Karola Fings,Herbert Heuss,Frank Sparing, Od „rasne znanosti“ do logora-Romi u Drugom

svjetskom ratu, prijevod:Danijel Vojak,Ibis grafika d.o.o., Zagreb,2006.,125

Karola Fings njemačka je povjesničarka iz Kolna . Najveći dio svojih istraživanja posvetila je
nacionalsocijalističkom progonu Roma i Sinta tijekom i prije Drugog svjetskog rata.
Dobitnica je i nagrade Horst-Konejung Prize. Herbert Heuss diplomirao je političke znanosti
i u razdoblju od 1987. do 1992. Vodio je Dokumentacijski i kulturni centar njemačkih Sinta i
Roma u Heidelbergu. Frank Sparing studirao je povijest i romanske jezike. I on je bio
zainteresiran za nacistički progon Roma i Sinta. Određeno vrijeme vodio je Memorijalni
muzej žrtvama nacizma u Dusseldorfu.

Glavno pitanje ove knjige je stradanje i marginaliziranje Roma i Sinta tijekom i neposredno
prije Drugog svjetskog rata. Također postavlja se pitanje kako je moguće da su mnogo
vremena prije samog rata Romi i Sinti bili marginalizirani,a da nitko o tome nije pisao,pričao
ili to spriječio. Knjiga nam daje precizne opise i brojna svjedočanstva preživjelih. Mogu se
naći brojne fotografije,tablice i razni izvori iz spisa nekih od najpoznatijih logora,
arhiva,muzeja i memoara. Spominje neka do vrlo poznatih imena tog vremena i detaljno
opisuje neke njihove postupke. Primjer toga je poznati doktor Mengele i njegovi smrtni
pokusi. Knjiga se sastoji od tri dijela,a posljednji,treći dio je specifičan jer je podijeljen u tri
cjeline i daje precizan opis o tri najznačajnija logora za istrebljenje Roma i Sinta.

Prvi dio nosi naziv Njemačka politika progona Cigana 1870.-1945.. Ovdje upoznajemo
politiku njemačke 19. stoljeća koja je već tada imala rasističke ideje. Postavlja se pitanje kako
je moguće da na takvo stanje u Njemačkoj,koja je rasla u modernu i jaku suverenu državu,
nitko nije reagirao,nego je to dopušteno bez grižnje savjesti. Već od vremena Darwinove
teorije evolucije počinje se razvijati takozvana rasna znanost koja ubrzo postaje nova znanost
zanimljiva raznim znanstvenicima. Tada se počinju javljati ideje o nadmoćnosti jedne,bijele,
rase nad drugima,a pogotovo Ciganima. Počinju se osjećati protuciganski osjećaji i to je
eskaliralo u državnu diskriminaciju nastankom „Ciganskog centra u Munchenu“. Također
možemo saznati da je čak postojao i „Rasni higijenski istraživački centar“ koji je proučavao
fizičke karakteristike, poput promjera glave,boje očiju i brojne druge,Roma i Sinta i na
temelju toga stvarao nove predrasude. U ovom dijelu navedeni su brojni dokumenti njemačke
političke povijesti. Uz Drawina ovdje se spominje i poznati kancelar Bismarck kao jedan od
čelnih ljudi koji su dozvoljavali marginalizaciju i diskriminaciju Roma i Sinta. Ovaj je dio
istraživao i o tome pisao Herbert Heuss.Najviše je u svojim istraživanjima koristio arhivske
spise njemačke povijesti druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća. Također osvrtao se
na osobne dokumente i pisma preživjelih te njihova svjedočanstva.

Drugi dio ove knjige zove se Ciganski logori-nastanak,karakteri značenje logora kao
sredstva progona Sinta i Roma u doba nacionalsocijalizma . Ovo područje istraživao je Frank
Sparing. On je također u svom istraživanju koristio brojne spise iz različitih gradova u kojima
su se pojavljivali ciganski logori. Proučavao je i spise raznih generala o njihovim iskustvima
i izvještajima. Malo se osvrće i na opise preživjelih. Njegov cilj bio je zaviriti u samu
svakodnevicu ljudi u ciganskim logorima i pokušati objasniti njihovo nastajanje koje je
kasnije dovelo do masovnih logora za istrebljenje. Ovdje pratimo politiku 30-ih i 40-ih godina
u vrijeme Hitlerove vlasti. Možemo vidjeti kako su logori najprije služili kao izvori prisilne
radne snage u svrhu proizvodnje oružja za ratnu industriju te možemo dobiti uvid u razne
oblike izrabljivanja radne snage kojoj se još uzimala i plaća pod izlikom da je za državne
potrebe. Najprije su bili zamišljeni kao trajna naselja sastavljena od skučenih baraka za velike
obitelji u koja su se morali naseliti svi Cigani sa svojim obiteljima i maknuti iz gradova.
Svaka baraka imala je jednog odgovornog člana,najstariji muškarac u obitelji,koji je morao
podnositi izvještaje,ali i trpjeti uvrede stražara. Zanimljivo je kako su se ciganski logori
otvarali u obliku „domino“ efekta. Prvi takvi bili su u gradovima Gelsenkirchen i Koln. Svima
su im zajednički loši higijenski uvjeti,skučenost prostora i premalo mjesta za mnogobrojne
ciganske obitelji. I naravno prije svega, brutalnost i iživljavanje stražara.

Treći dio ima naziv Romi i Sinti u koncentracijskim logorima . Ovaj je dio istraživala i o
njemu pisala Karola Fings. Osnovni izvor njenih istraživanja bili su preživjeli i njihova
svjedočanstva. Željela je detaljno opisati i razotkriti život Roma i Sinta u najpoznatijim
koncentracijskim logorima. U ovom dijelu dobivamo detaljan uvid u život u koncentracijskim
logorima. Sastoji se od tri dijela. Najprije piše o logoru za muškarce Buchenwald. To je bio
tipični radni logor u kojem su muškarci morali raditi do posljednjih snaga i umirali su od gladi
ili iznemoglosti. Često su bili i ponižavani tako što su morali jutrom pjevati pjesme koje su
ismijavale njih same. Mrtva tijela muškaraca često su bila secirana u ambulanti kao jedna od
oblika pokusa. Sljedeći je bio logor Ravensbruck. To je bio ženski logor. U njemu su žene
Ciganke bile označene crnom trokutastom zakrpom. One su tamo najčešće tkale,prale i
obavljale takvu vrstu poslova. Često su bile žrtve fizičkih napada koji su najčešće završavali
smrću jer su ih stražari tukli do iznemoglosti kada više nisu mogle raditi. Sljedeća strahota
koju su morale pretrpjeti bila je prisilna sterilizacija. I tada su služile za pokuse da se vidi koji
je oblik sterilizacije najbolji i najjeftiniji. Sterilizirane su bile i djevojke od 12 godina, koje su
nekoliko dana kasnije trpjele velike bolove i krvarenja,ali i djeca koja su ubrzo nakon toga
umrla u mukama i u potpunosti zbunjena ne znajući što se i zašto oko njih događa. Posljednja
stanica bio je logor Auschwitz. On je simbol tog progona. Tamo su završavali po plinskim
komorama,ali su prije toga bili žrtve medicinskih pokusa doktora Mengelea. Imao je u svojoj
radionici secirane razne dijelove tijela, koristio je brojne bolne metode pokusa i liječenja.
Poznat je slučaj u kojem je namjerno zarazio Rome trbušnim tifusom i tražio metode kako to
izliječiti.Posebno se iživljavao na djeci odnosno blizancima koji su umirali ubrzo nakon
njegovih pokusa. O svemu tome svjedoče njegove žrtve,ali i djelatnici koji često nisu
razumjeli njegove motive niti odobravali njegove postupke prema žrtvama. Sve to ostavilo je
trajne fizičke i psihičke posljedice na preživjele i sjećanja koja nikad neće nestati.

Ova je knjiga prije svega vrlo poučna. Svakako je dobro štivo jer pruža uvid u
drugu,marginaliziranu stranu holokausta govoreći o patnjama Roma i Sinta kojima žrtva nije
bila priznata sve do kraja 20. stoljeća. Poneki opisi su šokantni i uznemirujući,pogotovo kada
se radi o pokusima nad djecom,ali pružaju realnu sliku brutalnosti i neljudskih uvjeta svih
stanovnika i žrtava nacističkih koncentracijskih logora. Vidi se veliki trud i napor autora da
što vjernije prikažu logore,svakodnevicu i patnju stanovnika tih istih logora. Njihove riječi i
tvrdnje potkrjepljuje brojna literatura,spisi iz logora, razni memoari i biografije glavnih i
odgovornih za stradanje,ali i brojna svjedočanstva preživjelih i njihova sjećanja. Iz knjige
možemo zaključiti i još jednom uvidjeti da je Drugi svjetski rat bio jedan od najbrutalnijih u
povijesti te da je ostavio previše zanemarenih žrtava čiju su priču ovi autori ispričali.

Melani Škrobar