti na vikarove riječi, čuo je kako se u blizini glasaju
lisice.
2 Psalam 103, Biblija, KS, Zagreb 1987., str.548.
 Jessica Bates stajala je do Roberta. Ramena su joj bila ravna, brada podignuta, no Robert je osjećao
njezin umor. Bila je predsjednica Prijatelja groblja Highgate, dobrotvorne organizacije koja se brinula
za groblje i organizirala obilaske s vodičima. Robert je radio za nju, ali je bio uvjeren da bi na Elspethin
sprovod došla u svakom slučaju. Sviđale su se jedna drugoj. Kada bi došla ručati s Robertom, Elspeth
bi uvijek donijela i sendvič za Jessicu.
Uhvatila ga je panika: kako ću zapamtiti sve o Elspeth? U tom je trenutku bio ispunjen njezinim
mirisom, glasom, oklijevanjem prije no što bi se predstavila na telefonu, njezinim kretnjama dok su
vodili ljubav, ushitom cipelama nemoguće visokih potpetica, čulnošću kojom je pristupala starim
knjigama i nedostatkom osjećaja kada ih je prodavala. Znao je sve što će ikada znati o Elspeth te je
bez odgađanja morao zaustaviti vrijeme da mu ništa ne pobjegne. No bilo je prekasno; trebao se
zaustaviti kad i ona; sada je prolazio pokraj nje, gubio je. Već je blijedjela. Trebao bih sve zapisati...,
ali ništa neće biti dovoljno. Ništa što napišem neće je vratiti.
Nigel je zatvorio vrata grobnice i zaključao ih. Robert je znao da će ključ ležati u brojem označenom
pretincu u uredskoj ladici dok ga opet ne zatrebaju. Uslijedila je nelagodna stanka; obred je bio gotov,
ali nitko nije točno znao što slijedi. Jessica je stisnula Robertovo rame i kimnula vikaru. Robert mu je
zahvalio i predao omotnicu.
Svi su se uputili stazom. Uskoro se Robert opet našao u dvorištu. Snijeg se pretvorio u kišu. Jato
crnih kišobrana rastvorilo se gotovo istodobno. Ljudi su ušli u automobile i počeli izlaziti s groblja.
Osoblje je nešto govorilo, ruke su ga tapšale, nudio se čaj i nešto jače; nije točno znao što je odgovarao
ljudima, ali oni su se taktično povlačili. Svi trgovci knjigama otišli su u Angel. Vidio je da ga Jessica
gleda s uredskog prozora. Marijke i Martin držali su se postrani; sada su mu prišli. Marijke je vodila
Martina pod ruku. Glava mu je još bila prignuta te se činilo kao da mu, dok je prelazio dvorište,
pozornost posve zaokuplja svaki pojedinačni kamen. Roberta je dirnulo što je uopće uspio doći.
Marijke je uhvatila Roberta pod ruku pa su utroje izišli s groblja i uputili se Swains Laneom. Kada su
stigli na vrh brijega Highgate, skrenuli su lijevo, hodali nekoliko minuta pa opet skrenuli lijevo. Marijke
je morala pustiti Roberta kako bi požurila Martina. Išli su dugačkom, uskom asfaltnom cesticom.
Robert je otvorio vrtna vrata i bili su kući. Sva tri stana u Vautraversu bila su mračna, a dan je uzmicao
pred večeri te se Marijke zgrada činila još tumornijom i tjeskobnijom no inače. Zajedno su stajali u
veži. Marijke je zagrlila Roberta. Nije znala što reći. Sve su već rekli te nije rekla ništa. Robert se
okrenuo da uđe u stan.
Martin se oglasio promuklim glasom. Rekao je: — Žao mi je. — Rečenica ih je sve zapanjila. Robert
je oklijevao pa kimnuo. Čekao je da vidi hoće li Martin još nešto reći. Sve su troje nelagodno stajali
dok Robert opet nije kimnuo i nestao u svojem stanu. Martin se zapitao je li dobro učinio što je
progovorio. On i Marijke počeli su se penjati stubama. Zastali su na drugom podestu kada su prolazili
pokraj Elspethinih vrata. Na njima je bio kartončić s natipkanim prezimenom: NOBLIN. Prošavši uz
njih, Marijke je ispružila ruku i dotaknula ga. Podsjetio ju je na ime na mauzoleju. Pomislila je kako će
odsad tako biti svaki put kad prođe pokraj njih.
Robert se izuo i legao na krevet u svojoj asketskoj i gotovo mračnoj spavaćoj sobi, još uvijek s
mokrom vunenom kapom na glavi. Zapiljio se u strop i mislio na Elspethin stan nad sobom. Zamišljao
je njezinu kuhinju, punu hrane koju ona neće pojesti, njezinu odjeću, knjige, stolce koji se neće habati,
na kojima neće ni sjediti ni čitati, njezin radni stol pretrpan papirima koje će morati pregledati. Mnogo
je toga morao učiniti, ali ne odmah.
Nije bio spreman za njezinu odsutnost. Prije Elspeth nije umro nitko koga je volio. Bili su odsutni,
ali nitko nije bio mrtav. Elspeth? Čak joj je ime zvučalo prazno, kao da se odvojilo od nje i nesputano
mu plutalo u mislima. Kako ću živjeti bez tebe? Nije bila riječ o tijelu; tijelo će činiti što i inače.
Problematično je bilo kako: on će živjeti, ali bez Elspeth taj život neće imati ni okus ni oblik, niti će u
njemu biti reda. Morat će se ponovno naučiti biti sam.
Bila su tek četiri sata. Sunce je zalazilo; spavaću sobu zamutile su sjene. Zatvorio je oči i čekao da
zaspi. Nakon nekog vremena shvatio je da mu to neće poći za rukom; ustao je, obuo se, popeo na
gornji kat i otvorio Elspethina vrata, prošao je kroz stan ne upalivši svjetla. U njezinoj spavaćoj sobi
opet je skinuo cipele i kaput, na trenutak razmislio, a onda skinuo i ostatak odjeće. Uvukao se u
Elspethin krevet, na stranu na kojoj je uvijek spavao. Naočale je odložio na uvijek isto mjesto na
njezinu noćnom ormariću. Sklupčao se u uobičajeni položaj i polako se opuštao kako je studen
nestajala iz plahti. Robert je zaspao čekajući Elspeth da legne pokraj njega.
ONA ODLAZI OD KUĆE

Marijke Wells de Graaf stajala je na vratima spavaće sobe koju je posljednje dvadeset i tri godine
dijelila s Martinom. U ruci su joj bila tri pisma, a ona je napeto razmišljala gdje da ostavi jedno od njih.
Kovčezi su joj bili na stubištu, s uredno složenim žutim baloncem preko njih. Morala je samo ostaviti
pisma i mogla je otići. Martin se tuširao. Već je dvadeset minuta bio pod tušem; ostat će tamo još
koji sat, čak i kad potroši vruću vodu. Marijke nije htjela znati što tamo radi. Čula ga je kako govori sa
samim sobom; tiho, ugodno mrmljanje; gotovo kao radio. Slušate umobolni radio, pomislila je, koji
vam donosi najnovije i najveće OKP hitove.
Željela je pismo ostaviti negdje gdje će ga naći brzo, ali ne prebrzo. Isto ga je tako željela ostaviti
na mjestu koje Martinu ne predstavlja problem tako da ga može uzeti i otvoriti. No nije ga željela
ostaviti na mjestu koje će prisutnost pisma kontaminirati, koje će, nakon toga, zauvijek biti povezano
s njim i stoga van Martinova domašaja.
Tjednima je već razbijala glavu tom dilemom, ne uspjevši je riješiti. Gotovo je odustala i odlučila
poslati pismo, no nije željela da se Martin brine kada ne dođe doma s posla. Kad bih ga barem mogla
ostaviti da lebdi, pomislila je. A onda se nasmiješila i otišla po šivaći pribor.
Marijke je stajala u Martinovu uredu pokraj računala i pokušavala umiriti ruke kako bi udjenula
konac u iglu u bazenu žutog svjetla iz svjetiljke s radnog stola. Stan im je bio vrlo mračan; Martin je
papirom prekrio prozore te je znala da je jutro samo po bijeloj svjetlosti koja se probijala kroz selotejp
po rubovima novina. Udjenuvši konac u iglu, brzo je načinila nekoliko šavova oko ruba omotnice pa
se popela na Martinov stolac da kraj konca zalijepi na strop. Marijke je bila visoka, no morala se
rastegnuti te joj se na trenutak zavrtjelo u glavu, a ona se zaklimala na stolcu u mračnoj sobi. Bilo bi
uistinu glupo da sad padnem i slomim se. Zamislila se na podu, raskoljene glave, s pismom koje se
njiše iznad nje. No sekundu poslije povratila je ravnotežu i sišla sa stolca. Pismo kao da je levitiralo
iznad radnog stola. Savršeno. Pokupila je šivaći pribor i ugurala stolac ispod stola.
Martin ju je zazvao. Marijke je zastala kao ukopana. — Što je? — naposljetku je viknula. Odložila je
šivaći pribor na Martinov stol. Zatim je otišla u spavaću sobu i stala pokraj zatvorenih vrata kupaonice.
— Što je? — Zadržala je dah; preostala dva pisma skrila je iza leđa.
— Na mom je stolu pismo za Thea; bi li ga mogla poslati kad izideš?
— Dobro...
— Hvala.
Marijke je odškrinula vrata. Para je ispunila kupaonicu i ovlažila joj lice. — Martine...
— Hmmm?
Glava joj se ispraznila. — Tot ziens, Martine — rekla je napokon.
— Tot ziens, ljubavi moja. — Martinov je glas bio veseo. — Vidimo se večeras.
Suze su joj navrle na oči. Polako je izišla iz spavaće sobe, probila se između hrpa plastikom
omotanih kutija u hodniku, uletjela u ured, uzela Martinovo pismo za Thea, nastavila prema
predsoblju i izišla kroz vrata njihova stana. Marijke je stajala s rukom na kvaki. Palo joj je na pamet:
Ovdje smo zajedno stajali, meni je ruka bila na kvaki baš kao sada. Mlađa ruka; bili smo mladi. Bili
smo u dućanu. Marijke je zatvorila oči i stajala slušajući. Stan je bio velik te s mjesta na kojem je stajala
nije mogla čuti Martina. Ostavila je vrata odškrinuta (nikada nisu bila zaključana), obukla ogrtač i
pogledala sat. Podigla je kovčege i nespretno ih snijela niza stube, bacivši letimičan pogled na
Elspethina vrata kada je prošla pokraj njih. Spustivši se u prizemlje, jednu je omotnicu ostavila u
Robertovoj košarici za poštu.
Marijke se nije okrenula da pogleda Vautravers dok je izlazila kroz vrtna vrata. Došla je do ulice
vukući kovčege za sobom. Bilo je hladno, vlažno siječanjsko jutro; noću je kišilo. U Highgate Villageu
vladalo je tog jutra ozračje nepromjenjivosti, kao da vrijeme uopće nije prošlo otkako je tamo stigla
kao mlada udana žena 1981. Crvena je telefonska govornica još uvijek bila na Trgu Pond iako jezera3
više nije bilo, niti se Marijke sjećala da ga je ikada bilo, samo šljunak i klupe na kojima su dremuckali
umirovljenici. Stari je vlasnik knjižare još uvijek pomnjivo proučavao turiste dok su pregledavali
njegove neugledne zemljopisne karte i krhke knjige. Žuti je labrador pretrčao preko trga, lako
umaknuvši vrištećem djetetu. Restorančići, kemijske čistionice, agencije nekretnina, drogerija — svi
su čekali kao da je negdje eksplodirala bomba, ostavivši tek mlade mame s kolicima ispred sebe. Kada
je, zajedno sa svojim, poslala Martinovo pismo, Marijke se sjetila svih sati koje je tu provela s Theom.
Možda će stići zajedno.
Vozač ju je čekao kraj stajališta taksija. Zavitlao je kovčege u prtljažnik te su ušli u auto. —
Heathrow? — upitao je. — Da, terminal četiri — rekla je Marijke. Uputili su se niz North Hill prema
Great North Roadu.

Nešto poslije, dok je Marijke čekala u redu pred KLM-ovim šalterom, Martin je izišao iz tuša.
Gledatelj koji ne poznaje Martina mogao se zabrinuti zbog njegova izgleda: bio je jarkocrven, kao da
ga je kakva nadljudska domaćica pofurila da izvuče nečistoće.
Martin se osjećao dobro. Osjećao se čisto. Jutarnje tuširanje bilo je jedan od vrhunaca njegova
dana. Zabrinutost bi opala; pod tušem se mogao pozabavati onim što ga je mučilo; misli su mu bile
jasne. Tuširanje prije popodnevnog čaja nije mu donosilo toliko zadovoljstva jer je bilo kraće, prepuno
nametljivih misli i pritiska Marijkeina neizbježnog povratka s posla na BBC-ju. Tuširanje prije odlaska
u krevet bilo je opterećeno tjeskobom zbog odlaska u krevet s Marijke, brigom zbog svojeg mogućeg
čudnog mirisa te pitanjem hoće li ona htjeti te večeri voditi ljubav s njim ili je odgoditi za neku drugu
noć (u posljednje je vrijeme seksa bilo sve manje), kamoli ne brigama vezanim uz križaljke, napisane
i neodgovorene elektroničke poruke, Thea koji je bio u Oxfordu (i stalno iznosio sve manje pojedinosti
o svojoj svakidašnjici, djevojkama i razmišljanjima što bi Martinu bilo drago znati; Marijke je rekla:
„Devetnaest mu je godina, pravo je čudo da nam išta govori", ali to baš nije pomoglo te je Martin
zamišljao svu silu grozomornih virusa, prometnih nezgoda i ilegalnih tvari; Theo je nedavno nabavio
motocikl — Martinovim je uobičajenim ritualnima dodano još mnogo, mnogo drugih kako bi Theo bio
zdrav i čitav.)
Martin se počeo sušiti ručnikom. Revno je vodio računa o svojem tijelu, s velikim zanimanjem i
zabrinutošću zamjećivao svako kurje oko, venu i ugriz kukca, a ipak, gotovo da i nije znao kako izgleda.
Čak su i Marijke i Theo postojali samo kao snopovi osjećaja i riječi u Martinovu sjećanju. Nije dobro
pamtio lica.
Danas je sve teklo glatko. Okosnica mnogih Martinovih rituala pranja i njege bila je simetrija; potez
britve na lijevoj strani zahtijevao je identičan potez na desnoj. Nekoliko godina prije prolazio je kroz
teško razdoblje kada je došao do točke u kojoj je izbrijavao svaku naznaku dlake na cijelom tijelu. To
je svakog jutra trajalo satima, a Marijke je plakala kada bi ga pogledala. Najposlije se uvjerio da dodat-
no brojenje može zamijeniti brijanje. Stoga je tog jutra brojio poteze britve (njih trideset) potrebne
da uistinu obrije bradu, a onda svjesno odložio britvu na umivaonik i trideset puta izbrojio do trideset.
To mu je uzelo dvadeset i osam minuta. Martin je brojio tiho, bez žurbe. Žurba bi uvijek sve pokvarila.
Kada bi pokušao požuriti, morao bi u jednom trenutku početi ispočetka. Bilo je važno da to dobro
napravi kako bi imao osjećaj potpunosti.
Potpunost: kada bi sve bilo propisno učinjeno, Martin bi osjetio (prolazan) užitak u svakoj seriji
pokreta, brojeva, pranja, misli, ne- misli. No nije valjalo kad je bio odviše zadovoljan. Smisao nije bio
da udovolji sebi, nego da odvrati katastrofu.
Bilo je opsesija — bile su poput uboda igle, gurkanja, bockanja: Jesam li ostavio upaljen plin? Gleda
li netko kroz prozor na stražnjim vratima? Možda se mlijeko pokvarilo. Bolje da ga opet pomirišem
prije no što ga ulijem u čaj. Jesam li oprao ruke kad sam se popišao? Za svaku sigurnost, bolje ih je

3 Pond, ribnjak, jezerce; op. prev.

opet oprati. Jesam li ostavio upaljen plin? Jesu li mi hlače dotaknulepod kada sam ih oblačio? Ponovi
to, učini kako treba. Učini to opet. Učini to opet. Opet. Opet.
Kompulzije su bile odgovori na pitanja koja su postavljale opsesije. Provjeri plin. Operi ruke. Dobro
ih operi da ne bi bilo sumnje. Upotrijebi jači sapun. Upotrijebi izbjeljivač. Pod je prljav. Operi ga. Obiđi
prljavi dio tako da ga ne dodimeš. Napravi najmanji mogući broj koraka. Prostri ručnike po podu da
zaustaviš kontaminaciju. Operi ručnike. Opet. Opet. Pogrešno je ovako ući u sobu. Pogrešno, kako?
Jednostavno pogrešno. Zakorači prvo desnom nogom. Tijelom se okreni nadesno, eto. To je bolje. A
što je s Marijke? I ona mora tako. Neće joj biti drago. Nije važno. Neće to učiniti. Mora. Odviše je krivo
ako ne učini. Kao da će se dogoditi nešto užasno. Što točno? Ne znam. Ne mogu misliti o tome. Brzo
— višekratnici od 22: 44, 66, 88... 1122...
Bilo je dobrih dana, loših dana, vrlo loših dana. Današnji se dan razvijao u dobar dan. Martin se
sjetio vremena kada je bio u Balliolu i svake srijede igrao tenis s tipom sa svojeg kolegija filozofije
matematike. Bilo je dana kada je, čak i prije no što bi izvadio reket, znao da će svaki udarac biti
ugodan. Današnji dan budio je takav osjećaj.
Martin je otvorio vrata kupaonice i pogledom prešao po spavaćoj sobi. Marijke mu je prostrla
odjeću na krevet. Cipele su bile na podu, uredno poravnate uz nogavice hlača. Odjeća je bila složena
točno određenim slijedom. Nijedan komad nije dodirivao druge. Proučavao je parket od tvrdog drva.
Bilo je na njemu dijelova na kojima se premaz izlizao, mjesta na kojima je bio iskrivljen od vlage — no
Martin se na ništa od toga nije obazreo. Pokušavao je razabrati je li sigurno da bos zakorači na pod.
Danas je zaključio da jest. Velikim koracima došao je do kreveta i počeo se veoma polako odijevati.
Sa svakim komadom odjeće koji bi mu se spustio na tijelo Martin se osjećao sve sigurnijim,
obavijen čistom, izlizanom tkaninom. Bio je vrlo gladan, ali nije se žurio. Napokon je uvukao noge u
cipele. Cipele su bile problematične. Smeđe klasične cipele s vezicama bile su svojevrstan dogovor
između njegova čistog tijela i poda koji ga je uvijek plašio. Nije ih volio dodirivati. No dodirnuo ih je i
uspio zavezati vezice. Marijke je ponudila da mu nabavi tenisice s čičak-trakom, ali Martinu je sama
zamisao bila estetski odbojna.
Martin se uvijek odijevao u nenapadnu, tamnu odjeću; zračio je formalnošću. Nije išao tako daleko
da po stanu nosi kravatu, ali je uvijek izgledao kao da ju je upravo skinuo ili kao da traži neku koju će
staviti prije no što odjuri iz stana. Otkako je prestao izlaziti, kravate su visjele na vješalici u ormaru.
Odjenuo se pa oprezno koračajući hodnikom došao do kuhinje. Doručak mu je bio na kuhinjskom
stolu. Cjelovite žitarice u zdjeli, vrčić mlijeka, dvije marelice. Pritisnuo je gumb na električnom grijaču
vode, a ona je za nekoliko minuta prokuhala. Martin je imao malo kompulzija povezanih s hranom
(uglavnom su se odnosile na to koliko je puta nešto prožvakao). Kuhinja je bila Marijkein teren te ga
je uvijek tjerala da ono što ga smeta odnese u neki drugi dio stana. Nikada nije pokušao uključiti
štednjak jer nikako nije mogao biti siguran da će ga isključiti te bi satima stajao s rukom na prekidaču
i okretao ga tamo-amo. No čaj je mogao napraviti pomoću grijača za vodu te je to i učinio.
Marijke je ostavila novine pokraj zdjele žitarica. Bile su netaknute, još uvijek uredno složene.
Martin je osjetio malu plimu zahvalnosti — volio je prvi otvoriti novine, ali nikada ne bi stigao do njih
prije nje. Rastvorio je Guardian odmah na križaljku.
Danas je bio četvrtak, a četvrtkom je Martin uvijek smišljao križaljku sa znanstvenim temama. Ta
je bila o astronomiji. Martin ju je na brzinu pregledao da provjeri je li sve točno. Posebno je bio pono-
san na oblik rješenja - širio se preko križaljke nalik prilično četvrtastoj i posve simetričnoj spiralnoj
galaktici. Potom je pogledao rješenje jučerašnje križaljke, strogo ximenovske, koju je sastavio njegov
kolega Albert Beamish. Beamish je radio pod imenom Lillibet; Martin nije imao pojma zašto. Nikada
nije upoznao Beamisha iako su tu i tamo razgovarali telefonom. Martin ga je uvijek zamišljao kao
dlakava čovjeka u baletnom kostimu. Martinovo je ime bilo Bunbury.
Martin je otvorio The Times, Daily Telagraph, Daily Mail i Indipendent te započeo temeljitu
pretragu za zanimljivim vijestima. Križaljka na kojoj je trenutačno radio bila je o povijesti ratovanja u
Mezopotamiji. Nije bio siguran da će se svidjeti njegovu uredniku, ali kao svaki umjetnik osjećao je
potrebu svojim radom izraziti ono što ga je zaokupljalo, a Irak je u posljednje vrijeme Martinu često
bio na pameti, tog su dana novine bile pune posebice krvava napada bombaša samoubojice u džamiji.
Martin je uzdahnuo, izvadio škare i počeo izrezivati članke.
Nakon doručka oprao je ruke (relativno normalno) i uredno odložio novine na hrpu (iako su sada
unekoliko podsjećale na čipku). Otišao je u ured, nagnuo se da upali svjetiljku na radnom stolu. Kada
se uspravio, nešto mu je okrznulo lice.
Martin je prvo pomislio da je u ured ušao šišmiš. No onda je ugledao omotnicu koja se lagano
njihala na koncu sa stropa. Stao je i promatrao je. Na njoj je Marijkeinim odlučnim rukopisom bilo
napisano njegovo ime. Što si učinila? Mozak mu se ispraznio te je ispred viseće omotnice stajao
spuštene glave i ruku zaštitnički prekriženih preko prsa. Naposljetku je ispružio ruku i uzeo je, lagano
potegnuo i tako odvojio konac od stropa. Polako ju je otvorio, razmotao pismo, naslijepo potražio
naočale za čitanje i stavio ih na nos. Što je učinila?

6. siječnja

Lieve Martin,

Dragi moj mužu, oprosti mi. Ne mogu više ovako živjeti. Kad budeš čitao ovo pismo, ja ću biti na
putu za Amsterdam. Thea sam obavijestila pismom.
Ne znam možeš li shvatiti, no pokušat ću objasniti. Moram živjeti svoj život ne bdijući stalno, ne
trudeći se primiriti tvoje strahove. Umorna sam, Martine. Iznurio si me. Znam da ću biti osamljena bez
tebe, ali bit ću slobodnija. Naći ću stančić, otvoriti prozore i pustiti u njega sunce i zrak. Sve će biti
obojeno u bijelo, a u svim ću sobama imati cvijeće. Neću morati u njih ulaziti uvijek desnom nogom,
niti mirisati izbjeljivač na koži i svemu što dotaknem. Stvari će mi biti u ormarima i ladicama, ne u
plastičnim posudama i prozirnoj foliji. Namještaj mi se neće izlizati od pretjerana ribanja. Možda ću
imati mačku.
Bolestan si, Martine, ali odbijaš otići liječniku. Ne vraćam se u London. Želiš li me vidjeti, možeš
doći u Amsterdam. No prvo ćeš morati izići iz stana pa se bojim da se možda nikada više nećemo
vidjeti.
Pokušala sam ostati, ali nisam uspjela.
Budi dobro, ljubavi moja

Marijke
 Martin je stajao s pismom u rukama. Dogodilo se najgore. Nije mogao shvatiti. Otišla je. Neće se
vratiti. Marijke. Polako se prelomio u struku, bokovima, koljenima dok nije čučnuo na pod ispred
radnog stola, s jakim svjetlom na leđima, lica nekoliko centimetara udaljena od pisma. Ljubavi moja.
Oh, ljubavi moja... Sve su ga misli napustile, postojala je samo velika praznina, kao kad se voda povuče
pred tsunamijem. Marijke.

Marijke je sjedila u vlaku iz zračne luke Schiphol i gledala sivu ravnicu uz prugu dok je zamućena
prolijetala pokraj nje. Kišilo je, nebo je bilo nisko. Brzo ću biti kod kuće. Pogledala je sat. Dosada je
Martin već sigurno našao pismo. Izvadila je mobitel iz torbe i otvorila ga. Nije bilo poziva. Zaklopila ga
je. Kiša je postrance isprugala prozore vlaka. Što sam učinila? Oprosti mi, Martine. No znala je da joj
neće biti žao kad dođe doma, a sada joj je dom mogao biti samo Amsterdam.
VELJAČA

Robert je u posebni obilazak Zapadnoga groblja odveo skupinu antikvara iz Hamburga pa je sada
stajao pod lukom glavnog ulaza i čekao da kupe razglednice i pokupe svoje stvari kako bi ih mogao
ispratiti i zaključati. Radnim danima zimi nije bilo redovitih obilazaka. Volio je prigušenost radnog
dana na groblju tih mirnih dana.
Antikvari su raštrkano izišli iz nekadašnje anglikanske kapele koja je služila kao improviziran
darovni dućan. Robert je zatresao zelenom plastičnom kutijom za priloge, a oni su u nju ubacili sitniš.
Uvijek mu je bilo neugodno pri toj maloj transakciji, ali groblje nije plaćalo porez na promet na
donacije te su svi u Highgateu prosili što su gorljivije mogli. Robert se nasmiješio i mašući ispratio
Nijemce pa okrenuo starinski ključ u golemoj bravi grobljanskih vrata.
Otišao je u ured te ključ i kutiju s prilozima odložio na radni stol. Felicity, upraviteljica ureda,
nasmiješila se i ispraznila je. — Nije loše za tako turobnu srijedu — rekla je. Ispružila je ruku. — Toki-
voki?
Robert se potapšao po džepu kišnog ogrtača i rekao: — Vratit ću ga -
— Izlaziš, znači? — upitala je Felicity. — Počinje kiša.
— Samo kratko.
— Molly je na ulazu preko puta. Možeš li joj odnijeti ovo?
— Dobro.
Robert je od Felicity uzeo pamflete i kišobran iz stalka pokraj stubišta. Uputio se prema Swains
Laneu. Molly, mršava starija žena odjevena u zeleni radni kombinezon i debelu zimsku jaknu, sjedila
je na rasklopivom stolcu pod spomenikom baruna Strathcona and Mount Royala, koji se u divoti
ružičastoga granita uzdizao neposredno uz ulaz u Istočno groblje. Stoički je provirila iz tmine, uzela
pamflete od Roberta te ih tutnula u mali stalak pokraj sebe. Na naslovnici pamfleta bio je Karl Marx;
on i George Eliot bili su glavne atrakcije među mrtvima na toj strani groblja.
— Hoćeš otići malo unutra i ugrijati se? — upitao ju je Robert.
Mollyin je glas bio usporen, hrapav, pospan; imala je jedva zamjetan australski naglasak. — Dobro
sam. Upalila sam grijalicu. Jesi li posjetio svoj grob?
— Ne, upravo sam završio vođenje grupe.
— Hajde, onda.
Kada je ponovno prešao Swains Lane, Robert je pomislio kako je Molly rekla „svoj grob" kao da je
to sada dio službenoga dnevnog rasporeda groblja. Možda je i bio. Mislio je kako je osoblje napravilo
prostora za njegovu tugu kao da je nešto opipljivo. U vanjskom svijetu ljudi su se povlačili, no na
groblju su svi bili naviknuti na nazočnost ožalošćenih te su o smrti govorili trijezno, što Robert nikada
dotada nije cijenio.
Rosulja se pretvorila u kišu kada je Robert došao do Elspethina mauzoleja. Otvorio je kišobran
napadno zamahnuvši rukom i sjeo na stube leđima okrenut vratima. Zabacio je glavu i zatvorio oči.
Prije manje od sat vremena prošao je točno pokraj tog mjesta s grupom. Razgovarali su o karminama
i pretjeranim mjerama koje su viktorijanci poduzimali iz straha da će ih žive zakopati. Volio bi da
Noblinov grob nije bio na jednom od glavnih putova; bilo je nemoguće voditi obilazak i ne proći pokraj
Elspeth, a on se osjećao bešćutnim kada je skupine zablenutih turista vodio pokraj male građevine
na kojoj je bilo urezano njezino ime. Nikada mu to nije smetalo kada je to bila samo njezina obiteljska
grobnica — jer nikada nije upoznao njezinu obitelj. Prvi je put zapravo shvatio zašto je Jessica bila
neumoljiva kada je riječ o pravilima ponašanja na groblju. Znao ju je zbog toga zadirkivati. Za Jessicu,
smisao Highgatea nisu bili organizirani obilasci, spomenici, nadnaravno ozračje ni morbidne
osebujnosti viktorijanaca; za nju su smisao groblja bili mrtvi i vlasnici njihovih grobova. Robert je,
prilično sporo, za svoj doktorat radio na povijesti groblja Highgate i viktorijanskim pogrebnim
običajima. No Jessica, koja nikada ništa nije tratila i koja je nadasve vješto pronalazila ljudima posao,
rekla je: „Ako već obavljaš sva ta istraživanja, zašto ne bi bio koristan?" I tako je počeo voditi
organizirane ture. Shvatio je da mu je groblje mnogo draže od bilo čega što je o njemu napisao.
Robert se namjestio. Kamena stuba na kojoj je sjedio bila je hladna, vlažna i plitka. Koljena su mu
stršala gotovo do visine ramena. — Bok, ljubavi — rekao je, ali, kao i uvijek, besmisleno mu je
zazvučalo glasno obraćanje mauzoleju. U sebi je nastavio: Bok. Tu sam. Gdje si ti? Zamislio je Elspeth
kako sjedi u mauzoleju poput svetice u pustinjačkom stanu i gleda ga kroz rešetku na vratima s
laganim osmijehom na licu. Elspeth?
Uvijek je nemirno spavala. Dok je bila živa, u snu se prevrtala i okretala; često bi ugrabila sve
pokrivače. Kada je spavala sama, ležala je raširenih ruku i nogu prebačenih preko kreveta,
označavajući teritorij udovima umjesto zastavom. Kada je spavala s Robertom, često bi ga probudio
zalutali lakat, koljeno ili EIspethine noge kojima je mlatila kao da trči u krevetu. — Jedne ćeš mi noći
slomiti nos — rekao joj je. Priznala je da je opasna družica u krevetu. — Unaprijed se ispričavam za
bilo kakav lom — rekla mu je i poljubila ga upitno u nos. — No dobro ćeš izgledati. Dat će ti nešto
huliganskog sjaja.
Sada je oko njega sve bilo nepomično. Vrata su bila prepreka kroz koju je mogao proći; osim u
uredu groblja, jedan je ključ bio i u Elspethinu radnom stolu. Njezino je tijelo bilo u kutiji nekoliko
metara od njega. Odlučio je ne zamišljati što su mu učinila tri mjeseca.
Roberta je još jednom dojmila konačnost toga svega, konačnost sažeta i predstavljena kao tišina
u sobici iza njega. Imam ti toliko toga ispričati. Slušaš li? Za njezina života nikada nije uvidio do koje
se mjere ništa ne bi posve dogodilo dok joj je to ne bi ispričao.
Roche je jučer poslao pismo Juliji i Valentini. Robert je zamišljao pismo kako putuje is Rocheova
ureda u Hampsteadu do Lake Foresta u lllinoisu u Sjedinjenim Državama, kako upada u poštanski
sandučić na broju 99 Pembridge Roada, kako ga uzima jedna od blizanki. Bila je to debela omotnica
krem-boje na kojoj je, kao adresa pošiljatelja, u sjajnoj crnoj tinti urezana stajala adresa Roche,
Eldridge, Potts & Lefley — odvjetnici, te imena i adresa blizanki napisana tankim, nepravilnim
rukopisom Rocheove stare tajnice Constance. Robert je zamišljao kako jedna blizanka drži omotnicu,
zamišljao je njezinu radoznalost. Nervozan sam zbog toga, Elspeth. Bolje bih se osjećao da si vidjela
te djevojke. Ti ne moraš živjeti s njima — možda su strašne. Ili što ako jednostavno stan prodaju
nekome tko je strašan? No blizanke su mu pobuđivale znatiželju te je na neki iracionalan način imao
povjerenja u Elspethin pokus. — Sve to mogu ostaviti tebi — rekla je. — Ili mogu ostaviti djevojkama.
— Neka to dobiju djevojke — odvratio je. — Ja imam više nego dovoljno.
— Hmm. Onda hoću. Ali što tebi mogu dati?
Sjedili su na njezinu bolničkom krevetu. Bila je u groznici nakon splenektomije. Večera joj je
netaknuta ležala na pokretnom noćnom stoliću. Masirao joj je stopala, ruku kliskih od toplog,
mirisnog ulja.
— Ne znam. Bi li mogla srediti reinkarnaciju?
— Kažu da su blizanke prilično vjerne kopije — nasmiješila se Elspeth. — Dovest ću ih neka žive u
stanu ako žele. Da ti ostavim blizanke?
Robert joj je uzvratio osmijeh. — To bi moglo imati suprotan učinak. Moglo bi biti prilično... bolno.
— Uvojak kose?
— Oh, ali to je sada loša kosa — rekla je prolazeći prstima po pahuljastim, srebrnastim kovrčicama.
— Trebali smo ga sačuvati kada sam još uvijek imala svoju pravu kosu. — Elspethina je kosa bila duga,
valovita, boje zimskog maslaca.
Robert je odmahnuo glavom. — Nije važno. Samo sam htio nešto tvoje.
— Kao viktorijanci? Šteta što više nije tako. Mogao bi napraviti naušnice ili broš ili nešto. —
Nasmijala se. — Mogao bi me klonirati.
Pravio se da razmatra tu mogućnost. — Ali mislim da postupak još nije posve siguran. Mogla bi
ispasti morbidno debela ili s perajama na udovima ili tko zna čim. Osim toga, morao bih čekati da
narasteš, a do tada bih već bio u mirovini i ti ne bi htjela imati ikakve veze sa mnom.
— Blizanke su mnogo sigurnije. Pola su ja, pola Jack. Vidjela sam fotografije, njega uopće ne vidiš
u njima.
— Otkud ti njihove slike?
Elspeth je rukom pokrila usta. — Zapravo, od Edie. Ali nemoj nikome reći.
Robert je rekao: — Otkad si u kontaktu s Edie? Mislio sam da je mrziš.
— Mrzim Edie? — Elspeth je izgledala ojađeno. — Ne. Bila sam veoma ljuta na Edie i još uvijek
sam. Ali nikada je nisam mrzila; to bi bilo kao da mrzim sebe. Ona je samo — učinila nešto glupo što
nam je poremetilo živote. No još mi je uvijek sestra. — Elspeth je oklijevala. — Pisala sam joj prije
otprilike godinu dana — kada sam dobila dijagnozu. Mislila sam da to treba znati.
— Nisi mi rekla.
— Znam. Bilo je osobno.
Robert je znao da je djetinjasto osjećati povrijeđenost. Ništa nije rekao.
Ona je rekla: — Ma daj. Da ti se javio otac, bi li mi rekao?
— Zapravo, bih.
Elspeth je stavila palac u usta i nježno ga zagrizla. To mu je uvijek bilo seksualno uzbudljivo, ali
sada je gesta bila lišene te moći. Rekla je: — Da, naravno da bi.
— I što želiš reći kad kažeš da su one pola tebe? One su Edieina djeca.
— Jesu. Njezina su djeca. Ali Edie i ja smo jednojajčane blizanke te su, u genetskom smislu, njezina
djeca isto što i moja.
— Ali, nikada ih nisi ni vidjela.
— Je li to toliko važno? Mogu samo reći, ti nemaš blizanca pa ne znaš kako je to. — Robert se i
dalje durio. — Daj nemoj. Ne budi takav. — Pokušala je krenuti prema njemu, ali cijevi u njezinim
rukama nisu joj to dopustile. Robert joj je pažljivo položio stopala na ručnik, obrisao ruke, ustao i
ponovno sjeo na luk bijele plahte do njezina struka. Gotovo da i nije zauzimala prostor. Jednu je ruku
stavio na jastuk. Točno pokraj njezine glave. I nagnuo se nad nju. Elspeth mu je stavila ruku na obraz.
Kao da ga je dotaknuo brusni papir; njezina mu je koža gotovo nanosila bol. Okrenuo je glavu i
poljubio joj dlan. Već su mnogo puta to učinili.
— Daj da ti ostavim dnevnike — rekla je Elspeth tiho. — Onda ćeš znati sve moje tajne.
Tek je poslije shvatio da je cijelo vrijeme to planirala. No onda je samo rekao: — Reci mi svoje
tajne sada. Zar su tako užasne?
— Očajne. Ali sve su to vrlo stare tajne. Otkad sam te upoznala, živjela sam krepostan i nedužan
život.
— Krepostan?
— No, dobro, monogaman.
— To je dovoljno. — Ovlaš ju je poljubio. Temperatura joj je narasla. — Morala bi spavati.
— Hoćeš li mi još malo masirati stopala? — Bila je poput djeteta koje traži omiljenu priču prije
spavanja. Vratio se na mjesto pokraj njezinih stopala, istisnuo još ulja na ruke, zagrijao ga trljajući ga
među dlanovima.
Elspeth je uzdahnula i zatvorila oči. — Mmm — rekla je nakon nekog vremena, izvivši stopala. —
To je vraški dobro. — Onda je spavala, a on sjedio držeći njezina skliska stopala i razmišljao.
Robert je otvorio oči. Nakratko se zapitao je li zaspao; sjećanje je bilo preživo. Gdje si, Elspeth?
Možda sada živiš samo u mojoj glavi. Robert je zurio u grobove s druge strane staze nagnute pod
opasnim kutom. Jednome su s obiju strana rasla stabla: ona su neznatno podignula temelje
spomenika te je centimetar-dva levitirao iznad tla. Dok je Robert gledao, lisica je prošla kroz bršljan
koji je gušio grobove iza onih na glavnoj stazi. Ugledala ga je, na trenutak stala pa se izgubila u
grmlju. Robert je čuo druge lisice kako se zavijajući dozivaju, neke u blizini, druge u udaljenijim
dijelovima groblja. Bila je sezona parenja. Robert je bio prozebao i mokar. Prenuo se.
— Laku noć, Elspeth. — Osjećao se glupavo što to govori. Ustao je i krenuo prema uredu, osjećajući
se umnogome kao tinejdžer kada shvati da više ne može moliti. Gdjegod Elspeth bila, tu nije.
ZRCALNE BLIZANKE

Julia i Valentina Poole voljele su rano ustajati. To je bilo čudno jer nisu išle u školu, bile su
nezaposlene i prilično nemarne. Nije bilo nikakva razloga da se bude u zoru; rano su ranile, ali ne da
bi nešto posebno ugrabile.
Te subote u veljači sunce još nije bilo posve izišlo. Snijeg, kojeg je preko noći palo tridesetak
centimetara, na slabom se svjetlu pričinjao plavičastim; golema stabla koja su rasla uz Pembridge
Road prignula su se pod njegovim teretom. Lake Forest još je spavao. Kuća od žute cigle u rančerskom
stilu, u kojoj su blizanke živjele s roditeljima, djelovala je pod snijegom tiho i zaštićeno. Sve je bilo
stišano — uobičajen promet, glasanje ptica i pasa.
Julia je pojačala grijanje dok je Valentina pravila instant-vruću čokoladu. Julia je otišla u dnevnu
sobu i uključila televizor. Kada je Valentina ušla u sobu s pladnjem, Julia je stajala ispred televizora i
daljinskim upravljačem mijenjala programe iako je znala što žele gledati. Uvijek je bilo isto. Svake
subote. Blizanke su voljele nepromjenjivost, čak i kada im se činilo da je više ni časka ne mogu pod-
nijeti. Julia se zaustavila na CNN-u. Predsjednik Bush razgovarao je s Karlom Roveom u dvorani za
sastanke. — Crknite — rekla je Valentina. Blizanke su složno pokazale prst predsjedniku i njegovu
savjetniku, a Julia je nastavila mijenjati programe dok nije došla do This Old Home. Pojačala je zvuk,
pazeći da ne pretjera i tako ne probudi roditelje. Smjestile su se na kauč, omotale jedna oko druge
tako da su Julijine noge počivale u Valentininu krilu. Mookie, njihova ostarjela, prugasta mačka, sjela
je pokraj Valentine. Navukle su preko sebe karirani vuneni prekrivač, ugrijale ruke na šalicama
čokolade i zapiljile u televizor, isključivši sve ostalo. Subotom ujutro mogle su, jednu za drugom,
pogledati reprizu četiriju epizoda.
— Kuhinjske radne plohe od steatita — rekla je Julia.
— Mmm, hmmm — rekla je ushićeno Valentina.
Dnevna soba bila je polumračna; svjetlost je dolazila jedino s televizora i dvostrukog prozora. No
da je bila svjetlija, bilo bi je teško gledati jer je sve u njoj bilo jarkozelene boje, u svijetlocrvenom karo-
uzorku ili inspirirano golfom. Cijela je kuća bila napadno uređena. Pokućstvo je bilo ili premekano,
pokriveno kretonom, od brušenog metala i mutnog stakla ili obojeno bojama čija su imena zvučala
kao imena sladoleda. Edie se bavila unutarnjim uređenjem; voljela je vježbati na njihovoj kući, a Jack
je odustao od pokušaja da se uvaži i njegovo mišljenje. Blizanke su bile uvjerene da im majka ima
najnečuveni ukus na cijelom svijetu. To vjerojatno nije bila istina; većina kuća u Lake Forestu bila je
uređena u skuplje verzije istog stila. Blizanke su voljele dnevnu sobu jer je to bila soba njihova tate te
stoga, da ironija bude veća, stravična. Jack je pronalazio izvjesno zadovoljstvo u mirenju sa zahtjevima
njegova plemena sve dok je njemu bilo ugodno.
Blizanke su izgledale čudno u toj kući. Zapravo, izgledale su čudno kamogod bi otišle.
Te su zimske subote navršile dvadeset godina. Julia je bila starija za šest (njoj vrlo značajnih)
minuta. Bilo je lako zamisliti Juliju kako se probija i odguruje Valentinu odlučna da bude prva.
Blizanke su bile vrlo blijede i vrlo mršave; bila je to mršavost koja u djevojkama izaziva zavist, a u
majkama zabrinutost. Julia je bila visoka metar i pedeset i šest centimetara. Valentina je bila pola
centimetra niža. Obje su imale lijepu, lepršavu, vrlo svijetlu plavu kosu, podrezanu do ušnih resica,
koja im je u paučinastim uvojcima padala oko lica dajući im izgled bijelog maslačaka. Imale su dugačke
vratove, male grudi i ravne trbuhe. Kralješci su im bili vidljivi, dugačak ravan stup izbočina pod kožom.
Ljudi su često mislili da su neuhranjene dvanaestogodišnjakinje; u kakvu televizijskom filmu mogle su
glumiti viktorijanske siročiće. Oči su im bile velike, sive i tako razdvojene da su se mogle učiniti
razrokima. Imale su srcolika lica, jedva primjetno prćaste nosove, izrazite usne, ravne zube. Obje su
grizle nokte. Nijedna nije imala tetovaže. Valentina je smatrala da je nespretna i nesigurna i žalila što,
poput Julije, ne zrači zadovoljstvom samom sobom. Valentina je izgledala krhko i upravo time
privlačila druge.
 Bilo je teško odrediti što blizanke čini osebujnima. Ljudi bi osjećali nelagodu kada bi ih vidjeli
zajedno ne znajući zašto. Blizanke nisu bile samo identične; bile su zrcalne. Zrcalnost se nije
ograničavala na njihovu vanjštinu, već je uključivala svaku stanicu njihova tijela. Tako je malen madež
na desnoj strani Julijinih usana bio na lijevoj strani Valentininih: Valentina je bila ljevakinja, Julia
dešnjakinja. Nijedna nije sama po sebi izgledala neuobičajeno. Čudo je bio najjočitije na rendgenskim
snimkama: dok su Julijini organi bili na uobičajenim mjestima, kod Valentine je sve bilo obrnuto. Srce
joj je bilo na desnoj strani, sve klijetke i pretklijetke preokrenute. Valentina je imala srčane mane koje
je trebalo operirati čim se rodila. Kirurg je rabio zrcalo kako bi njezino majušno srce vidio onako kako
je bio naviknut. Valentina je imala astmu, Julia se gotovo nikad nije ni prehladila. Valentinini otisci
prstiju bili su gotovo posve oprečni Julijinima. Bile su u osnovi još uvijek jedno stvorenje, cjelovito, ali
puno suprotnosti.
Blizanke su sjedile i pozorno gledale kako na golemoj kući na Atlantskom oceanu mijenjaju šindru,
kako je bruse pa boje. Krovne su kućice obnovili, dimnjak ponovno izgradili. Klupu pokraj kamina koja
je bila istrgnuta zamijenili su novom.
Blizanke su bile lude za stvarima iz prošlosti. Spavaća im je soba izgledala kao da je nekoć bila dio
neke druge kuće, kao da je odlutala, pa ju je iz milosrđa usvojila ta obična kuća američkog tipa. Kada
je bli- zankama bilo trinaest godina, skinule su sa zidova zapuštene cvjetne tapete, sve plišane
životinje i lutke poslale u AMVETS pa sobu proglasile muzejem. Trenutačno je u njemu bila izložena
stara krletka natrpana plastičnim raspelima na kukičanom podlošku prebačenom preko stolića
potpuno pokrivena naljepnicama Hello Kitty. Sve ostalo u sobi bilo je bijelo. Bila je to soba za Des
Esseintesove sestre.
Vani su počele brujiti ralice. Dan je prerastao u čisto, zasljepljujuće sunčano jutro. Na odjavnoj
špici četvrte epizode, blizanke su se digle, istegnule i ugasile televizor. Stale su do prozora u ogrtačima
s kašmirskim uzorkom i škiljeći se zagledale u Serafina Garciju (koji je od njihovih najranijih dana kosio
tratinu i čistio snijeg) dok je čistio kolni prilaz. Vidio ih je i mahnuo im. One su mu odmahnule.
Čule su roditelje kako se meškolje, ali to nije značilo da će uskoro ustati. Edie i Jack voljeli su
vikendom duže spavati. Sinoć su bili na zabavi u klubu Onwentsia; blizanke su čule da su se vratili oko
tri (— Ne bi li trebalo biti obrnuto? — rekla je, ne prvi put, Julia Valentini.
— Ne bi li se oni trebali brinuti zbog nas? —) Blizanke su prešle na sljedeći dio svojega uobičajenog
subotnjeg jutra: palačinke. Napravile su ih dovoljno da ih, kad se Edie i Jack napokon pojave i požele
jesti, mogu podgrijati u mikrovalnoj. Julia je napravila tijesto, a Valentina ga je nalijevala u tavu i stajala
zureći u blijedožute krugove dok su se u njima pojavljivali mjehurići zraka i pucali. Voljela je okretati
palačinke. Napravila je pet malih palačinki za sebe i pet za Juliju, Julia je napravila kavu. Jele su u
kuhinji, sjedeći za otokom, okružene afričkim ljubicama i staklenkom za kekse u obliku patuljka.
Nakon doručka oprale su posuđe. Zatim su obukle traperice i trenirke s kapuljačama na kojima je
bio natpis BARAT. (Bio je to lokalni koledž; blizanke su ga pohađale jedan semestar, a onda odustale,
ustvrdivši da je to gubitak vremena i Jackova novca. Bio je to treći fakultet na koji su se upisale. Prvo
su se upisale na Cornell; Julia je prestala odlaziti na predavanja u ljetnom semestru, a kada su je
zamolili da ode, Valentina je otišla s njom. Na University of Illinois izdržale su cijelu godinu, ali Julia se
odbila vratiti.) Poštar se teško probio prilazom te gurnuo poštu kroz otvor u vratima. Glasno je
bubnula na pod predsoblja. Blizanke su se našle iznad nje.
Julia je zgrabila snop i počela, pošiljku po pošiljku, izbacivati na blagovaonički stol. — Pottery Barn,
Crate and Barrel, ComEd, Antrophologie, pismo za mamu... pismo za nas? — Blizanke su rijetko
dobivale poštu; sve je njihovo dopisivanje bilo internetsko. Valentina je iz Julijine ruke uzela tešku
omotnicu. Stajala je važući je, opipavajući teksturu papira. Julija ju je uzela natrag. Pogledale su se.
Od odvjetničke je tvrtke. Iz Londona. Blizanke nikada nisu bile u Londonu. Nikada nisu bile izvan
Amerike. Njihova je mama bila iz Londona, ali Edie i Jack rijetko su o tome govorili. Edie je sada bila
Amerikanka
— postala je izvorna ili lažno izvorna; obitelj Poole živjela je u predgrađu Chicaga, koje je od samog
začetka imalo ambiciju biti englesko selo. Blizanke su primijetile da se Ediein naglasak znao pojaviti
kada bi bila ljuta ili nekoga pokušala dojmiti.
— Otvori ga — rekla je Valentina. Julijini su prsti petljali po krutom papiru. Otišla je do prozora u
dnevnoj sobi, a Valentina za njom. Stala je iza Julije i stavila joj bradu na rame, a ruke oko struka.
Izgledale su kao jedna dvoglava djevojka. Julia je podigla pismo tako da ga Valentina bolje vidi.

Julia i Valentina Poole

99 Pembridge Road
Lake Forest, IL 60035, SAD

Drage Julia i Valentina Poole,

Sa žalošću vas obavještavani o smrti vaše tetke, Elspeth Alice Noblin. Iako vas nikada nije upoznala,
iskreno joj je bilo stalo do vaše dobrobiti. Prošlog rujna, doznavši da će njezina bolest uskoro završiti
smrću, sastavila je novu oporuku. Prilažem presliku tog dokumenta. Vi ste njezine nasljednice, to jest,
vama je ostavila cijelu svoju imovinu uz iznimku nekoliko sitnica koje je ostavila prijateljima i
dobrotvornim ustanovama. Nasljedstvo ćete primiti kada navršite dvadeset i jednu godinu.
Oporuka uključuje sljedeće uvjete:
1) Gospođa Noblin imala je stan u Londonu, u Vautravers Meu’su, Highgate br. 6. Zgrada
graniči s grobljem Highgate u Highgate Villageu, uistinu vrlo lijepom dijelu Londona.
2) Ostavila vam je stan pod uvjetom da obje u njemu provedete godinu dana prije no što ga
budete mogle prodati.
3) Cijela je ostavština dana pod uvjetom da ni jedan njezin dio ne može biti upotrijebljen u
korist sestre gospođe Nohlin, Edwine, niti Edivinina supruga, Jacka (vaših roditelja). Osim
toga, Edivini i Jacku Poole zabranjeno je kročiti u stan ili pretraživati ono što je u njemu.

Molim vas da me obavijestite hoćete li prihvatiti imovinu gospođe Noblin pod ovim uvjetima.
Stojim vam na raspolaganju za sva pitanja koja biste možda mogle vezano uz to imati.
Robert Fanshaw izvršitelj je oporuke gospođe Noblin. On će biti vaš susjed ako prihvatite
nasljedstvo svoje tetke jer živi u stanu ispod njezina. Gospodin Fanshaw može vam također pomoći u
pitanjima koja se odnose na imovinu.

Uz srdačan pozdrav,

Xavier Roche
Roche, Elderidge, Potts & Lefley LLP - odvjetnici
54D Hamstead High Street
Hampstead, London, NW3 1QA

Julia i Valentina izmijenile su poglede. Julia je okrenula sljedeću stranicu. Rukopis je bio
uznemirujuće sličan Edieinu.

Drage Julia i Valentina,

Bok. Nadala sam se da ću vas obje jednog dana upoznati, ali sada se to neće dogoditi. Možda se
obje pitate zašto sve svoje tričarije ostavljam vama, a ne vašoj majci. Rekla bih da me ispunjavate
nadom. Pitam se kako biste to mogle iskoristiti. Pomislila sam da bi vam moglo biti zanimljivo, čak i
zabavno.
Vaša majka i ja udaljile smo se u posljednjih dvadeset i jednu godinu. Poželi li, može vam ispričati
zašto. Možda mislite da su uvjeti moje oporuke malčice okrutni; bojim se da ćete jednostavno same
morati odlučiti hoćete li je pod tim uvjetima prihvatiti. Ne pokušavam unijeti razdor u vašu obitelj.
Pokušavam samo zaštititi vlastitu povijest. Loša strana umiranja jest to što sam se počela osjećati kao
da me se briše. Druga je to što neću doznati što će se sljedeće dogoditi.
Nadam se da ćete prihvatiti. Veliko mi je zadovoljstvo misliti na vas dvije koje tu živite. Ne znam
mijenja li to išta, ali stan je velik i pun zabavu ih knjiga, a London divno mjesto za život (iako, bojim se,
prilično skupo). Vaša mi je majka rekla da ste napustile studij, ali da ste samouke; ako je tako, ovdje
biste uistinu mogle uživati.
želim vam sreću, štogod da odlučite.

S ljubavlju,
Elspeth Noblin

Bilo je još listova, ali Julia je spustila snop i počela koračati dnevnom sobom. Valentina se posadila
na uzglavlje naslonjača i gledala kako Julia kruži oko stolića, sofe, potom odlijeće i nekoliko puta obilazi
blagovaonički stol. London, pomislila je Valentina. Pomisao je bila velika i mračna, riječ poput
divovskog crnog psa. Julia je stala, okrenula se i nasmiješila Valentini.
— Kao u bajci.
— Ili filmu strave — rekla je Valentina. — Mi smo kao neke naivke.
Julia je kimnula i nastavila koračati. — Prvo se riješi roditelja.
Zatim namami bezazlene junakinje u sablasnu staru kućerinu...
— To je samo stan.
— Nebitno. Onda...
— Serijske ubojice.
— Bijelo roblje.
— Ili kao u Herniju Jamesu.
— Mislim da ljudi više ne umiru od sušice.
— Umiru u zemljama Trećeg svijeta.
— No, dobro, ali Velika Britanija ima zdravstvenu zaštitu.
Valentina je rekla: — Mami i tati neće se svidjeti.
— Ne — rekla je Julia. Prstima je prešla po stolu u blagovaonici i otkrila gomilu mrvica. Ušla je u
kuhinju, namočila spužvicu i obrisala stol.
Valentina je rekla: —Što ako ne prihvatimo?
— Ne znam. Sigurno se to negdje spominje. — Julia je zastala. — Ne misliš valjda ozbiljno da ga ne
prihvatimo? Ovo je upravo ono što smo čekale.
— Što to, dušo? — Edie je, škiljeći prema njima, stajala pod lukom između dnevne sobe i hodnika.
Kosa joj je bila raskuštrana i izgledala je zgužvano. Obrazi su joj bili vrlo ružičasti, kao da ih je netko
uštipnuo.
Julia je rekla: — Dobile smo pismo. — Valentina ga je podigla sa stolića i odnijela majci. Edie je
pogledala adresu pošiljatelja i rekla: — Ne mogu o tome prije no što popijem kavu. — Valentina joj
je otišla natočiti šalicu kave. Edie je rekla: — Julia, hajde probuditi tatu.
— Um...
— Reci mu da sam ti ja to rekla.
Julia je odskakutala niz hodnik. Valentina ju je čula kako vrišti: — Tataaaa — dok je otvarala vrata
roditeljske sobe. Odlično, pomislila je Valentina. Zašto ga jednostavno ne probode oštrim
predmetom? Edie se dala u potragu za naočalama za čitanje. Kada je Jack teška koraka ušao u
blagovaonicu, ona je već pročitala prvih nekoliko stranica pisma i probijala se kroz oporuku.
Jack Poole bio je nekoć zgodan, jedar, u seljačko-sportskom stilu. Crna mu je kosa sada bila
naveliko prošarana sjedinama. Bila je duža nego u ostalih momaka iz banke. Bio je poprilično visok te
je stršio iznad malene i graciozne supruge i kćeri. Godine su mu ogrubjele crte lica i podebljale struk.
Jack je nosio odijela toliki dio svojega budnog života da je vikendima rado bio nemarno odjeven. U
tom je trenutku imao na sebi veoma star tamnosmeđi ogrtač i goleme raspucale papuče od ovčje
kože.
— Fii, fi, fo, fam — rekao je Jack. Bila je to stara šala, ostatak koje se gubio u izmaglici najranijeg
djetinjstva blizanki. Značila je: Dajte mi kavu ili ću vas pojesti. Julia je napunila šalicu i postavila je
ispred oca. — Ustao sam. Gdje gori?
— Elspeth — rekla je Edie. — Ne samo da ga ostavlja njima nego ih drsko odvlači od nas.
— Što si rekla? — Jack je ispružio ruku, a Edie je na nju stavila dio pisma. Sjedili su jedno pokraj
drugoga i čitali.
— Osvetoljubiva kučka — rekao je Jack bez mnogo osjećaja ili iznenađenja. Julia i Valentina sjele
su za stol i gledale roditelje. Tko su ovi ljudi? Sto se dogodilo? Zašto ih je teta Elspeth mrzila? Zašto
oni mrze nju? Blizanke su se pogledale razrogačenih očiju. Doznat ćemo. Jack je završio čitati i
pipkajući po džepu ogrtača tražio cigarete i upaljač. Stavio ih je na stol, ali nije zapalio; pogledom je
okrznuo Valentinu koja se namrštila. Jack je rukom poklopio kutiju da samog sebe uvjeri kako su tu.
Valentina je izvukla inhalator iz džepa trenirke, stavila ga na stol i nasmiješila se ocu.
Edie je pogledala Valentinu. — Ako ne prihvatite, većina će imovine pripasti dobrotvornim
ustanovama — rekla je. Blizanke su se pitale koliki je dio njihova razgovora čula. Edie je čitala dodatak
oporuci. U njemu se netko po imenu Robert Fanshaw upućivao da iz stana iznese sve osobne
dokumente, kao i dnevnike, pisma i fotografije, koje mu Elspeth ostavlja. Edie se pitala tko je taj
Robert da ga je njezina sestra učinila čuvarom cijele njihove povijesti. Ipak, glavno je da se pobrinula
da papiri ne budu u stanu kada dođu blizanke. To je bilo ono čega se Elspeth najviše bojala,
presijecanja blizanki i onoga što je Elspeth ostavila kao dokaz.
Jack je stavio Elspethino pismo na stol. Naslonio se na stolcu i pogledao suprugu. Edie je držala
oporuku ispružene ruke i ponovo je čitala, mršteći se. Ne djeluješ posve iznenađeno, dušo, mislio je
Jack. Julia i Valentina gledale su Edie kako čita. Julia je izgledala zaneseno, Valentina zabrinuto. Jack
je uzdahnuo. Iako se trudio istjerati kćeri iz kuće u stvarni svijet, imao je na umu onaj fakultetski, po
mogućnost i na nekom od uglednih sveučilišta, uz punu stipendiju. Uspjeh bli- zanki na maturi bio je
gotovo savršen iako su im ocjene bile suludo neujednačene te bi njihove svjedodžbe svakog navele
da promisli prije no što bi ih primio. Zamišljao je Juliju i Valentinu sigurno smještene na Harvardu ili
Yaleu, čak i na sveučilištu Sarah Lawrence; dovraga, i Hennigton bi bio dobar. Valentina ga je okrznula
pogledom, nasmiješila se i tek neznatno podigla svoje gotovo nevidljive obrve. Jack se sjetio Elspeth
kada ju je posljednji put vidio, Elspeth kako plače u redu u zračnoj luci. Ne sjećate je se, djevojke.
Nemate pojma za što je sposobna. Jacku je laknulo kada je Elspeth umrla. Mislio sam da me više ne
možete iznenaditi, gospođice Noblin. Uvijek bi je podcijenio. Ustao je, dlanom pokupio cigarete i
upaljač te se uputio prema sobi za odmor. Zatvorio je vrata, naslonio se na njih i zapalio cigaretu.
Napokon si mrtva. Udahnuo je dim i pustio da mu polako prostruji kroz nosnice. Čovjek može izići na
kraj najviše s jednom sestrom Noblin. Promislio je kako je on ipak završio s pravom sestrom i osjetio
zahvalnost. Stajao je pušeći i mislio kako je sve moglo biti drugačije. Kada je Jack ponovno ušao u
blagovaonicu, bio je mirniji i gotovo veseo. Divna tvar, taj nikotin.
Edie je sjedila vrlo uspravno na stolcu; obje su blizanke bile nagnute naprijed, s laktovima na stolu,
bradama u rukama, a Valentina je nagnuta postrance pomnjivo slušala kada je Julia rekla: — Ali nismo
je upoznale; zašto bi nam išta ostavila? Zašto ne tebi?
Edie ih je tiho promatrala dok je Jack sjedao na stolac. Julia je rekla: — Kako to da nas nikada nisi
odvela u London?
 — Jesam — odvratila je Edie. — Otišli smo u London kada su vam bila četiri mjeseca. Upoznale ste
baku koja je umrla malo poslije iste te godine i Elspeth.
— Jesmo? Jesi?
Edie je ustala i hodnikom otišla do spavaće sobe. Nestala je na nekoliko trenutaka. Valentina je
rekla: — Jesi li išao i ti, tata?
— Ne — rekao je Jack. — Tada tamo nisam bio baš popularan.
— Oh. — Zašto ne?
Edie se vratila noseći dvije američke putovnice. Jednu je dala Valentini, drugu Juliji. Otvorile su ih
i zapiljile se. Čudno je vidjeti slike novorođene djece. Na žigu je pisalo: HEATHROW AIRPORT; 27.
TRAVNJA i O’HARE INTERNATIONAL AIRPORT, 30. LIPNJA 1984. Izmijenile su i usporedile fotografije.
Bez imena bilo je nemoguće reći koja je blizanka na kojoj slici. Izgledamo kao krumpiri s očima,
pomislila je Julia.
Blizanke su odložile putovnice na stol i pogledale Edie. Njezino je srce brzo udaralo. Nemate
pojma. Ne pitajte. Ne tiče vas se. Samo me pustite. Pustite me. Neprozirna je lica zurila u njih. — Zašto
to nije ostavila tebi, mama? — upitala je Valentina.
Edie je pogledala Jacka. — Ne znam — rekla je. — Morali biste pitati nju.
Jack je rekao: — Majka vam ne želi govoriti o tome. — Papire koji su bili razbacani po stolu sakupio
je na hrpu, udario dnom hrpe po stolu da se poravnaju i dao ih Juliji. — Što je za doručak?
— Palačinke — rekla je Valentina. Svi su stajali, svi su pokušavali prijeći u jutarnju rutinu uobičajene
subote. Edie si je natočila još kave i objema rukama umirila šalicu dok je pila. Preplašena je, pomislila
je Valentina koja je i sama osjećala strah. Julia je otišla hodnikom plesnim korakom, držeći oporuku
iznad glave kao da prelazi nabujalu rijeku. Ušla je u njihovu spavaću sobu i zatvorila vrata. Potom je
počela skakati po debelu sagu, šakama udarajući zrak iznad glave, uzvikujući u sebi: To! To! To!

Te su noći blizanke ležale u Julijinu krevetu okrenute jedna prema drugoj. Valentinin je krevet bio
zgužvan, ali neupotrijebljen. Dodirivale su se stopalima. Blizanke su mirisale blago na morske alge i
nešto slatko; isprobavale su novi losion za tijelo. Čule su zvukove kuće, koja se spremala za noć. Soba
im je bila mutno osvijetljena plavim svjećicama za Hanuku koje su nanizale oko uzglavlja od kovanog
željeza.
Julia je otvorila oči i ugledala Valentinu zapiljenu u nju. — Hej, Mišiću.
Valentina je prošaptala: — Bojim se.
— Znam.
— Ti se ne bojiš?
— Ne.
Valentina je zatvorila oči. Naravno da ne.
— Bit će divno, Mišiću. Imat ćemo svoj stan, nećemo morati radili, barem ne neko vrijeme;
možemo što god hoćemo. Kao potpuna sloboda, znaš?
— Potpuna sloboda za što točno?
Julia se prebacila na leđa. Oh, Bože, Mišiću, ne budi takav miš. — Ja ću biti tamo. Ti ćeš biti tamo.
Što nam drugo treba?
— Mislila sam da ćemo se vratiti na studij. Obećala si.
— Studirat ćemo u Londonu.
— Ali to je tek za godinu dana.
Julia nije odgovorila. Valentina je zurila u Julijino uho. U polutami je izgledalo kao tajnovit tunelić
koji vodi u Julijin mozak.
Da sam sićušna, mogla bih se uvući kroza nj i reći ti što da radiš, a ti bi mislila da je to tvoja zamisao.
Julia je rekla: — To je samo za godinu dana. Ne bude li nam se svidjelo, prodat ćemo stan i vratiti
se.
Valentina je šutjela.
Nakon nekog vremena Julia ju je uzela za ruku, ispreplela njihove prste. — Moramo se pripremiti.
Ne želimo biti neke glupe Amerikanke koje idu u Europu pa jedu samo u McDonald'su i glasno govore
samo engleski umjesto tamošnjih jezika.
— Ali, u Engleskoj govore engleski.
— Znaš što hoću reći, Mišiću. Moramo učiti.
— Dobro.
— Dobro. — Premjestile su se tako da su ležale jedna do druge, dodirujući se ramenima,
sklopljenih ruku. Valentina je pomislila: Možda bismo u Londonu mogle imati veći krevet. Julia je zurila
u užasnu svjetiljku iz Home Depota na stropu, u mislima popisujući sve ono o čemu će morati nešto
doznati: tečajevi, cjepiva, nogomet, kraljevska obitelj...
Valentina je ležala u Julijinu krevetu misleći o unutrašnjosti Julijina uha, kako je njezino suprotno
te bi li, da pritisne uho uz Julijino i uhvati zvuk u zamku, unedogled oscilirao tamo-amo, zbunjen i
jadan. Bi li ga čula unatrag? Što ako je to londonski zvuk, poput auta koji voze na suprotnoj strani
ceste; možda bih ga u tom slučaju čula naprijed, a Julia natrag. Možda će u Londonu sve biti obrnuto
od ovoga... Učinit ću što želim; nitko mi neće zapovijedati... Valentina je slušala Julijino disanje.
Pokušavala je zamisliti što bi učinila da je samo ona, sama. No nikada ništa nije učinila sama te se s
mukom trudila uobličiti nekakav plan pa iscrpljena odustala.

Edie je ležala u krevetu čekajući da Jack zaspi. Obično je pokušavala prva zaspati jer je Jack hrkao.
Te su joj večeri, međutim, misli jurile te je znala da nema smisla ni pokušavati. Napokon se okrenula
na svoju stranu i shvatila da je Jack otvorenih očiju okrenut prema njoj.
— Bit će dobro — rekao je Jack. — Već su prije bile daleko od kuće i sve je bilo u redu.
— Ovo je drugačije.
— Zbog Elspeth?
— Možda — rekla je. — Ili je samo... veoma daleko. Ne želim da budu tamo.
Obgrlio ju je oko struka, a onda se ugnijezdila u njega. Sigurna sam. Ovdje sam sigurna. Jack je bio
njezino atomsko sklonište, njezin ljudski štit. — Sjećaš li se kad su bile na Cornellu? — rekao je. —
Kako je divno bilo imati cijelu kuću za sebe?
— Da... — Bilo je to otkriće: bračni život bez djece bio je bajan. Barem neko vrijeme.
— Dvadeset im je godina, Edie. Već su odavno trebale otići. Trebali smo ih poslati u odvojene škole
— rekao je Jack.
Uzdahnula je. Ne razumiješ. — Prekasno je. Elspeth je to preuzela.
— Možda nam je učinila uslugu.
Edie nije odgovorila. Jack je rekao: — Koliko se sjećam, žudjela si biti sama kad si bila njihovih
godina.
— To je bilo drugačije.
Čekao je da nastavi. S obzirom na to da nije, vrlo je tiho rekao: — Zašto, Edie? Zašto je bilo
drugačije? — No ona je stisnula usne i zatvorila oči. Rekao je: — Možeš mi reći.
Otvorila je oči i nasmiješila se. — Nema se što reći, Jack. — Opet se okrenula od njega. —
Pokušajmo spavati.
Zamalo, pomislio je. Nije bio siguran je li razočaran ili mu je laknulo. — Dobro — rekao je Jack.
Dugo su zajedno ležali, slušajući disanje onog drugog, sve dok Jack nije zahrkao, a Edie ostala sama
sa svojim mislima.
IZBJELJIVAČ

lzum interneta omogućio je Martinu da napusti vanjski svijet. Bolje rečeno, internet mu je
omogućio da dodijeli tom svijetu ulogu sustava podrške onom njegovu koji je cvjetao unutar stana.
Martin nije očekivao da će ga Marijke ostaviti. Gotovo dvadeset i pet godina šutke je trpjela
njegove rituale, pratila njegove sve neumoljivije kompulzije. Nije shvaćao zašto ga je sada ostavila. —
Ti si kao loš ljubimac — rekla mu je. — Ti si kao ljudska vjeverica koja nikada ne izlazi, nego dan i noć
čuči u stanu i liže isto mjesto. Želim otvoriti prozore. Želim ući u stan tako da ne moram staviti vrećice
na noge.
Vodili su taj razgovor u kuhinji. Prozori su bili oblijepljeni ljepljivom vrpcom i pokriveni novinama,
a oboje su preko čarapa imali plastične vrećice. Martinu je glava bila prazna; nije imao argument
kojim se mogao usprotiviti Marijkeinoj tvrdnji. On jest bio ljudska vjeverica i to je znao. No tko će se
brinuti za njega ako ona ode? — Ti si pedesettrogodišnji doktor znanosti s telefonom i računalom. Bit
ćeš ti dobro. Dogovori se s Robertom da ti iznosi smeće. — Dva je dana poslije Marijke otišla.
Ostavila mu je zamrznute obroke za dva tjedna te popis internetskih stranica i telefonskih brojeva.
Sainsbury je dostavljao namirnice i sredstva za čišćenje; Marks & Spencer slao je hlače i čarape.
Robert mu je slao pisma i iznosio smeće.
Sve u svemu, nije to bio loš život. Udovoljiti je morao samo sebi. Strahovito mu je nedostajala
Marijke, ali mu nisu nedostajali njezini prijekorni pogledi ni glasni uzdasi, kako bi zakolutala očima
kada bi je zamolio da iziđe iz sobe i opet uđe jer je ušla pogrešnom nogom. Marijke nije bilo da se
namršti kada je od sumnjive internetske tvrtke naručio pet tisuća pari kirurških rukavica. Tom je
prilikom kupio i aparat za mjerenje krvnog tlaka, plinsku masku te jednodijelno kamuflažno odijelo
pustinjskog uzorka iz vojnih zaliha za koje se na stranici tvrdilo da je otporno na kemijsko oružje.
Moglo se kupovati iznimno povoljno. S druge je stranice naručio četiri pedesetlitarska kanistra
izbjeljivača. To mu je na vrata dovelo Roberta.
— Martine, dolje je tip s golemom količinom izbjeljivača. Kaže da si ga ti naručio i da moraš
potpisati. Misliš li da je sigurno imati toliko izbjeljivača u kući? Na kanistrima je gomila strašnih sličica
ruku iz kojih izlazi dim i sva sila upozorenja. Jesi li siguran da je to dobra zamisao?
Martin je smatrao da je to izvrsna zamisao; stalno je ostajao bez izbjeljivača. Robertu je samo
rekao da će biti vrlo oprezan i zamolio ga da izbjeljivač stavi u kuhinju.
Što je Martin više rovao po bespućima interneta, to je više shvaćao da nema apsolutno ničega što
mu, uz nadoknadu, ne može doći do vrata. Pizza, cigarete, pivo, jaja iz organskog uzgoja, Guardian,
poštanske marke, žarulje, mlijeko; sve se to, a i više od toga, pojavljivalo kada bi mu zatrebalo.
Naručivao je preko Amazona desetke knjiga te su mu se uskoro u hodniku nagomilale neotvorene
kutije. Nedostajalo mu je neobvezatno razgledavanje u Standfordsu, dućanu zemljopisnih karata i
planova u Long Acreu, te je bio izvan sebe od sreće kada je pronašao njihovu internetsku stranicu.
Tako su počele stizati i zemljopisne karte, kao i vodiči za mjesta koja Martin nikada nije posjetio. U
naletu nadahnuća naručio je iz Standordsa sve što su nudili o Amsterdamu pa zidove spavaće sobe
prekrio planovima toga grada. Na njima je slijedio zamišljeno Marijkeino kretanje. Ispravno je pret-
postavio (iako to nije znao) da živi u četvrti Jordaan. Dodijelio joj je svakodnevni raspored te je u
mislima pratio dok je vozila bicikl uz kanale i kupovala čudno povrće koje je voljela, a on nije jeo.
Komorač, artičoke, rikulu. Ništa od toga nije smatrao hranom. Martin je živio na čaju, prepečencu,
jajima, odrescima, krumpirima, pivu, curryju, riži i pizzi. Bio je slab na puding. No u njegovoj mašti
Marijke se motala po amsterdamskim tržnicama i košaru na biciklu punila frezijama i prokulicama.
Sjećao se šetnji na koje su on i Marijke odlazili prije desetke godina, čarobnih proljetnih večeri kada
su bili opijeni jedno drugim, Amsterdam djelovao prigušeno, a zvukovi brodova i galebova odbijali se
o sedamnaestostoljetne kuće uz kanale kao da su snimke iz prošlosti. Martin bi stajao u spavaćoj sobi
i vrhom kažiprsta pritiskao na planu grada mjesto gdje je bila radiopostaja za koju je Marijke sada
radila. Zatvorio bi oči pa joj nečujno, mičući usnama, sto puta ponovio ime. Činio je to kako bi spriječio
samog sebe da je nazove. Često je to bilo dovoljno. U ostalim je slučajevima morao zvati. Nikada se
nije javila. Zamišljao ju je kako otvara mobitel, mršti se pri pogledu na njegov broj, zatvara ga.
Martinov je radni stol bio otok normalnosti u kršu njegova stana. Uspio je radno mjesto sačuvati
od kompulzija; ako bi ga kakva opsesija počela mučiti za radnim stolom, ustao bi i odnio je u drugi dio
stana da iziđe s njom na kraj. Osim obreda čišćenja na početku i kraju svake radne seanse, Martin je
radni stol održao kao mirnu oazu. Računalo niti je služilo samo za rad; elektronička pošta služila je
samo za dopisivanje s urednicima, lektorima i korektorima. Osim što je sastavljao križaljke, Martin je
prevodio s nepoznatih i drevnih jezika. Bio je član jedinoga postojećeg foruma koji je omogućavao
znanstvenicima širom svijeta da raspravljaju o vrijednostima raznih tekstova i zabavljaju jedni druge
ismijavanjem rada prevoditelja koji nisu pripadali forumu.
No sada je internet počeo zadirati u njegov ljubljeni radni otok te se uhvatio kako na eBayu prati
aukcije akvarijskih strojeva za filtriranje i svakih deset minuta provjerava Amazon da vidi kako se
prodaju njegove križaljke. Uvijek su imali tjeskobne brojeve poput 673.082 ili 822.457. Jednom je
njegova najnovija došla do broja 9.326. Ugodno mu je bilo to poslijepodne sve dok se, prije odlaska
na počinak, nije prijavio na stranicu i našao je na broju 787.333.
Martin je shvatio da, iako na mreži može naći Vruće djevojke za vas!!!, Ekstra sise, S*xy mame i
preobilje drugih prilika da zadovolji svoju požudu i lakomost drugih ljudi, Marijke nije mogao naći.
Stalno ju je guglao, no ona je bila jedna od onih rijetkih, posebnih stvorova kojima je u potpunosti
uspijevalo postojati u stvarnom svijetu. Nikada nije napisala neki rad, ni osvojila nagradu; telefonski
joj broj nije bio naveden u imenicima, a nije se pojavljivala u chat roomovima ni popisima elektroničke
pošte. Mislio je kako mora imati eletroničku adresu na poslu, ali nije bila navedena u imeniku
radiopostaje. Što se interneta tiče, Marijke nije postojala.
Kako su dani prolazili, Martin se počeo pitati je li ikada postojala žena po imenu Marijke koja je
živjela s njim, ljubila ga i čitala mu nizozemske pjesme o početku proljeća. Prošli su mjeseci, a Martin
je radio na križaljkama i prijevodima, prao ruke dok ne bi prokrvarile, brojio, provjeravao, opominjao
samog sebe zbog pranja, brojenja i provjeravanja. U mikrovalnoj pećnici podgrijavao je monotoni niz
zamrznutih jela, jeo za kuhinjskim stolom i čitao. Prao je odjeću, a ona se stanjivala zbog pretjerane
upotrebe izbjeljivača. Katkad je čuo kakvo je vani vrijeme: kišu i susnježicu, rijetku grmljavinu, vjetar.
Ponekad se pitao što bi se dogodilo da zaustavi sve satove. Internetski svijet postojao je izvan
vremena; Martin je pomislio kako bi i on mogao ne biti vezan za sat. Ta ga je misao potištila. Bez
Marijke bio je samo adresa elektroničke pošte.
Martin je svake noći ležao zamišljajući Marijke u njezinu krevetu. Tijekom godina postala je malo
punašna, no on je volio njezinu zaobljenost, njezinu toplinu, težinu i krivulju pod pokrivačima. Gdjekad
je tiho hrkala te je Martin slušao u mraku sve dok ne bi uspio čuti lagano hrkanje iz njezine
amsterdamske spavaće sobe. Izgovarao joj je ime sve dok se ne bi pretvorilo u besmislene zvukove
— mahRIJkeh, mahRIJkeh — natuknice u rječniku usamljenosti. Zamišljao je da je sama. Nikada si nije
dopustio pitanje je li možda nekoga našla. Nije mogao podnijeti niti pojavu tog pitanja u glavi. Tek
kada bi je posve zamislio — nabore njezina lica na jastuku, grbu njezine sklupčanosti pod pokrivačima
— tek onda bi si dopustio zaspati. Često bi se probudio i shvatio da je plakao.
Sa svakom noći koja bi prošla bilo mu je sve teže posve se precizno sjetiti Marijke. Obuzela ga je
panika te je po stanu prikačio desetke njezinih fotografija. Na neki je način to samo pogoršalo
situaciju. Njegova su stvarna sjećanja zamijenile slike: njegova supruga, cjelovito ljudsko biće
pretvaralo se u zbirku boja na malim bijelim pravokutnicima papira. Čak ni fotografije nisu bile tako
intenzivnih boja kao nekad, vidio je to. To što ih je oprao nije pripomoglo. Marijke je blijedjela iz
njegova sjećanja. Što se više trudio zadržati je, to je ona brže nestajala.
NOĆ NA GROBLJU HIGHGATE

Robert je sjedio za radnim stolom s ugašenim svjetlima i kroz prozore gledao kako obrasli vrt pred
Vautraversom nestaje u sumraku. Bio je lipanj te se činilo da svjetlo visi, kao da je vrt ispao iz vremena
i sam postao golema slika. Uzdigao se gotovo pun mjesec. Robert se digao i stresao, uzeo kameru s
uređajem za noćno snimanje i džepnu svjetiljku te izišao kroz stražnja vrata. Tiho se spustio niza
stube; Martin se brinuo zbog uljeza. Robert je izbjegao šljunčanu stazu u stražnjem vrtu te je šljapajući
po mahovinastoj zemlji došao do zelenih vrata u vrtnom zidu. Otključao ih je i ušao u groblje.
Stajao je na asfaltu, krovu Arkada. Do razine zemlje na oba su kraja vodile stube; te se večeri
odlučio za one sa zapadne strane pa se zaputio prema Dickensovu putu. Nije upalio džepnu svjetiljku.
Pod gustim je krošnjama bilo mračno, ali on je mnogo puta prošao tim putem po mraku.
Groblje Highgate volio je najviše noću. Tada nije bilo posjetitelja, ni korova koji je trebalo počupati,
ni novinarskih upita — postojalo je samo groblje razastrto na mjesečini poput tihe sive halucinacije,
kamena divljina viktorijanske melankolije. Gdjekad bi poželio da može s Jessicom prošetati loše
osvijetljenim stazama, uživati u zvukovima večeri i životinjama koje su se u daljini glasale pa utihnule
dok je prolazio. No znao je da je Jessica doma, da spava i da bi ga zasigurno prognala s groblja da je
znala za njegove noćne boravke. Racionalno je to pokušavao opravdati govoreći samom sebi da je u
ophodnji, da štiti groblje od vandala i samozvanih lovaca na vampire koji su ga opsjedali sedamdesetih
i osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Robert je gdjekad susretao ljude na groblju. Prošlo je ljeto neko vrijeme na jugozapadnom rubu
groblja nedostajala šipka u željeznoj ogradi sa šiljcima. U tom je razdoblju Robert počeo uvečer viđati
djecu na groblju.
Prvi put Robert je sjedio posred skupine grobova iz dvadesetih godina dvadesetog stoljeća. U
visokoj je travi raščistio mjesto gdje je veoma mirno sjedio i gledao kroz videokameru s uključenim
uređajem za noćno snimanje, u nadi da će snimiti obitelj lisica čija je jazbina bila tek kojih šest metara
dalje. Sunce je zašlo za stabla, a nebo se žutilo iznad obrisa kuća neposredno iza ograde. Robert je
začuo neko šuškanje i okrenuo kameru. No umjesto lisica, tražilo je odjednom ispunio duh djeteta
koje je trčalo prema njemu. Robertu je zamalo ispala kamera iz ruku. Pojavilo se drugo dijete koje je
pokušavalo uhvatiti ono prvo; djevojčice u kratkim haljinama trčale su tiho između grobova, teško
dišući, ali ne dozivajući se. Gotovo su došle do njega kada je neki dječak povikao te su se obje okrenule
i otrčale do ograde, pro- vukle su kroz pukotinu i nestale.
Robert je sljedećeg jutra prijavio razbijenu šipku. Djeca su se nastavila igrati navečer na groblju, a
Robert ih prigodice promatrao, pitajući se tko su, gdje žive i što znače njihove čudnovate igre između
grobova. Nakon nekoliko tjedana došao je čovjek i popravio ogradu. Robert je te večeri hodao ulicom
i osjetio laganu tugu kada je prošao pokraj troje djece koja su se okupila i držeći se za ogradu, bez
riječi, virkala u groblje.
Robertov je doktorski rad počeo kao povijesna studija; zamislio je groblje kao prizmu kroz koju je
mogao promatrati viktorijansko društvo u njegovu najsenzacionalnijem, najblistavijem i
najiracionalnijem izdanju; spajajući higijenske reforme i inovacije, statusom opsjednuti viktorijanci
stvorili su groblje Highgate kao kazalište žalovanja, pozornicu postavljenu za vječni počinak. No kako
je istraživao, Roberta su zavele osobnosti ljudi pokopanih na groblju te mu je rad počeo skretati u
biografiju; s puta ga je skrenula anegdota, zaljubio su u jalovost složenih priprema za zagrobni život
koji se, u najboljem slučaju, nije činio vjerojatnim. Počeo je groblje doživljavati osobno i izgubio

Često je sjedio s Michaelom Faradayem, glasovitim znanstvenikom, i Elizom Barrow, žrtvom

zloglasnog serijskog ubojice Fredericka Seddona; provodio je vrijeme zadubljen u misli nad
neoznačenim grobovima nahočadi. Robert je ugodno proveo cijelu noć gledajući kako snijeg pokriva
Lava, kamenog psa, koji je bdio nad Thomasom Sayersom, posljednjim borcem koji se tukao golim
šakama. Ponekad bi posudio cvijet iz Radclyffe Halla, koji je uvijek bio u cvatu, i premjestio ga na neki
udaljen grob bez prijatelja.
Robert je volio gledati izmjenu godišnjih doba na Highgateu. Groblje nikada nije bilo bez zelenila;
mnoge su biljke i stabla viktorijancima bili simboli vječnog života te su slučajnu geometriju grobova
čak i zimi ublažavala zimzelena stabla, čempresi i božikovina. Noću su kamen i snijeg odražavali
mjesečinu te se Robert ponekad osjećao bestežinski dok se škriputavim koracima probijao kroz tanki
bijeli pokrivač po stazama. Tu i tamo donio bi ljestve iz vrtne kućice Vautraversa i popeo se do trave
u središtu Libanonskog kruga. Naslonio bi se na tristo godina star libanonski cedar ili legao na leđa i
gledao nebo kroz njegove čvorugave grane. Rijetko su se vidjele zvijezde; skrivalo ih je svjetlosno
onečišćenje londonske električne mreže. Robert je kroz lišće libanonskog cedra gledao žmirkanje
zrakoplova. U takvim trenucima osjećao je snažan osjećaj ispravnosti; pod njegovim tijelom, ispod
trave, mrtvi su bili tihi i mirni u svojim sobicama; iznad njega, zvijezde i strojevi švrljali su nebom.
Večeras je stajao kraj Rossettijevih i mislio na Elizabeth Siddal. Poglavlje o njoj prepravio je bezbroj
puta, više zbog zadovoljstva koje mu je pružalo razmišljanje o Lizzie nego zato što je imao išta novo
reći. Robert je u mislima milovao putanju njezina života: rođena kao kći kitničarke; otkrivaju je slikari
prerafaeliti i angažiraju kao model; postaje obožavana ljubavnica Dantea Gabriela Rossettija.
Neobjašnjena bolest, njezin dugoočekivani brak s Rossettijem; mrtvorođena kći. Smrt od trovanja
laudanom. Krivnjom opterećen Dante Gabriel krišom tutne jedini rukopis svojih pjesama u suprugin
lijes. Sedam godina poslije, Lizzieina noćna ekshumacija uz svjetlost krije- sa, da vrati pjesme. Robert
je uživao u svemu tome. Stajao je zatvorenih očiju, zamišljajući grob 1869., bez toliko drugih grobova
oko sebe, muškarce koji kopaju, palucanje vatre.
Mnogo poslije Robert je krenuo tamnom stazom natrag između grobova i počeo besciljno hodati.
Nije mogao vjerovati u raj. U svojem anglikanskom djetinjstvu zamišljao je široku prostranu
prazninu, suncem obasjanu i hladnu, ispunjenu nevidljivim dušama i mrtvim pjesnicima. Kada je
Elspeth počela umirati, pokušao je oživjeti staro vjerovanje, zaranjajući u svoj skepticizam, kao da je
vjera samo stariji sediment, dostižan kroz tanke slojeve sofisticiranosti i iskustva. Ponovno je pročitao
traktate spiritista, stotinu godina stare opise seansi, znanstvenih pokusa s medijima. Njegova se
racionalnost pobunila. Bila je to povijest; očaravajuća, neistinita.
Noću je na groblju Robert stajao pred Elspethinim grobom ili sjedio na svojoj samotničkoj stubi
leđima naslonjen na neudobne rešetke. Nije ga smetalo kada je stajao pokraj Rossettijeva groba i nije
osjećao nazočnost Lizzie ili Christine, ali bi ga uznemirilo kada bi otišao do Elspeth i otkrio da za njega
nije „kod kuće“. U ranim danima nakon njezine smrti vrzmao se oko groba čekajući neku vrstu znaka.
— Progonit ću te — rekla mu je kada je doznala da će umrijeti.
— Samo daj — odvratio je, ljubeći joj mršav vrat. No progonila ga je samo u sjećanju, gdje je iščezavala
i naglo se pojavljivala u posve pogrešnim trenucima.
Sada je Robert sjedio na Elspethinu pragu i gledao kako zora rudi iznad stabala. Čuo je ptice kako
se meškolje, pjevaju, buče i prskaju preko ulice u parku Waterlow. Svako bi malo neki automobil
profijukao Swains Laneom. Kada je bilo dovoljno svjetla da je mogao pročitati natpise na grobovima
preko puta Elspethina, Robert je ustao i krenuo prema stražnjem dijelu groblja i Arkadama. Vidio je
Sv. Michael, ali Vautravers nije se vidio od zida. Popeo se stubama na Arkade te preko njihova krova
došao do zelenih vrata. Sčepao ga je umor. Doći sve do stana prije no što ga san savlada zahtijevalo
je izniman napor. Vani je groblje poprimalo dnevni izgled: zora je uzmaknula pred danom, osoblje je
stizalo, telefoni su zvonili, prirodni i ljudski svjetovi vrtjeli su se na svojim odvojenim, ali zajedničkim
osima. Robert je zaspao odjeven s blatnim tenisicama pokraj kreveta. Kada se oko podneva ukazao u
uredu groblja, Jessica je rekla: — Dragi moj momče, izgledaš posve iscrpljeno. Popij malo čaja. Spavaš
li ti uopće?
NEDJELJNO POPODNE

London se pekao pod srpanjskim nebom bez oblaka. Robert se izvalio na pletenoj ležaljci u
stražnjem vrtu Jessice Bates s orošenim džin-tonikom u ruci. Gledao je kako se Jessicini unuci
spremaju zaigrati kriket. Bilo je nedjeljno poslijepodne. Nejasno je osjećao da je na pogrešnom
mjestu; obično bi on i Jessica bili na groblju. Tako divne nedjelje rojila se na ulazima gomila turista,
mahala fotografskim aparatima i prosvjedovala zbog pravila o prikladnoj odjeći i zabrani unošenja
boca vode. Cviljeli bi zbog pet funti koliko je stajao obilazak i besmisleno ustrajavali da uđu s kolicima
i djecom mlađom od osam godina. No iz nekog je razloga tog dana bilo dovoljno vodiča te je njega i
Jessicu Edward otpremio zapovjedivši im: „Zabavite se, mi ćemo biti dobro, nemojte ni misliti na nas.“
I tako je Jessica, koja je imala osamdeset i četiri godine i nije bila u stanju dokoličariti, sada bila u
kuhinji i spremala ručak za dvanaestoro ljudi, a Robert (koji je ponudio pomoć pa bio odlučno izveden
iz kuće) dokono ležao i gledao kako djeca zabijaju obruče i kolce u zemlju.
Trava je bila previsoka za kriket, ali to kao da nikome nije smetalo. — Htio sam naći nekoliko ovaca
da podrežu travu, ali me Jessica odbila — rekao je James Bates. Umotan tankim pokrivačem, Jessicin
je suprug sjedio u vrtnom naslonjaču; Robertu je bilo vruće od samog pogleda na njega. Bio je visok
čovjek koji se smanjio s godinama, a blagi mu je glas pomalo drhtao. Imao je velike naočale koje su
mu povećavale oči, krhke kosti i odlučan nastup. Bio je ravnatelj škole, a sada je vodio arhiv groblja.
James je s ljubavlju promatrao unuke. Porječkali su se oko pravila i pokušavali izabrati ekipe. Žudio
je ustati iz naslonjača, prijeći tratinu i zaigrati s njima. Uzdahnuo je i spustio pogled na knjigu križaljki
koja mu je ležala u krilu. — Ova je prilično domišljata — rekao je, okrenuvši stranicu prema Robertu.
— Upute su matematičke jednadžbe, a onda prevedeš odgovore u slova i ispuniš je.
— Uf. Je li Martinova?
— Da, darovao mi ju je za Božić.
— Sadistički vrag.
Djeca su se razmjestila oko prvog obruča i počela kroz njega udarati lopte različitih boja. Veća su
djeca strpljivo čekala da najmanja odradi udarac. — Odlično, Nell — rekao je najviši dječak. James je
kemijsku olovku uperio prema Robertu. — Kako ti napreduješ s Elspethinom ostavštinom?
Između dva rođaka buknula je manja svađa oko lopte izbačene izvan linije. Robertove su se misli
vratile Elspeth, koja od njih nikada nije bila daleko. — Roche se dopisuje s blizankama. Elspethina je
sestra prijetila da će osporiti oporuku, ali mislim da ju je Roche uvjerio da će izgubiti. Ima nešto u toj
Americi što ljude tjera na parničenje.
— Meni je još uvijek čudno da Elspeth nikada nije spomenula da ima sestru blizanku. — James se
nasmiješio. — Teško je zamisliti još jednu poput nje.
— Da... — Robert je gledao kako djeca pristojno lupkaju lopte po tratini. Elspeth je rekla da su se
ona i Edie razlikovale osobnošću. Mrzila je kada bi je zamijenili s njom. Jednom smo bili u Marks &
Spenceru kada je Elspeth prišla neka žena i počela govoriti; pokazalo se da je majka jednog momka s
kojim je izlazila Edie. Elspeth se prilično grozno ponijela prema njoj. Žena je uvrijeđena otišla, a
Elspeth se nadimala od ljutnje i izgledala kao one brazilske žabe koje jako narastu i pljuju po onima
koji ih žele pojesti.
James se nasmijao. — Bila je velika za onako malu ženu.
— Znao sam je nositi. Jednom , sam je prenio preko Hamstead Heatha — slomila joj se potpetica.
— Kako li je samo visoke znala nositi!
Robert je uzdahnuo i sjetio se Elspethine garderobe koja je služila i kao improvizirani muzej cipela.
Nedavno je tamo proveo dio popodneva ležeći na podu, gladeći njezine cipele i drkajući. Zacrvenjeo
se.
— Ne znam što ću s njezinim stvarima.
 — Sigurno ne moraš ništa; kada blizanke dođu, one će ih srediti.
— Ali mogle bi nešto i baciti — rekao je Robert.
— Istina, mogle bi. — James je polako promijenio položaj u naslonjaču. Boljela su ga leđa. Pitao se
zašto je Elspeth sva svoja zemaljska dobra ostavila tim djevojkama, koje bi mogle doći i u hipu
pobacati sve što je voljela. — Jesi li ih upoznao?
— Ne. Zapravo ih ni Elspeth nije upoznala. Ona i Edie nisu govorile otkako je Edie pobjegla s
Elspethinim zaručnikom. — Robert se namrštio. — To je zapravo vrlo neobična oporuka. Blizanke
nasljeđuju većinu imovine, ali tek kad navrše dvadeset i jednu godinu, dakle, krajem godine. A stan
nasljeđuju jedino ako njihovi roditelji nikada u njega ne zakorače.
— Malo osvetoljubivo, zar ne? Kako je očekivala da ćeš ti to provesti?
— To je ubacila samo zato što nije mogla podnijeti pomisao da Edie i Jack dobiju nešto njeno. Znala
je da nije praktično.
James se nasmiješio. — Tako elspethovski. Zašto je to onda ostavila njihovim kćerima? Zašto ne
tebi?
— Ostavila mi je ono do čega mi je bilo stalo. — Robert je piljio preko tratine, ne videći. — Bila je
prilično tajnovita kada je riječ o blizankama. Mislim da je bila slaba na njih jer su blizanke; zamišljala
je sebe kao tetu Elspeth iako im nije slala ni rođendanske čestitke. Znaš da je upravo pretjeranost i
neobičnost ono što ju je privlačilo. To će njima potpuno promijeniti živote, izvući ih iz roditeljskog
krila i prenijeti ravno u Elspethin svijet. Što će, pak, one s tim, ne zna se.
— Šteta što ih neće upoznati.
— Da. — Robert nije imao volje dalje razgovarati o oporuci. Partija kriketa izrodila se u opću
pomutnju. Mlađi su se dječaci batićima koristili kao mačevima, a djevojčice su se dobacivale loptom
iznad Nelline glave dok je ona skakala između njih pokušavajući je se dočepati. Samo su dva najstarija
dječaka i dalje uporno udarala lopte kroz obruče. U tom je trenutku Jessica slučajno izišla u vrt,
primijetila metež i stala podbočivši se rukama o bokove, slika i prilika gnjeva. Nakašljala se i rekla: —
Što radite? — Jessica je imala glas koji se dizao i spuštao poput zmaja na nebu. Djeca su istog trenutka
prestala raditi ono što su radila i poprimila smeten izraz poput mačaka koje su nezgrapno pale s
nečega te sada sjede i ližu se, pretvarajući se da se ništa nije dogodilo. Jessica je oprezno došla do
mjesta gdje su sjedili James i Robert. Dvoje je njezinih prijatelja nedavno slomilo kuk te je privremeno
odustala od navike da neustrašivo korača. Privukla je stolac i sjela do Jamesa.
— Kako ručak? — upitao ju je.
— Oh, potrajat će, pile se peče. — Jessica je rupčićem posušila čelo. Robert je shvatio da po toj
vrućini neće moći jesti pečenu piletinu. Čašu punu gotovo otopljena leda pritisnuo je na obraz. Jessica
ga je pogledala. — Ne izgledaš dobro — rekla mu je.
— Nisam spavao — odvratio je.
— Mmmm — rekli su uglas James i Jessica. Pogledali su se. — Zašto? — upitala je Jessica.
Robert je odvratio pogled. Djeca su se vratila igri. Većina ih se okupila oko kolca u sredini iako je
Nell mlatila loptu koja je zapela u busu perunika. Snažno je opalila te je nekoliko perunika izletjelo iz
zemlje. Okrenuo se Jessici i Jamesu koji su ga tjeskobno promatrali. — Vjerujete li u duhove? — upitao
je Robert.

— Naravo da ne — rekla je Jessica. — To su jeftine gluposti. — James se nasmiješio i spustio pogled

na Martinovu križaljku u krilu.
— No, dobro. Znam da vi ne vjerujete u duhove. — Groblje Highgate trpjelo je u prošlosti zbog
pozornosti paranormalista i sotanista. Jessica je velik dio vremena provodila u pokušajima da obe-
shrabri i odgovori japanske televizijske ekipe i ljubitelje nadnaravnog od toga da Highgate predstave
kao svojevrstan zabavni park groblja s duhovima. — Samo... odlazim u Elspethin stan i imam osjećaj
da je ona... tamo. — Jessici su se usta spustila u kutovima kao da je ispričao neumjestan vic. James je
radoznalo podigao pogled. — Kakav osjećaj? — upitao je Roberta.
Robert je promislio. — Prilično neopipljiv. Ali, na primjer, nešto je vrlo čudno s temperaturom u
njezinu stanu. Sjedim za stolom, sređujem papire i odjednom osjetim iznimnu hladnoću u nekom
dijelu tijela. Ruka mi se smrzava, a onda se hladnoća stane penjati uz ruku.
Ili mi se spuštati niz vrat... — Robert je zastao zapiljen u piće. — U njezinu se stanu stvari pomiču. To
su vrlo sićušni pomaci zavjesa, olovaka. Pomicanje na rubu mog perifernog vida. Stvari nisu tamo gdje
ih ostavim. Knjiga s radnog stola pala je na pod... — Podigao je pogled i uhvatio Jamesa kako lagano
odmahuje glavom prema Jessici koja je rukom pokrila usta. — Da, dobro. Nije važno.
Jessica je rekla: — Roberte, slušamo te.
— Ludim.
— Možda. Ali ako ćeš se osjećati bolje...
— Neću.
— Ah. — Sve troje sjedili su bez riječi.
James je rekao: — Ja sam jednom vidio duha.
Robert je pogledom okrznuo Jessicu. Imala je ravnodušan izraz; poluzatvorenih očiju smiješila se
jednom stranom usta. Robert je rekao: — Vidio si duha?
— Da. — James se premjestio u naslonjaču, a Jessica se nagnula i popravila jastuk koji mu je bio
ispod donjeg dijela leđa. — Bio sam prilično malen, bilo mi je tek šest godina. Da vidimo, morala je
biti 1917. Odrastao sam blizu Cambridgea, a kuća u kojoj je moja obitelj tada živjela bila je nekoć
krčma. Izgrađena je 1750. Bila je vrlo velika i puna propuha, osamljena na raskrižju. Nismo se koristili
drugim katom, sve su spavaće sobe bile na prvome. Čak je i sluškinja spavala na prvom katu. Otac mi
je predavao na St. John'su te smo često imali goste koji bi prespavali kod nas. Obično je bilo dovoljno
soba za sve, ali jednom ih je zacijelo bilo više no inače jer su mojega mlađeg brata Samuela stavili da
spava u jednu neupotrebljavanu sobu na gornjem katu. — James se nasmiješio samom sebi. — Sam
je inače bio, kao što l)i Amerikanci rekli, prilično kul frajer, ali je zavijao sve dok se majka nije popela
k njemu i odvela ga u svoju sobu.
Robert je rekao: — Nisam znao da imaš brata.
— Sam je poginuo u ratu.
— Oh.
— I tako sam sljedeće noći ja morao spavati u sobi na drugom katu...
— Čekaj. Je li ti Sam rekao zašto je plakao?
James je rekao: — Samu su bile tek četiri godine; ja sam ga, jasno, zadirkivao pa mi nije htio reći.
Barem je to ono čega se ja sjećam. I tako su me stavili u krevet. Sjećam se kako sam ležao s pokrivačem
na- vučenim do brade, kako me majka poljubila za laku noć, a onda sam se našao u mraku, ne znajući
kakva bi se strahota mogla išuljati iz ormara i ugušiti me...
Jessica se nasmiješila. Robert je pomislio kako bi to mogao biti smiješak namijenjen morbidno
fantastičnoj dječjoj mašti.
— Što se, onda, dogodilo?
— Zaspao sam, ali sam se poslije probudio. Kroz prozor je prodirala mjesečina, a sjene grana padale
su na krevet, lagano se njišući na povjetarcu.
— A onda si ugledao duha?
James se nasmijao. — Dragi moj, grane su bile duh. U krugu od stotinu metara od kuće nije bilo
nikakvih stabala. Sva su bila posječena godinama prije. Vidio sam duh stabla.
Robert je promislio. — Prilično elegantno. Očekivao sam gadne demone.
— Pa, to je to. Mislim da su te stvari, mislim, duhovi, ako pošto je, ljepši i neočekivaniji nego što
nas uvjeravaju stare priče.
Robert je slučajno pogledao Jessicu dok je James pričao. Gledala je supruga s izrazom u kojem se
miješalo strpljenje, divljenje i nešto vrlo prisno što se Roberta dojmilo kao destilat dugogodišnjeg
braka. Osjetio je iznenadnu potrebu da bude sam. — Imaš li ibuprofen?
— upitao je Jessicu. — Mislim da me glava zaboljela od sunca.
— Naravno, donijet ću ti ga.
— Ne, ne — rekao je, ustajući. — Morat ću leći prije ručka.
— U ormariću u donjoj kupaonici naći ćeš anadin.
Jessica i James gledali su Roberta kako ukočeno prelazi terasu i ulazi u kuhinju. — Uistinu sam
zabrinuta za njega — rekla je Jessica.
— Malo je prolupao.
James je rekao: — Mrtva je samo osam mjeseci. Daj mu vremena.
— Da. Ne znam. Kao da je prestao - hoću reći, čini sve što se mora, ali bez žara. Mislim da ne radi
ni na doktoratu. Ne može je preboljeti.
James je susreo zabrinuti suprugin pogled. Nasmiješio se. — Koliko bi tebi trebalo da preboliš
mene?
Ispružila je ruku, a on ju je prihvatio. Rekla je: — Dragi Jamese, mislim da te nikada ne bih
preboljela.
— Pa, Jessica — rekao je njezin suprug — to ti je odgovor.
U kući je Robert stajao u slabo osvijetljenu hodniku u prizemlju s dvjema tabletama u ruci.
Progutao ih je bez vode pa se čelom naslonio na hladan gipsani zid. Nakon neumoljiva sunca osjećaj
je bio divan. Čuo je djecu kako se dozivaju nakon što su kriket zamijenili nekom drugom igrom. Sada
kada je bio sam, poželio se vratiti vani, skrenuti misli. Razgovarati o nečem drugom. Vratit će se za
nekoliko minuta. Grlo mu je bilo stegnuto; tablete su otišle pogrešnim smjerom. Shvatio je da ostavlja
znoj na zidu te ga je obrisao podlakticom. Zatvorio oči i pomislio na Jamesa, dječaka koji sjedi u
krevetu i zuri u sjene odsutnih stabala. Zašto ne, pomislio je. Zašto ne?
POVIJEST NJEZINA DUHA

Elspeth Noblin već je gotovo godinu dana bila mrtva i još je uvijek pokušavala shvatiti pravila.
Isprva je jednostavno strujala stanom. Imala je malo energije te je mnogo vremena provodila
zureći u ono što je nekoć posjedovala. Zadrijemala bi i ponovno se probudila satima, možda i danima
poslije — nije znala, nije bilo važno. Nije imala oblik. Čitava je popodneva provodila valjajući se po
podu od jednog osunčanog dijela do drugog, puštajući da joj sunce zagrije svaku česticu kao da je
zrak, tako da se uzdizala i spuštala, grijala i hladila.
Otkrila je da može ući u male prostore što ju je dovelo do prvog pokusa. U njezinu pisaćem stolu
postojala je ladica koju nikada nije uspjela otvoriti. Zacijelo je bila zaglavljena jer ključ, isti za sve ladi-
ce, donju lijevu nije otvarao. Šteta; dobro bi joj bila došla za čuvanje spisa. Sada se Elspeth uvukla u
nju kroz ključanicu. Bila je prazna što ju je malko razočaralo. No sviđalo joj se nešto u činjenici da je u
ladici. Zbijena u četvrt kubičnog metra dobivala je čvrstoću o kojoj je brzo postala ovisna. Još nije
imala odvojene dijelove tijela, no kada bi se skučila u ladici, Elspeth je imala senzacije slične dodiru:
ono što je mogla osjetiti kada bi joj kosa dodirnula kožu, jezik zube. Počela je dugo ostajati u ladici,
tamo spavala, mislila, smirivala se. Kao da se vraćam u maternicu, pomislila je, sretna što je
ograničena.
Jednog je jutra ugledala svoja stopala. Jedva su se nazirala, no Elspeth ih je prepoznala i poradovala
im se. Slijedile su ruke, noge, grudi, bokovi i trup da bi naposljetku Elspeth osjetila i glavu i vrat. Bilo
je to tijelo u kojem je umrla: mršavo, pokriveno ožiljcima od igala, s ranom od potkožnog priključka,
ali njoj je bilo tako drago što ga nakon toliko vremena vidi da za to nije marila. Postupno je postala
neprozirnom — to jest, sve je bolje i bolje vidjela samu sebe; za Roberta je bila posve nevidljiva.
Mnogo je vremena provodio u njezinu stanu, zatvarajući tvrtku, besciljno se krećući i dodirujući
stvari, ležeći sklupčan na njezinu krevetu s kakvim komadom njezine odjeće. Bila je zabrinuta za njega.
Izgledao je mršavo, bolesno, potišteno. Ne želim ovo gledati, mislila je. Kolebala se između potrebe
da je postane svjestan i želje da ga pusti na miru. Neće te moći preboljeti, dozna li da si tu, rekla je
sama sebi.
Ne prebolijeva ni ovako ni onako.
Dodirnula bi ga pogdjekad. Činilo se kao da je dotaknuo ledeni propuh; vidjela je kako mu se koža
ježi dok je rukama prolazila po njemu. Njoj je on bio vruć. Osjećala je samo toplinu i hladnoću. Grubost
i glatkoću, mekoću i tvrdoću; sve je te osjete izgubila. Nije imala ni osjet mirisa i okusa. Progonila ju
je glazba; pjesme koje je voljela ili mrzila ili jedva primjećivala sada su joj stalno odzvanjale u glavi.
Bilo ih se nemoguće riješiti. Bile su poput radija koji stišan dopire iz susjednog stana.
Elspeth je voljela zatvoriti oči i milovati si lice. Pod rukama je osjećala tvar iako je ostatak svijeta
prolazio kroz nju kao da hoda ispred filma projicirana na platnu. Više nije obavljala dnevne rituale
pranja, odijevanja ni šminkanja: bilo je dovoljno pomisliti na omiljeni džemper ili haljinu i već bi bila u
njima. Na veliko Elspethino razočaranje, kosa joj nije rasla. Bilo je teško gledati kako joj ispada, šaku
po šaku, a kada je počela ponovno nicati, bita je to kosa neke duge osobe, srebrnosiva zamjena
njezine plave kose. Bita je gruba pod dodirom kada bi rukama prošla po njoj.
Elspeth se više nije odražavala u zrcalima. To ju je izluđivalo — već se osjećala marginalno, a zbog
toga što nije mogla vidjeti svoje lice, osjećala se i usamljeno. Ponekad je stajala u predsoblju i napeto
gledala razna zrcala, ali najviše što bi vidjela bio je taman, nejasan nagovještaj, kao da je netko počeo
ugljenom crtati po zraku, a onda ga nepotpuno izbrisao. Mogla je ispružiti ruke i vidjeti ih pred sobom.
Mogla se nagnuti i zapiljiti u svoje noge u dobrim cipelama. Lice joj je, međutim, izmicalo.
Biti duhom bilo je uglavnom tako: bita je prisiljena hraniti se svijetom. Više ništa nije posjedovala.
Morala je pronaći zadovoljstvo u onome što su činili drugi; njihovoj sposobnosti da pomiču predmete,
konzumiraju hranu, udišu zrak.
 Elspeth je silno željela proizvesti zvuk. No Robert je nije čuo, čak ni kada je stajala par centimetara
od njega i urlala. Elspeth je zaključila da nema čim proizvesti zvuk — njezine bestjelesne glasnice nisu
bile dorasle zadaći. Tako se usredotočila na pomicanje stvari.
Isprva uopće nisu reagirale. Elspeth bi svom svojom materijalnošću i žestinom zavitlala jastuk sa
sofe ili knjigu: ništa se ne bi dogodilo. Pokušala je otvoriti vrata, zazveckati šalicama, zaustaviti satove.
Rezultati su bili neprimjetni. Odlučila je smanjiti očekivanja te počela raditi na manje ambicioznim
ciljevima. Jednog je dana slavodobitno pomaknuta spajalicu. Zahvaljujući strpljivom jednosatnom
potezanju i guranju uspjela ju je pomaknuti za pola centimetra. Tada je shvatila da nije zanemarivo
biće: može djelovati na svijet bude li se dovoljno uporno trudila. I tako je Elspeth vježbala svakog
dana. Na kraju je bila u stanju gurnuti spajalicu preko stola. Mogla je nabrati zavjese i trznuti brkove
plišanog zerdava na radnom stolu. Počela je raditi na prekidačima. Uspijevala je nekoliko centimetara
pomaknuti vrata, kao da je kroz sobu prošao povjetarac. Na njezinu radost, uspjela je okrenuti
stranice knjige. Elspeth je, za života, čitanje bilo jedan od najvećih užitaka, a sada mu se opet mogla
prepustiti sve dok je knjiga bila otvorena pred njom. Počela je raditi na izvlačenju knjiga s polica.
Koliko god predmeti bili netjelesni za Elspeth ili ona za njih, zidovi stana bili su nepremostive
prepreke preko kojih nije mogla. Isprva nije marila. Bojala se da bi je vani raspršili vjetar i druge
atmosferilije. No na kraju je postala nemirna. Da je njezin teritorij uključivao i Robertov stan, bila bi
zadovoljna. Mnogo je puta pokušala propasti kroz pod, ali bi se na kraju našla u nekoj vrsti lokve,
slično kao Zla Vještica od Zapada. Ni pokušaji da se ispod ulaznih vrata provuče u hodnik nisu bili
uspješni. Čula je kako se Robert dolje u stanu tušira, obraća televizoru, pušta Arcade Fire. Zvukovi su
je ispunjali samosažaljenjem i srdžbom.
Otvoreni su je prozori i vrata mamili, ali uzaludno. Kad bi pokušala izići kroz njih, raspršila bi se,
shvatila da je bezlična, ali i dalje u stanu.
Elspeth se pitala: Zašto? Čemu sve ovo? Shvaćam argumentaciju za postojanje raja i pakla,
nagrade i kazne, ali ako je ovo limb, koji mu je smisao? Sto bih trebala naučiti iz duhovne inačice
kućnog pritvora? Mora li svaka mrtva osoba opsjedati svoju bivšu kuću? Ako je tako, gdje su svi drugi
koji su tu živjeli prije mene? Je li ovo nekakav previd nebeskih vlasti?
Oduvijek je bila nemarna kada je riječ o vjeri. Bila je pripadnica Anglikanske crkve isto kao svi ostali:
pretpostavljala je da vjeruje u Boga, ali dizanje prevelike galame zbog njega smatrala je neugodnim.
U crkvu je išla rijetko, samo kada bi netko umro ili se oženio; gledano unatrag, imala je osjećaj da je
bila još nemarnija jer je Sv. Michael bio doslovce susjedna zgrada. Da se barem mogu sjetiti svojeg
sprovoda. Zacijelo se dogodio dok sam se u amorfnoj maglici valjala po podu u stanu. Elspeth se pitala
je li trebala biti revnija kada je riječ o vjeri. Pitala se hoće li vječno biti zaglavljena u svojem stanu.
Pitala se može li se netko tko je već mrtav ubiti.
LJUBIČASTA HALJINA

Edie i Valentina sjedile su u Edieinoj radnoj sobi i šile. Bila je subota prije Božića; Julia je s Jackom
otišla u grad da mu pomogne u kupnji. Valentina je pričvrstila kroj na metre ljubičaste svile, pazeći da
ih postavi ne protrativši previše tkanine. Radila je dvije istovjetne haljine, a nije bila sigurna da je
kupila dovoljno materijala.
— Dobro je — rekla je Edie. Soba je bila topla od popodnevnog sunca te je bila malčice pospana.
Ponudila je Valentini svoje najbolje škare i gledala kako čelik prolazi kroz tanki materijal. Kakav divan
zvuk, oštrice koje se zajedno kreću. Valentina je dodala Edie iskrojene komade, a Edie je počela
prenositi linije šavova s kroja na materijal. Prolazile su po svili tamo-amo, radeći zajednički iz
dugogodišnje navike. Kada je materijal bio označen, kada su s njega skinule pribadače pa ih opet
zabile bez kroja, Valentina je sjela za šivaći stroj i pomnjivo prošila haljinu dok je Edie počela
označavati i izrezivati drugu haljinu.
— Vidi, mama — rekla je Valentina. Ustala je i stavila haljinu na grudi. Statički elektricitet omotao
je suknju oko nje i ne zapucketavši. Još nije bilo rukava, a šavovi su bili grubi; Edie je pomislila kako je
haljina nalik kostimu vile za božični igrokaz. — Izgledaš kao Pepeljuga — rekla je Edie.
— Stvarno? — Valentina je otišla do zrcala i nasmiješila se svojem odrazu u njemu. — Sviđa mi se
boja.
— Pristaje ti.
— Julia je htjela da budu ružičaste.
Edie se namrštila. — Izgledale biste kao dvanaestogodišnje balerine. Mogle smo njezinu napraviti
ružičastu.
Valentina je ulovila majčin pogled, a onda odvratila svoj. — Nije bilo vrijedno gnjavaže. Htjela je
ono što sam radila za sebe.
— Voljela bih kada bi joj se češće mogla suprotstaviti, dušo.
Valentina je skinula haljinu sa sebe i sjela za šivaći stroj. Počela je izrađivati rukave. — Je li Elspeth
zapovijedala tebi ili ti njoj?
Edie je oklijevala. — Nismo.... nije bilo tako. — Položila je haljinu na stol i počela prenositi kroj. —
Sve smo radile zajedno. Nikada nismo voljele biti same. Još mi nedostaje. — Valentina je nepomično
sjedila, čekajući majku da nastavi. Ali Edie je rekla: — Pošaljite mi fotografije stana, hoćete li? Valjda
je pun namještaja naših roditelja. Elspeth je voljela te teške viktorijanske stvari.
— Naravno — Valentina se okrenula na stolcu i rekla: — Da barem ne idemo.
— Znam. Ali kao što je tata rekao: ne možete zauvijek ostati kod kuće.
— Nisam ni kanila.
Edie se nasmiješila. — To je dobro.
— Voljela bih kad bi zauvijek mogla ostati u ovoj sobi i šiti.
— To zvuči kao bajka.
Valentina se nasmijala. — Ja sam Cvilidreta.
— Ne, ne — rekla je Edie. Odložila je komade tkanine i prišla Valentini. Stala je iza nje i ovila joj
ruke oko ramena. Nagnula se i poljubila Valentinu u čelo. — Ti si kraljevna.
Valentina je podigla pogled i ugledala majka kako joj se u obrnutoj slici smiješi. — Jesam li?
— Naravno — rekla je Edie. — Uvijek.
— Znači, živjet ćemo sretno dok ne umremo?
— Apsolutno.
— Dobro. — Valentina je doživjela snažan trenutak, spoznaju da se oblikuje sjećanje. Živjet ćemo
sretno dok nas smrt ne razdvoji? Apsolutno. Edie se vratila drugoj haljini, a Valentina završila prvi
rukav. Kada su Jack i Julia došli kući, Valentina je na sebi imala ljubičastu haljinu, a Edie je čučala pred
njom s ustima punim pribadača i porubljivala je. Valentina je davala sve od sebe da se ne miče: željela
se zavrtjeti da se haljina napuše kao u karnevalskoj povorci. Nosit ću je, pomislila je, kada me kraljević
pozove na ples.
— Mogu li je probati? — rekla je Julia.
— Ne — rekla je Edie kroz pribadače prije no što je Valentina uspjela progovoriti. — Ova je njezina.
Vrati se poslije.
— Dobro — rekla je Julia, okrenula se i pohitala umotati darove koje je Jack kupio.
— Vidiš — rekla je Edie Valentini. — Samo otvori usta i reci ne.
— Dobro — rekla je Valentina. Zavrtjela se, a haljina se napuhala. Edie se nasmijala.
STJEPANJE

Jack je ušao u sobu za odmor i našao u njoj blizanke. Gledale su film. Bila je ponoć; obično bi dotad
sve troje bili u krevetu.
— Djeluje mi nekako poznato — rekao je Jack. — Što gledate?
— The Filth and the Fury — rekla je Julia. — Dokumentarac o Sex Pistolsima. Ti i mama darovali
ste nam ga za Božić.
— Oh. — Blizanke su se izvalile na kauču pa se Jack spustio u naslonjač. Čim je sjeo, osjetio je
iscrpljenost. Uvijek je uživao u Božiću, ali dani nakon Božića činili su mu se praznima i neveselima.
Dojam je pogoršavalo to što su blizanke za nekoliko dana odlazile u London. Kamo je otišlo vrijeme?
Pet dana do njihova dvadeset i prvog rođendana. A onda gotovo.
— Kako napreduje pakiranje? — upitao je.
— Dobro — rekla je Valentina. Isključila je zvuk na televiziji. — Imat ćemo višak prtljage.
— To me baš i ne iznenađuje — rekao je Jack.
— Moramo nabaviti adaptere, znaš, da uključimo računala i to. — Julia je pogledala Jacka. —
Možemo li sutra s tobom u grad?
— Jasno. Ručat ćemo u Heavenu u Sedmoj ulici — rekao je Jack.
— I mama će htjeti s nama. — Edie je već tjednima kao sjena slijedila blizanke, spremala ih, pamtila.
— Izvanredno, možemo otići u Water Tower. Trebaju nam nove čizme.
Valentina je gledala kako Johhny Rotten nečujno pjeva. Izgleda poremećeno. Ima izvrstan pulover.
Ona i Julia vrijedno su se pripremale za put u London, čitale vodiče i Charlesa Dickensa, sastavljale
popise onoga što će nositi sobom i na Google Earthu pokušavale naći svoj novi stan. Unedogled su
umovale o teti Elspeth i tajanstvenom gospodinu Fanshawu, bile ugodno iznenađene svotom novca
na novom bankovnom računu u Lloyd’su. Gotovo da više ništa nije trebalo obaviti što je stvorilo
čudnovatu prazninu, osjećaj nemirne groze.
Julia je gledala oca. — Jesi li dobro?
— Da, dobro sam Zašto?
— Ne znam, djeluješ nekako izmoždeno. — Nabacio si neviđeno mnogo kila i naveliko uzdišeš. Što
ti je?
— Dobro sam. Blagdani.
— Oh.
Jack je sjedio i pokušavao zamisliti kuću / brak / život bez blizanki. On i Edie izbjegavali su već
mjesecima tu temu te je sada o njoj opsesivno razmišljao, oscilirajući između maštanja o bračnoj sreći,
stvarnih sjećanja na vrijeme kada su blizanke posljednji put otišle od kuće i zabrinutosti za Edie.
Neko vrijeme prije Elspethine smrti Edie je bila rastresena. Jack je unajmio istražitelja u nadi da će
otkriti razlog njezine rastresenosti, prazna pogleda, vedra lažnog veselja kadgod bi je za to pitao. No
istražitelj je mogao samo promatrati Edie; nije imao odgovore na Jackova pitanja. Nakon Elspethine
smrti Edieinu je rastresenost zamijenila duboka tuga. Jack je nije mogao utješiti. Kao da nije uspijevao
pronaći prave riječi iako je pokušavao. Sada se pitao kako će se Edie snaći kada blizanke odu.
Svaki put kada su blizanke otišle na studij, sve bi počelo dobro. Jack i Edie uživali bi u slobodi:
dokasno bi bili budni, glasno vodili ljubav, zabavljali se kada bi im palo na pamet i možda malko
pretjerano pili. No onda bi nastupila svojevrsna sumornost. Uskoro bi ovladala njima i njihovom
praznom kućom. Večerali bi samo njih dvoje; večer bi se pružala pred njima u tišini koju bi ispunili
DVD-om ili bi možda odšetali do plaže ili kluba. Ili bi se povukli na suprotne krajeve kuće, on da surfa
po internetu ili čita Toma Clancyja, Edie da šije uz audio- knjigu. (Trenutačno je slušala Povratak u
Bridshed što je Jack smatrao pouzdanom najavom ozbiljna napadaja depresije.)
Te večeri nije vidio mnogo toga čemu se mogao veseliti kada blizanke odu. Bio im je zahvalan što
su tako dugo ostale s njim, zahvalan Edie i Elspeth što su se dogovorile tako da Julia i Valentina mogu
odrasti u toj ružnoj, udobnoj kući, da on može biti tata, da djevojke mogu sjediti u njegovoj sobi i
gledati Johhnyja Rottena kako spazmodički pjeva God Save the Queen s isključenim zvukom;
odjednom ga je preplavila zahvalnost koju je osjetio kao tugu te se s mukom izvukao iz naslonjača,
promumljao “laku noć” i izišao iz sobe, bojeći se da bi, ostane li i minutu dulje, mogao zaplakati ili
lanuti nešto što bi požalio. Ušao je u spavaću sobu gdje je Edie spavala, sklupčana i plavkasta od
svjetlosti radio-sata. Jack se tiho razodjenuo, ušao u krevet ne opravši zube i legao u bezdan,
nesposoban zamisliti ikakvu sreću za sebe.
Valentina je ugasila televiziju. Blizanke su ustale i rastegnule se. — Djeluje stvarno potišteno —
rekla je Valentina.
— Oboje su skoro suicidalni — odvratila je Julia. — Pitam se što će biti kada odemo?
— Možda ne bismo trebale ići.
Julia je djelovala nestrpljivo. — Na kraju moramo nekamo otići. Što prije odemo, to će prije
preboljeti.
— Valjda.
— Zvat ćemo ih svake nedjelje. Mogu doći i posjetiti nas.
— Znam. — Valentina je uzdahnula. — Možda bi ti trebala otići u London, a ja ostati s njima.
Julia je osjetila val odbacivanja. Radije bi ostala s mamom i tatom nego otišla sa mnom? — Ne! —
Zastala je, pokušavajući svladati svoju razdraženost. Valentina ju je gledala pomalo zabavljena. —
Mišiću, obje moramo...
— Znam. Ne brini se. Idem s tobom. — Stisnula se uz Juliju ijednom je rukom obgrlila oko ramena.
Zatim su ugasile svjetlo i otišle u svoju sobu, letimice pogledavši vrata roditeljske sobe kada su prošle
pokraj nje.
NOVA GODINA

Robert je stajao u Elspethinu uredu. Blizanke će doći sutra. Donio je vanjski disk i nekoliko kutija
iz Sainsbury'sa; prazne i otvorene stajale su pokraj Elspethina glomaznog viktorijanskog stola.
Elspeth je sjedila na stolu i promatrala Roberta. Oh, ne izgledaš sretno, ljubavi. Nije imala pojma
koliko je vremena prošlo. Jesu li prošli mjeseci otkako je umrla? Godine? Nešto se događalo; do tog
trenutka Robert u njezinu stanu nije promijenio gotovo ništa. Izbacio je svu hranu i otkazao njezine
kreditne kartice. Više nije primala poštu. Zatvorio je njezinu tvrtku i klijentima napisao osobna pisma.
U stanu se skupljala prašina. Čak se i sunčana svjetlost činila mutnijom no što je se sjećala; trebalo je
oprati prozore.
Robert je pretražio ladice njezina radnog stola. Ostavio je pisaće potrepštine i fakture. Uzeo je
neke fotografije i bilježnicu u kojoj je rastreseno črčkala dok je razgovarala na telefon. Otišao je do
polica za knjige i s njih počeo pomnjivo skidati bilježnice tvrdih korica koje su joj služile kao dnevnik,
brisati s njih prašinu i slagati ih u kutije. Otvori jednu, rekla je Elspeth. Otvori onu. Ali Robert je,
naravno, nije mogao čuti.
Radio je u tišini. Elspeth se osjećala zanemareno; gdjekad joj se obraćao kada je bio u stanu. U
kutijama su završili fotoalbumi, kutija od cipela puna pisama, bilježnice. Željela ga je dotaknuti, ali se
suzdržala. Robert je uključio prenosivi disk u računalo i presnimio sve njezine podatke. Potom je
obrisao s računala sve osim operativnog sustava i programa. Elspeth je stajala iza njega i gledala. Kako
je čudno osjećati tugu zbog računala. Mora da sam uistinu mrtva. Robert je izvukao disk i stavio ga u
kutiju.
Počeo je tumarati stanom s kutijom u ruci, a Elspeth za njim. Hajde u spavaću sobu, nečujno ga je
nukala. Kada je došao do nje, nekoliko je minuta ostao na vratima. Elspeth je prostrujala pokraj njega
i sjela na krevet. Pogledala ga je; bilo je nešto u tome kako je sjedila na krevetu, a on stajao tamo i
svjetlosti, kako je oplakivala sobu prašnjavom toplinom. Za tren će mi prići i poljubiti me. Elspeth je
čekala, zaboravivši. Toliko su puta to učinili.
Robert je otvorio vrata garderobe. Spustio je kutiju na pod i otvorio ladicu. Stavio je u nju nekoliko
majica bez rukava, nekoliko grudnjaka i nekoliko skupocjenijih gaćica. Stajao je i pogledom prelazio
po njezinim cipelama. Uzet će štikle od ružičastog antilopa, pomislila je Elspeth i doista ih je uzeo.
Druge je cipele razmjestio tako da se ne primijeti praznina. Nemoj zaboraviti pisma. Otvorio je ladicu
punu džempera i svaki pomirisao. Izabrao je bezličan plavi kašmirski; pretpostavljala je da nije bio u
kemijskoj čistionici otkako ga je posljednji put obukla. Otvorio je drugu ladicu i u kutiju ubacio šest
seksualnih igračaka. Jednu si zaboravio, rekla je Elspeth, ali on je zatvorio ladicu.
Robert je podigao ruku i s najviše police skinuo kutiju. Elspeth se nasmiješila. Računala je na
njegovu temeljitost i dobila je. Položio ju je uz kutiju s odjećom.
Ispraznio je kupaonicu. Većinu je higijenskih potrepština bacio u kantu, ali je trenutak stajao držeći
njezinu dijafragmu. Od kakve li gluparije postane sentimentalan, pomislila je. A onda je i ona završila
u kanti.
Zatvorio je vrata kupaonice i stao pokraj kreveta, zamišljen. Zatim je legao na njega. Elspeth je
legla pokraj njega, pazeći da ga ne dotakne, nadajući se. Što ako te više ne vidim? Uzimao je stvari
koje mu je dala, odlazio iz stana. Ne srami se, dušo. Tu smo samo ti i ja. Razveselila se kada je otkopčao
remen i zatvarač na hlačama. Zamislila se golom pokraj njega i bila je gola.
Ponekad je oponašao njezinu tehniku, ali tog je dana bio grublji, okrenutiji sebi. Elspeth je
promatrala Robertovo lice. Podigla se, sjela i nagnula iznad njega; oči su mu bile zatvorene. Dotaknula
mu je kosu. Približila je lice njegovu, pustila da je njegov dah zagrije. Tako topao, tako čvrst. Sve bi
bila dala da u tom trenu bude živa s njim, da ga dotakne. Elspeth je znala da je njemu njezin dodir
hladan; kad god ga je pokušala dotaknuti, zadrhtao bi i žacnuo se. Kleknula je uza nj i gledala ga.
 Često se divila igri izraza na Robertovu licu za vrijeme seksa. Bilo je na njemu želje,
usredotočenosti, boli, izdržljivosti, veselja, očaja, oslobođenja; katkad se osjećala kao da promatra
povorku krajnosti Robertove duše. Tog mu je dana na licu bila odlučnost, svojevrsna mrka molba;
dugo je trajalo te se Elspeth uznemirila. Barem uživaj. Za nas oboje. Gledala je ruke na njegovu udu,
kako mu se svijaju nožni prsti, trzaj glave na stranu kada je svršio. Tijelo mu se opustilo. Robert je
otvorio oči i kroz Elspeth se zabuljio u strop. Tu sam, Roberte.
Suza mu se otkotrljala niz obraz. Nemoj, dušo. Ne plači. Elspeth nikada nije vidjela Roberta da
plače, čak ni u bolnici, čak ni kad je umrla. Kvragu. Ne želim da budeš tako jadan. Spustila je ruku i
dotaknula mu suzu. Robert se preplašeno okrenuo.
Tu sam tu sam tu sam. Osvrnula se oko sebe u potrazi za nečim što bi mogla pomaknuti te počela
lagano njihati zavjese. No Robert je sjedao, brisao ruke, zakopčavao hlače i nije gledao. Pokušala je
zatresti kutiju sa seksualnim igračkama i gaćicama, ali bila joj je preteška. Iscrpljena je stajala na
sredini sobe. Robert je otišao u kupaonicu, oprao se i izišao noseći kantu za smeće punu njezinih
stvari. Spustio ju je i počeo popravljati posteljinu. Elspeth je sjedila na krevetu dok je to radio, a kada
se nagnuo, spustila mu je dlanove na prsa i prošavši kroz košulju lagano mu dotaknula kožu. Ustuknuo
je.
— Elspeth? — Šaputao je gorljivo.
Robert. Rukama mu je polako prelazila po koži; leđima, bokovima, nogama, kurcu, trbuhu,
dlanovima, rukama. Stajao je okrenute i spuštene glave, zatvorenih očiju. Zamišljala je kakav je to
osjećaj — možda kao da mu kocke leda prelaze tijelom? Gurnula je ruke u njega, a on je zadržao dah.
Tako si topao, pomislila je i shvatila što zacijelo osjeća; njezina nematerijalna hladnoća sigurno je čista
opreka njegovu divnom vrućem tekućem tijelu. Odmaknula je ruke. Još je uvijek osjećala toplinu u
njima. Pogledala ih je očekujući da će se malko zažariti. Robert je prekrižio ruke preko grudi i
pogrbljen drhtao. Oh dušo, oprosti.
— Elspeth — prošaputao je. — Ako si to ti - učini nešto - učini nešto što samo ti znaš - nešto
elspethovski...
Stavila je vrh prsta između njegovih obrva te ga pogladila spustivši ga polako po njegovu nosu,
ustima i bradi. Pa još jednom.
— Da — rekao je. — Moj Bože. — Opet je sjeo na krevet, s laktovima na koljenima i glavom u
rukama te se zapiljio u pod. Elspeth je sjela do njega izvan sebe od sreće. Napokon! Bila je gotovo
opijena od olakšanja. Znaš da sam tu!
Robert je zajecao. Elspeth ga je pogledala; oči su mu bile čvrsto stisnute, a on se ritmički objema
šakama udarao u čelo. — Potpuno sam izgubio razum. Sranje. — Ustao je, zgrabio kutije i kantu pa
se brzo vratio u njezin ured. Elspeth ga je slijedila u nevjerici. Čekaj... Roberte... nemoj...
Podigao je svaku kutiju, kroz predsoblje je iznio iz stana i spustio stubama sve do svojeg stana.
Ona je stajala pokraj otvorenih vrata i slušala njegove korake u donjem stanu, potom opet na
stubama. Pustila je da prođe ravno kroz nju svaki put kada bi se popeo pa krenula za njim, hvatajući
tu i tamo pokoju riječ koju bi promumljao dok ga je uhodila.
— Jessica je govorila da sam prolupao i bila je u pravu! 'Razboljet ćeš se', rekla mi je, vrag me odnio
ako nisam... Sto sam si ja to umišljao, ona se neće vratiti... Oh, Bože, Elspeth.
Vrata su se zatvorila. Elspet je opet bila sama. Suze, pomislila je, kao kad bi poželjela vidjeti na sebi
džemper. Prinijela je ruku licu i osjetila suze. Isuse, plačem. Zastala je da se zadivi svojem novom
postignuću. Zatim se suočila sa svojim tihom stanom.
Drugi dio
ZRCALNE BLIZANKE

Julia i Valentina Poole izišle su iz zrakoplova u zračnu luku Heathrow. Njihove bijele lakirane cipele
udarale su tapison u savršenu ritmu, precizno poput filmske glazbe. Bile su odjevene u bijele do-
koljenke, bijele plisirane suknje koje su završavale desetak centimetara iznad koljena i obične bijele
majice ispod bijelih vunenih kaputa. Obje su imale bijeli šal i vukle za sobom kovčeg. Julijin je putni
kovčeg bio od ružičastog i žutog frotira s licem majmuna iz japanskog crtanog filma koji se cerio
ljudima iza nje. Na Valentininu plavo-zelenom kovčegu bio je crtani lik miša. Miš je bio pun žaljenja i
stida.
S one strane aerodromskih prozora jutarnje je nebo bilo plavo. Blizanke su odmicale beskrajnim
hodnicima, držale se desno na pokretnim trakama, slijedile iscrpljene putnike niz rampe i stube.
Stajale su u redu pred imigracijskim službenicima, držeći se za ruke i zijevajući. Kada su došle na red,
blizanke su predale svoje djevičanske putovnice.
— Koliko ćete dugo ostati? — upitala je umorna žena u uniformi.
— Zauvijek — rekla je Julia. — Naslijedile smo stan. Došle smo živjeti u njemu. — Nasmiješila se
Valentini koja joj je uzvratila osmijeh. Žena je pomnjivo provjerila njihove boravišne vize, udarila pečat
u putovnice i zamahnuvši rukom pustila ih u Ujedinjeno Kraljevstvo.
Zauvijek, pomislila je Valentina. Zauvijek ću živjeti s Julijom u našem stanu u Londonu koji nikada
nismo vidjele, okružena ljudima koje nismo upoznali, zauvijek. Snažno je stisnula Julijinu ruku. Julija
joj je namignula.
U crnom je taksiju puhalo i bilo hladno. Valentina i Julia zadrije- male su na stražnjem sjedalu, nogu
naguranih između gomile prtljage, i dalje se čvrsto držeći za ruke. Londonske su ulice jurile ili
nepomično stajale; drugi su vozači fijukali pokraj njih, slijedeći nerazumljive prometne zakone. Julia i
Valentina naučile su voziti, no kako se taksi vijugavo probijao zakrčenim krivudavim ulicama, Julia je
shvatila da voziti Londonom neće moći ni ona, a kamoli Mišić. Valentina se nije voljela gubiti, ni biti
na čudnim mjestima. Osim toga, nisu imale auto. Julia se pomirila s taksijima i javnim prijevozom.
Gledala je dvokatni crveni autobus koji se njihao pokraj njih. Svi su u njemu izgledali shrvani umorom
i dosadom. Kako vam može hiti dosadno? Živite u Londonu! Udišete isti zrak kao kraljica i Vivienne
Westwood!
lakši je prošao postaju podzemne željeznice. Ljudi su nagrnuli van. Julia je pogledala sat koji je
pokazivao četiri i petnaest. Namjestila ga je na deset i petnaest. Skrenuli su u Highgate Road, a Julia
pomislila kako su zacijelo blizu. Pogledala je Valentinu, koja je sada uspravno sjedila i zurila kroz
prozor. Taksi se počeo penjati uza strmi brijeg. SWAINS LANE4. — Kao ulica zaljubljenih? — upitala je
Valentina.
— Više kao ulica svinja, gospođice — rekao je vozač. — Prije su ovuda gonili svinje. — Valentina se
zacrvenjela. Julia je izvadila ruž i nanijela ga bez zrcala, pa ga ponudila Valentini koja je učinila isto.
Pogledale su se. Julia je ispružila ruku i obrisala majušni komad zalutala ružičastog ruža iz kuta
Valentininih usana. Iz radija je dopirao dugačak niz imena i brojeva koji su zvučali kao šifre: Tarmvorth
jedan, Burton Albion jedan, Bamet nula, Wokin nula, Exter City nula, Hereford United jedan, Aldershot
dva, Dagenham i Redbridge jedan... — Nogometni rezultati, gospođice — rekao je vozač kada ga je
Julia pitala.
Došli su na vrh brijega i ušli u usku ulicu s parkom na jednoj i kućama od opeke na drugoj strani.
Nasred bloka uzdizala se velika crkva, a taksi se zaustavio na pola puta između nje i ožbukane zgrade
bezizražajna pročelja, koja se nalazila neposredno iza. — Evo je. Vautravers Mews. — Vozač je uzeo
Julijin novac. Bila je šokirana shvativši da su na taksi upravo potrošile sto dvadeset dolara. Ostavila je
napojnicu od deset posto. — Hvala vam — rekao je vozač. Valentina je otvorila vrata taksija, a na nju
4
Igra riječi: SWINE, svinja; SWAIN, zaljubljeni momak
 je nasrnuo hladan, vlažan vjetar.
— Ne vidim je — povikala je Juliji. Crkva je bila lijevo, a ožbukana zgrada na broju 72. Između njih
je vodio uzak asfaltni puteljak koji se obrušavao u polutminu. Zasjenjivao ju je golem cigleni zid, koji
je omeđivao crkveno zemljište. No Valentina nije vidjela nikakvu kuću koja je mogla biti njihova.
— Sigurno je na tom putu — rekao je taksist. — Da vam pomognem ponijeti prtljagu? — Podigao
je nevjerojatan broj kovčega i uputio se stazom. Julia i Valentina krenule su za njim, vukući frotirske
kovčege. Staza ih je odvela iza ožbukane zgrade gdje su ugledale visok kameni zid sa šiljcima na vrhu.
Preko njega su se razgranale breze. Valentina je namirisala vlažnu zemlju te ju je uhvatila nostalgija.
Julia je velikim ključem otvorila teška drvena vrtna vrata. Vrata su se nečujno rastvorila, a Julia se
izgubila iza zida. Taksist je uredno posložio kovčege; Valentina je stajala na asfaltu pokraj njih, ne
pokazujući volju da uđe. Taksist ju je znatiželjno pogledao. Bio je tanušan, slariji muškarac vodenasto
plavih očiju, odjeven u svijetlozelen džemper na kopčanje i smeđe karirane hlače. — Jeste li dobro,
gospođice? – upitao je

— Da, dobro sam — rekla je Valentina premda joj je zapravo bilo malo mučno.

— Dođi, Mišiću! — doviknula je Julia. Glas joj je zvučao prigušeno i udaljeno.

— Jeste li Amerikanke? — upitao je vozač.
— Teta nam je oporučno ostavila stan — rekla je Valentina. Onda se osjetila budalasto. Kao da ga
se tiče.
— Ah — rekao je taksist. To je, izgleda, utažilo znatiželju koju su u njemu pobudile. Valentina je
osjetila val zahvalnosti. Neće komentirati to što su blizanke. Ili to možda nije ni primijetio. Bilo joj je
drago kada ljudi to ne bi primijetili.
— Mišiću!
Taksist joj je malko nasmiješio. — Pođite. — Valentina mu je uzvratila osmijehom i odvukla kovčeg
kroz vrtna vrata.
Julia je stajala pred ulaznim vratima s rukom na kvaki. Čekala je da Valentina pređe preko šljapkave
mahovine, koja je pokrivala kamenje na stazi. Valentina je pogledala veliku tamnu masu Vautraversa,
crne prozore, ukrašene željezne dijelove i zadrhtala. Nije baš kišilo, ali nije ni ne kišilo. Čula je kako
taksist šljapka stazom iza nje. Julia je otvorila vrata.
Ušle su u vežu. Za razliku od vanjskog dijela, ona je bila topla, uredna i gotovo prazna. Zidovi su bili
ružičasto sivkasti što je Valentinu podsjetilo na boju mozga. Nadesno su bila zatvorena hrastova vrata
s malenom karticom na kojoj je rukom bilo napisano FANSHAW Ispred njih su na stoliću bile tri prazne
košare; na njega je bio naslonjen jedan kišobran. Nalijevo je bilo stubište koje im se vijugajući uzdizalo
iznad glava. Valentina je pomislila kako bi tu trebala biti i bočica s natpisom POPIJ ME, ali nije je bilo.
— Samo ih ostavite tu — rekla je Julia taksistu. Valentina je rekla: — Hvala vam. — Taksist je
odvratio: — Onda, sretno — i otišao. Valentina se osjećala pomalo ucviljeno. — Hajde — rekla je Julia.
Kao da se oslobodila gravitacije, poskakujući potrčala je uza stube. Valentina je staloženije krenula za
njom.
Na sljedećem podestu ukazao se izlizan orijentalni sag. Stube su se nastavljale, no blizanke su se
zaustavile. Na vratima je bio svijetlo- zeleni kartončić, a na njemu prezime NOBLIN, očigledno
natipkano na pravom pisaćem stroju. Julia je gurnula ključ u bravu. Morala ga je nekoliko puta
prodrmati da bi otključala vrata. Pogledala je Valentinu. Valentina je uhvatila Juliju za ruku te su
zajedno ušle u svoj novi dom.
Predsoblje je bilo puno zrcala i kišobrana. Blizanke su se odražavale osamnaest puta u isto toliko
zrcala, a odražavali su se i njihovi odrazi i tako unedogled. To ih je uplašilo: obje su stajale potpuno
mirno, ne znajući kojoj djevojci pripada koji odraz. Potom je Julia okrenula glavu; polovina se odraza
također okrenula; efekt se smanjio. — Sablasno — rekla je Julia da naruši tišinu. Valentina je rekla:
— Uh-hu. — Ispružila je ruku ispred sebe poput slijepca i ušla u prolaz koji je iz predsoblja vodio do
velike mračne sobe.
Elspeth je drijemala u ladici. Glasovi su je probudili.
Kada je Julia zakoračila u dnevnu sobu iza Valentine, imala je osjećaj kao da je ispod vode, kao da
je soba dno jezera. Sve su stvari u sobi bile glomazne sjenke; Valentina je bila vitka sjenka koja se
kretala u polumraku. Julia je začula nekakav zvuk (Valentinu koja se spotaknula o hrpu knjiga), a
onda je sobu okupala svjetlost kada je Valentina rastvorila zavjese na visokim širokim prozorima.
Svjetlost je bila hladna, siva i nekako čestičasta. Soba je bila vrlo prašnjava.
— Pogledaj, Julia - sova! — Visjela je s visokog stropa, na mjestu nepostojećeg rasvjetnog tijela, iz
male rupe iz koje su provirivale žice. Sovina su krila bila raširena, a kandže otvorene kako bi ščepale
mali plijen. Julia je ispružila ruku i oprezno joj dotaknula jednu nogu, zbog čega se lagano zavrtjela. —
Sovakopter — rekla je, a Valentina se nasmijala.
Elspeth je stajala na vratima i gledala blizanke. Oh, nedostajale ste mi. Željela sam vas opet vidjeti
i sada ste tu. Obgrlila je samu sebe, napeta i preplašena.
Kao što je Edie predvidjela, namještaj je bio težak, ukrašen i star. Sofe su bile od blijedoružičasta
baršuna, s nožicama u obliku životinjskih šapa, s mnogo dugmadi. Bio je tu klavir (blizanke su bile
izrazito nemuzikalne) i širok, mekan perzijski sag s krizantemama, koji je nekad bio tamnocrven, ali je
sada na većini dijelova izblijedio do mutno ružičaste. Kao da je iz svega u sobi iscurila boja. Julia se
zapitala je li se boja sakupila negdje drugdje; možda je bila u nekom ormaru pa će se, kad otvore ta
vrata, u bujici vratiti u predmete koje je napustila. Pomislila je na Trnoružicu i palaču punu
nepokretnih dvorjana u kojoj je stotinu godina sve stajalo. Edie i Jack više su voljeli nove stvari. Julia
je prstom prešla po klaviru, ostavivši sjajnocrn trag u bezbojnoj prašini. Valentina je kihnula. Obje su
blizanke pogledale prema vratima kao da očekuju da će ih netko uhvatiti da nezvane zadiru u tišinu
stana.
Elspeth je zakoraknula naprijed, spremna progovoriti, a onda shvatila da je ne mogu vidjeti.
Knjige su bile posvuda; zidovi pokriveni policama za knjige, hrpe knjiga na stolovima i na podu.
Valentina je čučnula da pokupi hrpu o koju se spotaknula, otočić bestijarija i herbarija. — Vidi, Julia,
mantikor. — Blizanke su se vratile u predsoblje. Elspeth za njima.
Prešle su prilično praznu blagovaonicu u kojoj je bio samo svečani stol, stolci i veliki bife; u kutu je
poput siročeta stajao malen otoman s gumbima. Sumorna dnevna svjetlost prokapavala je kroz
goleme francuske prozore koji su vodili na minijaturan balkon. Blizanke su vidjele crkvu koja se
uzdizala iznad zida bršljana.
Sljedeća je bila soba koja je trebala biti salon, ali je Elspeth služila za ured. Bio je tu golem, bogato
ukrašen radni stol s nezgrapnim uredskim stolcem iz pedesetih godina. Na njemu je bilo otrcano ra-
čunalo, hrpa papira, još knjiga, stroj za obradu kreditnih kartica, fina bijela i zlatna šalica za čaj kojoj
je na dnu bio davno ishlapio čaj, a na rubu mrlja od ruža boje marelice. Zidovi su bili pokriveni
policama za knjige punim priručnika i kompletnim Oksfordskim rječnikom engleskog jezika. Jedna
jedina polica bila je prazna i bez prašine. Soba je bila krcata spljoštenih kutija, najlona s mjehurićima,
ormarića za spise, a s vrha ladica punih kataloških kartica zurio je u njih malen plišani zerdav. Kao da
ju je netko uredio, a da zapravo nije postala uredna. Valentina je sjela za stol i otvorila središnju ladicu.
U njoj je bio blok s računima, Smints, spajalice, gumice i podsjetnice.

Elspeth Noblin
Rijetke i rabljene knjige
Kupnja - prodaja
enoblin @bookish.uk. com

Valentina je rekla: — Misliš li da su sve ove knjige bile za nju ili za prodaju? Je li imala dućan?
— Mislim da joj je ovo bio dućan — rekla je Julia. — Ni na jednom računu nema adrese. Kladim se
da je radila odavde. Osim toga, oporuka ne spominje ništa osim ovog stana.
— Voljela bih da mama više zna, kako jadno da nisu razgovarale. — Valentina je ustala i proučila
zerdava. Nehajno joj je uzvratio pogled. — Što misliš, kako se zvao? — upitala je Valentina. Pomislila
je: Tužno je da ne znamo.
Margaret, pomislila je Elspeth. Zvala se Margaret.
— Izgleda kao George Bush. — Dok je govorila, Julia se vratila kroz blagovaonicu, a Valentina za
njom.
Mimokretna vrata na udaljenom kraju prostorije vodila su u kuhinju. Bila je starinska, a strojevi su,
prema američkim standardima blizanki, bili kao iz kuće lutaka. Sve je bilo kompaktno, svrhovito, bijelo.
Jedino je perilica za suđe djelovala novo. Valentina je otvorila ormarić i u njemu pronašla stroj za
pranje rublja. Bila je tu i naprava koja je iskakala u složen mehanizam konopa za sušenje i metala. —
Ovo je, valjda, sušilica — rekla je Julia, ponovno ga sklapajući. Električne su utičnice bile drugačijeg
oblika. Sav je kuhinjski pribor bio pomalo čudnovat, stran. Blizanke su se pogledale s osjećajem
nelagode. Valentina je otvorila slavinu, a voda je progunđala i šiknula. Oklijevala je, potom stavila ruke
ispod struje boje hrđe. Trebalo je neko vrijeme da se zagrije.
Elspeth je promatrala blizanke kako razbijaju glavu nad njezinim posve običnim kućanskim
predmetima. Slušala je njihov američki naglasak. One su strankinje; nisam to očekivala.
Iza kuhinje je bila mala spavaća soba. Do vrha je bila puna kutija i prašnjava namještaja. Uz nju je
bila majušna, skromna kupaonica. Blizanke su shvatile da je zacijelo bila namijenjena služavki. Tu su
bila stražnja vrata i požarni izlaz, tamo gotovo prazna smočnica. — Mmm — rekla je Julia. — Riža.
Vrativši se u hodnik („Trebali bismo skupiti dvjesto dolara svaki put kada prođemo ovuda", rekla
je Valentina) ušle su u spavaće sobe. Bile su dvije, spojene divnom kupaonicom u bijelim mramornim
pločicama. U svakoj je spavaćoj sobi bio kamin, fino izrađene ugradbene police za knjige, prozori s
klupicama.
Druga spavaća soba, koja je očito bila Elspethina, gledala je na vrt i groblje Highgate.
— Julia, gledaj. — Valentina je zadivljena stajala kraj prozora.
Stražnji vrt Vautraversa bio je malen i strog. Iako je prednje dvorište bilo zbrkana guštara grmova,
stabala i busena trave, stražnji je vrt bio gotovo japanski s pomnjivo razmještenim pošljunčanim nako-
šenim stazama, kamenom klupom i skromnim biljkama.
— Ne mogu vjerovati da je tako zelen u siječnju — rekla je Julia. Doma u Lake Forrestu na tlu je
bilo dvadeset i pet centimetara snijega.
U zidu od cigle bila su drvena zelena vrata koja su odvajala vrt od groblja.
— Pitam se je li itko prolazi kroz njih — rekla je Valentina. Bršljan oko vrata bio je uredno podšišan.
— Ja hoću — rekla je Julia. — Ići ćemo na piknik.
— Mmm.
Onkraj zida pred njihovim se očima prostiralo groblje Highgate, prostrano i kaotično. Budući da su
bile na brijegu, mogle su vidjeti prilično daleko, ali to im je onemogućavala gustoća stabala; grane su
bile gole, ali su tvorile mrežu koja je zbunjivala oko. Vidjele su vrh velikog mauzoleja i mnogobrojne
male grobove. Dok su gledale, skupina ljudi išla je prema njima stazom, a onda se zaustavila, očito
govoreći o nekom grobu. Potom su nastavili put prema njima pa nestali iza zida. Stotine vrana podiglo
se u zrak poput jedne. Čak su i kroz zatvoren prozor mogle čuti brz lepet krila. Sunce je nenadano
izišlo te je groblje iz tamnih nijansi i sivila prešlo u žutu i svijetlozelenu istočkanost. Nadgrobni
spomenici postale su bijeli i kao obrubljeni srebrom: poput zubi lebdjeli su posred bršljana.
Valentina je rekla: — Kao u bajci. — Bila je nervozna zbog groblja. Zamišljala je mirise, vandalizam
i jezu. Umjesto toga, ono je bilo bujno zeleno, puno mahovinastog kamenja i tihih zvukova sa stabala.
Skupina ljudi otišla je stazom u smjeru suprotnom od onog iz kojeg su došli. Julia je rekla: — To su
sigurno turisti s vodičem.
— Trebale bismo to učiniti. Otići u obilazak.
— Dobro. — Julia se okrenula i promotrila spavaću sobu. Bio je tu golem krevet nalik gnijezdu s
bezbrojnim jastucima, čupavim pokrivačem i fino oslikanim drvenim uzglavljem. — Ja sam za to da
ovdje spavamo.
Valentina je odmjerila sobu. Doista jest bila ljepša od one druge: veća, toplija, svjetlija. — Jesi li
sigurna da želimo sobu s pogledom na groblje? Malo je, znaš, uvrnuto; da je ovo film, svi bi mogući
zombiji ili tko zna već kakve spodobe noću izmigoljile s groblja, popele se uz bršljan, hvatale nas za
kosu i pretvarali u zombije. Osim toga, ovo je bila soba tete Elspeth. Što ako je tu umrla? Hoću reći,
kao da baš tražimo nevolju?
Julia je osjetila kako joj se grlom uspinje nestrpljenje. Htjela je reći: Ne budali, Valentina, ali nju se
nije dalo tako umiriti kada bi je uhvatio napadaj iracionalnosti. — Hej, Mišiću — zagugutala je. — Znaš
da je umrla u bolnici, a ne tu. Odvjetnik je to rekao mami, sjećaš se?
— Daa, da — odvratila je Valentina.
Julia je sjela na krevet i dlanom potapšala pokrivač u znak poziva. Valentina joj je prišla i sjela do
nje. Obje su legle na mekani krevet, a mršave su im se bijele noge zanjihale preko ruba. Julia je
uzdahnula. Kapci su joj se željeli zaklopiti samo na sekundu, samo još trenutak, samo još minutu...
— Ovo nas sigurno hvata jet leg — rekla je Valentina, ali Julia ju nije čula. Minutu poslije spavala
je i Valentina.
Elspeth je prišla krevetu. Tu ste, posve odrasle. Kako je čudno što ste tu. Da ste barem došle prije...
nisam shvaćala, bilo bi tako jednostavno. Prekasno, kao sve ostalo. Sada se Elspeth nagnula iznad
blizanki i lagano ih dotaknula. Naočale za čitanje visjele su joj oko vrata te su, kada se nagnula,
okrznule Valentinino rame. Vidjela je kako se malen madež pokraj Julijina desnog uha ponavlja pokraj
Valentinina lijevog. Prislonila je glavu na njihova prsa i oslušnula im srca. Valentinino je uznemirujuće
šumjelo, šaputalo, a ne udaralo. Elspeth je sjela na krevet pokraj Julije i pomilovala je po kosi; gotovo
da se nije pomaknula, kao da je lagani povjetarac ušao kroz zatvorene prozore.
lste, ali različite. Elspeth je u Juliji i Valentini vidjela neobičnost, istovjetnost, ono što su imale ona
i Edie, a što je u ljudima izazivalo nelagodu. Sjetila se onoga što je Edie pisala o blizankama. Smeta li
ti što ti Julia stalno zapovijeda, Valentina? Ima li ijedna od vas prijatelja? Ljubavnika? Niste li malo
stare za takvu odjeću? Elspeth se nasmijala. Zvučim kao majka gnjavatarica. Osjećala se izvan sebe
od sreće. Tu su! Voljela bi da im je mogla nekako zaželjeti dobrodošlicu, otpjevati pjesmicu,
razrađenom pantomimom pokazati koliko joj je drago što su došle da ublaže dosadu zagrobnog
života. Umjesto toga nježno je poljubila svaku blizanku u čelo i poput mačke smjestila se na jastuke
da bdije nad njihovim snom.
Gotovo sat poslije, Valentina se promeškoljila. Dok se budila, usnula je kratak san. Bila je dijete, a
Ediein joj je glas doplovio do ušiju, rekao da ustane, pada snijeg pa će morati ranije krenuti u školu.
— Mama?
Valentina se naglo digla u sjedeći položaj i shvatila da je u nepoznatoj sobi. Trebao joj je trenutak
da shvati gdje je. Julia je još spavala. Valentina je željela nazvati majku, ali mobitelima nisu mogle
obavljati međunarodne razgovore. Pokraj kreveta pronašla je telefon, no podigavši slušalicu, shvatila
je da je isključen. Nitko nas ne može nazvati, niti mi možemo ikoga nazvati. Valentina se počela
osjećati usamljeno, uživajući pomalo u tome, kao svi oni koji su rijetko sami. Da odem prije no što se
Julia probudi, nitko me ne bi mogao naći. Mogla bih jednostavno nestati. Oprezno se spustila s
kreveta. Julia se nije pomaknula. Povezana sa spavaćom sobom tete Elspeth bila je garderoba, neka
vrsta ormara u koji se moglo ući, i veliko zrcalo. Valentina se pogledala u zrcalu: kao i uvijek, izgledala
je više kao Julia nego ona sama. Otvorila je ladicu u toaletnom stoliću, pronašla vibrator te je uz
nelagodu zatvorila. Elspeth je stajala na vratima pomalo preplašena. Gledala je kako Valentina
isprobava crvene cipele s visokom platformom. Možda su joj za pola broja bile prevelike. Bolje će
odgovarati Juliji. Valentina je s vješalice skinula sivi perzijaner i obukla ga. Elspeth je pomislila, miš u
janjećoj koži. Valentina je ponovno objesila kaput i vratila se u spavaću sobu. Elspeth ju je pustila da
 prođe kroz nju. Valentina je zadrhtala i rukama energično protrljala nadlaktice.
Julia se probudila i okrenula prema Valentini. — Mišiću — rekla je muklo.
— Tu sam. — Valentina se opet popela na krevet. — Je li ti hladno? — Navukla je pokrivač preko
njih i uvukla prste u Julijinu kosu.
Julia je rekla: — Ne. — Zatvorila je oči. — Usnula sam bizaran san.
Valentina je čekala, ali ona nije nastavila.
Naposljetku je Julia rekla: — Onda?
—... Da. — Nasmiješile su se jedna drugoj dok su im lica na svjetlosti filtriranoj kroz čupavac imale
boju bundeva.
Elspeth je stajala i gledala ih spojene u jedan jedini oblik ispod pokrivača. Nije se ozbiljno brinula
da bi je mogle odbaciti; od spoznaje da će ostati još su je uvijek prolazili trnci zadovoljstva. Pomisli
samo što će vam se dogoditi — ne vama, nama! Pustolovine, obroci... Knjige će se skidati s polica i
vraćati. Bit će glazbe, a možda i zabava. Elspeth se nekoliko puta zavrtjela po sobi. Crveni vuneni
džemper i smeđe sam- tene hlače zamijenila je tamnozelenom haljinom bez naramenica koju je nosila
na ljetnom plesu u Oxfordu. Pjevušila je samoj sebi, odvrtjevši se kroz vrata spavaće sobe u predsoblje
gdje je plesala po zidovima i stropu u stilu Fred Astairea. Oduvijek sam to htjela učiniti. He-he.
— Jesi li nešto čula? — upitala je Valentina.
— Ha? Ne — odgovorila je Julia.
— Zvučalo je kao da su miševi.
— Zombiji. — Zahihotale su. Julia je sišla s kreveta i rastegnula se. — Unesimo prtljagu — rekla je.
Elspeth ih je slijedila do vrata i lagano poskakivala gledajući blizanke kako dovlače stvari u njezin stan,
gledala ih u ekstazi kako vješaju svoju odjeću do njezine, stavljaju boce šampona u tuš i prijenosna
računala da se napune. Nakon kratke rasprave Valentinin su šivaći stroj postavile u gostinsku sobu
gdje će mjesecima skupljati prašinu. Elspeth ih je promatrala s oduševljenjem. Prekrasne ste, pomislila
je i bila iznenađena što je toliko iznenađena. Moje ste. Osjetila je nešto nalik ljubavi za te djevojke
neznanke.
— Evo nas — rekla je Julia nakon što su ispraznile kovčege natezale se oko mjesta svake majice
i četke za kosu.
— Da — složila se Valentina. — Valjda.
GOSPODIN ROCHE

Sljedećeg su jutra Julia i Valentina otišle posjetiti gospodina Xaviera Rochea, njihova odvjetnika.
On je, zapravo, bio Elspethin odvjetnik; blizanke su ga naslijedile zajedno s ostalim Elspethinim
stvarima. Gospodin Roche slao im je već mjesecima papire na potpis, upute, ključeve te suhoparna
upozorenja.
Taksi ih je ostavio pred uredskom zgradom u lažnom tudorovskom stilu. Tvrtka Roche, Elderidge,
Potts & Lefley nalazila se iznad putničke agencije. Blizanke su se popele uskim stubama i našle u male-
nu predsoblju s vratima, praznim pisaćim stolom, uredskim stolcem, dva neudobna naslonjača,
stolićem i primjerkom Timesa. Deset minuta zabrinuto su sjedile u naslonjačima, ali ništa se nije
dogodilo. Napokon je Julia ustala i otvorila vrata. Mahnula je Valentini da uđe.
U sljedećoj je prostoriji bio još jedan radni stol, ali za njim je sjedila pristala, starija tajnica i golemo
bež računalo. Ured je bio uređen u stilu koji je Elspeth uvijek opisivala kao ranotačerovski. Blizankama
se činio začudno skromnim; prvi su se put susrele s britanskom sklonosti da određene stvari izgledaju
istodobno važno i otrcano, skupo i nepretenciozno. Tajnica ih je uvela u drugi ured uređen u istom
stilu, ali s više knjiga i rekla: — Sjednite, molim vas. Gospodin Roche pridružit će vam se odmah.
Kada je stigao, gospodin Roche zapanjio ih je, poput kakva Dickensova lika, ali ne onako kako su
blizanke zamišljale. Bio je star. Kao prvo, bio je prilično nizak, a s godinama se i smanjio; hodao je
polako, pomažući se štapom, te su blizanke imale dosta vremena promotriti kosu kojom je pokrivao
ćelu, bujne obrve i dobro sašiveno, ali široko odijelo dok je prelazio preko saga i s objema se nježno
rukovao.
— Gospođice Poole — rekao je dubokim glasom. — Veliko mi je zadovoljstvo upoznati vas. — Imao
je tamne oči i istaknut nos. Julia je pomislila: Izgleda kao ona mamina staklenka za kekse u obliku
patuljka. Elspeth ga je katkad zvala gospodin Imp, iako nikad pred njim.
— Sjednimo za stol — rekao je, polako mu se približavajući. Valentina mu je izvukla stolac pa su
obje pričekale da se polako smjesti. — Mnogo je ljepše i opuštenije nego za radnim stolom, zar ne?
Constance će nam donijeti čaj. Oh, hvala vam, draga moja. Onda, recite mi sve o svojim
pustolovinama. Što ste radile otkad ste stigle?
— Uglavnom spavale — rekla je Julia. — U popriličnom smo jet legu.
— Je li vas obišao Robert Fenshaw?
— Hm, ne. Ali, stigle smo tek jučer — rekla je Julia.
— No, dobro. Očekujem da će danas doći. Jedva vas čeka upoznati. — Gospodin Roche se
nasmiješio i pogledao jednu pa drugu. — Nevjerojatno nalikujete rodbini s majčine strane. Da ne
znam, pomislio bih da sjedim s Edie i Elspeth prije dvadeset godina. — Natočio im je čaj.
Valentina je upitala: — Poznavali ste ih tada? — Gospodin Roche bio je tako star da bi mu
povjerovala i da je rekao kako je poznavao kraljicu Viktoriju.
Nasmiješio se. — Drago dijete, moj je otac bio odvjetnik vašeg pradjeda. Njihao sam na koljenu
vašeg djeda kada je bio malen, a vaša majka i teta su kao male djevojčice sjedile na tom sagu i igrale
se kockama dok sam ja razgovarao s njihovim roditeljima kao što sada razgovaramo nas troje. —
Blizanke su mu uzvratile smiješak. — Šteta što Elspeth nije više tu da vas pozdravi. No mogu vam reći
da je bila uzbuđena što ćete doći živjeti ovamo i što vas je dobro osigurala. Nadam se da su uvjeti
oporuke jasni?
— Moramo živjeti godinu dana u stanu prije no što ga budemo mogle prodati — rekla je Julia.
— Mama i tata ne mogu nas posjećivati — rekla je Valentina.
— Ne, ne — rekao je gospodin Roche. — Doista se nadam da će vam roditelji doći u posjet; nije to
ono što je Elspeth mislila. Njezin je uvjet da ne smiju biti u stanu.
— Ali, zašto ne? — rekla je Valentina.
— Ah. — Gospodin Roche izgledao je kao da mu je žao. Raširio je svoje kvrgave ruke, nagnuo glavu.
— Elspeth nije odavala svoje namjere. Jeste li pitale majku? Ne, vjerojatno ne želi o tome govoriti. —
Gospodin Roche gledao je blizanke dok je govorio. Juliji se činilo kao da očekuje od njih nekakvu
reakciju. — Ljudi u oporukama znaju biti čudni. Postavljaju najčudnovatije uvjete, a često sve ispadne
drugačije od onog što su htjeli postići.
Čekao je da nešto kažu. Blizanke su se premjestile na stolcima u nelagodi zbog ispitivanja.
Naposljetku je Julia rekla: — Oh? — No gospodin Roche spustio je pogled i uzeo spis.
— Dakle — rekao je — pokazat ću vam kako je vaš novac uložen. — Za blizanke je sljedećih pola
sata bilo zbunjujuće, ali uzbudljivo. Zarađivale su novac čuvanjem djece i provele jedno ljeto kao
savjetnice u izviđačkom kampu za djevojčice u Winsconsinu, ali nikada nisu zamišljale da će
posjedovati svote koje im je gospodin Roche podastro.
— Koliko je to sveukupno? — upitala je Julia.
— Negdje oko dva i pol milijuna funti, uključimo li i vrijednost stana. — Julia je pogledala Valentinu.
— Od toga možemo, tako reći, živjeti do kraja života — rekla je. Valentina se namrštila.
Gospodin Roche odmahnuo je lagano glavom. — Ne u Londonu. Iznenadit ćete se koliko sve košta.
Valentina je rekla: — Možemo li ovdje raditi?
— Nemate prave vize, ali zasigurno ih možemo zatražiti. Cime se bavite?
Valentina je rekla: — Još nismo sigurne, no kanimo studirati.
— Zapravo, gotove smo sa školom — rekla je Julia.
Gospodin Roche pogledao je jednu pa drugu i rekao: — Ah.
— Zanimalo nas je — rekla je Julia. — Zašto je teta Elspeth sve ostavila nama? Hoću reći, zahvalne
smo joj i sve to, ali ne razumijemo zašto nas nikada nije došla vidjeti, a sve nam je ostavila.
Gospodin Roche šutio je trenutak. — Elspeth nije bila posebice brižan tip žene, ali je imala snažan
osjećaj pripadnosti obitelji. — Dodao je: — Bojim se da ne znam pravi razlog, ali tu smo.
Ne možeš reći ili ne želiš reći, zapitale su se blizanke.
— Mogu li odgovoriti na druga pitanja?
Valentina je rekla: — Ne razumijemo baš kako radi grijanje u stanu. Noćas je bilo prilično hladno.
— Robert vam može pomoći; vrlo je praktičan — rekao je gospodin Roche. — Pozdravite ga u moje
ime i recite mu da me nazove, moramo proći neke stvari. — Pozdravio ih je. Julia se okrenula na
izlasku i vidjela ga kako stoji s objema rukama na štapu. I zamišljeno ih promatra.
Kada su se vratile u Vautravers, zgrada je bila tiha i nevesela. U veži je Julia rekla: — Možda bismo
mu trebale pokucati.
— Kome?
— Tom Robertu Fanshawu. Mogle bismo ga pitati za grijanje.
Valentina je slegnula ramenima. Julia je pokucala; čula je slab zvuk
uključenog televizora u stanu. Julia je čekala, a onda opet pokucala, ovaj put jače, no nitko nije došao
do vrata. — No, dobro — rekla je te su se popele na kat.
SUSJED S GORNJEG KATA

Martin je spustio telefon na krevet. Krevet je bio otok. Oko kreveta je bilo kontaminirano more.
Već je četiri sata čučao na krevetu. Srećom, imao je kraj sebe oruđe za preživljavanje: telefon, nešto
kruha i sira, izlizan primjerak Plinija. Martin je žarko želio sići s kreveta. Morao je pišati, a nadao se
obaviti i nešto posla. Računalo ga je čekalo u uredu. No nekako je osjećao, znao, da se noću dogodila
stravična nesreća. Pod spavaće sobe bio je pokriven prljavštinom. Mikrobi, govna, bljuvotina; netko
je ušao u stan i razmazao tu užasnu sluz po podu. Zašto, pitao se Martin. Zašto se to uvijek događa?
Je li to moguće? Ne, nije stvarno. Ali što ja mogu?
Kao da je pitanje postavio naglas, dobio je odgovor: Rimskim brojevima broji unatrag od tisuću.
Diraj uzglavlje dok to činiš. Naravno! Počeo je tako postupati, ali glas mu je zapeo na DCCXXIII te je
morao početi ispočetka. Dok je brojio, pitao se odvojenim dijelom mozga, zašto je to potrebno. Opet
se izgubio, opet počeo.
Zazvonio je telefon. Martin se nije obazreo, već se pokušao usredotočiti na brojenje. Zazvonio je
još tri puta, a onda se javila telefonska tajnica. Bok, dobili ste Martina i Marijke Wells. Nismo tu; mo-
limo vas, ostavite poruku. Stanka. — Martine? Hajde, javi se. Znam da si tamo. Uvijek si tamo. —
Robertov glas. — Martine. — Škljocaj. Martin je shvatio da je opet izgubio nit u brojenju. Bacio je
telefon preko sobe. Razbio se o zid i počeo zujati. Martin je bio užasnut. Sada će morati zamijeniti
telefon. Bio je na podu, kontaminiran. Sobu je ispunjavala popodnevna, nakošena svjetlost. Nije uspio
pobjeći s kreveta. Još je jednom dopustio da njegovo ludilo ovlada njime.
No sinulo mu je. Da: jednostavno će pomaknuti krevet. Krevet je bio velik, drven, antikni. Na sve
četiri došao je do podnožja kreveta i počeo ga ljuljati kako bi ga odgurao prema kupaonici. Krevet se
pomicao u centimetrima. Njegovi mali drveni kotači strugali su po parketu. Ipak, pomicao se. Martin
se znojio, koncentrirao, gotovo radostan. Vozio je krevet preko spavaće sobe, centimetar po
centimetar, i napokon zakoračio na prostirku u kupaonici — bio je slobodan.
Nekoliko minuta poslije, upravo kada se popišao i počeo prati ruke, Martin je čuo Roberta kako se
kreće kroz stan i doziva ga. Čekao je dok Robert nije došao u sobu i onda rekao: — Ovdje sam. — Čuo
je zvuk za koji je pomislio da to vjerojatno Robert vraća krevet na njegovo uobičajeno mjesto.
Robert je stao ispred vrata. — Jesi li dobro?
— Dobro sam. Mislim da sam razbio telefon. Bi li ga mogao izvući iz utičnice?
Robert je otišao i vratio se s telefonom u rukama. — U redu je, Martine.
— Ne, ne... bio je na podu.
— Znači, kontaminiran je?
— Da. Bi li ga mogao odnijeti? Naručit ću novi.
— Martine, bih ga li ja mogao dekontaminirati? Ovo je treći telefon u ne znam koliko vremena?
Mjesec dana? Upravo sam na Radio Fouru slušao kako su britanska odlagališta otpada prekrcana
starim računalima i mobitelima. Sramota je baciti telefon koji savršeno radi.
Martin nije odgovorio. Počeo je prati ruke. Uvijek je dugo trajalo da se voda dovoljno zagrije.
Koristio se karbolnim sapunom. Pekao je.
Robert je rekao: — Hoćeš li u neko dogledno vrijeme izići?
— Mislim da će potrajati.
— Mogu li išta učiniti?
— Samo odnesi telefon.
— U redu.
Martin je čekao. Robert je minutu stajao s druge strane vrata pa otišao. Martin je čuo kako su se
vrata zalupila. Oprosti. Fraza se počela ponavljati u njegovoj glavi dok je nije zamijenio drugim, tajni-
jim refrenom. Sada je voda bila zadovoljavajuće vruća. Bit će to dugo poslijepodne.
Robert se vratio u svoj stan i nazvao Marijke na posao. Rekla mu je da to ne radi, osim u hitnom
slučaju, ali se nikada nije javila na mobitel, ni uzvratila poziv. Radila je na VPRO-u, jednoj od osebujnijih
nizozemskih radiopostaja. Robert nikada nije bio u Nizozemskoj. Kada je zamišljao Holandiju, mislio
je na Vermeerove slike i Prijatelja iz Amerike.
Čudnovata nizozemska zvonjava: glas koji nije Marijkein. Robert je zatražio Marijke, a glas ju je
otišao potražiti. Robert je stajao u dnevnoj sobi, sa slušalicom pritisnutim na uho i osluškivao zvukove
radiopostaje. Čuo je prigušene glasove: — Nee, ik denk van nie...
Vertel hem dat het onmogelijk is, hij wil altijd het onderste uit de kadn hebben... — Robert je zamišljao
slušalicu kako leži na Marijkeinu radnom stolu poput izolirana kukca. Zamišljao je kako mu Marijke
prilazi, njezino obično, lagano naborano lice, umorne zelene oči, usne crvene od prejaka ruža i napete
u kutovima, usne koje su se rijetko smiješile. Robertu se pred očima pojavila u narančastom džemperu
koji je svake zime znala nositi danima. Njezini prsti nisu nikada mirovali, uvijek su držali cigaretu ili
olovku, čupkali nepostojeće pahuljice s nečijeg ovratnika, igrali se njezinom slabom kosom. Svojim je
vrpoljenjem izluđivala Roberta.
Sada je podigla slušalicu.
— Hallo? — Marijke je imala erotičan glas. Robert je uvijek govorio Martinu kako bi se mogla
obogatiti da radi na seksi linijama. Na starom poslu na BBC-ju čitala je popodnevna prometna izvješća;
ponekad bi se u predvorju radijske kuće pojavio neki muškarac i pitao za nju. Na VPRO-u je bila vrlo
popularna voditeljica emisije koja se uglavnom bavila pričama o katastrofama na području ljudskih
prava, globalnog zatopljenja i užasno tužnim stvarima koje su se događale životinjama.
— Marijke. Robert je.
Osjetio je kako njezina nelagoda kroz telefonski eter dolazi do njega. Nakon stanke je rekla: —
Bok, Roberte. Kako si?
— Ja sam dobro, tvoj muž nije.
— Što želiš da učinim? Ja sam ovdje, on je tamo.
— Želim da dođeš doma i uzmeš stvari u svoje ruke.
— Ne, Roberte, neću to učiniti. — Marijke je rukom pokrila slušalicu i nekome nešto rekla, a onda
se vratila njemu. — Nipošto se neću vratiti. A on se ne može spustiti niti po poštu što znači da se u
skoro vrijeme nećemo vidjeti.
— Barem ga nazovi.
— Zašto?
— Nagovori ga da uzme lijek. Razveseli ga. Kvragu, ne znam. Zar mu nimalo ne želiš pomoći da se
sredi?
— Ne, to sam prošla. Ne šalim se, Roberte. Beznadan je.
Robert se zapiljio u Vautraversov kaotični prednji vrt, koji se koso uzdizao od kuće te se činilo kao
da gleda praznu nagnutu pozornicu. Upravo kada je Marijke obznanila da je posve nezainteresirana
za Martinovu budućnost, blizanke su otvorile vrata Vautraversa i stazom otišle do vrtnih vrata. Imale
su na sebi svijetloplave kapute i šešire i nosile svijetloljubičaste mufove. Jedna je blizanka njihala muf
na vrpci kojom joj je bio zakačen oko ručnog zloba; druga je pokazivala nešto na stablu na što su obje
prasnule u smijeh.
— Roberte? Jesi li tu?
Jedna je blizanka hodala malo ispred druge; Robertu se činilo kao da su dvoglave, četveronožne,
dvoručne. Izišle su iz vrta. Robert je zatvorio oči, a na unutarnjoj strani kapaka oblikovala se slika,
obris djevojke koja je svjetlucala tami. Bio je očaran. Bile su poput mlade Elspeth, prethodne verzije
koja mu je dosad bila uskraćena. Tako su mlade. I tako čudne. Moj Bože, izgledaju kao
dvanaestogodišnjakinje.
— Roberte? — Oči su mu se naglo rastvorile: blizanke su otišle.
— Oprosti, Marijke. Što si rekla?
— Moram ići. Imam rok.
— Dobro, onda. Oprosti što sam ti smetao.
— Roberte, je li sve u redu?
Razmislio je trenutak pa odgovorio. — Upravo sam vidio nešto prilično divno.
— Oh — rekla je Marijke. — Što? Gdje si? — Prvi je put zvučala kao da je razgovor zanima.
— Stigle su Elspethine blizanke. Upravo su prošle kroz vrt. Malo su me... iznenadile.
— Nisam znala da je Elspeth imala djece.
— Edieine i Jackove su.
— Čuvena Edie. — Marijke je uzdahnula. — Nikad nisam posve vjerovala u Edie; uvijek sam
sumnjala da ju je Elspeth možda izmislila.
Robert se nasmiješio. — Ni ja nikada nisam bio siguran u postojanje Jacka, legendarnog zaručnika
koji je s demonskom blizankom pobjegao u Ameriku. Čini se da su ipak stvarni.
Marijke je dlanom prekrila telefon. Kada je progovorila, rekla je: — Doista moram ići, Roberte. —
Zastala je. — Izgledaju li kao Elspeth?
— Vratiš li se doma, vidjet ćeš sama.
Nasmijala se. — Nazvat ću ga, ali ne dolazim u London. Znaš, Roberte, nikada ga baš nisam osjećala
kao dom. — Marijke je živjela u Londonu dvadeset i šest godina. Dvadeset i pet je godina živjela s
Martinom. Robert nije mogao zamisliti kako joj je to pošlo za rukom. Zamislio ju je s drugim
Nizozemcima, visokim kršnim ljudima koji govore pet jezika i jedu haringe koje kupuju na malim
pokretnim uličnim štandovima. U Londonu je Marijke uvijek izgledala zabrinuto i uskraćeno. Robert
se pitao je li joj povratak u njezin grad vratio ono za čim je žudjela.
— Čeka te, Marijke. — Tišina, zvuk statičkog elektriciteta u telefonu. Robert se smekšao. — Doista
liče na Elspeth iako su plavije. Mislim da nisu ni žestoke kao Elspeth. Izgledaju kao mačići.
— Mačići? Kako neprimjereno. No, mačići će dobro djelovati na kuću. Sumornim muškarcima kao
što ste vi dobro će doći mačići. Moram ići, Roberte. Ali, hvala što si nazvao.
— Bok, Marijke.
— Bok.
Marijke je stajala u svojem radnom odjeljku s rukom na slušalici. Bilo je nešto poslije tri te je mogla
ugrabiti nekoliko minuta unatoč onome što je rekla Robertu. Trebala bi to učiniti. Martin je mogao
vidjeti tko ga zove te će zvati samo s mobitela. Osjetila je oštar osjećaj krivnje. Kada je otišla, prije
godinu dana, zvala ga je svakih nekoliko tjedana. Sada su prošla dva mjeseca, a ona ga nije nazvala.
Držala je slušalicu na uhu i brojila zvonjavu. Martin se javljao nakon što bi telefon zazvonio sedam
puta; da, evo ga.
— Halo? — Zvučao je kao da je prekinut; pitala se što je radio kada je zazvonio telefon, ali znala je
da nije pametno i izgovoriti pitanje.
— Hallo, Martine.
— Marijke... — Telefon je čvrsto pritisnula na uho. Uvijek je voljela kako izgovara njezino ime. Sada
ju je rastužilo. Marijke se nagnula, još uvijek stišćući mobitel uz uho, a onda čučnula pokraj radnog
stola tako da je, kada je podigla pogled, vidjela samo zidove odjeljka i akustične ploče stropa. —
Marijke, kako si? — Nije zvučao ništa drugačije nego kada ga je čula posljednji put.
— Dobro sam. Unaprijedili su me. Sada imam pomoćnika.
— Sjajno. — Slijedila je stanka. — Pomoćnika ili pomoćnicu?
Nasmijala se: — Pomoćnicu. Zove se Ans.
— Hmm, dobro, to je izvrsno. Ne želim da ti neki mladi Adonis — na tom je mjestu Martin
spustio glas — fan-ta-sti-čnog iz-go-vo- ra zavrti glavom.
— Ne brini se, ovdje nema nikoga osim radijskih čudaka. Mlađi su prezaposleni međusobnim
razgovorima da bi se gnjavili nekim poput mene. — Marijke je osjetila neobično zadovoljstvo zato što
je Martin zamišljao da je opsjedaju udvarači. Čula ga je kako pripaljuje cigaretu, a onda tiho ispuhuje
dim.
— Prestala sam pušiti — rekla mu je.
— Ma nisi valjda. Sto ćeš činiti s rukama? Tvoje će jadne ruke poludjeti bez cigarete. — Martin ju
je milovao glasom, ali Marijke je osjetila da se trudi biti ležeran. — Kada si prestala?
— Prije šest dana, dvanaest sati i — pogledala je sat — trinaest minuta.
— Sjajno. Ljubomoran sam. — Na riječ ljubomoran slijedila je zajednička stanka.
Marijke je prekapala po mozgu u potrazi za novom temom. — Na čemu radiš? Asircima? — Martin
je prigodice radio za British Museum, a kada su prošli put razgovarali, spomenuo je da prevodi neke
asirske natpise.
— Mmm, to sam završio. Dali su mi riznicu pjesama koju su otkrili, a koje je navodno napisala
gospođa po imenu Marcella iz doba cara Augusta. Da su prave, bile bi poprilično uzbudljive; iz tog
doba nije sačuvano ni jedno djelo koje je napisala žena. Ali nemaju pravo. Mislim da su Charlesa
obmanuli.
— Kako znaš da nemaju pravo? Charles ih je, nedvojbeno, dao stručno pregledati.
— Formalno djeluju dobro. Ali jezik je umnogočemu pogrešan. Kao kada bi odlučila napisati nove
Shakespeareove sonete: iako je tvoj moderni engleski divan i dražestan, napravila bi čudne male
pogreške u arhaičnim strukturama fraza, elegantnim notama koje bi prirodno dolazile autoru iz tog
vremena. Mislim da je autor Francuz iz dvadesetog stoljeća s izvanrednim znanjem
devetnaestostoljetnog latinskog.
— Ali, nisu li to kopije kopija? Možda su pogreške ubačene...
— Ah, nađene su u knjižnici u Herkulaneumu pa su smatrali da su izvorne. Moram danas nazvati
Charlesa. Poludjet će...
Marijkein se šef pojavio na ulazu u njezin odjeljak, zbunjeno se osvrnuo oko sebe i otkrio je na
podu. Marijke je pogledala Bernarda iz čučnja i ustima oblikovala riječ: Martin. Bernard je zakolutao
očima još uvijek iznad nje dok su mu rijetke sijede dlake stršale uvis kao liku iz crtanog filma kojeg je
stresla struja. Pokazao je sat. Ona je ustala i rekla: — Moram ići, Martine. Imam termin.
Martin se trgnuo - razgovarati s Marijke bilo je tako utješno, tako normalno i ispravno da je gotovo
to zaboravio; podsjećalo ga je na razgovore koje su vodili svakog dana te je zaboravio da će brzo
završiti. A kada će ponovno nazvati? Obuzela ga je panika.
— Marijke...
Čekala je. Da je barem Bernard prestane gledati. Slobodnom je rukom načinila kružnu kretnju. Da,
znam. Bit ću gotova za tren. Bernard je izvio svoje goleme obrve kao znak upozorenja i vratio se u
svoj ured.
— Nazovi brzo, Marijke.
— Da. — Željela je. Znala je da neće. — Groetjes, ljubavi moja.
— Doeg! Ik hou van je... — Oboje su zastali. Ona je prekinula vezu.
Martin je stajao u uredu s mobitelom u ruci. Ispunilo ga je mnoštvo osjećaja. Nazvala je. Rekla je
“ljubavi moja”. Trebao sam joj postaviti više pitanja, previše sam govorio o svom poslu. Rekla je da će
brzo opet nazvati. Kada? Ali nije rekla da će nazvati dok je nisam zamolio da nazove. Ali nazvala je
danas, znači, nazvat će opet. Kada će nazvati? Trebao bih zapisati pitanja koja ću joj postaviti. Prestala
je pušiti, nevjerojatno. Možda bih trebao i ja. Mogli bismo zajedno; kad drugi put nazove, mogao bih
joj reći. Ali kada će nazvati? Martin je istresao drugu cigaretu iz kutije i zapalio je. Nazvala me.
Razgovarali smo prije jedne minute. Pritisnuo je mobitel uz obraz. Bio je topao. Osjećao je ljubav
prema malenu telefonu, donio mu je Marijkein glas. S telefonom u jednoj, cigaretom u drugoj ruci,
Martin je otišao u kuhinju. Kada je došao tamo, vratio se u ured. Nazvala me. Obećala je da će opet
nazvati. Kada će opet nazvati? Možda bih trebao prestati pušiti...
Marijke je sklopila mobitel i stavila ga u džep. Završila je tekst za Bernarda i posla ga elektroničkom
poštom. Čula je zvuk s njegova računala koji ga je obavijestio da je tekst prešao tri i pol metra između
njihovih stolova. Netko je rekao: — U eteru si za petnaest minuta.
— Kimnula je i uputila se prema studiju, ali je skrenula u WC gdje se naslonila na zid i zaplakala. Ne
mijenja se. Da ga barem nije zvala. Razgovarajući telefonski, bilo je odviše lako sjetiti se Martina kakav
je nekad bio. Marijke se umila i otrčala u studio gdje ju je tehničar ljutito pogledao. Proći će mjeseci
prije no što ponovno nazove Martina.
UHOĐENJE

Robert je godinu dana zamišljao dolazak blizanki. U mislima je vodio s njima cijele razgovore:
pričao im je o Londonu, groblju, Elspeth; čavrljao je s njima o restoranima, svojem doktorskom radu,
svemu i svačemu. Dok se probijao kroz dane u dugoj godini njihova neminovnog dolaska, Robert je u
mislima bilježio zanimljivosti — Mačka Dicka Whittintona, htjet će znati nešto o tome... Odvest ću ih
u Poštarski park, u Lovački muzej, u Josh Sloane. U predvečerje ćemo ići na London Eye. On i Elspeth
učinili su sve to. Za Božić ćemo obići kuću Dennisa Serversa. I Muzej nahočadi. Robert je u mašti postao
vodič blizankama u londonskom životu, nezamjenjivi šerpa, izvorni govornik. Njemu će se, naravno,
obraćati kad ih pritisnu dvojbe i pitanja; očinski će ih savjetovati i pomagati u njihovoj londonskoj
inicijaciji. Robert se veselio blizankama. Obavio ih je s toliko dosjetki, očekivanja i nada da ih se sada,
kada su Julia i Valentina napokon došle, Robert poprilično bojao.
Mislio je da će se jednostavno uspeti stubama, pokucati im na vrata i predstaviti se. No zvuk
njihovih koraka i smijeha paralizirao ga je. Gledao ih je kako dolaze i odlaze, vuku kroz vrt u istim
kaputima, noseći vrećice s namirnicama, cvijeće, ružnu svjetiljku. Zašto im treba svjetiljka? Elspeth ih
ima mnogo.
Kucale su mu na vrata jednom ili dvaput dnevno. Robert bi se svaki put ukočio, prekinut u radu ili
večeri; čuo ih je kako tiho razgovaraju na hodniku. Samo otvori vrata, govorio je sam sebi. Ne budi
takav kreten.
Skanjivao se zato što su bile blizanke; zajedno su djelovale uzvišeno i nepovredivo. Svakog ih je
jutra gledao kako brode kliskom stazom do vrtnog ulaza. Djelovale su tako samodovoljno i, obrnuto,
tako se oslanjale jedna na drugu da se osjećao odbačenim, a da nikada nije s njima izmijenio ni riječ.
Jednog vedrog prohladnog jutra Robert je, u kaputu i šeširu, s kavom u ruci stajao kraj prozora u
dnevnoj sobi i čekao. Napokon je čuo blizanke kako se spuštaju stubama. Gledao ih je kako prelaze
dvorište i izlaze kroz vrtna vrata.
Zatim je krenuo za njima.
Odvele su ga preko Trga Pond kroz Highgate Village pa Jacksonovom ulicom do postaje podzemne
željeznice Highgate. Zaostajao je, pustio da mu nestanu iz vida pa ga je uhvatila panika jer bi mogao
doći vlak i odnijeti mu ih pred nosom. Sjurio se niz pokretne stube. Postaja je bila gotovo prazna; bilo
je jedanaest i pol. Opet ih je pronašao na peronu za liniju u smjeru juga te se smjestio dovoljno blizu
njih da uđu u isti vagon. Sjele su blizu srednjih vrata. On je sjeo preko puta njih, četiri i pol metra
dalje. Jedna je blizanka proučavala džepnu kartu podzemne željeznice. Druga se naslonila na sjedalu
i proučavala reklame. — Vidi — rekla je sestri — za jednu funtu možemo odletjeti u Transilvaniju. —
Robert se trgnuo od njezina mekanog američkog naglaska, tako različita od Elspethina
samouvjerenog oxbridgeovskog.
Izbjegavao ih je pogledati. Sjetio se mačke koju je imala njegova majka, zvala se Squeak; svaki put
kada bi je odveli veterinaru, mačka bi tutnula glavu pod Robertovu ruku i sakrila se. Kao da je mislila
da je veterinar neće vidjeti ako ni ona ne bude vidjela njega. Robert nije gledao blizanke pa ni one
neće vidjeti njega.
Izišli su na Embankmentu i prešli na liniju District. Napokon su izišle iz postaje na Trgu Sloane i,
kolebajući se, odšetale u Belgraviju, često se zaustavljajući kako bi pogledale vodič. Robert nikada nije
bio u tom dijelu Londonu te se i on brzo izgubio. Držao se na udaljenosti, ne ispuštajući ih iz vida zbog
čega se osjećao perverzno i budalasto, a kamoli ne izrazito uočljivo. Mladi bogati šminkeri obaju
spolova stupali su pokraj njega sa zagonetnim vrećicama u rukama i slušalicama zakačenim za uho.
Maglice daha izlazile su im iz usta dok su jurili pokraj njega, čavrljajući sami sa sobom kao glumci na
probi. U usporedbi s njima blizanke su djelovale nesigurno i djetinjasto.
Ušle su u sporednu ulicu i odjednom se uzbudile, počele skakutati i izvijati vratove da vide brojeve
dućana. — Evo! — rekla je jedna. Ušle su u majušan dućan šešira, Philip Treacy, i provele u njemu
čitav sat isprobavajući šešire. Robert ih je promatrao s druge strane ulice. Blizanke su naizmjence
isprobavale šešire, okrećući se najvjerojatnije ispred zrcala. Prodavačica im se smiješila i ponudila
golemu spiralu jarko zelene boje. Jedna ga je blizanka stavila na glavu, a sve su tri izgledale prilično
zadovoljno.
Robert je požalio što ne puši jer bi mu cigareta pružila izgovor da bez cilja stoji na ulici. Možda bih
trebao otići i popiti pivo. Izgledaju kao da će tamo provesti cijelo popodne. Blizanke su kliktale nad
narančastim plastičnim diskom koji je Roberta podsjetio na velike tanjuraste aureole sa
srednjovjekovnih slika. Treba mi krinka. Možda brada. Ili posebno zaštitno odijelo. Blizanke su iz
dućana izišle bez vrećica.
Robert ih je slijedio po Knigtshbridgeu, gledao ih kako gledaju izloge, jedu palačinke, zure u druge
kupce. Sredinom popodneva nestale su u podzemlju. Robert ih je pustio i otišao u British Library.
Stvari je stavio u ormarić i stubama se popeo do čitaonice društvenih znanosti. Prostorija je bila
puna; našao je mjesto između no- sate žene okružene knjigama o Christopeheru Wrenu i runjava
mlada muškarca koji je, činilo se, istraživao kućanske običaje iz jakobinskog razdoblja. Robert nije
naručio nikakve knjige; nije čak ni pogledao knjige koje je prije naručio. Položio je dlanove na stol i
zatvorio oči. Čudno se osjećam. Pitao se hvata li ga gripa. Robert je bio svjestan rascjepa u samom
sebi - ispunjavali su ga oprečni osjećaji, između ostalog sram, neobična radost, ispunjenje,
zbunjenost, odvratnost prema samom sebi i snažna želja da i sutra slijedi blizanke. Otvorio je oči i
pokušao se pribrati. Ne možeš ih tako uhoditi. Primijetit će prije ili poslije. Robert je zamislio Elspeth
kako ga kori: — Gdje su ti muda, dušo. Samo otvori vrata kada drugi put pokucaju. — Zatim je pomislio
kako bi mu se rugala. Elspeth nikada nije razumjela sramežljivost. Ne rugaj mi se, Elspeth, rekao joj je
Robert u mislima. Nemoj.
Svjetlo se na njegovu stolu upalilo. Robert je shvatio da zacijelo sjedi na nečijem mjestu. Pogledao
je oko sebe, zatim ustao i napustio čitaonicu. Kući je otišao podzemnom željeznicom. Dok je stazom
išao prema Vautravesru, vidio je svjetla u srednjem stanu, a srce mu se stisnulo od radosti. Tada se
sjetio da su to samo blizanke. Ovako je bilo samo danas. Sutra ću im pokucati na vrata i propisno im
se predstaviti.
Sljedećeg ih je jutro slijedio do Ulice Baker i platio dvadeset funti da obiđe Madame Tussauds na
diskretnoj udaljenosti dok su se one zabavljale na račun voštanih verzija Justina Timberlakea i kraljev-
ske obitelji. Sutradan su otišle do Towera, a onda pogledale kazalište lutaka na Embankmentu. Robert
je počeo očajavati. Činite li ikad nešto zanimljivo? Dani su prolazili u izmaglici Neal’s Yarda, Harrodsa,
Buckinghamske palače, Portobello Roada, Westminsterske opatije i Leicester Squarea. Robert je
osjetio odlučnost blizanki; kao da su kružile najjavnijim londonskim sferama tražeći zečju rupu koja bi
ih odvela u stvarni grad ispod toga. Pokušavale su izgraditi osobni London na temelju Rough Guidea i
Time Outa.
Robert se rodio u Islingtonu. Nikada nije živio nigdje osim u Londonu. Njegovu geografiju Londona
činio je splet emocionalnih asocijacija. Imena ulica dozivala su u sjećanje djevojke, školske prijatelje,
dosadna popodneva kada je bježao iz škole i dokoličario, rijetke izlaske s ocem u nepoznate restorane
i zoološki vrt, rave partjje u skladištima istočnog Londona. Počeo se pretvarati da ga blizanke vode na
školske izlete, da sve troje pohađaju egzotičnu privatnu školu s čudnim odorama i turističkim
nastavnim programom. Prestao je misliti što radi ili se posebice brinuti da će ga uhvatiti. Njihova ga
je nesvjesnost plašila. Nedostajale su im vještine urbane kamuflaže koje mlade žene moraju imati.
Ljudi su stalno zurili u njih, a one kao da su toga bile svjesne, no nisu se obazirale, kao da im je prirodno
biti predmetima stalne pozornosti.
One su vodile, a on slijedio. Tu i tamo odlazio je na groblje. Kada ga je Jessica pitala gdje je, rekao
je da doma radi na tezi. Znatiželjno ga je pogledala; poslije je primijetio poruke nagomilane na
telefonskoj tajnici i shvatio kako misli da je izbjegava.
 Zatim su blizanke nekoliko dana zaredom ostale doma. Jedna je blizanka sama obavljala poslove.
Robert se zabrinuo. Trebao bih otići gore i provjeriti kako su. Sada je imao osjećaj da ih dobro poznaje,
ali im se nije nikada obratio. Nedostajale su mu. Prekoravao je samog sebe što je uronio u njihove
živote. Ipak, oklijevao je početi. Uhvatio se kako provodi dane tiho sjedeći u stanu, osluškujući,
čekajući, brinući se.
BOLOVANJE

Valentina se tog jutra nije osjećala dobro te je Julia otišla u Tesco Express kupiti pileću juhu,
krekere Ritz i coea colu, što su blizanke smatrale propisnom bolesničkom hranom. Čim je Julia otišla,
Valentina se izvukla iz kreveta, povratila u kupaonici, vratila se u krevet i legla na bok, privukavši
koljena na grudi, goreći u vrućici. Zurila je u sag, pogledom prateći zlatne i plave oblike. Počela je
tonuti u san.
Netko se nagnuo nad nju i pomnjivo je pogledao. Osoba ju nije dotaknula; samo je imala osjećaj
da je netko tamo, da je ta osoba zabrinuta za nju. Valentina je otvorila oči. Pomislila je da vidi nešto
tamno, mutno. Kretalo se prema podnožju kreveta. Valentina je čula Juliju na ulaznim vratima i posve
se probudila. Na dnu kreveta nije bilo ničega.
Kratko nakon toga Julia je ušla u sobu s pladnjem. Valentina se pridigla i sjela. Julia je spustila
pladanj i dala joj čašu coca cole. Valentina je zazveketala kockicama leda o čašu, dotaknula njome
obraz. Otpila je majušan gutljaj, zatim veći. — U sobi je bilo nešto čudno — rekla je.
— Što hoćeš reći? — upitala je Julia.
Valentina je pokušala opisati. — Kao mrlja u zraku. Bila je zabrinuta za mene.
— Lijepo od nje — rekla je Julia. — I ja sam zabrinuta za tebe. Hoćeš juhe?
— Mislim da hoću. Mogu li dobiti samo juhu, bez rezanaca i ostaloga?
— Kako hoćeš. — Julia se vratila u kuhinju. Valentina je pogledom prešla po sobi. Bila je to samo
uobičajeno jutarnje izdanje sobe. Dan je bio sunčan, a namještaj topao i nedužan. Sigurno sam
sanjala. Ipak, kako bizarno.
Julia je ušla i dala joj juhu u šalici. Stavila je ruku na Valentinino čelo točno kao Edie. — Goriš,
Mišiću. — Valentina je popila malo juhe. Julia je sjedila na podnožje kreveta. — Trebale bismo naći
liječnika.
— Ovo je obična gripa.
— Mišiću..., znaš da ne možeš biti bez liječnika. Mama bi se izbezumila. Sto ako te uhvati napad
astme?
— Da... možemo li nazvati mamu? — Zvale su doma jučer, ali nije bilo pravila koje im je branilo da
zovu dvaput tjedno.
— Tamo je četiri ujutro — rekla je Julia. — Možemo poslije.
— Dobro. — Valentina joj je dodala šalicu. Julia ju je stavila na pladanj. — Mislim da bih spavala.
— O. K. — Julia je navukla zavjese, uzela pladanj i izišla. Valentina se opet sklupčala. Zatvorila je
oči. Netko je sjeo pokraj nje i pogladio je po glavi. Zaspala je smiješeći se.
VALENTINA I JULIA POD ZEMLJOM

Valentina nije voljela podzemnu. Bila je mračna, brza i prljava; bila je puna ljudi. Nije voljela biti
zgnječena uz ljude, osjećati nečiji dah na vratu, visjeti na rukohvatu uza znojne muškarce. No najviše
od svega Valentina je mrzila biti pod zemljom. To što se i službeno zvala podzemna na neki je način
pogoršavalo situaciju. Kad god je mogla, išla je autobusom.
Pokušavala je ne dopustiti Juliji da vidi koliko je podzemna plaši, ali je Julia nekako to pogodila.
Sada bi, svaki put kada bi izlazile, Julia raširila plan podzemne na blagovaonički stol i razrađivala
složene rute koje su zahtijevale barem tri presjedanja. Valentina nikada nije ništa rekla. Klipsala je
pokraj Julije i spuštala se beskonačnim pokretnim stubama u postaje bez dna. Te su večeri išle u Royal
Albert Hali vidjeti cirkus. Krenule su s Archwaya. Na Warren Streetu blizanke su morale presjesti s
linije Northern na liniju Victoria te su se našle u moru drugih ljudi koji su hodali dugačkim hodnikom
obloženim bijelim pločicama. Valentina je držala Juliju za ruku. U mislima je provjerila zatvarač na
svojoj torbici, imajući na umu džepare. Valentina se pitala vide li svi da su Amerikanke. Gomila se
kretala kao sirup.
Valentina je primijetila muškarca koji je hodao ispred njih.
Bio je prilično visok i imao smeđu valovitu kosu do uha. Bio je odjeven u običnu bijelu košulju
uvučenu u smeđe hlače od samta i nosio debelu knjigu džepnog formata. Na nogama su mu bile
klasične cipele na rupice, ali ne i čarape. Čovjek je hodao dugačkim rasklimanim koracima labrador-
retrivera ili ljenjivca. Bio je blijed i mekoputan. Valentina se zapitala što čita. Blizanke su iza njega ušle
u dizalo. Hodao je ispred njih u tunelima, a onda su one stale iza njega na veoma dugačkim pokretnim
stubama zbog kojih se Valentini činilo kao da je svijet nakošen, kao da je izložena nekoj novoj, uvrnutoj
gravitaciji. Napokon su pronašle peron za liniju Victoria.
Valentina je pokušala kradom vidjeti naslov knjige. Završavao je na sis. Kafka? Predebela. Imao je
male naočale tankih zlatnih okvira i dobrodušno lice, lice s velikom čeljusti i dugačkim uskim nosom
koji je zabadao u knjigu. Oči su mu pod opuštenim kapcima i dugim, gustim trepavicama bile smeđe.
Vlak je stizao. Bio je krcat te su se vrata otvorila i zatvorila, a da nitko nije ni izišao ni ušao. Čovjek je
podigao pogled i nastavio čitati.
Julia je pričala o nesreći koju je vidjela tog jutra, u kojoj je moped udario pješakinju, neku staricu.
Valentina se trudila ne slušati. Julia je znala da se boji prelaziti ulicu; Valentina je tvrdoglavo čekala
da se pojavi zeleni čovječuljak čak i kada na vidiku nije bilo automobila, čak i kada je Julia skakutala
preko ulice i domahivala joj s druge strane. — Prestani — rekla je Juliji. — Ne umukneš li, zauvijek ću
ostati kući, a ti ćeš sama morati odlaziti u nabavu. — Julia se doimala iznenađeno, no na Valentinino
olakšanje utihnula je.
Sljedeći je vlak došao za minutu. Taj je bio manje nakrcan te su se blizanke ugurale u nj. Julia se
probila do sredine vagona, ali je Valentina ostala pokraj vrata, čvrsto se uhvativši za rukohvat. Kada
je vlak jurnuo naprijed, Valentina je podigla pogled i vidjela da čovjek kojeg je gledala stoji stisnut uza
nju. Uhvatio je njezin pogled te ga je ona odvratila. Mirisao je na travu, kao da je kosio tratinu, znoj i
nešto što Valentina nije uspijevala pogoditi. Papir? Zemlju? Štogod bilo, dobro je mirisalo te ga je
udisala kao da sadrži vitamine. Nečija ju je vrećica okrzavala po nozi. Valentina je opet podigla pogled.
Čovjek ju je još uvijek gledao. Zacrvenjela se, ali zadržala pogled. Rekao je: — Ne voliš baš podzemnu,
zar ne?
— Ne — rekla je Valentina.
— Ni ja — rekao je on. Glas mu je bio ugodan i tih. — Odviše je intimna.
Valentina je kimnula. Gledala je čovjekova usta dok je govorio. Usta su mu bila široka, gornja usna
pomalo zečja jer je otkrivala malčice izbočene zube kojima bi dobro došao ortodont. Sjetila se godina
koje su ona i Julia provele kod dr. Weissmana ispravljajući zube. Pitala se kako bi im zubi izgledali da
 ih nisu dirali.
— Jesi li ti Julia ili Valentina? — upitao je.
— Valentina — odvratila je i istog se časa prenerazila vlastitom smionošću. Ali, kako imje znao
imena? Vlak je kliznuo u postaju, izbacivši je iz ravnoteže. Čovjek ju je uhvatio za lakat i pridržao je
dok se vlak nije zaustavio. Ovo je Victoria, rekao je bestjelesan ženski glas podzemne.
— Mišiću! Ovo je naša stanica. Ovdje moramo presjesti. — Julijin se glas uzdigao iznad ljudskog
zida kada su se otvorila vrata. Valentina je iskrivila glavu da vidi čovjeka.
— Moram izići — rekla mu je. Bilo je nešto umirujuće u načinu na koji ju je promatrao, kao da
zajedno putuju i kao da su već satima u tom vlaku.
— Kamo idete? — upitao ju je. Julia se gurala prema njima. Valentina je izišla iz vlaka.
— U cirkus — rekla je kada se Julia spustila do nje. Nasmiješio se; vrata su se zatvorila; vlak je
krenuo. Čovjek je digao ruku, trenutak oklijevao pa mahnuo.
— Tko je to bio? — upitala je Julia. Uzela je Valentinu za ruku te su se uputile s gomilom da
presjednu na District Line.
— Ne znam — odvratila je Valentina.
— Bio je zgodan — sladak — rekla je Julia. Valentina je kimnuia. Znao je kako se zovemo, Julia.
Nikoga ovdje ne poznajemo. Kako je znao naša imena ?
Robert je gledao Valentinu i Juliju kako odmiču. Sišao je na sljdećoj postaji, Pimlico, otišao do
galerija Tate i sjeo na strme stube s pogledom na Temzu duboko uznemiren. Čega se toliko bojiš,
upitao je samog sebe, ali nije znao odgovor.
POPLAVA

Bilo je vrlo kasno, prošla su dva sata nakon ponoći, a blizanke su spavale. Večer je bila prohladna.
Blizanke još uvijek nisu shvatile kako radi grijanje — te večeri kao da se nije htjelo upaliti iako je bilo
hladnije nego prije. Bile su naviknute na pretjerano zagrijan američki dom; cijelu su večer stavljale
ruke na radijatore pitajući se zašto su tako mlaki. Sada su spavale pod nekoliko popluna. U ladici su
pronašle termofor pa su ga tutnule ispod stopala. Valentina je ležala na boku sklupčana u položaj
fetusa. Palac joj nije baš bio u ustima; lebdio je u blizini kao da ga je sisala. Julia se savila oko Valentine,
tijela privijena uz Valentinino, ruke položene na Valentinino bedro. To je bio položaj u kojem su
blizanke inače spavale, podsjećao je na položaj u kojem su spavale u maternici. Na licima su im bili
drugačiji izrazi; Valentina je imala lagan san, čelo joj je bilo nabrano, a oči poluzatvorene. Julia se
trzala snivajući. Oči su joj se velikom brzinom kretale tamo-amo pod sedefasto tankim kapcima. Julia
je sanjala da je na plaži, doma u Lake Forestu. Na plaži je bilo djece. Vriskala su od sreće; prevrtali su
ih valići. Julia je osjećala mokrinu jezera na koži i izvijala se u snu. Ono je u njezinu snu počelo rasti.
Djeca su pojurila roditeljima, koji su pokupili igračke i kreme za sunčanje. Počelo je kišiti kao iz kabla.
Julia se pokušavala sjetiti: gdje je auto... sada je trčala....
Voda joj je zapljusnula lice. Stavila je ruku na obraz i dalje snivajući. Valentina se probudila, sjela i
pogledala Juliju. Voda je u tankom mlazu curkala s jednog mjesta na stropu točno na poplun preko
Julijinih grudi.
— Fuj, Julia, probudi se!
Julia se probudila dašćući. Trebala joj je minuta da shvati što se događa. Kada je Julia ispuzala iz
kreveta, Valentina je već otrčala u kuhinju i vratila se s golemim loncem. Postavila ga je ispod mjesta
s kojeg je curilo, a voda je zaklopotala. Krevet je bio natopljen. Žbuka na stropu iznad kreveta bila je
sjajna i mrvičasta. Blizanke su stajale i gledale kako se voda skuplja u loncu. Komadići žbuke upadali
su u vodu poput grudica svježeg sira.
Valentina je sjela u naslonjač pokraj kreveta. — Što misliš? — upitala je. Imala je na sebi bokserice
i majicu s uskim naramenicama i bila naježena čitavom duljinom ruku i bedara. — Ne kiši. — Nakrivila
je glavu, zapiljila se u strop. — Možda se netko htio okupati i ostavio vodu?
— Ali zašto onda ne propušta i ovdje? — Julia je otišla u kupaonicu i upalila svjetlo. Pomnjivo je
pogledom prešla po stropu. — Potpuno je suho — rekla je Valentini.
Pogledale su se dok je voda i dalje curila u lonac. — Huh — rekla je Julia. — Ne znam. — Obukla
je stari ružičasti ogrtač koji je pronašla u Oxfamu. — Bolje da odem gore i provjerim.
— Idem i ja.
— Ne, ostani tu za slučaj da se lonac prelije... — što je bila dobra ideja jer je voda uistinu prijetila
da će doći do vrha lonca.
Julia je odlučno izišla iz stana i popela se stubama. Julia nikada prije nije bila na gornjem katu. Na
podestu su bile hrpe novina, uglavnom Guardiana i Telegrapha. Vrata su bila odškrinuta. Julia je poku-
cala. Nitko se nije javio.
— Halo? — viknula je. Do nje je dopirao ritmičan, abrazivan zvuk, kao da netko nešto brusi. Taj
netko, muškarac, govorio je tihim glasom.
Julia je nervozno stajala pred vratima. Ništa nije znala o susjedima. Da je barem povela Valentinu.
Sto ako su ljudi sotonisti, zlostavljači djece ili motornim pilama rasijecaju znatiželjne mlade žene? Ima
li u Britaniji motornih pila ili je to nešto što rabe samo američki serijski ubojice? Julia je stajala s rukom
na kvaki i oklijevala. Zamišljala je kako voda puni cijeli stan. Kako sav namještaj tete Elspeth pluta po
njemu, Valentinu kako pliva iz sobe u sobu pokušavajući spasiti stvari od poplave. Otvorila je vrata i
ušla u stan, uzvikujući: — Halo?
Stan je bio vrlo slabo osvijetljen te je Julia odmah naletjela na hrpu kutija koje su ispunjavale
predsoblje. Imala je osjećaj da je mnogo predmeta nagurano u nesnosno malo prostora. Iz neke je
sobe s druge strane hodnika dopiralo svjetlo, no oko nje je bio samo njegov mutni odraz. Pod bosim
joj je nogama pod bio ljepljiv i zrnat. U predsoblju su postojale staze uz koje su s obiju strana bile
naslagane kutije. Kutije su dosezale do stropa, uzdizale se tri metra od poda. Julia se zapitala jesu li
ikad pale i nekoga zgnječile. Možda su pod hrpama različitih stvari zatrpani ljudi. Brodila je pipkajući
kutije poput slijepca. Osjećala je miris kuhanog mesa i prženog luka. Sladak miris duhana. Prodoran,
složen miris sredstva za pranje na bazi izbjeljivača. Trulo voće; limuni? Sapun. Julia je pokušala
razabrati mirise. Izazivali su joj svrbež u nosu. Molim te, Bože, nemoj da kihnem, pomislila je pa
kihnula.
Mrmljanje i brušenje naglo su stali. Julia je nepomično stajala. Činilo joj se da je prošla cijela
vječnost prije no što su se zvukovi ponovno pojavili. Srce joj je snažno udaralo; okrenula se da provjeri
je li ostavila otvorena ulazna vrata, ali ona su nestala. Mrvice, pomislila je Julia. Klupko. Nikada se
neću uspjeti izvući odavde.
Kutije su joj nestale pod prstima; ispružila je ruku i napipala zatvorena vrata. Da je to njihov stan,
tu bi bila prva spavaća soba. Zvuk je sada bio snažniji. Julia se polako vukla hodnikom. Naposljetku se
našla na vratima druge spavaće sobe i pogledala unutra.
Muškarac joj je bio okrenut leđima. Čučao je savijenih koljena i prao pod dodirujući ga samo
stopalima i četkom. Juliju je podsjetio na čovjeka koji oponaša mravojeda. Bio je odjeven samo u
traperice. Svjetlo sa stropa bilo je jako, prejako za malu sobu, a krevet golem. Posvuda je bilo
razbacano mnoštvo odjeće, knjiga i smeća. Po zidovima su bile karte i fotografije. Dok je ribao, čovjek
je recitirao nešto na stranom jeziku. Imao je divan glas, a Julia je znala da je ono što govori tužno i
nasilno. Upitala se je li vjerski fanatik.
Pod je bio taman od vode. Čovjek je uvukao ruke u vjedro i izvadio četku za ribanje punu sapunice
i vode. Julia ga je promatrala. Uskoro je shvatila da stalno riba jedno te isto mjesto. Ostatak poda bio
je suh.
Juliju je počeo hvatati očaj. Željela je nešto reći, ali nije znala kako početi. Zatim je samoj sebi rekla
da se ponaša kao Mišić, što ju je potaknulo da progovori.
— Oprostite — rekla je tiho Julia. Čovjekova je ruka bila u vjedru, a on se toliko preplašio da ga je
naglim pokretom srušio te se voda izlila na pod. — Oh! — rekla je Julia. — Tako mi je žao, oprostite.
Evo, dajte da... — Preko vode koja se razlijevala pojurila je u kupaonicu i munjevitom se brzinom
vratila s ručnicima. Muškarac je čučao na podu, gledajući je u nevjerici, gotovo preneražen. Julia je
pokušavala zadržati poplavu koristeći se ručnicima kao platnenim branama, kao vrećama pijeska.
Odjurila je u kupaonicu i opet se vratila s rukama punim ručnika, nesuvislo se ispričavajući. Martina je
tako dojmila Julijina energija i neprekinuta struja kajanja te je samo zurio u nju. Ružičasti joj se ogrtač
razvezao, a kosa joj je bila u neredu. Izgledala je kao djevojčica koja u spavaćici pleše valcer. Noge su
joj velikim dijelom izvirivale, a Martin je mislio kako je divno što mu je ta djevojka upala u stan u
starom ogrtaču i gaćicama i, premda nije shvaćao što radi, osjećao je olakšanje što je vidi. Silna
tjeskoba koju je osjećao nestala je. Martin je obrisao ruke o hlače, Julia je obrisala pod, smotala sve
ručnike i bacila ih u kadu. Vratila se u sobu zadovoljna sobom i ugledala Martina kako kleči prekriženih
ruku preko prsa i gleda je.
— Hm, bok — rekao je Martin. Pružio je ruku, a Julia ju je zgrabila i povukla. Kada ju je pustila,
primijetila je da krvari: dlan joj je pokrio tanak sloj krvi. Martin je očekivao da će se rukovati s njim te
se iznenadio shvativši da je na nogama. Julia je pak bila iznenađena Martinovom žustrinom. Našla se
zapiljena u vitka sredovječnog muškarca čije su se naočale u okviru od kornjačevine nakrivile. Djelovao
joj je prilično kvrgavo; koljena, laktovi i zglobovi prstiju bili su mu izbočeni. Uopće nije bio dlakav. Julia
je primijetila da su mu prsa malko udubljena. Zacrvenjela se i podigla pogled. Imao je kratku prosijedu
kosu. Činio se dobrim.
— Ja sam Martin Wells — rekao je.
— Ja sam Julia Poole — odvratila je Julia. — Živim ispod vas.
— Oh, jasno. A... bili ste usamljeni?
— Ne, vidite, voda... Krevet nam je točno ispod, puno je vode dolazilo kroz strop i probudilo nas.
Martin se zacrvenjeo. — Strašno mi je žao. Pozvat ću nekoga da to popravi. Sve će vam srediti.
Spustila je pogled na vjedro, četku i mokar pod. Zbunjeno je opet pogledala Martina. — Što
radite? — upitala je.
— Čistim — odvratio je. — Perem pod.
— Ruke vam krvare — rekla mu je Julia.
Martin je pogledao ruke. Dlanove su mu presijecale otvorene raspukline od dugih sati u vodi. Ruke
su mu bile sjajne i jarkocrvene. Pogledao je Juliju. Promatrala je spavaću sobu, hrpe kutija uza zidove.
— Što je u kutijama? — upitala je.
— Stvari — odgovorio je.
Julia je zanemarila obzirnost. — Ovako živite?
— Da.
— Vi ste jedan od onih koji stalno peru. Kao Howard Hughes.
Martin nije znao što reći te je jednostavno odvratio: — Da.
— Fora.
— Um, hmm, uopće nije. — Martin je otišao u kupaonicu, otvorio ormarić s lijekovima i izvadio
tubu losiona koji je počeo utrljavati u ruke. — To je bolest. — Ispravio je naočale prstom obloženim
losionom. Julia je osjetila da je napravila pogrešan potez.
— Oprostite.
— Sve u redu.
Slijedila je nelagodna stanka tijekom koje se nisu gledali.
Julia je počela osjećati nervozu. Imala sam pravo - duševno je bolestan. Rekla je: — Morala bih se
vratiti. Valentina se vjerojatno pita gdje sam.
Martin je kimnuo. — Oprostite zbog stropa. Nazvat ću nekoga odmah ujutro. Sam bih došao do
vas...
— Da?
— Ali nikada ne izlazim iz stana.
Julia je bila razočarana iako je samo nekoliko trenutaka prije htjela otići od njega. — Uopće?
— To je dio moje bolesti. — Martin se nasmiješio. — Ne gledajte me tako. Vi slobodno dođite k
meni. — Proveo je Juliju kroz labirint kutija. Kada su stigli do ulaznih vrata, pustio ju je da ih otvori i
iziđe na podest. — Nadam se da ćete opet doći. Na čaj? Možda sutra?
Julia je stajala na dobro osvijetljenu podestu i buljila u Martina koji se držao mračna predsoblja,
podalje od vrata. — Dobro — rekla je. — Rado.
— I vaša je sestra dobrodošla.
Julia je osjetila ubod posesivnosti. Upozna li Valentinu, vjerojatno će mu se više svidjeti. Svima se
više sviđala. — Umm, vidjet ću može li.
Martin se nasmiješio. — Onda, do sutra. U četiri?
— Dobro. Drago mi je što sam vas upoznala — rekla je Julia i sjurila se niza stube.
Valentina je upravo ispraznila lonac kada se Julia vratila. Sa stropa je još curkalo, a posteljina je
bila u raskvašenu neredu. Blizanke su stajale i procjenjivale štetu. — Onda, što je bilo? — upitala je
Valentina.
Julia joj je ispričala, ali bilo joj je teško opisati Martina. Valentina je bila užasnuta kada joj je Julia
rekla da ju je pozvao na čaj. — Ali, strašan je — rekla je Valentina. — Nikada ne izlazi iz stana?
— Nemam pojma. Bio je nevjerojatno uljudan. Hoću reći, da, očito je lud, ali na simpatičan,
ekscentričan engleski način. — Blizanke su počele skidati pokrivače s kreveta. Odnijele su ih u
kupaonicu i pokušale iscijediti vodu iz njih. — Mislim da su možda uništeni.
— Ne, to je samo žbuka. Isprat će se. Možda bismo ih mogle namočiti? — Valentina je začepila
kadu i počela je puniti toplom vodom.
— U svakom slučaju, rekla sam mu da ću doći i popiti čaj s njim, a ako želiš, možeš doći i ti. Mislim
da bi ga barem trebala upoznati. Susjed nam je.
Valentina je slegnula ramenima. Sve su skinule s kreveta i ostavile lonac na madracu da sakuplja
vodu koja je curkala. Legle su u krevet u gostinskoj sobi (koja je bila poprilično hladna i vlažna) i
zaspale, u mislima zaokupljene kućanskim popravcima i čajem.
OSJETLJIVA TEMA

Blizankama je djevičanstvo bilo teret, svakoj na svoj način.

Julia je ponešto eksperimentirala. U gimnaziji je dopuštala momcima da je poljube i/ili pipaju u
autu, u roditeljskim spavaćim sobama prijatelja koji bi organizirali zabave kada im roditelji nisu bili u
gradu, jednom u ženskom WC-u u Navy Pieru te nekoliko puta na pragu Jackove i Edieine
neimpresivne kuće za koju je oduvijek žalila što nije divovska viktorijanska kuća s trijemom tako da
može s momkom sjediti na ljuljački na trijemu, jesti sladoled koji bi mogli polizati jedan drugome s
usana dok ih Valentina kradom promatra iz zamračene dnevne sobe. No trijema nije bilo te su poljupci
bili podjednako neuzbudljivi kao i kuća.
Julia se sjećala kako je odgurivala momke na plaži, iza zaklona u West Parku nakon klizanja, u
glazbenom kabinetu u srednjoj školi. Sjećala se reakcije svakog momka, različitih nijansi zbunjenosti i
ljutnje. — Zašto si onda došla ovamo? — upitao ju je dečko u glazbenom kabinetu, a ona na to nije
imala odgovor.
Što je željela? Sto je zamišljala da bi joj ti momci mogli učiniti? I zašto ih je uvijek zaustavljala prije
no što bi to uspjeli učiniti?
Valentina je bila traženija i ne tako vješta u odbijanju. U njihovim tinejdžerskim godinama
Valentinu su odabirali tihi momci i oni koji su za sebe mislili da su rock-zvijezde u nastanku. Dok je
Julia odabirala momke koje ona nije zanimala, a onda ih progonila, Valentina ih je sve sanjivo
ignorirala i osvajala. Uvijek je bila iznenađena kada bi joj momak koji je sjedio iza nje na satu
matematike izjavio ljubav dok je otključavala lanac bicikla; kada ju je urednik školskih novina pozvao
na maturalnu zabavu.
— Trebala bi ih pustiti da ti priđu — rekla je Valentina kada se Julia požalila na nesklad. No Julia je
bila nestrpljiva i smetalo joj je kada bi je preskočili. Sve to ubija romantiku, posebice kada je tvoja
indiferentija verzija u blizini.
Seks je zanimao Valentinu, ali ne i momci s kojima ga je mogla odraditi. Kada bi usmjerila pozornost
na nekog momka, djelovao bi joj nedovršeno, nezanimljivo i besmisleno. Bila je naviknuta na duboku
prisnost života s Julijom i nije znala da je oblak nade i žestoke iluzije nužan za početak odnosa.
Valentina je bila poput veteranke iz dugog braka koja je zaboravila koketirati. Momci koji su je na
sigurnoj udaljenosti slijedili hodnicima srednje škole u Lake Forestu izgubili bi žar kada bi se suočili s
uljudnom zbunjenošću.
Tako su blizanke ostale djevice. Julia i Valentina gledale su kako sve njihove prijateljice iz gimnazije
i s fakulteta, jedna po jedna, nestaju u odraslom svijetu seksa, sve dok nisu ostale jedine u svijetu ne-
iniciranih. — Kako je bilo? — pitale bi prijateljice. Odgovori su bili neodređeni. Seks je bio tajna šala;
morao si biti tamo.
Seks je bio njihova zajednička briga, ali i briga svake ponaosob. Ipak, temeljni je problem bio nešto
o čemu nikada nisu razgovarale: seks je bio nešto što nisu mogle učiniti zajedno. Jedna će morati biti
prva, a onda ću druga biti ostavljena. Svaka će morati izabrati drugog momka, a oni, ti potencijalni
momci, željet će provoditi vrijeme samo s jednom ili drugom; željet će biti važne osobe u Julijinu ili
Valentininu životu. Svaki će momak biti željezna poluga i uskoro će nastati pukotina; u svakom će
danu biti sati kada Julia neće čak ni znati gdje je Valentina, niti što radi, a Valentina će se okrenuti da
nešto kaže Juliji, no umjesto nje, tu će biti momak koji će čekati da mu kaže što se spremala reći iako
bi to razumjela samo Julia.
Njihov privatni svijet bio je osjetljiva tema. Zahtijevao je potpunu vjernost te su tako ostale djevice
i čekale.
BISERI

Julia se pojavila na Martinovim vratima sljedećeg popodneva točno u četiri; Valentina je dobila
napadaj stidljivosti i odbila otići, log je jutra došao čovjek i počeo popravljati strop u spavaćoj sobi te
je Julia osjećala da mora ispuniti obećanje.
Imala je na sebi traperice i bijelu bluzu. Kada je Martin otvorio vrata, sa zaprepaštenjem je
ustanovila da je odjeven u odijelo i kravatu. Imao je na sebi i kirurške rukavice zbog čega je izgledao
kao batler s televizije.
— Izvolite — rekao je. Proveo ju je kroz stan do kuhinje, koja je bila iznenađujuće ugodna iako su
prozori bili pokriveni novinama i ljepljivom vrpcom. — Uvijek ovdje jedemo — rekao je Martin. —
Blagovaonica je zatrpana kutijama. — Rekao je to kao da nema pojma kako je do toga došlo.
— Imate obitelj? — Juliji nije palo na pamet da bi itko mogao biti u braku s tom ludom osobom.
— Da, imam suprugu i sina. Supruga je u Amsterdamu, a sin u Oxfordu.
— Oh. Je li ona na odmoru?
— Pretpostavljam da biste mogli i tako reći. Nisam zapravo siguran kada će se vratiti pa se
snalazim. Trenutačno je sve pomalo improvizirano. — Martin je postavio tri mjesta za kuhinjskim
stolom. Julia je sjela na ono okrenuto stražnjim vratima, za slučaj da moram pobjeći.
— Valentina nije mogla doći. Ne osjeća se dobro — rekla je Julia, što je, na neki način, i bila istina.
— Žao mi je. Drugi put — rekao je Martin. Bio je zadovoljan sobom; brzo je pripremio vrlo
prikladan jelovnik. Bilo je sendviča s ribljom paštetom, kao i onih s krastavcima te biskvitni kolač.
Izvadio je porculan Marijkeine majke, kao i vrčić mlijeka i zdjelicu s kockama šećera. Mislio je kako
izgleda jednako lijepo kao i kada bi stol postavila Marijke. — Koji biste čaj željeli? — upitao je.
— Earl Grey?
Upalio je električni grijač vode i ubacio čajnu vrećicu u čajnik. — Nije kako bi trebalo, ali čovjek se
ulijeni.
— A kako bi trebalo?
— Oh, ugrijete čajnik, koristite čaj u listićima... ali ja ne osjećam razliku, a pijem puno čaja pa je
ritual malo izgubio smisao.
— Naša mama upotrebljava vrećice — umirila ga je Julia.
— Onda je to zacijelo u redu — rekao je Martin ozbiljno. Voda je zakuhala (on ju je, zapravo,
prokuhao nekoliko puta prije no što je Julia došla da bude siguran da grijač radi) pa je napravio čaj.
Ubrzo su sjedili, pili čaj i jeli sendviče. Martina je proželo zadovoljstvo. Prije nije shvaćao koliko mu
nedostaje obrok podijeljen s drugim ljudskim bićem. Julia je podigla pogled i ugledala njegov široki
osmijeh. Možda je umobolan, ali je veoma veseo.
— Onda, hm, koliko živite ovdje? — upitala ga je.
— Dvadeset i nešto godina. Kada smo se vjenčali, živjeli smo u Amsterdamu, a onda smo živjeli u
St. John's Woodu. Ovaj smo stan kupili točno prije no što se Theo rodio.
— Jeste li uvijek... bili stalno u kući?
Martin je odmahnuo glavom. — To je relativno nova situacija. Radio sam u British Museumu,
prevodio sa starih i klasičnih jezika. Sada radim od kuće.
Julia se nasmiješila. — Znači, donose vam ovamo Kamen iz Rosette i ostalo? — Blizanke su bile u
British Museumu prošlog tjedna. Julia se sjetila kako se Valentina, gotovo u suzama, naginjala nad
čovjeka iz Lindowa.
— Ne, ne. Pravi mi predmeti rijetko trebaju. Naprave fotografije i crteže i njima se služim. Sve je
lakše sada kada je sve digitalno. Valjda će jednog dana samo mahnuti predmetom ispred računala, a
on će otpjevati prijevod u gregorijanskom koralu. U međuvremenu im, još uvijek, treba netko poput
mene. — Martin je stao, a onda prilično stidljivo rekao: — Volite li križaljke?
— Nismo baš dobre u njima. Mama rješava one iz New York Timesa. Pokušavala nas je naučiti, ali
uspijevamo riješiti samo one od ponedjeljka.
— Vaša teta Elspeth bila je pravo čudo. Za njezin sam rođendan sastavljao posebne kriptogramske
križaljke.
Julia je željela pitati za tetu Elspeth, ali je shvatila da je Martin zapravo poziva da ga pita za njegove
križaljke pa je iz pristojnosti rekla:
— Vi sastavljate križaljke?
— Da, za Guardian. — Martin je to rekao kao da priznaje svoj tajni identitet superheroja.
Julia je namjestila lice nadajući se da izražava prikladno strahopoštovanje. — Vau. Nikada nismo
pomislile da ih netko izrađuje. Samo se, znate, pojave u novinama.
— To je podcijenjena vrsta umjetnosti. — Postavi ti njoj pitanje; monopoliziraš razgovor. — Što vi
radite?
— Još ne znamo. Nismo odlučile.
Martin je otpio gutljaj čaja i upitno pogledao Juliju. — Govorite li često o sebi u prvom licu
množine?
Julia se namrštila. — Ne; mislila sam na sebe i Valentinu. Nismo našle ništa čime bismo se obje
željele baviti.
— Morate li obje činiti isto?
— Da! — Julia je zastala i podsjetila se da razgovara s neznancem, a ne s Mišićem. — Hoću reći,
želimo nešto što bismo mogle raditi zajedno. Mogle bismo, znači, raditi dva neznatno različita posla
koja bi se međusobno nadopunjavala.
— Što svaka od vas voli raditi?
— Pa, Valentina voli odjeću. Voli uzeti odjeću i načiniti od nje nešto novo. Uzme, na primjer, vaše
odijelo, razreže mu leđa i napravi korzet ili francusku guzu ili tako nešto. Luda je za Alexanderom
McQueenom. — Julia je pogledala mjesto namješteno za Valentinu i upitala se što radi njezina
blizanka; Martin je zamislio sebe s francuskom guzom i nasmiješio se.
— A vi?
— Hm. Ne znam. Volim otkrivati stvari. Valjda. — Julia je pogledala tanjur dok je to izgovarala. Rub
tanjura bio je oslikan plavim zvončićima. 'Zašto se osjećam kao da sam na rubu rupe?
Martin je rekao: — Još čaja? — Julia je kimnula. Natočio joj ga je.
— Veoma ste mladi, zar ne? Ni moj sin ne zna što bi. Studira matematiku, ali nema u njemu strasti.
Mislim da će završiti u financijama i cijelo vrijeme planirati egzotična putovanja. Uživa u svemu što je
pomalo opasno.
— Kao na primjer?
— Oh, motorima. Mislim da planinari, ali nitko to ne želi ni potvrditi ni poreći. Dobro je da ne znam.
— Brinete se zbog njega?
Martin se nasmijao. Mjesecima se nije osjećao tako bezbrižno.
— Drago dijete, brinem se zbog svega. Ali, da, posebice se brinem zbog Thea. Takvi su roditelji. Počeo
sam se brinuti zbog njega onog trenutka kada je začet. Ne mislim da mu je to donijelo nimalo dobra,
ali ne mogu si pomoći.
Julia se sjetila Martina koji pere pod. Ti si poput psa koji stalno liže isto mjesto. — Vi, znači, perete
stvari?
Martin se naslonio i prekrižio ruke preko prsa. — Vrlo dobro zapažate. Da, točno. — Pogledao je
Juliju, a ona je pogledala njega. Oboje su osjetili malen trzaj prepoznavanja. Pomislila je: Lud je, a ja
ga razumijem. No možda nije posve lud. Možda je to neko lucidno ludilo, poput sna. Martin je rekao:
— Vi volite otkrivati. Što?
Julia je pokušala objasniti. — Jednostavno, sve. Zanimaju me stvari koje ljudi ne bi trebali vidjeti -
tako, na primjer, volim odlaziti u British Museum, ali bi mi bilo draže kada bih mogla otići u urede i
skladišta; želim zaviriti u sve ladice i - otkrivati različite stvari. Hoću reći, znam da je vjerojatno
nepristojno, ali želim znati zašto imate sve te kutije i što je u njima i zašto su vam svi prozori pokriveni
novinama i koliko je dugo tako i kako se osjećate kada perete stvari i zašto ne poduzmete nešto s tim
u vezi? — Julia je pogledala Martina i pomislila: Sada će me zamoliti da odem. Dugo su sjedili u
neugodnoj tišini. Onda se Martin nasmiješio.
— Prava ste Amerikanka, zar ne?
— Je li to eufemizam za 'vrlo nepristojna'? Da, vrlo sam nepristojna. Oprostite.
— Ne, ne, nemojte se ispričavati. To je moj posao. Još čaja?
— Ne, hvala. Date li mi previše kofeina, posve ću se prestati obuzdavati. Možda se to već dogodilo
— rekla je Julia.
Martin je sebi natočio još čaja. — Želite li doista sve to znati? — rekao je. — Jer, odgovorim li na
sva vaša pitanja, mogao bih izgubiti aureolu tajnovitosti pa me više nećete doći posjetiti.
— Posjetila bih vas. — Vi ste najčudnovatija osoba koju sam ikada upoznala. Ne biste me se mogli
riješiti ni da se potrudite.
Martin je otvorio usta, malo se skanjivao pa rekao: — Pušite li?
— Da — odvratila je Julia. Martin se ozario. Ustao je od stola i vratio se s kutijom cigareta i
upaljačem. Protresao je kutiju te ponudio cigaretu Juliji. Uzela ju je, prinijela usnama, pustila ga da joj
je zapali i istog trenutka doživjela ozbiljan napadaj kašlja. Martin je poskočio i dodao joj čašu vode.
Kada je uspjela progovoriti, rekla je: — Dovraga, što je to bilo?
— Gauloises bez filtera - oprostite. Nisam vas pokušao ubiti.
Dodala mu je upaljenu cigaretu. — Evo, ja ću samo udisati dim od vas.
Martin je duboko udahnuo i pustio da mu dim polako iziđe iz usta. Julia je pomislila kako nikada
nije vidjela izraz tako čistog zadovoljstva na nečijem licu. Tada je shvatila kako je uspio privući i oženiti
djevojku: Uputio joj te takav pogled. Julia je poželjela da nju netko tako pogleda. Zatim je osjetila
zbunjenost.
Martin je rekao: — Znatiželja je ubojita. — Povukao je još jedan dim iz cigarete.
— Znam. Samo što imam osjećaj da će mi se glava rasprsnuti ako ne doznam — što god to bilo.
— Bili biste dobra znanstvenica.
Juliji je bilo neobično uzbudljivo kako mu je dim u malim naletima izlazio iz usta dok je govorio.
Mislila sam da je tata okorjeli pušač, ali ovaj je tip definitivno u drugoj ligi. — Ne mogu dugo sjediti.
Želim doznati sada, a onda otkriti sljedeće.
— Onda, novinarka.
Julia je izgledala sumnjičavo. — Možda. Ali što je s Valentinom?
— Primijetila je da je Martin skinuo kirurške rukavice kako bi pušio. Zgužvane su ležale pokraj njegove
šalice čaja i tanjurića.
— Ne mislite li da bi svaka bila sretnija da slijedi vlastite interese?
— Ali mi smo zajedno - uvijek smo sve radile zajedno.
— Hmm.
Julia je imala neugodan osjećaj da se netko potajno odšuljao do Martina prije nje i iznio mu
Valentinin stav. — Što? — rekla je kivno.
— Šteta što nećete upoznati Elspeth. Mogla je reći štošta zanimljivo o blizancima.
Julia se pretvorila u uho. — Kao, na primjer, što?
Martin je upitao: — Jeste li za malo kolača? — Julia je odmahnula glavom. — Ja bih komadić —
rekao je. Pomnjivo je odrezao krišku kolača i položio je na tanjur, a onda ga zanemario i nastavio
pušiti.
— Elspeth je smatrala da postoji granica koliko daleko odnos blizanaca treba ići, koliko se vlastite
individualnosti treba odreći. Smatrala je da su ona i vaša majka prešle tu granicu.
— Kako?
 Martin je odmahnuo glavom. — Nije mi rekla. Trebale biste pitati Roberta; ako je nekome rekla,
rekla je njemu.
— Robertu Fanshawu? Još ga nismo upoznale.
— Hmmm. Pomislio bih da je odmah došao i predstavio vam se. Kako čudno.
— Kucale smo mu na vrata, ali nikada nije kod kuće. Možda nije u gradu — rekla je Julia.
— Vidio sam ga jutros. Sredio je popravak vašeg stropa. — Martin se nasmiješio. — Propisno me
izgrdio što sam vas izgnjavio. — Martin je ugasio cigaretu pa pomnjivo navukao rukavice.
— Huh. Pitam se kako je moguće... hoću reći, kakav je?
Martin je uzeo komadić kolača, a Julia je čekala da ga prožvače i
proguta. — Pa, bio je veoma privržen Elspeth. Mislim da je malčice rastrojen od njezine smrti. Ali,
dobar je on momak, ima mnogo strpljenja s mojim nezgodama.
— Događaju li vam se često — hm, trebamo li očekivati da stalno curi sa stropa?
Martin je bilo neugodno. — To se dogodilo samo još jednom. Istinski ću se truditi da se ne ponovi.
— Imate li izbora?
— Obično ima malo manevarskog prostora.
Juliji se vrtjelo u glavi od dima cigarete. — Mogu li se poslužiti kupaonicom?
Martin je rekao: — Naravno. — Pokazao je prema djevojačkoj sobi.
— Jedna je unutra. — Julia je nesigurno ustala i kroz sobicu punu kutija došla do majušne kupaonice.
U kadi je bilo još kutija. Kao da živiš u skladištu. Upotrijebila je nužnik, zapljusnula lice vodom i osjetila
se bolje. Kada se vratila u kuhinju, rekla je: — Onda, što je u kutijama? Izgleda kao da ste se uselili.
Martin ju je tolerantno gledao. — U redu, gospođice Pandora Poole. Kao poseban dar, smijete
otvoriti kutiju.
— Bilo koju?
— Možda. Ne mogu se uvijek sjetiti što je u njima pa onda i nije važno koju.
Oboje su ustali. Ovo je kao Uskrs. Ili Božić. — Imate li kakav prijedlog?
— Ne — rekao je. — Većina nije baš uzbudljiva. — Prešli su u blagovaonicu. Julia se zapiljila u
tornjeve kutija. Martin je rekao:
— Možda biste mogli izabrati jednu s vrha? Da ih ne moramo sve premještati?
Julia je pokazala kutiju, a Martin ju je oprezno spustio s hrpe i predao joj je. Bila je balzamirana
ljepljivom trakom te je otišao po skalpel. Stavila je kutiju na pod, kleknula pokraj nje i zarezala je. Kada
je otvorila kutiju, Martin se povukao unatrag kao da bi mogla eksplodirati.
Bila je puna plastike. Isprva je Julia mislila da u kutiji nema ničeg drugog, ali kada je stala kopati,
shvatila je da je u njoj čitav niz predmeta, svaki omotan plastikom pa oblijepljen. Podigla je pogled
prema Martinu. Stajao je na vratima, nervozno potežući prste u rukavicama.
— Da stanem? — upitala je.
— Ne. Odmotaj nešto.
Naslijepo je tražila pa izvukla plastični paketić. Polako ga je odmotala. Bila je to naušnica, jedan
biser u pomnjivo izrađenu srebrnom okviru. Pružila ju je Martinu. On se nagnuo naprijed da pogleda.
— Ah — rekao je. — To je Marijkeino. Htjet će da joj je vratim.
— Nije je uzeo od Julije.
Ona je rekla: — Mislite li da je tu i druga? — Kimnuo je. Pretraživala je kutiju sve dok nije našla
sličan paket. Kada je pronašla je naušnice, ustala je. Prišla je Martinu i ispružila ruku. Skupio je ruke u
rukavicama te je naušnice spustila u njih. Onda je vratila svu plastiku u kutiju pa kutiju na hrpu. Nije
htjela znati što je još unutra. Vratili su se u kuhinju i nelagodno stajali pokraj stolaca. Martin je oprezno
spustio naušnice u Valentininu šalicu čaja. Rekao je: — Ponekad je predmet preintenzivan pa se mora
odvojiti i skloniti. — Martin je slegnuo ramenima. — U kutijama su, dakle, osjećaji. U obliku predmeta.
— Pogledao je Juliju. — Jeste li to željeli znati?
— Da. — Zvučalo je kao potpuno razuman sustav. — Hvala vam.
— Još koje pitanje?
Zurila je u svoje cipele. — Oprostite. Nisam htjela... vrlo ste ljubazni... — Zastala je jer je bila na
rubu plača.
— Hej, hej, sve je u redu, dijete. — Martin je stavio palac pod njezinu bradu i podigao joj lice. —
Ništa se nije dogodilo. — Trepnula je prema njemu. — Ne primaj to tako tragično.
— Na tren mi se činilo kao da sam uistinu Pandora.
— Ne, nimalo. Ali mislim da ću te sada poslati kući.
— Mogu li doći opet? — Juliji je odgovor na to pitanje bio iznimno važan.
— Da — rekao je Martin. — To bi bilo divno. Znaš, vrlo si slična teti. Molim te, dođi opet. Bilo kada
— dodao je.
— Dobro — rekla je Julia. — Hoću. Hvala. — Brodili su između kutija dok nisu došli do Martinovih
kućnih vrata. Gledao je kako Julia nestaje, kako se smanjuje niz stube. Zastala je i mahnula neposredno
prije no što je iščezla. Čuo je kako se njezina vrata otvaraju pa zatvaraju, čuo je kako je viknula
"Mišiću!" i odgovor. — Bože — rekao je Martin samome sebi, okrenuo se i zatvorio vrata.
NJEZINA ELEKTRIČNA PRIRODA

Bila je turobna subotnja večer sredinom veljače. Kiša je šibala po prozorima; Elspeth se pitala hoće
li isprati svu prljavštinu s njih. Julia i Valentina večerale su pred televizorom. Uzmanjkat će im
vitamina, pomislila je Elspeth. Nikada ne jedu ništa zeleno. Te su večeri jele rijetku pileću juhu,
kikirikijev maslac na prepečencu i poluobrano mlijeko. Blizanke su dosta gledale televiziju (Julia se
šalila kako nekako moraju naučiti jezik), no te se večeri činilo da im je stalo do neke posebne emisije.
Ispostavilo se da je to Doktor Who.
Elspeth je lebdjela iznad njih ležeći na trbuhu, brade položene na prekrižene ruke. Zar na televiziji
nema ničeg drugog? Bila je snob kada je riječ o znanstvenoj fantastici te od ranih osamdesetih nije
pogledala ni jednu epizodu Doktora Whoa. Eh, to je valjda bolje od ničega. Gledala je Juliju i Valentinu
kako gledaju televiziju. Polako su jele juhu iz šalica i djelovale živo zainteresirano. Elspeth je igrom
slučaja pogledala ekran da vidi Doktora kako izlazi iz TARDISA i ulazi u zastarjeli svemirski brod.
To je David Tennant! Elspeth je naglo prišla televizoru i sjela na pola metra od njega. Doktor i
njegov pratilac otkrili su u svemirskom brodu francuski kamin iz osamnaestog stoljeća. U njemu je
gorjela vatra. Želim vatru, pomislila je Elspeth. Pokušavala se zagrijati nad plamenom štednjaka u
rijetkim prigodama kada su blizanke nešto kuhale. Doktor je čučnuo pokraj vatre i razgovarao s
djevojčicom iz Pariza iz 1727. g. koja je, čini se, bila s druge strane kamina. Je li tužno da ti se sviđa
David Tennant kad si mrtva? Ovo je vrlo čudna epizoda. Otkrilo se da je djevojčica buduća Madame
de Pompadour. Mehanički androidi iz svemirskog broda pokušavali su joj ukrasti mozak.
— Cyber-steampunk ili steam-cyberpunk? — upitala je Julia. Elspeth nije imala pojma što želi reći.
Valentina je rekla: — Pogledaj joj kosu. Misliš li da bismo to mi mogle učiniti?
— To je perika — rekla je Julia. Doktor je čitao misli Madame de Pompadour. Stavio joj je ruke na
glavu, dlanovima joj obujmio lice, prste nježno raširio oko ušiju. Tako dugi prsti, divila se Elspeth. Svoju
je malu ruku stavila na ruku Davida Tennanta. Ekran je bio izvanredno topao. Elspeth je spustila ruku
u nj, centimetar, dva.
— Bože, kako čudno — rekla je Valentina. Doktorovu je glavu pokrivao taman obris ženske glave.
On je pustio lice Madame de Pompadour, no crna je ruka ostala gdje je i bila. Elspeth je odmaknula
ruku; ekran je ostao crn. — Kako si to učinila? — rekao je Doktor. Elspeth je pomislila da se obraća
njoj, no tada je shvatila da mu odgovara Madame de Pompadour. Sigurno sam spržila ekran. Sto ako
to mogu učiniti s licem? Cijela se uvukla u televizor i shvatila da gleda iz ekrana. U televizoru je bilo
divno, prilično toplo i ugodno omeđeno. Elspeth je bila u njemu tek sekundu-dvije kada su blizanke
vidjele da se ekran zacrnio. Televizor je odumro.
— Kvragu! — rekla je Julia. — Izgledao je nov. — Ustala je i počela petljati po gumbima, ali bez
uspjeha.
— Možda je pod garancijom — rekla je Valentina. — Tko zna gdje ga je nabavila?
U Johnu Lewisu, sjetila se Elspeth. Ali mislim da je jamstvo isteklo. Izišla je iz televizora i stala ispred
njega, nadajući se da će oživjeti. To je bilo prilično uzbudljivo - vidjele su me! Dobro, vidjele su mi ruku.
Čekala je iskru života u televizoru, ali on je tvrdoglavo ostao crn. Razmisli. Izazvala sam kratki spoj u
električnom uređaju. Jesam li električna? Od čega sam zapravo? Zapiljila se u ruke koje su njoj izgleda-
le kao ruke. Odlebdjela je do svjetiljke u kutu sobe. Bila je ugašena. Ispružila je ruku kroz rasvjetno
tijelo i prstima dodirnula dno žarulje. Počela je slabašno svijetliti. Ah, ovo je sjajno. Pogledala je da
provjeri jesu li blizanke to primijetile, ali nisu.
— Možda bi nam onaj tip gore dopustio da je odgledamo kod njega — rekla je Valentina. Njezina
nevoljkost da upozna Martina bila je snažna koliko i njezina želja da odgleda ostatak epizode.
— Nisam sigurna da ima televizor — rekla je Julia. — Bilo ga je teško vidjeti s obzirom na sve one
stvari. — Stajale su gledajući se u tišini, neodlučne.
— Možda je tu negdje Scrabble. — Valentina se dignula i izišla iz sobe, a Julia za njom. Elspeth je
stajala držeći žarulju s jasnim osjećajem antiklimaksa. U ormaru je u gostinskoj sobi, pomislila je.
Pustila je žarulju, a svjetlo je nestalo. Čula je kako blizanke prekapaju po uredu. Moram se ovome
mnogo ozbiljnije posvetiti. Da sam barem čitala više priča o duhovima, sigurna sam da bih pronašla
neke upute u Le Fanu i sličnima. Možda ima nešto na Wikipediji. Tko zna mogu li upaliti računalo? Ne,
vjerojatno bih ga pokvarila. Elspeth se vratila u mrtvi televizor koji je još uvijek bio topao. Stoje sa
mnom? Posve sam sjebana; mislim da mije smrt smanjila IQ za pedeset. Mogla sam zaključivati. Sada
samo ćarlijam i bez ikakva reda izvodim pokuse povezane s prirodom postojanja. I valjam se u
samosažaljenju.
Kada je toplina posve nestala iz televizora, Elspeth je izišla iz njega i otišla u gostinsku sobu. Ormar
je bio neznatno otvoren. Scrabble je bio na gornjoj polici, ispod Monopolyja i stare daske za praćenje
rezultata kartaških igara. Elspeth je otišla do police iza igara. Počela je gurati. Uzalud; kutije su joj bile
preteške. Jebiga.
Otišla je do ureda da vidi što rade blizanke. Sjedile su na podu, zgrbljene nad jednim starim brojem
Facea. Elspeth je to razdražilo. Idiotkinje. Sjedite u stanu koji je krcat čarobnim tiskanim izdanjima, a
vi čitate o Morrisseju.
— Nemoj — rekla je Valentina.
— Što nemoj? — odvratila je Julia.
— Ne ljuti se na mene. Nisam ja kriva za televizor.
— Ne ljutim se na tebe. — Julia je odložila časopis i pogledala Valentinu. — Malo mi je dosadno,
ali ne ljutim se.
— Huh. Samo sam imala osjećaj da si uistinu ljuta na mene.
— Pa nisam.
— Dobro.
Vratile su se čitanju. Elspeth je čučnula nekoliko centimetara dalje i zapiljila se u njih. Valentina je
podigla glavu i zbunjena pogledom prešla po sobi. Ne vidjevši ništa, ponovno je spustila pogled. Julia
je okrenula stranicu.
Dobro, pomislila je Elspeth. Napredujemo ti i ja.
Valentina je rekla: — Ovdje je hladno. Hajdemo u krevet. — Julia je maknula časopis i ugasila
svjetlo. Elspeth je sama sjedila u mraku i slušala kako blizanke peru zube. Kada je stan utihnuo, otišla
je do pisaćeg stola i prstima dotaknula žarulju stolne svjetiljke. Zasjala je.
VJEVERICE

Martin je već danima čuo zvukove u strehi. Nešto je trčkalo, greblo, čeprkalo u prostoru između
stropa i krova. Martin je pozvao Roberta. Robert je pozvao deratizatora koji se zvao Kevin.
Kevin je, baš kako treba, došao odmah u ponedjeljak ujutro. Bio je to golem čovjek, težak barem
sto dvadeset kila, visok i širok. Nije rekao ni riječ dok su ga Martin i Robert vodili kroz zamračene sobe
i hrpe kutija. Martin se pitao kako će se tako golem čovjek provući kroz vratašca u stropu garderobe
kojima se ulazilo u krov.
Kevin je spustio ljestve, izvadio džepnu svjetiljku i provukao se kroz rupu tiho progunđavši. Robert
i Martin čuli su ga kako stupa od grede do grede. Martinu je bilo pomalo mučno dok je zurio u tu
rupu. Nešto iz nje može istrčati. Štogod to bilo, možda ima buhe; možda će ih Kevin snijeti na
čizmama. Činilo se da je dugo gore. Martina je spopao nemir. Robert je rekao: — Ne moraš biti tu.
Zašto ne odeš i ne zapališ za stolom? Ja ću ga čekati. — Martin je odmahnuo glavom. Slabašni koraci
u čizmama kao da su se kretali po vanjskom obodu zgrade. — Jesi li ikada bio gore? — upitao je
Robert.
— Kada smo tek došli, popela se Marijke. A imali smo i neke probleme s krovom, ali to je bilo prije
no što si ti došao. Daske i izolacija.
— Martin se pitao bi li mogao nagovoriti Kevina da skine čizme prije no što zakorači na ljestve. Ne baš.
Koraci u čizmama približili su se; Kevin se pojavio u otvoru pa spustio ljestvama. Martin je piljio u
njegove čizme. Robert je rekao:
— Jeste li nešto vidjeli?
— Gore nema ničega — rekao je Kevin. — Imate vrlo prazan tavan.
— Hmmm — rekao je Robert. — Mora da su na krovu, a ne u njemu.
— Valjda je to.
Robert ga je ispratio pa se vratio gore. Martin je ribao pod garderobe.
— Onda? — rekao je Robert.
— Teško je to — odvratio je Martin.
— I moj je djed to govorio.
Martin je rekao: — Zašto se nisi predstavio Elspethinim djevojkama? Ovdje su već šest tjedana.
Robert se naslonio na dovratnik i razmislio. — Ne znam. Bio sam prilično zauzet. Ali sredio sam im
strop. — Gledao je Martina kako riba i rekao: — Mogao bi upotrebljavati malo manje vode kad to
radiš ili ćeš srušiti i strop u garderobi i uništiti sve Elspethine cipele.
— Dražesne su. Ili jedna od njih. Drugu nisam upoznao. Bila je prilično slična Elspeth.
— Kako?
— Ona ubojita izravnost. Elspeth bi je, naravno, bolje upotrebljavala; Julia kao da je malo izvan
kontrole. Ali je uistinu dražesna djevojka. Ništa čega bi se trebalo bojati.
Robert je malko frknuo, što je Martin ispravno preveo kao ne miješaj se. — Ti zvukovi koje čuješ?
Jesi li siguran da ih proizvode životinje? Primijetio sam da je veliki hrast narastao preko krova. Možda
bismo morali pozvati komunalnu službu da mu podrežu grane. Ne bi škodilo.
— Dobro. — Martin je bio uvjeren da tavan vrvi nečim, ali je znao da je bolje ne ustrajavati na
tome kada ga je deratizator provjerio i ništa nije našao. Martin je znao da postoje dvije stvarnosti:
stvarna i ona koja se osjeća. U prošlosti je pokušavao objasniti, ali Robert nije razumio i beziznimno
načimao razgovor o lijekovima, ozbiljno i gotovo pokroviteljski. Martin je prestao ribati i zapiljio se u
pod, a onda zatvorio oči i provjerio kako se osjeća. Nužnost da čisti bila je zadovoljena. Ustao je i
pokupio kantu i četku.
— Kako napreduješ s radom? — upitao je Roberta.
— Dobro. Danas idem u Kraljevsko medicinsko društvo. Pomažem dr. Jellifeu na brošuri o svima
onima koji su se bavili medicinom a sahranjeni su na Highgateu.
— Oh, kako zabavno — rekao je Martin sjetno. Istraživanje u pravim knjižnicama bilo je na vrhu
popisa onoga što mu je nedostajalo od vanjskog svijeta. Robert je otvorio usta da nešto kaže pa se
predomislio. Martin je rekao: — Onda, pozdravi doktore. I za ime Boga, otiđi blizankama.
Robert se nasmiješio i zagonetno pogledao Martina. — Dobro. Odmah ću. — Izišao je iz Martinova
stana i spustio se stubama. Na prvom katu stao je okrenut vratima, zapiljivši se u kartončić s
Elspethinim imenom. Podigao je ruku da pokuca, ali nije, nego se nastavio spuštati stubama pa ušao
u svoj stan.
PRIMROSE HILL

Dan je bio siv i hladan. Kiša je bila neizbježna. Julia i Valentina penjale su se Primrose Hillom. Bile
su zabundane zbog studeni, a od napora su im obrazi bili ružičasti. Julia je u nekom Oxfamovu dućanu
kupila knjigu Super-Mini British Slang Dictionarj. Prigodice bi ga spomenula dok su hodale.
— Bubble and squeak — rekla je Julia.
Valentina se zadubila. — Nešto za jelo. Odrezak i pita od bubrega?
— Ne, odrezak i pita od bubrega je odrezak i pita od bubrega.
— Dobro, nešto kao varivo.
— Prženi komadi kupusa i krumpira — rekla je Julia — Dobro, evo jedne dobre: codswallop.
— Glupost.
— Jako dobro, pet plus za našeg Mišića. Sad ti pitaj mene. — Julia je dala knjigu Valentini. Blizanke
su došle do vrha brežuljka. Pred njima se prostirao London. One toga nisu bile svjesne, ali Winston
Churchill stajao je često na mjestu na kojem su se našle i za vrijeme Drugog svjetskog rata promišljao
strategiju. Bile su razočarane pogledom. Chicago je bio dramatičan; kada biste se popeli na vrh John
Hanckock Centrea, malo bi vam se vrtjelo u glavi, a ugledali biste grad prepun golemih zgrada uz
divovsku vodenu površinu. Stojeći na Primrose Hillu, blizanke su vidjele Regent's Park, koji je u veljači
bio turoban, i u daljini, kamo god je pogled sezao, majušne zgrade.
— Ovdje je jebeno hladno — rekla je Julia, skakućući i grleći se.
Valentina se namrštila. — Nemoj govoriti „jebeno". Psuješ.
— Dobro. Vraški je hladno ovdje. Prokleto je hladno. Sveca mu, hladno je. — Julia je počela neku
vrstu plesa. Sastojao se od trčanja u krug, povremena skakanja i skakutanja uz zabacivanje tijela u
stranu. Valentina je stajala prekriženih ruku i gledala Juliju kako se odbija kao biljarska lopta. Tu i tamo
zabila bi se u nju. — Hajde, Mišiću — rekla je Julia zgrabivši Valentinine ruke u rukavicama. Nekoliko
su minuta plesale u krug dok Valentina nije ostala bez daha. Stajala je nagnuta s rukama na koljenima
i teško je disala.
— Jesi dobro? — upitala je Julia. Valentina je odmahnula glavom zbog čega joj je pala kapa. Julia
ju je vratila. Nakon nekoliko minuta Valentinino se disanje vratilo u normalu. Julia je imala osjećaj da
bi se mogla deset puta trčeći popeti i spustiti niz brežuljak, a da se ne za- diše kao Valentina nakon
nekoliko minuta plesa. — Je li ti sad dobro?
— Da. — Počele su se spuštati niz brežuljak. Vjetar je gotovo istog trenutka jenjao. Valentina je
osjetila kako joj se pluća opuštaju.
— Trebale bismo smo smisliti kako naći doktora.
— Da. — Neko su vrijeme hodale u tišini, slijedeći isti lanac misli: Obećale smo mami da ćemo
odmah naći liječnika, a ne čekati da Valentina postane hitan slučaj. No ovdje smo tek šest tjedana,
tako da je ovo još uvijek „odmah". Osim toga, bolnica je malo niže na Highgate Hillu pa ako nešto
pođe po zlu, možemo otići na hitnu. Ali još nismo osigurane pa ćemo na kraju morati reći mami i tati.
Ali kako ćemo dobiti zdravstveno osiguranje? Možda bi nam onaj odvjetnik koji je napravio Elspethinu
oporuku mogao objasniti.
— Trebale bismo nazvati gospodina Rochea — rekle su u jedan glas i nasmijale se.
Julia je rekla: — Moja sreća.
Valentina je rekla: — Bolje mi je. — Tada ju je obuzeo odnedavno tako čest osjećaj da je netko
promatra. Ponekad bi nestao; nije ga imala na brežuljku. Okrenula se i pogledala oko sebe, ali one su,
osim mlade žene koja je gurala kolica s usnulim djetetom, bile jedine u ulici. Kuće su ih isključivale
bezizražajnim uskim licima i zavjesama zakrivenim prozorima. Blizanke su sišle stubama do staze uz
Regent's Canal; kanal je bio miran, sa širokim stazama na objema obalama. Kuće su se uzdizale iznad
njih u čudnoj perspektivi, kao da hodaju ispod providne ulice. Tu i tamo padale su velike hladne kišne
kapi. Valentina se i dalje osvrtala preko ramena. Neki je tinejdžer bio na biciklu: prošao je pokraj njih
i ne pogledavši ih. U ulici iznad njih netko je držao korak s njima. Valentina je čula škripu koraka koja
je pratila njihove.
Julia je primijetila Valentininu nelagodu. — Što je?
— Znaš.
Julia se spremala reći isto što je već danima govorila: To je ludo, Mišiću. No iznenada je i sama
postala svjesna koraka. Podigla je pogled. Ništa se nije vidjelo osim zida, ograda i kuća. Zaustavila se
kao i Valentina. Koraci su se nastavili, jedan, dva, tri, četiri, a onda stali. Voda je pojačavala korake;
sada je njihovo odsustvo bilo pojačano mrmorom vode koja je oplakivala cementne zidove kanala.
Julia i Valentina bile su okrenute jedna prema drugoj, nakrivljenih glava kako bi uhvatile zvuk. Čekale
su, a čekali su i koraci. Blizanke su se okrenule i vratile putem kojim su došle. Koraci su nastavili hod,
udaljavajući se od njih, kolebajući se, a onda nastavili, postajući sve slabašniji kako su se odmicali.
Blizanke su došle do stuba. Popele su se do ulice. U daljini je bio muškarac u dugačkom kaputu
koji je žurno odlazio od njih. Valentina se namrštila. Julia je rekla: — Želiš li doma?
Da, ali ne onako kako misliš. — Ne — rekla je Valentina. Taj je osjećaj bio snažniji u stanu. —
Hajdemo do V&A i pogledajmo odjeću kraljice Caroline.
— Dobro — rekla je Julia. Stale su dok je Julia provjeravala plan grada. Valentina je gledala, ali
štogod da je bilo, otišlo je.

Elspeth je imala osjećaj da je na rubu otkrića. Ozbiljno je razmišljala o plašenju. Estetska i praktična
strana podjednako su važne. Pokušaji da učinim ono što čine živi bili su traljavi, prtljanje s predmetima
i slično. Ali, mogu činiti ono što oni ne mogu: mogu letjeti i prolaziti kroz zidove i izazvati kratki spoj u
televizoru. Nisam baš tvar, znači da sam energija. Elspeth je žalila što nije više pozornosti pridavala
fizici. Većina njezina znanja o prirodnim znanostima dolazila je iz kvizova i križaljki. Ako sam energija,
što onda? Nije shvaćala zašto je Valentina može osjetiti, a Julia ne. No udvostručila je napore; slijedila
je Valentinu po stanu, gasila i palila svjetla. Valentina se žalila Juliji na stare instalacije i brinula se da
bi se cijela zgrada mogla zapaliti. Kada su blizanke bile vani, Elspeth je vježbala: kako baciti sjenu,
podići račun iz Tesca nekoliko centimetara iznad stola. (Nije svladala nijednu.) Zamišljala je veliku
scenu: Izbacit ću sve knjige s polica, razbiti sve prozore, na klaviru odsvirati Maple LeafRag. Bila je,
međutim, preslaba da odsvira i jednu notu. Prelazila je preko tipki, u svojim žutim martensicama
toptala po njima što je jače mogla. Tipke bi se udubile nekoliko milimetara; pomislila je da je čula
šapat struna, ali zapravo se nije čulo ništa. Bila je uspješnija s vratima; ako su šarke bile dobro
podmazane, mogla je zatvoriti vrata tako da se nasloni na njih i gurne ih svom snagom.
I tako je nastavljala vježbati. Da sam se ovoliko trudila dok sam bila živa, mogla sam podići Mini
Cooper. Do rezultata je dolazila postupno, ali bili su očiti. Elspeth je bila najdjelotvornija kada je samo
zurila u Valentinu.
Valentini se to nije sviđalo. Kao da je hvatala Elspethina emocionalna stanja. No čak i kad je Elspeth
nastojala projicirati vedrinu i osmijehe, Valentina je osjećala nelagodu. Ogledala se oko sebe, ustajala
i micala se, ostavljajući knjigu, noseći čaj u drugu sobu. Ponekad ju je Elspeth slijedila, a ponekad bi
je pustila da pobjegne. Elspeth je, da bi sve bilo pošteno, pokušavala zuriti u Juliju, ali Julia je bila
nepristupačna.
Jednog ih je jutra Elspeth zatekla za doručkom u blagovaonici. Kada je ušla u sobu, Valentina je
govorila: — ... ne znam, to je kao duh, kao, neka prisutnost. Kao da je netko tu. — Valentina je pogle-
dom prešla po sobi, koja se kupala u jutarnjem suncu. — Sada je tu. Maloprije nije bio.
Julia je poslušno nakrivila glavu i mirno sjedila, pokušavajući osjetiti duha. Onda je odmahnula
glavom i rekla: — Ne.
Učini nešto, mislila je Elspeth. Bila je uzbuđena jer je Valentina uistinu upotrijebila riječ duh.
Elspeth je došla iza Julijina stolca i nagnula se nad nju, ovila joj ruke oko ramena i stavila dlanove na
srce, Julia je ispustila slab vrisak i uzviknula: — Hej! — Elspeth ju je pustila, a Julia se dršćući zgrčila
na stolcu.
— Što? — rekla je Valentina preplašeno.
— Ovdje je nevjerojatno hladno. Nisi li osjetila?
Valentina je odmahnula glavom i rekla: — To je duh. — Elspeth je prstima prošla Valentini po ruci.
Bojala se zagrliti Valentinu onako kako je zagrlila Juliju; nije bila sigurna da bi Valentinino srce to izdr-
žalo. Valentina je protrljala ruku i rekla: — Ovdje je propuh. — Obje su sjedile koncentrirajući se,
čekajući. Sad ili nikad. Elspeth je pogledom prešla po sobi tražeći nešto dovoljno lagano da može
pomaknuti. Uspjela je slabašno zatresti Valentininu žličicu o šalicu. Blizanke su je gledale,
pogledavajući jedna drugu pa onda žlicu. Elspeth je upalila žarulje u zidnim svjetiljkama. Soba je bila
puna svjetla te blizanke nisu vidjele da se vratila žličici.
— Onda? — rekla je Valentina.
Julia je rekla: — Ne znam. Što misliš. — Ugodi joj.
— Nešto se događa.
— Duhovi?
Valentina je slegnula ramenima. Elspeth je osjetila navalu ushita: Na rubu smo. Valentina je rekla:
— Sretan je.
— Kako znaš? — upitala je Julia.
— Jer se odjednom ja osjećam sretnom, samo što nisam sretna. Kao da je došlo izvan mene.
— Barem nije zločesti duh. Znaš, kao onaj u Poltergeistu, koji premjesti kuću na vrh groblja — rekla
je Julia. Sumnjičavo je pogledala Valentinu.
— Misliš da je nešto s groblja? — Valentina je zamislila magličastu, sluzavu mrtvu stvar kako se
preko zida groblja i uza zid kuće penje do njihova stana. — Fuj. — Ustala je, spremna pobjeći.
— Ovo postaje čudno — rekla je Julia. — Hajdemo van — Julia je vidjela da Mišić ludi; bolje da se
pokrenu, da iziđu.
Valentina je rekla: — Idemo vani, duše. Molim te, nemoj nas slijediti, mrzim kad to činiš.
O čemu govori? Nikada ne izlazim iz stana. Elspeth je gledala blizanke kako se oblače, a onda ih
ispratila do kućnih vrata. Valentina je rekla: — Bok, duše — glasom u kojem se osjećala natruha
neprijateljstva i zalupila vrata Elspeth u lice. Elspeth je pokušala ne shvatiti to osobno.
MAČKICA SMRTI

Sljedeće je noći padao snijeg. Valentina i Julia kretale su se oprezno zaleđenom stazom što je od
South Grovea vodila do Vautraversa. Snijeg je bio visok samo centimetar i pol, ali one su imale kožne
cipele glatkih potplata, a staza se spuštala pod kutom zbog kojeg je hodanje bez trenja bila
pustolovina. Razglabale su o tome je li čišćenje staze njihov problem ili problem njihovih susjeda. Zid
Sv. Michaela bacao je sjenu na stazu. Noćno je nebo iznad njih bilo vedro; pun mjesec i snijeg
pretvorili su Highgate Village u svjetlucavu zemlju iz bajke. Julia je pušila cigaretu. Njezin je narančasti
vrh lebdio nekoliko centimetara od zasjenjena lica, poskakivao dok su hodale, potom opisivao luk
kada je Julia odmicala cigaretu od usana i ispuhivala nevidljivi dim iznad glave. Valentinu je to
ozlovoljilo; Julia će u krevetu smrdjeti po dimu, a ujutro će joj zaudarati iz usta. Nije, međutim, ništa
rekla. Bude li šutjela, zaključila je Valentina, Julia neće stalno počinjati pušiti samo da bi je gnjavila.
Upravo u tom trenutku Julia je presnažno uvukla dim pa je morala stati i zakašljati se. Valentina je
zurila pokraj Julijina lika koji je potresao snažan kašalj kada je ugledala kako je nešto malo i bijelo
jurnulo kroz bršljan ravno na crkveni zid. Stvor je bio veličine vjeverice, a Valentina se zapitala postoje
li u Londonu bijele vjeverice. Zatim se sjetila duha te joj se stegnulo u grlu. Stvor je jurnuo prema vrhu
zida pa zastao, kao da je znao da ga se promatra. Julia je prestala kašljati i uspravila se.
— Vidi — prošuputala je Valentina pokazujući prstom. Bijeli se stvor dočepao vrha zida, a kada se
uspravio, blizanke su u njegovu obrisu prepoznale mačku, malu mačku: mačkicu. Istegnula se i sjela
na zid. Pogledala ih je s visine, puna prezira prema njihovu lošijem položaju. Zid je bio visok četiri i pol
metra te se mačkica doimala i malom i nezgrapnom.
— Vau — rekla je Julia. — Mogu li to mačke? Kao da je majmun.
Valentina se sjetila bijelog tigra kojeg su jednom vidjele u cirkusu. Tako je nježno položio dreseru
šapu na rame da se činilo kao da kani zaplesati s njime. Tigar je hodao na zategnutom užetu tri metra
iznad tla.
— To je mačkica koja prkosi smrti — rekla je Valentina. — Misliš li da živi na groblju?
— To je mačkica smrti — rekla je Julia. — Bok, mačkice smrti! — Počela ju je prizivati: mic-mic-mic,
ali ona se stresla i nestala preko zida. Čuli su je kako se probija kroz bršljan s druge strane zida.
Kada su stigle kući, Valentina je na balkon blagovaonice stavila staru otkrhnutu šalicu punu mlijeka
i tanjurić s tunjevinom. Julia ih je primijetila sutradan za doručkom.
— Za koga je to?
— Mačkicu smrti. Želim da dođe k nama.
Julia je zakolutala očima. — Najvjerojatnije ćeš prizvati rakune. Ili one lisice.
— Mislim da se oni ne mogu tako penjati.
— Rakuni se penju kamo žele — rekla je Julia glasno žvačući maslacem namazan prepečenac.
Tunjevina i mlijeko stajali su tamo cijeli dan, privukavši nekoliko radoznalih ptica. Valentina je
nekoliko puta potajice ušla u blagovaonicu da provjeri je li bilo kakvih posjeta, ali šalica i tanjurić ostali
su nedirnuti do večere.
— Ostaviš li to dovoljno dugo na balkonu, doći će mravi — rekla je Julia.
— Zima je. Mravi spavaju zimski san — rekla je Valentina. Poslije je bacila mlijeko u sudoper, oprala
šalicu i ponovno je napunila svježim mlijekom; isto je napravila i s tunjevinom. Vratila je šalicu i ta-
njurić na isto mjesto na balkonu i otišla leći.
Sljedećeg je jutra Valentina otvorila francuski prozor koji je vodio na balkon i pregledala šalicu i
tanjurić. Bila je zadovoljna što je nešto došlo do njih; tunjevina je nestala, a mlijeka je bila upola manje
nego večer prije. Unijela je posuđe prije no što je Julia ušla. Te ih je noći opet napunila i stavila na
balkon, ugasila svjetla, sjela na pod blagovaonice i čekala.
Čula je Juliju kako se kreće stanom. Isprva se samo kretala; razodijevala, umivala, prala zube. Zatim
je počela tražiti Valentinu po stanu. — Mišiću? — Julijini su koraci otišli hodnikom do predsoblja.
— Mišiću? — Valentina je tiho sjedila, kao da se igraju skrivača. Julia je išla hodnikom i došla pred
blagovaonicu. Toplije, toplije. — Mišiću? Gdje si? — Otvorila je vrata i ugledala Valentinu kako sjedi u
bazenu mjesečine pokraj francuskih prozora. Vruće. — Što radiš?
— Psst. Čekam mačkicu — prošaputala je Valentina.
— Ohh. Mogu li i ja? — Valentina se zapitala kako je moguće da je Julijin šapat glasniji od njezina
uobičajenoga glasa.
— Dobro — odvratila je Valentina — ali moraš biti posve tiha. — Blizanke su sjedile jedna do druge.
Nijedna nije imala sat. Vrijeme je prolazilo.
Julia se ispružila po podu i zaspala. U sobi je bilo hladno, a na podu još hladnije. Julia je na sebi
imala donji dio trenirke i majicu dugih rukava Wilco koju je ukrala Lukeu Brenneru, momku u kojeg je
bila zaljubljena u gimnaziji. Valentina je razmišljala da li da ode po jastuke i pokrivače za Juliju jer nije
izgledala kao da joj je udobno. Ona je bila posve odjevena, ali su joj ruke, noge i nos bili hladni. Možda
da napravi čaj? Ustala je i izišla iz sobe.
Kada se Valentina vratila s čajem, jastucima i pokrivačima, Julia je bila budna. Prinijela je prst
usnama dok joj se sestra približavala. Čulo se šuškanje, kao da nešto pliva kroz suho lišće. Valentina
se spustila na pod obložen jastucima. Tiho je odložila čaj.
Julia je pogledala sestru blizanku čije su oči sjale u polusjeni. Valentina tog dana nije oprala kosu
te je bila beživotna i bez sjaja. Duboko je disala, usredotočena na šalicu i tanjurić. Julia se nasmiješila
i pogledala šalicu. Voljela je kada je Valentina nešto žarko željela.
Zvukovi su se približili pa stali. Blizanke su bile nepomične. Sve je stalo, a onda se bijela mačkica
bacila sa zida na balkon.
Bila je mala i mršava. Blizanke su joj vidjele rebra. Imala je goleme uši kao u šišmiša. Dlaka joj je
bilo zamršena i kratka. Ipak, nije bila jadna; ostavljala je dojam odlučnosti. Nije u njoj bilo ničeg
posebno nadnaravnog. Došla je poslom i odmah otrčala do tanjurića da proguta tunjevinu. Blizanke
su joj gledale bokove koji su se micali dok je jela. Valentina se sjetila meduze koju je jednom vidjela
na floridskoj plaži. Mačkica je bila tako mršava da joj se činilo kako joj može vidjeti sve unutarnje
organe. I nije bio mačić, nego mačkica. Valentina je bila ushićena.
Mačkica je pojela i sjela da se očisti. Uputila im je kratak pogled (ili samo pogled u njihovu smjeru;
Valentina nije bila sigurna da ih mačkica može vidjeti jer se mjesec pomaknuo te su sada sjedile u
sjeni). Zatim je skočila s balkona i šuškajući otišla.
Julia je ispružila dlan, a Valentina joj je dala pet. — Ovo je stvarno fora, Mišiću. Hoćeš li je i dalje
hraniti?
Valentina se nasmiješila. — Posvojit ću je. Nećeš se ni okrenuti, a ona će mi sjediti u krilu s ogrlicom
oko vrata.
— Ali, ne misliš li da je malo... divlja? Što ako ne zna obavljati nuždu?
Valentina je prostrijelila Juliju pogledom. — Mačkica je. Naučit
će.
Prizor se ponavljao sljedećih noći. Valentina je otišla u Sainsbury's i kupila konzerve mačje hrane i
kutiju za nuždu. Svake je noći sjedila i čekala da dođe Mačkica Smrti. Obično je sjedila dobrano
udaljena od francuskih prozora i samo gledala. Nakon pet noći malčice je otvorila prozore i pokušala
dovabiti Mačkicu u stan, no nju je to samo prestrašilo te je Valentina morala ispočetka. Mačkica je
bila zaista divlja i nije se dala namamiti.
— Mislila sam da će ti do sada sjediti u krilu — zadirkivala ju je Julia.
— Pokušaj ti — odbrusila je Valentina.
Julia je malo razmislila i te se noći pojavila u blagovaonici s kalemom konca iz Elspethine kutije.
Čekala je da Mačkica završi obrok pa zakotrljala kalem na balkon. Mačkica ga je sumnjičavo pogledala.
Julia je malčice potegnula konac. Mačkica je kolebljivo ispružila šapu. Ubrzo je Mačkica lovila kalem
po balkonu, divlje skakućući i bacajući se na nj, čekajući sljedeći potez konaca. No čim je Julia povukla
kalem u sobu, Mačkica je podigla pogled, ugledala Juliju i sjurila se s balkona u bršljan.
— Dobar pokušaj — rekla je Valentina. Potajice je bila zadovoljna što ni Juliji nije uspjelo uvesti
Mačkicu iako ju je Valentina sada toliko žarko željela da joj to i ne bi bilo važno.
Mačkicu Smrti nisu, na kraju, namamile ni Valentina ni Julia. Jednog utorka navečer, krajem
veljače, Valentina je pripremila hranu za Mačkicu i svladavala vrata blagovaonice s pladnjem u rukama
kada je čula trčkaranje i šuškanje bršljana. Francuski su prozori bili odškrinuti, a u sobu je ulazio hladan
zrak. Mačkica je na balkonu skakutala i bacakala se. Kalem se trzao i kotrljao u vlasti nevidljive ruke:
sad izvan domašaja bijele mačkice, sad trzajući se po balkonu, obuzdan njezinom raširenom šapom.
Valentina se nije pomaknula. Kalem se zavrtio između vanjskih vrata i praga. Zavodljivo se kolebao.
Mačkica je oklijevala. Skupila se i skočila na njega. Zalet ju je odbacio u sobu. Vrata su se za njom
zatvorila.
Valentina i Mačkica zurile su jedna u drugu, podjednako šokirane. Došle su k sebi u istom trenutku.
Mačkica je počela trčati amo-tamo, koprcajući se po parketu u potrazi za izlazom. Valentina je
zatvorila vrata blagovaonice i leđima se naslonila na njih.
— Tko je tu? — rekla je. Htjela je zvučati normalno, ali je zacičala. — Tko je to? — Kalem je
nepomično ležao na podu. U sobi je sve mirovalo, osim Mačkice koja se ispružila pod naborima sofe
i sakrila. Valentina je stajala i osluškivala ili, bolje rečeno, tijelom osjećala sobu i pokušavala razabrati
je li nešto u njoj, no drhtala je i nije osjećala ništa osim hladnog zraka i Mačkicina straha. Tada je nešto
gurnulo vrata s druge strane, a Valentinu je obuzela slabost.
— Mišiću? — Bila je to samo Julia. Valentina je izdahnula i odškrinula vrata. — Uđi brzo — rekla
je. Julia je to učinila, provukavši se kroz tek petnaest centimetara otvorena vrata i zatvorila ih. — Jesi
li je uhvatila? — upitala je Julia ozarena lica.
— Ne — rekla je Valentina. — Uhvatio ju je duh. — Očekivala je Julijin prezir, ali Julia ju je pogledala
i vidjela da drhti. Upalila je svjetlo, a blagovaonica se ispunila slabom svjetlošću stropne svjetiljke.
— Dođi — rekla je Julia. Izvukla je jednu od visokih, tankih sjedalica nagruvanih oko stola te je
Valentina sjela. — Ako ju je uhvatio duh, gdje je?
— Ispod sofe.
Julia se spustila na sve četiri ispred sofe i oprezno podigla rese Ugledala je životinjicu sjajnih
zelenih očiju koja se iskezila i zasiktala.
— Tvoja je — rekla je Julia.
Valentina se nasmiješila. — Evo, stavi tunjevinu blizu sofe, možda iziđe da je pojede.
Julia je to učinila. — Hej — rekla je — kako je duh to učinio? — Odlučila je na trenutak zanemariti
nevjericu. Juliji se svidjela pomisao da je duh koristan.
— Duh je to učinio na posve isti način kao i ti, samo što Mačkica nije mogla vidjeti duha te se bacila
ravno u sobu, a onda je duh zatvorio vrata.
— To znači da nas duh gleda? — Juliju je i protiv volje uhvatila jeza. — Jer kako bi duh uopće znao
da želimo Mačkicu? Jesi li ostavila konac ovdje ili je bio među šivaćim priborom?
— Ne, bio je ovdje.
— Hmmm. — Julia je koračala tamo-amo s rukama na leđima. Valentina se sjetila filma o Sherlocku
Holmesu koji su kao djeca stalno gledale na programu Nine. Holmes je uvijek koračao. Gotovo da je
očekivala da Julia kaže: To je očito, dragi moj Watsone, ali Julia je samo sjela na pod i mršteći se
zapiljila u sofu. — Misliš li da je duh još tu?
Valentina se ogledala po sobi. Nije bilo mnogo mjesta na kojima je mogao biti; blagovaonica je
bila pomalo prazna. — Valjda — rekla je. — Ali duh je uglavnom osjećaj, barem je bio do večeras.
Nikad ga nisam vidjela. I trenutačno ga ne osjećam.
Elspeth je stajala na blagovaoničkom stolu. Imala je na sebi plavu koktel-haljinu od šifona te cipele
s visokim tankim potpeticama i mrežaste čarape. Elspeth je bila ushićena činjenicom što može hodati
po glatkom drvetu stola, a da ga ne ošteti. Nevjerojatno joj je zadovoljstvo pružalo i to što je ulovila
Mačkicu i što ju je Valentina vidjela. To je, dakle, to. Uspjela sam! Sada moraju povjerovati u mene.
Mačkica Smrti sjedila je bijesna ispod sofe. Znala je da je tunjevina prilično blizu, ali nije htjela
nikome pružiti zadovoljstvo da je vidi kako jede. Nakon nekog vremena Juliji je dosadilo gledati sofu
te je otišla leći. Valentina je stavila kutiju za nuždu u blagovaonicu, nadajući se da Mačkica neće sve
pomokriti. Ugasila je svjetla i otišla leći. Elspeth je sjedila na stolu i čekala.
— Mic-mic-mic — rekla je, znajući da je Mačkica ne može čuti. Nakon pola sata potpune tišine,
Mačkica je ispuzala i pogledala oko sebe, obišla sobu tražeći izlaz. Elspeth je skočila sa stola i sjela na
sofu. Čekala je da se Mačkica smiri pa je pogladila dok je gutala tunjevinu. Ona to nije primijetila.
OBILAZAK GROBLJA HIGHGATE

Jedne prohladne nedjelje početkom ožujka Jessica je stajala ispred ulaza u Istočno groblje i gledala
kako se ispred glavnog ulaza na zapadnoj strani okupljaju posjetitelji. Nisu obećavali: američki par u
grozomornim tenisicama i s impresivnim fotaparatima; tih, proćelav sredovječni muškarac s
dalekozorom, tri mlada Japanca u širokim trapericama s bejzbolskim kapama, žena s dječjim kolicima
poprilično aerodinamična izgleda, krupan čovjek s golemom naprtnjačom koji je živahno i energično
išao tamo-amo.
Crni je kombi projurio Swains Laneom. Na njemu je pozlaćenim slovima u stilu cirkuskih plakata
stajao natpis: SMJELOST.
Ma daj, pomislila je Jessica. Provjerila je sat. Četvrt do tri. Okrenula se i pogledala Kate, oblu,
ugodnu američku dobrovoljku koja je s nekim vlasnicima grobova razgovarala o obnovi zida Istočnoga
groblja. Kada je Jessica vratila pogled na skupinu pred ulazom, vidjela je da su joj se pridružile dvije
djevojke od glave do pete u bijelom. Stajale su postrance, držeći se za ruke. Bile su odjevene u trenirke
s kapuljačama obrubljenima krznom, bijele minice, tajice i čizme. Bijele su im pletene kape bile gotovo
iste boje kao kosa. Djevojke su Jessici bile okrenute leđima, ali ona je, i ne vidjevši im lica, znala da su
blizanke. Kako su dražesne. Zapitala se shvaćaju li koliko su blatnjave staze na groblju i imaju li
šesnaest godina.
Julia i Valentina stajale su ispred ulaza, premještajući se s noge na nogu i drhteći. Julia se pitala
gdje su svi; u ulaznom je prostoru vladala potpuna tišina. Vidjela je široko dvorište s one strane ulaza
i polukružnu kolonadu oko njega. Čula je nekoga kako govori na toki-voki, ali nikoga nije vidjela. S one
strane ulice bio je drugi dio groblja u kojem je pokopan Karl Marx. Bilo je otvorenije i sličnije običnom
američkom groblju. U vodiču je pisalo da je Zapadno groblje zanimljivije, ali moguće ga je posjetiti
jedino u organiziranim skupinama. Bilo kako bilo, prozori sestara blizanki gledali su na zapadnu
stranu.
Jessica je prešla Swains Lane, prošla kroz gomilu i otključala masivna vrata. Na njoj je sve bilo u
ljubičastim i svijetloljubičastim nijansama, a na glavi je imala šešir na kojem joj je Valentina istog časa
pozavidjela — filcani primjerak široka oboda s raskošnim perom zataknutim u vrpcu. U prvom su
trenutku pomislile da je to netko iz kraljevske obitelji, kakva vojvotkinja koja je to poslijepodne došla
na groblje presjeći vrpcu ili posjetiti voljene pa ostala kao ispomoć. la se slutnja nije raspršila onog
časa kada je progovorila: — Uđite, dragi moji. Jesu li svi pročitali upute? Dobro. Molim vas da sve
stvari ostavite u uredu. Uistinu mi je žao, ali djeci mlađoj od osam godina nije dopušten ulaz u
Zapadno groblje. Fotografirati možete samo za osobnu upotrebu. Ovuda, molim, ljubazno vas molim
da se smjestite ispred Spomenika žrtvama rata na udaljenom dijelu dvorišta, odmah ćemo vam se
pridružiti. — Blizanke su poslušno sjele na klupu i čekale.
Robert je izišao iz ureda s ulaznicama, misleći na zagonetku koju mu je James upravo pročitao.
Priključio se Jessici te su zajedno prešli dvorište. Ugledao je blizanke, a želudac mu se stisnuo. Osjećaj
ga je podsjetio na tremu; zatim je shvatio da je to krivnja.
— Nemoj im naplatiti — rekao je Jessici.
— Pobogu, zašto ne?
— Vlasnice su groba.
— Ne, naravno — rekla je pomnjivije se zagledavši. — Shvaćam.
— Nastavili su hodati. — Hoćeš li moći? Da zamolim Kate da provede grupu?
— Ne budi smiješna. Na kraju ih moram upoznati.
Blizanke su ih gledale kako im prilaze. Julia je laktom podbola Valentinu. — Nije li ono tip kojeg si
srela u podzemnoj? — prošaputala je. Valentina je kimnula. Gledala je Roberta kako trga ulaznice, a
Jessica od svakoga uzima pet funti. Blizanke su bile na kraju niza klupa. Kada je uzela novac od
američkog para, Jessica je zatvorila kasu i namignula im. Julia je pružila deset funti, ali Jessica je
odmahnula glavom i nasmiješila se. Amerikanka ih je ljutito pogledala. Julia je stisnula Valentininu
ruku.
— Dobro došli na groblje Highgate — rekla je Jessica. — Vaš će vodič biti Robert. Jedan je od
najboljih poznavatelja groblja, povjesničar viktorijanske ere koji piše knjigu o groblju Highgate. Svi
radimo na potpuno dobrovoljnoj osnovi, a svake godine moramo prikupiti preko tristo pedeset tisuća
funti samo da bi groblje bilo otvoreno. — Jessica je koketirala s njima dok je govorila i pokazivala
zelenu kutiju.
— Kada budete odlazili, na izlazu će biti dobrovoljac s ovom zelenom kutijom, a mi ćemo vam biti
zahvalni na svakom prilogu. — Robert je gledao kako se turisti nelagodno vrpolje. Jessica im je
poželjela ugodan obilazak i vratila se u ured. Osjetila je drhtaj uzbuđenja. Zašto? Stajala je pokraj
uredskog prozora i gledala kako Robert okuplja grupu pred stubama kolonade. Uspeo se dvije stube
i obratio im se, gledajući ih odozgo, gestikulirajući. S mjesta na kojem su stajali, turisti nisu mogli
vidjeti ništa osim zelenila i stuba. Te su djevojke nevjerojatno slične Elspeth. Kako je život
nevjerojatan. Nadam se da će on biti dobro. Bio je malo blijed.
Robert je pokušao razbistriti misli. Imao je osjećaj kao da promatra samog sebe, kao da se
razdvojio na dva Roberta od kojih jedan mirno vodi obilazak, a drugi, zanijemio od nervoze, pokušava
smisliti što bi mogao reći blizankama. Dovraga, čovjek bi pomislio da ti je sedamnaest godina. Ne
moraš govoriti s njima. One će govoriti tebi. Čekaj.
— Početkom devetnaestog stoljeća — započeo je Robert — londonska su groblja bila zapanjujuće
pretrpana. Pokojnike su stoljećima pokapali uz crkve. Ljudi su jatimice hrlili u grad: događala se indu-
strijska revolucija; tvornice su trebale radnike. Nije više bilo mjesta za ukop, a ljudi su svejednako
umirali. Godine 1800. u Londonu je živjelo oko milijun ljudi. Sredinom stoljeća broj se popeo na više
od dva milijuna. Groblja uz crkve nisu više mogla držati korak s neumoljivim ritmom smrti. Bila su,
osim toga, opasna za zdravlje. Zagađivala su podzemne vode i bila uzrokom epidemija tifusa i kolere.
Budući da više nije bilo mjesta za grobove, leševi su se iskopavali kako bi sahranili tek preminule. Ako
ste čitali Dickensa, znate o čemu govorim: laktovi koji vire iz zemlje, pljačkaši grobova koji kradu
mrtvace kako bi ih prodali medicinskim školama. Vladala je potpuna zbrka. 1832. godine Parlament
je donio zakon koji je dopustio otvaranje privatnih, komercijalnih groblja. U sljedećih devet godina
otvoreno je sedam groblja oko ondašnjeg ruba grada. Ta su groblja postala poznata kao Sedam
veličanstvenih: Kensal Green, West Norvvood, Highgate, Nunhead, Brompton, Abney Park i Tower
Hamlets. Highgate je otvoren 1839. godine i vrlo brzo postao najpoželjnije mjesto za ukop u Londonu.
Popnimo se stubama da vidimo zašto.
Blizanke su bile na začelju grupe te su, penjući se, vidjele samo noge drugih ljudi. Kada su došle
na vrh, Robert je stajao usred grupe koja ga je okružila. Ugledale su gusti metež velikih, nakrivljenih
grobova uz koje su se tiskala i prisvajala ih stabla i zelenilo. Valentinu je ispunio snažan osjećaj
prepoznavanja. Bila sam ovdje! - ali nisam; možda sam sanjala? Jedna im je vrana preletjela iznad
glava pa se, usporivši preko dvorišta, spustila na vrh krova kapelice. Valentina se zapitala kako bi bilo
drsko proletjeti kroz groblje; pitala se što o tome svemu misli vrana. Čudno je ljude stavljati u zemlju,
a onda kamenje na njih. Obuzelo ju je čuđenje što svi ljudi pristaju da ih se zajedno stavi pod zemlju.
Robert je rekao: — Stojimo na vrhu kolonade. Pogledajte prema kapelicama gdje ste ušli: dvije su,
anglikanska i disidentska, spojene u jednu, gotovo jedinstvenu zgradu. Na Zapadnom smo groblju,
prvobitnom dijelu. Veliko je sedamnaest jutara, od čega su dva namijenjena disidentima - znači
baptistima, prezbiterijancima, sanđemancima i drugim protestantskim sektama. Highgate je bio tako
popularan da su ga 1854. morali proširiti te je London Cemetary Company kupio dvadeset jutara
zemlje s druge strane Swains Lanea za Istočno groblje. To je stvorilo problem. Kada završe obred u
anglikanskoj kapeli, kako će prenijeti lijes do istočne strane, a da ga ne iznesu s posvećenog tla? Nisu
mogli posvetiti Swains Lane te su, umjesto toga, pribjegli tipičnoj viktorijanskoj domišljatosti i iskopali
tunel ispod ceste. Nakon završetka obreda, lijes bi pneumatskim dizalom bio spušten u tunel. Nosači
lijesa uzeli bi ga i prenijeli na drugu stranu gdje bi se uzdigao na istočnu stranu, dirljivom aluzijom na
Uskrsnuće.
Julia je pomislila: Izgleda istinski zadovoljan sobom, kao da je sam to izmislio. Osjećala je nekakvu
mrzovolju, bilo joj je hladno i vlažno. Okrznula je pogledom Valentinu koja je pobožnom pozornošću
zurila u vodiča. Robert je pogledom prešao po skupini. Većina je imala pripremljene fotoaparate i
nestrpljivo čekala da ih upotrijebe, da krenu. Vidio je kako Valentina zuri u njega i okrenuo se prema
grobu kraj kojeg su stali.
— Ovo je grob Jamesa Williama Selbyja koji je u svoje doba bio čuven kočijaš. Volio je brzo voziti
bez obzira na vremenske prilike. Bič i truba oznake su njegova zanimanja, okrenuta potkova kazuje
nam da ga je sreća napustila. Godine 1888. Selby je prihvatio okladu da od Londona do Brightona
dođe za manje od osam sati. Došao je za sedam sati i pedeset minuta, upotrijebivši sedam konjskih
zaprega, osvojio je tisuću funti, ali je pet mjeseci poslije umro. Mislimo da mu je taj iznos omogućio
da kupi ovaj lijepi spomenik. Pazite na stazu, danas je u prilično lošem stanju.
Robert se okrenuo i počeo uspinjati. Čuo je kako se turisti žurno penju za njim. Glavni je put
bio kamenit i blatnjav, prepun korijenja i rupa. Dok su hodali, čuo je fotoaparate koji su škljocali poput
digitalnih kukaca. Želudac mu se uskomešao. A da ih sve dovedem do Comfort’s Comersa pa
jednostavno odem i povratim u grmlje? Nije pokleknuo. Pokazao im je grob u gotičkom stilu s praznim
kamenim stolcem koji je kazivao kako je stanovnik otišao da se više nikada ne vrati. Odveo ih je do
grobnice sir Loftusa Otwaya, golemog obiteljskog mauzoleja na kojem su nekoć bile velike staklene
plohe. — Mogli ste pogledati u grobnicu i vidjeti lijesove. Pazite, razlog tomu nije bilo naše
voajerističko zadovoljstvo: mnogo je viktorijanaca mrzilo pomisao da bude zakopano dva metra ispod
zemlje te je popriličan broj ljudi na ovom groblju sahranjen iznad razine zemlje... — Ispričao im je
kako je Highgate spasila udruga Prijatelji groblja Highgate. — Prije Prvog svjetskog rata na groblju je
radilo dvadeset i osam vrtlara. Sve je bilo uredno, prostrano i mirno. No svi su tjelesno sposobni
muškarci otišli na ratište i ništa više nije bilo isto. Vegetacija je počela osvajati groblje, ponestalo je
prostora za nove grobove, novac je prestao pristizati... te je 1975. godine zapadna strana stavljena
pod lokot i time zapravo prepuštena sotonistima, luđacima, vandalima, Johnnyju Rottenu...
— Tko je on? — želio je znati jedan Japanac.
— Pjevač Sex Pistolsa svojedobno je živio u blizini, u Finchley Parku. Da, kao što ste mogli
primijetiti, četvrt oko groblja pomalo je otmjena pa su se susjedi uznemirili zbog skrnavljenja grobova
i nepoćudnog elementa u njihovoj blizini. Okupila se skupina lokalnih stanovnika i za pedeset funti
kupila groblje Highgate. Onda su se latili zadaće da ga opet urede. Oni su osmislili 'sređenu
zapuštenost' što znači upravo ono što kaže: nisu pokušali sve urediti i oponašati vik- torijance. Sredili
su groblje tako da vidite što su mu priroda i vrijeme učinili, ali nisu pustili da to ode predaleko i
postane opasno. To je, na neki način, muzej, ali funkcionira i kao kršćansko mjesto za ukop. — Robert
je pogledao na sat. Morao ih je požuriti; Jessica mu je upravo jučer govorila kako treba vratiti grupu
na vrijeme. — Ovuda.
Bržim ih je ritmom odveo do Comfort's Cornersa gdje im je počeo pripovijedati o Elizabeth Siddal
Rossetti. Robert je, kao i uvijek, morao suzbiti poriv da grupi ispriča sve što je znao; danima bi bili tu
i postupno padali od umora i gladi, a on bi i dalje pričao. Oni uglavnom žele vidjeti mjesto. Ne zamaraj
ih pretjeranim pojedinostima. Odveo ih je do jednog od svojih ljubimaca, groba s grobnom pločom i
bareljefom uplakane žene koja noću sjedi uz lijes. — Prije moderne medicinske tehnologije ljudima
je bilo teško odrediti kada je netko uistinu mrtav. Čovjek bi pomislio da je smrt prilično očita, ali postoji
čitav niz poznatih slučajeva u kojima je mrtvac ustao i nastavio živjeti te su mnogi viktorijanci imali
napadaje straha pri samoj pomisli da bi ih mogli žive pokopati.
— Budući da su bili praktični, pokušali su riješiti problem. Izumili su sustav zvona s uzicama koje su
ispod zemlje dolazile sve do lijesa, te biste, da se probudite ispod zemlje, mogli potezati zvono sve
dok netko ne bi došao i iskopao vas. Nije zabilježeno da su te naprave ikoga spasile. Ljudi su u oporuke
stavljali raznorazne čudne uvjete, kao primjerice, da im se odrubi glava kao jamstvo neželjena
oživljavanja.
— Što je s vampirima?
— Što s vampirima?
— Čuo sam da je na groblju bio vampir.
— Ne. Postojala je hrpa idiota željnih pozornosti koji su tvrdili da su vidjeli vampira. Iako neki tvrde
da je Bram Stoker nadahnuće za Drakulu dobio prilikom ekshumacije ovdje na Highgateu.
Valentina i Julia držale su se na začelju grupe. Obilazak su doživjele posve različito. Julia je željela
ostaviti grupu i sama otići istraživati. Mrzila je predavanja i profesore te ju je Robert živcirao. Samo
blebe- ćeš. Nastavi. Valentina nije posebice pomnjivo pratila Robertove komentare jer je mislila samo
na ono što ju je izjedalo od trenutka kada ga je Jessica predstavila: Ti si Elspethin Robert Fanshaw.
Zato si nas poznavao. Uznemirila ju je pomisao da ih je zacijelo gledao, a da one za to nisu znale.
Trebala bih reći Juliji. Valentina je pogledala Juliju. Ne, bolje je pričekati. Nije dobro raspoložena.
Robert se okrenuo i odveo ih dalje uzbrdo, zaustavivši se na ulazu u Egipatsku aveniju. Čekao je
američki par; zaostajali su jer su pokušavali sve fotografirati. Nećete uspjeti, ljudi, ovdje ima 52.000
grobova. Jedan je Japanac rekao: — Opa. — Izrekao je to tako da je zvučalo kao oopaaa. Robert je
volio dramatičnost Egipatske avenije; izgledala je kao pozornica postavljena za Aidu.
— Groblje Highgate nije bilo samo kršćansko mjesto za ukop već i poslovni pothvat. Kako bi postao
najpoželjnija adresa za ugledne viktorijanske mrtvace, trebalo mu je ono što ima svaka otmjena
četvrt: luksuzni dodaci. Krajem tridesetih godina devetnaestog stoljeća, kada se otvorilo groblje
Highgate, u modi je bio Egipat te ovdje imamo Egipatsku aveniju. Ulaz je nastao po uzoru na grobnicu
u Luksoru. Na početku je bio obojen, a sama avenija nije bila tako mračna i turobna. Otvarala se prema
nebu, nije bilo nijednog stabla koja se sada nadvijaju nad nju...
— Mauzoleji u aveniji mogu primiti osam do deset ljudi. Postoje police za lijesove. Obratite
pozornost na okrenute baklje; preokrenute su i ključanice. Rupe na dnu vrata omogućuju izlaz
plinova.
— Plinova? — upitao je tihi muškarac s dalekozorom.
— Tijela su, raspadajući se, ispuštala plinove. U grobove su stavljali svijeće koje bi plinovi ugasili.
Noću je zacijelo bilo prilično sablasno. — Prošli su kroz Egipatsku aveniju i stali na njezinu drugom
kraju, a blizanke se zagrlile jer im je bilo hladno čak i na jakom suncu. Robert ih je pogledao i bio
preplavljen sjećanjem na Elspeth koja je stajala na gotovo istom mjestu, lica nakrivljena da uhvati
sunce. Oh, ti... Zamucao je. Svi su čekali da nastavi. Ne gledaj ih. Ne misli na njih. Robert je trenutak
piljio u zemlju, a onda se sabrao.
— Stojimo u Libanonskom krugu. Ovo je bila najtraženija adresa na groblju. Ime je dobila po
golemu libanonskom cedru koji vidite iznad mauzoleja. Stablo je sada staro nekih tristo godina, ali je
zacijelo bilo zadivljujuće čak i kada je groblje bilo otvoreno. Zemlja je prije pripadala londonskom
biskupu, a kada su došli napraviti krug, kopali su oko stabla; stoji na izvornoj razini zemlje. Zamislite
da s opremom iz 1830. pokušavate premjestiti svu tu zemlju. Prvo je napravljen unutarnji krug, koji
se pokazao tako popularnim da je dvadeset godina poslije započeta gradnja drugog kruga. Vidite kako
se mijenjao ukus u arhitekturi, od egipatskog do gotičkog stila.
Robert ih je proveo kroz Libanonski krug. Ovo ne postaje lakše. Bacio je pogled na sat i odlučio
preskočiti nekoliko grobova.
— Ovo je mauzolej Veronice Batten i njezina ljubavnika Radclyffea Halla... Ovdje imamo
kolumbarij. Ime mu dolazi od latinske riječi columba, što znači grlica, a izvorno je označavao
pregratke u kojima su živjele... Molim vas, za mnom, stubama... Dobro. Ovo je grob Georgea
Wombwella, vlasnika poznatog zvjerinjaka. Počeo je tako što je od nekog mornara kupio dva udava...
— Robert je preskočio suprugu gospodina Henryja Wooda, grobnicu obitelji Čarter u
lažnoegipatskom stilu i Adama Wortha te proveo posjetitelje po vrhu kruga kako bi se mogli diviti
pogledu na Sv. Michaela. Potom ih je okupio između Arkada i goleme grobnice obitelji Beer. Blizanke
su shvatile da gledaju u golemi mauzolej koji vide s prozora spavaće sobe. Ustuknule se, pokušavajući
vidjeti preko katakombi, ali iako su mogle vidjeti Martinov stan, njihov nije bio vidljiv.
— Julius Beer bio je njemački Židov koji je u London došao bez novca, a obogatio se na burzi... —
Valentina je razmišljala o tome kako nikada zapravo nije razmišljala o smrti. Groblje u Lake Forestu
bilo je uredno i prostrano. Tamo su, na skromnoj čestici, s odgovarajućim oznakama od ružičastoga
granita, bili pokopani Jackovi roditelji. Blizanke nisu upoznale svoje djedove i bake. Ne poznajemo
nikoga tko je umro. Teško je zamisliti da nisam tu ili da Julia nije tu... Osjetila je grč usamljenosti ili
nostalgije, nije točno znala čega. Gledala je Roberta. Nije se obazirao na nju; kao da se hotimice
usredotočio na čovjeka s dalekozorom. Poznavao je Elspeth. Bio joj je ljubavnik. Mogao nam je pričati
o njoj.
—... Julius Beer nije mogao osigurati položaj u viktorijanskom društvu jer ne samo da je bio
stranac i Židov već je novac zaradio, a ne naslijedio. Tako je podigao prilično velik mauzolej gdje ga
nitko nije mogao previdjeti. Beerov mauzolej blokira pogled ako šećete po Arkadama, što su
viktorijanske gospođe rado činile nedjeljom popodne. — Valentina se sjetila zelenih vrata u njihovu
stražnjem vrtu. Zamislila je sebe i Juliju u krinolinama, kako šeću iznad stotina tijela koja su trunula u
mračnim, ružnim Arkadama. Ti su se viktorijanci baš znali zabaviti.
Robert ih je vodio stazama kraj disidentskog dijela; pokazao im je grob Thomasa Sayersa nad kojim
je strpljivo bdio kameni pas Lav; preskočio sir Rowlanda Hilla, izumitelja Uniform Penny Posta. Prošao
je bez komentara pokraj mauzoleja obitelji Noblin. Nekih četrdesetak metara dalje okrenuo se da
kaže nešto grupi i shvatio da je izgubio Juliju i Valentinu. Stajale su ispred Noblinovih, držeći se ruku
pod ruku, i vijećale. Robert je ostavio grupu ispred Thomasa Charlesa Drucea i otrčao do blizanki.
— Bok — uspio je protisnuti.
Utihnule su poput kunića kada ih pogledate ravno u oči. Valentina je rekla: — Vi ste Robert
Fanshaw, zar ne? — Julia je pomislila: Što?
Robertov je želudac zatreperio. — Da, jesam. — Valentina i Robert izmijenili su pogled koji Julia
nije mogla protumačiti. — Razgovarat ćemo nakon obilaska, može? — rekao je i vratio ih na pročelje
grupe. Nespretno se provukao kroz ekshumaciju Thomasa Charlesa Drucea, preskočio žrtvu umorstva
Elizu Barrow, kao i Charlesa Crufta, slavnog po izložbama pasa. Donekle se pribrao govoreći o
Elizabeth Jackson i Stephanu Gearyju, a onda na brzinu otpremio grupu niz Cuttings Path. Jessica ih
je čekala na izlazu sa zelenom kutijom. Robert joj je rekao: — Samo ću odvesti blizanke do obiteljske
grobnice. — Napola se nadao da će Jessica odbiti, ali ona se samo nasmiješila i mahnula mu.
— Nemoj dugo — rekla je. — Znaš da nas je danas malo. — Dok je Robert išao prema Valentini i
Juliji, vidio ih je uokvirene lukom nad stubama kolonade, dva bijela kipa koja sjaje na turobnoj
pozadini. Kao da je bilo neizbježno tu ih susresti.
— Hajdemo onda — rekao je. Slijedile su ga, žustre i znatiželjne. Osjećao je njihove poglede na
sebi dok ih je vodio stubama i stazama. Blizankama je bilo sve neugodnije; na obilasku se činilo da je
Robert Fanshow govorljiv, željan udovoljiti; sada ih kroz groblje vodio bez komentara. Tišinu su
ispunjavali zvukovi groblja: šljapkanje njihovih čizama na stazi, šum i zavijanje vjetra u stablima. Ptice,
promet. Robertov je kaput lepršao iza njega, a Valentina se sjetila lika koji se povlačio onoga dana
pokraj kanala. Počela je osjećati strah. Nitko ne zna da smo tu. Potom se sjetila vojvotkinje na izlazu i
umirila se. Došli su do mauzolaja Noblin.
 — Dakle — rekao je Robert, osjećajući se kao apsurdna parodija vodiča po Highgateu — ovo je
vaša obiteljska grobnica. Vaša je te je možete dolaziti posjećivati kad god želite, kad god je groblje
otvoreno. Napravit ćemo vam iskaznicu vlasnika groba. Ključ je u Elspethinu radnom stolu.
— Ključ za što? — upitala je Julia.
— Ključ od ovih vrata. Imate i ključ od vrata između našeg stražnjeg vrta i groblja iako nas je osoblje
groblja zamolilo da se ne služimo njima.
— Idete li vi?
— Ne. — Srce mu je snažno udaralo.
Valentina je rekla: — Pitale smo se što je s vama. Pitale smo se zašto vas ne vidimo. Mislile smo
da ste možda otišli iz grada ili nešto...
— Martin je rekao da niste — prekinula ju je Julia.
— Zato smo bile zbunjene jer je gospodin Roche rekao da ćete nam pomoći... — Valentina je
podigla pogled prema Robertu, ali on je gledao svoje noge i dugo mu je trebalo da odgovori.
— Žao mi je — rekao je.
Nije mogao gledati blizanke, a one su ga žalile iako nijedna nije bila sigurna zašto. Julia je bila
zapanjena što čovjek koji je bio tako blagoglagoljiv, koji je želio pričati o groblju više no što je itko želio
znati, sada stajao nemušt i preplašen. Kosa mu je padala preko lica; djelovao je jadno. Valentina je
pomislila: On je samo vrlo sramežljiv - boji nas se. S obzirom na to da je Valentina i sama bila
sramežljiva - s obzirom na to da je provela život s ekstravertom kojemu nikada nije bilo dosta
izrugivanja njezinoj bojažljivosti — budući da nikada nije upoznala osobu koja je djelovala normalno,
a onda se naglo pokazala izrazito inhibiranom, budući da je u promatranju Robertova straha bilo nešto
duboko prisno, budući da ju je osmjelila Julijina prisutnost, Valentina se primaknula Robertu i položila
mu dlan na podlakticu. Robert ju je pogledao preko ruba naočala.
— U redu je — rekla je. On je osjetio, a da to samom sebi nije mogao objasniti, da je među njima
obnovljeno nešto što je bilo izgubljeno.
— Hvala ti — odvratio je. Rekao je to tiho, ali takvim intenzitetom da se Valentina zaljubila u njega
iako nije mogla imenovati osjećaj, niti ga je mogla s nečim usporediti. Mogli su tako dugo stajati, ali
Julia je rekla: — Uh, možda bismo se morali vratiti — a Robert je rekao: — Da, rekao sam Jessici da
neću dugo. — Valentina je imala osjećaj kao da je svijet stao. U tom je trenutku krenuo dalje; zajedno
su se, jedno uz drugo, uputili niz Colonadde Path.
Julia je pitala Roberta za njegov rad, a njegov ih je odgovor vra tio na ulaz u groblje. Kada su
prolazili pokraj vrata ureda, iskočila je Jessica; Robert je pretpostavio da ih je čekala. Uzela je ruke
blizanki u svoje i rekla: — Elspeth nam je svima bila vrlo draga. Veoma nam je drago napokon vas
upoznati. Doista se nadam da ćete nas često posjećivati.
— Hoćemo — rekla je Julia. Bila joj je draga mogućnost da zađe iza kulisa, da otkrije što se događa
na groblju kada odu turisti. Valentina je susrela Jessicin pogled i nasmiješila se. Robert je stajao malo
iza Jessice i promatrao ih. — Doviđenja — rekla je Valentina kad su ona i Julia kliznule kroz vrata.
Valentinino lice pokazalo je Robert u nešto što ga je ispunilo strahom — lice joj je odražavalo njegove
vlastite osjećaje. Razumio je i nije želio znati.
— Doviđenja, drage moje — rekla je Jessica. Okrenula je ključ u bravi i gledala blizanke kako idu
Svvains Laneom. Zašto ste tako zabrinute, zapitala se. Drage su. Robert je nestao u uredu. Našla ga
je kako prebrojava kovanice i stavlja ih u plastične vrećice.
— Jesi li dobro? — upitala ga je.
— Dobro sam — rekao je ne pogledavši je. Spremala se pitati ga kada je iz voki-tokija zakriještao
Katien zahtjev: još ulaznica za Istočni ulaz. Jessica je zgrabila blok i ostavila Roberta u njegovu
raspoloženju Ostatak nedjelje izgubio se u magli vodiča i posjetitelja, prebrojavanja računa i
zatvaranja; kada se opet sjetila Roberta, stajali su na zapadnom ulazu i zatvarali.
Phil i neki mlađi vodiči uputili su se uzbrdo na pivo u Gatehouse
— Hoćeš s nama? — upitao je Phil Roberta.
— Ne — rekao je Robert. Želio je piće, ali nije htio ni s kim razgovarati. Želio je razmišljati o
popodnevu, ponovno ga preživjeti, učinit ga drugačijim. Doći do drugog zaključka. — Ne, mislim da
me hvata neka bolest. — Okrenuo se i otišao, zapanjivši ostale svojim naglim odlaskom.
— Što ga izjeda? — upitala je Kate Jessicu.
Jessica je odmahnula glavom. — S našim Robertom čovjek nikad ne zna — odvratila je. —
Vjerojatno samo Elspeth. — Svi su se složi li, da, vjerojatno samo Elspeth. Otišli su do Gatehousa i
govorili neko vrijeme o Robertu, a onda izgubili zanimanje i okrenuli se prečim zadovoljstvima
razmjene priča o čudnovatostima koje su se tog dana do godile na njihovim obilascima i pokušavali
nadmašiti jedni druge poznavanjem mutnih anegdota s groblja. Kate je odvezla Jessicu doma složile
su se da se s Robertom definitivno nešto događa i da je Elspeth u osnovi svega. Kada su to ustanovile,
pozornost su preusmjerile na pogrebe zakazane za ponedjeljak.
Robert je otišao doma i uzeo čašu, bocu viskija i ključ od zelenih vrata pa ušao na groblje. Nije se
usudio otići dalje, nego je sjeo leđima okrenut zidu i natočio si viski. Sjedio je rastreseno zureći u vrh
mauzoleja Juliusa Beera i pio dok se nije snoćalo. Zatim se nesigurna koraka vratio u stan i legao.
DIŠI

Dani su prolazili bez ikakvih posebnih događanja. Julia i Valentina pokušavale su uljuditi Mačkicu,
mameći je hranom i lopticama aluminijske folije, sjedeći u blagovaonici i čavrljajući s njom dok ih je
ona sumnjičavo gledala ispod stolca. Elspeth se igrala s njom kada su blizanke bile van ili kada su
spavale, sretna što ima nekoga s kim može provoditi vrijeme, čak i ako je to srdita bijela mačkica.
Postupno je Mačkica postala manje bijesna te su joj dopustile da ide u druge dijelove stana. Tu i tamo
dopustila bi im da je poglade. Elspeth je bila očajna kada je razderala hrbat romana K svjetioniku u
izdanju Hogarth Pressa te pozadinu sofe. Valentina je bila oduševljena njezinim napretkom i u bliskoj
budućnosti s radošću očekivala, kako je Julia rekla, „potpunu mačju sreću".
Blizanke uopće nisu viđale Roberta iako su gdjekad čule kako se tušira ili gleda televiziju. Pritajio
se u svom stanu gdje se s mukom probijao kroz poglavlje o groblju Highgate kao rezervatu prirode.
Svako je poslijepodne odlazio na groblje i radio bilješke dok su ga Jessica i Molly poučavale flori i fauni.
Nagonile su ga da šeta po prirodi i pokazivale samozatajne divlje cvjetove koji još mjesecima neće
procvjetati, tjerale da nauči njihove latinske nazive, prijekorno coktale govoreći o nametničkim
vrstama, prisjećale se davnašnjih dostignuća pejzažne arhitekture na groblju i klicale rijetkim vrstama
pauka. Robert se valjao u vlastitu neznanju i pokušavao držati korak s njima dvjema dok su ga
energično odvlačile u udaljena i skrovita mjesta na groblju. Molly i Jessica ozarile bi se kadgod bi
postavio inteligentno pitanje. Tako nije mislio na blizanke, a i spavao je bolje zbog posvemašnje
iscrpljenosti.
Julia je posjetila Martina, no on ju je uljudno zamolio da se vrati za nekoliko dana jer je bio u
zaostatku s poslom. Čim je otišla, vratio se u kupaonicu i običnim izbjeljivačem i četkicom za zube
nastavio čistiti podne ploče. Bližio se Marijkein rođendan te ga je mučilo hoće li je biti u stanju nazvati,
kao i kako da joj pošalje dar. Ti su ga problemi danima zaokupljali, ali se nimalo nije približio njihovu
rješenju. Možda će mu još čišćenja pomoći.
Elspeth je, barem za neko vrijeme, popustila u uznemiravanju blizanki i držala se podalje od njih. Nije
bilo smisla prisiljavati ih da priznaju njezino postojanje ako im se nije sviđala, a jasno su pokazale da
su sumnjičave (Julia) ili neprijateljski raspoložene (Valentina). Elspeth se držala za sebe, vježbala svoje
osebujne vještine i čekala. Valentina je odjednom shvatila da je slobodna. Robert je prestao potajice
slijediti blizanke te Valentina više nije imala osjećaj da je netko gleda na ulici; počela se opuštati i
uživati u izlascima.
Kada su odlazile u kupnju, blizanke su rijetko kupovale. Imale su stan prepun Elspethinih stvari
prema kojima su se ponašale kao da su kombinacija arheološkog nalazišta i magičareva šešira; sve
što bi im zatrebalo kao da im je već bilo negdje na dohvatu ruke. Iz Elspethina su života stvorile svoj;
kao lovci sakupljači na vrhu srušene Troje.
Tog su dana bile u Harvey Nicholsu. Prodavačice su ocijenile da neće kupovati te je usluga bila
spora, no blizanke su posve zadovoljne cijelo popodne paradirale u Pradi i Stelli McCartney. Valentina
je u kabini prevrtala odjevne predmete, razmišljala o tome kako i od čega su izrađeni. Julia ju je
promatrala i u njezinoj sreći pronalazila svoju. Plan (čak ne ni plan, već potreba) već se neko vrijeme
oblikovao u Valentininoj glavi te je poslije, kada su sjedile na zadnjem katu i pile čaj, rekla Juliji: —
Želim ići na Central Saint Martins College i upisati neke predmete.
— Predmete? Zašto?
— Želim biti modna dizajnerica — Valentina je smiješkom pokušala izraziti samopouzdanje, kao
da daje Juliji divan dar. — Tamo je išao i Alexander McQueen.
— Um. Što bih ja trebala raditi dok si ti tamo?
— Ne znam. — Valentina je zastala. Pomislila je: nije me briga. Čini što god hoćeš. Nije bila sigurna
treba li joj Julijina suglasnost da podigne novac s računa. Pitat će gospodina Rochea. Valentina se nije
htjela prepirati pa je rekla: — Mogla bi mi biti menadžerica?
Julia je napućila usne. — Zvuči malo dosadno.
— Onda nemoj.
Sjedile su u tišini i zurile u suprotnim smjerovima. Strop kafića bio je visok, za mnogobrojnim
stolićima sjedile su mame s kolicima, sve ih je okruživao bezopasan svakodnevni zveket jedaćeg pribo-
ra i posuđa, ženski razgovor i smijeh. Valentini se činilo kao da ju je napokon izazvala na dvoboj:
zamišljala je kako između pribora za čaj leži mačevalačka rukavica. Uvijek se povučem, ali ovaj put
neću. Rekla je: — Jednog ćemo dana morati raditi. A kada smo došle u London, obećala si da ćemo
se vratiti u školu. — Julia ju je bijesno gledala, ali nije odgovorila.
Konobar je donio račun. Julia je platila. Valentina je rekla: — Pogledajmo doma na internetu
University of Arts. Možda nude nešto što bi se tebi svidjelo.
Julia je slegnula ramenima. Bez riječi su prošle kroz dućan i izišle na Knightsbridge. Valentina je
mislila da bi podzemna trebala biti odmah nalijevo, ali Julia je skrenula desno i počela vrlo brzo hodati.
Prošle su postaju podzemne željeznice Hyde Park Corner. Valentina je rekla: — Evo podzemne — ali
Julia se nije obazrela. Prešle su u Mayfair i počele ići tamo-amo, nasumce skrećući, Julia na čelu,
Valentina kasajući za njom. Valentina je znala da će hodati sve dok Julia ne odluči opet razgovarati s
njom; u međuvremenu će se potpuno izgubiti.
Bila je špica te su ulice bile prepune. Večer je bila jasna i hladna. Valentina je vidjela poznate
dućane, trgove, imena ulica, ali nije imala unutarnji plan Londona, niti je uspijevala shvatiti gdje je;
bio je to Julijin posao. Julia se nije ni trudila obraćati pozornost. Valentina se počela bojati. Pitala se
bi li jednostavno trebala otići i naći postaju podzemne željeznice; bile su u središnjem Londonu;
postaje bi trebale biti posvuda. Trebala bih je ostaviti i otići kući. Valentina nikada nije probala ostaviti
Juliju usred svađe. Osjetila je zebnju pri pomisli da sama uđe u podzemnu — nikada to nije učinila bez
Julije. U tom je trenutku ugledala poznat crveni, bijeli i plavi znak: OXFORD CIRCUS.
Blizanke su prešle Regent Street i istog se trena našle u natisnu- toj masi ljudi koja je pokušavala
ući u postaju podzemne željeznice. U gomili je bilo različitih tokova te su nekoliko minuta išle protiv
struje. Juliju je dojmila mirnoća ljudi, kao da to čine svakog dana u šest i pol popodne, što možda i
jest tako. Valentina je bila iza nje; Julia je čula njezino teško disanje. Ispružila je ruku, a Valentina ju je
uhvatila. — U redu je, Mišiću — rekla je. Pronašle su struju ljudi koja se kretala u smjeru u kojem su
one željele ići. Sada ih nisu toliko gurali i pritiskali.
Valentini se činilo da se utapa. Nije mogla udahnuti; sa svih su je strana pritiskali ljudi. Nestala je
svaka pomisao na ulazak u podzemnu. Željela je samo izići iz gomile. Podbadali su je laktovi i ruksaci.
Čula je autobuse i automobile kako prolaze na nekoliko metara udaljenosti. Ljudi su gunđali sami sebi
i drugima, ali Valentini su svi zvukovi bili prigušeni.
Došlo je do velikoga gurkanja u smjeru ulaza u podzemnu željeznicu. Juliju su gurnuli naprijed,
Valentinu natrag. Julia je osjetila kako se Valentinina ruka izvlači iz stiska. — Mišiću! — Valentina se
poskliznula i bočimice pala na ljude koji su nailazili. Čovjek je šaljivim tonom rekao: — Ups! Pala je!
Ustanite, molim vas! — no nitko se nije mogao pomaknuti. Bilo je kao u prvim redovima pred
pozornicom na rock-koncertu. Ruke su naslijepo posegnule za Valentinom; opet je bila na nogama.
— Sve u redu, dušo? — upitao je netko. Odmahnula je glavom, nije mogla odgovoriti. Čula je kako je
Julia doziva, ali nije ju vidjela. Valentina je pokušala doći do daha. Grlo joj se zatvorilo; pokušala je
vrlo polako usisati zrak. Hodala je, gomila ju je gurala naprijed.
Julia je stajala izvan gomile u panici. — Valentina! — Nije bilo odgovora. Opet se bacila u natiskanu
svjetinu, no vidjela je jedino ljude pokraj sebe. O, moj Bože. Na trenutak je ugledala svijetlu kosu i
ustremila se prema njoj. — Pazi. — Valentina je ugledala Juliju i stavila ruku na vrat. Ne mogu disati.
Julia ju je zgrabila pa se laktovima počela probijati i odgurivati ljude ispred sebe. — Ima napadaj
astme; pustite nas da prođemo! — Gomila se pokušala razdvojiti. Nitko nije mogao vidjeti što se
događa. Naposljetku su blizanke izletjele na pločnik Oxford Streeta.
 Valentina se naslonila na jarko osvijetljen izlog pun jeftinih cipela, dahćući. Julia je prekapala po
Valentininoj torbici. — Gdje ti je inhalator? — Valentina je odmahnula glavom. Ne znam. Promatrala
ih je zabrinuta skupina prolaznika. — Evo, uzmi moj. — Tinejdžer duge kose koja mu je zatvarala lice,
sa skejtbordom u ruci, slobodnom joj je rukom pružio inhalator. Valentina ga je uzela, uvukla zrak iz
njega. Grlo joj se neznatno otvorilo. Kimnula je momku koji je stajao tek malo ispružene slobodne
ruke, kao da će je možda morati uhvatiti. Julia je gledala Valentinu kako diše, pokušavala joj pomoći
tako što je i sama duboko disala, pokušavala snagom volje natjerati Valentinu da diše. Valentina je još
nekoliko puta udahnula na inhalator, ruku prislonila na prsnu kost, disala. — Hvala — rekla je
napokon, pruživši inhalator momku.
— Nema na čemu.
Gomilica se promatrača raspršila. Valentina se željela sakriti. Htjela se maknuti s hladnoće. Julia je
rekla: — Naći ću nam taksi — i otišla. Kao da su prošli sati prije no što ju je Valentina čula kako viče:
— Mišiću! Ovamo! — pa zahvalno ušla u toplinu crnog taksija. Skljokala se na sjedalo i počela vaditi
stvari iz torbe na krilo sve dok nije našla inhalator. Sjedila je čvrsto ga stišćući poput oružja. U njoj je
procvjetao očaj. Ovo je ludo. Ne mogu provesti život kao Mišić. Valentina je kradomice pogledala Juliju
koja je kroz prozor tupo promatrala spori promet. Misliš da te trebam. Misliš da te ne mogu ostaviti.
Valentina je pogledala nepoznate zgrade. London je bio beskrajan, nemilosrdan. Da sam umrla u onoj
gomili...? Zamislila je Juliju kako naziva njihove roditelje.
Julia ju je pogledala. — Jesi dobro?
— Jesam.
— Trebale bismo naći liječnika.
— Da.
U tišini su se vratile u Vautravers. — Hoćeš da pogledamo onu stranicu na internetu? — upitala
je Julia kada su ušle u stan.
— Ne — rekla je Valentina. — Nije važno.
DNEVNICI ELSPETH NOBLIN

Valentinu i Juliju zbunjivala je prazna polica u Elspethinu uredu. Budući da je ured bio natrpan svim
mogućim knjigama, tričarijama, pisaćim priborom i drugim korisnim i beskorisnim stvarima, prostora
nije bilo mnogo, stoga je postojanje netaknute, posve prazne police bilo zagonetka. Jednom je na njoj
zacijelo bilo nešto. Ali što? I tko je to maknuo? Polica je bila tridesetak centimetara duboka i četrdeset
i pet centimetara široka. Bila je treća polica od dna u nizu polica s knjigama pokraj Elspethina radnog
stola. Za razliku od ostatka ureda, s nje je nedavno obrisana prašina. U radnom stolu postojala je,
osim toga, i zaključana ladica za koju nisu mogle naći ključ.
Sadržaj police bio je sada u Robertovu stanu, u kutijama na podu pokraj njegova kreveta, zajedno
s drugim stvarima koje je donio iz Elspethina stana. Ništa nije dirnuo osim njezina džempera i cipela,
koje je složio u ladicu u svojem radnom stolu. Tu i tamo otvorio bi ladicu i pomilovao ih, pa je zatvorio
i vratio se poslu.
Stavio je kutije uz stranu kreveta koja je bila dalje od vrata tako da ih je danima mogao ne
pogledati. Razmišljao je bi li kutije stavio u ostavu, ali to mu se činilo neuljudnim. Na kraju će morati
pogledati što je u njima. Prije no što je Elspeth umrla, mislio je da želi pročitati dnevnike. Mislio je da
želi znati sve, da želi biti upućen u sve njezine tajne. Ipak, dosta je dugo odlagao trenutak da otiđe po
njih i donese ih u svoj stan. Sada su bili tu, ali on ih još nije otvorio. Imao je svoje uspomene koje nije
želio ni mijenjati ni pobijati. Kao povjesničar znao je da su svi pronađeni dokumenti potencijalno
opasni. Tako su kutije ležale na podu njegove spavaće sobe poput eksplozivne naprave koja nije
eksplodirala, a Robert se iz petnih žila trudio ne obraćati na njih pozornost.
ROĐENDANSKE ČESTITKE

Bio je dvanaesti ožujka, siva, sumorna subota, Marijkein pedeset i četvrti rođendan. Martin se
probudio u šest i ležao u krevetu dok su mu misli prhtale od sretnog iščekivanja (očekivat će njegov
poziv te će se sigurno javiti) do zabrinutog razmišljanja o njegovu rođendanskom daru (strahovito
složene kriptične križaljke u kojoj su prva i posljednja slova svake riječi činila mnogostruke anagrame
njezina punog imena, a rješenje je bio anagram stiha iz pjesme Johna Donnea (Oproštaj koji brani
tugovati). Križaljku i dar dao je Robertu koji je obećao da će ih poslati kao žurnu pošiljku. Martin je
odlučio čekati do dva da nazove. U Amsterdamu će biti tri; do tada će ona ručati te će biti u opuštenu
raspoloženju subotnjeg popodneva. Ustao je i krenuo kroz svoju jutarnju rutinu, osjećajući se kao
jedinae koji na Božić čeka da mu se probude roditelji.
Marijke se probudila zbunjena, kasno ujutro, na slabom suncu koje je prodiralo kroz rolete i padalo
joj na jastuk. Rođendan mi je. Lang zal ze leven, hieperderpiep, hera. Nije ništa planirala osim večernje
kave i kolača s prijateljima. Znala je da će Martin nazvati, nadala se da će i Theo — ponekad bi Theo
zaboravio; kao da je hotimice gradio obrambeni sloj zaborava. Ona je uvijek zvala Thea da ga podsjeti
na Martinov rođendan; možda je Martin učinio isto za njezin? Sanjala je Martina. Bio je to vrlo
aangename san; bili su u njihovu starom gezellig stanu u St. John’s Woodu. Prala je posuđe, a on joj
je prišao odostraga i poljubio je u šiju. Sjećanje ili san? Zamislila je njegove ruke na ramenima, njegove
usne kako joj lagano dodiruju vrat. Mmm. Marijke je nadzirala svoju erotsku maštu otkako je otišla
od Martina. Obično bi ga brzo izbacila iz misli kada bi se pokušao ušuljati, ali tog jutra, kao
rođendansku poslasticu, dopustila je svojem snu ili maštariji da se razvije.
Paket je stigao oko podneva. Marijke ga je stavila na kuhinjski stol pa nekoliko minuta provela u
potrazi za skalpelom jer je paket bio potpuno oblijepljen selotejpom i pokriven usrdnim
upozorenjima: POSTUPATI OPREZNO. Kao da ga je poslao luđak. No on je moj, i samo moj luđak.
Prčkala je po plastičnom pakiranju i izvukla debelu omotnicu i ružičastu kutiju. U ružičastoj je kutiji
bio par plavetnih kožnih rukavica. Marijke ih je navukla. Savršeno su joj pristajale; bile su mekane
poput daha. Prstima u rukavicama prešla je po nevidljivim dlakama na ruci. Rukavice su prikrivale
njezine čvorugave zglobove i staračke mrlje. Imala je osjećaj kao da je dobila nove ruke.
U omotnici su bili pismo i križaljka te rješenje križaljke u drugoj, manjoj omotnici. Marijke je odmah
otvorila manju omotnicu; nije imala smisla za rješavanje križaljki, a Martin je to znao. Nije ni počinjala
rješavati remek-djela koja je za nju sastavljao svake godine, no oboje su te rođendanske križaljke
doživljavale kao ono što su bile: kao znak odanosti istovjetne nevjerojatnim džemperima teških
uzoraka koje je Marijke plela Martinu za njegov rođendane. U omotnici su bile dvije stance iz Donnove
pjesme:

Ako su dvoje, onda u tom sliče

Kracima dvama što ih šestar ima;
Duša je tvoja čvrst krak, što se miče
Samo od drugog kada pokret prima.

I premda u svom središtu se kući,

Kad onaj drugi daleko odluta,
Za njim se nagne, sveđ osluškujući,
A uspravlja se kad on stiže s puta.

Marijke se nasmiješila. Otvorila je pismo, a na ruku u plavoj rukavici ispao je majušan paketić.
Morala je skinuti rukavice da ga otvori. U prvi je mah pomislila da je prazan — protresla ga je, a ništa
nije ispalo. Uvukla je prst u nj i pronašla dva komadića metala u koje je bio umetnut biser. Ispale su
joj na dlan. Oh, oh! Moje naušnice. Marijke ih je odnijela do prozora. Zamislila je Martina kako danima
prekapa po kutijama, vadi slojeve plastikom balzamiranih predmeta samo da pronađe njezine
naušnice. Lieve Martin. Zatvorila je ruku oko naušnica, zatvorila oči i pustila sebe da osjeti kako joj
nedostaje. Sva ta udaljenost...
Podigla je glavu, pogledala svoj jednosobni stan. U sedamnaestom stoljeću bio je to sjenik javne
konjušnice. Imao je visoke stropove, teške grede, obijeljene zidove. Njezin je futon bio u jednom kutu,
odjeća joj je visjela iza zavjese u drugom. Imala je stol s dva stolca, majušnu kuhinju, prozor koji je
gledao na zavojitu uličicu, vazu s frezijama na prozorskoj dasci. Imala je udoban naslonjač i svjetiljku.
Više od godinu dana ta je soba bila njezina luka, utvrda, utočište, njezin slavodobitni, neprovjerljivi
gambit u bračnoj igri skrivača. Dok je tako stajala, rukom obuhvativši naušnice, Marijke je svoju udob-
nu sobu doživjela kao usamljeno mjesto. Izba. Mjesto kamo odlaziš kada izbivaš. Odmahnula je
glavom kako bi skrenula misli te otvorila Martinovo pismo.

Lieve Marijke,
Sretan rođendan, gospodarice srca moga. Volio bih da te danas mogu vidjeti, volio bih da te mogu
zagrliti, no kako to nije moguće, šaljem ti zamjenske ruke da kliznu preko tvojih, da se pritaje u tvojim
džepovima dok hodaš gradom, da te griju, da te podsjećaju na plavo nebo (i ovdje je sivo).
Voli te tvoj suprug,
Martin

Savršeno, pomislila je Marijke. Namjestila je rukavice, naušnice, križaljku i pismo na stolu kao
mrtvu prirodu. Gotovo je šteta što će nazvati i pokvariti ovo.

Martin je bio u uredu s telefonom u ruci i gledao kako sat na računalu pokazuje vrijeme do dva
sata. Obukao je odijelo i stavio kravatu. Kada je sat pokazao 14.00, izdahnuo je i pritisnuo broj jedan
na brzom biranju.
— Hallo, Martine.
— Marijke. Sretan rođendan.
— Hvala. Hvala ti.
— Je li Theo već zvao?
Marijke se nasmijala. — Mislim da se još nije ni probudio, hmm? Kako si? Što ima nova?
— Dobro sam. Sve je u redu. — Martin je zapalio cigaretu. Bacio je pogled na popis pitanja na
stolu. — A ti? Još uvijek ne pušiš?
— Da, ne pušim. Nevjerojatan osjećaj, trebao bi probati. Osjećam mirise. Zaboravila sam kako
stvari mirišu, kako miriše voda, frezije. Toliko je divnih mirisa. Rukavice koje si poslao mirišu na prvi
dan zime.
— Sviđaju ti se?
— Oh, sve je bilo savršeno. Ne mogu vjerovati da si našao naušnice.
— Amerikanci imaju za to novu riječ: redarivanje. Činilo mi se malo jadno poslati ti za rođendan
tvoje naušnice, ali s obzirom da sam ih našao... — Martin se sjetio kako mu je Julia stavila naušnice
na ruku. Marijke se sjetila prilike u kojoj joj je Martin darovao naušnice, a to je bilo Theovo rođenje.
— Ne, tako sam sretna... a pismo i križaljka...
— Jesi li je već riješila? — zadirkivao ju je.
— Ja, sjela sam i odmah je riješila, za dvadeset minuta. — Oboje su se nasmijali.
Slijedila je zadovoljna stanka. — Kako ćeš proslaviti rođendan? — rekao je naposljetku.
— Mmm, ići ću na kavu i kolače s Emmom i Lisom. Pričala sam ti o njima.
— Oh, dobro. A večera?
— Ne - jest ću doma.
 — Sama? — Martin je bio nadahnut. — To nije dobro. Slušaj, daj da te izvedem na večeru.
Marijke se namrštila. — Martine...
— Ne, slušaj, ovako ćemo. Izaberi restoran, neko lijepo mjesto. Rezerviraj, odjeni nešto lijepo,
ponesi mobitel. Razgovarat ćemo telefonski, ti ćeš lijepo večerati, bit će gotovo kao da smo zajedno.
— Martine, u takvim su restoranima mobiteli zabranjeni. A meni bi se činilo da sam previše
upadljiva da na takvom mjestu jedem sama.
— I ja ću jesti. Jest ćemo zajedno. Samo u različitim gradovima.
— Oh, Martine... — Popustila je. — Na kojem jeziku?
— Kojem god želiš. Nederlands? Frangais?
— Ne, ne. Nešto neuobičajeno, zbog intimnosti...
— Pali?
— Bila bi to onda vrlo kratka večera?
Martin se nasmijao. — Razmisli pa mi javi. Kada ćemo večerati?
— Sedam i pol po tvom vremenu ?
— Dobro, bit ću tamo. — Pomislio je da je ne bi trebao podsjetiti.
— Nemoj zaboraviti napuniti mobitel.
— Znam.
— Tot ziens.
— Tot straks.
Martin je spustio slušalicu. Tijekom cijelog razgovora stajao je na istom mjestu, nagnut iznad
telefona na radnom stolu. Sada se uspravio i smiješeći se okrenuo - a ruka mu je poletjela prema srcu.
Na vratima je stajala Julia, taman lik na mutnu svjetlu. — Oprosti, nisam te htjela prestrašiti.
Spustio je lice i zatvorio oči, gotovo kao da će tutnuti glavu pod krilo; čekao je da mu srce počne
sporije kucati. — U redu je. Jesi li dugo tu? — Pogledao ju je. Ušla je u sobu i postala samo ona.
— Ne, nisam dugo. Je li to bila tvoja supruga?
— Da.
— Sviđaju li joj se rukavice?
Martin je kimnuo. — Dođi u kuhinju, napravit ću čaj. Da, rukavice su joj se veoma svidjele. Hvala
što si ih odabrala. — Išao je za njom prolazom od kutija koji je kroz blagovaonicu vodio u kuhinju.
— Um, zapravo ih je izabrala Valentina. Ona ima smisla za odjeću. — Julia je sjela za stol i gledala
kako Martin uzima pribor za čaj. Stavio je kravatu da bi telefonski razgovarao sa ženom. Iz nekog je
razloga to Juliju malčice potištilo.
— Ti i Valentina ste kao stari bračni par. Sve ste podijelile, talente i poslove. — Martin ju je okrznuo
pogledom dok je nalijevao vodu u električni grijač. Nešto je na njoj bilo drugačije. Što nije u redu? Kao
da nije dobro. — Je li te netko udario? — Iznad Julijine jagodice pružala se modrica.
Dodirnula ju je prstima. — Imaš li leda?
Martin je otišao do zamrzivača i pomicao stvari u njemu dok nije pronašao veoma staru vrećicu
zamrznutoga graška. — Evo. — Julia je protisnula vrećicu uz obraz. Martin se vratio pripremi čaja.
Nisu progovorili ni riječ dok im ga nije nalio.
— Čokoladni keks? — ponudio joj je.
— Da, hvala.
— Želiš li govoriti o tome?
— Ne. — Julia je piljila u šalicu, graškom skrivajući izraz lica.
— Nije to htjela učiniti.
— Svejedno.
— Koliko ste ti i tvoja supruga u braku? — upitala je.
— Dvadeset i pet godina.
— Koliko ima da je otišla?
 — Jedna godina, dva mjeseca, šest dana.
— Hoće li se vratiti.
— Ne, neće.
Julia je naslonila lakat na stol, lice na grašak te ga je promatrala iz kuta. — Onda...?
— Sekunda. — Martin je otišao do ureda i uzeo cigarete i upaljač. Kada se vratio u kuhinju, smislio
je odgovor. — Idem u Amsterdam. — Zapalio je cigaretu i nasmiješio se, zamislivši Marijkeino
iznenađenje.
Julia je rekla: — Izvrsno. Kada?
— Oh, er, uskoro. Kad budem mogao izići iz kuće. Možda za tjedan-dva.
— Oh. — Izgledala je razočarano. — Znači, nikad?
— Nikad ne reci nikad.
— Znaš, malo sam istraživala. Postoje lijekovi za OKP. I bihevioralna terapija.
— Znam, Julia — rekao je nježno.
— Ali...?
— Dio bolesti je odbijanje liječenja od bolesti.
— Oh. — Objema rukama je uzela grašak i pokušala ga razbiti na velike grude. Martin je pomislio
kako je modrica potamnjela iako je oteklina možda malo splasnula. Grašak je zapucketao, što je
Martina ojadilo. — Nije to tvoj problem, dušo. Na kraju ću otići u Amsterdam.
Julia mu se slabašno nasmiješila. — Da, dobro. — Otpila je malo čaja, a onda vratila grašak na
obraz.
— Hoćeš li biti dobro?
— Što? Jasno, to je samo mala ozljeda.
— Događa li se to često?
— Ne otkako smo bile male. Tukle smo se, grizle, pljuvale, vukle za kosu i sve, ali to smo prerasle.
Martin je rekao: — Hoćeš li biti sigurna kad se vratiš u stan?
Julia se nasmijala. — Naravno. Valentina je moja sestra blizanka, nije neko golemo čudovište.
Zapravo je vrlo plašljiva.
— Mmm. Plašljivi te ljudi mogu iznenaditi.
— Ona jest.
Martin je pušio i mislio na Marijke. Što će obući? Zamišljao ju je kako izlazi iz taksija, ulazi u
restoran, cvijeće, bijele stolnjake. Julia je mislila na Valentinu koja se zaključala u garderobi. Julia je
stajala kraj vrata, slušala Valentinu kako jeca, čekala. Možda bih se trebala vratiti. Ustala je.
— Idem vidjeti kako je.
— Ponesi ovo — Martin joj je ponudio kutiju čokoladnih digestiva. — Kao znak mira?
— Hvala. Mogu li posuditi grašak? Nemamo leda.
— Naravno. — Ustao je, smiješeći se, i proveo je kroz kutije. Grašak, grašica, grašina, graševina...
Reci nešto. — Nekako sam uvijek mislio da su Amerikanci opsjednuti ledom s obzirom na sva ona pića
s ledom. Nemate, znači, gomilu malih ledenjaka u zamrzivaču?
— Ne, otopili su se... Znaš, napola smo Engleskinje. Možda i nismo prosječne Amerikanke?
— Siguran sam da uopće niste prosječne — rekao je Martin. Julia se nasmiješila i sišla stubama.
Grašak, grašica, grašina, graševina... Pogledao je sat. Moram ubiti tri sata i dvadeset i osam minuta
prije večere. Točno da se istuširam.

Marijke je sjedila za dugim stolom u restoranu Sluizer, čvrsto stišćući mobitel ispod stolnjaka.
Glavnom je konobaru objasnila neugodnu situaciju u kojoj se našla, a on ju je ljubazno otpratio u
prostoriju koja je obično bila rezervirana za privatne zabave. Zapalio je nekoliko svijeća i brzo odnio
višak postavljenih tanjura, ostavivši je samu u prostoriji u kojoj je moglo sjediti dvadeset ljudi. Letimice
je pregledala jelovnik iako je uvijek naručivala isto.
 Telefon je zazvonio upravo kad joj je konobar donio vino.
— Martine?
— Bok, Marijke. Gdje si?
— U Sluizeru. U privatnoj prostoriji.
— Što imaš na sebi? — upitao je.
Spustila je pogled; imala je na sebi hlače i sivu dolčevitu. — Onu crvenu haljinu otvorenih leđa,
cipele na petu otvorenih prstiju, naušnice. — Uistinu je imala naušnice. — Što ćeš ti večerati?
— Mmm, mislio sam da bi za predjelo uzeo Sikh kebob od ovčetine, a onda pečeni hrbat od
crvenog jelena s ukiseljenim začinima za glavno. I dobar merlot.
— Zvuči mesno. Gdje zamišljaš da si?
— U Cinnamon Clubu.
— Je li to onaj indijski restoran u knjižnici?
— Da.
— Nikad tamo nisam bila.
— Ni ja, eksperimentiram. — Dok je razgovarao, Martin je otvarao kutije zamrznute hrane, držeći
mobitel stisnut između glave i ramena. Chicken tikka masala i saag aloo. Cinnamon Club nije vršio
dostave. — A hoćeš li ti uzeti svoj uobičajeni arbun?
— Hoću. — Stigao je konobar i uzeo njezinu narudžbu. Marijke mu je dodala jelovnik i zapiljila se
u svoj odraz na prozoru restorana. Na blagu svjetlu svijeća koje su se u njemu odražavale izgledala je
gotovo mlado. Nasmiješila se samoj sebi.
— Je li nazvao Theo? — upitao je Martin.
— Da. Baš kad sam izlazila pa nismo dugo razgovarali.
— Kako je?
— Dobro. Možda dođe za praznike. Mislim da ima novu djevojku—rekla je Marijke.
— Ah, to je novo. Je li ti išta rekao?
— Zove se Amrita. Iz Bangladeša je. Obitelj joj ima tvornicu kuhinjskih krpa, ili nešto slično. Prema
Theovim riječima, zgodna je i genijalna. A kaže da zna i kuhati.
— Zvuči zatreskano. U čemu je genijalna? — Martin je pritisnuo gumb na mikrovalnoj pećnici te
se hrana počela vrtjeti.
— Matematici. Objasnio je, ali mislim da nisam shvatila. Ti ćeš ga morati pitati.
Martin je odjednom osjetio lakoću, privremeno nestajanje zabrinutosti. — To je odlično. Moći će
razgovarati o poslu. — On i Marijke upoznali su se na satovima ruskog; uvijek su uživali u mogućnosti
da jedno s drugim podijele zamršenosti prevođenja, pretapanja jednog jezika u drugi. — Bojao sam
se da ne završi s nekom odgojiteljicom iz vrtića. S nekom od onih užasno veselih žena.
— Hmm, nemoj ga još ženiti.
— Da, znam. — Natočio si je još vina. — To je problem posrednog življenja; mnogo je brži od
pravog. Za nekoliko minuta brinut ćemo se oko imena djece.
Nasmijala se. — Sve sam ih već odabrala. Jason, Alex i Daniel za dečke, a Rachel, Marion i Louise
za cure.
— Šestero djece?
— Zašto ne? Pa ne moramo ih mi podizati. — Stigla joj je hrana. Martin je svoju izvadio iz
mikrovalne. Izgledala je poprilično bezbojno te je Martin poželio da je u Cinnamon Clubu u stvarnosti,
a ne samo u mašti. Zatim je pomislio: Glupost. Volio bih da smo bilo gdje zajedno.
— Kakvo je tvoje? —upitao ju je.
— Čarobno, kao i uvijek.
Kada je konobar raščistio stol, a onda pijuckala brendi, Marijke je rekla: — Diz-me coisas porcas.
— ("Reci mi nešto prosto.")
— Na portugalskom? Smjerna gospodarice, za to će mi trebati koji rječnik. — Otišao je u ured,
zgrabio portugalsko-engleski rječnik pa otišao u spavaću sobu. Skinuo je cipele i popeo se na krevet.
Martin je kratko mislio, propuštajući stranice rječnika niz palac u potrazi za nadahnućem. — Dobro,
evo nas. Estamos a sairdo restaurante. Estamos num taxi a descer a Vijzelstraat. Somos dois estranhos
que par- tilham um taxi. Sentados tao afastados um do outro quanto possivel, cada um olhando pela
sua janela. Vai ser uma longa viagem. Olho de relance para ti. Reparo nas tuas belas pemas, collants
de seda e saltos altos. O vestido subio-te ate as coxas, tera sido quando entraste no taxi, ou talvez o
tenhas puxado para cima deliberadamente? Hmm, e difficil dizer... — ("Odlazimo iz restorana. U
taksiju smo, vozimo se Vizjelstraatom. Stranci smo koji dijele taksi. Sjedimo što je moguće dalje jedno
od drugoga i gledamo kroz prozor. Bit će to duga vožnja. Pogledam te kradom. Primjećujem tvoje
lijepe noge, svilene čarape i visoke potpetice. Haljina ti se popela uz bedra, možda kad si ušla u taksi
ili si je možda namjerno podigla? Hmm, teško je reći...")
Marijke je sama sjedila za dugim stolom, s brendijem u ruci, mobitelom na uhu, mislima u prošlosti
i taksiju koji krivuda labirintom amsterdamskih ulica. Želim te. Želim nas onakve kakvi smo bili.
— Marijke? Plačeš li?
— Ne. Ne, nastavi... — Govori što duže dok mi ne iscuri baterija, do zore, dok te opet ne vidim,
ljubavi moja.
POŠTARSKI PARK

Sljedeći je dan bio neobično blag, od one vrste koja nagna ljude da kažu: „Globalno zatopljenje",
i potišteno se nasmiješe. Roberta su rano probudila crkvena zvona i misao: Danas je savršen dan za
piknik u Poštarskom parku.
Skupio je hrabrost, popeo se na gornji kat i pozvao blizanke. Do podneva je u veoma staru košaru
za piknik, koju je posudio od Jessice i Jamesa, složio sendviče, vodu u bocama, jabuke i bocu bijelog
pinota. Odlučio je ići autobusom, dijelom da riješi Valentininu fobiju od podzemne željeznice, a
dijelom zato što je smatrao da bi blizanke morale svladati autobusnu mrežu. Kada su došli do
skromnih ulaznih vrata parka, sve su troje bili gladni, a blizanke prilično izgubljene.
Robert je unio košaru za piknik u park i spustio je na klupu.
— Voila — rekao je. — Poštarski park. — Nije im rekao što mogu očekivati; zamišljale su nešto nalik
St. Jamesu ili Regent's Parku te su stajale i zbunjeno se ogledale. Park je zauzimao uski prostor između
crkve i nekih bezličnih zgrada. Bio je uredan, sjenovit i bez ljudi. Bila je tu minijaturna fontana, osam
drvenih klupa, razbacana stabla i paprat, niska kućica nalik šupi najednom kraju i neki stari nadgrobni
spomenici u obliku ploča koji su se naginjali prema zgradama.
— Ovo je groblje? — upitala je Julia.
— Da, ovo je staro crkveno groblje.
Valentina je izgledala zbunjeno, ali nije ništa rekla. Park je bio pomalo neugledan te nije shvaćala
zašto ih je Robert tako zdušno želio dovesti.
— Zašto se zove Poštarski park? Ne vidim nikakve poštare. Ni bilo koga tko radi u pošti — rekla je
Julia.
— U blizini je stara pošta. Ovdje su poštari ručali.
Valentina je odšetala do natpisa na zidu crkve. GUILD AND WARD CHURCH OF ST. BOTOLPH-
WITHOUT- ALDERSGATE. Pogledala je Roberta koji se nasmiješio i slegnuo ramenima. Napravila je
nekoliko koraka prema kućici u stražnjem dijelu parka.
— Toplije — rekao je. Julia je bila tamo, a Valentina joj se požurila pridružiti. Zgrada je bila
pokrivena lijepim bijelim pločicama na kojima su bili plavi natpisi.

Elizabeth Boxall iz Bethnal Greena koja je u sedamnaestoj godini umrla od ozljeda zadobivenih u
pokušaju da spasi dijete od odbjeglog konja, 20. lipnja 1888.

Frederick Alfred Croft, istražitelj. U dobi od trideset i jedne godine spasio umobolnu ženu od
samoubojstva u postaji Woolwich Arsenal, no njega je pregazio vlak, 11. siječnja 1878.

Blizanke su išle tamo-amo i čitale plakete. Bilo ih je stotine.

David Selves iz Woolwicha, u dobi od dvanaest godina pomagao je prijatelju koji se utapao i
potonuo zajedno s njim, povučen čvrstim stiskom njegovih ruku, 12. rujna 1886.

— Ti si malo bolestan, znaš? — rekao je Julia Robertu. Doimao se lagano povrijeđenim.

— To su spomenice običnim ljudima koji su se žrtvovali za druge. Ja mislim da su krasne. —
Okrenuo se Valentini koja je kimnula.
— Lijepe su — rekla je. Pitala se zašto je Julia tako podla. Obično je upravo ovakvo nešto bilo
objema zanimljivo. U pločama je bilo nešto veoma čudno; priče su bile krajnje skraćene, govorile o
teškim ozljedama, ali su bile ukrašene cvijećem i lišćem, krunama i sidrima. Ukrasi su bili u suprotnosti
s riječima: utopio, izgorio, zgnječio, srušio.
 Sarah Smith, pantomimičarka u Prinčevskom kazalištu, umrla je od užasnih ozljeda koje je zadobila
pokušavajući u svojoj zapaljivoj haljini ugasiti vatru koja je obavila njezina druga, 24. siječnja 1863.

Sve su te obične katastrofe svladale Valentinu. Vratila se na klupu. Za svaki slučaj izvukla je
inhalator i dva puta udahnula. Julia i Robert gledali su je.
— Ima astmu? — upitao je Robert.
— Da, ali mislim da trenutačno pokušava izbjeći napadaj panike. — Julia se namrštila. — Zašto si
nas doveo ovamo?
— Ovo je bilo jedno od Elspethinih omiljenih mjesta. Da je ona tu i pokazuje vam grad, sigurno bi
vas dovela ovamo. — Krenuli su prema Valentini. — Hoćemo li ručati? — Robert je otvorio sendviče
i podijelio hranu i piće blizankama. U redu su sjedili na klupi i jeli u tišini.
— Jesi dobro? — upitao je Robert Valentinu.
Okrznula je pogledom Juliju i rekla: — Dobro sam. Hvala što si donio ručak, ovo je dobro. — Reci
nešto lijepo, Julia.
— Da, stvarno je dobro. Što jedemo?
— Sendviče od kozica i majoneze.
Blizanke su proučile sadržaj sendviča. — Podsjeća me na škamp— rekla je Julia.
— Vi biste ga zvali sendvič sa salatom od škampa. Iako nikad nisam shvatio zašto salata.
Julia se nasmiješila. — Jesi li ikad bio u Americi?
— Da — odvratio je Robert. — Prije nekoliko godina bili smo Elspeth i ja u New Yorku. Otišli smo i
do Grand Canyona.
Blizanke su se zbunile. — Zašto nas niste došli posjetiti? — upitala je Julia.
— Razgovarali smo o tome. No na kraju je ona odlučila da neće. Da je možda znala da će umrijeti...?
— Robert je slegnuo ramenima.
— Nije govorila o svojoj prošlosti.
Blizanke su se pogledale i bez riječi dogovorile da će Valentina zatražiti uslugu. — Ali ti imaš njezine
papire, zar ne? Znači, znaš sve?
— Valentina je spustila sendvič i pokušala izgledati ležerno.
— Imam njezine papire. Nisam ih pročitao.
— Što? Kako si mogao ne pročitati ih? — Julia nije mogla skriti svoju ljutnju.
Šuti. Julia, Ja ću. — Zar nisi znatiželjan?
— Bojim se — rekao je Robert.
— Oh. — Valentina je pogledom okrznula Juliju koja je izgledala kao da je spremna otrčati kući i
pročitati Elspethine dnevnike sviđalo se to Robertu ili ne. — Pa, mi smo se pitale, hm, ako ne bi imao
ništa protiv, bismo li ih mogle pročitati? Hoću reći, živimo u njezinu stanu sa svim njezinim stvarima,
a ne poznajemo je, a, znaš, zanima nas.
Robert je odmahnuo glavom prije no što je Valentina završila. — Zao mi je. Znam da vam je bila
rod; inače bi vam rado sve predao. Ali Elspeth mi je rekla da ih ne smijete dobiti. Zao mi je.
— Ali ona je mrtva — Julia je rekla.
Sjedili su u tišini. Valentina je sjedila do Roberta; da Julia ne vidi, uhvatila je Roberta za ruku.
Robert je isprepleo prste s njezinima. Valentina je rekla: — Dobro, pretvaraj se da ništa nismo rekle.
Žao nam je. — Julia je zakolutala očima. Danas joj je modrica bila manja; pokrila ju je šminkom, ali
Valentini je bilo loše pri samom pogledu na nju. Pitala se je li ju Robert primijetio.
— Nije to moja odluka — rekao je. — A s obzirom na to da ne znam što je u njima, ne znam zašto
bi bilo bolje da ih ne pročitate. Ali Elspeth je bilo stalo do vas pa mislim da ne bi bila tako nepokole-
bljiva da nije važno.
— U redu, u redu — rekla je Julia. — Nema veze.
Na uskom nebu iznad parka pojavili su se oblaci i počele padati raspršene kapi kiše. Robert je
rekao: — Možda je bolje da se spremimo.
— Piknik je bio promašaj, nipošto urbana idila koju je tog jutra zamišljao. Jedno za drugim izišli su iz
parka, svi snuždeni, ali u različitoj mjeri. No u autobusu je Valentina sjela do Roberta, a Julia ispred
njih te je ponudio Valentini ruku. Uzela je njegovu ruku u svoju te su se u iznenađujućoj i zadovoljnoj
tišini vratili u Highgate.
VJEVERICE U LJUDSKOM OBLIČJU

Martin je sanjao da je u podzemnoj. Bio je to vlak na liniji Circle, ona vrsta vagona u kojem su sva
sjedala okrenuta prema prolazu. Isprva je bio jedini putnik, ali uskoro su počeli ulaziti ljudi te se u
jednom trenutku uhvatio kako zuri u svoja koljena kako ne bi gledao u međunožje čovjeka koji se
tiskao uz njega. Nije znao na kojoj bi postaji trebao izići; budući da je to bila kružna linija, sve će se
stalno ponavljati te je ostao gdje je i bio, pokušavajući se sjetiti kamo ide.
Martin je čuo neobične zvukove koji su dolazili sa sjedala točno nasuprot njemu — zvukove
hrskanja, deranja, žvakanja koji su se pojačavali kako je vlak odmicao. Martin se uznemirio — zvukovi
su na njegove živce djelovali kao zubi koji drobe. Nešto mu se otkotrljalo do noge. Spustio je pogled.
Bio je to orah.
Vlak se zaustavio na Monumentu, gdje je izišlo dosta ljudi. Sada je mogao vidjeti drugu stranu
prolaza. Dvije su mlade žene sjedile jedna do druge. Bile su odjevene u oguljene bijele tenisice i odjeću
medicinskog osoblja, a u krilu su imale vrećicu. Obje su imale izbuljene oči
i naglašenu gornju čeljust. Na licu im je bio izraz opreza, kao da su spremne braniti vrećice od lopova.
Obje su prekapale po vrećicama lopatastim rukama, vadile orahe i razdirale ih golemim zubima.
— Šta gledaš? — rekla je jedna Martinu. Čuo je orahe kako se valjaju po podu. Nitko drugi kao da
ništa nije primjećivao. Martin je odmahnuo glavom, nesposoban govoriti. Na njegov užas, žene su
ustale i sjele do njega. Ona koja mu se obratila nagnula se i prinijela usta njegovu uhu.
— Mi smo vjeverice u ljudskom obličju — prošaputala je. — A i ti si.
DIŠI
— Moramo ti naći liječnika — rekla je Julia. Valentina je kimnula i zahripala.
No lakše je bilo reći nego učiniti. Blizanke su bile blaženo nesvjesne zamršenosti sustava
zdravstvenog osiguranja. Upućujući ih u njih, Robert se trudio ne zvučati ogorčeno.
— Ne možeš se tek tako pojaviti i očekivati da će ti pružiti pomoć—rekao je Valentini kada su mu
blizanke prišle pred vratima stana. Stajao je držeći snop pisama i mahao njima da naglasi svoje riječi.
— Morate naći liječnika opće prakse koji prima nove pacijente pa zatražiti termin da se prijavite. Onda
ispunite hrpu obrazaca i date im podatke. A onda, i samo onda, možete dobiti termin za pregled. —
Valentina je zaustila da nešto kaže, ali je umjesto toga zakašljala.
Julia je zaprijetila prstom Robertu kao da je on osobno izmislio zavod za zdravstveno osiguranje.
— Ne dolazi u obzir — rekla je.
— Mišić treba doktora ovog trena.
— Onda otiđite na hitnu pomoć u bolnici Whittington. — To su na kraju i učinile. Robert je otišao
s njima.
Bolnica Whittington bila je razvedeni kompleks zgrada nešto niže na Highgate Hillu, s druge strane
parka Waterlow. Otišli su pješice. Proljetni je vjetar bio vlažan i jak te je, kada su stigli, Valentina tako
teško disala da joj se stiskao trbuh.
Nakon nekoliko pitanja i nešto čekanja Valentinu je odvela mlada pakistanska sestra. Julia i Robert
čuli su sestru kako tihim i dubokim glasom umiruje Valentinu dok ju je užurbano provodila kroz
dvostruka vrata koja su odvajala čekaonicu od odjela. Posvetili su se ispunjavanju obrazaca sa
sredovječnim bijelcem za prijamnim šalterom koji je imao čeljust nalik basetovoj.
— Alergije?
— Tetraciklin, plijesan, soja — rekla je Julia.
— Od čega boluje?
— Pa — rekla je Julia — ima situs inversus. — Prijamni službenik, kojemu su, činilo se, bili krajnje
dosadni, sada je podigao pogled i radoznalo podigao obrve. — Mi smo zrcalne blizanke, ona je
uglavnom obrnuta unutra. Srce joj je ovdje — Julia je položila ruku na prsa, desno od prsne kosti — a
jetra, bubrezi i još koješta na suprotnoj strani od mojih. — Čovjek je trenutak mislio, a onda počeo
brzo tipkati.
— Nisam to znao — rekao je Robert.
— E, pa sad znaš — rekla je Julia razdraženo. — Nije baš da je važno, osim ako nisi Valentinin
liječnik.
— Mislio sam na onaj dio o zrcalnim blizancima. Mislio sam da ste identične. To jest, ne bi li zrcalne
blizanke bile... oprečnije?
Julia je slegnula ramenima. — Prilično smo simetrične tako da se to ne vidi toliko na licu. Možeš
to bolje uočiti pogledaš li nam razdjeljak na kosi ili madeže; na rendgenskim bi snimkama to jasno
vidio jer je izokrenuta. Ima asimetrični mitralni prolaps valvule — dodala je službeniku sa šaltera.
— Što to znači? — upitao je Robert.
— Ventil koji nije ispravno formiran — odvratila je Julia. — Zato sam tako zabrinuta kada ovako
diše. Može opteretiti srce, a onda smo u velikoj nevolji.
— Ne mogu vjerovati da ste u Londonu gotovo tri mjeseca, a da joj još niste našle liječnika! —
Robert se odjednom osjećao krajnje uznemireno te mu je ton bio oštar.
Odvratila je: — Kanile smo to učiniti, samo smo odgađale jer nismo znale kako ga naći. Nije baš da
nismo o tome razmišljale. — Julia je znala da to nije primjeren razlog i to ju je razljutilo. Završila je
administrativne formalnosti te su se vratili svojim mjestima u čekaonici.
Dijagnoza je bila bronhitis. Taksijem su se vratili uz brijeg; Valentina se zgurila u Julijinu zagrljaju i
kašljala. Kada su se vratili u Vautravers, blizanke su se zaputile stubama, a Robert je krenuo za njima.
— Ne — rekla je Julia. — Dobro smo. Hvala. — Naglo se okrenula.
Robert je rekao: — Ali ona treba...
— Ja ću se brinuti za nju. To je moj posao. — Julia je gledala Valentinu kako se polako uspinje
stubama, zaustavljajući se na svakoj stepenici.
— Mogao bih nabaviti lijek — ponudio se Robert.
Julia je razmislila. To bi pomoglo; ljekarna je bila samo jednu autobusnu postaju dalje. — Dobro.
Evo. — Pružila je Robertu recept kao da ona njemu čini uslugu, a ne on njoj. Izišao je kroz vrata kao
čovjek na zadatku. Ja se brinem za nju. Ne ti, pomislila je Julia. Ušla je za Valentinom u stan. Prije no
što je skinula kaput, napunila je termofor i ušla u spavaću sobu gdje se Valentina polako razodijevala.
— Gdje je Robert? — upitala je Valentina kao da nije čula njihov razgovor.
— Otišao je u ljekarnu — rekla je Julia.
Valentina je ušla u krevet ne rekavši ništa. Julia joj je dala termofor, uključila ovlaživač zraka,
donijela knjigu koju je Valentina čitala, napravila čaj; sve je to učinila odlučno i prilično sretno, tiho
pjevušeći dok je obavljala sve male smirujuće zadatke. Ušla je u spavaću sobu s čajem i našla Mačkicu
sklupčanu pokraj usnule Valentine. Mačkica je ispružila šapu i zaštitnički je spustila na Valentinino
rame, sumnjičavo gledajući Juliju. I ti, pomislila je Julia. Svi mi želimo da joj budemo jedini. Spustila je
pladanj na noćni stolić. Juliji se odjednom zapitala: Da seja razbolim, bi li svi pohitali k meni? Misao ju
je razdražila. Nikada nije bila bolesna, čemu onda takvo pitanje? Valentini je zrak pištao u grlu. Julia
se smjestila na prozorsku klupu sa šalicom čaja zbog čega je Elspeth, koja je tamo bila cijelo vrijeme,
ustala i stala pokraj kreveta, grizući palac, brinući se. Bio je to dan brige za sve: ljude, mačke i duhove.

Edie je sjedila za stolom u blagovaonici i pila kavu, a telefon joj je bio pokraj lakta; nije ga zapravo
gledala, samo ga je držala blizu jer je za nekoliko minuta trebao zazvoniti. Jack je dobauljao do nje,
noseći Sunday Times. Počeo ga je dijeliti na njegovu i njezinu hrpu. Edie je ispružila ruku, a on je na
nju položio dio s poslovnim vijestima. Odlučno ga je otvorila i prstom prošla burzovnim tablicama,
tiho cokćući. Zazvonio je telefon. Edie je otpila gutljaj kave kao da joj se ne žuri i pustila da zazvoni tri
puta. Jack se otišao javiti iz njihove sobe.
— Mama?
— Bok, Julia — rekla je Edie.
— Valentina? — rekao je Jack.
— Bok, tata — rekla je Valentina. Trudila se da joj glas zvuči uobičajeno, ali zbog napora uhvatio ju
je napadaj kašlja.
— Oh, moj Bože — rekla je Edie. — To ne zvuči dobro.
— Običan bronhitis — rekla je Julia. — Bile smo kod doktora.
— Danas mi je bolje — rekla je Valentina. Odložila je telefon i otišla u kupaonicu iskašljati se. Julia
ju je gledala kako se pognula držeći laktove na umivaoniku i ruku preko usta da priguši zvuk kašlja.
— Jesu li joj dali antibiotike? Uzima li onaj lijek za smanjenje sluzi koji ti je dao dr. Brooks? — Edie
i Julia počele su polako i detaljno raspravljati o svemu što bi mogle i trebale napraviti za Valentinin
bronhitis. Napokon se Valentina vratila na telefon.
— Upoznale smo Roberta Fanshawa — rekla je, uglavnom zato da promijeni temu.
— Napokon — rekao je Jack. — Gdje je bio cijelo vrijeme?
— Pomaže nam da dobijemo zdravstveno — rekla je Julia.
— Oh — rekla je Edie. — Ha. Kakav je?
— Potišten — rekla je Julia. — Nekako uvrnut i čudan. Da je naših godina, vjerojatno bi bio darker,
pun pirsinga i tetovaža.
— Ne — rekla je Valentina. — Drag je. Malo je stidljiv i vidi se da mu nedostaje Elspeth. Ima naočale
kao John Lennon. — Htjela je reći više, ali je morala odložiti telefon i kašljati.
— Valentina se zatreskala u njega — obavijestila ih je Julia. Valentina je povukla prst po vratu. Julia,
nemoj.
— Valjda je nešto stariji od nje. Sigurno je naših godina? — rekao je Jack.
— Mislim da je mlađi. Trideset i koja?
Valentina se vratila. — Nisam zaljubljena u njega, ali je drag.
— Edie je pomislila, uh-uh, ali je mudro šutjela. Razgovor je skrenuo na vrijeme, filmove, politiku.
Kada su završili, Valentina je ljutito rekla: — Sada će postati opsesivni. Zašto si to rekla?
— Tako neće misliti na to kako si bolesna — odvratila je Julia.
— Ali to nije istina.
Julia se samo nasmijala.
Edie i Jack spustili su slušalicu istodobno i sreli se u hodniku. — Ne budi tako zabrinuta — rekao
je Jack. — Rekla je da nije ništa.
Edie je frknula. — Upravo tada treba biti zabrinut.
Obgrlio ju je jednom rukom. — Doista je zvučala strašno.
— Možda bismo trebali otići tamo. Ne bismo otišli u stan, samo bismo bili u Londonu. Mogli bismo
unajmiti stan u blizini... — Edie se privila uza nj. Bilo joj je drago što je Jack tako velik, što se uz njega
osjeća tako malom. To ju je umirivalo.
Pogladio ju je po glavi. — Kako bi se ti bila osjećala da te mama slijedila preko oceana i doselila
ulicu dalje od nas?
— To je bilo drugačije.
— Snalaze se. Pusti ih.
Edie je odmahnula glavom, ali mu se nasmiješila. Tako je, samo se nasmiješi i budi moja Edie, to
mije dosta. Poljubio ju je u vrh glave. — Bit će to dobro.

Robert i Jessica pili su popodnevni čaj u gornjem uredu groblja Highgate. Jessica je prikovala
Roberta svojim Pogledom namjere, a on se psihički pripremio za jedan od njezinih razgovora.
Očekivao je
govor o tome kako ne treba dopustiti turistima da uspore obilazak beskonačnim snimanjem ili, pak,
na temu „Molim te, ne hodaj grobljem s rukama u džepovima jer ne izgleda dostojanstveno“, no
Jessica ga je iznenadila.
— Ne misliš li — upitala ga je Jessica — da je malo premlada za tebe?
— Malo?
— Smiješno mlada za tebe?
— Možda — rekao je Robert. — S koliko je godina premlada?
— Nije riječ toliko o godinama jer poznajem mnogo ljudi koji su zreli u dvadeset i prvoj - ali one
izgledaju veoma mlade. Podsjećaju me na moje cure kad im je bilo šesnaest.
— To ima izvjestan čar, Jessica.
Mahnula mu je rukom. — Razumiješ ti mene. Čini se čudnim da nakon Elspeth, koja je bila tako
draga djevojka, tako staložena i nimalo vjetropirasta - Valentina je čudan izbor.
— Neki su ljudi smatrali da sam premlad za Elspeth.
— Jesam li ja to rekla?
— Zapravo, mislim da jesi. Koliko se sjećam, baš u ovom uredu.
— Nisam sigurno.
— Devet sam godina mlađi od Elspeth. Ali, nadoknađujem.
— Da...
— Ti si mlađa od Jamesa.
— James ima devedeset i četiri, ja ću ovog srpnja navršiti osamdeset i šest.
— Pitam se zašto je društveno prihvatljivije da muškarac bude stariji?
— Mislim da su muškarci to tako uredili.
— Ah. Mislim da nikada nisi spomenula kako ste se ti i James upoznali?
Jessica je oklijevala prije no što je odgovorila. Robert je pomislio: Zacijelo je nešto Škakljivo. Izgleda
kao da sam je pitao za veličinu grudnjaka. — Upoznali smo se za vrijeme rata. Bila sam Jamesova
pomoćnica u Parku Bleatchley.
— Zezaš? Nisam imao pojma. Razbijali ste šifre?
— Mi smo se, zapravo, više bavili... administrativnim stvarima. — Jessica je napućila usne kao da
je rekla više no što je bilo nužno.
— Mislio sam da si studirala pravo?
— Čovjek može raditi mnogo toga u dugom životu. Isto sam tako mnogo igrala tenis i podigla troje
djece. Postoji vrijeme za sve vrste pustolovina.
— A spasila si i groblje.
— Ne sama, kao što dobro znaš. Molly i Cathrine, Edward... pomoglo nam je mnogo ljudi. Iako
pomoći nikad dosta za sitnice koje treba obaviti. Kad smo već kod toga, bi li na putu doma odnio ova
pisma i samo ih ostavio Anthonyju i Lacey u sandučiću? Uštedjet ćemo marke.
— Naravno.
Jessica je uzdahnula. — Moram priznati da se od same pomisli na sva pisma koja moram napisati
osjećam malčice iscrpljenom. — Stavila je šalicu na radni stol i obje ruke ispružila prema njemu. —
Hajde, pomogni starici da se digne.
Robert je popodne proveo u mauzoleju Stratchona pokraj ulaza u Istočno groblje, prodajući
ulaznice i gledajući ekipu za održavanje zelenih površina kako potkresava stabla. Bio je to spor dan te
je imao vremena zapitati se ima li Jessica pravo. Možda Valentina jest premlada za njega. Možda bi
je trebao pustiti na miru i vratiti se oplakivanju Elspeth. Nije on nju prestao oplakivati: pomisao na
Elspeth bila je oštra bol. No Robert je morao priznati da ne misli na nju tako često kao prije, da se
dolazak blizanki poklopio sa slabljenjem Elspethine nazočnosti u njegovim mislima u budnom stanju.
Osjećao je stid, kao da je stražar koji je neprijatelju prepustio stražarnicu. Ali Elspeth ne hi voljela da
provedem život oplakujući je. Bi li? Nisu baš o tome razgovarali, ali on je osjećao da čini nešto loše
kad bi se posvetio uspomeni na nju ili kad bi dopustio da mu Valentina doplovi u dnevne sanjarije u
kojima je nekad bila Elspeth. Živio je u stanju rasplamsale krivnje. Zbunjivalo ga je, ali gotovo ugodno.

Rano jednog jutra Robert je našao Valentinu kako sjedi u stražnjem vrtu s termosicom čaja. Ušao
je kroz zelena vrata i nije imao pojma da je tamo sve dok nije rekla: — Dobro jutro.
— Blagi Bože — rekao je zakoračivši unatrag i gotovo slomivši gležanj na nadgrobnom kamenu. —
Hoću reći, dobro jutro.
Valentina je sjedila na niskoj klupi u kariranom kućnom ogrtaču. Bila je bosa. — Oh - žao mi je.
— Zar ti nije hladno? — Dan je trebao biti topao, ali je zora bila prohladna.
— Da, sada je. Čaj mi se ohladio.
— Zašto ne uđeš?
Podigla je na brzinu pogled prema prozorima na prvom katu. — Julia još spava.
Valentina je oprezno prešla preko vlažne mahovine, a Robert joj je pridržao vrata. Kada je prošla
ispod njegove ruke, bilo mu je kao da je uhvatio pticu.
— Želiš li džemper? Ne? Možda malo čaja? — Robert je pristavio vodu i otišao se presvući iz
blatnjave odjeće. Kada se pojavio, Valentina je stajala pokraj njegova radnog stola. — Tko su sve ove
žene?
Zid iznad Robertova stola bio je pokriven razglednicama, novinskim izrescima, slikama isprintanim
s interneta i preslikanim iz knjiga, a na svima su bile žene. Sirile su se poput četvrtastih sunčevih zraka;
u skupinama, kao da ucrtavaju solarne sustave u galaksiji žena.
— Oh. Pa, ovo je Eleanor Marx, Karlova kći. Ovo je supruga Henryja Wooda. Ovo je Catherine
Dickens...
— Sve su pokopane na Highgateu?
— Točno.
— Nijedan muškarac?
— Muškarci su prijeko. — Na susjednom je zidu čavlićima bila pribijena druga galaksija. — Kad
sam blokiran, radije zurim u žene; muškarci su kao skupina pomalo mrki.
Valentina je upalila stolnu svjetiljku kako bi bolje vidjela. Grijač je zazviždao te je Robert u skoku
izjurio iz sobe. Vratio se s Valentininim čajem, a ona je rekla: — U galeriji Tate vidjele smo ovu sliku.
— Pokazala je razglednicu na sredini zida. — Tko je ona?
— To je Millaisova Ofelija. Model je Elizabeth Siddal. — Robert je osjetio kako se crveni upravo
kada se Valentina okrenula prema njemu. Rekla je: — Imaš mnogo njezinih slika.
— Bila je muza Dantea Gabriela Rossettija. Stalno ju je slikao. Ona je djevojka prerafaelita. Pomalo
sam njome opsjednut.
— Zašto?
— Doista, zašto? Čini se da nije bila posebice privlačna kao osoba; bila je poprilično zahtjevna i
boležljiva. Možda zato što je bila lijepa, a umrla mlada. — Robert se nasmiješio. — Nemoj biti tako
zabrinuta. To je vrlo blaga opsesija.
— Kao da te privlače mrtve djevojke — rekla je Valentina.
Šalila se, ali je Robert odgovorio kao da se brani: — Ne zato što su mrtve. Iako je nedostižnost
uvijek privlačna.
— Oh. — Što time želi reći?
Robert je raščistio prostor između hrpa papira i sjeo na stol. Njoj je ponudio uredski stolac te se
okrenula za tristo šezdeset stupnjeva, izbacivši bose noge ispred sebe, pažljivo držeći šalicu. Izgledala
je tako djetinjasto da je Robertu bilo bolno gledati je. Mislim da su mrtve djevojke trenutačno moj
najmanji problem.
 Valentina je rekla: — Nemaš mnogo namještaja.
— Ne. Ovaj je stan odviše velik za mene. I, iskreno rečeno, preskup.
— Kako to da onda živiš tu?
— Za to je kriva Elspeth.
Valentina mu se osmjehnula i opet zavrtjela. — Tako je i u mojem slučaju. — Ispruženom je nogom
zaustavila vrtnju, a onda se polako okrenula u drugom smjeru. — Jesi li se uselio zato što je ona bila
tu?
— Sreli smo se, zapravo, u vrtu. Muvao sam se oko kuće jer je pred njom stajao znak da se
iznajmljuje stan, a ja sam tražio stan do groblja jer sam želio ona vratašca u vrtnom zidu... I tako
prepisujem ja broj agencije kada kroz ulazna vrata iskoči Elspeth i kaže da ima ključ i hoću li pogledati
stan? Naravno, kažem ja, da, molim, jer sam ga ionako želio vidjeti. A ona me provela njime. Istog je
trenutka bilo očito da je prevelik, ali nema ničeg privlačnijeg od žene u praznu stanu... - Robert se
izgubio u svojoj priči i na trenutak zaboravio Valentinu. - I tako sam uselio. Iako moram reći, bio sam
bedast jer mi je trebala godina dana da shvatim kako je ona pokupila mene, a ne ja nju. Bio sam vrlo
mlad.
— Kad je to bilo?
Robert je računao. — Bit će sad i trinaest godina.
— Oh. - Mi smo tada imale osam godina. Valentinu je spopala iznenadna misao. - Zašto niste živjeli
zajedno? Stanovi su golemi. Glupo je da dvoje samaca žive u dva golema stana. A ti baš nemaš mnogo
stvari.
— Ne, nemam, a ti? — Robert je zurio u Valentinina koljena. — Elspeth nije time bila baš
oduševljena. Jednom je živjela s nekim i nije joj se svidjelo. Mislim da se pri kraju osjećala drugačije,
onda kada sam se stalno brinuo za nju. Mislim da je shvatila da je moglo uspjeti, to da živimo skupa.
Prilično sam samodovoljan, a takva je bila i ona. Voljela je biti sama, a znati da sam u blizini ako me
zatreba.
— Takva je naša mama.
— Je li?
— Mislim da je tata uvijek pomalo zbunjen; katkada se čini kao da je mama samo u posjetu,
potpuno je povučena, a onda je, znaš, odjednom zabavna i na neki način prisutnija, shvaćaš? —
Valentina ga je pogledala od dolje. - Je li Elspeth bila takva?
Robert je zastao da razmrsi njezinu sintaksu. — Da — rekao je.
— Ponekad je bila udaljena, čak i kad je bila tu. — Sjetio se kako bi Elspeth, nakon vođenja ljubavi,
izgledala kao da je zaboravila na njega, čak i dok je ljepljiv od znoja ležao na njoj.
— Da, potpuno. Je li Elspeth bilo drago upravljati drugima? Naša mama stalno ima sve u svojim
rukama.
— Hmm. Valjda je, ali s druge strane, meni se sviđalo da mnome upravlja. Dolazim iz obitelji s
mnogo tetaka; djetinjstvo sam proveo tako da su mi zapovijedale žene. — Nasmiješio joj se. — Imam
dojam da Julia upravlja tobom.
— Ne volim to. — Valentina se nakreveljila. — Ja ne želim nikim upravljati, ali ne želim ni da netko
upravlja mnome.
— Zvuči razumno.
— Koliko je sati? — upitala je Valentina. Uspravila se i spustila šalicu na stol, odjednom
uznemirena.
Robert je bacio pogled na sat. — Pola osam — rekao joj je.
— Sedam i pol? Moram ići. — Ustala je.
— Čekaj — rekao je. — Sto je? — Spuzao je s radnog stola i stao pred nju.
— Julia će poludjeti probudi li se i ne nađe me.
Robert je oklijevao. Vratit će se. Pusti je. Osjećao se bolno sam čak i prije no što se Valentina
okrenula da ode. Otpratio ju je do stražnjih vrata. Stavila je ruku na kvaku. Spopala ih je nelagoda.
— Bi li koji put izišla sa mnom na večeru? — upitao ju je.
— Da.
— Ovu subotu?
— Dobro. — I dalje je stajala, čekajući. Robertu je palo na um da bi je mogao poljubiti pa je to i
učinio. Poljubac ga je iznenadio jer je prošlo dosta vremena otkako je poljubio nekoga drugog osim
Elspeth. Iznenadio je i Valentinu jer tako gotovo nikad nije nekoga poljubila - njoj je ljubljenje uvijek
bilo više teorija nego praksa. Poslije je stajala zatvorenih očiju, rastvorenih usana, nakrivljena lica.
Robert je pomislio: Slomit će mi srce, a ja ću joj to dopustiti. Valentina je izišla i bešumno se popela
stubama. Čuo je povlačenje zasuna na njihovim vratima. Robert je stajao i pokušavao shvatiti što se
upravo dogodilo, no nije uspio te se predao vrtoglavoj smetenosti. Natočio sije piće i legao.

Sljedeće subote navečer Robert se pojavio na vratima blizanki u odijelu. Valentina se iskrala i rekla:
— Hajdemo. — Letimice je u zrcalima u predsoblju ugledao Juliju, bespomoćnu i izgubljenu na mutnu
svjetlu. Počeo joj je mahati, no Valentina je pohitala niza stube te je krenuo za njom. Podigao je časak
pogled i ugledao Juliju kako glavom proviruje na hodnik. Mrko ga je pogledala i zatvorila vrata.
Naručio je taksi. — Andrew Edmunds u Sohu — rekao je vozaču. Projurili su kroz Highgate Village
i Kentish Town. Pomnjivije je pogledao Valentinu i vidio da je odjevena u Elspethinu odjeću, crnu
baršunastu haljinu i bijeli kašmirski šal, koji su mu pobudili uspomene na druge večeri prije mnogo
godina. Čak su i cipele bile Elspethine. Što time želi reći? Zatim je shvatio da Valentina možda nije
ponijela večernju odjeću. Pomislio je, prilično razdražljivo, da je Elspeth blizankama ostavila više nego
dovoljno novca da kupe novu odjeću. Valentina je u Elspethinoj odjeći izgledala starije, kao da je
preuzela djeliće Elspeth. Zurila je kroz prozor. — Nikada ne znam gdje sam.
Robert je pogledao pokraj nje i rekao: — Camden Town.
Valentina je uzdahnula. — Sve izgleda isto. A toliko je toga.
— Ne sviđa ti se London?
Odmahnula je glavom. — Želim da mi se svidi. Ali nije dom.
Robertu nije palo na pamet da neće ostati u Londonu kada istekne godina dana; sada je osjećao
neku nužnost, potrebu da je uvjeri koliko je London poželjan. — Ne mogu zamisliti da bih igdje
drugdje mogao živjeti. Ali, s druge strane, ovdje sam odrastao. Mislim da bih se osjećao malo
odsječeno da odem odavde. Ovdje su sva moja sjećanja.
— Upravo tako. To ja osjećam za Chicago.
Nasmiješio se njezinoj iskrenosti. — Nisi li premlada da budeš tako nostalgična? Ja sam knjiški
stari povjesničar. Ja imam pravo biti okamina. Ali ti bi trebala biti u potrazi za pustolovinama.
— Koliko ti je godina? — upitala je.
— Za dva ću tjedna navršiti trideset i sedam — rekao joj je. Primijetio je da ga nije opovrgla kada
se nazvao starim.
Valentina se nasmiješila. — Trebali bismo ti organizirati zabavu.
U prvi je mah Robert pomislio da se ,,mi“ odnosi na njih dvoje, nju i njega; onda je shvatio da misli
na sebe i Juliju. Zamislio je Julijinu vjerojatnu reakciju i rekao: — Mislim da ćemo piti čaj i jesti kolače
na groblju; mogla bi doći i sve upoznati?
— Dobro. — Nasmiješila se. — Nikad nisam bila na rođendanskoj proslavi na groblju.
— Oh, nije to proslava; samo smo malo dotjeraniji no inače. Nema darova i tih stvari.
Počeli su pričati jedno drugome o rođendanima: — Prvi smo put išle u cirkus... — Završio sam u
bolnici, na ispumpavanju želuca...
— Julia je poludjela... — Tog se jutra pojavio moj otac; nikada ga prije nisam vidio...
— Što?
Robert je zastao, ne znajući bi li joj želio ispričati tu priču na početku njihova poznanstva. — Err,
pa. Moji roditelji nisu bili u braku jedno s drugim. Moj je otac imao drugu obitelj u Birminghamu. Oni
su bili njegova prava obitelj - još su uvijek — i ne znaju za mamu i mene. Upoznao sam ga tek za peti
rođendan. Pojavio se u lamborghiniju i odveo nas na izlet u Brighton. Tada sam prvi put vidio more.
— To je tako čudno. Kako to da je tako dugo čekao da te dođe vidjeti?
— On je veoma zaokupljen samim sobom i ne voli djecu, što je smiješno jer imam petero polubraće
i polusestara. Majka je rekla da me je došao upoznati zato što je ona naposljetku zatražila novac.
Nakon toga je pogdjekad dolazio, donosio nepraktične darove... Prilično je zabavan i posve
nepouzdan. Kad sam bilo mlađi, bojao sam se da će me odvesti od majke i da je više nikad neću vidjeti.
Valentina je pogledala Roberta. Šali li se? Ako se i šalio, nije to uspjela otkriti. Taksi se zaustavio
ispred restorana. Valentina je očekivala de će biti velik, prigušen zastorima i sagovima i tih, ali se našla
u pretrpanoj maloj prostoriji niskog stropa, punoj drva koje je pocrnjelo od vremena. Rijetko je imala
osjećaj da je prevelika. Ovo je pravi London gdje jedu Londonci. Ponio ju je kovitlac osjećaja;
slavodobitnost da napokon nije turist; zadovoljstvo što je tu, a Julia ne; osjećaj da nije dorasla
razgovoru s Robertom. Što reći nekome tko ti kaže da je mislio kako će ga otac oteti? Što bi Julia rekla?
Kada su sjeli za malen stol, stisnuti između živahnog društva ljudi iz Cityja i književnog agenta koji se
udvarao urednici, Valentina je rekla: — Zašto bi to učinio?
Robert ju je pogledao preko jelovnika i rekao: — Oprosti?
— Um, tvoj tata? Rekao si...?
— Oh, da. Sada znam da to nikada ne bi učinio, ali se uvijek šalio s tim, govorio kako je divno kad
smo on i ja sami i kako će me odvesti na sjever... Meni je on bio kao nekakav zloduh. Prilično sam ga
se bojao sve dok nisam ušao u tinejdžerske godine.
Valentina ga je pogledala raskolačenih očiju pa, u nedostatku odgovora, našla utočište u jelovniku.
Čini se tako mirnim. Obitelj te ne iznenađuje kakva god bila. Imala je sada već dobro poznat osjećaj
da je apsurdno mlada i sa Srednjeg zapada.
Pretjerao sam, shvatio je Robert. — Jesi li za čašu vina? Što ćeš jesti? — Počeli su kolebljivo
čavrljati, popravivši razgovor zajedničkom simpatijom za Montyja Pythona, anegdotama o groblju,
lakrdijama Valentinine mačkice te uživanjem u juhi od komorača. Do kraja obroka bilo im je opet
ugodno ili barem manje neugodno nego što im je bilo do tada.
Juliji, samoj u stanu, to je bila duga večer. Razmišljala je o lome da ode posjetiti Martina, ali bila je
ljuta što ju je Valentina ostavila samu i odlučna da provede najjadniju moguću večer. Bila je zadovoljna
što je televizor još pokvaren.
Julia je podgrijala malo juhe od rajčice i sjela u blagovaonicu, jela i čitala neko staro izdanje Sretnog
Jima koje je našla u Elspethinu uredu. Elspeth joj je sjedila nasuprot i gledala je. Nemoj proliti juhu po
tome, to je potpisano prvo izdanje. Elspeth je shvatila da je blizankama morala ostaviti detaljnije
upute. Iako nisu imale namjeru uništavati, izluđujuće su se ležerno ponašale prema njezinim stvarima;
u kupaonici su čitale rijetka izdanja Tristrama Shandyja i Villette, zabijale pamflete Daniela Defoea u
ručne torbice da ih čitaju u podzemnoj. Elspeth je strasno željela istrgnuti Juliji knjigu iz ruku. Ali zašto
ti je stalo? To je knjiga, ona je čita, to mi ne bi trebalo smetati. Ne bi me trebalo mučiti što Valentina
nosi moju odjeću i izlazi na večeru s Robertom
— ali muči me, uistinu me veoma muči. Julia je pojela juhu, zatvorila knjigu, odnijela posuđe i oprala
ga. Igrala se s Mačkicom sve dok njoj nije dosadilo te je nestala u garderobi da malo odspava. Tada je
Julia legla na sofu u dnevnoj sobi, zapiljila se u strop i piljila sve dok to više nije mogla podnijeti pa
uključila računalo. Uspjela je ubiti nekoliko sati pišući poruke dugo zanemarenim prijateljima iz
srednje škole. Elspeth se povukla u ladicu da se duri. U deset se Julia otišla okupati. U deset i trideset
počela je misliti kako bi Valentina svakog časa trebala doći kući. Do ponoći je triput nazvala Valentinu
na mobitel i počela paničariti. Elspeth je gledala Juliju kako korača i imala predosjećaj... čega? Nevolje.
Opasnosti. Nepodnošljivo je da se prošlost ponavlja sa zastrašujućim varijacijama. Elspeth je
zamišljala na koja je sve mjesta Robert mogao odvesti Valentinu, omiljene barove, srcu prirasle šet-
nje... Dođi ovamo, dođi ovamo gdje te mogu držati na oku. Julia je otišla u krevet, ali je ležala budna,
pjeneći se od bijesa. Elspeth je sjedila na prozorskoj klupi. Čekale su.

— Bi li prošetala po Južnoj obali? — upitao je Robert Valentinu. Platio je račun; spremali su se otići
iz restorana. Valentina je oklijevala. Promatrala je cipele u kojima je bila; cipele visokih, tankih potpeti-
ca, šiljasta vrha i pola broja prevelike. — Može — rekla je.
Taksijem su otišli do Westminsterskog mosta. Ulice su bile neobično prazne. Koraci su im glasno
odzvanjali po pločniku, čuli su smijeh s druge strane rijeke. Valentina nikada nije noću bila u
Westminsteru. Mnogo je ljepše bez gomile ljudi. Robert ju je poveo preko mosta pa niz neke stube.
Stajali su jedno pokraj drugoga uz ogradu i preko Temze gledali zgradu Parlamenta. Iznad Big Bena
nisko je visio narančast mjesec. Robert ju je zagrlio jednom rukom. Ona se ukočila. Stajali su tako
nekoliko minuta i pitali se što ono drugo misli. Na kraju je on rekao: — Da prošetamo? Sigurno ti je
hladno.
— Da, malo — rekla je. Onda su se vratili stubama. Valentini je bilo olakšanje hodati. Nije točno
znala kako to ide; mislila je da će je poljubiti, ali hoće li očekivati više? Je li mislio da će otići s njim
doma? Je li shvaćao koliko je to nemoguće? Koliko je sati ? Julia će se uzrujati ako uskoro ne dođe
kući. (Izrujat će se i ovako i onako, ali će ovako posve pošiziti... Valentina je pokušala pogledati
Robertov sat, a da on to ne primijeti. Zatim se sjetila gdje je i okrenula da vidi Big Ben. Bila je gotovo
ponoć. Prošli su Waterloo Bridge, Blackfairs Bridge. Stopala su joj bridjela. Pričao joj je o nekom
izloženom djelu koje je vidio u galeriji Tate Modem. S čežnjom je gledala svaku klupu koju bi prošli.
Bili su blizu Londonskog mosta kada je rekla: — Možemo li sjesti?
— Oh — rekao je, shvativši. — Užasno mi je žao — zaboravio sam na tvoje cipele.
Valentina se spustila na klupu i izvukla noge iz cipela. Migoljila je prstima i okretala zglobove.
Robert se sagnuo i dignuo joj cipele. Sjeo je pokraj nje i stavio ruke u njih. Bile su tople i pomalo
vlažne.
— Jadne tvoje noge — rekao je.
— To nisu moje cipele — rekla je.
— Znam. — Stavio je Elspethine cipele na klupu. — Evo — rekao je pružajući ruke. — Daj mi
stopala.
Bila je sumnjičava, ali poslušala ga je. Okrenuo ju je te se naslanjala na laktove dok su joj stopala
bila u njegovu krilu.
— Bi li mogla skinuti čarape?
— Nemoj gledati — rekla je.
Počeo joj je masirati stopala. Isprva ga je gledala, no ubrzo je pustila glavu da joj padne unatrag
te je on vidio samo dugačak vrat i zašiljenu bradu. Predao se njezinim stopalima, osjećajući da je
dosegnuo novu razinu razvratništva time što je u javnosti masirao stopala mladoj djevojci. Uhite li
ljude zbog ovoga? Prestao je misliti. Svijet se sveo na njihovu klupu, njezina stopala, njegove ruke.
Valentina je podigla glavu. Osjećala je vrtoglavicu i potpunu opuštenost. Robert se nagnuo i
poljubio joj stopala. — Evo — rekao je.
— Oh, moj Bože — rekla je. — Mislim da ne mogu hodati.
— Nosit ću te — rekao je i to učinio.
Bila su gotovo dva sata nakon ponoći kada su Julia i Elspeth začule korake na stubama. Julia je
iskočila iz kreveta, ne znajući bi li trebala izići Valentini ususret ili je pričekati. Elspeth je poletjela u
hodnik i vidjela kako se vrata polako otvaraju: vidjela je da Robert nosi Valentinu; vidjela je kako je
nježno spušta na bosa stopala, vidjela je kako se Valentina lagano zanjihala s cipelama u rukama i
znala što se među njima dogodilo kao da je to vidjela. Okrenula se prema Robertu i lagano mu
mahnula. Neznatno se naklonio s osmijehom, dodao joj čarape i spustio na donji kat. Valentina je ušla
u stan i zatvorila vrata. Nečujno je ušla u sobu.
Elspeth je ostala u hodniku. Nije joj bilo do svađe koja će se odviti između blizanki. Bila, doživjela.
Htjela je otići iz stana, biti sama, srediti se. Željela je naći Roberta i preklinjati ga. Ali što bih tražila od
njega? Sto bih rekla? Elspeth je poželjela popiti neko žestoko piće, dobro se isplakati u kupaonici.
Željela je hodati dok se toliko ne iscrpi da zaspi. Umjesto toga otišla je u svoj ured i pogledala u vrt
okupan mjesečinom. Pusti me, zamolila je ono što ju je držalo tu. Želim umrijeti, molim te, doista
umrijeti i nestati. Čekala je, ali nije bilo odgovora. Molim te, Bože, ili što već jesi, molim te, pusti me.
Pogledala je vrt, nebo. Ništa se nije dogodilo. Tada je shvatila da nitko ne sluša. Sve što joj se dogodi
ovisit će samo o njoj.

Valentina se ušuljala u sobu, i dalje držeći cipele i čarape. Julia je sjedila na krevetu u pidžami, s
nogama obješenim preko ruba. Okrenula se kada je ušla Valentina. — Znaš li koliko je sati?

— Ne.
— Skoro su dva sata.
— Oh.
Julia je skočila s kreveta. Valentina je pomislila: mogu se cipelama obraniti ako me pokuša udariti.
Stajale su okrenute jedna drugoj, obje nesklone izgovoriti riječi koje će izazvati svađu. Julia je
pomislila: Trebale bismo samo otići u krevet, no nije mogla odoljeti da ne kaže: — Je li to sve što imaš
reći? 'Oh?' — oponašala je Valentinin pokušaj da zvuči nedužno. Oh, oh, oh.
Valentina je slegnula ramenima. — Nije da imam zabranu izlaska. A ti mi nisi mama. A čak i da jesi,
imam dvadeset i jednu godinu.
— I onda što ćeš, Julia?
— Najobičnija je pristojnost obavijestiti me kad ćeš doći kući; inače se brinem. — Više nego mama.
Ne možeš tek tako otići.
— To nije moj problem. Znala si gdje sam i s kim sam. — Ne posjeduješ me.
— Izišla si na večeru. Večeru ne traju do dva poslije ponoći! — Što si radila sedam sati?
— Izišla sam na spoj, što se tebe ne tiče! — Skini mi se!
— Tiče! Kako to misliš? — Nemamo tajni između sebe.
— Ne misliš li da je vrijeme da počnemo živjeti vlastite živote?
— Oh, Bože, Julia, pusti me.
— Živimo ih. Živimo ih zajedno. — Valentina!
— Nisam tako mislila! — Valentina je bacila cipele preko sobe. Bezopasno su odskočile o sag. —
Znaš što hoću reći - želim svoj život! Želim privatnost! Sita sam toga da budem pola osobe. — Briznula
je u plač. Julia je zakoračila prema njoj, a Valentina je vrisnula. — Ne diraj me! Nemoj... — i istrčala iz
sobe.
Julia je stajala podbočivši se zatvorenih očiju. Sutra će biti normalna. Bit će kao da se ovo nije
dogodilo. Vratila se u krevet i ležala pokušavajući čuti Valentinu u stanu. Najposlije je zaspala i sanjala
da je gore, u Martinovu stanu, da sama luta beskrajnim stazama između hrpa kutija.
Valentina je legla u gostinskoj sobi. Plahte su bile vlažne i hladne, a ona se osjećala začudno
profinjenom spavajući u donjem rublju. Ne sjećam se da sam ikada sama spavala. Bila je previše
uzbuđena da bi uistinu spavala. Misli su joj bile obuzete svađom s Julijom; večer s Robertom kao da
je bila tjednima daleko. Mutan i ugodan predah u pravoj bitci. Doživljavala se racionalnom i
pobjednicom: Pobijedila sam, pomislila je. Rekla sam baš ono što sam htjela reći. U krivu je. Zna da ja
imam pravo. Odsada će sve biti drugačije.

Ujutro su se blizanke stidljivo srele u kuhinji. Napravile su kajganu i prepečenac te zajedno, bez
mnogo riječi, doručkovale na hladnoj svjetlosti blagovaonice. Stvari među njima vratile su se u
normalu, ali bile su drugačije.
VITAMINI

— Strašno izgledaš — rekla je Julia Martinu nekoliko dana poslije.

— Kupit ću ti vitamine.
— Sada zvučiš kao Marijke.
— Je li to dobro ili loše? — Bili su u Martinovu uredu. Bilo je kasno poslijepodne; Valentina je bila
na groblju s Robertom te je Julia došla Martinu kao zalutali stvor, glasno se jadajući kako je ostavljena,
nadajući se da će Martin s njom gledati televiziju. Ali Martin je radio te je lebdjela oko njega,
dosađujući se, ali u očekivanju.
Martin se nasmiješio i okrenuo na stolcu da je pogleda. Na mutnu svjetlu računalnog zaslona
djelovao je kao s drugog svijeta: Julia je smatrala da je lijep iako je znala da je to ljepota kvara. Lice
mu je bilo plavkasto, a ruke pod toplom svjetlošću svjetiljke s radnog stola nevjerojatno krvavo
narančaste boje. — To je lijepo. Dobro je imati nekog tko se brine za mene. Samo malo. Ne bi,
međutim, volio da se previše brineš.
U Julijinu se umu uobličavala zamisao. — Neću. Ali hoćeš li uzimati vitamine ako ti ih donesem?
Martin se okrenuo prema zaslonu. Izrađivao je mrežu za križaljku. Kliknuo je i tri su se polja
zacrnjela. — Možda. Ne sjetim se uvijek uzeti tablete.
— Ja bih te mogla podsjećati. To bi mogao biti moj posao.
— Pretpostavljam da je to lakše nego uistinu jesti voće i povrće.
Julia je rekla: — Dobro, sutra ću poći u ljekarnu. — Oklijevala je.
— Hoćeš li cijelu noć raditi?
— Da, trebao sam početi jučer, ali mi je nešto skrenulo pozornost. Moram završiti do prekosutra.
— Martin je napravio bilješku na rukom načinjenoj skici križaljke. — Ako želiš gledati televiziju, samo
naprijed.
— Ne, ne da mi se gledati sama. Otići ću dolje čitati.
— Pa, oprosti što sam tako loše društvo. Ali ovo stvarno moram završiti ili će mi urednik doći na
vrata s pendrekom.
— U redu je. — Kada se vratila u stan, Julia je imala plan.
— Ne možeš to učiniti — rekla je Valentina kada joj je Julia rekla o čemu je riječ. — Ne možeš mu
tek tako dati lijek i ne reći mu.
— Zašto ne? Kaže da je odbijanje liječenja dio bolesti. Zato ću mu ga dati kriomice. Bit će mu drago
kad bude djelovao i kad bude mogao izići.
— Stoje s nuspojavama? Sto ako je alergičan? I kako ćeš se doče pati lijeka za opsesivno
kompulzivni poremećaj?
— Otići ćemo liječniku i pretvarati da imamo OKP Čitala sam o njemu, nije ga teško simulirati.
Mislila sam reći doktoru da se užasno bojim zmija. I možda počupati obrve.
— Kako to misliš mi? Ne idem s tobom — Valentina se čvrsto uhvatila za rukonaslon stolca kao da
misli da bi je Julia mogla izvući iz njega.
Julia je slegnula ramenima. — Dobro, ići ću sama.
Bilo je mnogo složenije nego što je predvidjela, ali je na kraju uspjela dobiti recept za anafranil.
Prebacila je kapsule u bocu vitamina i jedne se večeri, nakon večere, pojavila u Martinovu uredu.
— Vidi, nisam zaboravila — rekla je, protresavši bočicu tako da su tablete zaklopotale.
Bio je nagnut nad nekim fotografijama, izgubljen u drugom jeziku. — Oprosti, što si rekla? O, bok,
Julia. Stoje to? Vrlo ljubazno od tebe, hvala. Evo, stavit ću ih do računala da ih se sjetim uzeti.
— Ne — rekla je Julia. — Držat ću ih kod sebe i paziti da ih uzimaš. Tako smo se dogovorili, zar ne?
— Jesmo li? — rekao je. Otišla je u kuhinju po čašu vode. Kada mu je dodala kapsulu i čašu, Martin
je pustio da mu počiva na dlanu i pogledao je. Znatiželjno je podigao pogled prema Juliji, ali ništa nije
rekao.
— Zar je nećeš uzeti? — nervozno je upitala. Na kapsuli je pisalo: ANAFRANIL 25 MG; računala je
na Martinovu kratkovidnost.
— Hmm? Oh, da. — Stavio je tabletu u usta i progutao je s vodom. — Evo, sestro.
Julia se nasmijala. — Već bolje izgledaš. — Koketno je zatresla bo čičom i spustila se. Valentina je
sjedila na podu u Elspethinu uredu i zurila u svoj laptop.
— Ubit ćeš ga — rekla je Valentina.
— Ne, neću. O čemu pričaš?
— Pogledaj ovo. — Valentina je okrenula računalo prema Juliji, koja je sjela na pod do nje. —
Pogledaj nuspojave.
Julia je pročitala. Zamućen vid, zatvor, mučnina, povraćanje, alergije, lupanje srca... Bio je to
dugačak popis. Pogledala je Valentinu. — Često sam gore. Vidim ga češće nego što bi ga vidio liječnik.
Samo ga moram promatrati, to je sve.
—Što ako doživi infarkt?
— To se vjerojatno neće dogoditi.
— Što ako dobije napadaje? Neće ti reći ako odjednom postane impotentan ili konstipiran.
— Dala sam mu malu dozu.
Valentina se odjavila i ugasila računalo. Ustala je. — Ti si idiotkinja — rekla je Juliji. — Ne možeš
tek tako odlučivati umjesto drugih, a izgledaš čudno bez obrva.
— Nisi ga čak ni upoznala — rekla je Julia, ali Valentina je već otišla iz sobe. Julia ju je čula kako
prolazi kroz stan, izlazi kroz vrata i spušta se niza stube. — Dobro — rekla je Julia. — Budi takva. Vidjet
ćeš.
ROĐENDAN

Robertov je rođendan osvanuo vedar i blag. Večer prije legao je u razuman sat te je iskočio iz
kreveta začudno radostan i u iščekivanju.
— Dadadadadada-blablablablablabla ROĐENDAN... — Pjevao je pod tušem pa pojeo meko kuhano
jaje i prepečenac. Proveo je raskošno jutro prerađujući poglavlje svojeg rada posvećeno Stephenu
Gearyju, arhitektu groblja Highgate. Pojavio se na groblju prije podneva i s Jamesom petljao po arhivu
do dva, kada je vodio obilazak. Činilo mu se kao da ga svi poznati spomenici pozdravljaju: Na kraju ćeš
i ti biti mrtav, ali danas nisi. Kada se vratio s obilaska, u uredu u prizemlju nije bilo nikoga osim Nigela,
upravitelja groblja, i mladog para koji je s njim razgovarao o ukopu svojeg djeteta. Robert se žurno
povukao i popeo na gornji kat.
Valentina se smjestila na jedan uredski stolac, skromno se držeći po strani. Jessica je govorila na
telefon; Felicity je pravila čaj i tiho razgovarala s Georgeom, klesarom, o spomeniku koji je izrađivao;
James je iz arhiva pozvao Jessicu; Edward je fotokopirao, a Phil je vadio tortu iz kutije. Thomas i
Matthew ušli su prilično stidljivo, a ured kao da se odjednom napunio jer je ekipa grobara rijetko
ulazila, a obojica su bila vrlo visoka.
— Pogledaj — rekao je Phil. — Dao sam da od šećerne glazure naprave Egipatsku aveniju.
— Opa — rekao je Robert. — To je stvarno... neukusno.
— Da — rekao je Phil. — Siva glazura nije zamamna.
Felicity se nasmijala kada je vidjela tortu. Zatim su se svi utišali sjetivši se ožalošćenih roditelja u
Nigelovu uredu ispod njih. — Ovo je sjajno — rekla je šapatom. Počela je postavljati ružičaste svjećice
na tortu. Jessica je završila razgovor i rekla, ne obrativši se nikome posebno: — Budite pristojni. —
Namignula je Valentini i sišla na donji kat.
Jedini ljudi koje je Valentina poznavala, osim Roberta, bili su Jessica i Felicity. Kad je Robert ušao,
nasmiješio joj se, a Valentina je osjetila radost samopouzdanja. S iznenađenjem je gledala kako se
Robert šali s Philom, a s Thomasom i Matthewom izmjenjuje viceve o svojoj smrtnosti. Kao da sam
zoolog koji promatra životinju u prirodnom okolišu. Robert se tu nije doimao nimalo stidljivim. Izvukao
je Valentinu iz stolca u kutu i počeo je upoznavati s drugima, jednom joj rukom lagano dodirujući leđa.
Valentina je bila uzbuđena što je Robertovi prijatelji vide kao dio para iako je bila svjesna koliko bi je
razdraživalo da je, umjesto Roberta, svojata Julia.
James se spustio iz arhiva i oprezno smjestio za Jessicin radni stol. Jessica je ušla u ured, a za njom
Nigel. — Oh! — rekao je. — Što se slavi?
— Imamo zabavu za 20. travnja, Nigel — rekla je Felicity. — Zar nisi donio kostim?
— Robertu je rođendan — rekao mu je James.
— Naravno — sa žaljenjem je rekao Nigel. — Bojim se da su mi misli negdje drugdje.
— Sve je dogovoreno? — upitao je James.
— Da — odvratio je. — Sprovod je u ponedjeljak u jedanaest.
— Mrtvački pokrov tišine spustio se na ured; nitko nije volio dječje sprovode. Robert je pomislio:
Uvijek pada kiša kada pokapamo djecu. Zatim se sjetio da to zacijelo nije istina. Alija ću, za svaki slučaj,
ponijeti kišobran.
— Oh, Bože — rekao je Nigel primijetivši tortu. — Što se ovdje dogodilo?
— Hej — rekao je Phil — malo poštovanja prema torti. — Slikao ju je mobitelom — ...za arhiv.
Felicity je zapalila svjećice. Svi su se sjatili oko Roberta koji je izgledao smeteno zadovoljan dok su
mu pjevali rođendansku pjesmu. Valentina je pjevala i imala osjećaj kao da već godinama poznaje te
ljude; Phila u kožnom kišnom ogrtaču pokrivena tetovažama; Georgea sa zavrnutim rukavima na
košulji i baritonom, koji u rukama zamrljanim grafitom lagano drži crtež nadgrobnog spomenika;
Edwarda koji ju je podsjećao na glavnoga glumca u nekom starom crno-bijelom filmu, a koji je pjevao
s rukama sklopljenima ispred sebe kao da je u crkvi; Thomasa i Matthevva u visokim čizmama, sa
zubnim aparatićima, koji su pjevali, smiješeći se; Nigela tužna lica koji je pjevanje doživljavao kao vrlo
svečanu zadaću s mogućim neugodnim posljedicama; ljubaznu Felicity jasna glasa: Jessicu i Jamesa
koji su pjevali sipljivo poput flauta kad ih sviraju s previše daha — svi su mu zajedno pjevali. Sretan
rođendan tebi, sretan rođenda ti. Na kraju je Robert zatvorio oči i poželio da samo opet bude sretan i
ugasio sve svjećice osim jedne. Skupinom je prostrujao mrmor tobožnje zabrinutosti, a onda je Robert
opet udahnuo i ugasio i posljednju svjećicu. Pljesak, smijeh. Robert je razrezao tortu i Valentini dao
prvu krišku. U jednoj je ruci držala papirnati tanjur, plastičnu vilicu u drugoj i gledala ga kako dijeli
kriške. Felicity je natočila čaj u raznovrsnu zbirku šalica.
Robert je pojeo komadić torte; siva je glazura imala okus kao i one drugih boja. Pogledao je Valentinu
i shvatio da ga netremice gleda, ozbiljna i tiha usred vesele gozbe. Iznenada se Valentina nasmiješila,
a on se osjetio bezbrižnim; prošlost kao da se rasipala, sada je bila važna samo budućnost. Robert je
prišao Valentini te su stajali jedno do drugoga i jeli tortu, sretno tihi usred živahne rođendanske
proslave. Sve će biti u redu, pomislio je.
Jessica ih je promatrala. Tako sliči Elspeth, pomislila je. Ne ostavlja čovjeka ravnodušnim. Sjetila se
para koji je netom upoznala, mladih roditelja. Naslanjali su se jedno na drugo dok su izlazili kroz vrata
groblja kao da se suočavaju sa snažnim vjetrom koji nitko drugi nije mogao zapaziti. Robert i Valentina
nisu se uopće dodirivali, ali se Jessica prisjetila tog oslanjanja. Doimlje se sretnim. Uzdahnula je i otpila
gutljaj čaja. Možda će biti dobro.
NEVIDLJIVI AUTOR

Elspeth je vježbala na prašini. Nikako joj nije išlo u glavu zašto nije prije shvatila njezine
komunikativne moći. Bila je lagana te ju je lako mogla pomicati; bila je savršen medij za poruke.
Kada su blizanke tek stigle u stan, Julia je nehajno prošla prstima po prašini na klaviru, ostavivši za
sobom blistav trag. Elspeth je smetao te je počela marljivo vraćati prašinu da izbriše Julijino nepro-
mišljeno nagrđivanje, kada je shvatila kako je nabasala na, tako reći, praznu ploču. Prašina je bila
megafon koji je mogao pojačati njezin poziv upomoć. Bila je tako uzbuđena da je odmah otišla u ladicu
da razmisli o mogućnostima.
Sto reći sada kada joj se napokon pružila prilika? „Pomozite mi, mrtva sam. “ Ne, ne mogu ništa
protiv toga. Bolje ne zvučati previše patetično. Ali, ne želim ih prestrašiti. Želim da znaju da sam to
ja, a ne neka smicalica. Sjetila se Roberta. Mogla bi mu pisati; znao bi da je tu.
Sutradan je bila nedjelja. Padala je kiša, a dnevna je soba bila prožeta jednoličnom, slabom
svjetlošću. Elspeth je lebdjela iznad klavira. Da je ikome bila vidljiva, ukazala bi se samo kao lice i desna
ruka.
Blizanke su bile u blagovaonici; otezale su kavu i ostatke prepečenca i džema. Elspeth je čula
ugodan, površan razgovor, jutarnju raspravu o vrsti zabave kojom će se tog dana baviti. Isključila ih je
i usredotočila na tromo prašnjavo prostranstvo ispred sebe.
Elspeth je vrhom prsta nesigurno dotaknula klavir. Sjetila se da je negdje pročitala kako se
kućanska prašina sastoji uglavnom od odbačenih stanica ljudske kože. Znači da možda pišem
komadićima svojeg bivšeg tijela. Prašina je popustila, mekane su čestice uzmicale dok je ucrtavala
sjajnu stazu. Likovala je što je tako lako; pazila je na rukopis kako bi Robert bio posve siguran da je
njezin. Gotovo je cijeli sat ispisivala nekoliko redaka. Kada je završila, blizanke su već izišle. Elspeth je
pjevušila i lebdjela iznad svojeg djela, diveći se kitnjastu potpisu, točnosti interpunkcije. Velikim je
naporom upalila svjetiljku kojom se nekoć koristila za osvjetljavanje partitura. Ovo im ne može
promaći, zakliktala je i slavodobitno obletjela stan, jurila kroz vrata i okrzavala stropove. Uspjela je
kockom šećera pogoditi Mačkicu u glavu dok je spavala na stolcu, djelomice uvučenu ispod
blagovaoničkog stola. Kakvo veličanstveno jutro!
Robert je taj dan, igrom slučaja bio je prvi svibnja, proveo na ulazu u Istočno groblje pokazujući
velikom broju ljudi, uglavnom Kineza, grob Karla Marxa. Navečer je iscrpljen sjedio za radnim stolom.
Piljio je u računalo i pokušavao shvatiti što ga je točno razdraživalo u trećem poglavlju. Pogrešan je
na neki način bio ton; bilo je to obijesno, gotovo veselo poglavlje o koleri i tifusu. Tako ne može. Nije
mogao pojmiti zašto su mu se epidemije u jednom trenutku činile tako divnima.
Crvenim je označavao sve bitne dijelove kada je čuo lupanje na vratima.
U predvorju su, vrlo ozbiljne, stajale blizanke. — Dođi gore—rekla je Valentina.
— Što je?
— Moramo ti nešto pokazati.
Julia je išla za Valentinom i Robertom. Bila je svjesna osjećaja nade.
Stan je blještao od svjetlosti. Blizanke su otpratile Roberta do klavira i povukle se. Ugledao je
Elspethin rukopis:

POZDRAV, JULIA I VALENTINA - OVDJE SAM.

VAŠA ELSPETH
i:
ROBERT - 22. LIPNJA 1992. - E.
Robert je stajao prazne glave. Ispružio je ruku da dotakne napisano, ali ga je Valentina uhvatila za
zapešće. — Što to znači? Datum? —upitala je Julia.
— Nešto... što znamo samo ona i ja.
 Valentina je rekla: — Upalila je svjetiljku.
— Što se tog dana dogodilo? — upitala je Julia.
Valentina je rekla: — Rukopis je isti kao mamin.
— Što se dogodilo?
— Osobno je, dobro? To je između mene i Elspeth. — Robert je zvučao osorno. Blizanke su se
pogledale i sjele na sofu skrštenih ruku. Robert nije prestajao čitati poruku. Sjećao se tog prvog dana:
stajao je u vrtu ispred kuće, prepisivao broj agencije sa znaka „Iznajmljuje se“. Elspeth ga je gledala s
prozora dnevne sobe. Mahnula mu je, a on joj je odgovorio; nestala je i pojavila gotovo odmah -
zacijelo se sjurila niza stube. Bila je odjevena u bijelu ljetnu haljinu, a kosa joj je bila povučena unatrag
i uhvaćena ukosnicom. Na nogama je imala jeftine gumene sandale - Kako su se ono zvale? Dok se
uspinjala stubama ispred njega, vodeći ga u stan, udarale su o dno njezinih stopala, log je dana njegov
stan bio potpuno prazan. Provela ga je kroza nj, ali su razgovarali o drugim stvarima. Sto su rekli jedno
drugome? Nije se mogao sjetiti. Sjećao se samo da je išao za njom, haljine koja joj je otkrivala ruke,
nježnih izbočina kralježaka koji su se gubili u koritu njezine kralježnice, patentnog zatvarača na haljini,
uska struka i široke suknje. Tog je ljeta bila blago preplanula. Poslije su se popeli u njezin stan i u toj
sobi pili pivo s limunadom, a nakon toga otišli u spavaću sobu gdje joj je otkopčao haljinu te je poput
oklopa spala s nje. Bila je topla pod njegovim rukama. Poslije je unajmio stan, ali tog je popodneva
zaboravio zašto je tu. Zaboravio sve, osim njezinih bosih stopala, kose koja joj je ispadala iz ukosnice,
lica bez šminke, kretnji njezinih ruku. Raspast ću se, Elspeth. - Ne znam što osjećati.
Zurio je u napisano. Valentina je pomislila: prema meni to ne osjeća. Julia je čekala. Pitala seje li
Elspeth s njima u sobi. Mačkica je skočila na sofu i sklupčala se na jednom rukohvatu. Skupila je šape
ispod grudi i gledala ih, očito ravnodušna prema duhovima koji su možda bili prisutni.
Naposljetku je Robert rekao: — Elspeth?
Jedno po jedno osjetili su snažnu, prolaznu studen u tijelu. Robert je rekao: — Hoćeš li nam nešto
napisati? — Blizanke su ustale te su sve troje stali kraj klavira i gledali njegovu površinu.
Pred njima kao da se odvijao spor crtani film u kojem su se prizori na trenutke zamrzavali. Prašina
kao da se premjestila; slova su se pojavila djelovanjem nevidljive sile: DA.
Elspeth je vidjela da se Robert trudi pomiriti prošlost i sadašnjost, da je uzbuđen i uznemiren.
Valentina je gledala njega, a Julia je gledala Valentinu. Tako je, pomislila je Elspeth. Svima nam je
teško. Počela se kretati sobom, gurajući stvari. Vrata su se njihala, zavjese lelujale. Robert se trgnuo i
maknuo pogled s klavira kada je nekoliko puta ugasila i upalila stolnu svjetiljku.
— Dođi, dušo — rekao je, a ona je, odjednom sretna, doletjela do njega. Osjetio ju je kao blizinu,
hladnu prisutnost. Kako nisam to prije shvatio? Bila je tu, a ja sam je ostavio. Robert se sjetio koliko
je puta otišao na grob, sati koje je proveo sjedeći na stubama Noblinova mauzoleja govoreći u prazno,
večeri pokraj rijeke provedene s Valentinom; spopao ga je osjećaj vlastite gluposti i lagane mučnine.
Ali nisam zapravo vjerovao da je tamo. Jesam li? Stajao je odmahujući glavom. — Reci nam kako je...
Kako je... Kako si? — Robert je želio reći ono što nije mogao reći pred blizankama. Elspeth se smjestila
preko klavira i počela razmišljati o odgovoru. Kako sam? Pa, mrtvo. Hm, pokušaj biti pozitivna. Hmm...
Razmišljajući o tome, napravila je u prašini malu spiralu. Robert se prisjetio stranica i stranica spirala
koje je našvrljala razgovarajući na telefon. Ovdje si, doista si ovdje.
Valentina i Julia gledale su kao pasivne promatračke kako se pojavljuje sjajna spirala. Mi smo kao
ovce na Isusovu rođenju, pomislila je Julia. Valentina se pitala je li ih Elspeth stalno gledala. Sto zna o
nama? Sviđamo li joj se? Sve je bilo vrlo nelagodno. Valentina se pokušala sjetiti je li ijedna ikada rekla
nešto loše o Elspeth. Kada su blizanke bile veoma male, plašile su jedna drugu idejom Boga koji ih
promatra svakog trenutka u svakom danu. Nikada ne možeš biti dovoljno dobra... Promatrala je
Robertovo lice. Zaboravio ju je. Čekao je da Elspeth opet nešto napiše.
Počela su se pojavljivati slova: USAMLJENO. UHVAĆENA U STANU. SRETNA ŠTO SU TU V&J.
NADOSTAJEŠ MI.
 Julia je rekla: — Želiš li nešto?
ČITATI KNJIGE. IGRATI IGRE. OBRATITE POZORNOST
— Da obratimo pozornost na tebe?
DA. RAZGOVARAJTE SA MNOM, IGRAJTE SE SA MNOM.
Elspeth je pisala najbrže što je mogla. Rukopis joj je bio nekontroliran, slova velika; shvatila je da
površina klavira neće dopustiti neograničeni razgovor. Upravo u tom trenutku Mačkica je skočila na
klavirske tipke uz glazbeni prasak pa se popela nasred poklopca, obrisavši ono što je Elspeth napisala
učinkovito poput peruške. — Oh — rekla je Valentina, podigavši je — zločesta cura. — Bacila je
Mačkicu na sofu. Tako odbačena, Mačkica je otišla ispod klavira duriti se.
Sada je pola prašine nestalo s klavira. Elspeth je pisala po rubu stalka za note: R - SEANSE - TABLA
I ČAŠA?
— Točno, viktorijanci su se služili abecedom i čašom. I automatskim pisanjem. Duhovi bi ušli u
medije i kroz njih govorili. Hoću reći, mediji su se pretvarali da to rade. Ali, oni su bili prevaranti,
Elspeth.
MOŽDA.
— Dobro. Hoćeš probati?
SLOVA I ČAŠA?
— Morat ću napraviti ploču sa slovima. — Okrenuo se blizankama. — Imate li veliki komad papira?
Treba nam bilježnica, kemijska i čaša koja će se pomicati. Valentina je donijela bilježnicu i nekoliko
listova bijelog papira iz pisača. Spojila ih je ljepilom.
Robert je u tri reda napisao slova abecede. U gornjim kutovima papira napisao je DA i NE. Stavio
je papir na stolić te u sredinu okrenutu čašu.
Elspeth je pomislila: Taje čaša preteška. Uspjela ju je bučno pro- drmati kao da doživljava osobni
potres, ali nije je uspjela pomaknuti ni milimetar.
Robert je rekao: — Treba nam nešto što gotovo nema težine. Možda čep? — Julia je otrčala u
kuhinju i vratila se s okruglim plavim sigurnosnim obručem koji ju je tog jutra skinula s boce mlijeka.
— Da, izvanredno — rekao je Robert. Stavio ga je na mjesto gdje je bila čaša te se počeo vrtjeti po
papiru kao da mu je drago da je izišao iz kante za smeće, poput sretne vodene hube, pomislila je Julia.
Bilo je lako zamisliti Elspeth tu u sobi kada je pisala na klaviru, a kada je pomaknula plastični obruč,
činilo se kao da je sam obruč postao stvorenjem, da se kreće svojom voljom. Julia i Valentina sjele su
na pod pokraj stolića. Robert je sjeo na sofi i nagnuo se nad abecedu. Plastična je stvarčica stala s
iščekivanjem, kao da sluša. Prišla je Mačkica, podigla se na stražnje noge spremajući se za skok.
Maknite tu životinju odavde, pomislila je Elspeth. Kao da je to rekla naglas, Valentina je ustala,
odnijela Mačkicu u blagovaonicu i zatvorila vrata.
Kada se ponovno smjestila, Valentina je upitala: — Kako to misliš, uhvaćena u stanu? Jesi li cijelo
vrijeme tu? — Nije rekla: Gledaš li nas stalno, iako je željela.
Plastična se stvarčica polako kretala od slova do slova. Nitko je nije dirao; kretala se promišljeno,
u kratkim ravnim linijama. DA UVIJEK TU NE MOGU OTIĆI Kada bi plastični krug stao na slovo, Robert
bi ga zapisao. Pomislio je kako bi morao uključiti i interpunkcijske znakove.
Julia je upitala: — Što je s rajem? Svemu onome o čemu nam govore u crkvi?
NEMA DOKAZA NI ZA NI PROTIV OVDJE SAMO ČEKAM
— Ugh — rekla je Julia. — Zauvijek? Mijenja li se išta? POSTAJEM JAČA
— Događa li se to svima koji umru?
NE ZNAM OVDJE SAMO JA Elspeth je željela postavljati pitanja, ne samo odgovarati na njih. KAKO
EDIE napisala je prije no što je Julia uspjela išta više pitati.
Blizanke su se pogledale. — Dobro je — rekla je Valentina. — Bila je tužna što si rekla da nas ne
smije posjetiti — rekla je Julia.
Plastični se krug besciljno zavrtio po papiru. Naposljetku je Elspeth slovo po slovo napisala:
NEMOJTE REĆI EDIE.
— Da joj ne kažemo što? — upitao je Robert.
NEMOJTE REĆI JA DUH NEMOJTE NIKOME REĆI
— Nitko nam ne bi vjerovao — rekla joj je Valentina. — Znaš mamu, mislila bi da bezočno lažemo.
I mislila bi da je to posve opasno.
DA OPASNO GOVORITE FRANCUSKI
— Da — rekla je Julia.
LATINSKI
— Uh, ne.
VENI HUC CRAS R UT TECUM EX SOLO COLLOQUAR
Robert se nasmiješio. Julia je rekla: — Nije pošteno imati tajne. — Valentina je pomislila: Oni već
imaju godine tajni. Htjela je povratiti. Robert je ispružio ruku i pogladio je po glavi. Sumnjičavo ga je
pogledala. I Julia i Elspeth osjetile su oštricu ljubomore i svaka se iz svojih razloga zbog toga osjećala
čudno.
Elspeth je nasricala: UMORNA
— Dobro — rekao je Robert.
LAKO NOĆ
— Laku noć, dušo.
— Laku noć, teta Elspeth.
Robert i blizanke ustali su. Vladala je nelagoda; pred Elspeth nisu imali što reći jedni drugima. Svi
bi rado bili otišli nekamo i počeli klicati zbog neobičnosti, kako je čudnovato, uzbudljivo i uznemiruju-
će, i što s tim? — Pa onda, laku noć — rekao je Robert i spustio se u svoj stan. — Laku noć — rekle su
blizanke gledajući ga kako odlazi. Zatvorio je vrata i stajao zapiljen u strop posve zabezeknut. Zatim
se počeo smijati i nije mogao prestati. Blizanke su ga čule. Sjele su za stolić te bez riječi počele prstom
kvrcati obruč po papiru. Elspeth je neko vrijeme ležala na podu u hodniku i zabrinuto slušala Roberta
kako se smije. Kada se utišao, vratila se u dnevnu sobu. Svaku je blizanku dotaknula po tjemenu. Laku
noć, laku noć. U ekstazi zadovoljstva Elspeth se sklupčala u ladici.

Sljedeće je jutro opet bilo vlažno i turobno. Robert je ležao u krevetu i slušao blizanke kako se
kreću stanom. Bojao se da bi mogle ostati doma; vrijeme nije obećavalo. Čuo je Mačkicu kako
nasumce galopira sobama. Kako je moguće da stvorenje zvuči kao konjica, a izgleda kao preveliki
laboratorijski miš? Robert se izvukao iz kreveta. Napravio je kavu i istuširao se. Kada se obukao i popio
kavu, na vratima su mu se pojavile blizanke.
— Želiš li s nama u Cabinet War Rooms? — upitala je Valentina.
— Err, želim, ali bolje da radim. U strašnom sam zaostatku. Jessica čak insinuira da sam odustao.
— Oh, svejedno hajde. — Julia ga je nekoliko minuta pokušala nagovoriti, posve svjesna da zvuči
neiskreno. Valentina je izgledala kao da ga zaklinje. Robert ih je blago potaknuo da odu svojim putem
te su napokon otišle bez njega. Robert je kroz prozore svoje dnevne sobe gledao kako naginjući golem
karirani kišobran, izlaze kroz vrtna vrata.
Čekao je dok nije zaključio da su sigurno u podzemnoj. Zatim je uzeo olovku, papir pa iz male ladice
na svojem radnom stolu izvadio ključ Elspethina stana. Popeo se i ušao u stan.
Stajao je u predsoblju, pitajući se kako dalje. Zaključio je da će stol u blagovaonici biti najugodniji
te sjeo za njega s abecedom, plastičnim krugom i blokom ispred sebe.
— Elspeth? — rekao je tiho. Možda spava. Spavaju li mrtvi? — Elspeth, mislio sam da bismo mogli
probati automatsko pisanje jer mi se čini da ti je teško micati obruč po slovima. Želiš li probati?
Činilo mu se da je dugo tako sjedio, s rukom položenom na papiru, u tišini, i čekao.
Počeo je snatriti o tome koliko je meko kuhanih jaja pojeo sjedeći upravo na tom stolcu za tim
stolom. Prvo jutro kada je doručkovao s Elspeth, a ona pitala: — Kako najviše voliš jaja? — a on
odvratio:
— Meko kuhana. — Pokazao joj je kako da ih skuha; Elspeth je jela kajganu. Svako jutro poslije toga
iznijela bi mu savršeno skuhano jaje u malom plavom stalku. Pitao se gdje je. Spremao se ustati i
potražiti ga, kada mu je ruka postala hladna i trznula se u stranu. Osvrnuo se oko sebe i ništa nije
vidio. Podigao je olovku i ponovno se namjestio.
Ovaj je put pustio da vršak olovke dodiruje papir. Studen mu je postupno ušla u ruku. Olovka se
počela micati po papiru.
Krugovi, spirale, šiljaste crte koje su izgledale kao seizmogra- mi ispunile su stranicu. Robert je na
trenutke osjećao kako mu prsti stišću olovku bez njegove volje. Ponekad se činilo da se sama olovka
miče pod utjecajem nevidljive sile. Nagnuo se nad papir i gledao. Besmisleni reci postali su manji i
gušći. Robert se sjetio svojih školskih početaka, kada je debelom olovkom na grubom papiru vježbao
pisati slova. Prsti su ga boljeli od hladnoće.
O ČEMU MISLIŠ?
Pustio je olovku te je pala na stol, nepokretna.
— Meko kuhanim jajima — rekao je Robert tiho.
Olovka se zavrtjela nekoliko puta kao da ju je to zabavilo ili kao da je možda uzrujana što je
ostavljena. Robert ju je podigao lijevom rukom, davši desnoj priliku da se zagrije.
LOL NEDOSTAJEŠ Ml.
— I ti meni. Blago rečeno. Samo - kvragu, Elspeth. Nisam shvaćao. Sanjao sam o tebi, da si živa i
da te ignoriram; prije tjedan dana sanjao sam kako te tražim po Sainsbury'su, a ti si pretvorena u
salatu, a ja nisam imao pojma... a sada ispadne da tako je... hoću reći, nisi salata, ali ovdje si, a ja to
nisam shvaćao.
NISI TI KRIV.
— Stalno mislim da sam te iznevjerio.
UMRLA SAM. NISI TI KRIV
— Razumom to znam...
Blizanke su sjedile na kuhinjskom podu i slušale, ušiju priljubljenih uz vrata blagovaonice. Julia je
pogledala trag blatne vode koji su ostavile po linoleumu. Nadam se da neće ući u kuhinju jer se
nemamo gdje skriti. Valentini je bilo žao što uistinu nisu otišle u muzej. Nije htjela slušati ono što je
Robert morao reći Elspeth. Pogledala je Juliju koja je bila neudobno raskrečena kako bi joj uho bilo
na najboljem mjestu. Julia je bila ushićena; voljela je uhoditi ljude.
Elspeth je sjedila na stolu i gledala Robertovo lice dok je govorio. Kao da je oslijepio; nije imao
pojma gdje je te je sjedila gledajući gore.
—... kao da ne mogu dalje, kao da je sve, na neki način, bez smisla. A onda se stvoriš, ali ne baš.
— Robert je zastao, čekajući što će Elspeth odgovoriti. Kada nije odgovorila, rekao je: — Možda bih
ja mogao k tebi. Da umrem...
Ne.
— Zašto ne?
ŠTO AKO ZAPNEŠ U SVOM STANU?
— Ah.
NE BIH PODNIJELA DA UMREŠ.
Robert je kimnuo. — Pričajmo o nečem drugome.
Oboje su u istom trenutku postali svjesni disanja. Elspeth je napisala: NASTAVI GOVORITI, a Robert
joj je počeo pričati o nečemu što mu je Jessica ispričala dan prije, anegdotu iz njezinih studentskih
dana. Elspeth je otišla do kuhinjskih vrata i gurnula glavu kroz njih. Isprva nije ništa vidjela. Zatim je
spustila pogled i ugledala blizanke. Elspeth se nasmijala i odletjela natrag Robertu. UHODE, napisala
je. VRATI SE NEKI DRUGI DAN.
KAKO ĆEŠ ZNATI KAD ĆU DOĆI? Napisao je Robert.
 UVIJEK SAM TU, odvratila je Elspeth.
— Moram ići, dušo. Gotovo je podne, rekao sam Jessici da ću joj pomoći oko rada na biltenu.
VOLIM TE.
Otvorio je usta da to kaže, a onda napisao. I JA TEBE. UVIJEK.
Elspeth je prstima prešla po napisanome. Poželjela je da može imati taj papir, zatim pomislila: Ne,
to je samo predmet. Robert je pokupio bilježnicu i vratio stolac na mjesto. Stajao je u predsoblju, ne
želeći je ostaviti. Val hladnoće prošao je kroza nj. Od njega mu je bilo mučno. Čekao je da nestane pa
otišao.
Elspeth se vratila u kuhinju očekujući da će naći blizanke, no tamo su bili samo tanki blatni tragovi
na podu. Elspeth je otišla do stražnjeg prozora i vidjela Juliju i Valentinu kako se polako i nečujno
spuštaju požarnim ljestvama. Kada su došle do dna, pretrčale su preko mahovine i nestale u
susjednom vrtu. Pametnije su nego što izgledaju. Nije bila sigurna je li to problem; bila je svjesna
pomiješanih osjećaja - ponosa, opreza, nostalgije i ogorčenja. Da ih barem mogu negdje otpremiti dok
ja ludujem s Robertom. Uzdahnula je. Kakva bih ja loša majka bila.

Što je temelnije od potrebe da te netko upozna? To je ukupnost prisnosti, eliksir ljubavi. Robert
mu se predao. On i Elspeth svakog su dana, kad god bi blizanke izišle iz stana, provodili sate posve
zaokupljeni jedno drugim te papirom i olovkom oživljavali djeliće dana koji su se nekoć činili običnima,
ali su sada postali dragocjeni i trebali lapidarne činove zajedničkog sjećanja.
— Sjećaš li se dana kada si slomila nožni prst?
U PARKU GREEN.
— Nikada te prije nisam vidio da plačeš.
BOLJELO JE. I TI BI PLAKAO.
— Mogu misliti.
ONAJ DIVNI TAKSIST
— Da, a poslije smo pojeli sav onaj sladoled.
I OPILI SE. MAMURLUK JE BIO GORI OD PRSTA.
— Gospode, to sam zaboravio.

I:
Što ti najviše nedostaje?
DODIR. TIJELA. PIĆE, ONA VATRA U GRLU. TVAR - DA UISTINU PODIGNEM RUKU ILI NOGU,
OKRENEM GLAVU. MIRISI. NE SJEĆAM SE KAKO MIRIŠEŠ.
— Zadržao sam nešto tvoje odjeće, ali miris je ishlapio.
RECI MI KAKO MIRIŠIS.
— Oh. Da vidimo...
RAZLIČITI DIJELOVI MIRIŠU DRUGAČIJE.
— Da... ruke mi mirišu po olovkama i losionu, onom od krastavca koji si mi ti kupovala... Ručao
sam kobasice... Hmm. Ne znam je li moguće znati kako sam mirišeš. Slično tome što ne možeš vidjeti
svoje lice, slažeš se?
NE MOGU SE VIDJETI U ZRCALU.
— Oh. To zvuči samotno.
DA.
— Da te barem mogu vidjeti.
S TVOJE SAM LIJEVE STRANE; NAGINJEM SE IZNAD TEBE.
— Mmm. Ne. Možda si u nekom drugom dijelu spektra. Ultraljubičastom? Infracrvenom?
TREBAJU TI NAOČALE ZA DUHOVE.
— Sjajno! Mogli bismo ih patentirati, ljudi bi išli ulicom i vidjeli sve duhove u autobusu, one koji
lutaju Sainsbury'som...
MOGAO BI IH NOSITI NA GROBLJU. GOMILA DUHOVA TAMO?
— Tko zna. Hoću reći, ti nisi na groblju, a tamo bih te očekivao.
BLIZANKE STIŽU.
— Oh, moj Bože. Do sutra.

I:
ŠTO ĆEMO? NE MOŽEŠ OVAKO ŽIVJETI.
— Kako to misliš? Sretan sam. To jest, sretan sam s obzirom na okolnosti.
VALENTINA JE ZALJUBLJENA U TEBE.
Robert je spustio olovku. Ustao je i počeo hodati po rubu blagovaonice, ruku obavijenih oko tijela
kao da se grije. Naposljetku je sjeo.
— Što želiš da učinim?
NE ZNAM.
Opet je ustao. — Ne znam što da kažem, Elspeth. — Pokupio je bilježnicu i olovke i spustio se u
svoj stan. Elspeth je pomislila: Reci da me voliš. Prošla su dva dana prije no što se Robert ponovno
pojavio u blagovaonici. — Razmišljao sam — rekao je i sjeo s rukom na papiru, čekajući da se pojavi
Elspeth. Već je bila tu, ali nije mu dala znak. Sjedila je njemu nasuprot, na jednom od stolaca s
uspravnim naslonom, prekriženih ruku, očiju stisnutih u male proreze.
Napokon je Robert rekao: — Elspeth, pokušao sam razmotriti situaciju. U vezi s Valentinom.
Jednostavno sam vrlo - zbunjen.
Tišina. Robert je čuo svoj živčani sustav kako mu cvili u glavi. Dan je bio prigušen, mračan i kišovit
te je blagovaonica bila vrlo turobna.
— Dobro, onda. Samo ću sjediti ovdje i govoriti sam sa sobom.
— Zastao je. Elspeth je čekala. — Elspeth, što si mislila da će se dogoditi? Umrla si prije gotovo godinu
i pol dana. Godinu sam te dana oplakivao i žalio što nisam mrtav, ozbiljno razmišljao da se ubijem, a
upravo kada se činilo da sve kreće nabolje, stigle su blizanke. A pogledaš li unatrag, nagovijestila si ili,
zapravo, više no jednom rekla da šalješ blizanke kao svjevrsnu zamjenu za sebe. I upravo kada sam ih
počeo doživljavati u tom svjetlu, ili bolje rečeno, Valentinu, pojaviš se ti - zapravo, ne baš pojaviš,
nego obznaniš da si tu i, iako je to posve prekrasno, čini se kao da smo malo zapeli.
Elspeth je osjećala nešto što nikada nije osjetila dok je bila živa. Ostavit će me, pomislila je. Ne voli
me više. Bilo je nešto u tonu njegova glasa.
— Elspeth, da mogu doći i uzeti te - da znam kamo ići i kako - ili čak da ti se mogu pridružiti, učinio
bih to.
Prišla mu je i stala kraj njega, bojeći se što bi mogao reći sljedeće kao i prekinuti ga.
— Ali oboje smo ni tamo ni amo, zar ne? Ja sam uhvaćen u zamku svojeg tijela, a ti u zamku - ovog
stana, potpuno bez tijela; bez tijela, bez glasa... Spustim se u svoj stan pa pogledam sve te ispisane
stranice i pomislim da gubim razum.
Uhvatila ga je za ruku i olovkom povukla isprekidanu crtu. Kada ju je stavila pod nadzor, napisala
je: ŽELIŠ DA IMAM TIJELO?
— Na to sam naviknut — rekao je. — Oprosti.
Elspeth se pustila i odletjela sve dok nije gledala Roberta sa stropa, zapetljavši se nekako u viseći
svijećnjak. Počela je rukama prolaziti između kristalića, a Robert je podigao pogled. Kao da sam oblak,
a on očekuje kišu.
— Ako želiš da se odreknem Valentine, učinit ću to.
Želim li to, zapitala se. Zašto meni prepušta odluku? Stavila je prste na dno jedne od tanahnih
žarulja u obliku plamena. Kroz nju je prostrujala svjetlost, a ona se rasprsnula. Robert je odvratio
pogled, podigao ruke da zaštiti lice. Elspeth se činilo da je dugo tako sjedio. Zatim je tiho rekao: —
Zašto si to učinila? — Podigao je olovku, nježno stavio ruku na papir, izbjegavajući krhotine stakla od
žarulje.
OPROSTI OPROSTI OPROSTI. GREŠKOM - RAZMIŠLJALA SAM.
— Jesi li ljuta ne mane?
POVRIJEĐENA I ZBUNJENA, NE LJUTA.
— Čekaj, tu, Elspeth. Počistit ću staklo. To će nam oboma dati vremena da promislimo. — Otišao
je u kuhinju i našao metlu i lopaticu.
Kada je pomeo sve krhotine i zamijenio žarulju, opet je sjeo i zapiljio se u papir. Izgleda tako
deprimirano, pomislila je Elspeth. Nije dobro da sjedi tako u mraku i dopisuje se s mrtvom
gospođom. Da je ovo bajku, došla bi kraljevna i spasila ga. Najmanje što mogu učiniti jest pustiti ga.
U REDU JE, napisala je. AKO TE VALENTINA USREĆUJE, SAMO NAPRIJED.
— Elspeth...
NEMOJ ME ZABORAVITI,
— Elspeth, slušaj...
No ona je otišla iz sobe i nije se vratila da bi razgovarala s njim ni tada, ni mnogo sljedećih dana.
Treći dio
LIMINALAN

Bilo je vrlo rano ujutro; Valentina se probudila prije Julije, što se često događalo. Nježno se
oslobodila Julijinih ruku i sjela u krevetu. Zavjese nisu bile posve navučene; svjetlost je bila blijeda i
raspršena. Nešto se pomaknulo. Valentina nije bila posve budna te je vidjela, a da zapravo nije vidjela.
Pomislila je da je Mačkica, ali ona je spavala pokraj nje na krevetu. Valentina je fokusirala pogled; to
nešto odvojilo se od mjesta na kojem je sjedilo pokraj prozora, a Valentina je shvatila da vidi Elspeth.
Osjećaj je bio isti kao kad gledate iz velike udaljenosti: Elspeth je bila slabo vidljiva i bez jasnih
obrisa. Izgleda isto kao mama, pomislila je Valentina, no nešto u načinu na koji ju je duh pogledao
bilo joj je nepoznato i strano. Elspeth je pokretala usta kao da govori i krenula prema krevetu. Do tog
se trenutka Valentina nije bojala, ali tada je osjetila strah. Strah ju je posve razbudio: Elspeth je
nestala. Valentina je osjetila hladan dodir na obrazu, potom ništa. Skliznula je s kreveta i istrčala iz
stana, spustila se niza stube, a onda u pidžami, teško dišući, stala pokraj košara za poštu.
Robert je zaspao tek koji sat prije te mu je trebalo neko vrijeme da mu u svijest dopre kucanje na
vratima. Prvo je pomislio da u kući gori. U donjem je rublju došao do vrata i žmireći izvirio kroz vrata.
Valentina je rekla: — Mogu li ući?
— Ah. Trenutak. — Otišao je do sobe, navukao hlače i jučerašnju košulju te se vratio i otvorio vrata.
Rekao je: — Dobro jutro — a kad ju je pomnjivije pogledao: — Što je?
— Vidjela sam Elspeth — odvratila je i počela plakati.
Robert ju je zagrlio i rekao joj u tjeme: — Sšš. — Kada se donekle oporavila, rekao je: — Ja je
tjednima pokušavam ugledati. Kako je izgledala?
— Kao mama.
— Zašto onda plačeš?
— Nikad prije nisam vidjela duha. Znaš, ona je mrtva.
— Da. Znam. — Odveo ju je u kuhinju. Sjela je za stol, a on počeo pripremati čaj. Valentina je u
papirnati ručnik ispuhala nos. Robert je rekao: — Jesi li imala dojam da ti se trudi prikazati? Što se
točno dogodilo?
Valentina je odmahnula glavom. — Mislim da je, kad sam je ugledala, sjedila na prozorskoj klupi
i gledala kroz prozor. Nije bilo kao da se nešto posebno trudi da je vidim. Kada je spazila da je gledam,
krenula je prema meni, a ja sam se tada uplašila i ona je nestala. — Valentina je zastala. — Zapravo
mislim da nisam bila posve budna.
— Oh — rekao je Robert. — Znači, sanjala si je?
— Ne, ne mislim da sam je sanjala. Ali to je možda kao, znaš, kad se pokušavaš nečega sjetiti i ne
možeš, a onda poslije, kada više ne pokušavaš misliti o tome, samo ti iskrsne u glavi.
— Da?
— Možda sam je vidjela jer sam zaboravila da je ne mogu vidjeti.
Robert se nasmijao. — Morat ću to isprobati. Ona, naravno, u
zadnje vrijeme ne razgovara sa mnom pa mislim da se neće pojaviti. Kakvom ti se učinila? Je li bila
ljuta na tebe?
— Ljuta? Ne, pokušavala mi je nešto reći, ali ne kao da je bijesna ili tako nešto.
Voda je prokuhala te ju je Robert nalio u čajnik. Rekao je: — Zar ti i Julia ne razgovarate s njom?
— Ponekad. Ali ne želi odgovoriti na pitanja koja mi želimo postaviti.
Robert se nasmiješio i stavio pribor za čaj na stol. — Možda biste, da pustite nju da postavlja
pitanja, na kraju doznale ono što želite znati. — Sjeo je sučelice Valentini.
— Možda. Voljela bih da nam to jednostavno kažeš.
— Kažem što?
— Štogod da je - nismo baš sigurne, ali između mame i Elspeth postoji neka velika tajna. Hoću
reći, bile su blizanke, a onda su prestale govoriti. Zbog čega?
 — Ne bih mogao reći.
— Ne bi mogao ili ne bi htio? — rekla je Valentina razdraženo.
— Ne bih mogao. Nemam pojma zašto su se Elspeth i Edie razišle. To je bilo mnogo prije no što
sam upoznao Elspeth, a ona gotovo nikad nije spominjala vašu majku. — Natočio je čaj.
Valentina je gledala kako joj se iz šalice diže para.
Robert je rekao: — Zašto moraš znati? Majka vam ne želi reći, a Elspeth se dobrano potrudila da
ne ostavi iza sebe ništa što bi vas moglo uznemiriti. Naravno, pod pretpostavkom da postoji tajna.
— Mama se boji da ćemo je otkriti.
— Nije li to dobar razlog da je ne dirate? — Rekao je to silovitije no što je kanio; Valentina se
uplašila. — Slušaj — rekao je Robert mirnije — ponekad, kad čovjek napokon dozna, shvati da je bilo
bolje ne znati.
Valentina se namrštila. — Kako ti to znaš? Osim toga, povjesničar si. Stalno koješta otkrivaš o
drugim ljudima.
— Valentina, jedno je istraživati viktorijance, nešto posve drugo iznositi na vidjelo obiteljske
kosture.
Nije odgovorila.
— Evo, ispričat ću ti priču. — Robert je otpio malo čaja i osjetio strepnju. Želiš li joj doista to
ispričati? No ona ga je gledala s iščekivanjem. Rekao je: — Kada mi je bilo petnaest godina, moja je
majka naslijedila dosta novca. 'Tko ti je ostavio novac, mama?' pitao sam je. 'Oh, umrla je moja prateta
Pru i ostavila mi ga', rekla je. E, ja dolazim iz obitelji s čudesnim brojem tetki, ali za tu nikad nisam
čuo; obitelj moje majke mogla je pratiti svoje korijene do križarskih ratova, ali za tetu Pru nitko nije
čuo. No to je bila priča od koje nije odustajala. A onda, dva tjedna poslije, vidio sam na televiziji
intervju s novim ministrom - bio je to moj otac. Drugačije se zvao, ali to je bio on. 'Mama', rekao sam,
'dođi, vidi ovo.' Oboje smo gledali intervju; izgledao je strašno samozadovljno i ugledno.
Valentina je znala što slijedi. — Novac je, znači, došao od tvog oca?
— Da. Napokon je došao do točke u karijeri na kojoj ga je mogla prilično spektakularno uništiti da
je otišla tablodima. Naslov bi, valjda, bio Ministrov dvostruki život. Tako ju je isplatio i nikada ga više
nisam vidio. Osim, naravno, na televiziji.
Valentina je shvatila nešto što se bojala pitati. — Zato, znači, ne radiš?
— Daaa — rekao je Robert. — Iako mislim da bih na kraju, kad doktoriram, volio predavati. —
Uzdahnuo je. — Radije bih da sam ostao siromašan i tu i tamo viđao oca.
— Mislila sam da ga nisi volio.
— Pa, nije mu bilo stalo do djece. A ja sam baš dospio u dob u kojoj smo mogli razviti nekakav
odnos, ali sve je, i tako i tako, bilo privid.
— Oh. — Valentina je mislila kako treba nešto reći. — Žao mi je.
Robert joj se nasmiješio. — Svakog dana zvučiš sve više kao Engleskinja. Ne mora ti biti žao. — Čuli
su Julijine korake u kuhinji iznad njih. — Bi li trebala otići gore?
— Uskoro.
— Bi li onda doručkovala?
— Rado.
Robert je iz hladnjaka izvadio jaja, slaninu, maslac i štošta drugo.
— Kakva voliš jaja?
— Na oko?
Dok su se slanina i jaja pržili, postavio je tanjure i pribor, džem i sok, napravio prepečenac.
Valentina ga je promatrala, umirena njegovom učinkovitošću i oduševljena otkrićem muškarca koji
joj poslužuje doručak, pretvarajući se istodobno kako ne primjećuje da je u pidžami.
Robert je spustio hranu na tanjure i sjeo. Počeli su jesti. Gore je Julia toptala po kuhinji. — Netko
nije sretan — rekao je Robert.
 — Baš me briga.
— Ah, dobro — rekao je on.
— Da barem mogu otići — rekla je Valentina.
Ali tek si stigla, rekao je Robert. — Zašto, onda, ne odeš?
Valentina je osjetila da je - Što? Uvrijeđen? Žurno je dodala: — Ne mislim od tebe, mislim od Julije.
Misli da me posjeduje. Kao neka diktatorica.
Robert je oklijevao, a onda rekao: — Na kraju godine možete prodati stan i činiti što vas volja.
Valentina je odmahnula glavom. — Julia ga ne želi prodati. Julia ne želi ništa što bi mi omogućilo
da se osamostalim. U stupici sam.
— Mogla bi otići Xavieru Rocheu i zatražiti podijelu imovine. U zakladama ima dovoljno novca da
Julia zadrži stan, a ti dobiješ gotovinu — rekao je Robert.
Valentina se razvedrila. — Mogla bih to učiniti?
— To je navedeno u oporuci. Zar je nisi pročitala?
— Pročitale smo je — rekla je Valentina neodređeno — ali nisam obraćala pozornost na sitno
napisano.
— Elspeth kaže da joj je žao što vam je uvjetovala da živite tu godinu dana. Prilično je zabrinuta za
tebe.
— Kad je to rekla? — upitala je Valentina.
— Prošlog tjedna.
— Prekasno.
— Da — rekao je Robert. — Mislim da je gledati tebe i Juliju kako se odljepljujete jedna od druge
previše slično onome što se dogodilo njoj i Edie.
Valentina je pojela jaja i obrisala usta, — Da nam barem kaže.
Robert je rekao: — Mislim da bi - mislim da je vaša majka ta koja ne želi da znate.
— Što bi učinio da si na mom mjestu?
Robert se nasmiješio i pogledom prešao po njezinoj pidžami.
— Svašta — rekao je. — Da nabrojim?
— Ne - znaš što mislim. — Zacrvenjela se.
Uzdahnuo je. — Sprijateljio bih se s Elspeth.
— Oh. — Razmišljala je o tome. — Bojim je se.
— To je zato što je poznaješ samo kao hladne zapuhe zraka i slično. Bila je divna kad je bila živa.
— Zašto Elspeth ne razgovara s tobom?
— Oprosti?
— Rekao si da ne...
— Oh, jesam. — Ustao je da raščisti posuđe. — To je samo nesporazum. Proći će.
— Je li... bila više kao Julia ili ja?
Robert je odmahnuo glavom. — Bila je ona. Bila je smiona kao Julia, ali i suzdržljiva kao ti. Bila
je pametna i voljela je da bude po njezinu. Ali obično bi to izvela tako da sam uživao u svemu na što
bi me natjerala.
— Izluđuje me što nas gleda, a mi ne znamo da je tamo.
— Možda biste to mogle iskoristiti kao ispriku da budete ljubaznije jedna prema drugoj.
— Što ti je rekla? — upitala je Valentina.
Doimao se iznenađenim. — Imam i ja oči.
Snažno se zarumenjela, ali nije odgovorila. Robert je rekao: — Iz onoga što sam mogao zaključio,
Elspeth i Edie dogovorile su se da Elspeth neće imati nikakve veze s tobom i Julijom. Elspeth, čini se,
osjeća da se ona držala svog dijela nagodbe. — Vratio je maslac i sok u hladnjak. — Ali sada mislim da
bi vas željela malo upoznati. Budući da ste tu. — Pustio je vodu u sudoper. — Ako je to ikakava utjeha,
vjerojatno provodi manje vremena lebdeći nego misliš. Voljela je biti sama. Ostavite li joj nekoliko
knjiga negdje gdje im može prići ili upaljen televizor, siguran sam da ćeš vas pustiti na miru.
— Televizor ne radi — podsjetila ga je Valentina.
— Onda to riješimo, može? — Robert je stajao za šankom, leđima okrenut Valentini. Zurio je kroz
prozor i mislio na Elspeth. Sigurno umireš od dosade. Nemaš nikoga s kim bi razgovarala, knjiga koje
bi čitala. Pokušao je zamisliti kako se Elspeth osjećala kada je Valentina u panici pobjegla od nje.
Okrenuo se i rekao: — Bi li ti smetalo da poslije dođem gore i pokušam razgovarati s njom?
Valentina je slegnula ramenima. — Naravno da ne bi. Ali zašto uopće pitaš? Stalno si u našem
stanu i razgovaraš s njom.
— Nisam mislio da je to tako očito.
— I mi imamo oči. — Nasmiješila se.
Touche.
Valentina je ustala i nečujno prišla Robertu. — Hvala na doručku. — Ruke su mu bile u pjenušavoj
vodi te mu je dobacila poljubac u lice baš kad se okrenuo prema njoj.
— Joj — rekao je. — Napravimo to kako valja. — Svaki je poljubac bio mala lekcija. Robert je uživao
u njima iako se počeo pitati hoće li ikada dospjeti do naprednijega gradiva. Ruke su mu bile vlažne,
ali gurnuo ih je njoj pod pidžamu i dlanovima joj prošao po grudima.
Prošaputala je: — To je lijepo.
— Moglo bi biti i ljepše — ponudio je.
— Mmm. Ne - još. — Odmaknula se zbunjena izraza. Robert se smiješio.
— Moram gore — rekla je Valentina.
— Dobro.
— Razgovarat ću s Elspeth.
— To je dobro — rekao joj je.
— I bit ću dobra prema Juliji.
— I to je dobro.
— Vidimo se.
— Da.

Kada se Valentina vratila u stan, našla je Juliju za stolom u blagovaonici, potpuno odjevenu, kako,
s cigaretom u ruci, čita novine i pije kavu.
— Bok — rekla je Valentina.
— Bok — rekla je Julia ne podigavši pogled.
— Voljela bih kad ne bi pušila u stanu.
— I ja bih voljela kad ti ne bi trčala dolje i ševila se s Robertom dok ja spavam, ali to tebe ne
zaustavlja, zar ne? — Julia nije odmaknula pogled s novina.
— Nisam - nismo - i to se tebe ne tiče.
Julia je pogledala Valentinu. — Kako god. Pidžama ti je posve mokra. — Prinijela je cigaretu
usnama i otpuhnula dim u Valentininu smjeru. Valentina je otišla istuširati se. Kada se obukla, Julije
nije bilo.
Valentina je uzela papir, kemijske i olovke. Raširila je abecedu koju je Robert napravio na stoliću i
oprezno postavila plastični krug posred nje. — Elspeth? — zazvala je. — Jesi li tu?
Obruč se počeo micati. DOBRO JUTRO, rekla je. Valentina je vidjela kako se Elspeth polako
materijalizira, kako ledbi iznad ploče i velikom usredotočenošću miče mali obruč. Elspeth je podigla
pogled i nasmiješila joj se.
Valentina joj je uzvratila smiješak. — Ispričaj mi priču — rekla je. KAKVU PRIČU
— Pričaj mi o sebi i mami kad ste bile male...
Elspeth je nagnula glavu na stranu i na trenutak se zamislila. Stavila je prst u obruč i nekoliko ga
puta okrenula. Tada je kleknula pokraj stola i polako počela sricati: JEDNOM DAVNO ŽIVJELE DVIJE
SESTRE KOJE SU SE ZVALE EDIE I ELSPETH...
KUĆNA STOMATOLOGIJA

Martina je mučila zubobolja. Približavala mu se danima. Sada je, poput vlaka, stigla u njegova usta,
te nije bio u stanju ni o čemu drugome misliti. Stajao je ispred zrcala u kupaonici i pokušavao vidjeti
bolni zub tako što je nagnuo glavu unatrag, otvorio usta i izbečio oči prema dolje, no zbog toga se
samo srušio i razbio cjevanicu o kadu. Odustao je i uzeo malo kodeina koji je Marijke uzimala kada joj
je iskočio disk. Tada se vratio u krevet.
Poslije tog jutra zazvonio mu je telefon. Budući da je telefon bio s njim u krevetu, prilično blizu
glave, Martin je imao osjećaj da mu to zvoni zub; bol je bila strašna. Bila je to Marijke.
— Bog, mornaru, kako more? — Zvučala je prilično veselo.
— Još je slano — rekao je. — Kako si ti? — Uspravio se u sjedeći položaj i pipajući počeo tražiti
naočale.
— Što je? — rekla je Marijke. — Zvučiš pospano.
— Oh... boli me zub. — Malo se sramio samog sebe; želio je da joj ga bude žao.
— Oh, ne. — Marijke je sjedila u stanu provodeći dokono subotnje jutro u udobnu naslonjaču s
detektivskim romanom u krilu i zdjelom čipsa pod rukom. Odlučila je nazvati Martina u raspoloženju
velikodušnosti i plemenitosti. Sada je njegova zubobolja dotapkala kroz telefon i tražila da se pobrine
za nju. — Jesi li nešto poduzeo? Koji zub?
— Gornji kutnjak. Desni. Imam osjećaj kao da me neko udara po licu.
Ni on ni ona nisu ništa rekli jer nije bilo očitog lijeka. Čak i da je Martin mogao otići do zubara, nije
imao zubara kojem je mogao otići: dr. Prescott nije više radio preko zdravstvenog osiguranja, nego
privatno; pri postupku prelaska u privatnu praksu Martina je izbacio s popisa svojih pacijenata. Bilo
kako bilo, to i nije bilo važno jer dr. Prescott nije odlazio u kućne posjete. Naposljetku je Marijke rekla:
— Možda bi trebao nazvati Roberta?
— Zašto?
— Možda bi on mogao - ma nema veze.
Martin je pritisnuo ruku uz obraz. Zub je još nemilosrdnije bubnjao. — Pametan je on momak, ali
mislim da ne zna mnogo o stomatologiji. — Martin se spustio s kreveta i ušao u kupaonicu. Nešto je
bilo drugačije - no nije mogao shvatiti što, ne dok mu je zub pulsirao, a on razgovarao s Marijke i
pokušavao naći bočicu s kapsulama kodeina - Ah, evo ih. Progutao je dvije i oteturao natrag do
kreveta. Kada je legao, shvatio je da je upravo bos hodao po podu ne obrativši na to pozornost. Hmm.
Tjeskobe nije bilo; nije mu se nametala nikakva kompulzija. Pozornost je opet usmjerio na Marijke.
— Onda, što ćeš učiniti? — upitala ga je.
— Spavati?
— Da nazovem Roberta?
— Dobro - reci mu da ponese kliješta.
— Ugh — rekla je. — Nastavi spavati.

Poslije je Martin sjedio za kuhinjskim stolom u kodeinskoj izmaglici i pokušavao jesti mlaku zobenu
kašu. Čuo je kako Robert posrče kroz mračan stan dozivajući ga. — Tu sam. U kuhinji — protisnuo je
Martin.
— Hej — rekao je Robert tiho kada je stigao u kuhinju. — Marijke kaže da si se posvadio sa zubić-
vilom?
— Mmm — rekao je Martin.
— Slušaj, ako nađem zubara, bi li mogao izići iz stana?
Martin je vrlo polako odmahnuo glavom.
— Jesi li posve siguran?
 — Oprosti...
— Nema veze. Obavit ću nekoliko poziva. Brzo ću se vratiti. Nadam se.

Vrijeme je prolazilo, a Robert se nije pojavljivao. Martin je spustio glavu na stol i zadrijemao. Kada
se opet probudio, za stolom je sjedila Julia i čitala jučerašnji Telegraph. Oprala je posuđe.
— Poslao me Robert — rekla mu je.
— Sati je? — upitao je Martin.
— Oko četiri — rekla je Julia. — Mogu li nešto učiniti? Čaj?
— Da, molim — rekao je Martin. Julia je donijela vrećicu smrznutoga graška. Martin ju je zahvalno
prinio licu. Ustala je i počela praviti čaj.

Julia je rekla: — Robert je tu. — Martin se uspravio i rukama prošao kroz kosu, koja se podigla i
tako ostala, davši mu izraz iznenađenosti.
— Martine — rekao je Robert. — Doveo sam Sebastiana.
Robertov prijatelj Sebastian Morrow, pogrebni poduzetnik, stajao je na kuhinjskim vratima.
Martin je oduvijek smatrao da je Sebastian prilično suzdržan; sada se doimao nesigurnim i kolebljivim
iako je blistao u divnu modrom odijelu; cipele su mu sjajile, a u rukama je imao zloslutnu kožnatu
torbu.
— Ali meni treba zubar — rekao je Martin — ne pogrebnik. Barem ne još.
Robert je rekao: — Prije no što je postao pogrebnik, Sebastian je u Bartsu završio dodiplomski
studij stomatologije.
Julia se digla sa stolca i stala pokraj stražnjih vrata, prekriživši ruke na prsima. Samo Robert može
dovesti pogrebnika da izvadi zub.
Martin je rekao: — Zašto nisi završio stomatologiju?
Sebastian je rekao: — Mrtvi ne grizu. — Podigao je torbu i rekao:
— Mogu li?
— Izvoli — rekao je Martin.
Robert je raširio čisti ručnik po stolu, a Sebastian je izvadio instrumente: injekciju za novokain,
bocu alkohola, vatene tampone i gazu. Robert je iz ormarića uzeo šalicu i zdjelu, a Sebastian je obukao
savršeno čist bijeli ogrtač. Oprao je ruke i navukao plastične rukavice.
Cijelo vrijeme dok je čekao da Robert dođe, Martin je usrdno želio da se agonija okonča. No
gledajući sada Sebastiana kako se priprema, Martin je počeo osjećati nepodnošljivu tjeskobu. —
Čekaj! — rekao je zgrabivši Sebastianovo zapešće. — Prvo moram nešto obaviti.
— Martine — rekao je Robert — ne možemo satima čekati da ti...
— Evo, Martine — rekla je Julia našavši se odjednom pokraj njega—ja ću to učiniti za tebe. Dobro?
Ti ostani tu i samo mi reci što da učinim, može? — Nagnula se i s iščekivanjem prislonila uho uz
Martinova usta.
Martin je oklijevao. Je li u redu ako to učini umjesto mene? Pokušao se posavjetovati s unutarnjim
osjećajem koji je presuđivao u tim pitanjima. Nije se čuo. Na kraju je prošaputao Juliji, a ona kimnula.
— Naglas? — upitala je.
— Ne, ali stani tu gdje te mogu vidjeti.
Sebastian je rekao: — Daj da te udobno namjestimo. — On i Robert posjeli su Martina tako da mu
je glava bila nagnuta preko naslona, a pridražavali su je telefonski imenici i ručnici na stolu. Julia je
stajala iznad njega s ručnom svjetiljkom koju mu je uperila u lice. Počela je brojiti, nečujno pomičući
usne. Martin je prikovao pogled o Julijine usne i molio se.
— Otvoriti, molim — rekao je Sebastian. — Oh, bože.
 Martin je čvrsto držao Juliju za ruku dok je čekao da počne djelovati novokain; druga joj se ruka
tresla te je svjetlo podrhtavalo na njegovu licu. Martin je imao blažen osjećaj da netko skida bol s
njega. — Mirno, molim — rekao je Sebastian. — Skoro ga imam. — Sljedećih nekoliko minuta bilo je
prilično krvavo. Martin je zatvorio oči. Čuo se tupo pucketanje, a onda napipavanje. — To je to —
rekao je Sebastian, zvučeći iznenađeno. Martin je osjetio miris ulja klinčića i alkohola. Sebastian je
nagurao pamuka u prazninu u zubnom mesu. — Nježno zagristi, molim. — Martin je otvorio oči.
— Sve riješeno — rekao je Sebastian ozaren od radosti. Martin je ustao. Zub je ležao u zdjeli:
smećkastosiv, krvava korijena, mnogo manji no što ga je zamišljao. Julia je još uvijek brojila, a Martin
je podigao ruku kao znak da može prestati. — Osamsto dvadest i dva — rekla je.
— Je li to sve? — pokušao ju je upitati Martin, ali mu je lice bilo umrtvljeno te ga nije razumjela.
Bolje nestala, ostavivši za sobom prazninu koju će ispuniti drugačija bol kada anestetik prestane
djelovati.
— Ti si genije — promumljao je Sebastianu.
— Nipošto — rekao je Sebastian, ali je izgledao kao da mu je laknulo. — Svatko može izvaditi zub.
Drago mi je da je izišao u jednom komadu, izgleda strašno krhko.
— Da smo imali opremu, bi li ga bilo moguće spasiti? — upitao je Robert.
— Ne... no to smo trebali znati prije vađenja, a ne poslije. — Sebastian se počeo prati. Julia mu je
pomogla. Spakirao je torbu i rukovao s Martinom koji mu je htio platiti za obavljeni posao. — Ne
dolazi u obzir, drago mi je da sam pomogao. Sad moram juriti - bio sam usred nečega kada me Robert
nazvao.
Robert je ispratio Sebastiana. Kada se vratio, Martin je rekao:
— Što je radio kad si ga nazvao? — Martin je zamislio Sebastiana kako se naginje nad nepokretan lik
na čeličnom stolu i vitla sjajnim instrumentima...
— Pio je čaj u Wolseleyju s vrlo zgodnom ženom. Čekala ga je u mom stanu dok je radio na tvom
zubu. To je jedan od razloga zašto mi je trebalo toliko da ga dovedem. To, a i namučili smo se nabaviti
novokain. A kad smo kod toga, moramo ti nekako nabaviti antibiotike.
Martin je stavio prste na obraz. — Hvala vam. Oboma. Svim trima. — Pogledao je Roberta. —
Moram mu poslati bocu viskija. I tebi. — Martin se ukrivo nasmiješio Juliji. — I tebi?
Uzvratila mu je osmijeh. — Ne, hvala. Ima okus kao lijek.
Martin je rekao: — Da ne zaboravim, sestro; trebao bih uzeti vitamine.
Julia je izgledala kao da joj je neugodno. — Još nije vrijeme.
— Znam, ali sam umoran i rano ću leći pa, daj, budi zlato...
— Dobro — rekla je Julia. Otišla je po tablete.
Robert je rekao: — Što je to bilo?
— Oh — rekao je Martin — da je mi anafranil. Pravi se da su vitamini, a ja se pravim da joj vjerujem.
Robert se nasmijao. — U sljedećem se životu vraćam kao lijepa djevojka. Tipično - nisi to htio
učiniti za Marijke, mene nisi htio ni slušati kad sam inzistirao na tome, ali Juliji si uzoran pacijent. —
Robert je napunio elektični grijač i pristinuo prekidač. — Možeš li nešto pojesti?
— Valjda bih morao — Martin je gledao Roberta kako vadi pribor za čaj. — Ali ga, zapravo, uzimam
radi Marijke.
— Doista? Jesi li joj rekao?
— Ne još. Mislio sam kako bih je jednog od ovih dana mogao iznenaditi. — Martin je opet
dotaknuo obraz; osjećao je kako natiče. Polako se digao i iz zamrzivača uzeo vrećicu graška. Robert
je uzeo vrećicu i omotao je kuhinjskom krpom. Martin ju je prinio obrazu, misleći na Marijke. Želio ju
je nazvati i reći joj da je sve u redu, ali nije htio da Robert sluša. Martin se namrštio i rekao: — Je li
Sebastian rekao da ne smijem pušiti?
Julia je ušla u kuhinju i pogledala Roberta. Još si uvijek tu? Robert je rekao: — Ne smiješ pušiti niti
piti slamkom jer se na mjestu vađanja mora napraviti krasta, a sisanje je može pomaknuti.
 Martin je tako turobno izdahnuo da su se i Robert i Julija nasmijali. Robert je upitao: — Što radi
Valentina? — a Julia je mu je pokazala da piše na nevidljivom papiru. — Doista? - rekao je Robert. —
Misliš li da će joj smetati ako navratim?
— Ne znam — rekla je Julia. — Mislim da mene nije željela u blizini. Ali probaj. Ja ću napraviti čaj.
Robert je rekao Martinu: — Samo zovi ako nešto trebaš.
Martin je rekao: — Sad sam dobro. Još ti jednom hvala; to je bilo... čudo.
— Zar ne? — rekao je Robert i otišao zadovoljan samim sobom.
Julia je napravila čaj, a onda pročeprkala po ormarićima i hladnjaku tražeći moguće sastojke za
večeru. Podigla je limenku pileće juhe s rezancima, a Martin je rekao: — Da, molim. — Želudac mu je
zakrulio. Rekao je: — Tvoja sestra voli pisati?
Julia je oklijevala. Elspeth im je rekla da nikome ne kažu i nisu. Bila je u iskušenju da kaže Martinu,
ali bi je uvijek nešto zadržalo; bojala se da ne pomisli da je lažljivica — Da — odvratila je. — Ništa
ozbiljno, samo poruke na računalu. — Dala je Martinu šalicu čaja i otvorila limenku juhe. Martin je
stavio smrznuti grašak na stol i rukama obavio šalicu čekajući da se čaj ohladi. Novokain je prestajao
djelovati. Mrzio je osjećaj gumenih usana koji je ostajao nakon njega, ali ga je zabrinjavao i
međuprostor između boli i neboli.
Julia je podgrijala juhu, u mikrovalnoj skuhala krumpir i postavila stol, tiho se krećući Martinovom
kuhinjom, misleći kako su dolje Robert i Valentina s Elspeth; sjećala se Sebastianovih mršavih ruku u
rukavicama koje stišću forceps da izvuku zub, a onda panike na Martinovu licu kada je na Sebastianov
zahtjev otvorio usta, kako je popustila kada je prikovao pogled za njezine usne dok mu je brojila.
Brojevi... Zašto brojevi? Sto je umirujuće u brojevima? Okrenula se da pogleda Martina. Klonulo je
sjedio nakrivivši glavu i zurio u prazno. Izgleda tužno. Ili možda tako izgleda kad mu lice miruje.
Julia je poslužila Martina. Nije bilo smisla pitati se očekuje li Valentina da će večerati s njom; Robert
je bio s njom. Martin je jeo oprezno, trudeći se ne ugristi se. Julia je nakon obroka izbrojila tablete,
on ih progutao i napola joj se osmjehnuo. — Hvala, sestro.
— Molim — rekla je i počela raspremati stol. Kada ga je na trenutak pogledala, ponovno se izgubio
u tužnom izrazu. — Što je, Martine?
— Oh, znam da je glupo, ali brinem se jer ne mogu pušiti. Znam da bih trebao prestati, ali ovo nije
baš pravi trenutak. Hoću reći, uvijek prestajem, ali nisam planirao prestati danas.
Julia se nasmiješila. — Kada su našem tati izvadili umnjak, nije smio pušiti pa je mama pušila za
njega.
— Ne shvaćam kako...
Julia je pucnula prstima. — Gdje su ti cigarete?
— U sobi.
Vratila se s plavom kutijom i upaljačem; privukla svoj stolac veoma blizu Martinovu i zapalila
cigaretu. — Dobro, sada, ovako... — Julia je uvukla dim, pazeći da ne udahne. Martin je otvorio usta,
a ona puhala dim u njih. — Da? — rekla je. Martin je kimnuo, a iz nosa mu je izišao dim. — Da.
Julia je položila ruku na Martinovo rame. Naslonili su se jedno na drugo. Okrenula je glavu i
prinijela usne cigareti; vrh se zažario. Martinove su oči bile poluzatvorene, usta poluotvorena. Julia je
nakrivila glavu, a kada mu se približila na samo nekoliko centimetara, vrlo je polako otpuhala dim;
zvuk koji je Martin ispuštao kada je udisao podsjetio ju je na Valentinine asmatične hroptaje. Izdahnuo
je, a onda se zasmijuljio.
— Što? — rekla je.
— Strašno sam beskoristan, zar ne? Ne mogu čak sam ni puštiti.
— Ne budali — rekla je Julia. Dotaknula mu je čeljust. — Bucko.
— Martin je podigao obrve. Povukla je još jedan dim iz cigarete. Pohlepno se nagnuo prema njoj.

***
 Kada se Robert spustio kat niže, vrata stana blizanki bila su odškrinuta. Pokucao je i ušao. Negdje
u stanu bio je otvoren prozor te se hladan i vlažan vjetrić probio do predsoblja. Valentina je sjedila na
sofi u dnevnoj sobi, okružena komadima papira. Papir s abecedom i plastični obruč bili su na stoliću.
Večernja je svjetlost sve pozlatila: zagasito i jarko ružičast baršun zasjao je, Valentinina se
svijetlozelena haljina raširila oko nje poput ljiljanova cvijeta na vodi, a elektrizirana kosa okruživala joj
je lice; sve se spojilo u zlatnoj svjetlosti te se Robertu učinila kao slika, neprekinuta površina. Valentina
je sjedila na udaljenom dijelu sofe s jednom nogom ispod sebe. Bila je okrenuta prema drugom kraju
sofe kao da tamo netko sjedi. Robert je stajao na vratima i pokušao, poželio i ponadao se vidjeti drugu.
No nije uspio.
Valentina se okrenula prema njemu. Nije prije primijetio koliko je umorna; oči su joj bile krvave, a
pod njima tamni podočnjaci. — Vidiš li je? — upitala je.
— Ne — rekao je. — Reci mi... kako izgleda?
Valentina se nasmiješila. — Promijenila je odjeću kada si ti ušao...
— Valentina je lagano odmahnula glavom. — Zašto bih to rekla? Kako god, ima na sebi plavu svilenu
haljinu. Uska je u struku, a dolje se širi; kosa joj je kratka, malo uvijena, oči su joj goleme; nevjerojatno
je blijeda, osim na rukama i rubovima ušiju... Ima tamni ruž... Što još da mu kažem?
— Možeš je čuti?
— Ne, pokazuje mi...
Robert se spuštao dok nije sjeo na pod uz razbacane papire. Laktovima se naslonio na stolić. S tog
mu se položaja učinilo da vidi poremećaj u zraku tamo gdje je trebala biti Elspeth: možda je to bilo
kao da gleda kroz savršeno čistu čašu; možda je to kao kad pokušavaš vidjeti glazbu. Odmahnuo je
glavom. — Želim, ali ne mogu.
Obruč se počeo micati. Valentina je zapisala poruku. MOŽDA USKORO.
— Da — rekao je Robert. Laknulo mu je što je opet u Elspethinoj milosti. Bacio je pogled na papire
na podu. — O čemu ste razgovarale?
— Obiteljskim temama — rekla je Valentina. — Elspeth mi je pričala kako je bilo kad su ona i mama
bile male, kako je bilo odrastati u kući u Pilgrim's Laneu.
— Zar ti to majka nije ispričala?
— Ne mnogo. Mama nam je mnogo pričala o Cheltenhamu. Znaš, o čudnim društvenim
hijerarhijama i dosadnim školskim uniformama. Julia je uvijek govorila da su umjesto toga morale ići
u Hogwarts.
SVIĐALO NAM SE VIŠE NEGO DOMA.
— Zašto, Elspeth? — rekla je Valentina. No Elspeth nije iznijela pojedinosti. Valentina ju je gledala
kako gleda Roberta. Elspeth se lagano naslonila te se činilo kao da se ona i Robert gledaju u oči. Zatim
se Robert okrenuo prema Valentini i rekao: — Tvoji su djed i baka bili užasno strogi. Očito je internat
bio pravo olakšanje; Elspeth je pričala
o školskim priredbama, a voljele su se obijesno šaliti s drugim učenicima - onako kako mogu blizanke.
Valentina je upitala Elspeth: — Jeste li se ti i mama jednako odijevale?
U ŠKOLI SU SE SVI ISTO ODIJEVALI. INAČE NE SAMO KAD SMO BILE JAKO MALE. Valentinu je smelo
što je Elspeth potpuno usredotočena na Roberta; otkako je ušao u sobu, jedva da je digla pogled s
njega. Toliko je naviknuta na svoju nevidljivost da zaboravlja da je mogu vidjeti.
Cijelo popodne, i tako nekoliko dana zaredom, kad god bi Julia nekamo otišla, Valentina i Elspeth
sjedile su i razgovarale isprekidanim pitanjima i odgovorima. Valentinu je zapanjilo koliko je ono što
je pričala Elspeth drugačije od onoga što im je pričala mama. U Elspethinu djetinjstvu događaji su
često imali mračne obrate; piknik pokraj rijeke završio je utapanjem učenika; ona i Edie pokušale su
se sprijateljiti s dječakom iz susjedne kuće kojeg su poslije poslali u umobolnicu. U svakoj su se priči
Elsepth i Edie dobro slagale; nije bilo naznake nesloge, nagovještaja raskola; uvijek su bile zajedno,
pametnije i brže od mnogobrojnih suparnika. Priče su u Valentini izazivale čežnju za Julijom - ne
sadašnjom, Julijom koja naređuje i guši, nego Julijom iz djetinjstva, Valentininom zaštitnicom i drugim
ja. Napetost u svakoj priči pojačavali su mukotrpni pokreti plastičnog obruča. Elspethine su priče zbog
uvjeta bile prava čuda jezgrovitosti. Valentinu su podsjećale na plave i bijele ploče u Poštarskom
parku.
Robert je uzeo nekoliko listova papira. — Smijeni? — Valentina je pogledala Elspeth koja je
slegnula ramenima. VEĆ SI IH ČUO, polako je rekao obruč.
Valentina je dodala nešto interpunkcijskih znakova. BILO NAM JE DEVET GODINA. JEDNOG DANA,
NA PUTU KUĆI, VIDJELE ISPRED DUĆANA ZNAK „ŠTENAD NA PRODAJU". VRLO UZBUĐENE, UŠLE SMO
I OBRATILE SE STARCU ZA TEZGOM. PRODAVAO JE DUHAN. PROVEO NAS JE KROZ DUĆAN DO KUĆICE
U DVORIŠTU. TAMO SU BILI ŠTENCI. DUGO SMO SE S NJIMA IGRALE. ONDA SMO HTJELE OTIĆI I
OTKRILE DA NAS JE ZAKLJUČAO U KUĆICI. Tu je stranica završavala. Robert se sjetio da mu je Elspeth
to prije mnogo godina pričala; šetali su Ulicom Pond gdje je bio dućan duhana. Valentina je našla
sljedeću stranicu i dala mu je. VIKALE SMO ALI NITKO NIJE DOŠAO. KUJA JE LAJALA S NAMA.
SMRAČILO SE. ČOVJEK JE OTKLJUČAO VRATA. POJURILE SMO, SRUŠILE GA I OTRČALE KUĆI.
Valentina je pomislila: Zvuči kao bajka. Koliko je toga istinito? Prije je uživala, ali je u tom trenutku
osjetila strah.
Elspeth se sjetila hladne, ružne kućice, straha štenaca kada su ona i Edie počele vikati; pogledala
je Valentinu i pomislila: Zašto joj to pričam? Umorna je, a ja sam je zbunila. Elspeth je slovo po slovo
rekla: ISPRIČAJ PRIČU V i nasmiješila se što je dobrohotnije mogla.
— Ja? — Valentini je glava bila potpuno prazna. Tako sam umorna. Željela je da Robert otiđe tako
da ona i Elspeth mogu nastaviti jedna drugoj kazivati povjerljive stvari ili da ona otiđe dolje s
Robertom, da je ljubi i skriva od Elspeth. Ili bi jednostavno mogla pobjeći i prepustiti ih jedno drugome.
— Što radi Julia? — upitala je Roberta.
— Valjda njeguje Martina — rekao im i ispričao za Martinovu zubobolju i Sebastianov smioni
zubarski zahvat. Valentina je osjetila oštricu ljubomore; Julia se brinula za nekoga. Pomislila je: Ne,
ne smeta mi. Doista. Naslonila se na stranu, ramenom na naslon sofe, a glava joj je pala. Robert je
rekao: — Jesi li išta jela?
— Ne. — Sjećala se da je doručkovala, ali to se činilo jako davno.
— Nismo bile u kupnji. — Pogledala ga je. Oči su joj izgledale golemo, lice upalo.
Robert je rekao: — Izgledaš kao da si gladna. — Bolje rečeno, izgladnjela. Koliko dugo sjediš tu?
Ustao je. — Elspeth, mislim da Valentina mora večerati. — Ispružio je ruke. Valentina ih je primila, a
on ju je povukao. Vrtjelo joj se.
Elspeth je gledala kako odlaze. Na vratima se Valentina okrenula i rekla: — Odmah ću se vratiti,
Elspeth. Samo moram nešto pojesti. — Vrata su se zatvorila za njima.
Elspeth se digla sa sofe i otišla do otvorenog prozora. Čekala je. Uskoro su Robert i Valentina
nestali kroz vrtna vrata. Trebala sam znati, rekla je Elspeth samoj sebi. Tako je naviknuta da se netko
brine za nju. Svjetlost se gasila. Trebala bih biti sretna zbog njih. Elspeth je gledala kako nebo postaje
tamnije. Upalila se ulična rasvjeta. No bio je to lijep dan. Gotovo kao u stara vremena.
Bilo je prilično mračno kada se Julia vratila. Prošla je kroz stan, paleći svjetla, dozivajući. — Mišiću?
— Kada je došla do dnevne sobe, upalila je svjetiljku pokraj klavira i zatvorila prozor. Pokupila je papire
i prelistala ih. Elspeth ju je gledala, zamišljena. Čudno je imati napisan čitav razgovor. Kao da te netko
može prisluškivati, kao da mi prisluškuju telefon. Ali zašto ne? Zašto reći Valentini, a ne Juliji. Ne
smijem imati miljenice.
Julia je podigla pogled kao da je osjetila kako je Elspeth premjerava. — Elspeth? Gdje je Valentina?
Elspeth se nagnula nad ploču. VEČERA S R, složila je slova.
— Oh. — Julia je sjela na sofu, jadna i bespomoćna.
KAKO MARTINOV ZUB
Julia se ozarila. — Mnogo je bolje. Želio je leći pa sam sišla. DOBRO SE BRINEŠ ZA SVE
 — Trudim se. — Julia je odmahnula glavom. — Mislim da me Valentina mrzi zbog toga.
ZAHVALNOST JE ZAMORNA
— Mislim da ne postoji opasnost da mi bude zahvalna. Jednostavno je tako; ona se razboli, ja se
brinem za nju.
AKO JE PUSTIŠ VIŠE ĆE TE VOLJETI
— Znam. Ne mogu.
Elspeth je sa zaprepaštenjem ugledala kako se Julijine oči pune suzama. Sjedile su u nepokretnoj
tišini. Nakon nekoliko minuta Julia je otišla iz sobe. Elspeth je čula kako ispuhuje nos. Kada se vratila,
rekla je: — Zašto na ovoj stranici piše 'trauma glave'? — Pružila je Elspeth papire kako bi ih mogla
vidjeti.
PITALA ME KAKO JE UMRO NAŠ OTAC
— Oh. Nismo ga upoznale, zar ne?
NE SAMO BAKU
— Ali ne sjećamo je se.
UMRLA JE KAD STE BILE JAKO MALE
— Kakvi su bili? Mama nikad ne priča o njima.
ON JE BIO TEŽAK ONA KROTKA
Julia je oklijevala. Nacrtala je nekoliko spirala razmišljajući o sljedećem pitanju. Elspeth ju je
gledala i promislila: Nevjerojatno; postoji li gen za švrljanje spirala?
— Elspeth? Što se dogodilo tebi i mami?
TAJNA
— Daj, Elspeth...
OPROSTI NE MOGU LAKO NOĆ
— Elspeth?
Ali Elspeth je otišla. Julia je slegnula ramenima i otišla u krevet, osjećajući se frustrirano, ali
uzbuđeno. Kada je Valentina došla kući, Julia je spavala, sanjajući brojeve i zube.

Martin je ležao u krevetu s telefonom pritisnutim uz splasnuti obraz, slušajući zvonjavu u mraku.
Marijke se javila nakon sedmog zvona, a on osjetio zahvalnost.
— Martine?
— Bok, ljubavi moja. Da ti ispričam moju zubajku?
— Tako sam se brinula. Zvučiš kao da su ti usta puna žvakaće gume.
— Ne, ali mislim da mi je obraz osam puta veći. Nikada nećeš pogoditi koga je Robert doveo da mi
izvadi zub...
Marijke se naslonila u svojem krevetu i slušala. Sigurno je bio jako prestrašen; trebala sam biti
tamo. Zamisli, Robert poznaje pogrebnika zubara... Oboma je bilo toplo oko srca kad su čuli glas onog
drugoga. Ležali su zajedno u mraku, u udaljenim gradovima, misleći: Ovaj smo put imali sreće i stiskali
telefone čvršće uz uši, pitajući se koliko će još dugo moći biti odvojeni.
ZALUTALI

Kad se izgubi, čovjek može reagirati na nekoliko načina. Kao prvo, može početi paničariti: to je
obično bio Valentinin prvi poriv. Kao drugo, može se prepustiti, prihvatiti to da si na krivom mjestu
kako bi promijenio način na koji doživljavaš svijet. Julia je voljela taj osjećaj te ga je počela izazivati.
London je bilo savršeno mjesto za gubljenje. Zavojite ulice mijenjale su imena svakih nekoliko blokova,
spajale se i razdvajale, završavale u nizovima garaža i iznenada se otvarale u trgove. Julia je počela
igru: vozila bi se u podzemnoj željeznici i nasumce iskakala na postajama sa zanimljivim imenima:
Tooting Broadway, Ruislip Gardens, Pudding Mili Lane. Nadzemna bi je stvarnost obično razočarala.
Imena na planu podzemne dozivala su u sjećanje krajolik iz dječjih pjesmica, ugodan i umanjen.
Stvarna mjesta bila su uglavnom sumorna: lokali s prženim pilićima, prodavaonice alkohola i
kladionice koje istiskuju ono osebujno.
Julijin mentalni plan Londona počele se popunjavati neobične pojedinosti: goveda i slonovi s
Albert Memoriala; dućan u Bloomsburyju koji je prodavao samo sablje i štapove; restoran u kripti
crkve St. Mary-le-Bow. Otišla je u Lovački muzej i cijelo popodne gledala zamagljene staklenke pune
organa, izloženih antiseptika i kostur ptice dodo.
Svaki je dan dolazila kući ispunjena londonskim sličicama, odlomcima razgovora, idejama za
sljedeće avanture. Kada bi ušla u stan, beziznimno bi zatekla Valentinu na sofi među hrpama papira
kako posve usredotočeno prati plastični krug koji se kreće po napisanoj abecedi. Julia bi Valentini i
Elspeth ispričala svoj dan. Valentina bi joj prenijela neke Elspethine priče. Obje su bile ugodno
iznenađene otkrivši da, provedu li odvojeno dan, imaju o čemu razgovarati za večerom iako bi se
često pojavio Robert i odveo Valentinu upravo kada bi se Julia ponadala da će cijelu večer provesti u
njezinu društvu.
Svako je jutro Julia preklinjala Valentinu da iziđe s njom. Valentina bi se gotovo dala nagovoriti, ali
onda bi našla izgovor da ostane doma.
— Idi ti — rekla bi Valentina. — Nisam baš bolesna. Samo sam umorna. — I doista je izgledala umorno.
Kao da je svakog dana gubila malo životne energije. — Treba ti malo sunca, Mišiću — rekla joj je Julia
više no jednom. — Sutra — uvijek je odgovarala Valentina.
Martin je stajao na vratima stana. Ispružio je ruku u rukavici i spustio je na kvaku. Srce mu je
žestoko udaralo, a on se nije pomicao; pokušavao se smiriti. Nebrojeno si puta bio u hodniku. Ovdje
je sigurno. Nikad ti se ništa bolno nije dogodilo u predsoblju. Nema nikoga. Ničega osim starih novina.
Duboko je udahnuo, polako izdahnuo i otvorio vrata.
Bilo je kasno popodne te je stubište bilo puno sunca. Sjajne trunčice prašine lebdjele su u
nepokretnu zraku. Martin je zažmirio. Vidiš, posve je bezopasno. Proučavao je prag, novine, pod.
Zamislio je kako je zakoraknuo naprijed, spustio nogu na sag, izišao iz stana nakon više od godinu
dana.
Samo naprijed. To je samo podest. Robert i Julia stalno su tu. Marijke je bila tu. Marijke želi da
iziđeš iz stana. Ti si razumno biće; znaš da je sigurno. Ako možeš izići iz stana, možeš vidjeti Marijke.
Martin je doživljavao sebe kao dječaka koji prvi put stoji na skakaćoj dasci, užasnut. Drugi dječaci u
razredu zasuli su ga podrugljivim uzvicima kada se okrenuo i spustio ljestvama. Ovdje nema nikoga.
Nitko neće znati ako ne uspijem. Ali ako uspiješ, možeš reći Juliji. Pokušao je zamisliti Julijino lice, ali
se umjesto toga sjetio njezinih usana koje broje dok njemu vade zub.
Znojio se te je izvadio rupčić i obrisao čelo. Samo zakorači preko praga. Postalo mu je teško disati.
Martin je zatvorio oči. Ovo je jednostavno idiotski. Počeo je drhtati. Zakoračio je unatrag i hvatajući
dah zatvorio vrata.
Sutra. Sutra ću opet pokušati.
DEVET ŽIVOTA

Valentina i Elspeth igrale su se s Mačkicom Smrti. Išlo je ovako: Valentina je sjedila na podu u
predsoblju, blizu ulaznih vrata, s kantom punom stolnoteniskih loptica koje je našla u smočnici.
(„Otkuda ti, Elspeth?" pitala ju je. Elspeth je samo slegnula ramenima.) Elspeth je stajala na drugom
kraju predsoblja. Kao i inače, Mačkica nije imala pojma da je Elspeth tamo pa bi, kada bi Valentina
zakotrljala lopticu po podu, puna samopouzdanja potrčala za njom, a Elspeth bi je u posljednjem
trenutku preusmjerila u neočekivanu smjeru. Mačkica je vrlo brzo postala veoma uzbuđena i počela
se sumanuto bacati na bijele loptice koje kao da su znale kamo žele otići, loptice koje su mogle naglo
poletjeti ili jednostavno promijeniti smjer. Elspeth je pustila Mačkicu da protrči ravno kroz nju,
uživajući u letimičnu dodiru krzna po njezinoj fantomskoj koži i kostima. Legla je na pod i pustila da se
loptice kotrljaju kroz nju, a Mačkica kolebljivo za njima. Kada se Mačkica približila, Valentina je vidjela
kako pruža ruke kao da će je uhvatiti. Elspeth je zaboravila da je bestjelesna. Mačkica joj je protrčala
kroz ruke; osjetila je kako joj se nešto glatko i sklisko zakačilo za mali prst; osjetila je kako joj se ruke
pune nečim čvrstim s čim se hrvala kao da je ulovila ribu. Stvorenje se izvijalo i pokušavalo je ugristi.
Elspeth je držala Mačkicu.
No Valentina je u istom trenutku vidjela kako Mačkica pada na pod i nepomično leži. Dotrčala je.
Mačkica je bila mrtva.
— Elspeth! — Valentina se bacila na pod, zgrabila Mačkicu. — Što si učinila? Vrati je!
Elspeth je i dalje čvrsto stiskala Mačkicu koja se bacakala i grebla je. Valentina nije vidjela Mačkicin
duh, ali je vidjela da se Elspeth s nečim bori.
— Vrati je! Odmah!
Elspeth je uzela Mačkicu koja se koprcala i, kako je najbolje znala i umjela, gurnula je natrag u
beživotno tijelo. Činilo joj se kao da pokušava staviti živu pastrvu u svilenu čarapu: Mačkica koju je
Elspeth držala užasnuto se otimala, a Mačkica u Valentininim rukama bila je nepokretna i krhka.
Elspeth je bilo strah da će ozlijediti Mačkicu pokušajima da je vrati u tijelo. Zatim je shvatila da je
Mačkica mrtva i da će ostati mrtva ne bude li odlučna. Odlučila je usredotočiti se na glavu, a onda na
ostatak. Imala je osjećaj kao da se koristi starim fotografskim aparatom s daljinomjerom i pokušava
dvije slike spojiti u jednu.
Elspeth je dala znak Valentini da spusti Mačkicino tijelo na pod. Shvatila da je Mačkicin duh u
njezinim rukama stvaran; od čega god bila načinjena, bila je nalik Elspethinu duhu, poznata kao tvar.
Mačkica je bila prvo što je dotaknula otkako je umrla, a što je postojalo s njom, a ne u nekoj drugoj
stvarnosti. Tako sam osamljena, pomislila je dok je pokušavala ugurati Mačkicu u njezino beživotno
tijelo. Da je barem mogu zadržati.
Mačkica se prestala vrpoljiti, kao da je shvatila što Elspeth pokušava. Elspeth je, kao da prstima
nešto nabire, pokušavala zadržati Mačkicu unutra; sjetila se kako je majka gnječila krajeve pite po
rubovima. Odjednom je duh Mačkice iščezao. Utonuo je natrag u tijelo. Tijelo bijele mačkice zgrčilo
se — ustala je, zanjihala ustranu, a zatim došla k sebi. Pogledala je oko sebe, poput djeteta uhvaćena
u krađi bombona, a onda se počela lizati po cijelom tijelu.
Elspeth i Valentina sjele su na pod i netremice se zagledale u Mačkicu, a zatim jedna u drugu.
Valentina je izišla iz sobe i vratila s abecedom i obručem.
— Što se dogodilo? — upitala je Elspeth.
UHVATILO SE ONA IZIŠLA
— Što se uhvatilo?
NJEZINA DUŠA
— Uhvatila za što?
Elspeth je savinula mali prst poput gospođe koja pije čaj.
 Valentina je sjedila i mislila. — Bi li to mogla ponoviti?
RADIJE NE BIH
— Da, ali da želiš, misliš li da bi to mogla namjerno učiniti? NADAM SE NE
— Da, ali Elspeth...
Elspeth je ustala. Valentina je otišla za njom u kuhinju, no ona je iščeznula. Mačkica je glasno
zamijaukala i zabila se u Valentininu nogu.
— Kao da si se izvukla bez posljedica. Želiš li večeru? — Valentina je iznijela posudu, otvorila
konzervu, istresla hranu u nju i stavila je na uobičajeno mjesto na podu. Mačkica ju je čekala kao da
je pripadnica cargo-kulta i počela uobičajeno halapljivo jesti. Valentina je sjela na pod i gledala je kako
jede.
Elspeth je, nevidljiva, stajala nasred kuhinje i gledala Valentinu kako gleda Mačkicu. O čemu misliš,
Valentina?
Valentina je razmišljala o čudima. Dok je jela, Mačkica je izgledala posve svakodnevno: to je bilo
čudo. Nikada ne bih rekla da si prije deset minuta bila mrtva. Ti kao da to nisi ni primijetila. Zar nije
boljelo, Mačkice? Je li bilo teško vratiti se u tijelo? Jesi li se bojala?
Čula je kako se otvaraju ulazna vrata; Julia je došla doma.
— Mišiću? Gdje si? — Nemoj reći Juliji, pomislila je Elspeth. Stidjela se što je ubila Mačkicu, iako je
bila mrtva samo privremeno.
— U kuhinji — doviknula je Valentina.
Julia je ušla s vrećicama iz Sainsbuiyja, koje je spustila na radnu plohu, i počela raspremati
kupljeno. — Što ima? — upitala je.
— Ništa posebno. Što je s tobom?
Julia se upustila u dugačku dosadnu priču o ženi u redu pred blagajnom, majušnoj starici koja je
navodno živjela samo na čajnom pecivu i čaju Lipton.
— Odurno — rekla je Valentina pokušavajući se dosjetiti što je čajno pecivo.
— Čajni kolutići — rekla je Julia.
— Oh, to onda nije tako strašno. — Digla se s poda i počela joj pomagati. Blizanke su radile u
poluugodnoj tišini. Mačkica je večerala i nekamo otišla. Elspeth je stajala u kutu, podalje od blizanki,
ruku prekriženih preko grudi, i razmišljala. To je bilo izvanredno. Bio je to - ključ - za nešto... ali što?
Morat ću promisliti. Elspeth je ostavila blizanke u kuhinji i našla Mačkicu koja se spremala zadrijemati
u sunčanoj mlaki na sofi. Elspeth se sklupčala pokraj nje i gledala kako joj kapci padaju, kako joj se
disanje produbljuje. Bio je to dražestan, svakodnevan prizor, prilično nepoveziv s Elspethinim
uzburkanim raspoloženjem. Valentina je ušla u sobu i prošaputala: — Elspeth? — ali Elspeth nije
odgovorila niti joj dala do znanja da je tu. Valentina je otišla virnuti u druge sobe, kao da se igraju
skrivača. Slijedila ju je Elspeth, nevidljiva sjena.
PROLJETNA GROZNICA

Jednoga lijepog svibanjskog popodneva Robert je sjedio za radnim stolom i pokušavao se natjerati
na pisanje. Radio je na dijelu doktorata posvećenu Ellen, supruzi gospodina Henryja Wooda, spi-
sateljici. Smatrao je da je gospođa Wood nevjerojatno nezanimljiva. Mukotrpno se probijao kroz East
Lynne, dubio nad detaljima njezina života i shvatio da mu, jednostavno, nimalo nije stalo do nje.
Kada je vodio grupe po groblju, uvijek je preskakao gospođu Wood. Bila bi između Georgea
Wombwella i Adama Wortha, ne samo abecedno nego i zemljopisno, no Robertu se činila
nevrijednom njihova osebujna, gotovo zanosna društva. Sjedio je grizući vrh olovke i pokušavajući
odlučiti može li je izbaciti iz rada. Možda ne. Mogao bi pokušati iskoristiti njezinu smrt, ali i ona je bila
neznimljiva: umrla je od bronhitisa. Prokleta bila.
Laknulo mu je kada ga je Valentina prekinula. — Iziđimo — rekla je. — Proljeće je.
Kada su izišli, noge su ih same odvele prema groblju. Dok su išli Swains Laneom, čuli su usamljena
svirača trube kako vježba ljestvice u Waterlow Parku. Note su zvučale pomalo elegično. Budući da su
Svvains Lane s obiju strana zasjenjivali visoki zidovi, vječno je bio u sumraku, čak i kad je iznad njih
bilo plavo nebo bez oblačka. Valentina je pomislila: Mi smo kao mala pogrebna povorka od dva čovje-
ka. Bilo joj je drago kada su došli do ulaza u groblje i stali na suncu, čekajući da im otvore.
Vrata im je otvorio Nigel. — Nismo te danas očekivali.
Robert je rekao: — Ne, ali vrijeme je tako divno da smo pomislili kako bismo mogli potražiti divlje
cvijeće.
Jessica je izišla iz ureda i rekla: — Ako odete, ponesite grablje. I bez muvanja, molim.
— Naravno. — Robert je oboje opremio voki-tokijima i grabljama, a uzeo je i veliku vreću za
otpatke pa su prešli dvorište i popeli se u groblje. — Pa — rekao je Robert kada su skrenuli na
Dickensov put — oprosti. Nisam te kanio zaposliti.
— U redu je — rekla je Valentina. — Ionako sam uglavnom beskorisna. Ne pada mi teško grabljati.
Otkud sve ove prazne boce vode?
— Mislim da ih ljudi bacaju preko zida — rekao je Robert.
Neko su vrijeme grabljali u druželjubivoj tišini, čisteći stazu, i sakupili impresivnu vreću omota brze
hrane i plastičnih šalica kave. Valentini se sviđalo grabljati. Nikad prije nije to činila. Upitala se koje bi
poslove rado obavljala. Punila vrećice u supermarketu? Bavila se telemarketingom? Tko zna? Možda
bih mogla isprobati različite poslove, svaki po tjedan dana. Zamišljala se kao garderobijerka u British
Museumu, kada joj je Robert dao znak da mu priđe.
— Pogledaj — prošaputao je. Pogledala je i ugledala dvije male lisice kako spavaju sklupčane na
hrpi starog lišća, dodirujući nosovima repove. Robert je stajao iza nje i zagrlio je. Valentina se napela.
On ju je pustio. Otišli su stazom ostavivši lisice da spavaju i vratili se grabljanju.
Nakon nekog vremena Valentina je rekla: — Što je muvanje?
— Mislim da je to amerikanizam. Jessica i James pokupili su nešto američkih izraza za vrijeme rata.
— Ali što znači?
— Pa, može značiti besposličariti, dangubiti. Ili može značiti zezati se u drugom smislu.
Valentina se zacrvenjela. — Je li Jessica mislila...?
— Ah - siguran sam da mi baš ne izgledamo kao dvoje ljudi koji kane provesti popodne skupljajući
smeće. — Virnuo je u vreću.
— Mislim da je dosta. Prošetajmo se - grablje samo ostavi tu, vratit ćemo se po njih. — Uzeo ju je za
ruku i odveo prema Livadi, otvorenu, suncem prošaranu dijelu punom dobro održavanih grobova.
Valentina je rekla: — Lijepo je biti na suncu. Mislim da je bilo sivo otkako smo došle.
— Ma nije.
— Ne - valjda se samo tako čini. Kao da sivilo namoči zgrade ili tako nešto.
 — Mmm. — Robert se osjećao pomalo potištenim. Ne možeš je natjerati da zavoli London. Ili, kad
smo već kod toga, tebe. Nastavili su hodati. Na mnogim je grobovima bilo nedavno zasađeno cvijeće
te je svaki bio malen gust vrt.
— Valentina? — rekao je Robert. — Reci mi. Zašto ustukneš kad god spustim ruku na tebe?
— Kako to misliš? — odgovorila je. — Ne ustuknem.
— Ne uvijek. Ali upravo jesi, kada smo vidjeli lisice.
— Valjda. — Otišli su s Livade i vratili se na stazu. Valentina je rekla: — Samo mi se činilo - čudnim.
Kao da ne pokazujemo poštovanje.
— Zato što smo na groblju? — upitao je Robert. — Ne znam... kada umrem, željet ću da ljudi
redovito vode ljubav na mom grobu. To će me podsjećati na sretnija vremena.
— Ali, bi li ti to učinio na nečijem grobu? Na Elspethinu?
— Ne - ne osim ako ne bi bio s Elspeth. Kako god to funkcioniralo. Možda ako oboje budemo mrtvi
— rekao je.
— Tko zna seksaju li se mrtvi?
— Možda to ovisi o tome završiš li u raju ili paklu.
Valentina se nasmijala. — To i dalje nije odgovor na moje pitanje.
Robert ju je uštipnuo za stražnjicu, a ona ciknula. — Sav dosadni seks u paklu, a sav dobri,
nećudoredni seks u raju — ponudio je kao mogućnost.
— To zvuči izokrenuto.
— To iz tebe govori američki puritanizam; zašto smisao raja ne bi bila sva velika zadovoljstva? Jesti,
piti, voditi ljubav. Ako je sve to pogrešno, zašto to moramo činiti da se održimo na životu i produžimo
vrstu? Ne, mislim da će raj biti neprekinut niz bakanalija. Oni dolje u paklu brinut će se zbog spolno
prenosivih bolesti i prerane ejakulacije. Bilo kako bilo — nastavio je Robert, vragolasto se smiješeći i
postrance gledajući Valentinin trijezan profil — ne pripaziš li, završit ćeš u posebnu, ogradom
ograđenu prostoru gdje drže sve djevice.
— U raju ili paklu?
Odmahnuo je glavom. — Doista ne znam. Ne bi trebala riskirati.
— Bolje da se latim posla.
— Da barem hoćeš. — Zastao je. Bili su blizu malog skretanja koje je vodilo do Rossettijevih.
Valentina se zaustavila malo dalje, shvativši da Robert nije iza nje. Na trenutak su zurili jedno u drugo,
a onda je ona zbunjeno oborila pogled.
— Ne misliš valjda - ovdje? — Valentinin se glas jedva čuo.
— Ne — rekao je Robert. — Kao što si prije rekla, to bi bilo neuljudno. Jessica bi me, da ikada
dozna, dala uhititi. Gospode, ne sviđa joj se čak ni kada su posjetitelji u kratkim hlačama.
— Mislim da bi ti samo dala otkaz.
— To bi bilo gore, Što bih ja onda? Morao bih naći pravi posao. — Ponovno je počeo hodati, a ona
prihvatila njegov ritam. — Valentina, voliš li kada ovako razgovaram s tobom?
Ništa nije rekla.
— Ti ga izazoveš, a onda kao da te uzruja. Nisam... nitko nije ovako sa mnom postupao... barem
ne od šestog razreda. Valjda je riječ o razlici u godinama. — Uzdahnuo je. — Iako bi većina djevojaka
koje poznajem jedva dočekala priliku da se poševi. Bilo je to divno doba.
 Valentina je odmahnula glavom. — Ne radi se o ševi. — Oklijevala je jer joj je bio nepoznat žargon,
kao i ono što je pokušavala reći. — Radi se o Juliji.
Robert joj je uputio pogled čistog iznenađenja. — Kakvo bi to, pobogu, bilo povezano s Julijom?
Valentina je rekla: — Uvijek smo sve činile zajedno, sve važno...
— Ali ti mi stalno govoriš koliko želiš sama iskušati život.
— Oprosti — rekla je. — Samo se bojim.
— Dobro. To je razumljivo.
— Ne, glupo je — rekla je Valentina. — Da je barem mogu ostaviti.
— Nisi udana za nju. Možeš što želiš.
— Ne razumiješ.
— Ne, ne razumijem. — Nastavili su hodati u tišni, a onda je Robert rekao: Čekaj, moram pokupiti
grablje. — Otrčao je stazom, ostavivši Valentinu na suncem obasjanom dijelu. Lijepo je ovdje, po-
mislila je. Da sam Elspeth, radije bih bila ovdje nego zatvorena u stanu. Robert se pojavio s grabljama
i vrećom. Gledala je kako kaska prema njoj. Volim liga? Mislim da volim. Zašto onda...? No bilo je
nemoguće. Uzdahnula je. Moram otići od Julije. Robert je usporio kada joj je prišao. — Hoćemo li
popiti čaj u uredu?
— Jasno — rekla je te su se, zbunjeni, vratili do kapele.

Julia se željela zabaviti po lijepom vremenu, ali nije joj se dalo izići samoj, a Valentina je nekamo
pobjegla s Robertom. Tako se popela na gornji kat, odlučna da Martinu nametne svoje raspoloženje.
— Bok, zlato — rekao je kada se pojavila u njegovu zagušljivu, zamračenu uredu. — Daj mi minutu-
dvije, samo što nisam gotov. Bi li nam napravila čaj?
Julia je odlučna koraka otišla do kuhinje i počela pripremati čaj. Obično je uživala postavljati šalice
i tanjuriće, grijati vodu, u svim umirujućim uobičajenim pokretima koji su dovodili do čaja, ali tog
dana nije imala strpljenja. Sve je bez reda nabacala na pladanj i odnijela u Martinov ured.
— Hvala ti, Julia. Stavimo to na radni stol pa privucimo stolac za tebe. Evo, ugodno je.
Tiho se spustila na stolac. — Umoriš li se ikad sjediti u mraku?
— Ne — rekao je ljubazno.
— Zašto si zalijepio novine preko prozora?
— Preporuka našeg dekoratera — nasmiješio se Martin.
— Da, jasno.
Martin je natočio čaj. — Kao da ste malo uzrujani, gospođice Poole.
— Oh - Valentina je negdje s Robertom.
Dodao joj je šalicu. — I zašto je to problem?
— Pa, izlazi s njim.
Martin je podigao obrve. — Izlazi? Zanimljivo. Čini mi se star za nekoga njezinih godina.
Julia je rekla: — Da nisi oženjen, bi li izlazio sa mnom?
Martina je pitanje toliko zateklo da joj nije odgovorio.
Julia je rekla: — To je valjda ne, ha?
— Julia...
Spustila je šalicu, nagnula se i poljubila ga. Nakon što je to učinila, Martin je sjedio posve
nepomično, istinski zbunjen. — Ne bi to smjela činiti — rekao je napokon. — Oženjen sam.
Julia je ustala i zaobišla jednu od manjih Martinovih hrpa kutija.
— Marijke je u Amsterdamu.
— Ipak, oženjen sam njome. — Obrisao je usta rupčićem.
Julia je ponovno u krugu zaobišla kutije. — Ali, ostavila te. Martin je pokazao tornjeve kutija i
prozore. — Nije joj se sviđalo ovako živjeti. I ne krivim je.
Julia je kimnula. Osjećala je da ne bi bilo pristojno složiti se odviše kategorički.
 Riječi su izletjele iz Martinovih usta protiv njegove volje: — Vrlo si privlačna, Julia. — Nepomično
je stajala i sumnjičavo ga pogledala.
— Ali ja volim Marijke i nitko mi drugi nije dobar.
Julia je ponovno počela kružiti. — Što točno... kakav je to osjećaj?
— Martin joj nije odgovorio te je pokušala objasniti. — Nikada nisam bila zaljubljena.
Martin je ustao i rukama prešao preko lica. Oči su mu bile umorne; osjetio je poriv da se obrije.
Nije to bila kompulzija. Tek osjećaj neurednosti i netom izrasle brade. Letimice je pogledao računalo;
bilo je gotovo četiri. Bilo je vrijeme ili bi bilo vrijeme za tuširanje da Marijke dolazi s posla. Mogao bi
malo pričekati. Julia je pomislila: Neće odgovoriti i osjetila olakšanje. Martin je rekao: — Kao da se dio
mene odvojio i otišao u Amsterdam gdje me taj dio - ona - čeka. Jesi li čula za sindrom fantomskog
uda? — Julia je kimnula. — Bol je ondje gdje bi ona trebala biti. On hrani drugi bol, onaj koji me tjera
da se perem i brojim i to. Tako me njezina odsutnost sprečava da je odem naći. Shvaćaš li?
— Ali, ne bi se osjećao mnogo bolje da odeš i nađeš je?
— Siguran sam da bih. Da. Naravno. Bio bih vrlo sretan.
— Izgledao je uznemireno kao da se Julia sprema istjerati ga.
— Onda?
— Julia, ne razumiješ.
— Nisi mi odgovorio na pitanje. Pitala sam te kako je biti zaljubljen. Rekao si mi kako je bilo kada
te napustila supruga.
Martin je ponovno sjeo. Kako je mlada. Kada smo mi bili tako mladi, izmišljali smo svijet, nitko
nam ništa nije mogao reći. Julia je stajala čvrsto stisnutih ruku, kao da želi iščupati odgovor iz njega.
— Biti zaljubljen je... muka — rekao je. — Želiš udovoljiti, brineš se hoće li te vidjeti onakvog kakav
doista jesi. Ali želiš da te upozna.... gol si, stenješ u mraku, bez imalo dostojanstva... želio sam da me
vidi i da me voli iako je znala sve o meni, a ja o njoj. Sad je otišla, a moje je znanje nepotpuno. Cijeli
dan zamišljam što radi, što govori i s kim razgovara, kako izgleda. Pokušavam ispuniti sate koje sam
propustio, što postaje sve teže kako se nagomilavaju otkad je nema. Moram zamišljati. Zapravo, ne
znam. Više ne znam. — Sjedio je glave spuštene na prsa, a riječi su mu postale gotove nečujne. Julia
je pomislila: On prema svojoj ženi osjeća isto što ja osjećam prema Valentini. To ju je prepalo. Ono
što je osjećala za Valentinu bilo je suludo, pogrešno, nesvjesno. Julia je odjednom mrzila Marijke.
Zašto ga je ostavila da tu sjedi na stolcu dok mu ramena podrhtavaju? Sjetila se svojeg tate. Osjeća li
on to prema mami? Nije mogla zamisliti oca samoga. Došla je do mjesta gdje je sjedio Martin,
zatvorenih očiju, spuštene glave. Stala je iza njega, nagnula se i zagrlila ga, položila obraz na stražnji
dio njegove glave. Martin se ukočio, potom polako prekrižio ruke i spustio dlanove na Julijine. Sjetio
se Thea, pokušao se prisjetiti kada ga je Theo posljednji put zagrlio.
— Oprosti — prošaputala je Julia.
— Ne, ne — odvratio je Martin. Julia ga je pustila. Martin je ustao, izišao iz ureda. Julia je čula kako
ispuhuje nos nekoliko soba dalje. Vratio se u sobu napravivši svoj čudni pokret ustranu, pa opet sjeo
na stolac.
Julia se nasmiješila. — Izišao si iz sobe ne učinivši to.
— Jesam? O, Bože. — Martin je na trenutak bio užasnut, ali je osjećaj nestao. Trebao bih to
popraviti, pomislio je, no skrivene potrebe nije bilo.
Julia je zadovoljno zatresla rukama i bokovima te ga pogledala.
— Kao da ti je bolje ovih dana. Nisi izbezumljen kao inače.
— Ozbiljno?
 — Ozbiljno. Ne bih išla toliko daleko da kažem da izgledaš normalno, ali ne skačeš svakih deset
sekundi da bi nešto oprao.
— Sigurno zbog vitamina — rekao je.
— Nikad ne znaš — odgovorila je Julia. U Martinovu je glasu bilo nešto što ju je navelo da se zapita.
— Vježbao sam izlaziti iz stana i stajati na podestu — rekao joj je.
— Martine, to je divno! Hoćeš li mi pokazati?
— Hmm, zapravo, još nisam uspio. Ali, vježbam.
— Morat ćemo ti dati još vitamina.
— Da, mislim da je to dobra zamisao.
Julia je opet sjela. — Ako iziđeš, hoćeš li otići u Amsterdam?
— Da.
— I onda te više neću vidjeti?
— Onda ćeš doći u Amsterdam i posjetiti nas. — Počeo joj je pričati o Amsterdamu. Julia je slušala
i mislila: Moglo bi upaliti. Bila je istodobno i uzbuđena i zabrinuta; ako Martinu bude bolje, hoće li
postati dosadan?
Prekinula ga je. — Hoćeš li mi dopustiti da skinem novine s prozora?
Martin je razmislio. Nije se pojavio unutarnji glas da to zabrani, ali je oklijevao. — Možda samo s
nekoliko prozora? Samo kao probu.
Julia je poskočila i u jurišu zaobišla kutije koje su joj priječile pristup prozorima. Počela je trgati
novine i ljepljivu traku. Svjetlost je zapljusnula prostoriju. Martin je stajao i trepćući gledao stabla i
nebo. Bože moj, opet je proljeće. Julia je kašljući udahnula prašinu koju je podigla. Kada se kašalj
umirio, rekla je: — Onda?
Martin je kimnuo. — Vrlo lijepo.
— Da ih još otkrijem?
— Još prozora? — Nije bio siguran. — Daj da se prvo naviknem na
- sunce. Možda bi za nekoliko dana mogla otkriti i ostale. — Martin je stao blizu prozora. — Kakvo
divno vrijeme — rekao je. Srce mu je udaralo. Svijet kao da se utiskivao u njega. Julia je nešto rekla,
ali je on nije čuo.
— Martine? — Oh, moj Bože. Julia ga je zgrabila za ramena i odvukla do stolca. Bio je pokriven
znojem; teško je disao. — Martine? — Podigao je ruku da preduhitri pitanja i naglo sjeo. Nekoliko
trenutaka poslije rekao je: — To je bio samo napadaj panike. — I dalje je sjedio zatvorenih očiju,
okrenut u sebe.
Julia je rekla: — Što mogu učiniti?
— Ništa — rekao je. — Sjedi sa mnom.
Sjela je i čekala s njim. Uskoro je Martin uzdahnuo i rekao: — Pa, to je bilo uzbudljivo, zar ne? —
Rupčićem je nekoliko puta potapkao po licu.
— Oprosti. — Ništa što je tog dana učinila nije bilo dobro.
— Nemoj da ti bude žao. Evo, pomaknimo stolce i sjednimo na sunce.
— Ali...?
— Bit će dobro. Držat ćemo se dalje od prozora. — Pomaknuli su stolce.
Julia je rekla: — Stalno mislim kako razumijem, ali zapravo ne razumijem.
— Ni ja ne razumijem, zašto bi ti? — rekao je Martin. — To i jest ludost, zar ne? Izlete sve daske i
ništa više nema smisla. Ili bolje rečeno, ima, ali nije to smisao koji itko drugi može razumjeti.
— Ali bilo ti je bolje — rekla je na rubu suza.
— Oh, mnogo sam bolje. Vjeruj mi. — Martin je ispružio noge i pustio da ga prekrije sunce. Uskoro
će ljeto. Mislio je na Amsterdam ljeti, uske kuće na kanalima, okupane svojim dijelom sjevernog
sunca, preplanulu i žustru Marijke koja se smije njegovu naglasku; davno je to bilo, ali ljeto se opet
približava. Ispružio je ruku i dao je Juliji. Ona ju je uzela te su sjedili jedno pokraj drugoga na suncu i
sa sigurne udaljenosti gledali proljetni dan.
RAŠIVANJE

Valentina je u London donijela šivaći stroj, ali ga nije ni pipnula otakako su ga, zajedno s ostalim
stvarima, unijele u stan. Stajao je u gostinskoj sobi i prekoravao je svaki put kada bi ga slučajno
primijetila. Šivaći stroj počeo joj se pojavljivati u snovima, zahtjevan i zapostavljen, poput ljubimca
kojeg je zaboravila nahraniti.
Stajala je u gostinskoj sobi i zurila u stroj. Ako je ovo ono što želim raditi, moram to učiniti. Na
internetu je proučila mogućnosti studija modnog dizajna; da bi te primili, treba ti mapa radova. S
Julijom već tjednima nije razgovarala o fakultetu. Prijavit ću se. Ako me prime, jednostavno ću otići.
Tata će plaćati. Julia mi ne može ništa. Valentina je skinula presvlaku sa stroja. Donijela je stolac iz
blagovaonice; pronašla kovčeg prepun tkanina i istresla ga na krevet. Dok je podizala svaki komad
materijala, rastvarala ga, zaglađivala i ponovo slagala, mislila je na Edie. Julia nije imala strpljanja za
šivanje i nikad nije ni naučila šiti. Valentina je razmrsila vrpcu i razvrstala konce. Našla je kutiju s
kalemima i dobre škare. Sada je sve bilo uredno posloženo na krevetu, a ona je stajala pitajući se što
da od toga napravi.
Bile su tu dvije napola dovršene bluze koje je počela šiti prije no što su otišle iz Chicaga. Mogla bih
njih dovršiti. Ne, pomislila je. Želim napraviti nešto novo. I ne dva komada; sašit ću samo jedan.
Kod kuće je imala krojačku lutku, ali je bila prevelika da je donese u London. Izvukla je krojački
metar i uzela svoje mjere. Kako čudno. Smršavjela sam. Razvrstala je materijal na hrpe: da, ne, možda.
U hrpi „možda" bio je ostatak crnog baršuna. Kupila ga je u osmom razredu, tijekom kratkog flerta s
darkerskom modom; Julia nije voljela nositi crno te je baršun neiskorišten ležao u Valentininoj zbirci
metraže. Razmotala ga je. Tri i pol metra? Dovoljno za haljinu.
Skicirala je novu haljinu kada se pojavila Elspeth. — Oh, bok — rekla je Valentina. Čovjek bi pomislio
da će primijetiti da su vrata zatvorena i da želim biti sama.
Elspeth je pokazala rukom kao da jiiše, a Valentina je okrenula čistu stranicu u bloku. HOĆEŠ LI
NEŠTO SAŠITI?
— Da. — Valentina joj je pokazala skicu. — Mini haljinu s ušivenim mrtvačkim plaštem.
PREVIŠE SI S ROBERTOM.
Valentina je slegnula ramenima.
SMIJEM LI GLEDATI?
— Kako hoćeš. — Valentina je protrljala ruke da ih zagrije pa se vratila crtanju. Elspeth se sklupčala
na krevetu i nestala.
Prošli su sati. Valentina je pokušavala izraditi kroj i osjećala se frustrirano. Izrađivanje kroja bilo je
jedna od stvari koje je željela naučiti na fakultetu. Sjedila je na podu s papirom ispred sebe, znajući da
je nešto pogrešno, ali nesposobna da to popravi. Tako sam glupa. Možda bih trebala raskrojiti neku
Elspethinu haljinu da vidim što propuštam. Čula je Julijine korake u hodniku. — Mišiću? — Valentina
je sjedila jedva dišući. — Mišiću? — Vrata su se otvorila.
— Oh, tu si. Odlično. Što radiš? — Julia je cijeli dan bila vani, lunjala Hackneyjem. Bila je mokra do
kože. Valentina je shvatila da kiši; nije prije primijetila.
— Zašto nisi uzela kišobran? — upitala je Valentina.
— Jesam. Stvarno pljušti pa sam se i uz kišobran smočila. — Julia se izgubila pa vratila u pidžami, s
ručnikom oko glave. — Što ćeš napraviti?
— Ovo. — Valentina joj je nevoljko pružila skicu.
Julia ju je pomnjivo pogledala. — Od crnog materijala?
— Da.
— Pa, to je drugačije.
Valentina nije odgovorila. Ispružila je ruku, a Julia joj je vratila blok.
 Julia je rekla: — Gdje ćemo to uopće obući? Izgleda kao kostim za maškare za Lolitu.
Valentina je rekla: — To je pokus.
— I ovako nemaš dovoljno materijala. Možda bismo mogle naći dućan koji prodaje metražu. Mogla
bi je napraviti ružičastu. To bi bilo kul.
— Imam dovoljno materijala za jednu haljinu. I ne bi dobro izgledala u ružičastom. — Valentina je
hinila da ispravlja kroj. Nije htjela pogledati Juliju.
— Koja je svrha jedne haljine?
— Moj portfolio — rekla je tiho Valentina.
— Kakav portfolio?
— Za studij. Studij dizajna.
— Ali ti nećeš studirati. Složile smo se da nećeš. — Julia je kružila oko kroja i čučnula pokušavajući
vidjeti Valentinino lice. — Hoću reći, zašto? Imamo novca.
Valentina je rekla: — Mi se ništa nismo složile, Ti meni stalno pokušavaš nešto nametnuti. —
Počela je umatati kroj, spremati olovke i blok.
— Ali ti stalno nešto radiš bez mene. Gotovo te više i ne viđam, nikamo nećeš sa mnom, a svake
večeri izlaziš s Robertom. Cijeli dan razgovaraš s Elspeth. Kao da me mrziš.
Valentina je napokon pogledala Juliju. — Da, mrzim te.
— Ne — rekla je Julia. — To nije moguće.
— Ti si kao neki moj tamničar. — Valentina je ustala. Julia je ostala klečati na podu. — Samo me
pusti, Julia. Krajem godine zamolit ćemo gospodina Rochea da podijeli imovinu. Možeš ostati živjeti
ovdje ako želiš. Ja ću samo uzeti nešto novca. Čak neću uzeti mnogo, tek toliko da mogu živjeti... Ti
možeš što hoćeš. Ja ću studirati, raditi ili što god, nije važno. Samo želim nešto učiniti, imati život,
odrasti.
— Ali ne možeš — rekla je Julia. Ustala je, a ručnik joj se nespretno rastvorio i spao s glave. Zavitlala
ga je na pod. Izgledala je patetično mlada, neraščešljane kose, u nebeskoplavoj pidžami. — Valentina,
ne možeš se brinuti čak ni za sebe! Prvi put kad se uistinu razboliš, a mene ne bude tu da se brinem
o tebi, umrijet ćeš!
— Dobro — rekla je Valentina. — Radije ću umrijeti nego ostatak života provesti s tobom.
— Dobro — odvratila je Julia. Otišla je do vrata i zastala, pokušavajući smisliti što još reći. Ništa nije
smislila. — Kako god. — Julia je izišla i zalupila za sobom vrata.
Valentina se zapiljila u vrata. Sto sad? Odjednom je shvatila da se Elspeth ponovno pojavila i da
još uvijek sjedi na krevetu, promatrajući je s izrazom šoka na licu. — Odlazi — rekla joj je Valentina.
— Molim te, ostavi me na miru. — Elspeth je poslušno ustala i odlebdjela kroz zatvorena vrata.
Valentina je ostala tako stajati dok su joj misli jurile glavom. Naposljetku je povukla crni baršun s
kreveta. Popela se, čučnula na sredinu hrpe materijala i pokrila se baršunom. Nestat ću, pomislila je.
Čula je kako pljušti kao iz kabla. Valentina je dugo plakala. Pod baršunom joj je bilo toplo i sigurno;
tonući u san pomislila je: znam, znam što ću... a plan joj se, u tom prostoru između sna i jave, posve
uobličio.
PRIJEDLOG

Sljedećeg jutra Valentina je gledala Elspeth kako čita. Na sagu u dnevnoj sobi ostavila joj je šest
rastvorenih džepnih izdanja. Elspeth je čitala raširenu stranicu jedne knjige pa prelazila na sljedeću.
Miješala je stare miljenice (Middlemarch, Emmu, Molitvu za Owena Meanyja) s pričama o duhovima
(Okretajem zavrtnja te odlomcima iz djela M. R. Jamesa i Poea) u nadi da će pronaći nekakav savjet
vezan za uznemiravanje živih. Prizor je izazivao laganu nelagodu. Kada bi pročitala sve otvorene
stranice, vratila bi se na prvu knjigu i uz napor okrenula stranicu. Zatim bi prešla na druge i išla redom
dok ne bi okrenula sve stranice. Valentina je vidjela samo Elspethin dio; bili su joj vidljivi glava, ramena
i ruke, ali džemper koji je imala na sebi nestajao je negdje pri dnu grudnog koša. Lebdjela je iznad
knjiga; da joj je tamo bilo cijelo tijelo, izgledalo bi kao da visi sa stropa. Da je uopće imala krv, sva bi
joj sišla u glavu. Činilo se, međutim, kao da joj je posve ugodno.
— Želiš li da ti okrećem stranice?
Elspeth ju je pogledala i odmahnula glavom. Savila je ruku kao da pokazuje mišiće: moram vježbati.
Valentina je ležala na ružičastoj sofi s otrcanim Penguinovim izdanjem Žene u bijelom. Bilo joj je
teško usredotočiti se na grofa Fosca i Marian dok je Elspeth samo koji metar dalje lepetala stranicama.
Odložila je knjigu i uspravila se. — Gdje je Julia?
Elspeth je prstom pokazala strop. Valentina je rekla: — Ah — i izišla iz sobe. Vratila se s kartonom
sa slovima i obručem te prinijela prst usnama. Elspeth ju je zbunjeno pogledala. Meni ne moraš reći
da šutim. Došla je do Valentine.
Valentina je rekla: — Znaš što se dogodilo s Mačkicom?
Elspeth se okrenula. Ne želim razgovarati o tome. Valentini nije ništa rekla. Valentina nije odustala.
— Bi li to mogla učiniti meni? Izvaditi mi - dušu - i vratiti je?
Ne, rekla je Elspeth.
— Ne bi mogla ili ne želiš?
NE NE NE. Sjedila je odmahujući glavom. Kakva prokleto glupa ideja, željela je reći. Umjesto toga
napisala je: ZAŠTO?
— Zato. Zašto moraš znati razlog?
Elspeth se zapitala bi li tako bilo imati kćer tinejdžericu: nerazumni zahtjevi izneseni kao da na to
ima potpuno pravo. Napisala je: ŠTO AKO TE NE MOGU VRATITI.
— Mogla bi vježbati na Mačkici.
PRILIČNO TEŠKO MAČKICI
Valentina se zacrvenjela. — Ali Mačkici je bilo dobro. Nema razloga misliti da ne bi funkcioniralo
na meni, pa uopće ne moraš ponavljati to na Mačkici.
SMRT STANICA OŠTEĆENJE MOZGA KAKO ZNAMO DA JE MAČKICA DOBRO
— Daj, Elspeth. Barem promisli o tome.
Elspeth se zapiljila u Valentinu. Zatim je napisala: ZABORAVI
i nestala. Valentina je sjedila i razmišljala. Povjetarac je namreškao stranice knjiga koje su otvorene
ležale na sagu. Valentina se pitala je li to Elspeth ili samo vjetar. Da naljuti Elspeth, sve je knjige
okrenula prema podu. Nije očekivala da će Elspeth pristati. No uvela je ideju i znala da će smisliti kako
dobiti ono što želi.

***

Julia je bila nemirna. Sjedila je na podestu leđima naslonjena na vrata Martinova stana; jedna joj
je noga bila ispružena, druga na stepenici. Bilo je to još jedno kišno jutro, a svjetlost na podestu kao
da je sve zaogrnjivala dodatnom prašinom. Julia je čula Martina kako gunđa u stanu. Htjela je ući i
gnjaviti ga, ali pričekat će još malo. Promijenila je položaj tako je objema nogama dodirivala hrpu
novina koju je Martin držao na podestu. Hrpe su bile pomalo nestabilne. Julia je zamišljala kako se
prevrću i zatrpavaju je. Ugušile bije. Martin je nikada ne bi našao — ne bi mogao otvoriti vrata stana.
Ne, to nije točno. Vrata se otvaraju prema unutra. Valentina bi mislila da je pobjegla; bilo bi joj žao.
Bit ću duh pa će me opet voljeti. Cijeli će dan sjediti tu s abecedom i divno ćemo se zabavljati. Robert
bi se popeo da ih potraži te bi ga zatrpala lavina novina; razbio bi glavu i umro. Julia je gurnula jednu
hrpu. Srušila se bočimice na drugu hrpu novina. Nije joj baš pružilo zadovoljstvo.
Dosadno mi je, zaključila je Julia. Nije bilo zabavno biti sam u dosadi. Julia je pogledala oko sebe,
ali nije našla ništa što je vrijedilo gledati ili o čemu je vrijedilo misliti. Nije bilo smisla sići; Valentina
nije s njom razgovarala.
Martin je počeo pjevati. Julia je shvatila da uživa. Pjesma joj nije bila poznata. Pomislila je kako bi
to mogla biti melodija iz reklame. Opet je nogom udarila novine, ali one se nisu srušile. Možda bih
trebala naći posao, pomislila je. Još bi mi bilo dosadno, ali bih barem imala razlog izići iz kuće.
Namirisala je prepečenac i iznenada osjetila neizmjernu tugu. Snažno je udarila nogom, no tog su joj
puta novine išle na ruku i srušile se, pokrivši joj noge i trbuh. Unekoliko je bilo kao da je na plaži,
ukopana u pijesak, ali novine nisu bile toliko mekane; bockale su je bridovima. Nekoliko je minuta
tako sjedila, pokušavajući u tome naći zadovoljstvo. Ne, pomislila je. Nema smisla. Izvukla se iz hrpe
novina, zakoračila preko nje i otvorila vrata. Slijedila je Martinov glas do kuhinje gdje je sjedio i
spremao se jesti, o da, prepečenac.

Sljedećeg jutra Valentina i Elspeth sjele su zajedno za ploču sa slovima. Elspeth je malo razmišljala.
NE RAZUMIJEM, nasricala je Elspeth.
— Želim otići od Julije — rekla je Valentina. Zamisao se u njoj razvijala sve dok nije postala gotovo
jedino o čemu je mislila.
ONDA JE OSTAVI
— Ne dopušta mi.
GLUPOST
— Kada ste se ti i mama razdvojile...
NISMO IMALE IZBORA
— Zašto ne?
Elspeth je okretala ploču pa stala.
— Bude li Julia mislila da sam mrtva, pustit će me.
JULIA ĆE BITI SHRVANA UMREŠ LI KAO I EDIE I JACK
Valentina se nije sjetila roditelja. Namrštila se, ali je rekla: — Vidi, Elspeth, bit će savršeno. Ja ću
umrijeti, Julia će biti prisiljena nastaviti život bez mene, preboljet će me. A ti ćeš me vratiti u tijelo i
živjet ćemo sretno, ili ću barem moći živjeti svoj život. Bit ću slobodna.
Elspeth je sjedila, držeći prste na plastičnom krugu i gledala Valentinu. Valentini se činilo da je
ljuta, a onda zamišljena. RAZMOTRIMO TO LOGISTIČKI, nasricala je Elspeth. DANIMA ĆEŠ BITI IZVAN
SVOG TIJELA - BIT ĆE SPROVOD - TIJELO ĆE POČETI TRUNUTI - ONDA TIJELO NA GROBLJU - MI OVDJE
- MOŽDA - ŠTO AKO TVOJ DUH ZAVRŠI NEGDJE DRUGDJE - KAKO ĆE TI SE TIJELO I DUŠA OPET SPOJITI
- TIJELO ĆE BITI UŽASNO - UKRATKO LUDA SI
— Natjerat ćemo Roberta da nam pomogne.
 NEĆE TO UČINITI
— Hoće ako ga ti zamoliš.
Elspeth je osjetila duboku uznemirenost. Užas, eto stoje to. 'Zmija, jabuka, žena; najobičnije
prokleto iskušenje. Može završiti samo loše. Reci joj ne’. Ne može to učiniti bez tebe. Odbiješli, naći
će razumniji način da iziđe na kraj s Julijom. Ne, ne, ne. Elspeth je shvatila da Valentina sjedi
strpljivo poput učenice i čeka njezin odgovor. Odlučno joj reci 'ne'.
Elspeth je stavila prste na obruč: PUSTI DA RAZMISLIM, nasricala je.
BROJENJE

Valentina je sjedila u stražnjem vrtu i pila čaj. Bilo je vlažno i sivo svibanjsko jutro, ranije no što se
naviknula ustajati. Kamena klupa na kojoj je sjedila bila je pokrivena lišajem, a vlaga je prodirala kroz
stari karirani Elspethin ogrtač koji je imala na sebi. Izvukla je stopala iz papuča i podigla ih na klupu
tako da joj je brada počivala na koljenima. Elspeth je sjedila na prozorskoj klupi i gledala je.
Valentina je čula svrake kako se glasaju na groblju. Dvije su se smjestile na vrhu zida i gledale je.
Premještale su se s noge ne nogu. Valentina im je uzvratila pogled, pokušavajući se prisjetiti pjesmice
koju ih je Edie naučila:

Jedan za tugu
Dva za radost
Tri za vjenčanje
Četiri za dijete
Pet za bolest
Šest za smrt

Dva za radost, pomislila je. No čak i dok se smiješila sama sebi, tri nove svrake nečujno su se
spustile pokraj prve dvije, a trenutak poslije pridužila im se posebno velika i kreštava svraka koja se
prizemljila između njih i natjerala ostale da nelagodno hodaju tamo-amo po zidu. Valentina je
odvratila pogled podigavši ga prema njihovu prozoru. Je li ono Julia? Tamnije lik stajao uokviren
prozorom na pozadini mraka sobe, poput rupe u stvarnosti. Valentina je ustala i rukom zaklonila oči
pokušavajući vidjeti. Elspeth? Ne, tamo nema ničega. Bila je to uznemirujuća pomisao, tamna mrlja u
mraku... Ne, to nije ništa. Elspeth ne bi bila tako... čudna.
Valentina je popila posljednji gutljalj čaja, pokupila šalicu, tanjurić i žlicu te se vratila u kuću.
TEST

Mačkica Smrti spavala je na Valentininu jastuku. Bilo je poslijepodne, a sunce je ukoso prodiralo
kroz prozor spavaće sobe, preko saga, uz krevet, ali nije dosezalo do Mačkice. Bila je gotovo toliko
bijela da se stopi s jastučnicom, kao crtež polarnog medvjeda u snježnoj oluji, pomislila je Elspeth.
Elspeth je stajala na suncu, puštajući ga da struji kroz nju i gledala Mačkicu kako spava. Hoću tebe.
Elspeth je bila potištena. Nikada za sebe nije mislila da je netko tko će ubiti prelijepu usnulu bijelu
mačkicu. No ona je očito bila takva osoba. Ne brini se, Mačkice. Odmah ću te vratiti. Elspeth je
nesigurno ispružila ruku prema Mačkici; nije se pomaknula. Gurnula je prste kroz mekano krzno
njezina trbuha. Kako sam to onda izvela? Prstima je ušla u Mačkicu koja je zamijaukala u znak
prosvjeda i okrenula se, ne probudivši se. Elspeth se neometano povlačila kroz vruću krv, organe,
kosti, mišiće. Naslijepo je tražila sklopku nematerijalnosti; prsti će joj prepoznati Mačkicinu dušu jer
je načinjena od istog onog od čega je izgrađena i sama Elspeth. Ima li stalno mjesto u tijelu? Ili se seli?
Prošli mi se put činilo kao da sam je zakačila prstom. Bila je skliska kao koštica koja iskoči iz avokada.
Mačkica je zastenjala i čvršće se sklupčala. Oprosti, Mačkice. Oprosti. Elspeth je podigla ruku prema
plućima, a Mačkica se probudila.
Elspeth je naglo povukla ruku. Ne vidi te. Ali Mačkici nije bilo ugodno; izvila se unatrag, oprezno
pogledala oko sebe. Dovukla se do ruba kreveta i osluhnula. Stan je bio tih; Julia i Valentina nisu bile
doma. Elspeth je čula Roberta kako usisava kuhinju. Mačkica je napravila krug i smjestila se na dnu
kreveta, prekrižila prednje šape, položila na njih glavu, a oči stisnula u prorez. Elspeth je sjela do nje i
čekala.Nekoliko minuta poslije Mačkica je zatvorila oči. Elspeth je gledala kako joj se bokovi podižu i
spuštaju. Vrh joj se repa trzao. Nježno. Elspeth ju je pomilovala po glavi; sviđalo joj se kada bi
Valentina to učinila. Sada je samo zlovoljno strignula ušima.Mačkica je ponovno zaspala. Elspeth je
brzim, širokim potezima prekapala po malom bijelom tijelu, onako kako Mačkica udara igračku. Nešto
je uhvatila — tijelo joj je propalo prema unutra kao kad se uruši torta — a Elspeth je u rukama držala
bijesnu mačkicu koja je grebla i grizla.
Ako me ogrebe, može li ogrebotina zacijeliti? Elspeth je zamislila svoju avetinjsku kožu u krpama i
bacila Mačkicu na krevet. Zurile su jedna u drugu. Mačkica je glasno zasiktala. Elspeth je bila zatečena.
Ako je čujem...? Rekla je: — Dobro je, Mačkice — i ispružila ruku. Mačkica je uzmaknula, sikćući.
Okrenula se, poskočila s kreveta i nestala. Elspeth je poletjela preko kreveta točno na vrijeme da vidi
kako se bijela izmaglica rasplinjuje pokraj noćnog stolića.
Što sad? Kako je sad mogu vratiti? Elspeth je pomislila na Valentinu te ju je obuzeo očaj. Sklupčala
se uz Mačkicino mlitavo tijelo. Vrati se, Mačkice. Samo sam vježbala... Oh, Bože. Mačkica je izgledala
posve mrtva. Oči su joj bile poluotvorene, a treći su joj se kapci spustili. Izgledala je kao mačji
izvanzemaljac. Ružičasti joj je jezik malko izvirivao iz usta, glava pod neugodnim kutom visjela iznad
šapa. Oprosti, Mačkice. Jako, jako mi je žao.
Gdje bi mogla biti? Je li uopće u stanu? Možda je otišla u stražnji vrt u lov ili postala bijeli oblačić
koji po groblju vreba duhove vrabaca i majušnih žaba. Možda će postati mačji duh koji opsjeda kante
smeća u South Groveu. Elspeth je pogladila Mačkicu. Čak joj je i krzno izgubilo životnost. Gurnula je
prste u bok — promjena je bila zapanjujuća. U tijelu je bilo života, ali je to život svega onoga što ga
razara. Mikroorganizmi što se hrane mrtvim već su se oslobodili u Mačkici.
Elspeth je izvukla ruku i sjela. Ovo neće ići, Valentina. Ne onako kako si mislila. Do kraja sprovoda
tijelo će već naveliko truniti. Umrijet ćeš od gnjileži. Umrijet ćeš od vlastite umrlosti.
Elspeth se stanjila i raspršila u zraku. Stidjela se što je ubila Mačkicu zbog glupe ideje. Mogla sam
znati. Jadna Mačkica. Elspeth je otišla u ladicu i sklupčala se. Stajala je tamo i osjećala se grozno i
čudovišno, prekoravajući se i pitajući se što će svi misliti o njezinoj okrutnosti. Baš ništa jer nitko osim
Valentine neće imati pojma što je Elspeth učinila.
SPROVOD MAČKICE SMRTI

Mačkicu je našla Julia. Bila joj je to prva smrt; odmah je pomislila na Valentinu; poželjela da nije
tako, da se Mačkica može nekako probuditi, da Valentina nikada ne dozna. No Valentina se samo
snuždila.
— Oh — bilo je sve što je izustila kada joj je Julia rekla.
Julia je u djevojačkoj sobici pronašla drvenu kutiju sa šarkama. Nekoć je u njoj stajao jedaći pribor,
ali utori za pojedinačne komade podstavljeni svijetlozelenim baršunom sada su zjapili prazni.
Srebrninu su kao vjenčani dar dobili Elspethini i Edieini roditelji. Nestala je u provali 1996. Julia se
časak zapitala zašto netko zadrži praznu kutiju koja je potpuno izgubila svrhu. Donijela ju je u spavaću
sobu i stavila pokraj Mačkicina tijela.
Valentina je otvorila kutiju. — Mislim da neće stati — rekla je.
— Možda bi i stala da je sličnija vilici. Čekaj, mislim da se ovo može izvaditi — rekla je Julia. Staro
je ljepilo popustilo kada je Julia istrgnula umetak iz kutije. Pri tome je snažno zamirisalo na plijesan.
Valentina je napravila grimasu i navukla košulju preko nosa.
— Stavit ćemo s njom i mačju metvicu. I omotati je u nešto lijepo. — Julia je ušla u garderobu i
izišla noseći Elspethin plavi svileni šal. Valentina je kimnula. Julia ga je raširila po krevetu. Valentina je
podigla Mačkicu i položila je na šal. Poljubila ju je u vrh glave. Tijelo je bilo djelomice ukočeno.
Valentina ju je omotala šalom i stavila u kutiju. U kutiji je Mačkica izgledala mrtvija nego dok je ležala
na krevetu; gruda pod svilom bila je posve nepomična i patetična. Valentina je spustila poklopac.
Blizanke su sišle na donji kat i bez riječi stale ispred Robertova stana. Valentina je držala kutiju.
Kada je Robert otvorio vrata, rekao je: — Razmišljao sam i mislim da bismo je trebali pokopati u stra-
žnjem vrtu.
— Zašto? — rekla je Julia. — S druge je strane zida cijelo groblje. Glupo je imati obiteljsku kriptu,
a ne moći je staviti u nju. — Blizanke su ušle u Robertov stan i ostale u predsoblju kao da se spremaju
opet otići. Zatvorio je vrata.
— Postoje posve valjani razlozi zašto do toga neće doći. Kao prvo, nemate propisan lijes za pogreb
iznad zemlje pa biste naišle na ozbiljne probleme. Kao drugo, na groblju Highgate nije dopušten ukop
životinja, to je posvećeno zemljište za kršćanski ukop.
— Čak ni kršćanskim životinjama? — upitala je Julia.
— Što i ako nabavimo pravi lijes? — upitala je Valentina.
Robert je rekao: — Pokopat ćemo je uz vrtni zid i zamoliti Georgea
da joj iskleše mali nadgrobni spomenik. Bit će metar od groblja, a vi je možete posjećivati kad god
želite.
— Dobro — rekla je Valentina. Osjećala se umrtvljenom. Morala je razgovarati s Elspeth, ali nije ju
mogla naći.
Izišli su u stražnji vrt. Robert je otišao po lopatu i rukavice. Nakon što se posavjetovao s
Valentinom, počeo je kopati rupu. Iako kutija nije bila velika, kopao je do metra dubine. Kada je rupa
bila dovoljno velika, osjetio je novo poštovanje prema grobarima; Thomas i Matthew iskopali bi taj
grob za deset minuta, a ja dobivam žuljeve i pokriven sam znojem. Pomnjivo je položio kutiju na dno
rupe.
Julia je rekla: — Ne bismo li trebali... nešto reći?
— Misliš, pomoliti se? — upitao je Robert. Pogledom je brzo prešao od Julije do Valentine.
Valentina je rekla: — Zbogom... Mačkice... — Volim te. Oprosti... Zaplakala je. Robert i Julia
pogledali su se, nesigurni, oboje pokušavajući prepustiti onome drugome tješenje. Julia mu je rukama
dala znak: hajde. Robert je pristupio Valentini, privukao je k sebi; sada je jecala. Julia se okrenula.
Otišla je do kuće i popela se požarnim stubama. Kada je otvorila vrata, pogledala je dolje i vidjela
Valentinu priljubljenu uz Roberta. Robert je gledao Juliju. Izgleda kao da mu je nelagodno. Kao da mu
je netko darovao nešto što nije želio, ali mora se pretvarati da muje drago. Julia je ušla u stan i ostavila
ih.

Dva su se dana svi izbjegavali. Elspeth je bila u ladici i prekora- vala se; Robert je odrađivao sate
na groblju sređujući knjigu pokopanih; Julia je rano ustajala i izlazila ne govoreći kamo ide; Valentina
se motala stanom i pokušavala raditi na svojoj mrtvačkoj haljini. Bilo joj se teško koncentrirati; nije
uspijevala shvatiti logiku kroja. Robert je blizankama pomogao naručiti novi televizor, koji je stigao
dan nakon Mačkicina pogreba. Valentina je ostavila haljinu zbog serije Antique Roadshaw i
dokumentanog fima o islamu. Martin nije imao pojma da nešto nije u redu te je zadovoljno radio na
svojim križaljkama i vježbao stajati na vrhu stuba. Sada je mogao deset minuta stajati na po- destu
bez ispada; razmišljao je o spuštanju stubama.
Valentina je večerala i gledala EastEnderse kada se Elspeth napokon pojavila. Sjedila je metar
udaljena od televizora, Valentini nevidljiva, i pokušavala smisliti što će reći. Emisija je završila.
Valentina je ugasila televizor i počela pospremati posuđe. Elspeth je otišla za njom u kuhinju pa, u
strašnim mukama, i u spavaću sobu.
Valentina je rekla: — Elspeth? Znam da si tu.
Elspeth je prstima dotaknula stražnji dio Valentinine glave. Valentina je ušla u dnevnu sobu i sjela
za ploču sa slovima. — Sto se dogodilo, Elspeth?
UŽASNA POGREŠKA JAKO MI JE ŽAO
— Nisam željela da je uistinu ubiješ, znaš?
ZNAM POKUŠALA SAM JE VRATITI NIJE HTJELA POBJEGLA JE
— Je li sada tu?
NE VIDIM JE
— Ako je vidiš, hoćeš li mi, molim te, reći?
MOŽDA POTRAJE PRVO ĆE BITI KAO OBLAK
— Dobro.
ŽAO MI JE
— I meni. Ja sam kriva, Elspeth. Nisam to smjela predložiti.
I NAJBOLJI SE PLANOVI IZJALOVE
— Valjda. — Valentina je ustala. — Elspeth, umorna sam. Moram sada leći.
LAKU NOĆ
— Laku noć. — Valentina je izišla iz sobe. Zatim ju je Elspeth čula kako pere zube. Toliko o tome,
pomislila je Elspeth. Možda je tako i bolje.

Sljedećeg jutra Julia je pronašla Valentinu u stražnjem vrtu. Sjedila je na klupi na suncu, zapiljena
u mali humak na Mačkicinu grobu.
— Bok — rekla je Julia.
— Bok.
— Mislila sam otići do Libertyja. Hoćeš sa mnom?
Valentina ju je kanila odbiti kada se sjetila da Julia zapravo ne voli Libertj; zacijelo ide da meni
udovolji. Sjetila se ostataka tkanina na trećem katu Libertyja; mogla bi potrošiti nekoliko sati
neobvezno premećući materijale. Bit će dobro da se malo makne od televizora. — Dobro
— rekla je. — Dapače.
Nisu mnogo razgovarale na putu do Libertyja. Valentina je od glave do pete bila u crnome; odjeća
je bila Elspethina. Julia, koja se nije mogla mjeriti s njome, odlučila se za svijetloružičastu trenirku s
kapuljačom te kratku suknju s tajicama. Ružičasto i crno dobro se slažu, pomislila je. Slagat ćemo se
unatoč neusklađenosti. Sjedile su jedna uz drugu dok je linija Northern Line napredovala, tiho režeći,
obje posve svjesne one druge, ali nesposobne zapodjenuti razgovor. Kada su stigle u Liberty,
Valentina je otišla na treći kat i ubacila se na odjel metra/e. Julia je išla za njom, držeći se otraga,
prevrćući u mislima što bi mogla reći Valentini kada bude željela razgovarati.
U vrijeme ručka izišle su iz dućana i otišle u Pret; podijelile su sendvič od slanine, salate i rajčice
te paket čipsa, Julia je pila kolu, Valentina čaj. Kako se ručak rastezao u tišini, Julia je postajala sve
uznemirenija. Napokon je rekla: — Gdje bi sada rado otišla?
Valentina je slegnula ramenima. — Na znam. Valjda doma.
— Ma, daj — ulagivala se Julia. — lako je lijep dan. Nemoj |os doma.
— Dobro. — Valentinin je ton jasno kazivao da joj nije slalo šio čini.
— Prošetajmo.
— Dobro.
Kada su se vratile na ulicu, Julia se uputila prema jugu. Mogla se kretati ne gledajući plan grada,
primijetila je Valentina. Ubrzo su šetkale po Parku St. James. — Pogledajmo patke — rekla je
Valentina U' su sjele na klupu i neko vrijeme zurile u patke.
Julia je rekla: — Zašto si tako ljuta na mene?
— Znaš.
— Ne... ne shvaćam. Uvijek smo bile zajedno i bile smo sretne. Hoću reći, nismo o tome ni
razmišljale. Jednostavno je tako bilo. Željele smo isto i nismo se htjele nikada razdvojiti... sjećaš se?
Valentina je odmahnula glavom. — To si ti mislila, lako si nas li doživljavala.
Uvijek smo činile ono što si ti htjela. Nisi to čak ni primjećivala, ali je uvijek bilo po tvojem. Ono
što sam ja htjela nikada ne bi došlo na red. Kao, primjerice, škola. Mogle smo ostati na Cornellu, ili ti
ili ja. Do sada smo mogle diplomirati. Mogle smo imati posao. No, tebi se nije sviđalo kada sam nešto
pokušavala bez tebe pa si odustala i od vukla me sa sobom. Ti, koliko vidim, ništa ne želiš učiniti sa
svojim životom pa onda ni meni nije dopušteno imati život. Zašto, Julia? Ne možeš se zauvijek držati
mene.
— Ali mi bismo trebale biti zajedno. Hoću reći, pogledaj mamu i Elspeth. Nisu se željele odvojiti.
Dogodilo se nešto doista veliko tisu se morale odvojiti, ali ne bi, da nisu morale, i bile su zbog toga
nesretne.
Valentina je rekla: — Mogle su se pomiriti, ali nisu. Robert i Elspeth bili su u Americi na odmoru,
a nisu čak ni otišli u Chicago jer Elspeth to nije htjela. Robert misli da je mama rekla Elspeth da ne
bude s nama u vezi.
— Ali poenta je da se nisu željele razdvojiti.
— Koga briga za njih? — rekla je Valentina. — Ja želim studirati. Ja želim dečka. Ja se želim udati i
imati djecu. Želim biti dizajnerica, želim živjeti sama u stanu, želim pojesti cijeli sendvič. Ne nužno tim
redom — dodala je.
— Možeš dobiti sve sendviče koje želiš — odvratila je Julia. Rekla je to u šali, ali Valentina je ustala
i naglo izišla. Julia ju je zazvala. Kada je Valentina nastavila hodati, Julia je krenula za njom. Kamo ide,
zabrinula se Julia. Nema plana, izgubit će se za deset sekundi. Valentina je izišla iz parka, oklijevala,
skrenula desno i počela hodati prema Mallu. Julia je potrčala za njom da je dostigne. Vidjela je kako
je Valentina bacila brz pogled unatrag, a onda požurila. Kada je došla do Trga Trafalgar, zastala je da
upita nešto kolportera Big Issuea, koji joj je prstom i rukama nešto pokazao i kao da joj je nešto
napisao. Pokušava naći podzemnu, pomislila je Julia. Čekala je da Valentina shvati gdje je. Uhvatit ću
je u podzemnoj. Tada neće moći pobjeći. Valentina je pogledala oko sebe te je, ne ugledavši Juliju,
krenula u pogrešnom smjeru. Zašto ne ide do Charing Crossa? Julia je išla za njom Ulicom Cockspur
do Haymarketa. U crnom je gotovo nevidljiva. Julia je malo smanjila udaljenost između njih te na svu
sreću ugledala Valentinu kako nestaje u postaji Piccadily Circus. Potrčala je za njom. Vidjela je kako
Valentina povlači pokaznu kartu po čitaču, prolazi kroz prepreku i trči prema stubama. Julia je
potrčala za njom; krenula je pokretnim stubama te je na dno stigla prije Valentine. Valentina je bez
riječi prošla pokraj Julije. Julia je išla nekoliko koraka iza nje, izbezumljena.
 Valentina je šmugnula na peron za Piccadily Line u smjeru zapada. Kamo dovraga ide? Julia je
stala koji metar dalje i rekla: — Valentina. Ovo je pogrešan vlak. Ide na Heathrovv. — Valentina ju je
ignorirala. Ide li na aerodrom? Nema putovnicu. Nema čak ni mnogo para. Stigao je vlak. Valentina
se ukrcala. Julia je ušla za njom.
Upravo kada su se vrata zatvarala, Valentina se provukla kroz njih i iskočila iz vlaka. Julia ju je
vidjela kako stoji na peronu i s izrazom zadovoljstva gleda vlak koji odmiče.
Robert je došao kući s groblja malo nakon šest. Napravio si je piće i izišao u stražnji vrt kaneći sjesti
s one strane zida groblja i opustiti se. Na klupi je sjedila Julia. Vidjelo se da je plakala.
— Što je? — rekao je, znajući da to možda i nije pametno.
— Valentina se izgubila — odvratila je Julia. Ispričala mu je dio onoga što se dogodilo.
— Ne znam — rekao je. — Samo zato što ti je umakla, ne znači da se izgubila.
Julia je odvratila pogled. — Gdje je onda?
— Ne znam, ali večeras će sigurno doći.
Julia je izgledala sumnjičavo, ali je rekla: — Valjda.
Robert joj je ponudio svoju čašu. — Hoćeš malo?
— Ne, hvala.
— Mogu li išta učiniti?
— Ne, ali hvala. — Julia se vratila u stan, ostavivši zabrinuta Roberta u vrtu.

U jednanaest se spustila kat niže i pokucala Robertu na vrata.

— Javila se? — rekao je.
— Ne. — Julia je ostala stajati u predsoblju. — Što ćemo? Da zovemo policiju?
— Ne znam — rekao je. — Nisam siguran...
Zazvonio je telefon. Robert je hitro otišao prema njemu. — Halo?... Hvala Bogu, bili smo
zabrinuti... Gdje si?... West Dulwich? Kako si dospjela tamo?... Nije važno, daj da uzmem plan... Doći
ću taksijem, samo me čekaj na ulazu, dobro... Ne, u redu je, samo budi tamo. Da, nema brige. Vidimo
se. — Spustio je slušalicu i okrenuo se prema Juliji. — Na željezničkoj je postaji u južnom Londonu.
— Mogu li s tobom?
Robert je rekao: — Možda bolje ne. — Našao je novčanik i ključeve; ušao je u predsoblje. — Zao
mi je, Julia. Zvučala je... premoreno.
Julia je rekla: — Sve u redu. — Okrenula se i otišla u stan. Robert se uputio prema uredu taksija.

Vožnja od Highgatea do West Dulwicha bila je duga te je Robert imao vremana za razmišljanje.
Možda bih trebao nazvati njihove roditelje. Ne znam kako rješavati ovu vrstu problema, Elspeth mi
ne može pomoći. Mogao bih nazvati Edie i Jacka, zamoliti ih da dođu... i učine, što? Uzmu ih pod
svoje... nisam njihov čuvar... Njima treba sudac....
Kada se taksi naposljetku zaustavio na postaji, Robert je izišao i stao na pločnik. Valentina kao da
se materijalizirala iz sjene; Robert je vidio kako njezina glava bez tijela lebdi prema njemu, onda
shvatio da je odjevena u crno. Nitko nije progovorio ni riječ. Ušla je u taksi, a on se uvukao do nje.
Promet je bio slab. Taksist je na hindskom razgovarao s nekim na mobitel. Nekoliko su se
kilometara vozili u neugodnoj tišini. Kada su prelazili Temzu, Robert je rekao: — Jesi li dobro?
— Odlučila sam — rekla je mirno Valentina. — Ali trebat će mi tvoja pomoć.
Robert je prožela zla slutnja. Poslije je mislio da je trebao zaustaviti taksi, poslati je kući samu;
tada ju je trebao ostaviti i trčati ulicama Londona dok ga ne izda srce. Umjesto toga je rekao: — Oh?
Vrlo tiho, tako da je taksist ne čuje, Valentina mu je počela pričati o tome kako je Elspeth vratila
Mačkicu u život. Robert ju je slušao sve nestrpljivije. — Ne razumijem — rekao je. — Mačkica je mrtva.
— To je bilo prije — Elspeth je vježbala. Mačkici se to nije svidjelo te je pobjegla, a Elspeth je nije
mogla vratiti u tijelo.
 — Zašto je, pobogu, Elspeth vježbala? Što je vježbala?
— To sam ti i htjela reći. Smislile smo plan... — Dok ga je objašnjavala tihim američkim glasom,
gotovo šaptom, Roberta je prožeo osjećaj užasa. Odmaknuo se od Valentine. — Lude ste — rekao je.
Malu mu je ruku spustila na koljeno. — To je na početku rekla i Elspeth. No onda je promislila i
smislila kako ćemo to izvesti. Trebao bi razgovarati s njom.
— Da, to ću sigurno učinti. — Odmaknuo joj je ruku s koljena, a onda se smekšao i zadržao je. —
Hmm, Valentina. Ne bi trebala - možda nije dobro pustiti da Elspeth vodi priču.
— Zašto ne?
— Lukava je. U njezinim se zamislima kriju druge.
— Bila je uistinu draga prema meni.
Robert je odmahnuo glavom. — Elspeth nije draga. Čak i dok je bila živa, nije bila posebno draga
- bila je oštroumna, lijepa i nevjerojatno originalna na izvjestan način, ali sada, kad je mrtva, kao da
je izgubila neku bitnu osobinu - suosjećanje ili empatiju, nešto ljudsko - mislim da joj ne bi trebala
vjerovati, Valentina.
— Ali, ti joj vjeruješ.
— Samo zato što sam budala.
Ostatak su vožnje proveli u tišini.
Robert je ponudio Valentini svoj krevet jer nije htjela otići u gornji stan. Čekao je da zaspi, a onda
otišao gore i pokucao na vrata stana blizanki. Julia ih je istog trenutka otvorila.
— Uđi — rekla je. Stajao je u predsoblju; nije htio sjesti i riskirati dugačak razgovor.
— Spava u mom stanu — rekao je.
— Dobro.
— Julia — rekao je — je li ti Valentina ikada izgledala suicidalno?
Julia je brzo rekla: — Ne misli to ozbiljno.
Robert se okrenuo da ode. — Mislim da možda jesi ozbiljna. Samo budi oprezna. — Spustio se u
svoj stan. Kada je došao do svojih vrata, čuo je kako Julia zatvara svoja.
Ušao je i otišao do telefona. U Lake Forestu bit će gotovo sedam. Zamišljao je Poolove kako
večeraju, blaženo nesvjesni kako im kći planira vlastitu smrt i uskrsnuće. Podigao je slušalicu i
spremao se utipkati broj kada je shvatio da ga nema. Bi li mogao pitati Juliju? Bolje ne; ujutro će ga
nabaviti od Rochea.

Robert je veći dio noći prosjedio, gledao nogometni pregled i emisiju o američkoj folk-glazbi s
isključenim zvukom. U nekom je trenutku zaspao u naslonjaču. Kada se probudio, Valentine nije bilo.
Popeo se do njihova stana i pronašao blizanke za doručkom, naizgled u miru. Valentina mu je
napravila kavu.
— Što ćete danas? — upitao ih je.
— Ništa posebno — rekla je Valentina.
— Možda biste mogle u dućan.
— Imamo dosta hrane — rekla je Julia.
— Ili u razgledanje.
— Želiš razgovarati s Elspeth? — rekla je Valentina.
— Kako si pogodila? — rekao je ljupko.
Valentina je izgledala posramljeno, ali nije ništa rekla. Nakon doručka, Julia je otišla vidjeti
Martina, a Valentina je s čajem otišla u stražnji vrt. Robert je stao u blagovaonici i rekao: — Elspeth.
Dođi ovamo.
Osjetio je hladan dodir na obrazu. Sjeo je za stol držeći olovku u zraku i rekao: — Elspeth, što
smjeraš?
JA?
 — Ti i Valentina. Rekla mi je za vaš plan.
TO JE ZAPRAVO NJEZIN PLAN.
— Valentina ne bi mogla isplanirati bijeg iz vlažne papirnate vrećice. Elspeth, posve dobro znaš da
to neće ići. Kao prvo, mrtva su tijela puna kemikalija.
ZAMOLI SEBASTIANA DA JE NE BALZAMIRA.
— Ne, mislio sam na prirodne kemijske spojeve. Žlijezde otpuštaju svakovrsne gadarije da razgrade
tijelo. Ima plinova, bakterija...
ČUVAJ TIJELO NA HLADNOME, GOTOVO NA GRANICI ZAMRZAVANJA.
— Elspeth, sve je to nebitno. Nema za tim potrebe. Za šest će mjeseci Valentina moći uzeti
polovinu tvoje imovine i otići. Ako ne želi vidjeti Juliju, ne mora.
ŠTO AKO SE PRIJE TOGA UBIJE?
— Neće se ubiti. — Rekao je to s većim uvjerenjem no što je osjećao.
JESI LI JE U ZADNJE VRIJEME UISTINU POGLEDAO? FANATIČNA JE
— Nazvat ću joj roditelje. Mogu je odvesti kući.
I JA SAM TO PREDLOŽILA V NE ŽELI IĆI.
— Zašto ne? Bilo kako bilo, ne bi li ona sama morala donijeti te odluke? Edie i Jack je, bude li
potrebe, mogu odvesti u bolnicu; ja nemam te ovlasti.
NEMAJU NI ONI.
— Elspeth, neću ti pomoći u ovome, a bez mene ne možete uspjeti.
AKO TO UČINIMO, MORAŠ NAM POMOĆI ILI ĆE OSTATI MRTVA.
Roberta je to ušutkalo. Spustio je olovku, ustao i počeo koračati oko blagovaoničkog stola. Elspeth
je sjedila na stolu i gledala ga. Nikad se nećeš promijeniti, pomislila je nježno. Naposljetku je sjeo. —
A što ti time dobivaš? — upitao ju je. — Jesi li ljubomorna na nju?
NE.
— Hoćeš li je uistinu ubiti?
SADA BIH TO MOGLA UČINITI BEZ IKAKVA PROBLEMA I NITKO NE BI ZNAO.
— Istina. — Robert je znao da bi trebao postaviti pitanje koje bi ogolilo temeljnu kontradikciju
čitava smiješnog plana, ali nije mogao misliti o tome. — Jednostavno je pogrešno, Elspeth.
MOŽDA. ALI ONA JE VRLO ODLUČNA.
— Neće se ubiti.
A ŠTO AKO SE UBIJE?
Odmahnuo je glavom. Logički se vrtjela u krugu. On je nesumnjivo mogao stajati izvan kruga i
vidjeti drugo rješenje? — Nemojmo to učiniti — preklinjao je Elspeth. — Dogovorimo se oboje da
nećemo te će morati opet promisliti.
ŠTO AKO SE UBIJE?
Ništa nije rekao.
PUSTI ME BAREM DA OBJASNIM KAKO BI MOGLO FUNKCIONIRATI.
Dok je Robert sjedio i ispunjavao list za listom Elspethim pomnjivim rukopisom, preplavio ga je
očaj. Neću to učiniti, mislio je. No počelo je izgledati kao da hoće.
ON SE RASPADA

U nedjelju popodne, nakon su zatvorili groblje, Jessica i Robert sjedili su s Jamesom na terasi koja
je gledala na stražnji vrt Batesovih. Bio je to bjesomučan dan - veličanstveno lipanjsko vrijeme privuklo
je turiste u golemu broju, a većina je vodiča bila na odmoru; Robert i Phil morali su izbaciti dva
izuzetno velika i neprijateljski raspoložena filmaša i njihove glumce s Istočnoga groblja; neki vlasnici
grobova došli su iz Manchestera nemajući ni najmanjeg pojma gdje je grob njihove bake. Sada su
Batesovi i Robert sjedili, pili viski i opuštali se.
— Možda bismo morali dati postaviti još jedan znak na ulazu — rekao je James. — Molimo sve
vlasnike grobova koji ne znaju gdje su im grobovi da dođu u radno vrijeme, kada se osoblje može
posvetiti njihovim vremenski zahtjevnim predmetima.
— Mi im želimo pomoći — rekla je Jessica. — Ali moraju se najaviti. Ti koji se navale na vrata groblja
i žele da im mi tražimo grobove dok oni čekaju - to je da čovjek ne povjeruje.
— Misle da je arhiv digitaliziran — rekao je Robert.
Jessica se nasmijala. — Možda za deset godina. Evelyn i Paul unose podatke o ukupima koliko im
brzina prstiju dopušta, ali sa sto-šezdeset i devet tisuća unosa...
— Znam.
— Robert i Phili bili su danas prilično smioni — rekla je Jessica Jamesu. — Osim što su nadvladali
neželjene filmaše, svaki je odradio dva vođena obilaska.
— Blagi Bože. Gdje su bili ostali vodiči?
— Brigitte je u posjetu majci u Hamburgu, Marion i Dean su na odmoru u Rumunjskoj, Sebastian
radi prekovremeno u pogrebnom poduzeću zbog one užasne autobusne nesreće u Little Wappingu,
a Anika je od kćerkice dobila gripu.
— Bilo nas je samo troje - Molly je, jadnica, cijeli dan bila na ulazu Istočnoga groblja. — Robert je
iskapio čašu, a Jessica mu je natočila još viskija.
— Onda — rekao je James — pretpostavljam da je to osnovna teškoća u vođenju groblja s
dobrovoljcima. Ne možeš baš reći ljudima da
ne idu na odmor jer neće ostati dovoljno vodiča.
— Ne — rekla je Jessica. — Ali voljela bih kada bi svima groblje bilo prioritet.
— Znaš, groblje im jest prioritet — rekao je Robert. — Dolaze od- svud, tjedan za tjednom...
— Da, znam. Samo sam iscrpljena, to je sve. Bio je to užasno dugačak dan.
Robert je ispružio noge. — S druge strane, da svakog dana vodim četiri grupe, bio bi u boljoj
kondiciji.
— Ti izgledaš kao da predugo nisi izlazio. — Jessica ga je pažljivo ispitivala pogledom. — Trebao bi
uzimati više vitamina D. Uvijek izgledaš umorno.
— Možda bih trebao nabaviti prijenosno računalo. Mogao bih sjediti na Livadi među grobovima i
pisati na suncu.

Vidjesmo često u svitanje danka Gdje rosu kupi korakom, hiteći Da

sretne sunce sred gorskog proplanka.5

Jessica se nasmiješila. — Vrlo romantičarski. Bila bi to dražesna reklama za prijenosna računala.

— Kako napreduje rad? — upitao je James.
— Relativno dobro. U posljednje vrijeme ne mogu se baš sabrati.
— Zar nemaš rok? Mislila sam da tvoju komisiju hvata nemir — rekao je James.
— Što više istražujem, više je onoga što bi trebalo istražiti. Ponekad mi se čini da će moja disertacija

5
Thomas Gray (1716. - 1771.), Elegy Written in a Country Church Yard, prepjevao Bratislav Lučin
biti velika kao groblje Highgate, grob po grob, godina za godinom, svaka vlat trave, svaka paprat...
— Ali, Roberte, za to nema potrebe! — Jessica ga je prestrašila
— zvučala je tako nestrpljivo. — Nama je bitno da napišeš što se dogodilo i zašto je to važno; ne moraš
ga ponovno stvoriti na papiru. Povjesničar si - povijest je ta koja mora naći i odabrati.
— Znam. Hoću. No teško je prestati skupljati materijal.
Jessica je stisnula usne i odvratila pogled. James je rekao: - Možemo
li nekako pomoći? Koliko ti je dug rukopis?
Robert je oklijevao prije no što je odgovorio. — Tisuću četiristo trideset i dvije stranice.
James je rekao: — To je divno; moraš ga, dakle, samo probrati.

— Ne — rekao je Robert. — Zato što sam došao tek do Prvog svjetskog rata.
— Oh — rekao je James. Robert je pogledao Jessicu. Zurila je u vri, pokušavajući se suzdržati.
— Groblje ima mnogo povijesti — rekao im je Robert — a ne jednu. Ima tu društvenih i vjerskih
aspekata te aspekt javnog zdravstva. Ima biografija ljudi koji su tu pokopani, uspon i pad London
Cemetary Companyja. Vandalizam pa okupljanje Prijatelja i sve ono što je od tada učinjeno. Sve se to
mora uklopiti jedno s drugim. Onda postoji nadnaravno za što ljudi tvrde...
— Nećeš valjda navesti sve te gluparije! — Jessica se uspravila i okrenula prema njemu.
— Ne kao činjenicu. Ali to je dio modernih povijesnih zapisa.
— Vrlo odbojan dio.
— Djelić. Ali to je ludilo bilo katalizator za okupljanje Prijatelja. A i ne želim cenzurirati događaje
samo zato što ih ne odobravamo.
Jessica je uzdahnula. — Ali povijest pišu pobjednici. A u bitci za groblje Highgate, Prijatelji su
neupitni pobjednici. Stoga bi i nas tre balo nešto pitati.
Robert je zametnuo citat; mislio je da citira Michela Foucaulta. Na trenutak se borio s kognitivnom
disonancom dok James nije dobrohotno rekao: — Winston Churchill.
— Oh, točno — rekao je Robert. Alija sam marksist, pomislio je. Nije pokušao objasniti jer je Jessica
uvijek imala pomalo preziran stav prema Karlu Marxu (barem što se njegove nazočnosti na groblju
Highgate tiče). Robert nije bio siguran da ima snage braniti trenutačne trendove akademskog
marksizma. Umjesto toga skrenuo je žurno s predmeta razgovora. — Razmišljao sam o prirodi
sjećanja. Memorijalima...
Batesovi su izmijenili poglede, ali nisu ništa rekli. Robert je shvatio da nije siguran što želi reći.
— Projektu digitalizacije — rekao je naposljetku. — I čišćenju grobova tako da se mogu pročitati
natpisi, Georgeu koji u radionici kleše imena i nove nadgrobne spomenike...
— Da? — rekao je James.
— Zašto to radimo? — upitao je Robert.
— Zbog obitelji — rekla je Jessica. — Mrtvima je svejedno.
— I povjesničara — dodao je James sa smiješkom.
— Ali što ako mrtvi znaju? — upitao je Robert, — Što ako su svi tu ili negdje...
— Pa.... — Jessica je sjedila i promatrala ga. Nešto s njim nije u redu. Prenapet je. — Roberte, jesi
li dobro? Ne želim te gnjaviti, ali zabrinuta sam za tebe.
Robert je spustio pogled sebi u krilo. James je rekao: — Je li sve u redu s blizankama? Prekini nas
ako zabadamo nos, ali mislimo da si prebrodio krizu... — Robert je podigao pogled i shvatio da ga
Batesovi gledaju zabrinuto namreškanih čela.
— Blizanke su na rubu. Ako sam dobro razumio, Valentina želi ostaviti Juliju, a Julia želi da
Valentina prekine sa mnom. No to zapravo nije problem.
Bio je svjestan otpora u samom sebi koji mu nije dopuštao da im kaže; nije htio da loše misle o
njemu, a znao je da mu neće vjerovati. Glava će mi se rasprsnuti ako nekom ne kažem. Možda će oni
razumjeti, čak i ako ne budu vjerovali. Zrak je na terasi bio nepomičan. U daljini je čuo graktanje vrane.
Onda je prestalo te su sjedili u tišini, čekajući.
— Počeo sam vjerovati da postoji nekakav oblik života nakon smrti — rekao je Robert. —
Mislim da je moguće da se ljudi zadrže... ili na neki način zapnu... — Udahnuo je. — Razgovarao sam
s Elspeth. Ona je u svom stanu i ne može iz njega izići.
— Oh, Roberte — Jessica je zvučalo veoma tužno. Znao je da je to tuga zbog njega, tuga zato što
gubi razum, a ne tuga zbog Elspethine neprilike.
Robert je rekao: — I blizanke razgovaraju s njom.
— Hmm — rekao je James. — Misliš li da bi govorila i s nama? Kako komuniciraš s njom?
— Automatskim pisanjem ili pločom sa slovima kada se umorimo. Vrlo je hladna pa je teško dugo
pisati.
— Možeš li je vidjeti?
— Valentina može, Julia i ja ne možemo, ne znam zašto. — Sve bih dao da je mogu vidjeti.
Jessica je rekla: — Čini se da ne djeluje baš dobro na tvoje zdravlje. — Izgledala je kao da želi reći
mnogo više toga.
— Ne, ne djeluje.
— Možda bismo te trebali poslati na odmor — rekla je. — Promjena okoline mogla bi pomoći. I
vitamini. Možda groblje nije ono što ti sad treba.
— Još viskija? — upitao je James.
— Da, molim. — Poslije se Robert pitao jesu li popili više viskija no što su trebali. Pružio je čašu.
James je dodao malo vode i obilno natočio iz boce. — Ali, Elspeth nije na groblju. Na groblju nikad
nisam vidio nikoga osim lisica i turista i pokoju skupinu radnika.
— To je dobro — rekao je James. — Ne bih volio misliti da su svi stalno tamo bez obzira na vrijeme.
Iako se meni čini da bi zagrobni život mogao biti pomalo dosadan ako se samo vučeš po kući i nemaš
što raditi.
— Očito je tako počelo. No u posljednje je vrijeme prilično... aktivna. Jučer sam gledao Valentinu
kako igra trik-trak s Elspeth. Elspeth je pobijedila.
Jessica je odmahnula glavom. — Pod uvjetom da je to što nam govoriš istina, a shvati, molim te,
da meni zvuči krajnje nevjerojatno - kakvo dobro od toga?
Robert je slegnuo ramenima.
— Kao da te dovodi u težak položaj — rekao je James. — Takva situacija nikada ne završi dobro za
muškarca. — Robert je pomislio: Kakav bi presedan mogao navesti, i upitno pogledao Jamesa. — U
književnosti. Mitologiji. Euridika, Radostan duh, ona lijepa priča Edith Warton...
— Sjeme šipka — uskočila je Jessica.
— Hvala ti, tako je. Svi ljubavnici i muževi loše završe.
— Pitao sam je da me ubije kako bih mogao biti s njom. Odbila je.
— Tome bi se i nadala! Dobro da jest! — rekla je Jessica, zgranuto.
— To neće ići — rekao je James. — Daj da ti pomognemo. Mi ćemo te odvesti na odmor.
— Tko će voditi groblje? — upitao je Robert smiješeći se.
— Koga briga? — odvratila je Jessica. Kako se s tim može šaliti? — Nigel i Edward riješit će to
između sebe. Kamo da pođemo? U Pariz? Kopenhagen? Nikad nismo bili u Reykjaviku, kažu da je
čudesan u ovo doba godine.
— Hajdemo negdje gdje je sunčano i toplo — rekao je James. Počelo se oblačiti. Osjećao se
umorno, a od same pomisli da ode dalje od Ulice Highgate High zaboljela su ga leđa. Pružio je čašu,
a Jessica ju je opet napunila.
— U Španjolsku — rekla je Jessica. Ona i James nasmiješili su se jedno drugome. — Ili možda na
amalfitansku rivijeru?
— To bi se mogli dogoditi — rekao je Robert. — Bilo što od toga. Zvuči fantastično. — Zašto ne,
pomislio je. Mogao bih jednostavno otići. Neka to njih tri srede. Blizanke će se pomiriti i živjeti sretno
s Elspeth... Uzdahnuo je. Znao je da neće nikamo. Ipak, zvučalo je jednostavno.
— Pričajmo o tome.
— Trebali bismo nešto pojesti — rekla je Jessica. — Osjećam kako mi želudac udara u kralježnicu.
— Naručit ću hranu iz Lighthousea, može? — rekao je Robert. — Škampe? — Listao je na nesigurne
noge i ušao da telefonira.
Jessica i James sjedili su u tišini, slušajući kako Robert hoda po njihovoj kući. Čuli su ga kako podiže
slušalicu u predsoblju, njegov tihi glas kako naručuje hranu.
James je rekao: — Ne bismo li trebali nekome reći? Mogli bismo zvati Anthonyja...
Jessica je rukama prekrila oči. Tako sam umorna. — Ne znam. Što se radi kada ti dragog mladog
prijatelja progone duhovi?
— Ne misliš li da nam je to rekao kako bismo nešto učinili?
— Misliš, da ga strpamo u ludnicu?
James je oklijevao. — Govorio je o samoubojstvu.
— Ne, mislim da je pokušavao natjerati Elspeth da ga ubije. — Frknula je.
— Nimalo mi se ne sviđa.
— Ne. Misliš li da bi otišao s nama?
James je uzdahnuo. — Misliš li da bismo se snašli kada bi doživio živčani slom u nekoj hotelskoj
sobi u inozemstvu?
— Nešto moramo učiniti.
Robert se pojavio. — Otići ću po hranu. — Zvučao je posve veselo i normalno. James mu je ponudio
novac, no Robert mu je zahvalio i rekao da on časti. Otišao je izgledajući gotovo potpuno trijezno.
Pariz. Rim. Saskatcheivan. Robert je tiho pjevušio kada je izišao na ulicu i krenuo prema Archway
Roadu. Hodao je brže; večer je brzo postajala svježija. Adeladie. Kairo. Peking. Kamo god odem, ona
će i dalje biti zarobljena u stanu i planirati uskrsnuće. To ga je nasmijalo. Ovo je sjajno; idem ulicom i
hihoćem se kao Peter Lorre. Morao je stati i nasloniti se na novinski kiosk; presavijao se od smijeha.
Cancun. Buenos Aires, Patagonija. Mogao bih ući u podzemnu na drugoj strani ulice i za sat biti na
11eathrou’u. Nitko ne bi znao. Stajao je tako nekoliko minuta, zatvorenih očiju, rukama se držeći oko
struka. Robert je otvorio oči. Svijet se nakrivio, pa ispravio. Vrlo polako uputio se niz brežuljak. Ovo
neće moći ovako. Moram po hranu. James i Jessica brinut će se. Kad bi ga prošli na ulici, ljudi bi zurili
u njega. Problem je... preodgovoran sam. Ona zna da ću to učiniti jer ako ne učinim... ako ne učinim...
Gotovo je prošao riblji restoran, ali navika ga je spasila te je uspio ući i platiti hranu. Dok se teškom
mukom vukao uz brijeg, Robertu je sinulo: Trebao bih pročitati one dnevnike. Elspeth ih je dala meni
te bi ih trebao pročitati. Počeo je ponavljati: — Dnevnici, dnevnici. — Kada se vratio u kuću Batesovih,
hrana je bila hladna, a Jessica i James jeli su u kuhinji juhu. Jessica ga je smjestila u krevet u gostinskoj
sobi.
Ujutro se izvukao iz kreveta mamuran, s osjećajem da je nešto zaboravio. Jessica ga je natjerala
da popije uvarak gadna okusa u kojem je bilo banana, rajčica, votke, mlijeka i tabasca. Zatim je ispržila
jaja i sjedila s njim dok je jeo. James je već otišao na groblje.
Jessica je rekla: — James i ja razgovarali smo sinoć i smatramo da se netko treba brinuti za tebe.
Bi li došao k nama? Imamo dosta soba.
— Nasmiješila se.
Robertu je poskočilo srce. Tu je bio izlaz u nuždi koji je tražio; riječi prihvaćanja bile su mu gotovo
na jeziku kada je pomislio: Čekaj, ostanem li tu, neću moći noću na groblje. Rekao je: — Smijem li
promisliti?
— Naravno — rekla je Jessica. — Bit ćemo tu.
Zahvalio joj je i otišao, raspoložen poput brodolomca koji je dopustio da pokraj njega prođe
spasilački brod.
 Robert se najposlije sjetio svoje odluke da sljedećeg jutra pročita dnevnike. Sa strepnjom je
podigao kutije na krevet i počeo im pregledavati sadržaj.
Samo se pretvaraj da istražuješ, rekao je samome sebi. Neće te ugristi. Dnevnici su počinjali 1971.;
Elspeth i Edie bilo je dvanaest godina. Laknulo mu je kada je otkrio da naglo završavaju 1983., mnogo
prije no što je on ušao u Elspethin život; Roberta nije veselila pomisao da će čitati o sebi. Dnevnici su
bili miš-maš školskih tračeva, komentara o knjigama koje je čitala, razmišljanjima o momcima; jedan
dio kao da je bio šifriran. Autorica je vodila duge razgovore i rasprave sa samom sobom; odjednom je
Robert shvatio da su Elspeth i njezina sestra blizanka zajedno pisale dnevnike. Dojam je bio začudno
ujednačen. To je u Robertu izazvalo nelagodu. Na marginama su bili simboli koji su se pojavljivali samo
tijekom praznika i kao da su se odnosili na Elspethine i Edieine roditelje; postojao je plan bijega koji
se izjalovio. No Robert je znao da je obiteljski život bio nesretan: nije bilo pravih iznenađenja, samo
zlokobna tuga koja se miješala s uobičajenim zanimanjima djevojčica, košarkom, školskim
predstavama i sličnim. Svesci koji su nastali poslije navodili su pojedinosti fakultetskog života, zabava,
prvog stana blizanki. Pojavio se Jack, prvo kao jedan od mnogobrojnih zgodnih, poželjnih mladića,
potom kao netko oko koga se odjednom sve okretalo. Robert je, kao jedinac, gajio stanovitu znatiželju
prema braći i sestrama drugih ljudi. Elspeth i Edie rijetko su pisale u prvom licu jednine; gotovo uvijek
su odlazile u kino ili izlazile na ispit u prvom licu množine. Robert je nastavio prekapati, pitajući se za
čim traga u Elspethinim ranim radovima.
Na minu je naletio u posljednjem dnevniku; Elspeth je u korice zatakla omotnicu. Na njoj je pisalo:
.Velike, mračne, užasne tajne". Pod natpisom bila je nevješto nacrtana lubanja s prekriženim kostima.
Lubanja se smiješila. Oh, Elspeth, ne želim znati. Robert je držao omotnicu i razmišljao da li da je spali.
Zatim ju je otvorio.

Dragi Roberte,

Nadam se da nećeš biti odviše ljut. Rekao si da se nadaš kako među mojim papirima nećeš naći
neke strahotne tajne, no bojim se da ih ima. „Strahotne" možda nisu prava riječ - možda bi ih bolje
bilo nazvati „nezgodnima". U svakom slučaju, dušo, to su stara iznenađenja - sve se to dogodilo davno
prije no što sam upoznala tebe.
Zovem se Edwina Noblin.
1983. zamijenila sam identitet sa svojom sestrom blizankom Elspeth. Bilo je to uglavnom njezino
maslo, no nisam to mogla obznaniti, a da nju ne bacim u veliku nesreću. No ni ja, zasigurno, nisam
bila nedužna.
Kao što znaš, Elspeth je bila zaručena za Jacka Poolea. Između njihovih zaruka i vjenčanja Jack je
sve više i više koketirao sa mnom. Elspeth ga je odlučila iskušati.
Mnogo sam ti pričala o tome kako smo Elspeth i ja zamjenjivale uloge, no nikada nas nisi vidio
zajedno - bile smo tako slične, savršen par. I tako smo se prisno poznavale. Kada smo bile male, teško
smo se i same razlikovale; kad bi se Elspeth ozlijedila, ja bih zaplakala.
Elspeth je počela biti ja kada bi se pojavio Jack. Nije vidio razliku te se zaljubio u ,,Edie“. Razvrgnuo
je zaruke s Elspeth i zatražio od Edie da pobjegne s njim, da umjesto Elspeth ode s njim u Ameriku.
Što je mogla? Bila je povrijeđena i bijesna. No sama je bila kriva. Došla je k meni. Odlučile smo da
će ona biti Edie, a ja Elspeth, i da će se život nastaviti.
Nažalost, nije bilo tako jednostavno. Ja sam spavala s Jackom (samo taj jedan put - na zabavi, bili
smo pijani - bila je to glupa pogreška, ljubavi moja, tek nepromisljenost i alkohol), noja sam
zatrudnjela. I tako sam na kraju ja otišla u Ameriku. Gotovo sam godinu dana živjela s Jackom iako je
oženio Elspeth. Rodila sam blizanke, trudila se kao manijak izgubiti kilograme, kuhala, vodila
kućanstvo i gotovo umrla od dosade, bijesa i osjećaja farse. Kada je blizankama bilo četiri mjeseca,
odvela sam ih u London da „vide baku". LI Lake Forest se nekoliko mjeseci poslije s blizankama vratila
Elspeth (sada Edie). Otada ih nisam vidjela. Često ih sanjam. Prema onom što kaže Elspeth veoma su
nam nalik.
Kada sam se vratila u London, Jack mi je beskrajno omrznuo, a gadila mi se i Elspeth jer je
inzistirala da iznesem trudnoću (ja sam htjela pobaciti). Cijela situacija bila je sumanuta, nešto u što
se možeš uvaliti kada si mlad i glup. Ne znam što bi se dogodilo da je Jack ikada doznao. Kako je uspio
previdjeti sve sitne razlike između mojeg i Elspethina tijela, nikada neću dokučiti. Možda je znao, a
da nikada nije rekao ni riječ? Odlučile smo ne riskirati da nas Jack opet vidi zajedno, još uvijek ne
mogu vjerovati da nas nisu razotkrili.
Elspeth mi je gdjekad znala poslati pisma i fotografije blizanki. Nisam joj odgovarala sve do lani,
kao što sam ti rekla. Mislim da joj je život s Jackom bio razočaranje. Pisma su joj puna čežnje za
Londonom, starim prijateljima, za mnom. Prije no što se udala, kumila sam je da ga otjera ili mu sve
kaže. Bilo joj je teško. Upoznaš li je, možda ćeš shvatiti što hoću reći.
Tako sam ja postala Elspeth. Mislim da to nije odviše promijenilo tijek mojeg života. Žalim što
nisam upoznala blizanke. Bilo je vrlo teško pustiti je da ih uzme. Nikada neću zaboraviti kako sam
stajala na Heathrowu, gledala je kako iščezava s njima kroz izlaz. Danima sam plakala. Voljela bih i da
sam još jednom vidjela Elspeth. Na kraju nas je razdvojene držao samo strah i ponos.
Roberte, ovo je bila moja jedina tajna prema tebi. Nadam se da nećeš loše misliti o meni. Nadam
se da ćeš, kad upoznaš blizanke, u njima naći djelić mene i da će te on podsjetiti na sretna vremena.
S ljubavlju,

tvoja Elspeth (Edie)

P. S. Doista bih ti sve bila ostavila da si htio. No znala sam da nećeš. Volim te. e.

Pismo je bilo napisano tjedan dana prije no što je umrla. Robert je sjedio na krevetu, držao pismo
i pokušavao ga shvatiti. Sve je, znači, bila laž? Ne, sigurno nije. No nije joj znao čak ni ime. Koga sam
volio?
Vratio je sve u kutije i odnio ih u djevojačku sobicu u stražnjem dijelu stana; zatvorio je vrata i
pokušao izbaciti pismo iz misli, no ono mu se stalno nametalo što god on činio. Tijekom sljedećih
nekoliko dana Robert je počeo više piti i ostajati sam u stanu.
PREDVIĐANJA

Valentina i Elspeth provodile su sate vijećajući o pojedinostima svojeg plana. Sve je trebalo biti
prirodno, ležerno. Elspeth je smislila kako da Valentina digne nešto novca s računa koji je dijelila s
Julijom; dovoljno za godinu-dvije bude li štedljiva, a manjak novca neće prije sprovoda nitko ni
primijetiti. Valentina je u stanu pronašla nekoliko knjiga o anatomiji i raširila ih za Elspeth po podu
gostinske sobe. Njima je to bilo gotovo poput igre. Predviđati potencijalne poteškoće, kako izigrati
Robertove prigovore, izbjeći uznemiravanje Julije. Što ako..., počela bi jedna 6đ njih, a onda bi se,
poput istražiteljica, zajednički posvetile problemu dok ga ne bi riješile. Imale su privatne šale, tajni
jezik. Sve je to bilo krajnje ugodno ili bi bilo da su planirale piknik ili zabavu iznenađenja, bilo što, samo
ne Valentininu smrt. Elspeth je zapanjilo Valentinino uživanje u detaljima plana, kao i njezina
sposobnost da nepromišljeno nekoga rastuži. Ali ni ja nisam ništa bolja. Pomažem joj da to učini. Ne
bi to činila da zna... A što ako ne uspije? Što ako uspije? Elspeth je gledala Valentinu i raspravljala
sama sa sobom. Mislila je, ne smijemo; to je posve pogrešno. No svake bi noći došao Robert i izveo
Valentinu na večeru ili šetnju. Uvijek bi se kasno vratili i šaputali u predsoblju. Elspethino je srce
otvrdnulo.
DAN USKRSNUĆA

Robert je sanjao da je dan uskrnuća na groblju Highgate.

Stajao je na vrhu stuba pokraj groba Jamesa Selbyja, kočijaša. Selby je sjedio na grobu, nesvjestan
teškog lanca koji je kroz njegova prsa prolazio spajajući dva stupića. Pušio je lulu i nogom u čizmi
nervozno lupao o zemlju.
U daljini su trubile trublje. Robert se okrenuo i vidio da je put prema groblju natkriven dugačkim
pokrovom od crvene tkanine, a da su zemlja, šljunak i blato puta prekriveni bijelom svilom. Opet je
bila zima, a svila je bila gotovo ista kao snijeg koji je ležao preko grobova. Kroz stabla je vidio da su
sve staze obavijene u crveno i bijelo. Robert je shvatio da hoda. Uznemireno je gledao u pod, u strahu
da će mu blatnjave čizme zamrljati svilu, ali nije ostavljao nikakve tragove.
Došao je do Comfort’s Cornersa i pronašao stolove postavljene za gozbu. Nije bilo hrane, samo
mjesta s postavljenim porculanskim tanjurima i priborom za jelom, čaše za vino i prazni stolci. Trube
su se utišale, a Robert je čuo kako stabla huče na vjetru. Čuli su se glasovi, ali nije mogao ocijeniti
otkud dolaze.
Sjednite, rekao mu je netko, ali to, zapravo, nije bio glas, bila je to više misao koja mu je u glavu
ušla izvana. Sjeo je na mjesto blizu ruba skupine stolova i čekao.
Duhovi su polako pristizali, nesigurnim koracima probijajući se svilenim stazama. Natiskali su se
oko stolova, svjetlopropusni, odjeveni onako kako su bili odjeveni u grobu, u mrtvačke ponjave i
najbolja odijela. Zrak je postao gust od duhova. Na groblju je pokopano više od sto šezdeset i devet
tisuća ljudi. Robert se zapitao mogu li se svi smjestiti za stolove. Duhovi su drhtali na jutarnjoj
svjetlosti. Izgledaju kao meduze. Osjetilo se nezadovoljstvo; duhovi su bili gladni; hrane nije bilo.
Pomislio je da je vidio Elizabeth Siddal i počeo ustajati s mišlju da ode do nje i obrati joj se, no ruka
na ramenu zadržala ga je na stolcu.
Sada je tu bio nesaglediv broj duhova. I stolovi su se umnožili. Iza njega se začuo dobro poznat,
dugo žuđen glas. — Roberte — rekla je Elspeth — što radiš tu?
— Nisam siguran. Tražim tebe? — Pokušao se okrenuti, ali opet je bio obuzdan.
— Ne, nemoj. Ne želim. Ne tu. — Privila se uza nj. Osjetio je nelagodu, kao da je zatvoren.
Odjednom je imao osjećaj da iza njega stoji nešto užasno i čudovišno što ga pritišće odvratnim
rukama.
Viknuo je njezino ime, tako glasno da je probudio blizanke u njihovoj spavaćoj sobi; tako glasno da
je Elspeth satima ležala na podu iznad njegova kreveta na sivoj svjetlosti koja se polako pojačavala i
čekala da je ponovno zazove.
POSLJEDNJI POZIV

Zazvonio je telefon. Edie je ispružila ruku i privukla slušalicu uhu, ali nije istog trenutka
progovorila. Bila je sklupčana na svojoj strani kreveta; bilo je gotovo devet ujutro. Jack je bio na poslu.
— Mama?
Edie se uspravila na krevetu. Prstima je zagladila kosu kao da je Valentina može vidjeti. — Halo?
— Zvučala je kao da je već satima budna. — Valentina?
— Bok.
— Je li sve u redu? Gdje je Julia?
— Gore je. S Martinom.
Edie je osjetila kako joj razina adrenalina opada. Dobro je. Obje su dobro. — Nedostajao nam je
naš razgovor u nedjelju. Gdje ste bile?
— Oh... oprosti. Samo smo... izgubile pojam koji je dan.
— Oh — rekla je Edie. Na trenutak ju je zaboljelo što je zanemarena. — Onda, što ima?
— Ništa... samo mi je došlo da te nazovem.
— Mmm, draga si. Što se događa?
— Ne mnogo. Ovdje je nekako kišovito i prohladno.
— Kao da si malo potištena — rekla je Edie.
— Oh... ne znam. Dobro sam. — Valentina je sjedila u stražnjem vrtu, drhteći pod kišicom. Nije
htjela da Elspeth sluša njihov razgovor, ali je odjednom bilo strašno hladno za lipanj te je morala
uložiti napor da ne zacvokoće zubima. — A što je s tobom i tatom?
— Sve po starome. Tata je unaprijeđen pa smo to sinoć proslavili.
— Edie je s druge strane telefonske žice čula ptice. — Gdje si?
— U stražnjem dvorištu.
— Oh. Jeste li se u zadnje vrijeme negdje zabavile?
— Julia je do sad zapamtila gotovo cijeli grad. Hoda bez plana grada.
— Impresivno... — Edie je pomislila: Nešto mi ne govori. No onda je pomislila kako je to
neizbježno. Odsele se i vrlo brzo nemaš pojma. Stvore svoj svijet i više ti ne pripadaju. Valentina je
postavila pitanje o haljini koju je pokušavala sašiti; Edie joj je rekla da joj eletroničkom poštom pošalje
skicu, a onda se sjetila da nemaju skener.
— No, dobro. Zaboravi — rekla je Valentina. — Nije važno.
— Jesi li sigurno dobro? — rekla je Edie. Zvuči tako čudno.
— Da. Sad moram ići, mama. Volim te. — Ostanem li na liniji, rasplakat ću se.
— Dobro, srećice. I ja tebe.
— Bok.
— Bok.
Valentina je utipkala očev broj na poslu, ali je dobila njegovu telefonsku tajnicu. Zvat ću poslije,
pomislila je te nije ostavila poruku.
UHVAĆEN

Bila je gotovo zora. Jessica je stajala na prozoru arhiva groblja i preko dvorišta gledala kolonadu.
Prostorija je bila mračna. Veći je dio noći probdjela u krevetu brinući se zbog pisma koje je napisala
jednom od potpredsjednika groblja. Naposljetku je ostavila Jamesu poruku i otišla do groblja da ga
popravi, no iako joj je glava bila puna fraza koje su potpredsjednika trebale uvjeriti u logiku njezina
zahtjeva, nije uspijevala razmrsiti klupko svojih argumenata. Naslonila se na prozorsku dasku,
sklopljenih ruku i laktova izbačenih pod pravim kutem. Stabla i grobovi iznad kolonade bili su tamni i
mutni na neodredivoj svjetlosti. Dvorište ju je podsjećalo na praznu pozornicu. Toliko posla, pomislila
je. Nitko ne shvaća kako smo radili. Svaki kamen u tom dvorištu ručno je postavljen...
Odjednom je dvorište ispunila svjetlost. Lisice, pomislila je i pogledom prešla po obzoru ne bi li ih
vidjela. Pokrenule su detektore pokreta. No onda je preko dvorišta prošao čovjek. Svjetla ga, činilo se,
nisu previše uzrujala; nije ni požurio, ni promijenio smjer. Jessica je izvila glavu naprijed pokušavajući
ga bolje vidjeti. Bio je to Robert.
Kvragu, momče. Rekla sam mu da se ne koristi onim vratima! Jessica je počela lupati o prozor što
je jače mogla, ne obazirući se na bol koju je hladno staklo izazivalo u artritičnim zglobovima - bila je
dovoljno ljuta da to nije ni primijetila; poslije će se zapitati zašto joj je ruka natečena i bolna. Robert
je nastavio hodati, ne opazivši je. Jessica je zgrabila ključeve i ručnu svjetiljku, spustila se stubama i
kroz ured izišla na dvorište. Stala je tik uz luk kapele i zazvala ga.
Robert je stao. Nastradao sam. Jessica mu je hitro prilazila. Pomislio je: Past će kako brzo hoda.
Zaboravila je uključiti svjetiljku te je izgledalo kao da nosi oružje, a ne izvor svjetla. Prenuo se i krenuo
prema njoj. Kao prema uputama koreografa sreli su se pokraj stuba kolonade. Jessica je zastala da
dođe do daha. Robert je čekao.
— Što, pobogu, radiš? — rekla je naposljetku. — Nisi glup. Razgovarali smo o tome, a ipak si tu -
u cik zore besramno paradiraš grobljem — na mjestu na kojem nemaš apsolutno nikakva prava biti!
Vjerovala sam ti, Roberte, a ti se me iznevjerio! — Stajala je bez šešira, zapjenjena od bijesa i jarosno
zurila u njega, podignute kose; bila je odjevena u odjeću u kojoj je radila u vrtu. Robert se zaprepastio
kada joj je vidio bljesak suze na obrazu. To ga je smekšalo.
— Imamo pravila! Postoje zbog pravnih i sigurnosnih razloga!
— Jessica je sada vikala. — To što imaš ključ ne daje ti za pravo da noću dolaziš ovamo! Mogu te
napasti uljezi, možeš pasti u kakvu rupu. Možeš se spotaknuti o korijen i doživjeti potres mozga -
nemaš čak ni radio! Svašta se može dogoditi, spomenik ti može pasti na glavu, svašta - zamisli kako
bi se to odrazilo na rate našeg osiguranja - na publicitet ako bi se ozlijedio ili poginuo! Prokleto si
sebičan, Roberte!
Zurili su jedno u drugo. Robert je nježno rekao: — Možemo li porazgovarati u uredu? Probudit ćeš
mrtve.
Jessica je izgubila i ono malo kontrole što joj je ostalo i prepustila se gnjevu. Zašto ne može to
ozbiljno shvatiti? Pokazat ću mu da to nije šala! — Ne! Nećemo razgovarati u uredu! Daj mi, molim
te, svoje ključeve, — ispružila je ruku u kojoj su već bili njezini ključevi — a ti ćeš izaći s groblja. —
Robert se nije pomaknuo. — Odmah!
Spustio joj je ključ na dlan i okrenuo se prema vratima. Išla je za njim kao da prati zatvorenika.
Došli su do izlaza; otključala je vrata; on ih je tako glomazna otvorio, provukao se kroz njih i opet ih
zatvorio. Gledali su se kroz rešetke. — Što sad? — upitao je.
— Otiđi — rekla je tiho.
Sagnuo je glavu, otišao i uputio niz Swains Lane. Jessica je stajala i gledala ga. Što sad? Srce joj je
brzo udaralo. Nitko ga nije vidio osim mene - ne moraju to doznati. Gledala je Roberta dok nije nestao
niz cestu. Poželjala je otići za njim, reći što? Oprosti? Ne, nipošto. Sve nas je izvrgnuo opasnosti,
nesmotreno i bezobzirno... Stajala je na ulaznim vratima savladana osjećajima, ali nesposobna
raščlaniti ih - ljuta, povrijeđena, uzburkana, gnjevna. Nije uopće mogla shvatiti što joj je. Odmah
moram razgovarati s njim, pomislila je, a onda: Ali potjerala sam ga. Okrenula je ključ u bravi i polako
otišla do ureda. Prošlo je pet sati. James se možda probudio. Podigla je telefonsku slušalicu, a onda
je spustila.
Jessica je sjedila u svojem stolcu, gledajući kako se prostorija rasvjetljava. Imala sam pravo. Kada
se razdanilo, ustala je i napravila čaj. Zaokupljena mislima i umorna prolila je mlijeko i pomislila: To je
znak. Ili metafora. Odmahnula je glavom. Što ćemo sad?
VITAMINI

Martin je bio smućen. Cijelo popodne radio je na kriptičnoj križaljci posvećenoj tristotoj obljetnici
rođenja Carla Linnaeusa, ali se mučio s objašnjenjima te mu se križaljka činila neelegantnom i plitkom.
Martin je ustao i protegnuo se.
Netko je pokucao. Rekao je: — Da? — i okrenuo prema vratima.
— Oh, Julia. Uđi.
— Ne — rekla je zakoračivši u sobu — Ja sam Valentina, Julijina sestra.
— Oh! — Martin je bio oduševljen. — Napokon! Tako mi je drago da sam te upoznao. Hvala što si
došla - jesi li za čaj?
— Ne, ne... ne mogu ostati. Samo sam vam došla reći - znate one vitamine koje vam Julia daje?
— Da?
Udahnula je. — Nisu zapravo vitamini. To je lijek koji se zove anafranil.
Martin je blago rekao: — Znam, dušo, no hvala ti što si mi došla reći.
Valentina je rekla: — Znali ste?
— Piše na kapsuli. A anafranil sam već uzimao pa znam kako izgleda.
Valentina se nasmiješila. — Zna li Julia da znate?
Martin joj je uzvratio osmijeh. — Nisam posve siguran. Mislim da joj možda ne bismo trebali
spomenuti ovaj razgovor; za svaki slučaj.
— Oh, nisam ni kanila.
— Onda neću ni ja.
Okrenula se da ode, a Martin je rekao: — Jesi li sigurna da nećeš ostati?
— Ne, ne mogu.
— Onda drugi put, kad god ti odgovara.
Valentina je rekla: — Dobro, hvala vam. — Čuo je povlačenje njezinih koraka dok je hodala kroz
labirint kutija, a onda je otišla.
PAS DE TROIS

Robert je poslije mislio da je bilo kao da gleda baletnu predstavu.

— Jeste li spremne? — upitao je.
Elspeth nije željela da Valentina odgovori potvrdno. Željela se zaustaviti u trenutku prije svega,
prije onoga što se imalo dogoditi, prije iskušenja, prije katastrofe, prije no što Elspeth bude morala
učiniti ono što nije željela.
Robert je gledao Valentinu. Bila je posve nepomična. Zapitao se bi li trebao otvoriti prozor; vrijeme
je i dalje bilo neuobičajeno hladno za lipanj, ali tko zna koliko će joj dugo tijelo tu biti prije no što se
Julia vrati? Svjetlost je brzo slabjela; vrane su se glasale na groblju. Julia je otišla Martinu. Valentina
je zatvorila oči. Stajala je na dnu kreveta, skvrčivši ruku oko okvira. Drugom je rukom čvrsto stiskala
pa otpuštala inhalator. Otvorila je oči. Robert je bio tek metar dalje od nje. Elspeth je sjedila na
prozorskoj klupi s laktovima na koljenima, glavom u rukama, lica nakrivljena pod kutom koji je odavao
kontemplativnu tugu. Valentina je gledala Elspeth i osjetila grč sumnje.
Robert je oklijevao, a onda zakoračio prema njoj. Valentina ga je obujmila oko struka i obrazom se
naslonila na njegovu košulju. Zapitala se hoće li joj se gumb s košulje utisnuti u obraz i hoće li ostati
na njemu kad umre. Nije ju poljubio. Pomislila je kako je to možda zato što je Elspeth tamo.
— Spremna sam — rekla je. Odmaknula se, stala nasred saga i udahnula iz inhalatora. Elspeth je
pomislila: Već izgleda bestjelesno, kao sjenka na nejasnu svjetlu.
Robert se povukao do vrata. Uopće nije mogao razlučiti što osjeća; čekao je da se nešto dogodi.
Nije vjerovao da će se dogoditi; nije želio da se dogodi. Nemoj, Elspeth...
Valentina je zatvorila pa otvorila oči i pogledala Roberta koji se činio dalekim; mislila je na roditelje
koji gledaju nju i Juliju kako prolaze kroz sigurnosnu provjeru u zračnoj luci O’Hare, onog dana kada
su otišle iz Chicaga. Tijelo joj je prožela snažna studen. Elspeth se kretala kroz nju, jednostavno
zakoračila u nju; to je Valentinu podsjetilo na gledanje stereoskopskih slika, pokušaja njihova spajanja.
Umrijet ću od hladnoće. Osjetila je kako je nešto hvata, odvaja, uzima. — Oh! — Interval ničega. Zatim
je lebdjela neposredno iznad svojeg tijela koje se srušilo na pod. Ah — Elspeth je klečala pokraj tijela
pogleda podignuta prema njoj. — Dođi ovamo, dušo — rekla je Elspeth. Zvuči kao mama. Kako
uvrnuto. Pokušala je doći do Elspeth, no otkrila je da se ne može micati. Elspeth je to shvatila te joj
prišla i uzela u ruke. Sada je Valentina bila samo majušna gruda u Elspethinim rukama nalik mišiću.
Posljednje što je pomislila bilo je: Kao kad toneš u san...
Robert je vidio kako je Valentina klonula. Pala je: koljena su popustila, glava se objesila.
Presavinula se i muklo tresnula o pod. LI sobi se ništa više nije čulo osim njegova disanja. Stajao je na
vratima i nije priskočio jer nije znao što se događa, zacijelo se događa ono što je nevidljivo te nije
znao što mu je činiti. Strovaljena djevojka na sagu i dalje je bila posve nepomična. Naposljetku je
prešao kratku udaljenost i kleknuo pokraj Valentine. Nije krvarila. Nije znao je li slomljena; izgledala
je slomljeno, ali ju nije mogao dotaknuti; ležala je kao da je pala, a on je znao da je ne smije dotaknuti.
Elspeth je gledala njega kako gleda Valentinu. U rukama je uhvaćenu držala Valentinu, gustu
poput dima. Odmah je vrati. Vrati je dok postoji šansa da sve bude u redu... Htjela je da Robert
pomakne Valentinu, da joj ispravi udove i namjesti ruke. Glava joj je bila izvijena unatrag, ležala je na
desnom boku ruku raširenih ispred sebe, uredno spojenih nogu. Oči su joj bile izvrnute, usta
otvorena, mali zubi otkriveni. Položaj Valentinina tijela činio se pogrešnim poput uvrede. Elspeth ju
je željela dodirnuti, ali ruke su joj bile pune. Što sad? Ako je pustim, hoće li se raspršiti? Da barem
imam kutijicu... Sjetila se svoje ladice. Da, tamo ću je staviti. Ponijet će Valentinu sa sobom u ladicu.
Tamo će stajati i čekati.
Robert je ustao. Izišao je iz sobe. Želio je zaboraviti što je vidio prije no što dođe do ulaznih vrata.
Zaustavio se s rukom na kvaki. — Elspeth? — rekao je. Odgovor je bio trenutačan hladan dodir na
obrazu. — Neću ti oprostiti. — Tišina. Zamislio ju je iza sebe i odupro se porivu da se okrene i pogleda.
Otvorio je vrata, spustio u svoj stan te stajao u kuhinji i pio viski dok je svjetlost slabjela, čekajući da
Julia dođe kući i pronađe tijelo, očekujući njezin poziv upomoć.

Julia se spustila sat poslije. Sva svjetla u stanu bila su ugašena. Prolazila je kroz sobe paleći ih i
dozivajući: — Mišiću? — Sigurno je izišla. — Mišiću? — Možda je dolje. Stan je bio hladan i izgledao
začudno prazan, kao da su sav namještaj zamijenile optičke varke. Dok je Julia išla iz sobe u sobu,
prstima je prošla po stolu u blagovaonici, lagano dotaknula vrh sofe i hrtpove knjiga da se uvjeri kako
je sve čvrsto. — Elspeth? — Gdje su svi?
Ušla je u spavaću sobu i upalila svjetlo. Ugledala je Valentinu kako iskrivljena leži na podu, kao da
je zaustavljena u bolnu plesu. Julia se polako kretala; došla je do Valentine i sjela pokraj nje. Dotaknula
je Valentinine usne i obraze. Vidjela je inhalator čvrsto stisnut u Valentininoj ruci i bez razmišljanja
prinijela ruku grudima.
Mišiću? Valentina je izgledala kao da pokušava vidjeti nešto iznad nje; oči su joj bile okrenute gore,
a glava zabačena kao da se nešto iznimno zanimljivo zbiva iznad njezine glave. — Mišiću? — Valentina
nije odgovorila.
Julia je tiho zaplakala. Osjetila je hladnoću na licu i bijesno zamahnuta prema njoj. — Kvragu,
Elspeth! Odjebi! Gdje je ona? Gdje je ona? — Tada je počela zavijati.
Elspeth je sjedila na podu s Julijom. Gledala je kako Julia stišće Valentinu u zagrljaju i nariče iznad
njezina tijela. Nisam to željela učiniti, Julia. Mislila je na svoju sestru blizanku, telefonski poziv kojim
će joj netko uskoro uputiti. Elspeth je gledajući Juliju znala da više nikada ništa neće biti kako valja.
Sve je to moja pogreška. Žao mi je. Tako mi je žao.

Elspeth i Valentina bile su u ladici kada su bolničari Valentinu proglasili mrtvom, liječnik, kod kojeg
je bila u bolnici, službeno je potvrdio da je umrla prirodnom smrću, Sebastian joj iznio tijelo iz stana,
Julia plakala, a Robert telefonirao Edie i Jacku. Prolazili su sati tišine, svjetla, tame.
Robert je dugo razgovarao sa Sebastianom što je dovelo do napetosti među njima. — Jasno mi je
da je ne želiš balzamirati — rekao je Sebastian. — Razumijem zašto ne želiš da joj namjestim lice; u
redu. Ali zašto, pobogu, ne želiš da joj dam injekciju heparina?
— To je antikoagulans.
— Znam. Ali neće je sačuvati kriogenski.
— Ne baš. Ali bismo željeli da lijes bude pun leda, molim te.
— Roberte!
— Udovolji mi, Sebastiane. I molim te, čuvaj je u hladnjaku što je dulje moguće.
— Zašto? Roberte, ovo mi se ne sviđa.
— Nije ništa slično....
Sebastian ga je sumnjičavo promatrao. — Oprosti, Roberte, ali ili ćeš mi reći što ti je točno na
pameti ili nađi nekoga drugoga.
Robert je rekao: — Nećeš mi vjerovati; zvuči ludo. Jest ludo.
— Sebastian nije ništa rekao. Robert je duboko udahnuo i pokušao srediti misli. — Vjeruješ li u
duhove?
— Igrom slučaja — rekao je Sebastian tiho — vjerujem. Imao sam zanimljivih iskustava. Ali, koliko
me sjećanje služi, ti ne vjeruješ.
— Bio sam prisiljen preispitati svoje uvjerenje. — Robert je ispričao Sebastianu o Elspeth. Nije
spomenuo njezin plan; ispričao je kako je Elspeth uhvatila Valentinin duh kada je umrla, kako će ga
sada vratiti u Valentinu, a nju u život.
Sebastian je imao čitav niz prigovora („Zašto je Elspeth nije odmah oživjela?" bio je najuvjerljiviji,
a Robert je mogao samo reći da ne zna.) Na kraju je Sebastian pristao učiniti sve što može da održi
Valentinu hladnom; pristao je i da ništa ne kaže obitelji za slučaj da pokušaj ne uspije. No čak i nakon
toga, Robert se pitao bi li Sebastian mogao nazvati Jessicu ili policiju onog trenutka kada mu se izgubi
iz vida.
Sljedećeg su jutra stigli Edie i Jack.
Robert je s prozora gledao kako prilaze kući. Nestali su u njoj te ih je čuo kako se penju stubama.
Sada je Elspethina zabrana da Jack i Edie ne ulaze u njezin stan bila neprikladna. Robert se pitao što
radi Elspeth; htio se rastresti pićem, umrijeti; sve bi mu bilo draže nego upoznati Valentinine roditelje.
Pristao je otići s njima do pogrebnika.
U taksiju su jedva prozborili. Robert nije mogao gledati Edie. Bila je neizdrživo slična Elspeth, a
razlikovala se samo amerikaniziranim govorom. Julia je bila ošamućena. Sjedila je do oca, naslonivši
glavu na njegovo rame. Edie je počela tiho plakati. Jack ju je zagrlio i pun boli pogledao Roberta.
Robert je sjedio na preklopnom sjedalu sučelice njima. Cijelu mu je vožnju pogled bio prikovan o
Jackove cipele.
Sebastian ih je čekao. Odveo je Jacka i Edie da vide Valentinino tijelo. Robert i Julia sjedili su u
Sebastianovu uredu.
— Kako si? — upitao ju je Robert.
— Odlično — rekla je Julia, ne pogledavši ga.
Sebastian se vratio s Edie i Jackom. Počeo je oprezno iznositi pojedinosti postupka i opcije, cijene
pogreba i kremiranja, različite potvrde i potpise koji će biti potrebni. Robert je slušao, nadajući se da
mu izraz lica odaje ravnodušnost. Zaboravio je da bi Valentinini roditelji mogli imati vlastite zamisli o
tome što učiniti s njezinim ostacima te da Sebastianu zakon nalaže da im objasni sve što im se nudi.
Robertu je srce bjesomučno udaralo. Što ako je odluče kremirati ?
Edie je rekla: — Želimo je odvesti doma - Jackova obitelj ima grob na groblju u Lake Forestu. Točno
na jezeru Michigen. Voljeli bismo je ondje pokopati.
Sebastian je kimnuo i počeo objašnjavati kakav je postupak prijenosa tijela zrakoplovom. Robert
je pomislio: To je znači to. Pokušao sam i nisam uspio. Sada je sve bilo izvan njegovih ruku.
Situaciju je, začudo, spasila Julia. — Ne! — rekla je. Svi su je pogledali. — Želim je tu.
— Ali, Julia... — rekla je Edie.
Julia je odmahnula glavom. — Željela je biti pokopana na groblju Highgate. — Julia je pogledala
Roberta. — Tako je rekla.
Robert je rekao: — Istina je.
— Molim te — rekla je Julia. Na kraju su odlučili da će Valentinu pokopati u obiteljski mauzolej
obitelji Noblin, baš kao što je tražila.

U ladici je Elspeth okružila Valentinu, natisnula je u mekanu bezobličnost, sprečavala da se ne

rasprši, držala blizu sebe. Tu smo, Valentina, i kao klokani u tobolcu čekamo da se razvijemo. Pitala se
što Valentina zna, čega će se sjećati. Kao da je bila s malim djetetom, kad ne znaš što to majušno biće
misli, može li uopće misliti. Elspeth se nije sjećala prvih dana zagrobnog života. Sve je postupno
poprimalo oblik; nije postojao trenutak buđenja, iznenadne svijesti. Držala je Valentinu blizu. Pjevala
joj pjesmice, govorila ni o čemu posebnom. Valentina je bila poput nejasna zvuka, zuja bića, ali iz nje
prema Elspeth nisu išle ni riječi ni misli. Elspeth je mislila na blizanke kada su bile male. Nikada nisu
spavale ni jele u isto vrijeme, crpile su iz nje energiju i mlijeko; čak su se i onda činile neodvojivima, a
ipak odvojenima. Eto, uspjela si se posve odvojiti, Valentina. U ladici se nije zbivalo bogzna što. Dani
su prolazili. Brzo - iako je duhovima vrijeme malo značilo - približavao se dan Valentinina pogreba.
Bilo je vrijeme da se nešto dogodi.
DAN USKRSNUĆA

U osam ujutro na dan pogreba Robert je stajao ispred Martinovih vrata preplavljen novinama koje
su se prelijevale s hrpa. Pokušao ih je izravnati, ali je odustao kada se pojavio Martin.
— Uđi. — Prešli su stan do kuhinje. Robert je sjeo za stol, a Martin je pristavio vodu. Robert je
pomislio kako, u usporedbi s onim što se događalo kat ispod njega, izgleda začudno normalno i
pitomo. Znaš da si u nevolji kada je Martin najfunkcionalnija osoba u kući.
— Sprovod je danas u jedan.
— Znam.
— Želiš li doći? U redu je ako ne možeš, znaš, ali mislim da bi Juliji to značilo.
— Nisam siguran. Zvat ću te budem li mogao.
— Shvatit ću to kao “ne”.
Martin je slegnuo ramenima. Podigao je dvije kutije čaja. Robert je pokazao Earl Grey. Martin je u
svaku šalicu stavio po jednu vrećicu. — Kako je Julia?
— Došli su joj roditelji. Po onome što je Elspeth govorila zamišljao sam da imaju tri glave i da očima
siju vatru, ali preuzeli su Juliju i svi su nekako, ne znam, — prituljeni. Nitko, zapravo, ne vjeruje -
hodaju stanom kao da će u hodniku naletjeti na Valentinu. Julia je gotovo katatonična.
— Ah. — Martin je nalio vodu. Robert je zurio u struju. — U stanu su?
— Ne, u hotelu.
— Julia je, znači, sama u stanu?
— Da. Roditelji su je pokušali nagovoriti da ode s njima u hotel, ali ona je željela ostati u stanu. Ne
znam zašto.
— Ne bi smjela biti sama.
— Pa, o tome sam htio porazgovarati s tobom. Želio bih da večeras pozoveš Juliju k sebi i zadržiš
je dok ti ne kažem da je možeš pustiti.
Martin je sumnjičavo pogledao Roberta. — Zašto?
Robert je zadržao izraz za koji se nadao da je izraz nedužnosti.
— Julia ne bi smjela biti sama.
— Ne ne bi, ali bi zasigurno radije bila s roditeljima.
— Bude li potrebno, možeš pozvati i njih.
— Šališ se. Očekuješ da pozovem Jacka i Edie? Jesi li propisno pogledao ovaj stan?
— Daaa, ali mislio sam da ti nisi. — Robert je promijenio taktiku. — Vidi, Martine, riječ je o životu
i smrti; moraš mi pomoći i zadržati Juliju nekoliko sati izvan stana. Ne mogu ovisiti o Jacku i Edie.
— Što smjeraš?
— Ne bi mi povjerovao da ti kažem.
— Iskušaj me.
— To je neka vrsta seanse.
— Pokušavaš stupiti u kontakt s Valentinom? Ili Elspeth?
— Manje-više.
Martin je razdraženo odmahnuo glavom. — Ovo baš i nije trenutak? Ako se i želiš time poigrati,
to, valjda, može pričekati?
— Nipošto.
— Zašto Julia ne može biti tamo?
— Ne mogu objasniti. I ne smiješ joj reći.
— Ne, neću to učiniti.
— Zašto ne? — Martin je ustao i počeo koračati kuhinjom. Robert je istog trenutka požalio što on
to nije prvi učinio, ali nisu mogla obojica istodobno koračati. To bi bilo nastrano.
 Robert je rekao: — Juliji neznanje neće nauditi. Evo, nagodit ću se s tobom. Zadržiš li večeras Juliju,
dat ću ti nešto što očajnički želiš.
Martin je opet sjeo. — Što je to? — rekao je sumnjičavo.
— Marijkeinu adresu u Amsterdamu.
Martin je podignuo obrve. Opet je ustao i izišao iz kuhinje. Robert je čuo kako hodnikom odlazi u
ured. Nije ga bilo neko vrijeme. Kada se ponovno pojavio, u jednoj je ruci imao zapaljenu cigaretu, u
drugoj plan Amsterdama.
— Mislio sam da si prestao? — rekao je Robert.
— Prestat ću opet za pola sata. — Martin je raširio plan na stolu. Robert je vidio da je pokriven
oznakama, bilješkama, izbrisanim dijelovima. Martin je pokazao crvenu točkicu u Jordaanu. — Tamo.
Robert je zaškiljio, izoštrio majušne riječi. — Zamalo. — Zurili su jedan u drugoga. Robert se
nasmiješio. — Kako si uspio izabrati to mjesto?
— Poznajem je. Pazi da ne kaže previše, ali ja pamtim. Živjeli smo u blizini, na Tweede
Leliedwarsstraatu.
— Dodat ću još i njezinu adresu elektroničke pošte.
— Marijke je nema.
— Ima. Već više od godinu dana.
— Godinu dana?
— Dat ću ti njezinu adresu, adresu elektroničke pošte i fotografiju njezina stana.
— Poslala ti je sliku stana?
— Nekoliko. Je li ti spomenula da ima mačku?
Martin je izgledao sjetno.
— Malu sivu mačku Yvette. Spava na Marijkeinu jastuku.
Martin je tiho sjedio, pušio i piljio u plan grada. — Dobro, može.Što moram učiniti?
Robert mu je izložio plan. Zapravo je bio jednostavan; bila je to jedina jednostavna stvar u cijelom
danu.

Kada se Jack probudio, Edie je, u spavaćici, stajala uz francuski prozor u maloj hotelskoj sobi i zurila
u plavu nebo iznad Covent Gardena i njegovih krovova od škriljevca. Ležao je i promatrao je, trudeći
se da joj prodre u misli. Naposljetku je ustao i otišao u kupaonicu. Nevjerojatno kako se život nastavlja.
Evo ja pišam, tuširam se i brijem kao svaki dan, kao da sam na odmoru. Zašto ih nismo prije došli
vidjeti? Obrisao je posljednje tragove sapunice s vrata i vratio se u sobu. Edie je još uvijek stajala
pokraj prozora. Sada joj je glava bila prignuta. Jack joj je prišao odostraga i stavio joj ruke na gola
ramena. Neznatno se okrenula.
— Koliko je sati? — upitala je.
— Osam i petnaest.
— Možemo nazvati Juliju.
— Siguran sam da je već satima budna.
— Da.
Ostali su tako stajati; Jackove ruke teške na njezinim ramenima. Edie je rekla: — Nazvat ću je. —
Mobitel joj nije radio te je petljala po hotelskom telefonu, nazvala pogrešan broj pa opet birala pravi.
— Julia? — Samo sam ti htjela čuti glas.
— Bok, mama. — Oh, Bože. Ne znam što ću, mama.
— Mislili smo doći malo ranije. — Ne mogu biti u ovoj sobi.
— Možete li doći brzo? — Sama sam i ne znam što ću.
— Da, da, samo ćemo se obući i uzeti taksi. Doći ćemo najbrže što možemo. — Edie je osjetila
navalu neprimjerene sreće. Treba me. Edie se smiješila dok je spuštala slušalicu. Žustro je otišla do
kovčega i počela se odijevati za sprovod. Jack je otišao do ormara, stao i zagledao se u svoje tamno
odijelo koje je osamljeno visjelo. Zaboravio se na minutu, izgubio u tamnoj vuni koja je visjela u
sjenama ormara. Zatim se sjetio i posegnuo za njim. Osjećam se staro. Odijelo je bilo teško, kao da je
podstavljeno kakvim mekanim metalom. Gledao je Edie kako trčkara sobom, četka kosu, stavlja
naušnice. Ne želim izići. Sjeo je na krevet, držeći par čarapa. Edie je vidjela kako nepokretno sjedi i
rekla:
— Hajde, čeka nas — i upravo ga je ta nestrpljivo izgovorena zamjenica u jednini napokon suočila s
činjenicom Valentinine smrti.

Julia ih je čekala u predvorju. Gledala je roditelje kroz uski prozor s olovnim šprljcima kada su ušli
u vrt pa stazom došli do ulaznih vrata. Bio je vedar lipanjski dan, sunce im je davalo dodatnu dimenziju
i jasnoću. Juliju su podsjetili na sliku iz jedne od njezinih i Valentinih slikovnica iz djetinjstva. Djevojčica
vodi medvjeda. Julia je otvorila vrata, a kroz njih je nahrupio vjetar, otpuhnuvši Robertovu poštu na
pod. Ostavila ju je tamo.
Edie ju je zagrlila i rekla: — Još se nisi obukla?
Julia je spustila pogled na donji dio trenirke. — Nisam vas htjela gore čekati. Od stana me
trenutačno obuzima jeza.
— Budi onda s nama u hotelu — rekla je Edie.
Julia je odmahnula glavom. — Moram ostati tu. — Valentina je ovdje. Mora biti.
Jack se nagnuo prema Juliji, a ona mu je savila i stisnula ruke oko vrata. — Dođite — rekla je. Julia
ih je odvela do stana.
Kada su ušli, oklijevali su. — Jesi li jela? — upitao je Jack. On je bio gladan kao vuk, ali je osjećao
krivnju što misli o doručku.
— Ne — rekla je Julia neodređeno. — Vjerojatno ima nešto hrane. Uzmi što god hoćeš. Ja ću se
obući.
Edie je otišla za Julijom. Jučer kada su stigli, Edie je bila tupa od tuge i omamljena od leta. Mislila
je samo na Juliju. Jutros je Edie počela primjećivati stan. Kao da je odjednom Elspeth postala prisutna
u pokućstvu, predmetima, boji na zidovima, kutu pod kojim je svjetlost dopirala kroz prozore, samom
zraku. Kao da im je djetinjstvo sačuvano u muzeju. Edie je zadrhtala. Stajala je na vratima spavaće
sobe dok je Julia skidala donji dio trenirke. Julia je na krevet položila ljubičastu haljinu, bijele čarape i
crne lakirane cipele. Bila je to ista kombinacija koju je odabrala za Valentinu.
— Nemoj — rekla je Edie.
— Što?
— Nemoj obući ono u što je obučena i ona. Ne mogu - molim te, htjela bih da odjeneš nešto drugo.
— Ali...
— Molim te, Julia. To mi je previše.
Julia je pogledala Edie i popustila. U donjem je rublju ušla u garderobu te s vješalica počela skidati
odjeću i bacati je na krevet.
Elspeth je čula Edie i Juliju kako razgovaraju. Izišla je iz ladice i polako došla do spavaće sobe. I
dalje je držala Valentinu u rukama. Jučer se Elspeth držala podalje od svih. Cijelu se noć pogađala sa
sobom, zbunjena, braneći se. Nikada je više neću vidjeti. Bit će rastrojena. Ne želim je takvu vidjeti.
Ja sam kriva. Ona je tu i trebala bih je vidjeti. Da zna, nikada mi ne bi oprostila. Kukavica, kukavica.
Ubojica. Valentina kao da je osjetila njezino raspoloženje i pritajila se, tužni preplašeni oblačić
obavijen Elspethinim mračnim mislima. Sada se Elspeth prikrala spavaćoj sobi u poniznijem
duševnom raspoloženju.
Edie i Julia bile su na suprotnim stranama kreveta i prebirale po hrpi odjeće. Oh... evo te. Elspeth
je stajala na vratima netremice zagledana. Valentina je postala vedrija i počela tući poput srca. Oh,
ti. Što se dogodilo? Kako ti se ovo moglo dogoditi? Sestru je posljednji put vidjela 1984., kada su,
zagrljene, jecale na Heathrowu, a djeca bila u kolicima pokraj njih. Dvadeset i jednu godinu poslije
evo nas... Tako si drugačija. Starija, ali i nešto drugo; bešćutnija. Što je to? Što se dogodilo? Elspeth
je zurila i mislila: Nije se brinuo za tebe; morala si se brinuti sama za sebe. Nitko te nije volio kao ja.
Da smo bile zajedno... Oh, Elspeth.
Pokunjeno se šuljala po rubu sobe. Julia je pogledala ravno u nju i stala, promatrajući. Vidiš li me
Julia? Ili si ti Valentina? Elspeth je sjela na prozorsku klupu i pokušala se ne isticati. Valentina se
izvijala i podrhtavala joj u rukama. Julia je došla do mjesta gdje je Elspeth sjedila i ispružila ruku prema
Valentini. Valentina se primirila kada ju je Julia dotaknula. Julia je zatvorila oči. — Mišiću?
— Što radiš? — upitala je Edie. Julia je stajala na prozoru s jednom ispruženom rukom. — Julia?
— Ona je ovdje! — rekla je Julia i briznula u plač.
— Što? Ne, Julia... dođi ovamo. — Edie je prišla Juliji i zagrlila je. Na vratima se pojavio Jack, što je
bio šok za Elspeth; bio je mnogo stariji, ublaženiji, pripitomljeniji. Edie je pogledala Jacka preko Julijina
ramena i lagano odmahnula glavom. Povukao se. Elspeth je čula kako odlazi kroz stan pa se spušta
stubama. Otišao je zapaliti, pomislila je. Gledala je Juliju i Edie. Julia je prestala plakati. Zagrljene su
se njihale naprijed-natrag. Elspeth je osjetila zavist. Potom stid. Ona im je majka. Nije važno. Prekasno
je za ispravke. Ono što joj se nekad činilo važnim sada je djelovalo glupo. Mislile smo da smo tako
pametne. Bile smo glupe. Sve smo upropastile. Elspeth se zapitala bi li mogla popraviti situaciju. Vrati
li se Valentina; vrate li se blizanke doma? Natjerat će Valentinu da ode s Julijom. Sve će žrtvovati. Sva
ta tuga ni za što.
Ustala je i izišla iz sobe. Osjećala je svojevrsnu čežnju pa shvatila da je osjeća Valentina; Valentina je
željela ostati, željela je biti s Edie i Julijom. Oprosti. Ne mogu ih više gledati. Moraš sa mnom. Elspeth
je otišla do uredskih prozora i pogledala kroz njih ne videći, privijajući uz grudi kćer što se migoljila.

Robert je, začuvši kucanje, otvorio vrata očekujući Juliju. Bio je to Jack.
— Nadam se da vam ne smetam. Izbacili su me pa sam pomislio da možda...
Ne želi biti sam, shvatio je Robert. — Naravno. Uđite. — Robert je prije sjedio za radnim stolom i
zurio u golemi rukopis. Sve je bilo bolje od samoće. Odveo je Jacka u kuhinju. — Mogu li vam što
ponuditi? Čaj? Kavu? Jameson's?
— Da. To zadnje.
Robert je izvadio dvije čaše i bocu. — Voda? Led?
— Da, ne, hvala. — Robert je ulio malo vode u vrč i stavio ga ispred Jacka. Sjeli su jedan drugome
sučelice. Kuhinja je izgledala neobično veselo, isprana suncem i prazna. Jack se zapitao ima li itko u
zgradi nešto hrane. Robert je vidio kako gleda prazne ormariće. — Nije mi baš bilo do jela, ali, ako ste
za, mogu vam napraviti prepečenac?
— Rado. Gore nema hrane. Julia je sama kost i koža.
Robert nije odgovorio, nego ustao i počeo pripremati tost. Otvorio je hladnjak, izvadio staklenku
marmelade i staklenku Marmitea. Tada je sjeo za stol. Jack se zavalio na stolcu. Bili su to mali stolci iz
pedesetih, od metala i vinila. Robert se pitao hoće li stolac izdržati pod Jackovom masom. Opet je
ustao i pošao po jedaći pribor.
Jack je rekao: — Smijem li vam postati neku vrstu osobnog pitanja?
Robert se neobvezujuće oglasio i sjeo.
— Jeste li bili Elspethin...? — Dečko? Važan lik? Kako ovdje zovu neoženjenog ljubavnika?
— Da. — Bio sam Elspethin. Stvor je riječ za kojom tragaš. Tost je naglo iskočio te su se obojica
prepala. Robert je stavio tri komada na Jackov tanjur, jedan na svoj. Dodao je tanjur Jacku. Slijedila je
stanka dok su mazali marmeladu na tost. Nijedan nije govorio dok Jack nije sve pojeo. Robert mu je
pružio četvrti, nedirnuti komad. Jack je pomislio: djeluje vrlo suzdržano. Robert je pomislio, pozlit će
mi.
Jack sije natočio dva prsta viskija i dodao vode. Opet je počeo. — Je li vam Elspeth ikada rekla što
se dogodilo između nje i Edie?
 Robert je odmahnuo glavom. To nisam očekivao, prijatelju. — Ne dok je bila živa. Ostavila mi je
sve osobne papire, između ostalog i dnevnike, kao i pismo u kojem mi je objasnila neke stvari.
— Ah. Pretpostavljam da mi ne biste dali da ih pogledam? Možda pismo?
— Err, vidjeli ste Elspethinu oporuku. Izričito nije željela da vi i njezina sestra imate pristup
papirima.
— Uh-hu. — Jack je pojeo posljednji komadić tosta. Robert ga je promatrao. Jack je rekao: —
Uistinu trebam odgovor na jedno pitanje. Sve drugo znam.
— Što to?
— Zašto su to učinile?
Robert nije ništa rekao.
Jack je rekao: — Volio bih znati koja je bila svrha cijele te glupe igre koju su igrale sve ove godine.
Jer, koliko ja znam, nikoga nisu prevarile, ali iz nekog razloga svi se i dalje moramo pretvarati da ne
znamo.
— Da ne znate što?
— Zar ne znate za zamjenu?
— Da, ali prema Elspethinim riječima, vi ne.
— Ali ona je znala da znam. Hoću reći, trudnoća joj je uistinu promijenila tijelo - Edie je očito jedina
koja nije shvatila... Možda je sve to bio samo način na koji je Elspeth uzrujavala Edie? Ma znam da mi
ne možete ništa reći — rekao je Jack — ali što ako vam ja ispričam kako sam ja shvatio cijelu priču?
Vi možete, recimo, malo podići obrvu kad čujete nešto što ima smisla. Bi li to bilo moguće?
— U redu.
— Dobro. — Jack je otpio gutljaj viskija. — Obično ne pijem u ovo doba dana.
— Ni ja. — Donedavno nisam. Robert si je natočio malo viskija. Pomislio je da bi mu se od mirisa
mogao okrenuti želudac, ali nije. Oprezno je pio. Volim miris napalma u zoru.
— Dakle — rekao je Jack — 1983. Edie i Elspeth Noblin žive zajedno u stančiću u Hammersmithu,
u boemskoj prljavštini, o velikom trošku svoje majke. Blizanke su nešto prije došle iz Oxforda, a ja
radim u londonskoj podružnici banke u kojoj sam još uvijek zaposlen. Zaručen sam ženom koju oboje
poznajemo kao Edie, ali koja je onda bila poznata kao Elspeth. I dalje ih zovem njihovim sadašnjim
imenima da izbjegnem zabunu.
— Dobro.
— Elspeth - vaša Elspeth — nije me nimalo voljela. Bila je otvoreno neprijateljski raspoložena,
ponašala se vrlo britanski, znate ono kad vas netko ne želi upoznati pa vas isključi. Mislim da nije bilo
osobno, ali znala je u kojem se smjeru stvari razvijaju: spremao sam se odvesti njezinu sestru blizanku
u Ameriku. Ne znam koliko je blizanaštvo utjecalo na vaš odnos s Elspeth?
— Ne mnogo. Edie nije bilo. Elspeth ju je rijetko spominjala. No prosvijetlile su me Julia i Valentina.
— Robert se pitao što je Julia rekla roditeljima o njegovu odnosu s Valentinom.
— Pa, riječ je o sljedećem: nitko nikada ne može zamijeniti blizanku. Hoću reći, Edie i ja volimo
Valentinu, ali Julia... ne znam kako će... — Jack je pogledao ruke. Robert je shvatio da mu je teško
disati.
— Kako god. Blizanke - Edie i Elspeth - počele su se čudno ponašati. Nikada ih niste mogli vidjeti
zajedno. Bilo su jako slične, ali ne toliko koliko su mislile da jesu. Kada su glumile jedna drugu, uvijek
se osjećalo nešto, ta gluma. Hoću reći, biti svoj ne zahtijeva rad, ali kada bi jedna od sestara Noblin
bila ona druga, osjećao se trud.
— Tako je Edie počela glumiti Elspeth - to jest, moja se zaručnica počela pretvarati da je zapravo
svoja sestra - i počela mi se nabacivati, što vaša Elspeth ne bi ni u snu jer joj se iskreno nisam sviđao,
bešćutno kako je to ona već znala.
— Zašto je to učinila?
Jack je odmahnuo glavom. — Moja je žena oduvijek bila prilično nesigurna u sebe. Bila je slabija
blizanka, ali je tijekom godina preuzela nešto od sestrine osobnosti. Mislim da me iskušavala da vidi
što ću učiniti.
— Što ste učinili?
— Poludio sam. A onda sam počinio veliku pogrešku. Prihvatio sam igru.
— Ah.
— Doista. I tako se sve zakompliciralo. Siguran sam devedeset i devet posto da je uz mene na
vjenčanju bila Edie. Moja Edie, ako znate što želim reći. Zamjena se dogodila kada smo se ukrcali u
zrakoplov za Chicago.
Robert je zamislio Elspeth kako sjedi pokraj Jacka u avionu.
— Elspeth se užasno bojala letjeti.
— Obje su se užasno bojale. Zato Edie i ja i nismo došli vidjeti djevojke iako se to sad čini suludim.
No nije mi se upalila lampica.
— Robert je čekao da objasni. Umjesto toga Jack je rekao: — Molim vas, odgovor mora biti u
Elspethinim papirima. Zašto bi se inače tako svojski trudila zadržati ih dalje od nas?
Robert je rekao: — Ali ne razumijem - što pokušavate doznati? Elspeth je bila trudna, vi ste otac -
one su, s obzirom na to kako su bile zaokupljene same sobom, smatrale kako je prirodno da zamijene
identitet i da će sve biti dobro.
Jack je rekao: — Nikada nisam spavao s Elspeth.
Robert je pomislio: mozak će mi se rasprsnuti. — Ostanite tu — rekao je. Ustao je i otišao u
djevojačku sobicu, pronašao kutiju s posljednjim dnevnicima i Elspethinim pismom pa sve to odnio u
kuhinju. Izvadio je dnevnik i prelistao ga tražeći stranicu. — Prvi travnja 1983. — rekao je i predao
dnevnik Jacku. — Na zabavi u Knightsbridgeu. Bili ste pijani. Mislim da se Edie na neki način trebala
našaliti.
Jack je ispružio ruku u kojoj je držao dnevnik i čitao. — Ne spominje moje ime.
Robert je odvratio: — Zajedno su pisale dnevnike. — Nagnuo se prema Jacku i pokazao zapis točno
ispod prvog. — To je Ediein odgovor.
Prokleta bila. Zar ne mogu imati ništa svoje? Jack je pročitao te, zbunjen, podigao pogled.
Robert je rekao: — Pokušale su to ispraviti, ali nisu shvatile što će sve to uključivati. Ne mogu
zamisliti da su vas htjele povrijediti.
— Ne — rekao je Jack. — Ja sam se samo tamo zatekao. — Spustio je dnevnik na stol, zatvorio oči
i stisnuo usne. Robert je pomislio: nije znao da im je doista otac. Oh Bože. Sjetio se Valentine i osjetio
bespomoćnost i bijes. Robert nije mogao govoriti. Napokon je rukom pokazao druge dnevnike i rekao:
— Slobodno ih pogledajte.
Jack je odvratio: — Ne, hvala vam. Otkrio sam što sam trebao.
— Jack je ustao, dezorijentiran i pomalo pripit. Pogledali su se, a onda odvratili poglede, ne znajući
kako dalje.
Robert je rekao: — Vidimo se u Lauderdaleu.
— Daa. Hm - hvala. — Jack je oteturao. Robert je čuo kako se polako penje stubama. Vrata su se
otvorila i zatvorila. Robert je uzeo novčanik, ključeve i otišao kupiti cvijeće.

Valentinin ispraćaj održan je u Lauderdale Houseu, šesnaestostoljetnoj palači u kojoj je nekoć

živjela Nell Gwyn, a koja je sada služila kao umjetnička galerija / sala za vjenčanja / kafić. Održan je u
velikoj prostoriji na gornjem katu gdje su se obično održavali satovi joge i figurativnog crtanja.
Prostorija je dijelom bila ukrašena drvenim gredama, drugim dijelom ne, kao da je užina stolara
potrajala nekoliko desetljeća. Pokriven bijelim ružama, lijes je stajao na nogarima u prednjem dijelu.
Ostatak prostora ispunjavali su rasklopivi stolci. Julia je sjedila između roditelja u prvom redu i zurila
kroz prozor. Sjetila se priče koju im je netko ispričao o Nell Gwyn koja je njihala svoje dijete s jednog
prozora Lauderdale Housea. Julia se nije mogla sjetiti zašto, niti s kojeg prozora.
 Lijes je bio bijel, ojačan jednostavnim željeznim dijelovima. Sebastian se kretao prostorijom, donio
na govornicu vrč vode i čaše, odložio tek pristigao vijenac ispred lijesa. Julia je pomislila kako je, tako
iznimno učinkovit i nadnaravno smiren, sličan batleru. Nikada nisam upoznala batlera. Sebastian je
letimice pogledao Juliju kao da je znao da misli o njemu i mirno joj se nasmiješio. Zaplakat ću, a poč-
nem li, neću se moći zaustaviti. Poželjela je nestati. Sebastian je uz govornicu stavio kutiju papirnatih
rupčića. Stalno to radi, to mu je posao. Julia nikad nije mislila o smrti kao nečemu što se može dogoditi
njoj, ni ljudima koje poznaje. Svi oni ljudi na groblju bili su samo spomenici, imena, datumi. Ljubljena
majka. Odani suprug. Elspeth je bila društvena igra; Juliji nikada nije bila stvarna. U toj je kutiji
Valentina. To ne može biti istina.
Želim da me progoni, pomislila je Julia. Proganjaj me, Mišiću. Dođi i stavi ruke oko mene. Sjedit
ćemo i krugom zajedno pisati naše tajne. Ili ako to ne možeš, samo me gledaj. Samo to trebam. Gdje
si? Ovdje nisi. Ali ne osjećam ni da si otišla. Ti si moj fantomski ud, Mišiću. Nastavit ću tragati za
tobom. Zaboravljam. Osjećam se glupom, Mišiću. Proganjaj me, nađi me, vrati se otamo gdje već jesi.
Ali sa mnom. Bojim se.
Julia je pogledala majku. Edie je sjedila ukočeno, čvrsto stišćući torbicu. I ona se boji. Otac je sjedio
prelijevajući se sa stolca, ispuštajući ugodan miris nepopušena duhana i alkohola. Julia se naslonila
na njega. Jack ju je uhvatio za ruku.
Ljudi su ulazili dvoje po dvoje i zauzimali mjesta na rasklopivim stolcima. Julia se okrenula da vidi,
ali većinom su joj bili nepoznati. Bili su to ljudi s groblja. Jessica i James sjedili su iza Pooleovih. Jessica
je potapšala Juliju po ramenu. — Bok, dušo. — Imala je na sebi crni šeširić s velom koji kao da je bio
mreža u koju su se uhvatile zvijezde. Mišić bi poludio za tim šeširom.
— Bok. — Julia nije znala što još reći te se nasmiješila i okrenula prema lijesu. Bolje bih ovo odradila
da mogu sjediti odostraga.
U prednjem dijelu prostorije stajala je voditeljica obreda s klip-podlogom i gledala kako ljudi
zauzimaju mjesta. Preko ramena bilo joj je prebačeno nešto crveno. Julia se pitala što će se dogoditi.
Nisu htjeli vjersku ceremoniju. Robert je sve organizirao preko Humanističkog društva. Pitao je Juliju
želi li nešto reći. Sada joj je u torbi bio tutnut, mnogo puta presavijen i iskrižan govor. Govor je bio
posve pogrešan; neprikladan i pomalo neistinit. Martin joj ga je pročitao i pomogao joj ga uobličiti, ali
on ni dalje nije prenosio ono što je Julia htjela izraziti. Nije važno, rekla je Julia samoj sebi. Valentina
to i tako neće čuti.
Službenica s crvenim šalom počela je govoriti. Pozdravila ih je i rekla nešto što je trebalo biti
utješno, a što nije bilo povezano s vjerom. Pozvala je ljude koji su poznavali Valentinu da govore o
njoj.
Robert je izišao za govornicu. Žmirkajući je pogledom prešao po prostoriji koja je bila napola puna.
Obitelj Poole sjedila je tek koji metar od njega i stoički ga promatrala. Valentina, oprosti mi. Pročistio
je grlo, namjestio naočale. Glas mu je, kada ga je pronašao, prvo bio tih, a onda preglasan. Robert je
želio da je negdje drugdje, da radi bilo što drugo. — Ovo je pjesma koju je napisao Arthur William
Edgar 0'Shaughnessy — rekao je. Ruke su mu čvrsto držale papir.

Ja zasadih vrt novi, da,

za ljubav moju novu,
mrtvu ružu ostavih gdje bje,
novu posadih iznad nje.
Zašto ljeto moje započelo nije?
Zašto mi srce snažnije ne bije?
Stara ljubav moja dođe,
I razarajući kroz vrt prođe.
 Umor joj u smiješku titra,
baš ko u dan'ma starim;
Ogleda se oko sebe
I zadrhta ko da zebe:
Što dodirnu usput, mre,
A pogledom zatre sve;
Bijele ruže zarad nje latice izgubiše,
A latice one rujne pobijeliše.

Pjesma se nastavljala, ali je Robert nije pročitao. Pogledao je ljude koji su sjedili na rasklopivim
stolcima i spremao se nastaviti, no predomislio se i naglo sjeo. Ljude je zbunilo ono što je pročitao te
je prostoriju ispunio žamor. Jessica je pomislila: Prilično neumjesno. Krivi Elspeth za nešto. Trebao je
govoriti o Valentini. Edie i Jack zurili su ravno u bijeli lijes. Jack se pitao što je, pobogu, Robert htio
reći.
Julia je bila ljuta, no pokušala je to zatomiti; izišla je za govornicu. Kao da joj je udove netko
pomicao daljinskim upravljačem. Rastvorila je govor pa počela govoriti ne gledajući u nj. — Daleko
smo od kuće... Hvala vam što ste došli iako nas ne poznajete dugo. — Sto sam drugo htjela reći? —
Valentina je bila moja sestra blizanka. Ni jednoj od nas nikada nije palo na pamet da bismo se mogle
razdvojiti. Nismo to planirale. Trebale smo uvijek biti zajedno. Kad smo bile male, mama i tata odveli
su nas u zoološki vrt u Lincoln Parku, što je, ako ne znate, veliki zoološki vrt usred Chicaga. Dok gledate
emue, žirafe i ostale, vidite i nebodere. A mi smo gledale jednog tigra. Bio je sam u tom lažnom
krajoliku - željeli su, valjda, da misli da je u Kini ili tamo otkud zapravo jest. Valentina se zaljubila u tog
tigra. Samo gaje gledala, a on joj je prišao i pogledao je. Stajali su i piljili jedno u drugo dok na kraju
on nije kimnuo i otišao. A Valentina mi je rekla: „Kad umrem, bit ću taj tigar." Pretpostavljam da je
sada možda tigar, no nadam se, ne u zoološkom vrtu jer ih je zapravo mrzila. — Julia je duboko
uzdahnula. Neću sada zaplakati. — S druge strane, to je bilo kada smo imale osam godina; u
posljednje vrijeme drugačije smo razmišljale o životu poslije smrti. — Robert je pomislio: Oh, ne. Julia
je nastavila: — Ne znam što je točno Valentina mislila o smrti. Otkako smo doselile ovamo, kao da ju
je na neki način uzbuđivala, no to je vjerojatno zato što živimo pokraj groblja, što nam je dvadeset i
jedna godina i što se činilo da se ne može primijeniti na nas. — Julia se obraćala cvjetnom aranžmanu
u stražnjem dijelu prostorije, no u tom je trenutku pogledala majku. — Bilo kako bilo, mislim da joj
ne bi mnogo smetalo. Hoću reći, nije da bi baš željela umrijeti, ali je voljela ljepotu groblja pa ako se
ovo moralo dogoditi, mislim da bi bila sretna što je ovdje. — Što još? Volim te, ne znam kako ću dalje
bez tebe, bila si dio mene, sada te nema, ja želim umrijeti. Zar ne?
— U svakom vam slučaju hvala. Hvala što ste došli. — Julia je sjela usred žamora gostiju. Sebastian
je uhvatio Robertov pogled. Robert je znao da su prema Sebastianovu mišljenju govori malo
neuobičajeni. Službenica je rekla par riječi, uputila sve da na groblje odu preko parka Waterlow,
zahvalila im što su došli. Nositelji su podigli lijes i iznijeli ga iz prostorije. Ljudi su čekali da za njim
krene obitelj Poole; kada to nisu učinili, slijedila je prigušena rasprava, a onda su svi ustali te po dvoje
i troje izišli. Poolevi su sjedili dok se prostorija nije ispraznila. Robert je stajao na podestu stubišta i
čekao ih. Naposljetku je Sebastian ponudio Edie ruku. Pitao se hoće li uspjeti podnijeti ukop.
— Biste li malo vode?
— Ne. Ne. — Jack i Julia ustali su. Edie je pogledala sve troje. Ne mogu se pomaknuti. Julia se
nagnula i prošaputala : — Možeš ostati ovdje. Ja ću ostati s tobom.
Edie je odmahnula glavom. Htjela je sve isključiti, zaustaviti vrijeme. Još je razmišljala o pjesmi, o
opustošenom vrtu; zamišljala se samom u tom vrtu, s uvelim cvijećem dok se spušta noć; tamo su
pokopane Valentina i Elspeth, a Edie je mislila da će ih čuti kako joj govore bude li posve mirno sjedila
i puste li je svi na miru. Vizija ju je posve zaokupila; nije je se mogla otresti. Jack je spustio ruku i
podigao Edie sa stolca; zagrlio ju je. Počela je plakati. Sebastian se pridružio Robertu na podestu.
Slušali su Edieine jecaje. Julia je izišla i prošla pokraj njih, spustila se, ne davši im do znanja da ih je
primijetila.
Što smo, pobogu, učinili? Edieine su suze bile sredstvo koje je otopilo Robertovu distanciranost,
njegovu namjeru da samo odradi dan, njegov doživljaj sebe kao čestite osobe. On je čudovište. Sada
je to znao. On je samo proveo plan, no plan je bio loše zamišljen i čudovištan u svojoj sebičnosti. —
Ne — rekao je.
— Oprosti? — rekao je Sebastian.
— Ništa — rekao je Robert.

Jessica je imala snažan osjećaj već viđenog. Opet su svi stajali oko mauzoleja Noblinovih. Bilo je
ljeto, a ne zima; pokraj vozila je stajao Nigel, blizu ekipa grobara; Robert, ošamućena izgleda, uz Phila
i Sebastiana. Nije bilo svećenika; žena iz Humanističkog društva rekla je nekoliko riječi. Valentinin je
lijes položen na pod mauzoleja, spreman da ga postave u nišu ispod Elspethine. Članovi obitelji Poole
stisnuli su se jedni uz druge, Julia i otac doslovce su držali majku. Sebastian je spretno rastvorio
nekoliko stolaca. Obitelj se spustila na njih, ne skidajući pogled s vrata mauzoleja .Jadnici. Bila je tako
mlada. Jessica je skrenula pogled na Roberta s kojim nije razgovarala od onog jutra kada ga je uhvatila
na groblju. Prošaputala je Jamesu: — Mislim da će se onesvijestiti. — Robert je bio prilično blijed i
naveliko se znojio. James je kimnuo. Uzeo je Jessicu pod ruku, kao da ona treba oslonac.
Služba je bila gotova. Nigel je zatvorio vrata mauzoleja. Ljudi su počeli polako odlaziti. U
Lauderdale Houseu bilo je kave, hrane i pića. Jack Poole razgovarao je s Nigelom; Julia i Edie tiho su
čekale. Robert se sam zaputio stazom. Jessica ga je zazvala.
Okrenuo se i na trenutak oklijevao. Zatim se vratio do nje.
— Tako nam je žao, Roberte — rekla je Jessica.
Odmahnuo je glavom. — Ja sam kriv — rekao im je.
— Ne — rekao je James. — Nimalo. Te se stvari događaju. Strašna nesreća.
— To je moja pogreška — rekao je Robert.
— Ne krivi sebe, dušo — rekla je Jessica. Počela je osjećati nemir. Bilo je nešto u tome kako ih je
Robert gledao. Prije sam mislila da se raspada, ali sada mislim da se možda već raspao. Ona pjesma.
Oh, Bože.
— Trebali bismo otići — rekla je. Zajedno su se Egipatskom avenijom zaputili prema kolonadi.

U Lauderdale Houseu razgovor su vodili uglavnom ljudi koji su samo površno poznavali Valentinu.
Jack se vratio u Vautravers s Edie kako bi mogla prileći. Julia je sjedila smetena i tiha u malom krugu
mladih Prijatelja groblja Highgate; Phil joj je donio čaj i sendviče i vrzmao se u blizini, čekajući da ga
netko nešto zamoli. Naposljetku joj je prišao Robert.
— Mogu li te otpratiti doma? — upitao je. — Ili bi radije da te Sebastian odveze?
— Dobro — rekla je. Robert ju je pogledao i zaključio da bi najbolje bilo ukrcati je u auto. Julia se
ugasila; oči su joj bile prazne, a ona kao da nije razumjela pitanje. Pomogao joj je da se oprosti od
Prijatelja. U tišini su izišli na ulicu i čekali da dođe Sebastian.
— Koliko je Elspeth trebalo da postane duh? — upitala je Julia tiho, ali ne pogledavši ga.
— Mislim da je bila duh od samog početka. Rekla je da je neko vrijeme bila svojevrsna izmaglica.
— Jutros mi se učinilo da je Valentina tamo. U spavaćoj sobi.
— Julia je odmahnula glavom. — Osjećala sam da je tu.
— Je li Elspeth bila s njom? — upitao je Robert.
— Ne znam. Ne mogu vidjeti Elspeth.
— Ni ja. — Auto je stigao. U tišini su se vozili uz brijeg.
 To popodne kao da se protezalo unedogled. Robert je sjedio za radnim stolom, ne misleći, ne
mičući se. Htio je piti, ali se bojao da će se opiti i da će sve poći po zlu te je sjedio u tišini ništa ne
radeći. Edie je zaspala u krevetu blizanki. Jack je sjedio na prozorskoj klupi s gotovo navučenim
zavjesama, slušao tiho hrkanje svoje supruge i čitao jedno od prvih američkih izdanja romana Starac
i more. Julia je shvatila da ne može biti u kući. Izišla je i sjela u stražnji vrt, tutnula koljena pod bradu,
obujmila se rukama. Martin je vježbao stajati kraj prozora. Vidio je Juliju; oklijevao je, a onda kucnuo
po prozoru i dao joj znak da dođe. Poskočila je i potrčala do požarnih stuba. Čuo je njezine glasne
korake i otvorio stražnja vrata upravo kada je došla do njih. Julia je ušla bez riječi i sjela na kuhinjski
stolac.
— Jesi li jela? — upitao ju je. Odmahnula je glavom. Počeo joj je pripremati sendvič od sira. Natočio
joj je čašu mlijeka, postavio sve ispred nje. Upalio je pećnicu i stavio u nju sendvič da se otopi sir.
— Upotrebljavaš pećnicu? — rekla je Julia.
— Zaključio sam da je to u redu. Nazvao sam plinaru da je spoje.
— To je divno. — Nasmiješila se. — Mnogo ti je bolje.
— Od vitamina. — Martin je po džepovima potražio upaljač i cigarete, izvukao jednu i zapalio je.
Sjeo je na drugi stolac. — Kako si ti? Oprosti što nisam došao na sprovod tvoje sestre.
— Nisam to očekivala.
— Robert je pitao hoću li, izišao sam na podest i stajao, ali nisam mogao dalje.
— Hmm, to je u redu. — Julia je zamislila Martina kako stoji okružen novinama, pokušavajući se
sam spustiti stubama i ne uspijeva.
Martin je cijeli dan razmišljao kako bi mogao nagovoriti Juliju da te noći ostane s njim. Isplanirao
je različite razgovore, no sada je bubnuo: — Što radiš večeras?
Julia je slegnula ramenima. — Večerat ću s mamom i tatom, vjerojatno u Cafe Rougeu. A poslije
ne znam. Valjda će se vratiti u hotel.
— Možda bi i ti trebala s njima?
Julia je tvrdoglavo odmahnula glavom. Nisam dijete.
Martin je rekao: — Bi li došla i bila sa mnom? Mislim da ne bi trebala biti sama.
Julia je pomislila na Elspeth koja luta stanom i rekla: — Da, rado.
— Otpila je gutljaj mlijeka. Nisu ništa rekli dok nije zazvonio alarm, a Martin oprezno izvadio zapečeni
sendvič od sira iz pećnice, stavio ga na tanjur i položio pred Juliju. Pogledala je sendvič i mlijeko i
pomislila kako je čudno da se za promjenu netko brine za nju. Martin je ugasio cigaretu kako bi mogla
jesti. Kada je pojela, očistio je posude i rekao: — Bi li igrala Scrabble?
— S tobom? Ne, to je odviše ponižavajuće.
— Onda karte?
Julia je oklijevala. — Čini mi se čudnim bilo što igrati kada je ona - znaš. Kao da ne bih smjela.
Martin joj je ponudio cigaretu. Uzela je jednu, a on ju je zapalio. Rekao je: — Mislim da su igre
izmišljene kako ne bismo poludjeli zbog izvjesnih stvari - ali imam drugu ideju: obavimo našu
komemoraciju s obzirom na to da sam propustio onu prvu. Bi li mi pričala o Valentini?
 Isprva je mislio da neće odgovoriti. Zurila je u vrh cigarete, mršteći se. Onda je, zastajkujući, počela
Martinu govoriti o Valentini; izmamljivao je svaku priču dok riječi nisu počele stvarati Valentinu koja
će sada živjeti u Julijinim mislima. Julia je satima pričala o njoj; popodne je prešlo u večer, a Martin je
tugovao za djevojkom koju je upoznao jednom u prolazu, nekoliko popodneva prije.

***

Jessica je imala njegov ključ te je on uzeo Elspethin. Ključ stražnjeg vrta visio je, nerabljen, u
njezinoj smočnici otkako ju je upoznao. Tjedan dana prije uzeo je ključ Noblinova mauzoleja iz
Elspethina radnog stola. Ta su dva ključa, zajedno s ključem stana blizanki, bila u džepu njegova
kaputa. Robert je stajao pokraj prozora i gledao vrt pred kućom, čekajući da se smrači.
Julia i njezini roditelji izišli su iz kuće, pa iz vrta i otišli na večeru. Robert je pomislio: Sad. Ne učinim
li to sada, neću uopće moći.
Izišao je kroz stražnja vrata; nije ih zaključao. Iako su Martinovi prozori bili obloženi novinama,
Robert je ipak podigao pogled i provjerio ih dok je prelazio stražnji vrt. Čudno. Skinuo je dio novina. U
Martinovu je uredu gorjelo svjetlo: sve su ostale sobe bile mračne. Robert se išuljao kroz zelena vrata
i ostavio ih odškrinutima.
Do Noblinova mauzoleja najbrže će doći presiječe li Libanonski krug i Egipatsku aveniju. Koristio
se džepnom svjetiljkom kako bi bio brži. Na nebu je bio polumjesec, ali zbog drveća iznad Avenije
vladao je mrkli mrak. Ugasio je svjetiljku i osluhnuo. Tada se nije bojao. Bio je svjestan zadovoljstva
što je na groblju. Čuli su se samo uobičajeni noćni zvukovi: lagani promet na dnu i vrhu brijega,
nekoliko kukaca prigušenih svježinom noći. Robert je izišao iz Avenije i krenuo uzbrdo prema
Noblinovu mauzoleju.
Ključ se nije lako okretao. Trebao sam podmazati bravu. Uspio ga je okrenuti pa otvorio vrata.
Zakoračio je u malu prostoriju, navukao kirurške rukavice i povukao za sobom vrata, ne zatvorivši ih
posve, za slučaj da netko prođe. Iako bi se taj netko više prepao mene nego ja njega. Kleknuo je pokraj
Valentinina lijesa. Osjećao se kao golem uljez u majušnu prostoru, poput Alice kada je narasla, a ruka
joj zapela u dimnjaku kuće Bijelog Zeca. Lijes je bio gurnut u nišu te ga je s naporom trzao i potezao
dok ga nije dovoljno izvukao da može na njemu raditi. Ovo se ne može učiniti s poštovanjem, pomislio
je kada je iz džepa izvadio odvijač i počeo otvarati poklopac. Činilo mu se da nikada neće završiti. Bio
je okupan znojem kada ga je silom otvorio. Iz njega je naglo izišao zrak kao da je otvorio golemu
staklenku kiselih krastavaca.
Valentinino je tijelo ležalo obavijeno bijelom svilom. Izgleda kao da joj je udobno. Robert je obje
ruke uvukao u lijes i uhvatio Valentinu; gotovo da nije imala težine. Bila je orošena od leda u plastici
koji je pod nju potajice stavio Sebastian. Bila je podatna iako vrlo hladna. Sebastian je održao
obećanje: Valentina nije ispuštala miris truleži. Robert nije znao kamo da je spusti. Nespretno je
stajao, okrenuo se pa je položio na pod. Izvadio je led iz lijesa i bacio ga u grmlje, zatim vratio vijke u
lijes i spustio poklopac. Prazan lijes gurnuo je natrag u nišu. Robert je pokupio odvijač i džepnu
svjetiljku i pogledom provjerio je li za sobom ostavio kakav trag, no nije našao nijedan. Skinuo je kaput
i položio ga na pod. Stavio je Valentinino tijelo na kaput i njime ga omotao. Sada je bila skrivena.
Shvatio je da su mu ključevi u džepu kaputa te ih je iskopao i stavio u džep košulje. Zatim je podigao
Valentinu. Nosio ju je stisnutu uza se, a glava joj je bila na njegovu ramenu. Jednom ju je rukom
obavijao oko trupa dok je drugom otvorio vrata i pažljivo izišao, pazeći da negdje ne udari svojim
teretom. Ponovno ih je zaključao, ugasio svjetiljku i uputio se stazom u mrak.
To je bilo neobično lako. Uvijek sam zamišljao da je krađa tijela naporniji posao. I bio bi da treba
kopati. Kradljivci su nosili tamne svjetiljke, lopate i sve ostalo. Robertu je došlo da se zahihoće. Ili
zazviždi. Nisam baš pri sebi. Popit ću piće kad dođem doma. Skrenuo je u Egipatsku aveniju. U mraku
je osjećao kako Valentina poskakuje pri svakom njegovu koraku. Usporio je i čvršće je primio.
Stigao je do Libanonskog kruga i uspeo se stubama. Na vrhu je začuo nečije disanje. Zastao je,
zadržao dah, ali ništa nije čuo.
Napokon je došao do katakombi. Prišao je zelenim vratima i polako ih odgurnuo. Vrt je bio prazan.
U Martinovu je uredu gorjelo isto svjetlo, kao da vrijeme nije prošlo, kao da se ništa nije dogodilo. U
spavaćoj sobi blizanki gorjelo je svjetlo; zavjese su bile navučene. Robert je ušao u vrt, zaključao vrata
i pretrčao preko mahovine. Stigao je u svoj stan. Znoj se slijevao s njega.
Što, pobogu, radim? Spustio je Valentinu na kuhinjski stol, otišao do zamrzivača i izvadio bocu
votke. Spremao se povući iz boce, no onda se zaustavio, uzeo čašu iz ormarića, nalio malo votke i
ispio je zureći u vlastiti odraz u kuhinjskom prozoru. Iza sebe je, u odrazu, vidio Valentinino skriveno
tijelo, polegnuto poput mumije i izloženo kao u muzeju. Natočio si je još jedno piće, otpio ga do pola.
Zaključao je stražnja vrata.
Hajdemo sada, dušo moja.
Robert je oprezno spustio Valentinu na krevet. Polegao ju je prvo poprečno te je ležala paralelno
s uzglavljem, a stopala su joj stršala preko kreveta. Odmotao ju je i bacio kaput preko stolca. Male
crne cipele kao da su levitirale iznad poda, kao da ih Valentinine noge uopće nisu držale. Robert se
namrštio. To nije dobro. Nježno ju je uzeo u ruke i ponovo postavio na krevet, ovog puta u uobičajeni
položaj za spavanje. Poravnao joj je haljinu, postavio joj ruke udobno pokraj tijela, protrljao joj prste.
Valentinina glava beživotno je ležala na njegovu jastuku, kao da u vratu više nema kostiju. Robert joj
je uzeo lice u ruke i okretao ga dok nije izgledalo zadovoljno, a ne slomljeno. Pogladio joj je obrve.
Soba je bila hladna - tog su lipnja sve noći bile hladne. Tog je jutra napunio sobu cvijećem. U
cvjećarnici je oklijevao: ljiljani ili ruže? Odlučio se za ružičaste ruže jer mu je od mirisa ljiljana uvijek
bilo mučno i zato što je Valentina jednom rekla nešto umjereno pozitivno o ružičastim ružama. Sada
su ruže bile u vazama, starim limenkama, posudama davno posuđenim od Elspeth. Ruže su bile s obiju
strana kreveta, na prozorskim daskama i poklopcima radijatora. Ruže su bile ružičaste poput baletnih
cipelica i kućnih ogrtača starih gospođa. U hladnoći spavaće sobe kao da su drhtale, nerastvorene i
bez mirisa. Od ulične prodavačice u Hacknevju Robert je kupio punu vrećicu svijeća. Na svakoj je bila
slika sveca. Objasnila mu je da svijeće moraju dogorjeti i da će se tek onda ostvariti ono što si poželio.
Robert se nadao da je to istina. Svijeće su stajale pokraj ruža i gorjele.
Robert je sjeo pokraj Valentine na krevet i gledao je. Zapanjilo ga je njezino savršenstvo. Pokušao
se prisjetiti što je Valentina rekla o oživljavanju Mačkice. Ispod očiju su joj bili tamni podočnjaci i, iako
je na nekim mjestima bila prilično plavkasta, na drugima precrvena, nije bila nalik leševima s
medicinskih fakulteta i policijskih mrtvačnica, koji su bili napuhnuti, orošeni, bezbojni i smrdljivi.
Leševi u mrtvačnicama vrlo su aktivno postojali; pokušavali su se preobraziti što je brže moguće u
neprepoznatljiva bića koja se više nisu mogla zamijeniti s ljudima. Valentina je i dalje bila u biti
Valentina, a on je bio zahvalan na tome.
Pitao se bi li joj se trebao obratiti. Činilo mu se neprirodnim biti u istoj sobi s njom i ne reći ništa.
Kosa joj je bila zapletena. Da skrene misli, Robert ju je počeo češljati. Počeo ju je raščešljavati vrlo
nježno; pregršt skliske bjeline. Češalj je ulazio u nju, odvajao, gladio. Isprva su mu se ruke tresle, ali
onda ga je zaokupilo ponavljanje i ljepota Valentinine sjajne kose. Gotovo da je ovo sve što želim.
Zauvijek ovako sjediti i češljati je. Neznatan otpor kose češlju bio je poput daha te je Robert, i ne
znajući, češljao Valentininu kosu ritmom kojim je disao, kao da time može dah iz svojih pluća prenijeti
njoj, kao da će joj kosa preuzeti zadaću disanja.
Najposlije se nasilu zaustavio. Kosa joj je bila savršena; dodatnim češljanjem samo bi se
poremetila. Robert je mirno sjedio i slušao. Vani se podizao vjetar. U blizini je zalajao pas. Valentina
je bila tiha. Robert je pogledao sat. Bilo je tek jedanaest i dvadeset i dva.
Telefon je zazvonio jednom.
 Julia je bila umorna. Za večerom su Jack i Edie razgovarali o sprovodu, o Londonu kakav su
poznavali prije dvadeset i dvije godine; ponudili su se da ostanu u Londonu s Julijom, daje odvedu
doma u Lake Forest; shvatili su daje odviše shrvana da odmah donese odluku, zatim napeto zurili u
nju kao da bi je mogli na brzinu pokupiti prije no što pojede steak frites. Oprezno su govorili o
Valentini; svima je bilo teško govoriti o njoj u prošlom vremenu te su okolišali. Kada ih je Julia ukrcala
u taksi i pješice se vratila u Vautravers, poželjela je na sve četiri uspuzati uza stube. Ali Martin me je
zamolio da ostanem s njim.
Kada je ušla u njegov ured, Martin je sjedio za računalom, ali mu je zaslon bio crn; sjedio je
prekriživši ruke, sagnuvši glavu kao da moli.
— Martine?
Prenuo se. — Tu si. Počeo me hvatati san.
— I mene. Samo sam ti htjela zaželjeti laku noć. Idem leći.
— Oh, nemoj još. — Martin je ispružio ruku. Ona je popustila i prišla mu. Rekao je: — Razmišljao
sam da bih... sutra možda otišao.
— Otišao? — Nije mogla shvatiti. — Kako možeš otići? Da barem... Zar ne možeš pričekati?
Martin je uzdahnuo. — Ne znam. Budem li čekao, hoću li to uopće moći? No sutra je možda
prebrzo. Ne želim te uznemiriti.
Julia se nagnula i sklopila mu ruke oko vrata. Učinila je to, ne razmišljajući, a Martin je reagirao
kao kada je Theo bio malen: privukao je Juliju u krilo. Položila mu je glavu na rame. Dugo su tako
sjedili. Martin je pomislio kako će možda zaspati kada je rekla: — Nedostajat ćeš mi.
— I ti meni — rekao je. Pogladio ju je po kosi. — Ali nemoj to shvaćati tako tragično; siguran sam
da neću dugo biti odsutan. Ili možeš doći u posjet.
— Bit će drugačije. Sada je sve drugačije — rekla je.
— Što ćeš ti?
— Ne znam. Što ljudi rade kada su sami?
— Dođi sa mnom — rekao je.
Julia se nasmiješila. — To je šašavo, ideš k Marijke. Ne trebaš mene.
— Ne trebam?
Ona je podigla lice, a on ju je poljubio. Poljubac je napredovao; on ga je prekinuo, dahćući, i
odmaknuo joj ruku s kopče svojeg remena.
— Od toga nikakve koristi — rekao je.
— Oprosti.
— Ne, bih da mogu - Julia, jedna od nuspojava anafranila je...
— Ohh.
— Zato ga nikad nisam volio uzimati.
— Kao pojas nevinosti. — Počela se hihotati.
— Drznice.
— Pretpostavljam da se Marijke ne mora brinuti zbog mene.
Martin je rekao prilično ozbiljno: — U širem smislu, ne, ne mora.
Ali Julia, nisi ti za starca poput mene. Tvoj bi ljubavnik trebao biti kao ja prije trideset godina.
— Ali, Martine...
— Vidjet ćeš — rekao je. Pomaknuo se da ustane, a ona mu je spuznula s krila. — U međuvremenu
dođi i pusti da ti otpjevam uspavanku. — Ah, čekaj; samo da nešto provjerim. — Izvadio je mobitel,
pritisnuo 2 na brzom biranju, pustio da jednom zazvoni i prekinuo vezu. Bilo je jedanaest sati i dvadest
i dvije minute.
Znatiželjno ga je promatrala. — Što radiš?
— Za sreću — rekao je. — Dođi.
 Robert je provjerio jesu li mu ključevi još u džepu. Položio je dva na toaletni stolić i zadržao ključ
od stana blizanki. Uzeo je Valentinu u ruke i podigao je s kreveta. Na trenutak je ugledao u zrcalu sliku
kao iz filma strave: svjetlost svijeća treperi od dolje, tamna mu sjena pada preko lica, Valentinina je
glava zabačena, vrat izložen, noge i ruke beživotno vise. Ja sam čudovište. Osjećao je apsurdnost
situacije, a onda dubok, neizreciv sram.
Prošao je kroz stan što je mogao tiše. Valentinina je noga udarila u zid; Robert je ustuknuo. Potom
se zapitao hoće li to osjetiti kada se vrati u tijelo. Otvorio je malčice vrata stana i osluhnuo. Čuo je
promet, vjetar koji udara u prozore. Polako je provukao Valentinu kroz vrata i odnio je uza stube. Pred
vratima stana blizanki morao ju je premjestiti; prebacio ju je preko ramena kao da je odijelo koje je
pokupio iz čistionice dok je prtljajući tražio ključ. Nakon neuspješna prekapanja shvatio je da vrata
uopće nisu zaključana.
Unio je Valentinu u mračnu dnevnu sobu. Oči su mu se prilagodile te je oprezno spustio tijelo na
sofu.
Tiho: — Elspeth? Valentina?
Nije bilo odgovora. Sjedio je gledajući Valentinino tijelo na odsjaju svojega ručnog sata i mjesečine
te čekao.
Elspeth je bila tu. Osjećala je kako joj se Valentina bjesomučno migolji u rukama. Pokušava li
pobjeći? Bojala se otvoriti ruke. Bojala se da će se Valentina raspršiti, da će se boriti ili mlatiti oko
sebe. Miruj, dušo. Pusti me da promislim. Nije više mogla otezati odluku.
Robert je promatrao Valentinine grudi. Čekao je da prodiše.
Elspeth je kleknula pokraj tijela. Bilo je hladno, posve nepomično, zamamno. Osjetila je da se
Valentina umirila. Pogledala je tijelo, mlitavo i u očekivanju. Elspeth je donijela odluku i otvorila ruke.
Nad Valentininom se tijelom skupila bijela maglica. Elspeth je gledala kako lebdi, čekala da vidi što
će učiniti. Robert nije ništa vidio, ali je zrak odjednom postao hladan. Znao je da su duhovi tu. Diši,
Valentina.
Ništa se nije dogodilo.
Ubrzo je postao svjestan promjene u tijelu. Nešto je bilo tu. Čuli su se slabi zvukovi, grgljanje,
tekućina; imao je osjećaj kao da se približava nešto što je bilo veoma daleko.
Tijelo je otvorilo usta i isprekidano, astmatično udahnulo, dugo zadržalo taj dah, ispustilo ga pa
užasnim hroptajima počelo hvatati zrak. Zanjihalo se ustranu, no Robert ga je uhvatio; zgrčilo se, a
disanje je prestalo. Odjednom je, opet s mukom, udahnulo. Robert je držao Valentinine ruke
pritisnute s obiju strana njezina trupa. Kleknuo je pokraj nje, podupro je svojim tijelom; udovi su joj
se stegnuli; glava joj se žestoko pomaknula naprijed-natrag.
Viknula je: — Uh-Uh-uh — a on je rekao — Sššš — kao da je dijete, no sada se bacakala, a oči su
joj se otvorile. Robert je ustuknuo pred praznim pogledom. Nije to bila čak ni životinja, bio je to pogled
oštećena mozga koji je pokraj njega zurio u ništavilo. Oči su joj se opet zatvorile. Disanje joj se
primirilo. Stavio joj je ruku na prsa. Srce joj je tuklo.
Bojao se.
— Elspeth? — Robert se šaptom obratio sobi. — Mogu li je sada odnijeti? — Ništa.
Hrapav ga je glas zazvao u mraku.
— Ovdje sam, Valentina. — Ona ništa nije rekla. Pogladio joj je kosu. — Sada ću te odnijeti u svoj
stan. — Držala je oči zatvorene, nespretno kimnula poput djeteta odviše pospanog da govori. Digao
ju je sa sofe; pokušala mu je oviti ruke oko vrata, ali nije mogla. Iznio ju je na stubište. Sada je bila živa
težina, gusta i pokretna.
U svom ju je stanu polegao na krevet. Ona je udahnula i otvorila oči, pogledala ga. Robert je stajao
iznad nje. Izgledala je gotovo uobičajeno: iscrpljena, mlitava, no nešto je u njezinu izrazu bilo drugači-
je. Nije znao što. Ispružila je ruku otvorena dlana, drhteći od napora. Uzeo ju je u svoju; ruka joj je
bila prilično hladna. Lagano mu je povukla ruku: Lezi pokraj mene.
 — Čekaj trenutak, Valentina.
Izvadio je mobitel, na brzom biranju pritisnuo Martinov broj. Pustio je da jednom zazvoni pa
prekinuo vezu. Zatim je na noćni stolić odložio mobitel i naočale. Skinuo je cipele, obišao krevet, sjeo
pokraj Valentine. Pogledala ga je i nasmiješila se jednom stranom usana, smiješkom koji se različitom
brzinom pojavljivao na različitim dijelovima njezina lica. Kako je svakodnevno izgledala; ljubičasta
haljina, bijele čarape. Na mjestima na kojima se sakupila krv, koža joj je bila tamnocrvena; ta su mjesta
postajala ružičasta. Plavkasto bijela koža počela je rumenjeti. Prstima joj je dotaknuo lice. Bilo je
podatno i mekano.
— Kako je bilo?
Samotno. Hladno. Bezumno frustrirajuće. — Nedostajao si mi. — Glas joj je prepukao; zvučala je
kao trbuhozborčeva lutka s kojom nešto nije u redu, piskutavo, strugavo, i naglasak je bio pogrešan.
— I ti meni.
Opet je ispružila ruku. Legao je pokraj nje, a ona se okrenula prema njemu. Robert je ovio ruke
oko nje. Drhtala je. Shvatio je da plače. Bio je to tako normalan zvuk, a djevojka koja jeca u njegovu
zagrljaju tako opipljiva da je bilo Iako zaboraviti razlog njezinih suza, prirodno utješiti je. Prestao je
razmišljati i poljubio Valentinino uho. Dugo je plakala. Štucnula je; on joj je dodao papirnati rupčić.
Nespretno je očistila nos, posušila oči. Bacila je rupčić preko kreveta.
— U redu?
— Mmm-hmm.
Pokušala mu je raskopčati košulju, ali je prsti nisu slušali. Prekrio joj je ruke svojima. — Sigurna si?
Kimnula je.
— Trebali bismo pričekati...
— Molim te...
— Valentina....?
Tiho se oglasila, zamijaukala.
Sam je raskopčao gumbe. Potom je razodjenuo nju. Pokušala mu je pomoći, ali se činila odviše
slabom: pustila je da joj on rastvori patentni zatvarač i skine ljubičastu haljinu, pustila ga je da joj
oprezno skine gaćice i bijeli grudnjak. Na tijelu su joj bili tragovi čipke, gumi-lastike i nabora odjeće.
Ležala je poluzatvorenih očiju, čekala da se skine. Jedna je svijeća zatreperila.
— Je li ti hladno?
— Uh-huu. — Oprezno je izvukao plahte i pokrivače ispod nje, ušao u krevet i navukao posteljinu
preko njih. — Mmm — rekla je — toplo. — Zapanjio se koliko je hladna. Prstima joj je prešao preko
bedara; bile su poput mesa iz hladnjaka u Sainsbury'su.
Robert nije bio posve siguran može li se natjerati da je poljubi u usta. Iz usta joj je loše mirisalo,
poput pokvarene hrane, poput ježa kojeg je pronašao mrtvog u sustavu grijanja u uredu na groblju.
Umjesto toga poljubio joj je grudi. Neki dijelovi tijela kao da su bili življi od drugih, kao da joj se duša
još nije proširila cijelim tijelom. Valentinine su grudi Robertu djelovale prisutnije od ruku, manje od-
vojene od nje same. Ruke su joj bile kao u loše pričvršćena robota. Trljao ih je između svojih da ih
ugrije, nadajući se da će ih toplinom vratiti u život, ali kao da nije pomagalo.
Nešto nije u redu, pomislio je. Privukao ju je bliže sebi. Bila je tako mala i slabašna da se Robert
sjetio Elspeth u posljednjim danima bolesti; gotovo da nije bila tu, kao da je mogla otkliznuti natrag,
tamo gdje je bila.
— Kako se osjećaš? — pokušao je opet.
— Tako hladno — rekla je. — Umorno.
— Hoćeš li malo odspavati?
— Ne...
— Sjedit ću i gledati te, paziti da ti bude dobro. — Pogladio ju je po vratu i licu. Pogled joj se
ispitivački susreo s njegovim. Nešto je drugačije. Njezin glas. Njezine oči. Popustila je i kimnula. Robert
se izvukao iz kreveta i ugasio svijeće. Toliko o željama. Upalio je svjetlo u hodniku, ostavio odškrinuta
vrata da je može vidjeti pa opet legao u krevet. Drhtala je. Ležao je čvrsto stisnut uz nju, gledao kako
se dim ugašenih svijeća rasplinjava u uskom pojasu svjetla iz hodnika.
— Volim te, Roberte — prošaputala je. U hodnicima njegova sjećanja otvorila su se vrata i on je
bio gotovo siguran...
Rekao je: — I ja tebe volim...
Prinijela je svoju nespretnu ruku njegovu licu, promatrajući ga; pružila je kažiprst i vrlo
usredotočeno i nježno dotaknula vrhom prsta udubinu iznad njegova nosa pa njime prešla po njegovu
nosu, preko usana i brade.
— ...Elspeth.
Nasmiješila se, zatvorila oči, opustila.
Robert je ležao s njom u mraku, u svom krevetu, dok je polako postajao svjestan strahote onoga
što su učinili.

Martin je sjedio poduprt o jastuke i pušio. Julia je ležala uza nj.

— Pjevaj — zapovjedila je. Martin je ugasio cigaretu u pepeljari na noćnom stoliću. Zapjevao je: —
Slaap kindje, slaap; Daar buiten loopt een schaap; Een schaap met witte voetjes; Die drinkt zijn melk
zo zoetjes; Slaap kindje slaap.
— Što to znači? — upitala ga je.
— Mmm... 'Spavaj djetešce, spavaj; ide bijela ovčica, ima bijele nožice i pije fino mlijeko.'
— Lijepo — rekla je pa zaspala.
ODLASCI
Julia se probudila prije no što je svanulo. Martin je spavao sklupčan do nje. Tiho je ustala, otišla u
kupaonicu, obukla se. Nečujno je izišla, spustila se u svoj stan, skinula odjeću i navukla spavaćicu.
Legla je u svoj krevet i zapiljila u strop. Nakon nekog vremena, ustala se i istuširala.

Ujutro se Elspeth probudila u Robertovu krevetu. Ispružila je ruku, ali njega nije bilo. Umjesto
njega, našla je poruku: Otišao sam po doručak. Vraćam se brzo. R.
Ležala je u krevetu ushićena glatkoćom plahti, Robertovim mirisom na njezinu jastuku koji se
miješao s mirisom svijeća i ruža, cvrkutom ptičica i samom svojom tjelesnošću.
Sve ju je boljelo, ali to joj nije smetalo. Boljeli su je zglobovi, a krv joj je bila troma. Bilo joj je
naporno disati, kao da su joj pluća puna polustvrdnuta instant-pudinga. Pa što? Živa sam! Teškom se
mukom podigla i sjela, zapetljavši se u posteljini. Imala je predodžbu što bi joj udovi trebali činiti, no
oni nisu reagirali onako kako je očekivala. Elspeth se počela smijati. Zvuk je bio neugodan i kao da je
dolazio ispod vode te je prestala. Uspjela je ustati i načiniti nekoliko koraka držeći se za krevet. Kada
je došla do podnožja, stala je, njišući se, i pogledala u zrcalo. Oh, oh... Bila je to Valentina. Što si
očekivala? Zamislila je Valentinu u gornjem stanu, samu i promrzlu. Oprosti. Oprosti... Nije točno znala
što osjeća. Neodgonetljivu mješavinu slavodobitnosti i grižnje savjesti. Zapiljila se u svoj odraz koji
nije bio ona; bio je to posve savršen kostim koji će sada nositi kao tijelo. To je tijelo bilo mlado, ali su
mu držanje i pokreti bili kao u starice: bilo je pogrbljeno, lelujavo, oprezno. Mogu li ovako živjeti?
Položila je ruku preko srca, tamo gdje je trebalo biti, a onda se sjetila i premjestila ruku nadesno i
pronašla njegov spori ritam. Oh, Valentina.
Elspeth je pustila krevet. Oteturala je do kupaonice s namjerom da se okupa. Kada je došla do nje,
polako se spustila na pod, dohvatila slavinu i uz napor je otvorila. Isto je kao u prvim danima
avetinjskog života. Ojačat ću. Samo moram vježbati. Voda je potekla snažnim mlazom. Elspeth nije
uspijevala dohvatiti čep te se vrtio niz odvod.
Naposljetku je zatvorila slavinu i sjela na hladne pločice čekajući da se vrati Robert.

Nakon doručka Martin je spakirao kovčeg. Nije stavio bogzna što u njega; računao je da će ga
Marijke prezirno odbiti te da će se brzo vratiti ili da uopće neće uspjeti doći do tamo pa zašto se onda
opteretiti dodatnom odjećom? Možda će mu Marijke dopustiti da ostane te se ni on ni ona nikada
više neće vratiti. Možda je Marijke nekoga našla, a u tom slučaju, znao je, radije će se baciti u
Princengraet nego se sam vratiti kući. Ponio je malo stvari.
Išao je stanom, gasio svjetla, ugasio računalo. Stan mu se činio čudnim; Martin je imao osjećaj kao
da ga godinama nije vidio, kao da sanja nepoznat stan, izgubljena blizanca koji je, tko zna kako, bio
pun njegovih kloniranih stvari. Kroz prozore, na mjestima s kojih je Julia otrgnula novine, prodirale su
plohe sunčane svjetlosti. Martin je ispružio ruke, a ona mu je ispunila dlanove.
Kada je došlo vrijeme da iziđe, ode, stao je na vratima, s jednom rukom na kvaki, drugom čvrsto
stišćući ručku kovčega. Sve je u savršenu redu. To je samo stubište. Već si tu bio. Nikada ti se ništa
grozno tu nije dogodilo. Nije potrebno brojiti. Pomislio je, ipak, kako bi bilo dobro ponijeti rukavice.
Vratio se, pronašao smotak kirurških rukavica i tutnuo ih u džep jakne. Zatim je otvorio vrata i izišao
na podest.
Evo. Izišao sam iz stana. Martin je ocijenio svoje stanje. Malo ga je stezalo u prsima, ali bio je
dobro. Zaključao je vrata. I dalje je sve u redu. Počeo se, uz štropot, spuštati s kovčegom. Kada je
došao na prvi kat, stao je, poljubio prste i dodirnuo vrata točno iznad pločice s Elspethinim imenom.
Zatim je krenuo dalje.
U prizemlju je pokucao na Robertova vrata. Čuo je kako Robert prilazi vratima i stoji iza njih, dišući.
— Ja sam — rekao je tiho Martin. Vrata su se otvorila par centimetara, a Martin ugledao Robertovo
oko kako ga promatra. To je u njemu izazvalo nervozu. Vrata su se otvorila, a Robert mu je bez riječi
rukom dao znak da uđe. Martin je to učinio, vukući kovčeg. Robert je zatvorio vrata.
Martina je preplašio Robertov izgled. Promjena se nije mogla definirati, ali je bila golema, kao da
je Robert mjesecima bio bolestan: pod očima su mu bili tamni podočnjaci; držao se pogrbljeno kao
da ga boli. — Jesi li dobro? — upitao je Martin.
— Dobro sam — rekao je Robert. Nasmiješio se. Djelovalo je groteskno. Robert je pročistio grlo.
— U posljednjih sam par dana doživio nekoliko čuda, ali ovo je možda najveće. Kamo ćeš?
— U Amsterdam — rekao je Martin. — Jesi li siguran da si dobro?
Robert je rekao: — Sve je pod kontrolom. Zna li Marijke da dolaziš?
— Ne — rekao je Martin. — No promisliš li, ona me zapravo pozvala.
— Volio bih joj vidjeti lice kada shvati da si se zbog nje smjelo suočio s taksijima, vlakovima i
autobusima. Jednostavno će se onesvijestiti. — Opet se nasmiješio. Martin je odjednom žurno želio
otići. No trebao je prvo postaviti pitanje. Rekao je: — Roberte, znaš li ikakav razlog zbog kojeg ne bih
trebao otići? Je li, ima li...?
— Ne — rekao je odlučno Robert. — Mislim da nije. Niti ima.
— Onda... — Slijedila je stanka.
— Nedokučivo.
Martin je ispružio ruku. Robert ju je primio i rukovao se pa shvatio kakvu je pogrešku učinio kada
je osjetio da se Martin trgnuo. — Njezina adresa? — zatražio je Martin.
— Oprosti. Evo je. — Robert je dao Martinu veliku omotnicu.
Martin ju je otvorio, pročitao adresu. — Jesam bio blizu, zar ne?
— Samo dvije ulice dalje. Nevjerojatno.
Martin je imao osjećaj da Robert čeka da ode. — Bolje da krenem. Ali - hvala.
— Err, nema na čemu.
Martin se okrenuo pa rekao: — Je li sve ispalo dobro?
— Što to?
— Seansa. Pitanje života i smrti. — Martin je stajao ne dodirujući baš kvaku, misleći na Juliju.
— Stvari su malo izmaknule kontroli, ali je krajnji rezultat - zanimljiv. — Robert je rekao. — Usput,
kako si uspio zadržati Juliju?
— Pomoću selotejpa i karizme. — Martin je otvorio vrata, zakoračio u hodnik.
Robert je rekao: — Nazovi ponekad. Reci nam kako ide. — Nasmiješio se prirodnije kada je
zatvorio vrata.
Martin je bacio pogled na sat i shvatio da mora požuriti. Zbog toga je, ne oklijevajući mnogo,
pohitao kroz hodnik i vrt. Na pola se puta okrenuo i pogledao natrag. Julia ga je gledala s prozora
salona. Mahnuo joj je; ona mu je uzvratila. Bacio je pogled na salon u prizemlju i ugledao nekoga -
Juliju ? — kako sjedi u slabo osvijetljenoj sobi. Pa, to ne može biti Julia. Kako čudno. Odmahnuo je
glavom, pogledao Juliju i nasmiješio se. Ona je stajala i promatrala Martina kako se okreće i izlazi kroz
vrtna vrata, noseći bez teškoća svoj kovčeg. Što je to vidio, zapitala se Julia.
Elspeth je gledala kako Martin nestaje kroz vrtna vrata. Zbogom, prijatelju moj. Čula je da je Robert
ušao u sobu. Stao je iza nje. — I ode on — rekao je tiho.
— Istinski inspirativno. Sigurno je prestravljen.
— Djelovao je prilično sabrano. Julia mu je kriomice davala tablete.
— Ah. Nadam se da će se dovoljno dugo zadržati u njegovu sustavu i dovesti ga na Marijkein prag.
Robert je rekao: — Martin je bio na tvom sprovodu.
— Ozbiljno? Kako slatko. I hrabro.
— Vrlo hrabro.
— Roberte. Zašto samo 'zanimljivo'? — upitala je.
— Oprosti?
— Rekao si Martinu da je krajnji rezultat bio 'zanimljiv'. Bi li radije da je ovo Valentina, a ne ja?
— Ne mogu opravdati žrtvovanje Valentine da bih imao tebe.
Elspeth se uz nešto muke okrenula prema njemu. — Što točno misliš da se sinoć dogodilo? —
Stajao je pokraj nje, ali je nije dodirivao. Spustio je pogled na nju i oklijevao prije no što je odgovorio.
— Nisam mogao ništa vidjeti dok nisi ušla u - Valentinino tijelo. Znam samo da si ti tu, a ona nije. Što
bih trebao misliti?
— Nije uspjela. Nije bila dovoljna jaka. Mogla sam je vratiti nekoliko minuta nakon što je umrla - ili
je morala biti vrlo jak duh poput mene, a trebali su mi mjeseci da budem u stanju pomaknuti četkicu
za zube, o tijelu da i ne govorim. — Stavila je dlan na grudi. — Isprva sve trebaš pokrenuti naporom i
voljom. Moraš disati plućima koja ne znaju disati. Moraš pokrenuti krv. Moraš se čvrsto zatvoriti
unutra i postati tijelo. Valentina je bila samo neka vrsta maglice. Lebdjela je iznad tijela, a onda se
rasplinula. A ja sam pomislila, dobro, ja ću ga uzeti.
— Misliš li da je znala? Misliš li da je odlučila ne vratiti se?
— Ne znam. Te se faze ne sjećam dobro.
— Ali sve je onda bila prevara. Nikada i nije mogla uspjeti. Nije se mogla vratiti - zašto joj to nisi
rekla?
— Kako sam mogla znati? Nije baš da smo znanstvenici, odlučivali smo usput. Ionako bi se bila
ubila.
— Ne... mogla je i pobjeći. Samo je htjela ostaviti Juliju - nije željela umrijeti.
— Bila je zaljubljena u tebe — rekla je Elspeth. — Pokušavala je biti tvoja savršena djevojka, a ti si
bio zaljubljen u duha. Sada je tvoj duh živ, a Valentina je duh. — Zastala je. — Onda, što ćeš učiniti?
— Ne znam. Ne mogu, Elspeth, trenutačno se samo prezirem što sam uopće u tome sudjelovao.
— Hoćeš li me ostaviti radi svoga novog duha?
Okrenuo se od nje. Vrlo su tiho govorili od bojazni da će ih Julia čuti, a to je na neki način povećalo
stravu koju je u njemu izazivala; ta šaputava prepirka u nejasno osvijetljenu salonu odjednom mu je
postala bolno apsurdna.
— Rekao si da se barem mogu vratiti - želio si me natrag...
Nije mogao odgovoriti.

Julia je stajala pred Robertovim vratima. Znam da si tu. Iza vrata je bilo tiho. Nije pokucala. Zurila
je u pločicu na kojoj je pisalo FANSHAW Što je Martin gledao? Pokušala je smisliti uvjerljiv razlog za
dolazak pred Robertova vrata. Ništa joj nije palo na pamet. Ipak je pokucala.
U salonu su Elspeth i Robert utihnuli i osluhnuli. Naposljetku ga je Elspeth pogledala. Nagnuo se
nad nju, a ona mu prošaptala u uho:
— Izići ću na stražnja vrata. Vidi što hoće. — Robert joj je pomogao skinuti cipele, pomogao joj da
dođe do stražnjih vrata. S cipelama u rukama sjela je na požarne stube i teško disala.
Robert je hodao vrlo polako. Na trenutak je zastao na vratima pa ih otključao i otvorio. Pred njima
je bila Julia. Izgledala je umorno i izbezumljeno, haljina joj je bila nakrivljena, krivo zakopčana, ruke
sklopljene kao u pokajnice.
— Bok, Julia. — Oprosti Julia. Ubio sam ti sestru.
— Bok. — Izgledaš posve izbezumljeno, Roberte.
— Jesi li dobro? — Nisam je htio ubiti. Ona je inzistirala.
— Mogu li ući? — Što skrivaš?
— Err, da, naravno. — Nije ispalo baš onako kako je mislila.
Julia je ušla u Robertov hodnik. Napravila je nekoliko koraka i okrenula se. — Mogu li malo
pogledati?
— Zašto?
 Nije odgovorila, nego je otrčala u dnevnu sobu, stajala i trenutak gledala, pa pojurila u salon, kroz
blagovaonicu, preko hodnika u spavaću sobu. Stajala je i teško disala, prelazeći pogledom po
svijećama i ružama, izgorenim šibicama, uneređenoj posteljini. Ušla je u kupaonicu i izišla s češljem u
ruci. Oko njega su lebdjele srebrne dlake poput ticala kakva stvora iz morskih dubina koje se
prelijevaju u duginim bojama.
— Ovo je Valentinino.
— Da.
— Gdje je ona?
— Julia...
— Znam, ali... nešto nije u redu. — Julia se okretala, pokušavajući vidjeti, tražeći nešto što će
objasniti što nije u redu. — Nemam osjećaj da je mrtva.
Robert je kimnuo. — Znam.
— Ovdje je.
— Ne — rekao je. — Julia... znam da je nemoguće povjerovati, ali — umrla je.
— Ne — rekla je. Julia se opet počela kretati stanom. Robert ju je slijedio.
— Želiš li doručkovati? — upitao je. — Imam jaja i soka od naranče. — Nije se obazrela na njega
već je nastavila kružiti sobama kao da će joj brzina donijeti odgovor. U blagovaonici se okrenula prema
njemu.
— Ti si kriv. Ti si je ubio. — To je toliko odgovaralo onome što je sam osjećao da nije mogao
odgovoriti. Stajao je spuštenih ruku, spreman prihvatiti presudu. — Ti... da nisi... Ubio si Elspeth, a
onda si ubio Valentinu. — Shvatio je da ga samo želi povrijediti.
— Elspeth je umrla od leukemije, Valentina je imala astmu. — Kako fino jezik zaobilazi problem.
Kako je besmislen.
— Ali... ne znam. Zašto je umrla?
— Ne znam, Julia. — Netremice ga je gledala, kao da čeka da još nešto kaže. Odjednom je istrčala
iz sobe. Robert je čuo kako je lupnula vratima i otrčala uza stube.
Ovo je nepodnošljivo. Htio je otići na groblje, kretanjem otresti sa sebe pretjerani osjećaj
stvarnosti, pogrešnosti. No na požarnim stubama sjedila je Elspeth. Otišao je po nju. Kada je otvorio
vrata, bila je sklupčana na najnižoj stubi, izgledala jadno i kao bez kostiju. Podigao ju je i bez riječi unio
u stan. Kada ju je položio na krevet, sjeo je pokraj, odvrativši lice u drugom smjeru. — Moramo otići
odavde — rekao je.
— Naravno — rekla je Elspeth s olakšanjem. — Otići ćemo kamo god želiš.
Izišao je iz sobe. Čula je kako ukucava broj. Kamo idemo?
— James? Smijem li doći? Dovest ću nekoga... Objasnit ću kad dođem... Ne, situacija je malo
neuobičajena... Da. Hvala. Odmah ćemo doći.

Martin je bezbroj puta zamišljao to putovanje. U glavi su nm njegovi dijelovi bili prilično stvarni i
jasni dok su drugi ostali neodređeni. Letenje nije dolazilo u obzir. Znao je da ne može podnijeti
zavezan sjediti na visini od devet tisuća metara; srce bi mu prepuklo. Odlučio je ići vlakom.
Prvo se morao natjerati da uđe u taksi. Taksist je strpljivo čekao; na kraju mu otvorio vrata i pustio
ga da uđe i iziđe nekoliko puta prije no što je sjeo i dopustio mu da zatvori vrata. Martin je neko
vrijeme sjedio zatvorenih očiju, ali se naposljetku osjetio dovoljno sigurnim da pogleda kroz prozor.
Evo svijeta. Pogledaj sve te nove zgrade i aute, toliko je mnogo čudnih auta. Vidio je slike automobila
u reklamama; bili su tu. Crni Prius ušao je ispred njih te je kod sljedećeg semafora došlo do razmjene
neprijateljstava. Martin je ponovno zatvorio oči.
Kada je izišao na postaji Waterloo, istog su ga trenutka svladali osjećaji. Otkako je tu bio posljednji
put, posve su je obnovili. Došao je sat ranije. Vrlo je polako prešao otvoreni prostor postaje, gledajući
ravno ispred sebe, brojeći korake. Ljudi su kolali oko njega. U svojoj tjeskobi Martin je uspio razabrati
tračak uzbuđenja, zadovoljstva zbog ponovnog ulaska u svijet. Mislio je na Marijke, o onome što će
reći kada ga ugleda, kako će biti ponosna. Vidi, dušo, došao sam ti. Martin je zadrhtao na hladnu,
nepokretnu zraku postaje. Nesvjesno je zatvorio oči kao da očekuje poljubac. Nekoliko ga je ljudi
znatiželjno pogledalo. Stajao je nepomično ispred ploče s obavijestima o dolascima i odlascima
vlakova i zamišljao Marijkein zagrljaj.
Kupio je kartu prvog razreda za Eurostar, u jednom smjeru, za sreću. Čekao je u salonu, držeći se
podalje od drugih putnika. Napokon je mogao ući u vlak te je otišao do svojeg sjedala na kraju vagona.
Vlak je bio tiši i čišći od vlakova kojih se sjećao. Sagnuo je glavu, sklopio ruke i počeo nečujno brojiti.
Bilo je to petosatno putovanje. Bio je sretan što ne mora ići trajektom. Vlak će ići ravno naprijed po
pruzi. Neće letjeti, neće broditi morem. Morao je samo mirno sjediti, presjesti u Bruxellesu i uzeti još
jednom taksi. To je bilo izvedivo.

Jessica je otvorila vrata. Robert je stajao na pragu čvrsto stišćući ono što se Jessici na prvi pogled
učinilo kao ranjeno dijete; držao ga je ispod ruke kao da će svakog časa kliznuti na pod. Iako je dan
bio blag, lik je bio obavijen šalom. Robert je prignuo glavu iznad malog stvora, polako podigao lice i
pogledao Jessicu s izrazom duboke tuge.
— Roberte? Što se dogodilo? Tko je to?
— Oprosti, Jessica. Nisam znao kamo drugamo otići. Pomislio sam da bi nam mogla pomoći.
Lik je okrenuo glavu; Jessica je ugledala lice. Julia? Ne. — Edie?
— Jessica — reklo je čeljade i pokušalo se uspraviti, pokušalo samo stajati. Bilo je nešto u njemu
što je Jessicu podsjetilo na novorođeno ždrijebe, nesigurno na nogama, ali spremno na bijeg.
— To je Elspeth, Jessica — rekao je Robert.
Jessica je ispružila ruku i pridržala se za dovratnik. Iskusila je jedan od rijetkih trenutaka kada
stubokom promijenimo spoznaju svijeta, kada prihvatimo, premda ne i shvatimo, nešto što je prije
bilo nemoguće. — Roberte — uzviknula je — što si učinio? — Iz kuće se oglasio James: — Jessica, jesi
li dobro? — Zastala je, a onda uzvratila:
— Da, James. — Zurila je u njih, nesigurna i prestrašena.
— Bolje da otiđemo — rekao je Robert. — Oprosti. Nisam smio...
— Ali kako je to moguće?
— Ne znam — rekao je Robert. Shvatio je golemost svoje pogreške. — Jessica, oprosti. Vratit ću
se kad podrobnije razmislim. Molim te samo da to ne spominješ Juliji i njezinim roditeljima. Mislim da
radije ne bi znali. — Pokupio je Elspeth i okrenuo se da otiđe.
Jessica je rekla: — Roberte, čekaj... — No on je već odlazio. Elspeth mu je ovila ruke oko vrata.
James je došao do vrata kada su oni došli do pločnika i kada ih je od njegova pogleda skrila živica.
— Što se dogodilo? — rekao je. — Uđi u kuću — rekla je Jessica. — Moram ti nešto reći.

Martin je sjedio u vlaku, a svijet je tekao. Vani se ništa ne miče; krovovi, dimnjaci, grafiti, uredske
zgrade i biciklisti; uskoro će to biti ovce i nepregledno nebo koje imaju izvan grada... Nekoć sam mislio
da postoje dvije stvarnosti, unutarnja i vanjska, ali možda je to malčice jadno; nisam baš ista osoba
koja sam bio sinoć, a kada dođem do Marijke, neću biti isti čovjek za kojeg se udala pa čak ni onaj
kojeg je ostavila... Kako ćemo prepoznati jedno drugo nakon svega što se dogodilo? Kako ćemo uspjeti
poravnati naše stvarnosti koje se udaljuju od nas čak i kad putujemo prema njima? Martin je omotao
prste oko bočice vitamina koje mu je Julia neopazice turnula u džep. Sve je tako krhko i tako
veličanstveno. Zatvorio je oči. Dolazi... ovo je budućnost... i evo je opet...
Na željezničkom kolodvoru u Bruxellesu kupio je sendvič od šunke i sunčane naočale; bio je
nervozan te ga je dodatna zaštita umirila. Pogledao se u zrcalu u dućanu. Bond... James Bond. U vlaku
Thalys bilo je više ljudi nego u Eurostaru, ali nitko nije sjeo pokraj njega. Još tri sata. Počeo je jesti
sendvič.
 Taksi je izbacio Martina ispred ulaznih vrata Marijkeina stana. Stajao je u zavojitoj, uskoj ulici i
pokušavao se sjetiti je li ikada tu bio. Zaključio je da nije. Popeo se do vrata i zazvonio na Marijkeino
zvono. Nije bila kod kuće.
Martin se uspaničario. Nije razmišljao što će se dogoditi ne bude li odgovorila na zvono. Zamišljao
je prizor baš onako kako se morao dogoditi; nije uzeo u obzir da bi neko vrijeme mogao stajati vani.
Iskušao je kvaku. Osjetio je kako mu se srce ubrzalo. Ne. Ne budi blesav... samo diši... Sjeo je na kovčeg
i disao.
Marijke je skrenula biciklom u ulicu; udubljena u misli, prekapajući po torbi u potrazi za ključevima,
nije odmah primijetila muškarca koji je na njezinim vratima teško disao. Kada je prišla bliže, ustao je
i rekao: — Marijke.
— Martine - oh, goh - je bent hier! — Bicikl joj nije dao da se pomakne pa ga je žurno prislonila na
zgradu i okrenula se prema njemu.
— Došao si mi — rekla je.
— Da — rekao je on i ispružio ruke prema njoj. — Da.
Poljubili su se. Na suncu, pod blagonaklonim pogledom slučajnih prolaznika Martin je zagrlio
Marijke i godine su nestale. Opet ju je našao.
— Uđi — rekla je.
— Naravno — rekao je Martin. — Ali poslije ćemo opet izići?
— Da — rekla je Marijke smiješeći se. — Naravno.
KRAJ DNEVNIKA

Edie i Jack ostali su u Londonu dva tjedna. Svakog dana, nakon doručka, dolazili su u Vautravers
po Juliju i brzo je odvodili sa sobom da posjete stare prijatelje, vide London kroz prizmu Edieina
djetinjstva, Jackovih prvih dana u banci, njihova udvaranja. Juliji je bilo drago što je nečim zaokupljena
iako joj se ritam činio usiljenim, a bilo je trenutaka kada bi uhvatila oca kako zbunjeno gleda mamu,
kao da priče nisu baš iste kao one kojih se on sjećao.
Jednog dana, kada su stigli Edie i Jack, Robert je izišao i presreo ih u vrtu. — Edie — rekao je. —
Moram porazgovarati s tobom. Na sekundu.
— Ja idem gore — rekao je Jack.
Edie je otišla za Robertom u njegov stan. Stan je odisao napuštenošću; bilo je malo namještaja, a
premda je bio uredan, Edie je osjetila da mnogo toga nedostaje.
— Seliš se? — upitala je.
— Da, polako — rekao je Robert. — Nekako ne mogu podnijeti biti tu sam.
Proveo ju je kroz stan do djevojačke sobice. U njoj nije bilo gotovo ničeg, osim izvjesnog broja
kutija punih bilježnica, fotografija i drugih papira.
— Ovo mi je ostavila Elspeth — rekao je. — Želiš li ih?
Edie se nije pomaknula. Stajala je, prekriživši ruke kao u obrani, i gledala kutije. — Jesi li ih
pročitao? — upitala je.
— Neke — rekao je. — Mislio sam da bi tebi mogli više značiti.
— Ne želim ih — rekla je Edie. Pogledala ga je. — Bi li ih spalio?
— Spalio?
— Da je po mome, naložila bih veliku vatru i sve to spalila. I sav namještaj. Elepth je zadržala čak i
naš krevet iz djetinjstva; nisam mogla vjerovati kada sam ga ugledala u sobi.
Robert je rekao: — To je lijep krevet. Uvijek mi se sviđao.
Edie je rekla: — Hoćeš li ih spaliti za mene?
— Da.
— Hvala ti. — Nasmiješila se. Robert je prije nije vidio nasmiješenu; bila je bolno slična Elspeth.
Okrenula se, a on ju je ispratio kroz stan. Na vratima je rekao: — Hoće li Julia ostati tu?
— Da — rekla je Edie. — Mislili smo da bi se možda željela vratiti kući, ali ne želi. Kao da ima osjećaj
da napušta Valentinu ako ode iz stana. — Edie se namrštila. — Postala je vrlo praznovjerna.
Robert je rekao: — To je razumljivo.
Edie je zastala. — Još jednom hvala; bio si vrlo ljubazan. Shvaćam zašto je i Elspethi i Valentini bilo
stalo do tebe.
Robert je odmahnuo glavom. — Oprosti...
— U redu je — rekla je Edie. — Sve će biti dobro.
Poslije, nakon što je obitelj Poole otišla, Robert je odvukao kutije u stražnji vrt i spalio sve što je
bilo u njima, dio po dio. Sljedećeg jutra Edie je na mahovini vidjela sprženo mjesto i bila je zadovoljna.

***

Jednoga oblačnog dana usred srpnja Jack i Edie sjedili su u zrakoplovu za Chicago i čekali da uzlete.
Edie je popila dva pića prije no što su se ukrcali, ali to joj nije baš pomoglo. Znoj joj se slijevao niz leđa,
pazuhe, čelo. Jack joj je ponudio ruku, a ona ju je stisnula. — Mirno— rekao je.
— Tako sam glupa. — Odmahnula je glavom.
Jack je proračunato riskirao. — Ne ti, Elspeth, dušo.
 Zrakoplov se počeo kretati. Njezino ju je ime toliko iznenadilo da je samo zinula. Gotovo je
zaboravila strah dok su se penjali u nebo, a London nestajao pod njima. — Koliko dugo znaš? —
upitala je kada se zrakoplov ispravio.
— Godinama — rekao je.
Ona je rekla: — Mislila sam da ćeš me ostaviti...
— Nikad — rekao je.
— Oprosti — rekla je. — Strašno mi je žao. — Briznula je u plač, onu vrstu neurednih,
nekontroliranih, štucajima isprekidanih suza koje si je oduvijek branila - koje je skupljala cijeli život.
Jack ju je gledao i pitao se kako će to završiti. Domaćica zrakoplova prišla joj je žurno s paketićem
papirnatih rupčića. — Oh, Bože, radim predstavu — rekla je naposljetku Edie.
— To je u redu — rekao je Jack. — Avion je pun Amerikanaca. Nikome ne smeta. Svi gledaju
filmove. — Podigao je rukonaslon između njih te se naslonila na nj, s osjećajem praznine i neobičnog
zadovoljstva.
POVRATAK

Julia se kasno probudila, smućena nakon noći pune ružnih snova. Edie i Jack vratili su se nevoljko
u Lake Forest prije dva dana. Juliji je laknulo kada ih je ispratila, ali sada je stan bio previše tih; kao da
je jedina ostala u Vautraversu. Budući da je bila nedjelja, navukla je na sebe jučerašnju odjeću (koju
je nosila i prekjučer, kao i dan prije toga) te otišla do dućana pokraj autobusnog stajališta da kupi
Observer. Kada se vratila, prilaz Vautraversa bio je zakrčen golemim motociklom. Julia ga je zlovoljno
obišla. Ušla je u vrt pa u kuću, ne shvativši da je netko promatra.
Napravila je čaj i otvorila kutiju digestivnih čokoladnih keksa. Nalila je mlijeko u čaj pa sve, zajedno
s cigaretama, složila na pladanj i odnijela u blagovaonicu. Mačkicin je duh bio sklupčan na novinama;
jedno joj je oko bilo otvoreno, drugo zatvoreno. Julia je spustila pladanj na stol, ispružila ruku točno
kroz Mačkicu, uzela novine sa stola i počela odvajati njihove dijelove. Mačkica ju je pogledala gotovo
prijekorno i počela lizati donje dijelove tijela držeći jednu nogu u zraku. Podsjećala je pomalo na
čelisticu, ali je Julia nije mogla vidjeti te se nije uobičajeno našalila na njezin račun.
Julia je raširila novine i pojela keks. Lijeno se zapitala gdje je Elspeth i što radi; već joj tjednima nije
bilo traga osim pokojeg hladnog poteza zraka i treptaja žarulja. Kada bi Julia pročitala neki dio novine,
nije se ni trudila preklopiti ga: Mišić nije bio tu, Mišić neće pročitati novine, niti se naljutiti zbog Julijine
sebičnosti. Pripalila je cigaretu. Mačkica je napravila grimasu i skočila sa stola.
Nešto poslije, kada je pročitala Observer i pušila četvrtu cigaretu, začula je zvukove. Toliko su
nalikovali koracima da je nakrivila glavu unatrag i zapiljila se u strop odakle su dolazili. Martin? Je li se
Martin vratio? Julia je zgnječila cigaretu u talog čaja te bez razmišljanja istrčala iz blagovaonice, iz
stana, pa uza stube.
Vrata Martinova stana bila su odškrinuta. Julijino se srce ubrzalo. Ušla je.
Nepomično je stajala, osluškujući. Stan je bio tih. Julia je čula kako vani pjevaju ptice. Kutije i
plastične posude i dalje su bile prašnjave u polumraku. Julia se pitala bi li se trebala oglasiti; zatim je
pomislila kako to možda uopće nije Martin. Neodlučno je stajala, prisjećajući se prve noći kada ih je
Martin probudio svojom poplavom, a ona ga pronašla kako riba kupaonički pod. Davno je to bilo; bila
je zima. Sada je bilo ljeto. Julia je polako i nečujno hodala kroz Martinove sobe. Svuda je vladala tišina.
Većina je prozora i dalje bila zamračena novinama. Neki su bili nepokriveni te je kroz njih prodirala
dnevna svjetlost; novine su ležale tamo gdje ih je ona bacila. Šuljala se kroz salon i blagovaonicu. U
kuhinji je netko na radnoj plohi ostavio poklopac piva i otvarač. Julia se nije mogla sjetiti da je Martin
pio ujutro, ali onda se zapitala je li još jutro; ustala je veoma kasno.
Prešla je hodnik i pogledala u Martinov ured. Za Martinovim je radnim stolom stajao visok, koščat
mladić i čitao papir koji je podigao prema svjetlu. Prizor je Juliju podsjetio na Vermeerove slike.
Mladić joj je bio okrenut leđima. Bio je odjeven u traperice, crnu majicu i motociklističke čizme. Kosa
mu je bila poluduga i pomalo tamna. Dok je čitao, uzdisao je i prstima prolazio kroz kosu. Da je Julia
ikada upoznala Marijke, taj uzdah i taj pokret rekli bi joj koga gleda; ovako nije imala pojma dok se
nije okrenuo, a ona mu ugledala lice.
— Oh! — rekla je Julia. Mladić se trgnuo. Jedan su trenutak zurili jedno u drugo, a zatim je Julia
rekla: — Oprosti. — Mladić je u istom trenutku rekao: — Tko si ti?
— Ja sam Julia Poole. Živim u stanu ispod. Čula sam korake... — Radoznalo ju je gledao. Julia je
shvatila što vidi: neopranu, premršavu djevojku prljave kose u neurednoj odjeći. — Tko si ti?
— Ja sam Theo Wells, Martinov i Marijkein sin. Obično su tako komunikativni. Ne javljaju se na
telefon. A sad dođem ovamo i njega nema. Shvaćaš li koliko je čudno da ga nema? Ne mogu - ne
razumijem.
Julia se nasmiješila. — Otišao je u Amsterdam naći tvoju mamu.
Theo je odmahnuo glavom. — Dobrovoljno je izišao iz stana? Ukrcao se u autobus ili vlak? Ne.
Kada sam ga zadnji put vidio, bilo mi ga je teško izvući iz kupaonice.
— Bolje mu je. Uzimao je lijek i stanje mu se postupno poboljšavalo. Otišao je naći Marijke.
Theo je sjeo za Martinov stol. Julia nije mogla doći k sebi koliko sliči Martinu: bio je mlađi, manje
pogrbljen, širih pokreta, ali ipak su njegove ruke i lice bili tako slični Martinovim. Geni su čudni. Uvijek
je to mislila. Pitala se je li sličan Martinu u drugom, manje konvencionalnom smislu.
Theo je rekao: — Mrzio je uzimati antidepresive. Bojao se nuspojava. Pokušavali smo ga
nagovoriti. Uvijek je odbijao. — Theo je rukama prešao po licu, a Julia se zapitala jesu li ona i Valentina
tako djelovale na ljude, jesu li mogli vidjeti jednu, a da ne pomisle na drugu, to je Mišić toliko mrzio.
Slojevitost, isprepletenost. Kad bi je netko pogledao i vidio mene. Julia je gledala Thea i vidjela
Martina. To ju je uzbudilo.
— Nije znao. Prevarila sam ga. — Nije znala odobrava li Theo to ili ne. Kao da se izgubio u mislima.
— Je li ono tvoj motor? — upitala ga je.
— Hmmm? Da.
— Mogu li se provozati?
Theo se nasmiješio. — Koliko ti je godina?
— Dovoljno — Julia se zacrvenjela. Misli da mi je dvanaest.
— Tvojih sam godina.
Podigao je obje obrve. — Jesam — rekla je.
— Onda dokaži.
— Ostani tu — zapovjedila je Julia. — Nemoj otići bez mene.
— Ne brini se, moram pokupiti neke stvari. Ako ih nađem — rekao je Theo bacivši pogled na kutije.
Julia se sjurila dolje. Skinula je odjeću i istuširala se, zatim, smetena, ušla u Elspethinu garderobu.
Što bi Valentina obukla? Ne, zaboravi. Što bih ja obukla? Izašla je u trapericama, Elspethinim smeđim
čizmama od antilopa s visokom petom i ružičastoj majici. Stavila je ruž, osušila kosu i vratila se u gornji
stan.
Theo je klečao pokraj hrpe kutija. — Ovo je besmisleno — rekao je.
— Vjerojatno — rekla je Julia.
Theo se okrenuo da je pogleda. — Pa — rekao je. — Bi li se provozala na motoru? Imam rezervnu
kacigu.
— O, da — rekla je Julia. — Rado.
POSJET

Isprva je Valentina bila gotovo ništa i gotovo ništa nije znala. Bilo joj je hladno. Besciljno se kretala
stanom, čekajući s osjećajem iščekivanja.
Vrijeme je u stanu prolazilo vrlo sporo. Isprva nije na to obraćala pozornost, ali kako su mjeseci
odmicali, počela je shvaćati da je mrtva, da je umjesto nje Elspeth na neki način otišla, da je zauvijek
osuđena na Juliju; kada je počela naslućivati što joj se vjerojatno dogodilo, vrijeme se usporilo sve
dok nije imala osjećaj kao da se zrak u stanu pretvorio u staklo.
Sada joj je Mačkica bila stalna družica. Dane su provodile slijedeći barice sunca, lijeno se
izležavajući po sagovima; gledale su televiziju s Julijom, zurile u mjesečinom obasjano groblje. Ovo je
kao beskonačan san u kojem se nikada ništa ne događa, a možeš letjeti. Izgledalo je da je Julia traži,
čeka; ponekad bi joj nesigurno izgovorila ime ili pogledala u njezinu smjeru, a tada bi Valentina otišla
u drugu sobu: nije htjela da Julia zna da je tu. Stidjela se.
Ljeto je završilo, a stigla jesen. Jedne hladne kišne večeri Valentina je ugledala Roberta kako prilazi
kući. U vrtu je stajao natpis: PRODAJE SE; Martin i Marijke odlučili su prodati stan. Julia je pomagala
Theu da otpakira i prepakira kutije za selidbu.
Robert je ušao u stan. Na vratima je i dalje bio kartončić s natipkanim Elspethinim imenom, a
njemu se srce stegnulo od tuge. Već je na donjem katu skinuo blatnjave cipele te je nečujno kroz
hodnik ušao u dnevnu sobu. Upalio je svjetlo pokraj klavira i pogledao oko sebe. — Valentina?
Stajala je pokraj prozora. Čekala je da vidi što će učiniti.
— Valentina - oprosti. Nisam znao.
Mjesecima je čeznula da ga vidi. Sada je bio tu, a ona je bila razočarana.
Robert je stajao nasred sobe, nagnuvši glavu kao da sluša, objesivši ruke. Ništa se nije micalo. Nije
bilo hladne prisutnosti, samo praznina.
— Valentina?
Pitala se je li ju volio.
Čekao je. Napokon, ne dobivši nikakvo ohrabrenje, okrenuo se i bešumno izišao iz stana. Gledala
je dok nije vidjela da je izišao kroz vrtna vrata, mračan u mraku. Kamo ćeš, Roberte? Tko će te čekati
kada tamo dođeš?
SUSRETI, IZBJEGAVANJA, OTKRIVANJA

Julia je išla Long Acreom i gledala izloge. Bila je sunčana siječanjska subota. Tog se jutra probudila
s porivom da ode nekamo gdje će biti ljudi: gravitirala je dućanima misleći kako bi Theu mogla kupiti
dar ili nešto zgodno što bi mogla obući kada ga ode posjetiti za vikend. Ispod jednog od Elspethinih
kaputa Julia je bila nemarno odjevena u traperice, u kojima je bila i jučer, te gornji dio trenirke.
Osjećala se posebno mršavom, kao da i nije ispunjavala odjeću. Hodala je poput astronauta, polako
se krećući u krznenim čizmama za snijeg. Ušla je u dućančić u Neal’s Yardu, pun ružičastih stvari:
visokih tenisica, plastičnih minica. Mišić bi se zaljubio u sve ovo. Julia je zamislila sebe i Valentinu u
pahuljastim angora-puloverima i fluorescentozelenim mrežastim čarapama. Stavila si je pulover na
prsa ispred zrcala. Vlastiti joj je odraz bio odbojan; djevojka koja ju je gledala iz zrcala izgledala je kao
Valentina bolesna od gripe. Julia se okrenula i vratila pulover na vješalicu, ne probavši ga.
Našavši se opet na pločniku, na trenutak je zastala, misleći na Pret koji je prošla nekoliko ulica
prije i pokušavajući se sjetiti iz kojeg je smjera došla. Neka ju je djevojka ovlaš dodirnula u prolazu.
Možda ju je Julia primijetila zbog nečeg u njezinu mirisu, mješavini sapuna od lavande, znoja i talka.
Djevojka je hodala brzo, izbjegavajući turiste. Kretala se ne oklijevajući, instinktivno zaobilazeći
kolportere Big Issuea i ulične izvođače. U hodu su joj poskakivale vitice tamnokestenjaste kose. Imala
je na sebi jarko crvenu haljinu i mali krzneni bolero. Julia ju je počela slijediti.
Kako je slijedila djevojku, uzbuđenje joj je raslo. Sherlock Holmes kaže da ne možemo prerušiti
leđa. Ili možda Peter Wimsey. Kako god, s leđa djevojka izgleda baš kao Mišić iako ne hoda kao ona.
Valentina se nikada ne bi kretala kroz gomilu tako sigurnim korakom. Djevojka je šmugnula u
Stanfords, u kojem su se prodavale zemljopisne karte i planovi gradova. Julia za njom.
— Molim vas, tražim kartu Istočnog Sussexa. — Djevojka je imala dubok alt i nepogrešiv
oxbridgeovski naglasak.
— Želite li cestovnu kartu ili kartu Ordnance Surveya? — upitao je prodavač.
— Mislim, Ordnance Surveya.
Julia je zastajkivala pokraj stola punog knjiga o Australiji dok se djevojka spuštala s prodavačem na
donji kat. Nekoliko trenutaka poslije djevojka se popela stubama s vrećicom u ruci, a Julia joj je dobro
pogledala lice.
Bila je i nije bila slična Valentini. Postojala je nevjerojatna i nikakva sličnost; djevojka je imala
Valentinine crte lica bez trunke njezina izraza. Bila je napadno našminkana; imala je tamni ruž, a na
očima tuš. Oči su joj bile smeđe, a lice puno samopouzdanja kojemu se Valentina ni izdaleka nije
mogla približiti. Zračila je sigurnošću.
Djevojka je spustila ruku na vrata; spremala se klisnuti, no Julia to nije mogla podnijeti.
— Oprostite — rekla je Julia. Djevojka je stala, okrenula se i shvatila da je Julia oslovila upravo nju.
Julia je shvatila da je djevojka trudna. Pogledi su im se sreli: je li se djevojka iznenadila? Je li se prestra-
šila? Ili se samo prepala neznankine ruke koja ju je čvrsto uhvatila za podlakticu?
— Oprosti? — rekla je djevojka. Julia je tako uporno zurila u nju da je imala osjećaj kao da proždire
djevojčino lice. Htjela je sastrugati šminku, skinuti djevojku da vidi jesu li tamo svi poznati madeži i
ožiljci od cijepljenja.
— Boli me — rekla je glasno djevojka. Nije to bio Valentinin glas. U dućanu oko njih zavladala je
tišina. Julia je iza sebe čula teške korake. Pustila je djevojčinu ruku. Djevojka je naglo otvorila vrata,
zakoračila na ulicu i žurno otišla. Julia je izišla za njom, a onda stala i gledala kako nestaje u gomili.
Elspeth se prisilila da ne potrči. Teško je disala i pokušavala usporiti korak. Nije se osvrnula. Evo
Starbucksa; ušla je i sjela za stol. Kada joj je srce prestalo divljački udarati, otišla je u zahod, ispljuskala
lice vodom, popravila šminku. Pomnjivo je ispitala odraz u zrcalu. Nije prošla test. Promijenila se, ali
očito ne dovoljno; Julia je ispod te promjene vidjela svoju sestru blizanku. Zna li Julia? Ako zna, zašto
nije pojurila za njom; zašto je izgledala tako nesigurno? Elspeth je u sjećanje prizvala Julijino lice: tako
mršavo i tako umorno. Nagnula se iznad umivaonika, rukama se oslonila na nj i spustila glavu. Bradom
je dodirivala prsa, a trbuh joj je između ruku bio napuhan poput crvena balona. Zaplakala je, a kada
je počela, nije se mogla zaustaviti. Mali krzneni bolero bio je mokar od suza.
Kada je naposljetku izišla iz WC-a, pred njim su čekale tri žene, a kada je prošla, svaka joj je uputila
prijekoran pogled. Elpeth je odlučila zanemariti preostale obveze. Ušla je u podzemnu i dvadeset
minuta poslije izašla na King's Crossu St Paneras. Stajala je na vratima stančića nespretno tražeći ključ
kada je Robert otvorio vrata.
— Gdje si bila? — rekao je. — Gotovo sam se zabrinuo.
— Moramo otići iz Londona, Roberte. Vidjela sam Juliju.
— Je li ona vidjela tebe?
Elspeth mu je ispričala što se dogodilo. — Mislim da nije bila sigurna. No bila je zbunjena i prepala
me. Moramo otići.
Sjedili su u svojoj bijednoj kuhinji. Elspeth je sjedila za stolom s laktovima na stolu i glavom među
rukama, a Robert je koračao kuhinjom. Kuhinja je bila tako mala da se u svakom smjeru mogao poma-
knuti tek nekoliko koraka. Nju je to činilo nervoznom. Nju je to podsjećalo na Juliju. — Molim te,
prestani.
Robert je sjeo. — Kamo možemo otići?
— U Ameriku, Australiju, Pariz.
— Nemaš čak ni valjanu putovnicu, Elspeth. Ne možemo ući na međunarodni let.
— Istočni Sussex.
Robert je rekao: — Zašto Sussex?
— Lijep je. Mogli bismo živjeti u Lewesu i svake nedjelje popodne ići u šetnju Downsom. Zašto ne?
— Tamo nikoga ne poznajemo.
— Baš tako.
Robert je ustao i počeo opet koračati, zaboravivši da ga je Elspeth upravo zamolila da to ne čini.
— Možda bismo trebali sve priznati. Tada bismo mogli živjeti u mojem stanu i na kraju bi se sve vratilo
u normalu.
Elspeth ga je samo pogledala. Ti si potpuno lud. Trenutak poslije Robert je rekao: — Valjda ne.
— Mogli bismo naći kućicu. Ti bi mogao završiti doktorat.
— Kako, dovraga, da završim rad kad ne mogu ići na groblje? — povikao je.
— Zašto ne možeš ići na groblje? — upitala je tiho Elspeth. Osjetila je kako ju je dijete udarilo.
— Jessica te vidjela — rekao je. — Što bih joj trebao reći?
Elspeth se namrštila. — Reci joj što više istine možeš i pusti da sama s njom iziđe na kraj. Nema
potrebe lagati, samo ponešto ispusti.
Robert je stajao gledajući njezino posuđeno lice. lako to činiš, pomislio je. Nisam to prije shvaćao.
— Koliko dugo već kuješ plan da se preselimo u Sussex? — upitao ju je.
Rekla je: — Oh, od malih nogu. Roditelji su nas vodili u Glydebourne; iskrcali bismo se iz vlaka u
Lewesu sa svim ostalim ljudima u otmjenoj odjeći. Uvijek sam željela živjeti izvan grada; tamo.
Zapravo, željela sam živjeti u operi, ali mislim da to nije izvedivo.
— Oh, ne znam — rekao je Robert razdražljivo. — Ako se možeš vratiti iz mrtvih, vjerojatno možeš
živjeti gdje želiš.
— Pa ne možemo živjeti u tvom stanu — rekla je Elspeth.
— Ne.
— Onda, dobro — rekla je Elspeth. — Možemo li barem otići i pogledati Istočni Sussex? S nekim
trgovcem nekretnina?
— Dobro — rekao je Robert. Pokupio je ključeve sa stola i zgrabio jaknu.
— Kamo ćeš?
— Vani. — Okrenuo se da je pogleda dok je oblačio jaknu; na licu joj je bio izraz skrušenosti koji
nikada prije nije vidio. — U knjižnicu — rekao je, smekšan. — Naručio sam neke knjige.
— Vidimo se poslije? — rekla je kao da nije posve sigurna.
— Da.
Dok je Robert po suncu išao Euston Roadom mislio je: moram porazgovarati s Jessicom. Kada je
ušao u knjižnicu, pomislio je: ne mogu zamisliti da ću otići iz Londona. Stavio je stvari u ormarić i
popeo se na gornji kat. Što ću raditi? Sjedio je i čekao da se upali svjetlo za njegovim stolom kada mu
se ukazao odgovor, a on se glasno nasmijao zbog njegove očitosti.

Robert i Jessica sjedili su u njezinu uredu iza zatvorenih vrata. Radno je vrijeme prošlo; svi su otišli
kući. Sve joj je ispričao, najbolje što je mogao. Pokušao je pred nju podastrijeti dokaze; nije se štedio.
Jessica je bešćutno slušala. Sjedila je na sve slabijoj svjetlosti spojivši prste, nagnuvši se naprijed,
promatrajući ga ozbiljnim pogledom. Naposljektu je zašutio. Jessica je ispružila ruku i povukla lančić
stolne svjetiljke stvorivši tako baricu žute svjetlosti koja nije doprla ni do jednog ni drugog. Čekao je
da progovori.
— Jadni Roberte — rekla je. — Kakva nesreća. No valjda bi mogao reći da si dobio ono što si želio.
— To je najgora kazna — rekao je Robert. — Da mogu, sve bih poništio.
— Da — rekla je. — Ali ne možeš.
— Ne, ne mogu. — Uzdahnuo je. — Bolje da krenem. Odlazimo sutra. Moramo se još pakirati.
Ustali su. Rekla je: — Hoćeš li se vratiti?
— Nadam se. — Upalio je glavno svjetlo i polako krenuo za njom niza stube. Kada su došli do vrata
groblja, rekla je: — Zbogom, Roberte. — Poljubio ju je u oba obraza, provukao se kroz vrata i otišao.
Evo, odlazi, pomislila je. Jessica je gledala dok joj se Robert nije izgubio iz vida. Zatim je zaključala
vrata i ostala stajati u mračnu dvorištu, osluškujući vjetar i čudeći se ljudskoj ludosti.
KRAJ

Bio je prvi dan proljeća. Valentina je sjedila na prozorskoj klupi i gledala groblje Highgate. Jutarnje
je sunce koso padalo u sobu, bez ikakvih zapreka nadirući kroz nju na izlizani plavi sag. Ptice su kružile
iznad stabala koja su bujala od novog lišća; čula je auto kako gnječi šljunak na parkiralištu Sv.
Micheala. Vanjski je svijet tog dana bio sjajan, čist i glasan. Valentina je pustila da je sunce grije.
Mačkica joj je skočila u krilo, a ona joj je gladila bijelu glavu gledajući kako golubovi svijaju gnijezdo
na vrhu mauzoleja Juliusa Beera.
Julia je spavala. Sada je spavala nemarno izvaljena, kao da pokušava pokriti što veći dio kreveta.
Usta su joj bila otvorena. Valentina je ustala, i dalje držeći Mačkicu, i prišla krevetu. Promatrala je
Juliju. Zatim joj je stavila prst na usta. Julia se nije probudila. Valentina se vratila i opet sjela na
prozorsku klupu.
Julia se probudila sat poslije. Valentine nije bilo; Julia se istuširala, obukla i sama popila kavu. Tišina
kuće unespokojivala ju je. Robert se iselio; gornji se stan još nije prodao (možda zato što je još bio
pun kutija). Možda bih mogla nabaviti psa. Kako u Londonu čovjek nabavi psa? Englezi su bili fanatici
kada je riječ o životinjama; možda jednostavno odeš u sklonište za izgubljene životinje i odabereš.
Možda ti moraju dati odobrenje. Zamišljala je što bi ljudi koji daju pse na usvajanje pomislili kada bi
vidjeli da poput siročeta živi u golemom tihom Vautraversu. Možda bih trebala postati jedna od onih
žena koje imaju stotine mačaka. Bile bi posvuda. Mogla bih ih pustiti u Martinov stan pa bi to bio kao
mačji Disneyland. Bile bi lude od sreće.
Julia je, uz kavu, sjedila za stolom u blagovaonici. Bio je pun porazbacanih listova papira i olovaka;
sve je bilo ispisano Valentininim rukopisom. Ljudi koji daju pse na usvajanje vidjeli bi da nije pri zdravoj
pameti. Počela je skupljati papire. Otišla je u kuhinju i bacila ih u kantu. Kada se vratila u blagovaonicu,
Valentina je stajala pokraj francuskog prozora s Mačkicom prebačenom preko ramena. Julia je
uzdahnula.
— Ne mogu ostavljati to po stanu — rekla je. — Izgleda čudno.
Valentina se na to nije obazrela i napravila je gestu kojom su uvijek pozivale konobaru da donese
račun; pretvarala se da piše na okrenutom dlanu.
— Dobro — rekla je Julia. — U redu. — Otpila je gutljaj sada već hladne kave samo da pokaže
Mišiću da ne mora skočiti istog trenutka kada ona to zatraži. Valentina je strpljivo stajala pokraj
njezina stolca; Julia je sjela i privukla komad papira, uzela kemijsku olovku i položila je iznad papira.
— Hajde — rekla je.
Valentina se nagnula, a Mačkica je skočila na stol i stala na papir. Valentina ju je odgurnula i stavila
svoju ruku u Julijinu.
SMISLILA SAM.
— Što to?
KAKO OTIĆI.
— Oh. — Julia ju je rezignirano pogledala. — Dobro. U redu. Kako?
TREBA MI TIJELO. OTVORI USTA, IZIĐI.
— Da otvorim usta i iziđem?
Valentina je odmahnula glavom.
OTVORI USTA; ZATVORI USTA; ONDA IZIĐI.
Julia je otvorila usta kao u zubara, zatvorila ih pa stisnula usne, potom pokazala prozor. — Dobro?
— Valentina je kimnula. — Sad? — Valentina je opet kimnula. — Daj da navučem cipele.
Valentina je pokupila Mačkicu Smrti i čekala Juliju u predsoblju. Pomislila je da vidi nagovještaj
svojeg odraza u zrcalima, ali nije bila posve sigurna.
Julia se opet pojavila u jednom od Elspethinih omiljenih džempera na zakapčanje od svijetloplavog
kašmira sa sedefastim gumbima. Valentina je stajala i jedan je dugi trenutak promatrala, a onda se
nagnula prema njoj i poljubila je u usne. Julia je to osjetila kao duh svih poljubaca koje joj je Mišić
ikada dao. Nasmiješila se; oči su joj ispunile suze.
— Sada? — ponovila je Julia, a Valentina kimnula.
Julia je široko otvorila usta i zatvorila oči. Osjetila je kako joj se usta pune nečim nalik gustom dimu;
otvorila je oči i pokušala zaustaviti nagon za povraćanjem. Kako ću disati? Stvar u njezinim ustima
postajala je kruća. Julia ju je osjetila u grlu te je zakašljala i zadahtala. Kao da su joj usta bila puna
krzna, velike kugle dlaka. Zatvorila je usta. Julia je s naporom pokušavala doći do daha, a onda osjetila
kako se stvar smanjila i otežala, ostavivši mjesta oko sebe, namjestivši se između jezika i nepca. Bila
je metalnog okusa i lagano se, ali stalno, micala, poput uzbuđenog djeteta koje pokušava ostati mirno.
Julia se osvrnula po predsoblju. Valentina i Mačkica nestale su.
Hajde, vas dvije, idemo. Julia je prešla preko praga i izišla na stubište. Valentina i Mačkica i dalje
su joj bile u ustima. Stuštila se niza stube i izjurila kroz. ulazna vrata Vautraversa; neobična joj je masa
još drhtala na jeziku. Otrčala je u stražnji vrt do vrata u zidu i šeprtljavo potražila ključeve. Otvorila je
vrata, ušla u groblje i otvorila usta.
Valentina je izletjela. Lebdjela je na trenutak, raširena na jutarnjem povjetarcu poput duge koju u
vrtu stvori guma za zalijevanje. Mačkica Smrti bila je pomiješana s njom; dok je Julia stajala i gledala,
one kao da su se odvajale i rastvarale.
Valentina je osjetila kako je povjetarac nosi, širi, razdvaja od Mačkice. Isprva nije mogla ni čuti ni
vidjeti. Julia je gledala Valentinu ruku pristisnutih na prsa i s neutješnim osmijehom na licu.
— Zbogom, Valentina — rekla je Julia. Suze su joj tekle niz lice.
— Zbogom, Mačkice.
Zbogom, zbogom, Julia. Mačkica se izmigoljila iz Valentininih ruku, skočila na krov Arkada i odjurila
u groblje. Valentina se okrenula i otišla za njom.
Čula su joj se otvorila poput vrata i prozora. Sve joj je govorilo, pjevalo; trava, stabla, kamenja,
kukci, kunići, lisice: svi su zastali da pogledaju duha koji je proletio pokraj njih; svi su joj doviknuli, kao
da je bila daleko do kuće, a oni sada gledaju njezin pobjednički povratak. Proletjela je između
nadgrobnih spomenika i grmova, uživajući u njihovoj gustoći i svježini. Mačkica ju je čekala ispod
libanonskog cedra, a Valentina ju je sustigla. Zajedno su preletjele preko Egipatske avenije i
prostrujale glavnom stazom. Ako je drugih duhova i bilo, Valentina ih nije vidjela; pozdravljala ju je
priroda; anđeli na grobovima bili su obično kamenje. Valentina je vidjela kroz sve i u sve. Vidjela je
duboka grobna okna u kojima su bili posloženi lijesovi; vidjela je tijela u lijesovima, u položajima čežnje
i gestama preklinjanja, tijela davno pretvorena u prah i pepeo. Osjetila je glad, instinktivnu, gotovo
ekstatičnu želju da pronađe vlastito tijelo. Sada su letjele brže; svijet je strujao pokraj njih u magli
kamenja i zelenila; naposljetku, evo; malo kameno sklonište na kojem piše NOBLIN, željezna vratašca
koja Valentini nisu bili nikakva prepreka, miran prostor u njemu, Elspethin lijes, lijesovi i tijela
Elspethinih roditelja i djeda i bake. Ugledala je svoj lijes i prije no što ga je dotaknula znala da je
prazan. Znači, istina je. Vidjela je kako Mačkica Smrti čeznutljivo trlja lice o bijelu kutiju. Valentina je
položila ruke na lakirano drvo Elspethina lijesa, upravo kao što je jednom učinio Robert. Što sad?
Podigla je Mačkicu i izišla. Stajala je na stazi, ne znajući što bi.
Stazom je došla djevojčica. Pjevušila je držeći šeširić za vrpce i njišući ga u ritmu vlastitih koraka.
Imala je na sebi svijetloljubičastu haljinu u stilu kasnog devetnaestog stoljeća.
— Dobar dan — rekla je ljubazno Valentini. — Dolazite li?
— Gdje? — upitala je Valentina.
— Okupljaju vrane — rekla je djevojčica. — Letjet ćemo.
— Zašto vam trebaju vrane? — upitala je Valentina. — Zar ne možete letjeti sami?
— Drugačije je. Zar to niste nikada radili?
— Nova sam — rekla je Valentina.
— Oh. — Djevojčica je počela hodati, a Valentina s njom. — Rekla bih - jeste li Amerikanka? Otkud
vam mačka? Nitko ovdje nema mačku - kad sam bila živa, imala sam mačku koja se zvala Maisie, ali
ona nije tu... — Valentina ju je slijedila do disidentskog dijela groblja gdje je mnogo duhova čavrljalo
u malim skupinama. Stabla su u tom dijelu bila nedavno posječena; bio je to dio otvoren prema nebu,
a između grobova stršali su panjevi. Duhovi su pogledali Valentinu, a onda odvratili pogled. Pitala se
bi li se trebala predstaviti. Djevojčica je nekamo odlutala. Sada se vratila vukući za sobom nevjerojatno
debela čovjeka odjevena za lov na lisice.
— Ovo je moj tata — rekla je djevojčica.
— Siguran sam, prilično sam dobrodošao — rekao je čovjek Valentini. — Biste li nam se pridružili?
Valentina je oklijevala; visina ju je činila nervoznom. Ali zašto ne, pomislila je. Mrtva sam. Sada mi
se ništa ne može dogoditi. Mogu štogod hoću. — Da — rekla je. — Rado.
— Izvrsno — rekao je čovjek. Podigao je ruku, a jedna je golema vrana tiho sletjela ispred njih,
zagraktala i stala se šepiriti. Valentina je pomislila: kao da zaustavljaš taksi. Uskoro se stotine vrana
motalo uokolo. Duhovi su se smanjivali dok ne bi dosegnuli prikladnu veličinu, a onda skočili na vrane.
Valentina je činila što i oni. Bestjelesnom rukom čvrsto je obujmila vranin vrat, drugom uhvatila
Mačkicu, a koljenima stisnula vranino tijelo.
Tada se mnoštvo vrana složno podiglo s groblja Highgate, a duhovi s njima dok su im tamne haljine
i ponjave poput krila vijorile na nebu. Letjeli su iznad parka Waterlow, napravili krug da prelete Heath,
pa sve dalje i dalje dok nisu došli do Temze i počeli slijediti rijeku prema istoku, preletjeli pokraj
Parlamenta i Westminsterskog mosta, pokraj Embankmenta, Londonskog mosta, Towera i dalje i
dalje. Valentina se čvrsto držala za vranu, Mačkica joj je prela na uho. Tako sam sretna, pomislila je
iznenađeno. Sunce je prolazilo kroz duhove, ne zamućujući se, a sjene vrana zatamnjivale rijeku.
Kada joj je Valentina nestala iz vida, Julia je neko vrijeme stajala na otvorenim vratima i slušala
ptice. Zatim je zatvorila zelena vrata. Vratila se u stan i napravila si još jednu kavu. Sjela je na prozorsku
klupu i gledala kako se stabla njišu na groblju, a bijeli nadgrobni spomenici bljeskaju kroz lišće.
Osluškivala je tišinu kuće, zuj hladnjaka, kvrcaje pri promjeni brojeva na starom radio-satu. Sigurno
ću nabaviti psa, pomislila je Julia. Popodne je provela brišući prašinu, a nakon večere razgovarala s
Theom. Julia je u krevet otišla sama i zadovoljna te spavala, ne snivajući.

Bio je to jedan od onih živopisnih dana: polja oko kućice bila su blistavo zelena, a nebo nad
Sussexom tako plavo da su boljele oči. Elspeth je otišla prošetati se s djetetom u ranu večer. Mučili
su ga grčevi. Kada ništa drugo nije djelovalo, znalo bi ga smiriti hodanje. Sada je mirno disalo, usnulo
u tobolcu na njezinim prsima. Elspeth je došla do dugačkog prilaza koji je vodio do njihova malog
doma. Pao je mrak, ali je mjesec bio gotovo pun, a onda je vidjela svoju sjenu kako se kreće ispred
nje prilazom. Pjesma ljetnih kukaca salijetala ju je sa svih strana; ljeskavi, svjetlucavi zbor koji je kao
zvučni pokrivač ležao po poljima.
Već je tjednima pomnjivo promatrala Roberta. Kada su se preselili u Sussex, dugo je bio loše. Nije
se mogao naviknuti na prostranost, tišinu; nedostajalo mu je groblje te bi našao i najmanju ispriku da
vlakom ode u London i posjeti ga. Rijetko je razgovarao s Elspeth; kao da se povukao u svoj nevidljivi
London i tamo živio bez nje. Rukopis mu je ležao bal kan. Down Load golem i nedirnut na radnom
stolu. Zatim se rodilo dijete, a Elspeth se našla u čistom tjelesnom svijetu: san je bio neuhvatljiva
nagrada, dojenje složenije no što se sjećala. Dijete je plakalo; ona je plakala, ali barem se Robert
naizgled probudio i primijetio je. Kao da ga je rođenje djeteta iznenadilo, kao da je mislio da se šali s
trudnoćom. Na Elspethino iznenađenje dolazak djeteta postigao je ono što ona nije: Robert se vratio
rukopisu.
Već je mjesecima posve usredotočeno radio usred kaosa koji je donijelo dijete. Na vršcima je
prstiju hodala oko njega, bojeći se da ne razbije čaroliju, ali on joj je rekao da nije potrebno. Rekao je
da mu ta buka začudo pomaže. — Kao da želi biti završen — rekao je. Pisač je zujao svake noći,
izbacujući stranice sa sve manje ispravaka.
Te je večeri ona osjetila stanku, napetost; svijet se preslagivao. Nešto će se dogoditi; rukopis je
bio gotovo završen. Elspeth je s djetetom šetala po mraku, poljima koja su širila slatke mirise i
radovala se.
Ovdje sam. Živa sam. Spustila je ruke na dijete, pod hladnim dlanom osjetila njegovu mekanu glavicu.
Zapahnulo ju je uvijek prisutno kajanje, sjetila se slomljene Valentine na podu spavaće sobe. Elspeth
nije imala što reći u svoju obranu. Slika joj je živo zabljesnula u mislima pa izblijedjela. Nastavila je
hodati.
Kućica s prozorima što su narančasto plamtjeli podsjećala ju je na tikvu s izdubljenim očima i
ustima. Sva su svjetla bila upaljena. Elspeth je prošla kroz vrt i kroz stražnja vrata ušla u kuhinju.
Zvukovi kukaca stišali su se. Kuća je bila vrlo tiha.
— Roberte? — zazvala ga je, pazeći da ne povisi glas. Ušla je u dnevnu sobu. Tamo nije bilo nikoga.
Na Robertovu je stolu bila uredna hrpa papira. Povijest groblja Highgatea. Nestali su svi dokumenti i
bilješke. U prizoru se osjećala konačnost. Elspeth se nasmiješila.
— Roberte?
Nije bio u kući. Nije se vratio te noći. Prošli su dani te je na kraju shvatila da se uopće neće vratiti.

ginger

☺
 Zahvale

Njezin strašni sklad ne bih mogla napisati bez izuzetne velikodušnosti Jean Pateman, predsjednice
Društva prijatelja groblja Highgate. Osim što me poučavala o groblju i dopustila da budem vodič, bila
je velika prijatljica i nadahnuće.
Veoma sam zahvalna osoblju groblja Highgate: Hilary Deeble- Rogers, Richardu Quirku, Simonu
Moore-Martinu, Pawelu Ksyti, Aneti Gomulnickoj, Victoru Hermanu i Neilu Luxtonu na pomoći oko
pogrebnih običaja te velikom humoru i strpljenju s kojima su odgovarali na moja mnogobrojna
pitanja.
Posebno sam dužnica dr. Tonyju Jelliffeu i Johnu Patemanu čije je istraživanje i znanje bilo posebno
važno za ovaj projekt.
Velika hvala Christini Nolan, Sušan Norton, Alanu Petersu, Eddie Daleyju, Tracy Chevalier, Stuartu
Thornburnu, lanu Kellyju, Mary Openshaw, Justinu Bickerstethu. Gregu i Becky Howard, Jean Ettinger,
Judy Roberts, Rovvanu Daviesu, Kenu Čarteru, Bobu Trimmeru, Christianu Gilsonu, Steveu Hanafinu,
Matthewu Pridhamu, Samanthi Perrin, Alexu Mahleru, Judith Yuille i svim bivšim i sadašnjim vodičima
i Prijateljima groblja Highgate, koji su mi ljubazno dopustili da im se priključim na obilascima i
dodijavam im dok rade. Bila mi je čast raditi s njima.
Pozdravljam i zahvaljujem Josephu Regalu na očajničkoj hrabrosti, unutarnjoj snazi i
nekonvencionalnom razmišljanju, kao i neizmjerno korisnom redigiranju. Hvala Lauren Schott
Pearson, Markusu Hoffmanu i Howardu Sandersu na njihovim odličnim savjetima i vodstvu u
književnosti i životu. Hvala Barabari Marshall i Michaelu Strongu. I hvala Caspianu Dennisu iz Abner
Steina na prijateljstvu i izvrsnom poslu koji obavlja kao agent.
Hvala ti, Dan Franklin, na mudrim ispravcima i lateralnom razmišljanju; hvala ti što si ispravio moje
amerikanizme (francuski prozori; tko bi znao?). Pozdrav i hvala Rachel Cugnoni, Suzanni Dean, Chloei
Johnson-Hill, Alexu Bovveru, Liz Foley, Rogeru Bratchellu i Jasonu Arthuru iz Random Housa iz Velike
Britanije; hvala Marion Garner i Louise Dennys iz kanadskog Random Housea. Dank und Liebe Hansu
Jurgenu Balmesu, Isabel Kupski i Brigitte Jakobeit iz S. Fischer Verlaga.
Hvala Nan Graham na njezinu probaLk.An.doWn,loa.d.nicavu redigiranju i lakoći dodira; veselim
se budućoj suradnji. Hvala Sušan Moldovv, Paulu Whitlachu, Rexu Bonomelliju i Katie Monaghan iz
Scribnera.
Zahvalna sam zakladama Ragdale te Corporation of Yaddo, koji su mi dali vrijeme i prostor za rad
te British Libraryju na pomoći u istraživanju. Hvala i zavodu Highgate Scientific and Literary Institution
na produktivnu popodnevu u njihovoj knjižnici.
Hvala i pozdrav Lisi Ann Gurr, Ethanu Lavanu te malom Gurr Lavans Jonathanu i Nataliji na njihovu
divnom gostoprimstvu. Posebno hvala Lisi Ann Gurr što mi je dopustila da iskoristim njezinu priču o
duhovima stabala i posudim Mačkicu Smrti (oprosti što sam je morala ubiti.)
Veliki pozdrav i velika hvala Hayley Cambell, Neilu Gaimanu, Antoniji Rose Logue te Davidu Drewu
na divnim popodnevima na baletu.
Mnogo hvala Noahu D. Fredericku na latinskim prijevodima kao i svim pitanjima vezanima uz
prevođenje. Hvala i Ani Riti Pires na portugalskom prijevodu Martinove i Marijkeine zamišljene vožnje
taksijem. Hvala Danielu Mellisu što je to organizirao.
Pozdrav i posebno hvala Bert Mencu na pomoći s nizozemskim i svim Nederlandish.
Hvala Johnu Padouru na njegovu nužnom crtežu stanova u mom izmišljenom Vautraversu, koji mi
je omogućio da izbjegnem mnoge pogreške. Hvala Janet Lefley na dugim danima pisanja i razgovora
u Kopi’su; hvala Jesse Thomasu, Mary Drabik, Catalini Simon, Jesusu Mendesu i Jesusu Reyesu na
ruskom čaju i suosjećanju.
 Na nadahnuću, savjetima, pomoći u istraživanju i čitanju rukopisa hvala: Lyn Rosen, Williamu
Fredericku, Jonelle Niffenegger, Rivi Lehrer, Bertu Mancu, Danei Rush, Banjaminu Chandleru, Robertu
Vladovi i Christopheru Schnebergeru. Patriciji Niffenegger hvala na pomoći vezano uz šivanje. A Beth
Niffenegger i Lawrenceu Niffeneggeru na podršci.
Hvala Sharon Britten-Dittmer na prijateljstvu i na tome što je kaos držala daleko od mene.
I hvala April Sheridan na njezinoj tihoj snazi i razboritosti, nevjerojatnu poznavanju pisanja i
umjetnosti te na tome što mi je pomogla u stvaranju moje.
 Zelena kutijica

Na kraju svakog obilaska groblja Highgate netko stoji pokraj kitnjastih vrata s plastičnom kutijom
za priloge u koju posjetitelji na izlasku ubacuju sitniš. Novac ide na održavanje i očuvanje groblja koje
je u 2009. iznosilo otprilike 1000 funti dnevno. Nažalost, održavanje raskošnih starih groblja skupo je.
Ako želite pomoći Prijateljima groblja Highgate da nastave svoj rad, molim vas, razmislite o
dobrovoljnom prilogu. Možete ga dati gdje god živite tako da odete na PayPal.com. Kliknite na send
money i u k u cajte PayPal-adresu groblja, donations@highgate-cemetery.org.

Hvala vam.

Audrey Nijfenegger