You are on page 1of 12

Mr Žarko Paunović243

UDC 061.2
321.011.5
321.7

NEPROFITNE ORGANIZACIJE – PRILOG


POJMOVNOM RAZJAŠNJENJU244
Sažetak:

U ovome radu razjašnjavamo pojmove koji se najčešće koriste kao


sinonimi za označavanje javnog sektora koji ne pripada sferi države
i profita. To su, pre svega, pojmovi: treći sektor, nevladine organiza-
cije, udruženja građana, građanske inicijative. Po našem mišljenju, u
skladu sa našim društvenim, političkim i ekonomskim okolnostima,
mislimo da je kao najsveobuhvatniji i najprihvatljiviji pojam neprofit-
ni sektor. On u sebi objedinjuje sve karakteristike ovih pojmova, ali ih
ne asimilira, već svakome od njih ostavlja da na određeni način ističu
i neke posebne karakteristike tog sektora.

Ključne reči: treći sektor, nevladine organizacije, neprofitne organi-


zacije, udruženja građana, građanske inicijative

UVOD

U okviru modernog pluralističkog društva postoje dobre osnove za razvoj


civilnih inicijativa, grupa i pokreta, koji imaju razne nazive (interesne grupe,
grupe za pritisak, nevladine organizacije, društveni pokreti i slično). Ovaj tip
organizacija koje nisu državne, već deluju u društvu, naziva se još i organizaci-
jama društva, neprofitnim organizacijama, nevladinim organizacijama, trećim
sektorom, udruženjima građana, građanskim inicijativama. Sve organizacije

243  Mr Žarko Paunović, istraživač saradnik na Univerzitetu u Beogradu – Fakultetu političkih


nauka.
E-mail: zarko.paunovic@fpn.bg.ac.rs
244  Rad je nastao u okviru naučno-istraživačkog projekta Univerziteta u Beogradu – Fakul-
teta političkih nauka, Politički identitet Srbije u regionalnom i globalnom kontekstu (evidencioni
broj: 179076), koji finansira Ministarstvo prosvete i nauke Republike Srbije. Tekst primljen 10.
oktobra 2011. godine.
252 FPN │Godišnjak BR. 6, DECEMBAR 2011│I DEO: Politička teorija, politička sociologija, politički sistem

koje djeluju u društvu možemo podijeliti na državne organizacije (javni sektor)


i nedržavne organizacije (privatni sektor). Nedržavne organizacije, koje pokreću
građani na osnovu svoje privatne inicijative, nazivamo još i organizacijama ci-
vilnog društva.
Sve nedržavne organizacije se dele na profitne (komercijalne) i neprofitne
(nekomercijalne). Profitne su one organizacije čije delovanje ima za cilj stvara-
nje profita i uvećavanje postojećeg kapitala (npr. preduzeća u privatnom vlasni-
štvu). Za razliku od njih, neprofitne organizacije su one koje ne stvaraju profit,
ili, ako ga stvaraju, ne ulažu ga u ponovno uvećanje kapitala, već u različite druge
dobrotvorne i humane ciljeve (organizacije i udruženja građana). Neprofitne or-
ganizacije može osnovati, pored samih građana, i vlada, pa ih zato dijelimo na
vladine (javne) i nevladine (privatne) neprofitne organizacije.
U ovome radu razjašnjavamo pojmove koji se najčešće koriste kao sinoni-
mi za označavanje javnog sektora koji ne pripada sferi države i profita. To su,
pre svega, pojmovi: treći sektor, nevladine organizacije, udruženja građana, gra-
đanske inicijative. Po našem mišljenju, u skladu sa našim društvenim, političkim
i ekonomskim okolnostima, mislimo da je kao najsveobuhvatniji i najprihvatlji-
viji da se koristi termin neprofitni sektor. On u sebi objedinjuje sve karakteristike
ovih pojmova, ali ih ne asimilira, već svakome od njih ostavlja da na određeni
način ističu neke posebne karakteristike tog sektora.

TREĆI SEKTOR

Treći sektor (third sector) označava postojanje posebne sfere delovanja gra-
đana kroz razne vrste neprofitnih, nevladinih institucija i organizacija. To je
sektor koji je nezavisan od države (prvog sektora), iako se bavi temama i pro-
blemima kojima se bavi i država sa druge strane, ali to je i sektor čiji cilj nije
stvaranje i uvećanje profita (kao što je to cilj profitnom sektoru). Budući da ne
pripada ni sferi države, a ni sferi ekonomije i profita, nastao je termin treći sek-
tor, koji od prva dva sektora preuzima područja delatnosti i metode rada, ali ne
i ciljeve i svrhu zbog kojih postoji.
Pojam „treći sektor“ ušao je u upotrebu nakon izveštaja o filantropiji u
SAD koji je, u periodu od 1973. do 1975. godine, pripremila „Komisija za pri-
vatnu filantropiju i javne potrebe“. Nakon toga se, tokom 1990-ih, pojam trećeg
sektora povezuje sa radom Lestera M. Salamona i Helmuta K. Anheiera (Sa-
lamon, L. and Anheier, H., 1997), sa Johns Hopkins Univerziteta (Baltimor,
SAD), koji su treći sektor odredili kao skup institucija koje se mogu definisati
kao posebna sfera smeštena između tržišta i države. Treći sektor je tako shvaćen
kao sektor „privatnih organizacija s javnom svrhom“, čije su suštinske vrednosti
Žarko Paunović│NEPROFITNE ORGANIZACIJE – PRILOG POJMOVNOM RAZJAŠNJENJU 253

utemeljene na empatiji, altruizmu, filantropiji, volonterskim dobrovoljnim ak-


tivnostima, reciprocitetu i uzajamnosti.
Povećanje interesa za treći sektor vezano je sa politikom održivog razvo-
ja i politikom „trećeg puta“, koje zagovaraju reorganizaciju države i društva i
participaciju građana u rešavanju društvenih problema, kao i nova partnerstva
između javnog i privatnog sektora u pružanju javnih dobara i usluga. U tom
smislu sva tri sektora se, iako različita, zbližavaju, povezuju i sarađuju, kako bi
se zajednica i građani približili održivom razvoju (društveno odgovoran profitni
sektor, decentralizovano upravljanje i vladanje, aktivan i robusan sektor građan-
skog društva).
Koncept trećeg sektora istovremeno razlikuje i asimiluje neprofitne (nevla-
dine) organizacije, profitne firme i javne institucije. Za razliku od termina ne-
vladine organizacije, gde se posebno ističe nezavisnost i autonomnost u odnosu
na državu i vladu (pravno-politička dimenzija), kod upotrebe termina treći sek-
tor posebno se ističe karakteristika neprofitnosti (razlika u odnosu na profitne
organizacije) ovih organizacija koje čine treći sektor (ekonomska dimenzija).
Teorije koje objašnjavaju ekonomsku ulogu neprofitnih organizacija
(Hansmann, 1987) su: teorija javnih dobara, teorija neuspešnih ugovora, teorija
subvencija, teorija kontrole potrošnje, teorija potražnje naspram teorija ponude,
teorija uloge donacija, teorija neprofitnog u odnosu na preduzetništvo. Nepro-
fitne organizacije deluju na tržištu u konkurenciji sa drugim organizacijama i
dele sudbinu privatnih, profitnih organizacija (Steinberg, 1987). Najuticajniji
teoretičar ekonomske uloge neprofitnih organizacija je Burton Weisbrod koji
je u knjizi The Non-profit Economy (1994) naveo tri glavne karakteristike koje
neprofitne organizacije razlikuju od profitnih i koje uglavnom određuju njihove
aktivnosti. To su: „(1) niko nema pravo deliti profit ili višak (dobit) neprofitnih
organizacija; (2) neprofitne organizacije izuzete su od plaćanja poreza na dobit;
(3) neke neprofitne organizacije primaju različite vrste subvencija; donacije koje
dobivaju osobođene su plaćanja poreza i izuzete su od mnogih drugih oblika
oporezivanja i pored izuzeća od plaćanja poreza na dobit“ (Weisbrod, 1994: 14).
Preispitujući ekonomsku ulogu neprofitnih organizacija, Weisbrod zaključuje
da neprofitne organizacije imaju posebnu ulogu koju treba da odigraju u mo-
dernoj, mešovitoj ekonomiji i da je potrebno postići bolju ravnotežu između in-
stitucija privatnog preduzetništva (profitnog sektora), vlade (državnog sektora)
i neprofitnog (trećeg sektora).
Takođe, ističući u prvi plan ekonomsku opravdanost razvoja neprofitnog
sektora, pravni teoretičar i istraživač neprofitnog sektora Leon Irish (1994) uka-
zuje na njegovu efikasnost. Privatne, neprofitne organizacije mogu proizvesti
robu i usluge efikasnije i kvalitetnije, uz niži trošak, nego što to mogu državne
organizacije. Prema Irishu, uloga neprofitnih organizacija je da poprave pogreške
254 FPN │Godišnjak BR. 6, DECEMBAR 2011│I DEO: Politička teorija, politička sociologija, politički sistem

i promašaje tržišta i državnih javnih službi, te da svojim programima osigura-


vaju pomoć u funkcionisanju slobodnog tržišta (pridonose postizanju socijalne
stabilnosti).
I Kramer (1990) potvrđuje tezu o prednostima i opravdanosti neprofit-
nih organizacija. Odluke u neprofitnim organizacijama donose se drugačijom
procedurom i logikom od one koja postoji na tržištu ili državnim organizacija-
ma. Ove organizacije imaju različite izvore prihoda, rukovođene su društvenim
vrednostima i interesima javnog mnjenja, razvijaju participaciju i odgovornost
građana za rešavanje opštedruštvenih problema i javnog interesa.
Ova nova (ekonomska) dimenzija sektora na najbolji način je prikazana
u studiji „Globalno civilno društvo – Dimenzije neprofitnog sektora“, koja je
urađena na osnovu komparativnih istraživanja (Lester M. Salamon i Helmut K.
Anherier, 1999). Istraživanje je obuhvatilo neprofitni sektor (NPS) iz 26 zema-
lja u periodu 1990–2000. godine. Autori navode da je 1995. godine u 22 zemlje
neprofitni sektor potrošio sredstva u iznosu od 1,2 triliona dolara, da je te iste
godine u NPS bilo zaposleno 19,7 miliona ljudi (učešće stalno zaposlenih kreće
se od 0,7 u Meksiku do 18,7 u Holandiji). Istraživanje je pokazalo da je broj za-
poslenih u NPS, u odnosu na ukupan porast zaposlenosti u periodu 1990–1995.
godine, iznosio 24,4% u NPS, dok je u ostalom ekonomskom sektoru on iznosio
svega 8,1%. Glavni izvori prihoda ovih organizacija su vlastita sredstva, napla-
ta usluga koje daju i obavljanje profitnih delatnosti (51%). Od javnog sektora
(države) dobijaju 39%, a od donacija i filantropskih davanja (pojedinaca, firmi
i slično) svega 10%. Učešće države u finansiranju NPS je najprisutnije u ze-
mljama Zapadne Evrope (Austrija, Belgija, Finska, Francuska, Nemačka, Irska,
Holandija, Španija, Velika Britanija) sa 51% sredstava, dok u zemljama Istočne
Evrope (Češka Republika, Mađarska, Rumunija i Slovačka) ono iznosi 31%, a u
Latinskoj Americi svega 15%.
Ovo istraživanje je pokazalo snažan razvoj neprofitnog sektora i njegovu
sve veću globalizaciju. Rast i diversifikacija, formalizam etičkih standarda, glo-
balizacija, kao i procesi koji neprofitne organizacije vode ka sve većoj profesio-
nalizaciji, komercijalizaciji i partnerstvu sa vladom i profitnim sektorom, daju za
pravo da je termin treći sektor sve opravdaniji.

NEVLADINE ORGANIZACIJE

Nevladine organizacije (nongovernamental organizations) su organizacije


koje nastaju i deluju mimo vlade (nezavisno od nje). To je pojam koji označava
da postoje organizacije koje vlada ne osniva i ne kontroliše. Takvih organizacija
u društvu ima mnogo i pod ovakvu definiciju mogu da se podvedu sve organiza-
Žarko Paunović│NEPROFITNE ORGANIZACIJE – PRILOG POJMOVNOM RAZJAŠNJENJU 255

cije koje osnivaju građani na osnovu privatne inicijative, bez obzira da li se radi
o profitnim ili neprofitnim organizacijama. Kao pojam najviše je u upotrebu
ušao u zemljama u razvoju, nerazvijenim zemljama i zemljama srednje i istočne
Evrope. U zavisnosti od istorijskih, društvenih, ekonomskih i političkih okol-
nosti razvoja neke zemlje, različito se razvijao i sektor nevladinih organizacija
i tako dobijao različite nazive. U Nemačkoj se za NVO upotrebljava pojam
verein, u Velikoj Britaniji public charities, u SAD nonprofit sector, u Francuskoj
économie sociale.
NVO predstavljaju jedan od oblika interesnih grupa i udruženja građana.�
Iako je udruživanje građana stara pojava, nevladine organizacije su ipak feno-
men koji obeležava današnje savremeno društvo. NVO su ona udruženja građa-
na u koje se oni uključuju da bi ostvarili i zadovoljili neke svoje privatne i op-
štedruštvene interese, motive i potrebe. Ta udruženja imaju status pravnog lica
(institucionalizovana su), odvojena su od države, neprofitnog, nekomercijalnog i
nepartijskog su karaktera, zasnovana na dobrovoljnom radu i ulaganju sredstava.
Pravni osnov nastanka NVO i njihovog formiranja nalazi se u pravu čoveka i
građanina na slobodu udruživanja i delovanja sa drugim ljudima, koja zajedno
sa osnovnim slobodama i pravima predstavlja početak razvoja modernog demo-
kratskog društva.
Najopštija podela NVO može se izvesti u dva modela. U prvom modelu
sve organizacije u društvu dele se na državne organizacije (javni sektor) i ne-
državne organizacije (privatni sektor). Privatni sektor je podeljen na profitni
i neprofitni. Profitne organizacije imaju za cilj stvaranje i uvećavanje profita
koji se deli osnivačima, dok namera i cilj neprofitnih organizacija nije sticanje
profita, već pružanje usluga za opštu korist. Neprofitne organizacije se dele na
organizacije koje služe svim članovima društva (javne uslužne organizacije) i
organizacije koje služe zaštiti i unapređenju određenih grupnih interesa, tj. služe
samo članovima određenih društvenih grupa (profesionalna, interesna udruže-
nja, klubovi).
Organizacije u okviru nevladinog, neprofitnog sektora podrazumevaju jav-
nu korist, odnosno služe blagostanju svojih članova ili doprinose opštem blago-
stanju. U prvom slučaju to su grupe koje se formiraju na osnovu sličnih interesa,
sudbine svojih članova, profesije, godišnje dobi i slično. U drugom slučaju to
su grupe čiji je primarni cilj opšte blagostanje jer pružaju usluge u korist nekih
društvenih grupa ili vrše pritisak u javnosti i vode kampanju radi boljeg reša-
vanja nekog društvenog problema, predstavljaju interese građana i usmeravaju
javnost prema određenim ciljevima.
Pored uslužnih državnih organizacija (javni sektor), postoje organizacije
koje čine privatni sektor (privatni profitni i privatni neprofitni sektor). Pored
države (prvog sektora), tržišta i ekonomije (drugog sektora), postoji i sektor koji
256 FPN │Godišnjak BR. 6, DECEMBAR 2011│I DEO: Politička teorija, politička sociologija, politički sistem

ne pripada nijednom od njih i koji se naziva neprofitni, treći sektor. Nevladine


organizacije pripadaju trećem, neprofitnom sektoru.
Da bi se neka organizacija smatrala neprofitnom, dobrovoljnom, nevladi-
nom organizacijom, ona mora da ispunjava sledeće uslove (Salamon, L., Anhe-
ier, H., 1992): da ima bar donekle formalnu tj. institucionalizovanu strukturu,
da je institucionalno odvojena od države, da ostvaruje neprofitnu distribuciju
sredstava, da je samosvojna u svom unutrašnjem ustrojstvu, kontroli i upravlja-
nju, da nije komercijalna, da nije primarno politički angažovana, da je osnovana
uz dobrovoljnu participaciju građana i dobrovoljna ulaganja.
Postoji više različitih kriterijuma za podelu i klasifikaciju nevladinih orga-
nizacija.
Prva važna podela NVO jeste podela na udruženja (universitas personam) i
fondacije (universitas rerum). Udruženja su ona vrsta NVO u kojima ljudi ulažu
svoj rad i slobodno vreme za neke korisne opštedruštvene poslove, a fondaci-
je su one NVO u kojima ljudi ulažu svoja finansijska ili materijalna sredstva
za ostvarivanje određenih interesa zasnovanih na dobrovoljnosti, nezavisnosti
i neprofitnosti.
Druga podela je vezana za teritoriju delovanja NVO. Tu postoji podela
na nacionalne organizacije, inostrane organizacije i međunarodne organizacije.
Nacionalne NVO su osnovane i deluju samo u svojoj zemlji. Inostrane NVO
su one organizacije koje deluju izvan zemlje u kojoj su osnovane, a međunarod-
ne NVO (međunacionalne) su one organizacije koje deluju kao međunarodna
mreža članova iz različitih zemalja (npr. Međunarodna federacija Crvenog kr-
sta, Lekari bez granica, Farmaceuti bez granica).
Treća važna podela je podela NVO s obzirom na područja delatnosti ko-
jima se bave. Pri ovoj podeli, pored nacionalnih klasifikacija u pojedinim ze-
mljama, postoji i međunarodna klasifikacija koja je prihvaćena kao službena od
strane Ujedinjenih nacija i Evropske unije (Lester M. Salamon and Helmut K.
Anheier, 1996). Prema ovoj podeli, nevladin sektor je sveden samo na one ne-
profitne organizacije koje ne pripadaju državi i koje ne proizvode za tržište.
U savremenom društvu NVO imaju sve veći značaj i u pojedinačnim ze-
mljama i na međunarodnom planu. Njihov broj se konstantno povećava. Po-
sebno se ističe njihova uloga u razvoju demokratije, civilnog društva, lokalne
zajednice, socijalne politike, zaštite životne sredine, međunarodnih odnosa itd.
O tom značaju i uticaju govore i podaci da su velike međunarodne instituci-
je (Ujedinjene nacije, Evropska unija, Svetska banka, Savet Evrope) osnovale
posebna odeljenja i sektore za saradnju sa NVO. Savetodavni status NVO u
organizacijama kao što su UN, Savet Evrope, Organizacija Američkih država,
UNESCO, OEBS i druga regionalna ili specijalizovana međuvladina tela i or-
ganizacije, omogućava njihovim predstavnicima da, pod određenim uslovima,
Žarko Paunović│NEPROFITNE ORGANIZACIJE – PRILOG POJMOVNOM RAZJAŠNJENJU 257

podnose izveštaje tim organizacijama, da budu saslušani u njihovim komitetima


i komisijama i da, u određenim slučajevima, utiču na ciljeve tih tela.

UDRUŽENJA GRAĐANA

Udruženja građana (citizen associations) su grupe ljudi koji se udružuju na


osnovu privatne inicijative radi zadovoljenja zajedničkih ciljeva, interesa i mo-
tiva. Ona su deo nevladinog, neprofitnog (trećeg sektora) i pripadaju sferi civil-
nog društva. Udruženja svoju osnovu za nastanak i delovanje izvode iz prava na
slobodu udruživanja.
Sloboda udruživanja spada među konstituirajuće principe demokratskog
poretka i pravne države. Bez podrške udruženih građana pojedinac ima malo
mogućnosti da se odbrani od zloupotrebe državne moći.
O značaju ove slobode u demokratskom društvu najsnažnije je pisao če-
trdesetih godina prošlog veka Aleksis de Tokvil u knjizi Demokratija u Americi
(Tokvil, 2002), gde je posebnu pažnju obratio na pojavu dobrovoljnog udruživanja
građana u cilju zaštite vlastitih interesa i zalaganja za određene vrednosti. On je
isticao da je sloboda organizovanja i udruživanja jedan od bitnih elemenata slo-
bode čoveka kao društvenog bića – udruženja su način komuniciranja i zadovolja-
vanja raznovrsnih i sve bogatijih ljudskih potreba. Posle lične slobode pojedinca,
Tokvilu se činila najprirodnijom sloboda udruživanja pojedinaca sa drugima, pa je
on smatrao da je sloboda udruživanja produžetak slobode pojedinca. Udruženja
omogućavaju ostvarenje pojedinačnih zamisli i ciljeva: ona čine ostvarivim ono
što bi pojedinačno uzev ostalo neostvareno. Ona uključuju pojedinca u politički
život, čine ga subjektom, a ne samo objektom politike. U političkim udruženjima
pojedinac se politički obrazuje; udruženja predstavljaju osnovnu školu demokra-
tije. „Politička udruženja mogu se, dakle, smatrati velikim besplatnim školama u
koje svi građani dolaze da nauče opštu teoriju udruživanja“ (Aleksis de Tokvil,
2002: 472). Pored ovog, Tokvil za udruženja pronalazi još jedan važan značaj i
momenat koji se odnosi na to da ona konstituišu društvo i sprečavaju društvu i
državi da ugrožava slobodu i prava pojedinaca. On kaže da je društvo u demokra-
tiji razmrvljeno i da je ono više skup usamljenih pojedinaca nego skup društvenih
grupa. Nemoć pojedinca pred većinom, pred društvom, pred državom, može se u
demokratskom poretku nadoknaditi jedino udruživanjem pojedinaca. Atomizaci-
ju i izolaciju građana moguće je preduprediti kroz udruživanje koje stvara mrežu
posredujućih institucija. Iz toga Tokvil izvodi zaključak da je umeće udruživanja
jedno od najvažnijih umeća za svaku demokratiju: „U demokratskim zemljama,
umeće udruživanja osnovno je umeće; napredak svih ostalih umeća zavisi od nje-
govog napretka“ (Aleksis de Tokvil, 2002: 467).
258 FPN │Godišnjak BR. 6, DECEMBAR 2011│I DEO: Politička teorija, politička sociologija, politički sistem

Slično je pisao i J. S. Mil u studiji „O slobodi“, gde kaže da iz „slobode


svakog pojedinca sledi sloboda, u istim granicama, udruživanja pojedinaca, slo-
boda da se ujedine u bilo kom cilju koji ne podrazumeva povredu drugih, ako
su osobe koje se udružuju punoletne i nisu prisiljene ili obmanute“ ( John Stuart
Mill, 1998: 45). Mil upozorava i na drugu vrstu tiranije, koja je, po njegovom
mišljenju, još opasnija, jer prodire u svakodnevni život i porobljava ne samo telo
nego i dušu. Tu tiraniju on naziva „društvenom tiranijom“.
I danas se u političkoj teoriji smatra da su nezavisne, nevladine organiza-
cije značajne i „nužne za funkcionisanje samog demokratskog procesa, za sma-
njenje državne prinude, za postojanje političke slobode i ljudskog blagostanja“
(Robert Dal, 1994: 27). On u knjizi Dileme pluralističke demokratije navodi da,
pored ovih poželjnih svojstava, nezavisne organizacije imaju i negativna svojstva
koja on ubraja u osnovni problem pluralističke demokratije, a to je da im njiho-
va nezavisnost omogućava da pričinjavaju štetu. „Organizacije mogu iskoristiti
priliku da povećaju ili odražavaju nepravdu, umesto da je smanjuju, da podstiču
uski egoizam svojih članova na uštrb brige za šire društveno dobro i, čak, da
oslabe ili unište samu demokratiju“ (Robert Dal, 1994: 27). Upravo zbog toga
što su nezavisne organizacije veoma važne i što u svom delovanju mogu pored
koristi da proizvode štetu, one moraju da budu pod kontrolom, ali i da imaju au-
tonomiju. Ova dijalektika, i nivo sinhronizacije autonomije i kontrole, osnovni
je problem savremene države.
O problemima koje sa sobom nosi sloboda udruživanja i nezavisne organi-
zacije, davno pre R. Dala, u drugom kontekstu je govorio i J. J. Ruso, smatrajući ih
opasnima za formiranje „opšte volje“. Ruso ih je nazivao „parcijalnim ili individu-
alnim društvima“, koja iskazivanjem i jačanjem pojedinačnih interesa i „parcijal-
nih volja“ sprečavaju iskazivanje opšte volje: „Važno je, dakle, da bi se dobio izražaj
opšte volje, da nema drugih društvenih grupacija u državi i da svaki građanin
izražava samo svoje mišljenje: takva je bila jedinstvena i uzvišena ustanova velikog
Likurga. A ako ima takvih grupacija, treba im umnožiti broj i osujetiti njihovu
nejednakost, kao što su učinili Solon, Numa i Servije“ (Žan Žak Ruso, 1993: 17).
Sumnjičenja prema udruženjima su naročito došla do izražaja u različitim
revolucionarnim događajima koji su potresali evropski kontinent tokom 19. i
20. veka i, na tragu Rusoa, najviše su ih prihvatile komunističke, socijalističke pa
čak i socijaldemokratske partije. Kako tvrdi A. Giddens, čak i danas se u kru-
govima socijaldemokratskih partija smatra da udruženja donose više zla nego
koristi „jer su u usporedbi sa državnim socijalnim uslugama, neprofesionalci
i amateri, a prema onima sa kojima rade odnose se pokroviteljski“ (Anthony
Giddens, 1999: 17).
Nasuprot Rusoovim gledištima o ukidanju svih korporacija i parti-
kulariteta kako bi se obezbedila opšta volja, kao i nasuprot francuskoj misli,
Žarko Paunović│NEPROFITNE ORGANIZACIJE – PRILOG POJMOVNOM RAZJAŠNJENJU 259

engleska misao je podržavala autonomiju mnoštva grupa i interesa i dovela do


pluralističkog shvatanja društva i slobode. Jedan od ključnih teoretičara toga
doba, Herold Laski, odbacuje pojam opšte volje: „Ako odbacimo jednu opštu
volju ovom idealnom obliku, mi nismo prinuđeni da računamo samo s jednim
sistemom udruženja kao metodom kojom se cilj društva može najbolje postići.
Svako udruženje, recimo, treba da ima mogućnost da utiče na socijalni poredak“
(Herold Laski, 1934: 82).
Ovi različiti koncepti značaja udruženja vezuju se za odnos prema državi i
njenoj ulozi. U prvom slučaju, gde se udruženja sumnjiče za narušavanje jedin-
stva i opšte volje, država ima većeg udela i upliva u društvo i nastoji da ga što
više kontroliše, kao i da ograničava slobodu pojedinca. Sa druge strane, u slučaju
poverenja u udruženja i njihovo mnoštvo različitih interesa, više se polaže na
civilno društvo i njegove pluralističke organizacije.

GRAĐANSKE INICIJATIVE

Građanske inicijative (civic initiatives) su spontana reagovanja građana na


pojedinačne probleme, koja su trenutna i kratkotrajna, obično uslovljena tre-
nutno ugroženim interesima. Ona se temelje na nenormiranim, autonomnim i
spontanim delovanjima u lokalnoj zajednici. Putem njih građani pokreću reša-
vanje određenih pitanja pred organima lokalne samouprave ili pak donošenje i
promenu akta kojim se uređuju značajna pitanja iz nadležnosti opštine.
Građani su najpozvaniji da rešavaju svoje probleme i probleme zajednice.
Lokalni problemi su građanima najbliži, a mogućnost njihovog rešavanja naj-
veća. Rešavanjem ovih problema građani na sebe preuzimaju odgovornost za
funkcionisanje svojih lokalnih zajednica.
Komparativna istraživanja lokalnih zajednica u Evropi (Citizen Action,
1987–1992) pokazuju da građane najviše muče sledeći problemi: zaštita životne
sredine, prostor, prevoz, stanovanje, obrazovanje, zdravlje, nezaposlenost i kri-
minal. Građani se angažuju na rešavanju ovih problema, ali da bi očuvali konti-
nuitet i postigli efikasnije rezultate, pokazalo se da je nakon određenog vremena
potrebno građanske inicijative pretvoriti u čvršće organizacijske oblike.
Građanske inicijative su samo jedna od formi i nivoa delovanja građana
u sferi civilnog društva i trećeg sektora. Pripadaju najosnovnijem, prvom nivou
građanskog aktivizma i delovanja. Viši nivo građanskog delovanja čine grupe,
organizacije, koordinacije i savezi, društveni pokreti.
Grupe predstavljaju pokušaj trajnijeg organizovanja i delovanja, i obično se
razvijaju iz inicijativa, ili pak nastaju nezavisno od njih. Ovaj oblik organizova-
nja se duže zadržava zbog malog broja članova i aktivista.
260 FPN │Godišnjak BR. 6, DECEMBAR 2011│I DEO: Politička teorija, politička sociologija, politički sistem

Organizacije su oblici delovanja koji podrazumevaju postojanje unutrašnje


strukture i dinamike delovanja, podelu poslova, planske aktivnosti i projektno
poslovanje. Delovanje u organizacijama nije važno samo za trenutne probleme,
već ima razrađenu strategiju. Organizacije omogućavaju unutrašnju dinamiku i
profilisanje grupa kojim se povećava akcioni radijus i efikasnost.
Koordinacije i savezi su viši oblici u strukturi organizovanja čiji je cilj da se
kvalitativno poboljšaju programi i utvrde neki zajednički ciljevi, uz zadržavanje
autonomnih ciljeva koji su primarno i uzrokovali nastanak grupa. To su trajniji
načini komunikacije i saradnje grupa i organizacija.
Pokreti predstavljaju mrežu grupa, organizacija, saveza, koji deluju pove-
zano, osmišljeno i ciljno jasno usmereno. Oni predstavljaju kolektivni napor da
se dođe do promena ili da se one zaustave. Pokreti mogu delovati čak i unutar
postojećih organizacija.
Sve ove forme organizovanja građana imaju sledeće funkcije:
− organizovanje pružanja uzajamne pomoći (ljudi u nevolji) i organizo-
vanje društvenih i rekreativnih aktivnosti (sticanje raznih novih znanja
i veština),
− sprovođenje kampanja za unapređenje lokalne zajednice,
− uspostavljanje kontakata sa lokalnom upravom i samoupravom,
− informisanje, pružanje saveta i pomoći pri rešavanju određenih dru­
štvenih pitanja,
− unapređenje komunikacije na lokalnoj razini;
− socijalna i integrativna funkcija (prostor za upoznavanje ljudi, sticanje
prijateljstva, izlaz iz samoće i izdvojenosti).
Preko raznih vrsta građanskih inicijativa, lokalnih organizacija, mreža, gra-
đani se uključuju u programe razvoja svoje lokalne zajednice. Osnovni uslov
za uključivanje građana u razvoj lokalne zajednice jeste razvijena demokratska
struktura na svim nivoima. Da bi se to omogućilo i da bi delovanje građana bilo
efikasno, potrebno je demokratsku strukturu i procedure nadopuniti sa više for-
malnih kanala preko kojih građani mogu da utiču na procese donošenja odluka
(građanska inicijativa, zbor građana, referendum, peticija, građanska žalba), ali i
sa više neformalnih ili poluformalnih, savetodavnih kanala (udruženja roditelja,
organizacije za zaštitu životne sredine, grupe građana sa različitim zdravstvenim
problemima i slično).
S obzirom na razvijenost građanskih inicijativa, građani u zajednici mogu
imati tri vrste uticaja i položaja: slab, osrednji i dobar.
Slab položaj u zajednici znači da nema puno vidljivih i aktivnih organiza-
cija i grupa u zajednici, da one slabo sarađuju i da najveći deo lokalnog stanov-
ništva ne zna za njihovo postojanje.
Žarko Paunović│NEPROFITNE ORGANIZACIJE – PRILOG POJMOVNOM RAZJAŠNJENJU 261

Osrednji položaj u zajednici govori o tome da su organizacije i grupe


osrednje poznate u svojoj zajednici i da se mali broj stanovnika uključuje u nji-
hov rad. Najveći deo stanovništva još uvek ne zna šta one rade, jer se bave samo
nekim pitanjima od važnosti za zajednicu.
Dobar položaj i uticaj građani imaju u svojoj zajednici kada postoji veliki broj
grupa i organizacija koje dobro komuniciraju i sarađuju, kada se najvažnija pitanja
zajednice delom rešavaju i preko njih, kada je najveći deo stanovništva uključen
barem u neku od inicijativa i grupa, te kada je veći broj pojedinaca edukovan i ima
znanja i veštine za uspešan rad u rešavanju problema lokalne zajednice.
Uključivanje građana u različite građanske inicijative, neformalne grupe i
organizacije, dovodi do toga da građani počinju više da se brinu za svoju zajed-
nicu, da počinju pružati usluge širem krugu članova, povećavaju kontakte i veze,
oblikuju potrebe zajednice, bude energiju i poverenje među građanima, i time
doprinose njenom razvoju i rastu socijalnog kapitala.
Zajednice sa velikim brojem formalnih i neformalnih inicijativa, grupa, or-
ganizacija i mreža, koje razmenjuju informacije i mišljenja o trenutnom stanju u
lokalnoj zajednici i unutar kojih postoji energija i ideje kako da deluju od „baze“
prema vrhu, smatraju se uspešnim zajednicama.
Dok s vremena na vreme građanske inicijative i razne neformalne grupe
i organizacije nastaju i nestaju, treći sektor (sektor formalnih i institucionalno
ustrojenih građanskih, nevladinih i neprofitnih organizacija) u celini je trajna
pojava. On je veći, trajniji i uticajniji u životu zajednice.

LITERATURA

Tokvil, de Aleksis (2002), O demokratiji u Americi, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića,


Sremski Karlovci.
Hansman, Henry (1987), Economic theories of nonprofit organization, u: The Nonprofit Sec-
tor: A Research Handbook, Walter Powell (ed), New Haven, CT, Yale university Press.
Istraživanje, Citizen Action, European Foundation for the Improvement of Living and Working
Conditions (1987–1992), www.eurofound.ie
Stuart Mill, John (1998), O slobodi, Plato, Beograd.
Kolin, Marija (2005), Neprofitne organizacije – novi socijalni partneri, Argument, Beograd.
Kramer, Ralph M. (1990), Nonprofit Social Service Agencies and the Welfare State: Some
Research Considerations, u: The Third Sector comparative Studies of Nonprofit organiza-
tions, Helmut K. Anheier i Wolfang Seibel (ed), Berlin, De Gruyter.
Salamon, Lester M. and Anheier, Helmut K. (1992), In Search of the Nonprofit Sector in
Comparative Perspective – An Overview, paper, International Conference of research of
Voluntary and Non-profit Organizations, Indianapolis, USA.
262 FPN │Godišnjak BR. 6, DECEMBAR 2011│I DEO: Politička teorija, politička sociologija, politički sistem

Salamon, Lester M. and Anheier, Helmut K. (1996), The International Classification of


Nonprofit Organizations: ICNPO-Revision 1, 1996, The John Hopkins University In-
stitute for Policy Studies.
Salamon, Lester M. and Anheier, Helmut K. (1999), Global Civil Society – Dimensions of
the Nonprofit Sector, The Johns Hopkins Center for Civil Society Studies, Baltimore,
MD.
Dal, Robert (1994), Dileme pluralističke demokratije, BIGZ, Beograd.
Salamon, L. and Anheier, H. (1997), Defining the Non-profit Sector: a cross antional analysis,
Manchester University Press.
Pavlović, Vukašin (2005), Civilno društvo i demokratija, Jugoslovensko udruženje za političke
nauke, Čigoja štampa, Građanske inicijative, Fakultet političkih nauka, Beograd.
Weisbrod, Burton A. (1994), The Nonprofit Economy, Cambridge, Harvard University Press.
Ruso, Žan Žak (1993), Društveni ugovor, Filip Višnjić, Beograd.
Paunović, Žarko (2006), Nevladine organizacije, Službeni glasnik Srbije, Beograd.

Žarko Paunović

NON-PROFIT ORGANIZATIONS – A CONTRIBUTION


TO TERMINOLOGICAL CLARIFICATION

Summary:

This paper clarifies the terms most often used as synonyms for de-
nomination of public sector out of the sphere of state and profit.
Above else, these are: third sector, non-governmental organizations,
citizens’ associations, civil initiatives. In our opinion, in accordance
with our social, political and economic situation, we consider the
non-profit sector to be the most comprehensive and most acceptable
term. It comprises all characteristics of these terms, however with-
out assimilating them but allowing each of them to emphasize some
specific characteristics of that sector in a particular manner.

Key words: third sector, non-governmental organizations, non-profit


organizations, citizens’ associations, civil initiatives.

You might also like