Čovjekova je ljubav njegov jedini dar Bogu ( P.

Yogananda)
Čitava je kreacija smišljena kao test za čovjeka. Svojim ponašanjem
mi otkrivamo želimo li Gospoda ili Njegove darove. Bog vam neće reći
da biste iznad svega trebali željeti Njega, jer želi da Mu svoju ljubav
date slobodne volje, bez "šaptanja". 
To je cijela tajna igre ovog univerzuma. On, koji nas je stvorio, čezne
za našom ljubavi. On želi da Mu je pružimo spontano, bez da je On
sam traži. Naša je ljubav jedina stvar koju Bog ne posjeduje, osim ako
mi sami ne izaberemo da Mu je poklonimo. A mi nećemo biti sretni
sve dok Mu je ne damo. Tako dugo dok smo tvrdoglava djeca, patuljci
koji gmižu po ovoj kugli zemlje plačući za Njegovim darovima,
istovremeno ignorirajući Njega, darovatelja, tako dugo ćemo upadati
u mnoge ponore bijede.
Mi ne možemo pronaći trajno zadovoljenje u bilo čemu materijalnom
stoga što smo Božanski, što smo dio Njega. 
Sve dok ne postignemo zadovoljenje u Bogu, nećemo ga postići ni u
čemu drugome.

Pitanje: Osim samousavršavanja čoveka, šta još savetujete, kakav

pravac, smer....?
Lazarev: Osim samousavršavanja ništa vam više ne savetujem. Zato
što je to glavno. Smisao samousavršavanja sastoji se u tome da
dovedemo u sklad svoje telo, duh i dušu. Moramo imati više ljubavi, a
čim imamo više ljubavi, imaćemo više i energije. I samim tim više
potrebe za stvaranjem u svemu. Jer ljubav mora da pronađe izlaz.
Zašto je Hristos govori: „Ne zakopavajte talente u zemlju“.
Dakle, ukoliko je ljubav u našoj duši veća, utoliko je u nama više
svetlosti, energije, lakoće u duši, i potrebe za stvaralaštvom. Obratite
pažnju – čovek se zaljubio i počinje da piše stihove. Uvek je tako bilo.
Mnogi mi govore: „Pročitala sam vaše knjige i počela da pišem
pesme. Da li je to opasno?“ A ja kažem: „To je normalno. Zato što se
kod vas pokrenula energija, vi morate nekako da je realizujete.“ I u
poslu, i u odnosima sa ljudima, i u stihovima, takođe, stihovi su
stvaralaštvo.
Zato, ukoliko imate veću želju da dajete, da se žrtvujete, stvarate,
realizujete sebe – onda se na pravom putu – to i jeste
samousavršavanje. Stvar je u tome da se u osećanju ljubavi nalazi
aposlutno celokupna informacija o prošlosti, budućnosti i
sadaošnjosti. Zato ako pročitate ogromnu količinu knjiga, a u vama se
ne pojavi ljubav, ne poveća, sve je beskorisno, to je onda čisto
tehnički...Ja to zovem tako. Ako sakupite hiljadu budala i svaki napiše
po hiljadu tomova, i vi sve to pročitate, nećete postati pametniji.
Danas svo to štivo koje se štampa, čita, to savremeno...informacija je
nula. Nula! I jedino čemu verujem su svete knjige, jer više od onoga
što je rečeno u svetim knjigama niko do sada nije rekao. I određenim
naučnim otkrićima, verujem. Eto, otkrili su da gen momentalno
reaguje – da to je realno. Eto, otkrili su, a ja sam u poslednjoj knjizi
„Odgovori na pitanja“, ona sada ide u štampu...Amerikanci su došli
do zapanjujućeg otkrića. Žive zajedno muž i žena 30 godina. On na nju
uopšte ne reaguje. Ni ovako, ni onako. A onda se vrši eksperiment
kako podsvest reaguje na nešto. Kažu (mužu) ženino ime. I kod njega
dolazi do reakcije, izliva, eksplozije, tačno onakve kakva je bila kada
se prvi put zaljubio u nju. Ispostavilo se, na nivou podsvesti, on ima
apsolutno ista čista, sveža osećanja. A na nivou glave, sve se
završava. To jeste, na nivou duše nema vremena. Ljubav ne prolazi.
Čovek kaže: „Kakva ljubav, ja već 20 godina ne znam šta je to“. A na
nivou podsvesti, kako je voleo, tako i dalje voli. Eto takva je situacija, i
to su naučnici otkrili.
A ja, sećate se ranije, pre 5, 7 godina, šta sam govorio? Ljudi govore:
„Ljubav prolazi“. A ja kažem: „Ljubav ne prolazi, mi prolazimo.“ Naša
svest prolazi, ali mi nismo svest. Mi smo ljubav. Mi smo duša, mi smo
osećanje. Zato, ispostavilo se, tamo nema vremenskih rokova, tamo
ih prosto nema, na nivou pojmova kao što je ljubav, nema rokova. Na
nivou mržnje ih ima. No, čovek može mrzeti desetinama godina i čak
nekoliko života. I to će svejedno odraditi, završiće se to itd. Ali te
situacije, kada nauka potvrđuje religiju, to je zanimljivo. A sve
ostalo...još jednom kažem, danas se glavno samousavršavanje sastoji
u tome da smo strašno obuzeti telom, svim tim mašinama za pranje,
za vožnju itd, mi smo jako preopterećeni svešću i mi smo siromašni
dušom.
Zato samousavršavanje čoveka znači dovođenje duše u red. To je
osećanje jedinstva, ljubavi, radosti, osećanje koje vas tera da svaki
dan pištete pesme. To danas predstavlja samousavršavanje - upravo
usavršavanje duše. Zato što za svakog normalnog prosečnog
zapadnog čoveka, samousavršavanje predstavlja čitanje nove knjige,
učenje još jedne tablice množenja itd. Ali to je već put koji nikuda ne
vodi.

O uvredljivosti
Uvredljivost je zapravo primitivan oblik upravljanja
svijetom koji nas okružuje. Zamisli da si kod kuće ostavio
sina i naložio mu da nešto obavi, recimo, da opere podove u
stanu, sredi kuhinju i namjesti bravu na vratima. Navečer
dolaziš kući i vidiš da ništa nije urađeno. Sin laže, izmišlja
opravdanja, krije pogled i u tvojoj duši se javlja uvrijeđenost. Ta
situacija se ponavlja
nekoliko puta i ti posle nekog vremena dobijaš čir na
želucu, zatim počinje te boli jetra, a nadalje se fizički
uništavaš i primjećuješ da ti lijekovi ne pomažu. Kasnije se
javljaju neugodnosti na poslu i u sudbini. Ta gomila
problema ima za cilj samo jedno: da spriječi tvoju
uvredljivost, zato što u podsvijesti uvrijeđenost izgleda kao
želja da drugi čovjek umre. Da ne bi umro tvoj sin, ti
boluješ. Ima tu još jedan momenat: u podsvijesti nema
zastaru. Sve što je prodrlo u svijest i u njoj se učvrstilo,
djeluje još dugo godina bez obzira na to što je uzrok već
iščezao. To je kao rijeka. Stvorio si novo korito i ona će od
sada teći u tom pravcu. Ukoliko si svoju energiju usmjerio
u korito uvredljivosti, onda će to, vjeruj mi, potrajati.
A sada zamisli drugu varijantu: došao si kući, sin opet nije
uradio ništa, ali se ti uopće ne vrijeđaš. Ipak, ne sviđa ti se
to što je on očito lenjivac i što posao nije urađen. U tom
slučaju se u tebi rađa uvrijeđenost usmjerena prema
samome sebi, a rezultat je također žalostan.
Postavlja se pitanje: čime se može zamijeniti uvredljivost
kao oblik upravljanja? Pogledajmo najprije u čemu je
smisao uvredljivosti. Ja najprije postajem uvrijeđen, zatim
počinjem prijetim i da se bijem, to jest, da fizički
oslobađam energiju nezadovoljstva. Ispada da je uvreda - početna
prijetnja, prisila na određeno djelovanje. Dakle,
odgajati se može prijetnjom, a može i navikom.
Postavljamo prvo pitanje: zašto sin nije namjestio bravu?
Zato što ne ume i boji se to raditi. Svaki novi posao
zahtijeva izbacivanje velike količine energije. To može biti opasno,
zato čovjek intuitivno izlazi iz režima preopterećenosti. Znači,
potrebno je naučiti sina da namjesti bravu da bi to za njega postalo
nešto uobičajeno.
Najprije detaljno objašnjavaš sinu kako se to radi, onda
sjedaš kraj vrata na stolac i promatraš kako dijete to radi.
Neka tu bravu namjesti pet ili deset puta uzastopce. Onda
prelaziš u kuhinju i tražiš od djeteta da nekoliko puta opere
pod i sve sredi. Sljedećeg dana stavljaš bravu na vidno
mjesto i moliš sina da je namjesti i spremi kuhinju. On će to
uraditi za pola sata, jer je to za njega postala uobičajena
stvar. Nama upravljaju navike. Dijete će najprije oprati
patos zbog straha od kazne, onda zato da ne sluša prodike,
zatim jer je to za njega postao uobičajeni posao, a na kraju
krajeva zato što mu se sviđa da kuhinja i pod budu čisti.
Kad je posao počeo mu se sviđa, znači da je energija
krenula, i to u izobilju.
Ispada da vaspitavanje, u suštini, predstavlja formiranje
ispravnih navika. Uzajamnost odnosa s bilo kojim
čovjekom jeste vaspitavanje. Slab se vrijeđa, snažan
izgovara komplimente, daje darove i traži zajedničke
dodirne točke, pristaje na kompromis, uči se da mijenja ne
samo druge, nego i sebe. Više upravljanje odvija se kroz
neprekidno osjećanje ljubavi u duši. Kroz njega dolazi
energija neophodna za traganje, razumijevanje i
upravljanje. 
S.N.L.

Kako se i zašto prepustiti partneru . . .

Već u djetinjstvu smo slušali bajke o 'princu na bijelom konju' i
idealnoj ljubavi koja traje vječno i to nam je ušlo duboko u
podsvijest... Za tim 'princom' čeznemo, ka idealnoj ljubavi težimo i
polako se udaljavamo od realnosti, ulazimo u jedan idealizirani svijet.
Taj se svijet nalazi na razini 'slike', odnosno našeg uma. Što se
dešava u stvarnosti, u realnom životu, na ostalim razinama, u odnosu
sa pravim partnerom? Stvari izgledaju prilično drugačije.. Ali budući
da mi imamo našu sliku iz podsvijesti koja nam je 'model', teško ili
nikako ne prihvaćamo realno stanje na terenu i ulazimo u veliki
konflikt (sami sa sobom i sa partnerom), te na sve moguće načine
pokušavamo izjednačiti našu idealnu sliku sa onim što imamo u živo
ispred sebe, sa partnerom od krvi i mesa, osjećaja, zahtjeva, mana...
No, krenimo ispočetka i pogledajmo kako sve počinje, odnosno zašto
sve ode krivo..
Stvaranje idealne slike
Dakle, kad odrastemo i kada dođe vrijeme, iz podsvijesti izvučemo
sve parametre i na nekoj (neprizemljenoj) razini našega bića stvorimo
sliku idealnog partnera. To se radi tako da prema našim mjerilima
napravimo točnu sliku partnera kakvog bismo željeli imati, proporcije,
boju kose, osobine, što bi trebao raditi, što bi ga trebalo interesirati,
kakav bi trebao biti u kući, krevetu, društvu.. koliko bi trebao
zarađivati i na koji način bi nas trebao obožavati. Toliko se uživimo u
tu sliku, podupremo je sa osjećajima, željama, čežnjom, tako da ona
postane skoro živa, ima ogomnu energiju, počne djelovati kao
program... i sada samo čekamo da se pojavi 'gospodin Pravi' koji će
najbolje odgovarati našem opisu... I kad se stvarni partner pojavi (koji
u većini slučajeva nimalo ne sliči našoj slici), uguramo ga u idealan
okvir koji smo osmislili.. Stavimo si ružičaste naočale i to upakiramo
u frazu 'evo, takvog sam željela, to je točno to što meni treba, baš ima
nešto posebno, neku posebnu energiju koja me privlači, to je moja
druga polovica, moja srodna duša, ispunjava svaki moj djelić..' Uz
takvog partnera osjećat ćemo se potpuno i takav je život zapravo
bajka.. Sliku ovdje zamrznemo da se slučajno ne pokvari (još uvijek
se nalazimo na neprizemljenoj razini)...ovdje se rađa klica straha i
dovodi nas do osjećaja koji nas smeta, jer o takvom 'savršenom'
partneru postajemo ovisni i zabrinemo se, pitamo se što ako nam ga
netko uzme ili nas on ostavi, i zato ga odmah čvrsto zgrabimo i
preuzmemo kontrolu (vrlo suptilno) na svim strateškim položajima..U
ovoj fazi nemamo prevelikih problema (osim malo straha za rezervu).
Leptirići su nam u trbuhu i maštamo o prekrasnom, romantičnom
životu sa prekrasnim partnerom (za razliku od života kakav smo do
sada imali, ovaj put će sigurno biti nešto sasvim drugačije jer je on
drugačiji od svih koje smo do sada sreli!!. Super, baš smo
zadovoljni...). Možda je ostala neka smetnja ili grižnja savjesti iz
prošle veze.., ali nema veze, to odmah na početku pospremimo na
sigurno mjesto u najdublju podsvijest jer nema smisla da nešto staro
smeta tako prekrasnoj novoj vezi, sve će se to pod okriljem našeg
novog partnera i zaljubljenosti zaboraviti, možda ako budemo imali
sreće čak i izbrisati....Pojam zaljubljenost odmah na početku
unaprijedimo u pojam vječna ljubav jer je u tom trenutku to za nas
kraj svijeta i uopće si ne dozvoljavamo razmišljati da smo možda
samo zaljubljeni..
Prisjetimo se te životne faze i osvijestimo sebe u njoj...
Druga faza
Nakon faze broj jedan, slijedi faza broj dva, počinje realan,
svakodnevni život i svane jedno jutro kad shvatimo da on uopće nije
u okviru u koji smo ga mi smjestili. Naša slika i stvaran partner kojega
smo ugurali u tu sliku nekako počinju sve manje ličiti jedno na drugo.
Prvo se malo iznenadimo, ali ne gubimo vrijeme već se pobrinemo da
nađemo način kako da ga najbrže uguramo natrag u naš okvir. Damo
mu do znanja da bi na njemu trebalo napraviti samo neke male
izmjene i da bi onda sve bilo u redu... (on još uvijek sluša i ne osjeća
se ugroženo). Ovdje mi ipak ne mislimo samo na vanjske stvari, kako
jede ili ne posprema stvari za sobom, već ipak idemo puno dublje, na
ono što on je, na njegov pogled na život, njegovu ulogu u životu ( sve
bi se to malo moglo korigirati, 'ali to su samo minimalne izmjene'..
koje radimo toliko suptilno da i sami sebe uvjerimo da su
minimalne..). Sve što izlazi iz našeg savršenog okvira sve nas više
počinje živcirati jer budući da smo mi 'savršeni' (što si naravno ne
priznajemo jer smo 'skromni') i slika u okviru mora biti 'savršena'..
(inače, sa tim se 'savršenstvom' – i našim i partnerovim - svaki dan
trebamo puno baviti i održavati ga jer bi u suprotnom od savršenstva
ubrzo moglo nastati, nesavršenstvo..)
I tako mi lijepo živimo svoj život, svatko na svoj način (a zapravo na
naš). Svejedno počinjemo biti nezadovoljni jer se on uopće ne ponaša
onako kako bi mi htjeli (prema našim očekivanjima) i naša podsvjesna
agresija (naša ljutnja i neslaganje sa onim kako se on ponaša i kako
djeluje) počinje jačati, koncentrirati se i dobiva sve veći naboj. Sve to
ne pokazujemo prema van jer nam to ne priliči, ali naše je
nezadovoljstvo vrlo aktivno na podsvjesnoj razini i utoliko je jače i
štetnije za nas i za našeg partnera. Žene obično ovdje reagiraju
kroničnom ljutnjom, a muškarci zatvaranjem u sebe i bijegom (u svijet
mašte, alkohol, igrice, prijevare).. Žena postaje žrtva, a muškarac traži
ugodnije mjesto negdje drugdje. Takvo se stanje počinje odražavati
kroz sve nekvalitetniji odnos, neprimjećivanje, neiskazivanje ljubavi i
pažnje, život se svede na prigovaranje, očekivanje i općenito,
nezadovoljstvo.
Tu se partner počinje osjećati isključeno i prebacuje fokus na nešto
drugo, na nešto što ga ispunjava, na neki projekt, obavezu ili drugu
osobu, odlazi u svoj svijet kako bi se odmorio od te naše nasilne
energije očekivanja ili zatvorenosti..., i onda on sa potpunim pravom
počinje tražiti našu podršku, želi da ga razumijemo (jer iako u svom
zaštićenom svijetu, on i tamo treba podršku od partnerice). Budući da
je u ovoj točki protok energije između nas već vrlo slab, nama se to
čini užasno glupo, nepotrebno, u potpunom neskladu sa našim
životom, i naravno da ga ne podržavamo, čak mu i kažemo neka se
spusti na zemlju i neka pogleda prioritete koji se trebaju riješiti.. Sada
već i u njemu raste nezadovoljstvo. Unutarnje udaljavanje postaje
svakim danom sve veće. Naše biće to prepoznaje kao opasnost,
ovisnost postaje sve jača, a strah od gubitka počinje proizvoditi sve
veću količinu podsvjesne agresije (koje, kako sama riječ kaže, uopće
nismo svjesni), ali pod krinkom duhovnosti sve to kao prihvaćamo,
opravdavamo, pospremamo pod tepih, a ne rješavamo ništa...
Pogledajmo malo u sebe i razmislimo da li se prepoznajemo u nekim
(ili svim) djelovima ove faze...
Zašto on ne može napraviti ništa kako treba?
A kako to zapravo treba napraviti? I zašto mi mislimo da on ništa
dobro ne radi? Prema čemu to sudimo? Prema našem pogledu na
svijet? Prema podsvjesnim uzorcima koje smo naslijedili od naših
roditelja? Ili mislimo 'ah, da je netko drugi na njegovom mjestu
sigurno bi to bolje napravio'? Nije najviši životni domet da stvari oko
nas budu savršeno napravljene (prema našim mjerilima), već da se
možemo prepustiti ideji drugoga i razviti neke druge kvalitete (koje
nam nedostaju da budemo potpuni) i savršenu intuiciju u tom
segmentu.. ne možemo na život gledati kao na neku tablicu i
vrednovati sve jednako.. na kraju krajeva, univerzum nas je iz nekog
razloga spojio.. Valja pogledati u sebe i vidjeti koji dio u tom
kontekstu kod nas ne valja.. korisno je svaku životnu situaciju
pogledati sa više razine, postaviti se iznad partnera, sebe i toga što
radimo i onda pogledati gdje je prioritet djelovanja u tom slučaju, da li
na objektu ili nekom unutarnjem segmentu (to možemo napraviti tako
da si zamislimo da stojimo na visokoj stijeni i iz nje promatramo
sudionike i događaje koji se nalaze ispod nas u tom trenutku). Takav
način gledanja i rješavanja omogućava nam podizanje svijesti,
odnosno napredak po vertikali.. Perspektiva iz koje gledamo može
potpuno promijeniti naš odnos prema onome što gledamo..
Ovdje ne govorim o tome da se treba pasivno pustiti i ne sudjelovati u
životu (misleći, partner će se za sve pobrinuti), govorim o tome kakva
energija stoji iza našeg djelovanja. Obično djelujemo pod okriljem
razarajuće energije 'ispravno je jedino onako kako ja kažem i način na
koji ja radim' (svjesno možda ne mislimo baš tako oštro, ali
podsvjesno toliko čvrsto stojimo iza naših stavova i uvjerenja da ni
približno ne damo priliku nečem drugom).. Obično u takvim
situacijama upotrijebimo mušku energiju i počinjemo se boriti sa
partnerom, što on doživljava kao manjak podrške ili kao napad. Ili se
pak zatvaramo, pometemo sve pod tepih i fokus prebacimo na nešto
drugo pod isprikom 'ah, sve će se već nekako riješiti samo od sebe'
(ali hrpica obično ostaje). Pri tome gubimo jako puno energije.
Umjesto takve energije bilo bi korisnije upotrijebiti energiju
'prepuštam se potpuno u ovom trenutku tebi i sudjelujem, pratim te i
podržavam sa svom svojom energijom točno tamo gdje je potrebno',
sa čime kod njega oslobađamo dio energije koji smo mu zarobil i time
on dobiva snagu, važnost i odgovornost da određenu stvar obavi na
najbolji mogući način (na način iza kojeg on potpuno stoji, sa svom
svojom energijom).
Ako iskreno uđemo malo dublje u sebe, svašta možemo pronaći u
ovoj fazi i priznati si...
Zadatak
Ukoliko si je naša duša kao zadatak u ovom životu izabrala tematiku
'prihvaćanje i prepuštanje', u život će nam stalno dolaziti partneri sa
kojima ćemo imati priliku to i vježbati, sve dok jednog dana ne
popustimo, odlučimo i stvarno se prepustimo! Inače, stanje
prihvaćanje se može aktivirati i samo po sebi kada idemo na put
čišćenja, ali u dvoje je ljepše, zanimljivije i brže... Dokle god se
opiremo prihvatiti ono što je pred nama, agresija koja se proizvodi
uslijed neprihvaćanja, osim što pogađa partnera, živcira ga i kvari
partnerski odnos, ona se kao bumerang vraća nama i destruktivno
djeluje na nas (ovog zadnjeg dijela obično nismo svjesni, to najčešće
osvijestimo tek kad se pojavi neka ozbiljnija tegoba)..
Idealan partner u nama
Dakle umjesto traženja idealnog partnera u nekoj drugoj osobi,
dovoljno je samo promijeniti kut gledanja, umjesto iznutra prema van
(kako smo do sada gledali), počinjemo gledati izvana prema unutra,
prema sebi. Kad shvatimo da je ishodište problema u nama i na kojem
mjestu, možemo početi težiti 'idealnom' partnerskom odnosu.. Tek
kad prepoznamo sebe i oprostimo si sve ljutnje, zamjeranja i
osuđivanja, možemo i partnera prihvatiti onakvog kakav uistinu je.
Tek kada nađemo oslonac u sebi, u stanju smo prihvatiti i partnera
(npr. ne treba mi partner u životu kako bih u njemu imala oslonac,
visila na njemu, oslonac pronalazim u sebi, a partner u mom životu
ima drugu funkciju, ako mu se prepustim, odvest će me točno na ono
mjesto gdje treba; dokle god ja to kontroliram, znatno smanjujem
mogućnosti koje mi život pruža). Kad shvatimo taj dio, otvara nam se
put za dalje. I tek tada možemo cijeniti i poštovati drugoga točno
onakvog kakav je, tek tada u njemu prepoznajemo njegovu istinsku
ljepotu, pravu vrijednost i svrhu, uživamo u različitostima..
U ovoj fazi možemo razmisliti i donijeti odluku o promjeni!
Očekivanje od partnera
Očekivanje 'ubija' svakoga tko mu se približi.. i nas i partnera u
jednakoj mjeri. Dokle god očekujemo stvaramo ogromnu napetost i
podsvjesnu agresiju unutar nas, što nas razara i stvara blokade, a
partner naše očekivanje dobiva u obliku jako neugodne energije u
kojoj se osjeća nedovoljno dobar i posljedično tome nezadovoljan...
povlači se, odlazi u neki svoj imaginarni svijet u kojem se osjeća
zaštićeno i sigurno.. , a mi tamo nemamo pristupa..
Očekivanje da partner točno ispuni sliku koju smo mi o njemu stvorili,
u nama stvara neprestanu napetost i nestabilnost (ako nije takav, mi
padamo, gubimo oslonac). Naš stalni fokus je na održavanju te slike,
na nečemu izvana, i svaki naš osjećaj, misao ili djelo, ovise o toj slici
izvana (ako nas nazove sretni smo, ako ne, nesretni i uznemireni...).
Zapravo postajemo robovi slike koju smo si sami stvorili. Kako se ona
mijenja, mijenjamo se i mi.. uopće ne shvaćamo da smo ulovljeni u
zamku tuđe energije o kojoj smo ovisni.. Na ovom mjestu naš se
idealan partner pretvara u lošeg partnera. Nije dovoljno muško ili je
pre agresivan, tvrdoglav je, ne preuzima inicijativu, stalno ima neke
(apstraktne) projekte s kojima se mi ne slažemo... a nakon nekog
vremena spisak se proširi i na to kako jede, hrče, duri se, priča
gluposti isl. ...I našem nezadovoljstvu nema kraja..
Prihvaćanje životne situacije
Kada sve elemente slike koju smo stvorili (lijepe i njihovu nelijepu
suprotnost) pronađemo u nama i prihvatimo ih, otvaramo se zdravom
partnerskom odnosu. U tom trenutku zdrave i čiste energije počinju
teći između nas ipartnera, odnosno između nas i života općenito.
Budući da je Univerzum savršena Božja kreacija, nije slučajno što
život spaja točno one ljude koji jedan od drugoga trebaju naučiti
životnu lekciju kako bi i duša na kraju svog puta evolucije došla do
savršenstva, spojila se u jedno... Ako to ne prepoznamo, naš se
odnos pretvara u loš partnerski odnos, loš partnerski odnos se
prekida i prelazi u sljedeći partnerski odnos koji ubrzo opet postaje
loš jer smo samo presložili vanjsku situaciju, nismo dotaknuli
uzrok...posljedice mogu ići i u puno dublje i ozbiljnije tegobe. Lekciju
možemo ponavljati dok ne naučimo, ili se možemo odlučiti i reći 'aha,
da vidim koja je moja zadaća u ovoj priči', preuzimam odgovornost za
svoj život i otvaram se potpunoj budnosti da prepoznam priliku u
svakom trenutku koji mi je dan..
Prebacivanje fokusa sa partnera na nas
Ono što nas kod drugoga najviše smeta, to je problem kod nas samih
(ta naša karakteristika ili 'mana' je okidač za točno ono djelovanje koje
nas kod partnera najviše smeta i što mu najviše zamjeramo). Partner
je stvarno naše najbolje ogledalo. Prilikom gledanja u to ogledalo
trebamo biti jako iskreni jer je ogledalo obično zamagljeno i mislimo
(zapravo smo sto posto sigurni) da prikazuje nekog drugog, a ne nas..
uopće nema šanse da smo to mi i teorija da je partner naše ogledalo
čini nam se totalno promašena!! Ali nije... i ima puno slojeva. Korisno
je ući duboko u sebe i problem pogledati iz perspektive 'želim uistinu
vidjeti kakav sam', a ne 'ja sam u pravu jer su moji interesi, želje i
stavovi u životu te i te i čvrsto stojim iza svojih uvjerenja' (pri čemu
obično stalno pronalazimo opravdanja samome sebi zašto se tako
ponašamo...). Prva i najveća zamka na kojoj većina pada je da
postojećeg partnera zamjenimo sa drugim, idealnijim i to potkrijepimo
sa svim mogućim argumentima. Ako prijeđemo tu fazu i krenemo od
činjeničnog života u kojem se nalazimo (odnosno koji si je naša duša
iz nekog razloga izabrala) i od odluke 'idem vidjeti gdje je nastala
blokada u postojećem životu', 'idem upoznavanjem i promjenom sebe
(to nije promjena prema van, već promjena prema sebi), ovaj život i
situacije napraviti idealnim'. U tom trenutku fokus sa partnera prelazi
na nas, počinjemo se baviti sobom, a ne njim (što ne znači da njega
isključujemo iz života ili smo prema njemu agresivni jer je višak, on je
u toj fazii vrlo vrijedna stavka jer u svakom trenutku vidimo gdje se
nalazimo na našem putu prihvaćanja, odnosno da li nam je putanja
silazna ili uzlazna). Dozvolimo si pogledati što smo mi zapravo i tu
počinje naš, vjerojatno prvo veliki pad, a onda strmi uspon..
Počinjemo se promatrati... woww.. tko bi rekao da smo to mi i kako je
lijepo posvetiti se sebi, koliko ispunjava. Nije baš lijepo sve što
vidimo, ali nakon prvog šoka prihvatimo da je i taj nelijepi dio, dio
nas. Dolazi do olakšanja, tu jačamo, javlja se samopouzdanje. Jer to
smo mi, tu teče naša energija, tu smo jaki..
Zapravo smo mi podsvjesno sebi napravili okvir u koji sebe želimo
strapati. I budući da smo samo skoncentrirani na to da promijenimo
partnera, ne vidimo da nas nešto smeta, odnosno nedostaje unutar
nas, a ne izvana. Da mi nismo idealni, a naš partner je točno takav
kakav treba biti (i upravo time nam pomaže da postanemo 'idealni' )..
mi samo trebamo promijeniti naš odnos prema sebi (ovdje treba paziti
na ego!), posljedično tome, sve se opušta, od tog trenutka sposobni
smo prihvatiti sve točno onako kako je. Krećemo rješavati partnerski
odnos sa nama samima...
Što prije shvatimo da se trebamo prepustiti upravo onom partneru
koji nam je namijenjen, to ćemo prije stići do cilja (kroz to ćemo
odraditi zadaću koju smo si zadali)..Prije ćemo se usmjeriti na pravi
put i sve ćemo bliže biti odgovoru. Doći će na red možda puno
zanimljivije stvari u životu, a ne više po tko zna koji put partnerski
odnosi. Ako dođe do nesuglasica, blokada, zapitajmo se što nam taj
problem želi reći, uzdignimo našu svijest namalo višu razinu i
pogledajmo na 'cijelu šumu, a ne samo na jedno drvo'. Vidjet ćemo
koje nam se beskrajne mogućnosti pružaju i postat će nam jasno
zbog čega smo naišli baš na ovu prepreku i to baš sada. Iz te
perspektive ćemo vidjeti prostranstva koja nas čekaju ukoliko
prepoznamo da je prepreka samo prepreka, a ne kraj puta, i prijeđemo
je.. Ukoliko prepreku na putu prepoznamo kao priliku, dižemo se po
vertikali, rastemo, naša svijest nas vodi u viši razred, ukoliko
prepreku prepoznamo kao kraj puta, širimo se po horizontali gdje
ponovo nailazimo na drugu prepreku (vjerojatno vrlo sličnu onoj
predhodnoj) i samo je ovisno o našoj sposobnosti viđenja, da li ćemo
putovati po horizontal ili vertikali. Lekcije ponavljamo onoliko puta
koliko je potrebno da ih naučimo i popnemo se na vrh. Univerzum ne
poznaje prečice..
Prepuštanje partneru
Nemogućnost prepuštanja partneru (ili preuzimanje stvari u svoje
ruke) već u startu stvara nezdrav partnerski odnos. Svaki partner se
drugom treba prepustiti na onoj razini (prepoznamo je tako jer je
najteža) na kojoj ima nešto za razriješiti (odnosno napredovati) u
ovom životu. Čim mi preuzmemo stvar u svoje ruke jer mislimo da u
tom trenutku znamo bolje, njemu oduzimamo energiju da bude i da
izrazi ono što jest i slika našeg idealnog partnera se sve više i više
iskrivljava, a mi propuštamo priliku da odradimo ono što imamo za
odraditi sa partnerom u ovom životu. Dolazi do toga da on postaje sve
pasivniji jer vidi da mi možemo dobro djelovati i bez njega, a mi
postajemo sve agresivniji jer se podrazumijeva da on to napravi sam
(naravno na naš način).
Prepuštanje partneru je jedan vrlo svjestan i budan čin, to nije
pasivno stanje, stanje slabosti ili linije manjeg otpora, tu nismo
mlačni i tu ne liječimo manjak samopouzdanja, u tom smo stanju
potpuno budni, prisutni i naša je energetska podrška laserski
usmjerena u ono što je partneru potrebno (to nije kontrola – osjećaj
iza toga je opušten i protočan, a ne zgrčen kao kad želimo imati stvar
pod kontrolom).. to je prepuštanje i otvaranje na svim razinama i kako
god bude, bit će savršeno.. i onda na tom mjestu pronalazimo svoju
ulogu u kojoj smo mi točno to što jesmo..tek sada možemo plivati u
tom osjećaju i dalje istraživati sebe i svoj odnos prema svijetu..
Vjerojatno se svatko pita kako je to prepustiti se partneru i svatko
osjeća jedan grč od same pomisli na to.. osjećaj je fantastičan, jer
smo se mi prepustili i u nama više nema napetosti, kontrole, grča. Mi
smo otpustili onu strogost i zahtjeve prema samome sebi.. Jedan
'wellness' osjećaj..potpuna sloboda (od samog sebe). Stanje
budnosti, opuštenosti, protoka, izmjene energije u nama i između nas
i partnera.. i u tom trenutku nestaje granica kada smo mi prepušteni
njemu, a kad on nama, nestaje granica između toga da li je to naša
ideja ili njegova, sve se stapa u jedno... i kada krećemo sa takvom
energijom, podržava nas cijeli univerzum, sve se slaže na svoje
mjesto i sve vodi ka jedinstvu... u tom je trenutku potpuno svejedno
gdje živimo i što radimo...
Na isti način prepuštamo se životu i živimo u savršenom skladu s
njim..
J.
Izvor: Sakura centar

RAD I IDEALIZAM
Martinus je primio mnoga pisma, često od ljudi koji su tražili njegov
savjet. Ovo je odgovor na jedno od tih pisama.
Dragi Anon., Prije dosta vremena primio sam tvoje pismo datirano ...
Molim te oprosti što ti nisam mogao ranije odgovoriti. Vidim iz tvojeg
pisam da si vrlo nezadovoljan svojim životom. Pišeš, između ostalog,
da ništa više ne mrziš i da ti se ništa više ne gadi nego pomisao da
budeš «zaposlen» na običnom poslu sa svime što to nosi sa sobom :
imati određeni plan za taj dan ( i uvijek isti plan kao takav ), morati
slušati druge, dopuštati da te navlače uokolo kao lutku i raditi stvari
koje te uopće ne zanimaju. Ti mrziš bilo koji ured ili posao «kao
samog vraga». Ti bi radije prešao Atlantik na splavi sa opasnošću da
se utopiš, nego ušao u uredski ili poslovni svijet da bi se u njemu
utopio, ako bi samo imao izbora. Tada ti pišeš da P.P. ne može to
razumjeti, usprkos činjenici da ti misliš da je to lako razumjeti. Dakle,
dragi Anon., tvoje stanje je lako razumjeti. Ti si to više nego dovoljno
opisao u svojem pismu. Ali ono što je uistinu bitno je uzrok tom
stanju. I ovdje ja mogu dobro razumjeti da P.P., koji izuzetno naporno
radi i spreman je raditi bilo koji posao u bilo kojoj situaciji koja se
zahtijeva od njega, ima poteškoća u razumijevanju tvojeg stanja, koje
je stoposto suprotno njegovom. Ali ti si me sada tražio pomoć i ja ću
ti ponovno pokušati rasvijetliti tvoju situaciju. Tvoj stav prema životu
je prava mržnja prema tome da se bude «zaposlen», mržnja prema
običnom poslu, mržnja prema podčinjavanju drugima, mržnja prema
tome da te primoravaju da činiš stvari koje te ne zanimaju. Ti tu
spominješ uredski i poslovni svijet i da sve to mrziš «kao samog
vraga». Ljudi širom svijeta su bili odgajani od samog djetinjstva da bi
bili sposo-bni sami zarađivati za hranu i sami zarađivati za život tako
da ne bi postali teret drugima, u tom apsolutno zdravom i
neophodnom stavu prema životu koji ti u potpunosti odbacuješ. Ti to
ističeš govoreći da to mrziš «kao samog vraga». Ali jesi li razmišljao o
tome koliko ti sam duguješ običnim poslovima ? Ako bi svi drugi ljudi
mrzili obične poslove i poput tebe mogli izbjegavati posao ili
zanimanje, kako bi ti tada mogao uživati u svim dobrim stvarima koje
si ti svakodnevno, od svog rođenja, trošio kao nešto samo po sebi
razumljivo ? Kada ti nosiš lijepu, udobnu odjeću i cipele, kada ti
možeš živjeti u lijepoj kući ili u lijepom stanu, kada ti možeš ići u
bolnicu ili doktoru, ako je potrebno, kada su tu tvornice, elektrane,
toplane, škole i fakulteti, literatura, umjetnost i znanost itd., itd., to je
isključivo zahvaljujući ljudima koji su u većem ili manjem obimu
morali zanemariti ono što žele ili ne žele. Tako ti živiš, dragi Anon.,
svaki dan od rada svih tih ljudi i u skladu s time duguješ vrlo mnogo
društvu i običnim poslovima. Zar ne možeš vidjeti da je pogrešno
željeti živjeti i uživati udobnosti i pogodnosti na račun drugih ? Mi svi
to dugujemo našim bližnjima na običnim poslovima da bi dali svoj
doprinos njihovom izdržavanju. Ako bi te poslove svi mi, poput tebe,
proklinjali i bježali od njih umjesto razumijevanja njihovog značaja,
društvo bi propalo. Ako bi svatko želio biti parazit na račun rada
drugih ljudi, kako bi posao mogao biti obavljen ? Zašto bi ti bio
izuzetak ? Zašto ti ne bi radio u uredu ili imao neko drugo zaposlenje
za koje si sposoban ? Možda ti hoćeš raditi sa stvarima na višem
planu od čisto materijalnog, fizičkog plana. Ali tko među radnicima
koji rade u tvornicama, trgovinama, uredima i slično, koji se brinu za
to da bi ti mogao uživati u dobrim stvarima civilizacije, ne želi tako
nešto ? Ali viši plan ili stupanj od ove sadašnje materijalističke,
ateističke civilizacije predstavlja idealizam. Pravi idealizam je ljubav
prema bližnjem. To znači više voljeti sam patiti nego pustiti da drugi
pate, sam nositi teret posla radije nego da to drugi čine. To znači
razumijevanje da je sve u čovjekovoj sudbini uređeno tako da
transformira čovjeka u «ljudsko biće poput Boga». To znači
razumijevanje svega i svakoga. Samo to razumijevanje će ti dati
slobodu za kojom uistinu težiš, ali koju ne možeš nikako dobiti jer si
daleko od posjedovanja takvog razumijevanja i idealizma koji je
povezan sa tim. Sve dok ti, dragi Anon., ne budeš spreman biti u
kontaktu sa onime što duguješ čovječanstvu na materijalnom planu,
sa svime po pitanju običnih poslova za koje ti kažeš da ih mrziš, ti nisi
idealist. Ti nisi dobar primjer drugima. A pošto nisi dobar primjer, ti
nikako ne možeš pripadati višem planu od upravo onoga na kojem se
drugi ljudi nalaze. Tako se ti danas nalaziš, gledano iz kozmičke
perspektive, upravo na pravom mjestu. Ti imaš malo previše razvijenu
inteligenciju u odnosu na tvoj talenat za humanost. To ti dozvoljava
da nejasno opažaš viši stupanj civilizacije, kojem bi ti jako volio
pripadati. Ali tvoj još uvijek nedovoljni humani razvoj znači da ti nisi
spreman platiti cijenu da bi mogao pripadati takvom planu. Ti ne želiš
učiniti napor neophodan da bi mogao prijeći put do tog stupnja ili do
te slobode za kojom tako snažno težiš. Ali drugi ljudi ne mogu prijeći
put umjesto tebe. Ti sam moraš obaviti posao. I taj posao je upravo
ono što ti kažeš da «mrziš kao samog vraga». Ti se stoga moraš
potruditi da pobijediš tu mržnju, da bi tako bio voljan biti perač suđa,
kao i princ, tvornički radnik kao i djelatnik u uredu, biti spreman
služiti radije nego da te služe, i tako biti spreman bez mržnje ili
ogorčenosti izvršiti bilo koji posao koji bi Bog u obliku tvoje sudbine
mogao zahtijevati od tebe. Odbaci ideju da si predobar ili prenapredan
da bi obavljao bilo koji pošteni posao koji sudbina u datoj situaciji
zahtijeva od tebe da ga obaviš. Sve dok ti to ne naučiš, sve dok ti
nastaviš mrziti pošteni rad, ti ćeš se susretati sa time nanovo i
nanovo i na kraju ćeš biti vezan za to. To će ti na taj način blokirati put
ka slobodi koju tako snažno priželjkuješ. Naprotiv, kada naučiš vidjeti
da je zanimanje ili obični posao koji danas mrziš u stvarnosti
apsolutno neophodna pojava u tvojoj transformaciji od «životinje» u
«ljudsko biće», i da bi ga ti u stvari trebao blagosloviti, radije nego ga
proklinjati, tada će se sunčana epoha slobode uzdignuti nad
horizontom tvoje vlastite sudbine. Tada ćeš ti sam početi svijetliti za
druge. Ti ne smiješ misliti da se najveći mudraci boje izvršavanja
jednostavnih poslova, i da je to zato jer su oni tako daleko
napredovali u duhovnom razvoju. Naprotiv, svi su oni ljudi koji su
spremni raditi bilo koji posao ako oni tako mogu pomoći ljudima na
putu ka većem svjetlu i boljem postojanju. Oni su napredovali tako
daleko isključivo zato jer žive u uvjerenju da su došli na svijet da bi
služili, a ne da bi bili služeni. Bilo bi također korisno za tebe da se
podsjetiš da je Krist bio stolar, kao što su i njegovi učenici radili
obične poslove. I ja sam radio obične poslove od svoje 12 godine. Bio
sam pastir, poljoprivredni radnik, mljekar, noćni čuvar i konačno
službenik u uredu. Tada je u moj život došlo duhovno stanje koje mi
je dalo slobodu da radim sa najvećim problemima života. Ja sam,
međutim, ponovno, nakon što sam započeo moje veliko glavno djelo
«Livets bog ( Knjiga života)», morao raditi posao kao nekvalificirani
radnik da bi mogao zarađivati za život. Ali ja nikada u tim situacijama
nisam osjećao ogorčenost ili mržnju, iako sam naravno osjećao da to
nije ispunjenje ideala ili ciljeva u mojem životu. Uvijek sam osjećao u
tim situacijama da sam radio za Boga i da je to bilo nešto kroz što
sam morao proći. Osjećao sam da sam i sam u velikoj mjeri živio od
rada drugih. Ja sam također trebao doprinjeti izvršavanju poslova od
kojih su drugi mogli živjeti, sve dok nisam bio dovoljno zreo da bi
mogao izvršavati duhovni posao za Boga kojim sam kasnije u tako
velikoj mjeri bio blagoslovljen. Dakle, dragi Anon. !
Volio bih da sam ti mogao napisati drugačije pismo, koje bi bilo
mnogo ugodnije, ali tada ja ne bi bio iskren prema tebi. Procijenio
sam tvoje stanje iz tvog pisma i ja savršeno dobro znam kako je to
bolno za tebe. Ja sam stoga pokušao iz dubine svojeg srca pronači
informaciju koja bi ti mogla sigurno pomoći u pronalaženju izlaza iz
tvog čistilišta, kao što to i sam želiš. Ono što ti može pružiti veliku
radost je živjeti samo za to da bi se služilo svojim bližnjima i tako biti
na radost i blagoslov za sva živa bića. Sa ovime ti šaljem svoje
pozdrave pune ljubavi, Martinus
PUT KA PRAVOJ SREĆI
Kraj osjećaja sigurnosti
Da li postoji netko za koga je svakodnevno postojanje apsolutno
stabilno, potpuno sretno ? Kada bi čovjek iskreno i pošteno
odgovorio na ovo pitanje na temelju svojih vlastitih iskustava ili
iskustava drugih, odgovor bi bio : «Ne!» Ljudi nisu sretni. Oni su
ponekad više, a ponekad manje sretni, no to nije neki stabilni osjećaj
sigurnosti ili stanja sreće. Ta se nestabilnost ispoljava na toliko
načina koliko ima ljudi. Ona može početi u ranom djetinjstvu. Dijete se
može roditi kod dobrih i ljubećih roditelja, ono može biti odgajano i
zbrinuto u najboljim uslovima i prividno ima najbolje šanse za
doživljavanje sretnog djetinjstva i početka samostalnog života. No,
odjednom majka umire, a otac se ponovno ženi; i sa novom
pomajkom uslovi kod kuće su se promijenili. Za dijete vrijeme prije
majčine smrti izgleda kao vrijeme izgubljene sreće; ono ne može
razviti dobar odnos ispunjen povjerenjem sa svojom novom majkom i
ono osjeća da je nestala njegova sigurnost u životu. Atmosfera u
domu je postala otrovna. Za to mogu postojati brojni razlozi. To ne
mora biti greška pomajke. Za dijete to može značiti određeni
poremećaj njegovog odnosa prema životu, negativnost koja će teči u
ostatak njegovog života, ukolko ono ne uspije to prevazići.
Postoje brojni drugi načini na koje netko može izgubiti osjećaj
sigurnosti i sreće u djetinjstvu. Kada ljudi gledaju na svoje djetinjstvo
kao na naročito siguran i sretan period svojeg života, to je često samo
zato jer to predstavlja sjajan kontrast događajima u njihovom
kasnijem životu, koji su ispunjeni nesigurnošću, bolom i
razočaranjima.
Niti jedan čovjek nije imun na nesreću Brojni ljudi privremeno
osjećaju sigurnost i sreću dok su zaljubljeni, zaručeni ili na svojem
medenom mjesecu. Ta sreća može dulje ili kraće trajati, no nakon
toga ona nestaje. Uzrok tome može biti smrt, bolest ili nesreća, ili se
partner može zaljubiti u nekog drugog ili nešto sasvim drugo. Bez
obzira na uzrok, nestao je osjećaj sigurnosti i sreće. Na njegovo
mjesto je došla nesreća, tuga i bol. To često prati osjećaj straha i
nepovjerenja u sve i svakoga, i razočaranje zbog spoznaje da sreća
nije mogla trajati.
Stari ljudi koji su imali relativno sretan život mogu također biti
pogođeni tugom i nesrećom u svojim poznim godinama. To pogađa
tim više što je tu osobu život više mazio.
Tko može biti siguran da je potpuno neranjiv, potpuno slobodan ili
imun na nesreću ? Nitko u to ne može biti siguran. Neki misle da ih
bogatstvo i moć mogu zaštititi i oni se bore kako bi to postigli. No,
prije ili kasnije oni dolaze do spoznaje da se sreća ne može kupiti i da
je onaj tko izgleda moćno, sigurno i veliko, jednako nemoćan kao i
drugi u životnim manifestacijama sudbine.
Milioneri i milijarderi i ostali «veliki ljudi» u očima svijeta, moraju
također doživjeti osjećaj nesigurnosti zbog straha da odjednom više
neće biti tako veliki i da će izgubiti svoju moć i položaj. Njihov ih
način života često izlaže teškim bolestima mnogo lakše nego ljude
koji si ne mogu priuštiti da toliko jedu i piju. Njihova besposlenost ili
sasvim suprotno njihovo prenaprezanje da ostanu na vrhu uzrokuje
loše živce, što također dovodi do bolesti. Na kraju krajeva, bogatstvo i
moć ne mogu nikoga osloboditi tuge koja se doživljava u odnosima
sa obitelji i prijateljima, koji možda odjednom umru, zbog
neuzvračene ljubavi, razočaranja nad djecom i više od toga. Bogati
imaju svoje tuge i brige, a manje bogati ili siromašni imaju svoje.
Neki doživljavaju nesreću kao iznenadni slom, neki u nju tonu malo
po malo, no nitko ne može pobjeći od toga da ju ne doživi na neki
način.
Prividna nepravda u životu
No, što je sa ljudima koji se smatraju spašenima ili svetima ? Da li su
oni izuzetak ? Ne, oni ne mogu izbjeći nesreću, tugu i patnju. Čak iako
oni idu u crkvu svake nedjelje, redovito uzimaju pričest i na druge
načine slijede dogme i propise crkve, sekte ili religije kojoj pripadaju,
oni će usprkos tome biti među pacijentima u bolnici poput njihovih
«nespašenih» ili «grešnih» sugrađana. Zar i vjernik u vrijeme nevolje
ne kaže : «Zašto mi se to dogodilo?» On je mislio da se može u svojoj
«svetosti» osjećati sigurno, no on je doživio nešto sasvim drugo. I
tada se postavlja pitanje da li može izbječi ogorčenost. Život bi bio
krajnje nepravedan, kao što mnogi ljudi misle da jest, kada bi
pripadnost određenoj rasi, vjeri, društvenoj grupi, određenoj
starosnoj dobi ili spolu, predodredilo da neki ljudi budu sretniji od
drugih. No, to je zato jer oni procjenjuju uslove iz trenutne situacije i
ne poznaju uzroke i posljedice. Svijet nije nepravedan ! Niti jedan
čovjek ne doživljava više patnje, bola i tuge od nekog drugog, iako se
to može tako činiti. Razumijevanje toga predstavlja dio puta ka trajnoj
sreći. No, tu postoji još nešto !
Da li je doista moguće da čovjek postigne postojanje bez tuge i
patnje, bez razočarenja i ogorčenosti, bez bolesti, oskudice ili bola ?
Da, moguće je !
Također je moguće da čovjek upravo sada počne stvarati takve
uslove, tj. da počne stvarati uzroke koji će dovesti do takvih
posljedica jednoga dana u budućnosti. Rastuće znanje o uzroku i
posljedici Zemaljski ljudi, a naročito znanstvenici znaju vrlo mnogo o
odnosu između uzroka i posljedica. Upravo se po tome znanju
zemaljsko čovječanstvo razlikuje od životinja. No, poznavanje odnosa
između uzroka i posljedica kod zemaljskog čovjeka – uključujući i
znanstveno znanje – još uvijek je vrlo ograničeno. Ono je
koncentrirano na malenim lokalnim područjima i koncentrirano je na
fizičku materiju. Međutim, to je samo početak i kada čovjek stekne
dovoljno iskustava, to znanje će se proširiti i zapravo će ga dovesti do
iskustva prave sreće. To može zvučati neobično kada pogledamo
sadašnju situaciju čovječanstva kada su ratovi, revolucije,
zloupotreba moći, ubijanje, kriminal i sve vrste mentalnih zastranjenja
izraženiji nego ikada u dosadašnjoj povijesti. No, tko je stvorio uzroke
tog stanja ? To su učinili zemaljski ljudi. I tko može stvoriti uzroke koji
mogu dovesti do potpuno drugačijih i novih uslova ? Također sami
zemaljski ljudi. No, ne treba očekivati da će oni to učiniti. Ne treba
očekivati da će Rusi, Amerikanci, Kinezi ili drugi narodi odjednom
postati zainteresirani samo za stvaranje mira. Ne, to nije moguće, iako
državnici i političari govore da oni to žele.
No, da li je onda situacija beznadežna ? Ne, ne postoji samo nada, već
i sigurnost da će se čovječanstvo uzdići iznad sve svoje nesreće, bola
i patnje. Ljudi uglavnom to ne mogu vidjeti i ne znaju što trebaju
činiti; oni još uvijek ne poznaju zakone života, a stoga ni uzroke koji
će donijeti mir i sreću kao posljedicu. Naravno da je njima to bilo
rečeno, barem od strane Krista koji je svojim životom i smrću i svojim
primjerom pokazao što je put, istina i život. No, oni ga nisu razumjeli.
Oni su stvorili religiju dogmi i ceremonija sa učenjem o pomirenju,
spasenju i sreći nakon smrti za vjernike, a vječnim prokletstvom i
paklenim mučenjem za nevjernike. Nikoga ne treba kriviti za to, jer
ljudi mogu djelovati samo u skladu sa svojim razumijevanjem,
znanjem i uvidom. Oni mogu djelovati samo u skladu sa stupnjem
razvoja do kojeg su došli. Oni ne mogu razmišljati i djelovati
drugačije. No, to ne znači da kršćanstvo nije bilo od ogromne
važnosti za razvoj čovječanstva, naročito ovdje na Zapadu.
Kršćanstvo i ljudi našeg vremena
Kada pogledamo činjenicu da su tzv. kršćanske nacije bile
najgenijalniji ratnici na svijetu, ne možemo kriviti nekoga tko je počeo
razmišljati o stvarima i životnim uslovima i tko je gledišta da je
kršćanstvo bilo uzaludno. Kršćanski narodi nisu baš drugima stvorili
osjećaj sigurnosti i sreće, tj. oni nisu stvorili uzroke koji bi doveli do
sreće i osjećaja sigurnosti. No, paralelno sa zapadnjačkim razvojem
ratne mašinerije i nasilnom dominacijom kojom su narodi na drugim
kontinentima učinjeni robovima ili su djelomično uništeni, nešto se
drugo razvijalo na Zapadu. To je do sada najveći rezultat kršćanstva,
iako nije odmah očigledan. To je razvoj humanih osjećaja kod
pojedinih ljudi i stvaranje humanih pokreta u svim državama i
nacijama. Istina je da niti humani i ljubeći pojedinci niti humane
institucije nisu dovoljno brojni ni snažni da bi imali odlučujući utjecaj
na svjetsku situaciju. No, oni se nalaze na putu ka tome.
I kršćanstvo nikako nije izgubilo svoj utjecaj; naprotiv, ono sad
uistinu počinje djelovati, jer sve više ljudi sazrijeva u razumijevanju
njegove važnosti i sve više ih primjenjuje kršćanstvo u svojem načinu
života. No, da li je kršćanstvo izloženo na takav način da humani ljudi
u sadašnjosti i u budućnosti mogu biti inspirirani njegovim duhovnim
sadržajem i svijetom ideja ? Ne, pravi sadržaj kršćanstva je prikriven
ili sakriven iza vanjskog oblika koji su stvorili patrijarsi i teolozi u
prošlosti i u srednjem vijeku. Taj oblik nikako ne odgovara današnjim
ljudima, koji su pod utjecajem znanstvenog i tehnološkog razvoja. Oni
su također postali toliki materijalisti na svim područjima da je njima
teško zamisliti što je to duh. No, ta prepreka daljnjem razvoju
kršćanstva biti će uskoro uklonjena od strane duhovne znanosti.
Stvorena je duhovna znanost kroz koju će zemaljski čovjek dobiti
mnogo veći pregled odnosa između uzroka i posljedica. S obzirom da
putem duhovne znanosti on dobiva uvid u uzroke sadašnje situacije
čovječanstva, čovjek će također steći znanje kako se to dugoročno
može promijeniti. I ovo je vrlo važno – on će naučiti razumjeti da
pojedinac, čovjek koji razmišlja humano zapravo može nešto učiniti
kako bi promijenio svjetsku situaciju i da on ne treba čekati sve druge
ljude da to učine.
Poslovni princip gledan iz dvije perspektive
Jedan od osnovnih životnih principa u naše vrijeme je poslovni
princip. Taj princip je bio od ogromne važnosti za razvoj čitave
zapadne civilizacije i kulture. Poslovni princip također predstavlja
izraz razumijevanja odnosa između uzroka i posljedica. Poslovni
čovjek uči da ako određeni uzroci imaju takve posljedice, njegov je
posao isplativ. Međutim, taj isti poslovni čovjek je često vrlo
materijalistički orijentiran i toliko egoističan da on samo misli na to da
li je taj posao trenutno isplativ samo za njega. On vrlo malo razmišlja
ili uopće ne razmišlja o tome da bi taj posao mogao štetiti ili čak
predstavljati nenadoknadiv gubitak za drugu stranu. Zbog toga taj tzv.
poslovni čovjek uopće nije pravi poslovni čovjek, gledano iz više
perspektive, iz kozmičke perspektive. Zašto ? Zato jer on stvara
uzroke koji će jednoga dana u budućnosti za njega imati sljedeće
posljedice : nenadoknadiv gubitak, bankrot ili neki drugi oblik
financijskog sloma. Ono što se «isplati» u malenoj lokalnoj
pespektivi, nikako se ne isplati u stvarnosti i gledano dugoročno.
Prema tome, čitavi poslovni svijet, kako se on danas manifestira,
priprema svoje vlastito uništenje. No, zemaljski ljudi ne poznaju vezu
između uzroka i posljedica, gledano dugoročno. I kako oni mogu steći
takvo znanje ? Čak iako je stvorena duhovna znanost koja to može
objasniti, većina ljudi ju ne poznaju ili ju čak ne žele upoznati.
Malobrojni ljudi su zainteresirani za duhovnu znanost i za znanje o
zakonima života. No, tako neće ostati i u budućnosti.
I što će biti pokretačka sila ? Nesreća, osjećaj nesigurnosti, patnja,
bol i sve prividno nesavladive poteškoća kojima su ljudi izloženi.
Kozmička struktura poslovnog principa sastoji se u davanju iste
vrijednosti za istu vrijednost, u razmjeni koja je korisna za obje
strane. Iako to možda modernom poslovnom čovjeku može izgledati
budalasto, također je, kada je u pitanju posao, bolje davati nego
uzimati, kao što je to rekao Krist. Stoga je potrebno naglasiti da sve
dok čovjek ne stekne takav stav u poslovnom svijetu, kao i u životu
općenito, on neće moći doživjeti pravu sreću.
U naše vrijeme mi podržavamo princip : bolje je uzimati nego davati.
To se također naziva profit i čak iako postoje broni dobri i poštovanja
vrijedni poslovi, sve se više i više razvija tendencija da manjina – bili
to ljudi ili države – posjeduje sredstva i moć i iskorištava većinu, koji
manje ili više nemaju ništa. To nije kritika upućena poslovnim ljudima,
već opis i analiza svjetske situacije. Jer i države su poslovi koji se
vode zbog profita i ratovi su jedan od načina koji se koristi kada su
dobra u pitanju.
Nesreća i bol su Golgotski procesi
Što su to ljudi sijali tijekom egoističnog, kratkovidnog iskorištavanja
poslovnog principa ? Oni su sijali nešto što se nikako ne isplati. I to
oni moraju naučiti. A oni to mogu naučiti samo kroz doživljavanje
posljedica svojih djela, i upravo to se sada događa. Ljudi moraju
naučiti što se isplati čovječanstvu, ne samo trenutno, već dugoročno.
Neki su ljudi počeli stjecati takvo znanje. To su, među ostalima, oni
koji bi mogli prihvatiti etički i ljubavno orijentirani sadržaj religija, a da
pritom ne mare mnogo o ograničenjima vanjskog oblika.
A zašto su neki ljudi više otvoreni od drugih ? Doista, zašto je jedan
pljačkaš na Golgoti bio otvoren i pozitivan prema Kristu, a drugi to
nije bio ? Zato jer je prvi naučio iz života, iz patnje i nesreće, što je
razvilo suosjećanje i ljubav u njegovom umu, dok je drugi još uvijek
bio težak i tvrd. Zapravo čitavo čovječanstvo se može usporediti sa
dva pljačkaša sa svake strane pored Krista. Neki su više poput
jednog, a drugi više poput drugog. I čitavo je čovječanstvo također
razapeto. Kada vidimo neku mračnu sudbinu, mi zapravo vidimo
Golgotski proces. Čovjekovo fizičko tijelo je «križ» na kojem se
uništava njegova mračna svijest. Pribijanjem na križ moraju se
pokoriti te mračne sklonosti. Nimalo ne mijenja princip to što je «križ»
od krvi i mesa, životinjske prirode. Sva nesreća, patnja, bol, tuga i
razočaranje kojima je neki čovjek izložen u fizičkom svijetu,
predstavlja njegovo «raspeće». To nije kazna ljutitog boga i to nije
rezultat slučaja. To je sve iz njegove prošlosti za što je on mislio da će
se «isplatiti», ali sada se ispostavlja da se nije isplatilo. No, kroz ta
iskustva taj će čovjek postupno naučiti što se po pitanju humanosti
isplati i na kraju će to i činiti. To je obrazovanje kako postati čovjek.
Kroz Krista i dva pljačkaša čovječanstvu su dana tri primjera kako se
sa raspećem nose ljudi na tri različita stupnja životnog puta. Prvi je
«zli» pljačkaš. On se susreće sa posljedicama svojih djela; no, on je
još uvijek tvrd i ispunjen prezirom i izrugivanjm prema Kristu. No, on
nije zao, on je neuk i primitivan. On je tek započeo obrazovanje kroz
koje će naučiti što se po pitanju humanosti isplati. «Dobri» pljačkaš je
dobar jer je on već mnogo naučio. Zapravo već je toliko naučio da
može reći drugome : «Mi primamo zasluženu nagradu za svoja djela,
ali ovaj čovjek (Krist) nije ništa loše učinio». Taj se pljačkaš nalazi na
dobrom putu ka pravoj sreći, iako ju on još nije dosegao. Čovjek na
srednjem križu ju je dosegao. I istina je što je pljačkaš rekao o njemu :
«Ovaj čovjek nije ništa loše učinio». Za Krista raspeće nije bila lekcija
što se kozmički i humano isplati. On je to znao.
Sreća i spasenje svijeta
Njegovo carstvo nije bilo od ovoga svijeta, gdje postoji tuga,
razočaranja, bolesti, teškoće i svaka vrsta bijede. Sve se to nalazilo
daleko iza njega. Sada je njegova misija bila pokazati zemaljskom
čovječanstvu da se sreća, za kojom ono toliko žudi, može postići
samo određenim načinom ponašanja koje stvara takve uzroke i
posljedice koji predstavljaju radost, dobrobit i blagoslov za okolinu.
Njegova misija nije bila umiriti ljutitog boga i namiriti «grijehe»
čovječanstva.
Svaki tzv. grijeh predstavlja nedostatak znanja o uzrocima i
posljedicama i ostalim kozmičkim zakonima; i sigurno nije grijeh biti
neuk. Zbog toga je Krist mogao reči svojim progoniteljima i
pogubiteljima : «Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine». «Spasenje»
svijeta ne sastoji se u oslobađanju ljudi od posljedica njihovog
pogrešnog načina života putem Božje «milosti». U tom slučaju oni
nikada ne bi postali bolji ili mudriji; to bi značilo kraj njihovog razvoja;
to bi bilo bez imalo ljubavi. A s obzirom da Bog predstavlja
kulminaciju ljubavi, on ne dozvoljava da neka bića budu «spašena»
putem njegove «milosti», a druga da budu «izgubljena» u njegovoj
«ljutnji».
Svo znanje je posljedica djela i svi uistinu mudri i sveti muškarci i
žene koji su živjeli na Zemlji postigli su svoje uvide i sposobnost da
vole kroz iskustva patnji u brojnim fizičkim životima. Oni su naučili
što se isplati po pitanju humanosti. Ali kada svi ljudi, kroz svoja
iskustva o uzrocima i posljedicama, postignu najveći mogući razvoj
svoje svijesti, najveće moguće znanje i najuzvišeniji umjetnički
talenat, zašto bi oni trebali Krista ? Zašto je on morao pretrpiti smrt na
križu zbog čovječanstva ? Zato jer je čovječanstvo moralo dobiti
primjer; čovjeka koji je svojim životom pokazao kako se odreći onih
realiteta ili uzroka koji imaju za posljedicu tamu. On, iako se susreo sa
tamom, nije odgovorio tamom, već je naprotiv svojim praktičnim
načinom postojanja pokazao takvu ljubav prema svemu i svakome da
se Božja blizina nije osjetila samo u svjetlosti, već i u tami.
Krist je rekao : «Ljubite one koji vas mrze i proganjaju» i on je
pokazao da je to moguće. On je jasno rekao da jedino «spasenje» za
čovječanstvo predstavlja prihvaćanje ponašanja i načina postojanja
spasitelja svijeta, ovim riječima : «Onaj tko ne nosi svoj križ i ne
slijedi me, ne može biti moj učenik».
Nastavak kršćanstva
Kao što smo već spomenuli, svaki čovjek doživljava raspeće kada je
on ili ona izložen bijedi, nevolji, bolu, razočaranju, bolesti i porazu u
ovom ili onom obliku. I tada se postavlja pitanje : kako on reagira na
ono što mu se događa ?
U većini slučajeva reakcija je : ogorčenost, depresija ili ljutnja. No,
Krist nije reagirao na taj način. Istina je da je on zavapio : «Bože moj,
Bože moj, zašto si me napustio ?
U sljedećem trenutku on je nadišao to stanje uma. On je umro bez
ičega negativnog u svojem umu. No, ljudi kažu da je to nemoguće. On
je to mogao učiniti, ali drugi ljudi to ne mogu. Zbog toga su bile
stvorene dogme u smislu da je on preuzeo «grijehe» ljudi, da čovjek
samo treba vjerovati, preobratiti se, pokajati svoje grijehe, itd.
Ljudi su od Krista napravili žrtvenog jarca umjesto primjer za ljudsko
ponašanje, jer su mislili da je taj primjer bio nedostižan za običnog
čovjeka. Kao prvo, taj primjer je morao biti savršen, a kao drugo,
popriličan broj ljudi nije toliko daleko od tog primjera kao što je to bio
slučaj u vrijeme Krista. I kao treće, kršćanstvo kao impuls svijeta nije
bilo zaključeno sa Kristovim životom i smrću na ovoj planeti.
On nam je pokazao primjer svojim načinom postojanja, svojim
izjavama, svojim parabolama i svojim Govorom na gori i dao je velike
odgovore na životna pitanja. I sada kada čovječanstvo postupno
postaje dovoljno zrelo taj se impuls nastavlja na takav način da
duhovna znanost daje analize velikih istina koje nam je donio Krist.
Mojom je misijom postalo to da pružim čovječanstvu niz analiza koje
zajedno oblikuju sliku svijeta, objavu zakona života i Božjeg plana
svijeta. I ta kozmologija istovremeno predstavlja nastavak fizičke
znanosti i njenog ograničenog pogleda na odnos između uzroka i
posljedica. I to je učenje o tome što se, gledano iz ljudske perspektive
isplati i njime se osporava poslovni princip kakav se danas prakticira.
Kozmologija neće biti popularan pokret koji će se velikom brzinom
širiti svijetom. Ona će se u dolazećem vremenu polako i tiho širiti od
osobe do osobe, doći će do ljudi koji ju trebaju.
Novi stav prema životu
I tko treba duhovnu znanost ? To su oni ljudi u čijoj su svijesti tuga,
patnja i razočarenja probudili suosjećanje prema drugim ljudima koji
imaju poteškoće. To su ljudi čiji su se osjećaji razvili do sposobnosti
da se voli ne samo jedno biće suprotnog spola, već sva bića u svojoj
okolini. Ti osjećaji ih ne čine sentimentalnima jer se istovremeno
razvila i njihova sposobnost razmišljanja i uvida u uzroke i posljedice.
Ti su ljudi dovoljno sazreli da misle logički ne samo na fizičkom, već i
na duhovnim područjima.
U budućnosti će biti sve više i više takvih ljudi. To će utjecati na
promjenu smjera znanstvenih istraživanja prema mentalnim i
duhovnim područjima. Međutim, to nije znanost koja je rezervirana za
ljude sa određenim stupnjem obrazovanja. Ljudi koji su otvoreni za
kozmičku logiku jesu ljudi koje je obrazovao sam život. To su oni koji
su prošli kroz velike poteškoće i koji su počeli osjećati što se
apsolutno ne isplati. U umovima tih ljudi rasti će novi oblik sigurnosti.
Oni se više neće bojati smrti jer će naučiti da smrt ne postoji, samo
promjena iz jednog stanja u drugo, preobražavanje kroz reinkarnaciju
ili ponovno rođenje, što samo po sebi predstavlja razvoj. I taj razvoj
će s vremenom dovesti čovjeka do stanja prave sreće, jer će se on
osloboditi osjećaja nesigurnosti, razočarenja i svih oblika nesreće
koji danas muče čovječanstvo. To se stanje neće postići niti putem
čuda niti putem «smirivanja» ljutitog Boga.
Bog je prvi koji zna da niti jedno biće trenutno ne može biti drugačije
nego što jest. I ljudi će steći to znanje. Ono će im pomoći da oproste
svom bližnjem i da ne zahtijevaju od njega da treba razmišljati ili se
ponašati u skladu sa iskustvom koje još nije stekao. No, što kada
doživimo «nepravdu» ? Tu zapravo trebamo razumjeti zakon o
uzrocima i posljedicama u perspektivi stvaranja sudbine i
reinkarnacije.
Kada čovjek spozna da on ne može doživjeti nešto što sam nije
uzrokovao i da je on u svojim prethodnim inkarnacijama posijao
sudbinu koju sada žanje, tada više ne postoji netko na koga bi se
ljutili.
Sada se na druge ljude, koje smo prije kritizirali, mrzili i prezirali,
gleda kao na instrumente koje koristi Providnost kako bi kroz njih želi
kako smo posijali. To nije kazna, već podučavanje i obrazovanje o
tome što se isplati, a što se ne isplati, ukoliko netko želi postati pravi
čovjek.
Sreća se postiže malo po malo putem preobražavanja koje se događa
u čovjekovom umu. Jer prava je sreća stanje uma koje ne ovisi o
vanjskim okolnostima.
Od «raspeća» do «uskrsnuća»
Povijest zemaljskog čovjeka je zapravo povijest raspeća, jer svaki
puta kada se čovjek ponovno inkarnira u fizičku materiju ili dobije
novo fizičko tijelo njegova je svijest «pribijena» na «križ», koji zapravo
predstavlja spomenuto tijelo. No, zar se čovjek ne bi mogao razviti
samo tako da živi u duhovnim svjetovima, bez fizičke inkarnacije ?
Ne, sve dok se čovjek ne nauči razmišljati u skladu sa zakonima
života on se mora inkarnirati u fizičkoj materiji, jer je to jedino
kozmičko područje na kojem patimo kada razmišljamo pogrešno.
Upravo će ga to podučavanje i obrazovanje na kraju naučiti
ispravnom razmišljanju.
Niti jednu nesreću ili poteškoću koju doživljavate nije stvorio nitko
drugi nego vi sami. To vrijedi za tugu i razočarenja, kao i za bolesti.
No, ako pokušate podnositi svoju sudbinu sa strpljenjem tamo gdje
se ona ne može promijeniti i ako radite na sebi mijenjajući svoje
navike malo po malo u pravcu humanosti, primjetit ćete kako će iz
vaše vlastite nutrine izroniti osjećaj sigurnosti i sreće.
Vaša sreća ne bi trebala ovisiti o nečijem stavu prema vama, već o
vašem stavu prema toj osobi i prema vašoj čitavoj okolini. Vi možete
postupno mijenjati svoj stav od nenaklonosti, zavisti, ljubomore,
ljutnje, bijesa i ogorčenosti ka naklonosti, prijateljstvu i razumijevanju
da nitko ne može biti drugačiji nego što trenutno jest i da to nije naša
briga mijenjati druge. Za to će se pobrinuti sam život. Vaša je briga
preobražavanje samih sebe i iako to može biti vrlo teško, primjer
«pravog ljudskog bića» ili «čovjeka poput Boga», Krist, naučio nas je
nečemu što može biti od velike pomoći, a to je molitva. Kroz svoj
odnos sa vječnim Bogom postupno ćete postići unutarnji osjećaj
sigurnosti koji će vam pomoći u svakoj situaciji. Tada će vaše
«raspeće» postati vaše «uskrsnuće», tada će vaš organizam u obliku
križa postati svjetlosni centar ljubavi i sreća će biti nešto što ste
stvorili svojim vlastitim mislima, djelima i prisutnošću. Sreća će biti
nešto što ste posijali; jer kako čovjek sije, tako će i žeti.
Martinus

MARTINUS KOMENTIRA KRISTOVE RIJEČI

Pitanje: Što je Krist mislio kada je rekao mnoštvu : «Ne čini čovjeka
nečistim ono što ulazi u njegova usta, već ga čini nečistim ono što iz
njegovih usta izlazi» ?
Odgovor: Što je sam Krist odgovorio kada ga je apostol Petar zatražio
da objasni tu parabolu ? Zar nije rekao : «Zar ne shvaćate da sve što
ulazi u usta ide u želudac i izbacuje se na prirodan način ? No, ono
što izlazi iz usta dolazi iz srca i čini čovjeka nečistim jer iz srca dolaze
zle misli, ubojstvo, preljub, bludnost, krađa, lažno svjedočanstvo,
kleveta.» Kako bi se dalje objasnila ova parabola može se reči da je
Krist obratio pažnju na činjenicu da je životni uslov uzimati hranu, što
se u pravilu događa kroz usta i apsorbirati onaj dio hrane koji se
koristi za održavanje života, a onaj dio onoga što je konzumirano koji
je otrovan i ne može biti apsorbiran i od koristi organizmu normalno
ga napušta u obliku izmeta. Krist je ukazao na to zato da bi pokazao
da je potpuno isto sa našom duhovnom prehranom. I tu postoje
«usta» kroz koja ona treba proći. «Usta» u velikoj mjeri čine naše uši
ili čulo sluha. Ta duhovna prehrana u vrlo se velikoj mjeri sastoji od
riječi, što znači od različitih misli ili poruka od strane naših bližnjih.
Dakle, sve te poruke predstavljaju hranu za duh. Ta hrana također
mora ići dolje u neku vrstu «želuca» kako bi bila «probavljena», tako
da otrovne tvari, ukoliko ih ima, u gorespomenutoj hrani mogu biti
izdvojene ili učinjene bezopasnim i u obliku izmeta biti uklonjene iz
svijesti na prirodan način, što znači na način daleko od bližnjih, kako
nepodnošljivi smrad koji je uvijek naročita karakteristika izmeta ne bi
smetao ljudima. U vrlo velikoj mjeri među zemaljskim ljudima postoji
karakteristika da su oni po pitanju fizičke higijene toliko napredovali
da je obavljanje nužde postalo nešto intimno, nešto što čovjek ne čini
u prisutnosti drugih, dok je duhovna higijena toliko nerazvijena ili
ograničena da kod nekih ljudi ona uopće ne postoji. Doista, neki ljudi
čak misle da je zabavno prljati sve svojim mentalnim izmetom. Iz usta
tih ljudi dolazi užasan, truli smrad otrovnih misli i drugih mentalnih
nečistoća koje su obučene u riječi i govor kojima oni prljaju inače
dobre i ljubeće misli o ovom ili onom bližnjem, tako da oni, potpuno
zbunjeni i nesretni, gube svoje normalno viđenje te osobe. Ta ista
osoba je možda bila bliski prijatelj ili netko s kime je čovjek na ovaj ili
onaj način bio vrlo blisko povezan, netko čije mu je društvo donosilo
brojne duhovne blagodati, a koga on sada može samo vidjeti kroz
misli koje su onečišćene mentalnim izmetom. Takve misli se u
uobičajenom govoru nazivaju «klevetanje» ili «ogovaranje». Dakle,
ogovaranje je istovjetno mentalnom izmetu, koji se sasvim prirodno i
bez imalo srama može pronaći svuda, ne samo kod kuće, već i u
tramvajima, u vlakovima, u autobusima, na sastancima, na ulici i na
cesti. Zamislite kada bi ljudi bili jednako besramni po pitanju svojeg
fizičkog izmeta i kada bi tako svojim bližnjma svugdje trovali
atmosferu !I bilo bi još gore kada bi isti čin, kao što je ponekad slučaj,
bio izvršen kao čin osvete. Dakle, Krist ukazuje na tu nečistoću koja
greškom napušta naša usta. Nije dio mentalnog zdravlja to da takve
nečistoće prelaze preko naših usana u prisutnosti drugih i da ih na taj
način prljamo vlastitim mentalnim izmetom i njegovim smradom.
Ukoliko se to može dogoditi, to je zato jer je kapacitet duhovne
probave, što je istovjetno kapacitetu za ljubav prema bližnjem, još
uvijek preslab ili ga možda čak i nema. Kada je kapacitet za ljubav
dovoljno istaknut, probavlja se sve što dolazi u čovjekov mentalitet ili
svijest. Izdvaja se ono što je zlo ili štetno, neutralizira se
razumijevanjem, opraštanjem i zanemarivanjem, uklanja se iz jezika, iz
riječi i govora i guši se u tišini i zaboravu. Stoga, iz usta takve osobe
samo mogu doći milozvučne, ljubazne riječi koje izražavaju misli
ljubavi. Takvi ljudi predstavljaju sol Zemlje i oni osiguravaju da
čovječanstvo u potpunosti ne propadne u duhovnom izmetu i svim
vrstama mentalnih nečistoća.

SAMOUBOJSTVO
Pitanje: Da li samoubojstvo uzrokuje mračnu sudbinu u duhovnim
svjetovima ili u nečijoj sljedećoj inkarnaciji ?
Odgovor: S obzirom da se sposobnost doživljavanja života održava i
obnavlja isključivo putem doživljavanja iskustava, sva ta iskustva, bez
obzira da li se javljaju kao ugodna ili neugodna, kao svijetla ili mračna
sudbina, postaju životna osnova za vječno doživljavanje života
svakog živog bića. S obzirom da samoubojstvo, kada ono nije
posljedica mentalne poremećenosti, uvijek predstavlja pokušaj
oslobađanja od mračne sudbine ili mračnih iskustava koja netko
doživljava, ono zapravo predstavlja sabotiranje normalnog i
apsolutno neophodnog obnavljanja života. No, s obzirom da se
samoubojstvo u apsolutnom smislu ne može dogoditi, jer niti jedno
živo biće ne može stvarno umrijeti bilo od svoje vlastite ruke ili od
tuđe ruke, jer svaki takav pokušaj može samo utjecati ili uništiti fizički
organizam, tada samoubojstvo predstavlja samo daljnji dodatak
mračne sudbine već postojećem mračnom mentalnom stanju koje je
biće i dovelo do samoubojstva. Umjesto da se oslobodi svoje mračne
sudbine, stanje bića samoubojstvom postaje još gore. S obzirom da
do samoubojstva može samo doći kombinacijom misli čiji je krajnji
rezultat za biće u datom trenutku teška depresija, iz toga proizlazi da
ta depresija ili to zlo kojeg se biće samoubojstvom pokušava
osloboditi nije istovjetna sa fizičkim organizmom, već predstavlja
materiju koja se nalazi iznad fizičke razine. Zbog toga je uzaludno
osloboditi se tog organizma. Problem nije u tjelesnoj materiji.
Naprotiv, u svim situacijama to je u krajnjem slučaju problem
mentalne ili duhovne prirode. Gorespomenuti problem, tu depresiju,
biće će još uvijek doživljavati bez obzira da li ono još ima svoj fizički
organizam ili ne. Dakle, biće će nakon samoubojstva doživjeti da smrt
ili nesvjesnost, za koju je vjerovalo da će ju postići putem
samoubojstva, zapravo uopće ne postoji. Njegov mentalitet je još
uvijek isti i ono će još uvijek doživljavati svoju depresiju, mračne misli
i mračnu sudbinu. Oslobađajući se svojeg fizičkog organizma, koji je
predstavljao njegov osnovni instrument za manifestiranje i
doživljavanje na fizičkoj razini, on je samo pogoršao svoju situaciju,
jer on sada više nema priliku savladati fizičke neugodnosti ili
prepreke u koje se upleo i koje su bile uzrok samoubojstvu. On tu
priliku ponovno može dobiti tek kada se ponovno inkarnira u fizičkom
organizmu, a ponekad tek kada dođe u godine kada je počinjeno
samoubojstvo. Biće koje je počinilo samoubojstvo još uvijek se nalazi
u tmurnom, mračnom stanju svijesti iz kojeg se više bez tuđe pomoći
ne može osloboditi. To će ga na kraju dovesti do brige anđela čuvara
koji će ga pomoću sugestije osloboditi mračnih slojeva svijesti tako
da će se ta strana njegovog mentaliteta nalaziti u transu sve dok se u
budućoj inkarnaciji ona ponovno ne ispolji i tada će ga biće na fizičkoj
razini prevazići. No, na početku svojeg postojanja na duhovnoj razini
nakon samoubojstva – zbog mračnog mentalnog stanja u kojem se
nalazi – ono neće moći doživljavati inače normalno svijetlo duhovno
postojanje koje doživljava svako biće koje je umrlo normalnom smrću
i koje se prilikom umiranja ne nalazi u nekom mračnom mentalnom
raspoloženju. To mračno mentalno stanje, koje biće sa fizičke razine
može donijeti sa sobom putem smrti na duhovnu razinu i koje neko
vrijeme zatamnjuje iskustva bića na toj razini, poznato je kao čistilište.
Prema tome, čin samoubojstva neizbježno vodi u čistilište i nikada ne
može osloboditi biće od tame koja je dovela do samoubojstva. Svaka
fizička sudbina mora biti odigrana i ovladana na fizičkoj razini.
Ukoliko ona nije ovladana ili nadvladana prije nečije smrti u ovoj
inkarnaciji, biće će ju susresti i fizički i mentalno u svojoj sljedećoj
fizičkoj inkarnaciji. I tu će to iskustvo, već prema njegovoj više ili
manje mračnoj prirodi, u odgovarajućoj mjeri postati odgovarajuća
veća ili manja prepreka za postizanje svijetle sudbine tog bića.
Pitanje: Zašto buđenje na duhovnoj razini mora biti tako teško za
nekoga tko je počinio samoubojstvo ? Zar osobi koja nosi tako težak
teret koji ona ne može podnijeti nije potrebnija pomoć ?
Odgovor: S obzirom da svako kršenje zakona prirode stvara bol i
patnju, a svako ostvarivanje tih zakona stvara radost i dobrobit,
patnja i dobrobit predstavljaju dva neophodna faktora pomoću kojih
živo biće može postati svjesno kako ono može očuvati svoju potpunu
osjetilnu sposobnost i svoju sposobnost doživljavanja života. Jedan
dio te sposobnosti se nalazi u fizičkom tijelu ili organizmu bića.
Ukoliko bi ono moglo uništiti taj organizam bez stvaranja neugodnosti
ili patnje, ono bi time u odgovarajućoj mjeri smanjilo svoju
sposobnost opažanja i doživljavanja, koju održava isti taj organizam,
a da pritom ne bi opazilo ili ne bi primjetilo to smanjivanje svijesti.
Ono tada ne bi naučilo kako izbjegavati kršenje zakona prirode ili
zakona života. Kada bi fizičko tijelo bilo neosjetljivo na oštećenja ili
povrede, ako bi ga netko mogao sjeći ili derati ne uzrokujući bol ili
patnju, kako bi netko mogao primjetiti da on sabotira svoju
sposobnost doživljavanja ? Kako bi netko mogao spriječiti da se
mala, nevina djeca ne provrijede ili osakate ? Bol i patnja zapravo
predstavljaju signal za opasnost koji upozorava živo biće da radi
nešto što je neprirodno ili opasno. Na isti način normalna doborbit je
signal da se biće nalazi unutar područja onoga što je prirodno.
Podrazumijeva se da samoubojstvo, koje samo po sebi predstavlja
potpuno uništenje fizičkog tijela bića, ne može predstavljati izuzetak
toga. Netko si ne može odrezati ruku i još uvijek je koristiti; netko si
ne može uništiti oči i još uvijek sa njima gledati. Ne može predstavljati
nedostatak ljubavi od strane Providnosti to što netko ovdje mora
doživjeti neugodnost koja se sastoji u uskraćenosti za onaj dio
nečijeg zdravlja koji je povezan sa rukom ili očima. Naprotiv, biće
upravo kroz takvu neugodnost ili patnju stječe živo iskustvo koje se
ugrađuje u njegovu svijest, koje će ga, u njegovim budućim fizičkim
postojanjima, u većoj ili manjoj mjeri spriječiti da ponovno napravi
sličnu sabotažu svoje sposobnosti doživljavanja života. Isto tako će
neugodnost i patnja koji nastaju samoubojstvom pružiti biću iskustvo
koje će ga isto tako spriječiti da ponovno počini samoubojstvo u
svojim budućim fizičkim postojanjima. Međutim, treba napomenuti da
se onima koji počine samoubojstvo pruža velika duhovna pomoć, kao
što je slučaj i sa svim ostalim nesretnim bićima.
Anđeli čuvari su spremni pomoći i svakome tko počini samoubojstvo
biti će pružena pomoć na duhovnoj razini da se izvuće iz svojeg
nesretnog mentalnog stanja.
MARTINUS

KAKO ČOVJEK MOŽE OPROSTITI

Kažnjavanjem ljudi u skladu sa zakonskim sustavom krši se kozmički
zakon oprosta Kroz Krista su ljudi naučili da trebaju opraštati svojem
bližnjem ne samo sedam puta na dan, već sedamdeset puta sedam
puta na dan. To zapravo znači da treba opraštati u svim okolnostima.
No, da li je ispravno slijediti to učenje ?
Moderni intelektualac ne može jednostavno prihvatiti ono što je rekao
Krist ili neki drugi autoritet; on želi razumjeti logički i prividno je ovo
učenje protivno zdravom razumu. Da bi današnji ljudi prihvatili to
učenje, ono se mora javiti u obliku znanstvenog zaključka koji je
logičan; tj. u skladu sa zakonima života. No, tada se ljudi moraju
upoznati ne samo sa zakonima fizičke materije, već i sa duhovnim
zakonima koji se nalaze iza fizičke strukture čitavog svemira.
Ukoliko zemaljsko čovječanstvo želi manifestirati višu ili humaniju
kulturu od one koja danas prevladava na Zemlji, to se može ostvariti
samo na temelju dobrog poznavanja kozmičkih zakona i objave
činjenice da je život u skladu sa tim zakonima. Svaki pojedinac se
mora uzdići iznad takozvane logike, koja je zapravo samo «lokalna» i
bez ikakve veze sa stvarnim uslovima i životnim pojavama. Na temelju
takve «lokalne» logike brojni ljudi vjeruju da je Kristovo učenje o
neprestanom opraštanju budalasto i naivno.
Oni kažu : «Kada je netko nekome učinio nešto nažao, tada mu to ne
može samo tako biti oprošteno; on mora biti kažnjen kako bi se bojao
ponoviti to loše djelo, jer kako bi drugačije mogli potisnuti zlo?»
Tijekom određene epohe razvoja sasvim je prirodno da takvo
razmišljanje predstavlja najviši izraz zdravog razuma i ta epoha još
nije gotova; ona predstavlja osnovu zakonskog i pravnog sustava
društva. Svatko tko počini neko zlo djelo tako da krši zakone, mora
biti kažnjen u skladu sa zakonom; u nekim zemljama najteža kazna je
zapravo ubojstvo, iako se to naziva «pogubljenjem» ili «likvidacijom».
Moralno uređenje koje je poznato kao zakonski i pravni sustav
predstavlja dakle u određenim slučajevima uređenje ubijanja i čak i u
takozvanim kršćanskim zemljama su ubojstvo i manji oblici
kažnjavanja ozakonjeni od strane najviših autoriteta. No, društvo čiji
su zakoni zasnovani na takvom shvaćanju morala, nije prava istinski
kršćanska zajednica. Na tom području njena kultura je poganska; ona
je «kozmički nerazvijena», iako ona na drugim područjima pokazuje
veliku tehničku genijalnost i znanstvenu vještinu.
Ljudi još uvijek ne mogu u svojem zakonodavstvu u potpunosti
manifestirati princip ljubavi prema bližnjem Kada je nešto nerazvijeno
to jednostavno znači da njegov razvoj još nije dovršen. To se razvija
prema višem stupnju i nikoga se ne može kriviti što nije dosegao viši
stupanj razvoja.
Nitko ne može kriviti majmuna što nije ljudsko biće, niti trebamo
kriviti autoritete u spomenutim zemljama što u svojim zakonima i
ponašanju ne manifestiraju princip ljubavi. Oni će kasnije doći do
toga kada budu napredniji u svojem razvoju i oni će tada smatrati
svoje sadašnje stanje kao nehumano barbarstvo i nevjerojatno
neznanje. No, za sada oni još uvijek misle da se protiv ubojstva treba
boriti ubojstvom, protiv ljutnje ljutnjom i protiv neugodnosti
neugodnostima, što je zapravo princip «oko za oko i zub za zub».
Da li oni doista misle da je moguće ukinuti rat ratom, ubojstvo
ubojstvom i općenito osloboditi se neugodnosti koje takozvani
kriminalci stvaraju društvu stvarajući neugodnosti tim kriminalcima ?
Te su se metode koristile tisućama godina, a ipak rat, ubijanje i drugi
zločini danas nisu ništa manje rašireni nego prije nekoliko tisuća
godina. Prema tome, to ne izgleda kao naročito učinkovit način
ukidanja tih pojava, i to je sasvim prirodno.
Svi mi znamo da ne možemo ugasiti vatru vatrom; ona se može
ugasiti samo vodom, tj. sa tvari čije su osobine potpuno suprotne
vatri. Odmazda koja se zasniva na osveti i kazni ne može promijeniti
nečiji karakter ili ponašanje; naprotiv, to stvara još gore neprijatelje
društva Ono što vrijedi za fizičke zakone prirode jednako vrijedi i za
duhovne zakone. Potrebno je koristiti potpuno drugačije mentalne
tvari od rata, mržnje, osvete i kazne, a to je ljubav. Odmazda koja se
zasniva na osveti i kazni ne može promijeniti nečiji karakter i
ponašanje.
Upotrebom sile, kazne i pogubljenja u najboljem se slučaju kod nekih
ljudi može izazvati takav strah od kazne da se oni zbog tog straha
donekle suzdržavaju od ispoljavanja svojeg urođenog «kriminalnog»
ponašanja. No, to sigurno ne mijenja njihov karakter. Kada kazna više
ne bi postojala, oni bi odmah počeli ispoljavati svoje destruktivno
ponašanje prema drugim ljudima. Na njih se može gledati kao na
dresirane životinje koje se može prisiliti da rade stvari koje su
protivne njihovoj prirodi.
Društvo čiji se građani suzdržavaju od nanošenja štete jedni drugima
samo zbog straha od pogubljenja, zatvora ili neke druge kazne, nije
kulturno društvo u humanom smislu riječi. No, kako ljudi mogu
stvoriti uistinu kulturno društvo ? Još će neko vrijeme postojati ljudi
na Zemlji koji su toliko primitivni da će predstavljati prepreku pravom
i prirodnom razvoju društva jer oni ne razumiju svrhu i odgovornost
koju ima svaki pojedini građanin. Kada se čovjek nauči gledati na
život iz perspektive kozmičke logike, on razumije da ne možemo
uništiti te primitivne i neuke ljude, koji vrlo vjerojatno doživljavaju
svoje prve inkarnacije ili jednu od svojih prvih inkarnacija u
civiliziranom društvu i koji su prije poznavali samo zakone i pravdu
primitivnih naroda.
Kozmički neuka osoba vjeruje da kada su ti ljudi ubijeni, mi više
nemamo problema sa njima, no takvo razmišljanje je samo rezultat
«lokalne» logike. Ti ljudi ne prestaju biti «kriminalci» samo zato jer
napuštaju svoj fizički organizam. Njihov «kriminalni mentalitet» je
jednako živ na prvom području duhovnog svijeta kao što je bio na
fizičkoj razini.
I na duhovnoj razini oni se susreću sa istomišljenicima sa kojima se
nalaze na istoj valnoj duljini. Zajedno oni sačinjavaju područje
primitivnog, zlobnog mentaliteta, grupu takozvanih «zlih duhova», da
upotrijebimo staromodni izraz, koji mogu utjecati na fizička bića
sličnog mentaliteta koja si lako dozvoljavaju da budu «inspirirana»
djelima koja su jednako opasna za poštene građane kao ona
pogubljenih «kriminalaca».
Osveta i kazna može samo stvoriti još više osvete i kazne. Oni koji su
kažnjeni žele se osvetiti i «kazniti» društvo čije zakone oni još ne
mogu razumjeti i ostvarivati. Kada se oni ponovno inkarniraju u
fizičkom svijetu oni se još uvijek nalaze na pogrešnoj strani zakona i
oni imaju u svojim jezgrama talenata iskustva iz prethodnih
inkarnacija koja ih čine možda još lukavijima i opasnijima, jer oni
imaju sposobnost prikrivanja svoje aktivnosti na takav način da je sa
njima još teže izači na kraj nego prije.
Zakonski stručnjaci bi trebali postati svjesni da osude i kazne
pretvaraju ljude u još veće neprijatelje društva nego što su to oni bili
prije. Humana kultura može samo biti stvorena na temelju ljubavi
prema bližnjem Ukoliko se želi stvoriti uistinu humana kultura
potrebno je osloboditi se iluzije da su pogubljenje i kazna sredstva na
kojima se takva kultura može temeljiti.
Naravno da se društvo mora zaštititi od opasnih i protudruštvenih
pojedinaca, no ta zaštita ne bi trebala uključivati ubijanje i
kažnjavanje.
U nekim humanijim društvima na Zemlji napravljeni su eksperimenti
sa metodama koje će u budućnosti u potpunosti zamijeniti stare
zakonske metode. Potrebno je ukinuti protudruštvenoj osobi pravo da
se slobodno kreće među drugim građanima; no, taj gubitak slobode
ne bi trebao predstavljati ponižavajuće zatvaranje. Takvi ljudi bi
trebali biti smješteni u naročite zajednice prilagođene takvoj vrsti
ljudi. Ovdje oni mogu doživjeti sve prednosti kulture i tu ih neće
smatrati kriminalcima već učenicima kulture i samokontrole. Oni će
doći u kontakt sa učiteljima koji će ih tretirati kao bližnje, a ne kao
«kriminalce» i zatvorenike. Mnogi od tih učitelja su također nekada bili
«na putu kriminala», ali putem svoje sudbine oni su se susreli sa
iskustvom i ljubavlju u životu koji su ih na tom području osposobili za
savršene učitelje. Putem tog učenja ti učenici će se malo po malo
prilagoditi vanjskom društvu i možda će – zahvaljujući iskustvima
koja su do sada imali - postati korisni suradnici u stvaranju humane
kulture.
Niti jedno biće ne može biti drugačije nego što jest; njegovo
ponašanje je izraz njegovog stupnja moralnog razvoja Nije samo po
pitanju odnosa između društva i njegovih «neprijatelja» da osveta,
mržnja i kažnjavanje čine situaciju još gorom nego prije – isto vrijedi i
za čovjekov odnos prema njegovim protivnicima ili neprijateljima.
Gledano iz lokalne perspektive izgleda razumno i logično da se čovjek
ljuti na ljude koji su nepravedni, netolerantni ili neugodni prema
njemu. No, gledano iz kozmičke perspektive to je apsolutno nelogično
i ukazuje na to da je «uvrijeđeni» jednako primitivan i neuk kao onaj
tko ga je «uvrijedio».
Svatko je okružen ljudima koji se nalaze na vrlo različitim stupnjevima
razvoja. Oni se nalaze na privremenom stupnju svojeg razvoja i svi se
nalaze na putu ka humanijim i intelektualnijim stupnjevima. Neki su
ispunjeni ljubavlju i razumijevanjem i vrlo rijetko ih se može izbaciti iz
ravnoteže; kod drugih se vrlo lako izmjenjuju dobra i loša
raspoloženja i zbog toga su više ili manje povodljivi; dok drugi imaju
vrlo težak i neugodan karakter.
Nitko od tih ljudi ne može biti drugačiji nego što trenutno jest; njihovo
ponašanje je izraz stupnja moralnog razvoja na kojem se nalaze. Oni
se trenutno nalaze na vrhuncu svojeg razvoja ka humanijem, visoko
intelektualnom stupnju. Neki od njih predstavljaju ono što bi mogli
nazvati kozmička «djeca» ili kozmičke «bebe» ; drugi su «zrelija
djeca», a neki se nalaze u kozmičkom pubertetu i nalaze se na putu ka
većoj humanoj zrelosti.
Svatko može naučiti nešto od drugih i nije slučajno sa kime on dolazi
u kontakt. Ljudi oko njega su instrumenti koje Bog koristi kako bi ga
oblikovao na svoju sliku, što znači da bi se on razvio u ljubećeg
čovjeka koji drugima olakšava i poboljšava život, a time i samome
sebi. Kako se čovjek trudi razumjeti svojom inteligencijom da se svi
ljudi nalaze na različitim stupnjevima razvoja, on će postupno moći
oprostiti sve i svakome
No, kako čovjek može oprostiti svojem bližnjem kada nas on
uznemirava na različite načine, kada nam ispunjava život
poteškoćama i problemima ? Tako da svojom inteligencijom
pokušamo razumjeti da trenutno ta osoba ne može biti drugačija nego
što jest, kao što korov i kopriva ne mogu biti drugačiji nego što jesu i
razumijevanjem da, gledano iz kozmičke perspektive, kada mi
dolazimo u kontakt sa tim «neprijateljem», on nije neprijatelj koji nas
želi uništiti, već samo instrument kroz koji nam Bog dozvoljava da
žanjemo ono što smo nekada posijali i mi bi kroz naše osjećaje trebali
osjećati ljubav prema toj osobi koja ne zna što čini i koja će kasnije
morati žeti ono sa čime smo mi sada završili.
Dakle, s obzirom da «neprijatelj» zapravo nije uzrok naših poteškoća i
da on ne može biti drugačiji nego što trenutno jest, na temelju svoje
prošlosti i u odnosu na svoju budućnost, tada sa dobrim razlogom
trebamo slijediti Kristovu zapovijed o neprestanom opraštanju. Ako
čovjek osjeća da mu tu i tamo nedostaje neophodna tolerancija i
ljubav, on se samo treba koncentrirati na izvor iz kojeg potječe sva
ljubav u svemiru; tada će nestati svaka ljutnja i ogorčenost i čovjek će
tada osjećati da se njegov jedini «neprijatelj» nalazi u njegovom
vlastitom umu, neprijatelj koji se suprostavlja rastu i aktivnosti
ljudskih sposobnosti.
Martinus

MARTINUS GOVORI O PREHRANI

Pitanje : Da li se prilikom kuhanja biljne hrane gube vitamini ?
Odgovor : Da bi riješili taj problem moramo razumjeti da sva hrana,
bez obzira bila ona životinjska ili biljna, gledano iz kozmičke
perspektive, predstavlja izraz mikro-života, drugim riječima, milijardi
živih bića. Isto kao što se fizička živa bića sastoje od duha i materije,
tako se i hrana sastoji od duha i materije. Da bi taj mikro-život mogao
biti apsorbiran u organizam kao hrana, on mora biti «probavljen». To
se odvija pomoću probavnih organa i probavnih sokova. Za mikro-
bića taj proces probave znači odvajanje njihovog duha od njihovog
tijela. Taj duh ulazi ili se inkarnira u krv i meso organizma koji
probavlja kao obnovljeni život, dok materija, tj. fizički ostaci tih bića
koji sada predstavljaju leševe, napuštaju organizam u obliku izmeta.
Dakle, taj mikro-duh ili mikro-život odvojen od svoje materije
predstavlja pravu prehrambenu vrijednost. Reakcija tog mikro-života
ili mikro-duha predstavlja ono što nazivamo «vitaminima». S obzirom
da duh, kao što nam je poznato, preživljava smrt svakog fizičkog
organizma za koji je bio vezan, tako i mikro-duh ili mikro-život u
svakoj hrani ne može biti uništen, smanjen ili povećan, već preživljava
svaki oblik odvajanja od fizičke materije bez obzira da li do tog
odvajanja dolazi zbog probavnih sokova ili kuhanja. Probava sama po
sebi samo predstavlja proces odvajanja i oslobađanja duha ili mikro-
života zbog izgradnje i održavanja organizma bića koje probavlja. To
što je ta probava ili proces odvajanja dopunjena jednim umjetnim
procesom kao što je kuhanje, nema nikakvog utjecaja na mjesto nove
inkarnacije oslobođenog mikro-duha. O tome isključivo odlučuju
vlastite jezgre talenata mikro-duha ili mikro-života. Ako su te jezgre
talenata takve prirode da se mogu razvijati do pune zrelosti u krvi i
mesu organizma koji probavlja, one će se odmah tamo inkarnirati. To
se naročito događa u slučaju zrelog voća oko sjemena. Međutim,
postoje brojni oblici oslobođenog mikro-života koji ne mogu nastaviti
normalan razvoj u gore-spomenutoj krvi i mesu. Zbog toga se taj
mikro-život brzo inkarnira u drugoj tvari ili materiji gdje se nalaze
savršeni uslovi za ispoljavanje njegovih jezgara talenata. A s obzirom
da su brojni takvi oblici mikro-života prisutni u kuhanoj hrani, naime u
mesu, hrskavici i proizvodima od krvi, razumno je pretpostaviti da će
ovdje biti manje vitamina nego obično ili će doći do gubitka vitamina;
no, kao što smo već spomenuli, to apsolutno nema veze sa procesom
kuhanja, već prije ima veze sa neprikladnošću tog određenog mikro-
života za asimilaciju u obliku hrane u dotičnom organizmu.
Situacija se ne bi promijenila ni da se u spomenutim proizvodima
uživa u nekuhanom ili sirovom stanju. Dakle, kuhanje nije samo
neškodljivo, već predstavlja sjajnu pomoć čovjeku u njegovom
kozmičkom putovanju kroz epohu životinjskih i vegetarijanskih
proizvoda koji su grubi i teški za probavu, ka sjajnom zlatom dobu
buduće nove kulture gdje prehrana više neće predstavljati problem
već će, zajedno sa svim ostalim aspektima svakodnevnog postojanja,
predstavljati božanstveno uživanje zrelog čovječanstva u vječnom
izvoru zdravlja koji je stvorio sam Bog putem obilja zračenja čitave
prirode. Dakle, u organskoj strukturi zemaljskog čovjeka razvija se
profinjeniji oblik probave koji će postupno ukloniti princip ubijanja iz
područja probave tako da će – također u odnosu na svoja mikro-bića
– on moći ostvarivati šestu zapovijed : «Ne ubij» i tako na svim
područjima predstavljati ponašanje savršenog ili dovršenog čovjeka
ili potpuno ostvarivanje zakona ljubavi prema bližnjem. Sa razvojem
tog novog procesa probave bez ubijanja odgovarajuća naročita
prehrana postaje stvarnost . Čovjek tada sve više počinje inzistirati da
je «sirova vegetarijanska prehrana» apsolutno jedina ispravna
prehrana i on želi da se kuhanje izbaci iz svakog područja ljudske
prehrane. O tome smo već govorili da takav stav nije ni logičan ni
znanstven jer uključuje upotrebu vrlo žilavih i grubih proizvoda za
ljudsku prehranu, jer kuhanje ovdje nije samo neškodljivo, već je
jednostavno neophodno kako bi se ti proizvodi, koji su dizajnirani za
životinjski probavni sustav, pretvorili u hranu za ljudska bića.
Naravno, sasvim je drugačiji slučaj kada se koriste oni proizvodi koji
su bili u potpunosti razvijeni od strane prirode da budu čista hrana čiji
mikro-život može prijeći u organizam kao hrana bez ikakvog
prethodnog destruktivnog procesa smrtonosne probave. Zapravo
normalno fizičko i mentalno postojanje takvog mikro-života ovisi o
tome da on kao hrana bude asimiliran u organizmu.
Kada čovjek nauči da proizvodi koje je razvila sama priroda kao hranu
predstavljaju meso i sokovi jestivog zrelog voća, tada neće biti teško
razumjeti da kuhanje ovdje nije samo suvišno, već je i sigurno štetno.
Opće je poznato da zrele naranče, banane, breskve, grožđe, šljive,
jabuke, kruške, lubenice itd. kuhanjem ne dobivaju bolji okus i aromu
i bez toga ili bilo kojeg drugog ubilačkog procesa oni se lako
asimiliraju kao hrana u organizmu zemaljskog čovjeka. To također u
određenom stupnju vrijedi i za lakše probavljive listove koji se koriste
kao salata i za miksane sokove blagih korijenastih proizvoda poput
mrkve. Prema tome, naročito u mesu i sokovima jestivog zrelog voća,
imamo mikro-život koji bez ikakvog ubilačkog procesa, destruktivne
probave ili fizičke smrti može biti asimiliran u organizmu kao hrana; i
koji stoga – u skladu sa ostvarivanjem šeste zapovijedi i zakona
ljubavi – predstavlja pravu hranu za savršenog čovjeka.
No, zemaljski čovjek se još uvijek vrlo daleko nalazi od toga da
predstavlja potpuno razvijeno ili savršeno ljudsko biće. U vrlo velikoj
mjeri on još uvijek pripada stupnjevima razvoja između «životinje» i
«ljudskog bića». Zbog toga njegova probava i prehrana predstavlja
nešto između životinjske i ljudske. On zbog toga još uvijek ne može
živjeti isključivo od čistog mesa i sokova voća, već još uvijek mora
konzumirati određenu količinu grubljih biljnih proizvoda. Zbog toga
sadašnji problem prehrane zemaljskog čovjeka nije pitanje toga što je
bolje – sirova vegetarijanska prehrana ili grubi proizvodi koji još
uvijek zahtijevaju kuhanje – već je to uglavnom pitanje koju
kombinaciju ili sastav te dvije vrste prehrane bi čovjek trebao
primjenjivati kako bi očuvao savršeno zdravlje i odgovarajuću
normalnu tjelesnu dobrobit. S obzirom da se zemaljski ljudi nalaze na
vrlo različitim stupnjevima razvoja i zbog toga se ne nalaze na istom
stupnju prehrane, odgovor na to pitanje mora biti vrlo individualan.
Svaki pojedinac mora promatrati reakcije različite hrane na svoj
vlastiti organizam i putem toga treba doći do sastava prehrane koji
njemu ili njoj pruža najsavršeniji osjećaj zdravlja i dobrobiti.
Pitanje : Da li post može biti koristan ?
Odgovor : Za zdravog čovjeka koji normalno živi i ne jede više od one
količine hrane koju njegov organizam zahtijeva, post predstavlja
štetno uplitanje. Međutim, sasvim je drugačiji slučaj kada se taj odnos
ne poštuje i kada iz dana u dan čovjek sakuplja u svojem organizmu
obilje suvišne hrane i time trajno preopterećuje svoje organe.
Očigledno je da takvi preopterećeni organi trebaju neku vrstu
olakšanja. Do takvog olakšanja može doći samo putem neke vrste
odgovarajućeg posta ili manjeg unosa hrane. Dugotrajnim postom
tokom kojeg se tijelo u potpunosti isprazni od hrane, može doći do
korisnog čišćenja od nekih štetnih i nezdravih tvari. Međutim, takvo
se liječenje treba odvijati samo uz preporuku i stručnu kontrolu
doktora.
Pitanje : Prethodni odgovori na pitanja u ovom dopisnom pismu o
biljnoj prehrani upućuju na to da sirova vegetarijanska prehrana nije
ništa korisnija od kuhanih proizvoda – da li je tako ?
Odgovor : Prethodni odgovori na gore-spomenuta pitanja nisu se
bavili time da li je sirova vegetarijanska prehrana bolja od kuhane
hrane. Oni su se samo bavili tvrdnjom da je biljna hrana bolja od
životinjske hrane i uzimanjem u obzir da li je upotreba kuhanja
prilikom pripremanja hrane štetno ili ne. Stoga treba razumjeti da
analiza kuhanja koja je dana u odgovorima samo vrijedi na tim
područjima i za pripremu za pretvaranje tih proizvoda u prihvatljivu
hranu za osobu za koju je kuhanje sadašnja stvarnost i koje se, kroz
stoljetno iskustvo, pokazalo kao apsolutno neophodno za prehranu
zemaljskog čovjeka. Podrazumijeva se da nema potrebe kuhati onu
hranu koju je sama priroda pretvorila u oblik mikro-života koji je toliko
duhovno nadmoćan i koji je ovijen tako minimalnom količinom fizičke
materije da on bez ikakvog ubijanja može biti apsorbiran u organizam
kao hrana i tu nastaviti svoje normalno postojanje. Bez tog cilja
evolucije za princip prehrane i promjenom probavnog sustava od
ubilačkog i smrtonosnog procesa ka životnom procesu za mikro-
život, niti jedno biće na fizičkoj razini ne bi se moglo osloboditi
principa ubijanja. Ovdje čovjek još uvijek kroz svoj probavni sustav
stvara pakao, smrt i razaranje milijardama mikro-bića kako bi sam
živio, iako je on odavno počeo živjeti anđeoskim životom u odnosu na
međukozmička bića (životinje i ljudi). ( Za daljnje informacije vidjeti
Martinusovu knjigu «Idealna hrana» )
Pitanje : U svakodnevnom životu možemo vidjeti da vrlo veliki broj
ljudi mora nositi naočale. Zašto je ljudski vid tako oslabljen ?
Odgovor : Glavni razlog zašto je ljudski vid tako oslabljen u velikoj se
mjeri može pripisati tome što je zemaljsko čovječanstvo u proteklom
stoljeću, zahvaljujući izumu snažne umjetne svjetlosti, uspjelo
pretvoriti noć u dan. To umjetno produljivanje dana podrazumijeva
naravno i veće korištenje vida. Organi vida mogu tolerirati tu
povećanu upotrebu postupnim vježbanjem tijekom nekoliko
generacija. Zbog toga sada prve generacije moraju trpjeti zbog vrlo
različitih oblika slabosti vida, naročito zato jer se sve više i više bave
malim predmetima i detaljima, kao što je slučaj prilikom čitanja i
pisanja. No, čovjekovi organi vida s vremenom će se uvježbati i
prevladati to stanje i zbog toga će se buduće generacije u
odgovarajućoj mjeri postupno osloboditi od slabosti vida.
Iz «Kontaktnih pisama» br. 3,4 i 5 – 1950, koja su ponovno izdana u
danskom izdanju Kozmosa 8,9 i 10 – 1983.

SPASITELJ
Pitanje: U Martinusovim analizama Isus se često spominje kao
spasitelj. Možemo li dobiti detaljnije objašnjenje značenja te 
riječi ? U crkvi se također koristi slična riječ «otkupitelj», ali u smislu
da nas je Isus otkupio i namirio naše grijehe.
Odgovor: Istina je da u svojim analizama opisujem Isusa Krista kao
spasitelja svijeta. Ja ga tako ne opažam na istoj osnovi na kojoj ga
religiozni ili crkveni autoriteti opažaju kao otkupitelja ili spasitelja.
Kao što nam je poznato, oni vjeruju da je Krist došao na svijet samo
da bi bio razapet ili kažnjen za grijehe koje nije počinio on, već ljudi.
Stoga isti autoriteti vjeruju da svi ljudi, zahvaljujući tom raspeću,
mogu biti oslobođeni kazne za grijehe ili za zlo koje su počinili svojim
bližnjima i tako doći u carstvo nebesko. Na taj način carstvo nebesko
postaje ni manje ni više nego zona ili boravište bića koja su pobjegla
od svoje odgovornosti dozvolivši da nevino biće pati zbog zla koje su
oni sami počinili i zbog kojeg su oni sami trebali biti kažnjeni. No,
carstvo nebesko nikako ne može predstavljati stanje dobrobiti, sreće i
slave koju je netko stekao mučenjem, raspećem i smrću nevinog bića.
Carstvo nebesko ne može predstavljati blagoslov koji se može steći
na tako bezočno nizak i nemoralan način, koji je unutar pravnog
sustava opisan kao zločin i kažnjava se smrću. A Bog ne može biti
tako jadan i nizak predstavnik pravde i uz to toliko krvožedan da, kako
bi oprostio bićima njihove grijehe (koja je uostalom on sam stvorio),
on inzistira na raspeću, patnji i smrti nevinog bića.
Zar ovdje nije lako uvidjeti zašto ljudi napuštaju kršćanstvo i zašto oni
sa rastom intelektualnosti počinju sumnjati, postaju bezbožni i
postaju materijalisti ? Ovdje dolazi do izražaja spasenje svijeta
dvadesetog stoljeća i ono će spasiti ili osloboditi ljude od religiozne
slike svijeta koja sada ubrzano stvara nereligioznost, kao i od
proizlazeće bezbožne, materijalističke slike svijeta i na taj način voditi
čovječanstvo ka krajnjoj prirodnoj ravnoteži između njegovog fizičkog
i psihičkog znanja. Ta ravnoteža predstavlja jedini put ka inicijaciji, ka
kozmičkoj svijesti, duhovnom oslobođenju ili suverenosti i
proizlazećem mentalnom sjedinjenju sa Bogom ili sviješću svemira,
što dovodi biće do jedinstva sa Ocem. Putem duhovne znanosti, ta
ravnoteža, a time i spasenje svijeta, izvući će čovječanstvo iz zone
mržnje, rata i patnje i dovesti ga do sjajnog postojanja u apsolutnom
miru, do carstva nebeskog koje se isključivo održava na temelju
potpune ljubavi prema bližnjem, a ne pod uvjetom da druga bića
propadaju zbog tjelesnog mučenja, raspeća, poruge i ismijavanja,
patnje i smrti zbog grijeha koje nikada nisu počinili.
Čovječanstvo se sada u dvadesetom stoljeću nalazi u mentalnoj krizi
koja prijeti potpunim uništenjem kulture jer ljudi, zbog svojih
pretjeranih fizičkih talenata, ali gotovo potpunim nedostatkom
psihičkih talenata, ne mogu naći druge načine ili drugi put ka
spasenju osim pretjeranog načina koji uništava život i kulturu. Oni
stoga stvaraju smrtonosno oružje, a time i sve veću i veću
sposobnost uništavanja kulture, koja je najviši ideal. Oni ne razumiju
da na taj način sve više i više tonu u patnju i uništenje. Rat ne može
spasiti svijet. Ljudi ne trebaju toliko smrtonosno oružje, koliko trebaju
promjenu u srcu. Bez te promjene Zemlja bi za nekoliko godina
postala potpuno nepogodna za ljudsku kulturu i postojanje. No,
zahvaljujući principu spasenja svijeta, tom principu ljubavi koji
osigurava da roditelji moraju štititi svoju djecu dok ne postanu
punoljetna, on također osigurava da čovječanstvo dobije određenu
zaštitu sve dok ne postane duhovno punoljetno. Putem tog principa
čovječanstvo će biti vođeno naprijed ka oslobođenju od tog pakla i od
svoje sotonske ubilačke filozofije, koju ono samo održava, kao što je
bilo oslobođeno u svim svojim prethodnim povijesnim mentalnim
krizama.
Ove krize su se uvijek ponavljale u periodima kada su tadašnja
moralna shvaćanja ili pogledi na Boga bili izživljeni ili postali
zastarjeli, zbog intelektualnog razvoja bića.
Vodeća kulturna shvaćanja su se postupno počela doživljavati kao
naivna. Bića su manje ili više postala nemoralna. Suočena sa tom
činjenicom ona nisu imala drugog načina osim zakona džungle :
«prava najjačeg». Svaki puta kada religiozna osnova postane
nesigurna taj mentalitet džungle doživljava novu renesansu ili rast.
No, pomoć je najbliže kada je potreba ljudi najveća. Spasenje svijeta
je sigurno stupilo na svjetsku pozornicu. I uvijek se rodilo biće koje je
imalo upravo takve mentalne sposobnosti i znanje koji su bili potrebni
za obnavljanje duhovne osnove ljudi koju je pogodila kriza u takvoj
mjeri da se oni mogu izvući iz mentaliteta džungle i biti vođeni ka
novom rastu kulture. Naravno, biće koje se tada rodilo nalazilo se
ispred zemaljskih ljudi na dugom evolucijskom putovanju kroz
spiralni ciklus i odavno je postalo nadmoćno u odnosu na njih na
onim područjima na kojima su oni bili manje nadareni i bespomoćni.
Takva bića poznajemo iz povijesti čovječanstva kao «spasitelje
svijeta». Takva su bića prije bila kraljevi, visoki svećenici i proroci.
Oni su oslobađali ljude od njihovih zastarjelih dogmi i tradicija i davali
im nove i suvremenije.
Za ljude na Zapadu Krist je u svoje vrijeme bio najveći spasitelj
svijeta. Kroz njega je bilo manifestirano duhovno učenje koje nikada
ne može biti prevaziđeno. U njemu će sve zemaljske generacije
također biti blagoslovljene.
Putem spasenja svijeta dvadesetog stoljeća događa se dovršenje tog
procesa : sa time će misija spasenja svijeta na Zemlji biti dovršena.
Sa tim posljednjim velikim ispoljavanjem tog božanstvenog principa
svaki će zemaljski čovjek postupno doći do inicijacije, što
podrazumijeva postignuće duhovne zrelosti. On je sam postao put,
istina i život. I tada kada on sam može sijati svojom vlastitom
svjetlošću, svi ostali izvori svjetlosti postaju suvišni.
MARTINUS
MANJE ZLO
Martinus odgovara na pitanje čitatelja (1950)
Pitanje : «Ne ubij». Ima li tu izuzetaka ? Svi mi razumijemo da ne
smijemo ubijati naše bližnje (ljude) i pa čak ni sisavce. No, što je sa
insektima ? To su također kozmička bića koja prolaze kroz evoluciju.
Možemo li ovdje izbjeći masovna ubojstva ? Što je sa vrtlarima koji
špricaju otrovom lisne uši, ličinke i crve ? U našoj borbi za
preživljavanje također moramo držati pod kontrolom štakore i miševe;
inače bi oni pojeli svo žito, zar ne ?
Odgovor : U svakodnevnom životu zemaljskog čovjeka često se
javljaju situacije u kojima čovjek osjeća da mora djelovati na način
koji je u suštoj suprotnosti sa njegovom prirodom i savješću, na
način koji je neugodan i koji predstavlja nešto «zlo». No, ako on to ne
učini, on će imati grižnju savjesti što to nije učinio. U takvim
situacijama je uvijek tako da što god da čovjek učini, to će
predstavljati neku vrstu zla. To je zbog toga što je zemaljsko
čovječanstvo još uvijek nezrelo i, gledano iz kozmičke perspektive,
nalazi se na primitivnom stupnju svijesti.
Čovječanstvo je (svojim zakonima, ceremonijama, običajima,
sporazumima i javnim mišljenjem, pa čak i svojim religioznim
pogledima) u tolikoj mjeri prožeto pogrešnim razumijevanjem i
ozakonjenim kršenjima prave istine (i zakona ljubavi na kojem se ona
zasniva) da kada netko konačno pokuša, na ovom ili onom području,
pridržavati se prave istine ili djelića znanja koje je došlo na svjetlost
dana ili pokušava usavršiti svoje ponašanje na tom području on,
svojim ostvarivanjem zakona života, ponekad dolazi u sukob sa
ljudima u svojoj okolini. Njegov bračni drug, obitelj, prijatelji i
poznanici mogu postati ljuti i bijesni na njega jer su oni još uvijek
vezani za tradicije javnog mišljenja. Te se tradicije za uzvrat zasnivaju
ili na neintelektualiziranim osjećajima ili na čisto intelektualnom,
materijalističkom ili bezbožnom razmišljanju.
Niti jedan od tih religioznih ili materijalističkih pogleda nije
ukorijenjen kao apsolutna istina u pravoj, kozmičkoj logici i strukturi
života. Čovjek koji se rodio u tim, gledano iz kozmičke perspektive,
neintelektualnim ili neduhovnim pretpostavkama i tradicijama koje se
zasnivaju na mašti, doživljava naravno nesklad između sebe i tih
tradicija u onoj mjeri u kojoj su njegove misli i volja okupirani pravom
duhovnom znanošću ili apsolutnom istinom. Kada bi javnost
predstavljala apsolutnu istinu u moralu, religiji, razmišljanju, upotrebi
volje, običajima, sporazumima i javnom mišljenju, ne bi nikada došlo
do gore-spomenute situacije, kada činjenje onoga što je ispravno
izgleda kao nešto zlo.
No, trenutno moral i pogled na život javnosti ne predstavlja direktnu
objavu apsolutne istine ili stvarnosti u svojem najčistijem obliku.
Prema tome, svatko tko u datoj situaciji postupa u skladu sa pravom
istinom na određenom području, može vrlo lako uzrokovati tugu i
zabrinutost kod onih koji još uvijek ovise o starim ovlaštenim
tradicijama. Može doći do razvoda, odbacivanja od strane rodbine i do
raspada dobrog prijateljstva, dok istovremeno čovjek može postati
omiljeni predmet ogovaranja i kleveta, što može dovesti do još veće
osude javnosti.
Kao što možemo vidjeti, čovjek ne bi trebao u početku očekivati
uzdizanje ili zlatni, sjajni vijenac od strane javnosti i njemu najbližih
zbog slijeđenja apsolutne istine ili duhovne znanosti.
Dakle, unutar područja svijesti zemaljskog čovječanstva, slijeđenje
istine može biti «zlo». I kada onaj koji vidi da su tradicionalni pogledi
javnosti u sukobu sa istinom i stoga neizbježno nešto zlo, on dolazi u
situaciju da, bez obzira slijedio on ili ne apsolutnu istinu i činio ono
što je ispravno, rezultat će u oba slučaja biti neko zlo. Ukoliko on čini
ono što je ispravo, on dolazi u sukob sa ljudima oko sebe zbog
njihovog naginjanja priznatim, zastarjelim i neistinitim tradicijama.
Ukoliko on čini ono što je pogrešno, tj. ono što javnost smatra
ispravnim, on dolazi u sukob sa samim sobom i pati zbog grižnje
savjesti. No, čovjek ne može zasnivati svoju sreću na grižnji savjesti.
Tu se onda za duhovno naprednog čovjeka koji se malo uzdigao iznad
mentaliteta stada, postavlja pitanje što je najmanje zlo, jer jedino to
rješenje može biti u skladu sa ljubavlju prema bližnjem.
Dakle, najmanje zlo može samo predstavljati manifestaciju misli i
ponašanja koje stvara najmanju moguću ljutnju, netrpeljivost,
neprijateljstvo, tugu i patnju ljudima oko sebe. Takva je manifestacija
u najvećem skladu sa ljubavlju i istovremeno najmanje moguće zlo.
Da li će čovjek ubijati štakore i miševe, prskati voćke, uništavati
insekte, crve ili druge oblike života ili bića koja ugrožavaju ljudsko
postojanje i izgradnju civilizacije, isto je tako pitanje ljubavi. Ukoliko
ta bića predstavljaju siloviti, opasni pokušaj uništenja mogućnosti
ljudskog postojanja, ukratko, ukoliko prijete uništenjem čovjeka, više
je u skladu sa ljubavlju uništiti takav život, koji ugrožava ljudsko
postojanje, civilizaciju i ljudsko stvaranje, nego mu dopustiti da se
nesmetano širi i dovede do uništenja čovječanstva. Ovdje slijepim
slijeđenjem zapovijedi istine : «Ne ubij», život koji stvara manje
ljubavi počeo bi prevladavati nad životom koji stvara više ljubavi.
Tada bi nedostatak ljubavi prevladavao nad ljubavlju. To ne može biti
manje zlo i protiv toga se treba boriti. Prema tome, ova borba protiv
štetnih životnih oblika i sila je neophodna na trenutnom stupnju
razvoja Zemlje i čovječanstva. No, na kasnijim stupnjevima evolucije
čovječanstva takve borbe više neće biti od interesa, zapravo do njih
uopće neće dolaziti jer tada više neće biti nikakvih oblika života koji
su opasni za ljude i protiv kojih se oni moraju boriti. Postupno će biti
savladani ti štetni oblici života; oni će degenerirati i nestati u onoj
mjeri u kojoj se bude oko čovječanstva povećavala prava atmosfera
ljubavi. Svijet će tada postati savršeno carstvo ljubavi ili carstvo
nebesko na Zemlji.
Možemo vidjeti da je ta evolucija činjenica jer je sve manje i manje
ljudi potrebno za borbu za preživljavnje zemaljskog čovječanstva
protiv tih štetnih oblika života. Na tisuće i tisuće ljudi su na
određenim područjima već napustili tu borbu. Oni, na primjer, više ne
mogu ubijati ljude ili životinje. Oni ne mogu postati vojnici, mesari ili
lovci. Oni jedu vegetarijansku hranu jer se ona temelji na manjem
ispoljavanju principa ubijanja od životinjske hrane. Ta bića već
predstavljaju kandidate za veliku inicijaciju ili veliko rođenje. S
obzirom da inicirano biće ne može počiniti nikakvo umorstvo ili
ubojstvo, njegovo carstvo još nije od ovoga svijeta. Ako se takvo biće
rodi na ovome svijetu, on se također, poput ostalih ljudi, mora manje
ili više čuvati od bolesti, crva i drugih oblika života koji su štetni za
njegovo zdravlje i dobrobit. To se ne može činiti bez manjeg ili većeg
ubijanja. Dakle, da bi moglo postojati u fizičkoj sferi zemaljskog
čovječanstva, inicirano biće u nekim slučajevima samo ima izbor
između ispoljavanja većeg ili manjeg zla. Međutim, kozmička svijest
tog bića uvijek može izabrati manje zlo; tako da on ne krši zakon
ljubavi.

Dobra je navika moliti se svaki dan. 

Krist nas je učio da se čovjek može moliti bilo gdje i da čovjek «uvijek
treba moliti i nikada ne klonuti» (Luka 18:1).
PUT U ŠANGRI-LA
Riječ zahvale svima koji su promogli mojem djelu Od svega srca bih
zahvalio svima vama za ovu prekrasnu večer. Ona će za mene biti
veliki izvor inspiracije tijekom nastavka mojeg rada. Ne samo da vam
se želim zahvaliti samo za ovu večer, već i za svu pomoć koju sam
dobivao tijekom proteklih godina. Od početka sam bio okružen
voljenim ljudima dok sam radio i stvarao svoje analize i predavanja i
bez tih ljudi moje djelo ne bi toliko napredovalo kao što je to bilo do
sada.
Djelo nije sekta – ono je Šangri-la
Što je to djelo ? Zbog čega su me ljudi podržavali ? Što mi to imamo ?
Da li imamo nešto za ponuditi ljudima ? Da, imamo ! To nije sekta. To
je djelo i više od toga – to je Šangri-la. U filmu «Izgubljeni horizont» za
ljude iz Šangri-la se reklo da posjeduju znanje starih kultura, znanje
koje bi moglo spasiti svijet. Mi sada potpuno sigurno možemo tvrditi
da posjedujemo znanje na kojem počiva čitava budućnost ljudske
rase. Ja to mogu tvrditi sa potpunom sigurnošću jer znam da je
čovječanstvo sada dobilo sve informacije koje treba kako bi razumjelo
i riješilo misterij života intelektualno i bez pomoći intuicije. Mi jesmo i
mi imamo ovdje takav Šangri-la. Mi imamo najviše znanje. Mi imamo
ono što će postati kulturna osnova u budućnosti.
Dug i težak put do Šangri-la
No, nije lako doći do tog Šangri-la. Kao što smo mogli vidjeti na filmu
trebalo je savladati planinske vrhunce i stijene i ljudi koji su došli do
Šangri-la došli su tamo nakon puno napora i poteškoća. Nije lako doći
ni do Šangri-la kozmičkih analiza. Postoje brojni ljudi koji nisu
sposobni za takvo putovanje, koji uopće ne mogu razumjeti kozmičke
analize. Postoje ljudi koji ne mogu vidjeti ništa više od tiskarske tinte i
papira. Gledano iz kozmičke perspektive oni su nepismeni, ali zbog
toga ih ne treba kriviti. Simbolički rečeno dvije trećine čovječanstva je
duhovno nepismeno, a jedna trećina se nalazi na dobrom putu ka
Šangri-la. U toj trećini čovječanstva pronalazimo brojne humanitarne
sekte i društva. Svaka od njih ima svoja shvaćanja koja manje ili više
odstupaju od prave istine, ali u svakoj od njih ima dijelova istine. Sve
one moraju još savladati brojne stijene i planine kako bi došle do
pravog Šangri-la ili prave istine o životu, ali sve se one nalaze na tom
putu. Dvije trećine čovječanstva koje se još ne nalaze na tom putu
obrađuje Bog i njihova karma, što ima utjecaj na svijet i uzrokuje da
se sve odvija puno brže. Zbog toga će oni proći kroz mračnu sudbinu
koju su sami stvorili u svojem primitivnom stanju.
Neki ljudi su već blizu vrata Šangri-la
Oni koji pripadaju prvoj trećini već su prošli kroz svoju mračnu
karmu. To su oni koji se više ne žele boriti u ratovima ili imati bilo
kakve veze sa militarizmom. Oni više ne mogu nanositi patnju
životinjama, jesti meso ili činiti bilo što zlo ili loše. Oni su prevazišli
svaki osjećaj zavisti. Ljubomora, netrpeljivost, zavist, mržnja i
osvetoljubivost su planinski vrhunci koje trebamo savladati kako bi
došli do Šangri-la u nama. Stoga je lako razumjeti zašto svi ljudi koji
spadaju u druge dvije trećine još moraju proći kroz neke poteškoće.
Oni će ispraviti svoje pogreške, oni će prevazići praznovjerja i
pogrešne dogme o kojima još uvijek ovise. No, svi će oni stići tamo,
svi se oni nalaze na dobrom putu. Neki su ljudi dovoljno napredovali
da gladuju i žeđaju za kozmičkim analizama. Te analize savršeno
odgovaraju njihovoj želji i težnji za božanskim i ti se ljudi već nalaze
na vratima Šangri-la. Nalaziti se na vratima znači imati kozmičke
bljeskove. Kako oni dalje razvijaju svoju sposobnost ljubavi oni će
doživljavati kozmičke bljeskove. Tu sviće sposobnost da se vidi
besmrtnost, da se doživljava intuitivno i shvaćanje da bi se postalo
«dovršeni čovjek» treba «ljubiti svojeg bližnjeg kao samoga sebe».
Oni koji su toliko odmakli, približavaju se cilju. Ratovi će dovršiti sami
sebe. Teška i laka karma Vrlo je ohrabrujuće znati da se taj dio
čovječanstva ne treba bojati dolazećih ratova. Ratovi će doći, ratovi
su neizbježni, naravno za one dvije trećine čovječanstva koji žele rat i
koji misle da je rat neophodan i da se rat može dokinuti ratovanjem,
oni trebaju doživljavati rat koliko god žele. No, rat sa svom svojom
patnjom i bijedom nosi u sebi božansku sposobnost stvaranja u
čovjeku nesposobnosti da čini još više zla. Dolazeći ratovi će dokinuti
sami sebe i ti ljudi će također postati tražitelji Šangri-la i kozmičkih
analiza i to će se dogoditi vrlo brzo u usporedbi sa dosadašnjom
evolucijom. Svijet, tj. čovječanstvo se razvija strahovito brzo. U
današnje vrijeme čovječanstvo napreduje više u deset godina nego
što je prije napredovalo u jednom stoljeću ili više. Razvoj je sada vrlo
brz. Vrlo je važno za one koji traže kozmičke analize da nikada ne
zaborave što im može pomoći u njihovom napretku. Iako su oni
možda prevazišli tešku karmu, oni ipak nisu u potpunosti slobodni od
karme. Teška ili ozbiljna karma je rezultat počinjenja ubojstva,
umorstva, mučenja i sl. Ta će se karma vratiti u istom obliku. Onima
koji su prošli kroz to ostala je samo lakša karma. Iako oni traže
kozmičke analize i možda su došli do toga da ih teoretski razumiju,
oni nisu potpuno slobodni od karme. Oni još uvijek imaju manje mane
ili nesavršenstva koji mogu dovesti do ispoljavanja karme. No, to je
lakši oblik karme.
Pioniri nove svjetske kulture
Mnogi ljudi iz prve trećine, a naročito oni koji su pronašli kozmičke
analize ostavili su iza sebe sekte i postali slobodni. Oni nisu
ograničeni raznim društvima. Znanje se ne može ograničiti samo na
neko određeno društvo. Znanje se poklanja ljudima postupno kako se
oni razvijaju ka tome da ga mogu razumjeti. Kozmičke analize su
namijenjene tim ljudima; oni su pioniri nove svjetske kulture. Važno je
ne zaboraviti da čovjek ima mogućnost podržati i sudjelovati u
doživljavanju te božanstvene objave slike svijeta, božanskih zakona i
rješenja čitavog misterija života.
Također bi se bilo dobro prisjetiti da svatko igra ulogu u tome da
omogući i drugima da to dožive. To se može činiti korištenjem
molitve. Dobra je navika moliti se svaki dan Krist nas je učio da se
čovjek može moliti bilo gdje i da čovjek «uvijek treba moliti i nikada
ne klonuti» (Luka 18:1).
Klečanje nije preduvjet za molitvu. Bog ne kaže : «Dolje na koljena!».
On nema sitničave zahtjeve kako treba držati svoje ruke, o posebnim
položajima ili ceremonijama. Sve što čovjek treba napraviti je odaslati
molitvu, jer netko čuje i naš najmanji uzdah.
Postoji mnoštvo vrlo naprednih iniciranih bića koja su Božji
instrumenti za promicanje spasenja svijeta i koja su određena da čuju
molitve svih ljudi. Dobro je moliti se svaki dan. Čovjek može započeti
novi dan sa molitvom i on se može moliti prije odlaska u krevet. Svake
noći prije odlaska u krevet ja izgovorim molitvu zahvalnosti za
protekli dan i uvijek se molim da mogu govoriti i činiti ispravne stvari.
Također koristim molitvu prije razgovora sa nesretnim ljudima, prije
držanja predavanja i svaki puta kada radim sa materijalom koji trebam
prenijeti ljudima. Molim se Bogu da se ne došulja ništa štetno i da sve
bude od koristi. To je izvrsna navika !
Mi imamo urođeno tajno mjesto u našoj vlastitoj svijesti
Čovjek se može moliti dok sjedi u autu, dok razgovara sa drugim
ljudima ili na sastanku. Čovjek uvijek može izgovoriti molitvu, on
uvijek može otvoriti vrata ka svojem tajnom mjestu. Uostalom i Krist
je rekao : «Kada se moliš, uđi sam u svoju sobu, zatvori vrata te se
pomoli Ocu svom koji se nalazi na tajnom mjestu, pa će te Otac tvoj
koji vidi u tajnosti nagraditi» (Mat. 6:6)
Da, čovjek može ući u sobu i biti sam i tamo se može moliti. No,
ponekad može biti teško pronaći takvu sobu kada je potrebno. Mi,
međutim, imamo urođenu sobu u našoj vlastitoj svijesti. Mi možemo
uputiti molitvu Bogu bez obzira koliko se ljudi nalazilo oko nas, oni to
neće znati, pa mi to možemo bez opasnosti činiti. Želim preporučiti
svim ljudima koji su dovoljno napredovali da se zainteresiraju za
kozmičke analize i koji sudjeluju u širenju nove svjetske kulture da
čitavo vrijeme čuvaju molitvu u vlastitoj svijesti.
Molitva djeluje čak iako čovjek ne vjeruje u nju
Čovjek čak ne treba ni vjerovati u molitvu, ona ipak djeluje. To da se
treba vjerovati samo je još jedan oblik praznovjerja, to nije potrebno.
No, za brojne ljude molitva je nešto novo. Kada mi dođu nesretni ljudi
ja ih upitam ; «Da li se moliš Bogu?». «Da li se molim Bogu? Ne, ja ne
mogu izgovoriti molitvu Oče naš jer me ometaju brojne misli.» «Pa ti
ne moraš izgovoriti molitvu Oče naš. Ti ne moraš izgoravati dugi niz
riječi. Sve što trebaš činiti, ukoliko se nalaziš u teškoj situaciji, misliti
na to da ti je u toj situaciji potrebna pomoć. To možeš činiti tako da
pošalješ svoju misao Bogu. Učini to čak iako ne vjeruješ u to! Učini to
usprkos tome! Vidjet ćeš da će djelovati.»
Svakodnevna molitva pruža ogromni osjećaj sigurnosti
Ako se čovjek moli svaki dan to postaje živa stvarnost bez koje čovjek
više ne može. On će ići svijetom sa ogromnim osjećajem sigurnosti.
Ako je Bog prisutan u svemu što čovjek čini, on se uzdiže iznad
straha i zabrinutosti bez obzira na sve. Na taj način čovjek može
savladati sve stijene i strme planine koje sam prije spomenuo i koje
predstavljaju prepreke na čovjekovom putu u obliku netrpeljivosti,
mržnje, zavisti i ljubomore. Snaga molitve je ogromna pomoć koja
omogućava čovjeku da savlada sve prepreke i da se uskladi sa
kozmičkim analizama, a time i sa beskonačnom ljubavlju koja je
vječna svjetlost i koju moramo pronaći kako bi postali «čovjek poput
Boga».
Pomoću molitve čovjek može zavoljeti svoje neprijatelje
Čovjek samo treba nastaviti moliti se Bogu čak iako osjeća da mu to
nije potrebno. Ipak, čovjek uvijek može poslati misao i on će doživjeti
da čineći tako on razvija talent koji stvara živu vezu između njega
samoga i božanstvene Providnosti. On će primjetiti da nestaju strah i
brige i on će živjeti u božanstvenom osjećaju sigurnosti. To će
također omogućiti čovjeku da bude od koristi i na dobrobit svojim
bližnjima, što bi on ionako trebao biti. Molitva se može koristiti i tako
da čovjek poveća svoju sposobnost ljubavi prema vlastitim
neprijateljima. Lako je voliti one koji se prema nama ponašaju s
ljubavlju, no najveća prepreka našem duhovnom razvoju je činjenica
da mi ne volimo svoje neprijatelje i da ne blagoslivljamo one koji nas
proklinju. No, pomoću molitve mi postajemo sposobni savladati te
strme planine.
Bog nam govori kroz sve ljude
Još jednom vam se želim zahvaliti od sveg srca za ovu prekrasnu
večer, za sve izraze vaše velike ljubavi i za svu pomoć i podršku koju
mi neprestano dajete. To mi pruža duboki osjećaj sigurnosti, isti
osjećaj sigurnosti koji dobivam iz svojeg odnosa sa Bogom. Ja u
vama vidim Boga i Bog mi govori kroz vas. Naravno da mi Bog ne
može govoriti iz ničega, već on to može činiti kroz sve ljude koji daju
primjedbe na moj govor. Čovjek treba naučiti razumjeti da je svaki
Tom, Dick i Harry božji instrument. Bog govori kroz svakog čovjeka.
Čovjek uvijek razgovara sa Bogom bez obzira sa kime je u društvu i tu
je molitva od velike pomoći.
Martinus
Ovo je govor zahvalnosti koji je bio održan povodom Martinusovog
79-tog rođendana, 11. kolovoza 1969.

MARTINUS GOVORI O SMRTI

Pitanje: Kada duša ili duh napusti ili izgubi svoje fizičko tijelo prilikom
tzv. «smrti», da li on dolazi u stanje u kojem je svjestan zemaljskog
života koji je napustio – da li se on sjeća rodbine, prijatelja i svega što
je doživio ?
Odgovor: Kada čovjek napusti ili izgubi svoje fizičko tijelo on u
početku ne gubi svoju fizičku svijest, što u ovom slučaju
podrazumijeva iskustva iz svojeg zemaljskog života, sjećanja na
rodbinu, prijatelje itd., i ostalo znanje. S obzirom da se fizička svijest
sastoji od misli, a misli ne predstavljaju nešto fizičko, nešto
materijalno, već su zapravo čisto duhovne prirode, one stoga ne ovise
o fizičkom tijelu i ne mogu nestati sa njime. One su još uvijek, nakon
propasti fizičkog tijela, povezane sa Jastvom, koje, zajedno sa svojom
vječnom nadsviješću i podsviješću stvara živi duh koji predstavlja
istinsko, pravo, besmrtno biće koje se nalazi iza fizičkog organizma.
Kada duh prilikom smrti izgubi fizičko tijelo, a time i fizički dio svojeg
mozga i živčanog sustava koji predstavljaju sjedište njegove fizičke
dnevne svijesti, on će time izgubiti sposobnost direktne svjesne
komunikacije sa fizičkom razinom, a time i sposobnost da ostane u
direktnoj fizičkoj vezi sa onima koje je napustio na fizičkoj razini.
Međutim, s obzirom da je njegova dnevna svijest prilikom smrti prešla
u njegovu noćnu svijest, koja predstavlja dnevnu svijest na duhovnoj
razini, on će ovdje još uvijek živjeti u svjesnom proživljavanju svojih
iskustava, sjećanja, znanja itd. iz fizičkog zemaljskog života koji je
ostavio iza sebe. Te fizičke pojave će predstavljati odlučujući faktor
stupnja svjetlosti ili sreće u sveukupnom duhovnom postojanju u koje
je biće stupilo prilikom smrti.
Pitanje: Da li između živih i tzv. «mrtvih» postoji prirodna veza bez
medija ?
Odgovor: Između živih i «mrtvih» postoji vrlo velika osnovna i aktivna
veza. Prilikom smrti budna, fizička dnevna svijest bića se prenosi na
njegovu noćnu svijest, koja predstavlja dnevnu svijest istog bića na
duhovnoj ili psihičkoj razini. S obzirom da se dnevna svijest fizičkih
bića tijekom normalnog dubokog sna također prenosi na njihovu
noćnu svijest, tijekom fizičkog spavanja oni se nalaze u stanju u
kojem imaju budnu dnevnu svijest na istoj razini kao i «pokojnici».
Živi i «mrtvi» mogu tamo nastaviti međusobnu razmjenu misli i
zajedno provoditi vrijeme koje više nemaju na fizičkoj razini. Važne
ideje, upozorenja, savjeti i smjernice mogu se u znatnoj mjeri
međusobno razmjenjivati između bića sa obiju razina. Čak iako
sjećanje na vrijeme koje je provedeno zajedno na duhovnoj razini i na
iskustva koja su sa time povezana u potpunosti nedostaje u fizičkoj
dnevnoj svijesti kada se to biće probudi nakon spavanja, ono će ipak
biti pohranjeno u podsvijesti tog bića i u datim okolnostima ili
situacijama ono će se prenijeti iz podsvijesti u njegovu budnu fizičku
dnevnu svijest. Ono će tada, na intuitivan način, oploditi misaoni
svijet spomenutog bića znanjem i duhovnim ili psihičkim materijalom
koji je predstavljao suštinski sadržaj vremena koje su proveli zajedno
na duhovnoj razini. Na taj način sva živa bića se nalaze u bezopasnom
i zaštićenom odnosu sa duhovnim svijetom. Smrt ne predstavlja
veliko odvajanje od voljenih «pokojnika» ili onih koje volimo, kao što
to ljudi ovdje na Zemlji obično zamišljaju. To će se postupno pretvoriti
u živu spoznaju ili znanje da će se sav pesimizam koji zajedno sa
očajem, suzama i depresijom danas pretvara pogreb ili sahranu u
ceremoniju jadikovanja u samoj crnini, promijeniti na takav način da
će sahrana postati ono što bi trebala biti – proslava radosti i
svjetlosti. Prirodna smrt uvijek će predstavljati oslobađanje od
organičavajućeg doživljavanja života i proizlazećeg mentalnog
zatvora, što predstavlja povezanost vječnog duha sa istrošenim,
nesavršenim i oronulim organizmom, koji više nije pogodan za
doživljavanje života. Nad takvim oslobađanjem ne bi trebalo
jadikovati, već bi ga trebalo slaviti.
Pitanje: Nedavno je umro jedan muški rođak čija je žena umrla prije
dvanaest godina. Nakon pogreba čuo sam da je bio prisutan jedan
vidoviti čovjek koji je rekao kako je vidio da pokojnikova žena i moja
pokojna kćer dobivaju duhovno tijelo. 
Da li je to istina ?
Odgovor: Duhovno tijelo nije nešto što se dobiva prilikom smrti. To je
nešto što čovjek već razvija i koristi tokom života na fizičkoj razini.
Nadalje, nije u pitanju jedno, već zapravo pet duhovnih tijela, pored
fizičkog tijela, pomoću kojih živo biće održava trajno, budno dnevno
svjesno doživljavanje života. Doživljavanje života nekog bića je
kombinirani međusobni odnos između šest različitih osnovnih
energija koje ispoljava Jastvo kroz šest odgovarajućih tijela za
osnovne energije. Sve dok biće živi na fizičkoj ili materijalnoj razini,
taj međusobni odnos se koncentrira u fizičkoj dnevnoj svijesti koju
podržava fizičko tijelo. Tijekom spavanja taj međusobni odnos se
koncentrira u jednome od pet ostalih tijela od kojih je svako duhovne
ili zračeće prirode. Prilikom smrti čovjek naravno gubi svoje fizičko
tijelo, ali on ne gubi budnu dnevnu svijest koja je koncentrirana u
mozgu i živcima njegovog fizičkog tijela. Ona se samo prenosi na
jedno od pet duhovnih tijela koje je najzrelije i prilagođeno toj svrsi.
Ovaj proces prilagođavanja i sazrijevanja događa se svake noći
prilikom fizičkog spavanja. Sa gubitkom fizičkog tijela čovjek je dakle
samo izgubio sposobnost direktnog opažanja čisto fizičkog ili
materijalnog utjecaja koji se prije prenosio njegovoj dnevnoj svijesti
putem fizičkih osjetila. No, on još uvijek može doživljavati svaki oblik
ispoljavanja energije koji se događa u obliku misli. Prema tome, on ne
postoji više u materijalnom svijetu, već naprotiv, u misaonom svijetu.
On isključivo doživljava ono što se može manifestirati pomoću misli i
stvaralačkih procesa u materiji koja se nalazi izvan fizičke razine i
koja je dakle duhovne prirode ili prirode svijesti. Dok je tijekom
fizičkog spavanja čovjek samo djelomično prenio svoje doživljavanje
života sa svojeg fizičkog na svoje duhovno tijelo (on još uvijek
tijekom spavanja može reagirati na snažne fizičke utjecaje – u
protivnom ne bi bilo moguće nekoga probuditi iz sna), prijenos
prilikom smrti je potpun. Taj potpuni prijenos svijesti sa fizičke na
duhovnu razinu može se promatrati vrlo snažno razvijenom ili
savršenom vidovitošću. No, to potpuno prenošenje dnevne svijesti od
fizičkog na duhovno tijelo izgleda kao da to duhovno tijelo postaje
više materijalno, a time i bolje vidljivo. Moguće je da je spomenuti
vidovnjak vidio taj proces. No, s obzirom da takvu izjavu o vidovitom
viđenju ne mogu potvrditi bića koja nemaju vrlo razvijene psihičke
sposobnosti ona se, poput svih ostalih neprovjerenih psihičkih,
mediumističkih ili okultnih tvrdnji, treba uzeti sa vrlo velikom
rezervom.
Copyright © Martinus Institut www.martinus.dk

PATNJA ILI „PAKAO“

U sljedećem citatu, koji je uzet iz knjige Livets Bog (Knjiga života) 3,
odlomci 899 i 900, Martinus stavlja patnju, koju opisuje kao „pakao“, u
širi kontekst. On ju zapravo opisuje kao nešto apsolutno neophodno.
„Niti jedno živo biće ne može postojati, a da kroz to postojanje ne
oblikuje svoju sudbinu. Da li je ta sudbina svjetla ili mračna, sretna ili
nesretna, to ovisi o vrsti uzroka i posljedica koje pojedinac stvara
svojim željama…
Nesretna sudbina predstavlja posljedicu zadovoljavanja štetnih želja,
dok sretna sudbina predstavlja posljedicu zadovoljavanja neškodljivih
želja. Umjetnost stvaranja sretne ili savršene sudbine sastoji se u
zadovoljavanju isključivo neškodljivih želja. No, kao rezultat
zadovoljavanja štetnih želja zajedno sa patnjama koje iz toga
proizlaze, pojedinac postaje bogat u iskustvima i ispunjen znanjem i
mudrošću, tako da na kraju on spoznaje razliku između štetnih i
neškodljivih želja. A sa tim znanjem on se postupno počne baviti
zadovoljavanjem neškodljivih, a time i ispravnih želja i osjeća se
blagoslovljenim. Ono što nazivamo „pakao“ samo su posljedice
zadovoljavanja štetnih želja od strane pojedinca. Prema tome,
„pakao“ predstavlja podučavanje pojedinca o tome što je istina, a što
je neistina, što je stvarno, a što je nestvarno, što je normalno, a što je
nenormalno, što je ugodno dobro, a što je neugodno dobro, drugim
riječima „pakao“ predstavlja realitet kroz koji se može doživjeti i
spoznati najviša mudrost u svijesti neupućenog bića. Kao što
možemo vidjeti, bez „pakla“ ne bi bilo mudrosti, a time ni svijesti ni
života.
Dakle, „pakao“ i „carstvo nebesko“ u apsolutnom smislu samo
predstavljaju krajnje posljedice zakona o uzroku i posljedici…
Teoretsko podučavanje, što podrazumijeva iskustva drugih bića, u
ovoj situaciji nisu dovoljna. Samo će ona iskustva koja je netko sam
stekao donijeti ispunjenje… Prema tome, „pakao“ zapravo predstavlja
put ka „carstvu nebeskom“. Bez tog „puta“ životinje bi za čitavu
vječnost ostale životinje, a zemaljski ljudi, što u velikoj mjeri znači
lopovi, ubojice i ubilačka bića koja stvaraju rat i sakaćenje morali bi
zauvijek ostati u svojim mračnim tradicijama u području tame, pored
činjenice da bi sav život, a time i postojanje u samom svemiru bili
potpuno nemogući.
Martinus

NA KRALJEVSKOM PUTU ŽIVOTA

Volio bih otvoriti ovu sezonu predavanja sa predavanjem naslova :
«Na kraljevskom putu života». Taj bi se naslov zapravo mogao
koristiti za sva moja nedjeljna predavanja, jer će se sva ona baviti
time da osvijetle taj put , životni put svih živih bića.
Kraljevski put života je put koji vodi kroz dva velika vječna područja ili
epohe života, koje se mogu nazvati «involucija» i «evolucija». Na ta
dva životna područja prvo nailazimo na zemaljske oblike života kao
što su mineralni, biljni i životinjski oblici, sve do ljudskog oblika
doživljavanja života. Dakle, ljudi se pomalo upoznavaju sa svime time.
Oni počinju razumjeti da se bića mijenjaju iz jednog stanja u drugo,
od nižih, primitivnijih stanja ka savršenijim stanjima. No, za malu
grupu koja to počinje razumjeti, njihovo razumijevanje je još uvijek
samo teoretsko, a za veliku većinu ljudi to je gotovo potpuno
nestvarno, nešto u što oni ne vjeruju, nešto za što smatraju da je
proizvod nenormalne mašte. Kraljevski put života zapravo predstavlja
doživljavanje života živih bića i doživljava se u obliku onoga što
nazivamo sudbina. Prema tome sva živa bića su nerazdvojno
povezana sa tim putem. Kada bi ga bilo moguće napustiti, to bi bilo
istovjetno napuštanju doživljavanja života. To bi bilo istovjetno tome
da netko može postati apsolutno ništa. No, to nije moguće, jer je
jednako nemoguće da «nešto» postane «ništa», kao što je nemoguće
da «nešto» nastane iz «ničega». Upravo zato je doživljavanje života
živih bića vječno.
Dakle, kraljevski put života istovjetan je procesu promjene kojoj su
podređena sva živa bića. S obzirom da se naprednom istraživaču taj
proces promjene otkriva kao sušta suprotnost onome što nazivamo
slučajnost ili kaos, on se stoga može opisati kao «logičan». To da je
logičan zapravo znači da na kraju bez izuzetka predstavlja radost i
blagoslov za živa bića. Samo zamislite što to znači čovjeku koji
trenutno ima nesretnu sudbinu sa svim njenim patnjama, tugom i
brigama i koji vjeruje da je igračka u rukama slučajnih i beživotnih sila
i da tu nema plana, logične svrhe ili upravljajuće Providnosti. Upravo
takvo potpuno nepoznavanje kraljevskog puta života ili smisla života,
dovodi čovjeka u takve ekstreme kao što su depresija i samoubojstvo.
Dakle, depresija i samoubojstvo isključivo nastaju zbog nepoznavanja
logične svrhe, Božje namjere, tj. Božjeg nepokolebljivog plana za živa
bića, a to je stvaranje «čovjeka na svoju sliku».
Nemoguće je da biće slijedi nešto što ne poznaje. Upravo zato kroz
svoje ponašanje ono ispoljava misli i djela koji nisu u skladu sa
planom koji Bog ima za čovjeka. A zato što čovjek nije u skladu sa
planom ili namjerom koju Bog ima za njegov život, on se tome
suprostavlja i sa time dolazi u sukob. On ne ide u dobrom smjeru duž
kraljevskog puta života, što znači da on ne ide naprijed, već on ide
unazad duž tog božanstvenog puta. A s obzirom da kretanje unazad
vodi ka suprotnosti onome što je Božja volja, naime ka nesreći i
patnji, depresiji i samoubojstvu, čovjek na kraju stječe kroz to stanje
patnje razumijevanje da to nije pravi smjer duž kraljevskog puta
života. On se mora kretati unaprijed, jer jedino taj smjer vodi ka
kulminaciji sreće, radosti i blagoslova za živo biće. I uvijek kada se
biće kreće unaprijed, ono se kreće prema svjetlosti, dok kretanje
unatrag uvijek vodi ka tami.
No, nismo li mi to kao djeca učili u kršćanskom učenju ? Zar nije
zapisano da je Bog ovo rekao Kainu : «Jer ako pravo radiš, biti ćeš
prihvaćen. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te
vreba.» ? Nije li tako da je radosna osoba prihvaćena ? No, Kain nije
činio dobro, on je ubio svojeg brata. Zbog toga je on postao uplašen i
mislio je da se može spasiti tako da pobjegne.
Koliko danas postoji ljudi koji se boje života i koji vjeruju da od njega
mogu pobjeći ? Koliko danas ima ljudi koji leže bolesni u bolnicama
širom svijeta, sa manje ili više istrošenim tijelima ? Koliko je ljudi koji
svaki dan počine samoubojstvo ? Koliko je danas ljudi koji ubiju ili
usmrte svojeg bližnjeg ? Koliko je onih koji pate zbog ljubomore i
zavisti prema svojem bližnjem ? Koliko je ljudi koji njeguju osjećaj
netrpeljivosti prema svojem bližnjem i tu netrpeljivost ispoljavaju kao
klevetanje, kao neistinite i uvredljive primjedbe ili uzrokuju druge
pojave koje štete njihovom bližnjem ? Nisu li svi ti ljudi ubojice ? Nisu
li sve to ljudi koji sabotiraju doživljavanje života svojeg bližnjeg ?
Nije moguće putem mržnje i proganjanja ili klevetanja i ogorčenosti
stvoriti kod svojeg bližnjeg radost, inspiraciju ili strast za životom. No,
ograničiti strast za životom kod svojeg bližnjeg istovjetno je
paraliziranju ili ubijanju u odgovarajućoj mjeri jednog dijela vitalnosti
našeg bližnjeg.
Postoji samo jedno kršenje zakona života, a to je kršenje šeste
zapovijedi : «Ne ubij».
Istina je da smo učili da postoji deset zapovijedi, ali od njih deset,
devet se bavi različitim varijacijama toga kako čovjek može prekršiti
šestu zapovijed. Svaki čovjek koji na ovaj ili onaj način sudjeluje u
potkopavanju strasti za životom svojeg bližnjeg i stvara kod te osobe
tugu, depresiju i zasićenost životom, u odgovarajućoj mjeri uništava
strast za životom svojeg bližnjeg, a time i njegovo doživljavanje
života. A uništavanje doživljavanja života jest ubijanje ili usmrćivanje.
U onoj mjeri u kojoj netko proganja ili kleveće, on je također ubojica.
Zar Biblija u priči o Kainu ne opisuje jednog ubojicu ? I od svih ljudi
na Zemlji koliko njih danas može poreći da su ubojice, tj. poreći da
nisu na ovaj ili onaj način prekršili zakon ljubavi prema bližnjem, tako
da su uznemirili svojeg bližnjeg svojom ogorčenošću i ljutnjom ili su
na neki drugi način naljutili svojeg bližnjeg svojom netrpeljivošću ?
Nije li to vrlo, vrlo mala grupa ljudi ? To je zapravo tako mala grupa
ljudi da se ona sastoji samo od apsolutno savršenih ljudskih bića,
Kristolikih bića ili bića koja su postala dovršeni ljudi poput Boga. I zar
svi ti beskrajno različiti zemaljski ljudi ne žive u trajnom strahu ? I zar
oni ne pokušavaju pobjeći od te stvarnosti novim ubilačkim akcijama,
lažima i prevarama ? Zapravo, nije li tako da osnovu života čitavog
čovječanstva upravo predstavlja usavršavanje njihove sposobnosti
ubijanja ?
Zašto ljudi stvaraju atomske i hidrogenske bombe i razvijaju sve
druge načine ubijanja, kao i prinudno novačenje i nametnuti
militarizam ? Što je sa zakonskim sustavom, koji bi trebao
predstavljati pravdu u društvu putem vladavine zakona ? Zar se on ne
zasniva na napadanju životnog iskustva «kriminalca» ? Što je drugo
zatvaranje u mračnu čeliju ili biti strpan u zatvor na kruhu i vodi ? Što
je smrtna kazna i svi ostali oblici mučenja drugo nego sabotiranje ili
umanjivanje životnog iskustva zatvorenika ? I nije li to u
odgovarajućoj mjeri istovjetno ubojstvu ?
Prema tome, ubojstvo predstavlja osnovu života kako za nacije tako i
za pojedince. Dakle, nije li Biblijska priča o Kainu živa priča o
uobičajenom stanju stvari kod čovječanstva ? Tko može poreći da je
poput Kaina ? I sve dok to čovjek ne može poreći nimalo ne
iznenađuje da on nije «prihvaćen». Tada je neizbježno da je čovjek
prožet grižnjom savjesti, strahom od života, strahom od ljudi i
životinja, strahom da si neće moći osigurati kruh svagdašnji, strahom
od bolesti, itd. I tamo gdje takvi strahovi dominiraju mentalitetom
bića, nemoguće je osjećati normalnu radost što smo živi. I tamo gdje
je blokirana radost i strast za životom, tamo može prevladavati samo
depresija i nedostatak volje za životom. I tamo gdje tako snažno
prevladava nezadovoljstvo svojim bližnjim, životom i prirodom da se
ispoljava kao trajna ogorčenost i ljutnja, tu postoji nesklad između
samog čovjeka i kraljevskog puta života.
U takvoj situaciji postoji nesklad između samog čovjeka i Božjeg
plana za ljudska bića. Čovjek tada pokušava, iako neznajući, ići
unazad umjesto unaprijed na božanstvenom putu ka vječnoj
svjetlosti. Prema tome, svi oblici nesretne sudbine sa tugom i
patnjom, depresijom i nedostatkom volje za životom posljedice su
one strane Kainovog mentaliteta koja stvara zlo. To je potvrda
samoga života da onaj tko čini zlo, što znači tko ne voli svojeg
bližnjeg, neće biti «prihvaćen». Za njega je «grijeh kao zvijer na pragu
što na te vreba».
Ako je netko tužan i zabrinut, ako pati i ima poteškoće ili, da budemo
precizniji, ako se netko nalazi usred nesretne sudbine, to je nepobitni
simptom ili očigledni znak da on nije u skladu sa kraljevskim putem
života. On je zastranio sa njega. On se udaljava od njega. Činjenica je
da put često ide vrlo strmo nagore i uvijek je lakše ići dolje. Zbog te
nevoljkosti da idu gore ljudi žele izbjeći slijeđenje kraljevskog puta.
Pored kraljevskog puta života postoje brojni mali putevi koji ne vode
gore već u stranu i u većini slučajeva nadolje.
I ako sad pogledamo na životno područje ljudi, vidimo da se ljudi
velikom brzinom udaljavaju od kraljevskog puta, oni se nalaze na
stranputicama koje ne vode gore. No, te obilaznice, neke kraće, a
neke duže, kroz mentalne baruštine i močvare nesretnih stanja koja
ne pružaju pogled na kozmičku svjetlost dana, na kraju se ipak
vraćaju na kraljevski put. I nakon tih užasnih stranputica koje vode
kroz močvarna i smrtonosna područja, ljudi se rado vraćaju na
kraljevski put jer mogu vidjeti da on vodi ka visinama na kojima se
svjetlost ne može sakriti. Ovdje se pruža pogled na sve strane. I što
čovjek vidi na tim visinama gdje životni put prelazi preko planinskih
vrhunaca vječnog života ? – Ovdje čovjek vidi čitavi svemir kao Božje
zračenje, kao Božju svijest i način postojanja. Ovdje čovjek vidi svoju
vlastitu besmrtnost i samoga sebe «poput Boga i Njemu nalik». Ovdje
je čovjek u jedinstvu sa ljubavlju koja predstavlja ključnu notu
svemira, sa ljubavlju koja upravlja čitavim svemirom, njegovim
mikrokozmosom, njegovim međukozmosom, kao i njegovim
makrokozmosom.
Ovdje čovjek može vidjeti da Bog nije lokalno živo biće na
odgovarajućem lokalnom području, već da su sva živa bića Božji
organi i da upravo kroz te organe On može ispoljavati svoju svemoć,
svoju beskrajnu mudrost i univerzalnu ljubav. Ovdje je čovjek naučio
da biti na radost i blagoslov svemu što živi, predstavlja sjajnu sreću ili
osjećaj blaženstva, jer je to Božja objava i način postojanja. I u tom
mentalnom stanju, u toj kozmičkoj svijesti ili Kristovom mentalitetu,
živo biće je postalo jedno sa Bogom. Sin se ponovno sjedinio sa
svojim Ocem. On je postao kralj života. Njegova kruna je «Put, Istina i
Život».
Martinus
ČOVJEKOVA RADNA SPOSOBNOST 
Martinus
Osnovna karakteristika života je kretanje
Svaka obrazovana osoba dobro zna da se sve oko nas kreće, da se
sve transformira. Dakle, kretanje je osnovna karakteristika života, na
taj način se život objavljuje. Gledajući naš organizam možemo
potvrditi da svaki ud ili organ koji mora mirovati ili je dugo vremena
izvan funkcije, neminovno postaje neupotrebljiv, on će usahnuti i na
kraju odumrjeti. No, to ne vrijedi samo za pojedine dijelove našeg
organizma, to vrijedi i za organizam u cjelini. Ako naš organizam ne
funkcionira, što u ovom slučaju znači da ne radi, on će postati
boležljiv i umrtvljen. Stoga možemo vidjeti da ljudi koji, zahvaljujući
bogatstvu i rodoslovlju, tijekom nekoliko generacija nisu morali sami
ništa raditi, već su dozvoljavali da im drugi služe i živjeli su od
plodova rada drugih ljudi, na kraju degeneriraju. To nisu ljudi koji
osvajaju svjetske rekorde u sportu ili na drugim područjima.
Odavno je poznata činjenica da će obitelj čiji pripadnici generacijama
žive životom u dokolici, na kraju pasti kao žrtve dokolice; ta obitelj će
se sastojati od pojedinaca koji su degenerirani i kojima nedostaje
snage i koji se ni na koji način ne mogu mjeriti sa mladim muškarcima
i ženama iz radničkih obitelji.
Fizičkom organizmu potrebno je odgovarajuće vježbanje da bi ostao
zdrav
Prema tome, namjera je života da sva bića koja imaju fizički
organizam trebaju raditi kako bi spriječili njegovo nasukavanje na
opasne stijene degeneracije. Vrsta rada nije bitna. Danas postoje
bezbrojni ljudi koji isključivo obavljaju intelektualne poslove, tj. ljudi
čije su fizičke funkcije svedene na minimum, kao što postoje stotine
tisuća ljudi koji obavljaju jednostavne, monotone pokrete na
strojevima, na pokretnim trakama ili u uredima. U slučaju tih ljudi
veliki dio njhovog organizma nije u normalnoj upotrebi i to neizbježno
dovodi do tjelesne degeneracije koju možemo svugdje vidjeti.
Nepobitna je činjenica da zdravo vježbanje i sport, koji se sprovode
umjereno, igraju ogromnu ulogu u poticanju zdravog načina života, ali
nažalost veliki dio sporta koji može biti od neprocjenjive vrijednosti za
zdravlje, danas je doveden, zbog pretjeranog natjecanja, do toga da
postane karikatura samoga sebe, što se može vidjeti iz letimičnog
pregleda brojnih sportova o kojima se izvještava u novinama.
Međutim, to će se promijeniti kada humana kultura postupno zamijeni
današnju pohlepnu borbu za profitom.
Sam po sebi sport je sredstvo očuvanja normalnog zdravlja. Danas je
on za brojne ljude postao cilj, profesija koja se obavlja samo zato da
bi se zaradio novac. To zapravo predstavlja oskvrnuće sporta,
degeneraciju koja u sebi sadrži sjeme svojeg vlastitog uništenja.
Osjetilni organi bića stvoreni su kroz djelovanje prirode
Sasvim je jasno da je od životne važnosti za svako živo biće nastaviti
funkcionirati kako bi očuvalo zdravlje uma i tijela. Također možemo
vidjeti kako je sve u pokretu, od prvih nježnih oblika života pa sve do
civiliziranog čovjeka.
Možemo vidjeti kako i biljkama, koje se ne mogu kretati na fizičkoj
razini, nije dozvoljeno mirovanje, već na njih djeluje vjetar i vrijeme.
Kada se trava i žito njišu na ljetnom povjetarcu, mi svjedočimo
nečemu što nije slučajno ili bez svrhe. To je zapravo jedini način na
koji se biljno biće može probuditi i «vratiti u život» kako bi ono moglo
stjecati iskustva postojanja u fizičkom svijetu. Na biljno biće utjeće
svjetlost i postupno se formira organ koji je osjetljiv na svjetlost,
drugim riječima, početno «oko».
Kao što susret sa svjetlom stvara uslove neophodne za početno
nježno rođenje organa vida, tako susret sa zvukom stvara uslove
neophodne za prve «slušne» stanice, itd.
Taj proces utjecaja uzrokuje da biljno biće jednoga dana dolazi do
stupnja svoje evolucije kada postaje biljka mesožderka, a nakon toga
i prava životinja. Nakon toga se evolucija nastavlja i privremeno
kulminira u pojavi zemaljskog čovjeka.
Međutim evolucija ne stoji i zemaljski čovjek ni na koji način ne
predstavlja vrhunac života ili namjeru života sa živim bićem, a živo
biće zapravo predstavlja sakriveno, upravljajuće «nešto» koje se
nalazi iza kretanja.
Naprotiv, dublje poznavanje kozmičke strukture zemaljskog čovjeka
otkriva da je sjeme potpuno novih osjetilnih organa toliko dobro
razvijeno da je, dovoljno naprednom duhovnom istraživaču, potpuno
jasno da se na zemaljskim kontinentima upravo otkriva potpuno nova
kozmička sfera života, sfera života koja predstavlja potpuno
ostvarenje željenog sna, koji su hranili milioni ljudi širom svijeta, da
će život u međusobnom miru, duhu i ljepoti jednoga dana postati
neminovna činjenica.
Ljudi su kreativni, stoga je besposlenost loša za njihovo zdravlje i
predstavlja prokletstvo
Ono što naročito potiče ovu evoluciju i što je apsolutno neophodno
za nju jest neprestano održavanje organizma u funkciji, u radu i
kretanju. To zapravo znači da ono što najviše potiče zdravlje i životnu
radost jest sposobnost živog bića da stvara korisne i logične stvari ili
proizvode koji direktno povećavaju njegovu strast za životom i radost
postojanja. Prema tome, besposlenost, zbog svojeg štetnog utjecaja
na zdravlje, predstavlja najveće prokletstvo čovječanstva.
Problem nezaposlenosti ne može se riješiti pomoću politike, to je
posljedica promjene smjera evolucije zemaljskih ljudi koju donosi
priroda
Ne stoji li u Bibliji : «U znoju lica svog jest ćeš kruh svoj» i «tko ne
radi ne treba ni jesti» ? Te bi riječi bile istinite kada ne bi bilo činjenice
da evolucija danas pokazuje da u današnjem svijetu postoji višak
ljudi, neprestano rastuća grupa «nezaposlenih», za koje nema posla.
Ovdje se suočavamo sa nečime što izgleda kao nerješivi problem.
Izgleda nemoguće riješiti ovaj problem koji drži stotine tisuća ljudi u
tami nezaposlenosti, osim tijekom užasnih perioda rata, kada se
nebrojeni milioni šalju na ratište, a manje ili više svi drugi dobivaju
posao u industriji oružja.
Ovdje se suočavamo sa paradoksalnom činjenicom da ima premalo
ljudi sve dok je svijet u ratu, a previše čim zazvone zvona mira. Mir sa
sobom donosi nezaposlenost i iako su od velike pomoći trgovačka
udruženja, naknada za nezaposlene i tkzv. «prinudan rad» ili «radne
olakšice», oni ipak samo predstavljaju djelomično prikriveno
«krpanje» samoga problema.
Nezaposlenost je postala problem koji apsolutno niti jedna politička
stranka na svijetu ne može riješiti.
To je jednostavno posljedica promjene smjera evolucije zemaljskih
ljudi ili stvaranja njihove kulture i tu promjenu donosi priroda pomoću
svojih vlastitih sila. Sve dok se politike i oblici upravljanja zemaljskih
ljudi ne dovedu u sklad sa ovom promjenom smjera, koju uzrokuje
sama priroda, nezaposlenost će sve više i više rasti sve dok ne
postane sila putem koje će priroda srušiti sadašnji stav zemaljskih
ljudi prema privatnom vlasništvu i građanskim pravima.
Kada ljudi idu protiv prirodne evolucije oni doživljavaju upravo takva
bolna iskustva koja potiču evoluciju
Na početku se tvrdilo da su strojevi krivi za nezaposlenost i da bi ih
trebalo ukloniti. No, taj stav je odavno napušten jer je direktno
protivan prirodi. Od kakve je koristi mravu suprostavljati se vodopadu
?
Čovjek se isto tako može boriti sa nebom iznad njega ili zahtijevati da
sunce promijeni svoju putanju, kada se suprostavlja strojevima koji
predstavljaju rezultat prethodno spomenutih novih sposobnosti u
ljudima. Suprostavljati se novim sposobnostima pomoću kojih
možemo primorati mrtve, prirodne sile da rade za nas, jednako je
budalasto kao početi uništavati naš vid i sluh jer ne želimo vidjeti ili
čuti zlo koje se događa na svijetu.
Niti jedno biće ne može ići protiv svoje vlastite evolucije, a da pri
tome ne doživljava upravo takva bolna iskustva koja više od svega
potiču evoluciju.
Evolucija služi višoj svrsi
Jedina kozmička svrha strojeva sastoji se u tome da ljudi ne moraju
obavljati teške, materijalne poslove. Na početku je to sasvim prirodno
dovelo do toga da su brojni ljudi širom svijeta postali nezaposleni.
Odnos je sasvim jednostavan : čim bolje strojevi obavljaju posao koji
je potreban za postojanje čovječanstva, veći je broj suvišnih ljudi.
Kada tome dodamo činjenicu da čovjekova reproduktivna sposobnost
dovodi do inkarnacije miliona i miliona ljudskih bića, sve to iz jedne
perspektive može izgledati vrlo tmurno. Broj nezaposlenih ili ukupan
broj suvišnih ljudi će nastaviti rasti i jednom će postati ogroman.
Situacija će biti takva da će samo sve manji broj ljudi imati pravi
posao, naime oni ljudi koji su vlasnici strojeva i koji iz nužnosti
upravljaju strojevima. Ti ljudi bi, da evolucija nema višu svrhu, bili
jedini koji imaju moć u društvu. Zajednički interesi moraju prevladati
nad privatnim interesima.
Društvo se već razvija u tom smjeru
Dakle, što nije dobro kod današnjeg upravljanja svijetom ? Ono što
nije dobro kod upravljanja postojećim dobrima zemaljskog
čovječanstva jest to da ono ne štiti ta dobra tako da bi ona mogla
služiti zajedničkim interesima; umjesto toga ona su zaštićena tako da
ona mogu služiti privatnim interesima. U ovom kontekstu pod
privatnim interesima se podrazumijevaju interesi čisto sebične
prirode, tj. životinjske prirode. Ova životinjska priroda ili životinjski
princip je božanstven i od životne važnosti u pravom životinjskom
carstvu, no smrtonosno je opasan u kulturi u kojoj bi rat i
netolerancija trebali biti apsolutno nemogući. Prema tome, sebičnost
je izraz za silu koja je bila i koja će još neko vrijeme biti apsolutno
neophodna u budućem razvoju čovječanstva prema trajnom miru.
Njena priroda predstavlja živi primjer toga kakva kultura, u kojoj bi
trebao biti mir, ne bi trebala biti.
Možemo također vidjeti kako razvoj društva, kroz porez na
nasljedstvo i progresivno oporezivanje, sve više onemogućava
stjecanje privatnog bogatstva. Država, tj. javnost sve više i više
zahtijeva dijeljenje tih prijenosa novca i darova, pa čak i zahtijeva
dijeljenje zarade i kapitala koji su stečeni osobnim napornim radom.
To je naravno neugodno za one koje to pogađa. Tim više je tako u
svijetu u kojem većina ljudi vidi novac i kapital kao jedini oblik zaštite
od svega i svakoga. No, kada razvoj ne bi išao u tom smjeru,
čovječanstvo bi bilo vođeno još dublje u pakao nezaposlenosti i
diktature nego što je to već slučaj.
Evolucija vodi ka stvaranju međunarodne svjetske države Spomenuo
sam ove ozbiljne probleme kako bi ukratko pokazao pozadinu svijeta
koji će biti rezultat patnji kroz koje je čovječanstvo prošlo u ovome
stoljeću.
Mi se vrlo velikom brzinom približavamo vremenu kada će strojevi,
zajedno sa vrlo ograničenim brojem ljudi, moći proizvoditi materijalne
stvari koje su potrebne svjetskoj zajednici. Dok je ta proizvodnja,
naročito u prošlosti, ali još uvijek i u naše vrijeme, bila pod kontrolom
privatnih interesa, evolucija će neminovno dovesti do toga da će
javnost, tj. većina, imati udjela ne samo u donošenju odluka koje se
tiču upravljanja svjetskim dobrima, već će jednom biti i potpuno
odgovorna za njih.
Evolucija će neizbježno dovesti do stvaranja međunarodne svjetske
države, u kojoj će se vlada koju je izabrala većina pobrinuti da nitko
neće moći živjeti na račun drugih ljudi i da nitko neće biti bez posla
koji mu je neophodan da bi si mogao osigurati uistinu sretan život. S
obzirom da će svjetska zajednica tada posjedovati sva dobra, više
neće postojati pojam «novca». Jedino sredstvo plaćanja u toj
zajednici biti će čovjekova stvaralačka sposobnost.
Zahvaljujući tome o svačijem će se životu brinuti na takav način da će
njegove sposobnosti moći doći do najboljeg mogućeg izražaja. Svi
zemaljski ljudi postati će genijalni u svim oblicima umjetnosti,
uključujući i umjetnost življenja.
«Carstvo nebesko» postat će stvarnost
Dakle, što će onda svi ti ljudi raditi ? S obzirom da su strojevi i
potpuno automatske tvornice odavno preuzeli sve teške poslove,
ostala je samo jedna stvar kojom se zemaljski ljudi mogu baviti, a to
je razvijanje vlastitog duha, što u ovom kontekstu podrazumijeva
razvijanje njihove sposobnosti pisanja, crtanja, slikanja, sviranja
muzike ili da na druge načine izraze ono što im leži na duši.
Dok se život od džungle pa sve do našeg vremena uglavnom svodio
na borbu protiv svega i svakoga, ljudi budućnosti isključivo će se
koncentrirati na to da postanu genijalni u umjetnosti življenja, u
umjetnosti razmišljanja.
Čovječanstvo će postupno shvatiti da mi zapravo naseljavamo
beskrajno bogat svijet i da se uzrok naše sadašnje bijede nalazi
isključivo u našem vlastitom umu. Kada našem mentalnom
nesavršenstvu, zahvaljujući djelovanju samoga života, dođe kraj, mi
ćemo otkriti da naseljavamo svijet gdje svatko služi svakome i gdje su
najveći oni koji kroz svoje sposobnosti šire najviše ljubavi, najviše
ljepote, a time i najviše blagoslova oko sebe.
U tom svijetu u kojem je duh u potpunosti nadvladao materiju, postoji
samo radost i harmonija. «Carstvo nebesko» tada će postati
stvarnost, a duboka i čista poruka Božićnog evanđelja o «dobroj volji
među ljudima» tada će biti ostvarena. Bog će u «Edenskom vrtu»
ponovno hodati zajedno sa «Adamom» i «Evom».
Copyright © Martinus Institut www.martinus.dk

ŽIVOTNA SILA I KAKO USMJERAVAMO NAŠU VOLJU

Martinus
Silu koja predstavlja osnovu doživljavanja života živog bića nazivamo
„životna sila“ ili „vitalnost“ Svako živo biće održava svoj život – svoje
doživljavanje i manifestiranje, svoje opažanje bola i dobrobiti, ugode i
neugode – pomoću sile. Ništa ne može funkcionirati i raditi bez sile.
Prema tome, silu pomoću koje živa bića održavaju svoj život
nazivamo njihovom „životnom silom“ ili „vitalnošću“.
Ova sila ima i vanjski i unutarnji aspekt, ali zemaljski ljudi su
uglavnom upoznati samo sa njenim vanjskim aspektom, iako oni
svakodnevno doživljavaju i usmjeravanju njen unutarnji aspekt.
Kada je čovjek umoran njegova životna sila ne izražava ni blizu toliko
energije kao kada je on dobro spavao tijekom noći i kada je u dobroj
formi. No stanja bivanja u dobroj formi i ne bivanja u dobroj formi
potpuno su prirodne pojave. Sa svakim izražavanjem energije na
fizičkoj razini pokreće se materija. To se događa kao rezultat guranja
ili vučenja te materije i događa se pomoću sile.
Potrebna je lokomotiva ili neki drugi izvor snage da bi se pokrenuo
vlak, a slično vrijedi za sva kretanja u svijetu materije.
Takvo se kretanje može manifestirati samo oslobađanjem sile koja
stvara pritisak ili vučenje materije, bez obzira da li se to događa u
materijalnom svijetu oko nas ili se pokreće u nekom organu
organizma živog bića. No svaki pritisak na dio materije neće samo
pokrenuti tu materiju, on će također ostaviti svoj znak na materiji. On
će stvoriti određenu promjenu u materiji tamo gdje se izvršio pritisak
ili vučenje.
Ako se taj pritisak na isto mjesto u materiji vrši tijekom dugog
vremenskog perioda, stvara se stres i na kraju se materija na tom
mjestu raspada.
To raspadanje poznajemo kao „trošenje i habanje“.
U svim situacijama u kojima se stvara kretanje istovremeno se stvara
trošenje i habanje na područjima materije koja su obuhvaćena
kretanjem.
To trošenje i habanje znači da nitko ne može zauvijek koristiti istu
materiju; on neprestano treba obnavljati materiju kojom on stvara
kretanje.
Zakon ciklusa je zakon promjene i obnavljanja Ovaj princip
obnavljanja vrijedi svugdje, uvijek i u svim situacijama, bez obzira da
li se trošenje i habanje pojavilo u materijalnim stvarima ili u
organizmima živih bića.
Zbog tog trošenja i habanja strojevi, alati, zgrade, prijevozna sredstva,
odjeća, obuća, i tako dalje, postaju stari i istrošeni, a isto vrijedi i za
organizme živih bića. To je zakon ciklusa.
Rezultat tog principa trošenja i habanja je da ništa nije vječno vezano
za određeno materijalno stanje; podređeno je zakonu promjene i
obnavljanja.
Kada taj zakon trošenja i habanja ne bi postojao ništa ne bi moglo
nestati, svaki oblik bi zauvijek nastavio postojati u obliku u kojem je
na početku bio stvoren.
Kako bi se Zemlja transformirala iz svojeg vatrenog stanja u svoj
sadašnji oblik koji je neophodno potreban za naše fizičko-životinjsko
stanje – kako bi se ljudski organizam transformirao iz životinjskog
organizma, zapravo sve od mineralnog i biljnog stanja, u svoje
sadašnje stanje – i kako bi se moglo transformirati zemaljsko ljudsko
društvo u mirniji i ugodniji svijet od sadašnjeg kada ne bi postojalo
trošenje i habanje ?
Samo pomislite kako bi to užasno bilo kada bi mi zauvijek morali biti u
istom primitivnom organizmu, zauvijek nositi istu odjeću i obuću i
živjeti u istim kućama i koristiti ista prijevozna sredstva. Ali to nikako
ne može biti jer bez transformacije i obnavljanja života uopće ne bi
bilo života, ne bi bilo doživljavanja niti svijesti.
Trošenje i habanje također se događaju na području misli ili svijesti
Trošenje i habanje ne događa se samo u vanjskim, vidljivim oblicima
materije, ono također postoji u unutarnjim, nevidljivim oblicima
materije, to jest na području misli ili svijesti. To znači da niti jedno
mentalno stanje ne može mirovati ili ostati isto kakvo jest, već se
mora transformirati u novo stanje ili područje misli. Na ovoj razini
trošenje i habanje se može primijetiti kao gubitak interesa.
Kada čovjek izgubi interes za ovo ili ono područje misli to je zbog
činjenice da je čovjek nadrastao to područje misli i treba napraviti
mjesta za novo koje je u većem skladu sa njegovim željama i
težnjama, na isti način na koji čovjek želi novo odijelo kada je staro
iznošeno.
No nije uvijek tako da ljudi ne vole odijelo ili neku drugu stvar samo
zbog toga jer je istrošena. Tu su važni i „ukus“ i „moda“. Ovdje dolazi
do trošenja i habanja u većoj mjeri u čovjekovoj svijesti nego u
fizičkoj materiji.
Običaji i moda su također podređeni zakonu trošenja i habanja.
Mi također doživljavamo ovo trošenje i habanje ili slabljenje područja
interesa kao dosadu. Kada nam nešto postane dosadno ili
nezanimljivo to je zato jer ili mi još ne možemo razviti energiju na
određenom području ili zato jer je to područje, u odnosu na iskustva
koja sada imamo, postalo zastarjelo ili drugim riječima, mi smo ga
nadrasli.
Mi svojom voljom, na određenom području, vršimo pritisak na
materiju u obliku privlačenja i odbijanja
Prema tome, možemo vidjeti da trošenje i habanje materije postoji u
jednakoj mjeri na području misli ili svijesti kao u fizičkom svijetu. Na
to trošenje i habanje utječe jedna te ista sila i ona vrši pritisak na
duhovnu kao i na fizičku materiju i pokreće ju tako da može doći do
obnavljanja ili transformacije. Kada se ta sila događa u vanjskim
materijalnim stvarima, kao i u našim organima, mi ju nazivamo sila
prirode, i mi kažemo da je sve nastalo kao rezultat sila prirode. Ali
obzirom da isključivo ova sila uzrokuje život ili kretanje ona bi se
zapravo trebala zvati sila života ili „životna sila“.
Životna sila i sila prirode potpuno su ista stvar. No kakva je to sila
koja vrši takav pritisak na materiju, donoseći promjenu, stvarajući
privlačenje i odbijanje, i koja stvara i uništava ? Postoji li nešto i na
našem vlastitom području što se manifestira na isti način i što
predstavlja zapravo istu stvar ?
Naravno da postoji, i mi smo dobro upoznati sa tom silom. Svi ju
imamo u sebi kao nešto što nazivamo voljom. Pomoću te volje mi, na
određenom području, vršimo pritisak na materiju u obliku privlačenja
i odbijanja, što za uzvrat postaje ono što manifestiramo ili stvaramo i
ono što njegujemo kao naše područje interesa.
Na tom području mi stvaramo i uništavamo; tu mi stvaramo mladost i
starost; ovdje smo mi izvor i upravljač prirodnih sila.
Izvor svakog kretanja i transformacije u materiji jest doživljavajući i
stvaralački centar koji nazivamo „Jastvo“
Mi možemo pronaći rješenje misterija života na području svojeg
vlastitog života. Ovdje možemo doživjeti nešto što ne možemo vidjeti
izvan područja naše vlastite svijesti, naime izvor kretanja i
transformacija u materiji. Mi doživljavamo sebe kao doživljavajući i
stvaralački centar i dajemo izraz tom opažanju kada koristimo riječ
„Ja“.
Obzirom da postoji takvo Jastvo koje doživljava i stvara i da ono
stoga sprovodi svoju volju iza apsolutno svih kretanja bez izuzetka
koja se nalaze unutar našeg područja opažanja, nemamo osnove
tvrditi da ne postoji Jastvo koje doživljava i stvara iza svih kretanja i
stvaralačkih procesa koje inače nazivamo prirodnim silama.
Isto kao što je naša manifestacija i demonstracija naše stvaralačke
sposobnosti vođena našom voljom, svim stvaralačkim procesima
prirode također upravlja snaga volje.
Isto kao što našom voljom upravlja naša mentalna struktura i količina
iskustava na misaonom području, također se iza volje koja upravlja
prirodnim silama mora nalaziti misaona struktura i količina iskustava.
Pored toga, zar ne možemo vidjeti da mi možemo učiti od prirodnih
procesa koji nadaleko nadmašuju svojom ljepotom i logikom ono što
ljudi mogu stvoriti pomoću svoje intelektualne sposobnosti.
Koja se ljudska stvaralačka sposobnost ili izražavanje volje može
usporediti sa čudima prirode ?
Zemaljski ljudi još uvijek trebaju sposobnost prirode kao primjer ili
model ukoliko žele stvoriti bilo što vrijedno. Prema tome, priroda nam
jasno daje do znanja da mi predstavljamo isti princip u našem
stvaranju, iako u manje savršenom stupnju, i da se iza svih oblika ili
varijacija kretanja u materiji nalazi mentalitet i izražavanje volje, koje
pokreće stvaralačko i doživljavajuće Jastvo koje upravo kroz ta
kretanja u materiji stvara i doživljava život.
Mi stvaramo vječno obnavljanje i ono uzrokuje trošenje i habanje koje
poznajemo kao umor i osjećaj da nismo u formi U izražavanju naše
volje mi stvaramo našu vlastiti razgradnju i izgradnju materije kroz
koju doživljavamo život.
Mi stvaramo vječno obnavljanje života, neprestano preobražavanje
područja misli u nova područja misli i oblika u nove oblike. U
izražavanju naše volje, to jest, u koncentriranju naše mentalne
strukture, našeg instinkta i naših osjećaja i inteligencije, mi
oživljavamo ili dajemo život čitavoj našoj organskoj strukturi i na taj
način osiguravamo „potrese“ i „udarce“ koji pokreću fizičku materiju.
Ovi potresi uzrokuju trošenje i habanje koje poznajemo kao umor i
osjećaj da nismo u formi, a na kraju i ono što nazivamo starost. Naše
područje misli – naš instinkt, osjećaji i intelektualnost – postaju
koncentrirani kroz naše želje i težnje u volju da odbijamo ili privlačimo
određene oblike izraza života.
Snaga naših misli i naše izražavanje volje istovjetni su našoj životnoj
sili
Postojalo je vrijeme kada je demonstracija snage na račun drugih
bića, čak i do ubojstva njihovog organizma, predstavljalo najviši izraz
života koji se mogao poželjeti. No to se počelo trošiti i habati u
svijesti brojnih ljudi i oni su počeli težiti za mirom.
To privlačenje i odbijanje određene manifestacije predstavlja, gledano
iz mentalne perspektive ili u svojoj krajnjoj analizi, polje zračenja.
Ova snaga volje, koja je usmjerena na nesklad ili mir, zrači od našeg
Jastva, kroz mentalnu ili duhovnu razinu u naš mozak i centralni
živčani sustav. Odavde ona zrači kroz našu krv i organe kroz čitavi
naš organizam gdje ona stvara naročite uslove.
U skladu sa svojom prirodom ova sila ima utjecaj na organizam, iako
na način da čovjek sam toga nije svjestan, dovodeći do izgradnje i
razgradnje, ona odlučuje o normalnosti ili nenormalnosti i ona stoga
predstavlja osnovu stvaranja zdravlja i dobrobiti ili bolesti i patnje. I to
se ne odnosi samo na bolest organizma, već i na bolest koja se tiče
toga kako se odnosimo prema svojim bližnjima.
O našem izražavanju volje ovisi koliko životne sile imamo i u skladu
sa time koliko smo zdravi u umu i tijelu, o tome ovisi naš odnos
prema svim živim bićima u međukozmosu, mikrokozmosu i
makrokozmosu.
Prema tome, snaga naših misli i naše izražavanje volje istovjetni su
našoj životnoj sili. Svaka misao koju pomislimo predstavlja životnu
silu koja može izgrađivati ili razarati. Ona može davati život ili
uništavati život.
Naša nad-svijest predstavlja najdublji izvor naših misli, odavde
potječu misli koje daju život ili koje uzrokuju smrt. Obzirom da one
moraju proći kroz našu podsvijest prije nego što se na kraju pokažu
kroz fizički organizam objektu naših misli, one će, na svojem putu od
našeg Jastva do objekta, već u podsvijesti i prilikom prolaska kroz
fizički organizam, davati život ili uzrokovati smrt, što znači one će
uzrokovati bolest ili zdravlje u skladu sa time da li one postoje kao
mržnja ili ljubav u odnosu na taj objekt.
Način razmišljanja koji uzrokuje smrt vodi ka bolesti, ne samo u umu i
tijelu već i po pitanju toga kako se odnosimo prema našim bližnjima.
Kada izražavanje volje postane automatska funkcija tako da ono daje
život, čovjek se dovodi u sklad sa „Očevom voljom“
Istovremeno kada manifestacija misli iz našeg Jastva uzrokuje
vanjsku povredu ili vanjsku dobrobit prema našem bližnjem, ona je
već ostavila svoj pečat uzrokovanja smrti ili davanja života na naš
vlastiti organizam i na našu mentalnu strukturu.
To treba postati automatska funkcija ili navika izražavati svoju volju
tako da njeno davanje života vodi ka zdravlju i dobrobiti u nama i
izvan nas u našem odnosu prema bližnjima.
To je ostvarenje mira i dobre volje koji su ljudima obećani u Božićnom
evanđelju. No izražavanje načina razmišljanja koje uzrokuje smrt, sa
mržnjom, ogorčenošću, bijesom i sličnim vrstama mentaliteta koji su
tipični za intelektualnu džunglu, vodi ka bolesti u umu i tijelu i u
našem odnosu prema bližnjima.
Većina ljudi počinje biti umorna i zasićena mentalnim i fizičkim
paklom koji je rezultat takvog načina razmišljanja. No kao se stvari
mogu promijeniti ?
Promjena je samo moguća ako ljudi odbace takav sada „otrcani“ i
„istrošeni“ način manifestiranja i usmjere svoje izražavanje volje tako
da je njihovo manifestiranje života sve više na istoj valnoj duljini sa
Stvoriteljem čija je volja dovela Zemlju i čovječanstvo do njihovog
sadašnjeg stupnja razvoja. U skladu sa voljom tog Stvoritelja mi se
trebamo javiti kao „ljudi poput Boga“ i mi to možemo napraviti tako
da slijedimo primjer koji nam je dao Krist, naime da posvetimo svoj
život drugima, da služimo kako bi koristili cjelini i doveli svoju životnu
silu i naše izražavanje volje u sklad sa „Očevom voljom“.
Predavanje koje je održano na Martinusovom institutu na nedjelju
22.ožujka 1953.

TKO JE MOJ BLIŽNJI

Pitanje : Tko je moj bližnji ? Da li se ovaj pojam odnosi samo na ljude
ili on također uključuje stanice i mikro-bića koja žive u mojem tijelu ? I
zašto bi ja trebao voljeti svojeg bližnjeg ?
Odgovor : Potpuno doslovno razumijevanje pojma naš „bližnji“ jest
da je to pojam koji označava mjesto.
U tom smislu, naš je bližnji biće koje nam je najbliže u fizičkom
prostoru. Kao što nam je poznato, neko nam biće može biti toliko
blizu da zapravo dodiruje naše tijelo, kao što može biti udaljeno
tisućama kilometara.
Kada se kaže da trebamo voljeti svojeg bližnjeg kao samoga sebe, to
doslovno znači da čovjek prije svega treba voljeti biće ili bića koja se
nalaze unutar područja naše sposobnosti opažanja i koja mi stoga
neizbježno doživljavamo ili opažamo.
Mi ne možemo direktno doživljavati ili opažati bića koja žive udaljena
tisućama kilometara. Mi ne možemo znati u kakvom se ona nalaze
stanju za razliku od stanja zdravlja ili sudbine onih bića koja nam se
nalaze pred očima, koja čujemo ili su dostupna našim drugim
osjetilima.
Svako pojedino živo biće – bila to biljka, životinja ili čovjek – koje je
dostupno našim osjetilima, predstavlja točku fokusa ili predmet
ljubavi, kao što zahtijeva zakon ljubavi prema bližnjem. Da sva bića
unutar ove bliske zone za naša osjetila ostvaruju taj zakon, tako da su
ona radost i blagoslov za sve i svakoga, kraljevstvo nebesko bi već
odavno postalo stvarnost na Zemlji.
Kako bližnji koji su nam poznati – biljke, životinje i ljudi – nisu jedina
živa bića koja postoje u našoj neposrednoj blizini, već su stanovnici
samo jedne naročite zone, naime „među-kozmosa“ , a obzirom da
postoje milijarde bića na drugom mjestu, naime „mikro-kozmosu“,
tada će i ta bića također, u onoj mjeri u kojoj uviđamo i razumijemo
njihovu prisutnost, biti uključena pod pojam naši „bližnji“. Zbog toga
pitanje ljubavi prema bližnjem postaje važno i u odnosu na njih.
I ova bića treba voljeti, jer u protivnom će i ovdje vladati tama ili
pakao. To nije tako teško razumjeti kada shvatimo da su dotična bića
milioni živih bića – stanice, molekule, i tako dalje – koja sačinjavaju
naše fizičko tijelo.
Mi se možemo povezati i djelovati direktno na ta mikro-bića kroz
odnos koji imamo prema našem tijelu, koje predstavlja mjesto
boravka ili univerzum za ta bića.
Mi već znamo da ako konzumiramo pogrešnu hranu i pića ili ako
dovoljno ne spavamo ili se prenapregnemo tako da prenaporno
radimo, to onda narušava naše zdravlje. Tada bolesti, otrovanja,
tumori i živčani slom razaraju naše tijelo.
Isto kao što rat i Armagedon nastaju svugdje gdje mi ne volimo jedni
druge, rat i Armagedon, bol i uništenje također se javljaju svaki puta
kada mi ne volimo ili nismo blagoslov za mikro-bića u našem
organizmu.
Zbog toga je apsolutno neophodno voljeti svoja mikro-bića kao što
čovjek voli samoga sebe. Odnos ljudi prema svojim mikro-bićima
postat će vrlo važan dio novog svjetskog morala duhovne znanosti, s
obzirom da nema sumnje da je to bilo gotovo potpuno ignorirano u
tradicijama i religioznim propisima starog svjetskog morala.
No pored mikro-kozmosa i među-kozmosa postoji još jedan kozmički
prostor za živa bića. Ovaj se prostor naziva „makro-kozmos“. Mi na
krajnje važan način dolazimo u kontakt sa stanovnicima ovog
kozmosa.
U ovom slučaju to je makro-biće koje ima planet Zemlju kao svoj
organizam sa kojim smo naročito povezani. Ovo biće planete Zemlje i
ostala makro-bića žive u opažanju vremena i prostora koje je potpuno
drugačijih dimenzija od dimenzija vremena i prostora u kojima se mi
javljamo.
Ono što su za ta bića minute i sati, za naša osjetila su tisuće ili milioni
godina. Zbog toga mi ne možemo sa njima svjesno i direktno
komunicirati. Njihovo područje životnog iskustva nalazi se toliko
iznad našeg životnog područja kao što se naše životno područje
nalazi iznad životnog područja naših mikro-bića.
No iako mi ne možemo svjesno razmjenjivati misli ili razgovarati sa
svojim vlastitim ili sa bilo kojim drugim makro-bićem, ipak postoji
način na koji možemo doći u direktni i potpuno svjesni kontakt sa
najvišim stvaralačkim životom koji postoji u makro-kozmosu.
Sva makro-bića kao i među-kozmička i mikro-kozmička bića
predstavljaju organe u jednom velikom biću. Obzirom da ovo veliko
biće ima sva živa bića koja postoje kao svoje organe ili instrumente za
opažanje i govor, ono može komunicirati ne samo na svim jezicima na
svijetu, već i na jezicima svih planeta i makro-bića, kao i na jezicima
svih mikro-bića u postojanju.
Iz ovoga je očigledno da ono također može komunicirati sa svakim
pojedinim čovjekom. Prema tome, ovo očinsko biće govori ljudima
pomoću ljudi. Ono govori životinjama pomoću životinja. Ono govori
kriminalcima pomoću kriminalaca, kao što govori svecima pomoću
svetaca. Ono može doći na istu valnu duljinu, a time i u kontakt, sa
svim bićima.
To biće poznajemo kao „Boga“. Kada se biće moli ili zaziva Boga,
molitvu ili zaziv čuje ovo ili ono fizičko ili duhovno biće koje, kao što
smo već rekli, predstavlja Božji instrument opažanja, i biće sigurno
dobiva pomoć. Međutim, ova pomoć je ponekad isključivo mentalna
što rezultira time da biće nije uvijek svjesno da je netko čuo njegovu
molitvu.
Obzirom da je ovaj vječni Bog bližnji o kojem apsolutno ovisi naš
život, zbog toga možemo razumjeti vječni zakon ljubavi kako nam je
bio predan iz daleke prošlosti i kao što će biti predan od nas,
nepromijenjen u obliku duhovne znanosti, budućim generacijama :
„Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom
svojom i svom pameti svojom' i 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga
sebe'. Nema većih zapovijedi od ovih.“
Martinus