Professional Documents
Culture Documents
Metodologija 1 Skripta
Metodologija 1 Skripta
A. TEMA ISTRAŽIVANJA
Temu istraživanja istraživač otkriva iz nekog zapažanja, namere da proveri neku teroiju,
da reši neki praktičan problem, razjasni rezultate prethodnog istraživanja, ispita delotvornost
nekog postupka itd. Tema se obično uklapa u neku postojeću psihološku teoriju. Da bi se mogla
empirijski proveriti, neophodna je da bude tako formulisana tj. potrebno je njeno sužavanje,
konkretizovanje. Na neko opšte pitanje može odgovoriti više istraživanja, a ne jedno. U tom
smislu je nauka kooperativan proces.
B. INFORMACIJE O ISTRAŽIVANJU
Pre nego počne detaljnije da razmišlja o realizaciji istraživanja, israživač mora da bude
upoznat sa rezultatima prethodnih istraživanja tj. relevantnom empirijom, ali i postojećom
teorijom. Iz tih razloga, istraživači imaju na raspolaganju različite vrste izvora informacija
različite direktnosti.
1
2. Direktnost izvora informacija
C. VRSTE ISTRAŽIVANJA
E. OBJEKTI ISTRAŽIVANJA
1. Vrste objekata
Kada je populacija heterogena, postoji više načina za izbor članova uzorka. Dve osnovne
vrste uzorka su slučajni i neslučajni. Slučajni se biraju na osnovu postavki teorije verovatnoće,
a neslučajni ne. Kod slučajnih uzorka svaki član populacije ima jednaku verovatnoću da bude
biran u uzorak. Za neslučajne uzorke nema osnova da se pretpostavi da su reprezentativni.
Neslučajni uzorci su prigodni, dobrovoljački i kvotni.
Prigodni neslučajni uzorci su opravdani kod homogenih populacija i sastoje se iz članova
populacije koji su dostupni istraživaču. Dobrovoljački neslučajni uzorci se sastoje iz samostalno
prijavljenih dobrovoljaca. Kvotni neslučajni uzorci se formiraju kod stratifikovanih populacija
(populacija podeljenih na stratume) tako što se iz svakog stratuma prigodnim putem biraju objekti
za uzorak i to tako da je zastupljenost stratuma u uzorku proporcionalna zastupljenosti u
populaciji.
Slučajni uzorci su sistematski, prosti, stratifikovani i klasterski.
Sistematski slučajni uzorak se bira tako što se sa spiska populacije za uzorak bira svaki
član posle određenog, unapred utvrđenog razmaka zavisno od odnosa veličine populacije i
veličine planiranog uzorka. Ako je željeni uzorak 10 puta manji od populacije, u uzorak biramo
svakog desetog člana.
Prosti slučajni uzorak se bira tako što se generiše određen broj slučajnih brojeva (liste
slučajnih brojeva ili kompjuterski program) i sa liste populacije se uzimaju u uzorak samo oni čiji
redni brojevi odgovaraju brojevima sa liste slučajnih brojeva.
Stratifikovani slučajni uzorak se koristi kada istraživači poznaju neke osobine populacije s
obzirom na koje uzorak može biti heterogen. To su npr. demografske varijable – pol, starost i sl.
Kategorije ovih varijabli su stratumi, a populacija podeljena na stratume je stratifikovana.
Stratifikovani slučajni uzorak se korsiti kod stratifikovanih populacija i podrazumeva da se
poseduju spiskovi članova posebno za svaki startum, a onda se u okviru svakog stratuma vrši
izbor članova uzorka kao kod sistematskih ili prostih slučajnih uzoraka. Broj članova uzorka u
okviru svakog stratuma se određuje na tri načina: proporcionalno (proporcionalni izbor),
disproporcionalno (disproporcionalni izbor) i paritetno (paritetni izbor). Proporcionalni
izbor podrazumeva da stratum sadrži npr. 20% članova uzorka ukoliko dati stratum čini 20%
članova populacije. Disproporiconalni izbor podrazumava da je broj članova stratuma u uzorku
nesrazmeran tom stratumu u populaciji i ovaj izbor se koristi ako je cilj da se nagalasi značaj
nekog stratuma. Paritetni izbor podrazumeva da svi stratumi uzorka imaju isti broj članova.
Klasterski slučajni uzorak podrazumeva slučajni izbor klastera tj. grupa članova
populacije, a ne pojedinaca. Klasterski uzorak je hijerarhijski organizovan – potreban je spisak
klastera, a ne populacije za razliku od ostalih slučajnih uzoraka. Iz spiska klastera se slučajnim
putem biraju određeni klasteri. Iz tako izabranih klastera se mogu za uzorak uzeti svi članovi, a
može se dalje redukovati uzorak kroz više-etapno biranje tako da se iz prethodno izabranih
klastera slučajnim putem izabere određen broj užih klastera, a onda u sledećoj etapi ponovo se na
slučajan način biraju uži klasteri, a iz najužih klastera se uzimaju svi članovi.
Pri izboru objekata za uzorak potrebna je stručnost anketara. Ukoliko neki od subjekata ne
može ili ne želi da učestvuje u istraživanju, važno je da oni budu, po mogućstvu, ravnomerno
raspoređeni. Ukoliko članovi populacije koji ne žele da učestvuju u istraživanju imaju neku
zajedničku karakteristiku, onda može biti ugrožena reprezentativnost uzorka.
Veliki broj objakata se koristi kada se želi postići veoma velika pouzdanost ili se ispituje
vrlo heterogena populacija. Jedan objekat se koristi kada on ima neku veoma retku i izuzetnu
osobinu.
Na osnovu čega se bira broj objekata istraživanja? Postoje 4 kriterijuma veličine
uzorka:
1. kriterijum maksimalnosti – uzeti što veći uzorak. U tom slučaju bi glavna ograničenja
bila dužina trajanja i cena istraživanja.
2. kriterijum stabilnosti – bira se onoliko objekata koliko je dovoljno da bi se dobili
stabilni rezultati – rezultati u kojima se pouzdano ispoljava neka pravilnost u pojavi koja
se istražuje.
3. kriterijum tradicije – uzima se onoliki uzorak koliki su koristili raniji istraživači u
sličnim istraživanjima.
4. statistički kriterijumi – formule kojima se računa preporučeni broj objekata na osnovu
procene varijabilnosti uzorka. Dakle, i pre sprovođenja istraživanja treba unapred
proceniti varijabilnost uzorka (obično na osnovu podataka iz prethodnih, srodnih
istraživanja).
F. VARIJABLE
Varijable (promenljive) su osobine objekata istraživanja. Postoji više podela: prema vrsti
objekata, načinu izražavanja vrednosti, stepenu kontrole itd.
Prema vrsti objekata istraživanja, varijable mogu biti subjekt i stimulus varijable.
Subjekt varijable (organizmičke varijable) se odnose na osobine subjekata i mogu biti
varijable stanja (ako se odnose na relativno trajnije osobine subjekata – pol, nacionalnost,
visina, težina, IQ, tip ličnosti) ili varijable ponašanja (koje se odnose na relativno kratkotrajne
karakteristike koje često proističu iz reakcija subjekata na zadate draži – brzina reakcije na draž,
broj zapamćenih reči na testu pamćenja). Ponekad se procena varijable stanja vrši na osnovu
varijabli ponašanja.
Stimulus varijable se odnose na osobine stimulusa prikazanih subjektima (jačina zvuka,
doza leka, prikazana boja). Ponekad se pod ovim pojmom podrazumevaju opšte karakteristike
situacije u kojoj se sitraživanje odvija, pa su to situacione varijable (nivo buke, temperatura
prostorije).
U nekim slučajevima je teško razlikovati subjekt i stimulus varijable – to su slučajevi
kada su razlike između subjekata izazvane razlikama u stimulusima kojima su izloženi.
Prema stepenu kontrole varijable se dele na tri vrste – manipulativne (sa visokim
tepenom kontrole), selektivne (sa srednjim stepenom kontrole) i registrovane (sa niskim
stepenom kontrole).
Manipulativne ili eksperimentalne varijable su one kod kojih eksperimentator određuje
vrednosti tj. aktivno manipuliše. Selektivne se nazivaju i neeksperimentalne ili diferencijalne
varijable. Kod njih istraživač ne može da uspostavi vrednosti, ali može da vrši njihovu selekciju
tj. da koristi već postojeće diferencijacije među vrednostima kod različitih objekata. Istraživač
bira objekte koji poseduju određenu vrednost varijable. Npr. pol. Registrovane varijable su takve
varijable kojima ne može da se manipuliše niti mogu da se izaberu, već mogu samo da se
zabeleže njihove vrednosti tokom istraživanja. Jedna ista varijabla može biti u različitim
istraživanjima sa visokom ili niskim stepenom kontrole, zavisno od postupka istraživača.
a. Korelacija
Korelacija (povezanost ili asocijacija) – dve varijable su u korelaciji ako variraju na sličan
način kod istih objekata – ako su promene u merama jedne varijable praćene promenama u
merama druge varijable kod istih objekata. Varijable variraju od objekta do objekta inače bi bile
konstante. Kod korelacije nije bitno variranje pojedinačnih varijabli, već zajedničko variranje
više varijabli, tj. kovariranje.
Tip korelacije. Korelacija između dve varijable može biti pozitivna, negativna ili nulta.
Pozitivna je ako su promene vrednosti dve korelirane varijable u istom smeru – tada višim
vrednostima jedne varijable odgovaraju više vrednosti druge varijable i obrnuto. Negativna je ako
su promene vrednosti dve korelirane varijable u obrnutom smeru – višim vrednostima jedne
varijable odgovaraju niže vrednosti druge i obrnuto. Nulta korelacije je kada ne postoji
međusobna povezanost tj. ako višim ili nižim vrednostima mogu odgovarati i više i niže vrednosti
druge varijable.
Stepen korelacije. Stepen povezanosti zavisi od toga kolika je sličnost u načinu variranja
dve varijable. Ta sličnost zavisi i od toga kolika je, za određenu vrednost jedne varijable,
varijacija među odgovarajućim vrednostima druge varijable – što je ta varijacija veća, to je
korelacija manja. Tip i stepen korelacije se izražavaju koeficijentima korelacije čija vrednost
može biti od -1 (maksimalno negativna) do +1 (maksimalno pozitivna). Apsolutna veličina
koeficijenta korelacije (tj. veličina bez obzira na predznak) označava stepen korelacije.
b. Predikcija, predviđanje
Zavisna varijabla je ona varijabla koja se meri tokom istraživanja i za nju se utvrđuje da li
zavisi od nezavisne varijable. ZV će zavisiti od NV ako se menja sa njenom promenom, tj. ako se
menja kada se menja NV.
Korelacija i zavisnost – ako su varijable u odnosu zavisnosti, onda one moraju i da
koreliraju. Međutim korelacija i zavisnost se razlikuju. Pojam zavisnosti je asimetričan u smislu
da ako Y zavisi od X, ne znači da X zavisi od Y, dok je korelacija simetrična – ako su Y i X u
korelaciji, onda su i X i Y u korelaciji.
Zavisnost i predikcija – ako Y zavisi od X, na osnovu poznavanja vrednosti varijable X
može se predvideti vrednost varijable Y.
Zavisne varijable nikad nisu manipulativne niti selektivne, već su uvek registrovane jer se
njihove vrednosti registruju tokom istraživanja, ali obrnuto ne važi – nije svaka registrovana
varijabla ZV jer postoje istraživanja koja nemaju NV i ZV.
Nezavisne varijable, prema nekim autorima, moraju biti manipulativne, čak i u smislu da
manipulacija predstavlja prikazivanje stimulusa, a ZV je reakcija na stimulus. Prema drugim
autorima, NV mogu biti i manipulativne i selektivne, važno je samo da prethodi zavisnoj
varijabli. Najšire shvatanje je da nezavisna varijabla može biti bilo manipulativna, bilo
selektivna, bilo registrovana i prema ovom shvatanju ne mora da prethodi zavisnoj varijabli.
Kada je nezavisna varijabla kategorička, njene vrednosti, tj. kategorije se nazivaju nivoi.
(nebitno) Termin nezavisna varijabla je preneto iz prirodnih nauka gde se isprva odnosio
na vreme za koje se u klasičnoj fizici smatralo da teče apsolutno nezavisno, a onda se termin
preneo i na druge varijable. Međutim, često je ovo ime neodgovarajuće. Nezavisna varijabla,
kada je manipulativna, itekako zavisi od postupaka eksperimentatora. Termin zavisna varijabla
može da bude neprimern ako se ispostavi da ne zavisi od nezavisne varijable. Sinonim za
nezavisnu varijablu je eksplanatorna varijabla jer objašnjava variranje ZV. Sinonim za ZV je
reaktivna i responzivna varijabla. NV je često antecedentna, a ZV konsekventna.
Posebna vrsta zavisnosti je uzročnost, kauzacija. Dve varijable su uzročnom odnosu ako
X dejstvuje na Y tj. ako razlike u X nisu sa mo praćene razlikama u Y već ih i izazivaju.
Varijabla X je uzrok (kauzalna uzročna varijabla), a Y je posledica (posledična varijabla).
Uzroćnost i zavisnost. Pojam uzročnosti je uži od pojma zavisnosti. Ako Y zavisi od X,
to ne znači da X uzrokuje Y – može, ali ne mora. Zavisnost može biti uzročna ili neuzročna.
Objašnjenja kauzacije. Korealcija i zavisnost ne znače nužno i uzročnost. Postoji više
mogućnosti kauzalnog objašnjenja nađene korelacije i zavisnosti. Dve vrste kauzalnih odnosa
između dve varijable su: direktni i indirektni odnosi.
Direktna uzročna veza dve varijable može da ima dva slučaja: X može da uzrokuje Y ili Y
može da uzrokuje X.
Indirektne uzročne veze podrazumevaju postojanje drugih varijabli osim X i Y (nper. Z).
1. Varijabla Z može uzročno da deluje i na X i na Y, pa je razlog što su X i Y u korelaciji taj što
imaju zajednički uzrok, a ne zato što X uzrokuje Y ili obrnuto (ali je i to moguće). 2. Moguće je
da X uzrokuje Z, a Z uzorkuje Y, pa otud korelacija X i Y, a moguće je da, i pored toga, X
uzorkuje Y.
Kako se utvrđuje kauzalnost? Lakše se može utvrditit kauzalnost u eksperimentalnom
istraživanju, mada ne nužno. U eksperimentima se manipuliše varijablama, tj. stvara se uzorok i
registruje se posledica te manipulacije i pod takvim uslovima se najbolje može otkloniti uticaj
neke treće varijable. Međutim, iako je prednost eksperimentalnih istraživanja mogućnost
pouzdanijih rezultata, mana je što je mnogo zanimljivih varijabli koje nisu podložne
ekperimentisanju.
G. PODACI
Podatak je vrednost varijable za neki objekat, mera osobine nekog objekta. Varijabla je
skup podataka iste vrste koji se odnose na određenu grupu objekata istraživanja. Takav skup
podataka se naziva vektor. Podaci mogu biti kategorički i numerički.
1. Kategorički podaci
2. Numerički podaci
H. MERENJE
1. Tehnike merenja
2. Problemi merenja
I. KONTROLA ISTRAŽIVANJA
Spoljne (eksterne) varijable su one varijable koje nisu uključene u istraživanje a koje
mogu da utiču na rezultat istraživanja i teško ih je kontrolisati. U istraživanju u kome se ispituje
dejstvno NV na ZV, očekuje se dieferencijalni efekat (različito dejstvo) NV na ZV tj. da
različitim nivoima NV odgovaraju različite vrednosti ZV. Međutim, spoljne varijable mogu da
zamagljuju ovo dejstvo pa variranje vrednosti ZV postaje posledica kombinacije dejstva NV i
spoljnih varijabli. Spoljne varijable se dele po poreklu i po sistematičnosti. Po poreklu, spoljne
varijable mogu biti spoljne situacione varijable (potiču od karakteristika situacije), spoljne
subjekt varijable (potiču od osobina subjekata i mogu biti intrasubjektivne koje se odnose na
osobine jednog subjekta i intersubjektivne koje se odnose na razlike među osobinama različitih
subjekata) i spoljne eksperimentatorske varijable (potiču od osobina ekperimentatora). Po
sistematičnosti one su sistematske i nesistematske.
Nesistematske spoljne varijable mogu da deluju na ZV, ali ne koreliraju sa NV. Njihovo
dejstvo nije na sistematičan način različito za različite nivoe NV. Pošto nisu korelirane sa NV
njihovo dejstvo na ZV je nesistematsko tj. slučajno i kod njih nemamo razloga da očekujemo
sistematski različito dejstvo na ZV za različite nivoe NV. Ako se ta razlika pojavi biće posledica
slučaja. Nesistematske varijable se zovu varijable šuma jer je odnos NV i nesistematske spoljne
varijable sličan odnosu signala i šuma. Signal je informacija da ZV zavisi od NV. Zadatak
istraživača je da kontroliše šum.
(1) Randomizacija. Članovi uzorka se na slučajan način podele u podgrupe koje čine
nivoenezavisne varijable čime se postiže da sve grupe budu ujednačene po sastavu tako da ne
postoje sistemske već samo slučajne razlike. Randomizacijom se postiže automatska kontrola
velikog broja spoljnih varijabli koje istraživač i ne zna da postoje. to je veći uzorak, raste stepen
ujednačavanja grupa. NV mora biti ekperimentalna jer samo tako istraživač može određivati
kojem nivou pripada objekat. Randomizacija je slična slučajnom uzorku jer se slučajno bira kojoj
će grupi pripasti koji objekat. Razlika između ranodmizacije i slučajnog uzorka je u tome što
slučajnim uzorkovanjem samo mali deo populacije biva obuhvaćen, a randomizacijom svi ili
većina članova uzorka biva dodeljena u grupe.
(2) Repeticija. Na svakom nivou NV učestvuje ista grupa tj. svi članovi uzorka. Svi
objketi prolaze sve nivoe NV tako da se dobijaju ponovljene mere kojih ima onoiliko koliko ima i
nivoa NV. Svaki objekat je sam sebi kontrola tako da su svi nivoi maksimalno ujednačeni. Stepen
ujednačavanja je viši nego kod randomizacije. Potrebno je koristiti eksperimentalnu NV.
Negativna osobina, mana repeticije je u tome što omogućuje javljanje jedne nove vrste spoljnih
varijabli – sekvencijalne varijable koje se odnose na vremenski redosled kojim jedan subjekat
prolazi kroz različite nivoe NV. Problem je što može doći do efekta prenosa – uticaj prethodnog
učešća subjketa na određenom nivou NV na naredne nivoe. Sekvencijalne varijable se odnose na
zamor, uvežbavanje ili promenu strategije odgovaranja.One se otklanjaju kontrabalansiranjem.
(3) Kontrabalansiranje, balansiranje poretka – nije cilj eliminacija poretka već
njegovo neutralisanje. Postoji intrasubjektivno i intersubjektivno kontrabalansiranje.
Intersubjektivno kontrabalansiranje – kod različitih subjekata se koriste različiti
poreci. Zato se uzorak deli na blokove čiji članovi prolaze različitim redosledom kroz različite
nivoe. Tako, ako NV ima dva nivoa n1 i n2, uzorka se deli na dva bloka tako da jedan prolazi
kroz nivoe redolsedom n1n2, a drugi n2n1. Pretpostavlja se da je dejstvo prethodnog prolaska
kroz prvi nivo na ponašanje na drugom nivou približno jednako dejstvu prethodnog prolaska kroz
drugi nivo na ponašanje subjekta na drugom nivou. Ako ima više nivoa NV, moguće je odustati
od kontrabalansiranja ili uraditi delimično kontrabalansiranje. Za to se koristi latinski kvadrat.
Latinski kvadrat je u vidu matrice gxg i sadrži g2 kućica u kojima se nalaze simboli tako da se u
svakom redu ili koloni svaki simbol sreće samo jednom. Redovi su blokovi, a kolone redosled
izlaganja uslova. Npr. Latinski kvadrat četvrtog reda (umesto kod potpunog kontrabalansiranja
koje zahteva 24 različita poretka, delimično kontrabalansiranje zahteva 4 poretka.
1 3 2 4
3 1 4 2
2 4 3 1
4 2 1 3
STANISLAV FAJGELJ
A. TEORIJSKI OKVIR
ISTRAŽIVANJA 1. Teorijska
Teorijska perspektiva podrazumeva skup teorija ili barem uverenja koja se baziraju na
nekoj filozofskoj teoriji. Obično se nazivaju –izmima, a po Thomasu Kuhnu (u The Structure
of Scinetific Revolutions) paradigmom. Teorijska perspektiva ili paradigma predstavlja opšti
pogled na svet.
Na samom početku istraživanja je potrebno izabrati paradigmu kako bi se odlučilo o
opštem istraživačkom principu (kvalitativni, kvantitativni ili mešoviti), ali je moguće i da
problem diktira metode koje onda pozicioniraju istraživanje pod određenu perspektivu.
Postoje razne podele teorijskih perspektiva, ali istraživačima u okviru nauka o ponašanju nije
nužno da ekplicitno odaberu teorijsku perspektivu. Podelom teorijskih perspektiva se bave
filozofi i epistemolozi. Tema teorijske paradigme nije toliko zastupljena u psihologiji, ali jeste u
sociologiji.
Nove su zasnovane na radovima novih autora, imaju užu oblast primene, eklektične su i
nedovoljno proverene u praksi.
Četiri osnovne teorijske paradigme (Creswell): postpozitivizam, konstruktivizam,
zastupničko/učesnička perspektiva i pragmatizam. (posle ima opširnije)
Tri rane psihološke perspektive (Sternberg): strukturalizam, funkcionalizam i
asocijacionizam. (posle ima opširnije)
Nove psihološke perspektive - 7 (Sternberg): bihejviorizam, geštalt psihologija,
kognitivizam, biološka psihologija, evoluciona psihologija, psihodinamska i humanistička. (posle
ima opširnije)
b. Kvantitativna istraživanja
c. Kvalitativna istraživanja
Fenomenološka metoda.
Analizom duha - svesnih doživljaja – iskustva - može se spoznati istina o svetu. Ali ne
analizom svake svesti, već fenomenološkom metodom. Fenomenološka metoda se zasniva na
dva osnovna procesa:
„stavljanje u zagradu“ - epoché (uklanjanje svih prethodnih znanja, iskustava,
predrasuda, pretpostavki o predmetu izučavanja, pristup potpuno naivnog posmatrača –
bio on istraživač ili ispitanik). Srž epoché je sumnja u zdrav razum, kolokvijalna uverenja,
svakodnevna uverenja i pristrasnosti.
fenomenološka redukcija – svođenje pojedinačnih iskustava na opšte iskustvo. Naša
iskustva su korelati stvarnosti i kada ih očistimo verovanja, uverenja, tradicije i prakse,
pojaviće se istina. Ključ za redukciju je u ponavljenim razmatranjima svesnog iskustva o
fenomenu. Skida se sloj po sloj površnih značenja i otkriva se pravi fenomen.
Konačni cilj fenomenološke redukcije je:
detaljan tekstualni opis svih tema,
koji sadrži sve teme i značenja pojave koja se istražuje pojedinačno
celovit i uopšten opis pojave
Rezultat fenomenološke redukcije je celovit i uopšten opis pojave.
Danas, istraživanje je fenomenološko ako nastoji da razume subjektivno iskustvo
ispitanika o njegovom okruženju i da celovito i bez predrasuda prikaže ono što je utvrđeno.
d. Mešovita istraživanja
Ideja o hibridnim istraživanjima je započela krajem 20. veka i iza nje stoji pragmatizam.
Po pragmatizmu saznanje dolazi iz akcija, situacija i njihovih posledica.
Centralni pojam je problem, a ne metod.
Istraživač radi na osnovnu željenih ciljeva i ima slobodu da koristi bilo koju metodu.
Ideja o mešovitim istraživanjima nije potekla samo od pragmatizma, već i od iskustva razvoja
društvenih nauka koje je pokazalo da su kvalitativna i kvantitativna istraživanja polovine jednog
kontinuuma i da većina metoda sadrži elemente i jedne i druge vrste istraživanja.
Multimetodski pristup
Triangulacija (kombinovanje nalaza dobijenih različitim metodama)
Kerlinger i Lee navode tri tipa mešovitih istraživanja:
1. počinje kvalitativno, prikuplja kvalitativne podatke, a završava kvantitativno – prikuplja
kvantitativne podatke da bi se potkrepili zaključci
2. počinje kvantitativno, a završava kvalitativno – da ilustruje i bolje protumači dobijene
rezultate
3. uzastopne i simultane smene kvantitativnih i kvalitativnih
metoda. Creswell razlikuje sledeće procedure:
1. sekvencijalna – počinje jednom metodom, pa se na osnovnu nje, razvija sledeća faza koja
koristi drugi tip metode.
2. konkurentna – različite metode se koriste simultano, a nalazi se objedinjuju radi bolje
interpretacije.
3. transformativne – zasnivaju se na zasebnoj paradigmi koja je akciona, zastupnička i učesnička
i kroz nju se slobodno tretiraju sve metode koje mogu da doprinesu ciljevima istraživanja.
Mešovita istraživanja nisu praktična – skupa, dugo traju, i to sprečava masovnu primenu.
fakultetska nastava, oblast stručnog i naučnog interesovanja, opredeljenje za neku teoriju, lične
sklonosti, zahtevi mentroa, običaji...
Lična iskustva i opredeljenja – „kadrovski problem“. (kako se bira vrsta istraživanja na osnovu
ličnih preferencija)
- istraživač koji je izučio oblast jedne teorijske perspektive, izbegavaće da se upušta u nešto
što ne poznaje.
- neke metode traže istraživače sa izvesnim sklonostima – zastupničko/učesnička metoda
traži istraživače koji su uključeni u društveni rad, naklonjeni marginalizovanim grupama
- poznavanje rada na računaru utiče na izbor metode i vrste istraživanja
- Problem matematike – statistika je kamen spoticanja za mnoge istraživače, a u
matematičkoj psihologiji se primenjuju druge grane matematike. Istraživači kojima
statistika ne leži, koristiće narativna istraživanja (postoje dva stila mentalnog
funkcionisanja – narativni i naučni). Naime, 1) matematika zahteva stil mentalnog
funkcionisanja drugačiji od onog koji neguju društvene nauke i 2) zbog toga postoji otpor
prema primeni matematike. U nekim oblastima postoji prećutno razumevanje istraživača
koji ne znaju statistiku, ali nije rešenje u tome, već u dodatnoj edukaciji. Problem je i što
kod žena postoji izraženija matematička anksioznost, a one dominiraju u oblasti
društvenih nauka.
B. VARIJABLA
1. Entiteti i atributi
Kada se govori o varijablama treba poći od osnovnijih pojmova – entiteti (objekti) i atributi
Sa Aristotetlom je počela deduktivna logika – zaključivanje od opšteg ka posebnom ili
pojedinačnom, od definisanja opštih pojmova od kojih se kasnije izvode niži. To je dobro
funkcionisalo dok deduktivno razmišljanje nije dovelo u metafiziku i sholastiku. Zato su mudri
ljudi insistirali na induktivnom metodu, ali se ne može svo znanje dobiti indukcijom iz čulnog
iskustva. Zato su rešenja išla kao kod klatna – od deduktivnog do induktivnog i od empirijskog
do racionalističkog.
Galilejo Galilej je otac moderne nauke jer je u svom delu iz 1638. godine objavio istraživanje
slobodnog pada tela – najpre je pretpostavio da je pređeni put tela koje pada jednako kvadratu
vremena pada, a onda je to empirijski prverio. Pre njega je Francis Bacon istakao značaj činjenica
baziranih na iskustvu i time pružio bazu za odbacivanje sholastike.
Kasniji tok nauke je pokazao da su induktivna i deduktivna metoda podjednako važni, ali su
naučna saznanja težila da budu čista, apstraktna i nepraktična, a promena tog stanja je krenula sa
pojmom slučaja (slučajnih varijabli) prilikom merenja.
Entiteti i atributi – kod Aristotela su postojali zasebno, sami po sebi, dok se razvojem
empirijskog metoda atributi pridružuju objektima (entitetima). Aristotelov način mišljenja je
diskontinualni, a kontrinulani (o entitetima se saznaje na osnovu atributa, a atributi ne postoje
nezavisno od entiteta) je karakterističan za Galileja (po Catellu). Presudni aspekti kontinualnog
načina mišljenja su merenje i slučaj – nerazdvojni su.
Entiteti su obićno ljudi – ispitanici, objekti, odnosno subjekti istraživanja. Ovo poslednje unosi
terminolopku konfuziju, pa se mogu nazvati jedinicama posmatranja – to su ljudi, grupe,
životinje, artefakti (poruke, knjige, fotografije, časopisi), geografske celine, socijalne interakcije
(brakovi, hapšenja, razvodi) ...
Umesto jedinice posmatranja se može koristiti i jedinica analize – obzirom da se ne prikupljaju
samo podaci, već se i vrši obrada podataka i interpretacija.
Ne treba koristiti pojam jedinice analize jer isptraživanje može da ima višestruke jedinice analize,
a može koristiti i neke druge jedinice, npr. jedinice uzorkovanja.
Zbog toga se u statistici koristi pojam slučaj. Slučaj je skup podataka o jednoj ili više jedinica
posmatranja. U anketnom istraživanju ispitanik je jedinica analize, a njegovi odgovori – slučaj.
Slučaj može obuhvatiti sve podatke o domaćinstvu – a jedinice analize su pojedinci, porodica,
nekretnine itd.
Atributi su svojstva ili osobine entiteta i nauke o ponašanju nastoje da otkriju te atribute, koji su
često skriveni. Zato se atributi nazivaju konstruktima.
Dakle, varijabla nije konstrukt – varijabla sadrži atribut i podatke o atributu –ne samo atribute
entiteta, već i događaje i uslove.
Kada su jedinice merenja ljudi, osobine (atributi) koji se mere u istraživanjima nauka o ponašanju
mogu biti vidljive i dostupne direktnoj proveri (pol, starost, obrazovanje) ali i skrivene poput
stavovi, osobine ličnosti, motivi i sl., tj. uglavnom su takvi – direktno nemereljivi i to su latentne
osobine (varijable). Latentne varijable se dobijaju iz manifestnih.
Postoje dva načina za konstukciju latentnih varijabli iz manifestnih:
induktivni i
deduktivni.
Obično je put induktivan – korelacijom manifestnih varijabli se dobijaju latentne. Međutim, to
važi za korelaciona i eksplorativna istraživanja. Međutim, od prikupljenih podatka, se često ne
dobijaju očekivani rezultati. Danas se istraživači, koristeći statističke procedure, igraju sa
podacima – DATA MINING (KOPANJE PO PODACIMA)
Razlozi protiv induktivnog metoda
- podseća na nasumično prikupljanje podataka bez definisanih mernih instrumenata
- istraživaču uvek polaze od svojih ili tuđih teorijskih konstrukata (dedukcija)
Deduktivni pristup podrazumeva da se latentna varijabla teorijski konstruiše, pa se na osnovu te
teorije izvode veze konstrukta sa sličnim osobinama i ponašanjima i predikcije se proveravaju
istraživanjem – konkretno – osećanje etničke distance – nalaze se ponašanja na koje etnička
distanca ima uticaj, i formulišu se pitanja – da li biste stupili u brak sa osobom druge
nacionalnosti – s tim da se odgovori na ovako formulisana pitanja mogu direktno proveriti (ako je
ispitanik u braku sa osobom druge nacionalnosti) bilo da su rezultat svesne akcije ili odluke
ispitanika. Dakle, latentnu osobinu moramo razbiti na niz manifestacija o kojima možemo pitati
ispitanike.
Varijable koje se dobijaju merenjem tih konkretnih manifestacija, nazivaju se MANIFESTNE
VARIJABLE (OPSERVABLE u anglosaksonskoj literaturi).
OSNOVNI PRISTUP ILI PUT U ISTRAŽIVANJIMA PONAŠANJA JE – OD TEORIJSKOG
KONSTRUKTA DO MANIFESTNOG PONAŠANJA, PA PREKO EMPIRIJSKOG
PROVERAVANJA NAZAD DO KONSTURKTA.
Istraživače ponašanja ne zanimaju manifestne varijable, već mereći njih dolaze do latentnih
varijabli koje modulišu to ponašanje.
Paul Lazarsfeld je radio na analizi latentnih klasa koja je namenjena grupisanju ispitanika i
nalaženju tipova (latentne crte i latentne varijable)
To su pojmovi genotip (Coombs), hipotetički konstrukt (McCorquodale i Meehl), faktor
(Thurton)
Manifestne ili vanjske varijable su fenotipovi ili indikanti (Stevens).
6. Osobine i stanja
Osobine nisu uvek skrivene (latentne). Osim po dostupnosti, razlikuju se po složenosti, sadržaju i
sl.
Latentne varijable su
skrivene,
direktivne (to znači da latentnu varijablu možemo izučavati izučavajući ponašanje koje ona
izaziva – međutim, skrivena varijabla može samo da moduliše ponašanje, a ne da ga izaziva, ili
može da određuje domet njegove uspešnosti i domet)
relativno trajne – često se sreće da su osobine trajne, a stanja (straha, besa i sl) prolazna. Pojama
stanja se u naukama o ponašanju i društvenim naukama tretira i drugačije – stanje mentalnog
zdravlja, socijalni status, materijalni status, bolest kao stanje. Tako, SES (socioekonomski status)
nije latentna osobina, nego stanje. Merila SES variraju i koreliraju, ali i formiraju zasebne
strukture, pa može da se vrši neposredna kvantifikacija SES, ali se i na osnovu njega može
saznati o stilovima života, vrednostima, sklonostima itd.
Statistički kontekst. U statistici varijable mogu da menjaju mesta – ista varijabla može biti
prediktor i kriterijum, s tim da su rezultati različiti u ta dva slučaja, što ukazuje da varijable nisu
simentrične. U statističkom kontekstu, da li je varijabla NV ili ZV zavisi od hipoteze konkretnog
istraživanja. NV u konkretnom istraživanju ima status uzroka ili izvora ZV ili dejsta na Zv ili
razloga postojanja ZV.
Aktivne varijable su one NV kojima manipulišemo mi ili neko drugi. One su aktivne jer ih
aktivno kontrolišemo kako bi utvrdili njihov uticaj na ZV (aktivni smo mi, ne varijable).
Manipulacija podrazumeva da na različite objekte primenjujemo različita dejstva. Aktivne
varijable su draži. Po pravilu su NV.
Deskriptivne varijable su one koje merimo, kojima ne manipulišemo i koje služe za deskripciju
objekta koji istražujemo, one su mera nekog njegovog svojstva. Mogu biti manifestne, latentne,
stanja, reakcije, organizmičke varijable itd. Nazivaju se varijablama individualnih razlika ili
subjekt varijabalam ili atribut varijablama. Obićno su ZV, ali mogu biti i NV. Ako su NV
deskriptivne one moraju da zadovoljavaju uslov da vremenski prethode ZV i da ZV zavisi od
njih. NJima se ne manipuliše.
Kada deskriptivne varijable koristimo kao NV dalji postupak sa njima zavisi od toga da lisu
kontinulane ili kategorijalne. Ako su kategorijalne, onda njihovu kontrolu postižemo tako što
grupišemo ispitanike po toj varijabli i to su grupišuće varijable. Obično su pol i obrazovanje.
Kada su ove varijable takve da predstavljaju neka prirodna svojstva subjekata, istraživanja koja ih
koriste imaju nacrte sa prirodnim grupama.
Ako je deskriptivna varijabla kontinuirana, ona se može sažeti na manji broj kategorija, ali se
time gubi deo podataka odnosno varijansa. Bolje je primeniti korelaciju ili regresiju nego analizu
varijanse.
Nije moguće vršiti slučajno razvrstavanje ispitanika u grupe po deskriptivnim varijablama jer su
ispitanici prirodno muškarci ili žene, introverti ili ekstraverti. Zatko deskriptivne varijable koje su
NV koriste se u korelacionim istraživanjima, a ne u eksperimentima u kojima se može govoriti o
kauzalnosti.
Deskriptivne varijable mogu biti i kontrolne. To su varijable čije vrednosti nastojimo da držimo
konstantnim ukoliko smatramo da mogu da utiču na ZV. Kontrola varijable se vrši statistički,
parcijalizacijom njihove varijanse.
Ukoliko znamo da ove varijable imaju uticaja na ZV, ali on nije vitan za trenutno istraživanje,
potrudićemo se da njihov uticaj otklonimo, smanjimo ili izmerimo. Ukoliko je poznato da postoji
uticaj na ZV i istraživač nastoji da ih kontroliše, onda su one kontrolne varijable. Ukoliko nisu
poznate, nazivaju se trećim, eksternim ili neželjenim varijablama.
Postoje i varijable koje liče na aktivne (puši-ne puši, imao hirušku intervenciju-nije imao hirušku
intervenciju), a koje ne mogu to da budu jer njima ne možemo da manipulišemo. Liče i na
deskriptivne jer su se već desile , postale su svojstvo ispitanika. Istraživač ih može meriti i birati
objekte na osnovnu njih. Mežemo ih nazvazi varijablama događaja, ali bi to podrazumevalo da su
sve kategorijalne, a nisu (mogu biti kontinualne, ordinalne).
Ove varijable se koriste da bi neki neeksperimentalni tipovi istraživanja postali eksperimentalni.
Ove varijable ćemo tretirati kao deskriptivne jer njima nije manipulisano i pošto su se desile,
postale su svojstvo ispitanika.
Draži i odgovori. Tj. stimulus varijable i varijable reakcije. Obično se koriste u ekperimentalnim
nacrtima gde su S varijable obično aktivne, a R varijable su ZV zato što obično istraživač
primenjuje stimulus na ispitanike i beleži njihove reakcije.
a. Konfundirajuće varijable. To su one varijable koje su pravi uzrok ZV i to time što su uzrok
NV ili su povezane sa njom. (povezanost broja cipela i čitanja kod dece, konfundirajuća var. je
starost) Često su pritajene varijable (lurking) – npr. psihoterapijska metoda je uticala na
poboljšanje kod depresivnih pacijenata, ali zapravo se poboljšalo vreme pa su oni izlazili i više se
družili, pa im je bilo bolje.
Ove varijable mogu biti jako isprepletane sa NV i ZV da ih je teško otkriti. Postoje tzv.
emrgentne varijable koje su jako složene, sindromskog tipa (obrazovanje). Teško ih je nekad
razdvojiti od varijabli koje su ušle u istraživanje – u razvojnim istraživanjima – ne zna se dali je
razvoj ili neka vaspitna ili edukativna metoda uticala na neku varijablu.
Simpsonov paradoks. Ovu pojavu je uočio Karl Pearson još 1899. godine, a može da se
formuliše ovako – sitaucija kada je korelacija dve varijable na celom uzorku pozitivna, a na
poduzorcima koji se formiraju na osnovu neke treće varijable, negativna. Ta treća varijabla može
biti moderator.
Obrnuta regresija. Muškarci više zarađuju od žena. Pitanje je da li su to jednako obrazovane
žene i muškarci ili se upoređuju kvalifikacije jednako plaćene žene i muškarci. Dobijeno je da
kada se upoređuju jednako obrazovani m i ž, muškarci su više plaćeni. Ali kada se upoređuju
jednako plaćeni m i ž, obrazovaniji su muškarci. Obrazovanje je moderator varijabla.
Ekološka korelacija. Robinsov primer – ispitivao je povezanost stranog porekla u SAD i
pismenosti i dobio dve mere – procenat rođenih u inostranstvu i procenat pismenih i dobio daje
korelacija 0,53, pa su doseljenici češće pismeni nego stanovnici SAD. Ova korelacija je ekološka
jer su objekti grupe, a ne pojedicni. Kada su se ispitivali pijedinci korelacija je bila -0,11. Kada se
za povezanost koja postoji između grupa misli da postoji i između pojedinaca, reč je o ekološkoj
grešci.
Skale stavova se kodiraju numerički od uopšte se ne slažem do potpuno se slažem za šta postoji
teorijski razlog – stav je kvantitativno svojstvo koje se proteže na kontinuumu sa tačkama
slaganja i teorijski predstavlja intervalni nivo merenja, ali sadašnja teorija merenja posmatra ove
mere kao ordinalne.
Problem istraživanja nastaje iz neke potrebe – istraživača, naučne zajednice ili društva u celini
– i može biti praktične ili saznajne prirode. Praktični ili saznajni problem koji istraživanje
nastvoji da reši je problem istraživanja.
1. Izvori ideja.
a. Zdrav razum i posmatranje okoline – ideje se crpu iz literature, postojećih teorija ili
svakodnevnog života – ukoliko se uzimaju iz svakodnevnog života, onda je izvor zdrav
razum )poslovice, mudrosti...)
b. Praktični problemi – želje i preferencije stanovništva, razlozi socio-patološkog ponašanja,
zašto đaci beže sa časova i sl.
c. Teorije – organizuju veći broj činjnica, opisa ponašanja ili konstrukata u smislen sistem
kojim se onda mogu objasniti pojedinačne činjenice. Pojedinačne činjenice se
objašnjavaju na osnovu odnosa koje teorija jasno specifikuje. Iz teorije se, po pravil,
mogu pretpostaviti nove činjenice i odnosi, te se na osnovu teorija mogu postavljati
hipoteze ili problemi istrživanja.
d. Slučajna otkrića i paradoksalni događaji. Serendipity, aha doživljaji. Slučajna otkrića us
slična aha doživljajima, ali se pokazalo da su povezana sa zabludama zbog istraživačkog
očekivanja i sa samoispunjavajućim proročanstvima. Paradoksalni događaji – slučaj
Katarine Đenoveze – difuzija odgovornosti.
e. Prošla istraživanja i konfliktni nalazi. Dobar izvor ideja su nedostaci prethodnih
istraživanja i konfliktni nalazi. (primer sa tehnikom potpomognute komunikacije kod
autistične dece – nađeno je da nije uspešna tehnika, već da facilitator nesvesno piše ono
što treba.
f. Intenzivne studije slučaja se sprovode nakon paradoksalnih događaja ili konfliktnih
nalaza. Ebbinhaus je na sebi vršio studiju slučaja –zaboravljanje besmislenih slogova, a
Lurija na mnenonisti-čoveku koji ništa ne zaboravlja, pa je morao da prepravlja teoriju.
2. Problem istraživanja
Teško je formulisati problem – prva faza je dugo i mukotrpno prikupljanje podataka kako
bi se utvrdilo šta problem zaista jeste.
Problem ili predmet istraživanja treba da se nalazi na početku izveštaja i da bude
eksplicitno formulisan, najbolje u obliku pitanja - upitne rečenice. Može i više takvih pitanja, ali
nije poželjno više od dva. Ne problem istraživanja je..., nego da li a utiče na b, da li je a povezano
sa b itd. Dakle u problemu se dovode u vezu varijable ili konstrukti.
Ovako se ostavlja problem u kvantitativnim studijama konfirmativnog tipa, ali ne i u
deskriptivnim, primenjenim ili kvalitativnim studijama- bolje Da li postoji a i koliko, ko upravlja
sa a, koje osobine ima a u grupi b ili u obliku tvrdnje: postoji a, a se nalazi u porastu, uloga a i b.
Svi ovi iskazi se mogu tretirati i kao naslov rada, a predsavljaju i osnovnu hipotezu istraživanja.
Creswell ističe da problemska izjava mora biti u prvom pasusu i da mora biti jasna,
koncizna, jednostavna – čitljiva za širi krug čitalaca. Može da ima više rečenica, ali je bolje da
bude jedna iz koje se može izvesti naslov rada.
Problemsko pitanje mora biti formulisano tako da omogućava empirijsku proveru. Ne
treba ih formulisati kao naslove novinarskih članaka.
Ako je problem istraživanja potekao iz života, najbolje bi bilo teorijski locirati problem.
Svaki problem treba da prođe fazu sužavanja problema. Problem treba razložiti i svesti ga
na merljive konstrukte, raspoložive metode, rokove, novac, saradnike i sl. Uopštenost i prevelika
širina su problem početnika.
Takođe, postoji i problem preterane uskosti i specifičnosti.
Problemska izjava ne treba biti ni previše opšta ni previše uska.
3. Cilj istraživanja.
Svako istraživanje ima neku svrhu, namenu ili cilj koji proizilazi iz problema. Kad je problem
teorijske prirode, rešavanje problema je cilj istraživanja. Kod primenjenih istraživanja, cilj može
da se odnosi na primenjeni, praktični deo istraživanja, a problem na saznajni, naučni deo.
Cilj istraživanja se odnosi na primenu i korist istraživanja. Problem je formulisan kao pitanje koje
traži odgovor, a cilj je čemu taj odogovor može da doprinese.
Cilj ne mora biti eksplicitno formulisan, ali je preporučljivo jer može da pomogne istraživaču da
bolje suzi problem.
Način da se istraživanje usaglasi sa životom jeste da se formuliše jasan cilj istraživanja u vidu
jednog pasusa – Cilj ovog istraživanja je da poboljša (doprinese), utrdi, objasni, opiše, ispita ili
proveri teoriju...
Pitanje je da li u uvodu izveštaja istraživanja treba da bude i problem i cilj ili samo jedno od ta
dva. Neki istraživači smatraju da u uvodnom delu istraživanja (primenjenih) treba da cilj zameni
problem, ali da taj cilj bude šii i da sadrži tip istraživanja, varijable, populaciju, teorijski okvir i
veze među njima.
Izjave o problemu i cilju istraživanja su deo uvodnog dela izveštaja istraživanja, ali uvod treba da
sadrži i pregled literature, nedostatke dosadašnjih istraživanja i značaj istraživanja.
D. ISTRAŽIVANJE U BIBLIOTECI
Članci i knjige su značajan izvor ideja i njihovo pregledavanje može oduzeti značajan deo
vremena. Jedan od osnovnih epistemoloških zahteva je ponovljivost – da bi se istraživanje
ponovilo, neophodno je navesti svu relevantnu literaturu koju je istraživač imao na početku, kao
bi i drugi istraživač mogao da proveri iste one početne informacije koje je imao prvi istraživač.
Način koriščenja literature zavisi od cilja i vrste istraživanja. Kvantitativna istraživanja koristiće
literaturu na deduktivan način, kao nešto opšte na čemu će graditi vlastito istraživanje. prikazaće
je na početku, jer iz nje proizilaze hipoteze. Nešto od literature može da se citira i na kraju u
interpretaciji kada se upoređuju sopstveni rezultati sa tuđim.
U kvalitativnim istraživanjima, ne treba polaziti od literature, već je na kraju konsultovati kako bi
se protumačili rezultati.
Kakvo god da je istraživanje, neophodno je upoznati literaturu na početku kako bi se formulisao
problem. Potreban je teorijski okvir istraživanja.
Creswell ističe da postoje tri načina da se prikaže literatura: integrativan, teorijski i metodološki.
Integrativan pristup prikazu literature je karakterističan za teze i disertacije i podrazumeva
obimnu literaturu koja je prikazana integrativno. Teorijski pristup je karakterističan za članke gde
se brani teorija, rezmatra se i povezuje sa pretpostavkama samog istraživanja. Metodološki
pristup se orijentiše na metode i definicije, posebno na kritički osvrt na korišćenu metodologiju.
Digitalne biblioteke sa full tekstovima su cilj kome se teži. Njihov razvoj je tekao na sledeći
način:
prvo su formirane baze sa imenima autora, godinom izdanja, nazivom publikacije, nazivom
članka i sl.
sledeće je obuhvatanje sve većeg broja informacija: afilijacija, apstrakt, spisak literature. Ovo su
citatne baze jer se mogu izračunati citatni indeksi tj. koji je naučni rad koliko puta citiran.
Poslednji stupanj su baze podataka sa celim tekstom članka – dva oblika: 1 gde nema slika i
grafika, a drugi gde ima svega kao u originalnom članku.
b. Bibliografski softver
Softver koji služi da piscu olakša i automatizuje navođenje referenci – Reference Menager,
ProCite, Zotero.
Pravila za citiranje – APA, MLA, Turabian.
Hipoteze – rašćlanjuju problem na pogodan način – iskazi koji na proverljiv način govore o vezi
dve ili više varijabli.
Statističke hipoteze služe da se reši dilema da li je neko niži ili viši (niži IQ npr). Statističke
hipoteze su tehnička operacionalizacija istraživačkih (supstancijalnih hipoteza). STATISTIČKIM
HIPOTEZAMA NIJE MESTO U IZVEŠTAJU ISTRAŽIVANJA.
Struktura ili shema istraživanja. Ne mora da bude u vidu posebnog dokumenta, ali mora da bude
u glavi istraživača i može da se menja.
Struktura se prikazuje u vidu dijagrama odnosa varijabli i objekata.
Varijable se na dijagramu prikazuju kao podela varijabli, njihovi odnosi i tačke u kojima su
izmerene ili primenjene. Iz strukture se vidi koje su varijable NV, koje ZV, kol+je deskriptivne,
koje kontrolne ili grupišuće.
Objekti – u dijagramu se prikazuje koji su objekti smešteni u koje grupe. Takođe, prikazuje se
način grupisanja objekata – randomizacijom, grupisanje na osnovu prirodne varijable, prigodnim
putem i sl.
Faktor vreme je bitan za longitudinalne studije.
Retko se u naukama o ponašanju i društvenim naukama koriste ove strukture ili dijagrami.
Umesto toga koriste se verbalni opisi.
Propusti u strukturi istraživanja dovešće do loše interne valjanosti, što znači da je istraživanje
loše pre nego što je počelo.
Delovi:
Hipoteze
metode prikupljanja podataka
metode manipulisanja varijablama i kontrolne varijable
način uzorkovanja objekata i veličinu uzorka
metode analize podataka
A. VALIDNOST ISTRAŽIVANJA
Valjanost (validnost) celog istraživanja se zasniva na valjanosti zaključka. Campbell
je validnost podelio na:
validnost statističkih zaključaka,
internu validnost,
eksternu validnost i
konstruktivnu validnost.
Campbell je predložio pretnje validnosti tj. uticaje koji deluju na istraživanje tako što
ograničavaju interpretaciju nalaza. U svako istraživanju postoje uticaji koji umanjuju valjanost
njegovih zaključaka, ali se kod nekih ovi uticaju mogu ukloniti.
1. Interna validnost
2. Eksterna validnost.
3. Konstruktivna validnost