II.

SVJETSKI RAT

II. SVJETSKI RAT

Uzroci rata

S obzirom na njegovu složenost kao i ideološkim i drugim podjelama koje je izazvao i koje
dan-danas traju, o uzrocima drugog svjetskog rata postoji daleko manji historijski konsenzus nego o
uzrocima drugih oružanih sukoba u 20. stoljeću.

Ipak se može reći da je velik dio uzroka drugog svjetskog rata ima korijen u uzrocima prvog
svjetskog rata.

Njemačka, Italija i Japan su se u 19. st. relativno kasno profilirale kao moderne industrijske države,
te su bitno zaostajale u stvaranju kolonijalnih imperija u odnosu na Veliku Britaniju i Francusku.
Njemačka je u prvom svjetskom ratu poražena, te je temeljem Versailleskog mirovnog ugovora
ostala bez kolonija te tako dovedena u još inferiorniji položaj. Italija i Japan, iako na pobjedničkoj
strani, bili su bitno razočarani ratnim plijenom.

Nacionalizam, koji je predstavljao dominantnu ideologiju Evrope 19. vijeka, pojačao je svoj uticaj
u Istočnoj Evropi gdje su na ruševinama tri stara carstva - Otomanskog, Austro-Ugarskog i Ruskog
- po proklamiranom principu prava na samoodređenje formirane nacionalne države. U većini
slučajeva se granice novih država nisu poklapale s etničkim granicama, što je bilo stalan izvor
iredentizma i napetosti, dok su neke novostvorene države - Kraljevina SHS, Čehoslovačka i,
djelomično, Poljska - po sastavu bile višeetničke i opterećene unutrašnjim napetostima koje su se
naknadno održavale na međunarodnoj sceni. Nacionalizam se također proširio i na Aziju, pogotovo
posjede evropskih kolonijalnih sila čiji su podanici svoj položaj počeli smatrati izdajom versajskih
principa. Nacionalizam se također nastavljao iskazivati i kao rasizam, koji je imao važnu ulogu u
pogoršanju odnosa Japana i SAD.

IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII
IIIIIII
Iredentizam
Iredentizam je naziv za nacionalističke pokrete i ideologije koji se zalažu za mijenjanje državnih granica kako bi se
etničke manjine koje žive na pojedinom području došle pod vlast države gdje čine većinu.

Naziv dolazi od izraza Italia Irredenta koga su u drugoj polovici 19. vijeka koristili italijanski nacionalisti kako bi
opisali područja sa značajnom italijanskom manjinom koji su nakon završetka ujedinjenja Italije ostali van vlasti nove
talijanske države.

S obzirom da su Evropi, pogotovo njenim istočnim dijelovima, granice gotovo nikada nisu bile ili nisu mogle biti
povučene u skladu s etničkim sastavom stanovništva (koji se isto tako mijenjao u skladu s raznim ekonomskim,
političkim i demografskim trendovima), gotovo svaka nacionalna država u 20. st. je, na ovaj ili onaj način, ili imala
vlastiti iredentistički pokret ili bila pogođena istim.

Iredentizam je dan-danas službena politika nekih država te uzrok tinjajuće nestabilnost u mnogim dijelovima svijeta
(spor Indije i Pakistana oko Kašmira, te kinesko nepriznavanje Tajvana kao samostalne države).
IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII
IIIIIII

Treći faktor, koji se iskristalizirao tek nakon završetka prvog svjetskog rata, bio je slom predratnog
ekonomskog poretka temeljenog na slobodnoj trgovini. Većina država se nakon rata okrenula
protekcionizmu i autarhiji, što je bilo plodno tlo kako za međusobne sukobe, tako i za ekonomsku
nestabilnost koja će se odraziti u Velikoj ekonomskoj krizi.

1
 II.SVJETSKI RAT

Novi faktor predstavljala je i pojava dviju ideologija - fašizma i komunizma - koje su, svaka na
svoj način, predstavljale radikalnu alternativu poratnom svjetskom poretku te čije se međusobno
suparništvo odražavalo i na međunarodnu politiku.

Izbijanje rata također je pospješio i duboki i neprevladani kulturni i psihološki šok izazvan opsegom
i posljedicama prvog svjetskog rata. Mnoge države, pogotovo one koje su se smatrale
pobjednicama, nastojale su ponavljanje tako traumatičnog iskustva izbjeći inzistiranjem na
diplomaciji kao jedinom sredstvu rješavanja međunarodnih sporova, dok je u javnosti tih zemalja
dominirao pacifizam i težnja za nereagiranjem na provokacije koje bi mogle izazvati novi globalni
sukob.

Svijet prije rata

Izbijanje drugog svjetskog rata bio je proces koji je trajao skoro cijeli jedan decenij, i kome
je glavni katalizator bila Velika ekonomska kriza, koja je bila počela u SAD u listopadu 1929.
godine. Ona se manifestirala kroz globalni rast nezaposlenosti i siromaštva, koje je mase
stanovništva u mnogim zemljama okretalo ekstremnim ideologijama s lijeva i s desna, a u mnogim
državama dovodilo i do međuetničkih napetosti, pogotovo u Istočnoj Evropi gdje je došlo do naglog
porasta antisemitizma. U mnogim državama, pogotovo one koje su zaostajale za Britanijom i
Francuskom, kriza je dovela do uvjerenja kako versajski poredak predstavlja kočnicu njihovog
ekonomskog razvoja te da se on mora izmijeniti, ako je potrebno i oružanom silom, odnosno
osvajanjem novih teritorija. Britanija i Francuska, glavni zagovornici politike globalnog
razoružanja, su također bili snažno pogođeni krizom koja je spriječila njihovo ponovno
naoružavanje.

Prva manifestacija tog procesa dogodila se u Japanu, koji je, kao zemlja bez vlastitih izvora mnogih
važnih resursa, bio snažno pogođen ekonomskom krizom. Kao posljedica toga, u japanskim
vladajućim krugovima je počeo bujati militarizam, odnosno uvjerenje da Japan može osigurati
prosperitet jedino na račun susjednih azijskih država, odnosno evropskih kolonijalnih posjeda.
Godine 1931. Japanci su izveli invaziju kineske provincije Mandžurije te u njoj uspostavili
marionetsku vlast na čelu s bivšim kineskim carem Pu Yiem. Mnogi japanski, a i drugi, historičari
smatraju upravo taj događaj stvarnim početkom drugog svjetskog rata. Zapadne sile, iscrpljene i
prezaokupljene ekonomskom krizom, na njega nisu reagirale te tako stvorile presedan koji će
koristiti druge države.
U Njemačkoj Weimarskoj republici je ekonomska kriza izazvala rekordnu nezaposlenost i naglo
siromašenje, produbila sveopće nezadovoljstvo odredbama Versajskog mira koji se smatrao
nepravednim te izazvala političku nestabilnost i trajnu krizu koju postojeći demokratski poredak
nije bio u stanju riješiti. Početkom 1933. je, obećavajući rješenje tih problema, na vlast je došla
Nacionalsocijalistička stranka Adolfa Hitlera te uspostavila fašistički režim. Temelj nacističke
ideologije predstavljala je rasistička zamisao u širenju njemačkog životnog prostora (lebensraum)
na istok, na račun slavenskih naroda. Na kraći rok se ta ideologija manifestirala kao proklamirani
cilj okupljanja svih zemalja gdje živi njemačka manjina u jedinstvenu državu - Veliku Njemačku.
Nacistička vlada je postepeno jednostrano odbacila odredbe versajskog ugovora te započela s
ponovnim naoružavanjem u svrhu postizanja tih ciljeva oružanim putem.

IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII
IIIIIII
Velika Njemačka

Velika Njemačka, isto tako poznata po originalnom njemačkom nazivu Grossdeutschland predstavlja naziv za politički
projekt kome je cilj ujedinjenje svih zemalja, država i regija u kojima Nijemci predstavljaju većinu u jednu veliku
jedinstvenu državu.

2
 II.SVJETSKI RAT

Velika Njemačka svoj korijen ima u procvatu njemačkog nacionalizma za vrijeme napoleonskih ratova, odnosno
nastojanjima da se nakon formalnog nestanka Svetog rimskog carstva sve njemačke zemlje ponovno ujedine u jednu
državu. Kada se taj proces zahuktao u 19. vijeku stvorile su se dvije alternative.

Prva je bila ujedinjenje pod patronatom dinastije Habsburg, odnosno uključivanje teritorija Austrije. Ta je ideja dobila
naziv Grossdeutschland.

Kao alternativa Velikoj Njemačkoj, pruska vlada na čelu Ottom von Bismarckom je promovirala projekt Male
Njemačke (Kleindeustchland) koji bi isključivao Austriju. Argumenti su dijelom bili unutrašnjopolitički - bez Austrije
bi Prusija lakše dominirala Njemačkom - a dijelom vanjskopolitički - uključivanjem habsburške Austrije, nova država
bi došla u sukob s mađarskim, italijanskim i slavenskim nacionalizmima, a time posredno i sa Rusijom te drugim silama
koje bi te pokrete podržavale.

Ideja Male Njemačke je svoju prevagu odnijela u prusko-austrijskom ratu 1866. godine, a godine 1871. je
formalizirana stvaranjem Drugog Reicha za vrijeme francusko-pruskog rata. Jedini ustupak velikonjemačkoj ideji -
kome se Bismarck bez uspjeha opirao - bilo je uključivanje Alsacea i Lorrainea, pokrajina poražene Francuske s
velikom njemačkom manjinom, u novu državu.

U kasnijim razdobljima, pogotovo pod Bismarckovom vladom, velikonjemačka ideja je bila u drugom planu, da bi
dobila zamah tek nakon završetka prvog svjetskog rata zbog koga su dijelovi Njemačke završili pod vlašću drugih
država. Velikonjemačka ideja se manifestirala dijelom kao iredentizam, a dijelom kao nastojanje da se Njemačkoj
pripoji Austrija, što je bilo izričito zabranjeno mirovnim ugovorima. Velikonjemačkoj ideji je zamah dalo i od strane
saveznika javno proklamirano pravo na samoodređenje koje je, po mnogima, bilo prekršeno upravo u slučaju Austrije, a
mnogi Nijemci su u njoj vidjeli svojevrsnu kompenzaciju za teritorijalne i druge gubitke u ratu.

To se manifestiralo u programu njemačke Nacionalsocijalističke stranke, koja je nakon Hitlerovog dolaska na vlast
postala službenom politikom Trećeg Reicha. Djelomično ostvarenje tog projekta se očitovalo u aneksiji (Anschluss)
Austrije te naknadnoj aneksiji Sudeta i Memela. Pokušaj da se anektira sporni grad Danzig doveo je do sukoba s
Poljskom i izbijanja drugog svjetskog rata.

Tokom samog rata ideja Velike Njemačke je postepeno srastala s rasističkim idejama o Nijemcima kao gospodarima
Evrope te prodoru na istok i širenju životnog prostora. Treći Reich, prozvan Velikim Njemačkim Reichom, će s
vremenom formalno sadržavati Češku i Moravsku (1939. anektiranu kao poseban protektorat), Poljsku (Generalni
guvernman), Alsace i Lorraine (anektiran nakon poraza Francuske 1940.), Štajersku i Korušku (nakon pada
Jugoslavije 1941. godine), odnosno Južni Tirol (anektiran nakon kapitulacije Italije 1943. godine). No, i na vrhuncu
moći Veliki Njemački Reich nije sadržavao sve teritorije na kome su živjeli stanovnici kojima je njemački jezik
maternji - Švicarskoj je iz političkih i drugih praktičnih razloga poštovana neutralnost, mada su neki nacistički ideolozi,
poput Kurta Waldheima aneksiju njemačkih dijelova Švicarske promovirali u svojim službenim dokumentima.

S porazom Njemačke u drugom svjetskom ratu propala je i velikonjemačka ideja, koju su sile pobjednice držale
potencijalnim izvorom njemačkog revanšizma. U tu je svrhu tolerirano veliko poratno etničko čišćenje Nijemaca iz
velikog dijela Istočne Evrope, a mirovni ugovori utvrdili nove granice. Ustavi Njemačke i Austrije su također izričito
zabranili svaki budući anschluss, a ideja je, s obzirom na niz novih ekonomskih, političkih i kulturnih okolnosti izgubila
popularnost u dotičnim zemljama.

Neki, s druge strane, drže da će projekt evropskog ujedinjenja te stvaranje supranacionalne EU i faktičko brisanje
granica između država-članica predstavljati ostvarenje velikonjemačkog projekta, ovaj put bez ikakvih negativnih
konotacija.
IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII
IIIIIII

Italija, u kojoj je od 1922. godine na vlasti bio fašistički režim Benita Mussolinija, također je bila
bitno pogođena velikom ekonomskom krizom, koja je pokazala nedostatak vlastitih resursa.
Mussolini je došao do zaključka da će ti problemi biti riješeni širenjem Italije na Balkan, Mediteran
i Bliski istok, što je bilo proklamirano kao službena politika pod geslom obnove Rimskog Imperija.
Ta je politika dovela Italiju i direktan sukob s bivšim saveznicima Britanijom i Francuskom, te
približila Hitlerovoj Njemačkoj. Kao prva ozbiljnija manifestacija te politike se pokazao abesinijski
rat, na koji su zapadne sile reagirale tek mlakim ekonomskim sankcijama, dajući još jedan primjer
nevoljkosti da se na izazov versajskom poretku suprotstave ikakvom ozbiljnijom akcijom.

3
 II.SVJETSKI RAT

U to vrijeme je SSSR pod vlašću Staljina bio uglavnom netaknut ekonomskom krizom, ali i
preozaokupljen unutrašnjim problemima, prvenstveno kolektivizacijom zemlje - koja je dovela do
masovne gladi i velikih demografskih gubitaka - i industrijalizacijom, koja je pak SSSR učinila
velikom silom i u rekordno kratkom roku stvorila uvjete za transformaciju Crvene armije u veliku i
modernu oružanu silu. SSSR je nakon decenija diplomatske izolacije nastojao poboljšati odnose sa
zapadnim silama, strahujući da bi se na temelju iskustava građanskog rata mogla stvoriti velika
koalicija s ciljem njegovog uništenja. SSSR je nastojao strah zapadnih država od širenja
boljševizma na zapad umanjiti predstavljajući se kao prirodni ideološki saveznik u borbi protiv
fašističkih država. U tu svrhu je preko Komunističke internacionale promovirana politika
Narodnog fronta, koja je za posljedicu imala stvaranje lijeve vlade u Francuskoj, ali i izbijanje
građanskog rata u Španjolskoj.

Španjolski građanski rat, kao i rat koji je godine 1937. izbio između Japana i Kine, tzv. drugi
kinesko-japanski rat, jasno je demonstrirao kako su Njemačka, Italija, Japan, a djelomično i SSSR,
bitno poboljšali vlastitu ratnu tehnologiju, odnosno stekli prednost u odnosu na zapadne sile. To je
dovelo do postepene promjene pacifizmom vodene politike u Britaniji i Francuskoj - započelo je
ponovno naoružavanje, a diplomatsko udovoljavanje njemačkim i italijanskim zahtjevima je dobila
svrhu dobijanja vremena za neupitni oružani obračun, umjesto sprečavanja rata kao takvog.

Sudetska kriza i izbijanje rata

Hitlerova Njemačka je prvu direktnu akciju kršenja versajskog poretka poduzela godine
1936. uglavnom simboličkom gestom slanja Wehrmachta na lijevu obalu Rajne, koja je prethodnih
godina bila demilitarizirana. Nedostatak bilo kakve reakcije na tu provokaciju je naciste uvjerio
kako će i ubuduće moći poduzimati slične korake.

Nakon što je godine 1937. između Njemačke, Italije i Japana potpisan tzv. Antikominterna Pakt -
preteča budućeg Trojnog pakta - Njemačka je godine 1938. poduzela nasilnu aneksiju, tzv.
Anschluss Austrije. Hitlerov režim je taj potez opravdavao provođenjem načela o pravu na
samoodređenje, odnosno činjenicom da su mnogi Austrijanci sebe smatrali dijelom njemačke nacije
od koje su odijeljeni umjetnom granicom.

Hitler je sličan izgovor odlučio primijeniti na Sudete - oblast Čehoslovačke gdje su Nijemci činili
većinu. Čehoslovačka vlada je bila spremna da se pokušaju mijenjanja granica odupre oružanim
putem, računajući na svoj status vjerne francuske saveznice. Međutim, britanska vlada je držala da
još nije u potpunosti spremna za rat pa je nagovorila Francusku da zajedno s njom 30. rujna 1938.
sklopi Müenchenski sporazum kojim je Njemačkoj priznato pravo na Sudete. Ostavljena na
cjedilu, čehoslovačka vlada je podlegla njemačkom ultimatumu. Dok su dio svjetske javnosti ovim
događajima bio šokiran i razočaran, veliki dio zapadne javnosti ih je smatrao ispravljanjem
versajskih nepravdi te iskorištenom prilikom za postizanje trajnog mira u svijetu.

Te su se nade vrlo brzo izjalovile, kada su mađarska i poljska vlada iskoristile Hitlerov presedan
kako bi i one tražile i na kraju dobile čehoslovački teritorij. Do proljeća 1939. autoritet vlade u
Pragu je bio tako uzdrman da se u Slovačkoj, na njemački poticaj, razvio separatistički pokret.
Koristeći to kao izgovor, njemačke snage su u proljeće 1939. okupirale Češku i uspostavile
protektorat u sastavu Reicha, dok je Slovačka uspostavljena kao satelitska država.

Komadanje Čehoslovačke predstavljalo je šok i poniženje za zapadne sile koje su na gaženje

sporazuma reagirale garancijom nezavisnosti i teritorijalnog integriteta Poljske i Rumunjske -
država za koje se držalo da će predstavljati slijedeće mete njemačkog, odnosno mađarskog širenja.
U međuvremenu je, koristeći Hitlerov primjer, Mussolinijeva Italija izvršila invaziju i bez borbe
uspostavila vlast u Albaniji.

4
 II.SVJETSKI RAT

Hitler nije bio impresioniran tim garancijama te je kao slijedeću metu njemačke teritorijalne
ekspanzije odabrao Danzig - luku na Baltičkom moru pod upravom Lige naroda koju su i Nijemci i
Poljaci svojatali, ali u kojoj su Nijemci imali većinu stanovništva. No, ovoga puta su Poljaci, za
razliku od Čehoslovaka, iza sebe imali formalne zapadne garancije te bili spremni na oružani otpor.
Njemačkoj vladi je postalo jasno da se kriza u njemačku korist ne može riješiti drukčije nego
oružanom invazijom, za koju je planiranje otpočelo već u proljeće.

Hitler je bio uvjeren kako će zapadne sile na kraju Poljsku ipak ostaviti na cjedilu isto kao što su
bili ostavili Čehoslovačku. Tome je u prilog išao debakl pregovora o eventualnoj vojnoj suradnji
koji su se u to vrijeme vodili u Moskvi između anglo-francuskih i sovjetskih predstavnika.

Na kraju se Staljin odlučio kupiti vrijeme za pripreme za rat tako što je prihvatio Hitlerovu ponudu
za sporazum o podjeli interesnih sfera u Istočnoj Evropi. Potpisivanjem sporazuma Ribbentrop-
Molotov 25. kolovoza 1939. Njemačka se osigurala od eventualne sovjetske intervencije u poljsku
korist, odnosno eventualnog ratovanja na dva fronta. Nakon insceniranog poljskog napada na radio-
stanicu u Gleiwitzu, njemačke oružane snage su 1. rujna 1939. otpočele napad na Poljsku, čime je
u Evropi počeo drugi svjetski rat.

Oruzane snage i planovi zaracenih sila

*Njemacka*

Suprotono uvriježenom mišljenju, Njemačka u vrijeme izbijanja rata za njega nije bila
spremna, odnosno, po objektivnim kriterijima, bila je u mnogo inferiornijem odnosu u usporedbi s
početkom prvog svjetskog rata. S druge strane je u kvalitativnom smislu bila u velikoj prednosti u
odnosu na svoje protivnike.

To se možda najbolje održavalo u kopnenoj vojsci - Wehrmachtu. Iako je ponovno naoružavanje

van versajskih okvira otpočelo još godine 1933. Njemačka je još uvijek zaostajala za zapadnim
silama po pitanju moderne opreme, pogotovo tenkova. S druge strane, u razdoblju kada se držala
versajskih kriterija, Njemačka je smjela imati malu profesionalnu vojsku, što je dovelo do rigorozne
selekcije i filtracije najspososbnijih kadrova koji će poslije biti srž Hitlerove vojne mašine.

Drugi važan faktor u korist Nijemaca bila je sklonost novim idejama kao i nastojanje da se izbjegnu
pogreške koje su dovele do poraza u prethodnom ratu. Njemački vojni stratezi na čelu s generalom
von Seecktom su još krajem 1920-ih, uzimajući u obzir njemački nedostatak nafte i drugih
strateških sirovina, zaključili kako se pobjeda u budućem ratu može izvojevati jedino brzim
udarom, pri čemu bi se koristile novorazvijene forme oružja kao što su tenkovi, motomehanizirane
jedinice i avijacija. Ta se doktrina nazvala blitzkrieg, odnosno munjeviti rat te je na početku
predstavljala gotovo siguran recept za njemačke vojne uspjehe. S druge strane, Njemačka ipak nije
bila u stanju u potpunosti iskoristiti njene mogućnosti, prije svega zbog nedovoljnog broja modernih
prijevoznih sredstava, što će se iskazati u kasnijim fazama rata.

Blitzkrieg je bitno uticao i na razvoj Luftwaffe, njemačkog ratnog zrakoplostva koje je u roku od
samo nekoliko godina postalo jedna od najimpresivnijih oružanih formacija na svijetu - kako
brojem, tako i izvježbanošću ljudstva. Nijemci su 1930-ih razvili moderne tipove lovačkih i
bombarderskih aviona kojima su bili u stanju stvoriti zračnu nadmoć nad većinom protivnika. Ali, s
druge strane, većina tih aviona su bili uglavnom na neposrednu podršku kopnenim snagama, te su
se vrlo brzo iskazali ne baš tako efikasni u drugim ulogama.

5
 II.SVJETSKI RAT

Kriegsmarine ili ratna mornarica je bila najslabiji vid njemačkih oružanih snaga zbog versajskih
ograničenja koja su je bila svela na gotovo simboličku oružanu formaciju. Ona su ukinuta tek 1930-
ih godina kada je već bilo kasno da novi brodovi u gradnji bitno utječu na tok ratnih operacija.
Njemačka slabost na moru odrazit će se već na samom početku.

*Italija*

Italija je, zahvaljujući postojanju kolonijalnog imperija te Mussolinijevim ambicijama, imala

potrebu da sagradi modernu ratnu mornaricu koja bi se mogla suprotstaviti Britancima i
Francuzima. Rezultat toga je bila treća po snazi mornarica u Evropi s velikim brojem modernih
brodova i veoma kvalitetnim i izvježbanim ljudstvom, spremnim na primjenu raznoraznih svježih
ideja i nekonvencionalnih zamisli, od kojih možda najspektakularniji primjer predstavljaju ljudi-
žabe.

Mussolinijev režim je isto tako veliki napor uložio u stvaranje kvalitetnog i relativno modernog
zrakoplovstva koje se 1930-ih moglo mjeriti s većinom velikih sila. Tome je pogotovo u prilog išla
doktrina generala Dueta koji je držao da će upravo avijacija biti ključan faktor pobjede u
budućem ratu, odnosno da se nadmoćnom zrakoplovstvu ništa ne može suprotstaviti.

Italijanski vojni stratezi su također stvorili doktrinu sličnu njemačkom blitzkriegu, no za njenu
efikasnu primjenu je nedostajao ključan faktor - kvalitetna kopnena vojska. Italija nije imala resurse
ni industrijsku infrastrukturu da stvori kopnene snage u istom onom opsegu ili kvaliteti kakvu je
imala Njemačka, pa su italijanski vojnici u rat ušli uglavnom sa zastarjelom ili neadekvatnom
opremom, što je bilo najvidljivije u tenkovima - brojem i kvalitetom pogodnih za kolonijalno
ratovanje, ali daleko ispod savezničkih i njemačkih standarda.

Ipak, najveća italijanska slabost bio je moral - uzdrman traumatskim iskustvima bitaka na Soči koje
nije izbrisala čak ni pobjeda u prvom svjetskom ratu.

*Japan*

Od svih velikih sila Japan je godine 1939. imao najviše ratnog iskustva, zahvaljujući svojem
pohodu na Kinu koji ne samo da je na početku postigao spektakularne uspjehe, nego bio i sjajna
prilika za testiranje novih tehnologija, pogotovo na mornaričkom i zrakoplovnom polju.

Japanska ratna mornarica je bila od najjačih i najmodernijih na svijetu. Nastojeći održati korak s
Britancima i Amerikancima, Japanci su bili skloni inovacijama i primjeni modernih tehnologija i
strategija. Od svih njih je veliku važnost imala orijentacija na visoku koordinaciju mornarice i
avijacije, što je dovelo do gradnje nosača aviona i stvaranja vrhunski obučenog kadra mornaričkih
pilota sposobnih za najsloženije operacije. Japanci su također veliku važnost udijelili površinskim
snagama, pri čemu se razvilo tzv. dugo torpedo koje će postati jedno od najubojitijih oružja rata i
omogućiti Japancima pomorsku nadmoć na samom početku rata na Pacifiku.

Za razliku od mornaričkog, japansko ratno zrakoplovstvo u sastavu kopnenih snaga je po kvaliteti

aviona i pilota ponešto zaostajalo za većinom država u svijetu, a posebni nedostatak je bio
orijentacija na neposrednu podršku kopnenim snagama.

Kopnene snage su, pak, slično kao i u Italiji, predstavljale najslabiju japansku kariku, iako je to
postalo vidlljivo tek u kasnijoj fazi rata. Japanci su smatrali da će se budući rat odvijati po slabo
nastanjenim otocima gdje primjena tenkova ili slične moderne opreme nije tako bitna. U tome su u
prilog išla i iskustva iz Kine gdje su veliki uspjesi postignuti protiv ne previše inferiornih kineskih
snaga. Zbog svega toga je japanska vojska po kvaliteti opreme i oružja bila na razini prvog

6
 II.SVJETSKI RAT

svjetskog rata, ali je sve to nadoknađivano fanatičnom indoktrinacijom i vrhunskom izvježbanošću

ljudstva.

*Velika Britanija*

Velika Britanija je godine 1939. ušla u rat s planovima prilično sličnima onima s kojima se
ušlo u prvi svjetski rat.

Britanske kopnene snage su bile relativno malobrojne i profesionalne naravi, te su se na početku

trebale koristiti u ograničenim akcijama, odnosno kao podrška brojnijoj francuskoj vojsci, sve do
trenutka kada se popuni regrutima. S druge strane, malobrojnost je britansku vojsku učinila jedinom
potpuno motoriziranom vojskom u svijetu, te je kvalitetom i obučenošću ljudstva bila iznad
evropskog prosjeka. S druge strane, međuratni period je predstavljao i svojevrsnu stagnaciju, jer su
na temelju iskustava prvog svjetskog rata, pogotovo u primjeni i taktici tenkova izvučeni pogrešni
zaključci.

Nedostaci britanskih kopnenih snaga su imali potpunu suprotnost u Kraljevskoj mornarici (RN)
koja je, usprkos svojevrsnog zaostajanja početkom 1930-ih, još uvijek predstavljala silu sposobnu
da ostvari potpunu nadmoć na većini svjetskih mora. RN je imala vrlo kvalitetno ljudstvo, kao i
komandni kadar otvoren prema novim idejama, zbog čega su britanski brodovi bili prilično
raznoliki - od torpednih čamaca do nosača aviona - te u stanju izvoditi različite i najsloženije
operacije. Slično kao i u napoleonskim ratovima, upravo će RN omogućiti Britaniji da sama vodi rat
protiv ostatka evropskog kontinenta.

Najvredniji i najmoderniji dio britanskih oružanih snaga predstavljalo je Kraljevsko ratno

zrakoplovstvo (RAF). Bilo je sastavljeno od raznolikih tipova aviona i sposobno za raznovrsne
zadatke, dijelom i zbog različitih doktrina koje su, svaka na svoj način, pomogle njegovom razvoju
između dva rata. Na početku se smatralo da ništa ne može zaustaviti bombardere, te se umjesto
inzistiranja na lovačkoj avijaciji stvorio velikih broj teških tzv. strateških bombardera kako bi se na
neprijateljske napade odgovorilo istom mjerom. Kasnije je veći naglasak stavljen na lovačke avione
koji će braniti Britansko Otočje i njegove industrijske centre, za što su razvijeni kvalitetni lovci
Spitfire i Hurricane, od kojih se potonji pokazao i dobrim izborom za podršku kopnenim snagama.

*Francuska*

Francuska je 1939. godine bila pod snažnim uticajem iskustava prvog svjetskog rata koje su se
odrazile kako na vojnu doktrinu, tako i na moral nacije.

Osnovna misao vodilja francuskih vojnih stratega su bili enormni gubici u ljudstvu nakon pokušaja
da se ofanzivnim akcijama probiju njemačke linije. Zato se za budući rat odabrala defanzivna
strategija temeljena na primjeni zaprečne vatre i sistema utvrđenja koji je trebao na smrt iskrvariti
njemačkog napadača. Krajnji izraz te doktrine bila je čuvena Maginot linija - sistem utvrđenja na
njemačkoj granici koji se smatrao najmodernijim na svijetu i praktički neprobojnim.

Maginot linija je, s druge strane, u sebi krila ozbiljni nedostatak - ogromne troškove zbog kojih se,
djelomično, odustalo od gradnje sličnog kompleksa na belgijskoj granici (iako je odluka bila
dijelom i političke naravi, u svrhu ohrabrenja Belgije da se u budućem sukobu pridruži
saveznicima). No, daleko veći problem je bio taj što su sredstva uložena u Maginot liniju uskraćena
razvoju i proizvodnji novih, modernih oružja. Zato je francuska kopnena vojska u rat ušla s velikim
dijelom zastarjele i neadekvatne opreme. Jedini izuzetak su bili tenkovi, koji su u to doba bili
najsuvremeniji u svijetu, ali čije prednosti nisu došle do izražaja zbog pogrešne taktike.

7
 II.SVJETSKI RAT

Dodatni problem za francusku vojsku bila je u izuzetno lošoj kvaliteti najvišeg komandnog kadra
koji su, s izuzecima poput generala de Gaullea, sačinjavali potpuno nesposobni ljudi zastarjelih
shvaćanja, pa tako u zgradi francuskog generalštaba nije postojao niti jedan telefon ili radio-stanica.
I među ljudstvom je bilo dosta problema, pogotovo zbog toga što su veliki dio jedinica sačinjavali
nekvalitetni i defetizmu skloni rezervisti.

Francuska ratna mornarica je, s druge strane, bila prilično moderna, ali ona u ratu, s obzirom da je
bila koncentirana u Mediteranu, uglavnom nije došla do sadržaja.

Francusko ratno zrakoplovstvo je, pak, bilo inferiorno njemačkom brojem i kvalitetom aparata. Tek
je krajem 1930-ih uložen određen napor da se počnu proizvoditi moderni tipovi aviona, ali je to
došlo prekasno da bi se odrazilo na bojištu.

*Sovjetski Savez*

SSSR je od svih velikih sila godine 1939. imao najbrojnije oružane snage, kako po pitanju
ljudstva, tako po pitanju broja aviona, tenkova i drugog suvremenog oružja. Prave razmjere
sovjetske vojne sile su postale očite tek kasnije tokom rata.

No, ta je brojčana nadmoć u sebi krila ozbiljnu slabost. Početkom 1930-ih su uloženi veliki napori
da se Crvena armija opremi ne samo modernim naoružanjem, nego i doktrinom koja će, po uzoru
na iskustva na građanskog rata, koristiti moderna tehnička sredstva kako bi se manevrom i
napadačkom taktikom slomio neprijatelj.

S druge strane, sav taj napredak je gotovo u potpunosti zaustavljen staljinskim čistkama krajem
1930-ih tokom kojih je u potpunosti izbrisana cijela jedna generacija sposobnih i kvalitetnih
oficirskih kadrova, a na njihova mjesta dovedene neiskusne ili nesposobne zamjene. Kao posljedica
svega toga, sovjetska taktika, strategija i općeniti kvalitet vojske bio je daleko ispod standarda
većine zapadnih zemalja. Tek će neugodna iskustva u zimskom ratu natjerati Staljina da počne
obnovu Crvene armije.

Sovjetska avijacija je također brojčano bila prilično impresivna, ali je, slično kao i Luftwaffe, bila
pretežno orijentirana na podršku kopnenim trupama. S druge strane, Sovjeti su bili među prvima
koji su prepoznali potencijale vertikalnog manevra te stvorili zračno-desantne i padobranske
jedinice, odnosno razvili tehnike snabdijevanja padobranima.

Zbog zatvorenosti mora i orijentacije na kopnenu i zračnu silu, sovjetska RM je 1930-ih igrala
podređenu ulogu. Većina plovila je bila zastarjela, ali je brojnošću bila sposobna podržati kopnenu
vojsku u amfibijskim operacijama.

*SAD*

Zbog oceana koji su je odvajali od Europe i Azije, te u domaćoj politici vladajućeg

izolacionizma, SAD su 1930-ih vrlo malo ulagali u obranu, držeći kako će se budući rat izbjeći,
odnosno da SAD u njemu neće sudjelovati.

Jedini izuzetak je bila ratna mornarica, koja se razvijala zbog sve većeg suparništva SAD s Japanom
u području Pacifika. Zbog velikih udaljenosti između pojedinih točaka na Pacifiku, veliki je
naglasak stavljen na avijaciju, odnosno koordinaciju njenih aktivnosti s mornaricom. Zbog toga su
SAD, slično i Japan, razvile vrlo kvalitetnu i izvježbanu mornaričku avijaciju te sagradile nekoliko

8
 II.SVJETSKI RAT

nosača aviona. Veliki je napor uložen i u razvijanje tehnika za amfibijske operacije, odnosno brzu
gradnju aerodroma i luka na izoliranim otocima.

Zbog toga je razvoj kopnene vojske, odnosno planovi za eventualno djelovanje na evropskim
bojištima bio potpuno zanemaren. Godine 1939. američka vojska je imala zastarjelu opremu i
neadekvatnu taktiku. No, relativno kasni ulazak u rat je omogućio učenje na tuđim iskustvima, dok
su mnogi od tih nedostataka kompenzirani industrijskom moći SAD koja je, slično kao i SSSR,
kvalitativne nedostatke izbrisala kvantitetom.

Tijek rata godine 1939.

Prije izbijanja neprijateljstava, Poljska je većinu vojske koncentrirala na granicama,

nastojeći demonstrirati volju za otporom, odnosno krenuti u protuofanzivu ako se ukaže prilika.
Time je, s obzirom na poljski geostrateški položaj, Nijemcima omogućena prilika da na samom
početku izvedu seriju obuhvatnim manevara kojima će poljske snage biti odsječene od svoje
pozadine i prisiljene na predaju.

Dva dana nakon njemačkog napada Njemačkoj su rat objavile Francuska i Britanija, čime je rat i
formalno dobio karakter svjetskog, pa zato neki historičari navode 3. rujan 1939. kao datum
njegovog početka.

Sve nade Poljaka da će se uspjeti obraniti su vrlo brzo raspršene iz dva razloga - Nijemci su,
koristeći tehnike blitzkriega, u potpunosti iznenadili Poljake brzinom svog napredovanja, a
francuska ofanziva u saarskoj oblasti, koja je bila trebala rasteretiti Poljake, odmah je zaustavljena.
17. rujna je, vidjevši neminovnost poljskog kolapsa, SSSR poduzeo invaziju s istoka i bez nekog
većeg otpora izbio na unaprijed dogovorenu demarkacijsku liniju koja manje-više odgovara
današnjoj poljskoj granici. Dio poljske vojske je izbjegao u Rumunjsku, odakle će prijeći na Zapad,
dok je ostatak zarobljen do početka listopada. Istočni dio Poljske anektirao je SSSR, a zapadni
postao dio tzv. Generalnog guvernmana u sastavu Trećeg Reicha.

Saveznička vrhovna komanda je nakon toga zaključila da nikakva ofanziva na Njemačku nema
smisla, nego da se rat dobije pomorskom blokadom odnosno ograničenim operacijama u cilju
sprečavanja Nijemaca da dobijaju strateške resurse iz neutralnih zemalja. U međuvremenu se
ispostavilo da odluka Italije da bude neutralna ima zapravo koristan efekt na Njemačku, jer je preko
nje nesmetano išao uvoz tih istih sirovina. Dotle se na zapadnom frontu razvilo stalno zatišje,
povremeno prekidano ograničenim akcijama - period poznat kao tzv. čudni rat.

U međuvremenu je SSSR konsolidirao svoje pozicije u Istočnoj Evropi uspostavivši vojne baze u
baltičkim državama Estoniji, Letoniji i Litvi, pripremivši tako teren za formalnu aneksiju slijedeće
godine. Pokušaj da se Finska natjera na ustupanje teritorija sjeverno od Lenjingrada doveo je
krajem novembra do finsko-sovjetskog ili tzv. zimskog rata u kome su Finci u početku uspješno
zaustavili nadmoćne sovjetske napade.

Tijek rata godine 1940.

Norveska operacija

Zimski rat je savezničkim planerima učinio zanimljiv Skandinaviju. Stvoreni su planovi da

se pošalje ekspedicioni korpus s ciljem pružanja pomoći Finskoj, odnosno njenog stavljanja na
savezničku stranu. To je kasnije trebalo poslužiti kao izgovor za blokadu dopreme Njemačkoj

9
 II.SVJETSKI RAT

strateški važnih zaliha željezne rudače iz Švedske. Na planovima se nastavilo raditi i nakon finske
kapitulaciju u ožujku 1940. godine.

Djelomično uznemiren najavama o takvim planovima, Hitler je naredio da se pripremi invazija

Danske i Norveške. 9. aprila 1940. godine su Nijemci bez otpora osvojili Dansku koja će biti
okupirana slijedećih pet godina. U Norveškoj su kralj i vojska pružili otpor, ali su Nijemci, koristeći
lokalnu nadmoć u avijaciji te brzo osvajanje aerodroma, ustanovili mostobrane koje nije bio u
stanju uništiti ni dolazak relativno malobrojnog savezničkog ekspedicionog korpusa. Iako je RN
njemačkoj mornarici nanijela velike gubitke, Norveška je u lipnju 1940. pala pod potpunu njemačku
kontrolu, čime je stvorena važna baza za buduće podmorničke operacije na Atlantiku.

Pad Francuske

10. svibnja je, nakon višestrukog odgađanja i promjene planova, otpočela velika njemačka
ofenziva na zapadnoj fronti.

Kao što se bilo i očekivalo, Nijemci su odlučili zaobići Maginotovu liniju i Francusku napasti preko
teritorija neutralne Belgije. Zbog toga su saveznici odmah poslali svoje najbolje i najbrojnije snage
u dubinu belgijskog teritorija da ih tamo, prema prethodnom planu, zaustave.

Ono što se nije očekivalo bilo je da će Nijemci zajedno s Belgijom napasti Holandiju koja je, za pet
dana i nakon bombardiranja Rotterdama, odmah kapitulirala, odnosno da će glavni udar biti kroz
šumovite Ardene za koje se držalo da su neprohodni za tenkove i druga moderna vozila.

Francuske snage su bile potpuno izenađene, te kada su njemačke snage već za tri dana izbile na
rijeku Meuse kod Sedana, nisu bile u stanju pružiti adekvatni otpor. Nijemci su prešli rijeku i
tenkovskim kolonama brzo odsjekli glavninu savezničkih snaga u Belgiji od Francuske. Pokušaji
saveznika da se razbije njemački klin nisu uspjeli, a 28. svibnja je Belgija službeno kapitulirala.
Savezničke snage su bile svedene na sve manji mostobran kod Dunkerquea gdje je do 4. lipnja
izvedena od najspektakularnijih i najuspješnijih evakuacija u vojnoj povijesti.

Osvajanje Dunkerquea je Nijemcima omogućilo da se okrenu na jug prema uglavnom

demoraliziranim francuskim trupama i 5. lipnja započnu ofanzivu koja je brzo probila njihove
položaje. Francuska vojska je, uz sve veći defetizam, bila paralizirana velikim brojem izbjeglica na
cestama te sve većim političkim podjelama u vladi, čiji je uvažio mišljenje maršala Petaina da
dalji otpor nema smisla.

10. lipnja, smatrajući je da su saveznici izgubili rat te da se jeftino može domoći njihovih kolonija,
Italija se i službeno pridružila Hitleru kao saveznik. Prva važnija italijanska ofanziva bio je napad
na francuske položaje na granici, tijekom kojeg je nekoliko francuskih bataljona uspješno zaustavilo
cijelu jednu talijansku armiju.

Taj uspjeh nije imao skoro nikakav efekt na opće stanje u Francuskoj, gdje je vlada i službeno
otpočela pregovore o kapitulaciji. S time se nije složio general de Gaulle koji je 18. lipnja odletio u
London i stao na čelo tzv. Slobodnih Francuza koji će iz emigracije nastaviti pružati otpor
Nijemcima. Četiri dana kasnije Petainova vlada je potpisala primirje temeljem koga je Francuska
podijeljena na sjeverni dio pod njemačkom okupacijom, i južni dio kojim je upravljala Petainova
vlada u Vichyju, tzv. Vichyjsku Francusku.

28. lipnja je SSSR, koristeći njemačku zauzetost na Zapadu, ultimatumom natjerao Rumunjsku da
preda Besarabiju - teritorij koji danas predstavlja republiku Moldovu.

10
 II.SVJETSKI RAT

Bitka za Britaniju

Početkom ljeta 1940. Hitler se nalazio na vrhuncu moći i većina evropskih političara i vlada
ga je smatrala pobjednikom rata. Nakon sloma Francuske se cijeli kontinent nalazio pod njegovom
kontrolom, bilo preko okupacijskih snaga, saveznika, ideološki bliskih vlada ili neutralnih država
koje je bilo lako ucijeniti. Jedino mu je na putu stajala usamljena Britanija.

No britanska vlada na čelu s Winstonom Churchillom je bila odlučna nastaviti rat do konačne
pobjede, što je pokazano već 5. srpnja napadom na francusku pomorsku bazu Mers-el-Kebir. Cilj te
operacije bio je spriječiti da flota pod kontrolom vichyjske Francuske bude predana silama Osovine
te tako ugrozi britansku pomorsku nadmoć. Napad je izazvao velike žrtve među Francuzima i na
duže vrijeme pokvario odnose bivših saveznika.

U međuvremenu je Hitler s Britanijom nastojao ishoditi mir nudeći garanciju opstanka Britanskog
Imperija u zamjenu za povrat bivših njemačkih kolonija. Kada su Britanci te ponude odbili, Hitler je
naredio da se započne bombardiranje Britanskog Otočja i, u svrhu dodatnog psihološkog pritiska,
započnu javne pripreme za invaziju koja je dobila šifru Operacija Morski lav.

Plan za invaziju izazvao velike podjele i nesuglasice među njemačkim vojnim krugovima, ali su se
svi, pa i Hitler, složili da je za njegovo uspješno izvođenje nužno prethodno osigurati zračnu
nadmoć nad Britanijom, odnosno eliminirati RAF. U tu je svrhu započeta višetjedna serija zračnih
napada kojima su se Britanci suprotstavili u nizu zračnih okršaja koji se zovu Bitka za Britaniju.
Zahvaljujući nizu pogodnosti - posjedovanje radara, brža proizvodnja lovačkih aviona te mogućnost
ponovnog angažiranja vlastitih pilota srušenih nad britanskim tlom - Britanci su uspjeli očuvati
prednost te tako prisiliti Hitlera da sredinom rujna otkaže invazijske planove.

Hitler je za tu odluku bio djelomično motiviran očigledno nezadovoljavajućim stanjem invazijskih

priprema i planova, kao i sve većom željom da započne pohod protiv SSSR-a. Britaniju je umjesto
invazijom trebalo pobijediti iscrpljivanjem njenih resursa kroz bjesomučno zračnim bombardiranje
gradova, pomorsku blokadu te napade na uporišta na Mediteranu i Bliskom istoku.

Operacije na Mediteranu

Težište rata se od jeseni 1940. godine počelo prebacivati sa zapada na Mediteran, odnosno Bliski
istok, gdje je Hitlerov cilj bio Britancima oduzeti strateški važne naftne izvore, odnosno glavnu
prometnu arteriju u Sueskom kanalu. Ovo potonje je bio zadatak talijana, koji su u Libiji i istočnoj
Africi (Etiopija, Somalija) imali znatne snage.

U septembru je iz Libije na Egipat krenula velika talijanska ofanziva koja je nakon kraćeg
napredovanja brzo zaustavljena od strane višestruko malobrojnijih britanskih napredovanja,
pokazavši još jednom italijansku vojnu inferiornost. Talijanske snage u istočnoj Africi, pod
komandom vojvode od Aoste, pokazale su se nešto uspješnije te Britance istjerale iz britanske
Somalije, napale Keniju i Sudan te tako prisilile Britance da tamo dovlače svoje kolonijalne snage.

U međuvremenu su se u Mediteranu počele voditi oštre borbe između italijanske i britanske

mornarice. Zahvaljujući kvalitetnijoj taktici i boljoj opremi, Britanci su u njima imali nešto malo
više uspjeha, a ravnoteža se dodatno pokrenula u britansku korist napadom kojim su 11. studenog u
luci Taranto napadom torpednih aviona onesposobljena tri italijanska bojna broda.

Kako bi dodatno oslabio britanski položaj, Hitler je u to doba na stranu Osovine nastojao dovući
Španjolsku, smatrajući kako će Francisco Franco uzvratiti za potporu dobivenu prilikom

11
 II.SVJETSKI RAT

građanskog rata. No, ispostavilo se kako je Španjolska previše iscrpljena da bi mogla sudjelovati u
novom ratu te je umjesto toga Franco Osovinu podržavati posredno, kao formalno neutralna država.

Najvažniji događaj je bila Mussolinijeva odluka da, u svrhu izjednačavanja prestiža s Hitlerovim,
poduzme vlastiti blitzkrieg u formi napada na Grčku. Pohod koji je započeo 28. listopada , i koji se
ponekad naziva talijansko-grčki rat, vrlo brzo se, zahvaljujući uspješnom otporu slabo opremljene
ali dobro vođene grčke vojske, pretvorio u još jedan talijanski vojni fijasko. Ne samo što je
talijanska ofanziva zaustavljena, nego su talijanske snage odbačene u dubinu albanske teritorije. Još
važnije je bilo to da se Grčka stavila na stranu Britanije i tako dala mogućnost Britancima da
ugrožavaju njemačke pozicije na Balkanu, odnosno bombardiraju strateški važne naftne izvore u
Ploestiju.

Tok rata godine 1941.

Pohod na Balkan

Krajem 1940. Britanci su pokrenuli Operaciju Compass - prvu važniju savezničku ofanzivu
u ratu - koja je za posljedicu imala potpuno rasulo italijanske vojske u Sjevernoj Africi. No, taj se
uspjeh nije mogao iskoristiti, jer je Churchill donio odluku da se britanska pojačanja i drugi resursi
upute u Grčku, čime je izazva Hitlera da naredi napad na Grčku, poznat pod šifrom Operacija
Marita.

Bilo je planirano da se napad izvede s teritorija Bugarske i Jugoslavije - država koje su do proljeća
1941., isto kao i Mađarska i Rumunjska, priključene Trojnom paktu. No, 27. ožujka je u Jugoslaviji
izveden puč i ustanovljena nova, pro-britanska vlada na čelu s generalom Dušanom Simovićem.

Razbješnjeli Hitler je odlučio da zajedno s Grčkom bude napadnuta i Jugoslavija, što se i dogodilo
6. aprila. Demoralizirana jugoslavenska vojska brzo je savladana i prisiljena na kapitulaciju 17.
aprila. Grčka vojska se održala nešto duže - do 20. aprila, nakon čega su njeni ostaci, zajedno s
britanskim ekspedicionim korpusom našli utočište na Kreti. Nijemci su 20. svibnja izvršili
padobranski desant na Kretu te je zauzeli, iako uz velike gubitke među svojim elitnim
padobranskim jedinicama.

U tom trenutku su se britanske pozicije na Mediteranu i Bliskom istoku našle na najnižoj točki.
Serija njemačkih uspjeha, uključujući protuofenzivu u Sjevernoj Africi koju je vodio Erwin
Rommel, potakla je pro-njemačkog premijera Rashida Alija da u Iraku otpočne pobunu protiv
Britanaca. Pobuna je relativno brzo ugušena, ali ne prije što su vichyjske vlasti u Siriji i Libanonu
pristale da se tamošnji aerodromi koriste u svrhu njemačkog snabdijevanja pobunjenika. To je
Britancima dalo povod da započnu ofanzivu s ciljem zaposjedanja tih teritorija. Ona je, uz dosta
poteškoća, uspješno završena sredinom lipnja.

Operacija Barbarossa

Već u jesen 1940. Hitler je izdao direktivu da otpočnu pripreme za Operaciju Barbarossa -
invaziju SSSR koja je trebala početi u ljeto 1941. godine. Razlozi za Hitlerovu odluku bili su
uglavnom ideološke i političke prirode. Osvajanje prostora na istoku bilo je dio nacističkog
programa, a i smatralo se da će pohod protiv komunističke države dovesti do promjena u britanskoj
vladi. Plan je uživao i veliku popularnost u njemačkim vojnim krugovima koji su ga dočekali s
daleko više entuzijazma i daleko manje skepse nego odluku o ulasku u rat, odnosno ofenzivi na
Zapadu.

12
 II.SVJETSKI RAT

Staljin je, pak, smatrao da čak ni Hitler sebi neće dozvoliti luksuz ratovanja na dva fronta, odnosno
ponoviti istu onu grešku koju je kritizirao u Mein Kampfu. Zato je smatrao da je gomilanje trupa na
istočnim granicama isključivo sredstvo političkog pritiska, a dojave o njemačkim pripremama za
napad podmetanje britanskih službi kojima je bilo u interesu što prije uvući SSSR u rat. Sam Staljin
je nastojao izbjeći rat do trenutka kada se dovrši reorganizacija Crvene armije, odnosno sagrade
nova utvrđenja na novim zapadnim granicama. Tamo su, u svrhu odvraćanja, koncentrirane velike
vojne snage, ali im je i zapovijeđeno da ne odgovaraju na nikakve provokacije.

Sve je to savršeno odgovaralo njemačkom planu koji je predviđao opkoljavanje i uništenje glavnine
sovjetskih snaga na samoj granici i osvajanje Moskve i Lenjingrada, te izbijanje na liniju Astrahan
- Murmansk u roku od šest tjedana do tri mjeseca. Kada je 22. lipnja napad otpočeo, sovjetske
snage su bile potpuno iznenađene. Većina sovjetskih aviona je uništena na zemlji, stotine tisuća
vojnika zarobljeno, a u mnogim krajevima Wehrmachtovi vojnici dočekani kao osloboditelji.
Ispočetka se činilo da ništa neće Nijemcima stajati na putu da ostvare još jedan trijumf u duhu
blitzkriega.

Iako su se njemačko napredovanje nastavljeno, vrlo brzo se pokazalo kako su Hitlerovi planeri ipak
potcijenili poteškoće koje ih čekaju na pohodu na jednu od najprostranijih zemalja svijeta. Čim se
linija fronta počela odmicati u dubinu sovjetskog teritorija, počeli su se pojavljivati ozbiljni
logistički problemi, te Nijemci više nisu bili u stanju da, kao na početku, održavaju isti tempo
napredovanja cijelom dužinom fronta. To je sovjetskim snagama omogućavalo predah, odnosno
povremene kontranapade i sve bolju organizaciju obrane. Isto tako se ispostavilo da njemačka
pješadija - opskrbljena konjskim zapregama - nije u stanju pratiti oklopne jedinice, te su mnoge
opkoljene sovjetske jedinice bile u stanju probijati se iz obruča.

U kasnu jesen, nastojeći postići odlučnu pobjedu prije dolaska zime, Nijemci su odlučili baciti sve
na jednu kartu - Operaciju Tajfun čiji je cilj bilo zauzimanje Moskve. Uz ogromne gubitke su se
približili sovjetskoj prijestolnici, ali je ofanziva na kraju zaustavljena uslijed krajnjeg iscrpljenosti
ljudstva.

U međuvremenu se ispostavilo da Britanci, suprotno Hitlerovim očekivanjima, ipak nemaju

ideoloških predrasuda te su sa Sovjetima odmah počeli surađivati kao pravi saveznici. Započeli su
konvoji pomoći za Murmansk, a dvije vojske su zajedno okupirale Iran, nastojeći preduhitriti
eventualnu pronacističku pobunu.

Ulazak SAD u rat

Od samog početka rata američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt nije krio svoje
pro-britanske simpatije, odnosno uvjerenje kako je u američkom interesu da sile Osovine budu
poražene. No, direktno uključivanje u rat je priječilo uglavnom izolacionističko raspoloženje
američke javnosti, odnosno mišljenje kako se Amerikanaca pitanje kontrole nad Europom i
ostatkom Starog svijeta ne tiče.

Roosevelt je, s druge strane, koristio svoje predsjedničke ovlasti da bi Britaniji pomagao na svaki
način osim vojnom intervencijom. Britanci su dobijali izdašnu vojnu pomoć, a njihove narudžbe su
dovele do postepenog procvata američke vojne industrije. Roosevelt je SAD u rat nastojao uvući
tako što je slao američke ratne brodove da prate konvoje s američkom robom za Britaniju i tako
provociraju sukobe s njemačkim podmornicama u Atlantiku.

No u jesen 1941. prava je kriza nastala na Pacifiku, umjesto Atlantiku. Japan je godinu dana ranije,
koristeći zauzetost zapadnih sila, okupirao Indokinu, dotada pod vlašću vichyjske Francuske, te
tako stekao vrijedan izvor sirovina. Slijedeća na redu je trebala biti Nizozemska Istočna Indija, s

13
 II.SVJETSKI RAT

obzirom na svoje izvore nafte. SAD su na to, kao i na nastavak rata u Kini, reagirali naftnim
embargom koji je posebno pogodio japansku mornaricu.

Suočena s krizom, japanska vlada je odlučila vojnom akcijom zauzeti Nizozemsku Istočnu Indiju.
No, to je sobom povlačilo oružani sukob s Britanijom i SAD. Američka vlada je kao dodatno
upozorenje bila premjestila veliki dio svoje Pacifičke flote iz San Diega u bazu Pearl Harbor na
Havajima.

To je japanskim planerima dalo sjajnu priliku da smisle akciju koja je na samom početku trebala
ostvariti japansku premoć na Pacifiku i omogućiti neometana osvajanja po ostatku Azije. 7.
prosinca su američku bazu napali japanski avioni te potopili, odnosno oštetili veliki broj brodova i
aviona. Taj je napad, izveden bez formalne objave rata, izazvao veliki bijes američke javnosti te
otklonio sve sumnje oko toga trebaju li se SAD aktivnije uključiti u događaje u svijetu.

Dan prije napada na Pearl Harbor Sovjeti su pokrenuli jednih od svojih prvih velikih ofanziva. Ona
je ne samo odbacila Nijemce od Moskve nego im nanijela i velike gubitke, srušivši tako mit o
nepobjedivosti Wehrmachta. Dok se sve to događalo, Hitler je smatrao kako bi pritisak na istočnom
frontu mogao smanjiti ulaskom Japana u rat protiv SSSR-a. U tu svrhu je Njemačka formalno
objavila rat SAD, ali je, na Hitlerovo veliko razočaranje, Japan održao neutralnost u odnosu na
SSSR.

Tijek rata godine 1942.

Osovina u ofanzivi

Ulazak SAD, sa svojim ogromnim ljudskim, materijalnim i industrijskim resursima,

predstavljao je veliko olakšanje za Britaniju i SSSR, ali je trebalo vremena da se svi ti resursi
mobiliziraju i počnu efikasno koristiti. U međuvremenu su Sile Osovine na različitim bojištima
nastavile bilježiti uspjehe.

Najspektakularniji su bili oni na Pacifiku. Japanci su uspjeli osvojiti Malaju te 15. veljača prisiliti
na predaju veliki britanski garnizon u Singapuru, što je predstavljalo jedan od najsramotnijih poraza
u britanskoj povijesti. Slično je bilo s Filipinima, nizozemskom Istočnom Indijom, Centralnim
Pacifikom te Burmom, a dalje napredovanje preko Nove Gvineje do Australije je zaustavljeno tek
pomorskom bitkom u Koraljnom moru. Nešto kasnije je u bitci kod Midwaya zaustavljen još jedan
japanski pokušaj daljeg osvajanja, pri čemu je potopljeno nekoliko nosača aviona sa stotinama
elitnih pilota.

Na istočnom frontu je sovjetska zimska ofanziva zastala na proljeće, dijelom zahvaljujući

Hitlerovoj naredbi da se ne odstupa ni milimetar, a prekršitelji najstrože kažnjavaju. Novi sovjetski
pokušaj ofanzive je u svibnju doveo do katastrofalnog poraza u harkovskoj bitci. Time su
Nijemcima olakšani uvjeti za započinjanje velike ljetne ofanzive kojoj, ovoga puta, cilj bio
ograničen na Kavkaz i tamošnja naftna polja, odnosno eventualno izbijanje na Bliski istok.
Ofanziva koja je započela u lipnju izazvala je sovjetsko povlačenje, no rasulo iz godine 1941. se
nije ponovilo. Sovjeti su s vremenom bili u stanju usporiti njemačko napredovanje, a dodatni
problem je predstavljalo njeno razdvajanje na dva pravca - jedan prema Kavkazu, drugi u
smjeru Staljingrada, industrijskog središta na rijeci Volgi. Shvaćajući stratešku važnost
Staljingarada, Sovjeti su ga odlučili odlučno braniti, što je dovelo do staljingradske bitke.

Njemačka komanda se nadala prodrijeti na Bliski istok i sa južnog pravca zahvaljujući novoj
Rommelovoj ofanzivi kojom su britanske snage teško poražene u bitci kod Bir Hakeima i
prisiljene na povlačenje iz Libije u dubinu egipatske teritorije. Rommel se nadao zauzeti

14
 II.SVJETSKI RAT

Aleksandriju, izbiti na Sueski kanal te se poslije spojiti s njemačkim snagama na Kavkazu, odnosno
japanskim u Indiji. Ali taj ambiciozni plan je sredinom ljeta zaustavila loša logistika te
reorganizirana britanska obrana pod komandom generala Bernarda Montgomeryja koja je
Rommelovo napredovanje konačno zaustavila u bitci kod Alam Halfe.

U međuvremenu se, u skladu sa zaključcima konferencije u Wansee u siječnju, na teritorijama pod

vlašću Njemačke i njenih satelita počelo provoditi tzv. Konačno rješenje židovskog pitanja, danas
poznatije pod nazivom Holokaust.

Prekretnice

Sredinom 1942. se SSSR ponovno našao u teškoj situaciji, te je Staljin to iskoristio kako bi
zapadne saveznike natjerao na otvaranje tzv. drugog fronta u Zapadnoj Evropi s ciljem rasterećenja
Crvene armije. Američki vojni krugovi su se također zalagali za takav plan iz političkih razloga,
nastojeći da rat u Evropi bude što kraći, odnosno da se mogu obračunati s Japanom. Churchill je,
pak, smatrao kako do otvaranja drugog fronta treba biti na obalama Mediterana koje je on nazivao
"mekim trbuhom" Hitlerove Evrope. Propast kanadskog prepada na Dieppe u lipnju je
Amerikance uvjerila u snagu njemačke obrane na atlantskim obalama, odnosno prihvaćanje
Churchillovih argumenata.

Iako su Rommelove osovinske snage u Sjevernoj Africi dugo vremena bile brojčano, tehnički i
logistički inferiorne Britancima, tek je Montgomery to uspio shvatiti, odnosno praktički iskoristiti
za jednostavan plan koji je 23. listopada doveo do početka bitke kod El Alameina. Rommelove
snage su teško poražene i natjerane na povlačenje koje će postepeno dovesti do gubitka Libije. Zato
se ta bitka smatra prvom prekretnicom drugog svjetskog rata.

U međuvremenu su osovinske pozicije 4. studenog dodatno oslabljene operacijom Torch anglo-

američkim iskrcavanjem na obale Maroka i Alžira, koji su bili pod kontrolom vichyjske Francuske.
Nakon kraćeg otpora su se vichyjske snage predale, odnosno prešle na stranu Saveznika, ali je dalje
napredovanje u Tunis zaustavljeno zbog iskrcavanja njemačko-talijanskih snaga te lošeg vremena.
Bez obzira na to, uspjeh složene amfibijske operacije je pokazao kako su Saveznici sličan poduhvat
u stanju ponoviti drugdje, tjerajući Hitlera da na račun istočnog fronta šalje trupe radi obrane
evropskih obala. Zato se Torch naziva drugom prekretnicom drugog svjetskog rata.

Najvažnija prekretnica se ipak dogodila na istočnom frontu, gdje su ulične borbe u Staljingradu
bile toliko iscrpile njemačko ljudstvo da je njemačka komanda bila prisiljena popunjavati bočne
linije trupama svojih saveznika Rumunjske, Mađarske i Italije. To je sovjetskoj vrhovnoj komandi
(Stavka) dalo sjajnu priliku da dvostrukim bočnim udarom 19. studenog te linije probije i u
Staljingradu opkoli 6. armiju generala Ericha Paulusa. Pokušaji da se obruč probije i opkoljena
armija izbavi nisu uspjeli, pa su se 1. veljače 1943. njeni ostaci predali, označivši najveću katastrofu
u dotadašnjoj njemačkoj vojnoj povijesti.

Poraz kod Staljingrada je Nijemce natjerao na povlačenje s Kavkaza, ali imao i ozbiljnije političke
posljedice. Uništenje vojski na Istočnom frontu je vladine krugove u Rumunjskoj, Mađarskoj, pa i u
Italiji, natjeralo da razmišljaju o napuštanju Njemačke i priklanjanju Saveznicima prvom povoljnom
prilikom.

Prekretnica se dogodila i na Pacifiku, nakon što su 2. kolovoza američki marinci izvršili desant na
strateški važan otok Guadalcanal na Solomonskim Otocima. Japanci su odatle pokušali otjerati
vlastitim desantom što je dovelo do šestomjesečnih žestokih borbi na kopnu, moru i zraku. Iako su

15
 II.SVJETSKI RAT

obje strane pretrpile ogromne gubitke, Amerikanci su ih lakše nadoknađivali te su se Japanci

početkom veljače1943. povukli, označivši uspjeh prve velike savezničke ofenzive na tom ratištu.

Tok rata godine 1943.

Slom Osovine u Sjevernoj Africi

Savezničkim snagama u Sjevernoj Africi je Tunis, nakon relativno lakog zauzimanja Alžira i
Maroka, predstavljao veliki problem, što zbog lošeg vremena, što zbog teškog planinskog terena
koji je vješto koristila njemačko-talijanska ekspedicijska armija na čelu s generalom von
Arnimom. Saveznici su dodatni problem imali u slaboj koordinaciji između britanskih, američkih i
francuskih kolonijalnih trupa. Još veći problem bilo je neiskustvo američkih snaga koje je 19.
veljače došlo do izražaja u bitci kod Kasserinea prilikom koje je Rommel uspio probiti američke
položaje i izazvati panično povlačenje koje je zaustavljeno tek krajnjim britanskim naporima.

No taj Rommelov uspjeh nije mogao biti iskorišten jer je u Tunis s juga, iz Libije, prodirala
britanska Osma armija na čelu s Montgomeryjem. 6. ožujka je Montgomery Rommela porazio u
bitci kod Medenina, a 17. ožujka započeo pustinjskim manevrom zaobilaziti utvrđenu Marethsku
liniju na tunisko-libijskoj granici. Uspješan proboj tih položaja je zapečatio sudbinu osovinskih
snaga u Tunisu, jer nisu imali dovoljno ljudstva ni materijala da se odupirati savezničkim
ofanzivama iz dva pravca.

Iako su pojedini osovinski komandanti tražili dozvolu za evakuaciju, Hitler je to odbio iz političkih
razloga, plašeći se dodatne demoralizacije nakon staljingradske katastrofe. Evakuacija je s
vremenom postajala sve teža, isto kao i snabdijevanje trupa zbog sve očitije pomorske nadmoći
Saveznika u Mediteranu. 14. svibnja su se posljednji ostaci osovinskih snaga predali, označivši
konačni kraj rata u Sjevernoj Africi.

U međuvremenu su se sile Osovine mogle utješiti djelomičnim uspjehom njemačke ofanzive na

istočnom frontu, tokom koje su Sovjeti odbačeni iz oblasti Harkova koga su bili oslobodili
početkom godine. To je Wehrmachtu povratilo optimizam, odnosno potaklo planove za još jednu
veliku ljetnu ofanzivu, dok su Sovjeti odlučili zaustaviti daljne napade i posvetiti se konsolidaciji
svojih redova. To je dovelo do relativnog zatišja na istočnom frontu koje će trajati nekoliko mjeseci.

Desant na Sjevernu Afriku je među osovinskim snagama potakao strah od eventualnog savezničkog
iskrcavanja na druge oblasti Mediterana. Zato su poduzete mjere za jačanje obrane na tom području
- vichyjska Francuska je okupirana, nakon čega se njena flota u Toulonu samopotopila kako ne bi
pala u ruke Nijemcima. Na Balkanu, gdje se razgranao široki partizanski pokret, pokrenute su
ofanzive u cilju njegovog gušenja, pogotovo u Jugoslaviji gdje su pokušaji uništenja Titovih
partizana doveli do bitaka na Neretvi i Sutjesci.

Kurska bitka

Nijemci su, slično kao i prethodne dvije godine, za ljeto na istočnom frontu planirali veliku
ofanzivu koja je konačno trebala slomiti Crvenu armiju. No ovaj put su imali daleko manje resursa,
pa je opseg ofanzive bio još ograničeniji. Cilj njemačkog napada je ovaj put bila samo dio
centralnog dijela fronte - velika izbočina s centrom u Kursku, za koju su Nijemci smatrali da sadrži
većinu sovjetskih snaga. Plan je bio odsjeći tu izbočinu dvostrukim tenkovskim udarom sa sjevera i
juga, pri čemu su se velike nade polagale u nove tipove tenkova kao što su Tigar i Panther.

Sovjeti su rano saznali za njemačke planove te su relativno zatišje dobro iskoristili da na pravcima
njemačkog udara sagrade višestruke linije obrane, a u pozadini pripreme velike rezerve koje će u
16
 II.SVJETSKI RAT

pogodnom momentu krenuti u protivnapad. To se pokazalo već 5. srpnja kada su Nijemci dva sata
prije samog napada prvo iznenađeni sovjetskom artiljerijskom protupripremom, a potom i žestinom
otpora zbog koga je napad zastao prvo na sjeveru, potom na jugu. Na kraju su Sovjeti krenuli u
veliki protunapad koji je kod Prohorovke doveo da najveće tenkovske bitke u povijesti. Iako je
rezultat bio taktički neodlučan, Sovjeti su sa svojim inferiornijim T-34 tenkovima Nijemcima
uspjeli zadati gubitke koje ovi nisu bili u stanju nadoknaditi.

Nijemci su nakon toga zastali na dostignutim položajima, ali se vrlo brzo pokazalo kako su toliko
iscrpljeni da više nisu u stanju zaustaviti sovjetsku protuofanzivu, koja je odmah započela, prvo na
sjeveru, a mjesec dana kasnije i na jugu. Do kraja godine će Sovjeti osloboditi veliki dio Ukrajine,
uključujući i Kijev početkom studenog.

Kurska bitka je značila konačni njemački poraz na istočnom frontu. Nakon nje se Wehrmacht
nije mogao nadati nikakvim ozbiljnijim ofanzivnim operacijama i sva njemačka aktivnost se svela
na sve teže držanje postignutih položaja, odnosno izbavljivanje jedinica opkoljenih u sovjetskim
manevrima.

Pad Italije

U skladu s Churchillovim strateškim zamislima, zapadni saveznici su 10. srpnja započeli

iskrcavanje na Siciliju, što je bio prvi korak prema izbacivanju Italije iz rata. Iako su osovinske
snage, pogotovo njemačke, pružale žestok otpor, brzo je postalo jasno da se moraju povući na
talijansko kopno. U međuvremenu su svi ti događaji imali uticaj na fašističke vođe u Rimu, koje su
21. srpnja svrgnule i uhapsile Mussolinija, a nova vlada odmah započela tajne pregovore o
kapitulaciji.

Do kapitulacije je došlo 8. rujna, kada je zajedno s njom trebalo biti koordinirano veliko iskrcavanje
kod Salerna. No, njemačke snage pod komandom feldmaršala Kesselringa su pokazale kao veoma
vješte, kako u obrani od zapadnih saveznika, tako i brzom stavljanju Italije pod okupaciju.
Mussolini je oslobođen akcijom njemačkih komandosa i stavljen na čelo kvislinške Italijanske
socijalne republike. U međuvremenu su Nijemci, vješto koristeći planinski teren, zadržavali
saveznički prodor prema Rimu te postepeno stvorili gotovo nesavladivu obrambenu liniju čiji je
centar bio Monte Cassino. Oko tog mjesta će se mjesecima voditi krvave borbe.

Kapitulacija Italije je imala ozbiljne posljedice i na Balkanu. Dok je britanski pokušaj da iskoriste
kapitulaciju talijanskog garnizona i na brzinu osvoje Dodekanez završio katastrofom, u Grčkoj i
Jugoslaviji su partizanima pale u ruke velike količine oružja i opreme. Pogotovo je to imalo veliki
utjecaj na Jugoslaviju, gdje se partizanska vojska i s njom povezan politički pokret nametnula kao
glavni faktor u budućem poratnom uređenju zemlje.

Tok rata godine 1944.

Iskrcavanje kod Anzija

Isfrustrirani uspješnim njemačkim otporom kod Monte Cassina, saveznički komandanti su se

odlučili osvojiti Rim obilaznim manevrom, odnosno iskrcavanjem trupa kod Anzija, u pozadini
njemačkih linija. No, iskrcavanje, koje je otpočelo krajem siječnja, vrlo brzo je zapelo zbog
logističkih problema i nesposobnosti američkog generala Lucasa. To je Nijemcima dalo
dragocjeno vrijeme da dovuku rezerve i pokrenu protunapad koji je saveznike gotovo uspio baciti u

17
 II.SVJETSKI RAT

more. Mostobran je očuvan, ali su saveznici odustali od namjere da ga koriste kao polazište za
napad na Rim.

Monte Cassino je osvojen nekoliko mjeseci kasnije i Nijemci su konačno prisiljeni na povlačenje,
što je Amerikancima omogućilo da 4. lipnja oslobode Rim. No, dotada je Churchillova
mediteranska strategija bila temeljito diskreditirana i talijansko bojište izgubilo prioritet među
savezničkim planerima.

Oslobodenje Francuske

Nakon poraznih iskustava u brdovitoj Italiji, saveznici su konačno prihvatili američko

stajalište da je rat najbolji dobiti direktnim udarom u Njemačku preko ravničarske Zapadne Evrope.
Od kraja 1943. su se intenzivirale pripreme za veliko iskrcavanje na francusku obalu, koje je dobilo
šifru Operacija Overlord. Pomorski i zračni desant je bio godinama planiran, a mjesecima
uvježbavan, uz dotada neviđeni sistem dezinformacije neprijatelja.

Sve te mjere su urodile plodom kada je 6. lipnja - datum koji će u povijest ući kao Dan D - izvršeno
dotada najveća amfibijska operacija u historiji. Savezničke snage su se iskrcale na širokom frontu u
Normandiji, umjesto kod Pas de Calaisa gdje su ih Nijemci bili očekivali. Iako su Nijemci na sve
moguće načine pokušali saveznike baciti u more, mostobran se postepeno širio. Nakon mjesec i pol
dana krvavih i žestokih borbi, Amerikanci su uspjeli izvršili proboj i poduzeti veliki obuhvatni
manevar. Hitlerovo uporno odbijanje da izda naređenje za povlačenje dovelo je do opkoljavanja i
uništavanja njemačkih snaga kod Falaisea.

Istovremeno je izvršen i manji desant na južnu obalu Francuske. Nijemci su počeli povlačenje iz
Francuske koje se vrlo brzo pretvorilo u paniku i rasulo. General de Gaulle je u tim danima
uspješno ishodio da njegov pokret Slobodnih Francuza postane legitimna vlada oslobođene
Francuske i izbjegne savezničku okupacijsku upravu. 24.kolovoza je to potvrđeno nakon
oslobođenja Pariza.

Duboko uvjereni da će rat moći završiti do Božića, saveznici su se odlučili za riskantni plan zračnog
desanta u južnoj Nizozemskoj, kojemu je cilj bilo osvajanje mostova preko Rajne. Taj plan, prozvan
Operacija Market Garden, je 17. rujna doveo do velikog zračnog desanta, pri čemu su britanski
padobranci kod Arnhema stjecajem okolnosti naletjeli na elitne njemačke jedinice. Rezultat toga je
bio arnhemska bitka u kojoj su Britanci desetkovani, a Nijemci stekli jednu od posljednjih velikih
pobjeda u ratu.

Slom njemackih istocnih saveznika

Crvena armija je od kurske bitke bila u stalnom napredovanju. U prvoj polovici 1944.
godine su se borbe uglavnom vodile na sjevernom i južnom dijelu istočnog fronta, pa je tako
odsječen njemački garnizon na Krimu, odnosno Lenjingrad konačno oslobođen opsade.

Glavni i najspektakularniji udar se dogodio u junu i nosio je šifru Operacija Bagration. Njime je
slomljena njemačka Grupa armija Centar i oslobođena Bjelorusija, pri čemu su Sovjeti stekli
ogroman broj zarobljenika i bazu za daljnje napredovanje prema Poljskoj i Njemačkoj.

U isto vrijeme je pokrenuta i velika ofanziva na Finsku, čija je vlada odlučila pristati na sovjetske
uvjete za primirje. Ta odluka nije značila kraj rata za Finsku. Nijemci su odmah pod okupaciju
stavili sjeverni dio zemlje koji će postati poprište višemjesečnog krvavog rata između bivših
saveznika.

18
 II.SVJETSKI RAT

Dva mjeseca kasnije je poduzet udar na Rumunjsku, koja je imala daleko više uspjeha u mijenjanju
strana. Sovjeti su prodrli i preko bugarske granice, iako ta zemlja formalno nije objavila rat SSSR-u.
Obje vojske su se stavile Sovjetima na raspolaganje i poslije uzele učešće u borbama protiv
Nijemaca na istočnom frontu.

Dolazak Sovjeta na Balkan je prisilio Nijemce na povlačenje iz Grčke prema sjeveru. Nastali
vakuum su nastojale ispuniti suparničke gerilske frakcije, što je dovelo do građanskog rata u koji su
se upetljale britanske trupe. U Jugoslaviji su u jesen Titovi partizani uz pomoć Crvene armije
oslobodila Beograd te se polako transformirala u regularnu vojsku koja je držala svoj dio fronta.

U Mađarskoj je pokušaj kapitulacije, odnosno stavljanja na stranu Saveznika, doveo do njemačke

vojne intervencije protiv admirala Horthyja i instaliranja fašističkog režima koji će sprovesti
Holokaust među dotada pošteđenim mađarskim Židovima.

Oslobodenje Filipina

U 1943. i 1944. godini na Pacifiku glavna saveznička, odnosno američka, strategija bilo je
tzv. preskakanje otoka. Ona se sastojala od toga da se prodor u dubinu područja pod japanskom
kontrolom izvodi zaobilaženjem većine otočnih uporišta koja bi tom prodoru stajala na putu.
Amerikanci bi se jednostavno iskrcali u pozadini tih uporišta, tamo sagradili pomorske i zračne
baze, a japanske baze ispred njih bile podvrgnute zračnom i pomorskom bombardiranju, odnosno
blokadi u cilju njihove trajne neutralizacije.

Takva je strategija donijela ploda u savezničkom sporom, ali nezaustavljivom napredovanju u

Jugozapadnom, odnosno Centralnom Pacifiku. No, kako su se savezničke linije približavale Japanu,
tako su rasle nesuglasice između generala Douglasa MacArthura i admirala Chestera Nimitza.
Dok se Nimitz zalagao za direktan prodor prema Japanu, dotle je MacArthur, dijelom zbog svoje
povrijeđene taštine, inzistirao na prethodnom oslobođenju Filipina.

Na kraju je iz političkih razloga prevagnulo MacArthurovo mišljenje. U jesen su Amerikanci

prikupili veliku invazijsku flotu i izvršili desant na Filipine. Japanski pokušaj da to spriječe doveo
je do bitke u zaljevu Leyte - najvećeg i najspektakularnijeg pomorskog okršaja u ratu, nakon koga
je japanska ratna mornarica prestala postojati kao ozbiljan faktor. Američke kopnene snage na
Filipinima su, s druge strane, s japanskim garnizonima vodili žestoke borbe do samog kraja rata.

Tijek rata godine 1945.

Slom Njemacke

Krajem 1944. Njemačka je ostala usamljena, bez saveznika, a i njena matična teritorija je
već bila načeta sa zapada i s istoka. No, Hitler je još uvijek vjerovao u uspješan završetak rata,
uzdajući se u nova oružja poput raketa V-2 ili mlaznih lovaca Me-262. Da bi stekao vrijeme da ih
usavrši, naredio je veliku ofanzivu na zapadu protiv američkih položaja u Ardenima. Velika
ardenska protuofanziva je u potpunosti iznenadila Amerikance i nanijela im teške gubitke, ali su
njihovi položaji brzo konsolidirani uz pomoć britanskih saveznika te su Nijemci postepeno potisnuti
na polazne položaje.

Gubitke u Ardenima više ništa nije moglo nadoknaditi, što su odmah iskoristili Sovjeti, probivši
njemačke linije u Poljskoj i približivši se samom Berlinu. U ožujku su zapadni saveznici konačno
prešli Rajnu i počeli prodirati u samo srce Njemačke. Saveznici su također pokrenuli ofanzivu u
Italiji, isto kao i Titova jugoslavenska vojska.

19
 II.SVJETSKI RAT

Njemačka vojska je nakon više od pet godina doživjela potpuni slom pa su se mnoge jedinice,
pogotovo na zapadu, počele predavati bez borbe, a na istoku boriti manje zato da zaustave Sovjete,
a više zato da sebi daju priliku za predaju zapadnim saveznicima. 25. aprila su se sovjetske i
američke trupe spojile kod Torgaua, praktički presjekavši Njemačku napola. U isto vrijeme je
otpočela berlinska bitka tijekom koje je Hitler izvršio samoubojstvo, a sam Berlin se predao
2.svibnja.

Nova njemačka vlada pod admiralom Doenitzom je otpočela pregovore o kapitulaciji koji su
završeni 7. svibnja, a 8. svibnja objavljen prekid neprijateljstava. U nekim dijelovima Evrope,
pogotovo onim istočnim, borbe su se vodile još nekoliko tjedana, ali je tog dana službeno otpočeo
mir.

Slom Japana

U prvoj polovici 1945. godine su se američki vojnici iskrcali otok Iwo Jimu i nakon
dugotrajnih i žestokih borbi savladali tamošnji japanski garnizon. Otok je poslije počeo služiti kao
baza američkim strateškim bombarderima B-29 u njihovim napadima na ciljeve u samom Japanu.
Prilikom napada su korištene zapaljive bombe što je samo u Tokyju dovelo do 300.000 mrtvih.

U lipnju su se Amerikanci još više približili samom Japanu nakon iskrcavanja na Okinawi. I tamo je
japanski garnizon savladan, ali uz ogromne gubitke na savezničkoj strani. Ti su gubici uvjerili
američke planere da će invaziju samog Japana zahtijevati nezamislivo veliki broj žrtava i doveli do
odluke da se Japan na predaju pokuša prisiliti upotrebom novog oružja zvanog atomska bomba.

6. kolovoza je na Hiroshimu bačena atomska bomba i izazvala dotle nezamislivo razaranje i

patnje među lokalnim stanovništvom. Dok je japanska vlada pokušavala shvatiti što se dogodilo,
uslijedio je još jedan šok u obliku objave rata od strane SSSR-a. Sovjetske snage su vrlo brzo
razbile japanske snage u Mandžuriji i otpočele brzo napredovati prema Koreji. 9. kolovoza je
bačena druga atomska bomba na Nagasaki.

To je bilo dovoljno da japanska vlada nakon nekoliko dana shvati da dalji otpor nema smisla, te je
15. kolovoza objavljena bezuvjetna kapitulacija. Ona je formalno potpisana 2. rujna na
američkom bojnom brodu Missouri u Tokijskom zaljevu, što je datum koji predstavlja
službeni završetak drugog svjetskog rata.

Posljedice rata

Gubici

Točan broj ljudskih žrtava drugog svjetskog rata nije utvrđen niti će ikada biti utvrđen.
Razlog tome je djelomično u tome što ih je teško razlučiti od nekih ratova koji su vođeni prije i
poslije, a dijelom i u tome što se s brojkama iz raznih političkih razloga manipuliralo (Jugoslavija,
SSSR). Većina procjena spominje brojku od 55 milijuna ljudi, pri čemu se također drži da samo 10
% otpada na neposredne sudionike, tj. pripadnike oružanih formacija, dok se ostatak odnosi na
civile. Zbog tog nesrazmjera se drugi svjetski rat često navodi kao krajnji primjer totalnog rata.

Broj ranjenih je bio višestruko veći, što, s obzirom na tadašnji broj stanovnika planeta Zemlje, drugi
svjetski rat čini najkrvavijim sukobom u historiji.

20
 II.SVJETSKI RAT

Rat je doveo do dramatičnih demografskih promjena u mnogim oblastima svijeta. Cijele etničke
zajednice su ili desetkovane ili prisilno raseljene. Najspektakularniji primjer predstavlja gotovo
potpuni nestanak Židova u Evropi - oni koji su preživjeli Holokaust su uglavnom emigrirali u SAD
ili Palestinu, gdje je uskoro stvorena država Izrael. 15 miliona Nijemaca je protjerano iz velikog
dijela Istočne Evrope, a nešto slično se dogodilo i italijanskoj manjini na istočnim obalama Jadrana.

I materijalni gubici su bili veliki. Gotovo na svakom području gdje su se vodile ratne operacije
došlo je do velikog ili potpunog uništenja cesta, mostova, željeznica, telekomunikacijskih sistema i
drugih oblika infrastrukture, a mnoge države su doživjele ozbiljno smanjenje vlastitih industrijskih i
drugih resursa.

U ratu su nestali i mnogi dijelovi kulturne baštine, za što su najbolji primjer Varšava, koja je nakon
neuspjelog ustanka godine 1944. u potpunosti razorena od Nijemaca, te Dresden čiji je veći dio
godine 1945. spaljen u savezničkom bombardiranju.

Promjene granica

Već u početnim fazama rata je postalo jasno da će on po svom završetku dovesti do velikih
promjena u budućem svjetskom poretku.

Najvidljivije promjene bile su one koje su se ticale državnih granica. SSSR je nakon rata i formalno
u svoj sastav uveo Estoniju, Letoniju i Litvu te se proširio na račun Finske, Njemačke, Poljske,
Čehoslovačke i Rumunjske. Mirovnim ugovorima su se na zapad proširile Poljska na račun
Njemačke, odnosno Jugoslavija na račun Italije - s time da je pitanje Trsta riješeno tek 1954.
godine. Kina je od Japana preuzela otok Tajvan, dok je Koreja od Japana stekla nezavisnost.

Sama Njemačka je ubrzo nakon rata postala podijeljena na Zapadnu i Istočnu Njemačku. Austrija je
također povratila nezavisnost i godine 1955. postala suverena i neutralna država.

Politicke promjene

Jedna od dugoročnijih posljedica rata postala je jasna već pri samom kraju ratnih operacija,
kada su se one u Aziji iz globalnog transformirale u lokalni sukob. Nastojanje bivših kolonijalnih
sila Nizozemske i Francuske da povrate suverenitet nad teritorijima prethodno izgubljenim od
Japana je dovelo do oružanih sukoba u Nizozemskoj Istočnoj Indiji i Indokini, odnosno do
demonstracija i jačanja pokreta za nezavisnost u mnogim kolonijama.

Britanija, koja je bila krajnje iscrpljena ratom, shvatila je da više ne može održavati Britanski
Imperij te je godine 1947. Indiji, odnosno Pakistanu, priznala nezavisnost. Dvije godine kasnije
su Nizozemci priznali nezavisnost Indonezije. Francuzi su bili nešto uporniji u Vijetnamu te ga
napustili tek nakon vojnog poraza godine 1954. Dotada je već započeo proces koji će se nazvati
dekolonizacija i tokom koga će bivši kolonijalni imperiji biti zamijenjeni nizom novih suverenih
država poznatih pod nazivom Treći svijet.

Dekolonizacija je bila samo jedna od manifestacija kraja primata Evrope u međunarodnoj politici.
Na mjesto iscrpljenih, poniženih i devastiranih bivših evropskih su došle dvije države oko kojih će
se slijedećih nekoliko desetljeća formirati globalni blokovi - SAD i SSSR. Njihovo suparništvo,
djelomično motivirano borbom za prevlast u svijetu, a djelomično nesuglasicama nazvano je hladni
rat, a granica između njihovih sfera u Europi prozvana Željezna zavjesa - često navođena kao
jedna od najvidljivijih i najdugotrajnijih posljedica drugog svjetskog rata.

21
 II.SVJETSKI RAT

U nastojanju da steknu propagandnu i drugu nadmoć nad Sovjetima, Amerikanci su u Zapadnu

Evropu uložili ogromna sredstva u svrhu ekonomske obnove preko tzv. Marshallovog plana.
Mnoge od evropskih država, pogotovo one u početku neopterećene potrebom obnove oružanih
snaga, ta su sredstva uspješno iskoristile za nezapamćeni ekonomski uzlet, pa će tako s vremenom
ratni gubitnici poput Njemačke i Japana uspješno suprotstaviti SAD na ekonomskom polju.

Drugi svjetski rat je također mnoge u Evropi uvjerio kako će kontinent svoj primat u svijetu moći
barem dijelom povratiti jedino ako se nadvladaju tradicionalne historijske podjele. Ubrzo nakon rata
počeli su prvi diplomatski koraci koji će s vremenom dovesti do stvaranja Europske Unije.

Kulturni utjecaj

Dijelom zbog svog trajanja i dimenzija, a dijelom zbog toga što je bio prvi oružani sukob u
kome su ulogu imali novi masovni mediji kao radio i film, drugi svjetski rat je na svjetsku kulturu
općenito ostavio ostavio snažan utisak koji traje i danas i koji se manifestira u dva često proturječna
oblika.

S jedne strane su dotle nezapamćena razaranja dala još veći poticaj od prvog svjetskog rata sve
jačem trendu pacifizma kao dominantne ideologije, odnosno odbacivanja rata kao potpuno štetnog
društvenog fenomena koji se mora izbjeći po svaku cijenu. Tome je dodatno u prilog išla i upotreba
nuklearnog oružja koja je mnoge uvjerila kako će slijedeći treći svjetski rat biti još razorniji i
sadržavati rizik potpunog uništenja ljudske civilizacije, odnosno nestanka ljudske vrste i života na
Zemlji.

S druge strane je Holokaust, čije su razmjere i oblici otkriveni tek nakon završetka rata, za mnoge
predstavljao još veći šok od samih ratnih razaranja. Spoznaja da je jedna civilizirana i prosvijećena
država u 20. stoljeću sposobna najsuvremenija tehnička sredstva iskoristiti u svrhu genocida,
odnosno da bi to nastavila raditi po ostatku svijeta da nije bila zaustavljena oružanom silom mnoge
je uvjerila kako je drugi svjetski rat imao opravdanje, odnosno da predstavlja jedan od rijetkih
primjera gdje se na sudionike može primijeniti jasno razgraničenje između dobra i zla.

Oba ta stava su se kasnije primjenjivala na druge sukobe, od kojih je možda danas najbolji primjer
„Rat protiv terorizma“.

22