Ivan Ejub Kostić: Bit će nam bolje tek kada se budemo

ponosili različitostima Zapadnog Balkana

!
Objavljeno u kategoriji Intervju 10.02.2018

!
Ivan Ejub Kostić je islamolog i jedan od osnivača i direktor Balkanskog
centra za Bliski istok u Beogradu. Koautor je knjige „Progonjeni islam“ i
član uređivačkog odbora naučnog časopisa „Centra za religijske nauke
Kom“. Autor je mnogih naučnih radova i tekstova iz oblasti islamskih
studija. Jedan je od urednika nedavno pokrenute on-line platforme za
savremenu islamsku misao “Algoritam”.  
U intervjuu za novinsku agenciju Patria govori o stanju muslimana na
Zapadnom Balkanu, o odgovornosti vjerskih zajednica za mir u regionu,
jesu li građani robovi nacionalno-etničkih identifikacija te kako se može
izaći iz sivila i Evropi pokazati najbolje lice.
Odlično poznajete stanje islama na Zapadnom Balkanu. Gdje je danas
islam u tom dijelu Evrope? Je li prihvaćen?
!
Kostić: Ja duboko smatram da se islam na ovim prostorima mora iščupati
iz ralja nacionalizma i jedne vrste penetracije sekularne slike svijeta u
njegovo promišljanje društveno-socijalnih pitanja i aktivizma. U tom
kontekstu mislim da neuporedivo više moramo da radimo na uvezivanju
muslimana regiona neovisno od njihove nacionalne pripadnosti. Da
podignemo svijest kod muslimana da postoji desetine hiljada, a po
procjenama Savjeta Evrope stotine hiljada, Roma u Srbiji koji su
muslimani a koji žive u stravičnim uslovima. Apsolutno stravičnim!
Trenutno se 74% romskih naselja u Srbiji vode kao neformalna, dok se
samo 6% romske djece upisuje u vrtiće. O njima kod bošnjačkih i
albanskih muslimana u Srbiji uopšte ne postoji bilo kakva svijest, kao da
oni nisu naša braća i sestre u vjeri. Solidarnost sa tim ljudima ne postoji ni
na najosnovnijem nivou.  
Također, mislim da je krajnje vrijeme da se ozbiljno posvetimo i
promišljanju dublje institucionalne i vaninstitucionalne saradnje
muslimana regiona kako bi bili u poziciji da značajnije utičemo na naš
društveno-pravni položaj u državama Zapadnog Balkana i da ojačamo
edukativne kapacitete kako bi nakon određenog vremenskog perioda
ostvarili suštinsku emancipaciju muslimana na ovim prostorima.
 
Nismo slobodni ljudi ako ne rukovodimo vlastitim bićem i ne
donosimo vlastite odluke kao vlastiti životni izbor. Zašto je Balkan
mjesto robovanja nacionalnom i vjerskom? Kakav je to duševni kod
koji stavlja vjeru i naciju a naše vlastito biće biva zapostavljeno?
!
Kostić: Nažalost, na Balkanu smo svi postali robovi nacionalno-etničkih
identifikacija. Svako se ukopao u svoj rov i gleda Drugog preko nišana.
Konstantno se potencira “izgradnja i očuvanje nacije” a ne “izgradnja i
očuvanje naroda”, to jest država u kojima živimo i svih njenih građana kao
jedne društveno-političke zajednice. Uvijek kada razmišljam o ovoj temi
sjetim se sjajnog naslova knjige “Nacija protiv naroda” znamenitog
bosanskog sociologa i mislioca profesora Džemala Sokolovića prema
kome gajim duboko poštovanje.
Za ono što se dešavalo tokom 90-tih godina nismo svi (podjednako) krivi.
Postoje oni koji su vršili agresije na druge države čineći genocide i etnička
čišćenja, kao i oni koji su pri odbrani svoje države počinili etničko čišćenje
protjerujući stotine hiljada ljudi sa svojih ognjišta.
Međutim, za ono što se na prostoru bivše Jugoslavije odvija nakon ratova
90-tih godina svi nosimo određeni stepen krivice jer nismo naučili lekciju
koju smo morali da naučimo nakon krvavih dešavanja 90-tih godina a koja
se odnosi na neminovnost zajedničkog života i izgradnje funkcionalnih
država za sve građane koji u njima žive. U Srbiji imate situaciju da je ona
Ustavom definisana kao država Srba i ostalih građana dok u Bosni i
Hercegovini imate tri nacionalne zajednice i opet, kao i u slučaju Srbije, te
neke “ostale”. Uspostavljanje građanskih država ne znači da bi kulturno-
etničke posebnosti trebalo potpuno eliminisati ili dovesti pod bilo kakav
znak pitanja. Apsolutno ne. Tu se radi o uspostavljanju država koje će
jednako da tretiraju sve građane nezavisno od njihove nacionalne, vjerske
ili etničke pripadnosti. Međutim, šta reći kada danas jedan od članova
Predsjedništva Bosne i Hercegovine poistovjećuje ustrojstvo građanske
države s “islamskom” državom Abu Bakra el Bagdadija. Kada pročitate tu
izjavu Dragana Čovića prvo pomislite da se radi o nedostatku zdravog
razuma, međutim, čim se osvijestite nakon onoga što ste pročitali, shvatite
da se tu zapravo radi o najnižem obliku politikantstva i odsustvu
najelementarnijih moralnih načela.
!
U drugim civilizacijama Balkanci su sredstvo poluge nad zločinima
koji su ovdje počinjeni. Ne poštujemo svoje živote, pa nam i tuđi ništa
ne znače. Šta se tu može promijeniti da Evropi i svijetu pokažemo naše
najbolje lice?
!
Kostić: Ovo može da zvuči kao prazna parola, ali kulturno-civilizacijske
različitosti koje države Zapadnog Balkana posjeduju su naše najveće
bogatstvo. Mi moramo ne samo da živimo s različitostima i da ih kako se
to danas često kaže “tolerišemo” - nego da se njima ponosimo! Da je
nekome drago što mu je jedan komšija jedne vjere, drugi komšija druge, a
on treće. Da se radujemo uspjehu jedni drugih na polju kulture, sporta,
ekonomije, obrazovanja. A ne da sa zavišću i prezirom gledamo jedni na
druge. Ovim nikako ne aludiram na uspostavljanje neke nove verzije
“bratstva i jedinstva”. Već imam na umu da naš cilj treba da budu
multikulturalna, pluralna i otvorena društva.
!
Šta vjerski lideri mogu napraviti za mir na Zapadnom Balkanu?
Nažalost, kad slušamo neke od njih čujemo pozive na ugrožavanje
drugog i drugačijeg. Najtragičnije je kad ljudi iz duhovnog svijeta
preuzmu jezik političara. Jadno je ako se puk privlači podilaženjem
najgorim strastima.
Kakvo je vaše mišljenje o tome?
!
Kostić: Apsolutno se slažem sa Vama. Što se tiče prvog dijela pitanja tu
mislim da Srpska pravoslavna crkva prednjači. Ona uporno ostaje na
pozicijama koje su dovele do strahota 90-tih godina. O tome najbolje
govori kako je Crkva reagovala na presudu Ratku Mladiću. Očigledno su
ideje ekstremnog srpskog ekspanzionističkog nacionalizma zaposjele samu
srž Crkve koja danas zbog svojih stavova više podsjeća na ekstremističku
organizaciju a ne na oficijalnu vjersku zajednicu. No, ako govorimo o
prodiranju nacionalnog diskursa u vjerski prostor tako nešto nije mimoišlo
ni Islamsku zajednicu Bosne i Hercegovine. Sjećam se prije dvije godine u
vrijeme Ramazana bio sam u Sarajevu. Imam džamije gdje sam klanjao
džumu je iz nedjelje u nedjelju na hutbi 90 posto vremena poklanjao
temama koje su apsolutno namijenjene nacionalnim institucijama, a ne
džamiji. Naravno ovaj fenomen nalazimo kod apsolutno svih crkava i
vjerskih zajednica u regionu. O nacionalizaciji religijskog prostora je još
davno autoritativno pisao Vjekoslav Perica u svojoj knjizi “Balkanski
idoli”.
S druge strane kada govorimo o preplitanju politike i vjerskih zajednica, to
je nažalost postala sveprisutna pojava. Pri čemu imamo situaciju da su
vjerske zajednice sve češće instrument u rukama određenih partija. Za tako
nešto je vjerovatno bez premca najeklatantniji primjer Islamska zajednica
u Srbiji koja je postala doslovno ispostava Stranke pravde i pomirenja, na
čijem čelu se nalazi Muamer Zukorlić. 
Usljed ovakvih pojava povjerenje u vjerske zajednice kod naroda sve više
opada. Zapravo, možemo reći da su se vjerske zajednice u velikoj mjeri
odrodile od naroda i da postaju nepristupačne “običnom” čovjeku, pri
čemu usljed prodora političkih i stranačkih uticaja zanemaruju i svoju
primarnu funkciju.
!
Vaš djed je advokat, baka profesorica francuskog. Vodite porijeklo od
vrhunskih umjetnika. Vaša je majka Stanislava Pešić, čuvena
pozorišna i televizijska glumica. Vaša je tetka Vesna Pešić, dakle dvije
osobe koje su se otvoreno suprotstavile Miloševićevom režimu koji je
decenijama razarao Srbiju i okolne zemlje. Intelektualnost i
slobodoumnost vaše porodice daje poseban pečat vašem prihvatanju
islama.
!
Kostić: Slažem se sa Vama da moje porijeklo nosi određene specifičnosti
ali ujedno smatram da sama duhovna spoznaja ne bi nikako trebalo da se
dovodi u vezu s porijeklom i statusom. Pitanje statusa i porijekla mogu
jedino da imaju značaj i uticaj na to kako će sredina reagovati na reverziju.
U tom kontekstu ono što na osnovu mog ličnog iskustva mogu da kažem,
jeste da klasni status zaista ima određenog značaja. Jer ja nikada nisam
imao nikakvih loših iskustava. Međutim, mnogi drugi jesu. Najugroženiji
su oni koji dolaze iz socijalno ugroženih slojeva. Nažalost, mi smo kao
zajednica, i tu ne mislim na zajednicu kao instituciju, već na zajednicu
vjernika skoro pa potpuno nesvjesni problema s kojima se revertiti
suočavaju. Naročito malo radimo da pomognemo one koji su upravo u
teškom materijalnom stanju usljed čega su podložni značajno većim
društvenim pritiscima.
!
http://nap.ba/new/vijest.php?id=42820