MICHAEL ROBOTHAM

SVE NJEZINE
TAJNE
Preveo s engleskoga
Damir Biličić

Znanje
Zagreb, 2018.
Posvećujem Sari i Marku
 ZAHVALE

N akon napisanih dvanaest romana, čudesno je i divno naći se pred

praznom stranicom i biti jednako uzbuđen i zadivljen kao kad sam
2002. pisao prve retke romana Osumnjičenik. Čitatelji me često pitaju koja
mi je knjiga najdraža, a ja uvijek odgovaram da bi izdvajanje jedne među
njima bilo kao da favoriziram jedno od svoje djece. (Svatko od njih ima
svoje svijetle trenutke.) Reći ću samo da se kao pisac nastojim tjerati sve
dalje i sve više, ne vraćati se na već utvrđene formule, ni dvaput pisati istu
priču. To osobito vrijedi za knjigu Sve njezine tajne, roman čija su struktura,
bit i dva glasa vrhunac moje dosadašnje ambicioznosti. Ako sam uspio,
onda se to dogodilo zahvaljujući divnim urednicima, a to su ponajprije
Mark Lucas, Lucy Malagoni, Rebecca Saunders, Ursula Mackenzie, Colin
Harrison i Richard Pine.
Veliki sam dužnik fantastičnim ekipama iz redakcija u nakladničkim
kućama Little, Brown Book Group UK, Hachette Australia, Goldmann u
Njemačkoj i glasovitome Scribnersu u Sjedinjenim Državama, koji prvi put
izdaje neko moje djelo. Nadam se da je ovo početak divnog partnerskog
odnosa.
Šećer dolazi na kraju: hvala mojim divnim i nadarenim kćerima, Alex,
Charlotte i Belli, kao i ženi od koje su najviše naslijedile, njihovoj majci,
Vivien, mojoj supruzi, mojoj jedinoj. Ona zna da je moja miljenica.

Povrijeđena sam i unižena, vidjevši kako žito daje obilne plodove, kako
voda neprestano mrmori, kako se ovce jagnje, kuje kote, i čini mi se k’o da
se čitava priroda uzbunila, pokazala mi svoje rađateljsko lice, svoje nježne,
drjemljive izdanke, dok ja ćutim udarce čekića ovdje, na mjestu gdje bi
trebala počivati glavica mog čeda.
Federico Garda Lorca: Jalovica1
PRVI DIO
 Agatha

N isam glavni lik u cijeloj priči. Ta čast pripada Meg, koja je udana za
Jacka. Njih su dvoje idealni roditelji dvoje savršene djece, dječaka i
djevojčice, plavokosih i plavookih, slatkih poput nektara. Meg je ponovno
trudna, a ja sam neopisivo uzbuđena, jer ću i ja dobiti dijete.
Čelom se naslanjam na staklo i gledam ulicu u oba smjera, dalje od
prodavaonice živežnih namirnica, frizerskog salona i butika. Meg kasni. U
ovo vrijeme inače je već svaki put ostavila Lucy u osnovnoj školi, a
Lachlana u vrtiću i pridružila se prijateljicama u kafiću na uglu. Te se majke
nalaze svakog petka ujutro, sjede na terasi, manevriraju dječjim kolicima
poput zaposlenika koji raspoređuju vozila na trajektu. Jedan cappuccino s
nemasnim mlijekom, jedan čaj s mlijekom ili biljni čaj...
Ulicom prolazi crveni autobus i zakriva mi pogled na Barnes Green,
park na suprotnoj strani ulice. Nakon što se udaljio, vidim Meg nešto dalje
u ulici. Na sebi ima stretch-traperice i široki pulover, dok u ruci nosi
višebojni romobil s tri kotača. Bit će da je Lachlan tražio da se njime vozi
do vrtića, a to ju je onda moralo usporiti. On je zasigurno zastao i da
pogleda patke i skupinu vježbača i starce koji t’ai chi izvode toliko
usporeno da nalikuju na lutke za animaciju.
Meg iz ove perspektive ne izgleda kao trudnica. Tek kad je vidite iz
profila, uočava se trbuh veličine košarkaške lopte, skladan i zaobljen,
ispupčenje koje se iz dana u dan sve više spušta. Prošli tjedan čula sam
kako se žali na otečene gležnjeve i bolna križa. Znam kako joj je. Meni je
zbog povećane težine uspinjanje stubama postalo pravom tjelovježbom, dok
mi je mjehur poprimio veličinu oraha.
Pogledavši lijevo i desno, prelazi Church Road, pa se ispričava
prijateljicama, sve ih redom ljubi u oba obraza i guguće njihovim bebama.
Sva su djeca slatka, kažu ljudi, i to je valjda točno. I ja se zagledavam u ta
stvorenja slična Gollumu2, s izbuljenim očima i po dva čuperka kose, ali
uvijek pronađem nešto što je zgodno i simpatično, jer su sve bebe tako
nove, svježe i nedužne.
Moram popunjavati police u trećem prolazu. U ovome dijelu
samoposluge obično možete bez posljedica zabušavati, jer je šefu, g. Patelu,
neugodno biti u blizini proizvoda za žensku higijenu. Uopće ne
upotrebljava izraze »tamponi« ili »higijenski ulošci« - zove ih »ženskim
stvarima« ili jednostavno rukom pokazuje kutije koje treba raspakirati.
Radim četiri dana u tjednu, od ranog jutra do tri poslije podne, osim kad
na posao ne može doći netko drugi od honoraraca. Najčešće popunjavam
police i lijepim cijene. Gospodin Patel ne dopušta mi da radim na blagajni,
jer kaže da svaki put nešto razbijem. A to se dogodilo jednom i ne mojom
krivnjom.
S obzirom na prezime, mislila sam da je Pakistanac ili Indijac, no
pokazalo se da je Velšanin od glave do pete, čupave crvene kose i
podšišanih i skraćenih brkova, zahvaljujući kojima izgleda kao crvenokosi
plod neke izvanbračne veze Adolfa Hitlera.
Gospodinu Patelu nisam osobito simpatična i želi me se riješiti otkako
sam mu rekla da sam trudna.
»Ne očekuj nikakav porodiljski dopust - nisi stalna zaposlenica.«
»I ne očekujem ga.«
»A liječnicima ideš u svoje slobodno vrijeme.«
»Naravno.«
»I ako ne možeš nositi kutije, morat ćeš prestati raditi.«
»Mogu nositi kutije.«
Gospodin Patel ima suprugu i četvero djece, no zbog toga nema više
razumijevanja za moju trudnoću. Čini mi se da baš i nije naklonjen ženama.
Time ne želim reći da je homoseksualac. Kad sam tek počela raditi u
samoposluzi, opsjedao me poput svraba - pronalazio sve moguće izlike da
me ovlaš dodirne u skladištu ili dok sam prala pod.
»Uh, oprosti!« govorio je i erekcijom mi se naslanjao na stražnjicu.
»Samo parkiram bicikl.«
Perverznjak!
Vraćam se do kolica s proizvodima i uzimam pištolj za lijepljenje cijena,
pa pažljivo provjeravam postavke. Prošli tjedan stavila sam pogrešnu cijenu
na breskve u konzervi, pa mi je g. Patel od plaće oduzeo osam funta.
»Što to radiš?« čuje se neki strogi glas. G. Patel mi se prišuljao s leđa.
»Popunjavam policu s tamponima«, mucam.
»Piljila si kroz prozor. Čelom si ostavila onaj masni trag na staklu.«
»Nisam, gospodine Patel.«
»Plaćam te da mi tu sanjariš?«
»Ne, gospodine.« Pokazujem prema polici. »Ponestalo je Tampaxa
Super Plus - to su jedini tamponi s aplikatorom.«
Već mu je neugodno. »Zaviri ti malo u skladište.« Već se polagano
udaljava. »U drugom prolazu je nešto proliveno. Obriši lokvu.«
»Svakako, gospodine Patel.«
»Nakon toga možeš ići kući.«
»Ali radim do tri.«
»Devyani će te zamijeniti. Ona se može penjati na ljestve.«
Time zapravo želi reći da ona nije trudna i da se ne boji visine, te da mu
dopušta da »parkira bicikl« bez feminističkih sranja usmjerenih prema
njemu. Trebala bih ga tužiti zbog spolnog uznemiravanja, ali sviđa mi se
ovaj posao. Pruža mi izliku da budem u Barnesu i bliže Meg.
U skladištu u kantu ulijevam vruću vodu i sredstvo za pranje, pa
odabirem brisač za pod na kojem se spužva još nije istrošila posve do
metalnog držača. Drugi prolaz bliže je blagajnama. Odande dobro vidim
kafić i stolove na terasi. Ne žurim se s brisanjem poda i klonim se g. Patela.
Meg i njezine prijateljice dovršavaju kavu. Ljube se u obraze. Provjeravaju
poruke na mobitelu. Stavljaju djecu u kolica. Meg za kraj još nešto kaže i
smije se, zabacuje svijetlu kosu. Gotovo nesvjesno, i ja zabacujem kosu. Ali
to je taj problem s kovrčama - nije ih moguće samo tako zabaciti, one više
poskakuju.
Megin me frizer, Jonathan, upozorio da mi nikako neće stajati ista
frizura kao njoj, no nisam ga poslušala.
Meg stoji ispred kafića, nekome šalje poruku. Po svoj prilici Jacku.
Vjerojatno se dogovaraju što će pripremiti za večeru ili planiraju vikend.
Sviđaju mi se njezine trudničke traperice. I meni bi dobro došle - nešto s
rastezljivim strukom. Pitam se gdje li ih je kupila.
 Iako Meg vidim gotovo svaki dan, s njom sam razgovarala samo
jednom. Pitala je imamo li još pahuljica od mekinja, no bilo nam ih je
ponestalo. Tako mi je žao što joj nisam mogla odgovoriti potvrdno. Tako
bih voljela da sam mogla kroz ona dvokrilna plastična vrata ući u skladište i
odande donijeti kutiju pahuljica namijenjenu samo njoj.
Bilo je to početkom svibnja. Već sam tada zaključila da je vjerojatno
trudna. Dva tjedna kasnije potvrdila je moje sumnje kad je kod nas kupila
test za trudnoću. Sada smo obje u trećem tromjesečju i pred nama je još
samo šest tjedana, a Meg mi je u međuvremenu postala uzor jer kod nje i
majčinstvo i brak izgledaju tako jednostavno. Kao prvo, fantastično je
zgodna. Sigurna sam da je vrlo lako mogla postati manekenka - ali ne od
onakvih bulimičnih djevojaka s modne piste, ni od onih zamamnih ljepotica
koje oblinama raspaljuju mušku maštu sa stranica jeftinih novina, nego
jedna od onih zdravih i jedrih seksi djevojaka iz susjedstva, od onakvih
kakve reklamiraju deterdžente ili osiguranje kuće i uvijek nekako trče
nekakvim cvjetnim livadama ili pješčanom plažom u pratnji labradora.
Ja ne pripadam ni jednoj od spomenutih kategorija. Nisam osobito
zgodna, niti sam neugledna. Vjerojatno bi se moglo reći da »nisam opasna«.
Ja sam ona manje privlačna prijateljica koja treba svakoj zgodnoj djevojci,
jer joj neću oduzeti pozornost i rado ću se zadovoljiti njezinim ostacima (i
hrane i mladića).
U vezi s radom u maloprodaji tužno je, među ostalim, i to što ljudi uopće
ne primjećuju zaposlenike koji popunjavaju police. Ja sam poput
beskućnice koja spava na nekom ulazu ili prosjakinje koja u ruci drži
kartonski natpis - nevidljiva sam. S vremena na vrijeme netko me nešto
upita, ali mi nitko ne gleda čak ni u lice dok odgovaram. Kad bi se u
samoposluzi pojavila opasnost od nekakve eksplozivne naprave i kad bi se
svi evakuirali osim mene, policija bi pitala: »Jeste li vidjeli još nekoga u
prodavaonici?«
»Ne«, odgovarali bi ljudi.
»A ona popunjivačica polica?«
»Tko?«
»Zaposlenica koja stavlja robu na police.«
»Nisam baš primijetila tu osobu.«
»Riječ je o ženi.«
 »Doista?«
To sam vam ja - nevidljiva popunjivačica polica koju nitko nimalo ne
cijeni.
Kratko gledam prema van. Meg prilazi ulazu u samoposlugu.
Automatska se vrata otvaraju. Uzima plastičnu košaru i polagano ulazi u
prvi prolaz - voće i povrće. Kad dođe do kraja, skrenut će i krenuti ovamo.
Pratim kako napreduje i načas je vidim u prolasku kraj tjestenine i rajčice u
konzervi.
Skreće u moj prolaz. Guram kantu u stranu i malo se povlačim, pitam se
bih li se trebala nehajno nasloniti na metlu za pranje poda ili ju prebaciti
preko ramena kao da je riječ o drvenoj puški.
»Pazite, pod je mokar«, kažem, a zvučim kao da se obraćam nekoj
dvogodišnjakinji.
Iznenađena je time što sam se oglasila. Mumlja neke riječi zahvale i
provlači se kraj mene, zamalo me dodirujući trbuhom.
»Kada vam je termin?« pitam.
Meg se zaustavlja i okreće. »Početkom prosinca.« Primjećuje da sam i ja
trudna. »A vama?«
»Isto.«
»Koji dan?« pita.
»Petoga prosinca.«
»Dječak ili djevojčica?«
»Ne znam. A vi?«
»Dječak.«
U ruci ima onaj Lachlanov romobil. »Vi već imate dijete«, kažem.
»Dvoje«, odgovara ona.
»O, Bože!«
Piljim u nju. Samoj sebi govorim da trebam odvratiti pogled. Spuštam
pogled prema nogama, pa gledam kantu, kondenzirano mlijeko i prah za
kremu od jaja. Trebala bih još nešto reći. Mozak mi je stao.
Meg drži tešku košaru. »Pa, sretno onda.«
»I vama«, kažem.
I već se udaljava, odlazi prema blagajni. Odjednom mi na pamet padaju
nebrojene stvari koje sam mogla reći. Mogla sam pitati gdje će roditi.
Kakav će biti porod? Mogla sam reći nešto o njezinim rastezljivim
trapericama. Pitati gdje ih je kupila.
Meg stoji u redu na blagajni, čeka i lista tračerske tabloide. Novi Vogue
još nije izišao, pa uzima Tatler i Private Eye3.
Gospodin Patel počinje skenirati proizvode koje je odabrala: jaja,
mlijeko, krumpir, majonezu, rokulu i parmezan. Na temelju kupljenih
proizvoda moguće je doznati mnogo toga o čovjeku: tko je vegetarijanac,
tko vegan, tko je alkoholičar, tko čokoholičar, tko pazi da težinu, tko se drži
dijete 5:2, tko voli mačke, tko ima psa, tko puši travu, tko ima celijakiju,
tko ne podnosi laktozu i tko ima perut, tko ima dijabetes, kome nedostaju
vitamini, tko ima zatvor i kome nokat urasta u meso.
I upravo tako znam toliko toga o Meg. Znam da je posrnula kao
vegetarijanka i da je ponovno počela jesti crveno meso kada je zatrudnjela,
po svoj prilici radi željeza. Voli umake s rajčicom, svježu tjesteninu, svježi
kravlji sir, tamnu čokoladu i one prhke kekse iz limenke.
Sad sam zapravo razgovarala s njom. Povezale smo se. Nas dvije bit
ćemo prijateljice, a ja ću biti baš poput nje. Imat ću divan dom i usrećivat
ću svojeg muškarca. Ići ćemo zajedno na jogu i razmjenjivati recepte i
svakog se petka ujutro nalaziti na kavi s ostalim majkama.
 Meghan

P onovno je petak. Brojim ih i križam na kalendaru, stavljam recke na

zid. Ova trudnoća nekako, čini mi se, traje dulje nego dvije prethodne.
Gotovo kao da mi se tijelo pobunilo protiv same te zamisli, kao da se
protivi, jer ga nitko nije ništa pitao.
Sinoć sam već pomislila da ću doživjeti srčani udar, no bila je riječ tek o
žgaravici. Indijska hrana bila je velika pogreška. Popila sam cijelu bočicu
sredstva protiv žgaravice, koje ima okus nalik na tekuću kredu i od kojeg
podrigujem poput kakvog kamiondžije. Kad se jednom rodi, ovo dijete
izgledat će kao Andy Warhol.
Sada moram piškiti. Trebala sam ići na WC u onom kafiću, ali tada mi
se činilo da to ipak nije nužno. Mišići u donjem dijelu zdjelice rade mi
prekovremeno dok praktički trčim na suprotnu stranu parka, psujući kad
god me Lachlanov romobil raspali po potkoljenici.
Molim te, nemoj se upiškiti. Molim te, nemoj se upiškiti.
Polaznici tečaja tjelovježbe zauzeli su jedan kut parka. Drugdje se
osobni treneri nadvijaju nad klijente, govore im da odrade još jedan sklek ili
trbušnjak. Možda se i ja odlučim za tako nešto kad sve ovo završi. Jack me
počeo podbadati zbog debljine. Zna da sam ovaj put krupnija, jer nakon
Lachlana nisam skinula ono što sam dobila u trudnoći.
Zbog toga me ne bi trebala peći savjest. Trudnicama bi trebalo biti
omogućeno da jedu čokoladu i budu u udobnim pidžamama i da vode
ljubav u mraku. Iako toga u posljednje vrijeme baš i nema često. Jack me
nije dodirnuo već tjednima. Čini mi se da osjeća nekakvu neobičnu
nesklonost spavanju sa ženom koja nosi njegovo dijete, da u meni vidi
svojevrsnu Djevicu Mariju koju nikako ne smije oskvrnuti.
»Nije zato što si debela«, rekao mi je neku večer.
 »Nisam debela, nego sam trudna.«
»Naravno, na to sam i mislio.«
Rekla sam mu da je gad. On je mene oslovio s »Meghan«. To čini kad se
prepiremo. A ja mrzim taj puni oblik vlastitog imena. Meg mi se sviđa jer
me podsjeća na muškatni oraščić4 - egzotičnu mirodiju zbog koje su
ratovali i mnogi muškarci i mnoge zemlje.
Jack i ja imamo prije nekakve okršaje nego prave bitke. Nas smo dvoje
poput kakvih hladnoratovskih diplomata koji ljubazno razgovaraju, ali za to
vrijeme u tajnosti gomilaju oružje. Kada točno parovima ponestane stvari
koje mogu izgovoriti, pitam se. Kada nestaje strasti? Kada razgovori
postaju tupi i dosadni? Kada iPhoneovi završe na stolu za večerom? Kada
majke koje se druže prestanu razgovarati o djeci i počinju se opako žaliti na
partnere? Kada pripitomljavanje muškarca postaje dokazom ljubavi? Kada
se jaz između muškarca iz snova svake žene i žene iz snova svakog
muškarca pretvara u putovanje od jednog do drugog pola?
Ooo, ovo je baš dobro. Trebala bih zapisati za blog.
Ne, ne mogu ipak tako. Udajući se za Jacka, obećala sam da neću biti
jedna od onih supruga koja ga nastoji pretvoriti u nešto što nije. Zaljubila
sam se u onakvoga Jacka, kakav je bio, »zapakiran u kutiji«, bez potrebe za
mijenjanjem i prilagodbama. Zadovoljna sam izborom i odbijam gubiti
vrijeme na razmišljanje o nekakvim alternativnim životima.
Naš brak i nije tako loš. Riječ je o partnerskome odnosu, o spoju dvaju
umova i srodnih duša. Tek iz neposredne blizine uočavaju se i mane, nalik
na površinu profinjene vaze koja se razbila, pa je sada zalijepljena. Čini se
da to nitko ne primjećuje, ali ja u mislima čuvam tu vazu, nadam se da i
dalje drži vodu, samoj sebi govorim da su te teškoće na koje čovjek nailazi
u srednjim godinama nalik na ležeće policajce koji nas usporavaju i
omogućuju da zastanemo i omirišemo ruže.
Jack i ja nismo planirali imati još jedno dijete. Ovo nam se »dogodilo«,
posve slučajno i neočekivano, ali zbog toga nije neželjeno - barem u mojem
slučaju. Bila je to jedna od rijetkih prigoda kad smo sami otišli nekamo za
vikend. Povod je bila proslava prijateljeva četrdesetog rođendana. Moja
majka ponudila je da će čuvati Lucy i Lachlana. Jack i ja previše smo
popili. Plesali smo. Stropoštali se u krevet. Ujutro vodili ljubav. Jack se nije
sjetio ponijeti kondome. Riskirali smo. Zašto ne, s obzirom na to koliko
smo puta riskirali sa seksom na brzaka, da bi nas usred odnosa netko
prekinuo riječima »Mama, žedna sam« ili »Mama, gdje je moj zeko« ili
»Mama, popiškio sam se u krevet«.
Prethodne dvije trudnoće bile su isplanirane i organizirane poput pravih
vojnih pohoda, no ova je doista bila plod čistog slučaja.
»Ako bude cura, trebala bi se zvati Roulette«, rekao je Jack kada je šok
popustio.
»Sigurno se neće tako zvati.«
»Dobro.«
Takve šale slijede nakon prepiranja i optužaba, čega sad nema, ali bi se
vrlo lako moglo ponovno pojaviti kad Jack bude ljutit ili pod stresom.
On je sportski novinar na jednoj od kablovskih televizija na kojima
uživo prenosi utakmice Premier lige i radi izvještaje o golovima i
strijelcima. Tijekom ljeta prenosi niz različitih sportova, među njima i
biciklističku utrku Tour de France, ali nikada Wimbledon, ni British Open u
golfu. Zvijezda je u usponu, a to znači da dobiva sve važnije utakmice, više
vremena u eteru i veću prepoznatljivost.
Jack obožava kad ga prepoznaju na ulici. Obično je riječ o ljudima koji
imaju nekakvu nejasnu predodžbu o tome da su se s njime već negdje
vidjeli. »Niste vi... netko važan?« pitaju ga kad nam prekinu razgovor,
oduševljeno mu prilazeći, dok mene posve ignoriraju. Gledam ih u potiljak i
najradije bih rekla: »Bok, ja sam zadnja rupa na svirali.« Umjesto toga,
samo se smiješim i puštam ih da uživaju u trenutku.
Jack se kasnije ispričava. Divno mi je to što je tako ambiciozan i
uspješan, no ponekad bi mi bilo draže da i nama pruži više tog srdačnog
Jacka iz javnih prilika, a manje te svoje verzije koja je pod stalnim stresom,
koja se kasno vraća kući i rano odlazi na posao.
»Možda kad bi ponovno počela raditi«, rekao je sinoć, a to je još jedna
bolna točka. Jacku se nikako ne sviđa što »nemam posao«. To su njegove, a
ne moje riječi.
»A tko bi se brinuo za djecu?« upitala sam.
»I druge žene rade.«
»Imaju dadilje ili siterice.«
»Lucy je u školi, a Lachlan u vrtiću.«
»Pola dana.«
 »A ti si sad opet trudna.«
Te prepirke uvijek se svode na iste stvari, a mi samo dobacujemo granate
iz rovova na suprotnim stranama.
»Pišem blog«, kažem.
»A kakva je korist od toga?«
»Prošli mjesec zaradila sam dvjesto funta.«
»Sto šezdeset osam«, uzvratio je on. »Ja vodim evidenciju po
računima.«
»Pogledaj samo koliko dobijem besplatnih stvari. Odjeću. Dječju hranu.
Pelene. Ona nova kolica jako su skupa i kvalitetna.«
»Nova kolica ne bi nam trebala da nisi trudna.«
Zakolutavši očima, iskušala sam novi pristup. »Da ponovno počnem
raditi, cijelu moju plaću trošili bismo na čuvanje djece. A za razliku od
tebe, Jack, ja nemam radno vrijeme. Kad si se ti posljednji put probudio jer
je netko nešto ružno sanjao ili trebao ići na zahod?«
»U pravu si«, rekao je on sarkastično. »Razlog je to što ja ustajem i
odlazim na posao kako bih mogao plaćati ovu lijepu kuću i naša dva auta i
svu tu odjeću u tvojem ormaru... i godišnje odmore, školarine, članarinu u
teretani...«
Trebala sam šutjeti.
Jack omalovažava moj blog, Musavi klinci, ali stalno ga čita šest tisuća
ljudi i prošli mjesec jedan časopis specijaliziran za roditelje proglasio ga je
jednim od pet najboljih majčinskih blogova u Velikoj Britaniji. Trebala sam
mu odlučno uzvratiti tom činjenicom, no on se tada već bio otišao tuširati.
Nakon toga u prizemlje se spustio samo u kratkome kućnom ogrtaču, što
me uvijek tjera na smijeh. Nakon što se ispričao, ponudio mi je masiranje
stopala. Pogledala sam ga uzdignutih obrva. »Čime ćeš ih masirati?«
Smjestili smo se uz čaj u kuhinji i počeli razgovarati o angažiranju
dadilje, iznoseći uvijek iste argumente za i protiv. Meni se ta zamisao
teoretski sviđala - imala bih vremena za sebe, mogla više spavati i imati
više energije za seks - ali onda bih odmah zamislila neku mladu Poljakinju
čvrsta tijela kako se naginje da stavi posuđe u perilicu ili omotanu samo
nekakvim oskudnim ručnikom dok izlazi iz kupaonice... Jesam li
paranoična? Moguće. Razumna? Svakako.
 Jacka sam upoznala na Olimpijskim igrama u Pekingu. Radila sam u
press-centru i brinula se za akreditirane novinare. Jack je radio za
Eurosport. Još je bio gotovo početnik, tek učio zanat, gledao kako se to radi.
U Pekingu smo oboje bili odviše zauzeti da bismo jedno drugo
primijetili, no kad su igre završile, kineska televizija koja je realizirala
prijenose pripremila je zakusku za sve medije s kojima su ostvarili
suradnju. Tada sam već poznavala mnoštvo novinara, od kojih su neki bili i
jako poznati, no većina ih je bila dosadna, budući da su neprestano
razgovarali samo o poslu i struci. Jack je izgledao nekako drugačije. Bio je
duhovit. Fora. Seksi. Kod njega mi se sviđalo baš sve, pa i ime, zahvaljujući
kojem se doimao tako običnim i jednostavnim. Imao je i divan osmijeh i
frizuru filmske zvijezde. Promatrala sam ga sa suprotne strane dvorane i
pogriješila kad sam za manje od minute već zamislila i isplanirala cijeli naš
odnos. Prema toj maštariji trebali smo se vjenčati u Londonu, poći na
medeni mjesec na Barbados i imati najmanje četvero djece, psa, mačku i
veliku kuću u Richmondu.
Zabava se primicala kraju. Smislila sam nekakvu duhovitu upadicu i
počela se probijati kroz gužvu. No prije nego što sam uspjela doći do njega,
Jacka je već bila zaskočila neka novinarka s postaje Sky Italia. Bujna kosa.
Bujne obline. Gotovo obraz uz obraz s njim. Viče da je čuje. Dvadeset
minuta kasnije gledala sam kako odlazi s tom Talijankom i odmah se
osjetila prevarenom. Odmah sam pronašla desetak razloga zbog kojih mi se
Jack ne sviđa. Drzak je. Ima pramenove. Ima izbijeljene zube. Samoj sebi
govorila sam da nije moj tip, jer ne padam na tako zgodne muškarce. To
možda nije svjestan izbor. Zgodni muškarci obično ne padaju na mene.
Ponovno smo se susreli tek nakon dvije godine. Međunarodni olimpijski
odbor održao je prijem za delegate koji su u Londonu pregledavali objekte
na kojima će se održati Olimpijske igre 2012. godine. Ugledala sam Jacka
kako se prepire s nekom ženom u predvorju hotela. Nešto je energično i
odlučno objašnjavao. Ona je plakala. Kasnije sam ga vidjela samog za
šankom. Trusio je besplatna pića i od konobara u prolasku otimao tanjure s
kanapeima.
Progurala sam se kroz gužvu i pozdravila ga. Nasmiješila se. Je li
pogreška hvatati ga odmah nakon prekida ?
Neobavezno smo čavrljali. Smijali se. Pili. Silno sam nastojala da se
previše ne trudim.
 »Treba mi malo zraka«, rekao je Jack i zamalo pao s barskog stolca.
»Što kažeš na šetnju?«
»Može.«
Vani je bilo ugodno, hodali smo usklađena koraka, gotovo priljubljeni.
On je znao za jedan kafić u Covent Gardenu koji radi dokasna. Razgovarali
smo dok nas nisu izbacili. Jack me otpratio kući, sve do ulaznih vrata.
»Hoćeš li izići sa mnom?« upitao je.
»Misliš na spoj?«
»Je li ti to u redu?«
»Naravno.«
»Što kažeš na doručak?«
»Sada je pola tri ujutro.«
»Onda kasni doručak?«
»Pokušavaš iskamčiti spavanje kod mene?«
»Ne, samo želim biti siguran da ćemo se sutra vidjeti.«
»Misliš danas?«
»Da.«
»Može ručak.«
»Nisam siguran da mogu toliko čekati.«
»Nekako zvučiš kao da ti je frka.«
»I jest.«
»Zašto si se svađao s onom ženom s kojom sam te vidjela?«
»Prekinula je sa mnom.«
»Zašto?«
»Rekla je da sam preambiciozan.«
»A jesi?«
»Jesam.«
»I to je sve?«
»Kaže i da sam joj usmrtio ribice.«
»Ribice?«
»Kod kuće ima tropske ribice. Ja sam na njih trebao paziti, ali sam
slučajno isključio grijač vode.«
 »Dok ste zajedno živjeli?«
»Nismo baš živjeli zajedno. Kod nje sam imao jednu ladicu. Tako me
držala u šaci.«
»Plakala je.«
»Dobro glumi.«
»Jesi li je volio?«
»Ne. Ti si uvijek ovakva?«
»Kakva?«
»Takva isljednica.«
»Samo me zanima.«
Nasmijao se.
Prvi pravi spoj bio je ručak u Covent Gardenu, kamo smo i on i ja mogli
brzo doći s posla. Odveo me u restoran Opera Terrace.
Kasnije smo gledali ulične zabavljače, svirače i žive kipove. Jackovu je
društvu bilo ugodno. Bio je znatiželjan i obziran, a zabavne i duhovite priče
samo su se smjenjivale.
Ponovno smo izišli sutradan navečer i istim taksijem krenuli kući. Već je
bila prošla ponoć. Sutradan smo oboje radili. Jack nije tražio da uđe, no ja
sam ga uhvatila za ruku i povela stubama.
I zaljubila sam se. Sumanuto. Do kraja. Beznadno. Tako nešto jednom bi
se trebalo dogoditi baš svima - iako ljubav nikad ne bi trebala biti
beznadna. Obožavala sam sve u vezi s Jackom - osmijeh, smijeh, izgled,
način na koji se ljubi. Bio je nalik na beskonačno veliku kutiju čokoladnih
keksa. Znala sam da ću pojesti previše i da će mi biti zlo, ali sam ipak i
dalje jela.
Vjenčali smo se pola godine kasnije. Jackova je karijera doživjela
procvat, pa onda neko vrijeme stagnirala, no sada je ponovno na uzlaznoj
putanji. Ja sam zatrudnjela s Lucy i odbila promaknuće zbog kojeg bih
morala prijeći u New York. Lachlan se rodio dvije godine kasnije, a ja sam
napustila posao, kako bih se posvetila djeci. Moji roditelji pomogli su nam
da kupimo kuću u Barnesu. Ja sam željela poći dalje na jug i imati manji
kredit. Jack je želio i otmjenu adresu i život na visokoj nozi.
I to je to - sada smo idealna uža obitelj - s neplaniranim djetetom na putu
te sumnjama i prepirkama srednje dobi koje tek počinju izbijati na površinu.
Svim srcem volim djecu. Svim srcem volim i supruga. Ipak, ponekad se
moram dobro zamisliti da se prisjetim trenutaka istinske sreće.
Muškarac u kojeg sam se zaljubila - onaj koji je prvi izjavio ljubav meni
- u međuvremenu se promijenio. Onaj bezbrižni i opušteni Jack pretvorio se
u razdražljivog čovjeka čije su emocije toliko čvrsto obavijene bodljikavom
žicom da ne mogu ni pomisliti na to da bih ih mogla odmotati. Sada se
usredotočujem na njegove nedostatke ili mu zbrajam mane. I dalje ga
volim. Najozbiljnije. Samo bih voljela da se toliko opsjednuto ne bavi
sobom i da ne pita zašto naša obitelj nije više nalik na obitelji s Disney
Channela, gdje su svi sretni, zdravi i duhoviti, dok su na travnjaku pred
kućom vezani jednorozi.
 Agatha

S mjena mi završava i preodijevam se u skladištu. Od kute s pločicom na

kojoj mi je ispisano ime radim pravu malu loptu, pa je bacam iza
limenki s maslinovim uljem i rajčicama. G. Patel od zaposlenika očekuje da
uniforme nose kući, no ja neću umjesto njega prati rublje.
Navukavši zimski kaput, iskradam se na stražnja vrata i prolazim kraj
kanta za smeće i odbačenih kartonskih kutija. Navukavši i kapuljaču,
nekako zamišljam da izgledam kao Meryl Streep u Ženi francuskog
poručnika. Ona je bila bludnica koju je napustio francuski pomorski časnik,
koja je cijeli život provela piljeći u more, čekajući njegov povratak. Moj
mornar vraća se kući, a ja mu darujem dijete.
Na istočnome rubu parka Putney hvatam crveni double-decker, autobus
br. 22, i Lower Richmond Roadom dolazim do Putney Bridgea. Tijekom
ranih faza trudnoće ljudi nisu bili sigurni bi li mi čestitali ili mi poklonili
članstvo u nekoj teretani, no sada mi u autobusima i podzemnoj nude da
sjednem. Sviđa mi se trudnoća, to što u sebi osjećam dijete, koje se proteže,
zijeva, štuca i rita. Kao da više nikada nisam sama. Imam društvo i nekoga
tko sluša moje priče.
Nasuprot meni sjedi neki poslovni čovjek, u odijelu i s kravatom.
Negdje je na pola puta između četrdesete i pedesete, kose boje juhe od
gljiva. Primjećujem kako mi pogledom prelazi po trbuhu. Smiješi se, jer
sam mu privlačna. Plodna. Nisam jalova. Nije li to zgodna riječ ? Prvi put
čula sam je tek prije nekoliko dana. Ja-lo-va. Potrebno ju je dobro i pomno
naglasiti.
Onaj poslovni čovjek sada pilji u moj dekolte dostojan kakve rock-
zvijezde. Pitam se bih li ga mogla zavesti. Neke muškarce uzbuđuje seks s
trudnicama. Mogla bih ga odvesti kući, vezati i reći: »Sada ću samo ja
dirati.« Dakako da to ni u snu ne bih učinila, ali Haydena nema već sedam
mjeseci, a i djevojke imaju određene potrebe.
Moj je mornar komunikacijski tehničar u Kraljevskoj ratnoj mornarici,
iako zapravo ne znam što to znači. Ima nekakve veze s računalima i
obavještajnim podacima i podnošenjem izvještaja višim časnicima - što je
zvučalo nekako jako važno kad mi je Hayden sve to pokušao objasniti.
Trenutačno je na ratnome brodu Sutherland i progoni somalske pirate
negdje u Indijskom oceanu. Otišao je na osam mjeseci i vratit će se tek za
Božić.
Upoznali smo se lani, na Staru godinu, u nekome noćnom klubu u
SoHou. Unutra je bilo vruće i bučno, piće je bilo preskupo, a svjetla su
neugodno bljeskala, pa sam još davno prije ponoći zaključila da bih mogla
poći kući. Većina tipova bila je pijana i samo je mjerkala tinejdžerice u
minijaturnim haljinicama i jebozovnim potpeticama. U današnje vrijeme
čovjek mora žaliti kurve - kako da se uopće istaknu među njima ?
Tu i tamo neki tip smogao bi dovoljno hrabrosti i pozvao neku djevojku
na ples, da bi ga ova već kratkim pokretom ruke ili glave, ili položajem
ružem premazanih usana, odmah otpravila onamo odakle je i došao. Ja sam
bila drukčija. Ja bih ga pozdravila. Pokazala zanimanje. Haydenu sam
dopustila da se tijelom priljubi uz mene i da mi viče na uho. Ljubili smo se.
Zgrabio me za dupe. Pretpostavljao je da neće biti problema.
Bila sam po svoj prilici najstarija žena u klubu, ali i neusporedivo
otmjenija od ostalih. Istina, sila teže bila mi je već malo povukla guzu
nadolje, ali imam lijepo lice kad se pošteno našminkam, a odgovarajućom
odjećom mogu sakriti salo koje mi prelazi preko struka hlača. Što je
najvažnije, imam čudesne sise, još od jedanaeste-dvanaeste godine, kad sam
prvi put primijetila da mi ljude pilje u prsa- i muškarci, i dječaci, i supruzi, i
profesori, i obiteljski prijatelji. Isprva se nisam obazirala na njih - mislim na
sise. Kasnije sam ih pokušala smanjiti dijetom i čvršće ih povezati, ali
jednostavno se nisu dale ni stisnuti, ni spljoštiti, ni sakriti.
Hayden je jedan od onih koji vole sise. To sam jasno uočila kad je prvi
put zaustavio pogled na meni (ili njima). Muškarci su tako plitki i očiti.
Jasno sam vidjela kako razmišlja: Jesu li prirodne? I te kako su prirodne,
stari moj!
U prvi mah učinilo mi se da bi za mene mogao biti premlad. I dalje je
imao akne na bradi i izgledao nekako kržljavo, no imao je lijepu tamnu i
valovitu kosu, za kakvu mi se uvijek čini da kod mladića ostaje
neiskorištena.
Povela sam ga sa sobom kući, a on me ševio poput muškarca koji smatra
da se sljedećih osam mjeseci neće ševiti, što je vjerojatno i bilo točno, iako
ne znam što sve mornari rade kad dobiju izlaz u grad.
Kao i mnogi moji mladići, više je volio da ja budem gore, tako da su mu
moje sise visjele do lica, dok sam se ja propinjala i stenjala. Kasnije sam se
prala u kupaonici, napola očekujući da će se Hayden odjenuti i otići. No on
se uvukao duboko pod pokrivač i obavio me rukama.
I ujutro je još bio uz mene. Priredila sam mu doručak. Ponovno smo
otišli u postelju. Ručali smo, pa se vratili u krevet. I tako je to manje-više
išlo sljedeća dva tjedna. Nakon nekog vremena odvažili smo se na izlazak,
a on se prema meni odnosio kao da sam mu prava djevojka. Na prvom
izlasku odveo me u Nacionalni pomorski muzej u Greenwichu. Onamo smo
se uputili turističkim brodom s Bankside Piera, a Hayden mi je tijekom
vožnje rijekom pokazivao najzanimljivije atrakcije, poput ratnog broda
Belfast, broda-muzeja u blizini Tower Bridgea. Hayden je poznavao
cjelokupnu povijest broda - kako ga je u Drugome svjetskom ratu oštetila
njemačka mina i kako je kasnije sudjelovao u iskrcavanju u Normandiji.
U muzeju me nastavio podučavati, pričajući mi o lordu Nelsonu i
bitkama koje je vodio protiv Napoleona.
Meni je pogled privukla jedna slika. Zvala se Ponovni dolazak na Tahiti,
a prikazivala je neki otok na jugu Tihog oceana sa stjenovitim vrhovima,
raskošnom vegetacijom, palmama i zamamnim ženama koje se kupaju u
rijeci. Dok sam promatrala taj prizor, osjećala sam toplinu pijeska pod
nožnim prstima i miris cvjetova plumerije, kao i slanu vodu koja mi se suši
na koži.
»Jesi li kada bio na Tahitiju?« upitala sam Haydena.
»Još nisam«, odgovorio je, »ali jednog ću dana ići.«
»Hoćeš li povesti i mene?«
Nasmijao se i rekao da sam izgledala kao da bi mi moglo pozliti već i na
rijeci.
Jednom drugom prilikom posjetili smo Carski ratni muzej u južnome
dijelu Londona, pa sam ondje doznala da je u Drugome svjetskom ratu
poginulo više od pedeset tisuća mornara. Zbog toga sam osjetila strah za
Haydena, no on je rekao da je posljednji britanski ratni brod koji je stradao
na moru bio Coventry, u Falklandskom ratu, koji se vodio prije nego što se
Hayden rodio.
Tako smo proveli tri zajednička mjeseca, a onda se Hayden ponovno
morao ukrcati na brod. Znam da to ne izgleda mnogo, ali ja sam cijelo to
vrijeme imala dojam da smo u braku, da sam dio nečega što je veće i šire od
nas dvoje. Znam da me voli. Rekao mi je. I premda je devet godina mlađi
od mene, dovoljno mu je godina da se skrasi. Odgovaramo jedno drugome.
Ja ga nasmijavam, a seks je super.
Hayden ne zna da sam trudna. Taj smiješni klinac misli da smo prekinuli
prije njegova odlaska. Uhvatio me kako mu pregledavam mailove i SMS-
ove, pa je reagirao totalno prenagljeno, nazvao me paranoičnom i ludom.
Pale su riječi zbog kojih, sigurna sam, oboje žalimo. Hayden je bijesno
izjurio iz mojeg stana i vratio se tek nakon ponoći. Pijan. Pretvarala sam se
da spavam. Nespretno je petljao oko svlačenja odjeće, uspio se riješiti
traperica, pasti na dupe. Jasno sam vidjela da je i dalje bijesan.
Ujutro sam ga pustila da spava i otišla kupiti slaninu i jaja za doručak.
Ostavila sam mu poruku. Sve puno ljubavi i poljubaca. Kad sam se vratila,
više ga nije bilo. Moja poruka ležala je zgužvana na podu.
Pokušala sam ga nazvati. Nije se javio. Otišla sam na autobusnu postaju
i na željeznički kolodvor, no znala sam da je otišao. Ostavila sam mu više
poruka u kojima sam se ispričala, molila ga da me nazove, no nije se javio
ni na jedan mail, ni na jedan SMS, a usto me i izbrisao iz kruga prijatelja na
Facebooku.
Hayden ne shvaća da sam nas pokušavala zaštititi. Znam mnogo žena
koje će više nego rado nekome oteti dečka ili supruga. Dobar je primjer i
njegova bivša, Bronte Flynn, prava rospija, poznata po »britneyici«
(hodanju bez donjeg rublja). Hayden je i dalje prati na Facebooku i
Instagramu, gdje komentira njezine droljaste selfije. Zbog nje sam mu
pregledala mobitel - iz ljubavi, ne ljubomore.
Bilo kako bilo, sad smo trudni, a ja Haydenu ne želim priopćiti novost
mailom. Moram mu reći osobno, no to se neće dogoditi ne pristane li na
razgovor. Pripadnici Ratne mornarice imaju pravo na dvadeset minuta
razgovora tjedno satelitskim telefonom dok su na otvorenome moru, no
sugovornici moraju biti na popisu. Hayden me treba navesti kao djevojku ili
partnericu i Mornarici dati moj broj.
 Prošli tjedan razgovarala sam s predstavnicom socijalne službe
Kraljevske ratne mornarice i u tom razgovoru rekla da sam trudna. Neka
draga žena zapisala je moje podatke i držala se vrlo suosjećajno. Sada će
natjerati Haydena da me nazove. Kapetan će mu to izravno narediti. I zato
sam svake večeri kod kuće, čekam uz telefon.
 Meghan

O tac će mi ovaj mjesec napuniti šezdeset pet godina. Ide i u mirovinu,

nakon četrdeset dvije godine rada u istoj financijskoj tvrtki. Danas
slavimo uz večeru, a Jack kasni. Obećao je da će doći kući u pola šest, a sad
je već prošlo i šest. Neću ga zvati, jer će reći da mu neprestano nešto
zvocam.
Na koncu dolazi i za kašnjenje krivi promet. Svađamo se u autu, šaptom,
dok su Lucy i Lachlan vezani u sjedalicama straga i slušaju glazbu iz crtića
Frozen.
Jack ubrzava ispred semafora na kojem je već žuto.
»Prebrzo voziš.«
»Rekla si da kasnimo.«
»Pa ćeš nas sada ubiti?«
»Ne budi smiješna.«
»Trebao si ranije krenuti.«
»U pravu si. Trebao sam doći kući u podne. Mogli smo zajedno lakirati
nokte.«
»Jebi se!«
Te riječi samo su mi nekako izletjele. Lucy pridiže glavu. Jack pogledom
govori: Zbilja? Pred djecom?
»Rekla si ružnu riječ«, kaže Lucy.
»Ne, nisam. Rekla sam lubenice. Možda ćemo imati neke lubenice za
predjelo, mislila sam na voće.«
Ona radi grimasu.
»Ne volim voće. To je fuj«, kaže Lachlan, koji zapravo ne govori nego
viče.
 »Nisi je nikada jeo.«
»Fuj, fuj, lubenice«, sad već pjeva, još glasnije.
»U redu, jest ćemo nešto drugo«, kažem.
Dalje se vozimo u tišini. Kroz gužvu se probijamo prema Chiswick
Bridgeu. Kipteći u sebi, razmišljam o svim onim ručkovima i večerama
upropaštenima zbog Jackova kašnjenja. Mrzim kad mi se ruga i
omalovažava to što radim. Do kuće mojih roditelja dolazimo u sedam.
Klinci trče unutra.
»Ponekad si baš takvo govno«, kažem ja dok uzimam salate, a Jack vadi
sklopivi dječji krevetić.
Moja sestra izlazi iz kuće da nam pomogne. Grace je šest godina mlađa
od mene, sretno neudana, ali uvijek u društvu nekog privlačnog, uspješnog
muškarca koji kao da obožava i tlo pod njezinim nogama, čak i kad ga ona
nesmiljeno gazi.
»Kako je tata?« pitam.
»Već drži predavanje podanicima.« Nas se dvije grlimo. »Potpalio je
roštilj. Opet ćemo jesti pougljenjene kobasice i ćevape.«
Grace i ja zapravo ne izgledamo kao sestre. Ja sam zgodnija, no ona ima
izraženiju osobnost, čula sam više puta od raznih ljudi. Kad mi je bilo
četrnaest godina, to sam smatrala komplimentom, no sada sam već
promijenila mišljenje.
Jack postavlja prijenosni krevetić u jednu od spavaćih soba za goste, pa
odlazi muškarcima koji u vrtu stoje okupljeni oko roštilja - te čudesne
institucije koja unosi ravnopravnost među legende, oko koje svaki
muškarac može biti kralj, samo ako u ruci drži hvataljke za meso. Prva dva
piva popio je za samo nekoliko minuta. Uzima treće. Kad sam mu počela
brojiti ?
Mami treba pomoć u kuhinji. Dovršavamo salate i stavljamo maslac na
krumpir. Grace se igra s Lucy i Lachlanom, zabavlja ih do večere. Kaže da
obožava djecu, ali pretpostavljam da se to odnosi samo na tuđu djecu koju
uvijek lijepo može vratiti roditeljima kad se premore ili postanu cendrava.
Izvana se čuje smijeh. Jack je sve dobro nasmijao jednom od svojih
priča. Svi ga obožavaju. On je srce i duša svih zabava - televizijska zvijezda
koja zna sve najnovije tračeve o transferima i ugovorima. Mnogi su tipovi
upućeni u nogomet, ali svi mu se u toj temi pokoravaju, jer pretpostavljaju
da ima neke dodatne spoznaje i informacije iz prve ruke.
»Prava si sretnica«, kaže mi majka.
»Molim?«
»Mislim na Jacka.«
Smiješim se i kimam, i dalje zagledana u vrt, gdje se povremeno vide
plamsaj i vatre s roštilja.
»Nemam pojma što ću s njim«, kaže moja majka, misleći na tatinu
mirovinu.
»On već ima spremne planove.«
»Golf i vrt? Umrijet će od dosade već nakon mjesec dana.«
»Uvijek možete putovati.«
»On samo želi ići na mjesta na kojima smo već bili. To su već više kao
hodočašća.«
Podsjeća me kako su ponovno odsjeli u nekome hotelu u Grčkoj u kojem
su bili na medenome mjesecu. U tri ujutro probudio ih je neki Rus koji je
mahao snopom novčanica i tražio seks.
»Taj hotel u međuvremenu se pretvorio u bordel.«
»Meni to izgleda kao prava pustolovina«, kažem.
»Prestara sam za takve pustolovine.«
Nakon propisnog kremiranja mesa sjedamo za stol. Lachlan i Lucy
imaju svoj mali stol, ali ja na koncu moram sjediti s njima, moliti i
nagovarati Lucy da pojede još jedan zalogaj, ne dopuštati Lachlanu da
posve prelije kobasicu kečapom.
Slijede zdravice i govori. Tata postaje tugaljiv i stisnuta grla govori o
tome koliko mu znači obitelj. Jack i dalje niže upadice i pošalice, iako za to
nije ni vrijeme ni mjesto.
U deset navečer odnosimo svatko po jedno usnulo dijete do automobila i
opraštamo se. Ja vozim. Jack drijema. Budim ga ispred kuće pa ponovno
nosimo djecu, ovaj put u krevet. Posve sam iscrpljena, iako još nije ni
jedanaest.
Jack želi nešto popiti prije spavanja.
»Nisi dovoljno pio?« kažem i istog trenutka zažalim što sam to
izgovorila.
 »Što si rekla?«
»Ništa.«
»Ne, čuo sam te.«
»Oprosti. Nisam tako mislila.«
»Jesi.«
»Nemojmo se svađati. Umorna sam.«
»Uvijek si umorna.«
Time zapravo želi reći: preumorna za seks.
»Cijeli tjedan želim se seksati, ali tebe to ne zanima«, uzvraćam, iako to
strogo uzevši nije točno.
»A to nije logično?« pita Jack.
»Kako to misliš?«
Ne odgovara, no znam da želi reći da mu trenutačno nisam privlačna i da
nije želio još jedno dijete. Dvoje je dovoljno - dječak i djevojčica - i
odrađeno je sve što treba.
»Nisam to učinila namjerno«, kažem. »Dogodilo se.«
»A ti si ga odlučila zadržati.«
»Dogovorili smo se.«
»Ne, nego si ti odlučila.«
»Zbilja? To pričaš i fondovima u pubu - kažeš im da sam tako dosadna i
bezobrazna kvočka da sam te prisilila na to da imamo još jedno dijete?«
Jack šakom snažnije stišće čašu i zatvara oči, kao da u sebi broji do
deset. S čašom odlazi u vrt i pali cigaretu iz kutije koju drži na jednoj
visokoj polici kraj kuhinjskog sata. Zna da mrzim kad puši. Ali zna i da mu
sad neću prigovoriti.
Tako izgledaju naše svađe. Zajedljivo se prepiremo, ne bacamo tanjure.
Ciljamo na osjetljiva mjesta, slabosti i neugodne točke koje smo tijekom
braka naučili pronalaziti.
Nekoć smo dobro pazili da na spavanje ne idemo dok se još jedno na
drugo ljutimo. Ne znam kada se to promijenilo. Samoj sebi neprestano
ponavljam da će sve biti u redu kad se dijete rodi. Imat ću više energije. On
više neće toliko sumnjati. Ponovno ćemo biti sretni.
 Agatha

P onekad imam osjećaj da prošlost u meni kuca poput kakvog

fantomskog sata koji mi govori na koje datume moram paziti i za koje
se grijehe trebam iskupiti. Danas je jedan takav dan - 1. studenoga -
svojevrsna godišnjica. Upravo zbog nje putujem na sjever, pod sumornim
sivim nebom, autobusom National Expressa koji prolazi voznom trakom
autoceste za sporija vozila.
Čela priljubljena uz staklo, gledam automobile i kamione koji nas
pretječu, s uključenim brisačima i vodom koja se diže visoko iza njihovih
kotača. Ova kiša čini mi se osobito prikladnom. Među uspomenama iz
djetinjstva nemam beskonačna ljeta, duge sutone i cvrčke koji se čuju iz
trave. Tijekom moje mladosti u Leedsu je vječito bilo sivo, hladno i padala
je sitna kišica.
Naše obiteljske kuće više nema, srušena je kako bi se otvorio prostor za
neko veleprodajno skladište. Moja je majka kupila novu kuću - kućicu u
nizu, nedaleko od stare - novcem koji joj je ostavio moj očuh. On je umro
na terenu za golf, nakon što je poslao lopticu u jezerce - srčani udar. Tko bi
rekao da je uopće imao srce? Majka me nazvala da mi priopći novost,
upitala hoću li doći na pogreb, no ja sam joj samo rekla da ću radije likovati
iz daljine.
Danas se neću vidjeti s majkom. Ona »zimuje u Španjolskoj«, kako se
voli izraziti, a to znači da se poput prave kokoši prži kraj nekog bazena u
Marbelli, da pije sangriju i pogrdno se izražava o lokalnome stanovništvu.
Nije bogata, jednostavno je rasist.
S autobusnog kolodvora u Leedsu odlazim u najbližu cvjećarnicu i
tražim tri vjenčića od mini-karanfila i zelenila. Cvjećarica ih umata u krep-
papir i stavlja u kutiju od sjajnog papira koju spremam u ruksak. Kasnije
kupujem sendvič i piće, a onda taksijem odlazim autocestom A65 sve do
Kirkstalla, gdje prometnica prelazi rijeku Aire. Taksi me ostavlja u blizini
Broadlea Hilla, gdje malenim stubama prelazim preko ograde, pa
nastavljam blatnjavim putem kroz šumu.
Znam nazive većine stabala i grmova, kao i ptica, i to zahvaljujući
Nickyju, bivšem suprugu. Mislio je da ne slušam dok mi pokazuje
raznorazne stvari, no ja sam obožavala slušati njegove priče, uvijek se
diveći tome koliko zna o svemu.
Nickyja sam upoznala mjesec dana nakon svojeg tridesetog rođendana -
kad sam već mislila da nikad neću upoznati ni Onog Pravog, ni Onog
Krivog, odnosno bilo koga. Većina prijateljica već mi je bila udana ili
zaručena ili u dugotrajnoj vezi. Neke su već bile trudne i to drugi ili treći
put, želeći veliku obitelj ili više socijalne pomoći ili uopće ne vodeći brigu
o planiranju i kontracepciji.
Živjela sam u Londonu i radila za jednu agenciju koja je nudila
honorarne poslove, kratkoročne zamjene na tajničkim mjestima, uglavnom
za žene na porodiljnome dopustu. Imala sam jednosoban stan u Camdenu,
iznad jedne prodavaonice kebaba u kojoj su se nudili TV-prijenosi boks
mečeva i doner-kebabi nakon što bi se pubovi navečer zatvorili.
Bila je Noć vještica. Skupine vještica, duhova, vilenjaka i patuljaka
kucale su mi na vrata, prema meni pružajući vreće ili košare. Nakon još
jedne donacije britanskoj zubarskoj struci, bosonoga sam stajala u kuhinji,
osjećala se poput tetrapaka s mlijekom koji je predugo stajao u hladnjaku.
Prijenosno računalo bilo mi je otvoreno na kuhinjskome stolu. S obiju
strana nalazile su se hrpe ispisanih stranica. Već puna tri mjeseca
prepisivala sam snimke piscu po imenu Nicholas David Fyfle, koji je pisao
biografije slavnih vojnika i prikaze ratova. On bi mi dostavnom službom
poslao snimke, a ja njemu ispisan tekst. Jedini drugi kontakt ostvarivali smo
preko pomalo šašavih bilježaka koje je pisao na marginama kad je htio da
iznova prepišem pojedine dijelove.
Pitala sam se očijuka li tako sa mnom. Pitala se kako izgleda. Zamišljala
sam nekog povučenog, izmučenog umjetnika koji u nekom potkrovlju
stvara prelijepe tekstove, ili nekakvog ratnog dopisnika razbarušene kose i
uvijek s pićem u ruci koji živi na rubu. Znala sam ga jedino po tim
bilješkama i glasu na snimkama, a zvučao je obzirno i ljubazno, uz blago
zamuckivanje na pojedinim samoglasnicima i nervozan smijeh kad bi
izgubio nit.
 U jednom trenutku donijela sam odluku. Umjesto da mu tekst pošaljem
poštom, dostavila sam mu ga osobno, pokucala na vrata njegove kuće u
Highgateu. Nicky se doimao iznenađenim, ali bilo mu je i drago. Pozvao
me u kuću i skuhao čaj. Nije bio onako zgodan kako sam se nadala, ali imao
je skladno lice i mršavo tijelo koje je izgledalo gotovo kao da mu urasta u
odjeću.
Raspitivala sam se o njegovim knjigama. Pokazao mi je knjižnicu.
»Čitaš li?«
»Kao mala, čitala sam često i puno«, rekla sam. »Sada mi je teško nešto
odabrati.«
»Kakve priče voliš?«
»Volim sretne završetke.«
»To svi volimo«, rekao je on kroza smijeh.
Predložila sam da snimke prepisujem kod njega, da uštedi na troškovima
dostave i sve ubrza. Došla bih svaki dan u devet ujutro i radila u njegovoj
blagovaonici, uz povremene stanke da nam skuham čaj ili u mikrovalnoj
podgrijem nešto za jelo. Nicky me prvi put poljubio tek nakon više tjedana
očijukanja. Čini mi se da je bio djevac. Bio je nježan i obziran, pun pažnje,
ali ne i vješt. Željela sam da stenje i glasa se dok vodimo ljubav, no uvijek
je bio nijem.
U društvu prijatelja držao se kao tipičan muškarac, volio je popiti pivo i
kladiti se na konje, no uz mene je bio drukčiji. Vodio me u dugačke šetnje
prirodom, u istraživanje ruševina raznih zamaka i promatranje šumskih
ptica. Nicky me zaprosio na jednom od takvih izleta, a ja sam pristala.
»Kad ću ti upoznati roditelje?« upitao je.
»Nećeš ih upoznati.«
»Ali doći će na vjenčanje, zar ne?«
»Ne.«
»Pa ipak su ti roditelji.«
»Baš me briga. Imat ćemo više nego dovoljno drugih gostiju.«
Čak i nakon što smo se vjenčali, Nicky je i dalje nastojao ishoditi
nekakvo pomirenje. »Ne možeš samo tako prestati razgovarati s njima«,
rekao je. Ali ja sam učinila upravo to. Kao i u svakom odnosu, ako se obje
strane prestanu truditi, odnos se gasi i umire.
 Teren se blago spušta dok prolazim jahačkom stazom prepunom lokvica.
S vremena na vrijeme se osvrćem, no nitko me ne prati. Kaput mi skriva
trudnički trbuh, ali osjećam djetetovu težinu u kukovima, kao i pritisak na
zdjelici. Nespretno se uspinjem na mali nasip, hvatajući se za grane.
Grančice i lišće pucaju mi i šušte pod čizmama. Dolazim do jarka i skačem
na suprotnu stranu skladno poput nilskog konja.
Sunce cijelo vrijeme jača i sada mi je toplije, znojim se pod kaputom.
Vijugavom stazom dolazim do skupine drveća kraj ruševina stare seoske
kuće. Čujem kako voda teče u duboko jezerce u podnožju malene brane
koja se nalazi još malo dalje niz obronak.
Kleknuvši na vlažnu zemlju, uklanjam penjačice i korov, čupam
nakupine raslinja i busene zemlje. Tako malo-pomalo otkrivam tri malene
kamene piramide, postavljene na jednakim razmacima oko čistine. Nakon
što sam ih dovoljno otkopala, svlačim kaput i polažem ga na tlo, poput
priručne deke za piknik, pa sjedam leđima naslonjena na trošni zid
nekadašnje kuće.
Ovo mjesto otkrila sam davno prije nego što sam upoznala Nickyja. Bit
će da mi je bilo jedanaest ili dvanaest godina kad sam se biciklom odvezla
stazom za tegljenje uz kanal, pokraj opatije Kirkstall i kovačnice, prema
Horsforthu. Vozeći se u pamučnoj haljini i sandalama, mahala sam, sjećam
se, teglenicama koje su u kanalu vukli kroz ustave. Nakon jednog skretanja
ugledala sam ostatke dimnjaka koji se jedva nazirao kroz drveće.
Probijajući se kroz trnovito grmlje i penjačice, pronašla sam ruševnu seosku
kuću, koja mi je izgledala gotovo začarano, nalik na kakav zamak iz bajke
uspavan još prije tisuću godina.
Tek mnogo kasnije ovamo sam dovela Nickyja, a on se također zaljubio
u to mjesto. Ja sam rekla da bismo trebali kupiti to zemljište i obnoviti
kuću. On bi ondje mogao pisati i imali bismo hrpu djece. Nicky se nasmijao
i rekao mi da »ne trčim pred rudo«, ali ja sam već pokušavala zatrudnjeti.
Seks bez zaštite bio je nalik na kupnju srećke instant-lutrije svaka četiri
tjedna i iščekivanje dobitka. Ja nisam dobila ništa. Obilazili smo liječnike i
klinike za plodnost i alternativne stručnjake. Pokušala sam s hormonskim
injekcijama, vitaminima, lijekovima, akupunkturom, hipnoterapijom,
kineskim ljekovitim travama i posebnim režimima prehrane. Kao sljedeći
korak očito se nametala umjetna oplodnja. Pokušali smo četiri puta,
potrošili ušteđevinu, a svaki neuspjeh donosio je novu bol. Brak sazdan na
nadi pretvorio se u očaj.
Nicky nije htio pokušati još jednom, ali je to učinio radi mene. U
posljednjem pokušaju jedan se zametak uhvatio za moju maternicu poput
priljepka za stijenu. Nicky je rekao da je to naše »čudo od djeteta«. Mene je
svakodnevno izjedala briga, jer ne vjerujem u čuda.
Promicali su tjedni. Pa mjeseci. Trbuh mi je samo rastao. Odvažili smo
se i na odabir imena (Chloe za djevojčicu, Jacob za dječaka). Nakon trideset
dva tjedna prestala sam osjećati da se dijete miče. Odmah sam otišla u
bolnicu. Jedna od primalja priključila me na neki aparat, ali nije uspjela
otkriti otkucaje srca. Rekla je da se srce vjerojatno samo nalazi u
neobičnome položaju, no ja sam znala da nešto nije u redu. Došao je i
liječnik. Ni ponovljenim pregledom ultrazvukom nije uspio otkriti ni protok
krvi, ni otkucaje srca.
Rekao je da nosim mrtvo dijete. Ne život. Nego leš.
Nicky i ja plakali smo u beskraj, zajedno tugovali i trpjeli bol. Kasnije
tog dana umjetno su izazvali porod. Iskusila sam bol i trudove, ali nije bilo
djetetova plača, nije bilo radosti. Kad su mi dodali zamotuljak, zagledala
sam se u oči još tople djevojčice koja nije doživjela prvi udah zraka, ni
dobila ime.
Nicky i ja pepeo smo donijeli ovamo, zakopali smo Chloe kraj ruševina
nekadašnje kuće, iznad one ustave, na mjestu koje nam je bilo toliko
posebno. Obećali smo da ćemo onamo ići svake godine za Chloein
rođendan - a to je danas - no Nicky se nikada nije uspio prisiliti na to.
Rekao je da moramo »poći dalje«, iako meni taj izraz nikada nije bio jasan.
Zemlja se okreće. Vrijeme prolazi. Mičemo se i »idemo dalje« čak i kad
stojimo na mjestu.
Naš brak nije preživio posljedice tog događaja. Počeli smo odvojeno
živjeti za manje od godinu dana - za to sam bila kriva ja, ne on. Moja ljubav
prema djetetu uvijek će biti veća od ljubavi prema bilo kojoj odrasloj osobi
jer je riječ o jedinstvenoj ljubavi koja se ne temelji na fizičkoj privlačnosti,
ni na zajedničkim iskustvima, ni na intimnim užicima, ni na zajedničkim
trenucima. To je bezuvjetna, nemjerljiva, nepokolebljiva ljubav.
Razvod je bio jednostavan i bez repova. Pet godina braka okončano je
potezom kemijske. Nicky se odselio iz Londona. Koliko sam čula, živi s
nekom učiteljicom u Newcastleu - razvedenom majkom dvojice tinejdžera.
Dobio je instant-obitelj, trebalo je samo dodati vodu i promiješati.
Vadim sendvič s pečenom govedinom i gazirano piće, otvaram plastični
trokut i polagano jedem, skupljam mrvice u dlan. Neki crvendać poskakuje
po tankim grančicama jednoga grma, pa dolazi na vrh Chloeine kamene
piramidice, okreće se čas lijevo, čas desno, bacam mrvice u travu. Crvendać
se spušta u travu i odmah počinje kljucati moj dar, s vremena na vrijeme
kriveći glavu da me pogleda.
Danas je Chloein rođendan, ali ja tugujem za svom svojom djecom - i za
onom koju sam izgubila i za onom koju nisam mogla spasiti. Tugujem za
njima jer netko mora preuzeti odgovornost.
Prije odlaska otvaram patentni zatvarač na ruksaku i vadim malene
vjenčiće, trudim se da ne zgnječim latice, pa stavljam po jedan na svaki od
kamenih humaka, izgovarajući im imena.
»Nosim još jedno dijete«, kažem im, »no to ne znači da ću vas manje
voljeti.«
 Meghan

B ojim zidove u sobi za novorođenče i ukrašavam ih crtežima koje

izrađujem s pomoću šablona. Kad je riječ o uređenju doma, nisam baš
spremna na velike avanture. Za to krivim roditelje, koji nisu vjerovali u to
da djetetu treba pružiti slobodu u izražavanju. Stabla su morala biti zelena,
a ruže crvene.
Krajičkom oka pazim na Lachlana, koji je već ostavio otiske dlanova na
vratima i stavio jedan kist u pogrešnu limenku s bojom. Sve je to dobar
materijal za moj blog, čini mi se, dok mu perem ruke u umivaoniku.
Lachlan baš nije oduševljen time što ću na svijet donijeti još jedno
dijete. Stvar nije u suparništvu među braćom i sestrama, ni u tome što više
neće biti najmlađi. On želi vršnjaka s kojim bi se igrao - ili to ili psića.
»Zašto tom djetetu ne mogu biti četiri godine, kao meni?«
»Jer mi onda ne bi stalo u trbuh«, objašnjavam.
»Ne možeš ga smanjiti?«
»Pa zapravo ne.«
»Mogla bi se ti proširiti.«
»Čini mi se da je mama već dovoljno krupna.«
»Tata kaže da si debela.«
»Samo se šali.« Kakav šupak!
Kad smo već kod Jacka, nazvao je nešto ranije i rekao da će večeras doći
kući i da neće vlakom otputovati u Manchester. Po glasu se činilo da je
dobro raspoložen. Već je mjesecima razrađivao ideje za novu televizijsku
emisiju u kojoj bi velike zvijezde raspravljale o najaktualnijim sportskim
temama. Jack želi biti voditelj. Napisao je prijedlog za emisiju, ali čeka
pravi trenutak da ga uruči nadređenima.
»Svakako budi budna«, rekao je.
 »Zašto?«
»Imam određene novosti.«
Odlučila sam pripremiti nešto zgodno i ukusno za večeru - odrezak,
mladi krumpir i endiviju. Tipično francuski. Otvorit ću čak i bocu crnog
vina, da diše. Otkako sam trudna, u kuhinji sam postala podosta lijena. Prva
tri mjeseca nisam mogla ni pomisliti na hranu.
Odlazim na kat i tuširam se. Načas vidim vlastiti odraz u ogledalu.
Okrećem mu se profilom, pa promatram dupe i sise, ne obazirem se na
strije. Naginjem se prema ogledalu i primjećujem nekakvu neobičnu
kovrčavu dlaku koja mi izbija iz lijeve sljepoočnice. Gledam je malo bolje.
O, Bože, pa imam sijedu dlaku! Uzimam pincetu i čupam tu neobičnu
vlas, proučavam je, nadam se da je to samo trag boje. Ne, nema sumnje:
sijeda kosa. Novo poniženje. Pišem tekst za blog.

Danas sam pronašla sijedu dlaku i malo se izbezumila. Bila je

posve bez boje i kovrčava i čvrsta pri vršku. Uvijek sam se nekako
ponosila time što još nemam sjedine dok ih moje poznanice čupaju i
boje još od dvadeset prvog rođendana.
Sad se i na meni počinju uočavati tragovi godina. Što je sljedeće?
Bore? Proširene vene? Menopauza? Odbijam se prepustiti panici.
Imam prijateljice istih godina koje sve odlučno odbijaju, odbijaju
razmišljati o četrdesetom rođendanu, svima kao da govore: »Nema se
tu što gledati, samo krenite dalje!
Nekoć sam im se smijala, no sada ja imam sijedu. Voljela bih je
pripisati stresu zbog trudnoće, ali Google kaže da nema dokaza o
tome da kosa sijedi zbog stresa. Kao ni zbog traume i predugog
izlaganja suncu. Dobro je to što je mogu iščupati bez straha da će
umjesto nje izrasti još tri nove. Loše je što sada imam približno deset
godina do trenutka kad će mi sijeda postati prirodna boja kose.
A-ha. Mo’š mislit’. Samo preko mene mrtve.

Nakon što sam objavila tekst, počinjem čitati neke od novijih komentara.
Većina ih je ljubazna i puna potpore, no tu i tamo naiđem i na trolove
kojima se ne sviđa moje »isprazno blebetanje« ili mi govore da se »spustim
sa svojih majčinskih visina«. Već su me nazivali i droljom i kurvom i
cvilidretom. Što je još gore, loša sam majka jer sam Lachlana dala u vrtić i
»svisoka« se obraćam ženama koje ne mogu roditi, a osobno sam
odgovorna i za globalnu prenapučenost, jer se spremam roditi treće dijete.
Prošli tjedan netko mi je napisao: »Obožavam taj zvuk kada konačno
začepiš.« Netko drugi napisao je: »Bit će da ti se muž budi s buhama.«
Brišem uvrede, ali ne diram negativne komentare, jer izgleda da svatko ima
pravo na mišljenje, čak i neuki i ljudi pogana jezika.

Jack kući dolazi nakon devet. Ja već spavam na sofi. On se saginje i

ljubi me u čelo.
»Oprosti«, kažem, pa ga privlačim i pošteno ljubim.
On mi pomaže da ustanem. Ja njemu točim vino. »Kako je bilo na
poslu?«
»Super. Ne može bolje.« Sjeda za središnju radnu plohu u kuhinji, očito
vrlo zadovoljan.
»Trebam pogađati?«
»Ispričat ću ti uz večeru.«
Ne može toliko čekati, pa mi počinje pričati dok dovršavam salatu.
»Danas sam im dao prijedlog nove emisije. Oduševljeni su - Bailey,
Turnbull... cijela je ekipa jako zagrijana. Ubacit će je u raspored za
proljeće.«
»Ti ćeš je voditi?«
»Siguran sam da će mi je dati. Ipak je to bila moja ideja.«
Malo sam zabrinuta, ali mu ne želim kvariti veselje. »Kad ćeš znati?«
»U sljedećih nekoliko tjedana.« Nosom i ustima prelazi mi po vratu i
snažno me hvata za stražnjicu. Ja ga zaigrano odgurujem i kažem da opere
ruke. Već dugo, dugo nije zvučao toliko optimistično. Možda se stanje
doista popravlja. Novi posao, više novca i dijete - toliko je načina na koje
možemo krenuti naprijed, a samo jedan način za ostanak na mjestu.
 Agatha

J ack subotom ustaje rano i trči uz rijeku. Kasnije vodi djecu u jedan kafić
u Barnesu, na dječji capuccino i kolače, sastaje se s drugim očevima koji
piju kavu, čitaju novine i sline za dadiljama i slatkim mladim mamama.
Gails je najnoviji lokal u Barnesu u koji se odlazi da bi čovjek bio viđen.
Vikendom je pun očeva i djece, kao i uličnih ratnika u bickama, koji za
ograde vežu sportske bicikle i u kafiću popunjavaju rezervoar za povratak
kući.
Ovaj je dio Londona praktički zeleno selo koje se našlo stisnuto u zavoju
rijeke između Putneyja i Chiswicka - riječ je o pravoj oazi mira prepunoj
precijenjenih kuća, skupih prodavaonica i kafića. Ovdje uglavnom žive
direktori, burzovni mešetari, diplomati, bankari, glumci i sportske zvijezde.
Neki dan na Barns Bridgeu vidjela sam Stanleyja Tuccija5. A jednom sam
na tržnici ugledala Garyja Linekera. Igrao je nogomet u reprezentaciji, a
sada je sportski komentator, baš kao Jack.
Jeste li kada primijetili da televizijski voditelji imaju veliku glavu? Ne
mislim u prenesenome smislu, da su umišljeni ili egoistični, iako neki
vjerojatno i jesu. Mislim baš doslovno. Vidjela sam Jeremyja Clarksona.
Ima abnormalno veliku glavu. Nalik na nedovoljno napuhanu loptu za
plažu, blijedu i ovješene kože. O tome vam ne pišu u tračerskim časopisima
- o tim velikim glavama - i čovjek ne može napuhati glavu ako se želi
zaposliti na televiziji. Ili imaš takvu glavu ili ne. Jack je ima - veliku glavu i
bujnu kosu, bjelju i od izbijeljenih zuba. Brada mu je nekako uska i
slabašna, ali je na televiziji uvijek spušta prema prsima.
Sada je pri drugoj kavi. Sviđa mi se kako uvijek licne kažiprst prije nego
što će okrenuti stranicu novina. Dobar je s djecom. Podiže drvene bojice
kad im ispadnu, a njihove crteže nosi kući, da ih pokažu »mamici«.
 Meg sam prvi put vidjela ni stotinu metara upravo od tog mjesta. Bila je
u parku s Lucy i Lachlanom, koji su radili mjehure od sapunice i trčali za
njima. Meg je bila u jednostavnoj bijeloj bluzi i trapericama. Zamišljala
sam kako radi za neki modni časopis, kao fotografkinja ili stilistica - što i
nije bilo tako daleko od istine. Mislila sam da ima supruga burzovnog
mešetara i vilu negdje na jugu Francuske u koju odlaze na produženi
vikend. Pozivaju prijatelje, koji su odreda privlačni i uspješni, jedu
francuske sireve i piju francusko vino, a Meg se žali da su bageti »vražje
djelo«, jer joj odlaze ravno u bokove.
Obožavam izmišljati takve pričice. Ljudima zamislim cijeli život, dam
im ime i posao, izmišljam prošlost, a obitelj im popunjavam crnim ovcama i
užasnim tajnama. Možda je stvar u tome što sam kao dijete pročitala toliko
knjiga. Odrasla sam uz Anne od Zelenih zabata, uhodila s Harriet, pisala
predstave s Jo March i istraživala Narniju s Lucy, Peterom, Edmundom i
Susan6.
Zato nije bilo važno što sam tijekom stanke za objed uglavnom sjedila
sama i što su me rijetko pozivali na tulume. Moji izmišljeni prijatelji bili su
jednako stvarni, a kada bih navečer sklopila knjigu, znala bih da će me
dočekati i ujutro.
I dalje volim čitati, samo što danas na internetu tražim informacije o
trudnoći i porodu i brizi za djecu. Tako sam i otkrila da Meg ima blog:
stranicu pod nazivom Musavi klinci, na kojoj piše o majčinstvu i smiješnim
i neobičnim stvarima koje joj se događaju u svakodnevici - kao na primjer
onda kad je Lucy napisala pismo Zubić Vili i ustvrdila da su dvije funte
»premalo za jedinicu« ili kad je Lachlan razbio punu bočicu plavog laka za
nokte i tako stvorio pravo »štrumfovsko mjesto ubojstva«.
Meg na blogu objavljuje i svoje fotografije, ali nikada ne navodi prava
imena. Jack je na blogu »Cezar«. Lachlan je Augustus, a Lucy Julia (Cezar
je imao kćer). Meg je, dakako, Kleopatra.
Po tekstovima koje objavljuje na blogu jasno se vidi da je nekoć bila
novinarka. Pisala je za neki ženski časopis i neki njezini članci još su uvijek
na internetu, pa tako i intervju s Judeom Lawom, kojeg je nazvala
»utjelovljenjem seksa«, priznajući da je s njim očijukala uz kamenice i
pjenušac u hotelu Savoy.
Na suprotnoj strani ulice, u kafiću, Jack sprema djecu za odlazak, veže
pojasom Lachlana u kolicima i drži Lucy za ruku. Dok prolaze parkom,
Lucy mora dodirnuti svako deblo, dok lišće za njima pada poput konfeta na
kakvom vjenčanju.
Slijedim ih na povećoj udaljenosti, kroz park, kraj jezerca, skrećemo
lijevo, pa desno, a onda dolazimo do Cleveland Gardensa, zgodne ulice uz
koju se nižu viktorijanske dvojne kuće i uredno podšišane živice.
Tijekom napada u Drugom svjetskom ratu jedna njemačka bomba
sravnila je sa zemljom tri kuće na suprotnome kraju ulice. Umjesto njih
ondje se sada nalazi stambena zgrada koju ljudi u kvartu nazivaju »Kulom
razvedenih«, jer ondje završi toliko nevjernih muževa (i pokoja žena). Neki
se nakon nekog vremena vrate kući. Drugi pođu nastaviti život negdje
drugdje.
Točno iza kuće Jacka i Meg prolazi željeznička pruga - Hounslow Loop
- kojom radnim danom prolaze oko četiri vlaka na sat, a vikendom i manje.
Vlakovi nisu toliko bučni - nisu poput aviona, koji se počinju nizati čim se
pojave prvi tragovi svitanja i lete ti nad glavom, na razmaku od oko
kilometar i pol, spuštajući se na Heathrow.
Prešavši ulicu, prolazim Beverley Pathom i dolazim do pješačkog
pothodnika. Žičana se ograda dijelom urušila, tako da ju je lako prijeći.
Gledam na sve strane i uvjeravam se da nema nikoga, pa krećem uz prugu,
posrćući na kamenju, usput brojeći vrtove iza kuća. Nekakav bijesni
njemački ovčar baca se na jednu od ograda iza kuće. Srce mi počinje
snažno udarati. I ja režim na njega.
Došavši u blizinu njihove kuće, provlačim se kroz nisko raslinje i
uspinjem na neko srušeno stablo. To mi je omiljeno mjesto za promatranje.
Odande vidim na suprotnu stranu uskog vrta koji se proteže petnaestak
metara kraj dječje kućice, ljuljačke i malene šupe koju je Jack preuredio kao
kućni ured, ali se njime nikada ne služi.
Čujem hihot djevojčica. Lucy je dovela prijateljicu na igranje. Sada su u
onoj kućici i igraju se da pripremaju čaj. Lachlan je u pješčaniku,
buldožerom premješta malene planine pijeska. Staklena su vrata otvorena, a
Meg je u kuhinji, reže voće za prijepodnevnu užinu.
Naslonivši se leđima na jednu veliku granu, uzimam limenku gaziranog
soka iz džepa kaputa, pa je otvaram i pijem. Imam i čokoladicu koju čuvam
za kasnije.
Mogu tako sjediti satima, gledati Meg i Jacka i djecu. Gledala sam kako
ljeti roštiljaju i popodne piju čaj, kako se igraju u vrtu. Jednog dana vidjela
sam kako Meg i Jack leže na deki u vrtu. Meg se bila glavom naslonila na
njegovo bedro dok je čitala knjigu. Izgledala je poput Julije Roberts u onom
prizoru iz filma Notting Hill, kada leži s glavom u krilu Hugha Granta.
Obožavam taj film.
Svakih petnaest minuta prugom prolazi vlak. Okrećem se i gledam
iznutra osvijetljene vagone, putnike zaokupljene mobitelima ili novinama,
ili glave naslonjene na staklo. Poneko od njih u prolasku pogleda mene. To
me ne brine. Ne izgledam ni kao provalnica ni kao voajerka.
Kad se počinje spuštati mrak, pratim kako se Meg kreće kućom i pali
svjetla. Djeca su okupana, zubići oprani, čitaju se priče za laku noć.
Hladno mi je i gladna sam, pa ne ostajem da vidim kako se Jack vraća
kući, ali zamišljam kako ulazi, svlači kaput, otpušta kravatu, pa obavija
Meg oko struka. Ona ga blago odguruje, pa mu toči vino, sluša kako priča o
poslu. Nakon večere stavljaju posuđe u perilicu i zajedno sjedaju na sofu,
dok im na licu titra plavičasta svjetlost s televizora. Kasnije zajedno odlaze
na kat i vode ljubav u velikome bračnom krevetu.
Sve mi je to lako zamisliti, jer sam bila u toj kući. Bilo je to prije nego
što su se Meg i Jack u nju uselili, kad se još nudila na prodaju.
Razgledavanje i potraga za kućama jedan je od mojih hobija, pa sam tako
dogovorila i razgled te kuće. Posrednica, neka umjetna plavuša u pripijenoj
odjeći, pokazala mi je unutrašnjost kuće, upozorila na najvažnije stvari,
govoreći da kuća ima »jasno izražen karakter« i da je »cijena prilagođena
što bržoj prodaji«.
Odmah mi je bilo jasno kako funkcionira, kako očijuka sa supruzima, a
šarmira supruge, no nikada kad bi je i ona druga strana mogla čuti. Drži se
poput suurotnice, bračne drugove diskretno uvjerava u to da će im pomoći u
pridobivanju partnera ili partnerice za kupnju. Istu taktiku pokušala je
primijeniti i na meni, raspitujući se o mojem suprugu i pitajući hoće li i on
doći. Ja sam se pretvarala da s njim razgovaram mobitelom.
»Da, čini mi se da je dovoljno velika, ali malo me brine buka s pruge...
Vlakovi se sigurno čuju ljeti, kad su prozori otvoreni.«
Išla sam iz prostorije u prostoriju, proučavala pećnicu i ladice koje se
same zatvaraju, prstom prelazila po uređajima od nehrđajućeg čelika i
mramornim kuhinjskim radnim plohama. Provjeravala sam pritisak vode i
palila plinske plamenike. Agentica je zapisala moje ime i podatke - ne
prave, dakako. Imam hrpu omiljenih imena - Jessica, Sienna, Keira...
 To da su Meg i Jack kupili upravo tu kuću shvatila sam tek kad sam je
prvi put pratila do kuće. Sad ih mogu zamisliti baš u svakoj prostoriji -
Lucy u sobi sa stražnje strane, Lachlan u srednjoj, dok se soba za
novorođenče nalazi odmah iznad stuba.
Zadržala sam se predugo, pa je sad već postalo premračno da dobro
vidim stazu. Oprezno koračajući, zapinjem za korijenje i otpale grane,
osjećam kako mi se trnje hvata za odjeću i grebe golu kožu. Tračnice su
srebrnaste pod prigušenom svjetlošću, a ja oprezno prelazim preko kamenja
i željezničkih pragova. Cvrčci su utihnuli, dok se s tračnica čuje prigušeno
brujanje: približava se vlak.
Posrćući skrećem u stranu i okrećem se, tako da me zasljepljuje jarka
svjetlost. Lokomotiva juri kraj mene uz pravu grmljavinu i podrhtavanje tla,
a od siline strujanja zraka podiže se sve lišće koje mi sada leprša oko nogu.
Pridržavam trbuh, štitim svoje dijete, govorim mu da ću paziti na njega.
 Meghan

M ožda nisam stvorena za majčinstvo. U prvom tromjesečju brinula me

mogućnost da pobacim. Kasnije sam stalno mislila na preuranjeni
porod, komplikacije pri porodu, nemar medicinskog osoblja i još mnoštvo
drugih katastrofa. Nakon što se dječak rodi, brinut ću se zbog mogućeg
sindroma smrti u kolijevci, gripe, upala, meningitisa, oteklina, modrica,
osipa i visoke temperature. Svako kašljucanje, šmrcanje ili kihanje dovest
će me do ruba. Kad nauči hodati, trčati i penjati se, brinut ću se zbog
padanja, lomova, otvorenih ladica, vrućih grijaćih ploča na štednjaku i
otrovnih tvari u kući. To se nikada neće promijeniti, bez obzira na njegovu
dob. Kad napuni osamnaest, brinut će me pijani vozači, preprodavači droge,
nasilnici, nezaposlenost, studentski krediti i djevojke koje bi mu mogle
slomiti srce.
O tim sumnjama i nesigurnosti pišem na blogu, a čitateljice misle da se
šalim. Očekuju da budem stručna, nakon prakse s Lucy i Lachlanom, no ja
jednostavno pronalazim nove pogreške koje je moguće počiniti i nove
strahove zbog kojih noću ne spavam.
Danas sam bila na pregledu. Tehničarka na ultrazvuku razmazala mi je
gel po trbuhu pa mi usput tumačila i pokazivala pojedine stvari na ekranu.
Moj mali putnik ima dvije ruke, dvije noge i sve srčane klijetke, a to malo
srce kuca poput krila kakvog kolibrija.
Liječnik kaže da je sve u redu - moj krvni tlak, urin, razina željeza i tako
dalje. Dobila sam sedamnaest kilograma i to je također u redu, iako se
osjećam nespretno i nekoordinirano jer neprestano u nešto udaram. Trbuh
mi je poput zračnog jastuka.
Vrativši se kući, razgledavam nedovršenu dječju sobu. Treba izmjeriti i
naručiti zavjese, a Lachlanova stara odjeća nalazi se u kutijama u
potkrovlju. Krenula sam od divnih planova za savršenu novu sobu za malog
dječačića, no ništa nije ispalo kako sam zamišljala. Zapravo mi se fućka,
važno mi je samo da bude zdrav i sretan i da se prema meni odnosi kako
treba.
Kao da mi čita misli, baš me u tom trenutku nožicama udara u bubrege.
»Hej! Čime sam to zaslužila?«
Ponovno udara.
»Samo još jednom i nikad ti neću posuditi auto.«
Ponekad ga zamišljam - tog svog nerođenog sina - kao najmanjeg
ubojicu na svijetu, fetus koji me muči i kažnjava za to što sam učinila
Jacku. Svaki udarac nogom, laktom i glavom odmazda je za to, svaki
ultrazvuk podsjetnik na moju beskonačnu sramotu. Drugi podsjetnik svaki
tjedan igra tenis s mojim suprugom. Zove se Simon Kidd i on i Jack najbolji
su prijatelji.
Upoznali su se na Sveučilištu Exeter i ondje bili nerazdvojni, živjeli u
istoj kući, išli na iste tulume, zajedno izlazili u potragu za »akcijom«, čega
se njih dvojica neprestano prisjećaju. Lucy ga je jednom upitala što je
značila ta »akcija«, a ja sam Jacku priprijetila malim prstom.
Oduvijek su mi izgledali kao neobičan prijateljski par. Simon je bio
jedan od onih studenata koji su jednostavno morali kušati sve droge i sve
djevojke, dok je Jack bio mnogo posvećeniji učenju, pouzdan i pazio na
zdravlje.
Iako Jack to ne zna (i nikada neće doznati), imala sam kratku vezicu sa
Simonom. Bilo je to davno prije nego što sam upoznala Jacka. Radila sam
za jedan časopis, a Simon je prikupljao sredstva za nekakav film. Pozvao
me na ručak, u nadi da ću napisati članak, a već dva sata kasnije našli smo
se u krevetu. Simon je dijelio unajmljenu kuću u Brook Greenu, punu
filmske opreme iz druge ruke i drugorazrednih ulizica. Vezu sam prekinula
nakon četiri mjeseca, jer više nisam mogla trpjeti znojem natopljenu
posteljinu i njegovo na drogirano društvo bez stalnog boravišta.
Tada sam već bila itekako svjesna načina na koji Simon djeluje na žene,
kako upijaju svaku njegovu riječ i kako se počinju hihotati čim im se
nasmije. Je li zgodan? Jest, ali ne onako markantno i snažno muški. Gotovo
je prezgodan s tim visokim jagodičnim kostima i prodornim sivim očima.
Naučila sam ga gledati tako da to ne djeluje na mene, gotovo kao kad
gledate djelomičnu pomrčinu Sunca - nikada izravno, jer inače možete
oslijepjeti.
 Čak i nakon što smo se prestali viđati, povremeno sam nailazila na
Simona na filmskim premijerama i festivalima kratkog filma. Uvijek je
očijukao, uvijek se brižno raspitivao izlazim li s kime. Kasnije se preselio u
Ameriku, a zatim u Hong Kong. Tako smo izgubili kontakt.
Kad sam ga upoznala, Jack je povremeno spominjao nekog prijatelja
Simona, ali ni u jednom trenutku nisam zbrojila dva i dva, jer su se njih
dvojica služili nadimcima. Shvatila sam tek večer uoči našeg vjenčanja.
Jack je pokupio Simona na Heathrowu, a ja sam se smrznula kad sam ga
ugledala. Posve zatečena, na licu mjesta odlučila sam da Jacku neću ništa
reći. Simon je spremno pristao na to. Sada mi se to čini smiješnim i glupim,
no sutradan sam se trebala udati, a znala sam koliko je Jack ponekad
ljubomoran i sklon nadmetanju. Nisam željela posljednju noć provesti u
ispitivanju o nekadašnjim dečkima i tome što smo radili.
Kasnije, u kuhinji Jackova stana, šaptom sam upitala Simona: »Sjećaš
me se?«
»Naravno.«
»Mislila sam da si možda toliko...«
»Da mi je toliko spržen mozak?«
»Da.«
»Prestao sam s time. Neobično mi je kad sam cijelo vrijeme lucidan.
Dosadno je, ali duže ću poživjeti.«
Kod Simona više nije bilo ni traga onoj silnoj neurotičnoj energiji. I
dalje je bio sklon snobizmu i sarkazmu, ali i zabavniji. Žene su mu i dalje
bile lak plijen - uglavnom smrtno blijede manekenke s jagodičnim kostima
umjesto grudi, njegove »ozbiljne djevojke« dok ne bi objavio da više nije
tako.
Nakon što sam se udala za Jacka, Simon nas je počeo redovito
posjećivati, prvo u onoj prvoj kući, a zatim i u ovoj. On i Jack ljeti su
redovito igrali tenis ili golf u klubu Roehampton. Jack je Simonu pomogao
da se zaposli na njegovoj televiziji, gdje ga je publika odmah zavoljela,
zahvaljujući idealnoj kombinaciji ozbiljnosti i drskog šarma.
Osim što je Jackov vjenčani kum, Simon je i Lucyn krsni kum, što mu je
urnebesno smiješno, jer je toliko neopisivo velik nevjernik i kaže da jedva
čeka da Lucy postane punoljetna pa da se s njim napuši ili napije ili oboje.
Znam da se šali, ali ne baš posve. Moj je odnos s njim bio posve u redu do
prije osam mjeseci, a otada više ne dolazi k nama. Jack ga neprestano
poziva, no Simon samo traži nove izgovore.
»Nije mi jasno što se dogodilo«, rekao mi je Jack. »Jeste se vas dvoje
nešto posvadili?«
»Nismo.«
»Ali čini se da te nekako izbjegava.«
Promijenila sam temu, trudila se da ne spominjem Simona. A zapravo ga
se ne mogu prisjetiti a da se pritom ne poželim sklupčati u nekom kutu i
jecati. Ne mogu ga se prisjetiti a da se ne sjetim one večeri sredinom ožujka
kad smo se Jack i ja žestoko posvađali zbog novca, koji je bio samo okidač.
Sve je počelo kad sam autom, vozeći unatrag, udarila u rasvjetni stup i
ulubila poklopac prtljažnika. Jednostavno sam pogriješila. I to sam trebala
priznati, ali sam se zapravo počela odupirati kad me Jack optužio za nemar.
Svađali smo se. Majka mi je jednom rekla da netko u braku mora popuštati,
jer inače neće funkcionirati. Taj netko neću biti ja, pomislila sam. Barem
ovaj put.
Jack je slično sklon nepopustljivosti, svom silinom navaljuje u svakoj
prepirci, optužbama vitla kao kakvim bajunetom. Povrijeđeno sam se
spustila na još nižu razinu, gotovo ga moleći da pretjerano reagira. I nije me
iznevjerio. Uzdignuo je stisnutu šaku. Ja sam ustuknula. Nije me udario, ali
sam mu to vidjela u očima. I sam je Jack shvatio. Čini mi se da je tog dana
prestrašio samog sebe. »Nije mi jasno zašto sam se oženio tobom!« grmio
je. »Da nema djece, već odavno ne bih bio tu.«
Bez riječi sam Lucy i Lachlana strpala u auto i ostavila ih kod roditelja.
Majka me pitala što se dogodilo. Nisam mogla ništa reći. Odvezla sam se
do Simonova stana, jedva razabirući cestu kroz suze. Htjela sam od njega
doznati zašto je Jack toliko nesretan. Je li što rekao? Je li stvarno gotovo?
Bila sam totalno izvan sebe. Simon mi je natočio vino. Razgovarali smo.
Slušao me. Mnogi muškarci ne shvaćaju koliko je ženama privlačno kad to
čine, kad slušaju. Kad ne prekidaju. Kad ne osuđuju. Pustio me da mu
jecam na ramenu. Palcem mi je obrisao suze. Šaputao je da će sve biti u
redu.
Bila sam prepijana da se odvezem kući. Simon je ponudio da će pozvati
taksi. Ustala sam i posrnula. On me uhvatio. Usne su nam se našle na
malome razmaku. Poljubili smo se. Priljubila sam se uz njega. Spustili smo
se na sofu, ljubeći se sve mahnitije, svlačeći odjeću, odbacujući obuću,
trgajući dugmad. Ja sam pridignula kukove. On mi je raširio koljena.
Spustio je glavu i poslužio se jezikom. Moji krikovi nisu zvučali kao da su
moji. Kasnije sam ga uvukla u sebe, tjerajući ga da me ševi sve snažnije.
Znala sam da je sve to pogrešno, ali nisam željela da prestane. Željela sam
osjetiti nešto drugo, a ne samo bijes i razočaranje. Željela sam žestoki,
sirovi, nesputani seks, bez obzira na jebene posljedice.
Kasnije smo ležali na Simonovu afganistanskom sagu i pokušavali doći
do daha. Na žaluzinama sam ugledala obris grana, sjenu koju je stvarala
ulična rasvjeta, te sam spoznala da se nalazim u drukčijem svijetu u odnosu
na onaj koji je postojao do prije samo nekoliko trenutaka. Pohota i gnjev u
međuvremenu su se raspršili, za sobom ostavljajući užasnu otupjelost i
prazninu koja je bila nekako nasilno bolna. Odakle sve to izvire? Jesam li
doista toliko nesretna?
Uzela sam gaćice i navukla ih ispod suknje, popravila bluzu. Bila sam u
šoku. Što sam to učinila? Nakon šest godina blaženog (u redu, razmjerno
sretnog) braka, bez razloga, tek tako, poševila sam se sa suprugovim
najboljim prijateljem.
Gdje mi je bila pamet? Očito je nisam imala.
Za takvo što nema izgovora. Užasna sam osoba. Jedna od onih
primitivnih, bestidnih drolja koje bi trebao posramiti Jeremy Kyle7 ili Dr.
Phil. Da, Jack je uzdignuo stisnutu šaku, ali me nije udario. Rekao je da me
ne voli, ali bio je bijesan. Iskaljivao je gnjev.
Svaki odnos ima i gadne faze. Mi smo proživjeli i gore stvari, pa smo se
uvijek vratili na pravi put. Obično je za to dovoljno da nekamo odemo za
vikend, ili neki super izlazak ili trenutak prisnosti koji nas podsjeća zašto
smo se zaljubili.
Sljedećih dana bila sam uvjerena da ljudi vide moju krivnju. Imala sam
dojam da mi je to istetovirano na čelu ili da je uočljivo poput zaboravljene
etikete na novim trapericama. Jack se ispričao što me prestrašio te je pristao
otići bračnome savjetniku. Na toj terapiji nije bio osobito otvoren u vezi s
osjećajima, ali se barem potrudio i tako učinio više nego ja. Ja sam bila
paralizirana od te svoje tajne. Stvar nije bila samo u tome što sam ga
prevarila - nego i u sramotnome sjećanju na to koliko je seks bio dobar,
koliko žestok, pun žudnje i zdvojnosti. Kad god bi me obuzelo to sjećanje,
osjećala sam kako mi se bedra žele raširiti i stisnuti. Morala sam ih čvrsto
priljubiti i zbog toga sam se još više mrzila.
 Tko god kaže da je iskrenost uvijek najbolja, živi u svijetu mašte. Ili
nikada nije bio u braku ili nikada nije imao djecu. Roditelji neprestano lažu
djeci - o seksu, drogi, smrti i još desecima stvari. Lažemo voljenim
osobama kako ih ne bismo povrijedili. Lažemo jer je to ljubav, dok je
potpuna iskrenost okrutna i vrhunac egoizma.
A onda smo zajedno otputovali za vikend i divljački se impulzivno
poseksali u hotelu. U travnju i svibnju nisam dobila mjesečnicu. Obuzela
me panika. Nisam se mogla sjetiti je li Simon upotrijebio kondom. Nazvala
sam ga. Čula sam kako se u pozadini ljudi smiju i piju u nekome bučnom
baru. Simon je rekao da je upotrijebio kondom.
»Zašto?« upitao je, vičući.
»Samo tako.«
»Mislio sam da više nikada nećemo spomenuti tu večer.«
»I nećemo. Nikada.
»To ide sa mnom u grob.«
»Izvrsno.«
 Agatha

D anas se u našoj samoposluzi dogodila pljačka. Neki nervozni tupan s

kapuljačom i sunčanim naočalama dugo se vrzmao oko odjela sa
zamrznutih proizvodima, nešto mumljajući u bradu i odmahujući glavom.
Nije imao košaricu i ja sam neprestano pogledavala snimke s kamera
postavljenih iznad prolaza među policama.
»Što ne možete pronaći?« upitala sam, pokušavajući mu ljubazno
pomoći.
Nije me ni pogledao, nego se samo udaljio, krećući se prema vratima.
Već sam se spremala nešto reći g. Patelu, koji je bio na blagajni, no učinilo
mi se da će tip otići. U posljednji se tren ipak okrenuo i izvukao nož.
Oči gospodina Patela razrogačile su se kao da u njima ima ugrađene
opruge. Moguće je i da je kriknuo.
Tip mu je rekao: »Isprazni blagajne, inače ću ti prerezati grkljan.« Naglo
se okrenuo, pa nožem zamahnuo prema meni. »Na pod!«
Prstom sam pokazala prema sebi, kao da pitam: »Tko, ja?« pa sam se
spustila na koljena.
»Dolje«, rekao je on. »Na trbuh.«
»Zbilja?«
Tada je primijetio da sam trudna, pa je rekao da mogu ostati na sve
četiri.
Gospodin Patel pokušavao je otvoriti blagajnu. Pritiskao je tipku, no
ključ je bio u pogrešnom položaju i ladica se nije otvarala.
Pljačkaš mu je rekao neka se požuri.
»Moraš nešto kupiti«, rekao je g. Patel.
»Molim?«
 »Ne mogu otvoriti ladicu ako nešto ne kupiš.«
Lopov ga je u nevjerici pogledao. »Čini mi se da ne znaš kako to
funkcionira.«
»Da«, rekao je g. Patel, svom snagom kimajući.
Ja sam se već polagano udaljavala, na sve četiri puzala unatrag, prema
završetku prolaza, no jasno sam vidjela da g. Patela obuzima panika. Stoga
sam mu doviknula: »Skenirajte cigarete.«
G. Patel je odvojio pogled od noža, pa je pogledao mene.
»Cigarete... skenirajte ih«, rekla sam. »Blagajna će se otvoriti.«
Problem je time riješen i blagajna se otvorila. Gospodin Patel dao mu je
novac.
»Gdje je ostalo?«
»To je sve.«
Lopov je pokazao prema ladici ispod blagajne. G. Patel ondje čuva
rezervni novac za izvraćanje, kao i veće novčanice. Ondje ima i nabijeni
pištolj, koji pokazuje svim novim zaposlenicima - a osobito studenticama
koje rade vikendom, u želji da ih impresionira.
Izvrstan plan, pomislila sam. Uhitit će tipa ili ga, bude li nužno, ukokati.
Ali g. Patel nije posegnuo za pištoljem. Napadaču je dodao novac iz ladice i
upitao: »Mogu vam još kako pomoći?«
Kako bi bilo da uzme našu iskaznicu za vjerne kupce? Ili da uzme neku
srećku ?
Kasnije je g. Patel policajcima ispričao da je pokušao zaštititi mene, što
je obična glupost, jer sam ja njemu spasila dupe. Oboje smo morali dati
izjavu i pogledati snimke i crteže na računalu, no ja užasno loše pamtim
lica. Nož bih, pak, prepoznala u bilo kojoj kombinaciji noževa.
Policija je tražila da me pregleda liječnik, jer sam trudna, no ja sam im
rekla da je sa mnom sve u redu i da samo želim otići kući. Dali su mi
vaučer za taksi i rekli da sutra trebam uzeti slobodan dan, što se baš nije
dojmilo g. Patela.
Taksi me ostavlja ispred stana i ja ondje prekoračujem hrpu reklama na
podu, pa ramenom guram masivna ulazna vrata. Sad sam umorna, onaj se
adrenalin odavno raspršio i stube mi izgledaju strmije nego ranije.
 Stan mi je na prvom katu. Gđa Brindle, moja gazdarica, živi u prizemlju
s dvojicom sinova, Garyjem i Daveom. I jednom i drugom već je četrdeset i
koja, ali ne žuri im se otići od majke. Stariji, Gary, ima invalidsku
mirovinu, dok Dave vozi taksi. Nekako mi se čini da mi gđa Brindle
naplaćuje tako malu stanarinu jer se nada da bih je mogla osloboditi nekoga
od njih.
Iza mene se otvaraju neka vrata.
»Bok, princezo.«
»Nosi se, Dave.«
»Trebaš pomoć?«
»Ne.«
Dolazi do podnožja stuba, tako da mi može viriti ispod haljine. Ja se
približavam zidu.
»Nemoj biti takva«, kaže. »Imaš super noge, Agatha, u koliko se sati
otvaraju?«
»Crkni.«
Nastavljam se uspinjati. On za mnom viče: »Samo zapamti da imam
kondom namijenjen samo tebi.«
»Ekstra mali Durex?«
»Ta ti je dobra«, smije se, »ali s tobom ću biti nježan.«
Svom težinom spuštam se na sofu, odbacujem cipele, pa masiram
stopala, koja me bole od cjelodnevnog stajanja. Dugmad bluze na trbuhu mi
je toliko napeta da bi vrlo lako mogla popucati, poletjeti i nekome izbiti
oko. Otkopčavam ih, pa gledam kaos oko sebe, žaleći što ga sinoć ili jučer
nisam malo dovela u red. U sudoperu se nalazi hrpa neopranog posuđa, dok
je stol prepun brošura i kataloga s odjećom za novorođenčad.
Malo dalje u hodniku nalazi se kupaonica s kadom, kao i moja spavaća
soba, koja je dosta zgodna, jer je mogu posve zamračiti i spavati do
podneva kad ne moram raditi. Bračni krevet na kojem spavam dosta je
klimav, ima lakirano drvo na uzglavlju i meki madrac pun udubina. Noću
volim ugasiti svjetlo i slušati vlakove koji pristižu na postaju Putney
Bridge.
Moja najbolja prijateljica Jules živi na katu sa suprugom Kevinom i
njihovim sinčićem Leom, kojem su četiri godine i jako je sladak. Ponekad
ga čuvam, kad Jules kratko iziđe do neke prodavaonice ili praonice rublja ili
na frizuru.
Jules je ponovno trudna i posljednjih smo mjeseci nerazdvojne, idemo u
kupnju i na manikuru, častimo se čokoladnim frapeima, najboljim lijekom
za jutarnje mučnine.
Ponovno došavši do daha, uzimam tri omotnice s otirača kod vrata.
Račun za plin, račun za telefon i majčino pismo. Prepoznajem njezin
rukopis i španjolske poštanske marke.
Što hoće? Pismo bih trebala baciti. Zbog nekog razloga ipak otvaram
omotnicu, pa rastvaram pismo na jednoj stranici, namirisanoj parfemom.

Draga Agatha,
molim te, nemoj se ljutiti što ti ponovno pišem. Nisam čak
sigurna ni imam li točnu adresu. Pokušala sam te nazvati, ali izgleda
da si promijenila broj.
Nedostaješ mi. Užasno sam usamljena, a ti si mi sve što mi je
preostalo od obitelji. Znam da se među nama dogodilo mnogo toga,
no nadam se da ćeš mi oprostiti.
U Marbelli je sunčano, ali ne toplo kao lani. Unajmila sam isti
apartman, odmah kraj gospodina i gospođe Hopgood (spomenula
sam ih u ranijim pismima). On je pomalo dosadan, ali Maggie je baš
dobra i draga. Zajedno igramo tombolu i odlazimo na koktele u
marinu.
Trebala bi me posjetiti. Mogu ti poslati novac za avion. Možemo
zajedno provesti Božić. U nautičarskome klubu u marini pripremaju
dobru hranu - pečena puretina i besplatna boca vina na svakom stolu.
Voli te
Mama

Poderavši pismo na male komadiće, bacam ga u kantu u kuhinji koja je

toliko puna smeća da razni komadići padaju na pod. Moja majka ne zna da
sam trudna. Samo bi sve zeznula.
Netko mi kuca na vrata.
»Odjebi, Dave«, vičem.
»Ja sam«, kaže Jules.
 Sranje!
»U redu. Samo trenutak.«
Popravljam položaj odjeće, zakopčavam bluzu, gledam se u ogledalu, pa
otključavam vrata.
»Gdje si tako dugo?« pita Jules. Gega se kraj mene i stenjući se baca na
sofu. »Čekala sam pred vratima cijelu vječnost.«
Jules je napola njemačkog, a napola škotskog podrijetla, ima neukrotivu
kosu nalik na žičanu četku i noge nalik na dva debla. Samom pojavom
ostavlja snažan dojam, a ja joj zavidim na posve čistoj koži i srnećim
smeđim očima. Bila je krupna i prije nego što je zatrudnjela, a obožava se
razmetati tom krupnošću, jer je Kevin voli upravo takvu. Nije od onih koji
šopaju partnerice, niti »voli salo«, ali svakako voli punašno žensko tijelo.
Pričam joj o pljački, a ona upija svaku riječ. Pita jesam li se prestrašila.
»Vjerojatno je ovisnik o ledu8«, kaže ona. »To je strašno. Mogu ti
pojesti lice.«
»Stvarno?«
Kima. »Ta ti droga radi rupe u mozgu i od nje ti ispadaju zubi.«
»Ovaj je imao sve zube.«
»Za sada.«
Odjednom joj pada na pamet zašto se spustila do mene. »Hej, ideš sa
mnom na akupunkturu? Dobila sam neku ponudu s popustom za dvije
osobe.«
»Nitko mi neće iglama bosti dijete«, kažem ja.
»Ne bodu ti dijete«, kaže ona, pa mi maše brošurom. »Piše da
akupunktura trudnicama kaže da lakše podnesu mučnine, nakupljanje
tekućine, umor, grčeve i žgaravicu.«
»Svejedno...«
»A depilacija za bikini?«
»Trenutačno me uopće ne zanima.«
»To je sreća za neke«, kaže ona i šmrca. »Meni već raste pravi trokut,
kao u sedamdesetima. Kevinu treba mačeta da pronađe špilju.«
»Odvratna si.«
»Ja se barem ševim«, kaže Jules. »Kad smo već kod toga... je li ti se
javio mornar?«
 »Nisam provjeravala.«
Prijenosno računalo ne vidi se od hrpa časopisa. Otvaram ga i čekam da
se uspostavi bežična veza. Imam dva nova e-maila. Jedan je neželjena
reklama. Drugi je Haydenova poruka. Osjećam kako mi je srce zastalo.
»Nazvat će me večeras«, šapćem i šokirano je gledam, ubrzano trepćući.
»Što još piše?« pita ona uzbuđeno.
»Samo to.«
 Meghan

L ucy je popodne dovela prijateljicu. Zove se Madeleine. Riječ je o

mrzovoljnoj mladoj dami koja se uopće ne obazire na moj tanjur s
voćem i traži čokoladne kekse i čips.
Ja joj kažem: »Mi to nemamo u kući«, a Madeleine me gleda kao da sam
neki užas koji joj je ušao u cipelu. Sada se igraju vani. Čini mi se da
Lachlana hvata prehlada, pa ga kupam, dajem mu paracetamol i puštam da
gleda Disney Channel.
Gledam na sat. Po Madeleine će netko doći u šest. Želim sve nekako
ubrzati, tako da sve smjestim u krevet, pa da se mogu uvući pod pokrivač i
spavati. Jacka večeras nema. Cijeli je tjedan dobro raspoložen. Rekla bih
čak i da smo se »vratili u normalu«, samo što više ne znam što je točno
»normala«. Ne, to nije točno. Obožavam kad me Jack zadirkuje, kad
očijuka i samo me tako dodiruje, po stražnjici ili mi obavija struk ili me
kratko zažvali dok se mimoilazimo na stubištu.
Lachlan se nečemu smije. Sjedam do njega na sofu i grlim ga, duboko
udišem svjež miris dječačića koji se upravo okupao.
»Dolazi li tata kući?«
»Tek sutra.«
»Gdje je?«
»Radi.«
»Hoće biti na televiziji?«
»Hoće.«
Kasnije mu za večeru pripremam kuhano jaje, oko kojeg slažem
komadiće prepečenca. Gladno je dijete u svakom smislu, dijete koje toliko
očajnički želi odrasti. Uništava igrice, gomila igračke i monopolistički
prisvaja pozornost. Lucy se uglavnom drži tolerantno, no nedavno sam na
Lachlanovim podlakticama otkrila ogrebotine i tragove štipanja. Prije tjedan
dana nestao mu je najdraži kamion, zbog čega je još dugo izbezumljeno
zavijao. Lucy je to promatrala iz kuta, poričući ikakvu umiješanost.
Nekoliko dana kasnije kamion sam pronašla pod njezinim krevetom.
Lucy i Madeleine jedu tjesteninu sa sirom, koju Lucy inače voli, no
danas samo diže nos i radi grimase, oponašajući Madeleine. Zašto djeca
uvijek biraju najneprikladnije prijatelje? O tome ću vjerojatno pisati večeras
- i promijeniti imena, naravno. Moj je blog poput kakve gladne zvijeri koju
treba hraniti, davati joj sve više sadržaja.
Za vrijeme studija sanjala sam o tome da ću postati ozbiljnom
novinarkom - novom Marie Colvin ili Kate Adie9, da ću izvještavati iz
bagdadskih ruševina ili prenapučenih izbjegličkih logora u sjevernoj Africi.
Ne znam kada je ta ambicija izdahnula. Zapravo sam oduvijek osoba koja
ispunjava očekivanja, ali ih nikada ne nadilazi.
Kad sam tek počela pisati blog, željela sam da bude provokativan i
duhovit - možda čak i kontroverzan. Mislila sam da s obzirom na iskustvo u
marketingu i odnosima s javnošću mogu utjecati na mišljenja i izgraditi
svojevrsni brend, no u stvarnosti piskaram uvrnute pričice o nesavršenoj
obitelji i tako sretnome braku.
Neki dan sam pročitala da je prosječnoj mami-blogerici trideset sedam
godina, da ima dvoje djece, da naginje političkoj ljevici, da je društveno
svjesna i odgovorna, da kupuje proizvode koji ne štete okolišu. To sam ja,
od riječi do riječi! Ja sam najobičniji klišej. Moj blog izvrsno odražava moj
život - siguran, bez sukoba i prijepora, plitak.
Pospremam kuhinju i kupaonicu, a onda pripremam večeru sebi - ostatke
dječje večere. Jack me zove s Old Trafforda, gdje Manchester United
dočekuje Tottenham. »Utakmica Premijer lige«, kaže uzbuđeno. »Čini mi se
da je nova emisija praktički osigurana.«
»Nemoj to govoriti, da ne urekneš cijelu stvar.«
Smije se. Treba mu usluga. U drugome sakou ostavio je neku posjetnicu.
Mogu li mu je potražiti?
S telefonom odlazim na kat i pregledavam njegovu odjeću. Jack na nju
troši više novca nego ja. Ima tri odijela s potpisom Paula Smitha i više od
dvadeset košulja. Pretražujem džepove i nailazim na neki presavijeni
papirić. Na njemu je neki broj mobitela, ispisan pomno, lijepim rukopisom,
no netko je kraj broja ostavio trag ruža s usana. Nema imena.
 I dalje pretražujem džepove i pronalazim posjetnicu.
»Ovo si tražio?« pitam i diktiram mu broj.
»Hvala, srce.«
»Pronašla sam još jedan broj. Na papiriću... Potpisan je poljupcem.
Nema imena.«
»Ah, to...« kaže on posve mirno. »Neka žena ostavila mi ga je u džepu u
pubu. Prepoznala me. Mislila je da sam neki slavni nogometaš.«
»A ti si broj zadržao?«
»Nisam ga zadržao - zaboravio sam da uopće postoji. Ljubomorna si?«
»Nisam.«
Počinje me zadirkivati. »Ali trebala bi biti. Bilo joj je čak dvadeset pet
godina.«
»Stari perverznjače.«
»Tražila je posao na televiziji.«
»A tko ga od njih ne traži?«
Smije se, pa šalje poljupce i prekida vezu. Ja gledam onaj papirić, pa ga
gužvam i bacam u smeće.
Ne smeta mi što se Jack prema meni ponekad odnosi kao da sam mu
djevojka, jer to može biti i uzbudljivo. Ranije smo znali izlaziti i glumiti
neke druge ljude. On bi, na primjer, bio pilot, a ja televizijska
meteorologinja, pa bismo se našli u nekom baru, a jedno od nas počelo bi
zavoditi drugo. Ja sam jednom glumila zaluđenu obožavateljicu.
»O, Bože, pa vi ste doista Jack Shaughnessy, zar ne?«
»Ah, da, jesam«, odgovorio bi on.
»I na televiziji ste. Obožavam vaš glas. Recite nešto seksi.«
»Na primjer?«
»Eto, to je to. O... topim se. Jack Shaughnessy, tako mi svega. Pa što
radite ovdje?«
Tako smo čavrljali dvadesetak minuta, a onda izišli, držeći se pod ruku.
Osoblje bara nije moglo vjerovati.
Nekoć sam obožavala te naše izlaske, Jackove divne poruke, koje mi je
ostavljao na nasumično odabranim mjestima, na mikrovalnoj, u džepu
kaputa ili u mojim gumenim čizmama. Najdraža ženice, imaš najbolje sise,
napisao bi mi. Ili: Ovaj kupon vrijedi za jednu ekstra-specijalnu masažu
stopala. Da, pravi su mu ciljevi bili drukčiji, no ipak nije morao biti toliko
obziran.
Takve uspomene u meni bude zahvalnost, ali i gnjev. Kako se usuđujem
sumnjati u Jacka! Ja sam prekršila naše zavjete, a ne on.
 Agatha

S lika preko satelitske veze nije oštra i često nestaje, no Haydenov glas
čuje se dobro i jasno. U plavome je kombinezonu, sjedi u nekakvoj
sobici punoj zemljovida i drugih prikaza na zidu. Je li to brada? Uuuh!
»Vidiš me?« pitam, u nadi da će reći nešto o mojoj haljini, ili trudu koji
sam uložila u šminkanje.
»Da«, kaže on, i ne potrudivši se pogledati u ekran. »Kakva je to priča s
tvojom trudnoćom?«
»Pa nije li to divno?«
»Kako se to dogodilo?«
»To valjda moraš znati, ludice.«
»Mislim, kad si doznala?«
»Znala sam da mi kasni, ali mjesečnice su mi i inače jako nepravilne. A
onda sam se popiškila na onaj tester. Želiš vidjeti? Zadržala sam ga.«
Štapićem mu mašem ispred ekrana. »Ružičasta linija znači da sam trudna.«
»Koliko trudna?«
»Termin je početkom prosinca.«
»Je li moje?«
»Molim?«
»Dijete... je li moje?«
»Naravno da jest... volim te.«
»Na moru sam punili sedam mjeseci.«
»A ja sam trudna osam. Zatrudnjela sam kad si bio ovdje, u Londonu.
Ševili smo se kao zečevi.«
»Rekla si da redovito uzimaš tablete.«
 »Ali sam te zamolila da upotrijebiš kondom, jer nekoliko dana nisam
popila tabletu. Rekao si da ne voliš kondome.«
»Zašto mi nisi rekla ranije?«
»Pokušala sam, ali nisi mi odgovarao na poruke. Slala sam i mailove i
pisma. Ostavljala poruke na Facebooku. Nisi se javio.«
»Nisi spominjala dijete.«
»Pa nisam to željela samo tako izlanuti. To je privatna stvar. Imam slike
s ultrazvuka. Želiš ih vidjeti?«
Hayden duboko udiše, gleda u strop, kao da čeka nekakav znak s neba ili
se nada nekakvoj božanskoj intervenciji.
»Što želiš da učinim?« pita.
»Ne očekujem da se vjenčamo ili nešto tako glupo.«
»Zašto si mi onda uopće rekla?«
»Smatram da trebaš znati. Ako ne želiš imati nikakve veze sa mnom, to
ću prihvatiti, ali ovo je tvoje dijete jednako koliko i moje.«
Gleda prema ekranu i odmahuje glavom. »Ne želim dijete.«
»E, pa, za to je malčice kasno.« Ustajem i okrećem se bokom prema
ekranu, pa dlanovima prelazim po trbuhu. »Ovo nije šala.«
Ponovno odvraća pogled.
»Znam da misliš da sam te namamila u klopku«, kažem, »ali doista sam
ti pokušala reći i ranije. Pisala sam ti gotovo svaki dan, ali ljutio si se na
mene i htio si malu pauzu.«
»To nije bila pauza! Bili smo prekinuli!«
»Učinila sam glupost kad sam ti pogledala poruke - ali bit će da sam i
tada već bila trudna. Hormoni su mi divljali.«
»I to ti je izgovor.«
»To je istina.«
Hayden se odguruje od stola i ekrana. »Isuse Kriste, pa ja ovo ne
mogu!«
»Možemo razgovarati kad se vratiš kući.«
»Ne! Kloni me se.«
»A dijete?«
»Ti ga želiš, pa ga imaj!«
 »Molim te, Haydene, nemoj biti tako okrutan.«
»Nisam ovo tražio. Trebala si ga se riješiti.«
»Molim?«
»Trebala si pobaciti.«
»Ne!«
»Nemoj mi se više javljati. Jasno?«
Na ekranu više nema slike. Pokušavam je vratiti pritiskom na razne
tipke, ali ne uspijevam.
Odbijam zaplakati i samu sebe tješim da bi se Hayden još mogao
predomisliti. Trenutačno misli da sam jedna od onih koje se vrzmaju oko
vojnih baza u nadi da će uhvatiti muškarca u uniformi. Ali griješi. Ja ga
volim. Pokazat ću mu kako mogu biti divna majka. A on će ubrzo kleknuti,
preklinjati me da se udam za njega. Za trideset godina svemu ćemo se tome
smijati i razgovarati o unucima.

Jules kuca na vrata. Vjerojatno je čekala ispred, pucajući od želje da

dozna što je rekao Hayden. Puštam je unutra. Gleda me s puno nade,
spremna izraziti suosjećanje.
»I? Što je bilo? Je li bio uzbuđen?«
»U sedmom nebu.«
»Rekla sam ti.« Smije se i počinje plesati oko mene, ljuljati zamamne
obline.
»Zaprosio me«, kažem.
»Ma daj!«
»Da.«
»Zašto ti se nije javljao na poruke?«
»Kaže da se bojao da bi se mogao zaljubiti u mene.«
»Baš slatko. I što si mu rekla?«
»Rekla sam da moram razmisliti.«
»Kakva glupača! Zašto nisi pristala?«
»Ja sam morala čekati. Sada neka on malo čeka.«
Jules zanimaju sve pojedinosti - što sam ja rekla, što je on rekao. Moram
izmišljati razgovor, no ona ne dovodi u pitanje ni jedno objašnjenje.
 »Gdje je sada Hayden?«
»Plove prema Cape Townu.«
»Možda ti kupi zaručnički prsten u Južnoafričkoj Republici. Ondje
imaju najbolje dijamante.«
»Ne želim dijamantni prsten.«
»O želiš, želiš. Sve žene obožavaju dijamante. Dolazi li kući na porod?«
»Ne.«
»Ali trebao bi biti s tobom.«
»Sve je u redu. Rodit ću u Leedsu.«
»Ali mrziš majku.«
Sliježem ramenima. »Nas dvije imale smo uspona i padova, no treba mi
netko za porod, a ona se ponudila.«
»Žao mi je što ja ne mogu biti s tobom«, kaže Jules, »ali imam mali
problem...« Pokazuje prema svojem trbuhu.
Grlim je. »Uvijek mogu posuditi Kevina.«
»On je beskoristan, vjeruj mi. Kada ideš na sjever?«
»Kad se približi termin.«
Jules zna sve o mojoj obitelji. Ne baš potpunu priču, ali dovoljno da
shvati moj odnos s majkom koji su obilježili ljubav i mržnja. Kaže da bih
trebala prijeći preko svega i graditi mostove, no ja sam uvjerena da
određeni mostovi trebaju gorjeti i da je šteta što na njima tada ne mogu biti i
određeni ljudi.
 Meghan

K ućom vlada mir. Djeca spavaju. Posljednjih sat vremena glačala sam
pred televizorom, složila hrpu uredno složenog rublja i košulja divno
slatkastog mirisa koje sada vise na kvaki. Volim taj strogo pravilni režim i
vještinu glačanja. Zahvaljujući njemu u određenoj maloj mjeri imam dojam
da držim kaos na sigurnoj udaljenosti.
S vremena na vrijeme pogledavam prema stubištu i osluškujem ne bih li
čula nečiji plač ili dozivanje. Lucy spava s uključenim svjetlom. Nema
noćne more i ne boji se mraka, ali voli znati gdje se točno nalazi kad se
probudi usred noći.
Jacka još nema. Obično nazove kad kasni. Zvala sam ga već na mobitel,
a u uredu su rekli da je već odavno otišao s posla. Muči ga ta nova emisija.
Imaju već i naziv: Pucaj! No još mu nisu rekli tko će je voditi. Na audiciju
su pozvali i druge voditelje - i to ne bilo koga: Simona Kidda, čovjeka s
kojim sam spavala, čovjeka kojeg očajnički nastojim zaboraviti. Jack i
Simon uvijek su se voljeli nadmetati, no to baš i nema puno veze kad su na
terenu za tenis ili golf ili dok igraju neku društvenu igru. Ovo je važna
stvar. Ne znam kako bi Jack reagirao da odaberu Simona.
Ponovno ga zovem na mobitel. Odmah se uključuje automatska
sekretarica. Ostavljam mu još jednu poruku:
»Jack. Ja sam. Gdje si? Zabrinuta sam. Molim te, nazovi.«
Dolazi kući kad sam ja već u krevetu. Čujem kako ključevi automobila
padaju na ormarić u predvorju, kako odbacuje cipele. Otvaraju se vrata
hladnjaka. Uzima pivo. Jednim dijelom bića želim ugasiti svjetlo i
pretvarati se da spavam.
Ipak odlazim u prizemlje. U vrtu je, sjedi na Lucynoj ljuljačci, s pivom u
ruci. Sjedam na ljuljačku do njega, počinjem se ljuljati u papučama.
 »Vozio si kući?«
»Nisam.« Već je otpustio kravatu i napola izvukao košulju iz hlača.
»Nisam dobio voditeljski posao.«
»Dali su ga Simonu?«
»Nisu.«
»Kome onda?«
»Becky Kellerman. Inače radi na jednome od programa posvećenih
lifestyleu.«
»Zna li išta o sportu?«
»Dobro izgleda pred kamerom.«
»To tako užasno nije u redu.«
Nabire čelo. »Cijela je prokleta emisija moja zamisao. Ja sam smislio
koncept. I naziv. Čak i najavu: ›Iz prve ruke‹.«
»Barem nisu angažirali Simona«, kažem.
»Što ti to znači?«
»Znam koliko se jedan s drugim nadmećete.«
»Zašto to misliš?«
»Ništa. Zaboravi, kao da nisam ništa rekla.«
Još neko vrijeme sjedimo u tišini. Najradije bih ga upitala o čemu
razmišlja, no pribojavam se odgovora. Nekoć davno razgovarali smo često i
mnogo, razmjenjivali misli, no Jack sada više komunicira šutnjom.
»Kad bih ti barem mogla kako pomoći«, kažem, pa ga hvatam za ruku.
»Znam da nije utjeha, ali doista mislim da si super u tome što radiš i da su
ludi što ti nisu dali mjesto voditelja.«
Jack mi okreće ruku i ljubi mi dlan. »Brineš li se kada?«
»O čemu?«
»Novcu.«
»Nismo siromašni.«
»Trebat će nam veći auto i još jedna soba.«
»Ova je kuća dovoljno velika.«
»Što ako je troje djece previše? Što ako ne budemo imali vremena jedno
za drugo?«
Ostajem zatečena i jezik mi odjednom postaje jako težak.
 »Ne želim ostati bez tebe, nikada«, šapuće.
»Onda nemoj nikamo ići«, odgovaram tiho, u nadi da zvučim uvjerljivo.
Prijekorno me gleda. »Zavidim ti.«
»Zašto?«
»Ti iz svake situacije uspijevaš izvući samo najbolje. Ne padaš u
depresiju. Ne muče te sumnje.«
»Sve ljude muče sumnje.«
»I još te krasi ta nekakva neobična iskrenost. Ništa ne skrivaš. Svima
točno pokazuješ tko si i što si - a drugi ti uzvraćaju ljubavlju.«
Čujem kako mi se grlo steže dok mijenjam temu. »Jesi li gladan?«
Jack odmahuje glavom.
Ustajem i čvršće se obavijam kućnom haljinom. »Idem u krevet.
Dolaziš?«
»Još ne.«
»Nemoj predugo ostati budan.«
Uvlačim se pod poplun i zatvaram oči, ali ne mogu zaspati. Ležim budna
i pokušavam shvatiti Jackovu tugu. Znam da je lud za Lucy i Lachlanom i
još uvijek mislim da je lud i za mnom, ali u životu jednostavno pristupamo
drukčije. Jack predviđa probleme i priprema se za najgore, prikuplja
sredstva i pomagala kojima će rješavati probleme. Ja se s problemima
suočavam kad naiđu, povijam se i savijam, ali ne pucam.
Ako Jack ovako reagira na to što mu je propala prilika za bolji posao,
kako bi se nosio sa spoznajom o tome da sam spavala sa Simonom? To
nikada ne smije doznati. Nikada.
 Agatha

H aydenovi roditelji žive u Colindaleu, na sjeveru Londona, u jednoj od

onih poslijeratnih kućica s grubom fasadom od žbuke s kamenčićima i
malenim vrtom ispred kuće. Prizemlje i prvi kat. Erker. Uredne cvjetne
lijehe. Ruže u kasnome cvatu.
Gospodin i gospođa Cole znaju da dolazim. Nazvala sam ih, a gospodin
Cole ponudio je da će doći po mene na postaju, no ja sam rekla da ću doći
pješice. U jednoj sam od svojih najljepših haljina - lijepoj haljini A-kroja iz
Mothercarea s ultrakratkim rukavima i polukružnim ovratnikom. Malko je
prekratka i prenapadna za susret s roditeljima, ali želim da u meni vide
buduću snahu, a ne osobu koja se prijavila na audiciju za život s Amišima.
Pronalazim kuću. Zvonim. Vrata se otvaraju istog trenutka. S njih me
ozareno gleda gđa Cole. Izgleda poput kakve mladenke iz sumornih
pedesetih godina koja šije i peče i za kraljevske rođendane i godišnjice
organizira ulične zabave. Suprug je u hodniku, iza nje, ćelave glave koja
blista pod minijaturnim lusterom. Nisam zamišljala da bi Hayden mogao
ostati bez kose, pa me to sada malo brine.
G. Cole radi za Kraljevsku poštu i ima neku zvučnu titulu, no čini mi se
da zapravo razvrstava pošiljke ili udara žig na marke. Haydenova je majka
učiteljica u školi za gluhu djecu i služi se znakovnim jezikom. Razlog je to
što je Haydenov mlađi brat gluh. Možda je i mutav, iako mi se čini da se ta
riječ više ne upotrebljava. Haydenova starija sestra udala se u Norfolk. Ne
sjećam se ima li djecu ili ne.
Nakon što smo se upoznali, uvode me u sobu koju nazivaju »salonom«,
a ja ondje sjedam na rub sofe, spojenih koljena. Sve je u toj prostoriji
nekako usklađeno, s istim cvjetnim uzrokom na zavjesama, jastučićima i
košu za papir. Poslužuju čaj i kolače. Umirem od gladi, ali pazim na svaki
zalogaj.
 »Sigurni ste da ne želite komad kolača?« pita gđa Cole.
»Ne, hvala.«
Oboje su primijetili da sam trudna, ali tu činjenicu nisu spomenuli.
Umjesto toga razgovaramo o vremenu i vožnji vlakom i o tome koliko
volimo kolač od limuna.
»Ne znam je li vam Hayden što pričao o meni«, kažem u trenutku kada
je već počelo ponestajati tema za razgovor.
»Vrlo malo«, kaže gđa Cole, pa pogledava supruga.
»On i ja započeli smo vezu kad je bio na dopustu u siječnju. Možda ste
se pitali zašto tada često nije noću dolazio kući. Bio je kod mene.«
I dalje su nagnuti naprijed u foteljama, i dalje ne reagiraju.
Što još trebam učiniti - nacrtati im?
Uzimam papirnatu maramicu iz džepa kaputa i ispuhujem nos. »Ovo mi
je jako teško...« kažem. »Inače vas ne bih uznemiravala, ali Hayden mi baš
nije ostavio mnogo mogućnosti. Ne javlja mi se na mailove. Prije tjedan
dana razgovarala sam s njim i... on...« Ne uspijevam izgovoriti te riječi.
Gđa Cole stavlja mi dlan na koljeno. »Nosite Haydenovo dijete?«
Kimam i počinjem još jače plakati.
Na trenutak se ne čuje ništa. G. Cole izgleda kao da bi radije bio na
pregledu prostate nego sjedio u salonu i razgovarao sa mnom. Ja tiho
plačem. Ispričavam se i razmazujem maškaru po obrazima.
Gđa Cole sjeda kraj mene na sofu i grli me.
»Što je Hayden rekao?«
»Rekao je da ne želi imati nikakve veze ni sa mnom ni s djetetom. Kaže
da sam trebala pobaciti, no sad je prekasno, a i bilo bi protiv mojih vjerskih
uvjerenja. Nemam se više kome obratiti. Prava mi je majka mrtva.«
»Mrtva?«
»Za mene«, kažem, shvativši da sam pogriješila. »Za mene je mrtva.
Gotovo uopće ne razgovaramo.«
»Sirotice moja«, kaže gđa Cole. »Još maramica, Geralde.«
On naglo ustaje i radi cijeli krug prije nego što će se uputiti u kuhinju.
Uzimam maramice, pa ponovno ispuhujem nos i brišem oči. Gđa Cole u
međuvremenu pita uobičajena pitanja o terminu i liječnicima. Pokazujem
joj snimke s ultrazvuka.
 »O, pogledaj, Geralde. Sve se vidi. Prstići, i na rukama i na nogama.«
»Jako je zdrav«, kažem.
»Čekaš dječaka?«
»Da.«
Već dvadeset minuta kasnije razgovaramo poput prave svekrve i snahe,
raspravljamo o bolnicama, jutarnjoj mučnini i bolovima. Ona ubrzo iznosi
obiteljske albume i pokazuje mi Haydena kao malo dijete.
»Bio je baš konkretan. Četiri kilograma«, kaže. »Morali su me šivati.«
Vidjevši da sam se lecnula, tapša me po koljenu. »Bez brige. Izgledaš mi
kao da si građena za rađanje. Ja sam bila krhka djevojka, nije li tako,
Geralde?«
G. Cole ne odgovara.
Ona me pita gdje živim i kako se snalazim. Pričam joj o Jules i divnoj
skupini mama koje se svakog petka ujutro nalaze na kavi u blizini Barnes
Greena. Ubrzo gledam fotografije Haydena kao djeteta, pa u vrijeme
polaska u školu, pa kao prištavog tinejdžera. Njegova majka pokazuje mi
njegovu sobu i objašnjava kako je osvojio koji od sportskih trofeja.
Vani se spušta tama. Gđa Cole ustrajno traži da ostanem na večeri i
smješta me na čelo stola. Očito je da je ovo za njih vrlo važna stvar, njihov
prvi unuk. Haydenova sestra »nije bila blagoslovljena«, kaže gđa Cole, koja
mi na tanjur dodaje još pomalo od svega i nakon što sam pojela.
Njihov gluhi sin, Regan, cijelo se poslijepodne skrivao u svojoj sobi.
Tijekom večere pilji u mene, znakovima postavlja pitanja majci, a ona mu
odgovara. Imam dojam da razgovaraju o meni, što mi smeta. Već sam čula
kako se osobe koje izgube neki osjet, na primjer vid ih sluh, ponekad
prilagode tako da im se povećaju sposobnosti na drugim područjima. Što
ako mi Regan čita misli?
Domaćini odnose posuđe, pa se vraćamo u salon, gdje g. Cole pali
plinsku svjetiljku i sjeda kraj mene na sofu. Čini mi se da sam mu postala
malo simpatičnija, ili je stvar u trećem šeriju koji je, vidjela sam, natočio
dok gđa Cole nije gledala.
»Gdje planiraš roditi?« pita.
»Majka mi živi u Leedsu.«
»Rekla si da je za tebe mrtva.«
 »Da, ali popravit ću taj odnos. Danas - ovaj dolazak ovamo - bio je za
mene velik korak, a vi ste bili tako dragi i srdačni da sada znam da se mogu
pomiriti s mamom.«
»Znači, ideš na sjever?«
»A-ha. Nekako sam se nadala da će Hayden biti uz mene...«
Ne dovršavam misao. G. Cole me tapša po koljenu. »Nisi pogriješila što
si nas posjetila. Budi bez brige što se tiče Haydena. Ja ću se pobrinuti za to
da učini što treba.«
Ponovno brišem suze. Naviru mi tako lako.
»Nikako ne bih željela da pomisli da ću dijete roditi kako bih ga
natjerala da ostane ili kako bih ga natjerala da me voli. Nije da ga molim da
se vjenčamo.«
Hvatam ruku g. Colea i polažem njegov dlan na svoj trbuh. »Osjećate li
to?«
On nesigurno kima. »Često se miče?«
»Bez prestanka.«
Gđa Cole dolazi s još čaja i kolača od limuna.
»Hayden još treba malo odrasti«, kaže i reže mi komadić kolača. »Ali
dobar je dečko. Nakon što u miru popričam s njim, siguran sam da će imati
mnogo više razumijevanja. Trebaš li još nešto u međuvremenu, Agatha?«
Oprezno odmahujem glavom.
»Sigurna si?«
»Pa, često imam mučnine i dosta sam izostala s posla. Trebala bih platiti
stanarinu i...«
»Koliko si dužna?«
»O, doista ne trebate...«
»Koliko?«
»Nekoliko stotina.«
»Je li to dovoljno?«
»S petsto funta mogla bih platiti sve račune - struju i plin.«
»Siguran sam da toliko možemo skupiti«, kaže g. Cole. »I ne brini se
ništa u vezi s Haydenom. Mi ćemo ga već srediti.«
 Hayden me zove već te večeri. Očekujem da će biti bijesan jer mu tako
radim iza leđa, ali on je ljubazan i mio. Držim se pomalo povrijeđeno i ne
prihvaćam njegovu ispriku. Slika je nešto jasnija nego prošli put. Ponavlja
da mu je žao i da me nije želio povrijediti. Ja malo-pomalo ublažavam ton,
ali se pitam je li prema meni ljubazan zbog pritiska.
»Znam da ti treba još vremena da se privikneš na tu pomisao«, kažem,
»ali bit ćeš divan tata.«
U očima mu vidim da se lecnuo. »Čuj, Agatha...«
»Zovi me Aggy.«
»U redu, Aggy.« Naginje se naprijed. »Prihvaćam da sam vjerojatno
otac...«
»Jesi.«
»I poštujem tvoju odluku da rodiš to dijete.«
»Hvala.«
»Ali nećemo se vjenčati.«
»To nisam ni tražila. Nisam tražila baš ništa.«
»Znam, znam. Razgovarao sam sa svojima. Zahvaljujući tome shvatio
sam da je sve što sam rekao bilo pogrešno. Mislim, to me malo šokiralo...
dijete.«
»Meni kažeš«, odgovaram, nervozno se smijuljeći.
»Imao sam vremena malo promislio i donijeti određene odluke.«
»Rado ću i sama podizati dijete, ako ti tako odlučiš,, ali ako želiš imati
određenu ulogu... smatram da na to svakako imaš pravo. Mislim, ne bi li
bilo užasno da doista želiš dijete, a ja ti nisam ni rekla da si otac?«
Kima i sumorno prihvaća moje riječi. Još nekoliko trenutaka šuti.
»Mama i tata su ti jako dragi«, kažem.
»Nemaju unuke.«
»Rado ću im dopustiti da mi pomognu. Nije riječ o novcu, ali imat ću
problema s plaćanjem stanarine kad se dijete rodi. Tu su i drugi troškovi...«
»Koliko ti treba?«
»Ako kažem vlastima, natjerat će te da plaćaš alimentaciju.«
»Koliko?«
»Stotku tjedno.«
 Načas čvrsto zatvara oči. »U redu. Kada ti je termin?«
»Početkom prosinca, ali mogla bih roditi i ranije.«
»Ja dolazim tek za Božić.«
»Sve je u redu. Majka će biti sa mnom na porodu.« Pokazujem mu
snimku s ultrazvuka. »Vidiš?« Hayden se naginje prema ekranu. »Ovo je
glava, a ovo su mu ručice i nožice. Sav je sklupčan.«
»Dječak?«
»A-ha. Hej! Želiš vidjeti mene?« Ustajem i bokom se okrećem prema
kameri iznad ekrana, pridržavam haljinu i dlanovima prelazim po trbuhu.
»Velik je, zar ne? Da mi samo vidiš senzacionalne sise!«
»Šteta je što me nema da se njima malo poigram«, kaže Hayden.
»Baš si drzak!« kažem ja, pa ponovno sjedam. Podižem ruke i držim se
za grudi. »Baš su velike.«
»Uvijek su bile dosta velike.«
»Želiš ih vidjeti?«
On se kratko osvrće. »Netko bi mogao vidjeti...«
»Samo na trenutak?«
Spuštam gornji dio haljine i pridižem dojke u grudnjaku. Njemu
ispadaju oči.
»Bradavice su mi osjetljive kao nikada. Osjećam tkaninu kako mi
prelazi po njima. To me napaljuje.«
»Bit će najbolje da ih pokriješ«, kaže on, sve stegnutija grla.
Udaljavam stolicu od ekrana, pa malo zadižem haljinu, počinjem
ritmično širiti i skupljati noge. Hayden izgleda kao da bi svakog trenutka
mogao dopuzati kroz ekran.
»Nemam gaćice.«
Čujem kako je naglo prestao disati. Stenje. Siroti mladić. Na moru je već
sedam mjeseci. Premješta nešto u krilu.
»Diraš se?« pitam i smiješim se. »Da sam barem uz tebe. Ja bih ti to
obavila. Tako sam užasno usamljena. Da sam uz tebe, prstima bih ti prešla
po bedrima, prilazila sve bliže i bliže, centimetar po centimetar. Oooo, da...
Bi li ti se to svidjelo?«
Diše isprekidano.
»Reci mi.«
 »Da.«
» Što da? «
»Svidjelo bi mi se.«
Uvlačim ruke pod haljinu. »Oooh, da si mi barem sada ovdje. Dopustila
bih ti da me pojebeš i napraviš još jedno dijete.« Širim bedra. »Osjećam te.
Osjećam te u sebi. Tako si velik. Tako tvrd... o, da, da, još jače... Moraš me
dirati. Molim te, molim te, Haydene. Ispuni me. Jebi me... da... da... Još
jače.«
Čujem drukčiji zvuk i njegov vrhunac.
Haydenove su oči staklaste, a kapci teški. Užasnuto spušta pogled u
krilo.
»Ubrzo ćemo opet razgovarati, ljubavniče«, kažem.
Ne odgovara.
 Meghan

U potkrovlju pregledavam staru dječju odjeću, žalim što nisam označila

kutije, što sam sve samo pobacala u njih.
Dio toga trebala bih prodati na eBayu. Na DVD-ima imam sve sezone
Seksa i grada i Zapadnog krila, a za to se možda i može nešto dobiti.
Kupuju li ljudi još uopće DVD-e? A rabljene pancerice ?
Čujem zvonce na vratima. Zašto ljudi uvijek zvone kad sam gore?
Probijajući se između komadića plastelina i Lego-kockica na stubama,
dolazim do ulaznih vrata. Nadam se samo da nije neki trgovački putnik.
Otvaram vrata. Simon Kidd smiješi mi se iza divovskog buketa ruža
koje su putem nekako ostale bez latica.
»Bok, Megs.«
Šutim, no srce mi udara sve ubrzanije.
»Kupio sam ti ruže«, kaže on, otežala jezika.
»Pijan si?«
»Ručak se malo razvukao.«
»Jack nije kod kuće.«
»Znam. Moramo razgovarati.«
»Ne! Nas dvoje nemamo o čemu razgovarati.«
»Riječ je o djetetu.«
Osjećam kako mi se srce grči. Pokušavam zatvoriti vrata, no on im
prilazi i sad ih snažno pridržava dlanom.
»Nazvala si me i upitala jesam li one večeri upotrijebio kondom.«
»Nije važno.«
»Kondom je puknuo.«
»Molim?«
 »Puknuo je. Nisam ti rekao jer... sam mislio da nije...« Gleda me u oči,
kao da se nada da bih ja nekako mogla dovršiti rečenicu.
U šoku sam, ali mu ne dopuštam da to primijeti. »U pravu si... nije
važno. Molim te, sad idi.«
»Razmišljam o tebi.«
»Molim?«
»O onoj večeri.«
»Kriste, Simon! Bio je to običan seks. Za jednu noć. Čak ni to.
Pogreška. Sramota.«
On je već sav snužden. »Meni je značio više.«
»Što to znači?«
Simon spušta pogled na cvijeće, pa šapuće: »Što ako je dijete moje?«
»Nije.«
»Ne znaš je li Jackovo.«
»Znam.«
»Da si to znala, onda me ne bi pitala jesam li upotrijebio kondom.«
»Dijete je Jackovo, dobro? Ne želim da se to više ikada spomene. Bili
smo se dogovorili.«
»Moram znati je li moje.«
»Molim?«
»Moram znati.« Simon me gleda poput izgubljenog šteneta.
Iz mojega grla čuje se nekakvo neobično, nadnaravno grgljanje. »Zašto
bi u opasnost doveo moj brak, svoje prijateljstvo s Jackom...?«
»Želim... želim tebe i...« Ne dovršava rečenicu. »Želim biti otac.«
»U redu. Zaprosi Ginu. Napumpaj je. A mene izostavi iz cijele priče.«
»Ne razumiješ.«
Obraćam mu se sve glasnije. »Ne! Ti ne razumiješ! Ovo je moj dom.
Ovo je moja obitelj. I nosim Jackovo dijete. Nemaš pravo dolaziti ovamo i
postavljati takva pitanja.«
Sada već plačem - od frustriranosti i bijesa. Najradije bih udarila
Simona. Želim mu nauditi. No najviše od svega želim da ode. On uzmiče za
korak, a ja snažno zatvaram vrata i zaključavam ih, pa se leđima naslanjam
na masivno drvo. Spuštam se na pod i sjedam na otirač s unutarnje strane.
Ramena mi podrhtavaju od silnog straha zbog onoga što sam učinila. U
mojoj obitelji nema izvanbračnih veza. Nema seksa za jednu noć, ni
nekakvih neobuzdanih vezica. Naslonjena na hladna vrata, pridignutih
koljena, piljim u sjajno ulaštene podne daske u predvorju.
Što ako Jack dozna? Što ako je dijete Simonovo?
Ponijela sam se glupo, ah nisam zaslužila ovakve muke. Dobra sam
supruga. Volim Jacka. Ne bih trebala biti kažnjena zbog jedne jedine
pogreške.
 Agatha

M eg nisam vidjela već gotovo cijeli tjedan. Jutros se nije našla s

drugim majkama i nije došla u našu samoposlugu. Posljednji tekst na
blogu je objavila prije deset dana, a nije ni pogledala ni lajkala komentare.
Poslijepodne sam je željela pričekati ispred Lachlanova vrtića, no g.
Patel me zadržao jer smo imali dostavu. Morala sam popisati stvari iz svih
kutija, jer je uvjeren da nas dobavljači zakidaju.
Na koncu me pustio. Skinuvši pločicu s imenom, svukla sam kutu i
spremila je na uobičajeno mjesto, pa pojurila na suprotnu stranu Barnes
Greena, kraj jezerca i crkve, skrećući čas lijevo, čas desno, sve dok nisam
došla do Cleveland Gardensa.
Megin je auto parkiran ispred kuće. Zavjese su s prednje strane
razmaknute, no unutra ne vidim nikoga. Dolazim do Beverly Patha, pa
odlazim sve do podvožnjaka ispod pruge, a onda se penjem preko ograde i
hodam uz tračnice. Došavši do njezine kuće, provlačim se kroz nisko
raslinje i uspinjem na uobičajeno mjesto, na srušeno stablo. Ispred dječje
kućice vide se igračke, no staklena su vrata zatvorena i u prizemlju, koliko
se čini, nema nikoga.
Već razmišljam o tome da je nazovem na kućni broj. Što bih rekla?
Mogla bih prekinuti vezu ako se javi Meg. Barem bih znala da je kod kuće.
Vadim mobitel i tražim broj. Palac mi stoji nad zelenom tipkom. Ponovno
gledam prema kući i vidim neku sjenu iza zavjesa na katu. Čekam, gledam,
nadam se da bi se još mogla pojaviti.
I evo je! Osjećam kako me preplavljuje olakšanje. Zdrava je. Trudna.
Savršena. U kuhinji je, otvara vrata hladnjaka, vadi sastojke. Opuštam se i
naslanjam na stablo, ponovno sretna. Opet mogu opušteno disati i sanjariti.
Najveća mi je mana što me tako privlače ljudi. Pronađem nekoga novog
i tako se vežem, u očajničkoj želji da steknem prijatelja. I upravo sam zato
toliko oprezna u vezi s Meg, gledam je s velike udaljenosti, ne približavam
joj se previše. Znam njezin raspored, znam joj prijatelje, navike i životni
ritam. Znam gdje kupuje namirnice. Znam koji su joj omiljeni kafići, znam
joj obiteljskog liječnika, frizerku, mlađu sestru i kuću u kojoj joj žive
roditelji - sve poveznice i raskrižja, geografiju i topografiju njezina života.
Čini mi se da bih bila dobra špijunka, jer sam tako veličanstveno
bezlična i neuočljiva, prilagodljiva poput vode, mogu ući u razne prostore i
smjestiti se u razne pukotine, postati toliko glatka i nepomična da počinjem
odražavati prostor koji me okružuje. To sam naučila još kao dijete, kad me
rijetko tko vidio, a još manje čuo. Ljudima govorim da sam odrasla u
udomiteljskoj obitelji, no to je samo dijelom točno. Kad je riječ o mojoj
prošlosti, ljudima samo ponekad pružam nešto istine.
Moj pravi otac nestao je onoga dana kad sam se rodila. Ostavio je moju
majku u bolnici, otišao kući, spakirao stvari i počistio njezin tekući račun.
Tko kaže da više nema kavalira?
Do moje četvrte godine mama i ja bile smo same. Ona je onda počela
odlaziti na tečaj izučavanja Biblije i postala Jehovinim svjedokom. Tako
sam im i ja morala pristupiti. Više nije bilo praznika, ni rođendana, ni
Božića, ni Uskrsa. I to mi nije smetalo. Bilo mi je svejedno koju ću religiju
kasnije odbaciti, no moja se majka tome posvetila svim srcem, jer je tako
stekla svojevrsnu zajednicu.
Jednom tjedno odlazile smo na službe u Kingdom Hali koje su nazivali
»skupovima« i pjevali pjesme o Kraljevstvu, slavili Jehovu. Mene su na
satima izučavanja Biblije učili o »Istini« i kako je ostatak društva moralno
izopačen i pod utjecajem Sotone.
Za manje od godinu dana moja se majka udala za jednoga od
»starješina« iz crkve. Postala je supruga za pokazivanje, kroz život jezdila u
svojoj Hermesovoj marami, besprijekorno šarmantna, uvijek posežući za
još višom prečkom na društvenoj ljestvici. Uopće ne sumnjam u to da je
voljela mojeg očuha, koji je u malenome uredu iznad jedne prodavaonice
namještaja u Leedsu radio porezne prijave. Bila je ambiciozna i pomagala
mu, poticala i nagovarala i širila mrežu poznanstava tako da mu se posao
proširio, pa smo se preselili u veću kuću.
Elijah se rodio kad je meni bilo šest godina. Voljela sam ga, kao i on
mene. Postala sam mu zamjenskom majkom, vozila ga u kolicima i hranila
ga žličicom. Kasnije sam ga na razne načine odijevala i dotjerivala, a
»vjenčali« smo se pod vrbom u vrtu iza kuće.
Kao trogodišnjak se razbolio, te je dva mjeseca proveo u bolnici. Majka
i očuh smjenjivali su se i spavali uz njega u bolnici i jedva se viđali dok su
se tako izmjenjivah danju i noću. Elijah se oporavio. Život se nastavio. No
moji su ga roditelji nakon toga pomnije motrili, a njihova zabrinutost i
napetost mogla se uočiti u nizu sitnica. Ja sam odrastala. Elijah je
napredovao. Bio je poput sjene, pratio me u stopu, u beskonačnost mi
postavljao pitanja na koja nikako nisam mogla odgovoriti. »Što bi bilo da
kitovi mogu hodati?« »Jesu li dinosauri u raju?« »Kamo ide svjetlo kad ga
ugasimo?«
Obično sam izmišljala odgovore, a njegovo bi se lišće ozarilo od užitka
kad bi tako doznao nešto novo, iako bi bila riječ o potpunoj izmišljotini.
Ponekad bi me naljutio, pa bih vikala na njega. Elijahu bi se kutovi usta
spustili, ožalošćeno bi se namrštio, a u očima bi mu se počele skupljati
suze. Zbog toga sam se mrzila.
Napunivši pet godina, krenuo je u školu. Morala sam ga voditi svaki
dan, držati ga za ruku na raskrižjima, dok je on poskakivao u novim
cipelama, samo želio potrčati naprijed. Mojim je prijateljicama bio sladak.
Meni se činilo da me samo sramoti.
Na dan određen za prezentacije u školi, Eliijah je donio zamak koji je
izradio od kutija za cipele i rola toaletnog papira. Morao ga je nositi objema
rukama, tako da je jedva išta vidio preko vrhova tornjeva i kula.
»Brže, brže«, govorio je, uzbuđeno želeći što prije doći do škole.
Čekao je na svim raskrižjima, znajući da bih ga ondje trebala držati za
ruku. Nakon što smo prešli ulicu, dalje je trčao, a tornjevi su mu se ljuljali
nad glavom. Nitko nije vidio što se nakon toga točno dogodilo. Začula sam
prodornu škripu guma na asfaltu i okrenula se u trenutku kad se Elijah savio
pred prednjom stranom automobila, pa poletio unatrag. Okrenuo se u zraku
i na trenutak mi se učinilo da me izravno gleda. Kartonski se zamak raspao
na vjetrobranskome staklu. Elijah je pao na cestu, a glava mu se naglo
trznula u suprotnome smjeru. Ostao je ležati na leđima, jedne noge
izobličene pod tijelom, izokrenute pod neprirodnim kutom. Vidjela sam
kako mu kroz poderane hlače viri neka kost.
Poput kakve snimke eksplozije koja se prikazuje unatrag, ljudi su se
naglo našli oko njega, pojavljujući se iz obližnjih zgrada i automobila. Ja
sam mu pridignula glavu i zadržala je u pregibu lakta. Ležao je i gledao me,
s onim pjegicama na nosu i obrazima i ledenom maglom koja mu je
zastirala oči.
»Što mu se dogodilo s cipelom?« upitala sam nekoga. »Ne smije izgubiti
cipelu. Tek ih je dobio. Mama će se naljutiti.«
Vozačica, gđa McNeil, imala je kćer koja je išla sa mnom u razred.
Kasnije smo doznali da joj je bio rođendan. Elijaha je udarila brzinom od
55 kilometara na sat - dvadeset pet kilometara više od ograničenja u okolici
škole - no protiv nje nikada nije podignuta optužnica.
Hitna je došla, ali nije odvezla Elijaha. Oko njega su postavili zastore i
ostavili ga da leži na ulici još satima, dok su ga ekipe snimale i razgovarale
sa svjedocima. Ljudi su me uvjeravali da nisam kriva zbog toga što je Elijah
istrčao na ulicu.
Došli su i moji roditelji. Moj je očuh skinuo naočale i jecao u spojene
dlanove. Moja je majka u međuvremenu bez prestanka pitala: »Gdje si ti
bila, Aggy? Zašto ga nisi držala za ruku?«
»Nosio je zamak«, govorila sam, no to nije bio nikakav izgovor.
Kasnije, kad god bi me neki psihoterapeut pitao što najviše želim od
naših seansa, odgovarala sam samo: »Želim biti normalna.«
»Zašto misliš da nisi normalna?«
»Ubila sam brata.«
»Bila je riječ o nesretnom slučaju.«
»Trebala sam ga držati za ruku.«
Od dana Elijahove smrti bilo mi je jasno da su Bog ili sudbina donijeli
pogrešnu odluku. Ako su moja majka i očuh već trebali ostati bez djeteta,
zašto to nisam bila ja? To možda zvuči melodramatično ili kao da sam puna
samoprijezira, ali istina prodire dublje od laži. Elijahova smrt našoj je
obitelji oduzela sav kisik i što god ja učinila, moji roditelji više nikada neće
moći slobodno disati. Mogla sam briljirati na svim ispitima, pomagati
staricama da prijeđu ulicu, spašavati mačke s drveća i liječiti rak, ali ništa
od toga ne bi bilo važno. Bio mrtav ili živ, moj polubrat ni u čemu nije
mogao pogriješiti, dok ja ništa nisam mogla učiniti kako treba.
Bilo mi je razumljivo da me očuh voli manje od Elijaha, ali ne i majka.
Zašto toliko oplakuje Elijaha, a mene zanemaruje, htjela sam vrištati.
Željela sam je gristi i grepsti i štipati, da potaknem barem nekakvu emociju
ili spoznaju o tome da i ja nešto značim.
Iako to tada još nisam shvaćala, Jehova mi je bio okrenuo leđa još davno
prije nego što sam ja okrenula leđa Njemu.
 Meghan

N aglo se budim, srce mi nezaustavljivo lupa, a panika mi steže i

ispunjava grlo. Sanjala sam da sam rodila dijete koje je pljunuti
Simon, s istim onim neodoljivim sivim očima, oštrim jagodičnim kostima i
tamnom kosom s razdjeljkom na lijevoj strani. Bio je u izgužvanome
lanenom sakou i kožnim cipelama s ukrasnim rupicama - samo u dječjoj
veličini - i imao pomno njegovanu bradicu od nekoliko dana koja mu je
prekrivala donju vilicu.
Kakva to supruga spava s muževim najboljim prijateljem? Nisam
nekakva šesnaestogodišnja klinka koja luduje za svojim idolima na rock-
koncertu, pa se bacam na bubnjara, jer je pjevač već zauzet. Nisam
domaćica željna seksa koja očijuka s majstorima ili vrata otvara posve gola
ispod kućnog ogrtača. Čak i nemam kućni ogrtač.
Jack se okreće i stavlja mi ruku na prsa. Prstima mi obavija desnu dojku.
Srce mi se usporava. Ponovno dišem. Sklapam oči. Tonem u san. Njegova
se ruka spušta, prelazi moj izbočeni trbuh, pa se nastavlja spuštati između
mojih bedara. Pripija se uz mene. Osjećam njegovu erekciju. To je sada već
normalnije.
Pridižem kukove, a on mi skida gaćice. Njegove bokserice lete zrakom.
»Što to tata radi?« pita Lucy, koja stoji na vratima, jednom rukom drži
kvaku, a drugom plišanog zečića.
»Ništa«, kaže Jack i pokriva se.
»Vrati se u krevet«, kažem joj ja.
»Ne spava mi se.«
»Idi dolje, pa gledaj crtiće.«
»Lachlan je smočio krevet.«
»Kako znaš?«
 »Po mirisu.« Nabire nos i čeka da nešto poduzmem. Spuštam spavačicu,
pa se pridižem u sjedeći položaj. Jack zdvojno stenje. Naginjem se i ljubim
ga u obraz, šapućem: »Ne miči se.«
»Ne mogu«, kaže. »Dolaze po mene u sedam.«
»Kad ćeš se vratiti?«
»Kasno.«
U trenutku kad se vraćam u spavaću sobu, on je već otuširan i obrijan i
odgovara na mailove na mobitelu. Dolazi automobil. Ljubi djecu. I ja
dobivam isti kratki poljubac u obraz, ali ne i riječi ohrabrenja, ni nekakav
tajni stisak. Zavidim mu što ide na posao, što će s odraslim ljudima
razgovarati o odraslim temama. U redu, sport baš i ne smatram ozbiljnom
temom za odrasle, ali svakako je neusporedivo bolje od razgovora o dječjim
ispadima, receptima za najmanju djecu i problemima s rastom zuba sa
skupinom majki koje se diskretno nastoje međusobno nadmašiti, tužeći se
na genijalno potomstvo, govoreći kako su im djeca »prepametna da bi od
toga imala koristi«, čime žele reći da su pametnija od ostale djece.
Nitko od moje djece nije budući Einstein. Lachlan je jednom gurnuo
grožđicu u nosnicu, pa smo na hitnoj proveli četiri sata, dok je Lucy
progutala kovanicu od funte, a to je značilo da smo joj još tjedan dana
morali protiskivati i pregledavati stolicu, da se uvjerimo da je izišla.
Jutros su oboje osobito neposlušni. Odbijaju odjeću, ne slušaju me za
doručkom, moramo pregovarati i natezati se, ja moram u korijenu sasjeći
svaku prepirku. Lachlan želi obuti gumene čizme, dok Lucy tvrdi da su joj
»svemirske punđice«, učvršćene svaka s pojedine strane glave, nakrivljene,
pa izgleda nesimetrično. Ja krivim Jacka, koji joj je pokazao Ratove
zvijezda.
Kasnim pri izlasku iz kuće, pa jurim preko parka, njih vučem za sobom,
dok se oni tuže i prepiru. Približavam se jezercu i primjećujem neku osobu
među drvećem. Ta mi je žena nekako poznata, ali ne mogu se sjetiti ni
odakle ni zašto.
Ljubim Lucy pred ulazom u školu i ostavljam Lachlana pred vrtićem.
Danas je baš odlučio grčevito mi se držati za nogu, preklinjati me da ne
odlazim. Jedna od teta iz vrtića uspijeva mu dovoljno dugo odvratiti
pozornost da se iskradem odande.
Dok sklapam kolica, vidim dvije majke koje nešto šapuću i krišom me
pogledavaju. A onda s grižnjom savjesti odvraćaju pogled.
 »Nešto nije u redu?« pitam.
»Ne, sve je u redu«, kaže jedna od njih, blago pridignute gornje usne.
Čujem kako se smiju dok odlazim. Zanima me što govore, ali ne vrijedi se
ni truditi. Imam punih pet sati za kuhanje, pospremanje, kupnju, pranje i
glačanje prije nego što budem imala priliku odvojiti malo vremena za sebe.
Prvo idem kod ginekologa, g. Phillipsa, koji ima ordinaciju u prizemlju
jedne velike viktorijanske kuće u blizini rijeke. Obiteljski liječnik
preporučio mi je njega zbog komplikacija u trudnoći s Lucy i Lachlanom.
Ništa ozbiljno. Imali su preveliku glavu. A ja premalu zdjelicu. Nešto je
moralo popustiti.
Čekaonica g. Phillipsa prepuna je uokvirenih pohvala i svjedočanstava,
fotografija, čestitki i razglednica zadovoljnih pacijentica, koje mu
zahvaljuju na tome što je na svijet donio njihov »najdragocjeniji dar«, kao
da je on osobno sredio i začeće, i trudnoću, i rođenje. Ulijeva sigurnost
iskustvom srednjih godina, okruglim debelim staklima naočala i blago
izbočenim gornjim zubima zahvaljujući kojima su mu usta najzanimljiviji
dio lica. Pitam se je li oženjen. Ako jest, što onda njegova supruga misli o
ovome aspektu njegova posla - pregledavanju međunožja drugih žena?
Lako mogu zamisliti kako dolazi kući i ne želi više vidjeti ni jednu jedinu
rodnicu. Zbog toga se počinjem smijuljiti, a ne uspijevam prestati čak ni
kad mi počinje pipati maternicu.
»Glava mu se već nazire na početku kanala«, kaže mi. »Blizu smo.«
»Hvala Bogu«, mumljam.
On prilazi radnome stolu i nešto bilježi u računalo. Ja spuštam haljinu i
sjedam mu nasuprot.
»Moramo razgovarati o porodu«, kaže, pa sklapa dlanove na blago
izbočenome trbuščiću. »Znam da se nadate još jednom prirodnom porodu,
ali kod oba prethodna ste popucali.«
»Možda ovaj put neću.«
»To je gotovo nemoguće, a novo šivanje bit će mnogo teže. Mislim da
biste trebali ozbiljno razmisliti o carskome.«
To me jako muči - ne zbog političke korektnosti ili zbog pomisli da će
me druge majke osuđivati i govoriti da sam »preotmjena« za prirodan
porod. Već sam dvaput to učinila onako kako se to radi prirodno. Vraški me
boljelo, ali mi je donijelo i neizmjerno zadovoljstvo.
 »Koliko bih trebala ostati u bolnici?« pitam.
»Bez komplikacija, riječ je o tri do četiri dana.«
»I to je vaša preporuka?«
»Apsolutno.« G. Phillips otvara svoj raspored na ekranu. »Možemo vas
dovesti u bolnicu u četvrtak, sedmoga prosinca, rano ujutro i odmah
podvrgnuti zahvatu.«
Željela bih se usprotiviti, no znam da je u pravu.
»Razgovarajte sa suprugom. Ako vam termin ne odgovara, nazovite
moju tajnicu. U protivnom, vidimo se ondje.«
 Agatha

U dobi od trinaest godina krstili su me kao Jehovinu svjedokinju. To je

značilo da mogu ići od vrata do vrata i drugima pomagati da se pokaju
zbog grijeha i da žive u miru na zemlji. Više mjeseci uoči tog događaja
pohađala sam predavanja s područja izučavanja Biblije. Predavač je bio g.
Bowler, crkveni starješina velikog oblog lica i ošišan »na kahlicu«, što je
vrlo dobro pristajalo njegovu prezimenu.10 Neprestano je spominjao
»Kraljevstvo Božje« i »Armagedon«, a ja sam mislila da je riječ o još
jednome apostolu, jer u Svetom pismu na više mjesta piše »Stiže
Armagedon«.
G. Bowler je imao četiri kćeri i bio vlasnik prodavaonice odjeće u
Leedsu. Njegova najmlađa kći, Bernie, bila je razred ispred mene u školi,
no nismo baš bile neke prijateljice.
Nakon krštenja nastavila sam dolaziti u Kingdom Hali dvaput na tjedan,
a g. Bowler ondje mi je pomagao sa zadaćama iz matematike i prirodnih
znanosti. Unaprijed je čitao i tekstove za engleski i pomogao mi pisati
seminarske radove.
Jednog dana upitao me bih li s njim pošla »od vrata do vrata«, dijelila
Stražarsku kulu, časopis naše crkve. Željela sam dati sve od sebe kao
Jehovina svjedokinja, pa smo tako obilazili ulice, stajali pred vratima,
ljudima objašnjavali da mogu zauvijek živjeti u raju, samo ako se probude i
spoznaju istinu. Većini je to smetalo, ali nisu bili neugodni, jer sam ja bila
tako mlada.
A onda je počeo padati mrak, ali i kiša. Morali smo potrčati. Ja sam se
smijala. G. Bowler je kupio pohanu ribu s prženim krumpirićima. Jeli smo u
podrumu Kingdom Halla, lickali sol i ocat s prstiju.
Ja sam drhtala.
 »Hladno ti je«, rekao je on. »Trebala bi svući tu mokru odjeću.«
Pokušao mi je otkopčati bluzu. Rekla sam mu da to ne čini. Poškakljao
me i polegnuo. Poljubio u usta. Rekao da me voli. I ja sam rekla da volim
njega. I to je bilo točno. Istina. Nitko živ prema meni nije bio toliko drag i
dobar. Željela sam da mi bude otac, no on je imao svoje kćeri.
Sjećam se ustajalog mirisa sofe i grube tkanine od koje me svrbjela
koža. Haljina mi se bila zadignula preko bedara. On mi je prstima
pokušavao svući gaćice. Odgurnula sam mu ruku.
Rekao je da ljudi koji se vole ne ostaju samo na poljupcima. Da svlače
odjeću. Da se dodiruju. Ponovno me poljubio. Nikako mi se nije sviđao taj
njegov vlažni jezik koji je imao okus po bakalaru i octu.
Znala sam što želi. Čula sam cure kako razgovaraju o tim stvarima.
Uzeo mi je ruku i počeo je micati gore-dolje. Uzdahnuo je. Zadrhtao.
Obrisala sam se njegovom maramicom. Ovo će biti naša tajna, rekao je.
Nitko ne bi razumio.
Zašto to uvijek mora biti nekakva tajna?
Kad smo sljedeći put išli od kuće do kuće, dao mi je narukvicu na kojoj
je bio ugraviran natpis: Nema lijeka.
»Za što?« upitala sam.
»Za ljubav«, uzvratio je.
Kasnije smo ponovno otišli u podrum Kingdom Halla. Sjeli na sofu.
Ponovno mi je ugurao onaj debeli vlažni jezik u usta, ugurao koljeno među
moja bedra. To s ljubljenjem nikako mi se nije svidjelo. Nije mi se sviđala
ni njegova težina, ni bol, ni stid, pa sam se zakopala duboko u sebe i sakrila
u sjenama.
»Otvori oči, princezo«, rekao je. »Pogledaj me.«
Molim vas, ne činite to.
»Nije li ovo baš zgodno?«
Nije, boli me.
»Sad si prava žena.«
Ne možemo se vratiti na ono kako je bilo ranije?
Povratila sam ribe i krumpiriće. On je ustuknuo kao da ga je nešto
oparilo, psujući zbog umrljane odjeće. Ljutito me odvevši u malenu i
oskudno namještenu kupaonicu, natjerao me da se svučem. Stajala sam gola
na ledenome podu i tako ugledala sjeme i krv na vlastitim bedrima.
Zaplakala sam. On je rekao da mu je žao. Ja sam zbog njega osjetila tugu i
sažaljenje.
Sljedećih tjedana i mjeseci još smo mnogo puta obilazili vrata, ne
spasivši ni jednu jedinu dušu. Kasnije smo se seksali u podrumu, a g.
Bowler je govorio da ćemo, kad napunim sedamnaest, zajedno pobjeći i
živjeti u nekoj kući uz more. Pokazivao mi je fotografije zgodnih malih
kuća obraslih glicinijom ili bršljanom. U međuvremenu naša ljubav i dalje
mora biti tajna, jer je on oženjen.
Te je godine g. Bowler odveo obitelj na ljetovanje u Cornwall. Mislila
sam da ću osjetiti olakšanje, no zapravo mi je nedostajao i jedva sam čekala
da se vrati. Donio mi je još jedan dar - fosil nekog puža star više milijuna
godina - te je rekao da će toliko trajati i naša ljubav. Znala sam da to nije
istina.
Tjedni su promicali, a ja sam postajala sve šutljivijom. »Gdje je onaj
divni osmijeh?« pitao bi me on, a ja bih se pokušala nasmiješiti. »Sviđa ti se
ovo, zar ne?« pitao bi dok bi mi njegov užaren dah zapuhivao lice. »Reci mi
da ti se sviđa.«
Jednog dana upitao me ima li njegova najmlađa kći Bernie dečka ili
netko od mladića pokazuje zanimanje za nju. Nisam mu znala reći. Podosta
ga je ljutila pomisao na to da je »neki prljavi tinejdžer pipa«, pa je zatražio
da je malo uhodim i da ga izvještavam. Odmah sam shvatila koliko je to
licemjerno. Njemu je seks sa mnom u redu, no njegova kći mora ostati čista
i netaknuta. Gledala sam kako se Bernie na igralištu smije i čavrlja s
prijateljicama. Bila je zgodna i popularna i uzbuđena zbog same činjenice
da živi i uživa. Ja sam znala da više nikada neću biti takva, ni čista, ni
sretna.
G. Bowler sa mnom se seksao još godinu dana. Nikada se nije koristio
kondomom, uvijek se povlačio iz mene u posljednji trenutak. Kad bi
završio, zakopčao bi remen i rekao mi da se operem prije nego što će me
odvesti kući.
Jedne večeri, dok je tako ritmički ulazio i izlazio iz mene, osjetila sam
kako mi se um odvojio od tijela i kako lebdi prema gore, promatra sobu s
visine. Vidjela sam bijele guzove g. Bowlera i hlače od samta oko njegovih
gležnjeva, kao i pulover bez rukava koji mu je isplela supruga. Otvorila sam
usta da kriknem, ali nije se pojavio nikakav zvuk. Umjesto toga osjetila sam
kako mi nekakvo stvorenje klizi niz leđa i uvlači mi se među organe, pa mi
obavija srce i ne dopušta mu da pukne i raspadne se.
Osvijestila sam se kad me g. Bowler pljusnuo po obrazu, istodobno me
dozivajući. Nisam se željela probuditi.
»Bit će da si se onesvijestila«, rekao je on, zakopčavajući rasporak.
»Ispustila si nekakav čudan zvuk, kao da s nekim razgovaraš, ali to nije bio
tvoj glas. Nadam se da kod kuće ne pričaš u snu.«
G. Bowler mi više nije pomagao sa zadaćama, niti je tražio da zajedno
obilazimo kuće. Tjedni su prolazili, a on je pronalazio sve više zamjerki na
moj račun. Smetala mu je moja koža. Moja težina. Moj miris. Više me nije
ljubio, niti mi je govorio da me voli.
Ono se stvorenje u meni budilo, spavalo i vijugalo, šapćući mi savjete,
žvrljajući riječi, ispisane tankim slovima, na stranicama mojega dnevnika,
smijući se mojim slabašnim pokušajima da nekako izrazim osjećaje.
Nikoga ne zanima što ti misliš.
Zanima g. Bowlera.
On te ne voli. Smatra da se debljaš.
Ne.
Zato te štipa za salo iznad bokova. Smatra da si odvratna.
Voli me.
Više te ne ljubi. Ne kupuje ti poklone. Ne vodi te u obilazak kuća.
Napunila sam petnaest godina. Nije bilo nikakve proslave rođendana.
Majka me upitala kad sam posljednji put imala mjesečnicu. Ostala je bez
daha kad je liječnik potvrdio da sam trudna. Moj je očuh tražio da kažem
ime oca. Odmahnula sam glavom. Šakom me ščepao za kosu i pridignuo s
poda.
Sjećam se izraza na njihovu licu. Šok. Nevjerica. Poslali su me u moju
sobu, a ja sam ondje sjedila na krevetu i slušala kako se prepiru. Moja je
majka željela nazvati policiju, no moj je očuh rekao da će crkveni starješine
već znati što treba poduzeti. Ja sam grebla naljepnicu s likom Male sirene
na uzglavlju i polagano je skidala. Pomisao na to da u sebi nosim dijete
činila mi se apsurdnom. I dalje sam imala lutke, kuću i odjeću za njih.
Sutradan je netko nazvao moje roditelje i čula sam kako moj očuh pita:
»Je li to saslušanje pravosudnog odbora?«
 Nisam čula odgovor.
Odveli su me u Kingdom Hali, a ondje su me ispitivala trojica starješina
koje sam poznavala još iz djetinjstva. Brat Wendell imao je malu tvrtku za
čišćenje sagova. Brat Watson postavljao je žaluzine. Brat Brookfield radio
je kao vrtlar u gradskoj službi.
Postavljali su mi razna pitanja. Kad sam se seksala? Gdje? Koliko često?
Je li g. Bowler obrezan? (Nisam znala što to znači.)
»Koliko su ti noge bile razdvojene?« upitao je brat Brookfield, čije je
lice nalikovalo na rajčicu.
»Molim?«
»Pokaži nam koliko su ti noge bile razmaknute.«
Sjedila sam na drvenoj stolici, u haljini do koljena. Starješine su sjedili
za dugačkim stolom. Razmaknula sam koljena. Oni su se nagnuli naprijed.
»Zasigurno laže«, rekao je brat Wendell. »Kako bi mogla biti silovana s
tako razmaknutim nogama?«
»Zašto nisi rekla roditeljima?« upitao je brat Watson.
»Gospodin Bowler rekao je da me voli.«
Brat Wendell samo je prijezirno otpuhnuo. »Znači da si se svojevoljno
seksala s njim?«
»Ne. Da. Nisam uživala. U seksu nikako.«
»Jesi li kome rekla za to?« upitao je brat Watson.
»Nisam.«
»Je li tko vidio?«
»Čuvali smo to kao tajnu. Gospodin Bowler rekao je da ćemo, kad
napunim sedamnaest, zajedno pobjeći i živjeti u kući uz more. Pokazao mi
je i fotografije.«
Učinilo mi se da bi svakog trenutka mogli prasnuti u smijeh.
»Kad se to dogodilo prvi put?« upitao je brat Brookfield.
»Ne sjećam se točnog datuma.«
»Jesi li bila djevica?«
»Da.«
»Svakako se moraš sjećati datuma«, rekao je brat Wendell. »Tjedna...
mjeseca?«
 S mukom sam se pokušavala sjetiti, pa sam na koncu navela nešto
otprilike. »Negdje oko Uskrsa«, prošaptala sam.
»Ne zvučiš mi osobito sigurno.«
»Čini mi se da je bilo nekako u vrijeme Uskrsa.«
Starješine su me nakon toga pustili na miru. Željela sam otići u
kupaonicu, ali sam se bojala tražiti. Stoga sam prekrižila noge i sve čvrsto
stisnula i zatvorila. Ubrzo sam čula g. Bowlera kako viče u susjednoj
prostoriji, kako me optužuje za laganje. Tada mi je pobjeglo nekoliko kapi
mokraće.
Sa starješinama su potom ušli i moji roditelji. Gospodin Bowler ušao je
kroz jedna druga vrata. Prije nego što su se zatvorila, kraj njega sam
ugledala i njegovu kćer Bernie. Držala je majku za ruku.
Odbor se smjestio za dugački stol. Očuh je sjeo kraj mene, dok je majka
stajala samo na korak od glavnih vrata, posve izbezumljena izraza lica.
Prvi se oglasio brat Wendell.
»Vrlo teške optužbe iznijete su na račun brata Bowlera, uglednog člana
naše pastve. Sestra Agatha je trudna. Tvrdi da je brat Bowler više puta
općio s njom i tjerao je da izvodi razne druge seksualne radnje. Brat Bowler
poriče svaku krivnju i optužuje sestru Agathu za klevetu. Zatražio je
dopuštenje da ispita sestru koja ga je optužila.«
Činilo mi se da ću povratiti.
Gospodin Bowler prišao mi je i stao točno ispred mene. Na sebi je imao
one dobro poznate hlače od samta i pulover bez rukava. Ljubazno se
smiješeći, pozdravio me i rekao da mu je žao što me vidi u takvome stanju.
»Imaš li dečka?«
»Ne.«
»Znači da se nisi seksala s nekim svjetovnim dječakom iz škole.«
»Nisam.«
»Lažeš, sestro.«
»Ne.«
»Obratila si mi se i priznala. Prije šest tjedana. Rekao sam ti da
Stražarska kula zabranjuje takvo ponašanje. Savjetovao sam te. Upozorio
sam te da se kloniš tog mladića, ali me nisi poslušala.«
»Ne!« Pogledala sam majku. »To nije istina.«
 »To je potvrdila i moja kći, Bernie«, rekao je g. Bowler. » Njoj si
priznala.«
Odmahivala sam glavom, pokušavala razbistriti misli. Zašto bi Bernie
rekla da imam dečka?
»Znaš li što je laž, Agatha?« upitao je g. Bowler.
»Da.«
»Roditeljima si rekla da sa mnom ideš od vrata do vrata, je li to bila
laž?«
»Jest.«
»Znači da lažeš kad ti odgovara?«
»Ne. Da. Ne znam.«
»Ovome odboru rekla si da si se sa mnom prvi put seksala za Uskrs prije
dvije godine. Ja ovdje imam svoj rokovnik u kojem se jasno vidi da sam
tjedan dana u vrijeme Uskrsa bio na jednome poslovnom sajmu.«
Usta su mi se otvarala i zatvarala. »Nisam se mogla sjetiti točnog
datuma.«
»Jesi li u vezi s time lagala?«
»Ne, mislim... nisam bila sigurna.«
»Znači, kad u nešto nisi sigurna, onda lažeš.«
»Ne.«
»Jesi li lagala odboru ili si lagala meni?«
»Sad bi bilo dosta!« začuo se neki glas iz stražnjeg dijela dvorane. Moja
majka odlučnim je korakom došla do nas središnjim prolazom, grčevito
držeći torbicu. Iako je inače tako krotka i poslušna, sada je pogledom
prostrijelila starješine i rekla: »Agatha je odgovorila na sva vaša pitanja.
Donesite odluku, pa da je mogu odvesti kući.«
Nitko joj se nije ni pokušao usprotiviti, čak ni g. Bowler.
Odbor se povukao da razmotri odluku. Ja sam otišla u kupaonicu, pa
sam ondje oprala gaćice i osušila ih pod sušilom za ruke.
Protekao je cijeli sat. Odbor se vratio. Rekli su mi da ustanem, no meni
se činilo da me noge neće držati. Moji majka i očuh ostali su sjediti.
Brat Wendell u rukama je držao Bibliju. Nije me pogledao.
»Sveto pismo, u Timoteju, 5,19, kaže: ›Tužbe protiv svećenika ne primaj
osim na osnovu dvaju ili triju svjedoka ‹. U slučaju koji je pred nama, sestra
Agatha jedini je svjedok protiv brata Bowlera. To ne znači da laže, ni da
brat Bowler laže, ali politika Jehovinih svjedoka nalaže da su za
dokazivanje ovakve optužbe nužna dva svjedoka ili priznanje. A budući da
nije zadovoljen ni jedan od ta dva dokazna uvjeta, odbor neće činiti daljnje
korake i stvar će ostati u Jehovinim rukama.«
Gospodin Bowler je ustao i ustvrdio da nije zadovoljan odlukom.
»Ja sam ugledni starješina ove crkve, a sestra Agatha nanijela mi je
tešku nepravdu. Lažno me optužila, a ona sama imala je izvanbračne spolne
odnose s nekim svjetovnim mladićem. Ne kaje se. Zahtijevam ispriku i
tražim da se sestru Agathu izopći.«
Čula sam preneraženi uzdah i osjetila kako se tijelo moje majke na tu
riječ ukočilo. Znala sam što to znači. Već sam vidjela kako se druge
Jehovine svjedoke izopćuje i za daleko manji prijestup od »lažne optužbe«.
»Hoćeš li se ispričati bratu Bowleru?« upitao je brat Wendell.
Odmahnula sam glavom.
»Hoćeš li se pokajati?«
»Neću.«
Majka me snažno stisnula za nadlakticu. »Učini što ti kažu, Agatha. Reci
mu da ti je žao.«
»Nisam lagala.«
»To nije važno.«
»Otići ću na policiju.«
»U tom slučaju osudit će te Bog«, zagrmio je brat Wendell. »I zauvijek
ćeš ostati u Sotoninim rukama.«
Očuh mi je stavio ruku na rame. Osjećala sam kako mu prsti prodiru u
moje meso s obiju strana ključne kosti.
»Ispričaj se čovjeku, Agatha.«
Bol mi je prostrujala rukom i osjetila sam trnce u prstima.
»Ne.«
Članovi odbora pogledali su se među sobom i kimnuli. Saslušanje je
završilo. Tjedan dana kasnije primila sam pismo sa svojim imenom,
datumom rođenja i kongregacijskim brojem. Konkretan prijestup nije bio
naveden izrijekom, no značenje dopisa bilo je nedvosmisleno. Izopćena sam
iz Crkve. Više ne mogu sudjelovati u izučavanju Biblije, ni u skupnim
molitvama, niti se družiti s ostalim članovima. Budući da sam maloljetna,
mogu ostati živjeti pod istim krovom s roditeljima, koji će se brinuti za
moje fizičke potrebe, ali ništa više od toga. Majka me ne smije tješiti ako
plačem, niti mi pružiti savjete i emocionalnu potporu.
Očuh mi je rekao: »Volim te, Agatha, i čekat ću te onog dana kad se
vratiš. Dočekat ću te raširenih ruku i reći, baš kao što je otac rekao za svoga
razmetnog sina: ›Ova moja kći bila je mrtva, no sada se vratila u život. Bila
je izgubljena, a sad je pronađena‹. No dotada ćeš biti sama, jer si odlučila
okrenuti leđa Bogu.«
 Meghan

J ack je uzeo slobodan dan, jer mu se čini da ga nešto hvata. Tvrdi da je

»gripa«, no ja to zovem prehladom dok mi se ne dokaže drukčije. Cijelo
prijepodne jurim golje-dolje stubištem.
»Megs?« zavija on iz bolesničke postelje.
»Što je?«
»Žao mi je što te tako gnjavim.«
»Ne gnjaviš.«
»Možeš mi skuhati čaj?«
»Pristavit ću vodu.«
Vraćam se istim putem, kuham mu čaj i donosim još nekoliko keksa,
iščekujući sljedeći zahtjev.
»Što radiš?« pita kad sam došla do njega.
»Usisavam.«
»Jesi li vidjela novine?«
»Nisu ih dostavili.«
»Ne bi mi ih mogla kupiti, ha?«
»Može, naravno.«
»I kakve pastile za grlo - s okusom limuna i sredstvom za ublažavanje
kašlja, ne one s okusom trešnje koje podsjećaju na lijek.«
»Ali to jest lijek.«
»Znaš što mislim. I bi li mi mogla skuhati malo juhe za ručak?«
»Kakvu juhu?«
»S graškom i šunkom... i kockicama kruha.«
Tko ti je jučer bio rob?
 U vjetru se danas osjeća arktička hladnoća. Zadiže mi skute kaputa i
raznosi otpalo lišće po travi Barnes Greena. Odlazim po Lachlana u vrtić,
jer je utorkom ondje samo pola dana. On trči ispred mene, rukavice mu vise
iz rukava jakne, dok mu tenisice na petama svijetle pri svakom koraku.
Vrata samoposluge se otvaraju i Lachlan zastaje da pogleda bojanke. Ja
pronalazim policu s priručnim lijekovima i proučavam raznorazne sirupe za
kašalj i pastile. Neka zaposlenica u smeđoj kuti pojavljuje se na završetku
prolaza. S njom sam razgovarala prije nekoliko tjedana. Trudna je. Gledam
njezinu pločicu s imenom.
»Znate li nešto o sredstvima protiv kašlja?«
Agatha me nervozno gleda, pa odvraća pogled. »Za vas?«
»Ne, za mojeg supruga.«
»Ima li temperaturu?«
»Iskreno rekavši, čini mi se da uopće nije tako strašno.«
Agatha razmiče nekoliko kutijica i bočica, pa nešto traži u stražnjem
dijelu police.
»Traži okus limuna«, kažem ja. »Kad vam je termin? Rekli ste mi, ali
sam zaboravila.«
»Početkom prosinca.«
»Obje ćemo dobiti Strijelca. Treba li nas to brinuti?«
»Ne znam mnogo o Strijelcima«, kaže Agatha.
»Jako su svojeglavi, izrazito seksi i muževni. Tako barem kaže moj
suprug.«
»Smijem pogađati: Strijelac je?«
»Naravno.«
Obje se smijemo. Agatha ima simpatičan osmijeh.
»Čime vam se suprug bavi?« pita Agatha.
»Televizijski je novinar.«
»Znam ga možda?«
»Ne, osim ako pratite sport - radi na jednome od satelitskih programa.«
Prekida nas voditelj prodavaonice. »Je li ovdje sve u redu?« pita, pa
dvama prstima gladi kratke brkove.
»Savršeno u redu«, kažem ja.
 »Mogu li vam kako pomoći?«
»Ne, već imam pomoć, hvala.«
On još malo oklijeva. I ja piljim u njega. Trenutak kasnije odvraća
pogled i odlazi.
»To vam je šef?« pitam.
»A-ha. Ljiga.« Agatha dlanom pokriva usta. »Ispričavam se. To nisam
smjela reći.«
»Svaka je žena barem jednom imala takvog šefa«, kažem ja, dok
pogledom tražim vjenčani prsten.
Ona to primjećuje, pa pokriva dlan. »Zaručena sam.«
»Nisam željela biti pretjerano znatiželjna...«
»Znam. Zaručnik mi je u Ratnoj mornarici. Trenutačno je u Indijskom
oceanu, ali kupit će mi prsten u Cape Townu. Ondje imaju najbolje
dijamante.«
»Hoće li doći prije poroda?«
»Ne, osim ako mu Mornarica da slobodne dane.«
Osvrćem se i pogledom tražim Lachlana. Više ne gleda bojanke. Možda
čita stripove kraj blagajne. Ispričavši se, krećem u potragu, dozivam ga.
Zovem ga još glasnije. Ne javlja se.
»Nemoj mi se skrivati, Lachlane. Nije smiješno.«
Ubrzavam, trčim prolazom među policama, vičem, dozivam ga,
odjednom svjesna beskonačne rupe koja mi se iznenada otvorila u trbuhu.
Agatha mi pomaže tražiti. Viđamo jedna drugu na završetcima prolaza
dok tako prelazimo cijelu širinu samoposluge. Lachlana nema. Dok trčim
prema ulazu, pitam ostale kupce jesu li vidjeli malenog dječaka. Voditelj
samoposluge govori mi da se smirim, jer uzrujavam kupce. Djevojka na
blagajni izgleda kao da me se boji.
»Jeste li vidjeli da izlazi?«
Odmahuje glavom.
»O, Bože! LACHLANE! LACHLANE!«
Izišavši na pločnik, gledam u oba smjera, pa i prema parku. Tresem se.
Obuzima me vrtoglavica. Neki muškarac prolazi kraj mene.
»Jeste li vidjeli nekog dječačića? Visok je otprilike ovoliko, ima plavu
kosu. I plavu jaknu. Tenisice mu svijetle na peti.«
 Muškarac odmahuje glavom. Uviđam da sam ga, posve nesvjesno, u
međuvremenu ščepala za nadlakticu i da ga čvrsto stišćem. On se oslobađa
stiska i brzo se udaljava.
Na suprotnoj strani ulice zaustavio se autobus. Vrata se otvaraju. Što ako
se Lachlan ukrca? Obožava autobuse. Vičem, obraćajući se vozaču, mašem
rukama, prelazim ulicu, ne gledajući ni desno ni lijevo. Neki automobil
naglo koči, netko mi trubi. Vozač autobusa otvara prozor.
»Moj mali sin, je li ušao?«
Odmahuje glavom.
»Sigurni ste? Možete li provjeriti?
Vozač ustaje i ide do stražnjeg dijela autobusa, zaviruje pod sjedala. Ja u
međuvremenu pogledom pretražujem park, pokušavam obuzdati paniku.
Vidim dvoje ljudi sa psom. Neka iscrpljena majka sjedi na deki na travi,
kraj dječjih kolica. Neki starac vuče se stazicom. Oni profinjeniji dijelovi
mojega mozga sada se gase. Trčim, dozivam Lachlana, u srcu već uvjerena
da ga je netko oteo. Mog predivnog dječaka. Nema ga. Lachlan
Shaughnessy. Četiri godine. Poduža plava kosa i besprijekorni bijeli zubi i
krajnje koncentriran pogled kad igra igrice ili glumi da je vitez, vojnik ili
kauboj.
Načas preko travnjaka gledam prema jezercu. Što ako je Lachlan otišao
pogledati patke? Mogao je upasti u jezerce. Idem dalje, izbezumljeno ga
dozivam, užasnuta zbog mogućnosti da ću ugledati to malo tijelo kako na
trbuhu pluta na površini vode.
Gotovo posrćući kroz hrpe suhog lišća, dolazim do ruba vode. Patke se
naglo raspršuju, nalik na eksploziju krila, mahnito se uspinju. Lachlana
nema. Mutnosmeđa voda mreška se na povjetarcu. Možda se vratio u vrtić
ili pokušao sam pješice doći kući. U samoposluzi je zatražio čokoladu, no ja
sam mu rekla da pričeka. Možda je kod kafića, možda razgledava torte u
izlogu. Trčim natrag, no Lachlana nema ni ondje. Je li moguće da je otišao
do Lucyne škole? Uvijek govori kako bi radije sada krenuo u školu nego da
čeka sljedeću godinu. Ponovno počinjem trčati, pogledom pretražujem sve
automobile u prolasku, sve kombije i kamione, pokušavam potisnuti sve
veću paniku. U glavi mi sijevaju imena. Imena nestale djece. Imena ubijene
djece. Što ću reći Jacku? Kako ću to objasniti Lucy? Sve pred očima već mi
je zamagljeno i izlomljeno od suza. Ne mogu ga pronaći. Moram ga
pronaći.
 Netko me doziva.
»Gospođo Shaughnessy!«
Dvaput se posve okrećem oko sebe i tek tada vidim Agathu. Drži
Lachlana za ruku. Trčim do njih, dižem Lachlana u naručje, stišćem ga
toliko snažno da već negoduje.
»To me boli, mama.«
Olakšanje je nalik na otvaranje nekog velikog ventila ili ispuhivanje
balona.
»Bio je u skladištu«, objašnjava Agatha. »Nije mi jasno kako je dospio
onamo.«
»Tisuću puta hvala«, kažem ja. Najradije bih zagrlila i nju.
Lachlan mi se migolji iz ruku. »Zašto plačeš, mama?«
»Nikad mi više nemoj tako pobjeći«, kažem mu.
»Nisam pobjegao. Vrata su se zatvorila.«
»Koja vrata?«
»Bit će da su se zaključala za njim«, kaže Agatha.
»Ali nisi se smio tako udaljiti od mene«, kažem Lachlanu. »Prestrašila
sam se. Već sam pomislila da sam te izgubila.«
»Nisam se izgubio. Tu sam.«
Stvari koje sam stavila u košaricu ostavila sam u samoposluzi. Lachlan
za ruku hvata i Agathu i mene, pa se ljulja između nas. Sad kad je nestalo
straha, osjećam se posve iscrpljeno i želim se samo sklupčati i spavati.
Agatha mi pomaže da spakiram kupljene namirnice, a usput čavrljamo o
trudnoći i odgovornosti koju nosi podizanje djece. Na prvi pogled činilo mi
se da je mlađa od mene, no sada vidim da smo približno vršnjakinje. Ona je
malo punašnija - vjerojatno konfekcijski broj 42, dok sam ja 40, sivoplavih
očiju i nervoznog osmijeha. Sviđa mi se njezin neobičan sjevernjački
naglasak, kao i to što ne afektira i nije nadmena - nije poput nekih ovdašnjih
žena koje su često vrlo umišljene i rezervirane. Šali se na vlastiti račun.
Smije se. Zahvaljujući njoj osjećam se bolje.
Trebala bih pozvati Agathu da se pridruži mojoj skupini mama. U nju bi
unijela pravi dašak svježega zraka. Istog trenutka prisjećam se koliko su
moje prijateljice često snobovi. Većina ih je išla u privatne škole i studirala i
govori identičnom intonacijom. Pune su društvenog samopouzdanja,
atraktivne i u stanju zadovoljiti sve kriterije na bilo kojem vikendu u
ladanjskoj kući ili vrtnoj zabavi. Bi li to bila u stanju i Agatha? Kako bih je
uopće predstavila?
»Jednom bismo trebale otići na kavu«, kažem, posve iskreno. »Zbilja?«
»Koji ti je broj?« Vadim mobitel. »Usput, ja sam Meghan. Zovi me
Meg.«
»A ja sam Agatha.«
»Znam.« Pokazujem njezinu pločicu s imenom. »Razgovarale smo prije
nekoliko dana... upozorila si me na mokri pod.«
Izgleda iznenađeno. »Sjećaš se?«
»Pa naravno. Zašto?«
»Nije važno.«
 Agatha

O bilazak obično dogovara primalja«, kaže medicinska sestra iz rodilišta,

u tamnoplavim hlačama i plavoj bluzi s ukrasnim obrubom na
ovratniku. Visoka je jedva metar i pol, a s tim gustim obrvama koje joj se
gotovo spajaju iznad nosa izgleda kao Talijanka.
»Kad vam je termin?« pita.
»Početkom prosinca.«
»Dugo ste čekali...«
»Imam i druge mogućnosti«, kažem, pa dlanovima ovlaš prelazim po
trbuhu. »Sestra mi je rodila kod kuće i kaže da nema boljega od toga.«
»To može biti vrlo pozitivno iskustvo ako ste zdravi i nemate nikakvih
komplikacija«, kaže ona, pa me, u svojim udobnim cipelama gumenog
potplata, hodnikom vodi dalje. »Ovo vam je prvo dijete?«
»Da.«
Uočavam kako je rep vezala jednostavnom crnom gumicom, kao i mali
ručni sat koji joj je učvršćen za džep na prsima. Za desno uho ima zataknutu
jeftinu kemijsku olovku.
»Ne uspijemo li vas primiti, mogu vam preporučiti neke državne i
sveučilišne klinike. Hoćete li ići u privatnome aranžmanu?«
»Moguće.«
»Tko vam je ginekolog?«
»Gospodin Phillips.«
Zastaje kod nekih vrata, pa viri unutra kroz maleni prozor na njima.
»Možda vam neću moći pokazati sve trudničke prostorije. Neke su zauzete.
Virtualni obilazak moguć je na našim stranicama.«
 Hodnici su bijeli, čisti i blistavi. U pastelnim bojama. Umiruju.
Prolazimo kraj neke žene u papučama i bolničkome ogrtaču koju pridržava
suprug.
»Ovdje, u Churchillu, na svijet donosimo pet tisuća djece godišnje. Za
prijatelje i članove obitelji imamo točno određeno vrijeme posjeta, dok
partneri mogu dolaziti i odlaziti kako žele«, kaže sestra, koja mi pokazuje
rađaonicu s kadom za rađanje u vodi.
»Ovo je postnatalni odjel. Imamo ograničen broj jednokrevetnih soba.
Tko prvi...«
Obilazak završavamo na prijemnome šalteru, gdje dobivam prijavni
obrazac. »I vaš liječnik može poslati zahtjev«, kaže ona, »ali nemojte
predugo čekati.«
Zahvaljujem joj i sjedam u čekaonicu za pacijentice, pogledavam
obrazac dok promatram pravu paradu trudnica i nervoznih očeva koji izlaze
iz dizala. Drugi idu kući - novorođenčad u nosiljkama, majke s buketima
cvijeća i plišanim igračkama.
Nakon što sam zaključila da sam spremna za odlazak, pratim znakove i
dolazim do izlaza, pamtim raspored hodnika i stubišta. Ljudi u prolasku
kimaju i smiješe se, jer su trudnice slatke i blistaju i gegaju se poput
pingvina. Što na njima ne bi moglo biti privlačno?

Vraćam se kući i pod vratima nailazim na poruku: Dođi gore!

Kucam na Julesina vrata. Otvara ih širom i teatralno. Iza nje, u kompletu
od tvida, vidim Haydenovu majku, ozarenu kao da je dobila na lutriji.
»Nadam se da nećeš zamjeriti«, kaže ona i grli me. Ima jednak miris kao
i njezina kuća - miris omekšivača i kolača od limuna. Moram dobro paziti
da se ne ukočim u njezinu zagrljaju.
»Kako ste znali gdje živim?« pitam nervozno.
»Rekao mi je Hayden. Jeste li vas dvoje razgovarali?«
»Nakon subote ne.«
»Ima velike novosti.«
Pušta me iz zagrljaja. Bit će da Jules već sve zna, jer mi se ceri poput
dvorske lude. Gledam čas nju, čas Haydenovu majku i pitam se bih li
trebala pogađati.
 »Hayden dolazi kući na porod«, kaže gospođa Cole.
Gledam je razjapljenih usta.
»Razgovarao je s predstavnicima mornaričkog ureda za odnose s
obiteljima i objasnio situaciju. Ratna mornarica osoblju obično ne dopušta
da prekine turu, no njemu su sada dali dopuštenje. Nije li to divno?«
Koljena mi klecaju. Jules me hvata za nadlakticu i pomaže mi da
sjednem.
»O, Bože, tako mi je žao«, kaže gđa Cole. »To je veliki šok. Trebala sam
bolje promisliti.«
»Kada?« pitam.
»Molim?«
»Kada se vraća kući?«
»Točno za dva tjedna pristaje u Cape Townu. Odande će avionom doći
na Heathrow i stoga bi trebao doći točno na vrijeme.«
Osjećam kako mi se diže želudac i u ustima osjećam okus bljuvotine
koji potiskujem brzim i snažnim gutanjem. Jules predlaže da popijemo čaj,
pa odlazi pristaviti vodu. Njezin sinčić, Leo, gleda TV s isključenim tonom
i povremeno nas pogledava kao da smo uljezi na njegovu području.
»Hayden je oduševljen«, kaže gđa Cole, ustreptalih ruku i osmijeha.
»Znam da mu je trebalo malo vremena da se sredi, ali sada je svim srcem u
tome. Želi biti uz tebe, ako nemaš ništa protiv.«
Osjećam se poput Alice u zemlji čudesa koja pada u zečju jazbinu,
pokušavam spriječiti pad u paralelni svijet.
»Ne može biti uz mene«, kažem.
Gospođa Cole zastaje usred rečenice. Jules podiže pogled s posude u
kojoj kuha vodu. Čekaju da objasnim.
»Mislim, radi važan posao... hvata pirate. Što ako pirati otmu još neki
brod? Gledala sam onaj film... znate... s Tomom Hanksom, u kojem kapetan
postaje talac.«
Gđa Cole se smije. »Pirate mogu spriječiti i bez Haydena.« Pokazuje
prema vrećicama koje je donijela. »Kupila sam ti par stvari. Pogledat ćemo
ih kasnije.« Ne želim nikakvo »kasnije«. »Nadam se da ti ne smeta što sam
došla. Nisam znala da te Hayden zaprosio.«
»Tko vam je to rekao?«
 »Tvoja prijateljica Julie... tako je divna. Baš je lijepo što imate jedna
drugu.«
»Jedna drugu?«
»To što ste istodobno trudne.«
Kimam, i dalje se pokušavam suočiti s novostima.
Jules donosi pladanj u dnevnu sobu. Dodaje mi šalicu s čajem. »Dvije
kockice šećera.« Otpijam gutljaj i duboko uzdišem. Moram sve ovo
prekinuti. Ne mogu dopustiti da Hayden dođe kući radi poroda.
»Sigurni ste da je to u redu? Nikako ne želim izazvati probleme Ratnoj
mornarici.«
»Sve je u najboljem mogućem redu.«
»Uz mene će biti majka.«
»Razumijem«, kaže gđa Cole. »Ali sada imaš dvoje partnera za porod.
Ne bih rekla da će Hayden biti od osobite koristi, no još nikada nisam
vidjela da je oko nečega toliko uzbuđen.«
Ne razumije. A ja ne mogu objasniti. Želim postati Haydenovom
suprugom i želim da se brine za mene. Za mjesec dana može lijepo uploviti
u luku u Portsmouthu poput vikinškog ratnika koji se vraća kući nakon što
je poharao tko zna koliko gradova, ali ne sada, ne još.
»Je li sve u redu s tobom, Aggy?« pita me Jules. »Nekako si mi blijeda.«
»Doživjela je šok«, kaže gđa Cole. »Trebala bi se ispružiti.«
Gđa Cole spušta se sa mnom u moj stan, čeka da zaključam vrata.
Stanom vlada kaos. Ispričavam se.
»Gluposti. Cijelo si vrijeme sama.«
Tjera me da sjednem i podignem noge, a ona počinje čistiti i pospremati.
Vadi posuđe iz perilice, stavlja novo. Briše radne plohe. Prazni kante. Baca
hranu kojoj je istekao rok. Pita imam li kantu i krpu za pranje na dršku.
»Molim vas, nemojte prati pod.«
»Samo u kuhinji.«
Promatram je sa sofe.
»Trebala bi jesti više voća i povrća«, kaže osvrćući se na hranu u
hladnjaku. »Dobro kuhaš?«
»Zapravo i ne.«
 »Mogu ti pokazati kako da pripremiš neka od jela koja Hayden najviše
voli.«
»Super.«
Prelazi na kupaonicu, dovikuje mi pitanja, raspituje se o mojoj obitelji -
odakle sam i gdje sam pohađala školu. Pokušavam se prisjetiti što sam joj
rekla pri prošlome susretu.
»Je li ti majka oduševljena time što će postati baka?«
»Baš i nije.«
»Zašto?«
»Čini mi se da joj se baš ne sviđa da je netko zove ›bakom‹.«
»Da, žena od toga nekako ostari.«
Gđa Cole ne dopušta mi da vidim što mi je donijela dok ne završi s
pospremanjem. Skinuvši gumene rukavice, uklanja kosu iz očiju, pa sjeda
na sofu i redom počinje otvarati vrećice. U prvoj su kućna haljina i
spavaćica. »Za bolnicu«, objašnjava. U sljedećoj su vrećici dječja dekica,
vestice na kopčanje, čarapice i pletene kape. »Nisam točno znala hoćeš li
dječaka odijevati u plavo, pa sam se odlučila za neutralne boje. Dječaci su
divni. Djevojčice također, ali uvijek je divno prvo dobiti dječaka.«
Gđa Cole uspijeva izreći pokoji kompliment mojem stanu, pa pita gdje
će dijete spavati.
»Pa, nekako sam planirala kupiti pletenu košaru.«
»Izvrsna ideja«, kaže ona. »Ja te mogu odvesti u kupnju. A kolica?«
pita.
»Posudit ću ih.«
»Ja ti mogu kupiti nova.«
»Nije u redu da ih vi platite.«
»Naravno da je u redu. Želim pomoći.«
Već se posve udobno smjestila i udomaćila, pa sada nastavlja govoriti o
porodu, objašnjavati da ne trebam razmišljati o novcu. Svim srcem samo
želim da pođe kući. Moram dobro razmisliti o Haydenu i onome što ću
učiniti. Imam četrnaest dana do njegova dolaska. Sigurno će se željeti
vidjeti sa mnom. Tražiti dokaz da je otac.
Ponekad je najbolje ne znati kako se rade djeca.
 Meghan

G race mi želi prirediti trudničku zabavu, što se meni čini pomalo

neukusnim s obzirom na to da mi je ovo treća trudnoća. Sjedimo u
kuhinji i gledamo kako Lachlan u vrtu pokušava zmaja natjerati da poleti.
Izradio ga je od kutije za pizzu, tako da će poletjeti teže i od onog
plastičnog plamenca koji nam krasi travnjak.
»Nemoj tako kvariti zabavu«, kaže Grace. »Treba proslaviti svako
dijete.«
»A što ako mi nije do zabave?«
»To bi značilo da si dosadna i mrzovoljna.«
Načas, možda i zato što žudim za njezinim suosjećanjem, razmišljam o
tome da joj kažem za Simona, no od toga odmah odustajem. »Bez darova«,
navodim uvjete.
»A dječja odjeća?«
»Imam potkrovlje puno dječje odjeće.«
»Rabljene!« Gleda me napućenih usana. »Molim te, nemoj ga tjerati da
nosi rabljenu odjeću. Tako je bilo meni. Morala sam nositi tvoje stare stvari.
Stare školske uniforme, rabljene cipele, teniske rekete, skijaške jakne...
Sjećam se jednog Božića - bilo mi je devet godina - kad su mi mama i tata
kupili čizme. Bio mi je to prvi novi par obuće u životu!«
Najradije bih se nasmijala i našalila se u vezi s teškim problemima
stanovnika Trećeg svijeta, no vidim da govori ozbiljno. Grace je uvijek bila
nesretna zbog toga što je mlađe dijete. Uopće ne prihvaća da i status
najmlađeg djeteta u obitelji ima određene prednosti. Možda je i u pravu. Svi
slave prvo dijete. Kad se Lucy rodila, prijatelji, članovi obitelji i kolege slali
su čestitke, cvijeće i igračke. Lachlan nije dobio ni pola svega toga. A kad
pogledam naše fotografije, na neusporedivo više njih je Lucy.
 »Imala si mamu i tatu samo za sebe«, kaže Grace. »Kad sam se ja rodila,
imala sam ih samo na pola.«
»Ali tebe je voljelo troje ljudi. Imala si mene.«
»Nisi baš bila jako ljubazna prema meni. Sjećaš se kad si me gurnula s
onog sanduka u vrtu, pa sam slomila ruku?«
»O, Bože, pa to je bilo samo tada, jedan jedini put!«
»Vrlo brižno od tebe.«
»Potpisala sam ti se na gips.«
»Svaka čast!«
Grace zna da je samo zadirkujem.
»Ako baš toliko želiš zabavu za dijete, kako bi bilo da i sama
zatrudniš?«
»Za to bi mi dobro došao i nekakav suprug.«
»Što je s Darcyjem?« To je posljednji u nizu njezinih mladića.
»Na izlaznim vratima.«
»Pa tek si ga predstavila obitelji.«
»Čini mi se da je baš u tome moj najveći problem - čim ga obitelj zavoli,
ja se odmah ohladim.«
»Darcy je baš drag.«
»Previše me podsjeća na tatu.«
»A to nije dobro?«
» Nije!« Radi grimasu. »Užasava me i sama pomisao na udaju i djecu.
Što ako zahvaljujući roditeljstvu ne odrastem? To bi mogla biti tek jeftina
krinka.«
»Nije jeftina.«
»To je istina.«
 Agatha

P amćenje mi je okrutno u vezi s pojedinostima iz mojega vlastitog

života. Ne mogu preurediti, promijeniti, ni izbrisati određene trenutke,
ni izmijeniti ishode. Vidim svoju djecu - onu koju sam izgubila ili nekome
dala - i zamišljam bolji život i bolja vremena, ali ne mogu promijeniti ono
što se dogodilo.
Sada je preda mnom novi problem. Hayden se za dva tjedna vraća kući.
Ono stvorenje obavilo mi je pluća, pa teško dišem. Zadirkuje me i provocira
- ponekad šaptom, ponekad krikovima. Pokrivam uši, govorim mu da
nestane.
Glupo! Glupo!
Nisam ja kriva.
Nikad nećeš biti majka.
Hoću.
Ustajem iz kreveta, odlazim do ormara i odijevam jučerašnju odjeću. Na
istoku se naziru prve sive naznake svitanja, otkrivajući kišni dan nakon
vlagom natopljene noći. Danas ne radim. Inače bih ostala u krevetu, no ono
stvorenje sada mi ne da mira.
Uključujem televizor i gledam najavu vijesti, a zatim i nekakvu živahnu
meteorologinju kojoj plaćaju upravo da pronalazi nekakve duge i za ovako
ružnih i jadnih jutara. U devet čujem kucanje na vratima.
»Tko je?« pitam.
»Ja sam«, kaže Jules.
Spremna je za izlazak, drži Lea za ruku.
»Plakala si?« pita.
»Nisam.«
 »Oči su ti krvave.«
»Bit će da imam peludnu groznicu.«
»U ovo doba godine?«
Uvodi Lea u stan. On je u širokim trapericama i majici s prikazom
Lokomotive Tomice.
»Rekla si da ćeš mi ga pričuvati danas prijepodne«, kaže Jules. »Imam
termin kod liječnika. Zaboravila si?«
»Ne, sve je u redu. Samo idi.«
Leo se skriva pod njezinim trbuhom, drži joj se za noge. Jules mi daje
vrećicu punu bojanka, bojica i DVD-a.
»Dođi, maleni«, kažem ja. »Idemo gledati crtiće.«
Jules brzo odlazi, prije nego što Leo počne cendrati. Sjedimo na sofi i
gledamo televiziju sve dok mu ne dosadi. »Kako bi bilo da mi nešto
nacrtaš?« kažem ja, pa vadim boje i papir. Dvadeset minuta kasnije već trči
uokolo s kartonskom kutijom na glavi i glumi da je astronaut. Tako se
zabija u zid. Plače. Umirujem ga poljupcima.
»Ma mogla bih te samo tako pojesti«, kažem.
Prestrašeno me gleda. »Pa ne možeš me pojesti!«
»A zašto?«
»Jer sam mali dječak.«
»Ali dječaci su tako slasni.« Za njim jurim u spavaću sobu i hvatam ga
na krevetu, pa ga usnama škakljam po mekome bijelom trbuhu.
Kasnije mu donosim kekse, a on se na sofi privija uz mene.
»Želiš još mlijeka?«
Kima.
Ustajem, a Leo pokazuje prema stražnjoj strani moje suknje od trapera.
»Popiškila si se.«
Osvrćem se i vidim krvavu mrlju. Na sofi je ostala samo manja tamna
točka. U meni puca nešto maleno i krhko - kao da sam prošla kroz jednu
jedinu nit paučine. Osjećam grčenje u cijelome tijelu. Piljim u tu krv.
Koljena mi podrhtavaju.
Posrćući do kupaonice, svlačim suknju i gaćice. U umivaoniku sapunom
i rukama perem umrljanu tkaninu, sapunam i ispirem više puta. Voda
postaje ružičasta. Ruke me bole i peku.
 Nisi ni bila trudna.
Zaveži! Zaveži!
Rekla sam ti.
Plačem i čupam kosu, uživam u toj boli. Šizim zbog nepravde, mrzim
sebe, želim učiniti nešto nasilno. Želim gurnuti šaku u sebe i zaustaviti to
krvarenje. Sjedim na rubu kade, štucam i jecam, dok mi voda s natopljene
suknje kapa na stopala u čarapama.
Čujem nekakvu škripu i podižem pogled. Leo me promatra kroz uski
prostor između poluzatvorenih vrata i okvira. Brzo uzimam ručnik i
pokušavam se zakriti, no on je već ušao.
»Što je to?« pita, rukom pokazujući moj trbuh.
»Odavde dolaze bebe.«
»Moja mama to nema.«
»Njezina beba doći će s jednoga drugog mjesta.«
Gledam u ogledalo i vidim otužnu napola nagu klaunicu s apsurdnim
silikonskim trbuhom učvršćenim iza leđa. Kakva sam samo bijednica.
Kakvo jadno, bijedno stvorenje koje se teško može nazvati ljudskim bićem.
Ja sam običan glupi vic. Tek nekakav odjek. Pravi pravcati neuspjeh u
svakom smislu.
Ono je stvorenje u pravu. Koja je uopće svrha jalovih žena?
Leo pruža ruku i dodiruje protezu. »Tu unutra imaš bebu?«
»Tako je.«
»Kako se našla unutra?«
»Ovamo ju je stavio Bog.«
Leo se mršti.
»U čemu je stvar?« pitam.
»Moj je tata stavio bebu u mamin trbuh«, kaže Leo. »Je li je stavio i
tebi?«
Odmahujem glavom i brišem oči. »Idi gledati TV.«
»Žedan sam.«
»Brzo ću doći.«
Nakon što je izišao, oprala sam bedra i iz kupaonskog ormarića izvadila
tampon. Odijevam novu odjeću, krećem se polagano, poput žrtve kakve
nesreće koja još pokušava utvrditi ima li koju modricu ili slomljenu kost.
Leu donosim mlijeko, pa sjedam uz njega na sofu. On mi stavlja dlan na
trbuh, i dalje znatiželjan.
Dječak zna.
Nije učinio ništa pogrešno.
Mogao bi nekome reći.
Nitko mu neće vjerovati.
Glupačo.
Jules se vraća u podne, otresajući kišobran. »Vani je živi užas«, kaže, pa
grli Lea.
»Je li kod liječnika sve bilo u redu?«
»Da.«
Ona se sada obraća Leu. »Kako se kaže?«
Dječak me stidljivo gleda. »Hvala što si me čuvala, teta Agatha.«
»Bilo mi je drago«, kažem.
Čujem kako se uspinju stubama, kako otključavaju vrata, kako Leo trči
dnevnom sobom. Jules ide u kupaonicu. Čujem kako pušta vodu u nužniku.
Kotlić se puni. Voda šumi i grgolji kroz cijevi u zidovima. Zavidim Jules,
koja osjeća kako u njoj raste dijete, koja mu osluškuje otkucaje srca, gleda
snimke s ultrazvuka.
Po prirodi nisam nepromišljena i impulzivna, niti sam nekakvo
čudovište, no ponekad sam noću ležala budna, zagledana u strop, i
razmišljala o tome kako omamiti svoju najbolju prijateljicu i izrezati joj
dijete iz utrobe.
Neću to učiniti. Ne bih to mogla učiniti. Ali ipak želim.
Obuzima me klaustrofobija. Ne mogu disati. Navlačim kaput, spuštam
se na ulicu, navlačim kapuljaču koja me štiti od kišice. Osjećam grčenje
maternice. Boli me srce. Tijelo mi se izruguje. Ono stvorenje umire od
zlobnoga smijeha.
Rekla sam ti. Rekla sam ti. Rekla sam ti.
Pjevam u sebi, zaglušujem taj glas i nastavljam hodati, kraj
prodavaonica u Kings Roadu i na Sloane Squareu, na sjever, prema
Kensingtonu i Marble Archu. London krasi ta neka zlokobna sila teže zbog
koje se svaki korak čini sve težim, kao da se uspinjem do vješala.
 Na jednome raskrižju uočavam povorku vrtićke djece u identičnim
kabanicama, stoje u parovima, drže se za ruke i čekaju zeleno svjetlo na
semaforu. Tete stoje na početku i na kraju povorke. Na pamet mi pada
Elijah, moj mlađi brat - moj prvi gubitak.
U Kingdom Hallu sam doznala da je zavist jedan od sedam smrtnih
grijeha, a ja u tom grijehu živim svakodnevno. Zavidim zgodnima,
bogatima, sretnima, uspješnima, umreženima i vjenčanima. No najviše od
svega zavidim mladim majkama. Za njima ulazim u prodavaonice.
Promatram ih u parkovima. Čeznutljivo virim u njihova kolica.
Moj je biološki sat pokvaren i nije ga moguće popraviti. U posljednje
četiri godine odbilo me dvanaest klinika za umjetnu oplodnju. Imala sam
dovoljno prilika, rekli su mi. Jedan specijalist u bolnici Hammersmith rekao
mi je da ne gubim nadu. Bila bih ga najradije pljusnula i povikala: Nadu?
Od nade neću zatrudnjeti. Nada šapuće: »Još samo jednom«, ali ipak
razočara. »Nada je dobar doručak, ali loša večera«, običavala je reći moja
baka.
Jedan psihoterapeut rekao je da je moja želja za djetetom svojevrsna
metafora za nešto drugo što mi nedostaje u životu.
»Kako to mislite?« upitala sam.
»Rođenje je metaforički čin. Roditi se želi nešto što zapravo nije dijete.«
»Nije dijete.«
»Da.«
Kakva sranja, pomislila sam. Dijete nije metafora. Kao žena sam se
rodila upravo radi djeteta. Čemu bi mi inače služila maternica i zašto bih
svaki mjesec trebala krvariti ? Zašto se inače iznutra osjećam toliko
praznom? Zašto onda toliko žalim za djecom koju sam izgubila i za
djetetom koje sam svojevoljno dala?
Ljudi koji imaju djecu neplodnost najčešće kao da smatraju nekakvom
zastarjelom bolešću nalik na boginje ili kugu. Smatraju da je to odavno
riješeno umjetnom oplodnjom i surogat-majčinstvom, te da su svi koji se
pomire sa životom bez djece slabići i nedostojni. Ali griješe. Znanost ne
nudi nikakvu zaštitnu mrežu. Samo dvadeset pet posto postupaka liječenja
neplodnosti okonča se rođenjem živog djeteta, a nakon što žena napuni
trideset pet godina, izgledi za to dodatno se smanjuju.
 Ja sam te izglede upropastila. Dečkima s kojima sam hodala priređivala
sam smicalice, ševila se s neznancima, krala spermu i četiri puta išla na
umjetnu oplodnju, no moja maternica i dalje odbija primiti i čuvati
minijaturnu verziju mene. Oglasima sam tražila donaciju jajnih stanica,
istraživala mogućnosti posvajanja i odustala od surogat-majki iz inozemstva
jer si ni u snu ne bih mogla priuštiti naknade koje su tražili posrednici,
odvjetnici i same majke.
Nastojala sam izbjegavati zabave za trudnice, dječje rođendane, igrališta
i ulaze u školu. Stvar nije u tome da postajem nesretna kad vidim
novorođenčad i djecu. Obožavam ih gledati. Tuga u meni budi se kad
slušam majke kako sjede i razgovaraju, razmjenjuju priče, tuže se na besane
noći, na probleme s izbijanjem zuba, na troškove, na bakterije ili na dječje
ispade bijesa. Kako se samo usuđuju tužiti? Sve su blagoslovljene.
Odabrane. Prave sretnice.
Moja žudnja za djetetom nalik je na dio slagalice koji nedostaje, a nije
ga moguće ničim zamijeniti. Ta praznina užasno boli, ta prazna utroba, ta
praznina veličine novorođenčeta koja je u meni. Osjećam je kad god vidim
neko malo dijete ili čitam neki časopis ili gledam televiziju. Želim sretan
brak, kuću i psa, ali odreći ću se svega toga samo za priliku da dobijem i
držim dijete, da ga volim, da ga ljubim, da ga imam, da ga podižem, da
pripadam.
Približava se kasno poslijepodne i svjetlosti je već sve manje. Nekako
sam došla do rijeke u blizini Westminstera, iako se uopće ne sjećam kojim
sam ulicama prolazila i gdje sam sve skrenula. Big Ben označuje puni sat.
Dok sjedim na drvenoj klupi s okvirom od lijevanog željeza, na sebi
osjećam vlagu. I dalje pada sitna kiša. Čuje se crkveno zvono. Kraj mene
prolazi autobus. Čuje se pneumatski čekić. Nad glavom mi kruže galebovi.
London nema vremena za tišinu. Ne osvrće se na vlastitu prošlost.
Rijekom polagano klizi neka teglenica, napreduje uzvodno. Neki
školarac zastaje i pita imam li upaljač. Iz usta mu visi vlažna cigareta.
Odlazi. Ja ustajem. Već obamrla od hladnoće, krećem naprijed i gledam u
rijeku, koja se pjeni i komeša oko pilona. Svijet je nepregledno velik, a ja
sam u njemu tek sićušna, ni po čemu važna mrljica, koja se lako izgubi i
brzo zaboravi.
Ono se stvorenje u meni budi.
Mogla bi skočiti.
 Po svoj prilici ne bih uspjela.
Mogla bi samo skliznuti pod površinu i nestati.
Proteza bi me održavala na površini poput pojasa za spašavanje.
Poskakivala bih na površini sve dok me netko ne bi izvukao iz rijeke.
Mogla bi skinuti protezu.
Obuzima me krajnja smetenost. Rukama se naslanjam na kamenu
ogradu, pa se naginjem preko nje, pridižući se na nožne prste. Nepomično
gledam uskomešanu rijeku, pitam se koliko bi u njoj bilo hladno. U tom
trenutku neki labrador stavlja šape na zid do mene, pridiže se na stražnjim
nogama i gleda istu tu vodu. Mašući repom i gotovo drhteći od radosti,
uzbuđeno se okreće prema meni, kao da me pita što gledam.
»Bok«, kažem ja. »Odakle si se ti stvorila?«
»Ispričavam se«, kaže neki glas. Podižem pogled i vidim nekog
postarijeg muškarca. U ruci drži pseću uzicu i s mukom hvata zrak.
»Pobjegla mi je. Spusti se, Betty, ostavi na miru ovu dragu damu.«
Betty mi licka ruku.
»Neće vas ugristi«, kaže. »Je li sve u redu?«
Ne odgovaram.
»Jako ste uzrujani. Mogu li vam kako pomoći?«
»Ne, molim vas, samo idite.«
On zakopčava uzicu za ogrlicu i okreće se. Ne odlazi daleko. Vidim da
mobitelom razgovara s nekim i pogledava prema meni. U međuvremenu je
na zid sletio neki galeb. Riječ je o ružnoj i debeloj ptičurini sjajnih i zlobnih
očiju, s plivaćim kožicama i kukastim kljunom.
Piljim u tu pticu zlokobna izgleda, svjesna toga da me onaj starac i
njegov pas i dalje gledaju. Iza njih se zaustavlja policijski automobil. Iz
vozila izlazi jedan policajac, stavlja kapu i prilazi mi.
»Dobar dan«, kaže vedro. Već gotovo očekujem da će reći: »Kakav
divan dan.«
»Ova ptica ima zle namjere«, kažem i pokazujem prema galebu.
»Molim?«
»Pilji u mene.«
Gleda galeba, ništa ne razumije.
 Betty laje. »Ja sam vas nazvao«, kaže onaj muškarac u godinama.
»Zabrinuo sam se za nju.«
Policajac mi prilazi još bliže i stavlja mi ruku u rukavici na nadlanicu.
»Kako se zoveš?«
»Agatha.«
»Je li ti hladno, Agatha?«
»Jest.«
»Kako bi bilo da ti negdje lijepo uzmemo čaj?«
»Ne treba. Moram poći kući.«
»Gdje ti je dom?«
Pokazujem na zapad, uzvodno.
»Plakala si?«
»To je od kiše.«
»Kad ti je termin?« pita policajac.
»Za dva tjedna.«
Policajac kima. Mlađi je nego što sam u prvi mah pomislila. Na
prstenjaku lijeve ruke ima srebrni prsten.
»Što radiš ovdje?« pita.
»Krenula sam u šetnju.«
»Pada kiša.«
»Volim kišu.«
Bit će da izgledam užasno. Bit će da zvučim kao prava luđakinja.
»Imaš li neki identifikacijski dokument?«
»Novčanik mi je ostao u autu.«
»Gdje ti je auto?«
»Iza ugla.«
»U redu, pođimo do auta.«
Rupe u priči očite su još dok je smišljam. »Ispričavam se, pogriješila
sam. Nemam auto. Došla sam pješice.« Gledam uokolo. »Moram ići. Već
sam trebala biti kod kuće.«
»Možda bi mi trebala dopustiti da te odvezem«, kaže on, pa rukom otire
kišu sa svojih ramena.
»Ne!«
 Čeka da kažem još nešto, ali ja ne znam ni odakle bih počela
objašnjavati jad koji me danas snašao. Okrenuvši mi leđa, on nešto govori u
radiouređaj koji mu stoji u jakni na prsima. Razabirem riječi »uznemirena«
i »liječnik«.
Sve nervoznija, pogledavam lijevo i desno niz pločnik, ali nemam kamo
pobjeći. Tako sam bijedna i slaba, tako se lako uzrujam, tako brzo
prestrašim i predam panici.
Ono se stvorenje u meni smije.
Sad si u frci.
»Zaveži!«
Policajac se okreće. »Nešto si rekla?«
»Ne.«
»Mislim da trebaš poći sa mnom.«
»Kamo?«
»U bolnicu.«
»Nisam bolesna.«
»Želim da liječnici provjere kakvo je stanje s djetetom.«
Vodi me do policijskog automobila. »Čuvaj glavu.«
U policijskome vozilu posljednji sam put sjedila kad je poginuo Elijah.
Majka je sjedila uz mene, čekale smo da mrtvozornik završi pregled tijela.
»Ja sam policajac Hobson«, kaže on, pa me gleda u retrovizoru. Traži
puno ime i prezime. Ja ga izmišljam. »Agatha Baker.« Zvuči lažno. Trebala
sam odabrati nešto drugo.
»Gdje točno živiš, Agatha?« pita.
»U Leedsu«, odgovaram. Još jedna laž. »Došla sam u posjet sestri.«
»Gdje ona živi?«
»U Richmondu?«
»Što si radila kraj rijeke?«
»Ništa.«
»Je li te nešto uznemirilo?«
»Ne. Sve je u redu.«
Policijsko vozilo zaustavlja se pred ulazom za hitnu pomoć bolnice
Chelsea i Westminster. Odjel hitne nalazi se u prizemlju. Čekaonica je
svježe preuređena, ima lakirane drvene klupe i puna je jarkozelenih boja.
Na klupama sjede pokretni ranjenici sa zavojima, sa slomljenim udovima i
opeklinama.
»Izgleda da imaju pune ruke posla«, kažem. »Mogu doći i kasnije.«
»Sada smo ovdje«, kaže policajac Hobson, pa me vodi prema
prijemnome šalteru.
Ispunjavam formular služeći se lažnim imenom i adresom. Medicinska
sestra na trijaži malenom mi baterijskom svjetiljkom osvjetljava oči, pa ih
pomno gleda.
»Koliko tjedana?«
»Trideset osam.«
»Kako vam se zove ginekolog?«
»Dr. Higgins... On je u Leedsu.«
»Nekako mi se čini da dijete nosite dosta nisko.« Sestra pruža ruke
prema mojem trbuhu, a ja uzmičem. Ona se mršti i govori mi da uđem u
prvi odjeljak i navučem bolnički ogrtač. Liječnik će doći ubrzo.
Čini se da je policajcu Hobsonu laknulo. »Mogu li nekoga nazvati...
možda supruga?«
»Plovi. Pripadnik je Ratne mornarice.«
»A sestru?«
»Ona je zasigurno na poslu. Ja ću je nazvati. Vi možete slobodno ići.«
Nestajem iza zastora. U malenome odjeljku za preglede nalazi se
sklopivi krevet na kotačima te police prepune rukavica za jednokratnu
uporabu, antiseptičkih maramica i zavoja. Ne mogu ostati ovdje. Ne mogu
dopustiti da me pregledaju.
Prije nego što sam se uspjela pomaknuti, pojavljuje se liječnik. Izgleda
mlado, umorno i inteligentno.
»Još se niste svukli«, kaže.
»Ispričavam se, pogrešno sam razumjela.«
On navlači gumene rukavice i gleda papir koji je donio. »Agatha?«
Kimam.
»Znate li što čekate?«
»Dječaka.«
 »Kad ste posljednji put osjetili da se pomaknuo?«
»Upravo sada... S njim je sve u redu.«
»Ima li tragova krvi ili nekakvih mrlja?«
Lecnuvši se, kažem: »Ne.«
»Bilo kakvih grčeva?«
»Jedva primjetnih.«
Uspjeh laganja krije se u tome da čovjek ne dodaje nepotrebne
pojedinosti. Da sve bude što jednostavnije. Ne treba ni uljepšavati, ni širiti
priču. »Hoćete li me dodirivati?«
»Provjerit ću djetetov položaj. Potom ću priključiti monitor, pa ćemo
poslušati otkucaje srca.«
»Je li to nužno?«
»Apsolutno.«
»Moram na WC.«
On nestrpljivo uzdiše. »Idete malo dalje hodnikom. Treća vrata s lijeve
strane.«
»Odmah se vraćam.«
Uzevši kaput, provlačim se kraj njega i krećem hodnikom. Došavši do
ženskog nužnika, ulazim u jedan odjeljak i pokušavam smiriti disanje. Ne
mogu se vratiti onamo. Ne mogu dopustiti da me dira ili da me vidi bez
odjeće.
Polagano otvorivši vrata, virim na hodnik kojim vlada užurbanost i
gledam u oba smjera. Okrenuvši leđa odjelu hitne, odlučnim korakom
prolazim kraj raznih medicinskih sestara i liječnika u bijeloj kuti, koji kao
da me ne primjećuju. Tako dolazim do jednog raskrižja. Skrećem desno, pa
lijevo. Prolazim kraj neke čistačice, a zatim i pacijenta kojeg prevoze
dvojica bolničara. Našavši se na kraju hodnika, gdje nema vrata, okrećem
se natrag.
Jedna me medicinska sestra pita: »Jeste li se izgubili?«
Gotovo poskočivši od zatečenosti, kažem: »Tražim rodilište.«
»Na pogrešnome ste katu.«
»Naravno. Imam očajan smisao za orijentaciju.«
Pokazuje mi gdje su dizala. Pritišćem tipku i čekam, osvrćem se da se
uvjerim da se udaljila. Vrata se otvaraju.
 »Ulazite?« pita me neka sredovječna žena.
»Ne. Oprostite.«
Vrata se zatvaraju, a ja se udaljavam, pratim znakove i idem prema
glavnome ulazu. Dok prelazim predvorje, neprestano očekujem da će netko
povikati: »Stani!«
Ono se stvorenje u meni okreće i izvija, uživa u svemu.
Bježi!
Nisam ništa učinila.
Lažirala si trudnoću.
To nije protuzakonito.
Pokrenut će istragu. Doznat će za ostale.
Približavam se ulaznim vratima i primjećujem nekog pretilog zaštitara u
sivoj uniformi. Prinosi radiouređaj ustima. Hodam pognute glave, ne
gledam ga. Automatska se vrata otvaraju. Koračam Fulham Roadom,
tresem se od šoka, znoja i odjeće natopljene kišom.
Ono stvorenje ne prestaje.
Potražit će te.
Navela sam lažno ime i adresu.
Ipak će te pronaći.
U Leedsu nema nikakvog dr. Higginsa, a nemam ni sestru u Richmondu.
A nadzorne kamere?
Dolazi autobus. Uzdižem ruku i ulazim, tonem u sjedalo tako da se
spuštam gotovo ispod donjeg ruba prozora. Malko se pridižem i vidim
policijski automobil koji i dalje stoji ispred bolnice.
Glupost! Glupost! Glupost!
 Meghan

S imon mi je poslao još jedan buket cvijeća, ovaj put tulipane, kao i
poruku kojom se ispričava za ranije ponašanje.
Molim te, oprosti mi, Meg, jer ti ni u snu nikako ne bih htio nauditi.
Nadam se da ćeš promisliti o mojim riječima. Volim te, Meg. Volim i Jacka,
ali neke su stvari važnije i od prijateljstva.
Jacku kažem da mi je cvijeće poslala neka tvrtka za odnose s javnošću
koja želi da na blogu recenziram proizvode jednog njihova klijenta. Trebala
sam ga baciti, jer me podsjeća na Simona i to što mi je rekao. Tako
neraspoložena, zapodijevam svađu s Jackom, što je posve nepravedno,
budući da mi nije ništa učinio. Žalim se na to kako dječja soba nije uređena.
»Obećao si da ćeš pomoći.«
»Imao sam posla preko glave.«
»To si rekao i prošli tjedan.«
»I imao sam puno posla.«
»U redu, da onda odgodim porod? Da djetetu kažem da pričeka dok ti ne
budeš imao malo više vremena.«
»Sredit ćemo to za vikend.«
»Ovaj te vikend nema.«
» U nedjelju.«
Zašto je toliko razuman i popustljiv? Najradije bih povikala: Ne pristaj
na ta moja sranja. Zauzmi se za sebe.
Na koncu nekako ipak spominjem Simona i kažem: »On barem ima
kičmu.«
»Što bi to trebalo značiti?« pita Jack.
»Ništa. Ne želim razgovarati o Simonu.«
 »Što je on učinio? Vas dvoje bili ste prijatelji.«
»Uz njega se nekako osjećam nelagodno.«
»Kako?«
»Ma zaboravi.«
»Je li te dirao?«
» Nije .« Osjećam kako me tijelo izdaje, osjećam kako se rumenim od
gležnjeva do tjemena. »Stvar je samo u tome kako me gleda.«
»A kako te gleda?«
»Povlačim sve. Nisam trebala ništa reći.«
»Ne možeš to samo tako povući. Pa on je Lucyn kum. Moj najstariji
prijatelj.«
Sada samo šutim, a u Jacku to napokon budi bijes. Odlazi u vrt i počinje
čupati lišće s jednoga grma, bacajući ga u zrak kao da žali što lišće nije
kamenje.
Peče me savjest, jer zapravo treba kazniti mene. Mene bi trebalo staviti u
okove i kamenovati poput kakve kurtizane iz Biblije.
Nakon što je Jack otišao na posao, prepuštam se samosažaljenju i slušam
neki intervju u Ženskome satu. Majka čija je malena djevojčica nestala prije
pet godina prepričava što se dogodilo, posve ogoljena glasa iz kojeg jasno
izbija bol.

»Prije spavanja obišla sam Emily. Spavala je u kolijevci. Jeremy se

kasno vratio kući i također je obišao. I dalje je bila u kolijevci. Bilo je to
jedne sparne noći u kolovozu. Ostavili smo otvoren prozor, radi strujanja
zraka. Kad sam se probudila, bilo je već gotovo šest ujutro. Pomislila sam
da je Emily napokon prespavala cijelu noć. Otišla sam je pogledati, no
kolijevka je bila prazna.
Nikada se nismo prestali nadati da ćemo je pronaći živu, no moramo se
pomiriti i sa stvarnošću i priznati da su izgledi za to iz dana u dan sve
manji. Ali još jednom molim bilo kakve informacije. Molim da nam se netko
javi. Uz vašu pomoć mogli bismo okončati ove neopisive muke i
neizvjesnost.«

Lachlan ulazi u kuhinju. »Zašto plačeš, mama?«

 »Ne plačem.«
»Oči su ti vlažne.«
Dodirujem mokre obraze.
»Jesi li se rasplakala zbog bebe?« pita.
»Nisam.«
Grlim ga, priljubljujem lice uz njegov vrat. I on mene grli, najsnažnije
sto može.
»Pazi da ne ozlijediš bebu«, kažem.
»Beba me osjeća?«
»I čuje. Hoćeš li joj nešto reći?«
Lachlan se mršti od silne koncentriranosti i spušta glavu, naslanja lice na
moj veliki trbuh.
»Nemoj tjerati mamu na plač.«
 Agatha

U meni nema djeteta. Nosim svojevrsnu predodžbu. Nosim san. Mnogo

je toga moguće ukrasti - ideje, trenutke, poljupce i srca, da spomenem
samo neke stvari. A ja ću ukrasti dijete. Uzet ću ono što mi pripada, jer
drugi imaju i više nego dovoljno. Živjet ću onako kako je to oduvijek i
trebalo biti - sa suprugom i djetetom.
Ne sjećam se kada sam točno odlučila da ću glumiti trudnoću. Činilo se
da se ta zamisao nekako razvijala u tami i da je onda polagano napredovala
prema svjetlosti. U jednome časopisu čitala sam kako je jedna buduća
majka nosila umjetni trbuh u nadi da će »dijeliti iskustvo« surogat-majke
koja će joj roditi dijete. Nipošto prvi put, tada sam ugurala jastuk pod gornji
dio pidžame, te stala pred ogledalo, okrećući se prema njemu čas jednim,
čas drugim bokom, gladeći trbuh, zamišljajući da sam trudna.
Uživala sam u toj fantaziji i počela je ponavljati, svaki put dodajući nove
pojedinosti. Na internetu sam otkrila stranicu »Moja lažna trudnoća«, na
kojoj su se na prodaju nudile tri različite veličine umjetnih trbuha, po jedna
za svako tromjesečje. Izrađeni od »visokokvalitetnog medicinskog
silikona«, ti su trbusi trebali izgledati i na dodir biti isti kao prava koža.
Čitala sam pohvale parova koji su ih upotrijebili jer su se spremali posvojiti
dijete, a željeli su da drugi smatraju da će dobiti vlastito dijete.
Moja narudžba stigla je na adresu nakon tjedan dana. Protezu sam
počela nositi po stanu, nikada vani. Kupila sam trudničku odjeću i tako se
igrala trudnice, cijelu fantaziju potičući sa sve više stvarnih pojedinosti,
razgledavajući namještaj za dječju sobu, kao i dječje kataloge. U početku
sam se samo željela osjećati trudno i zamišljati kako u meni raste dijete.
Kasnije sam poželjela da me ljudi drukčije gledaju. Željela sam biti
blagoslovljena. Posebna. Da mi svi posvećuju veliku pozornost.
 Kad sam upoznala Haydena, sakrila sam proteze, nadajući se da bi se
mogao zaljubiti u mene. Bio je drag i obziran, zgodan upravo toliko da
previše ne zastrani. Mogla sam zamisliti brak s njim i zajedničko dijete.
Jules je ostala trudna, a ja sam to s njom slavila iako sam u sebi gorko
plakala. Zavidjela sam joj na natečenim gležnjevima i ispupčenome pupku i
svoj radosti koju je osjećala. Hayden se vratio na brod. Ja sam u stražnjem
dijelu ormara pronašla lažne trbuhe, pa sam stavila najveći od njih. Jesam li
tada donijela odluku? Moguće. Sve ideje ne pojavljuju se posve oblikovane,
niti dolaze iz istog izvora. Često nema onog trenutka kad se »upali
žaruljica« ili »sijevne munja«.
Nije teško glumiti trudnoću. Dobro mi je došlo i to što sam u blizini
imala Jules. Prvo sam ispustila vodu iz nužnika i zatvorila kotlić, tako da ne
ispušta vodu. Potom sam pozvala Jules k sebi, pa na nju navalila s
bezbrojnim šalicama čaja, tako da je na koncu bila prisiljena otići u moju
kupaonicu. »Ne radi ti WC«, rekla je. »Ne ide voda iz kotlića.«
»U posljednje je vrijeme nepredvidiv.«
»Da ti Kevin pogleda u čemu je stvar?«
»Ne, gospođa Brindle trebala bi pozvati majstora.«
Nakon što je Jules otišla, u školjku sam stavila jednu staklenku - malo je
odvratno, znam, ali kad nema druge... Sutradan sam otišla jednome
liječniku opće prakse u posve drugome dijelu grada te sam sjedila u
njegovoj čekaonici među djecom koja su kašljala i krhkim starcima, u glavi
ponavljajući unaprijed osmišljenu priču.
Dr. Bailey me uveo u ordinaciju koja je mirisala po vatenim štapićima
umočenima u alkohol i dezinfekcijskome sredstvu za pranje ruku. Imao je
prorijeđenu kosu i čupave obrve zahvaljujući kojima mu je čelo izgledalo
još veće. Upitala sam se je li mu se mozak proširio da ispuni taj prostor ili
mu poskakuje i lupka u lubanji poput oraha u inače praznoj staklenci.
»Ovdje ste, znači, prvi put?« rekao je, pogledavajući papir. »Kako vam
se izgovara prezime?«
»Fyfle.«
»I kako vam mogu pomoći, gospođice Fyfle?«
»Čini mi se da sam možda trudna.«
»Koliko vam kasni mjesečnica?«
»Četiri tjedna.«
 »Jeste li isprobali kućni test?«
»Nisam znala koliko su pouzdani.«
»Vrlo su pouzdani.« Na stolici s kotačićima došao je do ormarića s
mnoštvom ladica, pa je izvadio špricu u vakumiranoj vrećici. »Mogu vam
izvaditi krv.«
»Ne, ne, samo ne iglu«, rekla sam i odmah pokrila pregibe laktova.
»Padam u nesvijest čim vidim iglu - još od djetinjstva.«
Otvorio je neku drugu ladicu i dodao mi čašicu. »Ženski je WC malo
dalje u hodniku. Napunite mi ovu čašicu, pa ćemo obaviti test.«
U kabini sam otvorila torbicu i izvadila posudicu s uzorkom mokraće
koji sam uzela od Jules. Nakon što sam je prelila u liječnikovu posudicu,
oprala sam ruke i vratila se u ordinaciju.
»Nema sumnje: trudni ste«, rekao je on, pokazujući mi tester. »Linija ne
može biti intenzivnije ružičasta.«
»Sigurni ste?«
»Kod ovih testova za trudnoću nema pogrešaka.«
Potpisao je dokument kojim je potvrdio da sam trudna i rekao mi da se
javim svojem liječniku opće prakse, koji će mi zakazati pregled
ultrazvukom i izračunati termin. Uputnicu sam odnijela kući i učvrstila je
na vrata hladnjaka. Kasnije sam je pokazala curama u samoposluzi. Sve su
bile uzbuđene, možda čak i malčice ljubomorne, što mi je bilo posve
razumljivo.
Otada sam cijelo vrijeme vrlo savjesna. Ni kapi alkohola, ni zalogaj
masnih sireva, ni sušija ili majoneze, a prestala sam i sa skokovima
padobranom i bungee-jumpingom. Ako mi netko u blizini pripali cigaretu,
ljutito ga pogledam i uhvatim se za veliki trbuh.
U prvome tromjesečju tužila sam se na jutarnju mučninu, toliko da mi se
već počela činiti stvarnom, pa sam odlazila u nužnik za osoblje i povraćala
u školjku. Abigail mi je pridržavala kosu i donosila vodu, govorila mi da je
pijuckam polagano.
Gospodin Patel tužio se da izbjegavam teže poslove i bježim u WC kad
god mi nešto treba zadati. Pokušala sam mu objasniti kako pojačan dotok
krvi u područje zdjelice i pritisak na mokraćni mjehur stvaraju pojačanu
potrebu za mokrenjem, no on je samo pokrio uši i udaljio se.
 Kad sam se prvi put pojavila vani s protezom - najmanjim umjetnim
trbuhom - osjećala sam se nesigurno i nelagodno, no proteza je u
međuvremenu postala dijelom mene. Nosim uske haljine i ponosno izvijam
leđa dok hodam ulicom, cijelom svijetu pokazujem da sam »noseća«.
Nakon dvadeset tjedana skinula sam snimke ultrazvuka s interneta. Malo
sam ih preradila, dodala svoje ime i broj zdravstvenog osiguranja, tako da
su izgledale službeno. Pokazivala sam ih na poslu i stavljala na hladnjak, uz
najdražu fotografiju Haydena. Tada sam već bila toliko samouvjerena da
sam lažni trbuh nosila čak i pod ljetnim haljinama i svilenim bluzama. Dani
i tjedni samo su promicali, a ja sam se posve izgubila u svome snu. Osjećala
sam kako u meni raste dijete. A taj se dječačić ritao, štucao i okretao, dok
sam ja milovala trbuh i obraćala mu se.
Sad nosim najveću veličinu - verziju za treće tromjesečje - i obožavam
te poglede nepoznatih ljudi koji mi se smiješe kao da sam im najdraža
nećakinja ili snaha.
Mjesecima samu sebe uvjeravam da mogu prestati kad god poželim.
Mogu »pobaciti« ili se odseliti iz Londona, započeti novi život negdje
drugdje. No jedan maleni, iracionalni dio mene nadao se da ću varku moći
održavati vječno. To je nemoguće, znam. U meni se pokrenuo sat - pješčani
sat iz kojeg sipe zrnca. Imam još manje od dva tjedna. Kad dođe termin,
morat ću izgubiti dijete... ili ga negdje pronaći.
 Meghan

N a satu sam joge za trudnice u jednoj dvorani ispod postaje Barnes

Bridge. Poznajem većinu žena, iako svaki tjedan izgubimo pokoju
majku, budući da djeca dolaze na svijet. I instruktorica je trudna, u trikou
toliko sjajnome i pripijenome da joj vidim izbočeni pupak. Na prsluku bez
rukava ima prikaz namrgođene trudnice s natpisom: Zapravo tražiš riječ
ozarena.
Gotovo bez daha od silne gorljivosti, govori nam: »Udiiiiišemo.
Izdiiiiišemo. Udiiiiišemo. Izdiiiiišemo. Počnite pronalaziti vlastiti ritam,
postanite svjesne daha. Udiiiiišemo. Izdiiiiišemo. Neka vas moj glas
vodi...«
Gledam kraj nje i vidim svoj odraz u ogledalu. Vlastite nožne prste
vidim još jedino na tim satima joge.
»A sada jednim dlanom dodirnite to neprocjenjivo vrijedno biće u sebi, a
drugim vlastito srce. Neka vam se pluća šire i blago privuku dijete prema
vama, kao da ga grlite.«
Sviđaju mi se ovi sati - to istezanje i meditacije, ne te newageovske
besmislice o samospoznaji, emocionalnoj uravnoteženosti ili predavanju
nekom uzvišenijem biću. Zaključila sam da treba dodati elemente znanosti,
a oduzeti duhovnu komponentu.
»Udiiiiišemo. Izdiiiiišemo. Još dvaput... tako je... a sada se vratite u
središte i spustite se na sve četiri radi pozdrava roditeljskome suncu.«
Sada, na dlanovima i koljenima, osjećam se poput prave krave više nego
ikada. Virim ispod trbuha i u stražnjem dijelu dvorane vidim Agathu.
Kratko joj mašem. Ona mi se nervozno smiješi.
»Jedna ruka prema nozi, druga iza tijela. Udiiiiišemo. Izdiiiiišemo.
Nastavite kretanje u ritmu disanja. Vaše tijelo stavlja bebu na spavanje i
stvara mu prelijepi dom.«
Kolutam očima. Agatha također.
Tražim je nakon završetka sata. Češlja kosu i veže rep.
»Ranije te nisam viđala ovdje«, kažem.
»Pokušavam se skrivati straga«, kaže ona.
Imamo istu marku tajica i sportskog topića. »Kao da smo blizanke«,
kažem.
»Osim što sam ja za jogu nadarena kao nilski konj.«
Duhovita je. »Jesi li za onu našu kavu?« pitam.
»Ja?«
»Pa naravno. Ja častim. Mogu ti barem tako zahvaliti što si pronašla
Lachlana.«
»Zapravo i nije bio nestao«, kaže Agatha. »U svakom trenutku bio je na
sigurnome... u skladištu.«
»Znam, ali i dalje mi nije jasno kako su se za njim zaključala vrata.«
»Da«, kaže Agatha i mijenja temu. »Pođimo na kavu u Gails - osim ako
želiš negdje drugdje.« Gleda me puna nade.
»Ne, obožavam taj kafić.«
Uzimamo torbice i izlazimo. Skupine žena čavrljaju na stazi, pomno
manikiranim prstima drže ključeve automobila. Sa suprotne strane ulice
dopire miris rijeke, miris niskoga vodostaja, tako da su oni široki brodovi i
teglenice nasukani u blatu, pijano nakrenuti na jedan bok. Skrećemo u
Barnes High Street i prolazimo kraj nizova specijaliziranih prodavaonica,
butika i agencija za nekretnine. Mesar mi maše. Jedna majka iz škole
smiješi se i kima.
»Izgleda da ovdje znaš sve ljude«, kaže Agatha.
»Ma ovo ti je pravo malo selo«, kažem ja, »ali to znači i da nemaš
osobite privatnosti.«
Odlučujemo sjesti unutra, u kafić, da se zaštitimo od hladnoga vjetra.
Razgovor automatski skreće na djecu. Što nam drugo preostaje kad nam je
termin objema tako blizu? Trudnoća. Trudnički tečaj. Ginekolozi.
Analgetici.
»Meni su rezervirali termin za carski«, kažem. »U protivnom ću opet
popucati.«
 »Popucati?«
»Pa, tamo dolje.« Rukom pokazujem prema krilu. »Lucy i Lachlan imali
su veliku glavu, a ja imam malu zdjelicu.«
Agatha radi grimasu.
»S tobom će sve biti u redu. Nevjerojatno je koliko se mi žene možemo
raširiti.«
»Je li boljelo?«
»O, Kriste, itekako! Ali to kasnije zaboraviš. Zato i ponovno rađamo.«
»Znači da znaš točan dan?«
»Sedmi prosinca.«
»Koliko ćeš biti u bolnici?«
»Četiri-pet dana.« Ulijevam čaj od metvice u šalicu. » Gdje ćeš ti roditi?
Čekaj! Rekla si mi. U Leedsu.«
»Ondje mi živi majka. Bit će uz mene.«
»Znači, nema šanse da ti zaručnik dođe kući?«
Agatha odmahuje glavom. »Dobro ću pripaziti da imam hrpu
fotografija.«
»Ali to nije isto, zar ne?« kažem. »Kad sam rađala Lucy, Jack je rekao
da želi ostati uz uzglavlje, da će me držati za ruku, jer ne želi vidjeti ›onaj
dio‹, ali kad je kucnuo čas, bio je ondje gdje je trebalo i sve mi prenosio,
korak po korak. Rekao je da ga je sve podsjećalo na određivanje pobjednika
jedanaestercima na Svjetskom prvenstvu.«
Agatha se smije. Ima zgodno lice i nekako stidljiv osmijeh, kao da joj je
neugodno ili kao da se boji pogriješiti. Pita me kako sam upoznala Jacka i
koliko smo u braku. Kao i sviju ostalih, i nje se, kako se čini, silno dojmilo
to što on radi na televiziji.
»Nije to baš tako glamurozno kako se čini«, kažem. »Vikendom ga
najčešće nema, a zbog kvalifikacija za Europsko prvenstvo nije ga bilo ni
na naše posljednje dvije godišnjice braka. Rođendan mi pada u vrijeme
Tour de Francea, tako da ga ni tada nema.«
»Koliko ga onda nema?«
»Kad je na Touru... tri tjedna. Svake večeri zove me pripit iz nekog
francuskog bara ili bistroa.«
 »Muškarci nemaju pojma«, kaže Agatha, čija je majica sada puna
mrvica peciva. »Brine li te kada to što je tako daleko od kuće... i sva ta
iskušenja?«
»Nekoć me to brinulo«, kažem, »ali on nije od onih od kojeg se dižu
ruke.«
Zvučim samouvjereno, no ponekad sam zamišljala kako Jack tulumari s
onim oskudno odjevenim manekenkama u rastezljivim bickama i
sponzorskim majicama koje stoje na podiju s pobjednicima etapa. To ne
govorim Agathi (nikada nisam rekla ni Jacku), ali znam da me voli.
»Je li uzbuđen zbog djeteta?« pita Agatha.
»Trebalo mu je malo vremena.«
»Kako to?«
»Ova nas je beba malo iznenadila. Nismo planirali imati još jedno
dijete.«
»Zbilja?«
Čini se da je Agathu ta novost iznenadila. Naručujemo još nešto za piće i
nastavljamo razgovarati.
»A ti?« pitam. »Gdje si se školovala?«
»Uglavnom u Leedsu«, kaže ona, »ali zapravo posvuda pomalo.
Pobjegla sam od kuće kad sam napunila petnaest.«
»Zašto?«
»Nisam se slagala s očuhom.«
»Vratila si im se?«
»Otišla sam udomiteljima.«
»Ali tvoja majka...?«
»Sad smo dobre.«
»A nakon škole?«
»Upisala sam se na višu školu za tajnice«, kaže Agatha, a tonom kao da
želi reći da to ne znači baš ništa. »Ali jednom sam pohađala tečaj za
vizažisticu. Uglavnom sam radila na vjenčanjima i tulumima.«
»I za nekoga od slavnih?«
»Ne, ni slučajno! Nikada nisam upoznala nikoga tko je poznat - ni
slučajno kao ti.«
 »Zašto misliš da sam upoznala slavne ljude?«
Agatha otvara usta, no bez glasa. Slijedi nekoliko nelagodnih trenutaka
tišine.
»Jack radi na televiziji... pa sam samo pretpostavila«, mumlja.
Smijem se, u nadi da će se opustiti. »Ranije sam radila za jedan časopis.
Jednom sam intervjuirala Judea Lawa.«
»Kakav je bio?« pita Agatha.
»Jako zgodan i jako drzak.«
»Očijukao je s tobom?«
»Pa, rekla bih čak i da jest.«
»Sviđala si mu se?«
»Sad me više ne bi ni pogledao.«
 Agatha

N e mogu se načuditi tome kako se Meg iz one vježbačice s repom i u

tajicama može samo tako pretvoriti u profinjenu, modernu ženu i
majku. Uz nju se osjećam nespretno i neugledno, kao da sam u onom
kazališnom kostimu u kojem glumim konja. Meg je naručila čaj od metvice
i voćnu salatu - zdrav odabir. Ja sam naručila veliki cappuccino i čokoladni
ekler čije su mi se mrvice rasule po cijelom puloveru, ispletenome od tako
grube vune da ih se ne mogu samo tako riješiti jednim pokretom.
»Tako je lijepo vidjeti da netko uživa u hrani«, kaže Meg, bez imalo
zadirkivanja.
»Tako sam nespretna.«
»I ja.«
»Ne, ti nisi nespretna.«
»Ne bi vjerovala koliko mi je dječje hrane završilo u kosi.«
»Da, ali to nisi skrivila.«
Tri tinejdžerice prolaze ulicom. Stavile su sjajilo za usne i olovkom
naglasile oči, dok su im suknje zadignute za koji centimetar i tako
naglašavaju noge.
»I ja sam nekoć imala takvo tijelo«, kaže Meg tugaljivim glasom.
»Baš si sretnica.«
»Ma daj. Čini mi se da tebi trudnoća baš godi«, kaže.
»Jer sam napokon posve ispunila tijelo«, odgovaram. »Trenutačno se
osjećam izrazito neseksi i nežuđeno.«
»Čini mi se da riječ nežuđeno zapravo ne postoji.«
»Znaš što želim reći.«
 Meg mi i dalje postavlja pitanja, a ja govorim čas istinu, čas neistinu, tek
joj rijetko odgovaram izravno. Laganje mi je nekako prirodno, dok je istina
uvijek neugodna i nelagodna, poput cipela koje ti ne pristaju kako treba.
Stvar nije u tome da sam od početka odlučila manipulirati i služiti se
lukavstvima. A laži koje govorim drugima upravo su zanemarive u odnosu
na ono što govorim sebi.
Meg priča o odrastanju u Fulhamu i školovanju u privatnoj ženskoj školi
u Hammersmithu.
»Imaš još nekoga, brata ili sestru?« pitam.
»Sestru... Grace. A ti?«
»Imala sam polubrata, ali umro je kad mu je bilo pet godina.«
»Što se dogodilo?«
»Poginuo je u prometnoj nesreći.«
»Pa to je užasno. Koliko je tebi bilo godina?«
»Jedanaest.«
Meg mi priča još o Grace, prikazuje je kao buntovnicu. Od mene
očekuje da joj otkrijem slične privatne pojedinosti u vezi s odrastanjem.
Zašto usputni i neobavezni razgovori nekako uvijek skrenu na djetinjstvo?
Znam da prijateljice razmjenjuju takve uspomene, ali zašto bih ja trebala
otkriti pojedinosti o bratu, kaznama, kućnim ljubimcima, ljetovanjima,
raznim šalama i psinama, slomljenim kostima ili slomljenim srcima ili, pak,
o tome tko ima najluđu majku?
»A ti, Agatha?« pita ona. »Što ti radiš u slobodno vrijeme?«
Nervozno se smijem. »Moj je život jako dosadan.«
»Ljudi koji to kažu uvijek imaju najbolje priče.«
»Kod mene nije tako.«
Ponovno je pokušavam skrenuti s takvih tema. Meg to ne promiče. Ne
želim da pomisli da skrivam nekakve tajne.
»Bila sam u braku«, kažem, pa joj počinjem pričati o Nickyju.
»Potrajalo je pet godina, ali na koncu nije išlo.«
»I dalje ste prijatelji?«
»Svake godine pošalje mi božićnu čestitku.«
»I niste imali djece?«
 Oči mi se pune suzama i odjednom mi sve postaje mutno. Spuštam
glavu, ne uspijevam ništa izgovoriti.
»Uznemirila sam te«, kaže Meg. »Oprosti.«
»Ne, ja sam kriva«, kažem. »Mislila sam da nakon toliko vremena...« Ne
dovršavam misao. Počinjem ispočetka. »Izgubili smo dijete - djevojčicu -
imala sam spontani nakon pet mjeseci.«
»Pa to je strašno.«
»To me ne bi trebalo i dalje toliko dirati, ali eto...«
»Niste pokušali ponovno?« pita ona. U meni se odmah pali neki znak za
uzbunu. Otkrila sam previše. Povjerila joj istine koje će otežati stvar.
Čini se da je Meg naslutila moju nelagodu. »No, dobro, to je sve daleka
prošlost. Sada imaš zaručnika i dijete na putu.« Smiješi se. »Jeste li već
odredili datum vjenčanja?«
»Još nismo. Možda na ljeto.«
»Idealno.«
»Razmišljamo o medenome mjesecu na Tahitiju«, dodajem, u nadi da će
je se to dojmiti.
»Koliko sam čula, južni je dio Tihog oceana predivan.«
»Unajmit ćemo kućicu na plaži i živjeti poput lokalnog stanovništva.«
»Baš romantično«, kaže Meg. »Prava si sretnica.« Lice joj se odjednom
posve ozarilo, kao da joj je upravo na pamet pala genijalna zamisao. »Što
sad radiš?«
»Molim?«
»Upravo sada...«
»Ništa.«
»Pođi sa mnom kući. Imam hrpe kutija s dječjim stvarima koje trebam
razvrstati... imam neusporedivo više nego što mi treba. Molim te da uzmeš
nešto od toga.«
»Ne treba mi odjeća.«
»Ali barem pogledaj. Nešto od toga nikada nije ni taknuto. Dobivam
besplatne uzorke zahvaljujući blogu.«
»Kakvome blogu?«
»Pišem mali majčinski blog o trudnoći i odgoju djece. Pođi sa mnom.
Pripremit ću nam ručak. Možeš mi pomoći da odlučim što zadržati.«
 Vani se nebo smračilo, a vjetar pojačao, tako da sad snažno zahvaća
plastične nadstrešnice i trese prozorska stakla. Na pločniku je sve više
tragova krupnih kapljica.
»Nemam kišobran«, kaže Meg.
»Ni ja.«
»Morat ćemo potrčati.«
Smijem se. »Ti to ozbiljno? Pa ne možemo trčati.«
»Onda ćemo se gegati.«
Meg trči ispred mene, nad glavom drži sportsku torbu, dok se kiša
pojačava, sada već lijeva. Ljudi koji su otišli u kupnju skrivaju se na
ulazima i otvaraju kišobrane.
Smijući se i trčeći kroz lokve, ona mi dovikuje: »Kuća je blizu.«
Budem li trčala prebrzo, bojim se da će mi trbuh skliznuti ili da će se
elastične vrpce koje ga pridržavaju rastegnuti.
Dolazim do kuće, a Meg je već otključala ulazna vrata i skinula cipele.
Iz jednog ormara vadi dva velika ručnika. Smijuljeći se poput dviju
školarki, brišemo kosu. Meg izgleda poput Andie McDowell u filmu Četiri
vjenčanja i sprovod. Ja izgledam poput Janet Leigh u Psihu prije nego što
nož počinje parati zastor tuša.
Svlačim natopljeni pulover i primjećujem da mi majica dugih rukava
posve prianja uz kožu, otkrivajući obris lažnog trbuha na mjestu na kojem
mi se proteže iza leđa. Gotovo ostajem bez daha. Pokrivam se ručnikom.
»Imaš nešto suho što bih mogla posuditi?«
»Svakako. Dođi gore.«
Puštam Meg da krene prva. Ne želim da me vidi s leđa. Znam raspored
prostorija. Glavna je spavaća soba na prvome katu i gleda na Cleveland
Gardens. Meg otvara ormar i vadi tajice i pulovere. Ne oklijevajući ni na
trenutak, svlači sportski top. Obris velikog trbuha jasno se ocrtava pri
svjetlosti s prozora. Otkopčava sportski grudnjak i okreće se prema meni.
Primjećujem lineu nigru, onu tanku tamniju prugu na koži koja joj se od
pupka proteže do stidne kosti. Bradavice su joj iste boje.
»Preodjeni se prije nego što umreš od prehlade«, kaže.
»Smijem otići u kupaonicu?«
 Pokazuje prema vratima. Uzimam suhu odjeću i za sobom zatvaram
vrata.
Meg mi dovikuje: »Oprosti, Agatha, trebala sam te pitati. Ja se uvijek
svlačim pred drugim ženama u teretani.«
»Sve je u redu«, odgovaram.
»Gotovo kao da se želim razmetati«, kaže ona. »Ni meni nije jasno
zašto.«
»Ja sam druga krajnost«, kažem, vičući kroz zatvorena vrata. Svlačim
mokru odjeću, trudim se ne pogledavati prema ogledalu. Brzo se odijevam,
dobro pazeći da protezu namjestim kako treba. Sve to predugo traje.
»Sve u redu?« pita Meg.
»Da.«
»Treba ti sušilo za kosu?« pita.
»Ne, hvala.«
»Ja idem u potkrovlje po dječju odjeću. Vidimo se u prizemlju.«
Čim se udaljila, otvaram kupaonski ormarić i pregledavam njezine
dnevne i noćne kreme, pamtim marke. Ona i Jack imaju iste električne
četkice za zube. Vrativši se u spavaću sobu, otvaram ladice, tražim njezino
donje rublje. Daleko straga u ladici s gaćicama otkrivam maleni ružičasti
vibrator u baršunastoj vrećici. Slatko. Seksi. Moderno.
Besposleno prolazim odmorištem i tako dolazim do dječje sobe, koja
miriše po svježoj boji. Diveći se ukrasima i crtežima, sjedam u naslonjač za
ljuljanje, pa se počinjem ljuljati, zamišljajući da dojim svoje novorođenče.
Meg me zove da dođem u prizemlje. U pećnici podgrijava quiche11, a
pripremila je i salatu. Nakon što smo objedovale, još dva sata preslagujemo
odjeću iz kutija, kombiniramo dječju odjeću i mentalno se igramo
odijevanja lutaka. Meg priča o stjecanju prijatelja i odabiru vrtića i osnovne
škole.
»Sviđa li se Lucy u St. Osmund’su?« pitam.
»Kako znaš da ide u tu školu?«
»Vidjela sam njezinu školsku uniformu.«
»Vidjela si Lucy.« Meg se mršti.
»Već duže vrijeme radim u onoj samoposluzi, sjećaš se? Više puta
vidjela sam te ondje s Lucy i Lachlanom. Nisam, dakako, znala kako se
zovu. Ali ako se ne varam, Lachlan ima romobil jarkih boja, a Lucy voli
nositi kosu u onim kružnim punđama sa strane.«
»Želi biti princeza Leia.«
»Tko?«
»Nikada nisi gledala Ratove zvijezda?«
»Davno.«
Meg gleda na mobitel. »Kad smo već kod tih malih vragova... moram
otići po njih.«
Kiša je u međuvremenu prestala. Moja je mokra odjeća suha
zahvaljujući sušilici. Dječja je odjeća uredno složena u sjajnim papirnatim
vrećicama. Meg me prati do ulaznih vrata.
»Kada ideš na sjever?«
»Sljedeći tjedan.«
»Hoćemo li se do tada vidjeti?«
»Ne znam.«
»Imaš moj broj. Ovo je moj mail.« Zapisuje adresu na neki papirić.
Grlimo se. Sudaramo se trbusima.
»Ako se ne vidimo... sretno!« kaže Meg.
»I tebi.«
»Pošalji mi slike.«
»Dogovoreno.«
Stoji na vratima i maše mi. Ja nastavljam koračati ulicom i ne osvrćem
se, iako to silno želim. Znala sam da ćemo se Meg i ja sprijateljiti.
Neprestano sam nas zamišljala zajedno, kako igramo tenis, organiziramo
piknike i razgovaramo o tome u koju školu djeca trebaju ići.
Istodobno moram jako paziti, jer ništa još nije gotovo, ništa nije sigurno
i nedvosmisleno. Gotovo će biti tek kada trudnica i rodi dijete.
 Meghan

O d danas imam novu prijateljicu«, kažem.

Jack sjedi na krevetu i veže tenisice. On i Simon rezervirali su
teniski teren u klubu Roehampton.
»Žensku s joge.«
»Znači da je trudna.«
»Naravno.«
»Ti si nešto poput šaptačice mladim mamama.« Jack se smijulji.
»Privlačiš ih tim svojim blogom.«
»To mi nisu prijateljice, nego pratiteljice.«
»Misliš, sljedbenice.«
Jack nema pojma o društvenim medijima i razlici između prijatelja,
pratitelja, lajkova i pretplatnika. Provjerava držak teniskog reketa, pa još
malo vježba forhend.
»I o kome je riječ?«
»Radi u samoposluzi.«
Iznenađeno me gleda.
»Što nedostaje takvom poslu?«
»Prijateljice ti obično ne rade u samoposluzi.«
»Agatha je pravo osvježenje koliko je jednostavna i razumna, a i
duhovita je. Već sam pomislila da bih je mogla upoznati sa svojim
mamama.«
»Vještičjim sjajilom?«
»Jako duhovito. Ovo joj je prvo dijete, a zaručnik joj je na moru.«
»Ribar?«
 »Ne, nego u Kraljevskoj ratnoj mornarici.«
»Ah, mornar.«
»Zašto se tako rugaš?«
»Pa znaš što se obično kaže za mornare?«
»Što?«
»Jednom je neki mornar proveo šest mjeseci na moru. Kad je napokon
pristao u neku luku, otišao je u bordel, na stol stavio dvjesto funta i rekao:
›Dajte mi najružniju ženu i sendvič s pohanim sirom.‹ Madam je rekla:
›Gospodine, za toliko novca možete dobiti i našu najzgodniju djevojku i
obrok s tri slijeda.‹ A mornar je rekao: ›Čujte, gospođo, nisam napaljen...
samo mi nedostaje dom.‹«
Jack umire od smijeha.
»Pa to je strašno«, kažem ja.
»Najbolji su vicevi uvijek takvi.« Ovlaš me ljubi u usne. »Mislio sam
pozvati Simona da dođe na večeru. Gine nema, pa je sam.«
Osjećam kako se nešto u meni pokreće, kao da je nekakav drhtaj
aktivirao alarm koji mi sada zveči u ušima.
»Sam se pozvao?« pitam, s mukom pokušavajući razabrati vlastite riječi
od te silne unutarnje »buke«.
»Ne, ali uvijek pita za tebe.«
»Mene.«
»Raspituje se za trudnoću... možda ponovno želi biti kum. Može?«
Ne odgovaram. Jack je već gotovo na vratima.
»Imamo samo ostatke. Jedite u klubu«, kažem.
»Gluposti. Simon te želi vidjeti. Uzet ćemo nešto usput i donijeti. To što
se dogodilo među vama, o čemu god bila riječ, mora se nekako riješiti.«
Šutim. Vrata se zatvaraju. Srce mi udara poput probušene automobilske
gume. Rekla sam Simonu da nije dobrodošao. Zašto to radi? Otvaram
hladnjak i uočavam polupraznu bocu bijelog vina. Razmišljam o tome da
natočim jednu čašu - veliku. Želim se napiti. Želim otići od kuće. Najviše
od svega, želim izbjeći Simona.
Sljedeća sam dva sata totalno nervozna. Vičem na Lachlana nakon što je
prolio sok, a Lucy zbog mene plače dok joj pokušavam raščešljati
zapetljanu kosu. Nije fer prema njima. Nije fer prema meni.
 Čujem kako Jack i Simon dolaze. Kad su zajedno, govore glasnije, poput
onih ljudi koji viču u mobitel. Nisu pijani, ali svaki od njih u rukama ima
otvoreno pivo i paket sa šest piva.
Ne gledam Simona. On me pokušava zagrliti, ali ja odvraćam glavu i
izvijam leđa.
»Što je bilo?« pita on. »Pa otuširao sam se.«
»Večera će biti spremna za par minuta«, kažem ja i mijenjam temu.
Jack mi počinje pričati o meču, o tome kako se vratio iako je gubio s pet
gemova razlike i tako dobio odlučujući set. Kratko pogledavam Simona i
shvaćam da je pustio Jacku da pobijedi. Drugi to ne bi znali prepoznati, no
ja ga predobro poznajem.
Jack je zahvaljujući tome dobro raspoložen, jer ne pobjeđuje dovoljno
često - osobito otkako se »oženio i udebljao«, kako kaže, tapšajući se po
trbuhu - što se više odnosi na mene, jer Jack ima istu težinu kao kad sam ga
upoznala.
Simon dovršava pivo, a Jack mu daje još jedno. Sjede na barskim
stolicama za radnom plohom u kuhinji i gledaju kako dovršavam salatu i
postavljam stol.
»Izvrsno izgledaš«, kaže Simon.
»Upravo blistam«, kažem ja, uopće ne skrivajući sarkazam.
»Kad ti je termin?«
»Sedmoga prosinca«, kaže Jack.
Možda sam paranoična, no nekako imam dojam da Simon u glavi
računa, da pokušava utvrditi datum začeća.
Jack ne prestaje pričati. »Simon kaže da želi dijete. Rekao sam mu da
treba napumpati Ginu, no on možda ipak želi da se prvo vjenčaju.«
Samo šutim. Obojica slute napetost, no Jacku nisu jasni razlozi.
»A kad ste vi odlučili da želite treće dijete?« pita Simon, pitanje
upućujući meni.
»Nismo baš planirali...« kaže Jack.
»Niste imali zaštitu?«
»Sjećaš se Hestonova četrdesetog rođendana?«
»U Hampshireu.«
»Ujutro smo se malko zaigrali, pa smo se odlučili za ruski rulet.«
 I opet imam dojam da Simon računa. Nitko ne prekida tišinu.
»Kako su klinci«, pita on na koncu. »Mislio sam da ću ih vidjeti.«
»Lachlan je u krevetu, Lucy gleda telku u našoj sobi«, kažem ja. Ovlaš
dodirujem Jackovo rame. »Očekuje da joj dođeš poželjeti laku noć.«
»Idem odmah.«
Jack otpija posljednji gutljaj piva i gura jezik u bocu, kao da traga za
posljednjom kapljicom.
Ostavši sama sa Simonom, počinjem brisati radne plohe koje su ionako
već čiste. Simon noktom palca počinje skidati etiketu s boce piva.
»Ne možeš me samo tako izolirati, Megs. Jackov sam najbolji prijatelj. I
tvoj sam prijatelj.«
»Zašto to radiš?«
»Igrali smo tenis. Družimo se uz pivo. Uvijek sam bio dobrodošao u
ovoj kući. Vi ste mi poput druge obitelji.«
»Nismo.«
Ustaje i prilazi mi. Ja uzmičem i dolazim s druge strane radne plohe koja
se nalazi u sredini kuhinje.
»Zašto se raspituješ o mojem terminu?«
»Pa ljudi to tako rade... raspituju se jedni o drugima. Zamisli da se doista
držim na distanci. Jacka bi zanimali razlozi. I što da mu kažem?«
»Ništa.«
»Kažnjavaš me zbog svoje pogreške.«
»Bila je to naša pogreška.«
»Naravno, ja sam prevario Ginu, ali mi nismo u braku. Ako ćemo tako
pripisivati krivnju, čini mi se da je jasno tko je najviše kriv.«
U pravu je, dakako, a to me samo još više ljuti.
»Stoga i zbog tebe same - i zbog Jacka - predlažem da se smiriš i da se
prema meni počneš odnositi ljubazno.«
Počinjem odnositi prazne boce. On mi prikazi. »Trebaš razmišljati o
tome kako da ostaneš zdrava i brineš se za dijete.«
»Kakve to ima veze s tobom?«
Smiješi se. »Znaš odgovor na to.«
»Ovo nije tvoje dijete.«
»Dokaži.«
 Agatha

M ajka mi je ponovo poslala pismo. Na ovome se vidi trag crnog vina

na mjestu na koje je odložila čašu.

Draga Agatha,
jesi li razmislila o tome da za Božić dođeš u Španjolsku? Mogle
bismo unajmiti auto i voziti se obalom, a ja bih te mogla upoznati s
cijelim društvom. Nisu svi tako stari kao ja - a Španjolci su vrlo
naočiti. U marini radi jedan čuvar plaže za kojim bi ti »poludjela«.
Ako se ne želiš vidjeti sa mnom, razumjet ću. U životu sam se uvijek
oslanjala na neznance, pa drukčije ne bi trebalo biti ni sada, kad mi
vrijeme istječe.

Majka u odnosu sa mnom voli zaigrati na tu kartu smrti, no zdrava je i

snažna poput konja i neće mi uspjeti nametnuti osjećaj krivnje i tako me
natjerati da postanem savjesna i poslušna kći. Kad mi je umro očuh,
pokušala je »obnoviti vezu« - tako se izrazila, kao da je netko od nas
slučajno izvukao žicu iz nekakvog uređaja. Nastavljam čitati.

Zaboravila sam ti ranije reći, ali nedavno je umro g. Bowler.

Znam da se baš niste slagali, no nadam se da ćeš mu duboko u sebi
moći oprostiti - kao što se molim i za to da ćeš oprostiti meni.

Pismu je priložila i istrgnuti dio stranice iz Yorkshire Evening Posta.

Bowler, Charles Stewart

 Napustio svijet u miru, 18. listopada u hospiciju St. Anne, u dobi
od 68 godina. G. Bowler je s radošću služio kao jedan od Jehovinih
svjedoka, zajedno sa suprugom Elizabeth i djecom, Helen, Nancy,
Margaret i Bernice.
Pronalazio je silnu radost u veličanju riječi Jehove, našega
Stvoritelja, prenoseći Radosnu vijest o Kraljevstvu Nebeskome
»svima koji bijahu usmjereni vječnom živom« (Djela apostolska
13,48, Matej 24,14) i doznajući sve o čudesnim djelima Božjim.
Bogoslužje s ispraćajem održat će se u ponedjeljak, 23. listopada,
u 11.40 u Kingdom Hallu Jehovinih svjedoka, Silvermere Road 103,
u Leedsu.
Elizabeth sve uzvanike moli da odjenu svijetle boje. Cvijeće samo
od članova obitelji. Donacije umjesto cvijeća na račun hospicija St.
Anne.

Zamišljam pogreb - lijes koji se spušta dok supruga i djeca plaču, u

svijetlim bojama, slave život koji je meni nanio toliko boli. Vidim starješine
kako ga obasipaju hvalospjevima, govore o dobroti i pobožnosti brata
Bowlera.
Ruke mi drhte dok otvaram računalo i tražim još dokaza, u želji da
budem posve sigurna. Pronalazim Bernie na Facebooku i prisjećam se kako
je pred onim odborom svjedočila protiv mene. Objavila je očevu sliku,
nazvala ga »svojom čvrstom stijenom i zaštitnikom«. Objavu su komentirali
deseci njezinih prijatelja, izražavajući joj sućut. Najradije bih u komentaru
navela da je riječ o izopačenome perverznjaku, ali se bojim.
Čovjek bi nekako pomislio da sam se nakon više od dvadeset godina
oslobodila g. Bowlera, no ja se ponekad i dalje budim usred noći s mirisom
pržene ribe i krumpira u nosnicama, dok mi neki glas govori da otvorim oči.
Ja ih ne otvaram. Ne želim vidjeti njegovo lice.
Ni terapeutima ni socijalnim radnicima nikada nisam uspjela objasniti
kako se društvo pogrešno koristi izrazima kao što su »užas« i »čudovište«.
Meni je užas nešto što me zahvaća poput bolesti, dok mi ono »čudovište« u
sjećanje može prizvati i miris octa na prženim krumpirićima.
Ne želim biti žrtva i zato umanjujem to što se dogodilo, samoj sebi
govorim da sam sa zlostavljačem spavala tek nekoliko puta i da me g.
Bowler istinski volio, no time idem protiv vlastitih sjećanja, poništavam
otrov svih tih pojedinosti, pokušavam samu sebe uvjeriti u to da je sve bilo
manje užasno ili da me ono što se dogodilo ne dira iako je zapravo sve
zatrovalo.
Bila sam trudna i bilo mi je petnaest godina, a moja Crkva i moja obitelj
tada su me se odrekli. Dok smo se te večeri vozili kući iz Kingdom Halla,
moja je majka tiho jecala, dok je očuh držao upravljač toliko grčevito da su
mu zglobovi na šakama bili posve bijeli. Kasnije, dok sam ležala u krevetu,
slušala sam kako se svađaju, dok mi je ono stvorenje u meni šaputalo.
Rekla sam ti da ne smiješ reći. Rekla sam ti da ne smiješ reći.
Sutradan ujutro sunce je neočekivano izišlo, budući da nisam vjerovala
da nakon onoga jučer može osvanuti bilo kakav novi dan. Očuh mi je rekao
da ne idem u školu. Umjesto toga odvezao me u jednu veliku viktorijansku
kuću u nekoj mirnoj ulici u predgrađu Newcasdea. Gledala sam erkere i
čađom umrljane zidove i pitala se je li to nekakvo sirotište ili dom za djecu.
»Što je unutra?«
»Jedna klinika«, rekao je.
»Nisam bolesna.«
Skupina prosvjednika nalazila se na suprotnoj strani ulice, s
transparentima i plakatima. Na jednome od njih pisalo je: ČOVJEK JE,
ČOVJEK KOLIKO GOD BIO MALEN. Usto su pjevali »Amazing Grace«.
»Želim zadržati dijete«, rekla sam.
Očuh mi se obratio tiho, uhvativši me za ruku. »Možda, da si starija.«
»Uskoro ću napuniti šesnaest.«
»Tek si napunila petnaest. Ovako ćeš lijepo završiti školu, ići studirati i
stvoriti pravu karijeru. Jednog ćeš se dana udati i imati obitelj.«
»Nisam lagala crkvenim starješinama.«
»Znam.«
»Gospodin Bowler je otac djeteta.«
»Odluku o tome prepuštamo Jehovinim svjedocima.«
Trebali su nam otključati dvoja sigurnosna vrata da bismo došli samo do
prijemnog šaltera. Ruke su mi drhtale toliko da je očuh morao ispuniti
formulare. Po mene je došla jedna medicinska sestra, nasmiješena žena
toliko crne kože da je pod fluorescentnom rasvjetom imala gotovo ljubičasti
odsjaj. U pletenicama je imala perlice jarkih boja koje su se pri svakom
koraku sudarale i kuckale.
»Moram nasamo razgovarati s Agathom«, rekla je mojem očuhu.
On se pokušao usprotiviti. Rekla mu je da se stiša i sjedne. Čini mi se da
nikada nisam čula da mu se neka žena tako obraća.
»Zapamti što smo odlučili«, rekao je još dok me sestra odvodila. Odvela
me u sobu za preglede s niskim krevetom, radnim stolom i ultrazvučnim
uređajem. Upitala sam se radi li se to upravo ondje - taj prekid. Jehovini
svjedoci ne odobravaju pobačaje. G. Bowler me tome učio na satima
vjeronauka u Kingdom Hallu, što bi mi bilo ironično da nisam bila toliko
prestrašena.
»Bok, Agatha. Ja sam Janice«, rekla je medicinska sestra. »Zašto si nam
došla?«
»Trudna sam.«
»Tako... A zašto si zapravo došla ovamo?«
»Premlada sam da rodim dijete.«
»Koliko ti je godina, Agatha?«
» Petnaest.«
»Koliko se dugo seksaš?«
»Počela sam kada mi je bilo trinaest.«
»Jesi li silovana?«
»Ne, mislim, nije bilo silovanje. To smo radili, znate, oboje smo
odlučili.«
Nervozno sam pogledala prema vratima.
»Onaj muškarac u čekaonici... to ti je otac?«
»Očuh.«
»Je li on otac tvog djeteta?«
»Nije.«
Janice me zamolila da se ispružim na krevetu. »Pregledat ću te
ultrazvukom, da potvrdim trudnoću i da utvrdim u kojem je stadiju. Zatim
ću ti izvaditi krv i unijeti podatke o dosadašnjim bolestima, liječenjima i
tako dalje.«
Pridignula mi je bluzu i razmazala gel po trbuhu. »Žao mi je ako je
hladan.«
 »U redu je.«
»Želiš li vidjeti fetus?«
»Ne.« Još sam nekoliko trenutaka šutjela. »Hvala što ste pitali.«
»Izgleda mi oko dvanaest tjedana. Poklapa li se to s tvojom računicom?«
Kimnula sam.
Obrisala mi je trbuh papirnatim ubrusom i rekla da zakopčam bluzu.
»Rekla si ocu?«
»Da.«
»Koliko mu je godina?«
»Ne znam.«
»Tvoj je vršnjak?«
Odmahnula sam glavom.
»Puno je stariji od tebe?«
Nisam odgovorila.
»Jesi li razmišljala o prijavi policiji?«
»To ne mogu učiniti.«
»Zašto?«
Ponovno sam samo šutjela.
Janice se nije naljutila, niti je u meni izazvala stid. Dala mi je sok od
jabuke u tetrapaku sa slamkom i držala mi ruku, obraćajući mi se blagim i
obzirnim glasom. Zamalo sam joj rekla za g. Bowlera. Malo je nedostajalo
da kažem: Pomognite mi.
»Agatha, moram biti sigurna da te nitko ne podvrgava pritisku i ne
požuruje s odlukom. Važno je da budeš sigurna. Ovdje si na sigurnome.
Nitko ti ne može nauditi. Jesi li sama odlučila doći ovamo?«
»To žele moji roditelji.«
»Što ti želiš?«
»Ne znam.«
»Agatha, postoje određena pravila o okončanju trudnoće. Ako mi ne
pružiš odgovarajuće razloge, od toga ne može biti ništa.«
»Kakve razloge?«
»Ne mogu ih navesti umjesto tebe.«
»Ne znam što da radim.«
 »Jesi li razmišljala o tome da dijete daš na posvajanje?«
»Je li to moguće?«
»Da. Ja bih ti savjetovala da razgovaraš s roditeljima. Možda će biti
razočarani, ali uvjerena sam da te vole i da će te podržati u svemu što
odlučiš.«
Bez riječi smo se vratili do očuhova automobila. On mi je otvorio i
pridržao vrata. Kad sam prolazila kraj njega, pljusnuo me. Bol mi je
pulsirao u očima. Ponovno je uzdignuo ruku, ali me nije još jednom udario.

Tijekom trudnoće dobila sam dvadeset jedan kilogram i više nikada

nakon toga nisam odjenula bikini. U školi sam sjedila sama, kao da sam
gubava i da se ta bolest nekako može prenijeti i na druge. Nije imalo veze
to što se druge djevojke seksaju - ja ću roditi dijete.
U vrijeme objeda došla sam u kantinu i vidjela da su sve djevojke pod
bluzu strpale pulover i da stoje u redu, izvijenih leđa i savijenih nogu, pa se
tako gegaju da dođu do pladnja. Dječaci su umirali od smijeha i rugali se,
uživali u predstavi. Jela sam pognute glave, čvrsto odlučivši da neću
zaplakati. Kasnije sam se kući vraćala kroz uskovitlano mnoštvo snježnih
pahulja, zbog čega mi je počeo nedostajati Elijah, koji je toliko obožavao
snijeg. Sretan je što je mrtav, pomislila sam, jer ne mora iskusiti takvu
okrutnost.
Posljednja dva mjeseca više nisam išla u školu i bila sam kod kuće,
gledala televiziju i prejedala se, čekala djetetovo rođenje. Nisam odlazila na
sastanke u Kingdom Hali i nisam razgovarala s očuhom. Majka se držala
kao da je sve posve normalno, ignorirala je moju trudnoću i prema meni se
odnosila kao da sam dijete.
Vodenjak mi je puknuo usred noći, pa su me odvezli u rodilište. Punih
dvanaest sati slušala sam vlastiti glas, tako neobično stran, dernjavu,
stenjanje i cviljenje, dok se moja beba borila da nekako iziđe iz mene, a
moje se tijelo borilo da je zadrži u sebi.
Rodila se u 14.24 sati 24. ožujka. Imala je 2,52 kilograma. Primalja mi
ju je položila na trbuh i potom odrezala pupčanu vrpcu. Bilo je to tako
sićušno djetešce, naborana i sluzava lica, te tanahne, paperjaste kose. Oči su
joj bile zatvorene od silne koncentriranosti, kao da u sebi oblikuje neku
važnu i veliku želju.
 Dugo sam proučavala sve na njezinu licu, svaki nabor, svaku crtu,
udubinu, sve boje i nijanse. Podizanje i spuštanje prsnog koša. Način na
koji savija prstiće. Meku kožu. Njezin miris, dodir, toplinu i ljepotu. Sve to
trajno sam urezala u mozak, stvorila prikaz koji je jednako živ i dan-danas.
Posvojitelji su čekali vani. S njima sam se vidjela samo jednom, na
nekoliko minuta. Bilo im je nelagodno i bili su nervozni, ali doimali su se
dobrima i dragima. Do mene je došla socijalna radnica. »Došla sam po
nju«, rekla je, izbjegavajući moj pogled.
Tijekom cijele trudnoće jednostavno sam odbijala zamišljati taj trenutak,
potiskivala sam ga iz misli, samoj sebi govorila da sam ispravno postupila.
Sad se odjednom sve promijenilo. Stvorila sam minijaturno, krhko,
savršeno ljudsko biće - nekoga tko pripada meni, nekoga tko mi pripada po
krvi, vlastito dijete koje će me voljeti i koje ću ja voljeti.
»Ne želim je dati«, prošaptala sam.
Moja majka rekla je: »To ne možeš učiniti, Aggy.«
»Zašto? Moja je.«
»Potpisala si dokument.«
»Poderi ga.«
Socijalna radnica posegnula je za mojim djetetom. Ja sam je samo još
čvršće stisnula.
»Predomislila sam se. Nemojte je odvesti! Moja je!«
»Ne bih željela da se sad i fizički natežemo«, rekla je socijalna radnica,
pa me ščepala za ručne zglobove. Ja sam je udarila nogom. Opsovala je.
Dvojica bolničara odmah su me uhvatila, počela mi odvajati prste i ruke,
držati me, oduzimajući mi dijete. Majka me zagrlila. Ja sam joj se opirala.
Plakala sam. Preklinjala. »Molim vas, molim vas, vratite mi je!« Vrištala
sam i dok je socijalna radnica odnosila moje dijete. Vrištala sam tako da
sam probudila sve koji su spavali, da sam uzbibala zrak i prestrašila ptice u
krošnjama. Vrištala sam i dozivala nekoga - bilo koga - da mi pomogne. No
nitko nije došao, nitko nije slušao. U podlakticu su mi uvukli iglu. Misli su
mi se usporile i zamutile.
Majci nikada neću oprostiti to što je učinila. Gospodin Bowler oduzeo
mi je djetinjstvo, no majka i očuh oduzeli su mi budućnost. Dva tjedna
kasnije pobjegla sam od kuće. Vratili su me kući. Ponovno sam pobjegla.
Nakon toga živjela sam kod niza udomiteljskih obitelji.
 Napunivši osamnaest godina, u agenciji za posvajanje raspitala sam se o
kćeri. I tada sam otkrila tu majčinu krajnju izdaju. Na prijevaru me navela
da potpišem dokument u kojem je stajalo da u budućnosti neću tražiti
nikakav kontakt s vlastitim djetetom. Jednim potezom pera, onim svojim
djetinjastim rukopisom, samu sebe osudila sam na cjeloživotnu
neupućenost. Na to da se bez prestanka pitam jesam li postupila kako treba.
Na to da se pitam je li sretna. Na to da se pitam pomisli li ikad na mene.
Ista pitanja muče sve majke koje prepuste dijete nekome drugom, no u
meni odjekuju najglasnije, jer nemam druge djece koja bi mi ublažila bol.
Moja kći sada će napuniti dvadeset tri godine. Mogla bi već biti studentica.
Možda živi u nekoj od obližnjih ulica. Možda je u šetnji Kings Roadom u
Chelseaju, ljulja bokove, dok joj se torbica njiše s ramena, gleda svoj odraz
u izlozima.
Nemam nikakvo zakonsko pravo potražiti je, no sad kad je punoljetna,
moja kći može potražiti mene. I tome se nadam, to mi je san, za to se molim
Bogu koji mi je okrenuo leđa. Nadam se da ću jednoga dana otvoriti vrata i
da će pred njima biti ona. Reći ću joj da je nisam napustila i da je dvadeset
dvije godine volim i ljubim. Moja kći... moje prvo dijete... dijete koje je
preživjelo...
 Meghan

S imon mi je poslao desetak SMS-poruka, odreda istih. Želi se vidjeti sa

mnom. Isključila sam mobitel i svjesno ga ignoriram. U međuvremenu
se pokušavam razvedriti malom šoping-terapijom.
U robnoj kući John Lewis dječji odjel, kao i trudnički dio i odjel za
darove nalazi se na trećem katu. Moja »modna savjetnica« Caitlin živcira
me svojom prpošnošću, a očito je da nikada nije pojela kolač, a kamoli
rodila dijete. Puštam je da mi pokazuje raznu odjeću i prodaje mi wellness-
aranžmane. Pogled mi zapinje za jednu haljinu. Crna je i elegantna, a u
garderobi nemam ništa ni približno toliko lijepo. »Nažalost, nemamo vaš
broj«, kaže Caitlin.
Nikako mi se ne sviđa njezin ton. Ne sviđa mi se njezin uzak struk, ni
ravan trbuh, ni visoke jagodične kosti. Uzimam crnu haljinu i odlazim
prema kabinama, gdje se svlačim i ostajem u grudnjaku i trudničkim
gaćama. Otkopčavši patentni zatvarač, navlačim crnu haljinu preko glave.
Slojevi svile počinju mi kliziti po ramenima, a onda zastaju. Povlačim,
migoljim se, i potežem, polagano prevlačim haljinu preko grudi i trbuha.
Gledam se u ogledalu. Užas! Nekoć skladna i elegantna haljina nadima
mi se ispod poprsja poput svečane haljine s početka 19. stoljeća. Stavite mi
još samo onu kapicu na glavu, pa se mogu prijaviti za ulogu kakve udovice
u novoj verziji Filma Ponos i predrasude.
Uhvativši porub, pridižem ga preko glave, pritom zaboravljajući
otkopčati zatvarač na boku. Negdje na pola pokreta ruke mi zapinju i više ih
ne mogu pomaknuti. Posve su se zaglavile. Ne mogu ih spustiti i ne mogu
povući haljinu preko glave.
Kroz izrez nazirem samu sebe u ogledalu i vidim neko neobično,
izobličeno, crno-bijelo stvorenje čiji trbuh strši preko bapskih gaća. Ne
izgledam kao trudnica. Izgledam kao netko tko je pojeo sve kolače.
 »Je li sve u redu?« pita Caitlin, sa suprotne strane vrata.
»Imam malih problema s haljinom.«
»Pozvat ću voditelja.«
»Ne, sve je u redu.«
Potežem haljinu, stenjem i dahćem. Došao je i voditelj odjela, koji mi se
također obraća kroz vrata. »U čemu je problem?«
»Ni u čemu.«
Još malo psujem. Brava zvecka i podrhtava. Vrata se naglo otvaraju. Ne
mogu spustiti ruke da se zakrijem.
Voditelj i Caitlin i tri žene u kupnji svjedoče mojem šoping-užasu, vide
mi ljubičaste vene, strije i celulit.
»Zaglavili ste se«, kaže Caitlin, otkrivajući toplu vodu. »Rekla sam vam
da to nije veličina za vas.«
Kučko!
»Bila mi je posve dobra, samo sam je zaboravila otkopčati, ništa više.«
Voditelj i Caitlin moraju povući haljinu s mene, zbog čega sam zamalo
ostala bez uha.
»Želite li isprobati nešto drugo?« pita voditelj.
»Ne. Hvala. Ovo je u redu.«
Odijevam se, zajapurena lica i kose koja mi strši na sve strane od
statičkog elektriciteta. Plaćam haljinu i izlazim iz robne kuće, zamišljajući
kako mi se osoblje ruga. Više nikada ne mogu otići onamo. Za sve krivim
Simona. Da nisam toliko zabrinuta, ni u snu ne bih probala tu haljinu.
Došavši kući, na telefonskoj sekretarici pronalazim još poruka. Što bi
bilo da ih je prvi preslušao Jack? Moram to nekako prekinuti. Telefon
ponovno zvoni. Broj mi je nepoznat.
»Ako mi spustiš slušalicu, dolazim ti u kuću«, kaže Simon.
Prst mi je već nad tipkom za prekid veze. »Molim te, ostavi me na
miru.«
»Moramo ovo nekako riješiti.«
»Ne! Prestani mi slati poruke. Prestani zvati. Više se ne želim vidjeti s
tobom.«
»Nemaš izbora.«
 »Zvat ću policiju.«
»U redu. Samo zovi.«
Najradije bih ubila tog umišljenog idiota, ali posve sam nemoćna. Ne
mogu pozvati policiju i ishoditi zabranu približavanja a da za sve to ne
dozna i Jack. Simon zna da ću učiniti baš sve da nekako zaštitim brak i
obitelj.
»Ne želim nikome nauditi«, kaže on tiho. »Nađimo se. Da ti objasnim.«

Za vrijeme visokog vodostaja, na stazi uz Temzu u Kewu, voda se na

pojedinim mjestima prelila preko obale, pa prelazi i preko nasipa, pretvara
se u lokvice i mala blatnjava jezerca. Čekam na klupi, gledam osmerac
kako klizi površinom, za sobom ostavlja pravilne namreškane valove nalik
na ukrase na završetku strijele.
»Oprosti što kasnim«, kaže Simon.
»Oboje smo uranili«, odgovaram, pa ustajem, nimalo ne skrivajući
ljutnju.
Došao je ravno iz ureda, u izgužvanome odijelu i otpuštenoj kravati,
pravo oličenje pomno promišljene nonšalancije. Visoko na tjemenu ima
sunčane naočale. Naginje se prema meni, kao da očekuje zagrljaj, no ja
uzmičem.
»Što hoćeš, Simone? Moram ići kući.«
Krećemo stazom ispod krošanja drveća na kojem je požutjelo i
posljednje preostalo lišće, ali se i dalje nekako ustrajno drži za grane.
Simon se nakašljava. »Kad se dijete rodi, želim da utvrdimo očinstvo.«
Prigušeni preneraženi krik zapravo je moj, iako zvuči kao da je potekao
negdje iza mene. »Molim?«
»Čula si.«
Zastajem i stajem na jednu stranu staze. Kraj nas prolazi neki džoger,
koji nas pozdravlja kratkim kimanjem. Osjećam kako mi nokti stisnutih
šaka prodiru u meso dlanova.
»Moraš prestati s ovime. Jack ti je najbolji prijatelj. I moj suprug. To što
se dogodilo među nama bilo je pogrešno. I to smo priznali. Obećali smo da
to više nećemo spominjati.«
»To je bilo prije.«
 »Prije čega?«
»Želim postati ocem.«
»Ali ovo dijete ima oca.«
»Ne razumiješ.«
»Onda mi objasni.«
Duboko udiše, kao da je ta priča nekakav balon koji treba napuhati.
»Nemam oca. Sjećam ga se tek mutno. On mi je tek nekakav muškarac s
fotografije na kojoj stoji kraj Volkswagenove bube, ispred neke kuće. Netko
tko kuca na vrata, preklinje moju majku da ga pusti unutra, sve glasnije i
glasnije. Sve gnjevnije. Brat i ja šćućureni smo čekali u tami. Majka je
prijetila da će pozvati policiju.
Nekoliko godina kasnije moj je brat preko puta škole ugledao nekog
muškarca. Ovaj ga je slijedio do kuće, ali ni u jednom trenutku nije prešao
ulicu. Moja je majka pozvala policiju, no muškarac je u trenutku njihova
dolaska već bio otišao.
Godinama sam samoga sebe uvjeravao u to da mi se fućka zbog toga što
nemam oca. Hrpa klinaca potječe iz razorenih domova. Nekima je tako i
bolje nego da im je otac ostao kod kuće. Kad sam napunio četrnaest, počeo
sam postavljati pitanja. Majka mi nije željela odgovoriti. Počeo sam
prekopavati po njezinim stvarima, pa sam tako pronašao i tu fotografiju - na
kojoj stoji kraj one bube.
Upitao sam je je li to on, no ona mi je samo oduzela sliku i optužila za
krađu. Više je nikada nisam pronašao.«
Nije mi jasno zašto mi Simon sve to priča. Želim samo da prijeđe na
stvar, jer me bole stopala i jer moram piškiti.
»Godinu dana nakon što sam završio školu, posjetio sam baku u
Škotskoj koja se već bila počela mentalno gubiti. Rekla mi je da je moj otac
majstor raznih planova za bogaćenje preko noći koji nekako uvijek dozive
neuspjeh, dovedu do bankrota i sudskih dužnosnika koji mu kucaju na vrata
s nalogom o ovrsi. Još dok mi je to pričala, prisjetio sam se majke u
suzama, gledanja kako nam odnose namještaj i tovare ga u kamion.
Nakon diplome živio sam s majkom. Ondje je puknula vodovodna cijev
i poplavila podrum u kojem je čuvala stara pisma i razglednice. Većina ih je
bila uništena od vode. Počeo sam bacati stvari. U jednoj od kutija naišao
sam na desetke neotvorenih pisama. Bila su naslovljena na brata i mene.
Bile su to božićne i rođendanske čestitke iz doba kad smo bili djeca... sve ih
je poslao naš otac. Nije nas napustio. Pokušavao je održati kontakt.«
»Da je doista htio...«
»Molim te, dopusti da završim«, kaže Simon. Radi grimasu i ispričava
se na tonu kojim mi se obratio. »Počeo sam tražiti oca. Iskušao sam sve
uobičajene načine - imenike i popise birača. Angažirao sam privatnog
istražitelja. Trebalo mi je šest mjeseci i pritom sam potrošio gotovo svu
ušteđevinu. A onda sam primio e-mail s dva privitka: potvrdom o smrti i
rezultatima obdukcije. Moj je otac umro od predoziranja drogom u Maroku.
Bilo mu je četrdeset sedam godina.«
Simon me gleda, a bol mu se odražava na naboranome čelu. Na trenutak
suosjećam s njim.
»Znam što misliš«, kaže. »Tip je bio propalica, a nama je bez njega bilo
bolje. Ali ja zbog toga što ga nema žalim cijeli život. Vjerojatno izgleda
apsurdno da mi nedostaje netko koga gotovo nisam ni upoznao, ali uvijek
sam se pitao je li upravo to što ga nije bilo uzrokovalo moje probleme sa
ženama. Je li moguće da se zato ne mogu posve posvetiti nekom odnosu?
Pitam se i je li lakše djeci koja izgube oca kojeg su zavoljela. Mogu
tugovati zbog toga što ga nema ili mogu pokušati ispuniti taj prostor koji je
nekoć bio zauzet. Ja nemam što ispuniti, ali se i dalje osjećam prazno.
Možda ta odvojenost nije teže pala njemu nego meni. Je li se brinuo zbog
mene? Je li žalio za mnom? Je li se zato okrenuo drogi?«
»To je već malo nategnuto«, kažem.
»Moguće«, kaže on i sliježe ramenima, »ali ne želim biti poput njega,
Megs. Ne želim uzaludno utrošiti ni jedan dio svog života, pa tako ni
očinstvo.«
Te posljednje riječi izgovara kao da me preklinje. Odupirem se želji da
kratkim potezom probušim taj njegov balon grandioznosti. Vidjela sam
kako Simon ušmrkava više kokaina nego Charlie Sheen, a žene mijenja
češće nego i te skupe kravate. Ipak, ostajem mirna i držim jezik za zubima.
»Ovdje ipak postoji važna razlika, Simone«, kažem tiho. »Ti si odrastao
bez oca. Moja ga djeca imaju.«
»Ali je li Jack pravi otac?«
»Jack je jedini otac.«
»Želim sudjelovati u životu svojega sina.«
 »On nije tvoj sin. S tobom nema nikakve veze.«
»Imam pravo znati je li moj.«
»Nemaš nikakva prava.«
»Razgovarao sam s odvjetnikom. Kaže da je moguće da imam dovoljno
argumenata. Kaže da bi sud mogao narediti da se ispita očinstvo.«
Okrećem očima. »Isuse Kriste, Simone, imaš li ti uopće pojma. .. pa ovo
će mi uništiti obitelj.«
On šuti. Udiše. Šapće. »Molim te, shvati, ne želim te uzrujati, ali dobro
sam promislio o ovome. Razmišljao sam o tebi...«
»Što to znači?«
Pod nestalnom svjetlošću koja dopire kroz lišće Simonovo lice kao da se
mijenja. »Misliš li ikada na ono vrijeme kad smo bili zajedno... prije nego
što si upoznala Jacka?«
»Ne.«
Čini se da ga moj odgovor boli.
»Ubila si me u pojam kad si me napustila.«
»Najveći dio vremena bio si drogiran.«
»Volio sam te.«
»Gluposti!«
»Rekao sam ti.«
»Svakoj si djevojci govorio da je voliš - to ti je bio sastavni dio
predigre.«
»Griješiš.« Dodiruje mi nadlakticu i okreće me prema sebi. »To sam u
životu rekao samo dvjema ženama. Jedna od njih bila je moja majka. Druga
si ti.«
Promatram mu lice, tražim tragove laži.
»Želiš reći...?«
»Da.«
»Da me i dalje...?«
»I dalje te volim.«
Čini se da suspregnuta daha čeka moj odgovor. Ne mogu ništa reći. On
ispunjava tišinu predavanjem iz povijesti - prepričava naš prvi izlazak, naš
prvi zajednički vikend, naše uskršnje putovanje u Pariz. Sjeća se svega, čak
i onoga što sam imala na sebi kad me prvi put ugledao.
»Pokušao sam te zaboraviti. Otišao sam prvo u Ameriku, pa u Hong
Kong. Izlazio sam s hrpom žena, u nadi da ću zbog neke od njih zaboraviti
tebe. Ne mogu ti ni opisati kako sam se osjećao kad sam se radi Jackova
vjenčanja vratio u London i shvatio da se ženi tobom. Bio sam sretan zbog
njega. Nastavio sam živjeti. Pretvarati se da mi to ništa ne znači. Samome
sebi govorio sam da ću već nekoga upoznati, zaljubiti se i zaboraviti da sam
se ikada ovako osjećao.« Još malo oklijeva. »One večeri kad si se posvađala
s Jackom i došla k meni... mrzim samoga sebe što ću to izgovoriti... ali neki
mali dio mene nadao se, želio, htio ti je reći što zapravo osjećam. Znam da
smo pogriješili, ali više ne mogu poricati osjećaje. A ako je ta večer dovela
do ovoga...« Pokazuje prema mojem trbuhu. »Ako nosiš naše dijete, želim
imati određenu ulogu. Volim te, Megs. Oduvijek te volim. I uvijek ću te
voljeti.«
Obavija me rukama, no ja se ne dam smesti. Tijelo mi se pretvara u
tvrdu lutku iz izloga i samo ga odgurujem. Misli mi se grozničavo roje. Sve
te godine... večere... roštilji... tenis i golf... Božići i krštenja. Jesam li
Simonu davala lažnu nadu? Jesam li užasno pokvarena osoba?
»Moram ići«, mumljam, gledajući uokolo, odjednom posve izgubljena.
Kako mi je to moglo promaknuti. Simona znam godinama. Znam da je
sklon samosažaljenju i glupim alkoholiziranim obećanjima, ali ne i ljubavi.
Očekuje li od mene da biram između njega i Jacka?
»Žao mi je, Megs«, kaže Simon. »Volio bih da to mogu nekako izvesti
tako da nikoga ne povrijedim, ali ne mogu živjeti uz pomisao da je neko
dijete došlo na ovaj svijet a da ne zna tko mu je pravi otac.«
»To je svakodnevna pojava.«
»I nije u redu.«
»Je li ovdje riječ o meni ili o djetetu?«
»I o tebi i o djetetu.«
Taj njegov slatkorječivi odgovor u meni odjednom nešto budi i pokreće.
Okrećem se i svom ga snagom dlanom udaram posred lica. Od pljuske
osjećam kako mi bridi dlan. Nikada u životu nisam nikoga udarila.
»Zbilja si nevjerojatno sebičan gad.«
»Volim te.«
 »Ne! I da se nisi usudio to govoriti! Da me voliš, to mi nikada ne bi
rekao. Da me voliš, one bi me večeri otpravio, a ne bi me napio.«
Simon se već počinje buniti, no ja ga prekidam.
»Ne odustaneš li od ovoga - budeš li ustrajao na traženju ispitivanja
očinstva - svakako ću se pobrinuti za to da nikada ne vidiš to dijete. Nikada
ga nećeš imati u naručju. Više nikada nećeš ući u našu kuću. Za mene ćeš
biti mrtav.«
 Agatha

O vo mi je posljednji dan u samoposluzi. Upitala sam g. Patela može li

mi napisati preporuku, no on je rekao da me dovoljno ne poznaje.
Kakav šupak!
Zbog toga me ne peče savjest što kradem čokoladicu Snickers i limenku
Coca-Cole kad izlazim na stanku. Pridružuje mi se i Abigail, koja pali
cigaretu, pa rukom preusmjerava dim od mene. Sjele smo na zidić od opeka
iza kanta za smeće, ispod pergole obrasle bršljanom.
»Neću još dugo ostati ovdje«, kaže ona. »Prijavila sam se za posao u
novoj Appleovoj prodavaonici u Regent Streetu. Daju besplatne majice.«
»A popusti?«
»Da. Treba mi novi iPhone.«
Pokazuje mi razbijeni ekran.
Abigail mi je draga, jer je bez sustezanja uvijek glasna i jer je daleko
pustolovnija od mene. Jednom je autostopom putovala po Europi i cijeli
mjesec sama obilazila Tursku. Osim toga, vozi motocikl, brak je ni
najmanje ne zanima, no to je možda i stoga što joj dečko ima suprugu i
dvoje djece.
G. Patel zviždi nam sa stražnjeg ulaza. Prošlo je naših petnaest minuta.
Traži da operem pod na odjelu s voćem i povrćem, koji je uvijek
najprljaviji. Ulijevam vruću vodu u kantu, pa je u kolicima dovozim iz
skladišta.
»Ispričavam se«, kaže neki muškarac.
Pomičem se u stranu i mumljajući se ispričavam. Tek nakon što je
prošao kraj mene uviđam o kome je riječ. Jack pregledava police odjela
drogerije. Nema ni košaru ni kolica. Svratio je samo kratko, možda po nešto
što je zaboravio. Uzima kondome i čita natpis na kutiji, pokušava odrediti
koju marku i veličinu treba odabrati. Donijevši odluku, odlazi do blagajne.
Abigail se blago podsmjehuje dok ih naplaćuje.
Zbog nečega u tom prizoru osjećam nelagodu. Zašto bi Jacku trebali
kondomi? Odlažem krpu na štapu i odlazim do izloga. Automobil je
parkiran ispred prodavaonice, tako da blokira jedan drugi parkirani
automobil. Riječ je o crnome BMW-ovu kabrioletu za čijim je upravljačem
neka žena. Prepoznajem je. To je ona agentica za nekretnine koja mi je
pokazala kuću u Cleveland Gardensu koju su u konačnici kupili Jack i Meg.
Gledam kako Jack sjeda na suvozačko mjesto.
»Što se dogodilo?« pita Abigail.
»Ništa.«
»Poznaješ ga?«
»Ne.«
Nastavljam prati pod, ljutito pljuskam vodu. Posve je očito što se
događa. Jack vara Meg. Spava s tom poblajhanom kurvom od agentice u
abnormalno visokim i tankim potpeticama, lica paralizirana od botoksa.
Kako se usuđuje tako razbijati moju savršenu obitelj ? Što ako Jack napusti
Meg? Što ako ga ona izbaci?
U tri sata uzimam posljednju plaću i pozdravljam se s Abigail i ostalim
djevojkama. Odjenuvši zimski kaput, krećem uskom uličicom iza
prodavaonice, u smjeru Barnesa. Zastavši ispred izloga ureda one agentice,
gledam sjajne i raskošne fotografije stanova i kuća za prodaju. Ispod
podataka o svakoj od nekretnina nalaze se kontaktne informacije i
fotografija agentice. Rhea Bowden - tako se zove. Sjećam se kako mi je
laskala dok sam razgledavala kuću i kako je pitala želi li je moj suprug
razgledati nasamo.
U pubu se nalazi telefonska govornica. Nazivam agenciju. Javlja se
djevojka koja radi na prijemnom šalteru, mlada i milozvučna.
»Mogu li dobiti Rheu Bowden?« pitam.
»Danas poslijepodne nije u uredu. Mogu li joj prenijeti poruku?«
»Zovem iz Homebasea. Jedan od naših vozača pokušava joj dostaviti
kupaonske pločice, ali ne uspijeva pronaći njezinu kuću. Bit će da smo
evidentirali pogrešnu adresu.«
»Kupaonske pločice?«
 »Pokušala sam je dobiti na mobitel. Ništa. Čini mi se da majstor čeka
isporuku.«
Čujem kako nešto utipkava u računalo. »Avenija Milgarth, broj trideset
četiri, Barnes.«
»Dobra ulica, ali pogrešan broj«, kažem. »Hvala na pomoći.«
Kuća je udaljena manje od kilometra. Malo skrenuvši s najkraćeg puta,
ulazim u ribarnicu i kupujem kilogram već kuhanih kozica. Prodavač se
veselo šali i govori mi da su plodovi mora dobri za trudnice.
»Znate zašto su ribe tako pametne?« cvrkuće.
»Jer plivaju u školi12«, odgovaram.
»To ste već čuli.«
»To je čuo još i Noa.«
Rhea Bowden živi u lijepoj niskoj kući u ulici prepunoj drveća i
kontejnera za građevinski otpad. Na ovakvim mjestima viđaju se samo dvije
vrste automobila - »burzovne« marke kao što su Mercedesi, BMW-i i
Audiji ili fora vozila kao što su Mini Cooperi, Aston Martini i originalne
bube. Jackov auto parkiran je na suprotnoj strani ulice, iza onog BMW-ova
kabrioleta.
Prošavši kroz vrata u ogradi, nastavljam uskom pokrajnjom stazicom,
kraj zahrđalog bicikla lancem vezanog za stup. Prolazeći kraj prozora,
saginjem se kako se na zavjesama ne bi ukazala moja sjena.
Našavši se iza kuće, čujem glazbu i glasove. Stajem u jednu cvjetnu
lijehu, pa se pridižem na prste i virim kroz jedan prozor. Vidim kut jednog
kreveta, hlače odbačene na pod... cipelu... košulju... bluzu.
Držeći se za prozorsku dasku, pridižem se još malo više. Sad vidim
Rheu Bowden u crnome čipkastom donjem rublju. Sjedi na Jacku,
dlanovima oslonjena na njegova prsa i ubrzano podiže i spušta bokove.
Trbuh joj podrhtava, a Jack pruža ruke i snažnoj joj miluje grudi ispod
potkošulje. Ona mu izgovara razne prostote, ne prestaje ritmički raditi
bokovima i stenje poput porno-zvijezde.
Dio mene osjeća gađenje, dok drugi dio želi nastaviti gledati.
Razmišljam o tome da ih prekinem. Mogla bih Rhei pozvoniti na vrata ili
joj aktivirati alarm u automobilu. Ne, to bi bilo predjetinjasto.
Povlačim se stazicom, dolazim do Jackova automobila, pa trgam
stranicu iz notesa koji nosim u torbici. Zamišljam kako Jack unutra puši
postkoitalnu cigaretu, dok se Rhea pere u bideu. Ona je od onakvih žena
koje imaju bide, jer se tako osjećaju profinjenije i europskije.

Dragi Jack,
znam da imaš ljubavnicu. Znam i gdje i kada. Imam fotografije na kojima ste ti i Rhea
Bowden zajedno. Znam i da ti je supruga trudna, Odmah prekini tu vezu, jer ću inače sve
ispričati Meg. Nisi je zaslužio. Šupče jedan!
Najiskrenije,
Prijateljica

Presavijam papirić na pola i stavljam ga pod brisač na Jackovu

vjetrobranskom staklu.
Ponovno pogledavši na obje strane ulice, dolazim do Rheina BMW-a i
spuštam se u čučanj kraj lijeve gume. Odmatam one kozice i počinjem ih
gurati u otvore poklopca kotača. Tako idem od kotača do kotača, a onda
prelazim na ulaze za zrak i prednju masku motora. Dio glava otpada, ali i
njih guram u otvore.
Kozicama će trebati nekoliko dana da počnu trunuti. Rhea će se u
početku pitati odakle potječe taj smrad te će okriviti susjede, no malo-
pomalo suzit će prostor mogućeg izvora, budući da će je smrad pratiti kamo
god krene.
Zadovoljno perem ruke pod obližnjom slavinom. Nadam se da će to biti
dovoljno da Jack izvuče pouku. U protivnom, sljedeće pismo poslat ću mu
kući. Mora ostati u braku s Meg i biti joj vjeran, kako bi podizali Lucy i
Lachlana. Istina je da možda nisam najmoralnija osoba, ali neću im
dopustiti da se razvedu. Ubrzo će itekako trebati jedno drugo.
 Meghan

Š to da poduzmem u vezi sa Simonom? Njegovi zahtjevi doveli su me u

slijepu ulicu, ostala sam razapeta između vlastite nevjere i njegovih
promašenih izjava o ljubavi, između čekića i nakovnja, između dviju vatri.
Sjećanja na onu našu večer i dalje mi sijevaju u glavi, izazivaju prave
valove stida i emocija koje osciliraju između ubilačkoga gnjeva i potpunog
predavanja.
A da kažemo Jacku i zatražimo oprost ?
»Bio je to samo seks, ništa više«, rekla bih. »Nije značio baš ništa.«
Kako jadno i otrcano. Nevjerni bračni drug kaže »samo seks«, kao da taj
samo ispred seksa nekako umanjuje nevjeru.
Trebam li Jacku reći i da je Simon zaljubljen u mene i da smo nekoć bili
u vezi? To svakako pogoršava situaciju, jer sam mu to cijelo vrijeme tajila.
Trebala sam mu reći odmah na početku, no to je bilo večer uoči našeg
vjenčanja.
Simon je kriv za sve. Tvrdi da me voli, ali čini mi se da nije u stanju
voljeti nikoga osim sebe. Obični je oportunist i diletant. To se vidi po
djevojkama koje bira, budući da su odreda tupe i naivne i nikada mu nisu
intelektualno dorasle. Ispod njegova šarma i raskošno privlačnog izgleda
krije se čovjek bez emocionalnih uvjerenja i dubine. Nema pojma što je sve
potrebno da bi se obitelj održala na okupu ili da bi se održao odnos. A dijete
želi isključivo zbog toga jer bi tako postao zanimljiviji.
Grace mi želi organizirati »djevojački izlazak«, jer sam otkazala njezine
planove za trudničku zabavu. Rezervirala nam je mjesta u dnevnome
wellnessu u blizini Sloane Squarea, a inzistirala je i na tome da ona vozi.
»Nadam se da imaju stolove i za kitove«, kažem ja, no ona se ne
obazire, nego samo kaže da samosažaljenje dokazuje da se moram nečim
počastiti i da mi treba ugađati.
 Salon je diskretno zaklonjen masivnim drvenim vratima. Sve je nekako
uređeno u azijskome stilu, poput kakve idilične malezijske oaze s
rezbarijama od tikovine, mramornim podovima i mirisom sandalovine.
Grace mi ne dopušta da pogledam cjenik.
»Ja častim«, kaže dok pijucka prvu čašu pjenušca. »Za tri sata osjećat
ćemo se kao posve nove žene.«
I u pravu je. Ubrzo me sa svih strana udaraju, masiraju, milju, istežu i
oblažu mirisima, tako da na koncu tonem u san, dok mi slina curi na ručnik.
Dvojica masera nadmeću se tko će više raditi na Grace, koja jednostavno
tako djeluje i na muškarce i na mladiće, i na heteroseksualce i na
homoseksualce.
Dok smo odrastale, bile smo kao dan i noć. Grace je bila buntovna i
tvrdoglava, a ja plaha i poslušna. Kad god bih na temelju dobi izvojevala
neku novu slobodu, Grace bi nešto oduzeli. »Toj curi daš samo mali prst, a
ona već misli da gospodari svime«, govorio je moj otac.
Studirala sam engleski u Edinburghu - birala sveučilište najudaljenije od
doma. Položila ispite, diplomirala s najvišim ocjenama, cijelo to vrijeme
gledajući kako se Grace zahvaljujući spretnosti na jeziku kao
šesnaestogodišnjakinja provlači u noćne klubove, opija se, puši cigaretu za
cigaretom, nosi minice i bježi u Europu na dvije godine, pretvarajući se da
je hipi. Nakon određenog se vremena ipak vratila kući i upisala studij,
nekako uspjela položiti i ispite. Pretpostavljam da je spavala s nekima od
profesora, no to je možda samo odraz moje ljubomore.
Veći dio tog razdoblja mislila sam da nemamo ništa zajedničko, no sada
smo bliskije. Ugodno mi je u njezinu društvu - nikad se pretjerano ne trudi
da na mene ostavi snažan dojam, ni da me nasmije.
»Što kažeš na ručak?« pita na izlazu.
»Jedino ako dopustiš da ja platim.«
Automobil joj je parkiran u jednoj pokrajnjoj ulici. Hodamo ruku pod
ruku, još omamljene od tretmana.
»Cijelo si prijepodne nekako šutljiva. Je li sve u redu?« pita. »Je li stvar
u Jacku?«
»Ne.«
»Klincima?«
»S njima je sve super.« Duboko udišem. Glas mi drhti. »U frci sam.«
 »Sad je malo kasno.« Ona se smije i gleda mi trbuh. Osmijeh nestaje, jer
joj se nisam pridružila.
»Ne mogu nikome reći. Čak ni tebi.«
»Naravno da možeš. Jedna drugoj sve govorimo.«
»Ovo ipak ne.«
Suze mi se zadržavaju na rubu kapaka. Ljutito ih brišem.
Na suprotnoj strani ulice vidim kombi za selidbe s otvorenim stražnjim
vratima. Dvojica muškaraca iz kuće iznose sofu i ukrcavaju je. Zamišljam
da je to moj dom i da se Jack razvodi od mene.
»Ma daj, Megs, nemoj plakati, pa ne može biti tako strašno.«
»Zajebala sam stvar. Učinila veliku glupost.« Glas mi drhti. »Samo
jednom. Bila sam pijana. Bijesna.« Prestajem govoriti. Uzdišem. Hrabrim
samu sebe.
Grace se mršti. »O čemu ti to?«
»Spavala sam sa Simonom.«
Grace ne reagira. Bez riječi je.
»Jack i ja smo se posvađali. Povrijedio me... rekao je... rekao je da se
želi razvesti. Otišla sam Simonu. Zanimalo me je li Jack nešto o tome
spomenuo njemu. Voli li me još ? Simon mi je natočio piće. Razgovarali
smo. Rasplakala sam se. On me zagrlio. Baš je bilo užasno glupo.«
»Prevarila si muža!«
»Samo tada, jednom.«
»Ti? Naša savršena princeza!«
»Molim te, nemoj.«
»Mislim, znam da se to događa svakodnevno, ali ne i tebi...«
»Znam, znam...«
»Nisi s njim bila u nekoj vezici... prije nego što si upoznala Jacka?«
»Jesam.«
Ona radi grimasu i uvlači zrak kroz stisnute zube. Došle smo do njezina
automobila. Otključava vrata, pa sjedamo bez riječi, zagledane kroz
vjetrobransko staklo.
Grizem donju usnu. »Reci nešto.«
»U šoku sam.«
 »I to je sve?«
»Osjećam i malo zadovoljstvo.«
»Zašto?«
»Uvijek si bila tako savršena princeza - miljenica. Jednostavno nisi
mogla ni u čemu pogriješiti.«
»Nisam bila miljenica. U usporedbi s tobom, bila sam samo razumna.«
»Do sada.«
Zašto se prepiremo o ovome?
Grace drži obje ruke na upravljaču. Pitam se koliko je popila. U glasu joj
se čuju napetost i određena oštrina. »Prijeđi preko toga, sestro.«
»Molim?«
»Preko tog grizodušja. Ostavi to iza sebe i kreni dalje.«
»Nije stvar u tome. Ima još... Simon smatra da je dijete njegovo.«
Ovaj put otvara i zatvara usta, ali bez ikakva zvuka. Pokušava još
jednom.
»I je li njegovo?«
»Nije. Definitivno nije.« Odlučno odmahujem glavom, pokušavam
pokazati samopouzdanje.
»A zašto onda misli da jest?«
»Ima nekakvu glupu predodžbu... jer... znaš... pitala sam ga je li
upotrijebio kondom, pa je pomislio...«
»Znači da bi moglo biti Simonovo dijete?«
»Rekao je da je upotrijebio kondom.«
»Ti se ne sjećaš?«
Odmahujem glavom. Grace se smije.
»Nije smiješno.«
»Smijem se zbog nervoze, kužiš? Ali zašto bi to uopće bilo važno?
Budete li oboje šutjeli, nitko nikad neće doznati.«
»Simon želi doznati. Traži da nakon djetetova rođenja utvrdimo
očinstvo.«
»Odbij ga.«
»I jesam.«
 Grace sad napokon sve povezuje i shvaća probleme u kojima sam se
našla. Bijesna je, a to je dobro. Ima prvorazredan um i trećerazredan moral,
a upravo mi to sada treba kanim li zaustaviti Simona u njegovim nakanama.
»Ja ću razgovarati s njim«, kaže Grace.
»To neće nimalo pomoći.«
»Znam biti vrlo uvjerljiva.«
»Nećeš valjda... ?«
»Što?«
»Ništa.«
Kapci joj se malko sužavaju, a na čelu joj se pojavljuju dvije okomite
bore. »Ne, Meg, neću s njim spavati. Unatoč tome kako me doživljavaš, to
nije rješenje za sve.«
»Oprosti.«
»Treba nam nešto o njemu.«
»Na primjer?«
»Neka prljava tajna.«
»To neće upaliti.«
»Nije li se često drogirao?«
»Kao i mnogi drugi...«
»Je li preprodavao drogu?«
»Da... pomalo.«
»Možda možemo ucijeniti ucjenjivača i tako zajamčiti da će šutjeti.
Sigurna sam da njegovi šefovi ne bi bili oduševljeni da doznaju da su
zaposlili bivšeg dilera.«
Grace je baš krenulo: već malo previše uživa u ovome.
»Ne! Nećemo ga ucijeniti. Ne želim da netko u ovome nastrada.«
»Hej! Pa ovo je sada pravi rat, sestro moja. Vatru moramo suzbijati
vatrom - odnosno u ovom slučaju tajne tajnama.« Stišće mi ruku. »Ne upali
li ovo... možda ćeš morati reći Jacku.«
»Znam.«
»Što će on učiniti u tom slučaju?«
»To bi i mene zanimalo.«
 Agatha

J ules je jučer otišla u bolnicu i rodila u ranim jutarnjim satima. To sam

doznala od Kevina, koji je jutros došao kući otuširati se i preodjenuti.
»Dobili smo curicu!« rekao je, gotovo posve bez daha, kad smo se
vidjeli na stubištu.
»Kako je Jules?«
»Fantastično. Bez ikakve drame. Školski slučaj, rekla je primalja. Doći
će kući kasnije poslijepodne.«
»Tako brzo?«
»Jules ne želi ostati u bolnici. Ja idem po Lea kod njezine mame, pa
idemo vidjeti njegovu sestricu.«
»Ako ti nešto zatreba...« rekla sam, no on je već jurio prema ulici.
Zamišljam Haydena u sličnom raspoloženju kad postane otac. Skakat će na
sve strane poput kakvog psića. Bit će nespretan, dakako. Morat ću ga
naučiti držati dijete i promijeniti pelenu, no ubrzo će se naviknuti na sve.
Kasnije tog poslijepodneva čujem da je Jules došla kući. Kevin nosi
dijete u nosiljci za automobil, dok se Jules muči sa svojom torbom i dva
buketa - od koji je jedan od mene.
»Imam sestru«, hvali se Leo dok na stubištu prolazi kraj mene.
Uzimam cvijeće od Jules i grlim je, pa za njom odlazim gore, u njezin
stan i kuham čaj, te stavljam cvijeće u vaze, postavljam bukete na stol.
Kevin želi izići s prijateljima i proslaviti dijete tradicionalno, uz pivo i
cigare. »Da zalijemo dijete«, kaže. »Ali ako želiš da ostanem...?«
»Ne, samo idi«, kaže Jules. »Pozdravi mi dečke. I nemoj se previše
napiti.«
»Neću.« Viri u kolijevku. »Curica.«
 »Jeste li već odabrali ime?« pitam.
»Nekako smo mislili da bi mogla biti Violet«, kaže Jules.
»To je baš zgodno.«
Kevin uzima kaput i ljubi je u čelo, kaže joj da je baš tako super cura.
Čujem kako trči niza stube. Preskače svaku drugu i praktički leti preko
svakog odmorišta, držeći se za ogradu.
»Onda, kako je zapravo bilo?« pitam. »Želim čuti i najodvratnije
pojedinosti.«
Ona se umorno smiješi. »Lakše nego prošli put.«
»Super.«
»Sve će biti u redu.«
Slušam kako Jules opisuje trudove i porod. U mobitelu ima fotografije.
Na nekima je od njih Violet tek koju minutu nakon rođenja. Primalja je pere
i važe.
»Kevin je bio zbilja dobar. Bit će ti drago što će Hayden biti uz tebe«,
kaže iscrpljeno. Riječi joj nekako sve više gube formu.
Leo je u međuvremenu došao zaviriti u kolijevku. Sada me gleda. »Kada
ćeš ti roditi bebu?«
»Uskoro.«
»Još krvariš?«
»Ne.« Nervozno se smijem i mrsim mu kosu.
»Kako to misliš, srce?« pita Jules. Gleda Lea.
»Ma ništa«, kažem ja, osjećajući kako mi srce divljački udara. »Nešto
sam prolila po suknji, a Leo je pomislio da je krv.«
Leo želi reći nešto drugo, no ja ga prekidam i kažem da se mama sad
mora odmoriti.
»Ja ću čuvati Lea. Ti malo odspavaj.«
»Sigurna si?«
»Svakako.«
Pokrivam Jules u krevetu, a ona već nekoliko minuta kasnije čvrsto
spava. Leo je u međuvremenu otišao u dnevnu sobu i gleda televiziju.
Sjedam do njega i okrećem mu glavu prema sebi.
»Nisam krvarila.«
 »Ali vidio sam.«
»Nešto sam prolila.«
Kima. Više ga zanima televizijski program.
»Poslušaj me«, kažem i stišćem mu nadlakticu. »Ne bi smio lagati.«
Pokušava se otrgnuti.
Zna. Zna.
Tek je malo dijete.
Što ako nekome ispriča?
Nitko mu neće vjerovati.
Glupačo! Glupačo!
Ostavivši Lea na sofi, ponovno odlazim do spavaće sobe, tiho otvaram
vrata i uvjeravam se da Jules spava. Hodam na vršcima prstiju i uzimam
jednu spavaćicu iz komode, a onda odlazim do malenog oslikanog krevetića
i podižem Violet u naručje. Iznosim je iz sobe, zaklanjajući je od Leova
pogleda kad se okreće i prijekorno me gleda. Nakon toga nastavlja gledati
televiziju.
Nečujno ušavši u Leovu sobu, polažem Violet na pod između dva
jastuka, pa brzo drukčije namještam krevet, povlačim pokrivač sa Spužva
Bobom i iz ormara s posteljinom uzimam obične plahte. Uzimam ona dva
buketa cvijeća iz kuhinje, pa svaki postavljam s jedne strane kreveta. U sobi
se još nalazi samo komoda na kojoj je ogledalo koje se može okretati i
naginjati. Služeći se knjigama i plišanim igračkama, postavljam svoj
mobitel kraj ogledala i uključujem fotoaparat, tako da se krevet nađe u
središtu kadra. Nekoliko Leovih crteža zalijepljeno je na zidu iznad kreveta.
Oprezno ih skidam, pazim da ne poderem kutove.
Uvjerivši se da je sve kako treba, svlačim odjeću i protezu, pa preko
glave navlačim spavaćicu. Močim kosu vodom iz Leove boce, priljubljujem
pramenove na čelo i još malo polijevam lice, a onda uzimam Violet, i dalje
umotanu u heklanu vunenu dekicu. Napola sjedeći u krevetu, držim je u
pregibu ruke, tako da joj se vidi tek dio lica. Miriše tako čudesno, tako čisto
i svježe.
Uz pomoć tajmera snimam više fotografija, nakon svake provjeravam
cijelu kompoziciju. Zadovoljna postignutim, otkopčavam grudnjak i
djetetovo lice naslanjam na dojku, dok se umorno smiješim prema
mobitelu. Ovaj put snimam videozapis.
 »Pozdrav svima, ovo je Rory. Voljela bih vam pokazati njegovo lice, ali
trenutačno je jako gladan. Ja sam iscrpljena, ali i beskonačno sretna.«
Violet se probudila. Šmrca i otvara usta, traži moju bradavicu. Odlažem
je, pa prekidam snimanje i zatim brzo vraćam sobu u prvotno stanje. Violet
je sada posve budna i plače sve glasnije. Svlačim spavaćicu i počinjem
učvršćivati protezu. Čujem nekakav zvuk iz glavne spavaće sobe. Jules se
probudila.
»Gdje je Violet?« pita, već uspaničena glasa.
»Kod mene je« odgovaram, s mukom navlačeći i zakopčavajući odjeću.
Jules je u hodniku... na vratima.
S mukom hvatam dah. »Što to radiš?« pita Jules.
»Violet je bila nemirna. Nisam željela da te probudi.«
»Koliko sam spavala?«
»Ne dugo. Čini mi se da bi mogla biti gladna.«
Jules podiže Violet s kreveta, pa pokazuje moju bluzu. »Nisi dobro
zakopčala bluzu.«
»O, baš sam glupa... Tako bih mogla zaboraviti i vlastitu glavu.«
»Sve u redu s tobom?«
»Posve.«
Tjeram Jules da se vrati u svoju sobu, pa joj stavljam jastuke pod leđa.
Nakon što je počela dojiti, vraćam Leove crteže na zid, ali se ne uspijevam
sjetiti točnog rasporeda. Nadam se da se ni Jules neće sjetiti.
Upravo vraćam cvijeće u kuhinju kada primjećujem Violetinu knjižicu iz
rodilišta. Tu knjižicu sa zdravstvenim podacima dobiva svako novorođenče,
a u njoj su navedene pojedinosti - težina, duljina, opseg glave, kao i ime
primalje i obiteljskog liječnika. Trebat će mi takva knjižica.
Počinjem fotografirati stranice. Pojavljuje se Jules. »Što to radiš?«
»Ništa. Mislim... samo gledam. Kako je Violet?«
»Najela se do grla.«
»Može čaj?«
»Ne.«
»A kriška prepečenca?«
»Dvije.«
 Vadim kruh iz zamrzivača i stavljam ga u toster. »Nisam snimila
Violet«, kažem. »Mogu uzeti neku tvoju fotku?«
»Naravno.«
Jules otključava mobitel, pa mi ga dodaje. Pregledavam fotografije, pa
pronalazim onu koju želim. Prikazuje primalju kako je važe. Šaljem je na
svoj mobitel, koji mi je u džepu i s kojeg se sada čuje zvučni signal.
»Mogu li ti još nekako pomoći?« pitam. »Mogla bih Leu pripremiti
večeru.«
»Ne, puno si mi pomogla. Snaći ću se.«
»Idem onda dolje, prenijeti novosti Haydenu. Večeras bi me trebao
nazvati.«
»Gdje je sada?«
»Ima osam dana do Cape Towna. Doći će kući onu iduću srijedu.«
»Reci mu da se požuri. To nikako ne bi smio propustiti.«
 Meghan

D anas sam nazvala jednu dugogodišnju prijateljicu koja radi za poznatu

odvjetničku tvrtku. Jocelyn je ove godine u njoj postala partnericom.
Ne znam baš točno što to znači, ali to je proslavila zabavom u Savoy Grillu,
pa sam zaključila da će sada zarađivati mnogo više.
Javlja mi se, praktički viče da nadglasa prometnu buku. »Oprosti, Megs,
upravo sam izišla sa suda. Jesi li rodila?«
»Još nisam.«
»Očekujem fotke.«
»Dobit ćeš ih.«
Zviždukom doziva taksi. Ja držim mobitel podalje od uha. Jocelyn i ja
zajedno smo išle u školu - bile nerazdvojne od desete godine, radile sve
uobičajene dječje stvari, doktorirale »školicu« i vijaču, po kapcima
razmazivale crno sjenilo i potajno pratile članove Oasisa. Njezin je hobi
kasnije bila bulimija, dok sam ja postala opsjednuta knjigama za
samopomoć. Obje smo se iz svega na koncu nekako izvukle.
Uspjela je zaustaviti veliki crni taksi i tako se domoći malo tišine.
»Kakva je ono zagonetna poruka?«
»Treba mi pravni savjet.«
»U nekoj si frci?«
»Ne, zovem u ime jedne prijateljice.«
»Mmmm«, kaže Jocelyn, pomno birajući riječi. »Jer, da je riječ o tebi,
Megs, morala bih te upozoriti da mi ništa ne priznaješ, budući da ne smijem
dovoditi sud u zabludu. Istodobno, dužna sam u tajnosti čuvati sve što mi
kažeš.«
»O, Bože, pa nisam nikoga ubila!«
Ona se smije, a ja uviđam da se šali.
 »Imam jednu hipotetsku situaciju.«
»Hipotetsku.«
»Da.«
Ovo nije bilo pametno. Trebala bih prekinuti vezu.
»Može li sud ženi narediti da za tek rođeno dijete utvrdi očinstvo?«
»Ovisi o okolnostima«, kaže Jocelyn.
»Što ako je sretno udana?«
»Ispitivanje traži njezin suprug?«
»Ne.«
»A tko onda?«
»Treća strana.«
»Netko tko misli da bi mogao biti otac?«
»Da.«
»Jebote, Megs, pa što si to učinila?«
»Ništa. Ne radi se o meni.«
Zašto još uopće govorim?
Jocelyn počinje naglas razmišljati. »Bavim se trgovačkim pravom, pa
nisam stručnjak za to područje. Većina postupaka utvrđivanja očinstva
pokreće se radi utvrđivanja financijske ili moralne odgovornosti. Majka
traži novac ili otac traži pravo posjećivanja. Ako se i suprug i supruga slažu
da su roditelji, sumnjam da bi bilo koji sud odredio da se provede
ispitivanje.«
»Što ako suprug ne zna da je očinstvo upitno?«
»Trebalo bi mu reći.«
»Čak i ako to ugrožava brak?«
»Žena je ugrozila brak čim je spavala s drugim muškarcem.«
»Što ako ona zna da je dijete suprugovo?«
»Želiš, znači, reći da ta treća strana iznosi posve neutemeljene
optužbe?«
»Da.«
»Nije bilo izvanbračne veze?«
Malo oklijevam. »Nije.«
»Zašto to onda čini?«
 »Ne znam... iz zlobe, ljubomore, okrutnosti.«
»Netko te ucjenjuje?«
»Nije riječ o meni.«
»A-ha, da, naravno. No, da, onda bi moj savjet tvojoj prijateljici glasio
da sve lijepo prizna suprugu.«
»Ne postoji neki drugi način - nekakva zabrana približavanja ili nešto
slično?«
»Zapravo ne.«
Čujem kako Jocelyn uzdiše. »Je li s tobom sve u redu, Megs?«
»Da. Zaboravi da sam te uopće nazvala.«
Prekidam vezu i duboko uzdišem, grizem donju usnu kako ne bih počela
vrištati. Našla sam se u klopci. Pogreška iz prošlosti sada raste i buja u
meni, otkucava poput tempirane bombe koja će eksplodirati ne uspijem li
zaustaviti Simona.
Situaciju otežava i to što je Jack prema meni tako dobar i ljubazan. U
petak mi je kupio cvijeće - kale, meni najdraže - i cijeli vikend bio je kod
kuće.
U ponedjeljak ujutro napisala sam tekst za blog:

Malo razmišljanja...
Iza mene je obična nedjelja. Time ne želim reći da je bila dosadna,
nego samo uobičajena. Probudio me zvuk dvoje malih ljudi koji
nešto razgovaraju i hihoću se, nakon što su se zamijenili za krevete i
počeli čitati knjižice. Tako su se igrali gotovo cijeli sat, pa sam još
mogla drijemati uz Cezara.
Nedjelja ujutro meni znači BBC Radio 2, kava iz francuskog pres-
aparata, slanina i jaja, te, dakako, novine. Nakon toga slijede sati
plivanja - koje ja radije nazivam »kontroliranim ne utapanjem« - a
zatim objed u pubu, pa potom duga šetnja uz rijeku, kupanje, malo
igre i maženja i onda još DVD (opet Frozeni).
Nedjelja navečer rezervirana je za curry i cijela kuća još odiše
pilećom kormom, koliko god otvarala prozore. Cezar je popio pola
boce vina. Ja sam zaspala pred nekom BBC-jevom kostimiranom
dramom. U ponoć sam glačala odjeću za školu, jer sam to zaboravila
odraditi ranije.
 Bila je to uobičajena nedjelja - osim što mi je Cezar više puta
rekao da me voli. Kakva nepovjerljivija supruga možda bi
posumnjala zbog tih pretjeranih izljeva ljubavi, no ja nisam toliko
skeptična.
Muškarci su tako smiješni kad je riječ o shvaćanju žena. Cezar
smatra da je meni idealan romantični scenarij hotel s pet zvjezdica,
masaža, pjenušac, divna večera, fantastičan seks i spavanje nakon što
mi on sat vremena šapuće koliko sam divna. A ja bih se zapravo
zadovoljila i nedjeljom kakva je bila jučerašnja - malo dužim
spavanjem, toplim doručkom, danom provedenim s djecom,
nespretnim seksom i hrpama ničim izazvanih maženja i lijepih riječi.
Od života i ne bismo trebali očekivati mnogo više.
 Agatha

N a Eustonu prolazim divovskim prostorom kolodvora i čekam u redu da

kupim kartu za Leeds. U najsvečanijoj sam trudničkoj haljini, imam i
crne cipele sa srednje visokom potpeticom, dok preko ramena nosim torbicu
od sjajne kože. Dobro pazim da zeznem stvar s traženjem odgovarajuće
karte. Službenica mi printa nove. Želim da me ljudi vide. Želim da me
zapamte.
Vlak polazi na vrijeme. Vučem kofer po peronu, pa molim nosača da mi
ga pomogne prenijeti preko stuba i postaviti u prostor za prtljagu.
Pronalazim rezervirano mjesto. Kraj mene sjedi neki poslovni čovjek koji
nešto radi na prijenosnome računalu. Ispričavam se što zauzimam toliko
mjesta, pritom se služeći prvim licem množine i pokazujem trbuh.
»Kad vam je termin?«
»Upravo ovih dana... zato i idem kući.«
»Kući?«
»U Leeds.« Primjećujem da ima vjenčani prsten. »Imate li djece?«
»Dvije cure - šest i četiri godine.«
»Pravi ste sretnik.«
»Jesam.«
Pogledom traži moj vjenčani prsten. Budući da ga ne vidi, ništa ne pita.
Dolazi kondukter i traži kartu, a ja je teatralno tražim, sve zabrinutija, sve
se usrdnije ispričavam.
»Nema žurbe«, kaže on. »Mogu ja doći još jednom.«
Pretražujem torbicu i džepove kaputa, pa s olakšanjem pronalazim kartu.
Onaj se poslovni čovjek opušta. Kondukter preko svega prelazi šalom.
Obojica će me zapamtiti.
 Uz klopot kotača, vlak kroz Midlands juri prema sjeveru Engleske, kraj
uzoranih polja i pašnjaka prepunih malih stogova sijena prekrivenih
plastičnom folijom. Grudice rastopljene tuče ukoso klize po zamagljenim
prozorima. Meni kruli u želucu. Trebala sam kupiti nešto za jelo prije
polaska s Eustona.
Došavši u Leeds, vučem kovčeg do stajališta za taksije, pa vozaču
navodim jednu adresu u Holbecku. On skreće u New Station Street, pa
Wellington i onda u Whitchall Road, kraj raznih skladišta i ranžirnih
kolodvora koji izgledaju napušteno i sumorno.
Taksi me ostavlja ispred osnovne škole Ingram Road, u kojoj je
uključena snažna rasvjeta. Prozori su puni božićnih ukrasa, a male glave
iznad pognutih ramena naziru se u prednjem dijelu učionice. Čuje se zvono
i djeca u pravome stampedu jure prema vratima, ispunjavaju hodnike
smijehom, povicima i pozdravima.
Odrasla sam pet ulica dalje. Od sedme do dvanaeste godine išla sam
pješice u školu svaki dan, izbjegavala pukotine u pločniku i igrala se školice
na stazi. Raskrižje na kojem je poginuo Elijah nalazi se nekoliko ulica dalje,
no ja krećem drugim smjerom, jer se ne želim prisjećati tog događaja.
Ubrzavam korak, uz pljusak vode u lokvicama, za sobom vučem
kovčeg. U Colenso Groveu sve kuće u nizu, od crvene opeke, izgledaju
jednako, s identičnim satelitskim antenama učvršćenima na zidu. Ulazna su
vrata različite boje - plava, crvena, žuta ili zelena - što može biti znak
izražavanja osobnosti ili početka anarhije u predgrađima.
Došavši do majčine kuće, uzimam rezervni ključ koji se nalazi ispod
jedne neučvršćene opeke kraj stuba. Ušavši, širom otvaram prozore i
uklanjam tanke plastične prekrivače s pokućstva. Na krevetima je i dalje
posteljina, a ormari su prepuni majčine odjeće. Nikada nisam živjela u ovoj
kući, a u posjet sam došla samo jednom, no čini se da moja majka živi baš u
svim prostorijama. Nema fotografija iz mojeg djetinjstva, ni na okviru
kamina, ni na zidovima. Nema ničega po čemu bi se moglo zaključiti da
sam i ja imala određenu ulogu.
Gledam na ručni sat. Dostavna služba rekla je u četiri poslije podne. Već
je prošlo četiri. Navlačim radnu odjeću i počinjem čistiti, pospremati, brisati
prašinu, polirati i prati podove.
Kombi se pred kućom zaustavlja nekoliko minuta nakon pet, kada je
nebo već zastrla zimska tama. Bradatome vozaču to je posljednja dostava.
Unosi veliku kutiju u kojoj se nalaze bazen za rađanje, crpka, zaštitna folija,
crijevo za vodu, adapteri za slavinu, prekrivač za pod, potopna vodena
pumpa i termometar.
Spremam li se roditi dijete ili razrezati nečiji leš?
Cijeli sam komplet unajmila, jer mi se činilo da nema smisla trošiti
mnogo novca na novi. Pitam se koliko je djece rođeno u toj montažnoj kadi
i kako je poslije dezinficiraju.
Vozač se vratio do kombija. Sad mi još donosi prekrivače za krevet koji
imaju veliku moć upijanja, higijenske uloške, balzam za usne, ulje od
lavande, meke krpe i čaj od listića maline.
»Treba li vam pomoć s postavljanjem kade?« pita on.
»Ne, hvala.«
Gleda uokolo, zanima ga ima li kakvoga traga eventualnome suprugu.
»Majka će mi se ubrzo vratiti kući«, objašnjavam. »Na posluje.«
Nehajno me pozdravlja kažiprstom i srednjakom koje prinosi čelu, pa
već trčkara prema vozilu. Ja pregledavam papirologiju koju sam dobila s
isporukom. Tu je i potvrda o rođenju koju mora potpisati registrirana
primalja ili liječnik opće prakse, s rubrikama u koje se upisuju pacijentičino
ime i pojedinosti o djetetu i porodu.
To je jedna od rupa u mojem planu. Mogu krivotvoriti potpis i
registracijski broj, ali to neće preživjeti provjeru podataka u dosjeima, ni
telefonski poziv. Svakog dana u Velikoj Britaniji rađa se dvije tisuće djece -
po jedno svakih četrdeset sekunda - dolaze na svijet, prvi put udišu, plaču.
Nema sumnje u to da se ponekad neki dokument zagubi ili se nađe na
pogrešnome mjestu. Roditelji zaboravljaju. Novorođenčad i umire. Njihovo
rođenje nigdje se ne bilježi. Moje će dijete tako previdjeti. Vrijeme će ga
sakriti.
Odlazim u vrt iza kuće i palim uređaj za spaljivanje, stavljam sve veće
komade drva, tako da se na koncu moram povući zbog silne temperature.
Palim protezu, gledam kako se silikon nadima i topi, dok se u zrak diže
gusti crni dim zbog kojega noć izgleda još tamnije.
Istraživanje je ključ dobrog planiranja. Prikupila sam podatke i dobro
proučila mogućnosti i sad sam dosta uvjerena da mogu riješiti većinu
prepreka, osim nepredviđenih i nepredvidivih elemenata. Možda ne
uspijem, ali svakako ću umanjiti rizik. Što se god dogodilo, ne želim nauditi
Meg, ali zadržavam pravo da se poslužim bilo kojim sredstvo koje...
Odlazim u majčinu spavaću sobu i otvaram svoj kovčeg. Unutra imam
muški kombinezon, visoke radne cipele i šiltericu, kao i nekoliko perika
koje sam u posljednjih nekoliko mjeseci kupila na eBayu i u prodavaonici
radne odjeće. Spremam ih u kolica za kupnju sa škotskim uzorkom.
Sve provjerivši dvaput, još jednom prelazim cijeli vremenski raspored i
dobro ga pamtim. Nakon svega odlazim pod tuš, ispirem čađu, znoj i
nervozu, pa liježem na goli madrac, umotana dekom, i čekam da mi san
ukrade misli.
 Meghan

P repoznajem ženu pred vratima, ali treba mi još nekoliko trenutaka da je

točnije smjestim. To je ona agentica za prodaju nekretnina koja nam je
prodala kuću. Otada sam je viđala u Barnesu, u BMW-ovu kabrioletu, s
velikim sunčanim naočalama i svilenim maramama.
Daje mi posjetnicu i nudi dobro uvježbani osmijeh, tako da joj se u
ustima vide samo zubi i ništa više. Obraća mi se s »gospođo Shaughnessy«.
Čini se da joj parfem nekako izvire iz kože - taj miris prezrelih marelica i
limete.
Gledam posjetnicu. Rhea Bowden.
»Užasno mi je žao što vam smetam«, kaže. »Bila sam u blizini, pa sam
pomislila da bih vas mogla posjetiti.«
Kosa joj je natapirana, skupo i seksi, pa podsjeća na nekadašnju misicu,
desetak godina nakon vrhunca ljepote i slave. Je li to okrutno? Vjerojatno.
»Samo sam željela provjeriti jeste li posve zadovoljni kućom.«
»To je nekakva postprodajna usluga?«
Ponovno se smiješi. »Tako je. Ljudima se obično javljam na godišnjicu
useljenja. Na taj način kanali lakše ostaju otvorenima.«
»Kanali?«
»To ima smisla s poslovne strane. Cijene nekretnina rastu. Vjerojatno ne
razmišljate o prodaji, no da želite procjenu cijene, ja bih vam je mogla
dati.«
»Ne planiramo prodati kuću.«
»Izvrsno. Znači, zadovoljni ste?«
»Da.«
 »Kako je Jack? Mislim, vaš suprug. Pokušala sam ga ranije nazvati, da
kažem da ću svratiti.«
»Na poslu je.«
»I on je zadovoljan kućom?«
»Oboje smo zadovoljni.«
»Izvrsno.« Malo oklijeva i kraj mene gleda prema hodniku, kao da želi
da je pozovem da uđe. »No, dobro, poželite li je ikada prodati, nadam se da
ćete razmotriti mogućnost da je oglasite u mojoj agenciji.«
»U redu.«
»Onda u redu. Baš dobro.«
Gledam kako polagano prolazi stazicom i muči se sa zasunom na
vratima u ogradi koji zapinje. Opsovavši, gleda nokat i stavlja vršak prsta u
usta. Pitam se što je sve to značilo. Možda ništa, no Rhea Bowden je jedna
od onih žena koje mi aktiviraju zaštitne mehanizme. Odmah odbacujem tu
pomisao jer nemam pravo sumnjati u Jacka - pogotovo nakon onoga što
sam učinila.
Zgužvavši posjetnicu, bacam je u smeće, pa se ponovno posvećujem
pakiranju stvari za bolnicu. To sad radim već četvrti put, jer se i dalje
predomišljam.
 Agatha

B udim se sva uzdrhtala od hladnoće, omotana samo jednom dekom.

Centralno se grijanje nije uključilo i iz usta mi izlazi para. Brzo se
odijevam, na sebe stavljam više slojeva, pa se spuštam u kuhinju i grijem
dlanove iznad uskog otvora čajnika u kojem kuham vodu.
U kuhinjskim ormarićima nema ničega za jelo, pa pripremam crni čaj s
više šećera i dlanovima obavijam šalicu, upijajući toplinu. Tijelo mi je sada
nekako lakše otkako ne nosim trudničku protezu, ali nedostaje mi to koliko
sam se zahvaljujući njoj osjećala sigurno i vrijedno... kao da imam nekakav
cilj i svrhu.
Izišavši iz kuće, navlačim kapuljaču i odlazim do najbližeg autobusnog
stajališta. Ondje stoje dvije starice naborana lica, tuže se na hladnoću.
Promet zastajkuje na kružnome toku, nikada ne teče posve glatko. Na
suprotnoj strani ulice vidim dječaka koji drži majku za ruku i duboko u sebi
počinjem osjećati bol.
Brojem 49 vozim se u smjeru Bramleyja, pa izlazim kod Kirkstall
Bridge Inna i prelazim rijeku Aire i željezničku prugu. Petsto metara dalje
stubama se spuštam do staze za tegljenje uz kanal Leeds-Bradford.
Ono stvorenje sad se već posve probudilo u meni, jedva čujno bruji i
pjevuši, sluti kamo idem, govori mi kada da napustim stazu i kada da se
ostanem skrivati. Došavši do trostruke brodske prevodnice, prelazim na
suprotnu stranu kanala, na otvorena polja intenzivno zelene trave. Prolazim
kraj muškarca s dva psa. Dobacuje im nekakvu granu. Veći pas uvijek do
nje dolazi prvi, no čini se da manjemu to ne smeta. Neki seljak na crvenom
traktoru ore zemlju, za sobom ostavlja uredne izorane redove.
Dolazim do druge ustave i već sam duboko u šumi, koja odiše vlagom i
drevnim tajnama. One ruševine već su gotovo posve zakrivene
penjačicama, osim dimnjaka od opeka koji je potamnio od mahovine i
lišajeva. Sad sam već blizu.
Dolazim do čistine. Kamene piramide naziru se kroz pokrivač od
otpalog lišća. Cvjetni su vjenčići suhi i krhki. Trebala sam donijeti svježe
cvijeće. Otkopčavam kaput i spuštam se kraj svakoga od humaka, prstima
dodirujem kamene humke, svakome djetetu dajem do znanja da ga nisam
zaboravila. Chloe, Lizzie i Emily.
Sve ih jednako oplakujem, ono koje je umrlo, ono koje se nije rodilo i
ono koje sam dala drugima. Lizzie mi je drugo dijete. Bilo mi je osamnaest
godina kad sam je uzela ispred jedne kladionice u Bradfordu. Otac je samo
načas ušao da se okladi na nekog konja u utrci u pola četiri u Doncasteru.
Konj se zvao Baby Lizzie, a njemu se učinilo da je to dobar znak, pa je
uložio deset funta na njegovu pobjedu. Pojedinosti znam na temelju
izvještaja u medijima koji su ga tijekom sljedećih dana osuđivali.
Kolumnisti su se pitali kakav to čovjek ostavlja maleno dijete ispred
kladionice. Isti onakav roditelj kakav petogodišnje dijete ostavi samo kod
kuće, ili zaključano u užarenome automobilu, ili koji cijelu plaću potroši u
kockarnici, ili pušta dijete da leži u prljavim pelenama dok puši crack, ili si
uštrcava drogu u ruku. Takvi ljudi nisu zaslužili da budu roditelji, pisalo je
u Daily Mailu.
Lizzy je bila minijaturna, stara tek nekoliko tjedana, s tamnim
podočnjacima, kao da se rodila prerano ili kao da »još nije posve pečena«,
kako je običavala reći moja majka. Imala je usko, stisnuto lice i crvenkastu
kožu, te mršave male udove, poput male čimpanze.
Obožavala sam Lizzie, no nikada se nije uspjela naviknuti na mlijeko iz
bočice. Nije dovoljno snažno vukla. Proširila sam rupice, no onda je previše
gutala i sve izbacivala. Barem je bila tiha. Plakala je jedva čujno.
Spavala je u mojem krevetu. Ležala sam obraza priljubljenog uz njezinu
minijaturnu glavu, osjećala meke fontanele na mjestima na kojima su joj se
još formirale ploče lubanje. Treće sam se noći probudila i osjetila da gori od
povišene temperature. Hladila sam je mokrim ručnikom, dala joj
paracetamol i molila se Mariji, majci Isusovoj, pitajući je što da učinim.
Temperatura je tijekom noći pala. Ja sam zaspala. Posve iscrpljena.
Kad sam se probudila, sunčeva svjetlost dopirala je kroz prozore i na
sagu ostavljala šarolike likove. Osjetila sam Lizzie kraj sebe. Bila je blijeda.
Posve mirna. Hladna. Plakala sam i ljuljala je u naručju, ispričavala se. Sve
sam ja skrivila.
Lizzieino tijelo položila sam u debelu pamučnu torbu iz samoposluge i
iz Bradforda autobusom otišla u Leeds. Grob sam joj iskopala golim
rukama, budući da sam zaboravila ponijeti bilo kakvo pomagalo. Prikupila
sam kamenje i uredila maleni humak. Sada ga dodirujem i osluškujem
tišinu toga svetog mjesta, gdje se voda prelijeva, trava raste, godišnja se
doba smjenjuju, a moja djeca spavaju.
»Ubrzo ću imati još jedno dijete«, šapućem. »Ovaj put trudit ću se puno
više.«
 Meghan

Z vučni signal pokazuje da sam primila novi e-mail. Gledam naslov

poruke: »Moj mali dečko«.
Poruci su priložene dvije fotografije i kratki videozapis. Na jednoj je
slici Agatha koja sjedi u krevetu i drži novorođenče. Izgleda iscrpljeno, ali i
sretno. Na drugoj je neka primalja koja pere i važe dijete, dijete čije su oči
gotovo posve zatvorene.
Pokrećem filmić i na ekranu vidim Agathu. Sjedi u krevetu i doji dijete.
»Bok svima, ovo je Rory. Voljela bih vam pokazati i njegovo lice, no
trenutačno je jako gladan. Ja sam umorna, ali i tako jako sretna.«
Odmah odgovaram:

Čestitam. Predivan je. Očekujem i sve pojedinosti. Kakav je bio

porod? Je li Hayden stigao kući na vrijeme? Nazovi me kad stigneš.
 Agatha

R azmišljam o tome da možda odmah nazovem Meg, no aparat za kavu

toliko je bučan, i zvukom toliko podsjeća na proljev, da se ne čuje
gotovo ništa drugo. Za svim stolovima u kafiću sjede studenti pogrbljeni
nad prijenosnim računalima ili nad mobitelima na kojima pišu poruke. Ovo
mjesto odabrala sam zbog besplatne bežične internetske mreže i
anonimnosti koju pruža.
Zasada sam mailove s fotografijama poslala nekadašnjim prijateljicama
iz škole i bivšim kolegicama, od kojih se s nekima nisam vidjela godinama,
te im priopćila divnu vijest. Onima koji žive u Londonu rekla sam da sam
rodila na sjeveru. Onima koji žive »na sjeveru« rekla sam da sam rodila u
Londonu. Tek se rijetki od njih poznaju i međusobno ili se kreću u istim
krugovima, pa varka može uspjeti upravo zahvaljujući tome. Jedina je
iznimka Jules, u slučaju da prepozna fotografije Violet s primaljom.
Na mail mi samo pristižu odgovori. Čestitke. Komplimenti. Došla je i
poruka od Abigail iz samoposluge i Claire, moje nekadašnje šefice u
agenciji za honorarne poslove. Razmišljam o tome da pošaljem poruku i
Nickyju, no on će se onda pitati kako sam uspjela zatrudnjeti nakon toliko
neuspješnih pokušaja.
Odlazim iz kafića i prolazim Albion Street Mallom. Skrećem lijevo u
Headrow, pa nastavljam sve do Središnje gradske knjižnice u Leedsu,
veličanstvenog starog zdanja od jorkširskog kamena s lučnim prozorima i
mramorom obloženim predvorjem. Ušavši, provjeravam poruke na
mobitelu. Posljednjih četrdeset osam sati na njemu sam imala isključen
zvuk, jer nisam željela da mi odvlači pozornost. Pregledavam popis
propuštenih poziva. Hayden je jučer ujutro doputovao u London. Zamišljala
sam ga kako gotovo trči aerodromskom zgradom, s velikom vojničkom
platnenom torbom preko ramena. Ondje su ga dočekali roditelji. Tražio je
da se odmah odvezu do mojega stana. Zvonio je, pitao se gdje bih mogla
biti.
Preslušavam njegove poruke. »Gdje si?« pita. »Ispred stana sam, ali
nema nikoga. Tvoja prijateljica s kata kaže da si već otišla u Leeds. Mogu
doći prvim vlakom. Nazovi me.«
Druga je poruka odlučnija i glasnija. »Je li sve u redu? Sad smo već
zabrinuti. Mama i tata zovu bolnice u Leedsu, ali ja sam im rekao da ćeš
roditi kod kuće. Molim te, nazovi me čim dobiješ ovu poruku.«
Sljedeća je zdvojnija. »Ne znam što da radim, Aggy. Mama je izvan sebe
i želi zvati policiju. Ako mi se ne javiš, idem vlakom u Leeds, da barem
budem u blizini.«
Ugodno je čuti njegov glas, iako je izbezumljen i frustriran. Znam da će
dijete sve promijeniti. Sad je zaljubljen u mene. Oprostit će mi sve ovo jer
želi biti otac.
Prije nego što ću ponovno isključiti mobitel, šaljem mu poruku da nitko
ne treba zvati policiju, niti se treba brinuti zbog mene.
Rodila sam - malog Roryja - i ubrzo se vraćam kući. Sve ću objasniti
kad se vidimo. Sad se moram odmoriti. Molim te, pusti da se naspavam.
U podne autobusom National Expressa iz Leedsa dolazim na londonski
autobusni kolodvor Victoria. Kartu plaćam gotovinom i smiješim se u
nadzornu kameru iznad vozačeve glave.
Više nisam trudna. Sad vučem ona platnena kolica za kupnju, veliku
torbu na kotačićima, i nosim prijenosnu dječju sjedalicu sa zaobljenom
plastičnom drškom koja se može posve spustiti. Prebacivši
dekicu preko sjedalice, polažem je na sjedalo kraj sebe, pa tu i tamo
podižem pokrov i nešto šapućem, umirujem bebu.
»Curica ili dečko?« pita žena koja mi sjedi nasuprot.
»Dečko.«
»Smijem zaviriti?«
»Spava.«
»Obećavam da ga neću probuditi.«
»Radije ne«, kažem.
Ona se mršti i sliježe ramenima.
 Na londonskome kolodvoru presjedam na vlak linije podzemne
željeznice District, do Acton Towna, i odsjedam u nekom jeftinom hotelu
kojem u izlogu bljeska neonski natpis »SLOBODNO«. Recepcionarka
uklanja pepeo cigarete iz krila i diže se na vrške prstiju, pa viri preko
izubijanog drvenog pulta.
»Je li i tu unutra netko?« pita, pokazujući prema pokrivenoj nosiljci.
»Jest«, kažem i smiješim se. »Za njega plaćam nešto dodatno?«
»Ne, osim ako mu treba zasebni krevet.«
»Ne, ovako će biti u redu.«
Traži me vozačku dozvolu. Kažem da je nemam.
»A putovnicu?«
»Ne.«
»Treba mi neki dokaz o identitetu.«
»Platit ću gotovinom.«
Još malo oklijeva, pa gleda sjedalicu. »Skrivate li se pred nekim?«
»Pred dečkom.«
»Tukao vas je?«
»Malo prečesto.«
Soba mi je na prvom katu. Prolazim kraj dječjih igračaka i bicikala u
hodniku, kao i kraj natpisa »Zabranjeno kuhanje«. Ipak se osjeća miris
kuhanja - kardamom, cimet, mljevena paprika i klinčići.
Otključavši vrata, gledam prozor i požarni izlaz. Na informativnome
letku piše da na recepciji nema nikoga od sedam navečer do šest ujutro.
Gosti ključem kojim otvaraju sobu mogu otključati ulazna vrata. To znači
da mogu dolaziti i odlaziti a da ne privlačim ničiju pažnju.
U Londonu me nije bilo dvije noći, dovoljno za alibi i konstrukciju
polovice priče. Hayden i moje prijateljice misle da sam rodila dijete. Vidjeli
su fotografije i videosnimku. Ranije sam djecu uvijek otimala impulzivno,
bez razmišljanja, pa zato i nisam uspjela. Ovaj put glumila sam i trudnoću i
porod. Ne mogu se pojaviti bez djeteta. Ili ću uspjeti ili ću umrijeti od
sramote.

U sedam navečer izlazim iz hotela kroz glavna vrata i krećem prema

Gunnersbury Parku, gdje zaustavljam taksi na North Circularu. Vozač me
ostavlja na Promenadeu u Chiswicku, na sjevernoj obali Temze. Udišući
ledeni zrak, prelazim most Barnes, pješačkom stazom, pod polumjesecom
čija se svjetlost ljeska na površini rijeke. Došavši do Cleveland Gardensa,
držim se suprotne strane ulice do trenutka kad pred kućom vidim parkiran
Megin automobil.
Ne zastajem ni na trenutak. Prolazeći dobro poznatim putem, dolazim do
željezničke pruge, penjem se preko urušene ograde, pa se oprezno penjem
preko kamenja i osluškujem ne bih li čula nailazak kakvog vlaka. Iza
Megine i Jackove kuće pronalazim onu svoju malu čistinu i stablo koje se
srušilo. Uspevši se na deblo, razmičem grane i gledam vrt i kuću.
Kućom vlada tama, uključena je jedino svjetiljka iznad štednjaka, kao i
još jedna na katu, u Lucynoj sobi. Strah mi nadima prsni koš. Što ako Meg
već ima trudove? Što ako je već rodila? Neka sjena kreće se iza zavjese.
Netko stavlja Lucy na spavanje, čita joj priču ili donosi čašu vode. Mogla bi
biti Meg, mogao bi biti Jack.
Uspinjem se na zid od opeke s betonskom plohom na vrhu, prebacujem
noge, pa se spuštam prema travi s druge strane. Puštam se i doskakujem u
vrt, pa se odmah spuštam u čučanj, trudeći se da budem što manje vidljiva.
Gledam prema kuhinji i vidim da se na štednjaku kuha voda. U sudoperu
ima posuđa. Na hladnjaku su crteži s otiscima dječjih prstiju.
Trčim poput kakvog raka, na sve četiri, i držim se ograde, pa tako
dolazim do ugla kuće i ondje se leđima naslanjam na zid. Neki pas laje.
Neki mu drugi pas odgovara. Ovdje sam posve izložena, netko me lako
može vidjeti s prozora susjedne kuće. Kad bi netko odande sad pogledao
van, vidio bi me. Samoj sebi obećavam da se više neću izlagati takvim
rizicima. Držat ću se plana i improvizirati jedino ako nešto pođe po zlu.
Gledam malo dalje i vidim praznu dnevnu sobu. Na stoliću se u
polaganome ritmu pali i gasi lampica na sklopljenome prijenosnom
računalu. Taj laptop pripada Meg. Bi li ga ponijela u bolnicu?
Iza sebe čujem glasove, iz susjedne kuće. Netko pali svjetlo, pa se na
zidu odmah ukazuje moja sjena. Spuštam se u čučanj i jurim do
postraničnog zida, pa rušim nešto teško što pada polagano, kao na
usporenoj snimci. Pružam ruke da to nešto uhvatim. Ne uspijevam. Pojilica
za ptice razbija se u srazu s kamenim rubom jedne cvjetne lijehe. Čuje se
prasak koji odjekuje uokolo poput pucnja iz pištolja.
 Otvaraju se neka klizna vrata. Susjedi su izišli u vrt, da vide što se
događa.
»Možda je kakav signalni detonator na tračnicama«, kaže muškarac.
»Možda nešto rade na pruzi.«
»U ovo doba noći?« pita žena.
Šćućurena u podnožju zida, leđima se naslanjam na vlažne opeke i
pokušavam se sakriti u sjeni. Nad glavom mi se otvara neki prozor. Na
njemu se pojavljuje Megina glava.
»Što se zbiva, Bryane?« dovikuje.
»Nemam pojma«, odgovara ovaj.
Meg se naginje još više prema van, gleda ravno prema meni. »Vidim u
čemu je stvar. Pala je pojilica za ptice.«
Bryan viri preko susjednog zida. Prstima mi dodiruje kosu. »Bit će da je
to bila neka mačka lutalica... i to velika. Treba ti pomoć s raščišćavanjem?«
Već prebacuje noge preko zida. Ja se spuštam još niže. Njegove cipele
prolaze mi samo nekoliko centimetara od glave.
»Jack će to srediti sutra«, kaže Meg.
»Ali nije mi problem.«
»Doista, Bryane, budi bez brige. Hvala.«
Bryan na trenutak zastaje. Moja glava nalazi se točno između njegovih
nogu koje vise sa zida. Jedna potpetica ovlaš mi dodiruje uho.
Premješta težište. Noge se vraćaju na njegovu stranu zida. I on je već u
svojem vrtu.
»Kada ideš u bolnicu?« pita žena.
»Sutra, rano ujutro«, odgovara Meg.
»Sretno.«
Njih se dvoje vraćaju u kuću. Meg zatvara prozor i navlači zavjese.
Imam dojam da mi je srce prestalo kucati. Ponovno se pokreće, a zrak mi
nadire u pluća, te počinjem suho kašljati, istodobno se proklinjući zbog
takve gluposti.
Povrativši normalan ritam disanja, povlačim se prema kraju vrta i
provlačim ramena kroz malena vrata dječje kuće za igranje, pa sjedam na
dječju stolicu, koljena priljubljenih uz prsa. Vadim mobitel i zovem Meg.
Ona se pojavljuje u kuhinji, traži mobitel. Javlja se.
 »Molim?«
»Nekako si zadihana...?«
»Agatha?«
»Da.«
»Bila sam na katu, stavljala djecu na spavanje.«
»Nadam se da nisi trčala.«
»Sve je u redu. Gdje si ti? Zašto šapućeš?«
»Beba spava.«
Gledam Meg kroz velika staklena vrata. Naslonila se na radnu plohu u
sredini kuhinje, isteže leđa, bolna od težine djeteta u trbuhu.
»Čestitam«, kaže ona.
»Hvala.«
»Kako je maleni?«
»Predivan je.«
»Dobro jede?«
»A-ha.«
Okreće mi leđa dok uključuje električno kuhalo za vodu i otvara novu
kutiju s vrećicama čaja. Meg sada zanimaju sve pojedinosti. Opisujem
trudove i porod, prisjećam se što mi je Jules pričala o iskustvima s Violet.
»Sviđa mi se ime Rory«, kaže ona. »Je li Hayden doputovao na
vrijeme?«
»Nije, jutros je sletio na Heathrow.«
»Šteta. Dolazi u Leeds?«
»Ne. Mama ondje nema mjesta za njega, a ja ću se za dan-dva vratiti u
London.«
Para nadire iz otvora na kuhalu. Ona ulijeva vrelu vodu u šalicu, malo
podiže i spušta vrećicu s čajem, pa dodaje mlijeko. Odnosi šalicu do
staklenih vrata i gleda u vrt. U djeliću sekunde već mislim da me vidjela, no
zapravo se zagledala u vlastiti odraz u staklu.
»Prestigla si me za dva dana. Ja sutra idem u bolnicu.«
»Jesi li nervozna?« pitam.
»Pomalo.«
 Vlak odjednom tutnji s druge strane ograde. Prekrivam mobitel, no
prekasno je.
»Negdje si blizu pruge?« pita.
»Da.«
»Zvuči kao da si iza moje kuće.«
»Ne, u Leedsu sam.«
Vidim kako zijeva.
»Izgledaš umorno«, kažem.
Ona se smije. »Uhodiš me?«
»Htjela sam reći da zvučiš umorno.«
»Izmoždena sam.«
»Idi u krevet i odmori se. Sretno sutra.«
 Meghan

M ojem sinčiću:
Budna sam od 4.30. Ti još nekoliko sati nećeš doći na svijet, no
nekako sam pomislila da bih ti mogla napisati pismo i reći što te sve čeka u
životu.
Posljednjih četrdeset tjedana neprestano se brinem zbog tebe, ali
ultrazvuk pokazuje da si snažan i zdrav. Mnogo se toga dogodilo u tom
razdoblju, bilo je i uspona i padova, no moraš znati da dolaziš u jednu divnu
obitelj.
Tvoj je otac muškarac kojeg volim, divim mu se, obožavam ga i trebam.
On je čvrsta stijena na koju se oslanjam, što će biti i tebi. Imaš divnu sestru
koja će jednoga dana spasiti svijet i brata koji nikako ne voli gledati ni bol
ni patnju. Imaš samo jednu baku i jednog djeda, no oni su vrlo aktivni i
voljet će te toliko da nećeš moći vjerovati da netko nekoga uopće može
toliko voljeti. Osim toga, imaš jako fora tetu Grace, koja će te pokušati
skrenuti s pravog puta, no i to je u redu, jer život i treba biti pustolovina.
A sada ti trebam još reći nešto o sebi - ženi koja te posvuda nosi
posljednjih devet mjeseci. Kao prvo, nisam baš ni spretna, ni kreativna, pa
ako tražiš mamu koja zna ukrašavati torte, raditi kostime za Noć vještica ili
rezati sendviče tako da imaju zabavan i uzbudljiv oblik, nisi se baš usrećio.
Ne znam pjevati ni plesati, a užasna sam i u sportovima. Nemam dobru
koordinaciju vida i pokreta. To je specijalnost tvojega oca. Nisam baš ni
osobito fora. Više sam suprotnost svake fornosti. Učila sam svirati obou, a u
ekipi za lakros bila sam na golu.
Znam da mnoge mame rade popise stvari koje žele za djecu i čemu se
sve nadaju, ali ja nisam od žena za takve popise. Kao što ćeš i prebrzo
otkriti, ja se često oslanjam na instinkt, no, nasreću, taj je moj instinkt dosta
dobar.
 Obećat ću ti nekoliko stvari.
Izgovorit ću više stvari koje zapravo ne mislim, povisiti glas kad ne bih
trebala i reći ne kad bih trebala reći da, ali budi uvjeren da ću se ispričati
kad god pogriješim.
Obećavam da ću biti uz tebe kad me budeš htio i trebao, pa i ponekad
kad ne budeš htio, no to mi je posao. Što je još važnije, obećavam da ću te
bezuvjetno voljeti, zauvijek, čak i ako budeš glasao za konzervativce i
navijao za Manchester United ili me zaboravio nazvati za rođendan.
Čuvaj se, maleni moj. I vidimo se uskoro, dobro?
Voli te
mama
P. S. Ako se samo malo premjestiš i prestaneš me udarati u bubrege,
kupit ću ti psića.

U šest sam već pod tušem, posljednji put perem trudnički trbuh. Lucy je
još u pidžami, sjeda na krevet dok se ja odijevam, zapitkuje me o bebi, pita
hoće li me boljeti.
Moji roditelji dolaze u sedam, Jack i ja se opraštamo od sviju,
poljupcima, zagrljajima, novim poljupcima i novim zagrljajima, a ja onda
sve prisutne podsjećam na to da idem roditi dijete, a ne da se selim u
Australiju.
Jack me vozi do bolnice. Ja u glavi neprestano ponavljam stvari i
obaveze, žalim što nisam napisala pravi popis. Dvoje djece? Riješeno.
Kuća? Riješeno. Obroci? Riješeno.
»Trebali smo dopuniti oporuke«, kažem, odjednom se sjetivši i toga.
»Sada si već pomalo morbidna«, kaže on.
»Ako se nešto dogodi...«
»Bez brige... oženit ću se nekom drugom.«
»Nisam mislila na to.«
On mi se smije.
Ne znam opisati kako se osjećam. Gotovo kao da me obuzeo nekakav
lažan osjećaj smirenosti. U bolnici ispunjavam raznorazne formulare i
navlačim kompresivne najlonke, kao i bolnički ogrtač koji je otvoren na
leđima - nema dvojbe da je riječ o najružnijem odjevnom predmetu u
povijesti čovječanstva.
Dok me u kolicima voze hodnikom, Jack me drži za ruku. Već je u
plavoj bolničkoj odjeći i ima masku za lice, kao i pamučnu kapu jednake
boje. Vidim mu samo oči.
»Dobit ćemo još jedno dijete«, kaže, pa mi stišće prste.
»A-ha.«
G. Phillips korača ispred nas i veselo zviždi. Jedan je od onih ljudi koji
su ujutro vedri i veseli, a to je, pretpostavljam, ipak bolje nego kad imaš
razdražljivog ginekologa kojem nedostaje kofeina.
Operacijska je dvorana bijela, jarko osvijetljena i prepuna suvremene
opreme. Na bijeloj ploči ispisana su imena članova kirurške ekipe.
Anesteziolog me pita želim li da uključi neku glazbu. Jack predlaže »Hokey
Cokey«13 i već počinje pjevušiti. »Desna unutra, desna van, desna ruka, pa
zatresi...«
»Šali se«, kažem.
Anesteziolog se neodlučno smije i počinje mi davati sredstvo.
»Ne moraš ostati«, kažem Jacku.
»Ne idem nikamo.«
»Ali baš ne podnosiš krv.«
»Vidio sam porod sve djece i ne kanim preskočiti ni ovo.«
 Agatha

S crnom perikom, obojenim obrvama i u širokome, amorfnom kaputu,

prelazim predvorje bolnice, za sobom vukući onu torbu na kotačićima s
kariranim škotskim uzorkom. Ispred mene je jedna velika obitelj, koja nosi
mnogo cvijeća i raznobojnih balona, pozvala dizalo. Vrata se otvaraju.
Ulazim. Jedan ružičasti balon neprekidno me lupka po licu. »Dobili smo
djevojčicu!« piše na njemu.
Rodilište se nalazi na četvrtome katu. Ja biram peti: uprava. Ona obitelj
izlazi, pa ja do petog nastavljam sama, znajući da je većina
administrativnog osoblja već zacijelo završila s radnim danom.
Vrata se otvaraju i ja izlazim, pogledom ne tražim sigurnosne kamere.
Svjetla mi počinju treperiti nad glavom, uključivši se zahvaljujući
senzorima. U nekome praznom uredu zvoni telefon. Skrećem lijevo i
pronalazim ženski WC. Otvorivši jedan džep na torbi s patentnim
zatvaračem, vadim žuti znak na kojem piše NE RADI i postavljam ga na
sag na podu.
Provjerivši da su svi odjeljci prazni, zaključavam vrata i počinjem se
preodijevati. Medicinske sestre u rodilištu imaju tamnoplave hlače i plave
bluze s ukrasnim rubovima na rukavima i ovratniku. Moje su hlače jako
dugačke, tako da prekriju debele potplate i široke potpetice visoke pet
centimetara, zahvaljujući kojima ću izgledati više i mršavije. Nagnuvši se
bliže ogledalu, pridižem gornji kapak i stavljam kontaktne leće zahvaljujući
kojima će mi plave šarenice postati smeđe. Nakon toga popravljam položaj
perike, puštam jedan dugački pramen da mi se spusti preko desnog oka i
tako mi poremeti simetričnost lica. Zahvaljujući tome, kompjutorski
program za prepoznavanje lica teže će mi točno odrediti crta lica.
Otvorivši zatvarač na malenoj kozmetičkoj torbici, crnom olovkom
podebljavam obrve, dok olovkom za usne stanjujem usne, a onda još nisko
na lijevi obraz dodajem madež. Na koncu još stavljam tamne naočale široka
okvira zbog kojih moram malo žmirkati. Uspravivši se, gledam vlastiti
odraz i ne mogu vjerovati koliko izgledam drukčije. One stare Agathe više
nema.
Ono stvorenje baš i nije oduševljeno.
Neće ti upaliti.
Hoće.
Trebala si ukrasti nečiju iskaznicu.
A kako?
Mogla si za nekom medicinskom sestrom poći kući i ukrasti joj torbicu.
Nisam džepar.
Ovo ti neće upaliti.
Hoće.
U prednjem džepu torbe na kotačićima imam petnaest centimetara
dugačak nož u kožnim koricama. Dugo sam razmišljala o tome da ga
ostavim kod kuće, ali bojim se onoga što bi se moglo dogoditi ako mi
ponestane mogućnosti. Učvrstivši korice i nož oko gležnja, spuštam
nogavicu, pazeći da sve dobro prikrijem.
Spremna sam. Pripremila sam se najbolje što sam mogla, ali sad mi treba
i malo sreće. Kažu da sreća prati hrabre. A što je sa zdvojnima?
Izišavši iz ženskog WC-a, hodnikom dolazim do stubišta, pa se spuštam
po betonskim stubama na kojima odjekuje svaki korak. Našavši se u
hodniku nasuprot rodilištu, gledam na ručni sat. Posjeti su od šest do osam.
Ljudi već počinju odlaziti, čekaju dizala, a to mi olakšava da se neopaženo
provučem.
Od rodilišta me sada odvaja samo staklena pregrada. Vrata se po svoj
prilici otključavaju iz prijemnog ureda s druge strane. Dolazi jedno dizalo.
Iz njega izlazi neka trudnica. Sjedi u invalidskim kolicima koja gura njezin
suprug.
»Mogu li vam kako pomoći?« pitam.
»Javila sam se telefonom«, kaže žena, izvijajući leđa od boli. »Rekli su
mi da odmah dođem.«
»U redu. Dobro. Kako se zovete?«
»Sophie Bruen.«
 Sad se javlja njezin suprug. »Automobilom sam zagradio druga vozila.«
»Vi to samo lijepo riješite, a ja ću se pobrinuti za Sophie.«
On se vraća u dizalo. Ja zvonim na vratima. Dežurna sestra zauzeta je
telefonskim razgovorom. Kratko podiže pogled, vidi moju uniformu, pa mi
bez razmišljanja otključava vrata. Ja dovozim Sophie u čekaonicu rodilišta.
»Ovdje možete pričekati supruga. Reći ću im da ste došli.«
Udaljavam se, prolazim hodnikom, a rasporeda se prisjećam
zahvaljujući prethodnome posjetu. S lijeve je strane deset rađaonica, dok su
s desne dvije velike postnatalne sobe. Prije dva sata nazvala sam bolnicu i
upitala smije li se doći u posjet Meghan Shaughnessy. Potvrđeno mi je da je
rodila jutros, a dali su mi i broj sobe u kojoj je smještena.
Prateći znakove, skrećem u drugi hodnik, zaobilazim kolica s
potrepštinama koja je ondje ostavila neka čistačica, pa zastajem ispred
dugačke prostorije i središnjeg prolaza među krevetima. Oko većine kreveta
navučeni su zastori, tako da rodilje imaju koliku-toliku privatnost. Jedan
zastor nije navučen. Neka žena razgovara sa suprugom. Dijete joj spava u
malenoj kolijevci kraj kreveta. Ja im se smiješim i ulazim, prolazim između
tako odijeljenih kreveta.
Gotovo istog trenutka čujem Jackov glas. Blizu je, iza sljedećeg zastora,
s nekim razgovara telefonom.
»Tako lijepog dječačića nitko nikada nije vidio... Trenutačno spava...
Vidjet ćeš ga sutra... Ne, još ne govori, pa tek se rodio.«
U odjeljku kraj njih nema nikoga. Ulazim i navlačim zastore, tako da se
potpuno zakrivam.
Jack zaključuje razgovor, šalje poljupce.
»Kako su?« pita Meg.
»Uzbuđeni su.«
»Nedostaju mi.«
»Pa ovdje nisi još ni cijeli jedan dan. Iskoristi ovo vrijeme - opusti se,
spavaj, čitaj.«
»A što ćeš ti raditi?« pita ona.
»Slaviti.«
»Iza mene je veliki operativni zahvat, podarila sam ti još jednog sina, a
ti kaniš tulumariti?«
 »Apsolutno.«
Meg ga pokušava koriti, no čini se da ne misli posve ozbiljno. Zvoni
telefon. Na liniji je njezina sestra Grace.
Netko rastvara zastor, time me posve zatekavši. Preneraženo gledam,
gotovo poskočivši uvis, dok mi srce bjesomučno udara. Neki muškarac traži
suprugu. Ispričava se. Ja se pretvaram da namještam posteljinu na krevetu.
Ponovno navlačim zastor i pokušavam normalizirati ritam disanja.
Meg se želi otuširati. »Morat ćeš mi pomoći«, kaže Jacku.
Čujem opruge u krevetu. Meg tiho stenje. Zastori se malko pomiču, a
ona prolazi kraj mene. Čekam nekoliko trenutaka pa malo povlačim zastor.
Jack ju je obavio oko struka, a ona u čarapama, polagano, vukući noge, ide
prema kupaonici.
»Sigurna si da možeš?« pita on.
»Sve će biti u redu. U tuš-kabini se nalazi i sjedalo.«
»Želiš da uđem s tobom?«
»Ne bih rekla da bi nam dopustili zajedničko tuširanje.«
»Ako želiš, ja sam za.«
Ona se umorno smiješi i ljubi ga u obraz. Koristeći priliku, malo
pomičem zastore i dolazim do njihova kreveta. Na trenutak mi se čini da u
kolijevci nema nikoga, budući da su donja plahta i dekica iste boje.
Dječačić je posve umotan. Vidim to malo okruglo lišće i ručice položene
pod bradu.
Podižem ga i izlazim, pa ponovno navlačim zastore i okrećem se prema
hodniku. Imam dojam da se sve oko mene usporilo, dok sam se ja nekako
ubrzala. Brža sam, lukavija i sposobnija od svih tih tromih i usporenih ljudi.
»Oprostite, ali što radite?« pita me netko.
Jack se vratio po nešto.
»Što radim?« pitam, osjećajući kako mi se na licu zateže koža.
»To je naše dijete.«
»Naravno da je vaše«, kažem i uspijevam se nasmiješiti. »Vi ste zacijelo
Jack.«
»Da.«
»A ovaj maleni rodio se jutros. Predivan je. Gdje vam je supruga?«
»Tušira se.«
 »U redu. Ovom vašem malom ljepotanu moramo izvaditi krv. Brzo
ćemo se vratiti.«
Jack pogledava prema kupaonici.
»Možete slobodno poći sa mnom«, kažem.
»Trebam pomoći Meg.«
»U redu. Brzo se vraćamo.«
Okrećem se i udaljavam, dok mi se želudac grči, a crijeva raspadaju. Sad
ili nikad. Više nema povratka. Zastajem i dolazim do čekaonice i predvorja.
Znam da me očekuju staklena sigurnosna vrata. Tipka se nalazi ispod
pisaćeg stola u prijemnome uredu. Ona kolica koja sam bila dovezla unutra
sada su prazna. Polažem dijete u kolica i s njima krećem prema vratima.
Sestra u prijemnome uredu pritišće tipku. Klizna se vrata otvaraju.
Zahvaljujem pokretom ruke, pa s kolicima ulazim u prazno dizalo.
Pritišćem tipku za kat iznad. Vrata se zatvaraju. Prisjećam se da moram i
disati. Prije nego što ću izići na petome katu, pritišćem sve tipke, tako da će
se prazna kolica zaustaviti na svim katovima.
Stavivši Roryja pod ruku, kao da je riječ o hrpi odjeće, hodnikom ga
nosim do ženskog WC-a, prelazim preko znaka na kojem piše NE RADI.
Našavši se unutra, oprezno ga polažem kraj umivaonika, pa bolničku odoru
i one cipele s visokom potpeticom zamjenjujem visokim radnim cipelama i
širokim muškim kombinezonom s logotipom jedne vodoinstalaterske tvrtke.
Skinuvši šminku, brzo nanosim nove slojeve, smeđim puderom naglašavam
podočnjake i bore na čelu, kao i u kutovima usta. Periku zamjenjujem
šiltericom za koju je sa stražnje strane prišiven prosijedi rep. Pravu kosu
guram pod kapu i navlačim kapu još niže na oči, a onda na lijevu ušnu
resicu stavljam srebrnu ukrasnu iglu. Završni je dodatak malo maziva na
nadlanicama i još malo na vratu. U ogledalu vidim ostarjelog majstora koji
još živi u sedamdesetima.
Rory i dalje spava. Probudit će se kad ogladni, no nadam se da to ipak
neće biti tako uskoro. Većina novorođenčadi spava šesnaest sati na dan,
tako da je i statistika na mojoj strani.
Posve ispraznivši onu torbu na kotačićima, oprezno ga polažem u nju, i
dalje umotanog u dekicu. Unaprijed sam izrezala komad čvrste plastike koji
veličinom odgovara unutrašnjosti torbe. Tu pregradu sada oprezno guram
negdje do pola visine torbe, tako da mu ostaje dovoljno prostora za disanje.
Na pregradu stavljam bolničku uniformu, periku, cipele s visokim
potplatom i naočale.
U glavi mi otkucava sat. Ovo predugo traje. Oglasit će uzbunu i zatvoriti
sve izlaze iz bolnice.
Brže!
Samo bez panike.
Dolaze.
Još ne. Odmotavam plastični pokrov za kišu, pa ga prebacujem preko
torbe i njime skrivam boju i uzorak.
Sad sam spremna. Otvaram vrata i gledam niz hodnik.
»Jeste li ga uspjeli popraviti?« pita netko.
Čistačica stoji na obližnjim vratima, objema rukama obavija kantu za
smeće koju drži pred sobom. Poljakinja. Krupne građe.
»Odčepljeno je«, kažem ja, najgrubljim mogućim glasom, ne gledajući
je u oči.
»Nemojte zaboraviti natpis«, kaže mi.
Podižem trokutasti znak na kojem piše NE RADI, pa ga odnosim,
vukući torbu prema glavnim dizalima, svjesno razmaknutijih stopala i
pognute glave. Dok sam vježbala muški hod, razmišljala sam i o tome da
možda malo šepam, ali takve stvari privlače pozornost.
Ne mogu riskirati s prolaskom predvorjem, dok se na pomoćnom
stubištu po svoj prilici nalaze protupožarna vrata, a možda i nadzorne
kamere. Prošli put otkrila sam teretno dizalo na istočnome kraju zgrade, s
natpisom SAMO ZA ZAPOSLENIKE. Spušta se do prostora za utovar i
istovar u prizemlju. Pritišćem tipku i gledam kako se polagano uspinje iz
podruma. 1... 2... 3... 4...
Hajde! Hajde!
Već se spremam ući kada se odjednom čuje prodoran alarm. Srce mi
gotovo prestaje raditi. Zaglušujuća zvonjava odjekuje hodnicima i otvorom
za dizalo. Nemam izbora, moram nastaviti. Spuštam se i pratim isti
usporeni ritam: 4... 3... 2... 1...
Nemam pojma što me čeka. Naoružani policajci? Čuvari? Gnjevni otac?
Dizalo se zaustavlja uz trzaj. Vrata se otvaraju. Izlazim u zamračeni hodnik
s betonskim podom i cijevima ispod stropa. Još se uvijek čuje onaj zvuk, no
ovdje je ponešto prigušen. Dok koračam, vukući torbu, nad glavom mi se
pale svjetla. Koraci su mi preglasni. Kao i kotačići torbe.
Skrenuvši iza prvog ugla, vidim znak za izlaz iznad masivnih
protupožarnih vrata s vodoravnim prečkama koje treba pritisnuti da bi se
otvorila. Naslanjam se svom težinom i otvaram ih ramenom. Pognute glave.
Pripremam se za ono što me očekuje. Alarm je vani glasniji.
»Samo malo, stari moj«, kaže netko. Neki zaštitar u reflektirajućem
prsluku stoji u prostoru za istovar i nešto govori u radiouređaj koji mu je
učvršćen na ramenu. Može mu biti oko trideset pet godina, podrijetlom je s
Bliskog istoka i ima kratko podšišanu bradu.
Visoko uzdignutom rukom pokazuje mi da čekam. Sretna zbog toga što
se mogu naći u sjeni, pitam ga što se događa. Ne odgovara. I dalje s nekim
razgovara. Čujem tek pokoju riječ: Novorođenče. Medicinska sestra. Iz
džepa na prsima vadim kutiju cigareta, pa jednu od njih izvlačim zubima, a
onda je još malo gurkam nadlanicom. Dok mi tako visi iz kuta usta,
opipavam donje džepove i vadim upaljač, pa ga palim palcem i zatvaram
oči da ih zaštitim od dima. Spuštam se u čučanj i pretvaram da popravljam
vezice na cipelama, a pritom vadim nož i držim ga priljubljenog s unutarnje
strane podlaktice.
Ono stvorenje šapuće mi:
Prerezi mu vrat i bježi!
Ne.
Neće moći kriknuti.
Ne još.
Ponovno se uspravivši, nehajno se naslanjam na betonski stup, držeći
desnu ruku iza tijela. Nož mi je u šaci, oštrica okrenuta prema dolje. Čuvar
se sad ponovo okreće prema meni. Sjene su na mojoj strani. , »Što radiš
ovdje?«
»Začepljen nužnik na petome katu.«
»Nisi iz bolničkog održavanja.«
»Privatna firma. Radimo i izvan radnog vremena.«
Gleda u onu moju torbu na kotačićima. »Zanimljiva torba za alat.«
»Imam problema s leđima«, kažem.
 On hvata dršku torbe, naginje je, pa malo gura naprijed-natrag, kao da
želi procijeniti težinu. »Jesi li vidio neku bolničarku s novorođenčetom?«
»Ne. Zašto?«
Pušta kolica. Čuje se nešto s njegova radiouređaja. On odgovara.
Čekam. Niz čelo mi klizi velika kaplja znoja i ulazi u kut jednog oka. Peče
me. Pokušavam je se riješiti ubrzanim treptanjem. Čuvar me još jednom
mjerka, pa mi rukom pokazuje da mogu ići.
Vučem torbu na suprotnu stranu prostora za teretna vozila, uspinjem se
kosinom, držeći nož priljubljen uz trbuh. Ulica je prepuna pješaka, ljudi
koji idu na večeru, ljudi koji idu na tulume i ljudi koji se vraćaju s posla.
Vijugam među njima i sve se više udaljujem od bolnice.
Potrči!
Ponašaj se normalno.
Za petama su ti.
Ne okreći se.
Oglašavaju se zvona neke crkve. Netko povikom doziva taksi.
Preskačem jedan crtež kredom na pločniku iako se već pretvorio u mrlje i
prolazim kraj nekog puba s ukrasnim staklom na velikim prozorima. Na
sljedećem uglu zastajem i usuđujem se osvrnuti prema svjetlima bolnice.
Ništa se nije promijenilo. Spremam nož u džep i nastavljam hodati.
Policijski automobil juri kraj mene... još jedan... pa još jedan.
Ispred mene je postaja Gloucester Road. Karticom otvaram prepreku na
ulazu i nosim torbu niz stube. Na peronu nema gotovo nikoga. Jedan je vlak
upravo otišao. Sljedeći treba doći za četiri minute. Meni su beskrajne.
Piljim u displej i imam dojam da se ljudi oko mene kreću kao na
usporenoj snimci, da okreću glavu, trepću i razgovaraju. Sjećam se kako
sam na televiziji jednom gledala neki dokumentarac o neurološkome stanju
u kojem mozak mijenja percepciju vremena, pa se čovjeku tako čini da se
sve događa ili kao na usporenoj snimci ili mu je sve mutno i nejasno. Tako
je meni sada, baš kao da je Bog povukao ručnu kočnicu i cijeli planet
nekako usporava.
Uvlačim ruku pod onaj nepromočivi pokrivač, povlačim patentni
zatvarač na torbi, probijam se prstima sve do one dekice. Savijam ručni
zglob i idem još dublje, dok ne dođem do Roryjeve glave. Tople. Meke.
Usnule. Uvjeravam se da mu ništa nije palo na lice. Ima dovoljno zraka.
 Toplo strujanje iz tunela pokazuje da se približava vlak. Prvo se čuje, a
onda se vide i vagoni. Koči. Cvili. Zaustavlja se. Sjedam, a torbu držim
među koljenima. Vrata se zatvaraju i krećemo. Vlak ulazi u tunel, ali
odjednom se naglo zaustavlja. Svjetla trepere. I moje srce slično zastaje i
treperi.
S razglasa se čuje obavijest: »Zbog ranijeg kvara signalizacije kod
Manor Housea, vlakovi na liniji Piccadilly koji idu na istok kasne oko
jedanaest minuta. Uprava se ispričava zbog mogućih neugodnosti.«
Svjetla ponovno trepere, a vlak kreće, malo-pomalo ubrzava, kao da ga
pokreće buka, a ne struja iz tračnica. Na svakoj postaji gledam kako se
vagon prazni i puni, kako samo pristižu nova i uvijek drugačija lica, raznih
rasa i kombinacija - Poljaci, Nijemci, Pakistanci, Senegalci, Bangladešani,
Rusi, Kinezi, Velšani, Škoti, Irci, Englezi. Nisam baš često tako
sentimentalna u vezi s Londonom, ali divno mi je to što sam još jedna mala
pločica u tome etničkom mozaiku.
Na Piccadilly Circusu u vagon ulazi skupina tinejdžerica. Vrište od
smijeha i lelujaju na apsurdno visokim štiklama. Jedna od njih slučajno
udara u moju torbu.
»Pripazi malo«, kažem.
Opako pridiže gornju usnu. Prijateljicama pokazuje grimasu, a one se
smiju. Nagnuvši se naprijed, spuštam uho do gornjeg dijela torbe. Plač je
prigušen, jedva čujan. Rory se probudio, ali zbog bučnoga vlaka nitko neće
ništa primijetiti.
Na postaji King’s Cross stotine ljudi voze se pokretnim stubama i
prolaze divovskim prostorom kolodvora. Brzo ulazim u prostoriju za
presvlačenje djece kraj nužnika, zaključavam vrata i dvaput provjeravam
jesu li zaključana. Izvadivši stvari iz torbe, uzimam Roryja u naručje i blago
ga ljuljam. Obrazom mu se naslanjam na čelo i šapućem mu koliko ga
volim.
Polažem ga na stol za presvlačenje, a on gleda kako se preodijevam,
kako umjesto onog kombinezona i šilterice navlačim svoju odjeću. Sve što
sam dotada imala na sebi bacam u kantu za smeće, guram ispod
upotrijebljenih pelena.
Uzevši veliku maramu, prebacujem je preko desnoga ramena, pa
privlačim krajeve i vežem ih, te tako dobivam veliki pomični čvor koji po
potrebi mogu zategnuti i otpustiti. Povlačim čvor na rame, pa stavljam
Roryja u tu nosiljku, prilagođavam položaj tako da mu tijelo bude
priljubljeno uz mene. Srce do srca.
Gotovo je s perikama i prerušavanjem. Sada smo majka i dijete. Ja sam
Agatha, a on je moj sinčić, Rory. Ime je irsko - znači »crveni kralj«.
Sutra ću odvesti Roryja kući i pokazati ga Haydenu, a on će vidjeti
kakva sam savršena majka i kako mogu biti savršena supruga. Sada imam
vlastitu obitelj.
DRUGI DIO
 Meghan

P ovratak k svijesti nalik je na uspinjanje iz dubina mračnoga bunara, na

plivanje prema svjetlosti, praznih pluća, u očajničkoj potrazi za zrakom.
Tijelo mi se odjednom izvija i pridiže, oči se naglo rastvaraju, a ja naglo
udišem, kao da vrištim, samo u suprotnome smjeru.
Neka nepoznata osoba nadvija se nad mene i drži mi ruku na prsima. To
nije medicinska sestra. U policijskoj je uniformi - tamnim hlačama i plavoj
bluzi dugih rukava koji su joj zakopčani na ručnim zglobovima. Doziva me
po imenu.
U glavi mi bljeskaju pojedini dijelovi sjećanja, imam dojam da gledam
nekakav mahnito montirani glazbeni spot. U bolnici sam. Čujem alarm.
Ljudi viču. Trče. Vidim sebe kako se tuširam, kako sjedim na plastičnoj
stolici pod mlazom vruće vode. Jack mi pomaže da se odjenem. Zajedno se
vraćamo do kreveta. Vidim da je kolijevka prazna.
»Gdje je dijete?«
»Jedna bolničarka odnijela ga je na vađenje krvi.«
»Kakvo vađenje krvi?«
»Rekla je da je to uobičajen postupak.«
Kraj nas prolazi jedna druga medicinska sestra.
»Dijete su nam odnijeli na vađenje krvi«, kažem. »Kada će ga vratiti?«
Gleda me posve zbunjeno.
»Tko ga je odnio?« pitam.
Sliježe ramenima.
»Zašto mu je trebalo izvaditi krv? Možete li to doznati?«
Prolaze minute. Dolazi glavna sestra. Pita Jacka kako je izgledala sestra
koja ga je odnijela. Ja sam sve zabrinutija. Razdraženija.
 »Vaša beba nije bila predviđena za vađenje krvi«, kaže glavna sestra.
»Ali sestra je rekla...«
»Gdje nam je dijete?« pitam, već uspaničena glasa.
»Sigurna sam da postoji nekakvo objašnjenje.« Na gornjoj usni glavne
sestre poskakuje maleni madež.
»Kakvo objašnjenje?«
Ubrzo nakon toga čula sam alarm. Ljudi su trčali i nastojali ne vikati.
Voljela bih da se sjećam još nečega, ali više nikako ne uspijevam
rekonstruirati te samo napola formirane slike i dijelove razgovora. Čini mi
se da sam se srušila. Bit će da sam kriknula. Došao je neki liječnik. Imao je
crvenu kosu i pjege na čelu i zario mi je iglu u podlakticu. Svijet se
zatamnio, pretvorio u jednu jedinu bijelu točkicu, a onda se ugasila i ta
posljednja zvijezda.
Ona policajka i dalje je kraj moje postelje. Mlada je i ima pune obraze
koji izgledaju kao da pod njima skriva gumu za žvakanje.
»Gdje je Jack?«
»Vaš suprug nije ovdje.«
»Želim se vidjeti s Jackom.«
»Sigurna sam da će se ubrzo vratiti.«
Pokušavam ustati. Od bola ostajem bez daha.
»Ne biste se smjeli micati«, kaže ona.
»Želim ići kući.«
»Tek ste operirani.«
Policajka prilazi vratima i razgovara s nekim na hodniku - nekom
bolničarkom. Šapuću. Policajka se vraća do mene.
»Što ste joj rekli?«
»Rekla sam joj da pozove liječnika.«
»Tko ste vi?«
»Policajka Hipwell. Bit će dovoljno i samo Annie. Jeste li gladni?«
»Ne.«
»Žedni?«
»Moram na WC.«
»Ja ću vam pomoći.«
 Annie povlači pokrivač, a ja prebacujem noge preko ruba kreveta,
ispitujem postojanost poda. Ona me obavija oko struka, pridržava me na
kratkome putu do nužnika u sklopu sobe. Otkada sam u zasebnoj sobi? Ne
sjećam se da sam došla ovamo. Gdje je Jack?
Sjedam na zahod, gledam zavoje na trbuhu, prisjećam se poroda. Bila
sam pri svijesti, ali nisam osjetila baš ništa kada me g. Phillips počeo rezati.
Jack je bio uz njega, s maskom na licu, pa mi sve prenosio i komentirao,
glumio da prenosi utrku konja.
»I dolaze do posljednjeg zavoja, a Meg Shaughnessy je tri duljine konja
ispred ostalih, tako da pobjeda izgleda i prejednostavno. Približava se cilju.
Vodi i juri još brže. Pet duljina ispred ostalih - ma šest. Publika je na
nogama. Poslušajte samo kako svi kliču!«
Bila bih ga najradije ubila zbog toga što me tako nasmijava.
»I imamo sina!« uskliknuo je. »Mali Shaughnessy - budući prvak.«
Puštam vodu u školjku, a Annie mi pomaže da se vratim do kreveta.
Ponovno se čuje kucanje na vratima - ista ona glavna sestra od maločas.
Ona i Annie ponovno šapuću - razgovaraju o meni. Što skrivaju?
Annie dolazi do kreveta. »Sigurni ste da niste gladni?«
»Samo se želim vidjeti s Jackom.«
»Pokušavamo ga pronaći.«
Glas mi je sada snažniji, odlučniji. »Kamo je otišao? Što ste mu
učinili?«
»Morate se smiriti, gospođo Shaughnessy. Jer će vam inače dati sredstvo
za smirenje, a to baš i ne želite, nije li tako?«
Ima neugodno slatkorječiv glas, poput tete u vrtiću koja djetetu govori
da je razočaralo cijelu grupu.
»Bit će vam bolje kad popijete jedan fini čaj.«
»Ne želim čaj. Želim Jacka.«
Annie uzdiže ruke i kaže da će se raspitati. Ostavlja me samu u sobi. Ne
obazirući se na bol, ustajem i tražim odjeću, pretražujem ormare i ladice.
Pronalazim nekakav kućni ogrtač i papuče. Gdje mi je mobitel?
Odškrinuvši vrata, virim lijevo i desno, pokušavam se orijentirati.
Moram se domoći nekog telefona. Jack će znati što treba učiniti. Skrećem
lijevo i vukući noge odlazim prema nekim dvokrilnim vratima. Pojavljuje
se neka bolničarka. Skrećem i prolazim kraj jedne sobe za rodilje.
Prepoznajem tu prostoriju.
Negdje iz blizine do mene dolazi zvuk dječjega plača. Srce mi
poskakuje. Pronašli su ga! Idem za tim zvukom i povlačim neki zastor.
Neka žena u naručju drži novorođenče.
»To je moje dijete!« vičem.
Gleda me razrogačenih očiju. Užasnuta je prizorom.
»Vrati mi ga! To je moje dijete!«
Snažnije ga privija. Pokušavam joj ga preoteti iz naručja. Medicinske
sestre trče do nas. S njima je i policajka, lica zajapurena od ljutnje i
neugode.
»Pustite je, gospođo Shaughnessy«, kaže mi jedna sestra. »To nije vaše
dijete.«
Jecam joj na ramenu. »Nije moj«, kažem ponavljajući njezine riječi dok
mi se sjećanja počinju spajati i jasnije ukazivati, pa se prisjećam što se
dogodilo.
Nema mojeg djeteta. Netko ga je ukrao. Oteo. Zašto? Tko bi uopće
učinio tako nešto ? Što ako ga je netko nekamo bacio ? Što ako ga je
ostavio na nečijem pragu ili u kanti za smeće? Mogao bi biti zakopan
negdje pod lišćem ili zaključan u prtljažniku kakvog automobila. Ljudi bi
mogli prolaziti kraj njega a da za to i ne znaju. Možda ne bi čuli njegov
plač.
Djecu neprestano otimaju i odnose. Djeca sama odlutaju. Padaju u
bazene ili ulaze neznancima u auto ili odlutaju u šumu. Ali novorođenčad
ne nestaje. Tako mala djeca ne idu za mačkicama, niti im se može dogoditi
da zaspe u vrtnoj šupi ili se izgube u trgovačkome centru. Novorođenče ne
može zaustaviti auto u prolasku, ni pratiti znakove, ni pokucati na vrata, ni
nazvati kući, ni od neznanca zatražiti pomoć. Novorođenče ne može
nikome reći da se izgubilo, ni pronaći put kući poput izgubljenog psa.
Gdje je Jack? Trebao bi biti ovdje. Čujem kako ga dozivam.
Hvataju me snažne ruke. Igla mi probija kožu, a misli mi se već kližu i
poniru, urušavaju se u prazninu izazvanu kemijskim sredstvima.
Borim se protiv igle i otimam. Spavam. Sanjam.
 Agatha

I za Roryja je mirna noć. Spavao je uz mene na bračnome krevetu. Ja sam

se budila svakih pola sata i stavljala mu dlan na prsa, da se uvjerim da
diše. Ne peče me savjest, a ne osjećam ni stid. Moje kajanje nadjačala je
ljubav. Više nemam nikakav osjećaj o sebi. Važan je jedino Rory. Ostatak
života mogla bih provesti ležeći uz njega, zagledana u to prelijepo lišće,
stavljati mu prst u tu minijaturnu šaku, ili mu usnama ovlaš prelaziti po čelu
ili osluškivati njegovo ustreptalo srce.
Šapućem mu: »Ti si moja peta beba. Peta sreća. Pet mi je najdraži broj.«
Sunce je izišlo. Držim Roryja u naručju, gledam u ogledalo i zamišljam
kako izgledam u tuđim očima. Glava mu ima pomalo neobičan oblik -
malko je spljoštena na jednoj strani, kao da je riječ o kakvome slatkom
izvanzemaljcu, no to će vjerojatno nestati za nekoliko dana.
Držeći mobitel jednom rukom, snimam fotografije, selfije, smiješim se
kao da će mi se lice rasprsnuti od sreće. Fotografije mailom šaljem Jules i
Haydenu, kao i g. Patelu i svojoj gazdarici i svim prijateljicama. Opisujem
im dane nakon poroda, gradim cijelu priču, ljudima u svijest i sjećanje
utiskujem slijed i vremenski raspored događaja.
Kad sam sinoć došla ovamo, na recepciji nije bilo nikoga. Dvije
tinejdžerice razgovarale su na stubama, gotovo se uopće ne obazirući na
ženu koja u povezu nosi maleno dijete. Zaobišla sam ih i otključala vrata
svoje sobe. Nakon što sam se otuširala i preodjenula, te nahranila Roryja,
uključila sam BBC-jev program s vijestima. Nije se spominjala otmica
djeteta. Još je bilo prerano.
Jutros je već drukčije. Neki izvjestitelj stoji ispred bolnice i govori u
kameru. Pojačavam ton.
»U ovome trenutku pojedinosti je još malo, no policija je potvrdila da je
neka žena koja se pretvarala da je medicinska sestra sinoć iz bolnice
Churchill u središnjem Londonu otela novorođenče. Djetetu je bilo tek deset
sati kad ga je u rodilištu preuzela žena u uniformi bolničarke, tvrdeći da mu
treba izvaditi krv za analizu. Uzbunu je oglasio djetetov otac i cijela je
bolnica zatvorena, no žena je već bila izišla.«
Na ekranu se sada vide policijska vozila parkirana na ulici, kao i
detektivi koji ulaze u bolnicu.
»Policija nije objavila o kojoj je obitelji riječ, ali moli otmičarku da
dijete izruči policiji ili nekoj medicinskoj službi. Izvori navode i da je
moguće da je novorođenčetu potrebna medicinska skrb.«
»Kakve gluposti!« kažem Roryju. »S tobom je sve u najboljem redu,
nije li tako? Baš pretjeruju s tom brigom.«
Ostavljam uključen televizor, pa u sudoperu punom vruće vode
zagrijavam bočicu. Čini se da Rory baš nije oduševljen adaptiranim
mlijekom u prahu za novorođenčad. Ili to ili ne siše dovoljno snažno. Kad
mi ustima uhvati mali prst, čini se da shvaća što treba raditi, ali od bočice
okreće glavu već nakon nekoliko gutljaja. Trudim se gotovo punih pola
sata, dok ne zaspi. Kasnije će biti gladan, ponavljam samoj sebi.
Provjeravam poruke na telefonu. Većinu je ostavio Hayden. Sinoć sam
ga nazvala i rekla mu da se danas vraćam kući. Ispričala sam se zbog
nejavljanja, objasnila da mi se mobitel ispraznio, a da nisam imala punjač.
Sada mu šaljem poruku da sam u vlaku i da bih do podneva trebala biti kod
kuće. Odmah me zove, ali se ne javljam, puštam da se javi automatska
sekretarica.
»Mogu te pokupiti na postaji«, kaže on. »Ionako sam u tvojem stanu.
Pustila me tvoja prijateljica Jules. Nadam se da ti ne smeta. Jedva čekam da
se vidimo.«
Smiješim se. Očinstvo ga je već promijenilo. Želi vidjeti sina. Želi
vidjeti mene.
Jutros je hladno. Toplo odijevam Roryja i pazim da mu vunena kapa
dobro pokrije glavu. Mijenjam mu pelenu, a on posve otvara oči. Podiže i
ručice i nožice, kao da se boji biti nag.
Službenica je sada na recepciji. Ovaj put odlažem nosiljku na pult, tako
da dobro vidi Roryja. Nije baš nešto zainteresirana. Ja kažem nešto o
vremenu, govorim da će se šokirati kad iziđe.
»Tko?«
 »Rory.»
»Ah.«
»Tek su mu tri dana«, kažem.
»To je malo premalo za putovanje.«
»Idemo kući.«
»A dečko?«
»Oprostila sam mu.«
Molim je da mi pozove taksi, pa čekam na toplome do trenutka kada se
zaustavlja pred ulazom. Vozač mi mora pomoći da pojasom zakopčam
prijenosnu sjedalicu na stražnjem sjedalu. To sam trebala uvježbati. Ta moja
nespretnost sada izgleda amaterski.
»Kamo, srce?« pita me naglaskom tipičnim za East End, koji više zvuči
nekako umjetno nego prirodno. Vedar je i razgovorljiv. S vremena
prelazimo na predbožićne gužve, a onda i njegovu vlastitu djecu - ima ih
troje: šest, osam i jedanaest godina. »Najviše volim kad su posve mali, kad
ti ne mogu odgovarati«, kaže, pa me gleda u retrovizoru. »Ovaj vaš mali
izgleda kao da je tek izišao iz trbuha.«
»Baš tako nekako.«
»Ne bi trebali još biti u bolnici?«
»Ne.«
Pita zašto sam odsjela u hotelu.
»To je hotel mojih roditelja«, odgovaram.
»Svaka čast.«
Sad misli da sam bogata. »Mislim, samo ga vode... vlasnik je neki Rus.«
»Rusi će pokupovati baš sve«, kaže on. »Oligarsi.« Zbog njegova
izraženog naglaska i gutanja glasova, riječ je gotovo neprepoznatljiva.
Na kružnome toku Hammersmith skrećemo u Fulham Palace Road.
Zvoni mi mobitel. Opet Hayden.
»Gdje si?«
»Samo što nisam došla kući. U taksiju.«
»Vidimo se pred ulazom.«
Vozač me ponovno gleda u retrovizoru. »Čuli ste za onu bebu otetu iz
bolnice?«
 »Ne.«
»Da, sinoć... netko im je pred nosom oteo dječačića.«
»Znaju tko?«
»Netko tko je navukao uniformu medicinske sestre.«
»Pa to je užasno. Sirota majka... ima li još djece?«
»Nisu rekli.« Gledamo se u oči u retrovizoru. »Nisam te htio uznemiriti,
srce.«
I tada shvaćam da plačem. Brišem obraze, ispričavam se. »Oprostite. Bit
će da je stvar u hormonima. Plakala sam tijekom cijele trudnoće.«
»I ja sam ko pekmez«, kaže on. »Otkako imam obitelj, uopće ne mogu
čitati članke o otmicama ili zlostavljanju djece. Svaki put stegne mi se grlo.
Kad bi netko nešto učinio mojem djetetu, ubio bih ga. Zaboravi i policiju i
sudove. Nikada ne bi ni pronašli tijelo... ku’iš?«
Ne iskazujem ni slaganje ni neslaganje. On se sve više zagrijava za tu
temu. »I zato nam u ovoj zemlji treba smrtna kazna. Ne za sve - samo za
pedofile i teroriste.«
Skrećemo u moju ulicu. Vidim Haydena na stubama pred ulazom. Tek
što sam izašla iz taksija, već sam u njegovu zagrljaju.
»Oprezno«, kažem ja uz bolnu grimasu. »Tek sam rodila.«
»Oprosti. Zaboravio sam. Baš sam blesav.«
Ne zna kamo bi s rukama. Prvo ih pokušava staviti u džepove. Prednje.
Stražnje. A onda viri u auto. Ugledavši Roryja, zapanjeno rastvara usta.
»Pozdravi sinčića«, kažem mu.
Hayden pruža ruku i Roryju dodiruje obraz. Dlan mu je veći od cijele
Roryjeve glave.
»Nije lomljiv«, kažem.
»Ali tako je malen.«
»Sva su djeca takva«, kažem i smijem se. »Možeš ga unijeti.«
Uzima nosiljku iz automobila, dok ja plaćam vozaču i želim mu sretan
Božić. Prebacivši torbu preko ramena, počinjem se uspinjati stubama,
slijedeći Haydena. On objema rukama drži nosiljku, kao da je riječ o vazi iz
doba dinastije Ming. Našavši se u stanu, svlačim kaput i uočavam cvijeće -
dva divovska buketa nalaze se na krajevima police iznad kamina.
 »Dostavili su ih prije sat vremena«, kaže Hayden, koji, kako se čini,
nikako ne može biti na miru. »Jedan je od mame i tate, a drugi od Jules.«
»Gdje je Jules?« pitam. »Mislila sam da će doći.«
»Ona i Kevin otišli su u Glasgow, u posjet njezinima.«
»Kada se vraća?«
»Za nekoliko tjedana. Pokušala te dobiti na mobitel.«
»Znam, žao mi je. Ispraznio se, a nisam imala punjač.«
»Nisi se mogla poslužiti nekim drugim telefonom?«
»Nisam imala tvoj broj, kao ni njezin. Rekla sam ti da mi se ugasio
mobitel.«
Rory je u nosiljci na stoliću u dnevnoj sobi. Hayden pilji u njega. »Zašto
si tako pobjegla?«
»Nisam pobjegla. Imala sam predosjećaj da ću roditi prije termina. I zato
sam otputovala na sjever. Nisam željela da me porod iznenadi, a da sam
sama.«
»Ali ja sam htio biti na porodu«, kaže on povrijeđeno. »Prevalio sam
toliki put...« .
»Znam, ali prestrašila sam se.«
»Prestrašila?«
»Stvar nije bila samo u pomisli na porod - nego i u pomisli na to da si ti
ondje. Pomislila sam da me možda više nikada nećeš željeti ni dodirnuti
budeš li me gledao pri porodu. To su dosta odvratne stvari. Sjedila sam u toj
kadi i vrištala toliko da mi se zamalo rasprsnula glava.«
Grli me, a ja mu se naslanjam na prsa, osjećam njegovu snagu, njegov
miris.
»Znam da zvuči glupo«, kažem, »ali nismo se vidjeli od kraja ožujka.
Samo smo nekoliko puta razgovarali satelitskim telefonom. Brinula me
mogućnost da se počneš predomišljati vidiš li me u tom stanju - na sve
četiri, kako istiskujem dijete iz sebe.«
»Nema šanse«, kaže on, pa me ljubi. Zgodan osjećaj.
Rory prigušeno cendra, kao da želi pokazati da je zapostavljen.
»Je li gladan?« pita Hayden.
»Nije, samo se budi. Želiš li ga držati?«
»Mogao bi mi ispasti.«
 »Neće.«
Otkopčavam Roryja i podižem ga iz nosiljke. Hayden sjeda na rub sofe,
oba stopala drži čvrsto na podu, a leđa su mu uspravna. »Kad ga uzmeš,
moraš mu pridržavati glavu«, kažem. »Vrat mu još nije dovoljno snažan da
drži glavu, ali će ojačati. Lijepo ga stavi u pregib ruke, a dlanom mu drži
guzu. Vidiš? Tako... nije tako strašno.«
Hayden je sav ukočen i čini se da mu nije ugodno, ali se smiješi od uha
do uha.
»Smiješ i disati«, kažem.
»Oprosti. Malo sam napet. Možda bi bilo bolje da ga ti opet uzmeš.«
»Tek se upoznajete.«
»Držat ću ga kasnije.« Vraća mi Roryja, pa briše dlanove o traperice.
»Sviđa ti se ime?« pitam.
On kima. »Kako si znala?«
»Rekao mi je tvoj otac. Rekao je da je to bilo srednje ime tvome djedu,
pa tvome ocu, pa onda i tebi.«
»A sad imamo još jednog Roryja.«
»Sviđa ti se?«
»Savršen je.«
 Meghan

M eghan... Meghan... Jeste li budni?«

Glas mi se malo-pomalo približava, ispunjava mi glavu.
Pokušavam otvoriti oči, no imam dojam da su mi kapci zalijepljeni. Svim
snagama pokušavam se probiti kroz maglicu izazvanu kemijskim
sredstvima, dohvatiti stvarnost i nekako se čvrsto uhvatiti za nju. Slike se
stapaju. Glasovi. Svjetlost. Oči su mi vlažne. Plakala sam u snu.
Kraj mojeg kreveta sjedi neka druga policajka. Naginje se naprijed, kao
da sam rekla nešto što nije najbolje čula. Otvaram usta, ali usne su mi posve
suhe. Pokušavam još jednom. »Moje dijete?«
Dodaje mi neku čašu s poklopcem i slamkom. Voda. Ispijam sve do
posljednje kapi.
Glas mi ponovno funkcionira. »Ima li kakvih novosti?«
»Zasada ne«, kaže policajka.
»Tko ste vi?«
»Policajka Soussa. Molim vas da me zovete samo po imenu. Lisa-
Jayne.«
Ima zelene oči i plavu kosu sa šiškama koje joj neprestano padaju na
čelo. Ponovno stavlja kosu iza lijevog uha.
»Što radite ovdje?« pitam.
»Zadužena sam za vezu s obiteljima.«
»Molim?«
»Zadužili su me da se pobrinem za vas.«
»Želim razgovarati s vašim šefom.«
»Glavni detektiv MacAteer još nije došao.«
 Pokušavam se pridignuti u sjedeći položaj. Lisa-Jayne stavlja mi jastuk
pod leđa. I dalje sam u onome bolničkom ogrtaču i osjećam pritisak na
šavovima, prekrivenima zavojem.
»Moj mobitel... gdje je?«
»Ja pazim na njega«, kaže Lisa-Jayne. »Pratimo vaše poruke.«
»Zašto?«
»Za slučaj da vam se javi otmičar.«
»To se dogodilo? Netko ga je oteo? Traži li otkupninu? Nismo
bogataši.«
»Moramo misliti na sve mogućnosti.«
Iz džepa vadi moj mobitel i dodaje mi ga. Ja ga držim u spojenim
dlanovima, još osjećam ponešto od topline njezina tijela. Imam desetke
propuštenih poziva, uglavnom od roditelja i Grace, kao i ostalih prijatelja,
ali Jack mi se nije javio. Zovem njegov broj i puštam ga da zvoni. Nakon
nekog vremena uključuje se sekretarica.
»Gdje si?« Glas mi podrhtava. »Trebam te.«
Ne pada mi na pamet ništa drugo. Prekinuvši vezu, piljim u mobitel.
Gdje bi uopće mogao biti? Zašto nije u bolnici? Želim da me zagrli. Želim
čuti kako govori da će sve biti u redu.
»Tko mi je oteo dijete?« šapćem.
»Ne znamo«, kaže Lisa-Jayne, pa sjeda kraj kreveta.
»Imala je bolničku uniformu, kao sestra.«
»Smatramo da nije bila zaposlena u bolnici.«
»Ali ta uniforma...«
»Mogla je biti ukradena.«
Netko tiho kuca. Lisa-Jayne prilazi vratima i otvara ih, ali samo malo.
Okreće se prema meni. »Došli su vaši roditelji. Želite li ih primiti ?«
»Mogu pričekati samo par minuta? Treba mi četka za kosu i ogledalo.«
Lisa-Jayne mi donosi stvari iz susjedne kupaonice. Naginjem ogledalo u
raznim smjerovima, proučavam razne dijelove vlastitog lica, ali ne i cijelo
lice. Oči su mi otečene, kao da sam previše vidjela ili premalo spavala.
Malo popravivši izgled kose, štipam se za obraze u nadi da će se barem
malo zarumenjeti.
 Roditelji mi ulaze, a ja im sve već vidim u očima. Majka kroz krik
izgovara moje ime i juri do mene, privlači me sebi i snažno grli, kao da sam
dijete s uhoboljom. Vidim oca kako stoji iza nje, bez riječi, bespomoćan.
Sada mu je šezdeset i koja. Oduvijek se ponosio obitelji, time što se brinuo
za nju, sve joj osiguravao i čuvao je na sigurnome. Ovo ga je potreslo. Ovo
se nikako nije moglo očekivati.
Pustivši majku, i njega grlim jednako, puštam da me posve obavije
rukama, priljubljujem lice na njegova prsa i osjećam miris Old Spicea i
Imperial Leathera. Suze naviru još iz djetinjstva. Jecam i tresem se. On mi
miluje kosu i šapuće moje ime. Sada se moja majka osjeća izostavljenom.
»Gdje su djeca?« pitam dok brišem oči.
»Čuva ih Grace«, kaže moja majka.
»Što ste im rekli?«
»Ništa. Lucy stalno zapitkuje.«
»Jeste li se vidjeli s Jackom?«
»Ne.«
»Ne javlja se na mobitel.«
»Čini mi se da pomaže s potragom«, kaže tata.
Kao da je to bio nekakav znak, na hodniku se čuje komešanje i na
vratima se pojavljuje Jack. U istoj je odjeći kao jučer ili možda prekjučer.
Sav je izgužvan i neuredan. Neobrijan. Iscrpljen. Spušta se na koljena kraj
kreveta i stavlja mi glavu u krilo.
»Žao mi je! Oprosti!« ponavlja neutješno.
Oči su mu krvave, a oko njega se širi miris znoja, prljavštine i straha.
»Gdje si cijelo vrijeme?« pitam.
»Vozim se. Hodam. Mislio sam... Htio sam... Nadao sam se...« Počinje,
pa zastaje, ali ne može dovršiti misao. »Ne znam gdje sve nisam bio i
tražio, ali tek kad počneš, onda vidiš koliko u Londonu ima ulica... koliko
kuća.«
Milujem mu masnu kosu. »Trebao bi malo odspavati.«
»Moram ga pronaći.«
»To prepusti policiji.«
»Ja sam kriv. Trebao sam pogledati njezinu iskaznicu, trebao sam poći s
njom.« Zgroženo drhti. »Tako mi je užasno žao. Nisam znao. Mislio sam da
je... rekla je... rekla je da mogu poći s njom... i trebao sam ići.«
»Nisi ti kriv«, kažem bezbojnim glasom, iako u sebi vrištim: Dao si naše
dijete nepoznatoj osobi! Može biti zlostavljačica, pravo čudovište. Nisi htio
još jedno dijete, pa si ga jednostavno nekome dao.
Razapinju me želja da ga utješim i želja da ga kaznim - da mu oprostim i
da ga okrivim. Želim glumiti žrtvu, no čini se da je tu ulogu već prisvojio
Jack. Svi ga žale - moja majka, moj otac, policajka... U sebi vičem na njega:
Za ime svijeta, Jack, pa ovdje nije riječ o tebi. Potisnuvši gnjev, milujem
mu kosu i govorim da pođe kući i malo odspava.
»Policija želi razgovarati s nama«, kaže.
Lisa-Jayne ga ispravlja. »S vama su već obavili razgovor, gospodine
Shaughnessy. Žele nasamo razgovarati s vašom suprugom.«
»Zašto?«
»Riječ je o uobičajenome postupku.«
»Uobičajenome? Ovdje ništa nije ni uobičajeno, ni normalno. Moram
znati što policija točno radi.«
Molim mamu i tatu da Jacka odvedu kući. Kažem mu da ćemo
razgovarati kasnije, no on se i dalje žali, čak i kad ga već izvode.
Dvojica detektiva čekaju razgovor sa mnom. Donose si stolice, pa svaki
sjeda s jedne strane kreveta. Sve više nalikuje na nekakvo službeno
uhićenje nego na razgovor. Glavni detektiv daje mi posjetnicu. Dugo je
proučavam, ne bih li se što lakše pribrala.
Glavni detektiv, viši inspektor Brendan MacAteer, ima plave oči, blijede
trepavice i lice toliko oštrih, isklesanih crta da se stječe dojam da mu je
koža nategnuta preko kostiju. Pjege su mu izblijedjele, no zacijelo buknu
svako ljeto, i na nosu i na obrazima. Pitam se koliko su ga u djetinjstvu
zadirkivali - kakve je sve nadimke morao trpjeti?
Drugi je detektiv pretio i ima kockastu glavu, s premalenim očima za
takvu lubanju. Ne uspijevam zapamtiti kako se zove, no on se rijetko
oglašava, uglavnom piše bilješke i tu i tamo se pogleda s MacAteerom.
Detektivi sjede ramena pognutih prema naprijed. Čuje se tek škripa stolica i
šuštanje odječe.
Prvo me uvjeravaju da policija čini apsolutno sve što je u njezinoj moči
da pronađe moje dijete. Usne glavnog detektiva MacAteera gotovo se ne
miču dok govori, no pogled mu istodobno sijeva na sve strane i po cijelome
mojem tijelu, nekakvim neobičnim intenzitetom, kao da sam nekakva
slagalica koju pokušava složiti.
Širi tlocrt bolnice i pokazuje rodilište i razne hodnike, stubišta i dizala.
»Lažna bolničarka izišla je s ovog odjela kroz ova vrata, gurajući
invalidska kolica. Dizalom je otišla na peti kat. Jedna bolnička čistačica
vidjela je medicinsku sestru koja odgovara opisu otmičarke negdje oko
osam i petnaest navečer. Nosila je nešto pod desnom rukom. Čistačica joj se
nije zagledala u lice, no nadamo se da ćemo razgovarati s jednim
vodoinstalaterom koji je radio na tome katu.«
Pokazuju mutnu fotografiju presnimljenu s nadzorne kamere. Prikazuje
tu ženu iskosa, malko iza i iznad nje.
»Obrađivali smo te snimke, no nigdje nismo uspjeli dobiti jasnu
fotografiju njezina lica. Tehničari i dalje pokušavaju doći do određenih
poboljšanja. Sjećate li se da ste je vidjeli?«
»Ne. A oni programi za prepoznavanje lica?«
»Ta je tehnologija djelotvorna jedino kad imamo jasnu snimku
osumnjičene osobe. Jednako tako, moguće je da ta žena nikada nije
uhićena, niti nam je nekako privukla pozornost, a to znači i da je nemamo u
bazi podataka. U međuvremenu sam dogovorio da policijski crtač sjedne s
vašim suprugom i čistačicom. Nadamo se da ćemo tako doći barem do
visokog stupnja sličnosti s pravim licem. U međuvremenu smo izdali
tjeralicu na kojoj se navodi da je bjelkinja, da joj je trideset do četrdeset
godina, visine 1,72 do 1,78, blijede kože, srednje građe i tamne kose.
Dosada nismo uspjeli identificirati nikoga tko bi odgovarao tome opisu a
da je došao ili izišao iz bolnice, što znači da je možda imala još neke
krinke.«
»Je li moguće da je još uvijek ovdje?« pitam.
»Izgledi za to vrlo su mali. Uzbuna je oglašena nakon deset minuta i svi
su izlazi iz bolnice zaključani. Čuvari su zaustavljali sve koji su izlazili.
Zaposlenici su redom pretražili sve prostorije. Policija je zaustavila promet
ispred bolnice i razgovarala s prolaznicima.«
MacAteer se naginje naprijed, polaže dlanove na koljena.
»Moguće je i da je imala suučesnika i to bi moglo objasniti kako je
izbjegla mjere osiguranja. Trenutačno svim snagama radimo na tome da
utvrdimo tko je sve ušao i izišao iz bolnice tijekom nekoliko sati prije
otmice i neposredno nakon nje.«
»Imala je uniformu medicinske sestre.«
»Što ukazuje na visok stupanj planiranja, a ne na nekakav nepromišljeni,
impulzivni čin.«
»Je li to dobro?«
»To najvjerojatnije znači da je silno željela dijete i da će se za njega
dobro brinuti. Jednako tako, zbog toga bi je moglo biti teže pronaći, jer će
skrivati tragove.«
Tijekom sljedećih dvadeset minuta vraćamo se na slijed događaja -
porod, sve nakon njega, odlazak na tuširanje, povratak do praznog dječjeg
krevetića.
»Jeste li sa suprugom razgovarali o toj večeri?« pita glavni detektiv.
»Jesam. Zašto?«
»Je li vam rekao kamo je otišao nakon što je izišao iz bolnice?«
Na trenutak neodlučno šutim. »Rekao je da traži tu bolničarku.«
MacAteer pogledava kolegu i čini se da jedan drugome potvrđuju nešto
što ne spominju.
»Jeste li razmišljali o djetetovu imenu?« pita.
»Nismo još odlučili.«
»Ovo je već sada udarna priča u medijima. Zanimanje javnosti bit će
vrlo veliko i bilo bi lakše kad bismo imali neko ime. Mediji na taj način
personaliziraju priču - usredotočuju se na stvarno, a ne bezimeno dijete.«
»Želite da mu sada damo ime?«
»To kasnije uvijek možete promijeniti - smisliti nešto drugo.«
Jasna mi je logika njegova zahtjeva, no čini mi se da nije u redu dati ime
djetetu koje ne mogu držati u naručju.
»Razmišljali smo o tome da ga nazovemo Benjamin. Skraćeno Ben.«
»To je baš lijepo«, kaže Lisa-Jayne, koja cijelo vrijeme sjedi u kutu.
»Znači Beba Ben«, kaže MacAteer. »Medijima će se svidjeti. A
fotografije?«
»Jack je snimio nekoliko slika.«
 »Uz vaše dopuštenje, volio bih odmah objaviti jednu fotografiju, a ostale
ne.«
Pregledavam fotografije u mobitelu, pa odabiremo jednu na kojoj je Ben
umotan u pamučni pokrivač, zgužvana lica i napola otvorenih očiju, štiteći
se od neočekivanog sjaja svjetlosti. I ja sam na toj fotografiji. Zahvaljujući
carskome rezu nisam bila iscrpljena od trudova, te sam imala energije da se
nasmiješim.
»Trebat će nam i neki vaš komentar.«
»Ne želim ni s kim razgovarati«, kažem.
»Razumijem. Nešto će vam sastaviti naš predstavnik za odnose s
javnošću.«
MacAteer ustaje.
»To je sve?« pitam.
Smiješi se, želi me umiriti. »Ovakvi slučajevi obično se riješe vrlo brzo.
Novorođenče ne može ostati neopaženo. Netko će nam se već javiti - netko
od prijatelja, članova obitelji ili susjeda - u to sam uvjeren.«
»Ne želim ostati u bolnici.«
»Liječnici zahtijevaju da još budete tu.«
»Ne želim nove sedative.«
»Pomoći će vam da se odmorite.«
»Utjecat će mi na mlijeko. Želim biti u stanju dojiti Bena kad ga
pronađete.«
»Razgovarajte s liječnikom. To je pitanje medicinske prirode.«
 Agatha

R ory se budi u pet pod sablasnim svjetlom, šmrca i grgolji. Niz

prozorska stakla slijeva se kiša, pa mu na licu i bijelim plahtama
ostavlja raznorazne sjene i tragove. Puštam Haydena da spava, grijem
bočicu i s Roryjem sjedam na sofu, milujem mu obraz, zagledana u njegove
oči. Volim ovo doba dana kad je Rory samo moj.
Imam sve što sam ikada željela, ovdje i sada, pod ovim krovom, pa ipak
čas osjećam neizrecivu tjeskobu, a čas euforiju, kao da istodobno živim dva
različita života, paralelno, jedan neposredno kraj drugoga.
Haydenu zasada nije sumnjivo to što Roryja ne dojim pred njim.
Objasnila sam mu sve o ispucalim bradavicama i mastitisu, rekla da Roryju
ne mogu osigurati dovoljno prirodnog mlijeka, pa je primalja predložila da
mu u prehranu dodajem i mlijeko u prahu, iz bočice. »I dalje se izdajam«,
rekla sam Haydenu i pokazala mu pumpicu. »Samo nemoj reći majci da
imam problema.«
»Zašto?« pita on.
»Peče me savjest.«
»Neće imati ništa protiv.«
»Druge majke u tim stvarima znaju biti vrlo nezgodne. Odmah te počnu
osuđivati.«
On me ponizno gleda. »Možda sam već nešto malo spomenuo. Pitala me
kako se snalazimo.«
»I rekao si joj?«
»Rekao sam da ga hraniš na bočicu.«
»Sada će misliti da sam užasna majka.«
»Neće.«
 Hayden je opsjednut Roryjem. Nevjerojatno je kako će se muškarci
vedro i veselo pretvoriti u prave klaunove u blizini male djece, škakljati im
trbuh usnama i puhanjem, raditi grimase, izmišljati riječi, sve u očajničkoj
želji da izazovu nekakvu reakciju.
Sada već samouvjereniji, zna pravilno držati Roryja, a ja sam ga naučila
i kako pripremiti bočicu i iskušati temperaturu izlijevanjem kapljica na
zapešće. Osim toga, neizmjerno je obziran prema meni, kuha mi čaj,
obavlja sitne poslove vani.
»Još nijednom nisi promijenio pelenu«, rekla sam jučer.
»Ja ću sljedeći put«, rekao je on.
Kasnije sam mu doviknula: »Ti si na redu, mornaru moj!«
»Mislio sam kod sljedećeg djeteta«, rekao je i nasmijao se, a ja sam
osjetila kako mi se prsa nadimaju od sreće.
Bez prestanka ga snimamo: Rory s Haydenom, Rory sa mnom, Rory s
gospodinom i gospođom Cole, Hayden i ja i Rory. Najbolje ću uramiti i
staviti na okvir kamina.
Rory je popio gotovo cijelu bočicu i ja ga pridižem na rame, da
podrigne. Hayden izlazi iz spavaće sobe i češe se po pupku. Sviđa mi se što
je obrijao bradu. Poljupci su mi tako ugodniji, a vidim i tu snažnu liniju
njegove donje vilice.
Oči mu se žare čim su došle do Roryja. »Hej, pogledaj ovo«, kaže, pa se
naginje prema Roryju i plazi jezik. Već trenutak kasnije Rory također plazi
jezik, oponaša ga.
»To sam ga ja naučio«, kaže. »Ovaj mali je genijalac.«
Uključuje televizor. Svugdje je udarna vijest nestanak »Bebe Bena«.
Izvjestitelji se uživo javljaju ispred bolnice Churchill, razgovaraju s
pacijentima i prolaznicima, kao i zaposlenicima koji odreda govore da ne
smiju davati izjave.
»Siroti ljudi, bit će da su izbezumljeni od brige«, kaže Hayden koji stoji
iza mene i masira mi leđa.
Ja se neodređeno slažem.
Na ekranu neki detektiv moli javnost da pomogne policiji. »U četvrtak
7. prosinca oko 19.50, neka je žena ušla u rodilište bolnice Churchill, u
središnjem Londonu. Prerušena u medicinsku sestru, otela je Bena
Shaughnessyja, koji se rodio ranije toga dana. Ženi je između trideset i
četrdeset pet godina, visoka je između 1,72 i 1,78 m, srednje građe, smeđih
očiju, svijetle puti i tamne kose, koja je mogla biti i perika.«
Prizor se mijenja i sada vidim mutnu snimku sebe u bolničkome
hodniku, pognute glave. Na drugome isječku čekam dizalo. Pridižem ruku i
zaklanjam lice. Snimka je obrađena i poboljšavana računalom, no kvaliteta
je toliko loša da mi je lice praktički tek niz različitih točkica.
»Poznajete li tu ženu?« pita detektiv. »Je li vam možda prijateljica ili
susjeda? Znate li ikoga tko se neočekivano vratio kući s malenim djetetom?
Ako ikako možete pomoći, molimo da se anonimno javite u emisiju
Crimestoppers. Sve informacije bit će primljene u strogoj tajnosti.«
Detektiv načas zastaje, pa uzima neki papir.
»Gospodin i gospođa Shaughnessy zamolili su me da zahvalim javnosti
na bezbrojnim izrazima potpore. Ovo su njihove riječi: ›Benu je bilo tek
deset sati kad je otet. U naručju smo ga držali tek kratko, no ovaj gubitak
slomio nam je srce. Molimo da ga vratite. Donesite ga u neku crkvu, ili
školu, ili ga ostavite u nekoj policijskoj postaji. Dajte ga nekome od
predstavnika vlasti. Molimo vas, molimo vas, samo nam ga vratite‹«
Na ekranu se pojavljuje fotografija, a na njoj Meg sjedi naslonjena na
jastuke i na prsima drži dijete. Bit će da je snimljena neposredno nakon
poroda.
»Pa ja je znam«, šapućem.
Hayden još malo neodlučno čeka. »Molim?«
»Majku... išle smo zajedno na jogu. Prije nekoliko tjedana bila sam kod
nje u kući. Dala mi je nešto dječje odjeće koja joj nije trebala.«
Hayden zaobilazi sofu i sjeda. »Kakva je ta žena?«
»Ima još dvoje djece - Lucy i Lachlana. Često sam je viđala dok sam
radila u onoj samoposluzi.«
»Zašto to nisi ranije rekla?«
»Nisu odmah objavili majčino ime.« Uzimam mobitel i pregledavam e-
mail, pa pronalazim poruku koju sam dobila od Meg. »Pogledaj. Poslala
sam joj Roryjevu fotografiju i odgovorila mi je.«
»Kada je to bilo?«
»Prije nego što je otišla u bolnicu.«
»Trebala bi joj opet poslati poruku«, kaže Hayden.
 »A što da joj napišem?«
»Ne znam. Reci da se moliš za nju.«
»Nije to malo okrutno? Samo ću je podsjetiti da je moje dijete na
sigurnome, dok njezina nema.«
Hayden još malo razmišlja o tim riječima. »Možda si i u pravu.«
»Ima još dvoje djece«, kažem. »Imat će pune ruke posla i s njima. A
mogu se okladiti i da će na sudu od bolnice tražiti milijune odštete.«
»Ali to nije poanta priče, zar ne?« kaže Hayden.
Naslanjam glavu na njegovo rame i hvatam ga za ruku, tako da nam se
prsti isprepleću, pa mu palcem milujem dlake na nadlanici. »U pravu si.
Pričekat ću da se vrati kući iz bolnice, pa ću je nazvati.«
 Meghan

P rošlo je četrdeset osam sati. To je presudan vremenski rok. Ako se

nestala osoba ne pronađe, ako se zločin ne riješi ili osumnjičenik ne
optuži unutar dva dana, izgledi za uspjeh počinju se smanjivati. Sigurna
sam da sam to negdje pročitala ili vidjela na televiziji.
Bena sad već nema više od četrdeset osam sati. Annie i Lisa-Jayne,
policajke zadužene za mene, smjenjuju se u sjedenju kraj mene. Vode
»aktivnu obranu«, štite me od novinara, javljaju se na moj mobitel, čitaju
poruke, odobravaju posjete.
Bolnica me premjestila u jednu drugu sobu, daleko od rodilišta, da ne
uznemirujem druge rodilje. Nešto sam poput leša koji treba brzo ukloniti s
mjesta nesreće ili pogreške koju svakako treba zataškati.
Pretvaram se da spavam i slušam škripu obuće medicinskih sestara i
zveket kolica s posuđem na hodniku ispred sobe, stalnu zvonjavu telefona i
zujanje interfona. Mašta mi projicira slike na unutarnju stranu kapaka.
Vidim kako Bena doji neka druga žena. Ili to ili ga zamišljam napuštenog
na nekoj planini, poput Edipa, ili kako pluta poput malenog Mojsija.
U drugim prilikama zamišljam da s njim mogu komunicirati telepatski.
Ne jer imamo istu DNA, nego jer sam ga devet mjeseci nosila u sebi. Imali
smo istu krv i hranjive tvari. Jedno drugome osluškivali srce. On je slušao
moj glas. A takvu povezanost nije moguće prekinuti rezanjem pupčane
vrpce, ni otimanjem djeteta od majke.
Na početku svake nove smjene postavljam isto pitanje: »Ima li kakvih
novosti?«
»To što nema novosti dobra je vijest«, odgovara Annie.
»Kako to može biti dobra vijest?«
 »To znači da tog nekog tko vam je oteo dijete nije obuzela panika i da ga
nije nekamo bacio. Ta žena uzela ga je kući. Brine se za njega i dijete je na
sigurnome.«
Prisjećam se Madeleine McCann - one djevojčice koja je nestala u
Portugalu i nikada nije pronađena. Što ako se to dogodi i nama? Što ako
nikad ne pronađu Bena? Hoćemo li se cijeli život pitati, čekati da nam
netko pokuca na vrata ili nazove i kaže da je živ ili mrtav?
Annie me neprestano podsjeća na to koliko su mala djeca otporna. Isto
govore i liječnici. Jedan od njih jučer mi je pričao o novorođenčetu koje je
deset dana preživjelo u ruševinama nakon potresa. »Zašto govorite o
potresima?« bila bih najradije rekla. »Kakve to ima veze s bilo čime?«
Annie i Lisa-Jayne od mene bi trebale doznati što više pojedinosti. U
praksi to znači da mi neprestano postavljaju uvijek ista pitanja, sve dok
meni to već ne počne ići na živce. Imam li kakve neprijatelje? Jesam li
primijetila da se netko vrzmao po bolničkim hodnicima?
U međuvremenu, izvan bolničkih zidova, Ben više nije tek ime. Sada je
već pravi brend - proizvod koji prodaje novine i podiže gledanost.
Aliteracija lijepo funkcionira u naslovima:
BEBA BEN - NOĆNA MORA SVAKE MAJKE
BEBA BEN - JOŠ TRI SLUČAJA U KOJIMA JE NAVODNO VIĐEN
BIJELI KOMBI ZAUSTAVLJEN I ZAPLIJENJEN U POTRAZI ZA
BEBOM BENOM
BEBA BEN - KAKO JE NESTAO?
Jacka muči ista neizvjesnost, ali se pretvaramo da nije tako. Sjedi uz moj
krevet ili se spuštamo u kafić u prizemlju. Frustriran je jer nema napretka,
neprestano ispituje zašto policija ne provaljuje u stanove i ne zapisuje ljude.
Želi vidjeti plakate u svim izlozima i čuti kako s krovova zgrada dozivaju
Bena.
Dajem sve od sebe da ga ne krivim i osuđujem. Borim se protiv takvog
razmišljanja, znam koliko je pogrešno i iracionalno, ali ne mogu si pomoći.
On je naše dijete dao nepoznatoj osobi. Gledao kako netko odnosi Bena.
Annie sjedi za jednim drugim stolom, malo nas pušta da budemo sami.
Pazi na eventualne novinare koji su se mogli ubaciti u bolnicu u potrazi za
intervjuom ili fotografijama. Kampiraju vani, njih nekoliko desetaka, šalju
mi pisma i poruke, preko medicinskih sestara i bolničara, nude nam novac
za ekskluzivni intervju. Jedan čistač uhvaćen je kako se pokušava uvući u
moju sobu s fotoaparatom za jednokratnu uporabu u džepu.
Jack i ja sjedimo u jednom separeu, bez riječi. Otvorio je jednu vrećicu
šećera i sav šećer isuo na plastični stol, pa sada kažiprstom od njega radi
male hrpice. Voljela bih da ga mogu nekako utješiti. Voljela bih da on može
utješiti mene.
Prilaze nam dva muškarca u tamnosivome odijelu, bijeloj košulji i sa
svilenom kravatom.
»Ja sam Patrick Carmody«, kaže mlađi od njih, »direktor Odjela
bolničkih usluga.«
»Thomas Glenelg«, kaže drugi, pa Jacku daje posjetnicu.
»Ne možemo ni izraziti koliko nam je užasno žao zbog svega što se
dogodilo«, kaže g. Carmody. »Osobno sam šokiran i neizmjerno tužan zbog
činjenice da je iz ove bolnice, unatoč najsuvremenijim sigurnosnim
sustavima, uopće moguće uzeti i odnijeti novorođenče. Molim vas da
prihvatite moju osobnu ispriku.«
Oboje samo šutimo.
G. Carmody načas gleda kolegu, pa nastavlja: »Bolnica Churchill u
cijelosti surađuje s policijom - omogućujemo im pristup nadzornim
kamerama, osoblju, dosjeima i arhivu. Smatrate li da vam treba još nešto,
molim vas da nam svakako kažete.«
»Možete dati ostavku«, kaže Jack, mrtav hladan.
G. Carmody se nervozno smije, da bi se zatim ubrzo pribrao. »Osim što
pomažemo policiji, analiziramo i sigurnosne mjere u bolnici. Upravni odbor
reagirao je promptno i odobrio identifikacijske narukvice, kao i senzore za
praćenje kretanja kako bi se onemogućilo da se ovako nešto ikada ponovi.«
»Ovako nešto«, kaže Jack, oponašajući Carmodyjev naglasak. »Nekako
mi se čini da je taj konj već pobjegao, nije li tako? Zbacio je jahača, probio
vrata staje i sad je već nestao iz vidokruga.«
Predstavnik bolnice kreće u novi pokušaj. »Jasno mi je da ste uzrujani,
gospodine Shaugnessy. I na to svakako imate pravo. Ova bolnica ponosi se
svime što je dosada radila. Kod nas su se dosada rodile tisuće djece, a nešto
slično nije nam se dogodilo nikada. Imamo vrlo stroge sigurnosne
protokole, ali nema tog sustava koji bi bio sto posto siguran.«
 »To nije točno«, uzvraća Jack, prekidajući ga. »Upravo bi jedno rodilište
moralo biti sto posto sigurno, kako se ne bi dogodilo da netko iz njega iziđe
s tuđim djetetom.«
Sada se napokon oglašava i onaj drugi muškarac. »Bolnica Churchill
nije vam neprijatelj, gospodine Shaughnessy.«
Jack gleda onu posjetnicu. »Vi ste odvjetnik.«
»Moja tvrtka zastupa bolnicu.«
»Bojite se naše tužbe.«
»Nismo zbog toga...«
»Brine vas koliko će vas sve to koštati.«
»Želimo izraziti duboku bol i suosjećanje«, kaže g. Carmody.
Jack prstom pokazuje prema odvjetniku. »On vas je unaprijed uputio...
rekao vam što da kažete?«
»Čini mi se da ovo baš i ne pomaže...«
Jack gura stolicu unatrag i ustaje. »Nosite se odavde!«
»Molim vas da ne vičete«, kaže odvjetnik.
»Želite da se stišam?« pita Jack i pojačava glas. »Naše je dijete iz vaše
bolnice odnio netko tko je bio u uniformi vaših medicinskih sestara, netko
tko je prošao kraj vaših čuvara, kraj vaših nadzornih kamera, a vi želite da
se stišam?! Ma jebite se!«
Na trenutak mi se čini da bi ga Jack mogao raspaliti šakom. Umjesto
toga, samo baca posjetnicu na pod. »Više nam se ne približavajte. Odsada
čete razgovarati s našim odvjetnikom.«

Ponovno me posjetio glavni detektiv MacAteer. Više nisam stalno u

krevetu, krećem se bez bola i liječnik kaže da sutra mogu ići kući.
Razgovaramo u salonu za pacijente, u kojem se nalaze televizor, nekoliko
sofa i cijeli zid prekriven automatima u kojima se mogu kupiti razne
grickalice i bezalkoholna pića.
MacAteer pronalazi kovanice i časti me limenkom limunade koja se uz
zveket spušta u metalni držač.
»Žao mi je što nemam čašu.«
»Sve je u redu.«
Sjedamo. Ja otpijam gutljaj. Detektiv mi počinje pričati.
 »Detaljno smo pregledali snimke nadzornih kamera i smatramo da
znamo kako je otmičarka ušla i izišla iz bolnice.«
Otvara neku omotnicu i vadi fotografiju na kojoj se vidi žena u
prevelikome kaputu koja kroz predvorje vuče torbu na kotačićima sa
škotskim kariranim uzrokom. Na drugoj je snimci muškarac s dugačkim
sivim repom, u kombinezonu i šilterici.
»Sjećate se da sam rekao da tražimo vodoinstalatera koji je približno u
vrijeme kada je Ben otet radio na petome katu?«
»Jeste li ga pronašli?«
»Nismo.«
»Ne razumijem.«
»Znamo da je u bolnicu s takvom torbom ušla neka žena, ili nigdje
nemamo dokaza o tome da je i napustila bolnicu. Sve to dovodi nas do
pitanja: kako je Bena iznijela iz bolnice? MacAteer stavlja dvije fotografije
jednu do druge. »Prema snimkama s nadzornih kamera, imamo otmičarku
koja nije napustila bolnicu i neidentificiranog vodoinstalatera koji nije ušao
u bolnicu. A to znači da postoji vrlo velika mogućnost da je riječ o istoj
osobi prerušenoj na dva različita načina.«
Ponovno gledam te snimke. Na prvi pogled - i ne samo prvi - izgledaju
kao posve drugi ljudi.
»Genijalnost se krije u pojedinostima«, kaže MacAteer. »U umivaoniku
na petome katu pronašli smo tragove šminke i jednu kontaktnu leću, koja se
nalazila na podu.«
»Ali gdje je Ben?«
»Smatramo da ga je stavila u tu torbu na kotačićima.«
Već sam rukom prekrila usta. »Pa ugušit će se.«
»Ne, ima više nego dovoljno zraka.«
MacAteer mi pokazuje još jednu fotografiju, dio snimke s nadzorne
kamere kod prostora za istovar iza bolnice. Na njoj se onaj vodoinstalater
udaljava od kamere i ide prema ulici, i dalje vukući tu torbu tamne boje.
»Poboljšavali smo rezoluciju, no bolje od ovoga ne ide.«
»Ovo je neprepoznatljivo.«
»Da, ali sada kad znamo za tu drugu krinku, možemo potražiti bolje
snimke s nadzornih kamera u okolici bolnice i ponovno razgovarati sa
svjedocima. U međuvremenu mi i vi možete malo pomoći. Htio bih
organizirati konferenciju za novinare na kojoj biste sudjelovali vi i Jack.
Želimo da uputite poziv javnosti.«
»Što kaže Jack?«
»Pristao je.«
Kimam.
»Dotada bih vas zamolio da razgovarate sa psihologom koji je već
surađivao s policijom. Zamolio sam ga da pripremi svojevrsni psihološki
profil, kako bismo lakše shvatili s kime imamo posla.«
»Profil?«
»On nam može pomoći da shvatimo što se zbiva u glavi u žene, odnosno
kako će reagirati na medijske prikaze. Psiholog se zove Cyrus Haven i
doista je vrhunski stručnjak.«
 Agatha

P ođimo van«, kaže Hayden.

»Kamo?«
»Povedimo Roryja u šetnju.«
»Ali vani je hladno.«
»Dobro će mu doći malo svježeg zraka. Hajde. Već me hvata
klaustrofobija.«
»Ali inače živiš na brodu.«
»Dobro znaš što želim reći.«
Stavljam Roryja u kolica, pa ga dobro umotavam u deku. New King’s
Roadom idemo do Parson’s Greena. Hayden u White Horseu naručuje
veliko točeno pivo, pa sjedimo vani i uživamo u slabašnome zimskom
suncu.
Hayden vidi nekog poznanika, pa me predstavlja kao zaručnicu. Zbog
toga duboko u sebi osjećam toplinu i žmarce, kao da sam upravo strusila
duplu votku sa sokom od brusnica, iako nisam kušala ni kap alkohola.
Netko je na stolu ostavio primjerak Metroa. Hayden otvara novine ispod
krigle. Beba Ben zauzima prve četiri stranice, a novine sr nadmeću u
nastojanjima da pobude što više zanimanja. Daily Express ponudio je
nagradu od 50 000 funta, da bi ga Daily Mirror nadmašio dvostruko većim
iznosom, 100000 funta. I jedan i drugi list zasjenio je Sun, ponudivši 250
000 funta.
»Uludo rasipaju novac«, kaže Hayden.
»Zašto to misliš?«
»Bebe Bena već odavno nema.«
»Misliš da je mrtav?«
 »To nisam rekao.«
»A što onda?«
»Nekako mislim da je ukraden po nečijoj narudžbi. Neki par bogataša ili
arapski šeik poželio je sinčića, pa ga je netko ukrao za njihov račun.«
»Zašto ga ne bi jednostavno kupili?«
»Ne možeš samo tako kupiti dijete«, kaže gotovo s prijezirom Hayden.
Zvuči kao pravi stručnjak. »Uvjeren sam da je Bena netko već
prokrijumčario iz zemlje - vjerojatno podmitivši nekoga na carini, ili s njim
otputovao privatnim avionom.« Ponovno gleda stranice Metroa, zviždukom
komentira visinu nagrade. »Dobro bi nam došla takva lova.«
»Dobro nam je i ovako.«
»Mogli bismo kupiti kuću.«
»Moj je stan dovoljno velik.«
»Ali ne zadugo.« Štipa me za guzu. »Što kad dođu druga djeca?«
Smijem se. »Idemo korak po korak, mornaru moj.«
Na suprotnoj strani ceste, u parku Parson’s Green, majke ili dadilje sjede
na klupama, gledaju malu djecu kako nesigurno hodaju, bebe kako pužu i
veću djecu kako se asfaltiranim stazama voze na romobilu. Mnoge su žene
u istim majicama. Gledam ih malo bolje. Na svakoj od njih je fotografija
neke bebe, dok iznad nje piše »Gdje je Beba Ben?« Na leđima je otisnut
naziv sponzora - Daily Mail.
»Jesi li primijetio kako ljudi pilje u nas?« pitam.
Hayden odlaže pivo. »Kako to misliš?«
»Gledaju Roryja i jasno vidim da razmišljaju... znaš... pitaju se jesmo li
ga ukrali.«
»Ali nismo ga ukrali.«
»Znam, ali pogledaj onu majku - onu ispod stabla. Tko može znati da je
to njezino dijete? I to može biti Beba Ben.«
»Rekao sam ti već - Bebe Bena već odavno nema - sada je već sigurno u
inozemstvu.«
»A ako nije?«
»Promisli malo«, kaže on. »Otet je prije koliko... tri dana? Da je još u
zemlji, netko bi ga već primijetio. Ne možeš samo tako kući donijeti neko
drugo dijete. Susjedi bi čuli plač ili primijetili da žena kupuje pelene. Ne
može biti jednostavno skrivati dijete.« Uvlači ruku u kolica i cijelim
dlanom prekriva Roryjeva prsa. »Ali zato moramo dobro paziti na ovog
mališana, za slučaj da ga netko pokuša ukrasti.«
»Ne misliš valjda da je to moguće.«
»Šalim se.« Pije ostatak piva i podriguje. »Još jedna putna.«
Odlazi do šanka. Ja pružam ruku i gladim Roryjev obraz. Iz dana u dan
sve sam sigurnija u njegovo mjesto na ovome svijetu. Čvrsto mi se usadio u
srce, pustio korijenje i vezao se za mene. Ja sam mu sada majka. Pruža
ručice prema meni. Žudi za mojim dodirom.
Sigurna sam da se tako osjeća i Hayden. Neki muškarci uz dijete se
počnu ponašati čudno, jer smatraju da žena ima ograničene količine ljubavi
koju može pružiti, ali nije riječ o dijeljenju ili oduzimanju, kao ni o tome da
se treba zadovoljiti nečim manjim. Nama se širi srce. Imamo dvostruko više
ljubavi, možda i više.
Hayden se vratio, s novom kriglom. Raspoložen za neobavezni razgovor,
pita me gdje sam se rodila i odrasla, zanima se za moju majku. Njegovo
zanimanje trebalo bi mi laskati, no ne želim da baš viri pod svaki kamen.
Istodobno, ne želim ostaviti dojam da nešto skrivam ili tajim. Moram mu
nešto ispričati, pa spominjem kako je Elijah poginuo na putu do škole.
Haydena zanimaju pojedinosti. Jesam li vidjela kako ga je auto udario?
Jesam li krivila sebe?
»A zašto bih krivila sebe?« odvraćam pomalo ljutito. »Nisam bila
kriva.«
»Dobro, dobro«, kaže Hayden i pridiže ruke. »Isuse! Pa samo sam
pokušavao potaknuti nekakav razgovor.«
Ispričavam se. On šuti. Pitam ga je li oduvijek htio pristupiti Ratnoj
mornarici.
»Dovraga, pa ni slučajno! Samo sam održao obećanje.«
»Kako?«
»Imao sam dobrog frenda. Zvao se Michael Murray. Jednog dana
obojica smo zarezali desni palac i pomiješali krv. Jedan drugome obećali
smo da ćemo kad odrastemo ići u Ratnu mornaricu.«
»Krvna braća.«
»Da.«
»I je li on održao obećanje?«
 »Naravno da nije. Prodaje usisivače kod starog u firmi.«
»Ali ti si ispunio zavjet.«
»Pa, manje-više sam morao.«
»Kako?«
»Kao šesnaestogodišnjak sam imao manjih problema s policijom, pa
sam završio na sudu. Moj je odvjetnik rekao sudu da se nadam da ću stupiti
u Ratnu mornaricu. S presudom za kazneno djelo to bi bilo znatno teže. Sud
me ukorio i pustio uz strogo upozorenje. Nakon toga nekako sam imao
dužnost ispuniti obećanje.«
»Za što su te bili optužili?«
»Kažnjivo počinjenje štete.«
»A što si oštetio?«
»Zapalio sam auto jednog profesora. Bio je pravi šupak.«
»Pa to je šokantno.«
Hayden me ponizno gleda. »Sigurno si i ti u mladim danima učinila
nešto užasno.«
»Ni u snu.«
»Ma siguran sam da jesi. Siguran sam da čuvaš neku tajnu. Stupit ću u
kontakt s tvojom mamom i točno doznati kakva si bila.«
Te riječi u meni nešto izazivaju i sada već osjećam kako se ono stvorenje
opet budi, meškolji, razmiče mi organe.
»Uzrujao sam te«, kaže Hayden. » Što sam točno rekao?«
»Nije važno.«
»Smetaju ti pitanja. Samo me zanima.«
»Trebamo nahraniti Roryja.«
»Možeš ga dojiti.«
»Još me bole bradavice.«
Zakopčavam kaput, oslobađam kočnicu na kolicima, pa s njima između
stolica krećem prema pločniku. Hayden žurno dovršava pivo, pa lagano trči
da me dostigne. Koračamo bez riječi.
»I ti bi trebala nabaviti takvu majicu«, kaže on.
»Ha?«
»Majicu s Bebom Benom. Tada nitko neće piljiti u tebe.«
 Meghan

P siholog je mlađi nego što sam očekivala, negdje na pola puta između
tridesete i četrdesete, u pamučnoj košulji dugih rukava i zakopčanoj
pod vratom, te u pomalo širokim trapericama. Visok je i vitak, istaknutih
jagodičnih kosti i trepavica za kakve bi većina žena bila spremna i ubiti.
Izgleda poput kakvog studenta koji pokušava štedjeti na šišanju.
Cyrus Haven stišće mi ruku u znak pozdrava, zadržava je trenutak dulje
nego što je ugodno dok me, kako se čini, pomno motri. Jednom sam čula da
čovjeku na licu ne stare jedino oči. Jednako su blistave i prvoga i
posljednjega dana života. Ovaj doktor ima blijedoplave oči čije su zjenice
tamnije i od ugljena.
»Smijem li sjesti ovamo?« pita.
»To je jedina stolica«, kažem.
Smije se i slaže. Pitam se je li i on nervozan.
U mojoj smo bolničkoj sobi u kojoj su zastori razvučeni, tako da se kroz
prozore vidi tmurni i sivi londonski dan. Kovčeg mi je napola spakiran, leži
otvoren na krevetu. Za koji sat doći će Jack i odvesti me kući.
Cyrus iz ruksaka koji mu je visio preko jednog ramena vadi žuti pisaći
blok. Traži kemijsku, otvara brojne džepove, pa je pronalazi i slavodobitno
uzdiže. Žvrlja nešto, no olovka ne radi. Malo je trese i okreće, pa pokušava
još jednom. Ništa.
»Mogu pitati neku sestru.«
»Ne, bit će u redu«, kaže on, pa odlaže blok. Vadi uredno presloženu
bijelu maramicu, rastvara je i počinje brisati naočale tankog žicanog okvira.
Pitam se je li sve to dio nekakve predstave. Pretvara se da je zaboravljiv i
zaokupljen, tako da oslabi moje obrambene sustave.
I dalje smo obavijeni tišinom.
 »Jeste li za čaj?« pitam.
»Ne, hvala.«
Cyrus stavlja naočale, pa im popravlja položaj. Zgodan je na onaj neki
tako očito engleski nedotjeran način, pa me podsjeća na jednog profesora na
faksu. Bio je Cyrusove dobi, a ja sam bila mnogo mlađa, no kao i mnogi
studenti, i muškog i ženskog spola, bila sam malko zaljubljena u njega.
Nekako se činilo da mene proziva češće nego druge. To mi je laskalo. Čak
sam maštala o njemu, jer je bio pametan i uspješan, neukrotive tamne kose i
s malom rupicom nasred brade koju sam željela istražiti jezikom, da vidim
koliko je duboka.
Jednog dana pozvao me u svoj stan. Prihvatila sam poziv. Mislila sam da
će mi se možda nabacivati, što me istodobno i užasavalo i uzbuđivalo, no
umjesto toga dao mi je samo neuvezan primjerak svojeg najnovijeg romana,
te me zamolio da ga, ako mogu, pročitam, jer imam »oštro oko«.
»Oštro oko?« ponovila sam.
»Dobro stojite s gramatikom i pravopisom.«
Zbog te uspomene osjećam nelagodu i gotovo radim malu grimasu.
Cyrus me cijelo to vrijeme promatrao. »Kako spavate?«
»Dali su mi tablete.«
»Jedete li?«
»Razgovarali ste sa sestrama.«
»Zabrinute su za vas.«
U otvorenome kovčegu uočava uokvirenu fotografiju na kojoj su Lucy i
Lachlan, pa me pita kako se zovu. Pola sata kasnije uviđam da nisam
prestala govoriti. Malo-pomalo, neprimjetno, uvukao me u jednostrani
razgovor, doznao gdje sam se rodila, kamo sam išla u školu, štošta o mojim
roditeljima, sestri i Jacku. Ubrzo mu već pričam o kupnji kuće u Barnesu i
novoj trudnoći. Ne spominjem ni svađe, ni sumnje, ni onu večer sa
Simonom.
Njegov tihi i blagi glas blago se provlači kroz naš razgovor, obzirno ga
skreće u različite smjerove ili istražuje neke nove zakutke. Ne mogu se
sjetiti kad sam posljednji put toliko toga otkrila takvome muškarcu -
neznancu.
Nakon nekog vremena dolazimo i do sadašnjosti. Cyrus je upoznat s
općim pojedinostima otmice, a vidio je i snimke s nadzornih kamera, no
želi da mu sve ponovno prepričam. Objašnjava prirodu kognitivnih
razgovora, govori mi kako se ljudi tako mogu sjetiti više toga u vezi s
proživljenim događajima.
»Nema pritiska. Opustite se. Ispružite se. Sklopite oči. Pričajte mi o
porodu. Zamislite da ste filmska redateljica i da pokušavate uprizoriti taj
trenutak, da ljudima dajete upute gdje da stoje i što da kažu.«
Prema njegovim uputama opisujem carski rez. Pričam kako me Jack
nasmijavao. »Dugo nije želio treće dijete, ali čim je ugledao Bena, totalno
se raspekmezio.«
U jedanaest sati, rekla sam Cyrusu, već smo bili u zajedničkoj sobi, na
odjelu. Odspavala sam nekoliko sati, probudila se, ručala i ponovno
zaspala. Jack je nazvao moje roditelje i Grace, prenio im radosnu vijest.
Roditelji su me posjetili u vrijeme predviđeno za posjete. Grace je čuvala
Lucy i Lachlana.
Kad ste se išli otuširati, jeste li u sobi nekoga uočili?«
»Ne.«
»Zamislite prizor.«
»Jack mi je pomogao da dođem do kupaonice. Bio me obgrlio oko
struka. Prolazili smo između kreveta.«
»Jeste li čuli kakve glasove?«
»Žena na susjednome krevetu razgovarala je sa suprugom.«
»Još netko?«
»Jedna medicinska sestra.«
»Gdje?«
»Kraj jednoga od kreveta. Nisam joj vidjela lice. Zatezala je plahte na
krevetu.«
»Kosa?«
»Tamna. Dugačka.«
»Oblikovana?«
»Vezana na potiljku.«
»Pogledajte iza nje, što vidite?«
»Zastor.«
»Otvoren ili navučen?«
 »Djelomično otvoren.«
»Što još?«
»Neku ženu. Čini mi se da je upravo rodila. Obitelj joj je došla u posjet,
donijela joj cvijeće i balone. Moguće je da su bili Talijani. Bili su bučni.«
»Je li itko od njih bio okrenut prema bolničarki koju ste vidjeli uz prazan
krevet?«
Koncentriram se, pokušavam se prisjetiti.
»Baka! Gledala je prema meni. Ispričala se zbog buke.«
Naglo otvaram oči. »Ona je sigurno vidjela tu sestru.«
»Moguće«, kaže Cyrus. »Svakako se isplati popričati s njom.«
»Bih li se mogla sjetiti još nečega da me hipnotizirate?« pitam.
»Moguće je da se više nemate čega sjetiti.«
Istodobno se prisjećam Simona, pa se brzo predomišljam. Čini se da
Cyrus primjećuje taj nagli zaokret, ali ga ne spominje. Nikako mi se ne
sviđa kako se tom šutnjom služi kao kakvom polugom i osloncem, kako me
tjera da govorim.
»Jeste li oženjeni?« pitam u želji da promijenim temu.
»Nisam.« Tužno se smiješi.
»Čemu takav izraz lica?«
»Čini mi se da nisam od ljudi stvorenih za brak.«
»Želite reći da... ?«
»Nisam homoseksualac, ako ste na to mislili. Živim s djevojkom. Ona je
odvjetnica.«
»Ali mislite da se nećete vjenčati?«
»Moji roditelji baš nisu bili najbolja reklama za brak.«
»Razvedeni su?«
»Pokojni.«
»Žao mi je.«
»Bilo je to davno.«
Cyrus ustaje i prilazi prozoru, zagledan u nebo, kao da mu je nešto
aktiviralo neki rubni dio sjećanja.
»Zašto je otela Bena?« pitam.
 On prstom prelazi po staklu. »Za to može postojati niz različitih razloga.
Pedofili su vrlo određeni kad je riječ o dobi i najčešće ne ciljaju na
novorođenčad. Vjerojatnije je da je riječ o ženi koja ne može začeti ili koja
je pobacila ili nekako drugačije ostala bez djeteta. Možda pokušava spasiti
brak ili spriječiti raspad veze. Smatra da je dijete rješenje - nešto čime će
prekriti pukotine i zadržati muškarca.«
»Mnoge žene spontano pobace.«
»Istina. I većina ih nauči to prihvatiti i s time se nekako nositi. U nekim
slučajevima takve su osobe roditelji zanemarivali. Možda se obitelj raspala
ili je bilo zlostavljanja. Možda joj užasno nedostaje ljubav, pa traži dijete
koje će je bezuvjetno voljeti.«
»Kao da suosjećate s tom ženom.«
»Razumijem je. Ranjiva je i poremećena.«
»Hoće li nauditi Benu?«
»Neće, osim ako je netko stjera u kut.«
»I što sada?«
»Ja ću pripremiti profil i medijsku strategiju.«
»Što točno znači ta ›strategija‹?«
»Taj netko tko je oteo Bena gleda vijesti i čita novine. Sluša. A to znači
da možemo komunicirati. Možemo joj slati poruke. Možemo je umirivati.«
»Kako?«
»Tako da se prema njoj ne odnosimo kao prema kriminalcu, da je ne
ponižavamo i ne plašimo.«
»Kako ćemo zahvaljujući tome lakše vratiti Bena?«
»Pokazat ćemo joj koliko patite. Ako je izgubila dijete, zna što
proživljavate. To možemo iskoristiti.«
Cyrus ustaje, uzima ruksak, pa ga prebacuje preko ramena. Gleda iza
stolice, kao da mu je možda nešto ispalo, a onda stječem dojam da ne zna bi
li se sa mnom trebao rukovati ili ne.
»Pokušajte razmišljati pozitivno«, kaže. Pritom mi se nimalo ne obraća s
visoka.
I ja njemu želim reći isto to, ali ne znam zašto. A onda mi pada na
pamet. Cyrus me podsjeća na Limenog Čovjeka iz Čarobnjaka iz Oza. Nije
toliko nefunkcionalan, koliko ga treba podmazati. U životu mu se dogodilo
nešto što mu otežava svaki korak, zbog čega škripi i cvili pri svakom
pokretu. Možda je takva sudbina čovjeka koji posvećuje život uranjanju u
tuđi um - slušanju najvećih strahova, demaskiranju mana i otkrivanju
stvarnih motiva. Možda se kod takvog čovjeka pojavljuju hrđa ili zastoji -
možda ga proganja previše duhova.
 Agatha

U čim kuhati. Dosada su mi vrhunac bila poširana jaja i podgrijani

zapečeni grah, no sada želim pokazati Haydenu da mogu biti dobra
supruga i da se mogu brinuti za njega. Danas za večeru imamo piletinu na
kijevski s mahunama i mrkvama s medom.
»A gdje je pomfri?« pita on.
»Nema ga u receptu.«
»Volim pomfri.«
»Ne mora sve biti posluženo uz krumpir.«
Gurka piletinu vilicom, no nakon prvog zalogaja više ne staje, čisti sve i
traži repete.
Nakon što sam počistila kuhinju, stisnuti sjedimo na sofi i pretražujemo
televizijske programe. Rory spava, no probudit će se prije ponoći.
»Ne bi trebala izdojiti mlijeko?« pita Hayden dok mi miluje kosu.
»Kad si pristupio policiji za izdajanje?« uzvraćam, pa ga prstom pikam u
rebra.
»Mogu gledati kako se izdajaš?«
»To bi mi bilo neugodno.«
»Zašto?«
»Jer se osjećam poput krave kad joj stave one muzilice.«
»Htio bih vidjeti.«
»Možda kasnije.«
Uzimam daljinski, isključujem zvuk, pa mu sjedam u krilo, raširenih
nogu, okrenuta prema njemu, ljubim ga u usta i blago kružnim pokretima
bokova kod njega izazivam erekciju. Odvodim ga u spavaću sobu, šapućem
da moramo biti tihi. Rory spava u kolijevci.
 »Što ako nas vidi?« pita Hayden.
»Tek se rodio.« Ponovno ga ljubim i uvlačim mu ruku u traperice.
»Volim kad si tako vojnički uspravan.«
Vodimo ljubav prvi put otkako je isplovio. Pridržava se na podlakticama,
ne želeći me opteretiti težinom tijela.
»Sigurna si da već možemo?« pita.
»Sve je u redu.«
»Ne želim te ozlijediti.«
»Nećeš me ozlijediti.«
Daleko je obzirniji nego kad smo se tek upoznali. Tada je bio poput
rasplodnog bika, pritisnuo me na krevet kao da me želi kazniti i zbog
grijeha svih žena ovoga svijeta - djevojaka koje s njim nisu željele spavati
ili koje su ga nogirale ili koje mu nisu bile dostupne.
»Ne bismo li trebali upotrijebiti kondom?« upitao je.
»Ššššš.«
Počinje se micati u meni. Jasno osjećam koliko mu se žuri, ali i koliko se
pokušava suspregnuti, ali ja pridižem bokove prema njemu i uskoro
osjećam kako se predaje. Drhturi i uzdiše, ljubi mi ušnu resicu i šapuće:
»Volim te.« Srce mi se širi toliko da ispunjava svaki zakutak mojega tijela,
ne ostavljajući više ni milimetar prostora onome stvorenju, kao ni sumnji
kojom se hrani.
Tonem u san u Haydenovu zagrljaju. Istinski sretna.

Znam da majčinstvo nije lagano, ni jednostavno, ali ova mi se nova

uloga sviđa. Ne smeta mi buditi se u četiri ujutro da nahranim Roryja ili kad
me pošteno popiški dok mu mijenjam pelenu. Ne smeta mi što tako često
plače, ni što mi povraća na odjeću. Nijedna zadaća nije mi preteška. Jučer
sam oprala tri runde rublja. Sve sam izglačala, složila, usisala, sterilizirala
bočice i pripremila nove količine adaptiranog mlijeka. S vremena na
vrijeme zaključala bih se i u kupaonicu i pretvarala da izdajam mlijeko.
Hayden se zahvaljujući očinstvu promijenio. Popustljiviji je i brižniji.
Obavlja razne posliće u stanu i dobrovoljno odlazi u kupnju, a često vodi i
Roryja, u nosiljci na prsima. Nema prizora koji bi bio više seksi od
muškarca s malenim djetetom. Dijete ga ne feminizira, niti ga slabi -
zahvaljujući djetetu izgleda kao netko tko se dobro brine za obitelj i služi
kao uzor, netko tko će ostati uz obitelj.
Mornarica mu je dala dvotjedni dopust za rođenje djeteta, uz punu plaću.
Nakon toga ide na redovni dopust, tako da ćemo biti zajedno do sredine
siječnja, kada se treba vratiti na svoj brod u Portsmouthu.
Voljela bih da može još ostati. Dio mene želi zauvijek imati taj osjećaj,
nikada ga više ne ispustiti - taj osjećaj novoga i uzbudljivoga - no jedan
drugi dio mene boji se prevelikog izlaganja i pretjeranog povjerenja. Nisam
naviknuta na to da ljudi ostanu uz mene. Inače se uvijek pripremam za
razočaranje, očekujem odbijanje ili pretpostavljam sve najgore.
U društvu Haydenovih roditelja i dalje sam vrlo oprezna. Znam da sam
simpatična g. Coleu i da je gđa Cole opsjednuta baka koja bdije nad
Roryjem, traži sve moguće izlike da ga ponosno podigne u naručje. Već
planira krštenje za proljeće kad će Hayden opet doći kući. Želi pozvati sve
tete, stričeve, ujake i rođake. Ja nikada nisam imala veliku obitelj koja se
okuplja za Božić ili nekakve godišnjice, pa ponekad imam osjećaj da sam
nabasala u nekakav Disneyjev film ili u neku od onih obiteljskih
humorističnih serija u kojima je najgora stvar kad nekome zagori purica ili
kad netko nečim »pojača« punč.
Kod gospodina i gospođe Cole došli smo na nedjeljni ručak, s pravom
goveđom pečenkom i svim prilozima. Jorkširske pogačice. Hren. Pečeni
krumpir. Umak. Haydenova sestra, Nigella, doputovala je iz Norfolka, bez
supruga, ali i s neobičnim antagonizmom prema meni. Kad god nešto
kažem o trudnoći ili porodu, glasa se nekakvim šmrcanjem, kao da se ne
slaže s mojim riječima, ali ništa ne govori.
Pokušavam s njom malo čavrljati o djeci, no ona govori nešto
podrugljivo o tome kako su mladi roditelji dosadni jer ne znaju razgovarati
ni o čemu nego o svojoj djeci. Odvodim Haydena na stranu, u kuhinju, pa
ga prigušenim glasom pitam: »Što je njoj?«
»Nisi ti kriva«, šapuće on. »Pokušava dobiti dijete, ali je dvaput
pobacila.«
»Zašto mi nisi rekao?«
»To kao nitko ne zna. Mama mi je rekla tek sada.«
»A tvoj tata?«
»Nema pojma, zato ništa ne spominji.«
 Uz objed, gospođa Cole pita Haydena kada će poduzeti nešto da
postanem »čestita žena«.
»Agatha je čestita.«
»Mislim, kada ćete se vjenčati? Djetetu treba i valjano ime.«
»Ima ime«, kaže Hayden.
»Nema u Božjim očima«, kaže gđa Cole. »Ljudi bi inače mogli pomisliti
da je...«
Ne dovršava misao.
»Ljudi se više ne obaziru na takve stvari«, kaže Hayden. Očito je da mu
je nelagodno.
Ja ih prekidam. »Vjenčamo li se prebrzo, svi će misliti da je to samo
zbog Roryja. Pričekamo li malo, pokazat ćemo da se doista volimo.«
Stišćem Haydenovu ruku.
Nigella ispušta nekakav zvuk, kao da će početi povraćati. Ja osjećam
kako su mi se bodlje već nakostriješile.
Nakon što je raščišćen stol, prelazimo u salon. Hayden uključuje
televizor kako bi gledao nogomet. Na programu su vijesti - još jedan
izvještaj o Bebi Benu.
»O, nisam vam rekao«, kaže Hayden. »Agatha poznaje Meg
Shaughnessy.«
Gospođa Cole toči čaj. » Koga?«
»Majku Bebe Bena.«
Sve oči sad se zaustavljaju na meni.
»Išle smo zajedno na jogu za trudnice«, objašnjavam.
»I bila si kod nje u kući«, dodaje Hayden.
»Kakva je ta žena?« pita g. Cole.
»Jako draga.«
»Muž joj je nekako dosta zgodan«, kaže Nigella, dok s noktiju čupka
lak.
»Imaju dvoje djece... Lucy i Lachlana. Čini mi se da je njoj šest, a njemu
četiri godine.«
»Sirota žena«, kaže gđa Cole. »Imaju lijepu kuću?«
»Kakve to ima veze?« kaže prijezirno g. Cole.
 Ona se odmah nakostriješila. »Pa budući da radi na televiziji,
jednostavno pretpostavljam da imaju lijepu kuću.«
»Jako je lijepa. Četiri spavaće sobe. Nalazi se u Barnesu, nedaleko od
rijeke«, kažem. »Blizu mjesta na kojem sam radila.«
»A gdje si radila?« pita Nigella.
»U jednoj samoposluzi.«
»Samoposluzi!« Po njezinoj intonaciji reklo bi se da sam radila u
koloniji gubavaca.
Na televiziji se vide snimke s bolničkih nadzornih kamera. Neki mutan
obris u uniformi medicinske sestre udaljava se od kamere, skreće i ulazi u
dizalo. Snimka se zaustavlja, a zaustavljena slika se uvećava.
»Slična je tebi, Agatha«, kaže Nigella.
»Meni?«
»Da.«
»Nije ni najmanje slična«, kaže Hayden, gotovo povrijeđeno.
G. Cole malo se naginje u naslonjaču, da bolje vidi. »Malo ipak jest.«
Osjećam kako mi se steže prsni koš, ali se uspijevam nasmijati. »U
pravu ste.«
»Ti imaš kraću kosu«, kaže Hayden.
»Mogla sam imati periku«, kažem.
»Imate isti oblik lica«, kaže Nigella.
»Nije mi oduvijek tako okruglo. Napuhnula sam se od trudnoće.«
»Nisi napuhnuta«, kaže Hayden.
»Nisam, ali mogla bih skinuti koji kilogram.«
Osjećam kako se Nigella podrugljivo smješka na drugoj sofi.
Na ekranu je sada fotografija Meg i Jacka u trenutku kad napuštaju
bolnicu.
»I što misliš, tko je oteo Bebu Bena?« pita g. Cole.
»Po svoj prilici netko tko sam nije mogao dobiti dijete«, kažem i gledam
kako se Nigella istog trenutka posve ukočila. »Žena se ponekad posve
izgubi nakon što pobaci ili neko vrijeme ne može zanijeti.«
»Možda bi bilo najbolje da promijenimo temu«, kaže gđa Cole.
 »Ne mislim sve žene... ali neke. Postanu ogorčene i ljubomorne. Žao mi
ih je.«
Nigella se ispričava i izlazi, rukom prekriva usta.
»Je li s njom sve u redu?« pitam. »Jesam li je nečim uzrujala?«
 Meghan

D eseci novinara vrzmaju se ispred kuće, onemogućuju prolazak

pločnikom i reportažnim i satelitskim kolima zauzimaju parkirna
mjesta. Naša kanta za smeće prepuna je njihovih čaša od kave i ambalaže iz
restorana s brzom prehranom.
Jack se mora parkirati iza ugla, pa trčimo između dva niza televizijskih
kamera, fotoreportera s jakim bljeskalicama i mikrofona na dugačkim
držačima. Lisa-Jayne pokušava nam probiti put kroz taj kaos, vičući
novinarima da se povuku i razdvoje.
»Gospodin i gospođa Shaughnessy nemaju što reći. Ne sklonite li nam
se s puta, morat ćemo vas privesti... Neću ponavljati.«
Pod nos mi guraju diktafone i mikrofone. Dovikuju pitanja. Netko mi
dodiruje podlakticu. Uzmičem kao oparena. Neka novinarka u ruku mi gura
nekakvu omotnicu. Uzimam je posve nesvjesno.
»Možemo vam ponuditi više«, viče netko drugi.
»Ne vjerujte joj«, kaže treći glas.
Lisa-Jayne radiouređajem učvršćenim na ramenu traži pojačanje.
Približavamo se vratima kojima se ulazi u vrt pred kućom. Jack me zagrlio.
Jasno osjećam da se na nekome želi iskaliti, na nekoga se pošteno izvikati
ili ga izvrijeđati. Ali radi na televiziji i dobro zna kako funkcioniraju mediji.
Dolazimo do ulaznih vrata i utočišta koje nam pruža hodnik. Još jedna
omotnica ulazi kroz otvor za pisma, a buka se stišava. Lisa-Jayne obećava
nam da se to neće ponoviti. Jack samo nešto s gađenjem mumlja, pa nestaje
iza kuće.
Ja odlazim na kat i raspakiravam stvari iz bolnice. Među spavaćicama i
pidžamama pronalazim dječju odjeću koju je Ben trebao nositi na putu kući.
Te malene odjevne predmete polažem na krevet, pokušavam zamisliti da je
Ben ovdje, sa mnom, da gleda kako raspremam stvari. Lucy i Lachlan cijelo
su vrijeme kod mojih roditelja. Nedostaju mi... njihov glas, njihov nered,
njihove svađe i zagrljaji. Idem od sobe do sobe, sve su mi prostorije tako
poznate, a opet nekako više nisu iste. Mračnije su i hladnije i nekako bez
boja.
U tek obojenoj dječjoj sobi prstima prelazim po zidnim ukrasima s
dječjim brojalicama i pokrećem vrtuljak iznad krevetića, gledam kako
ručno oslikane afričke životinje kruže iznad malenog ležaja.
Naslonjač za ljuljanje koji stoji u kutu dobila sam kao dar od roditelja
kad se rodila Lucy. Lachlanova omiljena dekica oprana je i izglačana i
nalazi se na glatkome drvenom sjedalu naslonjača. Dao ju je »bebi« kad
sam mu rekla da je prestar za takve stvari. Uzevši je, sada taj ocufani
pokrivač držim na obrazu, prisjećajući se kako se Lachlan od njega nije
odvajao. Već trenutak kasnije, iako ne znam kako, klečim na podu, lica
duboko u tom pokrivaču, i jecam poput malog djeteta.
Lisa-Jayne iz prizemlja dovikuje. »Skuhala sam čaj.«
»Dolazim uskoro«, odgovaram i brišem obraze.
Umivam se u kupaonici. U ogledalu iznad umivaonika vidim neznanku
krvavih očiju i ovješene kose. Pokušavam uočiti fizičke znakove gubitka
koji sam doživjela - neku novu boru na čelu, ožiljke na koži, ud koji mi
nedostaje. Gubitak djeteta toliko je dubok i šokantan da valjda moraju
postojati i nekakvi konkretni, opipljivi znakovi. Jednostavno osjećam tu
rupu u sebi.
U ogledalu primjećujem rub kade na kojem je poredana cijela
menažerija, kao da sve te životinje samo iščekuju Noin dolazak. Krave.
Patke. Ovce. Konji. U odvodu kade stoji jedan mali Lachlanov kamion.
Polica iznad prepuna je dječjih šampona, pjenica za kupanje, šumećih
miomirisnih tableta i još nekih igračaka.
Netko kuca na vrata. Lisa-Jayne. »Je li sve u redu?«
»U redu je.«
Stoji i osluškuje ispred vrata. Čujem kako diše. Nakon nekoliko
trenutaka odlazi i ja sam ponovno sama. Sjedam na rub kade i pokušavam
izračunati koliko je minuta proteklo od Benove otmice. Koliko sam
vremena provela s njim? Koliko ga nema? Bih li mu prepoznala plač ili
miris? Bih li ga uopće prepoznala? Ne sjećam se boje njegovih očiju, kao ni
veličine stopala ili duljine trepavica.
 Spuštam se u prizemlje, ali Jacka više nema.
»Rekao je da mora nešto obaviti«, kaže Lisa-Jayne, koja je plavu kosu
vezala straga poput kakve gimnastičarke. »Je li sve u redu između vas
dvoje?«
»U redu je.«
Zapravo osjećam manju nervozu kad Jack nije u blizini. U posljednjih
nekoliko dana jedva smo progovorili koju riječ, a više ne uspijevam
pogledati njegovo lice a da pritom u njegovim očima ne vidim odraz
vlastitoga straha.
Lisa-Jayne ostat će uz nas i brinuti se za to da nas ne gnjave novinari i
neznanci na vratima. Spavat će u Lachlanovoj sobi. Glavni detektiv
MacAteer predložio je da pođemo u neki hotel, što dalje od medija, ali ja
želim biti kod kuće, budna ležati u vlastitu krevetu. Znam da je to apsurdno,
no nekako zamišljam da će me Ben nazvati, ili da će sam nekako pronaći
put do kuće, pa zato, za svaki slučaj, moram biti upravo ovdje.
Otvorivši prijenosno računalo, počinjem čitati desetke primljenih
mailova. Imam puno poruka s izrazima podrške i suosjećanja, s molitvama i
najboljim željama. Prepoznajem mnoga imena. Ima tu nastavnika iz Lucyne
škole i teta iz Lachlanova vrtića. Majki iz mojeg društva i starih prijateljica
s faksa i iz vremena kad sam radila u časopisu.
Čitam neke od poruka. Čini se da nitko ne zna što da točno napiše. Na
popisu je i Agatha.

Bok, Meg.
Čula sam vijest. U šoku sam. Užasnuta. Ne mogu vjerovati da se
tako nešto dogodilo. Peče me savjest zbog toga koliko sam ja sretna,
jer znam koliko ti je sigurno teško. Ako ikako mogu pomoći... Ako ti
zatreba rame... ili samo prijateljsko lice...
Mislim na tebe,
Agatha

Gotovo odmah nakon toga poslala je i drugu poruku.

Meg, opet ja. Samo sam ti željela reći da sam sigurna da će s Benom
sve biti u redu. Tko god da ga je oteo, sigurno se brine za njega. Sve
 će na kraju biti u redu.
Pusa

Voljela bih biti velikodušna u vezi sa svim tim porukama podrške,

molitvama i iskrenim suosjećanjem, ali umjesto toga me iritiraju i imam
dojam da su sama sebi svrhom, kao da se oni koji su ih pisali sada osjećaju
bolje, jer su mi se javili. Znam da to nije u redu od mene. Kako bih ja
postupila na njihovu mjestu? Isto.
Gledam svoj majčinski blog. U jednome od dnevnih listova spomenuli
su moju blogersku karijeru i citirali neke od mojih tekstova. Moje čitateljice
sada znaju da je »Kleopatra« zapravo Meghan Shaughnessy, dok je Jack
»Cezar«. Zbog te novosti imam na stotine novih komentara, uglavnom
šokiranih i s izrazima suosjećanja.
Tko su ti ljudi ? Pa uopće me ne poznaju. Pročitali su nekoliko tekstova
o mojim obiteljskim mukama i svakodnevnim izazovima, pa sad imaju
osjećaj da su mi se nekako posvetili i da imaju nekakva prava, no umjesto
da osjećam utjehu ili poticaj, ja osjećam bijes. Nemaju pravo prisvajati ni
moje osjećaje ni muke koje proživljavam.
Neka žena iz Norfolka tvrdi da joj se Ben ukazao u snu i da je živ i živi s
nekom romskom obitelji u Dorsetu. Neka druga žena, vidovnjakinja Carla,
kaže da će, pošaljem li joj uzorak krvi iz Benove posteljice, održati seansu
da ga pronađe. Neki Peter iz Brightona piše o svojoj viziji. Vidio je Bena
negdje u blizini neke vode, kraj staroga sjenika. U toj viziji vidio je i svinje,
neki Citroen i cisternu za mlijeko.
Počinjem brisati te poruke, no onda prestajem. Ne vjerujem u
nadnaravne sposobnosti, ni tarot, ni nekakve druge medije, ali ne mogu se
prisiliti na to da zatvorim mogućnost dolaženja do bilo kakvog traga.
Čuje se zvonce na ulaznim vratima. Otvara ih Lisa-Jayne. Razgovara s
nekim, govori mu da treba otići. Najvjerojatnije je riječ o nekome novinaru.
Nekoliko trenutaka kasnije pojavljuje se na vratima spavaće sobe.
»Neki Simon tvrdi da svakako mora razgovarati s vama. Kaže da vam je
prijatelj.«
Osjećam kako mi se grči želudac. »Ne želim se vidjeti s njim.«
»U redu.«
 Već se spustila do pola stuba kada se predomišljam. Zanima me zašto je
došao i koje su mu nakane. Dovikujem joj: »Pustite ga unutra. Doći ću za
par minuta.«
Četkam kosu i stavljam kapi u oči, kako bih ublažila crvenilo. Ne znam
zašto je to važno, ali odbijam se samo tako raspasti pred Simonom, kao i
pokazati mu nekakav znak slabosti.
U dnevnoj je sobi, stoji kraj prozora, kroz zavjese gleda novinare ispred
kuće. Na sebi ima izgužvani laneni sako i uske traperice, na dvodnevnoj
bradi vide se prvi tragovi sijedih, ali to mu još očito ne smeta.
»Što želiš?« pitam, nimalo ne skrivajući hladnoću u glasu.
»Zabrinuo sam se za tebe.« Ponovno se načas okreće prema prozoru.
»Pa ovo je pravi zoološki vrt.«
»Jesi li i ti jedna od životinja?«
»Mislim da sam zaslužio barem malo više povjerenja, Megs.«
»Znači, ne radiš?«
»Ne.« Prstom prolazi po rubu okvira kamina. »Gdje je Jack?«
»Vani.«
»Nisi mu trebala sve to prirediti.«
»Molim?«
»Jacku... nije zaslužio tako patiti. Ni on, ni ja.«
Čini se da moja zbunjenost nekako samo potvrđuje njegove sumnje.
»Jako si dobra, Megs. Prava glumica.«
»O čemu ti to...?«
»Sve ovo možeš odmah sada prekinuti - cijeli ovaj cirkus - jednostavno
reci policiji što si učinila s djetetom.«
U nevjerici piljim u njega, svjesna toga da su mi usta rastvorena, jer mi
se jezik osušio.
»Sjećam se što si mi rekla u posljednjem razgovoru«, kaže on i uzima
uokvirenu fotografiju Lucy i Lachlana. »Djetetovim životom zaklela si se
da ja nikada neću vidjeti to dijete. Da ga nikad neću držati u naručju.«
»Misliš da sam ja to učinila?«
»Uvjeri me da nisi.«
 Toliko sam bijesna da mi se sve pred očima magli i ljulja od suza.
»Misliš da sam organizirala otmicu vlastitog djeteta.«
»Mogli bi te privesti jer policiji uzaludno oduzimaš vrijeme«, kaže
Simon. »Socijalna služba odvest će Lucy i Lachlana. Ostat ćeš bez svega.«
»Simone, Simone, Simone«, kažem ja. Uzdišem i odmahujem glavom.
»Reci mi kako sam to uspjela prokrijumčariti vlastitu bebu iz bolnice
odmah nakon operacije?«
»Možda si sve nekako isplanirala sa sestrom. Usput, Grace je bila kod
mene. Prijetila je da će me razotkriti kao dilera droge.«
»To je pogrešno - žao mi je - ali ako misliš da sam ja ovo učinila, onda si
lud.«
»Doista? Možda si nekoga jednostavno angažirala - platila mu da odnese
dijete i drži ga na sigurnome.«
»Doista!? A kome sam to platila?«
Sliježe ramenima kao da je to posve nevažno.
»Misliš da sam nekome platila da se odjene kao medicinska sestra i
odnese Bena. I koliko bi ga taj netko trebao čuvati - tjedan, mjesec, godinu?
Ne budi takav idiot.«
Simonova odlučnost popušta.
»Ne možeš me se samo tako riješiti, Meg, i ne možeš zauvijek skrivati
bebu.«
» Odlazi! «
»Ne ostavljaš mi nikakvu drugu mogućnost. Svoje sumnje iznijet ću
policiji.«
»Nasmijat će ti se u lice.«
»Jack se neće smijati.«
Svom snagom udaram ga dlanom posred lica. To je već drugi put. Očito
je da Simon ima lice koje samo traži da ga čovjek pljusne. Želim ga još
jednom udariti. Želim mu noktima iskopati oči. Želim mu s lica ukloniti taj
samozadovoljni osmijeh.
»Van! Van!«
Lisa-Jayne pojavila se na vratima, privučena povišenim glasovima.
»Je li sve u redu?«
»Želim da iziđe!« vičem.
 »Upravo sam na odlasku«, kaže Simon i gura se kraj Lise-Jayne. Već je
u hodniku, pa onda i vani, a ja za njim zaključavam vrata i stavljam
sigurnosni lanac. Kasnije sjedim za središnjom plohom u kuhinji. Lisa-
Jayne daje mi čašu vode. Ruke mi drhte. Prolijevam vodu. Ona očekuje
objašnjenje.
»Želim da mi se taj čovjek više ne približava... da se ne približava mojoj
obitelji.«
»Zašto?«
»Pa... on je... pokušava me ucijeniti.«
»Molim? Kako?«
»Nije važno.«
»Kako vas pokušava ucijeniti?«
»Nema veze. Samo neka ne dolazi ovamo.«
 Agatha

I za Roryja je naporna noć. Plakao je i cendrao. Nije bio ni gladan, ni

mokar, niti je imao temperaturu, iako mi se čini da bi trebao više jesti.
Jutros sam ga izvagala na kupaonskoj vagi. Znam da to ne može biti jako
točno, ali vagat ću ga i sutra i prekosutra, da pokušam utvrditi dobiva li
imalo na težini.
Izgledam užasno. Imam podočnjake, a lice mi je podbuhlo bez ikakva
razloga. Mrzim kad je tako. Jučer gotovo i nisam jela. Nisam se
prežderavala kolačima, ni čokoladnim keksima. Za ovakvih dana u ogledalu
vidim pravu sebe, čudovište koje pripada među nakaze. Umjesto glatke
kože, vidim ožiljke, rane i udubine, neravnine koje su urezane ili mi strše iz
kože.
Hayden također nije spavao, pa je zbog toga opako neraspoložen. Žali se
kad mu predugo kuham jaja i jer je prepečenac zagorio. Kasnije kritizira
način na koji mu glačam košulju. Znala sam da onaj medeni mjesec ne
može trajati vječno. Već me se zasitio. Nakon što se izgubi sve što je novo i
drugačije, shvatit će da je mogao proći i bolje. Počet ćemo se svađati oko
sitnica, a ja ću iskušavati spone njegove ljubavi i sumnjati u njihovu snagu.
Od njega ću tražiti više svakodnevne dokaze - a njega će to otjerati.
Zašto to činim? Sama sam sebi najgori neprijatelj. Kad god se izložim
opasnosti od sreće, već nekako pronađem način da sve zeznem, jer se
duboko u meni ono stvorenje miče, izvija, klizi i provlači, nagriza moje
samopouzdanje, podsjeća me na ranije neuspjehe, na ostalu djecu, na ona
mala tijela na čistini. Duboko u sebi znam da nisam zavrijedila da me itko
voli.
Zvoni mi mobitel. Broj mi nije poznat.
»Molim?«
»Agatha?«
 »Da.«
»Ovdje Nicky.«
Treba mi još nekoliko trenutaka da spojim ime i glas. S bivšim
suprugom nisam razgovarala već tri godine. Za svaki Božić pošalje mi
cirkularno pismo u kojem svima priopći novosti, pa tako i znam da se
oženio nekom razvedenom ženom iz Newcastlea i da ima dva posinka.
»Nicky... kakvo iznenađenje... kako si?«
»Dobro. A ti?«
»Također.« U glavi mi se već oglašava alarm. Zašto me baš sad zove?
Oboje još malo šutimo, a onda počinjemo istodobno govoriti.
»Ti prvi«, kažem ja.
»Doputovao sam u London na neku konferenciju, a jučer sam slučajno
naišao na Saru Derry. Sjećaš je se... radila je u onoj tvojoj agenciji.«
»Svakako.«
Što zapravo smjera?
»Tako smo usput razgovarali, a ona mi je odjednom priopćila
senzacionalnu novost. Kaže da si rodila. Čestitam.«
»Hvala.«
»Dječaka. Nisam mogao vjerovati. Hoću reći, mislio sam da je to neka
greška.«
»Greška?«
Malo oklijeva, pa mijenja smjer razgovora. »To je divno. Zacijelo si jako
sretna.«
»Jesam.«
Još jednom tišina, ovaj put i dugotrajnija i neugodnija nego prvi put.
»Mogu te izvesti na ručak?« pita.
»Trenutačno imam pune ruke posla.«
»Razumljivo. A kava? Mogu svratiti do tebe. Volio bih vidjeti dijete.«
Ne želim da dođe ovamo. Hayden ne zna za Nickyja. Ne zna da sam bila
u braku i da sam razvedena, kao ni da sam godinama pokušavala dobiti
dijete.
Iza sebe čujem nekakav zvuk. Hayden stoji na vratima kuhinje, bez
glasa usnama oblikuje riječi: »Tko je to?«
 »Nitko«, odvraćam šaptom.
Nicky i dalje govori. »Zanima me kako si uspjela zanijeti nakon onih
silnih pokušaja. Sjećaš se onog posljednjeg stručnjaka za plodnost? Rekao
je da više nikada nećeš moći zatrudnjeti.«
»Prevario se.«
» Očito .«
Ne vjeruje mi.
»Sad sam slobodan. Mogao bih svratiti. Imam tvoju adresu.«
»Preselila sam se.«
»Zbilja? Tvoja majka kaže da si na istoj adresi.«
Srce mi zamalo zastaje. »Kad si razgovarao s mojom majkom?«
»U kolovozu... kad joj je bio rođendan. Još si u Fulhamu?«
»Nisam. Jesam.«
Hayden me pomno promatra.
»Predomislila sam se«, kažem. »Nađimo se negdje.«
»Super. Imam neki sastanak u South Kensingtonu. Možemo se naći
nakon toga. Odgovara li ti to?« Nicky predlaže jedan lokal i dogovaramo
vrijeme. »Svakako dovedi i Roryja. Želim upoznati to čudo od djeteta.«
»Kako znaš kako se zove?«
»Sara mi je rekla, naravno.« Smije se.
Brzo završavam razgovor. Hayden je uz mene.
»Tko je to bio?«
»Jedan prijatelj iz davnih dana.«
»Dečko? «
»Pa, ne, zapravo ne.«
»Što to znači?«
»Jedan obiteljski prijatelj - otprilike stric, ali ne pravi. S njime se nisam
vidjela godinama.«
»I vidjet ćeš se s njim...«
»Na kavi.«
»Smijem i ja poći?«
»Bilo bi ti dosadno. Kako bi bilo da s Roryjem odeš svojoj mami? To bi
joj se svidjelo.«
 Restoran je jedan od onih malih lokala u South Kensingtonu koji se
nekako opiru zakonima fizike i veći su iznutra nego izvana. Uz jedan zid
postavljen je šank, a na suprotnoj strani nižu se separei. Dalje od ulaza širi
se veliki restoranski dio iznad kojeg se još nalazi i mezanin. Danju se ondje
poslužuju kave i čajevi s mlijekom. Navečer je to tapas-bar.
Nicky se nije previše promijenio. Ima nešto više sijedih oko sljepoočica
i koji kilogram više. Zbog toga izgleda nekako ženskastije, jer su mu se
dodatni kilogrami rasporedili u području bokova.
»Nisi donijela dijete«, kaže razočarano.
»Nisam, noćas baš nije spavao.«
»Baš šteta.«
Nicky mi pomaže da svučem kaput i stavlja ga na vješalicu, a onda
poziva konobaricu. Neobično mi je nakon toliko vremena sjediti nasuprot
bivšem suprugu - ponovno čuti njegov glas, tako izrazito poznat, ali i stran,
jer pripada jednome prošlom životu. Za razliku od Haydena, koji je šutljiv i
neraspoložen, Nicky je vedar i razgovorljiv, uvijek kaže što mu je na umu.
Nalazimo se u blizini muzeja Victoria i Albert, tako da su uz pločnik
ispred restorana parkirani brojni turistički autobusi. Radnici postavljaju
božićne ukrase i rasvjetu, vješaju ih na žice među rasvjetnim stupovima i
drvećem. Navečer se žice više neće vidjeti zbog tame, a zahvaljujući
lampicama, sve će biti vedro, veselo i svečano.
»Onda, kako ti je to pošlo za rukom?« pita Nicky, ne odvajajući pogled
od mojih očiju.
»Što točno?«
»Zatrudnjeti.«
»Jednostavno se tako dogodilo.«
»Stvarno?«
Oči su mu toliko izražene i prodorne da imam dojam da je našminkan.
»Ako baš moraš znati, upotrijebila sam donirane jajne stanice«, kažem
bijesno, ali se odmah ispričavam. »Oprosti. Ne bih željela da ljudi
doznaju.«
»Zašto?«
Sliježem ramenima. »Tako je jednostavnije.«
 »Tvoja majka nije spomenula da si trudna.«
»Rekla sam joj tek nakon šestog mjeseca. Nisam željela da se uzaludno
nada - pogotovo nakon onoga prošli put.«
U Nickyjevim očima pojavljuje se tuga i treba mu još nekoliko trenutaka
da se pribere. U međuvremenu smo dobili kavu.
»Imaš nekoga?« pita.
»Zaručena sam.«
»Bravo.«
Pričam mu o Haydenu, naglašavam priču o Ratnoj mornarici, kao da će
uskoro početi zapovijedati fregatom ili postati viceadmiralom flote.
»Vjenčat ćemo se na ljeto i ići na medeni mjesec na Tahiti.«
»Tahiti? Čovječe! On je, znači, biološki otac?«
» Da «, odgovaram.
Nicky presavija platneni ubrus, pa ga opet rastvara. »Cijela ona priča o
otetoj bebi... to je tako užasno.«
»Ne pratim baš detaljno.«
Gleda me uzdignutih obrva. »Tu vijest gotovo ne možeš izbjeći.«
»U posljednje vrijeme imam pune ruke posla.« Smijem se i izbjegavam
njegov pogled.
»Da, svakako.«
Nicky počinje pričati o tome kako se provezao kraj naše nekadašnje
kuće u Highgateu. »Čini mi se da su preuredili potkrovlje«, kaže. »Mi smo
uvijek razgovarali o tome... kad dobijemo djecu.« Gleda me kao da se
ispričava, kao da bi radije povukao te riječi. »Pitaš li se ikad što bi bilo da je
naša Chloe poživjela? Ove godine proslavila bi četvrti rođendan.«
Ne odgovaram.
»Ja se pitam bez prestanka«, kaže on. »Vidim neku djevojčicu na ulici,
ili u parku, pa zamišljam kako bi to mogla biti naša Chloe - živa i zdrava,
samo što se za nju brine netko drugi.«
»Ja bih poludjela da tako razmišljam.«
»U pravu si. Oboje smo malko skrenuli nakon onoga, zar ne? Sjećam se
kako si govorila da ćeš nekome ukrasti dijete. Šalila si se, znam, ali rekla si
da bismo trebali pronaći neki par koji već ima djecu i uzeti mu dijete.«
»Bila sam izbezumljena od tuge i boli.«
 »Naravno.«
Uspijevam ga gledati u oči, iako svim silama želim odvratiti pogled.
Ono stvorenje u meni počinje se micati i širiti.
On zna! Zna!
»Onda, gdje si rodila?« pita Nicky.
»U Londonu.«
»O, pa Sara je rekla da si rodila u Leedsu.«
»Mislim, rodila sam ga u Leedsu, ali sam se odmah vratila u London.
Hayden je bio upravo doputovao iz Cape Towna. Bori se protiv pirata u
Indijskom oceanu.«
Nicky krivi glavu. »Bio sam u Leedsu prije nekoliko tjedana. Pokucao
sam na vrata tvoje majke. Učinilo mi se da je kuća posve zatvorena. Neka
susjedna rekla je da će cijelu zimu provesti u Španjolskoj.«
»Vratila se radi mog poroda.«
»Pa onda ponovno otišla u Španjolsku?«
»Da.«
Zna! Zna!
Gledam na ručni sat. Koji ne nosim. Gledam na mobitel. »Sad doista
moram ići. Moram nahraniti Roryja.«
»Svakako. Apsolutno.« Nicky ustaje i pomaže mi da odjenem kaput.
»Drago mi je što smo se ponovno vidjeli, Aggy. Pazi na to dijete.«
»Hoću.«
Rastajemo se na pločniku ispred restorana. Nakon dvadesetak se koraka
osvrćem. Nicky me i dalje gleda.
Zna! Zna!
Uzvraća na moj pozdrav rukom, a onda prelazi ulicu i kreće prema
najbližoj postaji podzemne. Kad se već našao dovoljno daleko ispred mene,
okrećem se i krećem za njim. Pognute glave vijugam među prolaznicima.
Nicky je i dalje dovoljno visok da bude uočljiv i u masi.
Zna! Zna!
Neće ništa reći.
Prijavit će policiji.
Nema dokaze.
 Nema veze.
Na postaji South Kensington uvijek vlada gužva. Brojni hodnici,
pokretne stube i prolazi vode na različite perone. Ne gubeći Nickyja iz vida,
navlačim kapuljaču i štitim lice od nadzornih kamera. Nicky u jednom
trenutku zastaje i daje nešto novca nekome violinistu. Ja se naglo
zaustavljam i okrećem, hodam u suprotnome smjeru od mase. Nekoliko
trenutaka kasnije opet se okrećem i ponovno ga slijedim.
Došao je do perona s kojeg vlakovi linija District i Circle kreću u smjeru
istoka, perona koji je prepun turista koji su izišli iz muzeja. Prigušeno se
ispričavajući, guram se i provlačim između ljudi, za Nickyjem idem sve do
suprotnoga kraja perona.
Gledam displej s obavijestima. Sljedeći vlak dolazi za minutu. Nicky
gleda mobitel.
Nazvat će policiju.
Možda samo čita mailove.
Ili poslati poruku.
Sigurno nije ništa.
Ljubomoran je jer njemu nisam mogla roditi dijete.
Nicky me voli.
Zna! Zna!
Vlak se približava, uz ritmički klopot kotača na tračnicama. Na
unutarnjoj strani zatvorenih kapaka ukazuju mi se razne slike. Vidim kako
policija dolazi u stan. Vidim kako mi odnose dijete. Pokušavam ih spriječiti,
hvatam ih za ruke, preklinjem ih da mi ga vrate... da mi ga daju u naručje.
Nicky se pomaknuo naprijed, stoji gotovo na samome rubu. Odmah sam
iza njega, dovoljno blizu da vidim one sitne dlačice na stražnjoj strani
njegova vrata i perut na ramenima. Ljudi se natiskuju oko nas.
Zna! Zna!
Što može poduzeti?
Izvijestiti policiju.
Ne.
Snažno strujanje zraka podiže mu kosu s čela. Vlak se ukazuje i juri
prema nama. Prvi vagon od nas je udaljen desetak metara, devet, šest... Iza
vjetrobranskog stakla vidim vozača. Muškarca. Dosađuje se.
 Zna! Zna!
Što ja mogu poduzeti?
Spriječiti ga!
Kako?
Rukama dodirujem središnji dio Nickyjevih leđa. Glava mu se počinje
okretati, ali ja guram još snažnije, osjećam njegovu težinu. Na trenutak
posve omamljena, potiskujem smijeh dok on pada naprijed, pokušava
održati ravnotežu, maše rukama u uskim krugovima. Na trenutak se čini da
se opire sili teže, no onda pada, nestaje ispod vlaka uz prigušeni, mukli
zvuk - zvuk koji se ponavlja sa svim kotačima redom.
Neka je žena kriknula. Pa još jedna. I ja im se spremno pridružujem.
Ljudi viču dok vagoni promiču kraj nas, usporavaju. Putnici stoje unutra,
čekaju da iziđu, ne znajući što se dogodilo pod njima. Neka punašna
djevojčica od pet-šest godina pilji u mene. Drži lutku u pregibu ruke i
poteže majku za rukav.
Majka joj pokriva oči, govori joj da ne gleda.
»Što se dogodilo tom čovjeku?« pita.
»Ššššš.«
»Kamo je nestao?«
Djevojčica uklanja majčinu ruku s lica i pilji u mene očima punima
optužbe. Ne mogu je pogledati u oči. Okrećem se i počinjem probijati kroz
gužvu. Ljudi se natiskuju naprijed, u nadi da će nešto bolje vidjeti. Drugi
žele samo otići odande. Guram se kraj njih, vijugam kroz pravu šumu
ramena i tijela, pognute glave, osluškujem razgovore.
»Netko je skočio?«
»Samo se srušio.«
»Sranje! Hoćemo li zakasniti?«
Čini mi se da se do izlaza i stuba probijam cijelu vječnost. Ruke mi
drhte. Um mi je posve otupio. Moram se sabrati. Napustim li postaju, bit ću
sumnjiva. Trebam se ukrcati u neki vlak. Odabrati neki drugi peron. Otići
odavde. Sakriti tragove.
Ono je stvorenje u meni utihnulo, ali znam što misli.
Znao je! Znao je! Znao je!
 Meghan

L ucy i Lachlan utrkuju se kroz vrata u ogradi, pa stazom do ulaznih

vrata i bacaju mi se u zagrljaj. Bljeskalice sijevaju sa svih strana, a
televizijske kamere također bilježe taj trenutak. Naš privatni obiteljski
susret postao je javan, nešto što će se u beskonačnost vrtjeti na svim
programima s vijestima. Zvijezde smo vlastite reality-emisije: Obitelj
Shaughnessy.
Jack za njima dolazi stazom, nosi dva identična kovčega. Fotografi nam
dovikuju upute, žele da još malo poziramo, no ja uvodim djecu unutra, pa
zatvaramo vrata.
Ponovno grlim djecu, ovaj put kako treba. Lucy ne prestaje brbljati, želi
mi priopćiti sve novosti prije nego Lachlan stiže sastaviti i prvu rečenicu.
»Čini mi se da imam uši. Svrbi me cijela glava. Baka mi je dala poseban
šampon, ali pekle su me oči i još sam morala sto godina na glavi držati
regenerator. Plakala sam kad mi je raščešljavala kosu, ali nije pronašla uši.
Zašto me onda sve toliko svrbi?«
»Gladan sam«, kaže Lachlan.
»Odmah ću pripremiti užinu«, kažem.
Lucy se penje Jacku u krilo. Lachlan dolazi meni.
»Jesi li rodila dijete?« pita Lucy.
»Jesam... malenog dječaka.«
Lucy se mršti. »Nadala sam se djevojčici.«
»Ali znala si da ćeš dobiti brata.«
»Da, ali nekako sam mislila da si pogriješila ili da si se možda
predomislila - kao onda kad smo u IKEI naručili onu svjetiljku i podignuli
pogrešnu, pa smo zaključili da pogrešna izgleda bolje od one koju smo
željeli, pa je nismo vratili.«
 »Bebe nisu kao svjetiljke iz IKEE«, kažem.
»A gdje je?« pita Lachlan. »Možemo ga vidjeti?«
»Još ne.«
»Zašto?«
Pogledavam Jacka. Ranije smo razgovarali kako ćemo postupiti u vezi s
time.
»Ben je nestao«, kažem.
»Znala sam!« kliče slavodobitno Lucy. »Čula sam kako djed i baka
razgovaraju. Rekli su da ga je netko ukrao.«
»Tako je«, kaže Jack. »Ali vratit će nam se.«
Lachlan se mršti. »Zašto ga je netko ukrao?«
»Bit će da je taj netko jako htio dijete«, odgovara Lucy, kao da je to
nešto najlogičnije.
»Ali ne možeš samo tako ukrasti dijete«, kaže Lachlan. Gleda me u želji
da potvrdim njegove riječi.
»Policija ga traži«, kažem. »I zato su svi ti ljudi ispred kuće. To su
novinari.«
Lachlan me gleda razrogačenih očiju. Dlanom prekriva usta. »Što ako ga
je ukrao Lovac na Djecu?«
»Nije on«, kaže Jack. Još otkako je gledao Chitty Chitty Bang Bang14
Lachlan se užasno boji Lovca na Djecu - zlikovca koji djeci nudi lizalice i
slatkiše i tako ih mami u kavez.
Slijedi još hrpa pitanja o policiji i novinarima ispred kuće.
Vidim da Lachlana sve to muči puno više. »To znači da ga više nikada
neće biti?«
»Ne.«
»A gdje je onda?«
»Kod neke druge obitelji.«
»Kao da je k njima otišao prespavati«, kaže Lucy.
»Pa, ne baš posve tako...« Imam osjećaj da će mi se srce raspuknuti.
»Ben ima novi dom i za njega se brine netko drugi.«
»Ali zašto?« pita Lachlan.
Ne znam kako mu odgovoriti.
 »Nećemo mu nedostajati?« pita Lucy.
U pomoć mi priskače Jack. »Ta osoba koja je uzela Bena jako je tužna.
Toliko tužna da je mislila da bi je beba mogla usrećiti - čak i ako je to tuđa
beba.«
»A zašto ne može imati svoju bebu?« pita Lachlan.
»Ne znamo«, kaže Jack, »ali Ben će nam se vratiti.«
»Kada?«
»Uskoro.«
»Sutra?«
»Možda ne baš sutra.«
»Vrijeme je za užinu!« kažem ja uz pljesak. »Tko želi krumpir iz
pećnice?«
»Tooo!« kliču uglas.
Jack odnosi Lucy u kuhinju, što ne čini često jer je sad već toliko velika.
Ja nosim Lachlana, upijam miris njegove kose, uvlačim ga duboko u pluća,
kao da samu sebe želim podsjetiti na to da su njih dvoje na sigurnome i da
su moji.

Neobično mi je kad je Jack danju kod kuće. Šef mu je dao slobodne

dane do daljnjega, ali Jack ne zna što bi sa sobom. Ja sam u stanju
ispunjavati sate i sate kućanskim poslovima - kuhanjem, pospremanjem i
čišćenjem, šivanjem dugmadi - no Jack samo tumara kućom, gleda kroz
prozor, provjerava mail, ponovno gleda kroz prozor.
Inače bi igrao tenis ili išao trčati, no sve što činimo sad se budno prati,
bilježi i emitira. Novinari na ulici kucaju na vrata naših susjeda, mole
pristup kupaonici ili traže nešto što bi mogli navesti u izvještajima.
Istodobno su fotografi i televizijski snimatelji postavili visoke ljestve, tako
da i preko naše živice od šimšira mogu snimati erker i ulazna vrata. Naša
kuća služi kao kulisa za javljanja s novostima svaki puni sat, koje u kamere
bez daha izgovaraju novinari, dok nam jarka svjetlost dopire kroz zastore na
prednjoj strani kuće i baca sjene na zidove.
Ovdje smo kao u pravoj zamci. Poput štakora u kavezu ili zlatnih ribica
u akvariju. Jack i ja sinoć smo ležali u krevetu poput dvoje neznanaca,
zapiljeni u strop. U jednom trenutku on mi je koljenom dodirnuo bedro, a ja
sam se još za nekoliko centimetara udaljila od njega. Kad je jedva čujno
zahrkao, postao mi je još mrskiji.
Nakon nekog sam vremena zaspala. U snovima mi se ukazao Ben. Čula
sam kako plače i počelo mi je curiti mlijeko. Pitala sam se kako mi srce
uopće može samo od sebe nastaviti kucati kad se osjećam toliko slomljeno i
unakaženo. Izdajam se svaka četiri sata, mlijeko stavljam u zamrzivač,
ustrajno povećavam zalihe, sve u nadi da će mi zatrebati.
Probudio me novinarski smijeh ispred kuće. Šale se i zabavljaju. I
zahvaljujući Jacku znam kako novinari pronalaze humoristične elemente
čak i u najmračnijim situacijama, jer se tako štite od tragedije ili se bore
protiv dosade. Šale se u vezi s Jimmyjem Savileom, Rolfom Harrisom,
Borisom Johnsonom i Donaldom Trumpom.15 Ništa nije nedopušteno i
ništa nije »prerano«.
Televizor je stalna zvučna kulisa, jer pratim sve emisije vijesti, slušam
beskonačnu povorku stručnjaka za brigu o djeci, liječnika, pregovarača s
otmičarima i roditeljima koji su pretrpjeli gubitak, od kojih se traži da se
osvrnu na istragu, da kažu kako se Jack i ja eventualno osjećamo.
Komentari se traže i od naših prijatelja, koje dočekuju u zasjedi kada izlaze
iz automobila ili kuće. Zatečeni Kamerama, izgovaraju fraze prepune
suosjećanja, ne dodaju ništa novo, samo ispunjavaju medijske praznine.
Diljem zemlje zabilježeno je na desetke nepotvrđenih slučajeva
uočavanja Bena. Mlade majke tuže se da ih neznanci zaustavljaju na ulici,
vire im u kolica i sumnjičavo ih ispituju.
Tu i tamo pojavi se neka nova informacija. U jednome odjeljku nužnika
na postaji Kings Cross pronađena je bolnička dekica. Torba s kotačićima i
škotskim uzorkom pronađena je u nekome vlaku koji je došao u Edinburgh.
Jedna čistačica odnijela ju je kući, misleći da je ostavljena, ali je vidjela da
se torba spominje u vijestima, pa ju je predala policiji.
»Znači da je Ben u Škotskoj«, rekla sam Annie.
»To ne znamo.«
»Ali, ta torba...?«
»Možda je samo ostavljena u vlaku. Od Kings Crossa do Edinburgha još
je sedam postaja.«
»Znači da može biti bilo gdje?«
 »Provjeravamo snimke nadzornih kamera i podatke o prodaji karata na
tim postajama.«
Trudim se i dalje razmišljati pozitivno, moduliram glas da bude niži i
tiši, kao i razumniji, kad god razgovaram s policijom, no u sebi zapravo
vrištim: Samo ga već jednom pronađite, za ime svijeta!
U međuvremenu i dalje pristižu pisma, razglednice i razne poruke.
Poštar je danas došao dvaput, oba puta izručio nam je pune tri vreće
pošiljaka. Annie je predložila da prvo ona sve pročita, za slučaj da se
porukom javila i otmičarka, no meni se samo čini da nas želi zaštititi od
uvreda i provokacija. Na internetu se već pojavila hrpa teorija zavjere.
Netko je ustvrdio da je cijela otmica prijevara kojoj je cilj da Jack postane
još poznatiji. Drugi kažu da je otmicu organizirala mafija koja se bavi
prodajom bjelačke djece trgovcima robljem na Bliskom istoku. Ne bih
smjela čitati te luđake. Mašta mi i bez toga ima više nego dovoljno
materijala.
Annie predlaže da se privremeno preselimo mojim roditeljima.
»Rekla si da bi se otmičarka mogla pokušati javiti...?«
»Možemo preusmjeriti pozive s vaših telefona.«
»A što ako netko pokuša Bena donijeti kući?«
Annie ne odgovara, no znam da misli da se hvatam za slamke. Meni se
fućka. Smijem biti i iracionalna i suludo optimistična. Odbijam jedino
odbaciti nadu.
Lucy je danas otišla u školu, no Lachlan je ostao kod kuće, jer mi treba
nešto što će mi skrenuti misli. Ni ona ni on od jučer nisu spomenuli Bebu
Bena. Ne bih rekla da ih to ne dira ili da im nije stalo. Ali u tome je razlika
između djece i odraslih - djeca u tugu ne ulažu toliko energije.
Prijenosno računalo otvoreno mi je na središnjoj radnoj plohi u kuhinji.
Na internetu tražim druge članke o nestanku djece. Kad je nestala
Madeleine McCann, cirkus je trajao mjesecima, a onda se protegnuo i na
više godina. Jacka ljuti kad spomenem takve činjenice. »Nije isto«, kaže.
»Bena ćemo pronaći.«
Trenutačno je na katu, sjedi u zagušljivoj radnoj sobi, gleda nogomet ili
igra pasijans na računalu. Ili možda također pretražuje internet, traži utjehu,
nešto što će ga umiriti ili mu pomoći da dođe do nekog traga.
 » Dr. Haven bi vas htio posjetiti«, kaže Annie, dlanovima obavijajući
mobitel. »Dovršio je psihološki profil.«
»Kada?«
»Kaže da može doći i za petnaestak minuta.«
»U redu«, kažem, očajnički se želeći domoći bilo kakve novosti. Nije da
se dosađujem, nego se samo osjećam posve nemoćno. Želim činiti nešto
korisno, nešto pozitivno što će imati i nekakav učinak.
Annie pred ogledalom u predvorju dotjeruje frizuru i stavlja sjajilo na
usne. Pitam se ima li to kakve veze sa Cyrusom Havenom.
»Koliko ga dobro poznaješ?« pitam.
»Koga?«
»Dr. Havena.«
»Ne baš osobito dobro.«
»Ah... Mislila sam da ste možda prijatelji.«
Annie se blago rumeni, a meni je jasno da sam na dobrome tragu. Ili joj
se Cyrus jako sviđa ili je među njima ranije bilo nečega.
»Kako ste se upoznali?« pitam.
»On razgovara s policajcima koji su sudjelovali u pucnjavi ili su ranjeni
ili ozlijeđeni na dužnosti.«
»To se i tebi dogodilo?«
Kima. »O tome ne smijem govoriti.«
Zbog njezine sam suzdržanosti još znatiželjnija. »Dr. Haven je vrlo
zanimljiva osoba. Izvrsno sluša. To mu je valjda u prirodi posla. Ali imam
dojam i da je jako tužan.«
»To je razumljivo«, kaže Annie.
»Zašto?«
»Nakon svega što je proživio.«
»Što mu se dogodilo?«
»Doista ne bih smjela o tome...«
Otvaram računalo i u Googleovu tražilicu upisujem ime Cyrusa Havena.
»Nećete ništa pronaći«, kaže Annie.
»Zašto?«
 Nervozno gricka unutarnju stranu obraza. »Ovo niste čuli od mene,
dobro?«
Kimam.
»Potražite ime Elias Haven-Sykes.«
Na ekranu se pojavljuju deseci linkova s dramatičnim naslovima:

Cijela obitelj raskomadana

Najmlađi sin otkrio obiteljski masakr
Haven-Sykes upućen u psihijatrijsku bolnicu

Otvaram dio linkova i čitam ih u tišini.

Elias Haven-Sykes (18) mačetom je 1995. u Manchesteru ubio

roditelje i dvije mlađe sestre. Preživio je samo jedan član obitelji -
Cyrus Haven-Sykes (13), koji se kući vratio s nogometnog treninga i
zatekao brata kako gleda televiziju, stopala položenih na očevo tijelo.
Majka je ležala na podu u kuhinji. Sestre su se pokušale
zabarikadirati u jednoj spavaćoj sobi, ali ih je ubojica izvukao ispod
kreveta i sasjekao.

Annie me gledala dok sam čitala.

»Zašto?« pitam šaptom.
»Eliasu je dijagnosticirana shizofrenija. Od šesnaeste godine s manjim
ili većim prekidima boravi u psihijatrijskim bolnicama.«
»Gdje je sad?«
»Koliko znam, u Ramptonu, zatvoru s najvišim sigurnosnim mjerama.«
»Priča li Cyrus ikada o njemu?«
»Ne.«
Zatvaram računalo, ne želeći dalje čitati. Sad se sjećam tog slučaja, ali
ne i imena ljudi. U mislima mi se jasno ukazuje jedna slika - fotografija
tinejdžera, u crnome odijelu, koji sam stoji među ljesovima u kojima mu je
obitelj. Pod snimkom je pisalo da je riječ o »najusamljenijem dječaku na
svijetu«.
 Cyrus dolazi u podne. Toliko je nenametljiv i običan da novinari na
njega uopće ne obraćaju pozornost sve do posljednjeg trenutka, kad se
počinje približavati ulaznim vratima. Netko ga doziva po imenu i ostali
ubrzo jure iz automobila i kombija, no vrata su se tada već zatvorila, a
Cyrus svlači kožnu jaknu. Annie je preuzima i stavlja na vješalicu. Ruke im
se kratko dodiruju i načas se pogledavaju.
Ja kuham čaj, no Cyrus ga ne pije. Čini se da uživa u samome obredu,
ali mu se nikako ne sviđa okus.
»Gdje je Jack?« pita.
»Na katu.«
»Kako se drži?«
Što želi da kažem? Jacku je teško, jako se muči, a ja mu ne mogu
pomoći. Nisam čak ni sigurna želim li mu pomoći. Znam da nije ni fer ni
razumno kriviti Jacka, ali otkada je život fer? Ništa od toga ne izgovaram,
no nekako slutim da me Cyrus svejedno čuje.
Kao da je čuo nekakav poziv, Jack dolazi u kuhinju. Sjeda i prihvaća čaj,
zagledan u mliječnosmeđi napitak kao da se pokušava sjetiti kako se zove.
Cyrus iz ruksaka vadi jedan jedini papir. Stavlja ga na stol i smješta
između laktova. Kažiprstom pridiže naočale na nos.
»Evo što sam prenio policiji«, kaže. »Sada traže ženu u tridesetim ili
ranim četrdesetim godinama koja se u bolničkome okruženju osjećala
ugodno, koja se onamo uklopila, te je i s pacijentima i s posjetiteljima
ostvarivala interakcije a da pritom nije izazivala pozornost, niti ju je nešto
ometalo. Jednako tako, dobro je poznavala raspored prostorija u bolnici
Churchill - raspored stubišta, dizala i nadzornih kamera - a to pokazuje ili
da je radila u toj bolnici ili da je ranije boravila u njoj. Policija provjerava
podatke o zaposlenicima i starije snimke nadzornih kamera.«
Cyrus prstom prelazi na sljedeći odlomak.
»Vrlo vješto i uspješno laže, što vam možda izgleda logično i očito, ali
doista nije lako lagati kad je ulog ovako velik. Kod većine ljudi pojavit će
se znakovi napetosti - zarumenjet će se ili početi mucati, preznojavati se,
meškoljiti... No ova je žena i pod pritiskom ostala pribrana.
Čini mi se da je vrlo inteligentna, ali da se to ne mora odražavati i u
stupnju njezina obrazovanja.«
 »Kako to mislite?« pita Jack, koji papirnati ubrus savija na sve manje i
manje kvadrate.
»Visok kvocijent inteligencije nije uvijek sinonim za velike uspjehe na
akademskome području. Možda nije imala prilike ili uvjete potrebne za
nastavak školovanja nakon srednje škole. No očito je da je vrlo inteligentna.
Promislite samo o tom stupnju planiranja - različite krinke, mjere opreza,
verbalno i neverbalno ponašanje, kao i interakcije s ljudima poput vas.«
»Znači da imamo posla s velikim zločinačkim umom?« kaže Jack
sarkastično.
Cyrus ne reagira. »Ne nužno zločinačkim umom, ali svakako s
pronicljivom ženom koja nije izgledala ni nervozno ni prestrašeno. Ženom
koja je mjesecima planirala ovaj zločin.«
»Samo tražite izlike za bolnicu... da se nekako izvuku.«
Ubacujem se u razgovor. »Cyrus to nije rekao.«
»Kaže da je ženska genijalka.«
»Samo vam predstavljam psihološki profil«, kaže Cyrus. »Nikome ne
tražim izlike. Pokušavam razumjeti ljude. Inače, kad promatram poprište
nekog zločina, najčešće vidim počiniteljeva ograničenja. Gotovo uvijek
počine pogrešku ili dožive neuspjeh jer nisu u stanju unaprijed planirati.
Koncentriraju se na zločin, ali ne i na izlaznu strategiju. Postanu nestrpljivi,
pa prestaju razmišljati o tome što će se dalje događati. U ovome je slučaju
ta žena sve pomno i detaljno isplanirala - kako se domoći djeteta i kako
pobjeći. Nije improvizirala. Nije pomislila: ›U redu, ako dođem do te faze,
dalje ću se već nekako snaći.‹ Imala je spremnu još jednu krinku. Imala je
tu torbu s kotačićima. Zacijelo je čula da se oglasio alarm. Znala je da je
traže. Bolnica je pravi labirint. Izlazi su se zatvarali jedan za drugim, no nju
nije obuzela panika, nije pobjegla, niti je nekako na sebe navukla pozornost.
Policiji je trebalo više dana da otkrije kako je Bebu Bena prokrijumčarila iz
bolnice.«
Malo šuti, čeka da Jack nešto kaže. Budući da nema reakcije, nastavlja.
»Vrlo je vjerojatno da je počiniteljica udana ili u vezi, ali ne baš
stabilnoj. I to je jedan od razloga zbog kojeg želi dijete - da trajno učvrsti
vezu. Da muškarca za kojeg se boji da bi je mogao napustiti natjera da
ostane uz nju.
 I pripravna je izložiti se opasnosti. Na svakome koraku otmice izgledi za
otkrivanje samo su se povećavali, no ona je odvažno nastavljala -
preodijevala se, prolazila hodnikom, ulazila u samo srce bolnice. U bilo
kojem trenutku netko od zaposlenika mogao je zatražiti da pokaže iskaznicu
ili je mogao aktivirati alarm.
Smatram da je djelovala sama, ali i da je imala spremno mjesto za dijete,
kao i uvjerljivu priču.«
»Kakvu priču?« pitam ja.
»Najvjerojatnije je glumila da je trudna - prijatelje i članove obitelji
uvjeravala da bi svakog trena trebala roditi.«
»To znači da je pod haljinu stavljala jastuk«, kaže Jack.
»Mislim da je u tome bila i malo profinjenija«, kaže Cyrus. »Na
internetu je moguće kupiti trudničke proteze. Na nekim se sajtovima
prodaju i lažni testovi za trudnoću, kao i lažne slike s ultrazvuka.«
»Zašto nije rodila svoje dijete?« pita Jack.
»Možda ne može zanijeti. Umjetna je oplodnja skupa i čovjeku se
pružaju četiri prilike za uspjeh. Posvajanje također može biti teško i
problematično, ovisno o njezinoj dobi i prošlosti. Profesionalno sam se već
susreo s nizom žena bez djece koje su razmišljale o tome da otmu nečije
dijete. Neke su imale problema u vezi, neke su mučile halucinacije, ili su
toliko očajnički željele ljubav da im je dijete preraslo u svojevrsni sveti
gral.«
»Hoće li nauditi Benu?« pitam.
»U uobičajenim okolnostima neće.«
»A koje bi to bile druge okolnosti?«
»Ako se prestraši, ako je stjeraju u kut ili očajnički želi izbjeći da je
otkriju... tada bi se mogla uspaničiti, no budemo li joj slali odgovarajuće
poruke, bude li i dalje bila mirna, Bena će voljeti i paziti na njega.«
»Doista mislite da sluša?« pita Jack. »Gdje su dokazi za to? Policija se
prema njoj odnosi kao prema žrtvi, a ne zločincu. Svi bi je nekako trebali
žaliti - a što je s nama?«
»U pravu je«, kažem. »Takav odnos prema njoj nije dao rezultata.«
»Nije ni zločinac, ni žrtva«, kaže Cyrus. »U svojim očima. Sada je već
uvjerena da je Ben njezino dijete, dok smo mi ljudi koji joj ga želimo
oduzeti. Mi smo u njezinim očima zločinci.«
 »Pa to je smiješno«, kažem ja, već drhtavim glasom. »Ben je naše
dijete.«
»Naravno«, kaže Cyrus. »I vratit ćemo vam ga.« Skida naočale i trlja
hrbat nosa. »U posljednjih trideset godina u Velikoj Britaniji oteto je više od
šezdesetero djece, a roditeljima su sigurno vraćena sva, osim u četiri
slučaja. Znam da je to vrlo mali uzorak, no nadam se da vam i te brojke
mogu pružiti utjehu.«
Odgovor je ne. Vrijedi upravo suprotno. Status statističke iznimke ne
donosi utjehu. To je kao da imaš neku rijetku bolest ili si žrtva neviđene
nesreće - i dalje se samo pitaš: Zašto baš ja? Zašto ne netko drugi?
Cyrus ponovno spušta pogled na papir na stolu. »Nakon što sam proučio
ovaj slučaj - a osobito to podrobno planiranje i samouvjerenost izvedbe -
sve više imam dojam da je ta žena nešto tako već učinila i ranije.«
»Otela dijete?« pita Jack.
»Ili kao pokus ili kao neuspjeli pokušaj.«
»Kada? Gdje?«
»Detektiva MacAteera zamolio sam da pregleda dosjee o ranijim
otmicama, kao i dokumentaciju o nestaloj djeci i narušavanju sigurnosti u
bolnicama i školama.«
Gledam Jacka, pitam se prima li on istu poruku.
»Tu je još nešto«, kaže Cyrus, pomno birajući riječi. »Držim da bismo
trebali razmotriti i mogućnost da je Ben konkretno odabran.«
»Kako to mislite odabran?« pitam.
»Te je večeri u sobi bilo osamnaestero djece. Ta je žena prošla kraj još
najmanje šest rodilja s tek rođenom djecom. Zašto nije uzela neko od njih?«
Nekako ne uspijevam posve pojmiti značenje tih riječi. »Mislite, znači...
?«
»Samo pokušavam objasniti nedosljednosti.«
»Zašto bi odabrala baš Bena?« pita Jack.
»Možda je vidjela Meg pri dolasku u bolnicu ili je možda vas prepoznala
s televizije. Ili vas je možda zapazila i odredila još ranije. Jeste li tijekom
tjedana uoči poroda primijetili da vas netko prati? Neobični automobili ili
telefonski pozivi?«
Odmahujem glavom, sada u to manje uvjerena nego ranije.
 »Koliko je još ljudi znalo kada ćete i gdje roditi?«
Pokušavam bolje promisliti. Prijateljice moje majke, moja instruktorica
joge, moja frizerka, djevojčice u razredu, Lucyna učiteljica, osoblje
Lachlanova vrtića... Znao je moj liječnik, naravno. Moja majka...
»A što je s tvojim blogom?« pita Jack.
Cyrus podiže pogled s papira. »Kakvim blogom?«
»Pišem blog namijenjen mladim majkama«, objašnjavam. »Više iz
hobija.«
»O čemu pišete?«
Sliježem ramenima. Neugodno mi je. »O svome životu, klincima,
Jacku... ali nikad se ne služim pravim imenima.«
»Imala je šest tisuća pratitelja«, kaže Jack, pokušavajući biti koristan.
»Objavili ste kad ćete roditi?«
Osjećam kako me obuzima zdvojnost. »Moguće je da sam spomenula...«
»Jeste li naveli datum?«
Kimam.
»Jeste li spomenuli bolnicu?«
»Moguće.«
»Jeste li se s nekom od tih žena dopisivali?«
»Čitateljice komentiraju moje tekstove ili mi šalju poruke.«
»A vi im odgovarate?«
»Ne svaki put.«
Znam što misli. Neke su od tih čitateljica zasigurno trudne ili imaju
mladu obitelj ili su možda izgubile dijete.
»Ima li među njima hejterica, provokatorica, trolova?« pita.
»Možda. Ponešto. Vrlo rijetko. Zapravo gotovo uopće nema. Nikada
nisam objavila gdje živim, kao ni nazive ulice, škole, vrtića...« Znam da
zvučim kao da se povrijeđeno branim.«
»A kako dobivamo sve one besplatne proizvode?« pita Jack.
»Tvrtke znaju tko piše te blogove«, kažem. »A znaju i moje prijateljice.«
Samu sebe zakopavam sve dublje, ali ovdje nije riječ o tome kako
zaštititi mene. Pokušavam bolje razmisliti. Je li moguće da me netko pratio?
Prekopavam po sjećanjima. Prije nekoliko tjedana neki je BMW pojurio za
mnom iako se na jednome semaforu u Hammersmithu već bilo uključilo
crveno. A ona jeziva žena koja je uvijek nekako u blizini, uz jezerce, dok s
Lachlanom hranim patke? Neprestano se češe po podlakticama i razgovara
sa sobom. Kad sam tako počela, više se ne mogu zaustaviti. Neki beskućnik
spava pred ulazom u crkvu. Ponekad kuca na vrata u kvartu i pita može li
kome što odraditi. Pa onda onaj muškarac u knjižnici koji pokušava ženama
viriti pod suknju kada se spuste na one vreće za sjedenje da djeci pročitaju
priču.
»Je li se netko osobito zanimao za vašu trudnoću?« pita Cyrus.
»Ne bih baš rekla. Znam hrpu trudnica. Išla sam na jogu u fitness-centar,
a na blogu dobivam mnogo komentara mladih mama.«
»Je li se tko po nečemu istaknuo? Bio osobito energičan ili prodoran,
postavljao neobično mnogo pitanja osobne prirode.«
»Pa zapravo i ne.«
Jack nas prekida. »A ona čiji je muž u Ratnoj mornarici?«
»Agatha«, kažem ja. »Nije nimalo energična, ni prodorna.«
»Tko je Agatha?« pita Cyrus.
»Išle smo zajedno na jogu.«
»Koliko je dugo znate?«
»Oko mjesec dana. Radi u ovome kvartu.«
»I trudna je?«
»Rodila je nešto prije mene.«
Cyrus nešto bilježi. »Imate Agathinu adresu?«
»Imam njezin mobitel i mail.«
Vani se čuje neko komešanje. Povici. Naguravanje. Annie otvara ulazna
vrata. Novinari opsjedaju detektiva MacAteera u trenutku kada izlazi iz
policijskog vozila. U pratnji vozača i još jednog detektiva, probija se kroz
hordu predstavnika medija, ne obazirući se na pitanja.
Dočekujem ih u predvorju, u kojem je odjednom vrlo tijesno. MacAtcer
kratko gleda Cyrusa, kima, ne pruža mu ruku.
Odmah se obraća meni. »Neko novorođenče ostavljeno je ispred crkve u
Little Draytonu, u Shropshireu. Riječ je o dječačiću, no ne znamo je li to
Ben«, kaže.
Uzmičem od njega, već se ljuljam i hvatam za zid.
 »Dijete je prebačeno u najbližu bolnicu. Moram naglasiti - ne znamo je
li to povezano s našim slučajem, ali smatram da je bolje da to doznate od
mene nego od ove svjetine vani.«
Pitanje mi zapinje u grlu.
Jack pita: »Što točno znamo?«
»Na temelju prvih izvještaja, moguće je da je dijete staro tek nekoliko
sati. Trenutačno je u bolnici na pregledu.«
»To je Ben!« otima mi se iz usta. »On je.«
»To ne znamo«, kaže MacAteer. »Možda ćemo morati obaviti analizu
DNA.«
»Molim vas, dajte da ga vidim. Mogla bih ga nahraniti. I dalje imam
mlijeka.«
MacAteer se pogledava sa Cyrusom. Smatraju da se ponašam
iracionalno. Počinjem se prepirati. Cyrus me prekida. »Molim vas, gospođo
Shaughnessy. Meghan. Nemojte sve ovo dodatno otežavati.«
MacAteer vadi malenu plastičnu epruvetu. »Treba nam uzorak DNA -
samo mali bris iz usta.«
»Svakako«, kaže Jack, pa već poseže za epruvetom.
»Ne, ja moram dati uzorak«, govorim bez razmišljanja, svjesna
opasnosti analize DNA i grijeha koje bi mogla razotkriti.
»Majka ili otac, svejedno je«, kaže MacAteer.
Jacku uzimam epruvetu i vatenim štapićem prelazim po unutarnjoj strani
obraza, pa ga vraćam u epruvetu. MacAteer stavlja poklopac, pa je sprema
u unutarnji džep. »Javit ću vam čim nešto doznamo«, kaže. »U
međuvremenu, policajka Hipwell ostat će ovdje i pobrinuti se za medije.
Dok ne doznamo nešto više, preporučujem da ne idete u javnost s
izjavama.«
Detektivi odlaze, praćeni novom baražnom vatrom pitanja. Annie i
Cyrus ostaju. On pita jesmo li Jack ili ja ikada bili u Little Draytonu ili
znamo nekoga tko ondje živi. Samo odmahujemo glavom.
Jack uključuje televizor. Gledamo neku reporterku koja se javlja ispred
bolnice u Stokeu, jedva obuzdavajući kosu na jakome vjetru.
»Tek rođeni dječačić, težak 3,2 kg, pronađen je u kartonskoj kutiji kraj
glavnoga ulaza u crkvu. Ekipa hitne pomoći prebacila ga je u Kraljevsku
sveučilišnu bolnicu u Stokeu, gdje je osoba zadužena za odnose s javnošću
prije manje od pola sata priopćila da je dijete dehidriralo, ali da je
općenito u dobrome stanju.
To otkriće pokrenulo je intenzivna nagađanja o tome da bi mogla biti
riječ o malenom Benu Shaughnessyju, novorođenčetu otetome iz jedne
londonske bolnice prije šest dana. Policija odbija komentirati tu
pretpostavku, no maločas je detektiv koji vodi tu istragu posjetio roditelje
Bebe Bena, Jacka i Meghan Shaughnessy, kod kuće u Londonu.«
Na ekranu se sada vide glavni detektiv MacAteer i njegovi kolege kako
ulaze u našu kuću. Sve to odigralo se prije manje od dvadeset minuta, a već
je u vijestima.
»To je Ben«, šapućem.
»To ne znamo«, kaže Jack.
»A tko drugi?«
»Pa stalno se događa da majka napusti dijete.«
Odmahujem glavom. »Ne stalno...«
 Agatha

Č uje se zvučni signal s interfona. Ja sanjam o proslavi Roryjeva prvog

rođendana. Gosti dolaze s poklonima i balonima. Pripremila sam tortu
u obliku medvjedića i postavila tanjure pune kobasičica u tijestu i mini-
sendviča. Ponovno se čuje onaj zvuk i slika mi se u glavi raspršuje.
Čujem glasove. Hayden interfonom razgovara s nekim. Te ljude
dočekuje na stubištu - riječ je o dvojici policajaca. Promatram ih kroz
odškrinuta vrata spavaće sobe.
»Žao mi je što vas uznemiravamo«, kaže detektiv. »Trebali bismo
razgovarati s Agathom Fyfle.«
»Spava«, kaže Hayden.
»Budna sam«, dovikujem iz spavaće sobe. »Treba mi samo nekoliko
minuta.«
Osluškujući kod vrata, popravljam položaj haljine i kose, samoj sebi
govorim da moram normalno disati i ostati mirna. Jesu li došli zbog Nickyja
ili zbog djeteta? Je li to uopće važno?
Pretjerala si.
Bio je to nesretan slučaj.
Ubila si ga.
Nisam!
Gurnula si ga.
Nickyja sam voljela.
Policajci sjede, svaki na jednome kraju sofe - jedan je u uniformi, dok
drugi na sebi ima nekakvo ružno plavo odijelo posve izlizano na taktovima.
Uljudno ustaju. Policajac u uniformi primiče se tridesetoj, ima kratko
podšišanu kosu i oblo lice koje skriva budući podbradak. Detektiv je
dvadesetak godina stariji, ima alkoholičarski nos i prorijeđenu kosu. Nudim
im čaj ili kavu. Odbijaju. Sjedam u naslonjač. Hayden sjeda na naslon za
ruke na naslonjaču.
»Smijem li vas zvati samo po imenu?« pita stariji.
Kimam.
»Ne znam jeste li čuli tu vijest«, kaže. »Prekjučer se na postaji
podzemne South Kensington dogodila nesreća. Neki je muškarac pao pod
vlak.«
»Pa to je strašno!«
»Smatramo da poznajete žrtvu«, kaže detektiv. »Zvao se Nicholas David
Fyfle.«
Ispuštam uzbunjeni krik i dlanom pokrivam usta. »To je zacijelo neka
pogreška.«
»Zašto mislite?«
»S Nickyjem sam se vidjela jučer... ili ipak prekjučer? Ne, jučer. Bili
smo na kavi.«
»A gdje to?«
»U jednome restoranu u blizini muzeja Victoria and Albert.«
Dvojica se policajaca gledaju. Detektiv kaže: »Je li točno da ste bili u
braku s gospodinom Fyfleom?«
»To nije točno«, kaže Hayden. »On joj je stric.«
Hvatam ga za ruku i obraćam se detektivu. »Razveli smo se prije tri
godine.«
Hayden povlači ruku iz mojeg stiska. »Nisi mi rekla da si bila u braku.«
Tonom me jasno optužuje.
»Nismo dugo bili zajedno«, objašnjavam.
»Ha? Ali rekla si da ti je to stric.«
Hayden od muhe radi slona - sramoti me pred nepoznatim ljudima.
Znala sam da je ljubomoran, a upravo zbog toga mu i nisam željela reći.
Dvojica se policajaca s nelagodom pogledavaju, ne želeći se miješati u
obiteljske razmirice. Stariji se sada nakašljava. »Kada ste bili na kavi s
gospodinom Fyfleom... kako vam se činio?«
»Dobro. U redu. Došao je u London na neku konferenciju.« Ispuhujem
nos u papirnatu maramicu i šmrcam.
»Kako biste opisali njegovo duševno stanje?«
 »Nisam sigurna da sam najbolje razumjela pitanje.«
»Je li vam se činio uzrujanim ili zbog nečega potištenim?«
»Potištenim? Ne, zapravo ne. Pričao mi je o supruzi i posincima. Čini mi
se da mu je malo nedostajao dom.«
»To vam je rekao?«
»Ne. Mislim, to se moglo zaključiti.«
»Je li spominjao kakve probleme u braku?«
»Baš i nije.«
»Nego što?«
»Rekao je da nije ispunio ›očekivanja‹.« Prstima pokazujem navodne
znakove.
»Čija očekivanja?«
»Očekivanja svoje supruge, pretpostavljam.«
»Problemi s novcem?«
»Nicky je pisac«, odgovaram, kao da time sve postaje jasno.
Sada se oglašava policajac u uniformi. »Razveli ste se sporazumno i u
prijateljskim odnosima?«
»Apsolutno.«
»A vi ste zadržali njegovo prezime?«
»Da.«
»Zašto?«
»Zapravo ne znam. Nije mi se dalo rješavati svu tu papirologiju,
mijenjati vozačku, putovnicu, kreditne kartice...«
Hayden kraj prozora korača amo-tamo, pretvara se da gleda van, no
pogled mu samo sijeva lijevo-desno.
»Gdje ste se oprostili i razdvojili?« pita detektiv.
Pokušavam se prisjetiti.
»Na ulici... ispred restorana.«
»I tada ste posljednji put vidjeli gospodina Fyflea?«
Malo oklijevam, ne želeći dopustiti da me uhvate u laži. U glavi iznova
vrtim cijeli prizor. Lice mi je bilo zakriveno. Da su me kamere snimile, ne
bi mi postavljali ta pitanja.
 »Mislila sam da ću se s Nickyjem ponovno vidjeti na postaji, no bio je
ispred mene.«
»Što ste vi radili na postaji?«
»Išla sam na podzemnu za Earls Court. Nicky je rekao da ide na
Victoriju.«
»Jeste li ga vidjeli na peronu?«
»Ne, ja sam išla linijom Piccadilly.«
»Zašto niste zajedno otišli na postaju?« pita detektiv.
»To mi je palo na pamet tek nakon što je Nicky već otišao.«
Hayden nas prekida. »Je li taj tip onda skočio ili ga je netko gurnuo?«
»Zašto mislite da ga je netko gurnuo?« pita stariji detektiv i okreće cijelo
tijelo, da bolje promotri Haydena, koji pod njegovim pogledom postaje još
nervozniji.
»Tek tako«, kaže. »Ali vi nekako postavljate mnogo pitanja. Ako se tip
bacio, čemu onda sav taj trud?«
Lecnuvši se, gledam policajce kao da se ispričavam u njegovo ime.
Detektiv sada gleda mene. »Razgovarali smo s više očevidaca koji
navode mogućnost da je gospodin Fyfle možda gurnut s leđa ili da je došlo
do nekog usputnog sudara. Na snimkama nadzorne kamere također se vidi
da je kontakt moguć, iako se moglo raditi i o slučajnome dodiru.«
»O kome je riječ?« pita Hayden.
»Tu osobu još nismo uspjeli identificirati. Smatramo da je taj muškarac
ili žena bio u dugačkome kaputu s kapuljačom.« Detektiv malko naginje
glavu u stranu. »Imate li vi takav kaput, gospođo Fyfle?«
»Gospođica«, ispravljam ga ja.
»Gospođice Fyfle.«
»Nisam gurnula Nickyja!«
»Pitao sam imate li kaput s kapuljačom.«
»Kako je izgledao?«
»Crne ili možda tamnoplave boje... sa širokim ovratnikom koji može
služiti i kao kapuljača.«
Kratko gledam Haydena, koji želi da nešto kažem.
 »Imala sam takav kaput, ali sam ga dala u neku dobrotvornu
organizaciju.«
»Kada?« pita policajac u uniformi.
Još dugo šutim, kao da se s mukom pokušavam prisjetiti. »Sada već prije
više tjedana... stavila sam ga u jedan od onih kontejnera za rabljenu
odjeću.«
U staklu vidim Haydenov odraz. Pilji u mene.
»No, da«, kaže detektiv, pa briše ruke o prednju stranu nogavica. »Čini
mi se da smo riješili većinu pitanja. Sjetite li se još čega...«
»Javit ću vam se«, kažem.
Već su gotovo na vratima. Detektiv se tada okreće. »Samo iz znatiželje,
je li se gospodin Fyfle javio vama ili ste vi zvali njega?«
»On je nazvao mene.«
»Koliko dugo prije toga niste razgovarali?«
»Godinama.«
»Zašto vam se onda javio?«
»Čuo je za dijete.«
»Dijete?«
»Prije deset dana rodila sam sina.« Pokazujem čestitke na okviru
kamina. Neke sam dobila od prijateljica, a neke sam poštom poslala sama.
»Čestitam.«
»Hvala«, kažem. »Nicky i ja nismo mogli imati djecu. Pokušavali smo.
Čini mi se da smo se zbog toga u konačnici i rastali - zbog stresa i
razočaranja.«
»Tako...« kaže detektiv, no ne sviđa mi se njegov ton. Ne znam ni koliko
mu je sve doista jasno, ni koliko mi vjeruje.
»Do viđenja, gospodine Cole«, kaže Haydenu, koji ne uzvraća. Ja stojim
na stubištu ispred vrata i gledam kako se spuštaju stubama, pripremam se za
ono što slijedi.
Hayden korača amo-tamo iza sofe, poteže se za uho, što obično radi kad
razmišlja. Sjevši, ja neprestano okrećem glavu lijevo-desno, kako bih ga
mogla gledati u oči.
»Zašto si lagala? Rekla si da ti je dugogodišnji prijatelj... gotovo poput
strica.«
 »Mislila sam da ćeš možda biti ljubomoran.«
»Ja? A zašto?«
»Muškarci su u vezi s takvim stvarima ponekad čudni.«
»A je li? A tko ti je to rekao... tvoji ostali muževi?«
»Imala sam samo jednoga. Molim te, nemoj biti takav.«
»Zašto ste se razveli?«
»Nismo mogli dobiti dijete. Nicky je imao premalu koncentraciju
spermija. Pokušali smo sve, ali ništa nije upalilo. O tome smo razgovarali
na kavi.«
»Jules zna da si bila u braku?«
»Ne! Da. Moguće je da sam joj rekla.«
»Znači, znaju svi osim mene?«
»Ne, ne svi.«
»Što mi još tajiš?«
»Ništa.«
»A taj kaput? Murjacima si rekla da si ga stavila u kontejner, iako i ovog
trenutka visi u tvojem ormaru.«
»Nisam mislila na taj kaput.«
»Molim?«
»To je drugi kaput.«
»Izgleda jednako.«
»Sviđa mi se taj kroj. Stari je već bio izlizan na laktovima i nedostajala
su mu dva dugmeta.«
»Kada si kupila novi kaput? Gotovo i nisi izišla iz stana.«
»Kupila sam ga na internetu. Dostavili su ga kad si ti bio vani.«
Hayden mi želi vjerovati, no jasno vidim da s time ima problema. Mrzi
tajne i ne voli iznenađenja. Istodobno, uživa u očinskoj ulozi i ovome
igranju sretne obitelji. To mu vidim u očima i čujem u glasu kad god govori
o Roryju.
Grlim ga sa stražnje strane, glavom mu se naslanjam na leđa. On se
okreće, pa se ljubimo. Otvaram oči i vidim da me promatra. Ono stvorenje
počinje mi se kretati među organima, pa mi obavija srce, malo-pomalo steže
ga sve snažnije.
Glupačo! Glupačo! Glupačo!
 Meghan

O na beba ipak nije Ben. Iz bolnice su priopćili da je u trenutku kad je

pronađen na ovome svijetu bio tek šest sati. Majka, kojoj je bilo punih
šesnaest, rodila ga je u svojoj sobi i prokrijumčarila iz kuće u školskoj torbi,
te ga ostavila pred ulazom u crkvu. Majka i neželjeno dijete u
međuvremenu su opet zajedno. Baš dirljivo.
Prva mi je reakcija poricanje. Rekla sam da je majka lagala i zatražila
ispitivanje DNA. Kakva ironija. Istodobno sam zadrhtala cijelim bićem i
znala da se ponašam nerazumno. To je tuđe dijete, no to ne znači da je sve u
redu i pravedno. Ona ne želi to dijete. Nije ga zavrijedila.
Novost nam je priopćila Annie. Ostala sam bez posljednjeg atoma snage
te otišla u krevet s kutijom papirnatih maramica. Jack je došao malo kasnije
i sjeo do mene. Znala sam da želi razgovarati, ali sam se pretvarala da
spavam. Možete me smatrati kukavicom, ali znam kako će završiti svaki
razgovor. Ja ću Jacka optužiti da nikad nije ni želio Bena, da je predložio
prekid trudnoće, da je i priželjkivao nešto slično ovome. A on će me gledati
poput tuljana kojeg se spremaju ubiti palicom radi krzna, preklinjati me da
mu oprostim, što ću ja i učiniti, jer znam da on nije kriv za ovo. No i to će
opraštanje biti lažno, jer ne dopire iz srca.
Što sve ovo više traje, to postaje gore i nepodnošljivije. U početku me
nosila potpora i naklonjenost javnosti, no sada mi to više nije dovoljno. Moj
je život stao. Zemlja se iz moje perspektive ne okreće. Samu sebe
neprestano podsjećam na one Annieine riječi da je dobro to što nema
nikakvih novosti, no je li to točno ? Više ne znam. U međuvremenu, nadam
se čudu, dok se istodobno bojim da me Bog kažnjava jer nisam bila vjerna
Jacku i jer ne vjerujem u Njega. Kad je riječ o religiji, ja sam od onih koji
sumnjaju i traže dokaze, od onih koje čas zadivljuju, a čas užasavaju ljepota
i okrutnost na koje se vjernici pozivaju u ime svojega Boga.
 Pokušavam se moliti, ali se ne uspijevam točno sjetiti molitava i pjesama
iz doba vjeronauka. Sjećam se jedino molitve s tjedne mise, kada smo
stajali u skupinama u učionici, obećavali da ćemo jedni druge voljeti,
govoreći da kao što »mnoge ruke podižu kuću, tako i mnoga srca čine
školu«. Sklapam oči i u misli zazivam neke vlastite riječi. Osluškujem.
Nadam se odgovoru.
Ništa.
Bog je zauzet nečim drugim.

Danas poslijepodne imamo konferenciju za medije. Glavni detektiv,

inspektor MacAteer, zatražio je da dođemo ranije i uvježbamo što ćemo
reći. Od kuće odlazimo malo nakon dva sata. Našminkala sam se prvi put
nakon ne znam koliko vremena, a odjenula sam i jednu suknju iz vremena
prije trudnoće, s nezakopčanim najvišim dugmetom, skrivenim ispod
pulovera.
Policijska je postaja ofucanija nego što sam očekivala. Osim računala i
printera, ne izgleda osobito tehnološki napredno, niti išta podsjeća na CSI.
Operativni je centar pretrpan stvarima i bučan, prepun funkcionalnog
namještaja koji je zacijelo bio moderan negdje devedesetih godina.
Detektivi u civilu odgovaraju na pozive i nešto tipkaju na računalima. Kako
će na taj način pronaći Bena, najradije bih pitala. Morali bi ići od vrata do
vrata i pretraživati baš sve.
Cyrus Haven već sjedi za stolom u konferencijskoj dvorani, u
uobičajeno širokim trapericama i košulji zakopčanoj do grla.
Odmah se nekako opuštam. Ne znam zašto, ali zahvaljujući njemu
nekako imam osjećaj da mogu sve ovo izgurati.
MacAteer iz džepa vadi žvakaću gumu. Odmotavši foliju, savija taj
jedan listić, stavlja ga na jezik i počinje glasno žvakati.
»Zamolio sam dr. Havena da predstavi novu strategiju.«
»Zašto nam treba nova strategija?« pita Jack, koji kao da priželjkuje
prepirku.
MacAteer spremno uzvraća. »Jer aktualna nije dala željene rezultate.«
»Okolnosti su se promijenile«, dodaje Cyrus, čiji glas odiše spokojem.
»Nakon Benove otmice odlučili smo se za strategiju izravnog obraćanja
ženi koja ga je otela. Željeli smo joj pokazati razmjere silne boli koju vam
je izazvala - i potaknuti je na to da sama vrati dijete. Ta je faza sada iza nas.
Što je Ben dulje kod nje, to će jačati spona koja ih veže. Ako dosada nismo
uspjeli doprijeti do nje, zacijelo se dogodila jedna od dviju stvari. Ili je
prestala slušati ili je odlučila ne reagirati.«
»Zapravo želite reći da joj se fućka«, kažem.
»Želim reći da niste nikakav faktor u njezinim kalkulacijama. Stalo joj je
jedino do Bena.«
Osjećam da me obuzima mučnina.
»I zbog toga želim promijeniti težište poruke. Umjesto da se obraćamo
izravno otimačici, obratit ćemo se onima koji je okružuju - prijateljima,
članovima obitelji i susjedima. Pružit ćemo im razloge zbog kojih bi trebali
postavljati pitanja. Trebamo im pomoći da shvate da je taj netko kod koga
je već Ben zastranio i da više ne shvaća što je ispravno, a što pogrešno. I
ako toj osobi uistinu žele pomoći, trebaju se javiti nama.«
»Mislite da će je netko prijaviti«, kaže Jack.
»Ako im ponudimo odgovarajuće razloge.«
»Zašto to već nitko nije učinio?« pitam ja.
»Ti su ljudi možda prestrašeni ili zbunjeni ili se ne žele miješati. A to
možemo promijeniti vrlo blagim obraćanjem i izbjegavanjem sukoba.
Javnosti moramo pomoći da shvati da tu osobu koja je otela Bena ne
smatramo kriminalcem kojeg treba uhvatiti i kazniti. Ta je žena žrtva.
Dogodilo se nešto užasno što ju je natjeralo na određene užasne odluke.
Možda je izgubila dijete ili ga nije mogla dobiti. Užasno je patila i zbog
toga moramo prema njoj pokazati suosjećanje i razumijevanje. Na to
moramo navesti i druge, koji će onda intervenirati u naše i njezino ime.«
Jack već gunđa. »Znači, nije dovoljno što smo ostali bez djeteta... nego
još trebamo suosjećati s njom?«
»Ako je pronađemo - pronašli smo i Bena«, kaže MacAteer, kojem je,
kako se čini, već dosta Jackove svadljivosti.
Cyrus nastavlja. »Trenutačno mediji određuju poruku - svaki dan
pronalaze nove ljude za intervjue, prenose glasine, a ne činjenice. Oni
određuju dnevni red i okvir poruka - a ne mi. I to moramo promijeniti.
Odsada govorimo jedinstvenim glasom i postavljamo jasno određene
ciljeve. A prvi je korak to da se s tom porukom povezuje samo jedna
osoba.«
 »U redu, ja sam spreman za to«, kaže MacAteer.
»Ne, ne ti«, kaže Cyrus. »Ti si policajac, predstavnik kaznene strane te
jednadžbe.«
»Tko onda?«
Cyrus gleda mene.
»Ne, ne, ne ja...« Odmahujem glavom, ne jer sam stidljiva, nego jer se
bojim.
»Što ako pogriješim? Mogla bih je gurnuti preko ruba.«
»Napisao sam vam cijeli scenarij. Trebate samo pročitati tekst.«
»Zašto ne Jack? On je naviknut na nastupe pred kamerom.«
»Poruka će biti snažnija iz vaših usta.«
Jack mi dodiruje podlakticu. »Bit ćeš super. Ja ću ti pomoći.«

Zaslijepljena sam nebrojenim bljeskalicama i zaglušena škljocanjem

fotoaparata, dok mi televizijska rasvjeta još više izbjeljuje potišteno lice.
Imam dojam da je riječ o javnome suđenju, a ne konferenciji za novinare.
Televizijske kamere u polukrugu su raspoređene oko prednjeg dijela
pozornice na kojem se nalaze dugački stol i stolice. Fotografi su se smjestili
s lijeve i desne strane i sad nas dozivaju po imenu, žele da se okrenemo na
ovu ili onu stranu.
Ubrzano trepćem pod svjetlima, suznih očiju, spuštam glavu, pazeći da
se ne spotaknem na stubama. Jack je uz mene, no nekako imam neobičan
osjećaj praznine, dojam da sam posve sama, da neposredno kraj mene
zapravo nema nikoga. Želim ga uhvatiti za ruku, no nešto mi to ne dopušta.
MacAteer mi izvlači stolicu. Namještam suknju pod bedra i sjedam
uspravno, spojenih koljena, zagledana ravno naprijed dok sa stražnje strane
kapaka vidim bijele točkice, tragove nebrojenih bljeskova prodorne
svjetlosti.
Nakon što se buka stišala, ja sam na redu. Pokušavam se sjetiti Jackovih
riječi - gledaj izravno u kamere i uopće nemoj razmišljati o tome koliko te
ljudi gleda. Prvih nekoliko riječi izgovaram drhturavim glasom, no nakon
toga iz rečenice u rečenicu moje samopouzdanje jača.
»Iza nas je vrlo teških i emocionalno zahtjevnih devet dana. Nemamo
riječi zahvale za silne poruke potpore, iskaze suosjećanja i molitve koje su
nam uputili nebrojeni ljudi.« Načas šutim, podižem pogled s papira. »Čini
se da je Bena posvojila cijela zemlja i da pripada svima nama, a to nam
znači neopisivo mnogo.
I uza sve to, danas ću vam se obratiti krajnje osobnim tonom, jer mi se
čini da nitko uistinu ne može ni zamisliti što nama znači Ben. Snažna smo
obitelj, ali trenutačno nismo potpuni. Kod kuće imamo još jednog sinčića i
djevojčicu, djecu koja još nisu vidjela brata. Srce im je slomljeno i nikako
im ne možemo objasniti što se dogodilo. Ja to ne mogu objasniti ni samoj
sebi.
Znam da netko sigurno zna gdje je Ben. Toga možda niste svjesni, ili
niste sigurni, ili se samo bojite. Možda sumnjate u voljenu osobu, pa je
upravo zbog toga toliko teško javiti se. Razumijem i odanost i ljubav. Znam
što znači snaga obitelji.«
Samoj sebi obećala sam da neću zaplakati, ali sada osjećam kako mi
suze balansiraju na rubu donjih kapaka. Hrabrim se, prisjećam se riječi dr.
Havena. »Otmičarka je možda prestala gledati i slušati, ali čut će vas njezini
prijatelji i članovi obitelji.« Sada ih zamišljam.
»Ako imalo sumnjate, šutnjom ne pomažete baš nikome. Javite se.
Nazovite. Ostavite poruku. U najmanju ruku javite nam da je Ben dobro i
na sigurnome. Ne tražim ništa više - tek neki znak da je s njim sve u redu.«
Te mi posljednje riječi zapinju u grlu, pa ih izgovaram šaptom. Jack me
grli. Priljubljujem glavu uz njegov vrat i posve se prepuštam njegovu
zagrljaju.
Novinari počinju izvikivati pitanja. Jedan je od njih najglasniji.
»Zašto ne ispitate DNA svih beba koje su rođene približno u to
vrijeme?«
Mikrofon je već preuzeo MacAteer.
»Svaki dan u Velikoj Britaniji rodi se više od dvije tisuće djece. Ne
bismo mogli prisiliti roditelje da nam daju uzorak DNA. A čak i da
uspijemo, cijena bi dosegnula više milijuna funta.«
Netko drugi dovikuje: »Je li potvrđen ijedan slučaj navodnog uočavanja
djeteta?«
»I dalje pratimo stotine tragova i dojava.«
U zraku je nova ruka. »Zašto niste objavili još snimaka s nadzornih
kamera u bolnici?«
 »Snimke su tako nekvalitetne da smatramo da bi mogle samo otežati
istragu i dodatno zakomplicirati situaciju.«
»Kako?«
»Na tim snimkama počiniteljicu će po svoj prilici prepoznati jedino ona
sama. Umjesto da pomogne da joj netko utvrdi identitet, snimka bi kod nje
samo mogla izazvati strah i uznemirenost. Nama ovdje nije cilj kažnjavati.
Osobi koja je otela malog Bena Shaughnssyja potrebni su pomoć i potpora.
A to možemo zajamčiti. Možemo joj osigurati liječenje. Kao i psihološko
savjetovanje i terapiju.«
 Agatha

I sključi televizor«, kažem.

Hayden me iznenađeno gleda. »Ne zanima te?«
»Ne.«
»Kako to?«
»Previše se rastužim.«
I to je istina, ali je ne mogu objasniti Haydenu. Znam kako je izgubiti
dijete. Prolazila sam to kroz što sada prolazi Meg, no ona ima Jacka,
Lachlana i Lucy. Trebala bi misliti na njih.
Hayden isključuje zvuk i uzima raspored televizijskog programa, pa ga
lista. »Onda, što misliš, tko ga je doista oteo?« pita.
»Koga?«
»Bebu Bena.«
Sliježem ramenima. Želim promijeniti temu.
»Ja sam se predomislio«, kaže on.
»Kako to misliš?«
»Mislio sam da je riječ o nekoj bogatašici koja želi dijete, no sada mi se
čini da je vjerojatno riječ o nekoj luđakinji.«
»Zašto misliš da je luđakinja?«
»Ima smisla«, kaže on. »I sama si rekla... po svoj prilici sama nije mogla
dobiti dijete, ili ga je izgubila, pa je od toga malo skrenula.«
»Mnogo je žena koje izgube dijete.«
»Znaš što mislim.« Podiže noge na stolić, a ja to mrzim. »Govore da joj
treba pomoći, no da netko otme našeg Roryja, ja bih tu ženu htio ubiti.
Pronašao bih je, uzeo njega i ubio je golim rukama.«
»Zadavio bi je.«
 »Da. Obučen sam za to, znaš... borba prsa o prsa.« Pridiže dlanove.
»Ovo je smrtonosno oružje.«
»Ubio bi bespomoćnu ženu?«
»Ako nam je otela dijete, da.«
Češe se po međunožju i pregledava krastu na laktu. »Neće se samo tako
izvući.«
»Zašto?«
»Netko će je već prijaviti. To je logično. Dolazi kući s djetetom koje ne
može dojiti ili koje plačem budi susjede. A što će biti kad se dijete razboli
ili kad se bude trebalo cijepiti? Što će biti kad bude trebalo krenuti u
školu?«
»Pa to su još godine i godine.«
On samo odmahuje rukom. »A identifikacijski broj Nacionalnog
osiguranja, ili rodni list, ili vozačka dozvola, ili ako zatraži putovnicu?«
»Ljudi će dotada već zaboraviti.«
»Reklo bi se da želiš da se nekažnjeno izvuče.«
»Ne. Samo kažem da postoji ta mogućnost.«
Hayden prijezirno otpuhuje, a ja se pitam govori li tako samo da me
naživcira ili jer sumnja. Ono se stvorenje polagano proteže, provlači mi se
utrobom, pretvara je u kašu.
On zna! Zna!
Ššššš.
Zna! Zna!
»Koga utišavaš?« pita Hayden.
»Nikoga.«
Počinjem pripremati Roryjevu bočicu. Hayden gleda kako mjerim
žličice praha koji ubacujem u kuhanu vodu.
»Mislio sam da i se dalje izdajaš.«
»Ovo je za svaki slučaj.«
»Zašto mu ne dopustiš da siše iz dojke?«
»Bradavice me još bole.«
»Kada će se oporaviti?«
»Ne znam.«
 »Ta žena koja je ukrala dijete... što ona radi?« pita me.
»Kako to misliš«?
»Kako hrani Bebu Bena?«
»Pa pretpostavljam da mu priprema adaptirano mlijeko u prahu.«
Zna! Zna!
»A što misliš, kako se uopće izvukla?« pita.
»Ne znam.«
»Možda je glumila trudnoću... sve uvjerila da će dobiti dijete«, kaže
Hayden.
»Ali to baš i nije vjerojatno, zar ne? Mislim... devet mjeseci predstave.«
On noktom čisti druge nokte. »Mislio sam da je policija došla zbog
toga.«
»Kako to misliš?«
»Ona dvojica murjaka... mislio sam da provjeravaju sve žene koje su
rodile u posljednja dva tjedna.«
»Ja sam Roryja rodila prije nego što je Ben otet.«
»Da, točno«, kaže on nekako neodređeno.
Pali cigaretu i malko otvara prozor u dnevnoj sobi. Kleči na podu i
otpuhuje dim van. Ja i dalje osjećam smrad. Najradije bih mu rekla da ide
dolje, na ulicu, no ipak ne kažem ništa. Pitam se provjerava li me policija.
Nisam prijavila Roryjevo rođenje, no po zakonu imam vremena mjesec
dana. Ne treba mu rodni list, pa to mogu još odgoditi a da nitko ne primijeti.
»Trebala bi nazvati tu ženu«, kaže Hayden, pa gasi cigaretu na vanjskoj
prozorskoj dasci.
»Koga?«
»Mamu Bebe Bena... da vidiš kako se drži.«
»Ne želim je gnjaviti.«
»Ali prijateljica ti je.« Lice mu je odjednom ozareno. »Pa jebote!«
»Što je?«
Naglo ustaje. »Trebali bismo nazvati novine!«
»Zašto?«
»Mogla bi prodati cijelu tu priču.«
»Nemam nikakvu priču.«
 »Itekako imaš. Tvojoj najboljoj prijateljici netko je ukrao dijete. Mediji
će biti oduševljeni - jedna mlada majka govori o drugoj, prijateljici. O
nepodnošljivoj tuzi. To bi moglo vrijediti pravo malo bogatstvo - mislim,
barem deset somova, možda i više.«
»Nije mi najbolja prijateljica.«
»Oni to ne znaju.«
»Ne!«
Ne sluša me. »Mogla bi dati intervjue za televiziju. Kako se zove ona
emisija...«
»Ne idem na televiziju. Meg mi nije tako dobra prijateljica.«
»Ali rekla si...«
»Išle smo zajedno na jogu.«
»Bila si u njezinoj kući.«
»Jednom.«
»Jesi li s njom razgovarala nakon otmice?«
»Nisam. Poslala sam joj poruku, napisala da se molim za njezino dijete.
Mislila sam poslati i neku poruku poštom, ali nisam baš sigurna da je to
prikladno.«
Hayden se bezvoljno spušta na sofu, ljutit zbog toga što ne pristajem.
»Dobro bi nam došla ta lova.«
»Dobro je i ovako.«
Sljedećih petnaest minuta izrazito je neraspoložen. Na koncu kaže:
»Siguran sam da će na ovome zaraditi. Svakako će tužiti bolnicu i prodati
priču najboljem ponuđaču. Zamisli samo - taj savršeni par, televizijska
zvijezda i njegova seksi žena i ukradeni klinac. Iz toga će izmusti sve što se
bude moglo.«
»Nisu baš tako savršeni«, kažem.
»Što to znači?«
»Ništa. Zaboravi.«
 Meghan

J ack je izišao još prije više sati, uopće ne navevši razlog. S prozora na
katu gledala sam kako bijesno prolazi kraj novinara, ne obazirući se na
njihova pitanja, i ulazi u automobil. Isto je učinio i jučer, a kući se vratio tek
nakon što sam ja već otišla u krevet.
»Što si radio?« pitala sam ga jutros.
»Hodao«, odgovorio je, tonom zbog kojeg je moje pitanje nekako
odjednom izgledalo glupo.
Jasno mi je da je pod pritiskom. Iz dana u dan izgleda sve omamljenije,
poput polarnog medvjeda koji je predugo u zatočeništvu, pa se sada samo
tupo ljulja lijevo-desno. Neprestano pita zašto policija još nije pronašla
Bena. Zna da mu ne mogu odgovoriti na to pitanje, ali ga ipak postavlja, jer
je i to bolje od tišine koja vlada među nama.
Više nemamo stalnu policijsku prisutnost u kući, no Lisa-Jayne ili Annie
ipak nas posjećuju svaki dan, prenose nam informacije. Od one
konferencije za novinare protekla su dva dana, a javnost je poseban
telefonski broj u policiji zatrpala tisućama poziva, među njima i desecima
dojava o tome da je Ben negdje viđen. Ništa od toga nije potvrđeno. U
pravome cunamiju novih informacija bilo je i onih koji samo uludo
oduzimaju vrijeme, mrzitelja i provokatora, psihičkih bolesnika, vidovnjaka
i pobornika teorija zavjere. Danas sam zatvorila blog, jer su neke od poruka
bile neizrecivo otrovne.
U međuvremenu iz navike i bez volje odrađujem majčinske dužnosti.
Pripremam večeru i odvodim djecu na spavanje, ljubim ih u čelo i pjevam
uspavanke. Nadam se da netko to radi i s Benom.
Cyrus kaže da žena koja ga je otela vjerojatno nema djecu, ili je ostala
bez djeteta, ili pokušava očuvati odnos s muškarcem. Poznati su mi takvi
brakovi. Poprilično sam sigurna da su moje dvije najbolje prijateljice rodile
dijete kako bi dečke natjerale da se vežu za njih - bili su to muškarci koji su
tada još neodlučno stajali na pragu. Je li to toliko pogrešno? Oba su braka
opstala. Imaju još djece i kredite i sve ostalo što ide uz to. Da sam imala
hrabrosti pitati, sigurna sam da ni jedna ni druga ne bi rekle da su požalile
zbog toga što su učinile da »sklope posao«.
Iz policije me zovu u devet navečer. Narednik iz postaje u Fulhamu kaže
mi da je Jack uhićen zbog fizičkog napada i pokušaja da nekoj ženi oduzme
dijete.
»O, Bože! Kako je žena?«
»U redu«, kaže narednik, »ali zahtijeva da podignemo optužnicu.
Objasnio sam joj situaciju, no nisam je uspio razuvjeriti.«
»Gdje je Jack?«
»U pritvoru, u jednoj od naših ćelija.«
»Trebam li uplatiti jamčevinu?«
»To neće biti potrebno, no netko će trebati doći po njega.«
»Možete ga poslati kući taksijem?«
»Bilo bi mi draže kad bi netko došao po njega.«
Prekinuvši vezu, pitam se bih li trebala nazvati roditelje, ali ne želim da
doznaju za taj događaj. Budim Lachlana i Lucy, pa im navlačim kućni
ogrtač i papuče.
»Kamo idemo?« pita Lucy.
»Po tatu.«
»A gdje je?«
»Išao je na razgovor s policijom.«
Temperatura je pala i novinarima i snimateljima sada je prehladno da
stoje ispred kuće. Većina ih sjedi u automobilu, povremeno uključuje motor
radi grijanja. Žustrim pokretima smještam i pojasevima vežem djecu u
automobilu prije nego što itko od njih uspijeva reagirati.
»Ima li kakvih novosti?« pita jedan od njih kada dolazim do svojih
vrata.
»Nema.«
»Mislite li da je Beba Ben još živ?«
Lecnuvši se, okrećem se prema njemu. »Kako uopće možete pitati nešto
tako užasno?«
 Novinar čeka odgovor. Sjedam za upravljač i zatvaram vrata, drhtavim
prstima nešto petljam s ključevima. Sada već i drugi novinari dovikuju
pitanja. Ne obazirući se, krećem i zamalo udaram nekog kamermana koji je
prisiljen odskočiti u stranu.
»Zašto je pitao je li Ben živ?« pita Lucy.
»Nije to rekao.«
»Može li Ben biti mrtav?«
»Ne.«
»Tko je mrtav?« pita Lachlan.
»Nitko.«
Uključujem snimku neke dječje priče i malo otvaram prozor. Nadam se
da ću zahvaljujući hladnome zraku lakše ostati koncentrirana. Ne bih
trebala voziti tako ubrzo nakon carskog reza. Prokleti Jack!

Dežurni narednik u postaji je krakat, ima ovješena ramena i kosu

podšišanu kratko, na četku. Dopušta nam da čekamo u njegovu uredu,
daleko od znatiželjnih očiju, dok Jacka dovode iz ćelije.
Policija je uspjela rekonstruirati njegovo kretanje. Krenuo je od Kings’
Armsa u Fulham Roadu, naizmjenično ispijao točeno pivo i viski. Odande
je otišao u Duke on the Green i White Horse. U jednom trenutku završio je
u The Trafalgaru u King’s Roadu, a vlasnik puba ondje mu je uskratio
uslugu jer je vrijeđao konobara za šankom. Ni cijelu ulicu dalje, prišao je
nekoj ženi koja je šetala psa i u kolicima gurala dijete. Počela je vrištati i
dozivati u pomoć.
U njezinu obranu priskočila su dvojica muškaraca. Jack je jednoga
udario, no uspjeli su ga oboriti i svladati. Nakon što su nazvali policiju,
očevici su ženi rekli da ne smije nikamo ići dok ne potvrdi priču, zbog čega
se ona još više uzrujala.
»Gdje je sada?« pitam narednika.
»Otpravili smo je kući.«
»Voljela bih joj se ispričati.«
»Možda će biti najbolje da je ostavite na miru.«
Jack se pojavljuje na vratima, vukući noge, u pratnji dvojice policajaca.
Nedostaje mu nekoliko dugmadi s košulje, a na čelu ima porezotinu iz koje
još uvijek pomalo curi krv. Ne znam kakva mu je to mrlja na hlačama.
Nadam se da nije mokraća. Ničim ne pokazuje da nas je vidio dok potpisuje
potvrdu da je preuzeo novčanik i mobitel.
Lucy i Lachlan samo šute dok odlazimo prema automobilu. Ni ona ni on
ne hvataju Jacka za ruku, kao da slute da je ozlijeđen. Voljela bih nešto reći.
Voljela bih ga ukoriti za tako bijednu opsjednutost sobom i ta mačistička
sranja koja radi iz samosažaljenja. Istodobno ga zamišljam kako tumara
ulicama izgubljen u vlastitu ludilu.
U tišini se vozimo kući. Jack gura košulju u hlače i popravlja frizuru
prije nego što ćemo izići pred onaj streljački vod ispred kuće. Čim smo ušli,
on odlazi na kat i već nekoliko trenutaka kasnije čujem tuš. Ja za to vrijeme
stavljam djecu na spavanje i kuham vruću čokoladu. Sa šalicom odlazim u
dnevnu sobu, sjedam na sofu tako da noge podvučem ispod sebe, a
dlanovima čvrsto držim toplu šalicu.
Čujem škripu stuba. Jack me traži u kuhinji, zatim u praonici, pa me na
koncu pronalazi kako sjedim u tami.
»Što radiš?«
»Razmišljam.«
On sjeda na pod i stavlja mi glavu na bedro. Dlan mi stoji iznad njegove
glave, ali ne mogu se prisiliti na to da mu pomilujem kosu.
»Moraš mi oprostiti, Megs«, šapuće.
»Nemam ti što oprostiti.«
Pridiže se i uspravno sjedi na podu. »Prestani. Prestani. Molim te.
Rasprsnut će mi se srce. Pogledaj me.«
Ne mogu.
»Znam da me kriviš.«
»Ne krivim te.«
»Kriviš.« Čujem prigušeni jecaj. »Misliš da nisam htio još jedno dijete. I
misliš da sam kriv, ali to nije fer.«
»Znam.«
»I meni nedostaje.«
»Da.«
Pružam ruku i pridižem mu jedan pramen kose, pa prstima prolazim
kroz vlažnu kosu. Drhtaj mu obuzima cijelo tijelo.
 »Znam da nije fer, ali ne znam koga drugog okriviti«, kažem.
»Ne mogu više ovako živjeti, Megs. Ne možeš me i dalje tako udaljavati
od sebe.«
»Oprosti.«
»Želim da sve opet bude kao ranije.«
»I ja.«
Oči mu se žare. »Neprestano se pitam što smo to učinili da smo zaslužili
ovako nešto.«
»Nitko nije zaslužio ovako nešto.«
»Stvar je u meni«, kaže. »Zračim nečim odbojnim. Čak ni Simon ne
razgovara sa mnom.«
Svi su mi mišići odjednom zategnuti. »Kad si se vidio sa Simonom?«
»Danas sam ga posjetio. Rekao je da se valjam u blatu samosažaljenja.
Ja sam mu rekao da nema pojma kako je to biti otac i onda još otac kojem je
nestalo dijete.«
»A što je on rekao?«
»Rekao je da iz mene govori alkohol i da točno zna kakav je to osjećaj.
Rekao je da se to možda ne bi dogodilo da se malo bolje brinem za dom i
obitelj. Pitao sam ga što time želi reći, a on je samo rekao da pitam tebe.«
»Mene?«
»Da.«
»Nemam pojma na što misli.«
»Je li se nešto dogodilo? Mislim... ti i Simon nekoć ste se slagali, no
sada više ne želiš da nas posjećuje. Je li nešto rekao ili učinio? Je li te
dirao?«
»Sve smo to već raspravili.«
»Jer ako jest...«
»Nije me dirao.«
Jack uzdiše i vršcima prstiju dodiruje porezotinu na čelu. »Žao mi je
zbog ovoga danas.«
»Idi u krevet.«
»Ne mogu spavati.«
»Uzmi jednu moju tabletu.«
 Ljubi me u obraz i ubrzo već čujem kako se uspinje stubama. Dvadeset
minuta kasnije, krećem za njim i vidim da već tiho hrče u našem krevetu.
Provjeravam spavaju li i Lucy i Lachlan, a onda navlačim topli pulover i
vežem tenisice.
Odjenuvši se za hladnoću, otvaram velika staklena vrata i prelazim vrt
iza kuće, osvjetljavajući put baterijskom svjetiljkom. Na travi ispred mene
svjetluca rosa. Došavši do šupe, po pergoli se uspinjem na zid, prebacujem
noge na drugu stranu, pa skačem na hrpu suhog lišća i pokošene trave.
Dok mi šavovi posve ne zarastu, ne bih se smjela ni penjati ni podizati
nešto teško. Svjetiljka baca sjene na neko palo stablo, a ja uočavam malenu
čistinu na kojoj tragovi pokazuju da je ondje netko već boravio. Vidim
prazne limenke bezalkoholnih napitaka i omote čokoladica. Možda je to
kakvo tinejdžersko ljubavno gnijezdo, neudobno, ali svakako dobro
skriveno.
Osvrćem se prema mračnoj kući. Tko god sjedi na ovome deblu, može
preko našeg vrta vidjeti kuhinju i blagovaonicu, kao i sjene na zastorima na
katu.
Okrenuvši se na drugu stranu, uspinjem se obraslom stazom, kroz trnje, i
dolazim do pruge, pa skrećem na istok, prema postaji Barnes. Kod prvog
prijelaza skrećem na stazu, osluškujući klopot udaljenih vlakova.
Na South Circularu zaustavljam taksi i vozaču dajem Simonovu adresu.
Tijekom vožnje dvaput ga zamalo molim da se okrene i vrati me na mjesto s
kojeg sam krenula. Bijesna sam, a to nikako nije dobar početak.
Stigli smo. Svijetla su uključena. Zvonim na ulazu i osluškujem korake.
Vrata otvara Gina - Simonova djevojka - nisam očekivala...
»Megs! Što ti radiš ovdje?«
»Trebala bih razgovarati sa Simonom.«
»Nema problema. Uđi. Ruke su ti promrzle.«
Uzima mi kaput i povikom u smjeru stubišta i kata poziva Simona. U
kući je pretoplo, a sve odiše mirisom curryja.
»Jesi li za čašu vina?« pita Gina. »Boca je otvorena. Ili za čaj?«
»Ne.«
»Jesi li večerala?«
»Ne treba ništa.«
 »Užasno mi je žao zbog... svega. Htjela sam te nazvati, ali sam mislila
da si zatrpana pozivima i porukama.«
»Doista trebam razgovarati sa Simonom.«
»O, da, svakako.« Ponovno ga doziva.
Simon se pojavljuje na stubama, u širokim trapericama i majici.
»Pogledaj tko je došao«, kaže Gina.
»S njim trebam razgovarati nasamo«, kažem.
Osmijeh s Ginina lica učas nestaje. »Svakako, ja ću... idem nešto na
kat.« Ona i Simon u prolasku se kratko gledaju.
Ostavši u predvorju, gledam uza stube, kako bih se uvjerila da je doista
otišla. Simon za mnom ulazi u kuhinju.
»Što si to rekao Jacku?« pitam.
»Ništa.«
»Zna da se među nama nešto zbiva.«
»Nema on pojma.«
»Rekla sam ti da nas ostaviš na miru.«
Simonov bijes ne zaostaje za mojim bijesom. »Zato si ovamo poslala
policiju da me ispituje?«
»Molim?«
»Posjetila su me dvojica detektiva. Zanimalo ih je gdje sam bio kad je
otet Ben. Raspitivali su se o mojem odnosu s tobom. Spominjala se i riječ
ucjena.«
»Jesi li im što rekao?«
»Nisam. Što si ti rekla o meni?«
»Ništa.«
»Sereš!«
»Bila sam bijesna. Nešto mi je izletjelo. Rekla sam im da zanemare te
riječi.«
»Očito je da te nisu poslušali«, kaže on sarkastično. »Zahvaljujući tebi,
sad sam osumnjičenik. Znaju za moja ranija kaznena djela - posjedovanje i
preprodaju droge. I Gina se već počela raspitivati. Ako išta od toga dođe do
televizije, ostat ću bez posla.«
»Pogriješila sam, žao mi je.«
 »Sad mi je puno lakše.«
»Obećao si da nećeš reći Jacku.«
»To je bilo prije nego što si me uvalila u govna. Sad više ne vrijede
nikakvi dogovori.«
»To ne možeš učiniti.«
»A zašto? Tebi nije stalo do mene. Čini mi se da je Jack zaslužio doznati
kime se oženio.«
»Ne. Molim te. Napravit ćemo ispitivanje DNA čim pronađemo Bena.«
Još dok izgovaram te riječi, želim ih povući, no prekasno je.
Simon krivi glavu, sumnjičavo me gleda. »I što ako je moj?«
»Reći ću Jacku. Ali ako ispitivanja pokažu da nisi otac, ostavit ćeš nas
na miru. Ovo će prestati jednom zauvijek. Je li to dogovoreno?«
Simon kima. Više nije onako nabrijan i napet. I glas mu je sada blaži.
»Žao mi je što sam te optužio da si organizirala otmicu.«
Ja njemu ne želim oprostiti. Želim biti kod kuće, u krevetu s Jackom.
Simon mi prilazi. »Ima li kakvih novosti?«
»Ne.«
»Kako mogu pomoći?«
»Nikako.«
Cijela se tresem. Simon me grli i na djelić sekunde mu se prepuštam,
prihvaćam taj zagrljaj, uživam u tjelesnome dodiru. A onda ga guram od
sebe. Mrzim sebe. Mrzim njega.
»Zapamti što sam rekla.«
 Agatha

I za Roryja je naporna noć. Satima je vrištao i nije htio jesti. Pokušala sam
baš sve. Ljuljala ga, poskakivala s njim, tješila ga tapšala po leđima.
Nosila sam ga u povezu, držala na srcu, s njim išla gore-dolje stubama.
Pokušala sam i s nekim stalnim, jednoličnim zvukom - perilice posuđa,
perilice rublja, vode iz slavine, glazbenih spotova i radija. Na koncu je
zaspao u tri iza ponoći, šćućuren na mojim prsima, na sofi.
Jutros sam ga ponovno izvagala - stala sam na kupaonsku vagu i
izračunala razliku između težine s njim i bez njega. Koliko mi se čini,
uopće ne napreduje. Na internetu to nazivaju »izostankom napretka«.
Dosada sam iskušala tri različita tipa adaptiranog mlijeka za bebe, no
Rory odbija odjednom popiti više od tri mililitra, koje ponekad i povrati.
Ubrzo mora početi rasti. Ne može i s njime biti kao s ostalima. Sva moja
tako draga i dragocjena djeca umrla su u vrlo ranoj dobi. Samoj sebi
govorim da se to odlikuje i svojevrsnom čistoćom, jer su samo najmanja
djeca posve nedužna. Moja dječica nisu stigla odrasti i postati zrelim
osobama, nisu se stigla razočarati, ni razočarati druge. Uvijek će tako sjajno
blistati i zauvijek biti dobra i neiskvarena.
Posljednja je bila Emily. Bez nje sam ostala prije tri godine. Nicky i ja
više nismo živjeli zajedno, no još nismo bili razvedeni.
Otišla sam na tjedan dana u Brighton, nadajući se da ću među ljetnim
turistima pronaći neko društvo, no nisam pronašla utjehu. Zračila sam
usamljenošću, pratila me poput tmastog oblaka ili snažnog mirisa.
Posljednje večeri mojeg boravka u Brightonu - bila je subota - pubovi su
bili prepuni razuzdanih pijanaca koji su slušali tehno-glazbu i pušača koji su
izlazili na ulice. Kupila sam neki gazirani sok i sjela na klupu na molu,
gledala kako se parovi žvale u sjenama ili zaigrano zabavljaju uza sam rub
mora. Dan je bio vruć i svi su, kako se činilo, samo čekali da se spusti živa
u termometru.
Razmišljala sam o tome da se ukrcam na neki kasni vlak za London,
umjesto da još jednom noćim u jeftinome hotelu. Neka mlada majka prošla
je kraj mene, gurajući kolica. Ne znam što me navelo na to da je pratim
kući. Nisam joj namjeravala ukrasti dijete. Samo sam je željela pogledati.
Žena je živjela u stanu u prizemlju koji je imao izlaz na vrt, u jednoj
mirnoj ulici, s putom iza kuće i garažom, također straga, na kojoj je pisalo
molimo da ne zatvarate prilaz. Malene spiralne stube dizale su se do
stražnjeg ulaza u kuću. Čekala sam i gledala dok se nisu ugasila sva svjetla.
Mrežasta zavjesa nadimala se na prozoru koji je bio odškrinut kako bi
unutra dopirao povjetarac. Uvukla sam ruku, oslobodila ga i podignula
dovoljno da se provučem unutra. Djevojčica je spavala u kolijevci. Činilo se
da bi joj mogla biti oko tri mjeseca. Iznad glave se palila i gasila lampica na
monitoru za bebe. Isključila sam uređaj. Crveno se svjetlo ugasilo.
Podignula sam je i stavila u jastučnicu, pa je iznijela kroz prozor, poput
provalnika koji iz neke ladanjske kuće odnosi srebrninu. Kad je netko uočio
da Emily nema, ja sam već bila u Londonu. Nicky se bio iselio iz kuće i
planirali smo je prodati, no još jedno vrijeme ja sam u njoj bila sama.
Emily je preživjela dvanaest dana. To sam skrivila ja. Zaspala je dok
sam je hranila i odmah sam je vratila u krevetić, polegnula je na leđa, iako
sam je prvo trebala držati uspravno na ramenu. Da je podrignula kako treba,
ne bi povraćala i udahnula mlijeko u pluća.
Probudila sam se u pet i tako je zatekla. Nije disala. Koža joj je bila
plava. Bljuvotina joj se bila sasušila na obrazu i potiljku. Oprala sam to
sićušno tijelo, umotala ga u plahtu i prebacila na svoje posebno mjesto.
Pokopala sam je uz Chloe i Lizzie, djevojčice koje nikada nisu odrasle -
zauvijek nedužne i neokaljane. Oslobođene.

Još je vrlo rano kada Roryja stavljam u kolica i s njima prolazim

ulicama, u nadi da će ogladnjeti od svježega zraka. Autobusom odlazim do
Hammersmitha, pa se drugim autobusom vozim Kensington High Streetom
sve do postaje podzemne željeznice.
Moram pričekati pola deset da mlada knjižničarka otvori vrata knjižnice
Kensington Central. U uredu su u to vrijeme uglavnom beskućnici u potrazi
za toplim mjestom na kojem će provesti pokoji sat.
 »Ako zaspite, izbacit ću vas«, kaže knjižničarka. »Ovo je knjižnica, a ne
sklonište.«
Sjedam za računalo i upisujem novo korisničko ime i lozinku, a onda
započinjem pretragu. Rory me gleda iz kolica. S vremena na vrijeme
zastanem i pogladim mu čelo, objasnim što radim.
Tražim pojam »majčino mlijeko« i nailazim na desetke malih oglasa:

Zdrava majka pripravna hitno prodati višak prirodnog mlijeka.

Prodaje se majčino mlijeko, viškovi (bez droge, bez alkohola).
Visokokvalitetno majčino mlijeko, London, SW1 - isključivo
organska prehrana!

Istodobno nailazim i na vladina upozorenja o kupnji majčina mlijeka na

internetu, budući da može biti kontaminirano ili prenositi bolesti. Pitam se
bi li tražili kakvu identifikacijsku ispravu. Bi li im uopće bilo stalo?
Već razmišljam o tome da pošaljem e-mail, ali se pitam prati li policija
ovakve stranice upravo zbog mene. Ne mogu toliko riskirati.
Izbrisavši pretragu, brišem i direktorij u kojem je pohranjena povijest
pretraživanja, pa s Roryjem odlazim na suprotnu stranu ulice, u ljekarnu u
kojoj tražim sredstva protiv grčeva i vrste nadomjesnog mlijeka u prahu
koje još nisam iskušala.
Vraćam se kući, gdje me čeka Hayden. Rory je u međuvremenu zaspao.
»Kolica sam ostavila dolje«, kažem dok ga stavljam u krevetić. »Kupila
sam par stvari za večeru. Možeš li namirnice staviti u kuhinju?«
Hayden se nije ni pomaknuo. Osjetim miris dima. Obećao je da to neće
činiti.
Počinjem spremati kupljene namirnice, odvajati stvari koje idu u
hladnjak. Otvaram kuhinjske ormariće. Hayden s vrata nepomično pilji u
mene. Nešto nije u redu.
»Nazvala je tvoja majka«, kaže.
Šutim.
»Kada se vratila u Španjolsku?«
»Ne znam točno«, kažem, pa nastavljam spremati stvari. Hayden uzima
konzervu rajčica pa je odvaguje u ruci.
 »Jebeno se iznenadila kad sam joj spomenuo Roryja. Znaš što je rekla?«
Šutim.
»Pitala je: ›Tko je Rory?‹ A ja sam rekao: ›Pa vaš unuk.‹ Nasmijala se
kao da se šalim. ›Ali bili ste na porodu, rekao sam ja. Ponovno se počela
smijati.«
I dalje samo šutim. Hayden svom snagom udara konzervom po
kuhinjskoj radnoj plohi, a to u malenoj prostoriji zvuči poput pucnja.
Ponovno je podiže. Čujem da je Rory počeo plakati.
»Sve mogu objasniti.«
»U redu.«
»Prvo mi reci što si ti rekao njoj.«
»Ispričao sam joj sve o Roryju. Rekao da si ga rodila u Leedsu - kod
kuće. Je li išta od toga točno?«
»Jest.«
»Tko je bio s tobom?«
»Jedna primalja.« Ulijevam vodu u električno kuhalo. » Jesi li za čaj?«
»Ma zajebi čaj! Zašto si mi lagala?«
»Nikako se ne slažem s majkom. Znala sam da bi pokušala preuzeti
nadzor nad svime. Ponižava me. Naređuje mi. Uspijeva zatrovati sve što je
imalo dobro u mojem životu.«
»Zašto si išla u Leeds? Mogla si ostati u Londonu i roditi dijete. Ja sam
mogao biti uz tebe.«
»Prestrašila sam se.«
»Čega?«
»To ti nikada nisam spomenula... ali Nicky i ja izgubili smo bebu. Bila
sam trudna pet mjeseci. Dijete je umrlo u meni. Užasno sam se bojala da se
tako nešto ne ponovi. I zato nisam željela da budeš pri porodu. Nisam
željela da itko bude uz mene... nitko od prijatelja i članova obitelji.«
Čini se da Hayden ne zna kako bi reagirao. Htio bi mi vjerovati, to jasno
vidim, ali vjera mu je poljuljana. Raspituje se o tom spontanom pobačaju.
Traži pojedinosti - tko, gdje, što i zašto? U jednom trenutku uviđam da mu
govorim istinu.
»Dobro sam vidjela kako je to djelovalo na Nickyja... taj gubitak djeteta.
I zato smo se razveli. Brak jednostavno nije mogao preživjeti dva tako
slomljena srca.« Rory i dalje plače, sve je uzrujaniji. »I zato mi se Nicky
javio. Čuo je da sam dobila dijete. Bio je sretan zbog mene, ali i pomalo
tužan.«
»I zato se bacio pod vlak?« pita Hayden.
»Ne znam. Moguće.«
Krećem prema spavaćoj sobi, želim umiriti Roryja. Hayden me hvata za
zapešće i bolno ga izokreće.
»Zašto lažeš vlastitoj majci?«
»Nisam joj lagala. Jednostavno joj nisam rekla. To se nje ne tiče.«
»Zašto je toliko mrziš?«
»Ne bi shvatio.«
»Iskušaj me.«
»Luda je. Neprestano manipulira. Prepredena je. U glavi ima valjda
tisuću klišeja i čim otvori usta, svi oni kao da žele pobjeći iz nje... Mogla
bih se okladiti da je rekla da me voli.«
Hayden kima.
»Je li rekla i da sam joj slomila srce?«
»Da.«
»Je li bila pijana?«
»Zvučala je trijezno.«
»Vrlo dobro skriva da je pila.«
Odvajam Haydenove prste od svojega zgloba. No on nije završio. »O
čemu si još lagala?«
»Ni o čemu.«
»Lagala si Jules, lagala si meni, mojoj obitelji... To nije u redu. Zbog
tebe se osjećam kao zadnji idiot.«
»Oprosti.« Stavljam glavu na njegova prsa.
On me gura od sebe i sada me drži u ispruženim rukama. »Tvoja majka
čak nije znala za mene.«
»Jer s njom ne razgovaram.«
Hayden šuti. Zaobišavši ga, uzimam Roryja u naručje i ljuljam ga dok ne
prestane plakati.
 Hayden ne odustaje. »Dat ćeš mi ime te primalje... koja je bila na
porodu.«
»Zašto?«
»Želim s njom razgovarati.«
»A što bi ti ona mogla reći?«
»Istinu.«
»Ja ti govorim istinu. Zašto bih lagala u vezi s njom?«
»Nazovi je.«
Zna! Zna!
Uzimam torbicu i vadim mobitel, pregledavam popis pohranjenih
brojeva. Hayden čeka.
»Ne mogu ga pronaći.«
»Nemaš njezin broj?«
»Imam. Pokušavam bolje razmisliti... Sjećaš se da mi se mobitel ugasio?
Negdje sam zapisala taj broj.«
»A papirologija? Negdje mora nešto postojati.«
»Naravno, hrpa papira«, kažem ja, sada već izgubljena od uzrujanosti.
»Ne sjećam se kamo sam ih stavila.«
Zna! Zna!
»Znači, nemaš ni broj telefona, ni papire... pa to je obično sranje!«
Uzima jaknu.
»Kamo ideš?«
»Vodim Roryja u šetnju.«
»Ne!« vičem odviše energično. »Mislim, kamo?«
»Možda odemo u zoološki vrt. Nikada nije bio u zoološkome vrtu.«
»Smijem i ja poći s vama?«
»Ne!«
»Zašto?«
»Neko te vrijeme ne želim vidjeti.«
Roryju kuham bočicu mlijeka i pomažem Haydenu da ga spremi. I dalje
pokušavam smisliti nekakve izlike, jer ne želim da idu van. Govorim mu da
sam očajnički zaljubljena u njega i da nikada nisam vidjela tako divnoga
oca i da sve ovo nikako ne bih mogla raditi bez njega. Kažem da ćemo se
sutra vjenčati u matičnome uredu u Fulhamu i da bih s njim pošla i na kraj
svijeta, samo da budemo zajedno.
Hayden samo šuti. Uopće ne sluša ta obećanja i isprazne fraze. Više me
ne voli.
»Nemoj nikome reći«, kažem molećivim glasom.
»Što da ne kažem?«
»Mislim, nemoj svojim roditeljima reći za moju majku. Lako je moguće
da ne bi razumjeli.«
»U pravu si«, kaže on. »Ja posve sigurno ne razumijem. Lažeš mi i ne
činiš ništa da nam pomogneš.«
»Što bi to trebalo značiti?«
»Mogla si cijelu svoju priču prodati novinama - to o poznanstvu s
mamom Bebe Bena. Mogli smo na tome lijepo zaraditi.«
»Ne želim razgovarati s novinarima.«
»Gospođa Shaughnessy s njima itekako razgovara. Neprestano je u
vijestima, plače pred kamerama. Ne mogu više čuti njezin glas.«
»Nemoj tako...«
» Zašto? «
»Ne poznaješ je.«
»Znam taj tip žene - savršena frizura, savršeni zubi, savršen brak - i sada
još savršena srcedrapateljna priča. Sere mi se od nje.«
Hayden je nekoć žalio Meg, no sada je napada jer je bijesan na mene ili
jer me iskušava. Moram mu pokazati da mogu biti i iskrena i poštena.
Moram nekako iznova steći njegovo povjerenje.
»Nisu savršeni«, šapućem.
»To si već rekla, ali što to znači?«
»Jack Shaughnessy imao je izvanbračnu vezu.«
»Kako znaš?«
»Vidjela sam ga s jednom drugom ženom. Kupovao je kondome u
samoposluzi. Ona ga je čekala vani, u autu. Uskočio je u njezin auto. Ljubili
su se.«
»Tko je ta žena?«
»Bavi se prodajom nekretnina. Ona im je prodala kuću.«
 Hayden prigušeno zviždi. »Kakav pokvarenjak!«
Nisam mu to smjela reći. Trebala sam šutjeti.
»Molim te, nemoj nikome reći«, kažem. »Vezu su prekinuli prije više
tjedana...«
Hayden samo šuti. Nosi Roryja niza stube i veže ga u kolicima,
naginjući ih unatrag dok ih spušta stubama koje vode na ulicu.
Gledam ih s prozora, čela naslonjena na staklo, pratim ih do ugla, gdje
nestaju. Želim poći za njima. Želim vratiti Roryja ovamo.
Znam da mi Hayden želi vjerovati, jer voli našeg sinčića, no ja mu
dajem previše razloga za sumnju. Nije me optužio za lažiranje trudnoće i
krađu djeteta, no je li mu ta mogućnost pala na pamet? Nije. Ne smatra me
dovoljno pametnom za tako nešto.
No odsada će me još pomnije motriti i provjeravati sve moje riječi i
postupke. Čak i ako krivotvorim papirologiju, ne mogu samo tako stvoriti i
primalju.
Zašto me majka nije mogla ostaviti na miru?
 Meghan

P olicija dolazi prije šest ujutro, u povorci vozila koja blokiraju cijelu
ulicu. Vrata se otvaraju istodobno i policajci žustrim korakom prolaze
kraj novinara i snimatelja. Jack im otvara vrata u pidžami. Glavni detektiv
MacAteer uručuje mu nalog za pretres.
»Tko je?« pitam ja s vrha stubišta.
Policajci prolaze kraj Jacka. Svi su u kombinezonima i nose gumene
rukavice.
»Imamo dopuštenje za pretraživanje kuće«, kaže MacAteer, koji više ne
zvuči ni blago očinski, ni suosjećajno. »Dopustit ću vam da ostanete ovdje,
ali pod uvjetom da nas ne ometate. Naši ljudi bit će uz vas dok se budete
odijevali, a onda predlažem da se okupite u kuhinji.«
»A djeca?«
»I oni?«
Jack neprestano zapitkuje što se dogodilo. Imaju li kakve informacije?
Postoji li određeni razlog zbog kojeg su došli? Gleda mene, u nadi da ću
nešto objasniti. Ja samo odmahujem glavom. Lisa-Jayne dolazi za mnom u
spavaću sobu i gleda dok se odijevam. Ja krećem u kupaonicu. Ona ide za
mnom.
»Ne smijem sama?«
Ona odmahuje glavom.
»Zašto ste došli?«
Ne odgovara.
Sljedeća dva sata sjedimo u kuhinji dok policija pretražuje sve, od
potkrovlja do ormara ispod stubišta. Zapljenjuju nam računala i iPadove.
Kažu da ćemo ih dobiti nakon što prekopiraju sve tvrde diskove. Uzimaju
nam stvari, otvaraju i proučavaju, rastvaraju knjige, premještaju namještaj i
podižu sagove. Pitam se što uopće misle da bi mogli pronaći: skrivene
prostorije? Tajna mjesta za skrivanje? Ovo je suludo.
Uopće se ne obaziru na naša pitanja. Policajci su uljudni, ali odlučno
traže da se ne miješamo. Nitko ni s kim više nije na »ti«, sve je strogo
službeno.
Jack je bijesan. »Što smo učinili? Gdje je opravdanje za ovo? Samo
pokušavaju skrenuti pozornost. Ne mogu pronaći Bena, pa sada
namjeravaju okriviti nas.«
»Pa to je smiješno. Zašto bi to uopće pomislili?«
»Ne znam... pogledaj samo što rade.«
Izravno se suočava s MacAteerom, zahtijeva objašnjenje, ne dopušta da
ga se ovaj samo tako riješi. Detektiv otkopčava sako i stavlja ruku u džep.
»Primili smo određene informacije.«
»Kakve informacije?«
»Netko je nazvao besplatni telefon.«
»Tko? I što je rekao?«
»One večeri kad je Ben nestao iz bolnice, otišli ste prije dolaska
policije.«
»Tražio sam Bena.«
»Nije vas bilo gotovo dva sata.«
»Znao sam kako je izgledala ona bolničarka. Mislio sam da je još možda
negdje u blizini... To sam vam već rekao.«
»Jeste li tada došli ovamo?«
»Molim? Nisam!«
»Viđeni ste kako ste te večeri iznijeli nešto iz ove kuće.«
»Pa to je smiješno. Tko god da vam je to rekao, laže.«
»Napuštanjem mjesta događaja ugrozili ste istragu. Niste nam uspjeli
dati detaljan opis. Na vašoj odjeći moglo je biti vlakana. DNA u
tragovima.«
»Nisam razmišljao.«
»Kamo ste išli?«
»Rekao sam vam.«
 Gledam Jacka, kao da sam i ja policajka, odjednom me zanimaju
odgovori na ista ta pitanja. Jack me gleda, molećivo, sada bez onog bijesa.
Umjesto toga kod njega vidim jednu drugu emociju: strah.
»Trebamo li angažirati odvjetnika?« pita.
»To u cijelosti ovisi o vama, gospodine Shaughnessy.«
Detektiv MacAteer sada se obraća meni. »Htio bih nasamo razgovarati s
vama.«
Želim mu reći da Jack i ja jedno pred drugim nemamo nikakve tajne, no
to nije istina... barem otkako sam spavala sa Simonom. I nakon ovoga.
Ostavivši Jacka s djecom, s detektivom odlazim u dnevnu sobu. On
zatvara vrata. Ja uočavam tragove pretresa. Policajci su nastojali sve vratiti
na mjesto, no ništa nije isto. Fotografije na okviru kamina poredane su
pogrešno, a DVD-i ispremiješani. Ovo je poput pljačke u kojoj nije odnijeto
ništa osim mojeg duševnog mira.
MacAteer pokazuje prema sofi. Ja ipak ostajem stajati. Nekako imam
dojam da je prostorija premala za nas dvoje.
»Postavit ću vam nekoliko pitanja«, kaže. »Bio bih vam zahvalan kad
biste odgovorili iskreno.«
»A kada nisam bila iskrena?« kažem, trudeći se da glasom pokažem
uzrujanost.
»Je li vaš suprug htio ovo dijete?«
Oklijevam djelić sekunde predugo.
»Nemojte se prema meni odnositi kao prema kakvom idiotu, gospođo
Shaughnessy. Moji ljudi na ovome slučaju rade danonoćno. Tisuće i tisuće
sati prekovremenih. Materijalna sredstva. Stručno znanje i iskustvo.
Odgovorite na pitanje.«
»U prvi mah nije bio oduševljen, ali se poslije naviknuo«, kažem.
»Je li ikada naudio vama ili djeci?«
»Nikada.«
»Vaša je kći u dobi od dvije godine završila u bolnici s posjekotinom
iznad oka.«
»Spotaknula se o Jackove noge i glavom udarila u sjedalo ugrađeno
ispod prozora.«
»Gleda li pornografiju na internetu?«
 »Ne. Nikada. Mislim, ne bih rekla.«
»Pretražit ćemo njegovo računalo. Vaše također.«
»Nemam što skrivati.«
Još dok izgovaram te riječi, uviđam koliko zvuče otrcano - poput
dijaloga iz nekog ojadnog filma. Neka glumačka diva mogla bi uvjerljivo
izgovoriti takve riječi, no ja nisam dobra glumica, a još lošije lažem.
MacAteer prelazi na stvar. »Prije dva dana izišli ste iz kuće u deset
navečer.«
»Izišla sam u šetnju.«
»Zašto?«
»Trebalo mi je malo mira i samoće.«
»Kamo ste otišli?«
»Nisam išla na određeno mjesto.«
»Kako ste izišli iz kuće?«
Neodlučno zastajem, pitam se koliko zna. »Popela sam se preko ograde
iza kuče i dalje nastavila stazom uz prugu.«
»Puzali ste kroz grmlje?«
»Nisam puzala.«
»Nedavno ste rodili. Trebali biste mirovati. A ipak ste se iskrali iz kuće,
popeli preko zida i kretali se nedopuštenom stazom uz prugu.«
»Nisam se iskrala. Bila bih izišla s prednje strane, ali ako niste
primijetili, ondje su i dalje novinari.«
MacAteer uopće ne nasjeda na moje izlike. »Kad ste se vratili iz bolnice,
ovdje vas je posjetio jedan muškarac. Simon Kidd. O kome je riječ?«
»Simon je dugogodišnji obiteljski prijatelj. Bio nam je vjenčani kum. I
Lucyn krsni kum. Radi s Jackom.«
»Nakon toga bili ste uzrujani.«
»To nije bilo ništa...«
»Policajki Lisi-Jayne Soussi rekli ste da vas je Simon Kidd pokušao
ucijeniti.«
»Bio je to nesporazum.«
MacAteer se smiješi, napetih, stisnutih usana.
 »Gospođo Shaughnessy, je li se vama ili nekoj vama bliskoj osobi
privatno javila neka treća strana koja je ustvrdila da je kod nje vaše dijete?«
»Ne.«
»Jer ako vam se netko javio, a vi ste razmišljali o plaćanju otkupnine
ucjenjivaču, to je onda kršenje zakona.«
»Razumijem. Ali budite uvjereni da mi se nitko nije javio.« Cijelim
bićem struji mi nekakvo neobično olakšanje. Izvući ću se.
MacAteer uzima šešir i prilazi vratima. Ruka mu je već na ručici.
»Još samo jedna stvar... je li vaš suprug Benov otac?«
»Kako molim?«
»Je li Ben Jackovo dijete?«
Ta kratka stanka - mali zastoj u vremenu - možda je potrajala tek
sekundu, ali ja imam dojam da je trajala mnogo duže.
»Kako se samo usuđujete i natuknuti... Volim svog supruga.« Moj bijes
zvuči usiljeno i apsurdno službeno. »Vaše su riječi skandalozne.«
MacAteer kima, ali se ne ispričava. Stavlja šešir na glavu, pa još malo
pridiže obod u znak pozdrava.
»Čuvajte se, gospođo Shaughnessy. Vrijednost tajne ovisi o tome pred
kime je nastojite sakriti. Vi možda mislite da vrijedi mnogo. Ja je možda
smatram bezvrijednom. Netko uvijek mora platiti.«
 Agatha

O duvijek znam da postoji opasnost od toga da moja majka dozna za

Roryja. Nadala sam se da će do toga doći tek za više mjeseci, kada
ljudi zaborave pojedinosti o njegovu rođenju i kada već postane stalnim i
neupitnim dijelom mojega života.
Sada neprestance zove i ostavlja poruke, zapitkuje kada može doći
vidjeti unuka. Uopće se ne javljam, puštam da ostavi poruku na automatskoj
sekretarici, ali ne mogu je zauvijek tako izbjegavati. Utipkavam njezin broj
i slušam kako telefon zvoni.
Javlja se. »Agatha? Sjedim i čekam u nadi da ćeš nazvati.« Glas joj je
nekako drhtav i slab, što ne pamtim. Moguće je da glumi, samo da stekne
malo suosjećanja.
»Dijete«, kaže uzbuđeno. »Nisam mogla vjerovati kad sam čula od
Jaydena.«
»Haydena«, ispravljam je.
»O, oprosti, da, Haydena.«
»Zaručili smo se.«
»Pa to je divno. Baš sam sretna. Kako je Rory?«
»Dobro.«
»Je li dobro dijete?«
»Da.«
»Dojiš ga? Kažu da je tako najbolje. Znam da ja tebe nisam dojila, ali
tada nismo toliko znali o tome.«
»I željela si zadržati figuru«, mumljam.
»Što si rekla, dušo?«
»Ništa. Zašto si zvala?«
 »Majci ne treba razlog da nazove kćer.«
»Odakle ti moj broj?«
»Nazvala sam tvoju nekadašnju agenciju.«
»I što želiš?«
»Željela bih te posjetiti... i vidjeti unuka.«
»Ne.«
»Molim te, Aggy, nemoj biti tako okrutna. Znam da sam griješila. Znam
da ti nisam svaki put bila pri ruci i na raspolaganju, ali ispričala sam se, a to
je bilo tako davno.«
»Zašto si me jučer nazvala?«
»Molim?«
»Razgovarala si s Haydenom. Bit će da si imala nekakav razlog za taj
poziv.«
»Da, jesam. Riječ je o Nickyju. Bilo je u novinama. Dostavljaju mi ih iz
Londona. Članak, tek nekoliko odlomaka, u kojem piše da je pao pod vlak.
Ti si znala, zar ne? Mislim, to za Nickyja.«
»Da.«
»Nisam bila sigurna. Smatraju da je možda riječ o samoubojstvu.«
Nekoliko trenutaka tišine.
»Nicky mi je oduvijek bio drag«, kaže.
»Jedva si ga poznavala.«
»Dok ste bili u braku, zvao me svaki tjedan.«
»Lažeš!«
»Zvao je! Vjeruj mi. Čak i nakon što ste se razveli, slao je pisma i
čestitke za Božić, zvao me za rođendan, što se za tebe ne može reći.«
»Nije te poznavao tako dobro kao ja.«
Ne obazire se na moje riječi. »Siroti Nicky. Tako drag čovjek. Bit će da
je njegovoj sirotoj supruzi užasno.«
Samo šutim.
»Ti i Nicky bili ste baš dobar par. Tako je šteta što niste mogli imati
djece. A znam da ste pokušavali.«
Ponovno tišina, bolno dugotrajna.
»Kako si uspjela zatrudnjeti?« pita.
 »Prirodno.«
»Nicky je uvijek govorio... mislim... mislila sam...« Ne dovršava misao.
Zbog tih stanka sve više muca.
»No, dobro, ako je to sve...« kažem ja, već spremna prekinuti vezu.
»Ali nisi mi rekla.«
»Što?«
»Kada mogu doći vidjeti Roryja.«
»Nikada.«
»Molim te, Aggy.« Glas joj podrhtava. »Nemam nikoga drugog. Želim
biti baka. Želim se iskupiti.«
»Prekasno je.«
»Ne budi tako okrutna.«
Slušam kako jeca i pokušavam spustiti slušalicu, no još mi je uvijek u
ruci. »Kada se vraćaš u Leeds?« pitam.
»Potkraj ožujka.«
»Možda ga tada možeš vidjeti.«
 Meghan

P olicija je došla i danas. Ovaj put pretražuju drveće i grmlje iza zida iza
kuće, kraj željezničke pruge, jer sam im spomenula ono skrovište koje
sam otkrila kad sam se iskrala iz kuće da posjetim Simona.
U početku je detektiv MacAteer odbacivao mogućnost da je netko
motrio našu kuću, no Cyrus Haven uvjerio ga je da i toj pretpostavci treba
pristupiti ozbiljno. Forenzički tehničari u bijelim zaštitnim kombinezonima
sada zabijaju kolčiće u vlažnu zemlju i tako obilježavaju kvadrante.
Jacka čujem i prije nego što je došao do kuhinje. Sve otkako nam je
policija pretražila kuću i zaplijenila njegovo računalo nije se stišao. Isprva
je šizio zbog njihove nesposobnosti, optuživao ih da pokušavaju prebaciti
krivnju ili »zaštititi vlastito dupe«. Istodobno nastoji doznati tko je od naših
susjeda nazvao policiju i ustvrdio da ga je vidio kako one večeri kad je otet
Ben nešto odnosi iz kuće. Sumnja na obitelj Pringle, dva ulaza dalje. Taj
bračni par ima sina tinejdžera koji je prošle godine osuđen za vandalizam
nakon što ga je Jack uhvatio kako na ulici oštećuje automobile.
Stojim ispred velikih staklenih vrata i gledam kako tehničari marljivo
rade iza vrta. Jack staje uz mene.
»Je li te policija pitala za Simona?«
»Da.«
»Što misliš, zašto se toliko raspituju o njemu? Ne može valjda biti
osumnjičen?«
»Ne znam.«
Jack još nekoliko trenutaka gricka unutarnju stranu obraza. »One večeri
- kad su me priveli - posjetila si Simona.«
To nije pitanje.
»Da.«
 »Zašto?«
»Brinula sam se za tebe.«
»Mene?«
»Upravo su te bili uhitili. Presreo si neku sirotu ženu. Bio si pijan.
Mislila sam da si skrenuo.«
»I kakve to ima veze sa Simonom?«
»Rekao si mi da si ranije tog dana bio kod njega i da me spomenuo.«
Jack palcem pritišće neku točku na ručnome zglobu, kao da mjeri puls.
Podiže ga, pa gleda kako bijeli trag prsta malo-pomalo poprima ružičastu
boju. Osjećam kako u sebi formulira sljedeće pitanje.
»Zašto si se penjala preko zida iza kuće?«
»Zbog novinara.«
»Mogla si nazvati Simona.«
»Željela sam se s njim vidjeti osobno.«
Jack kraj mene gleda u vrt. Neki su forenzičari na sve četiri, kopkaju,
stružu, uzimaju uzorke i otiske - u plastične vrećice spremaju one omote od
čokoladica i limenke bezalkoholnih pića.
»Barem si im dala malo posla«, kaže.
Čuje se zvono s ulaznih vrata. Ja ih otvaram. Naš lokalni svećenik, otac
George, došao nam je u posjet. Od otmice svraća svakih nekoliko dana,
sjedi u našoj dnevnoj sobi, pije čaj, pruža mi suosjećanje i nudi rame za
plakanje. Rame još nisam iskoristila, no cijenim namjere i razumijevanje.
Jack smišlja neki izgovor i bježi, ostavlja me da se sama brinem za našu
duhovnu dobrobit. Otac George prevalio je šezdesetu i ima jedan od onih
dubokih i zvučnih glasova kakve čovjek inače čuje na snimkama
motivacijskih govora i tečajeva ili u kasno noćnim govornim emisijama na
radiju. Njegovi me dolasci sve više iritiraju, jer se prema meni odnosi kao
da sam Lucyne dobi, pa sam ostala bez kućnog ljubimca, a ne djeteta.
Istodobno me peče savjest kad god ga vidim.
Kad smo odlučili da ćemo Lucy poslati u katoličku osnovnu školu St.
Osmund’s, znali smo da neće biti lako. Za samo trideset mjesta u prvome
razredu obično primaju devedesetak prijava. Uz prijavu je išla i izjava
lokalnog župnika u kojoj je navedeno da je Lucy krštena i da redovito
dolazimo u crkvu. Šest mjeseci svake smo nedjelje poslušno išli na misu,
dobro pazili da se na vratima pozdravimo s ocem Georgeom. Neko vrijeme
sve je to izgledalo vrlo egzotično, to nemušto petljanje s vjerom,
nadnaravnim i drugim svijetom, molitvama, hvalom i slavom, kao i
zahvalama. Dakako, čim je otac George potpisao potvrdu, a Lucy primljena
u školu, tjedni dolasci malo-pomalo prešli su u simbolično pojavljivanje
povodom Uskrsa i Božića.
Ocu Georgeu ispričala sam se zbog toga što smo ga tako iskoristili.
On se nasmijao. »Niste me iskoristili.«
»Ali smo vas prevarili.«
»Kao i većina drugih roditelja.«
»Frustrira li vas to?«
Samo se lukavo nasmiješio. »To su dobri ljudi koji su vrlo zauzeti.
Siguran sam da će se jednog dana vratiti u stado... baš kao i vi.«
Otac George i župno vijeće za sutra navečer pripremaju bdijenje uz
svijeće. Ja sam zatražila da svakako bude svekršćansko. Još nisam pristala
doći, iako znam da se to od mene očekuje. Kao da mi čita misli, otac
George sklapa mi ruke i drži ih između svojih dlanova.
»Želimo vam pokazati da niste sami. Svi se molimo, znate. Rekao bih
čak i cijela zemlja.«
»Ne svi«, kažem ja, a u očima mi sijeva bijes. »Osoba koja je otela Bena
ne moli se za njegov siguran povratak roditeljima.«
On se spokojno smiješi, kao da ga moja žestina uopće ne dira, zbog čega
bih ja najradije gnjevno povikala: Kakav to Bog čini ovakve stvari? Kakav
to Bog stvara svijet u kojem ima toliko jada, nepravde i boli?
Ipak, šutim. Otac George otvara Bibliju. »Želite li se sad sa mnom
pomoliti?«
»Molitve mi baš i ne idu osobito od ruke.«
»Ja ću započeti.«
Bez riječi sjedim dok se on križa i kreće u jednostrani razgovor s
Bogom, od njega u moje ime tražeći snagu, usmjeravanje i ljubav.
»Pomozi Meghan da ne krivi ni sebe, ni ljude oko sebe«, kaže. »I
pomozi joj da nikad ne izgubi nadu. Ti dobro znaš kako je izgubiti sina.
Poslao si nam Isusa na ovaj svijet i on je za naše grijehe platio najveću
moguću cijenu. Molim te, pomozi Meghan da ovu kušnju nadiđe uz tvoju
ljubav i usmjeravanje, pomozi njezinu srcu da ozdravi.«
Nakon što je otišao, otkrivam da je otac George na stoliću ostavio
Bibliju. Pojedine stranice označene su crvenom vrpcom. Otvaram jednu od
njih i čitam nekoliko stihova o tome kako Bog liječi ljude slomljena srca i
zatvara im rane, ali nigdje ne vidim ništa o pronalaženju nestale djece.
Sveti Antun, svetac zaštitnik izgubljenih stvari. Odnosi li se to i na
djecu? Po svoj prilici da. Za većinu toga postoji neki svetac - za mornare,
učenjake, nevjeste i prostitutke. Postoji čak i zaštitnik preprodavača droge -
Jesús Malverde16 - to sam jednom vidjela u epizodi Breaking Bada17.
 Agatha

R ory je sinoć povratio hranu prilikom oba hranjenja. Dvaput sam mu

morala promijeniti posteljinu i odjenuti čistu odjeću. Jutros sam ga
ponovno izvagala. Nikakve promjene u posljednjih tjedan dana. Znam da
kućne vage nisu osobito precizne, no ne treba mi nekakvo pomagalo da
znam da nije najzdraviji i da se muči.
Nema onih širokih osmijeha, ni sretnih uzdaha, ali kad me pogleda tim
divovskim očima, imam osjećaj da mi govori: »Molim te, mama, nemoj dići
ruke od mene. Oporavit ću se.«
Sada spava, leži kraj Haydena, na krevetu.
Uključujem televizor, ali isključujem zvuk i načas vidim nekog novinara
kraj željezničke pruge. Kamera od njega ide ulijevo i zumira između
drveća, pa prikazuje kuću koja mi izgleda poznato. Zatim se malo vraća i
prikazuje muškarce i žene u bijelim kombinezonima koji pretražuju nisko
raslinje uz prugu.
Uključujem zvuk.
»Forenzičari su na terenu od ranog jutra, pretražuju vrt i okolicu kuće,
izuzimaju uzorke i mjere tragove nogu. Policija ne navodi što točno traži,
no iza onog drveća i zida nalazi se kuća u vlasništvu Jacka i Meghan
Shaughnessy, roditelja Bebe Bena.«
Prepoznajem ono svoje srušeno stablo... svoju čistinicu... svoje
skrovište. Što sam to ondje mogla ostaviti? Poneku limenku od gaziranog
pića i omote čokoladica. Nekoliko sam se puta pomokrila u travu, kad više
nisam mogla izdržati. U dosjeu nemaju ni moje otiske, ni moju DNA.
Viđena si.
Nitko me nije vidio.
A susjedi ?
 Pazila sam.
Ući će u trag tvojem mobitelu.
Stotine mobitela svakodnevno prolaze kraj tog mjesta.
Gasim televizor i samoj sebi govorim da se trebam opustiti. Moram
ostati smirena i paziti na Roryja. Potrebna mu je moja puna pažnja želim li
da ojača i bude zdrav.
Korisno je imati posla. Treba izbaciti dvije vreće smeća. Hayden je to
trebao obaviti sinoć. Nosim ih u prizemlje, pa niza stube ispred ulaza i
skrećem prema kantama na ulici. Dvoje ljudi izlazi iz nekog automobila.
Jedna je žena, utegnuta u hlačama s visokim strukom i odgovarajućem
tamnoplavom sakou. Muškarac je mladi, ali se drži kao da je silno iskusan i
da je već vidio sve što postoji na ovome svijetu.
»Jeste li vi Agatha?« pita me žena neutralnim tonom, ni prijateljski, ni
neprijateljski.
Kimam, svjesna vrata iza sebe.
»Mi smo detektivi i istražujemo nestanak Bena Shaughnessyja.«
Neki glas odjekuje mi u glavi, govori mi da ispustim smeće, pobjegnem
i zaključam vrata.
»Možemo li malo porazgovarati?«
Imaju li nalog?
»O čemu je riječ?«
»Koliko znamo, poznajete Meghan Shaughnessy.«
»Prijateljice smo.«
Traži nalog.
Samu sebe prisiljavam na to da se pokrenem. Odnosim vreće i ubacujem
ih u jednu kantu. Brišem ruke o traperice.
»Jeste li pronašli Bebu Bena?«
»Još ne.«
»Sirota Meg«, kažem, pa iz očiju uklanjam pramen kose. »Bit će da je
izvan sebe. Poslala sam joj poruku, no u takvim je prilikama teško smisliti
što uopće reći.«
»I vi ste tek rodili«, kaže muškarac.
»Točno.«
 »Vani je hladno. Možete nas, možda, pozvati u stan?«
»Ne bih željela probuditi bebu.«
»Bit ćemo vrlo tihi.«
Odvodim ih do stana, čija sam ulazna vrata ostavila odškrinutima. »Jeste
li za čaj ili kavu? Imam samo instant-kavu.«
»Ne treba, hvala«, kaže detektivka i dodaje mi posjetnicu. Nekoliko je
trenutaka proučavam, želeći dobiti na vremenu, naglas čitam ime.
»Detektivka narednica Alison McGuire.«
»A ovo je detektiv Paulson«, kaže ona, zagledana u čestitke poredane na
okviru kamina. »Dobili ste sina.«
»Da.«
»Kako se zove?«
»Rory.«
Žena ima debele obrve i maslinastu kožu. Možda bi čak izgledala
privlačno da raspusti kosu i malo se nasmiješi. Sjeda. Hayden se pojavljuje
upravo u tom trenutku. Samo je u boksericama i češe se po tamnoj dlakavoj
crti ispod pupka. Ubrzano trepćući gleda detektive, ali se ne doima
iznenađenim. Odlazi u kuhinju, vodom iz slavine puni veliku čašu, pa je
pije prebrzo, tako da mu voda kapa na prsa. Briše usta.
»Istražujemo nestanak Bebe Bena«, objašnjava detektiv Paulson.
Hayden sjeda na rub mojeg naslonjača. Sitne kapljice vode još mu se
drže na dlakama na prsima.
»Možda ne bi bilo loše da nešto odjenete«, kaže detektivka.
»Koliko znam, ovo je moja gajba«, uzvraća Hayden.
Ona kima, kao da prihvaća njegova pravila. »Vaša nam je supruga
pričala o vašoj bebi.«
»Nismo u braku.«
»A tako...«
Čini se da se Haydenu baš ne sviđa to što ga ispituje žena.
»Zaručeni smo«, kažem ja.
»Vi ste Roryjev otac?«
»Da«, odgovara Hayden.
Detektiv Paulson izvadio je notes. Pripremio olovku.
 »Kada ste rodili?« pita.
»Prije gotovo tri tjedna.« Navodim točan datum.
»Gdje ste rodili?«
»U Leedsu... ja sam odande. Ondje mi živi majka.«
Svojevoljno dajem previše informacija. Moram čekati njihova pitanja.
Detektivka McGuire poigrava se nekakvim koncem koji joj visi s ruba
rukava sakoa. Muškarac bi ga otrgnuo ili odgrizao. Žena će pričekati
trenutak kada će moći uzeti škare.
»I ja sam neko vrijeme živjela na sjeveru«, kaže. »Koju ste bolnicu
odabrali?«
»Rodila sam kod kuće. Željela sam biti u poznatome okruženju.«
Trik-pitanje, koje sam lako riješila, no sada nije sigurna kako nastaviti.
Hayden je u međuvremenu položio dlan na moje rame, kao da mi pruža
potporu.
»Vi ste prisustvovali porodu?« pita ona njega.
»Ne, malo sam zakasnio«, objašnjava Hayden. »Pripadnik sam
Kraljevske ratne mornarice. Doputovao sam avionom iz Johannesburga.
Dan prekasno.«
»Dobila sam trudove prije termina«, kažem.
»Tko je onda bio uz vas na porodu?«
»Jedna primalja«, kažem. Trudim se da zvučim posve mirno.
»I tvoja majka«, dodaje Hayden, lažući umjesto mene.
Zašto to radi ?
»Mailom sam poslala fotografije Meghan«, kažem. »Bila je toliko vesela
zbog mene. Sada me peče savjest.«
»Savjest?«
»Pa s obzirom na to što se dogodilo. Ja sam slavila i osjećala se tako
nedodirljivo, a dva dana kasnije Meg su ukrali bebu.«
»To nisi mogla znati«, kaže Hayden.
»Znam, ali ipak...«
»Imate fotografije poroda?« pita detektiv Paulson.
»Naravno.« Uzimam mobitel i pretražujem fotografije dok ne dođem do
onih koje sam snimila na katu, u Leovoj sobi. »Nema ih puno. Moja majka
baš nije neka fotografkinja.«
Dodajem mu mobitel. On ga daje kolegici.
»Koliko dugo poznajete gospođu Shaughnessy?« pita detektivka
McGuire.
»Ne baš dugo. Idemo zajedno na jogu. Znala sam je viđati dok sam
radila u samoposluzi u Barnesu. Dala mi je nešto dječje odjeće.«
I opet previše govorim. Detektivka pogledom polagano obuhvaća
dnevnu sobu, kao da upija opću ofucanost i jeftino pokućstvo.
»Kad ste se posljednji put vidjele?«
»Prije nekoliko tjedana... prije nego što sam otputovala u Leeds.«
»Znali ste da će roditi sedmoga prosinca?«
»Da, rekla mi je.«
»Jeste li upoznali njezina supruga, Jacka?«
»Nisam. Vidjela sam ga na televiziji. Sportski novinar...«
Prestani blebetati, Agatha!
Detektivka McGuire vraća mi mobitel. »Jeste li na jogi ikada primijetili
da se netko vrzma uokolo ili da se raspituje? Netko tko se možda mogao
osobito zanimati za činjenicu da je gđa Shaughnessy trudna?«
»Osobito zanimati?«
»Više nego što je uobičajeno.«
Razmišljam o tome. Pretvaram se da kanim nešto zaustiti. Zatvaram
usta. Odmahujem glavom.
»O čemu je točno riječ?« pita detektiv Paulson.
»Ma vjerojatno ništa...« kažem ja.
»Sud o tome prepustite nama.«
»Pa bila je ta neka žena... Meg i ja bile smo na kavi u Barnesu. Kad sam
odlazila, prišla mi je i upitala me gdje ću roditi.«
»Je li razgovarala s gospođom Shaughnessy?«
»Nisam sigurna...«
»Kako je izgledala ta žena?«
»Moje visine, tamne kose, krupna, ali ne debela«, kažem, pa još malo
šutim i koncentriram se. »Izgledala je kao da je upravo bila na frizuri...
možda u nekome od obližnjih salona.«
 »Kako znate?«
»Vidi se kad je kosa tek ošišana i osušena fenom.«
»Koliko joj je bilo godina?«
»Prema četrdeset ili još koja više.«
»Je li bila trudna?«
»Koliko sam vidjela, ne. Mislim da je imala dosta široku odjeću.«
Obična olovka zaškripala je na papiru.
»Zašto je važno je li bila trudna?« pitam.
»Smatramo da je Benova otmičarka, o kome god bila riječ, lažirala
trudnoću kako bi prikrila zločin.«
»Doista?«
»Baš ne zvučite uvjereno.«
»Pa je li tako nešto uopće moguće? A ultrazvuk i razni testovi? Netko bi
to valjda ipak otkrio.«
Detektivka McGuire želi se vratiti na razgovor o toj ženi. »Jeste li tu istu
ženu vidjeli i ranije?«
»Nisam.«
Otvara jedan fascikl i vadi onu sliku, policijsku rekonstrukciju izgleda
one žene iz bolnice. »Bi li ovo mogla biti ona?«
»Teško je reći...«
Na sljedećoj je slici fotografija s nadzornih kamera u bolnici. U ruke
dobivam fotografiju same sebe kao brinete duge kose. Na mutnoj fotografiji
vidi mi se tjeme. Druga je snimljena s leđa. U toj uniformi izgledala sam
užasno krupno.
»Mogla bi biti ona«, kažem. »Ali ne mogu biti sigurna.«
Iz dječjeg monitora na kuhinjskoj radnoj plohi čuje se cendranje. Rory
se probudio. Još malo cendra, a onda i glasnije plače.
»Gladan je«, kažem pa ustajem. Dlanovima obuhvaćam dojke. »I dalje
mi nije jasno kako mu to uspijeva - čim se malo oglasi, mlijeko već počinje
teći.«
Hayden je otišao po Roryja. Dolazi iz spavaće sobe i drži ga, umotanog
u deku. Rory je već posve budan, sada gleda detektive. Ni ona ni on ne
izgledaju kao da imaju osobito razvijen majčinski, odnosno očinski instinkt.
 »Možete slobodno ostati«, kažem, »ali sada ću izvaditi dude.« Mlađi
detektiv radije bi bio negdje drugdje. Pratim ih do vrata.
»Vidite li se s Megs, recite joj... recite joj da... da mislim na nju. I ako joj
mogu kako pomoći...«
Čekam na odmorištu, gledam kako odlaze, osluškujem ono biće. Što ako
potraže podatke o Roryjevu rođenju? Što ako ti nazovu majku? Što ako
potraže primalju?
Hayden sjedi na sofi, ljulja Roryja u naručju. »Nisu baš bili ljubazni.«
»Bili su u redu.«
»Ne volim murjake.«
»Zašto?«
Sliježe ramenima. »Mnogi od njih imaju mini-hitlerovske komplekse.
Uživaju u zlostavljanju ljudi.«
Najradije bih ga upitala zašto je lagao u moje ime, no bojim se
odgovora. Nadam se da je i dalje na mojoj strani. Nitko ne bi mogao tako
dobro lažirati trudnoću kao ja. Policija bi trebala pitati Meghan. Ona će im
reći. Ona ne sumnja u mene.
 Meghan

L achlan i Lucy okupani su i u svečanoj odjeći, oprane i počešljane kose,

u ulaštenim cipelama. Dobili su upute da se nipošto ne uprljaju dok se
ja spremam. A ja se neprestano predomišljam u vezi s time želim li ići na
bdijenje uz svijeće, iako Jack kaže da moramo zahvaliti ljudima i pokazati
da cijenimo njihovu potporu.
Nemam što odjenuti. Ne želim ići u trudničkoj odjeći, a u većinu pred
trudničkih haljina ne stanem, osim one pripijene vunene haljine u kojoj
izgledam krupno i puno izbočina.
Jack na odmorištu lašti cipele. Već sam mu rekla da to ne čini ondje, jer
će krema za cipele ostaviti trag na sagu, no nikad me ne sluša. Neprestano
se okrećem lijevo-desno ispred ogledala. Ne sviđa mi se baš ništa na meni,
ali mi nije ni stalo. Samo želim da to što prije završi.
U prizemlju odijevam kaput i pozivam ostale. Lachlan trči predvorjem.
Nogavice su mu prekratke. Mogla bih se zakleti da sam ih produljila prije
samo nekoliko dana. Najradije bih mu stavila opeku na glavu, samo da
nekako prestane rasti.
Lucy je zgodna u haljini sa škotskim uzorkom, crvenim tajicama i crnim
lakiranim cipelama. Ima i odgovarajuće crvene rukavice, jer je vani hladno.
»Spremna?« pita me Jack.
»Valjda...«
»Preživjet ćemo.«
Pokušavam mu se nasmiješiti.
Sigurnosna svjetla uključuju se nakon što smo izišli iz kuće i došli do
ograde. Dvojica policajaca čekaju da nas otprate do crkve St. Osmund’s, na
manje od kilometra od kuće. Ponudili su da će nas odvesti, no ipak ćemo ići
pješice, u svojevrsnoj svečanoj procesiji, a ljudi će nam se usput
priključivati. Televizijske kamere i fotografi ostat će iza prepreka. Od siline
jarkih svjetala sva su lica bijela, a svaki dah blijeda maglica.
Ja sam uhvatila Jacka pod ruku, a svatko od nas za ruku drži po jedno
dijete. Pojavljuju se susjedi, drže razne svjetiljke i svijeće koje trepere u
papirnatim držačima. Kimaju nam dok prolazimo kraj njih, pa nam se
pridružuju, dolaze iza nas, u povorku koja vijuga uskim ulicama, preko
Barnes Greena i Church Roadom, gdje skreće u Castelnau i nastavlja dalje,
prema Hammersmith Bridgeu.
Ubrzo postaje jasno da crkva nije dovoljno velika. Ljudi stoje u
prolazima, uza zidove, pa i vani, na stubama. Nama su ostavljena mjesta u
prvome redu. Lucy i Lachlan sjedaju između nas. Oboje su još tako mali da
nogama ne dolaze do poda. Kraj mene su moji roditelji i Grace. Iz Škotske
su došli i Jackov brat i šogorica.
Oko nas su majke, prijatelji, susjedi, kolege s posla, dadilje i ljudi s
kojima se pozdravljam tek kimanjem glave, poput mesara i one Koreanke
koja me manikira. Moja učiteljica joge u međuvremenu je rodila i izgleda
abnormalno mršavo. Ravnateljica Lucyne škole raspoređuje ljude po
klupama, dobro pazi da se svi stisnu kako bi stalo što više posjetitelja. Moje
dvije najstarije prijateljice s faksa doputovale su iz Leicestera, odnosno
Newcastlea.
Neka žena predivna glasa vodi zbor, koji sve zaziva da uznesu srce
Bogu. Većina ljudi nijemo miče usnama, pretvara se da pjeva. Nakon
pjesme otac George drži lijepu propovijed o onim trenucima kad nam se
čini da nas je Bog napustio i kako moramo zadržati vjeru, jer se inače
izlažemo opasnosti od toga da utonemo u strah.
Poziva Jacka da se kratko obrati okupljenima. Osjećam kako mi se srce
usplahirilo. Nisam imala pojma da je to u planu. Jack prelazi nekoliko stuba
do propovjedaonice, pa zastaje, prilagođava položaj mikrofona, lupka po
njemu prstom. Ispričava se.
»Od Benove otmice nebrojeno sam se puta upitao: Zašto? Zašto baš on?
Zašto baš mi? Na ta pitanja nema odgovora, no zbog toga ih ne prestajem
tražiti. Svake tri minute u Ujedinjenom Kraljevstvu prijavi se nestanak
nekog djeteta. U cijeloj Europi jedno dijete svake dvije minute. U Americi
jedno dijete gotovo svake minute. Znam da takve brojke zvuče šokantno, no
doznajemo tek za maleni dio tih slučajeva, jer se većina djece vrati kući ili
ih ubrzo pronađu. Imamo raznorazne zaštitne mehanizme. Besplatne
telefone i sustave uzbunjivanja. Digitalne oglasne ploče, Organizacije za
spašavanje djece, Faceboook. Twitter. Razne kampanje. Nadzorne kamere...
no djeca ipak i dalje nekako nestaju. Do prije dva tjedna mislio sam da
razumijem kako bi to bilo da mi nestane dijete. Gledao sam druge roditelje
na televiziji. Pokušavao se staviti u njihovu kožu. Ali pogriješio sam.
Nepojmljiv je osjećaj ostati bez djeteta. To se jednostavno opire biološkim
zakonitostima. Izokreće zdrav razum naglavačke. Narušava prirodni
poredak stvari.
Kao i mnogi, ponekad dovoljno ne cijenim koliko sam sretan što imam
tako divnu suprugu i obitelj, uspješnu karijeru, super prijatelje i, kao što
pokazuje ova večer, složnu i suosjećajnu zajednicu u kojoj živim. Često
zaboravim na tome biti zahvalan i sve shvaćam zdravo za gotovo. Više nije
tako. Ženi koju volim, a koja sjedi u prvome redu... Ne mogu ti pružiti ono
što najviše priželjkuješ - priliku da u naručju držiš tek rođenog sina.
Svjedočio sam tome koliko si nesebično predana Lucy i Lachlanu i znam
koliko te duboko pogodilo to što nema Bena, jer nema tog gubitka koji se
može usporediti s majčinim gubitkom.
Kad god sam se u posljednja dva tjedna pitao kako ovo preživjeti -
gledao sam tebe. Snaga tvog karaktera, izdržljivost i odlučnost istinsko su
nadahnuće, Meghan Shaughnessy. Volim vas, Lucy i Lachlane. I tebe, Bene,
gdje god bio.«
I tada se raspadam, više ne uspijevam zaustaviti jecaje. Ostatak bdijenja
posve mi je mutan. U jednom trenutku uviđam da sam ustala i da prolazim
kroz masu ljudi. Zahvaljujem im. Rukujem se.
Primjećujem Agathu. Uz nju je zacijelo i njezin zaručnik, Hayden. Drži
njihovo dijete u nosiljci na prsima.
»Nisam bila sigurna je li dobro da ga dovedem ili ne«, kaže Agatha, ne
znajući bi li me zagrlila ili mi samo stisnula ruku. Ja je ljubim u obraze.
»Pomislila sam da bi to s moje strane možda moglo izgledati bezosjećajno.«
»Ne, sve je u redu.«
»Ovo je Hayden.«
»Drago mi je«, kažem. On kima i drži se kao da mu je nelagodno, kao da
je tuga nekako zarazna.
Prišavši malo bliže, gledam njihovo dijete, lica dijelom zakrivenog
naborima Haydenove košulje.
»Prelijep je«, kažem, s mukom izgovarajući te riječi.
»Žao mi je zbog Bena«, kaže Hayden. »Nadam se da ćete ga pronaći.«
Ne govorim ništa. Masa me nosi dalje.
Osvrćem se prema Agathi. »Pazi na njega.«
Ne razumije što sam rekla.
»Pazi na bebu«, objašnjavam. »Nikad ga ne ispuštaj iz ruku.«
 Agatha

S ve je puno novinara, fotografa i snimatelja. Pa valjda ima i važnijih

vijesti o kojima mogu izvještavati. Što je sa svim tim ratovima,
terorističkim napadima, domaćim džihadistima i izbjeglicama koji se
utapaju? Zanimanje javnosti sad je već trebalo biti usmjereno na nešto
drugo. Na naslovnicama je trebalo biti nešto novije, svježije.
Novinari se vrzmaju među ljudima, u beskonačnost postavljaju ista
pitanja: »Kako se osjećate? Jeste li šokirani? Je li vas strah?«
Kakve odgovore uopće očekuju? Na klišeje se odgovara klišejima. »U
ovome dijelu grada nikada se nije dogodilo ništa slično«, kaže netko.
»Kamo ide ovaj svijet?« kaže netko drugi. »Da se čovjek zamisli, zar ne?«
dodaje netko.
Nad čime, najradije bih kriknula. Na time zašto se ružne stvari događaju
dobrim ljudima? Ili hoćemo li se vratiti kući na vrijeme da seriju
odgledamo od početka?
Zašto ljudi jednostavno ne prihvate da Bena više nema? Važan je jedino
Rory. Čak bi bilo okrutno vratiti ga roditeljima. Interes djeteta uvijek mora
biti na prvome mjestu - o tome i suci vode brigu kad odlučuju o skrbništvu.
Rory ima majku. Ima i obitelj. Ben više ne postoji.
Meg se držala dobro sve do Jackova govora, a maskara joj je sada
razmazana po obrazima i očima pa pomalo podsjeća na pandu.
Lucy i Lachlan, kako se čini, dobro se nose sa svime. Ljudi u ovakvim
situacijama često zaboravljaju na drugu djecu. To se meni dogodilo nakon
Elijahove smrti. Ostala sam zaboravljena. Nevoljena. Manje važna. Upravo
to želim reći Megs. »Voli svoju ostalu djecu. Usredotoči se na njih.«
Ljudi se zadržavaju ispred crkve, grle se i jedni drugima dodaju
papirnate maramice. Neznanci dodiruju Roryja po tjemenu i smiješe se, kao
da ih to tješi i pokazuje im da svijet ipak ide dalje. Svećenik mu u zraku
iznad čela iscrtava maleni križ i izgovara blagoslov.
Okrećem se i zamalo se sudaram s Megs. Ona gleda Roryja i osjećam
kako me preplavljuje val straha.
Što ako ga nekako prepozna? Neke životinje znaju njuhom prepoznati
vlastitu djecu i prepoznati njihovo glasanje. Ne znam je li Megs s Roryjem
bila dovoljno dugo da to nekako zna, no devet mjeseci nosila ga je u sebi.
»Predivan je«, kaže Meg.
»Nisam bila sigurna je li dobro da ga dovedem ili ne«, mucam.
»Naravno da si ga trebala dovesti. Je li dobra beba?«
»Svi su oni dobre bebe«, odgovaram, pa tek naknadno shvaćam kako to
može zvučati. »Oprosti, to nisam smjela reći.«
Ona me grli i gleda Haydena.
»Drago mi je što sam vas konačno upoznala.«
»Također«, kaže on.
»Jeste li stigli kući na porod?«
»Malo sam zakasnio.«
»Ali sada ste tu.«
»Siguran sam da će pronaći vašeg sinčića«, kaže Hayden.
»Hvala.«
Neki policajac koji je štiti od novinara odvodi Meg dalje.
»Idemo«, kaže Hayden, kojem je, kako se čini, nelagodno kao i meni.
Između nas se odjednom našla neka fotoreporterka. Bez pitanja počinje
snimali Roryja i Haydena.
»Možemo li ih snimiti s vama?« pita. »Radimo reportažu o bdijenju.
Poznajete li obitelj Shaughnessy?«
»Da.«
»Možete li ga malo pridignuti iz nosiljke ? E, tako. Još malo više. Uz
obraz.«
Bljeskalica ne prestaje sijevati. Pod bradom mi se odjednom nalazi
diktafon.
»Bojite li se za svoje dijete?« pita neki novinar.
»Ne. Zašto?«
»Pa ovo je šokantno, zar ne? Čovjek ne očekuje da mu ukradu dijete.«
»Pa valjda ne.«
»Imate li poruku za osobu koja je otela Bebu Bena?«
»Zapravo ne, čini mi se da je već sve rečeno.«
 Meghan

Š est i petnaest ujutro. Crvene brojke blistaju na radio-budilici. Pružam

ruku po hladnoj plahti, no u krevetu nema nikoga. Bit će da se Jack
probudio još ranije, pa je odlučio ustati. Sinoć smo nakon bdijenja vodili
ljubav. Nije ušao u mene (zbog šavova), ali smo smislili druge načine da se
zbližimo i to nam je bilo korisnije i od deset seansa psihoterapije.
Ipak, dok se tako micao uz moju ruku i usne, osjećala sam da pomalo
gubi snagu, poput opruge u kakvom satu. Privukla sam mu lice prema sebi i
ugledala suze. Čvrsto je stisnuo oči, pokušao ih sakriti, krećući se sve brže i
uz stenjanje izgovarajući moje ime.
Ponovno tonem u san. Probudivši se i drugi put, uključujem mobitel.
Imam desetke poruka - pitanja o članku u novinama. Otvaram link, no u
prizemlju se čuje zvono. Čujem Annie i glavnog detektiva MacAteera.
Iskačem iz kreveta i navlačim kućni ogrtač, vežem kosu na potiljku.
U kuhinji su - Annie, Jack i MacAteer. Lucy i Lachlan u dnevnoj sobi
gledaju crtiće. Na središnjoj plohi rastvorene su novine. Jack je blijed i
šokirano čita neki članak.
Prilazim im i usputnim pogledom uočavam fotografiju na kojoj smo
Jack i ja. Na drugoj snimci prikazana je neka glamurozna žena natapirane
kose, bijelih zuba, u bluzi s dubokim dekolteom. Prepoznajem je: ona
agentica koja nam je prodala kuću.
Naslov je ispisan divovskim slovima: nisam ukrala bebu bena.
Podjednako velikim slovima, ispod još piše: Ali sam zaljubljena u
njegova tatu.
Jack pokušava zatvoriti novine. Ja spuštam ruku na njih i odgurujem ga,
pa čitam početak.
 Jedna londonska posrednica u prodaji nekretnina poriče umiješanost
u otmicu Bebe Bena Shaughnessyja, ali priznaje ljubavnu vezu s
ocem, poznatim televizijskim sportskim novinarom Jackom
Shaughnessyjem.
Rhea Bowden tvrdi da su se ona i Jack »životinjski ševili« u
desecima različitih kuća koje je nudila na prodaju na području južnog
Londona. Među njima je bila i kuća u Barnesu koju je prošlog
prosinca, tri mjeseca prije početka veze s Jackom, prodala Jacku i
Meghan Shaughnessy.

Jack mi na silu pokušava ukloniti prste s novina. »Molim te, Megs«,

kaže, grla stegnuta od... čega? Grizodušja? Stida? Kajanja? Nastavljam
čitati.

»Slučajno smo se upoznali na jednom kvizu u obližnjem pubu, Sun

Innu, a Jack je ponudio da će me počastiti pićem. Naručio je bocu
pjenušca«, ispričala je Rhea Bowden Daily Mirroru.
»Malo smo očijukali i smijali se, a uz drugu bocu već smo bili
podosta pijani. Na koncu smo se počeli ljubiti na vratima, te smo
vodili ljubav u mojem uredu. Znala sam, dakako, da je oženjen, ali
nisam znala da mu je supruga trudna.
Nakon toga, Jack me obično zvao kad je imao slobodno
poslijepodne. Našli bismo se ili kod mene ili u nekoj od kuća koje
sam nudila kupcima. Znam da to nikako nije bilo u redu, no što god
ljudi mislili ili govorili o meni, ja ipak nisam otela Bebu Bena. Volim
Jacka. Ni u snu ne bih naudila njegovoj obitelji.«

Novine se trgaju, jer ih Jack naglim pokretom izvlači ispod mojih

stisnutih šaka. Pogled mi se muti, no odbijam zaplakati. Gledam ostale
naslovnice. Na svima je udarna ista priča, s golemim naslovima. Zamišljam
kako se cijela zemlja smijulji uz žitne pahuljice i müslije, kako ljudi na
poslu ogovaraju uz fotokopirne uređaje ili sa susjedima preko ograde, na
blagajnama samoposluga. Više nismo ona sirota obitelj koja je ostala bez
djeteta. Sad smo omiljena meta tabloida. Obitelj iz sapunice. Jack me nije
samo prevario, nego me i ponizio. Izvrgnuo je ruglu naš brak i sve naše
izjave o tome kako smo obitelj puna ljubavi. Nismo zavrijedili suosjećanje.
Nismo zaslužili da nam vrate Bebu Bena.
Odlazim na kat. Jack želi poći za mnom. MacAteer ga zaustavlja. Mora
odgovoriti na određena pitanja.
»Ne možemo malo pričekati s time?« pita Jack molećivo.
»Ne.«
Iz ormara vadim torbu i u nju nasumično počinjem nabacivati odjeću.
Odijevam se. Zakopčavam čizme. Spuštam se u prizemlje, izlazim i stazom
krećem prema ulici. Iz ruke mi ispadaju ključevi. Saginjem se da ih
podignem. Oko mene vlada pravi cirkus - snimatelji i novinari - svi
dovikuju pitanja.
»Jeste li znali za tu vezu?« viče netko.
»Napuštate ga?« dere se netko drugi.
Ne mogu im odgovoriti. Zaključavam vrata automobila i pokrećem
motor i auto, usput lagano zahvaćam neko policijsko vozilo i razbijam
retrovizor. Fućka mi se. Sve ću ih pregaziti. Mogu me zatvoriti i baciti ključ
ćelije, samo neka me ostave na miru.
 Agatha

M oj dječačić umire. To znam već danima, no samu sebe uvjeravala sam

da će se oporaviti i ojačati. Da, muči se, ali svim je bebama ponekad
loše. Prestanu jesti ili dobiju temperaturu ili bez razloga plaču.
Nikada se nisam bojala ničega za samu sebe, još od djetinjstva, ali bojim
se za Roryja. Što ako ga ne mogu zaštititi onako kako ga je trebalo štititi?
Što ako ne uspijem?
Sinoć sam zaspala uz njegovu pletenu košaru. Probudivši se ukočena i
promrzla, ispružila sam ruku i opipala Roryjevo čelo. Sićušno tijelo
isijavalo je toplinu. Obrisala sam ga ručnikom namočenim u hladnu vodu.
Dala mu lijek. Čekala da zaspi, a onda se počela nekontrolirano tresti,
znajući da se sve ponavlja. Gubim voljeno biće. Nestaje, gubi se malo-
pomalo, gram po gram.
Budim se. Vani je dan. Sama sam u krevetu. Bit će da je Hayden ustao
ranije i ostavio me da spavam. Dolazim do Roryjeva krevetića. Tijelo mu je
toliko blijedo i bez krvi da mi zastaje dah. Užasnuto pružam ruku i prstima
mu dodirujem prsa. Dižu se i pluća mu se pune zrakom. Srce kuca. Živi. Ali
jedva.
Još ima temperaturu. Dajem mu paracetamol i brišem ga hladnim i
mokrim ručnikom. Puštam ga da me uhvati za prst, dok pokušavam disati
umjesto njega, udisati i izdisati.
Umire.
Još ne.
Treba mu liječnik.
Ne mogu.
Svukavši spavaćicu, otvaram ormar s odjećom i primjećujem da je nešto
drukčije. Odjeća mi je pomaknuta - gurnuta na obje strane, tako da se vide
stražnje police. Na srednjoj se nalazi plava metalna kutija zaključana
lokotom. U njoj se nalazi tek nekoliko uspomena iz prošlosti - sitnice koje
je vrijedilo sačuvati - priznanje za drugo mjesto u natjecanju u lijepom
pisanju, pehar s natjecanja u pravopisu, moj rodni list, putovnica koja je
odavno istekla. Nekoliko fotografija s vjenčanja i niz fotografija iz kabine s
automatskim fotoaparatom na kojima mi je šesnaest godina, a sjedim u krilu
mladića koji mi se tada sviđao, a čijeg se imena sada ne mogu sjetiti.
Kutija je okrenuta na pogrešnu stranu. Gledam je malo bolje i vidim
ogrebotine na boji, na mjestima gdje su držači poklopca odvijeni, pa
ponovno postavljeni.
Odnosim kutiju u kuhinju, gdje Hayden jede žitne pahuljice.
»Jesi mi prekopavao po stvarima?«
»Kojim stvarima?«
»Mojoj kutiji.«
»A zašto bih to radio?«
»To je kutija s mojim privatnim stvarima.«
»Zašto?«
»Jednostavno je tako.«
»Ne volim tajne.«
»To nisu tajne, nego privatne stvari. Ne vjeruješ mi?«
»Lagala si o braku, o majci, o tome da si kaput dala dobrotvornoj
organizaciji. Lagala si čak i o tome koliko ti je godina.« Rukom pokazuje
prema kutiji. »Vidio sam ti rodni list. »Rekla si mi da ti je dvadeset devet
godina. A zapravo ti je trideset osam.«
»Dama smije malo prikriti godine«, kažem, trudeći se da zvučim
nehajno.
Hayden me gleda bezizražajna lica. Više mu nisam duhovita.
»Nazvao sam onaj broj navodne primalje. Svaki put čuje se samo
snimljena poruka. Nema je do siječnja.«
»Za to nisam kriva ja.«
Osjećam olakšanje, ali ne dopuštam da se to na meni i vidi. Trebao mi je
cijeli dan da smislim i provedem taj plan - da kupim SIM-karticu i s
pomoću aplikacije koja mijenja glas snimim poruku na automatskoj
sekretarici: »Dobili ste broj Belinde Wallace, iz Službe za porode kod kuće u
Yorkshireu. Na poslu ću ponovno biti od sedmoga siječnja. Želim vam
sretan Božić i novu godinu.«
Hayden još nije završio. »Zato sam nazvao tvog liječnika - broj sam
pronašao u tvojem mobitelu - no on nije znao da si trudna.«
»Prestala sam ići k njemu. Jules mi je pomogla da se prebacim njezinu
obiteljskom liječniku.«
»A-ha, pa da, to je onda objašnjenje za sve«, kaže on cinično.
Pretvaram se da se šali. »A što je ovo, inkvizicija?«
»To još ne znam točno«, kaže Hayden, malo se smekšavši. »Volio bih ti
vjerovati, Aggy, ali bojim se onoga što si možda učinila. .. i koga si
povrijedila.«
Dok bosonoga stojim na drvenome podu, počinjem se tresti, a u ustima
osjećam okus bakra, što bi mogla biti krv. Svi su zvukovi silno pojačani.
Čujem prigušeni šum vozila na mokroj ulici i vlak District Linea koji se
zaustavlja na postaji Putney Bridge.
Gledam čajnik, žitne pahuljice i zdjelicu s mlijekom na kuhinjskome
stolu od borovine. Moram mu reći. I moram ga svim srcem moliti da mi
oprosti. Oboje volimo Roryja. Ni on ni ja ne želimo ostati bez njega. Rory
može biti naša tajna.
Počinjem govoriti, no mozak mi ne radi, jer gotovo uopće nisam
spavala. Što ako se ne složi s time? Što ako pozove policiju?
»Zabrinuta sam za Roryja«, kažem. »Ne jede. Od jučer nije pojeo
gotovo ništa.«
Hayden ne oklijeva ni časka. Njegova pitanja mogu pričekati. Odlazi u
spavaću sobu, gdje Rory leži na našem krevetu, između dva jastuka. Noge
su mu razmaknute zbog pelena, pa se gubitak težine ističe još vise.
Hayden mu dodiruje čelo. »Sav gori.«
»Ali opipaj mu dlanove i stopala... sve je hladno.«
»Probudi se, maleni«, kaže on, i blago ga trese. Rory trepće. Hayden ga
podiže. Rory mu visi na rukama, glava mu pada u stranu.
»Sav je mlohav.«
»Samo je umoran.«
»Ne. Mora ići liječniku.«
»Ili da mu dam još malo lijeka?«
 »Koliko je jučer jeo?«
»Dajem mu koliko god želi. Ponekad zaspi prije nego što završi.«
»Kako ti se zove novi liječnik?«
»Pričekajmo još malo.«
»Ne, moraš nazvati liječnika.«
Mobitel mi je na stolu u kuhinji. Pretražujem imenik i pretvaram se da
zovem neki broj.
»Ordinacija doktora Kneeblea?« kažem iako me nitko drugi ne čuje.
»Ovdje Agatha Fyfle... Da, tako je. I vama sretan Božić. Prije nekoliko
tjedana rodila sam dijete, a maleni sada ima temperaturu.«
Hayden šaptom, ali glasnim i usrdnim, kaže: »Reci da je situacija
ozbiljna.«
Prekrivam mikrofon dlanom. »Razgovaram sa sestrom.«
»Ali držiš se kao da nije ozbiljno bolestan.«
Vraćam se lažnome razgovoru. »Ne jede i loše je spavalo. Da, jesam...
svaka četiri sata... Tako... Do tada, znači, nemate ništa? U redu. Zapišite.
Rory Fyfle, ne, htjela sam reći Rory Cole. Rodio se prije šesnaest dana.«
»Kada?« pita FIayden.
»Sutra.«
»Molim?!«
»Prije toga nemaju termin.«
»To je prekasno.«
Hayden uzima svoj mobitel.
»Što radiš?«
»Zovem mamu. Ona će znati što treba učiniti.«
»Ne. Sve će biti u redu.« Grčevito ga hvatam, za podlakticu. On me se
oslobađa jednim pokretom.
»Baš me briga što si učinila, Aggy, ali Rory je bolestan. I nećemo
čekati.«
Deset minuta kasnije Roryju već navlačimo čarapice, rukavice i vunenu
kapu. Gospođa Cole nazvala je svog obiteljskog liječnika i uspjela nam
dogovoriti termin. Znam kakvi me rizici očekuju, ali Hayden odbija ne
učiniti ništa. Nosi kolica do ulice i gura ih, koračajući ispred mene.
 »Hajde, brže.«
»Pa idem.«
Ordinacija se nalazi u Brent Cross, uz Northern Line. Moramo dvaput
presjedati da bismo došli onamo. Dok čekamo na peronu, neprestano
provjeravam kako je Rory, molim se za to da malo živne, zaplače ili učini
nešto čime će pokazati da još ima snage. No on je posve usporen, jedva pri
svijesti. Nudim mu malo prokuhane vode iz bočice, no voda mu samo curi
niz bradu.
Moram se pripremiti. Moram biti puna samopouzdanja. Liječnik će
svašta pitati. Moram imati spremne odgovore, kao da je baš sve u najboljem
redu. Mlada sam majka s bolesnim djetetom. Diši. Opusti se. Uspjet ćeš.
Dolazimo u ordinaciju, a gđa Cole odmah se ustrčala oko Roryja. Kad je
uz njega, posve se mijenja. Sva je ozarena. Čini se da joj je rođenje unuka
podarilo novu energiju i dinamičnost, kao da tek sada posve ispunjava
sudbinu koja joj je namijenjena.
Čekaonica izgleda poput reklame za Benetton. Indijci. Pakistanci.
Afrikanci. Neka Etiopljanka kojoj se maleno dijete priljubilo za vrlo
slikovitu haljinu. Ne govori engleski. Zavidim joj. Voljela bih se pretvarati
da sam strankinja i da ne razumijem pitanja.
Moram ispuniti formular s pojedinostima o svome zdravstvenom stanju i
eventualnom ranijem liječenju.
»Gdje se Rory rodio?« pita medicinska sestra.
»U Leedsu.«
»Imate li kod sebe njegov zdravstveni karton?«
»Ostao mi je kod kuće. Ispričavam se.«
»Kako se zove vaša patronažna sestra?«
Izmišljam neko ime.
»Imate li njezin broj u mobitelu?«
»Ne, dala mi je vizitku. Stavila sam je na vrata hladnjaka. Žao mi je. Baš
i nisam korisna. Trenutačno mi mozak baš i ne radi kako treba.« Uspijevam
natjerati suze na oči. Sestra kaže da budem bez brige. Formalnosti možemo
odraditi i naknadno.
»Dojite li ga?« pita.
»Neko vrijeme jesam, ali bilo je problema.«
 »Ali i dalje imate mlijeka?«
»Ah, da.«
»Koliko je Rory težio kad se rodio?«
»Dva kilograma i osamsto grama.«
»Vaginalni porod?«
»Da.«
»Je li bilo kakvih komplikacija?«
»Nije.«
Sa svakom novom laži imam dojam da me novo čelično uže steže u
području prsa. Ono stvorenje u meni izvija se i bjesomučno okreće, vrijeđa
me i psuje, psikće i govori mi da bježim.
Vraćam se na stolicu i čekam. Deset minuta kasnije pozivaju nas u
ordinaciju.
»Ne morate ostati«, govorim gospođi Cole, no jasno mi je da zvučim
nezahvalno. »Mislim... ne bih vas htjela zadržavati ako imate posla.«
»Nemam posla«, kaže ona. »Ponijela sam pletivo.« Pokazuje mi
minijaturni, napola dovršeni pulover, koji je još na pletaćim iglama.
Dr. Schuru je šezdeset i koja i ima bujnu sijedu kosu začešljanu poput
pravoga vala koji izgleda gotovo aerodinamično. Osobito mu je drago što se
vidi s Haydenom.
»S obzirom na to koliko sam te puta šivao, nisam mislio da ćeš ovoliko
poživjeti«, kaže kroza smijeh.
»Stavite malenoga ovamo«, kaže, pa pokazuje stol za preglede. »I
svucite ga.«
Sljedećih nekoliko minuta bez riječi obavlja uobičajene preglede - oči,
uši, nos, srce i pluća. Hvata ga za udove, jedan po jedan, pa ih malo savija i
isteže. Isteže mu kukove. Gleda u usta. Pipa lubanju.
»Jako je dehidriran. Je li povraćao?«
»Nije. Dajem mu kuhanu vodu.«
»Dojite li ga?«
»Ne svaki put. Patronažna mi je rekla da ga na par dana trebam staviti na
bočicu, a njemu se to, kako se čini, svidjelo.«
»Ali i dalje imate mlijeka?«
 Napola kimam.
»Ovdje imamo jednu medicinsku sestru koja jako dobro rješava
probleme s dojenjem, no više me brinu težina i stalna temperatura.«
»Davala sam mu paracetamol«, kažem.
»Koliko dugo?« pita dr. Schur.
»Od jučer ujutro... svaka četiri sata.«
Liječnik i dalje pregledava Roryja, okreće mu ruke i noge, proučava
laktove i stražnju stranu koljena.
»Čisto za svaki slučaj, molim vas da Roryja odvedete u bolnicu«, kaže.
»Zašto?« Već čujem paniku u vlastitome glasu.
»To je vrlo malo vjerojatno, no radije ću biti i pretjerano oprezan.«
»Što je malo vjerojatno?« pita Hayden.
»Meningitis je vrlo rijetka pojava, osobito kod ovako male djece, ali ima
povišenu temperaturu i osip s unutarnje strane bedara, a to mogu biti
simptomi meningitisa. Htio bih da odmah počne dobivati antibiotike
širokog spektra - za svaki slučaj - no u bolnici će obaviti sve potrebne
pretrage. Nazvat ću ih i nećete morati čekati.«
Dr. Schur odlazi do pisaćeg stola i počinje nešto upisivati u računalo,
usput nešto pjevuši sebi u bradu. Otključava jedan ormarić i vadi nekoliko
vakuumiranih paketića lijeka, pa bilježi serijske brojeve. Roryju daje prvu
dozu.
»Sad ga možete odjenuti«, kaže Haydenu, a onda se obraća meni.
»A vi, mlada damo, kako bi bilo da i vas malo pregledam?«
Uzmičem od njega. »Ne!«
»Samo bih se htio uvjeriti da vam se maternica povukla u zdjelicu.«
»Sve je u redu.«
»Imate li kakve grčeve ili bolove?«
»Ne.«
Hayden je prestao odijevati Roryja i zapiljio se u mene.
»Samo svucite hlače i sjednite na stol. Neće trajati više od dvije-tri
minute.«
Zna! Zna!
 »Ne želim da me gledate dolje. Nije stvar u vama... nego... imam
problema s muškim liječnicima. Nešto mi se dogodilo kad sam bila vrlo
mlada... pa dopuštam samo liječnicama da me diraju.«
»Mogu pozvati sestru Hazehvood. Ona vas može pregledati i savjetovati
vas o dojenju.«
Zna! Zna!
»Ne, hvala«, kažem ja, pa se čvršće obavijam kaputom. »Bili ste jako
ljubazni i puno ste nam pomogli, ali ne želim pregled.«
Dr. Schur gleda obrazac koji sam ranije ispunila. »Niste nam dali ime
patronažne sestre.«
»Njezina vizitka ostala mi je kod kuće.«
»Ni svoje obiteljske liječnice... kako se zove?«
»K njoj ću otići kasnije.«
Zna! Zna!
»Gdje ste rodili?«
»U Leedsu«, kažem, već iziritirana tona. »Rekla sam vašoj sestri. Sve je
zapisala.«
»Gdje u Leedsu?«
Jezik kao da mi je natekao, pa mi posve zatvara grlo.
»Uzrujali ste se, Agatha. Držim da biste se trebali smiriti.«
»Mirna sam.«
»Lijepo sjednite, pa ćemo sve riješiti.«
»Nemamo što riješiti. Ja idem.« Uzimam Roryja i samo jurim kraj
Haydena.
Dr. Schur staje ispred vrata. »O ovome moramo porazgovarati.«
»Nemamo o čemu razgovarati.«
Dodiruje mi rame. Ono stvorenje sad je izišlo, više nije na lancu,
ispunjava mi grlo.
»MIČI TE JEBENE RUKE S MENE!«
Ne prepoznajem taj glas. Kao da se umjesto mene u hipu pojavila neka
druga osoba, neki uljez. Dr. Schur uzmiče za pola koraka i ja tako dolazim
do vrata. Otvaraju se prema van, pa samo nastavljam koračati, prolazim
kroz čekaonicu. Gospođa Cole je na nogama.
 »MIČI SE OD MENE, KUČKO, JER ĆU TI INAČE ISKOPATI OČI.«
Samo uzmiče, gotovo teturajući, razjapljenih usta.
Hayden za mnom viče da stanem. Ja se osvrćem i vidim da dr. Schur
nešto govori medicinskoj sestri u prijemnom uredu. Ona podiže telefonsku
slušalicu.
Ne stajem. Već trčim.
Znaju! Znaju! Znaju!
 Meghan

G ad! Kakav jebeni gad!

Jack je imao izvanbračnu vezu. U naš krevet doveo je neku drugu
ženu, i ne samo u naš, nego u mnoge krevete, ili na pod, na sofu ili na
kuhinjsku radnu plohu. Ne mogu si pomoći i zamišljam ga kako ševi Rheu
Bowden u svim onim kućama u južnome Londonu ispred kojih piše
»Prodaje se«. Od toga osjećam fizičku mučninu.
Kad ih god odagnam, te mi se slike vraćaju u misli. Od svih žena s
kojima je mogao spavati, odabrao je tu prostačku, nalarfanu, poblajhanu
agenticu koja izgleda poput serijske zavodnice. Starija je od mene. Kakav
jebeni gad!
Zove me bez prestanka, ostavlja poruke, a ja ih samo brišem, uopće ih
ne slušam. Roditeljima govorim da se ne javljaju na mobitel. Kasnije čujem
kako Jack kuca na vrata, a moj mu otac govori da mi »da malo mira«. Jack
gura nogu u otvor, tako da se vrata ne mogu posve zatvoriti, a moj otac
povisuje glas.
Mrzim ga. Mrzim ga toliko da se s njim više nikada ne želim vidjeti, ni s
njim razgovarati. To govorim samoj sebi i u to vjerujem. Nisam histerična,
posve sam mirna. U sebi uvježbavam što ću mu reći kad mu priopćim da je
naš brak završen i da tražim razvod. Jack će posve otupjeti od šoka. Bit će
izvan sebe. Preklinjat će me, moliti da mu pružim još jednu priliku.
Istodobno sam razapeta između gnjeva i olakšanja, ljubavi i mržnje -
riječ je o kobnoj dihotomiji - jer ni ja nisam nedužna. Spavala sam sa
Simonom. Samo jednom, samo tada, ali i to će zauvijek biti činjenica. Pet
minuta pijane strasti, trenutak slabosti, moja nevjera. Jack se s Rheom
Bowden viđao mjesecima. Njegova je prevara svakako veća. Gora.
U novinama piše da je njihova veza okončana kad je netko Jacku ispod
brisača ostavio poruku na kojoj je pisalo da prestane šarati. Očito je netko
znao da je oženjen. Možda neka od mojih prijateljica. Na tu sam se pomisao
lecnula. Moje su prijateljice poznate po ogovaranju, ne znaju čuvati tajnu, a
osobito nešto skandalozno kao ovo. Jedna bi rekla ostalima, a one prenijele
dalje, tako da bi u Barnesu znali svi osim mene.
Kako su mi samo zacijelo šaputale iza leđa, pokazivale prema meni i
zavjerenički se smijuljile. Prave prijateljice jedna drugoj kažu. Prave
prijateljice pomognu ti zakopati leš. Prave prijateljice same donesu lopatu i
ništa ne pitaju.
Možda sam to i zaslužila, ali nisam namjeravala spavati sa Simonom, ni
ponovno zatrudnjeti. Jack me svjesno odlučio prevariti. Taj glupi slabić, taj
bijedni gad zaslužio je biti sam. Takve misli vrzmaju mi se glavom, kao da
sam predsjednica kakve porote, pa razmatram dokaze, pokušavam donijeti
presudu.
Sama sam u svojoj nekadašnjoj sobi, koja je nakon mojeg odlaska
preuređena, ali sjećam se koji su mi posteri bili na zidovima i kako je stajao
krevet, tako da sam noću mogla ležati zagledana u krovove na suprotnoj
strani ulice. U kutu sam imala pisaći stol, s tajnom policom iza druge
ladice. Ondje sam skrivala cigarete i prvi džoint, koji se nisam usudila
popušiti.
Misli se vraćaju dalje u prošlost. Prisjećam se kako sam zatrudnjela s
Lucy, koliko smo i Jack i ja bili uzbuđeni. Kako smo satima i satima
razgovarali o svemu što ćemo raditi. Jedne večeri prije nego što se rodila
(deset dana nakon termina), večerali smo curry i vodili ljubav, da vidimo
hoćemo li tako možda potaknuti trudove.
Nakon što se rodila, spavala sam satima. Sjećam se kako bih se
probudila i vidjela Jacka kako je drži u naručju, zagledan u tu savršenu
malu osobu koju smo zajednički stvorili. Odnio ju je do prozora moje
bolničke sobe i pokazivao joj razne stvari. »Ono ti je tipičan londonski
autobus«, rekao je. »Jednog dana vodit ću te nekamo autobusom. London
će te oduševiti.«
Nakon toga prisjećam se smrti Jackova oca. Otišli smo u hospicij, sjedili
kraj njegove postelje i gledali kako se svakim dahom sve više primiče kraju.
Tog sam dana shvatila da je život niz oproštaja i da moram dobro paziti da
uludo ne potrošim dane koji su mi darovani ili da ih ne iskoristim prebrzo.
Prije dvije večeri Jack je u crkvi održao govori, kojim me dirnuo do
suza. Rekao je da me voli i da ga to jača. Moram vjerovati da je to i dalje
točno. Bijesna sam na njega. Želim ga kazniti. Želim mu štipati kožu dok ne
počne vrištati. Želim da zna što je učinio, ali ne želim se od njega oprostiti.
Ne želim ga izgubiti.
Na vratima se čuje zvonce. Moj otac ih otvara, a zatim čujem njegove
korake na stubama. Oprezno kucanje.
»Došli su iz policije«, kaže zabrinuto. »Pokušavaju te dobiti na
mobitel.«
Glavni detektiv MacAteer stoji u predvorju u društvu Cyrusa Havena.
Nisu ni skinuli kapute. Osjećam kako mi je srce poskočilo. MacAteer
predlaže da sjednem.
»Ne, recite mi.«
»Imamo novi moment u istrazi«, kaže. »Moguće je da znamo otmičarkin
identitet.«
»Rhea Bowden?«
Je li uhićena? Nadam se da su je priveli pred svim mogućim
snimateljima. Gdje je Ben?
MacAteer pita: »Znate li ženu po imenu Agatha Fyfle?«
»Molim? Da.«
Počinje mi objašnjavati, no odmah ga prekidam. »Ne može biti Agatha.
Rodila je prije mene.«
Obojica šute.
»Kako ste se vas dvije upoznale?« pita detektiv.
»Radila je u obližnjoj samoposluzi... nasuprot parka. Išle smo zajedno na
jogu.«
»Bila je trudna?«
»Da.«
»Je li kad bila kod vas kod kuće?«
»Jednom. Dala sam joj nešto odjeće za bebu.«
»Je li moguće da je samo glumila da je trudna?« pita Cyrus.
»Ne. Rodila je dijete prije mene. Vidjela sam fotografije.«
»Još ih imate?« pita MacAteer.
»U mobitelu.«
 Pregledavam mailove i pokazujem im snimke na kojima Agatha drži
dijete. Cyrus ih pomno pregledava.
»Te su slike mogle biti snimljene bilo gdje.«
»Rodila je kod kuće«, kažem.
»Sve je moglo biti inscenirano«, kaže MacAteer.
»Kako? Pa drži novorođenče.«
»Njezina susjeda s kata rodila je prije mjesec dana. Djevojčicu.«
Odmahujem glavom, pokušavam razbistriti misli. Agatha je bila kod
mene. Obje smo pokisle do kože. Osušila se u mojoj kupaonici, posudila
moju odjeću. Nisam vidjela kad se svukla.
MacAteer nastavlja: »Agatha Fyfle jutros je bila kod jednog liječnika u
sjevernome Londonu. Nije imala ništa od papira za dijete, a liječniku nije
bila u stanju dati podatke o patronažnoj sestri, kao ni o primalji.«
»Rekla je da je s njom bila majka.«
»Agathina je majka u Španjolskoj još od početka listopada«, kaže Cyrus.
»S njom sam razgovarao prije sat vremena. Za Agathino dijete doznala je
tek iz razgovora s kćerinim zaručnikom, Haydenom Coleom, prije tjedan
dana.«
Kako je moguće da majka nije znala ?
Ponovno razmišljam o pojedinostima. Agatha je došla na ono prigodno
bdijenje. S njom je bilo i dijete. Dodirnula sam mu glavicu.
Svakako bih znala da je to bio Ben. Prepoznala bih ga. Istodobno čujem
vlastiti glas kako govori: »Morate je uhititi.«
»Moramo biti sigurni«, kaže MacAteer.
»Ali ako je uhitite, morat će ponijeti i dijete. I onda možete ispitati
DNA.«
»Bez naloga ne možemo. Treba nam dokaz.«
Uzbunjeno podižem glas. »Rekli ste da ga je odvela liječniku. Je li
bolestan?«
»Imao je temperaturu«, kaže Cyrus. »Liječnik opće prakse dao mu je
antibiotike i preporučio dodatne pretrage. Agatha je pobjegla prije nego što
je stigao oglasiti uzbunu.«
»Koliko je bolestan? Što mu je?«
»Postoje vrlo male šanse da ima meningitis.«
 Prinosim stisnutu šaku ustima i snažno grizem zglobove na prstima,
želeći doći do krvi.
»Agathin je stan pod našim nadzorom«, kaže MacAteer. »Dođe li kući, s
njom ćemo obaviti razgovor.«
»A ako ne dođe kući?«
»Motrimo željezničke postaje, aerodrome i luke, a stupamo u kontakt i s
prijateljicama ili poznanicama koje su je eventualno mogle smjestiti kod
sebe.«
»A majčina kuća u Leedsu?« pita Cyrus.
»I nju držimo na oku«, kaže MacAteer.
»Ben neće vani preživjeti ovakvu noć«, kažem.
»Toga sam svjestan, ali ako objavimo Agathino ime i fotografiju,
moguće je da će se naći u još većoj opasnosti. Sjetite se naše strategije. Ona
mora ostati smirena.«
Jebeš strategiju! najradije bih povikala. Moja je beba bolesna.
Cyrus za mene ima još pitanja, traži pojedinosti o tome koliko mi je
Agatha otkrila o sebi. Znam što čini - nastoji odrediti u kakvome je
psihičkom stanju. Zanima ga je li Agatha jedna od onih osoba koje će pod
pritiskom obuzeti panika. Ne znam jesam li ja baš najbolja osoba za takva
pitanja. Agathu sam smatrala prijateljicom.
Pozvala je u kuću. Dala joj odjeću za bebe. Sjedile smo u mojoj kući i
razgovarale o trudnoći, djeci i budućnosti.
Kakvo to čudovište uopće može nekoj ženi ukrasti dijete?
 Agatha

S ada će svakako doći po nas. Okružiti stan i razvaliti ulazna vrata, tako
da će se drvo raspasti, a metalne šarke saviti. Dojurit će po stubama i
početi redom pretraživati prostorije, tražiti nas.
Trebala sam i znati da će ovako završiti. Trebala sam Roryja odvesti u
inozemstvo dok je još bila prilika. Spakirati stvari i prokrijumčariti ga preko
granice. Mogla sam ga odvesti u... u... Kamo? Nemam ni novca, ni
poznanstava, ni iskustva za bijeg i skrivanje.
Ono stvorenje krivi mene - nabraja mi pogreške, ukazuje na moju
glupost. Beskorisna sam. Šaka jada. Ponovno sam zeznula stvar. A što sam
uopće očekivala? Ostat ću bez svega - bez djeteta, bez zaručnika, bez
slobode... Nemam pravo na sreću. Kao i bogatstvo i ljepota, oni se daju
drugima, ne osobi poput mene. Glupost! Glupost! Kako si glupa!
Spuštam pogled na Roryja, koji mi spava u naručju, a prsa mi se
nadimaju od suspregnutih jecaja. U životu nisam bila sretna kao posljednjih
nekoliko tjedana. Živjela sam svoj san. I ja sam došla na red... kucnuo je
moj čas. Bila sam voljena. Bila sam potpuna.
Trebala sam i misliti da to ne može potrajati, no neću plakati. Pogotovo
ovdje. Pogotovo sada.
Vožnju taksijem iz Brent Crossa usporava promet na North Circularu.
Već sam gotovo u Chiswicku kada shvaćam da u torbici imam samo
dvadeset funta. Na taksimetru već piše veći iznos.
»Možete mi stati ovdje?« pitam vozača.
»A ne idete u Fulham?«
»Ne. Bit će u redu i ovdje.«
Vadim sve novčanice i kovanice i brojim ih, dok vozač nestrpljivo čeka.
 »Užasno mi je žao, ali nemam dovoljno. Nedostaje mi pet funta.«
Gledam ga puna nade.
»Vi ste to nešto plakali?« pita me.
Riječi mi zapinju u grlu.
Spušta pogled na moje dijete. »Dajte mi dvadeset. Ne želim taj sitniš.
Račun je podmiren.«
Taksi se udaljava. Usuđujem se pogledati mobitel. Zvao me Hayden,
ostavio hrpu glasovnih poruka i SMS-ova. Možda bih mu se trebala javiti.
Mogla bih mu ispričati istinu i zamoliti ga da mi pomogne. Roryja voli
koliko i ja. Zajednički bismo mogli smisliti nekakav plan. Pobjeći. Negdje
drugdje krenuti ispočetka.
U istom trenutku prisjećam se da policija može pratiti mobitele.
Isključujem uređaj i vadim SIM-karticu, pa je bacam u odvod uz rub
kolnika. Stojim uz rotor Chiswick, udišem ispušne plinove i gledam
nepregledne rijeke automobila, sliku koja mi se muti pred očima.
Željeznička postaja Kew Bridge vrlo je blizu. Mogu dalje poći vlakom. Ali
kamo? Ne mogu se vratiti u stan. Nemam ni kreditne, ni debitne kartice.
Ostale su mi s Roryjevim stvarima, u torbi s pelenama, koja je bila obješena
na njegovim kolicima. Nisam razmišljala. Nisam imala vremena.
Stavljam dlan na Roryjevo čelo. Temperatura mu je pala i obrazi su mu
rumeniji. Još imam one antibiotike koje sam dobila od liječnika. Za
nekoliko sati mogu mu dati još jednu dozu. Kako ću ga hraniti ?
Presvlačiti?
Na željezničkoj postaji prolazim jednu govornicu, pa zovem Haydena.
Javlja se odmah.
»Agatha! Gdje si? Umirem od brige.«
»Jesi u stanu?«
»Jesam.«
»I policija je ondje?«
»Tko? Nije.«
»Pogledaj kroz prozor.«
»Što se zbiva? Gdje si?«
Još energičnije i ustrajnije. »Pogledaj kroz prozor.«
»Dobro, dobro. Što trebam tražiti?«
 »Vidiš li koga?«
»Ne.«
U pozadini čujem zvuk interfona. »Čekaj malo«, kaže Hayden.
»Oni su?«
Ne odgovara, no čujem da interfonom s nekim razgovara. »Nema je.
Tko je treba?«
Ne čujem odgovor. U tom sam trenutku već prekinula vezu.
Gledam uokolo, uvjerena da me motre. Izbjegavam sve poglede i
stubama se spuštam na postaju. Neki uniformirani zaposlenik željeznice
nalazi se u podnožju stuba, čita besplatne novine i čeka vlak. Između nogu
mu leži sportska torba. Podiže pogled s novina i uočava Roryja u mojem
naručju.
Odlazim do suprotnog kraja perona i skrivam se iza nekog stupa od
obojenog betona. Na suprotnoj strani, na peronu za vlakove koji idu na
zapad, neki radnik skuplja smeće hvataljkom na štapu. Sluša glazbu sa
slušalica koje mu se spuštaju ispod dreadlocksa. Mogao bi pripadati ekipi
koja nadzire postaju. Gledam dalje. Dvije Azijke čavrljaju. Ni jedna ne
gleda prema meni. To je i logično, zar ne? Namjerno me izbjegavaju
pogledati.
Rory cendra. Gladan je. Nemam ništa osim prokuhane vode. Zašto nas
nisu mogli ostaviti na miru? Zašto su morali nastaviti tražiti Bebu Bena?
Prikazali su ga kao kakvo dijete iz bajke koje su ukrali vukovi ili je
ostavljeno da umre u divljini. A u svakom trenutku bio je na sigurnom, u
svakom trenutku voljen. Da su ga samo pustili, sve bi bilo u redu. Bili
bismo sretni.
Cijelo vrijeme nastojala sam ne razmišljati o ovakvome trenutku.
Neuspjeh me prati u stopu, no ja se odbijam osvrnuti. Sve sam to već
proživjela. Imam dojam da sam se naslonila na zgradu u plamenu, da se
pribojavam urušavanja jednako koliko i plamena, svjesna toga da ne mogu
preživjeti ni jedno, ni drugo. A ipak moram odabrati nešto od toga.
Ono mi stvorenje šapuće, govori mi da sam izgubila. Riječ je o okrutnoj
zvijeri, odlučnoj u nakani da potkopava i demoralizira, da nikad ne oprosti,
da nikad ne zaboravi. Što sam uopće očekivala? Ubijam malu djecu. Čim ih
dotaknem, ona umiru. Chloe. Lizzie. Emily, Elijah. Svi su mrtvi zbog mene.
A sad ću ostati i bez Roryja.
 Dolazi vlak. Kako bi sada samo bilo lako skočiti. Koji je smisao života
ako mi oduzmu Roryja? Neću vidjeti boje, osjetiti slatkoću, osjećati toplinu.
Bit ću nitko i ništa. Bit će mi još gore.
Prstima stojim na samome rubu perona. Ljuljam se naprijed-natrag na
petama, čujem kako tračnice vibriraju. Osjećam navalu zračne struje.
Kukavica si.
Nisam kukavica.
Onda skoči!
U umu mi bljeskaju slike. Moj pogreb. Tko bi došao? Nitko - nakon
svega što sam učinila, osim ako bi se pojavila moja majka, odjevena poput
španjolske udovice, naričući nad lijesom, koščatim šakama udarajući po
lakiranome drvu.
Moj je život bio za zaborav, no smrt bi mogla sve promijeniti, poravnati
račune. Mogla bi šokirati i užasnuti. O njoj će se pisati. Bit će u vijestima.
Strojovođa nikada neće zaboraviti. Meghan i Jack... svi će imati noćne
more, buditi se u hladnome znoju s mojim imenom na usnama, s mojim
licem pred očima.
Ljuljam se naprijed-natrag, svaki put se naginjem sve više. Kako je
samo Nicky lako poginuo. Nije stigao ni zbog čega požaliti. Ništa mu nije
bljesnulo pred očima, osim vlaka koji ga je pregazio. Moj bi život mogao
jednako brzo završiti. Moja bol. Moje sumnje.
Hajde! Skoči!
A Rory?
Skoči s njim.
To nikako nije zavrijedio.
Bit će zauvijek tvoj.
Kako? Zaslužio je više od toga.
Samoubojstvo je krajnji čin sebičnosti, no to je još za stupanj više
oduzmemo li njime još jedan život. Kao da kažete: »Ne mogu se nositi s
ovim svijetom, pa sam odlučila umrijeti, ali ne mogu se nositi ni sa smrću,
pa sam odlučila povesti još nekoga.« Kakav kukavičluk! Kakva
opsjednutost sobom. Poziv u pomoć pretvara se u izopačeni čin.
Neoprostivo. Razlog za vječno prokletstvo.
 Peron podrhtava. Čuje se prodorna sirena vlaka. Teturam i povlačim se,
kao da me unatrag odbacio sam zvuk, grčevito privijam Roryja na prsa.
Vlak koči. Usporava. Staje. Vrata se otvaraju.
Kraj mene je onaj zaposlenik u uniformi. »Je li vam dobro?« pita.
»Da.«
»Jeste li pali?«
»Ne. Hvala. Nije mi ništa.«
»Dijete vam plače.«
Pokazuje Roryja, čije je maleno lice, te naborane crte i crvena koža,
odraz čistoga jada i nelagode.
Unosim ga u kompoziciju. Onaj zaposlenik sjeda, ali me i dalje
promatra. Ja se zadržavam kraj vrata, čekam onaj zvučni signal koji
pokazuje da će se zatvoriti. U posljednji mogući trenutak vraćam se na
peron, a vrata se za mnom zatvaraju. Onaj muškarac u uniformi ustaje.
Kreće se natrag u vagonu koji već ide naprijed, pokušava me pratiti
pogledom, no vlak ga već odvozi dalje.
Rory je u međuvremenu utihnuo. Gleda me pun iščekivanja. Ubrzo će
pasti mrak. Treba nam neko utočište. Hrana. Samoposluga! Znam gdje g.
Patel čuva rezervne ključeve. Znam šifru alarma - osim ako ju je nakon
mojeg odlaska promijenio. Prodavaonica se zatvara u devet. Ondje ću doći
do pelena i mlijeka u prahu za bebe. Večeras možemo prespavati ondje, pod
uvjetom da nestanemo prije šest ujutro.
Sjedam na metalnu klupu i držim Roryja u krilu. »Sve će biti u redu«,
šapućem i ljubim ga u obraz. »Ovo nije bio naš dan, ali uvijek imamo
sutra.«
 Meghan

M lada tamnoputa Havajka u grudnjaku od polovica kokosa i suknjici

od palminih listova poskakuje i ljulja se na ploči s instrumentima.
Lutkicu je onamo postavio Jack, jer je smatrao da je to zabavno, na neki
retro-seksistički način, no sad me podsjeća na Rheu Bowden, koja vrti
bokovima i droljasto zavodi. Udaram lutku nadlanicom. Savija se unatrag,
ali se odmah uspravlja, trzajući se još snažnije.
»Želite li o nečemu razgovarati?« pita Cyrus, koji je zahtijevao da vozi.
Šutim.
»Vidio sam novine.«
»Svi su vidjeli novine. Cijeli svijet sad mi se smije.«
»Žale vas.«
»Još gore.«
»Smijem li samo reći...«
»Ne! Ne želim o tome.«
Vozimo se u tišini, prelazimo most Putney i skrećemo u Lower
Richmond Road.
»Reći ću samo jedno«, kaže Cyrus. »A onda ću zašutjeti.« Još malo šuti,
kao da očekuje da ću se usprotiviti. I ja šutim.
»Jednom sam nekoga prevario - bila je to jednokratna stvar koja mi nije
značila baš ništa, ali me stajala odnosa sa ženom do koje mi je bilo duboko
stalo.«
»Nije vam željela oprostiti?«
»Nisam joj to nikako mogao nadoknaditi.«
Bol mu je urezana duboko oko očiju. Glas mu postaje tiši. »Pokušao sam
je navesti na to da shvati da tom ljutnjom i kivnošću prema meni kažnjava i
mene i sebe. Možda nije u redu i fer da oprostite Jacku, ali opraštanje već
po prirodi nije fer. Netko mora podnijeti veću žrtvu. Netko mora početi.«
»Želite reći da bih to trebala biti ja? Zašto uvijek žena?«
»Nije riječ o tome, budite uvjereni. Razgovarao sam s Jackom. Totalno
je izvan sebe.«
»Izvrsno!«
»Smatra da vas je izgubio.«
»Još bolje.«
Obavijam torzo rukama i gledam kroz prozor.
»Još ga volite?« pita Cyrus.
»Pitanje nije fer.«
»U pravu ste. Trebao bih pitati možete li mu oprostiti.«
»A kako?«
»Razgovarajte s njim. Dopustite da vam objasni.«
Ne želim doznati pojedinosti. Ne želim njega i Rheu Bowden zamišljati
zajedno. Ne mogu podnijeti pomisao na to da ga dodirnem, nakon toga što
je učinio - gdje je bio. Želim mu odrezati penis.
Cyrus i dalje govori. »Nije lako. Prvo se morate osvrnuti na ono što vam
je bilo zajedničko, a tek zatim pogledati naprijed. Usredotočiti se na obnovu
odnosa, a ne okrivljavanje.«
»Tako je bilo i s vama?« pitam.
»Zamalo«, odgovara on, pa skreće u našu ulicu. »Nisam uložio dovoljno
truda.«
Jack nas dočekuje u predvorju. Ne zna bi li me trebao zagrliti ili mi ne
prići. Poseže za mojom torbom. Ja u posljednji trenutak okrećem glavu i
usnama dolazim do njegovih usana, držeći ga za potiljak. Osjećam kako mu
tijelo drhti i kako mi se posve prepušta. Na njegovim usnama osjećam okus
kave.
»Žao mi je«, šapće.
»Znam.«
»Neće se ponoviti. Nikada.«
»Ne, neće...«
 Ponovno ga ljubim, jer ne želim razgovarati o Rhei Bowden, ni
razmišljati o Simonu Kiddu. Sudbina mojeg braka može i malo pričekati.
Svu energiju moram uložiti u traženje Bena. Nakon toga odlučit ću želim li
još Jacka ili ne.
Policajka Soussa ponovno je zadužena za vezu s našom obitelji. U
kontaktu je s MacAteerom, koji se vratio u postaju i upravlja akcijskom
skupinom koja radi na našem slučaju. Agatha se nije vratila u stan u
Fulhamu, a njezin mobitel prestao je emitirati signal u Chiswicku, u
zapadnome Londonu, nekoliko minuta prije četrnaest sati. Dvadeset minuta
kasnije s jedne govornice na postaji podzemne Kew Bridge nazvala je
zaručnika, Haydena Colea, koji poriče da zna išta o Bebi Benu i otmici.
Tvrdi da ga je Agatha prevarila, da je glumila trudnoću dok je on bio na
moru.
Pretražuju podatke o Agathinim telefonskim pozivima i adresama
elektroničke pošte, traže nešto na temelju čega bi mogli zaključiti kamo bi
mogla poći. U međuvremenu je glavni detektiv MacAteer odlučio da neće
objaviti njezino ime, ni fotografiju, kako je to ne bi nagnalo na kakav
očajnički potez. Logika mi je jasna, no onaj majčinski dio mene želi da se
njezina slika nađe na svim rasvjetnim stupovima, želi s krovova izvikivati
njezino ime, da ga svi čuju.
Zvoni telefon. Jack se javlja i MacAteera prebacuje na zvučnik. Glavni
detektiv zvuči energično i optimistično, kao da je ono prošli tjedan bilo tek
zagrijavanje. Sad počinje glavna utakmica.
»Znamo da je Agatha Fyfle četvrtoga prosinca vlakom putovala u Leeds,
ali nismo došli do dokaza o tome da je rodila dijete«, kaže. Glas mu šuplje
odjekuje iz zvučnika. »Šestoga prosinca oko podneva, autobusom je iz
Leedsa krenula u London i doputovala na autobusni kolodvor Victoria.
Snimke s nadzornih kamera pokazuju da ima nosiljku za dijete, no ne vidi
se i samo dijete. Prema riječima njezina zaručnika, nije prenoćila u stanu u
Fulhamu, a to znači da možda ima neko drugo utočište - da može biti kod
nekog prijatelja ili prijateljice ili ima neki drugi smještaj, možda u kakvom
hostelu ili hotelu. To znači da je bila u Londonu prije nego što ste vi otišli u
bolnicu.«
»Nazvala me te večeri«, kažem. »Rekla je da je u Leedsu.«
»Bilo je to u sedam pedeset pet navečer. Tehničari su locirali signal
mobitela. Zvala vas je iz Londona... i bila vam je blizu.«
 »Koliko blizu?« pita Cyrus.
»Prema našim najboljim procjenama... u vrtu iza kuće.«
Imam dojam da mi se u utrobi nešto odvojilo i stropoštalo. Gledam kroz
staklena vrata u vrt i prisjećam se tog razgovora. Bila sam u kuhinji,
pripremala čaj. Agatha mi je detaljno pričala o bebi i porodu. Zamišljala
sam je u majčinoj kući u Leedsu, no ona je zapravo bila ovdje, vani, gledala
me kroz velika staklena vrata. Obje smo čule isti vlak.
»Zašto baš mi?« šapućem.
»Nije mogla dobiti vlastito dijete«, kaže detektiv. »To nam je potvrdila
njezina majka.«
»Ali zašto je odabrala baš nas?« pitam, ovaj put glasnije. »Upoznala sam
je tek prije dva mjeseca.«
»Ja bih rekao da je ona vas primijetila davno ranije«, kaže Cyrus.
»Pretpostavljam da je Agatha vrlo pomno odvagnula koje dijete točno želi.
Na taj je način lakše racionalizirala taj plan.«
»U ovome nema baš ničega racionalnog«, kaže Jack, koji ni pod koju
cijenu ne želi Agathi pripisati nekakav motiv ili opravdanje.
»U vama je vidjela idole«, kaže Cyrus. »Uspješni, bogati, omiljeni. Već
imate dvoje djece - dječaka i djevojčicu. U Agathinim očima imate idealan
život.«
Kad bi samo znala istinu.
Netko prekida MacAteera. On se ispričava i moli da pričekamo dok on
prima nove informacije. Ne čujemo njegova sugovornika.
»Siguran si? Koliko? ... U redu... Zovi forenzičare. Potpuno okružite i
zatvorite pristup tome mjestu.«
Ponovno nam se javlja, no u njegovu glasu sad čujem nekakav novi
prizvuk, novu težinu i ozbiljnost koje u meni bude strah.
»Naši tehničari rekonstruiraju kretanje Agathe Fyfle tijekom dana uoči
otmice. Četvrtoga prosinca vlakom je otputovala u Leeds, te je otišla u
majčinu kuću. Sutradan se rano probudila i gradskim autobusom otišla na
periferiju, gdje je pješice hodala uz prevodnice na nekome kanalu i ušla u
šumu. Tehničari su triangulacijom signala s mobitela odredili mjesto na
kojem se zaustavila. Jedna policijska ekipa došla je do tog mjesta prije
dvadeset minuta - riječ je o ruševinama neke farme na čistini iznad jedne
brane.« Detektiv očito malo oklijeva. »Na čistini su otkrili tri kamena
humka.«
Ruka mi leti na usta, dok mi se um urušava poput kule od karata.
»Grobovi«, šapućem.
»Prerano je za takva nagađanja...« kaže MacAteer. »Forenzičari su na
putu...«
»Otela je još djece«, kažem i gledam Cyrusa. »To ste predvidjeli.«
»Ne bismo smjeli donositi zaključke bez pouzdanih informacija.«
Usta su mi se posve osušila. »Hoće li ubiti Bena?«
»Možda je bila riječ o spontanim pobačajima.«
»Tri puta?«
»Kriste!« kaže Jack, glave naslonjene na zid.
Raspoloženje mi neumjereno varira između ushita i krajnjeg očaja. Sada
odjednom ponovno tone. Moramo je pronaći. Moramo vratiti Bena.
Istodobno sam razapeta između dviju suprotnih želja. Dio mene želi
natjerati Agathu u bijeg, tako da se nema kamo sakriti. Jedan drugi dio
mene zna da joj treba neko toplo i sigurno mjesto na kojem će prenoćiti s
mojim djetetom.
Posve sam paralizirana između te dvije misli - želim da nastavi bježati,
no ipak se nadam da neće uspjeti.
 Agatha

P rosinačka studen. Posljednjih sat vremena drhturim, snažno privijam

Roryja na prsa, da ga ugrijem. Čučim iza kanta za smeće i gledam kako
g. Patel zaključava samoposlugu i izlazi na stražnja vrata, vrti ključeve na
privjesku oko kažiprsta dok prolazom iza zgrade odlazi do svog Mercedesa.
Neka tamna mačka trči iz prostora među kantama, lovi nešto manje i
jednako tamno. Zamalo sam vrisnula i ispustila Roryja. On naglo otvara
oči. Ne plače. Tako je dobar dječačić. Dala sam mu još jednu dozu
antibiotika, uštrcala lijek u stražnji dio usta, kako ga ne bi iskašljao. Gladan
je, ali mu nemam što dati dok ne uđem u prodavaonicu.
Držeći se sjene, dolazim do zaključanih vrata i vadim jednu neučvršćenu
opeku pri dnu zida. Ključ je na malenome privjesku, a ostavljen je za
zaposlenika koji ujutro treba doći prvi i otvoriti prodavaonicu.
Pipajući u tami, tražim ključanicu, svjesna toga da ću, kad uđem, imati
dvadesetak sekunda da dođem do brojčanika i utipkam šifru kojom ću
deaktivirati alarm.
Ključ ulazi u ključanicu i okreće se. Vrata se otvaraju, a ja čujem prve
zvučne signale koji najavljuju skoro aktiviranje alarma. Ruke su mi toliko
promrzle da utipkavam pogrešnu kombinaciju.
Poništavam je i pokušavam još jednom. Koliko mi je još ostalo
vremena? Deset sekunda? Pet? Osim ako je šifra promijenjena?
Upisala sam pola brojki kada se posvuda oko mene razliježe prodoran
zvuk i počinju bljeskati svjetla, obasjavajući sve prolaze među policama u
samoposluzi. Upisujem posljednju brojku. Pritišćem tipku Enter. Tišina. Bit
će da sam probudila pola Barnesa.
Gledam niz jedan prolaz, kroz izlog, prema ulici. Njome prolazi jedan
crveni gradski autobus. Neki par u godinama, u šetnji sa psom, kratko
pogledava prema prodavaonici, pa nastavlja šetnju.
Rory se negdje ispod mog kaputa oglašava prigušenim jecajem. Unosim
ga u prodavaonicu i zaključavam vrata. Grijanje više ne radi, no unutra je
još dovoljno toplo da svučem kaput. Pridižem Roryja iz nosiljke, ljuljam ga,
tješim, govorim mu da je sve u redu. Smirio se kad mi je počeo sisati mali
prst.
Prolazi među policama osvijetljeni su slabim sigurnosnim svjetlima,
zahvaljujući kojima sve poprima žućkasto-zelenkasti sjaj. Moći će me
vidjeti svatko tko se nađe na ulici. Navlačim kutu koju je ostavila neka od
zaposlenica i počinjem prikupljati pelene, vlažne maramice, dječji puder,
mlijeko u prahu i bočice. Tek kad sam ugledala police pune čipsa, keksa i
čokoladica, uviđam da sam i ja gladna.
Kuham vodu u kuhalu kojim se služe zaposlenici, pa njome steriliziram
bočice i pripremam hranu. Bočicu zatim stavljam u zamrzivač, između
zamrznutog graška i pomfrija, pokušavam je ohladiti. Provjeravam je
svakih nekoliko minuta, ispitujem temperaturu.
U međuvremenu perem i presvlačim Roryja, tražim moguće tragove
osipa. Dr. Schur je rekao da je premršav i neuhranjen, no za to nisam kriva
ja. Pokušavala sam ga hraniti. Radila sam sve kao što piše u knjigama.
Sjedim na vrećama riže i hranim Roryja, koji ispija cijelu bočicu, a
uvlači i zrak ne bi li usisao i posljednju kapljicu. Pridižem ga na rame da
podrigne, svim se srcem nadajući da će mu mlijeko ostati u želucu. Najeo
se, ali još ne spava. Gleda kako pripremam još dvije bočice, za slučaj da
moramo brzo pobjeći.
U zamrzivaču pronalazim pitu s odreskom i gljivama, pa je grijem u
mikrovalnoj u skladištu. Pečem je zajedno s paketom smrznutog povrća, pa
tu gozbu serviram na papirnatome tanjuru, uz plastični pribor za jelo.
Pogledom pretražujem police, pa pronalazim najskuplju bocu crnog vina.
Otvaram i nju i nazdravljam g. Patelu i njegovoj velikodušnosti.
»To je život, zar ne?« kažem Roryju, koji gleda kako jedem. »Ne bi li
bilo divno ovdje ostati zauvijek?«
Znam da to nije moguće. Netko će u šest ujutro doći ovamo i otvoriti
samoposlugu, a počet će dolaziti i dostavna vozila - s kruhom, mlijekom i
novinama. U pola sedam otvorit će se vrata kupcima, pa će već početi
pristizati prvi ranoranioci, kupovati stvari na putu do posla.
 »Baš mi se jede nešto slatko«, kažem Roryju, čiji su kapci sve teži.
Prilazim zamrzivaču i otvaram klizni poklopac, pa gledam kutije s
najskupljim sladoledima.
»Ben &Jerry’s, Häagen Dazs ili Bessant &Drury’s? A zašto ne svi
redom?«
Vadim tri različita sladoleda, pa ih redom kušam. Upravo otvaram i
četvrti kad čujem kucanje na ulazu. Neki mladi par, tinejdžeri, nešto mi
pokazuju rukama. Oboje su pijani i međusobno se pridržavaju.
»Zatvoreno je«, dovikujem im.
»Trebaju nam cigarete«, kaže mladić, pa maše novčanicom od dvadeset
funta.
»Idite u pub.«
»Izbacili su nas.«
»To nije moj problem.«
Djevojka radi grimasu. »Ne budi takva krava. Možeš nakratko otvoriti.«
»Ne mogu. Blagajna je zatvorena.«
Mladić šakom udara po vratima, tako da su se zatresla. Učini li to još
jednom, morat ću ga upozoriti da ću pozvati policiju.
Malo uzmiče, pa gleda oko sebe i vidi plastični sanduk za boce s
mlijekom. Uzevši je, baca je u staklo, no ona se odbija i
udara ga u potkoljenicu. Zasigurno ga boli, jer sad već poskakuje na
jednoj nozi. Njegova djevojka nogom udara vrata.
»Zovem policiju«, kažem i uzimam mobitel.
»Debela kravetina!« kaže ona.
Djevojka odvlači mladića. Zajedno teturaju na suprotnu stranu ulice, do
autobusne postaje, pokazuju srednji prst nekome vozaču koji im trubi.
Natočivši još jednu čašu vina, gledam naslovnice časopisa na kojima su
prelijepe žene fotošopiranog tijela i slavni parovi besprijekorno prikazanog
života, koji će ružno starjeti i očajnički se držati slave. Na jednoj od
naslovnica vidim neku ženu u bikiniju i sarongu, na plaži od bijelog pijeska,
uz azurno more koje nijansom posve odgovara njezinim očima. Kraj nje se
neki dječačić igra kanticom i lopaticom. Jednom sam pitala Haydena bi li
me poveo na Tahiti, no on se nasmijao i rekao da bih dobila morsku bolest.
Bilo je to prije Roryja.
 Želim otići kući. Želim spavati u svojem krevetu. Želim biti u
Haydenovu zagrljaju, slušati kako mi govori da me voli. Zajedno smo bili
tako sretni. Mogli smo biti super par, kojima bi drugi zavidjeli, kao Jacku i
Meghan. Ne savršeni, to mi je sad jasno, ali svakako vrijedni održavanja.
Braku trebaju djeca. Teško ga je očuvati na okupu i uz dijete. Bez djeteta...
nisam sigurna je li to uopće moguće. U to sam se uvjerila s Nickyjem... u to
kako radost, spontanost i smijeh nestanu iz braka kada je on bio prisiljen
svršavati u čašicu, dok su mene boli iglama, u mene svašta gurali i,
usađivali mi oplođene jajne stanice dok sam ležala s raširenim nogama i
pod rukama neznanaca.
Rory spava. Prstom mu prelazim po obrazu i po razdvojenim usnama,
svjesna toga koliko nam je ostalo malo vremena. Nemamo se kamo sakriti.
Nemam ni novac, niti se mogu neopaženo nekamo povući. Nemam
dovoljno energije za tako nešto.
Sklupčavši se na podu uz Roryja, pokrivajući nas mojim kaputom,
pokušavam zaspati i sanjati Tahiti - toplo more i blagi povjetarac, svojeg
sinčića kako se igra u pijesku. Sve me plaši - promet na ulici, škripa krova i
tišina. Ono je stvorenje pobijedilo. I to zna. Sada se gosti mojim unutarnjim
organima, uživa u posljednjoj večeri.
 Meghan

R azapeta između budnosti i užasnih snova, neprestano se okrećem u

krevetu, povremeno otvaram oči, nadam se da će se s druge strane
prozora nekako ukazati jutro. Ali zavjese su i dalje mračne, a grad spava.
U jednom trenutku ustajem i prolazim tihom kućom. Jack spava u
dječjem krevetu u tek uređenoj dječjoj sobi.
»Jesi budan?« pitam šaptom.
»A-ha«, kaže Jack, mumljajući u jastuk.
Sjedam kraj njega. Krevet se savija pod težinom. »O čemu razmišljaš?«
»O čemu i ti.«
»Misliš li da je s njim sve u redu?«
»Nadam se.«
Zavjese su razmaknute, pa se na zidu vide sjene grana. »Siguran si da
ovo možemo preživjeti?« pitam. »Možda nismo stvoreni za to da ostanemo
zajedno.«
»Nemoj tako govoriti.«
»Zašto si spavao s Rheom Bowden?«
»Jer sam neopisivo glup.«
»To nije odgovor.«
Duboko uzdiše. Osjećam kako mu se prsni koš širi i steže. »Volio bih
kad bih znao odgovor na to.«
»Mogu ti ponuditi i više odgovora, da biraš. Kriza srednjih godina?
Dosada? Prestao si me voljeti?«
»Ne, ne, to ni u snu.«
»Nije mlađa od mene. Nije ni zgodnija.« Glas mi postaje sve odlučniji.
»Objasni mi!«
 »Našla se tu negdje«, šapuće.
»Molim?«
»Rhea Bowden. Jednostavno je bila tu, postojala.«
»Pa postoji i Mount Everest. Mogao si se popeti na njega, umjesto na
nju.«
»Ne volim je. I ni u jednom je trenutku nisam volio.«
»O, znači bio je to samo seks.« Moj ga sarkazam boli. S nelagodom se
premješta na krevetu. Načas osjećam miris njegova dezodoransa i toplinu
njegova tijela. »Pružam ti priliku da mi objasniš.«
Okreće se meni, pridiže glavu i naslanja na pridignutu ruku. »U početku
je bilo uzbudljivo. U meni je izazivalo strah. Bilo je drukčije. Ti i ja bili
smo prestali razgovarati.«
»Cijelo vrijeme razgovaramo.«
»Razgovaramo o računima i troškovima, klincima, ali ne jedno o
drugome. Više jedno drugome ne povjeravamo intimne misli. Ne
razgovaramo o budućnosti, niti se smijemo u vezi s prošlošću. Nekoć sam
smatrao da život vodi nekamo, ali nije tako, zar ne? To je to! Jednostavno
postojimo.«
»A Rhea Bowden to je nekako promijenila?«
»Ne. Mislio sam da bi možda mogla, ali jednostavno sam bio glup.«
Dodiruje mi ruku. Ja je povlačim.
»Kad god pomislim na tebe s tom ženom...«
»Onda nemoj misliti na to.«
»Kako prijeći preko svega toga?«
»Krenut ćemo ispočetka. Radi Lucy i Lachlana i Bena. To im
dugujemo.«
Opet me hvata za ruku. Sad je ne povlačim. »Sve što sam rekao u crkvi,
posve odgovara istini. Doista mislim da si iznimna i jedinstvena. I što god
se dogodilo - ostanemo li zajedno ili ne - uvijek ću te voljeti.«
Pridižem pokrivač i uvlačim se na uski krevet uz njega. On me obavija
rukama s leđa i sada ležimo tako čvrsto priljubljeni, kao da pokušavamo
stopiti dva tijela u jedno.
»To ne znači da sam ti oprostila.«
»Znam.«
Tada na podu primjećujem kovčeg i hrpu Jackove odjeće.
»Napuštaš me?«
»Nisam znao da želiš da ostanem.«
»Mislila sam da si možda već otišao.«
»Ne...«
»Siguran si?«
»Tisuću posto.«
 Agatha

B udim se prestrašeno, pribojavajući se da sam predugo spavala. Sat na

mikrovalnoj pokazuje da je pet i četrnaest. Opipavam Roryjevo čelo.
On se ne budi. Više nema temperaturu. Ukočeno ustajem, navlačim kaput i
grijem bočicu u mikrovalnoj.
Rory otvara usta čim mu dudom dodirnem usne. Siše automatski, pije
cijelu bočicu. Ponovno mu mijenjam pelenu i uzimam još nekoliko
rezervnih komada. Sat pokazuje pet i četrdeset. Imam još petnaestak
minuta.
G. Patel ima tajnu ladicu ispod blagajne. Ondje čuva SIM-kartice, srećke
lutrije i rezervnu gotovinu za blagajne. Rezervni ključ čuva u ormaru s
priborom za čišćenje, tako da onaj tko ujutro otvori prodavaonicu ima
gotovinu za blagajnu.
Otključavši ladicu, uzimam šaku SIM-kartica, a onda i svežanj
novčanica. Ostavljam kovanice. Uvlačim ruku dublje u ladicu, prstima
tražim nešto teško, umotano u nepropusnu tkaninu. Pištolj. Onaj kojim se g.
Patel razmeće i koji pokazuje novim zaposlenicama, u nadi da će ih
impresionirati. Pištolj kojim se ne voli služiti. Hvatam ga za držak. Izvlačim
ga i odmotavam, odvagujem. Nekoliko trenutaka tražim kočnicu i gledam
kako se vadi magazin. Onaj čvor u mojim prsima nekako se opušta. Sada
imam nekoliko mogućnosti. Neću dopustiti da me netko zastrašuje ili
požuruje. Ja ću odlučiti kako će završiti ova priča.
Spremivši pištolj u torbicu, pokrivam ga pelenama i vlažnim
maramicama, kao i dvjema bočicama s mlijekom. Sat pokazuje pet pedeset
pet - vrijeme je da krenem.
Kamo?
Samo što dalje odavde.
 Glupača. Glupača.
Zaveži!
Sve si mogla okončati još jučer, samo da nisi takva kukavica.
Imam plan.
Tahiti! To ti je plan? Kako si samo glupa!
Stavljam Roryja u nosiljku i zatežem je, tako da mi bude čvrsto
priljubljen uz prsa, a zatim oko njega zakopčavam kaput. Izlazim na
stražnja vrata, idem onim prolazom, prolazim kraj Lucyne škole, a onda
prelazim rubni dio parka i dolazim do željezničke postaje. Kupujem kavu
od muškarca koji u rukavicama bez prstiju iz kombija prodaje i domače
muffine. On se šali, vedar je i veseo za to doba dana, no ja nisam
raspoložena za prijateljsko čavrljanje.
Kraj ulaza u postaju posložene su hrpe besplatnih novina. Gledam
naslovnicu i nigdje ne vidim da se spominjemo Beba Ben ili ja. Gledam i
drugu i treću stranicu. Ništa. Očekivala sam da će moja fotografija sad već
biti u svim novinama - žena koja je otela Bebu Bena. Umjesto toga, svi se i
dalje bave Rheom Bowden i njezinom vezom s Jackom. Sirota Meg. Gadno
je već i kad si samo prevarena, ali kad to još dođe i do javnosti... Za to
krivim Haydena. Bit će da je mislio da je silno lukav i pametan kad je tu
priču prodao novinarima, no zapravo je samo ugrozio jedan brak.
Trebala bi je mrziti.
Zašto?
Ima sve što ti želiš. I to ti još nabija na nos.
Nije kriva za to.
Zajebi je! Pokaži joj kakav je to osjećaj.
Koji osjećaj?
Kad izgubiš voljenu osobu.
Čekam na peronu za vlakove koji idu na istok, a ondje mi se pridružuje
šačica putnika. Iz usta im izlaze oblaci pare, pocupkuju i tako se pokušavaju
ugrijati. Vlak izlazi iz nekog udaljenog zavoja, pojavljuje se iz maglice, pa
se zaustavlja. Vrata se otvaraju. Sjedam u jedan mirni zakutak, pa vadim
mobitel i u njega stavljam novu SIM-karticu.
Hayden po svoj prilici spava ili je u pritvoru ili i jedno i drugo. Gdje god
točno bio, sigurno prisluškuju njegove razgovore.
 Javlja se omamljeno.
»Ja sam«, kažem.
»Aggy?«
»Da.«
Dugotrajna tišina. Pokrio je mikrofon, kao da s nekim razgovara. U
slušalici sad čujem neki drugi glas.
»Agatha, ovdje Brendan MacAteer iz policije.«
»Želim razgovarati s Haydenom.«
»Može, ali ja prvo moram pitati je li Beba Ben kod tebe i je li s njim sve
u redu.«
Njegovo me pitanje uzrujava. Zašto se raspituje za Bena? Sve se
oduvijek vrti oko Bena, a ne oko Roryja. Najradije bih se pošteno izvikala
na njega. Kako se usuđuje tako ignorirati moje dijete?!
»Dajte mi Haydena«, kažem, škrgućući zubima.
»Poslušaj me, Agatha. Znam da si prestrašena, ali ja ti mogu pomoći.
Svi samo želimo biti sigurni da nitko neće stradati.«
»Dajte mi sad odmah Haydena ili ću prekinuti vezu. I više neću zvati.
Imate tri sekunde.«
»Agatha, molim te, slušaj me.«
»Dvije sekunde.«
»Želim ti pomoći.«
»Jedna.«
»Evo Haydena...«
Daje mu mobitel.
»Ja sam«, kaže. Čujem kako netko u pozadini spominje riječ vlak. Sad
će me tražiti.
Glas me izdaje. »Pretpostavljam da si sad već sve povezao i shvatio...«
»Još prije dosta vremena.«
»Žao mi je što Rory nije tvoje dijete.«
»To sada nije važno. Kako je Rory? Još ima temperaturu?«
»Ne. Bolje mu je.«
»Možda ima meningitis.«
»Ne bih rekla. Opet je gladan.«
 »To je dobro.«
Netko u pozadini Haydenu govori što treba reći, pokušava me zadržati
na liniji dok me traže.
»A ti?« pita Hayden.
»Dobro.« Suze mi zamućuju pogled, a počeo mi je curiti i nos. »Nisam
te željela dignuti na trik. Mislila sam da bi se mogao zaljubiti i u njega i u
mene, samo ako s nama provedeš malo više vremena.«
»I bila si u pravu«, kaže Hayden, kojeg također izdaje glas. »Kad si mi
prvi put rekla da si trudna, ni slučajno nisam želio postati ocem. Nisam bio
spreman. Čak i kad sam došao kući radi poroda, samome sebi zarekao sam
se da se neću predomisliti, ali prevario sam se. Od trenutka kad sam prvi
put ugledao Roryja, znao sam da moj život više nikada neće biti isti.«
»To doista misliš?«
»A-ha. Imam i nešto što sam ti prešutio. To ti je trebao biti moj božićni
dar. Prošli tjedan pismeno sam dao otkaz u Ratnoj mornarici. Planirao sam
se zaposliti negdje bliže. Bliže tebi i Roryju.«
»Žao mi je«, govorim kroz jecaje, osjećajući se još jadnije.
Dok kroz prozor gledam tvornice i skladišta, zamišljam kako me policija
pokušava pronaći. Koliko će im trebati da lociraju poziv? Prate li me sada
već i satelitima? Tako je uvijek u špijunskim filmovima - satelitske kamere
koje mogu toliko zumirati sliku da izdvoje i registracijsku pločicu na
automobilu ili lice pojedinca u masi. Vlak dolazi na postaju Clapham
Junction. Na peronu nema policajaca.
»Jesi li ti novinarima ispričao ono o Jacku i Rhei Bowden?« pitam.
»Nisam, kunem se. Bit će da im je ona sama prodala tu priču«, kaže
Hayden.
Želim mu vjerovati.
»Predaj se, Aggy. Reci nam gdje si. Doći ću po tebe.«
»Ne mogu.«
»Rory nije naš.«
»Znam.«
»Što ćeš onda učiniti?«
»Vratit ću ga Meghan«, šapćem i rukavom brišem nos.
Hayden ne kaže ništa.
 »Znam da policija prisluškuje. Reci im da ću dijete izručiti Meghan i
nikome drugom. Je li to jasno?«
»Nisam baš siguran da će pristati na to.«
»Sjećaš se mjesta na koje si me odveo kad smo prvi put zajedno proveli
vikend? Htio si da nešto doznam o Ratnoj mornarici.«
»Da...«
»Ondje.«
»U koliko sati?«
»Danas prijepodne. Ne znam u koliko sati. Zapamti što sam rekla. Mora
doći Meghan. Ne policija. Reci im da imam pištolj. Vidim li nekog
murjaka, upucat ću Roryja.«
»Ne bi mu ti naudila...«
»A kako ti znaš? Ne bi mi bio prvo dijete koje sam ubila.«
»Nemoj tako, Aggy. Samo lijepo dođi.«
»Ovaj put ipak ne.« Šakom prigušujem jecaj. »Haydene...?«
»Da...«
»Ovih proteklih nekoliko tjedana - s tobom i Roryjem - najsretnije mi je
razdoblje u životu.«
»I meni«, kaže on, a ja mu vjerujem.
 Meghan

D olazimo u policijsku postaju u Chiswicku, a ondje nas odmah odvode

u MacAteerov ured na drugome katu i kažu da čekamo. Kroz žaluzine
gledam u operativni centar, u kojem deseci detektiva telefoniraju ili
proučavaju raspored vlakova i snimke s nadzornih kamera. Taj kaos pun
užurbane aktivnosti trebao bi me nekako ohrabriti, no mene više ništa ne
može umiriti.
MacAteerov glas odjekuje tim velikim prostorom.
»U ovome gradu imamo tri milijuna jebenih kamera, a vi mi govorite da
je baš ni jedna od njih nije snimila?« Nogom udara jednu stolicu, koja pada
i kotrlja se tako da se sudara s kantom za smeće. Detektivi ne podižu glavu,
ne žele ga pogledati u oči.
Glavni detektiv izdaje zapovijedi. »Ljudima u Carskome ratnom muzeju
recite da želimo potpun pristup njihovu nadzornom centru i nadzornim
kamerama. Njihovo osoblje zamijenit će naši ljudi u civilu, a posjetitelje
treba držati što dalje od predvorja.«
»Kako to postići a da nju ne uzbunimo?« pita jedan detektiv.
»Ne zanima me... samo učinite što sam rekao.«
MacAteer hoda i govori. »Netko je mora početi pratiti i to što prije, a to
znači da ljude u civilu moramo postaviti kod najbližih postaja podzemne i
autobusa. Trebaju je pratiti s veće udaljenosti. Nitko joj, ali ponavljam -
nitko... ne smije prići dok ne rasporedimo specijalce. Je li to jasno?«
Svi kimaju.
MacAteer je došao do ureda. Rukuje se s Jackom, a meni se smiješi.
Pokušava me ohrabriti.
»Hvala što ste došli.« Kao da smo mogli birati. »Koliko su vam rekli?«
»Agatha je nazvala zaručnika«, kaže Jack.
 »Utvrdili smo da je zvala iz vlaka South Westerna, između postaja
Wandsworth i Clapham Junction. Jutros u šest dvadeset četiri. Kad su naši
ljudi ušli u vlak, već je bio došao na kolodvor Waterloo. Nje nije bilo.«
»A Ben?« pitam.
»Smatramo da je s njom.«
»Vratit će nam ga?«
»Kaže da će Bena dati isključivo vama. Nije baš navela točno vrijeme,
ali smatramo da se uputila u Carski ratni muzej.«
»Zašto baš onamo?« pitam.
»Hayden Cole onamo ju je odveo na prvome izlasku.«
MacAteer gleda neku poruku na mobitelu. »Vašu odjeću navući će neka
naša policajka - slične građe i boje kose.«
»Ali Agatha zna kako izgledam«, kažem.
»Ni slučajno vas ne mislim dovesti u opasnost.«
»Neće se razbjesniti kad se pojavi netko drugi?«
»To uopće neće biti tema...«
»Kako to uopće možete reći?
Gledam Jacka, u nadi da bi me mogao podržati. Daj! On samo šuti.
MacAteer nastavlja. »Smatramo da je Agatha Fyfle prenoćila u jednoj
samoposluzi u Barnesu. Ušla je nakon završetka radnog vremena i
deaktivirala alarm. Netko od zaposlenika, došavši na posao jutros u šest,
prijavio je provalu. Netko je ukrao pelene, mlijeko u prahu za bebe i hranu.
Šef prodavaonice imao je pištolj u zaključanoj ladici ispod blagajne. Tog
pištolja sada nema i zbog toga neću dopustiti da se uopće približite toj
ženi.«
»Agatha ne bi pucala u mene.«
»To ne možete znati.«
Počinjem se prepirati, no MacAteer me odmah prekida. »Prije pet
godina policija je s Agathom obavila razgovor u vezi s otmicom jedne
malene djevojčice u Brightonu. Iako je se nikada nije smatralo ozbiljnom
osumnjičenicom, policija je do nje došla pregledom podataka o dolascima i
smještaju, u nastojanju da otkriju sve osobe koje su tog vikenda posjetile
Brighton.«
 »To dijete nikada nije pronađeno«, kažem ja. Imam osjećaj da su mi usta
puna vate.
»Kako znaš?« pita Jack.
»Čula sam razgovor s majkom na radiju. Emily. Tako se zvala beba.«
Tjeskoba mi se širi prsnim košem poput balona. Zamišljam one kamene
humke kraj kanala u blizini Leedsa. Što je Agatha učinila? Je li se
uspaničila, pa je sakrila dokaze? Što će učiniti ako se ne pojavim?
MacAteer otvara vrata na koja je netko pokucao. Čeka ga automobil
kojim će ga odvesti u muzej.
»Molim vas, dopustite da pođem i ja«, preklinjem ga. »Bit ću potrebna i
Benu.«
»Sigurnije je da ostanete ovdje«, kaže.
»Ili ćete me povesti ili ćete me morati uhititi.«
Detektiv pogledava Jacka, nadajući se potpori.
Jack samo uzdiže ruke, kao da se povlači iz rasprave. »Na vašem mjestu
ne bih joj se protivio.«
 Agatha

N a Clapham Junctionu presjedam na vlak za Three Bridges u Zapadnom

Sussexu, a ondje prelazim na peron na suprotnoj strani i ulazim u vlak
za londonski kolodvor Victoria. Kraj prozora mi promiče grad - željezničke
radionice, prljavi zidovi od opeke i asfaltirana parkirališta puna rupa, nakon
kojih slijede spojene kuće u nizovima i stambene zgrade. Plave, bijele i žute
mrlje munjevito promiču kraj prozora u suprotnome smjeru, prozori
podrhtavaju, a mijenja se i tlak zraka.
Otvorivši novu SIM-karticu, stavljam je u mobitel i uključujem ga.
Ekran oživljuje. Zovem još jedan broj. Na liniji se čuje škljocanje. Javlja se
neka žena.
»Trebala bih Meghan Shaughnessy«, kažem.
»Radite za neki medij?«
»Ne.«
»Njezina ste prijateljica?«
»Poznaje me.«
»Gospođa Shaughnessy trenutačno je zauzeta. Mogu joj prenijeti
poruku.«
»Recite joj da je zove Agatha.«
Čini se da bi se žena koja se javila mogla ugušiti vlastitom slinom.
»Molim vas, pričekajte«, kaže, pa pokriva mobitel dlanom. I dalje čujem
što govori. »Ona je! Locirajte signal. Javite šefu.«
Podiže ruku s mobitela. »Dolazi.«
»Lažeš. Daj mi je na telefon ili ću prekinuti vezu.«
»Na katu je.«
»Ne, nije.«
 Ponovno pokriva uređaj. Čujem prigušene glasove. Upute.
»Evo je«, kaže ta žena.
Meg je zadihana. »Ja sam.«
»Slušaju nas?«
»Ne.«
»Nemoj mi lagati.«
»Da. Oprosti. Je li s Benom sve u redu?«
»Da, u redu je.«
»Rekli su mi da je bolestan.«
»Bolje mu je.«
Tišina. Koja teže pada Meg, nego meni. »Policija kaže da ćeš ga vratiti.«
»Isključivo tebi.«
»Ne može biti netko drugi?«
»Ne.«
»Kažu da imaš pištolj.«
»Neću pucati u tebe.«
»Policija to ne zna.«
Ponovno tišina. Duboko udišem i počinjem joj objašnjavati. Meg me
prekida.
»U vlaku si. Mogla bi ostaviti Bena na blagajni ili ga izručiti
kondukteru.«
»Ne.«
»Ali u tom slučaju...«
»Ne slušaš me«, prekidam je oštro.
Ispričava se. Ja počinjem još jednom, ne znajući točno odakle početi.
Možda i nije važno. Možda Meg nikada neće shvatiti kako je biti u mojoj
koži. Ona je odrasla u obitelji u kojoj su je voljeli, išla je u najbolje škole, a
potom na studij. Dobila je posao iz snova, u ženskome časopisu, i na tom
poslu još je uz ručak očijukala s Judeom Lawom. Udala se za zgodnog,
uspješnog muškarca i samo tako zatrudnjela. Kako bi uopće mogla pojmiti
moj život? Kako je to živjeti u skučenome, klaustrofobičnom tunelu koji iz
godine u godinu postaje sve uži i mračniji. Na njegovu završetku nema
nikakvog svjetla - nema raja, nema predaha. Zaglavila sam u toj prljavoj i
smrdljivoj rupi, s tim stvorenjem koje mi hara utrobom i govori mi da
nisam zavrijedila svjetlo, da nisam prava žena, jer ne mogu roditi dijete.
Ne znam jesam li išta od toga izgovorila naglas, ali uviđam da još
govorim i kada vlak već prelazi Temzu, a voda se poda mnom vrtloži i
kovitla oko pilonâ mosta Chelsea, pjeneći se i prelijevajući dok se s osekom
povlači prema moru.
S razglasa se čuje odsječeni ženski glas: »Približavamo se kolodvoru
Victoria.« Vlak koči - metalni kotači cvile.
Meg je to morala čuti. Kao i policija. Imam dojam da sam paralizirana i
zaglavljena između dva svijeta - između prošlosti i sadašnjosti. Ne vidim
ništa dalje od današnjeg dana, jer su mi drugi, sretniji od mene, oduzeli
budućnost, ne ostavivši mi ni najmanje prostora.
»Želiš li svoje dijete - morat ćeš sama doći po njega. Neću ga dati
nikome drugom.«
 Meghan

K ad je policija stigla na Victoriju, Agatha se već bila iskrala u pravi

labirint prenapučenih prolaza, hodnika i izlaza koji vode do drugih
linija ili na ulicu. Sada proučavaju snimke s desetaka nadzornih kamera, u
nadi da će otkriti kamo se uputila. Na Victoriji postaje imaju i tri linije
podzemne željeznice, kao i željezničke linije koje svakodnevno u zapadni
dio grada dovoze desetke tisuća ljudi.
Brisači bjesomučno rade, a sirene zavijaju. Iz policijskog automobila taj
zvuk doima se neobično prigušenim, tako da mi treba još nekoliko
trenutaka da shvatim da taj zvuk dopire s našeg vozila, da se zbog njega
ljudi osvrću, a automobili sklanjaju u stranu.
Kolona se proteže gotovo kilometar Westminster Bridge Roadom, na
prilazu Carskome ratnom muzeju. Pridružila nam se i pratnja na
motociklima, ispred i iza nas. Osiguravaju nam nesmetan prolaz raskrižjima
i pronalaze prolaze kroz najveće čepove.
Lisa-Jayne je za upravljačem, a Cyrus na suvozačkome mjestu. Jack i ja
sjedimo straga. On me hvata za ruku, tako da su nam prsti sada isprepleteni.
Neprestano se prisjećam razgovora s Agathom, iznova ga vrtim u
mislima, tražim nekakvu novu pojedinost koja bi se mogla pokazati
korisnom. Rekla je da joj je žao, a to je svakako dobar znak.
»Je li zvučala razumno?« pita Jack, kao da mi čita misli.
»Ne bih rekla da je luda.«
»Naravno da je luda - glumila je trudnoću i ukrala dijete.«
»I sve zavarala.«
»I pametni ljudi mogu biti ludi.«
Cyrus ne kaže ništa, ali meni se nekako čini da se slaže sa mnom. U
svim našim razgovorima u vezi s Benovom otmičarkom nikada nije
upotrijebio riječi poput »ludilo«, »poremećenost« ili »samoobmana«.
Agatha je Cyrusu oduvijek žrtva, što Jack nikada neće prihvatiti. On nikada
neće prestati osuđivati psihologe i psihijatre za to da su stvorili »doba
žrtava«, u kojem svatko može nekoga drugog okriviti za svoje probleme,
umjesto da osobno preuzme odgovornost.
»Moramo razgovarati o sljedećim koracima«, kaže Cyrus i okreće se
prema nama. »Glavni detektiv MacAteer ne želi vas izložiti opasnosti -
rizik je prevelik i zbog toga bi mogao ostati bez posla - ali Agatha će možda
inzistirati na tome da razgovara s vama. U tom slučaju morate imati
spremne odgovore.«
»Kakve odgovore?«
»Možda će vas pokušati iskušati. Možda se predomisli. Morate biti
spremni uvjeriti je.«
Kimam.
»Kao prvo i najvažnije - tražite da vidite Bena. To se naziva
stopostotnom identifikacijom. Morate biti sigurni da je kod nje.«
»U redu.«
»Agatha će po svoj prilici biti nervozna i prestrašena. Možda će izgledati
smireno, ali u njoj će sve biti puno suprotstavljenih emocija, osobito
prilikom izručivanja djeteta. Kad vidi da je netko uzeo dijete, vjerojatno će
shvatiti da se s njim više nikada neće vidjeti. I tada bi se mogla
predomisliti.«
»I što tada trebam učiniti?«
»Paziti da ostane smirena. Pokažite zanimanje. Slušajte kad govori.
Pokažite da razumijete. Agatha će zasigurno željeti diktirati uvjete, ali vi je
možete početi pridobivati.«
»Kako?«
»Tako da steknete njezino povjerenje«, kaže Cyrus. »Moglo bi biti
korisno da bebu zovete Rory, a ne Ben, jer je u njezinoj glavi to Rory. Za
njega se brine otkako se rodio. Neće joj biti lako odvojiti se od njega.«
»Trebam je pitati za pištolj?«
»Ne.«
»Što ako ga odbije predati?«
 »Potičite je, blago i obzirno. Raspitujte se o djetetu... kako spava, kako
jede. Recite joj da se izvrsno brinula za njega.«
Kimam.
»Policija će imati snajperiste koji će je držati na nišanu. Budu li mogli
nesmetano pucati i primijete li da se ona jako uznemirila, možda je odluče
ustrijeliti. U to se ne smijete miješati.«
»Ne želim da se puca u bilo koga.«
»I zato morate paziti da ostane smirena.«
»Što ako ga neće željeti predati policajki? Što ako to budem morala biti
ja?«
»O tome će morati odlučiti glavni detektiv MacAteer. U jednom
trenutku Bena će morati nekome predati. I to je ključan trenutak. Ili će joj
se raspasti odlučnost ili će se boriti.«
»Hoće li mu nauditi?« pita Jack.
Cyrus odmahuje glavom. »Ali za njega će i umrijeti bude li trebalo.«

Policijski automobil zaustavlja se u Lambeth Roadu. Jedan pozornik

otvara mi vrata i drži kišobran iznad glave. Iznad nas kruži policijski
helikopter, koji se nazire kroz ogoljene grane stabala. Čujem kako netko
megafonom govori ljudima da je muzej zatvoren i da se udalje od njega.
Vode nas nekom stazom i malobrojnim stubama između dva divovska
topa okrenuta na sjever, prema Temzi. Glavni detektiv MacAteer čeka nas u
predvorju obloženome mramorom. Kraj njega gledam prema divovskome
prostoru u kojem prastari ratni avioni vise sa stropa, kao da ih je netko
zaustavio usred leta. Prepoznajem rakete V-l i V-2, kao i jedan Spitfire, koji
izgleda kao da je svakog trenutka spreman rafalom zasuti neželjene
posjetitelje. Izložbene dvorane i prolazi dižu se i do trideset metara, do
kupole, a s obje strane nalaze se stubišta koja vijugaju do viših razina.
Uvode me u jednu čekaonicu, a zatim i u jedan ured, koji je pretvoren u
kontrolni centar. Cyrus razgovara s nekom ženom koja ima sličnu kosu kao
ja i odjevena je u suknju, bluzu i kaput. Približno je moje građe, iste puti, no
nitko nas ni u snu ne bi mogao zamijeniti.
»Neće je zavarati«, kažem MacAteeru kada se odvojio od skupine
detektiva u civilu.
»Ta je policajka osposobljena upravo za pregovaranje.«
 »Što ako je samo razbjesnite?«
»Znam što radim.«
MacAteer uvlači ruku u neku kutiju i vadi pancirni prsluk.
»Je li to nužno?«
»Svi moraju imati pancirku.«
Prsluk je lakši nego što sam očekivala. Navlačim ga preko bluze, a on
mi zakopčava i zateže remene.
»Možete disati?«
Kimam. »Agatha neće vidjeti sva ta policijska vozila i helikopter?«
»Ne smijem ljude izložiti opasnosti.«
»Što ako pobjegne?«
»Potpuno ćemo zatvoriti cijelo područje.«
Prilazi nam neki muškarac. U crnome je kombinezonu. Toliko je
opterećen raznim štitnicima i neprobojnim elementima da čisto sumnjam da
uopće može raširiti ruke. Kroz jedna otvorena vrata vidim još najmanje
osmoricu specijalaca u identičnoj opremi. Izlaze, neki se uspinju stubama,
koje vijugaju lijevo-desno i uspinju se do viših katova muzeja. Ostali
zauzimaju položaje iza stupova ili uza zidove.
Zapovjednik specijalaca podnosi izvještaj MacAteeru.
»Imamo ekipu koja pokriva glavni ulaz iz garderobe. Druga ekipa
pokriva predvorje i glavnu dvoranu.«
»A ispred zgrade?«
»Imamo naoružane policajce na krovu i na okolnom terenu. Prerušeni su
u vrtlare i komunalne radnike. Dogovoreno je da ciljaju gornji dio torza -
središte - ali možemo ciljati i glavu ako nosi dijete na prsima.«
Bez razmišljanja vapim: »Molim vas, nemojte pucati ni u koga!«
Muškarci se okreću prema meni. »Vratite se suprugu, gospođo
Shaughnessy«, kaže MacAteer.
»Dopustite da ja razgovaram s njom«, preklinjem ih. »Nitko ne mora
stradati.«
»Sve imamo pod nadzorom.«
Lisi-Jayne govore da me izvede u onu čekaonicu, gdje se počinjem
prepirati s Jackom. Čini se da mu nije ni najmanje stalo do toga što će biti s
Agathom.
 Prije svih ovih događaja, prije Benove otmice i jarkih medijskih svjetala
koja su obasjala naš maleni zakutak svijeta, živjela sam ugodno i bez većih
problema. Bio je to otrcan slijed događaja uobičajen za srednje godine koji
je meni izgledao poput svojevrsnog sna, iako je možda bio tek obična
kolotečina. Kako se samo usuđujem žaliti? Rodila sam se u pravo vrijeme i
na pravome mjestu, u pravoj obitelji. Upoznala sam tog muškarca i zajedno
smo gradili život. Ipak, ponekad se čak i najčarobniji život može
promijeniti u hipu, preokrenuti naglavce preko noći. Dovoljan je trenutak
neodlučnosti. Stanica tumora. Nekakav neposlušni gen. Pogrešno skretanje.
Crveno na semaforu. Pijani vozač. Okrutna igra sudbine.
Kad god sklopim oči, zamišljam Agathu kako hoda prema muzeju,
svjesna toga da je prate i motre. U nosiljci na prsima nosi moje dijete. U
predvorju nema nikoga. Vidi ženu koja mi je iz daljine slična, no ubrzo
uviđa da to nisam ja. Počinju se prepirati. Moja zamjena Agathi govori da
se smiri. Agatha me doziva. Rukama snažno obavija Bena. Na obrazu joj se
pojavljuje crvena točkica, koja joj se preko nosa penje do čela.
U kratkotrajnome oblaku sitnih kapi krvi i pare, naglo se okreće i pada,
povlači je sila teže, glavom udara u mramorni pod. Vidim krv na Benovu
licu. Ne čujem da plače.
Otvaram oči. Čini mi se da se sat uopće nije pomaknuo. Preznojavam se
pod pancirkom. Lisa-Jayne donosi mi čašu vode, ali ne mogu gutati.
Minute se razvlače u beskonačnost: 11.04... 11.05... 11.06. Gdje je ?
Policajci raspoređeni oko muzeja nisu je uočili.
MacAteer je dvaput razgovarao sa šefom policije, kojeg zanima koliko
će operacija još trajati. Sad ga zove netko drugi. Čujem samo što on govori.
Uglavnom psuje i prijeti.
»Što se dogodilo?« pitam Jacka nakon što je završio razgovor.
»Prije četrdeset pet minuta Hayden Cole iskočio je iz policijskog vozila
u Fulham Palace Roadu.«
 Agatha

V agon je pun muškaraca u odijelima i žena u tamnim kaputima i

zimskim čizmama. Dnevna i noćna smjena sada se miješaju. Svježa i
umorna lica. Otuširani i prljavi. Mladić nasuprot meni na sebi ima majicu
engleske reprezentacije i traperice umrljane bojom. Pognut je, sve niže i
niže, i sjedi raširenih koljena, dok mu se glava malko ljulja lijevo-desno, a
on prigušeno hrče.
Gledam kroz prozor, svjesna toga koliko je svijet postao siv i neugledan,
koliko bezličan, isprazan i običan. Mirno nastavlja postojati, nimalo se ne
obazirući na mene i moje muke, jer ja u njemu nemam nikakvu težinu i
nikakvu važnost. Kako ljudima to uopće uspijeva - kako mogu nastavljati
dalje - zašto se uopće trude?
Držim Roryja u krilu, puštam ga da mi spava u pregibu lijevoga lakta.
Desna mi je ruka u džepu kaputa, gdje sam spremila pištolj. Preznojavam se
u pregrijanome vagonu, ali ne kanim svući kaput, jer ne vjerujem da će
policija poštovati moje upute.
Ono je stvorenje budno.
Glupačo, glupačo, glupačo.
Postupit ću kako treba.
I odustati.
Nisam mu majka.
Jedina si majka koju je upoznao.
Nije moj.
Ali mogao bi biti. Okreni se. Bježi.
Kamo?
Većina putnika izlazi kod Canary Wharfa i Heron Quaysa. U trenutku
kad prolazimo ispod Temze, u vagonu su ostali tek turisti. Kompozicija
ponovno usporava. Zaustavlja se. Višebojnu pamučnu maramu prebacujem
oko vrata i privijam Roryja na prsa, pa izlazim na prepuni peron i dugačkim
pokretnim stubama izlazim na danju svjetlost.
Pada kiša. Nemam kišobran. Podižući glavu, osjećam tisuće sićušnih
kapljica kiše koje mi se tope na licu, prianjaju mi za kosu i trepavice.
Jednom stranom kaputa obavijam Roryja, pa nastavljam hodati, vijugam
među nebrojenim ramenima, pognute glave, podignute kapuljače.
Dok prolazim uz drvored, primjećujem kako se grane stabala s jedne i
druge strane gotovo dodiruju iznad sredine ulice. Na suprotnoj strani
pošljunčanog dvorišta kroz željeznu ogradu vidim Pomorski muzej.
Žućkasto pročelje tamno je zbog vremenskih uvjeta, pa izgleda podosta
sumorno, a ne onako veličanstveno kao inače. Kroz kolonade se jedva
nazire Kraljevski opservatorij, koji se jasno ističe na sivoj pozadini. Hayden
me jednom snimio kako sam opkoračila liniju koja označava nulti
meridijan, točku u kojoj se spajaju istok i zapad. Rekao mi je da stojim u
središtu vremena.
Gdje je policija, pitam se. Očekivala sam ih spremne i oko muzeja.
Možda se skrivaju. Zamišljam specijalce iza zamračenih prozora i
snajperiste na krovovima.
Nekoliko minuta nakon jedanaest sati prolazim kroz vrata na glavnome
ulazu, kraj info-pulta i garderobe. U redovima stoje skupine učenika, u
sakoima, plitkim slamnatim šeširićima i pomno ulaštenim cipelama. Treba
ih sve prebrojiti i evidentirati. Ravnateljica škole je žena opora izraza lica i
službena držanja, u crnoj suknji koja se širi prema dolje i debelim
najlonkama. Umjesto kao prema učenicima, prema njima se odnosi kao
prema zatvorenicima.
Zastajem i osvrćem se na sve strane. Čini se da me nitko ne gleda.
Pogledavam Rorya, koji siše palac.
»Zašto te vraćam?« šapućem. »Nisu se čak ni pojavili.«
Već iscrpljena, sjedam na jednu od klupa u sredini predvorja i
uključujem mobitel, pa zovem Meghan.
Javlja se. Nervozna je.
»Gdje si?« pitam.
»Čekam.«
»I ja.«
 Nekoliko trenutaka tišine. Moli me da malo pričekam. Čujem kako hoda
i otvara neka vrata. Zatvara ih. Šapće.
»Jesi li u Carskome ratnom muzeju?«
»Ne. U Greenwichu sam... u Nacionalnome pomorskom muzeju.«
Meghan je sada posve smetena. »Mislili smo... trebala si... čekamo...«
Zašto bi ih Hayden poslao na pogrešno mjesto?
»Ja sam cijelo vrijeme ovdje«, kažem joj.
»Molim te, molim te, dolazim«, kaže ona. »Ne idi nikamo. Gdje ćeš
biti? «
»Ima jedna slika koju obožavam. U Galeriji za posebne izložbe. Ondje
ću čekati.«
U tom trenutku iza sebe čujem neki glas i prekidam vezu.
»Bok, Aggy.«
Polagano se okrećem, uvlačim ruku u džep u kojem držim pištolj.
»Što ti radiš ovdje?«
U Haydenovim očima jasno vidim nervozu. U trapericama je, kožnoj
jakni i šilterici s koje još visi cijena. Neobrijan je i oči su mu krvave.
Izgleda kao da uopće nije spavao. Spušta pogled i vidi Roryjevo tjeme, koje
se jedva nazire ispod mojeg kaputa.
»Kako je?«
»Ide na bolje.«
»To je dobro.«
»Što radiš ovdje?«
»Možemo poći u šetnju?« pita.
»Zašto? Ne razumijem.«
»Molim te, Aggy, sve ću ti vani objasniti. Kreni prva.«
Slušam ga i istim se putem vraćam, stubama, pa kroz glavna vrata.
Zatim skrećem lijevo na stazu. Osvrnuvši se, vidim da me Hayden prati na
razmaku od dvadesetak metara, ruku gurnutih duboko u džepove i
pridignuta ovratnika.
Čekam ga pod golim granama drveća. Prilazi mi i dlanovima mi obavija
lice. Lecnuvši se, već mislim da je možda bijesan, no on se naginje prema
meni i nježno me ljubi, zadržava usne na mojim usnama sve dok ne
udahnem njegov uzdah. Sad me grli, a ja naslanjam glavu na njegova prsa.
»Što radiš ovdje?«
»Došao sam ti pomoći.«
Povukavši se za korak, otkopčava mi kaput, uvlači ruku, pa palcem
miluje Roryjev obraz. Prsti su mu hladni. Rory na trenutak otvara oči, pa ih
ponovno sklapa.
»Nedostajat će mi«, kaže Hayden, stegnuta grla.
»Policija će te optužiti?«
Sliježe ramenima.
»Reći ću im da nisi kriv.«
»Nije ni važno.«
»Molim te, reci roditeljima da mi je žao.«
»Podarila si im unuka. Meni sina.«
»A sad ću ga vratiti.«
»Zato sam i došao.«
»Ne razumijem.«
Nervozno se osvrće, pomno motri ulaz u park i okolne ulice. »Nemamo
puno vremena. Policiju sam poslao u pogrešni muzej, ali to će ubrzo
shvatiti.«
Rukama mi dolazi iza vrata i odvezuje čvor marame.
»Što radiš?«
»Uzimam Roryja.«
»A zašto?«
»Da ti možeš pobjeći.«
»Kamo?«
»Možeš se izvući.« Iz džepa vadi svežanj novčanica. »Ovdje je pet
tisuća funta. Više nemam.« Drži novac u ispruženoj ruci, čeka da ga
uzmem.
»Ne mogu pobjeći. Moju sliku objavit će na svim postajama i u svim
novinama. Nadzirat će i luke i aerodrome.«
»Imam kompića koji je na istome brodu kao ja, ali će se kući vratiti tek u
drugoj polovici siječnja. Imam ključ njegova stana u Portsmouthu. Ondje se
možeš skrivati tjednima. Ja ću ti donositi hranu.«
»Nekoliko tjedana nije dovoljno.«
»Ali za to vrijeme moći ćemo smisliti nešto drugo.«
»Pronaći će me prije ili kasnije.«
Na Haydenovu licu pojavljuje se grč. »Pokušavam ti pomoći, Aggy.
Znam da si gadno pogriješila... Ali vratit ćeš Roryja. S njim je sve u redu.
Nisi zaslužila da te za ovo kazne.«
»Ali jesam.«
»Ne, ne. Bila si povrijeđena. Sama. U policiji su mi rekli da si bila
zlostavljana... znam za trudnoću u tinejdžerskoj dobi i dijete koje je
posvojeno. Ti nisi kriva za to.«
»Ali učinila sam i neke druge stvari.«
Hayden pridiže lice prema kiši i zdvojno stenje, kao da bi najradije
vrištao od silne frustriranosti.
»Toj ženi otela sam dijete«, šapćem. »Ti nisi ništa skrivio. Prevarila sam
te. Žao mi je. A sad ću to dijete vratiti.«
»U redu, ali dopusti da ja to učinim umjesto tebe«, kaže on, preklinjući
me.
»Nisi ti pogriješio.«
»Volim te, Aggy. Nisam se htio zaljubiti u tebe, ali nisam si mogao
pomoći. Znam da misliš da je to zbog Roryja i zbog toga što sam
zahvaljujući njemu postao ocem, ali to je samo dio priče. Zaljubio sam se u
tebe.«
Pokušavam nešto reći, no on mi ne dopušta.
»Što misliš zašto sam šutio o tome da tvoja majka nije bila na porodu
kad su se policajci raspitivali o tome ? Kad nisam uspio doći do primalje,
shvatio sam što si učinila. Znao sam da Rory nije naš, ali nisam ga htio
prepustiti. Žao mi je što mi nisi rekla i ranije, no onda se razbolio i više
nismo imali izbora. Kad si pobjegla iz one ordinacije, pokušao sam
nagovoriti dr. Schura da ne zove policiju. Jamčio sam za tebe. Rekao sam
da sam vidio kako ga dojiš... i da imamo valjan rodni list. Lagao sam zbog
tebe. Ali nisam ga uspio spriječiti.«
Glas mu podrhtava. »Poslat će te u zatvor, Aggy. A to nisi zaslužila.
Uzmi novac. Pobjegni. Skloni se u stan mojeg frenda. Za koji tjedan
pronaći ću ti neko drugo utočište.«
»Ne mogu bježati«, šapćem.
»Naravno da možeš. Ljudi cijelo vrijeme nekamo bježe. Nestaju.
Pomoći ću ti da te nitko ne otkrije. Ostat ćemo bez svojeg sinčića, Aggy, ali
ne moramo ostati jedno bez drugoga.«
Hayden na trenutak šuti, traži odgovarajuće riječi. S mukom ih pokušava
dohvatiti. Ne uspijeva. Pokušava još jednom. »Ovo ne mora biti kraj. Vratit
ćemo dijete. Ti možeš priznati krivnju, reći poroti da si bila opsjednuta, da
te izludjela želja za djetetom. Sudac će biti milosrdan. U najgorem slučaju,
odležat ćeš dvije, možda tri godine, a onda ćeš biti slobodna. Još smo mladi.
Možemo se vjenčati i imati vlastito dijete.«
Pružam ruku i dodirujem mu neobrijani obraz, kažem mu da je smiješan
i nerazuman. »Ja ne mogu imati dijete.«
»Dobro. U redu. Ali možemo ga posvojiti. Meni to ne bi smetalo. Rory
nije moj, pa ga svejedno volim.«
»Meni nitko nikada neće dopustiti da posvojim dijete... nakon ovoga,
nema šanse.«
Hayden se ljulja lijevo-desno, poteže uho, očajnički traži odgovore. Ja
sam uzrok njegove patnje.
»Idi kući, ljubavi. Ubrzo će doći ovamo.«
»Ali nitko ne zna gdje si.«
»Rekla sam im.«
»Molim?«
»Nazvala sam Meg. Rekla sam joj da su došli na pogrešnu adresu.«
Hayden se ponovno osvrće, sada nervoznije.
»Brzo! Daj mi Roryja. Još imamo dovoljno vremena.«
»Ne.«
Ne obazirući se na mene, izvlači desnu ruku iz rukava jakne, pa drži
Roryja na prsima i onda ponovno zakopčava jaknu, tako da se dijete više
uopće ne vidi.
»Zaključit će da si i ti umiješan«, kažem, pokušavajući ga spriječiti.
»Policija će podignuti optužnicu. Ostat ćeš bez službe u Mornarici. Cijela
tvoja karijera... Već sam ti i ovako dovoljno naudila.«
»Baš me briga. Odlazim iz Mornarice. Ništa od toga nije važno.«
 »Važno je.«
Haydenove oči pune se suzama. »Molim te, Aggy, zašto ne pobjegneš?«
»Ovo je moja, a ne tvoja pogreška. Neću ti dopustiti da zbog mene
ugroziš baš sve.«
Ne sluša me. Ne razumije što sam učinila - što je bilo s onim ostalim
bebama. Ni što sam učinila Nickyju. Ne razumije kolike sam živote
upropastila. Hvatam ga za nadlakticu, stišćem prazan rukav kožne jakne.
On se oslobađa tog stiska. Ponovno pružam ruke, dozivam Roryja.
»Vrati mi ga!« vičem.
»Dopusti da ti pomognem.«
Ono se stvorenje počinje micati.
Glupačo, glupačo, glupačo! Krade ti ga.
On to ne bi učinio ni u snu.
Želi Rorya samo za sebe.
Voli me.
Laže.
Prstima sam došla do pištolja. Vadim ga. Pogled mi zamućuju suze i
jedva prepoznajem vlastiti glas, koji se diže iz dubina mojih prsa, podrhtava
od razočaranja ili boli.
»VRATI MI GA!«
Hayden oklijeva, pilji u pištolj. »Ne čini to, Aggy.«
Upucaj ga!
Voli me.
Tebe nitko ne može voljeti.
Griješiš.
Hayden mi bez riječi vraća Roryja. Okreće se i odlazi, usput briše nešto
iz očiju.
 Meghan

K iša se pretvorila u susnježicu, koja šiba prozore taksija poput velikih

kaplja sline nošenih vjetrom. Gume poda mnom šušte, a s radija se
čuje klasika, Vivaldijeva Četiri godišnja doba: Zima. U meni bjesni
drukčija oluja. Poslali su nas na pogrešno mjesto. Je li Hayden Cole to
učinio namjerno ili je riječ o pogrešci ?
Sama sam u taksiju, no neće im trebati mnogo vremena da shvate da me
nema. Poslat će nekoga da me potraži u nužniku ili će Jack oglasiti uzbunu.
Nikome nisam spomenula Agathin poziv. Umjesto toga, ispričala sam se i
uspjela osloboditi Lise-Jayne dok je MacAteer povlačio ljude s položaja.
Hayden Cole nalazio se na stražnjem sjedalu jednog policijskog vozila
koje se kretalo prema Carskome ratnom muzeju kada je policajcima rekao
da mu je mučno. Oni su mu otvorili stražnji prozor. On se provukao i izišao
prije nego što su stigli reagirati. Pojurili su za njim, ali im je nestao negdje
na groblju Fulham. Ne znam zašto je Hayden pobjegao, no sada je bjegunac
jednako kao Agatha.
Trenutačno sam posve sigurna samo u jedno - moje je dijete u
Greenwichu. Agathi sam obećala da ću doći sama. Održat ću to obećanje,
jer ne želim da netko strada, no sve više muče me sumnje. Što ako griješim?
Što ako su Agatha i Hayden cijelo vrijeme planirali upravo ovo?
Taksi prolazi južnim Londonom. Vidim neugledne i sive prodavaonice i
stambene zgrade kojima nikakvi božićni ukrasi i šarena svjetla ne mogu
pridati ni tračak vedrine. Nekoć sam obožavala ovaj grad - platane i
mostove, katedrale i spomenike. Obožavala sam uske uličice i slatke i
šašave prodavaonice i veličanstvene parkove. To se nije promijenilo, no već
sutra mogla bih napustiti London i ne bi mi ni najmanje nedostajao, pod
uvjetom da je sa mnom i moja obitelji. Cjelovitost životu daju ljudi, a ne
mjesta.
 Naslanjam glavu na staklo.
»Je li ti dobro, srce?« pita taksist.
»Da, hvala.«
»Nekako mi izgledaš poznato.«
»Ne, nisam poznata.«

Taksi me ostavlja u Romney Roadu i ja preskačem lokvice da dođem do

staze. Unatoč kiši, mase turista stoje u redu da razgledaju Cutty Sark18.
Neka japanska skupina juri kraj mene s identičnim kišobranima, za vodičem
ulazi u Royal Park.
Zvoni mi mobitel.
»Gdje si, dovraga?« pita Jack.
»Idem po Bena.«
»Jesi poludjela?!«
Nešto viče nekome - po svoj prilici MacAteeru - kojem je krvni tlak
vjerojatno već u stratosferi. »Gdje si? Reci mi!«
»Sve će biti u redu. Agatha ga želi vratiti.«
»Ima pištolj, za ime svijeta!«
»Nitko ne mora stradati.«
»Poslušaj me, Meg. Ne čini to. Reci mi gdje si.«
»Nazvat ću te kad završim.«
Prekidam vezu i gasim mobitel.
Žena na blagajni nudi mi plan muzeja, no ja je pitam gdje je Galerija za
posebne izložbe.
»U suterenu«, kaže, a onda žurno dodaje: »Vi ste ona žena s televizije...
ona kojoj su oteli dijete.«
»Ne, nisam ta žena.«
Koljena mi klecaju dok prolazim stubištem i prelazim mramorni pod,
pogledom je tražim među stupovima i vitrinama s izloženim pomorskim
odorama i raznim predmetima. Netko sam sjedi na jednoj klupi usred velike
prostorije. Cipele mi škripe na ulaštenome podu. Agatha ustaje i ubrzanim
treptanjem potiskuje suze. Primjećujem nosiljku na njezinim prsima, ali ne
vidim Bena.
 »Gdje si tako dugo?« pita, pa gleda iza mene, kao da očekuje policiju.
»Došlo je do nesporazuma.«
»Hayden vas je poslao na pogrešno mjesto.«
»Zašto?«
»Nije više važno.«
Osjećam nepodnošljivu težinu tišine, ali ne i tuge, jer vidim samo onu
nosiljku na Agathinim prsima. Ona je povlači u stranu. Vidim minijaturno
blijedo lice divovskih očiju koje kao da se otvaraju na zvuk mojega glasa.
Tako nas uvuku u zamku - ta djeca - jednim pogledom mogu nam obuzeti
srce, jer se naše srce ne može braniti od takve ljepote i krhkosti.
Ben ispušta prigušen glasić, a mene dojke kao nekim čudom počinju
boljeti i mlijeko već navire. Zaboravljam sve o tome što mi je Cyrus
govorio o držanju na distanci i gotovo posrćem naprijed, već sam na
koljenima pred Agathom.
»Gladan je«, kaže ona. »Nemam rezervnu bočicu.«
»Ja ga mogu nahraniti«, kažem, puna nade.
Malo razmišlja o tome, pa kima.
Ustavši, počinjem otkopčavati kaput. Agatha vidi pancirku, ali je ne
komentira.
»Možeš mi pomoći?« pitam.
Oslobađa remene i ja svlačim prsluk preko glave, ispuštam ga na pod. U
tom trenutku vidim pištolj koji joj se nalazi u džepu kaputa.
Gledam Agathu, čekam da mi da neki znak.
Ona odvezuje čvor iza vrata i spušta Bena u krilo. »Možeš ga uzeti.«
Otkopčavši bluzu i grudnjak za dojilje, uvlačim ruke između njezinih
bedara i Bena, pa ga pridižem prema dojci, gledam kako mu se razmiču
usne. Ne hvata bradavicu. Ja mu njome prelazim po gornjoj usni, potičem
ga da jače otvori usta.
»Možda će mu trebati malo vremena«, kaže Agatha, koja sada drži
pištolj u krilu.
U četvrtom pokušaju Ben ustima hvata bradavicu i počinje snažno sisati.
Čini se da mu se usne gotovo ne miču, no vidim da guta mlijeko. Obuzeta
srećom i olakšanjem, osjećam kako mi suze već klize niz obraze. Nisam
mislila, nisam se usudila nadati, molila sam se, usrdno priželjkivala, nisam
odustajala, no emocije su me sad posve preplavile.
Agatha otvara torbicu i dodaje mi papirnatu maramicu.
»Samo želim reći da mi je žao zbog toga što sam učinila«, kaže. »Ne
očekujem da ćeš mi oprostiti, ali moraš znati da sam ga voljela onako kako
voli svaka majka. Usput, to nikako nije bilo usmjereno protiv vas osobno.
Nisam ga otela jer sam željela povrijediti tebe ili Jacka. Bili ste mi idoli.
Željela sam živjeti poput vas.«
»Naš život baš i nije tako savršen.«
»Meni je bio.«
»Jack i ja jedno drugome neprestano priređujemo razočaranja.«
»Jesi mu oprostila za Rheu Bowden?«
»Još pokušavam«, kažem. »Ti si mu ostavila onu poruku pod
brisačem?«
Agatha kima i spušta pogled prema Benu. »Dok sam odrastala, s
prijateljicama sam često razgovarala o tome tko bi se htio za koga udati.
Govorile smo koliko želimo djece i davale im snobovska imena. Na primjer
Jacinta i Rocco. Sve smo zdravo za gotovo mislile da ćemo se udati i imati
djecu. Bio je to automatski slijed - škola, posao, dečki, brak, kredit i djeca.
Čak sam crtala sebe i svoju savršenu obitelj, ili sam izrezivala slike iz
časopisa i lijepila ih u svaštaru. Na tim slikama imala sam otmjenu frizuru i
samozadovoljan izraz lica. I zgodnog muža, sina i kćer, lijepu kuću u
Londonu ili u neposrednoj okolici.«
Kao da opisuje moj život.
»Tako je izgledala moja bajka i uopće nisam sumnjala da će se ostvariti,
ali prevarila sam se i za to nemam koga okriviti. Nisam bila kriva, ni ja, ni
Nicky.«
Agatha se poigrava pištoljem, okreće ga u rukama. »Nije samo to što
nemam dijete - nego i sve što ide s time. Svi oni roditeljski obredi i važni
trenuci - majke koje se druže, čavrljanja pred školom, sportske aktivnosti
subotom, razgovori uz igralište, okupljanja razreda, dobrotvorne akcije u
školi, nastupi i govori. Tebi su te stvari toliko normalne i uobičajene da o
njima i ne razmišljaš. Meni su sve ono što nikada neću imati. Ja sam izvan
svega toga. Ja sam ona nevjerojatna žena koja nestaje. Nemam dijete.
Manje vrijedna osoba. Ne pripadam klubu. Ti te stvari shvaćaš zdravo za
gotovo.«
»Ne, nije tako.«
»Čula sam kako se tužiš drugim majkama. Sve ste iste. Jedna drugoj
prepričavate svakodnevne drame, besane noći, govorite o lijenim
muževima, djeci koja su izbirljiva u vezi s hranom, o neurednim sobama i
alergijama na hranu. Zbog toga sam te nekoć mrzila.« Nekoliko trenutaka
šuti. »Ne, oprosti - nisam te mrzila, to je prejak izraz. Mislila sam da si
nezahvalna.«
»To su samo pričice, tek tako...« kažem. »Svi se na nešto tuže. Znam da
sam imala sreće. I znam da ništa u životu ne smijem prihvaćati zdravo za
gotovo.«
»Ali prihvaćaš. Kad vidiš ženu mojih godina bez djeteta, mogu se
okladiti da se automatski pitaš je li predugo čekala ili je sve podredila
karijeri. Misliš da je možda bila odviše sebična ili odviše izbirljiva.«
»Ne mislim tako«, kažem, iako duboko u sebi znam da je u pravu.
Osjećajući gotovo pravu vrtoglavicu, prebacujem Bena na drugu dojku.
On tiho podriguje i na koži mi ostavlja tanki potočić mlijeka.
»Nisam rodila djecu kako bih kod tebe izazvala nezadovoljstvo i grižnju
savjesti, Agatha. I nisam kriva što ti nisi mogla dobiti dijete ili što si ga
izgubila. Znam da je to bolno. Znam da se osjećaš prevarenom. Ali nisi
prva žena koja nije mogla zanijeti i neplodnost nije najgora stvar na svijetu.
Reći ću ti što je gore od toga. Kad ti dijete nestane, to je gore. Kad noću
ležiš budna i ne znaš je li ti dijete živo ili mrtvo. Ti imaš praznu utrobu. Ja
sam imala praznu kolijevku. Meni je bilo gore.«
U Agathinim očima vidi se bljesak gnjeva. »Bi li se sa mnom zamijenila
za život?«
Odmahujem glavom.
»Tako sam i mislila.«
Palcem ovlaš prelazim po Benovu čelu. Oči su mu otvorene i netremice
me gleda, već se zaljubljuje.
Agatha je u pravu. Do prije samo nekoliko tjedana nisam imala pojma
kako je to biti neplodan, niti kako je to izgubiti dijete. Sada razumijem.
»Što ćeš sada?« pitam.
Agatha spušta pogled na pištolj u krilu. »Još nisam odlučila.«
»Mogla bi taj pištolj dati meni.«
Odmahuje glavom.
»Molim te, samo nemoj učiniti neku glupost, Agatha.«
Ona umorno uzdiše. »Cijeli život radim samo gluposti.«
 Agatha

M eg popravlja položaj grudnjaka i zakopčava bluzu. Posve sit, Rory joj

je u međuvremenu zaspao u krilu.
»Trebala bi poći«, kažem joj.
»A ti?«
»Ja ću još malo ostati ovdje.«
»Možeš poći sa mnom.«
»Ne.«
Meg oklijeva, želi mi se suprotstaviti, no dobila je to po što je došla.
Kaže da razumije kako se osjećam, no ja znam da to nije moguće. Može
suosjećati, ali ne može osjećati pravu empatiju. Malo ljudi može istinski
znati kako je to kad nekome prepuštaš dijete. Meni se to dogodilo u dobi od
petnaest godina, a ja nisam predala samo svoje novorođenče. Ja sam
nekome prepustila i svoje jednogodišnje dijete i dvogodišnje i trogodišnje i
dijete svih ostalih godina u koje je odrasla. Prepustila sam sva božićna jutra,
sve prve posjete zubić-vile i školske koncerte, sve Majčine dane, rođendane
i poljupce za laku noć.
Kako bi Meg to uopće mogla pojmiti? Možda da je imala spontani
pobačaj ili da se probudila kraj poput mramora hladnog tijela malene
djevojčice ili da živi s onim okrutnim stvorenjem koje se okreće i izvija u
njoj, tada bi možda shvatila.
Zašto bi ona trebala imati troje djece kad ti nemaš ni jedno?
Pomazila ju je životna sreća.
Ona je jedna od njih - ista je kao sve.
Meg nije takva.
Utjelovljuje sve što mrziš. Samozadovoljna blogerica kojoj se ulaguju
reklamne agencije i političari.
 Ne!
Rekla je da je prazna kolijevka gora od prazne utrobe. A zapravo je
željela reći: »Ti to ne razumiješ jer nisi majka.« Kakva umišljena kučka!
Meg navlači kaput.
Misli da kraj njezina iskustva tvoje ne vrijedi ništa. Misli da je bolja od
tebe.
Ne!
Spriječi je!
Prekasno je.
»Ja sada idem«, kaže Meg, držeći Bena na prsima. »Hvala što si ga
vratila.«
Kimam. Ona pilji u pištolj.
»Želiš li se oprostiti?«
Odmahujem glavom. Jedna jedina suza klizi mi niz obraz i pada na šaku
kojom čvrsto držim pištolj. Malena prozirna suza izgleda poput kakve perle
ili dragog kamena, služi kao malo povećalo koje uvećava kožu na kojoj se
nalazi, na stropu stvarajući maleni zakrivljeni odraz.
Sa svakim korakom Meg se sve više udaljava.
Ne voli Roryja kao ti. Ne poznaje ga. Ponovno ga uzmi!
Ne mogu.
Da, možeš. Podigni pištolj. Povuci okidač. Nije teško.
Ona dolazi do stupa i mijenja smjer, kreće prema stubama.
Spuštam pogled na pištolj. Ona suza kliznula mi je niz kažiprst i ovlaš
dodirnuta okidač
Taj naš život tako je neobičan. Tragamo za srećom, ali toliki njegov dio
otpada na puko preživljavanje. Postojanje. Nastojimo se nekako nositi s
očekivanjima, no zapravo samo plutamo, uludo gubimo vrijeme ili
razmišljamo o životu kakav bi mogao biti. I ubrzo postajemo kao i svi
ostali, bezbožni, novca željni, podli, blazirani, ljubomorni ljudi, žalimo što
nismo bogatiji, zgodniji, mlađi, sretniji ili što ne možemo u svemu krenuti
ispočetka.
Kod mene ne postoji zaborav. Nekoć sam svaki tjedan odlazila na
psihoterapiju - bila je to Nickyjeva ideja - a terapeut mi je govorio da sve
negativne misli i nisku razinu samopoštovanja moram staviti u nekakav
metalni sanduk, nalik na piratsku škrinju s blagom koja ima hrpu lanaca i
lokota. Taj sanduk moram zakopati duboko u pustinju, i to tako veliku da
bih mogla kopati i deset tisuća godina i nikad ga ne pronaći. I pokušala
sam, no sjećanja su samo izvirala, kao da je riječ o nuklearnome otpadu
kojem vrijeme poluraspada traje još tisućljećima.
Koliko se god trudila, ono stvorenje uvijek će biti u meni, vrebati s ruba
svake čistine, priželjkivati da vatra do kraja izgori ili da se svjetla ugase,
kako bi mi se onda prikralo. Ne mogu čak biti ni sigurna da su to moje
misli, jer moguće je i da to stvorenje razmišlja umjesto mene. Ne znam ni
koliko je mene uopće preostalo.
Spuštam pištolj uz bok i polagano prelazim na suprotnu stranu galerije,
pa zastajem ispred svoje najdraže slike, Ponovni dolazak na Tahiti19,
gledam te palme i toplu rijeku i stjenovite vrhove. Sjećam se kako sam
pitala Haydena bi li me jednom mogao onamo odvesti, no od toga sada neće
biti ništa.
Zagledana u sliku, zamišljam kako uranjam u to platno i kako se
pojavljujem na suprotnoj strani. Tri Polinežanke kupaju se u rijeci.
Prijateljice ili sestre. Jedna od njih pliva, zagledana u nebo, dok se ostale
dvije suše na obali, na ručnicima položenima na kamen. Najbliža od njih
okrenuta mi je leđima. Ima široku stražnjicu, grudi joj se ne vide, a na koži
ima i tetovaže. Polagano, malo-pomalo, zamišljam da nekako ulazim u
njezino tijelo. Osjećam kako mi se voda suši na koži i toplinu sunca na
ramenima. Gledam kolibu pokrivenu trskom u sredini kompozicije i
podižem pogled prema stjenovitome vrhu okupanome svjetlošću.
Samo malo dalje, izvan okvira slike, moja se djeca igraju u koraljnome
pijesku, skupljaju školjke i puštaju štapiće niz struju. Tu su sva redom:
Lizzie, Emily, Chloe i Rory - žive u tom raju, odrastaju i stare, nikad im nije
hladno, niti su gladna, usamljena i prestrašena. Što je ljubav ako ne igra
svjetlosti, opsjena?
Iza sebe čujem čizme na stubama, ali ne kanim napustiti svoj otok.
Želim mirisati tropsko cvijeće, osjetiti okus voća i pijesak među nožnim
prstima. Ulazim u toplu vodu, osjećam kako mi se polagano penje, iznad
koljena, po bedrima...
»BACI PIŠTOLJ!« čuje se nečiji glas s megafona.
... već mi je na prsima, ramenima, miluje mi kožu...
»BACI PIŠTOLJ!«
 »Misliš na ovo staro željezo«, kažem ja, pa pridižem cijev do
sljepoočice. »Ne bih ni u snu...«
 Meghan

N a božićno jutro otišli smo na misu, pješice preko Barnes Greena došli
u crkvu St. Osmund’s. Nije da smo odjednom postali silno religiozni,
ni da smo doživjeli nekakvo duhovno obraćenje, ali ja sam ocu Georgeu i
cijeloj zajednici htjela nekako zahvaliti na molitvama i dobrim željama.
Možda mi je Agatha donijela upravo to - dala mi razlog da vjerujem.
Nekoć sam odbacivala vjeru, jer sam je promatrala iz intelektualnoga kuta,
no vjera nema nikakve veze s intelektom. Jednako tako, ništa od onog
silnog klečanja i mumljanja molitava ne jamči nikakav dodir s Bogom. Ne
možemo uručiti molitve kao kakvu preporučenu pošiljku i dobiti potpis i
jamstvo o isporuci.
Nakon božićne mise pješice se vraćamo kući, istim putem kojim smo išli
one večeri kad se održalo bdijenje uz svijeće, Church Roadom do Barnes
Greena. Jack gura kolica u kojima je Ben, dok Lachlan i Lucy trče ispred
nas.
Božić slavimo kod nas i kuća je već puna smijeha i rastrganih omota
poklona. Ovdje su moji roditelji, kao i Grace i njezin novi dečko. Došli su i
Simon i Gina, s punim rukama poklona za djecu.
Pripremam puretinu sa svim dodacima, umakom od brusnica, pečenim
kestenima, prokulicom, mrkvama glaziranim narančinim sokom,
hrenovkama u tijestu i pečenim krumpirom. Uklonivši vlažan pramen kose
s čela, smiješim se Benu, koji sjedi u prijenosnoj kolijevci na radnoj plohi i
gleda kako pripremam umak s krušnim mrvicama.
U dnevnoj sobi na programu je igra pantomime. Na redu je Lucy, a ja
znam da glumi Frozen, jer to čini svaki put, pa Lachlan pogađa otprve.
Trkom dolazi u kuhinju. »Mama, mama! Pogodio sam, pogodio sam!«
»Ma bravo.« Brišem ruke o pregaču. »Dođi mi, maleni. A sad lijepo
jako otvori usta.«
 »Zašto?«
»Samo ću ti ovim štapićem za uši prijeći po unutarnjoj strani obraza.
Neće boljeti.«
Pokazuje mi zube, a ja mu štapićem dvaput prelazim po unutarnjoj strani
obraza, pa ga spremam u plastičnu epruvetu, na koju stavljam poklopac.
»Za što je to?« pita.
»Za sreću«, kažem, pa mu mrsim kosu. »Jesi za malo čipsa?« Dodajem
mu zdjelicu. »I svakako ponudi ostalima.«
Do mene kasnije dolazi Simon. Znam što me želi pitati. Naginje se nad
krevetić, pruža prst, a Ben pruža ruku i snažno ga hvata.
»Baš ima jak stisak«, kaže, zagledan u dijete, pokušava otkriti kakvu-
takvu sličnost sa sobom, dokaz o očinstvu.
Uzimam još jedan štapić, pa ga stavljam na Benove usne nalik na ražin
pupoljak. On automatski otvara usta i ja mu štapićem prelazim po
unutarnjoj strani obraza. Okrenuvši leđa Simonu, skrivam štapić u stisnutu
šaku, a njemu dajem uzorak koji sam uzela od Lachlana.
»Evo ga«, kažem. »I zapamti što smo se dogovorili. Ako je tvoj - ja ću
Jacku reći istinu. Ako nije tvoj - ostavit ćeš nas na miru. Stoga dobro
promisli hoćeš li ugroziti moj brak i svoje prijateljstvo.«
»Razmišljao sam o tome«, kaže Simon, pa pridiže štapić prema svjetlu,
kao da ne može vjerovati da nešto toliko malo i obično može imati takvu
moć.
»I što si odlučio?« pitam.
»Pokušat ću napraviti dijete Gini, ali ovo ću možda ipak zadržati.«
»Ne znam koliko dugo uzorak smije stajati, ali ovo ti je jedinstvena
prilika.«
Simon me gleda s iskrom u očima. To bi mogla biti i posljedica
pjenušca. »Ti pouzdano znaš?«
»Znam oduvijek.«
»Znači, nije moj?«
»Nije.«
Simon sprema epruvetu u džep, kada se u kuhinji pojavljuje Jack, s
premalenom kapom Djeda Mraza. Stavlja mi dlan na križa. Nekoć bi me i
zagrlio, no sada se oprezno nastoji vratiti u moju milost i uvijek traži
dopuštenje kada želi prijeći neki novi prag. »O čemu se vas dvoje
došaptavate?« pita.
»O djeci«, kažem ja, pa naginjem glavu unatrag, da ga poljubim u obraz.
»Više ih nećemo imati«, kaže on, glumeći užasnutost.
»Mi nećemo«, kažem ja, pa glavom pokazujem prema Simonu.
»Stvarno? Gina je...?«
»Nije«, kaže Simon.
»Ali ipak...?«
»Zabavljamo se s pokušajima.«
»Svaka čast«, kaže Jack. »Zašto si toliko čekao?«
»Čekao sam da se pojavi ona prava«, kaže Simon, pa mi se smiješi,
tužno i dražesno.
Otjeravši obojicu iz kuhinje, provjeravam meso i okrećem krumpir. Ben
nešto guguće i prelijepo mi se smiješi, prvi put uopće, toliko da mu od
osmijeha blistaju i oči. Kakav nemjerljivo vrijedan dar, neočekivano dijete
koje se nekako našlo na ovome svijetu i zaokupilo pozornost cijele zemlje,
javnosti koja je jarkim svjetlima nakratko obasjala naš mali, tako ustaljeni
život. Ne znam što je ta javnost otkrila, no nikako nije mogla vidjeti savršen
brak. To bi bilo dosadno. Potrebna nam je tama da bismo cijenili svjetlost,
kao i prepreke na putu kako ne bismo zaspali za upravljačem.
Hoćemo li Jack i ja zauvijek ostati zajedno? Nemam pojma. Zajedno
smo i još se volimo i imamo troje predivne djece, tako da se mogu kladiti u
srebro, ako ne na zlato. Mislim na srebrnu i zlatnu godišnjicu.
Što se god dogodilo, uvijek ćemo imati Lucy, Lachlana i Bena. Djeca su
poput vremenskih kapsula koje ispaljujemo u budućnost, u nadi da će im
ostati kakav-takav svijet koji će moći naslijediti. Ne znam teče li njihovim
žilama ista krv ili je jedna jabuka pala nešto dalje od stabla, ali je li to doista
važno?
Volimo ih. Žudimo za njima. Naša su.
 Agatha

P rvog jutra nakon što sam se ubila, otvorila sam oči i ugledala svjetlost
koja je prodirala kroz žaluzine, osjetila pruge svjetlosti na koži, kao i
svježi zrak koji mi je ulazio kroz nosnice.
Netko je pokucao na vrata i otvorio ih.
»Dobro jutro, Agatha. Ja sam Colin.« Donio je pladanj s doručkom.
Bijela odora nekako mu je blistala u odnosu na crnu kožu. Na pladnju su
bili prepečenac i kajgana s mnogo peršina i žlicom vrhnja.
»Gdje sam?« upitala sam.
»U bolnici.«
»Jesam li bolesna?«
»Treba ti malo srediti glavu.«
Kasnije su me pustili u salon u kojem je osoblje već bilo postavilo
božićno drvce i anđela na njegovu samome vrhu. Pogledala sam kroz
prozor, na kojem su se nalazile okomite rešetke, i zagledala se u zimski
prizor.
Poslijepodne me netko posjetio - neki dragi muškarac po imenu Cyrus,
koji mi je dopustio da ga držim za ruku dok sam mu pričala o svojem
životu. Nitko me nikada nije tako slušao - ni majka, ni očuh, ni g. Bowler,
ni Nicky, ni Hayden, ni liječnici u klinikama za plodnost, ni oni nasumični
muškarci koje sam odvodila kući i s njima se ševila u nadi da ću zatrudnjeti.
»Jeste li kada bili na Tahitiju?« pitala sam ga.
»Nisam. A vi?«
»Jesam.«
»Kada?«
»Stalno idem onamo.«
 »Pričajte mi o svojoj ostaloj djeci.«
»Ni u snu ne biste razumjeli.«
»Volio bih pokušati.«
Te sam večeri sjedila u invalidskim kolicima pred televizorom, slušala
kako neki zbor pjeva božićne pjesme. I bilo mi je drago što nisam umrla.
»Što sutra želiš raditi, Agatha?« upitao me Colin. »Na raspolaganju su ti
joga i pilates. A možeš i saditi bilje u stakleniku.«
»O, to ne mogu«, rekla sam. »Posjetit će me kći. Dovest će se iz
Leedsa.«
»Kako se zove?«
»Ne znam, ali jako je zgodna i pametna i reći će mi kako se zove kad
dođe.«
Prvog jutra nakon što sam se ubila... i drugog... i sljedećeg, nakon toga,
a to je već bio Božić... naučila sam čekati.
 NOTES

[←1] Teatralije III-IV, prev. Andreja Jakuš, Demetra, Zagreb, 2012. - prev.

[←2] Stvorenje iz Hobbita i Gospodara prstenom - prev.

[←3] Tatler se uglavnom bavi modom, lifestyleom i pričama iz života

»visokog društva«, izlazi od 1901. godine, dok je Private Eye satirični
časopis koji izlazi od 1961. godine - prev.

[←4] engl. nutmeg - prev.

[←5] Američki glumac, r. 1960. - prev.

[←6] Odreda likovi iz književnih djela, iz romana Emma, Male žene,

Kronike iz Narnije... - prev.

[←7] Britanski voditelj emisija tabloidnog sadržaja - prev.

[←8] Ice, kristalni oblik metamfetamina, jači i izaziva veću ovisnost od

speeda - prev.

[←9] Poznata američka (1956.-2012.), odnosno britanska ratna novinarka

(r. 1945.) - prev.

[←10] Engl. Bowl - zdjela, zdjelica, posuda, … - prev.

[←11] franc. »pita« s različitim, najčešće slanim, nadjevima - prev.

[←12] engl. izraz za »jato riba«- glasi school - prev.

[←13] Dječja pjesmica uz koju se obično i pleše, uz posebne pokrete - prev.

[←14] Mjuzikl i film, nastali na temelju istoimenog romana Iana Fleminga

iz 1964. godine - prev.

[←15] Britanska TV-zvijezda za koju je nakon smrti utvrđeno da je bio

pedofil; australski glazbenik i pjevač osuđen zbog seksualnih prijestupa;
londonski gradonačelnik i, kasnije, britanski ministar vanjskih poslova -
prev.

[←16] Navodni meksički »narodni svetac« (1870.-1909.)› tzv. »velikodušni

pljačkaš«, »anđeo siromašnih«, »meksički Robin Hood« i »narko-svetac« -
prev.

[←17] Kultna televizijska serija Na putu prema dolje - prev.

[←18] Poznati povijesni jedrenjak i nekadašnji Školski brod, izgrađen

1869. godine - prev.

[←19] Slika Williama Hodgesa (1744.-1797.) - prev.