1.

Općenito o znanosti1
1.1. Općenito o znanosti

Riječ znanost dolazi od riječi znanje, odnosno znati (lat. scientia = znanje, scire = znati). Znanost
bi prema tome bila djelatnost kojom se stječu nove spoznaje, nova znanja o pojavama u prirodi i
društvu. Osnovni cilj znanosti jest utvrditi zakone po kojima se odvijaju pojave u prirodi i
društvu. S druge strane, poznavanje tih zakona posljedično nam omogućuje predviđanje budućih
događaja. Ono što znanstvenike primarno potiče na istraživanje je znatiželja, no ona kao takva
ipak nije dovoljna. Znanstvenik bi trebao posjedovati i intelektualne sposobnosti i upornost.
Kriteriji znanosti različiti su kod pojedinih autora. Tako na primjer Bujas razlikuje četiri tipa
obilježja znanstvenog pristupa:

1. Znanstveno opažanje (pristup) je sistematično i vrši se u precizno definiranim uvjetima.

2. Znanstveni pristup je usmjeren na spoznaju objektivne stvarnosti.
3. Znanstveno opažanje treba biti pod kontinuiranom kontrolom prilikom prikupljanje podataka,
ali i stalnom provjerom uz pomoć eksperimenta (ponovljenog opažanja).
4. U znanosti treba biti oprezan pri generalizaciji. Da bi se izrekli opći zaključci, principi i zakoni
treba izvršiti veliki broj jednoznačnih provjera.

U znanosti je važna i interpretacija podataka. To je misaoni proces utemeljen na principima

logike. A konačan rezultat toga je - teorija. Još jedan važan cilj znanosti jest i neprestana provjera
postojećih teorija, njihova dopuna te stvaranje novih teorija.
Bitni dijelovi teorija su hipoteze. To su tvrdnje koje su predmetom znanstvenog istraživanja. Do
teorija u znanosti se dolazi na temelju dva procesa: indukcije i dedukcije. Indukcija je
zaključivanje od pojedinačnog k općem, a dedukcija zaključivanje od općeg k pojedinačnom.
Indukcija i dedukcija međusobno su povezane u procesu znanstvene spoznaje. Nekada, kad bi se
istraživači odlučili na proučavanje neke pojave najprije bi prikupljali podatke o njoj te bilježili
podatke a na koncu procesom indukcije bi oblikovali teoriju o proučavanoj pojavi. Ali, to nije
bilo konačno. Morali su neprestano prikupljati nove podatke te ih istraživanjem provjeravati.
Tako su dobivali tek spekulativnu (hipotetičku teoriju) kao izvorište za daljnja istraživanja.

Danas, pak, istraživač ne treba polaziti od početka jer u znanosti postoji obilje podataka i veliki
broj teorija. Istraživač, dakle treba prikupiti literaturu koja se odnosi na predmet njegova interesa
ili izvršiti početno istraživanje problema. Ovo se naziva preliminarnim induktivnim
istraživanjem. Takvo istraživanje istraživaču pomaže u postavljanju hipoteza o problema do čega
dolazi principom indukcije. Takvu teoriju treba još provjeriti; ona nije konačna.
Potom, po principu dedukcije iz hipotetičke teorije istraživač izdvaja hipoteze nad kojima dalje
treba izvršiti provjeru. Ako se znanstvenim istraživanjima sve hipoteze potvrde, tada hipotetička
teorija postaje hipoteza potvrde odnosno znanstvena teorija.

Znanstvene spoznaje odvijaju se na četiri razine:

1. Deskripcija je opisivanje pojave koja je predmet istraživanja. Deskripcija je važna jer se putem
nje dobiva uvid u osnovne rezultate istraživanja a prije same interpretacije rezultata istraživanja.

1
Literatura: Mejovšek Mirko „Uvod u metode znanstvenog istraživanja u društvenim i humanističkim znanostima,
Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Naklada Slap, 2003., Prvo poglavlje (Općenito o znanosti).

1
2. Klasifikacija jest postupak uspostavljanja logičnog reda i sustava (npr. grupiranje po vrsti i sl.).
3. Objašnjenje. Kod objašnjenja treba razlikovati dva temeljna pristupa: utvrđivanje povezanosti
među pojavama i utvrđivanje uzroka pojava. Prvi pristup ( utvrđivanja povezanosti među
pojavama) je najčešći cilj znanstvenih istraživanja dok je drugi pristup (kauzalni) teže provesti jer
ono zahtijeva rigoroznu kontrolu.
4. Predviđanje je vjerojatno najvažniji cilj znanosti. Mnoga znanstvena istraživanja se i
poduzimaju s ciljem utvrđivanja varijabli pomoću kojih je moguće predvidjeti neke posljedice u
budućnosti.

Znanstvena metoda po definiciji je svaka metoda koja omogućava prikupljanje istinitih

(objektivnih) podataka ili činjenica o pojavi ili pojavama koje su predmetom istraživanja.
Mejovšek tvrdi kako u literaturi postoje samo dvije metode za koje se može sa sigurnošću
ustvrditi da su znanstvene:
1. eksperiment i
2. sustavno opažanje.
Eksperiment je postupak kojim se u strogo kontroliranim uvjetima namjerno izaziva neka pojava
radi opažanja i /ili mjerenja. Proučavana pojava se naziva zavisna ili kriterijska varijabla.
Sustavno opažanje je praćenje neke pojave sustavno odnosno na unaprijed utvrđen i precizan
način. Važno je jasno definirati što se opaža, kada i pod kojim uvjetima, način bilježenja i
kvalificiranja opažanog sadržaja. U odnosu na eksperiment, sustavno opažanje se odvija u
prirodnim uvjetima.

U literaturi se navode i druge znanstvene metode na primjer:

1. Metoda slučaja.
2. Korelacijska metoda.
3. Komparativna metoda.
4. Analiza sadržaja.

Metoda slučaja se često koristi u kliničkoj psihologiji i psihijatriji radi opisa razvoja neke bolesti
ili u prikazu učinka nekog psihoterapijskog postupka. Nedostatak joj je subjektivnost (nedovoljna
objektivnost). Relacija među pojavama ili određenim obilježjima ljudi se koristi u velikom broju
istraživanja kao metoda. Komparativnom metodom se uspoređuju razne pojave, povijesni
događaji, posebne skupine ljudi itd., a cilj joj je utvrđivanje i objašnjavanje sličnosti i razlike.
Analiza sadržaja je metoda pomoću koje se kvantitativno analizira sadržaj određenog teksta ili
poruke. Postupak je slijedeći: definira se kategorija kao dio sadržaja teksta, a potom se utvrđuje
učestalost javljanja tih kategorija u tekstu koji se analizira.

2
2. Znanost i znanstvene metode2

2.1. Načini spoznavanja svijeta

Znanost je tek jedan od mnogih pristupa spoznavanju svijeta oko nas,ali svakako posve različit
od svih ostalih. U životu se ipak mnogo češće oslanjamo na « zdrav razum « odnosno
vlastite,često nepromišljene pretpostavke ili stavove.

Američki filozof Charles Peirce podijelio je načine spoznavanja u četiri kategorije.

2.1.1.Metoda ustrajnosti
U neke stvari vjerujemo zato što smo u njih uvijek vjerovali.Navika je ono što produžava vijek
našim uvjerenjima,katkad usprkos brojnim proturječnim i opovrgavajućim pokazateljima. Ako
netko dovede u pitanje neko naše čvrsto uvjerenje,takav ćemo napad okarakterizirati kao
neznanje, bezobraštinu. No,pritisak činjenica ili proturječnih stavova ponekad je prejak,što nas
dovodi na odbacivanje ustrajno održavanih zabluda.
2.1.2.Metoda autoriteta
Umjesto tvrdoglavog ustrajavanja na oduvijek zagovaranim stavovima,vlastita uvjerenja možemo
stjecati ili braniti pozivajući se na neki autoritet.Želimo li opravdati vlastiti književni
ukus,mišljenje o ekonomskim pitanjima ili filozofsku poziciju,često ćemo se pozvati na neki
visoko vrednovani izvor,poput znamenitog literarnog kritičara,uglednog ekonomista ili filozofa.U
modernom svijetu ne postoji jedan jedinstveni,nego mnoštvo stručnjak čiji se pogledi nerijetko
razilaze.Zbog toga se u spoznavanju ne možemo osloniti na metodu autoriteta kao jedino
sredstvo,već se ono mora nadopuniti ili zamijeniti.
2.1.3. Prediskustvene ( a priori ) metoda
Ljudi se u svojim procjenama često pozivaju na samorazumljive « istine « koje su toliko
očigledne da ih nije potrebno propitivati ni dokazivati.Svijest o njihovoj istini gotovo da je
prediskustvena,odnosno intuitivna.
2.1.4. Znanstvena metoda
Metoda koja se nastoji osloboditi ljudske subjektivnosti i proizvoljnosti i koja je kritična kako
prema tuđim tako i prema vlastitim spoznajama.

2.2. Znanstveni i neznanstveni pristupi spoznaji

Ne postoji jednostavno određenje znanosti.Jedni je poistovjećuju s mnoštvom činjeničnih

spoznaja prikupljenih u cjelinu(naglasak na znanstvenom produktu), drugi s objektivnim
istraživanjem iskustvenih pojava(metodologija),a treći s posebnim stavom što ga zauzima prema
stvarnosti(način razmišljanja) ( Marx i Hillix,1963.)
Znanost je uvelike pridonijela razumijevanju svijeta oko nas.Namećući posebna pravila u
prikupljanju iskustvene građe i njezinu analiziranju,omogućila je nakupljanja
spoznaja,nadovezivanje na ranija znanja.U potrazi za činjenicama znanstvenici se oslanjaju na
opažanje smatrajući tako dobivene podatke najvjernijim odrazom zbilje,zauzimajući pritom
kritičan stav.

2
Milas G. (2005.) Istraživačke metode u psihologiji i drugim društvenim znanostima, Naklada Slap, Jastrebarsko,
Prvo poglavlje (Znanost i znanstvene metode)

3
 2.2.1. Znanost i metafizička spoznaja
Znanost nema jasno ograničeno područje djelovanja, već se bavi svim pojavama dostupnim
iskustvu i po tome se razlikuje od drugih oblika spoznaje.Unutar filozofskog pravca pozitivizma-
začetnik Auguste Comte,smatrao je da ljudska misao prolazi kroz tri stadija,teološki(objašnjenja
počivaju na ponašanju božanskih bića), metafizički(objašnjenja se traže u području temeljnih
počela svijeta, nedohvatljivih osjetilnom iskustvu) i činjenični ili znanstveni.Comte je smatrao da
je zadaća znanosti da proučava prikupljene činjenice i uočavajući pravilnosti u njihovu
pojavljivanju, podvodi cjelokupnu prirodu pod odgovarajuće zakone.Premda je pozitivizam
osnovna doktrinarna podloga znanost,povijest je pokazala da je često upravo odustajanje od
strogog pozitivizma vodilo najvećim znanstvenim dostignućima.
2.2.2. Znanost, pseudo-znanost i zdravorazumsko razmišljanje
Znanost nije određena samim sadržajima koji čine predmet njezina izučavanja,već ponajprije
metodologijom što joj koristi. Znanstvena metodologija je sustav pravila i postupaka na temelju
kojih se obavljaju istraživanja i u skladu s kojima se provjeravaju izvodi različitih
teorija.Razgraničavanje znanosti od pseudo-znanosti počiva na načelu koje je Popper(1959.)
uveo,a odnosi se na mogućnost odbacivanja ili opovrgavanja neke teorije. Zdravorazumsko
razmišljanje korisno je u svakodnevnom životu, kazuje nam na koga se možemo osloniti, tko će
nas vjerojatno iznevjeriti u nevolji, kome možemo posuditi novac i tko nam je sklon. Općeniti
zaključci izvedeni na taj način također mogu biti ispravni, no njihova je vrijednost u
znanstvenom smislu ništavna dok ih ne potvrde empirijski nalazi prikupljeni znanstveno
prihvaćenom metodologijom.
Razlike u postupcima što ih koristi znanost kako bi došla do spoznaja u odnosu na neznanstveni
pristup još su izrazitije.

2.3. Uloga znanstvene metodologije

Metodologija je kostur znanosti,ona obuhvaća sustav pravila na temelju kojih se provode

istraživački postupci,izgrađuju teorije i obavlja njihova provjera.Cilj metodologije je opis i
analiza temeljnih metoda što se koriste u različitim znanstvenim disciplinama, upoznavanje s
njihovim prednostima i ograničenjima,pretpostavkama na kojima počivaju i mogućim ishodima
njihove uporabe.Metodologija nam pomaže da shvatimo, ne produkte znanstvenog istraživanja
već postupke dolaženja do njih.

2.4. Temeljne pretpostavke znanosti:

1. Prirodom vlada red

2. Priroda je spoznatljiva
3. Znanje je nadmoćno neznanju
4. Sve prirodne pojave imaju prirodne uzroke
5. Ništa nije samo po sebi razumljivo
6. Znanje se usvaja iskustvom

2.5. Ciljevi znanosti

Konačni cilj znanosti prikupljanje je znanja odnosno spoznavanje svijeta kako bi se nad
njime,osobito nad pojavama od važnosti za ljudsku egzistenciju,uspostavio nadzor. Ciljevi
kojima neposredno teži su opisivanje,predviđanje i razumijevanje.

4
 2.5.1. Opisivanje. Opisivanjem nazivamo postupke kojima različite pojave definiramo,
utvrđujemo njihova svojstva,razvrstavamo ih i opisujemo. Opisivanje je uvijek prvi korak u
znanstvenom proučavanju nekog problema.
2.5.2 Predviđanje. Drugi cilj znanosti sadržan je u nastojanju da se predvidi neki događaj
ili ponašanje. Podroban opis pojave i poznavanje njezine povezanosti s drugim događajima
redovito su Dobra osnova za njegovo ostvarenje.Predviđanje je jedna od temeljnih odrednica
znanosti
2.5.3 Razumijevanje. Najvažniji znanstveni cilj je razumijevanje. Da bismo razumjeli
neku pojavu moramo spoznati njezine uzroke. Za izvođenje uzročno posljedičnih zaključaka
nužan je veći broj preduvjeta: 1. međusobna povezanost, 2. odgovarajući vremenski slijed, 3.
odbacivanje svih drugih mogućih objašnjenja.
2.5.4. Kontrola. Krajnjim ciljem znanosti smatra se kontrola odnosno mogućnost utjecaja
na pojave što se istražuju.

5
3. Teorije i istraživanja3
3.1. Teorija

Za teoriju pruža nam se mnogo definicija:

«Teorija je skup zamisli o tome što je priroda i prema kojim načelima funkcionira.»
«Teorija je logički ustrojen niz pretpostavki koje služe definiranju događaja, opisuju veze
među njima i objašnjavaju njihovo javljanje.»
«Teorija je jednostavno simbolička prerada iskustva.»
Sve navedene definicije uglavnom se svode na određenje teorije kao posebne pojmovne
organizacije zbilje sa svrhom njezina objašnjavanja.
Teorija je posredna spoznaja jer znači misaonu razradu činjenične zbilje. Ona je pojmovna i
uopćena, što znači da se odnosi na veliki broj pojedinačnih pojmova, ali ni na jednu u cijelosti.
Hipotetička, jer je sadržana od pretpostavki.
«Ona je cilj znanstvenog pregnuča i pokretač njezina razvitka. U tome se očituje njezina dvojna
priroda». (Marx) Ona povezuje poznate činjenice i podvodi ih pod opće zakonitosti, koje nam
pomažu u predviđanju budućih događaja.
Možemo je shvatiti i kao «cilj znanosti» jer apstrahira, združuje i pohranjuje podatke.
Temeljna zadaća teorije jest organizacije empirijskog znanja kao i upravljanje istraživanjima.
Teorija postoji samo dotle dok je ne zamjene činjenice utvrđene znanstvenim istraživanjima,
zbog toga neki znanstvenici drže da sama po sebi nije dio znanosti u užem smislu već to postaje
kada je potvrde empirijski nalazi.

3. 2. Sastavni elementi teorije

Teorija obuhvaća nekoliko neizostavnih elemenata koji se kao pojmovna nadogradnja

nadovezuju na opažanjem prikupljane podatke, a to su:
Konstrukti
Hipoteze
Zakoni
Znanstvena objašnjenja

3.2.1. Konstrukti
Konstrukti su osnovne sastavnice koje tvore neku teorije. U psihologiji su to osobine koje nisu
podložne izravnom opažanju, već o njima sudimo neizravno, na temelju različitih pokazatelja
(osobine koje zaključujemo posredno). To je poseban oblik pojmova koji zahtjeva veći stupanj
zaključivanja jer obuhvaća objekte koji su sami po sebi apstraktni, ispuštajući pojedinačnu
razinu. Općeniti su, predstavljaju simboličku obradu izravno opaženih pojava. Rijetki su potpuno
operaciono odredivi, većinu je moguće definirati samo djelomice.
U psihologijske konstrukte ubrajamo primjerice inteligenciju, motivaciju, osjetila, ideologiju i
druge koji utječu na naše ponašanje.
U biti konstrukti su jedinke koje zajedno oblikuju ishod. «Konstrukti su temeljne, neovisne
jedinice koje čine teoriju» (Marx)
Prema stupnju dopuštanja operacionalizacije konstrukte u psihologiji možemo podijeliti na:

3
Milas G. (2007.), Istraživačke metode u psihologiji i drugim društvenim znanostima, poglavlje 2. teorije i
istraživanja (23-51. str.)

6
 o Posredujuće varijable
o Hipotetičke konstrukte
o Posredujuće varijable (u psihologiji) posreduju ili se umeću između podražaja i odgovora.
Bihevioristi su unaprijedili osnovni obrazac P-O (podražaj-odgovor) na P-O-O (podražaj-
organizam-odgovor). Varijabla je umetnuta kako bi bolje objasnili različita ponašanja koja slijede
nakon istog podražaja. Međutim isti podražaj izaziva ponešto različita ponašanja. Npr: učenje.
Ako ga definiramo kao broj ponavljana ono postaje posredujuća varijabla, posve određena
operacijama dostupnim opažanju, također je određena prethodnim podražajem i kasnijim
odgovorom. Razlozi zbog kojih je uporaba posredujućih varijabli u psihologiji donekle potisnuta
su:
- slabija mogućnost uopćavanja;
- nemogućnost potpune operacionalizacije svih pojmova (posebice onih složenijih i apstraktnih
pojmova) i
- onemogućavanje znanstvenog napredovanja.

o Hipotetički konstrukti se ne mogu posve izjednačiti s operacijama na kojima počivaju već

sadrže i određeni «višak» značenja, npr. učenje. Ovdje se definira kao neurofizički proces u
mozgu koji omogućuje takvu pojavu. Osnovna obilježja hipotetičkog konstrukta jesu niža razina
operacionalne valjanosti i narušavanje načela znanstvene parsimonije (Marx, 1952)
Hipotetički konstrukti nisu posve svedivi na podražaj i odgovor, već oni sudjeluju samo kao dio
određenja. Korisniji su od posredujućih varijabli u početnim stadijima istraživanja kada je
usmjeravanje daljnjeg tijeka istraživanja važnije od preciznosti nalaza. U stadiju veće razvijenosti
posredujuće varijable mogu biti bolje jer nude razmjerno jednoznačne rezultate.

3.2.2. Hipoteze
Najvažnije sredstvo kojim se usmjerava proces izgradnje teorije. One su nepotvrđene tvrdnje,
pretpostavke ili proizvoljna tumačenja odnosa među iskustvenih podataka ili teorijskih konstrukta
(Marx). Svojstveno joj je nagađanje i pretpostavljanje nečeg što nije potpuno dokazano, ali je
dovoljno vjerojatno da bi moglo biti točno. Hipoteza je specifična pretpostavka vezana uz
određeno istraživanje. Temeljna zadaća joj je usmjeravanje istraživanja.

3.2.3. Znanstveni zakoni

Znanstveni zakoni mogu se odrediti kao iskustveno utemeljenje opće tvrdnje koji govore o
odnosima među istraživanim pojmovima. Još jednostavniju definiciju nudi Caws (1965, str. 82)
«empirijsko uopćavanje koje se prihvaća kao točno. U idealnom slučaju zakoni opisuju općenite
pravilnosti koje se odnose na sve slučajeve ispitivane pojave. U pravilu se radi tek o nekoj vrsti
korelacijske veze koja pokazuje vjerojatnost pojavljivanja jedne varijable pod uvjetom pojave
druge. Važno je naglasiti da zakoni predstavljaju odgovarajuća uopćavanja izvedena na temelju
iskustvenih podataka. Zakon kazuje da je optimalna razina pobuđenosti obrnuto razmjerna težini
zadatka. Stoga možemo reći da najbolji učinak u rješavanju zadatka imaju osobe srednje razine
pobuđenosti (intenziteta podražaja), podjednako šteti preniska kao i previsoka pobuđenost
(napetost, motivacija, strah). Zakoni mogu postojati neovisno o teoriji dok je obrnuto isključeno,
jer zakon koji opovrgava teoriju ozbiljan je razlog za njeno eliminiranje.

3.2.4. Znanstveno objašnjenje

Jedna od temeljnih zadaća teorije jest pružiti valjana objašnjenja istraživanih pojava. Valja pružiti
objašnjenje koje se daje u nastojanju da se razjasni neka pojava, odnosno pobliže odredi njezino

7
značenje. Znanstvena objašnjenja trebala bi osigurati razumijevanje neke pojave otkrivajući
zakonitosti i mehanizme na kojima počiva. Znanstveno objašnjenje treba dati odgovor na pitanje
«zašto»?
Razlika između teorije i zakona počiva upravo na objašnjenju. Teorije objašnjavaju, a zakoni
opisuju. Objašnjenje kao sastavnice teorije omogućuju razumijevanje, a u najvećoj mjeri i
kontrolu. Upravo ono u teoriju unosi primjesu nagađanja, a sadrži tri temeljna obilježja:
o Djelomičnost - jer uzimaju u obzir tek neke činitelje važne za istraživanu pojavu.
o Uvjetnost - jer vrijede samo pod određenim okolnostima.
o Približnost - jer su redovito manje ili više neprecizne u odnosu na opažanje i ne
omogućuju posve točno predviđanje.
Zbog toga, objašnjenja redovito nisu dovoljna za potpuno određenje izučavane pojave.
Ograničena su na uski spektar situacija i zamjenjive su drugim teorijama. Za psihologiju od
velike je važnosti razlikovati reduktivno od konstruktivnog objašnjenja.
Reduktivna objašnjenja sastoje se u svođenju predmeta izučavanja na pojave osnovnije,
temeljitije razine opisa.
Dok konstruktivnim objašnjenjima zovemo ona u kojima se istraživane pojave opisuju
podjednako složenim konstruktima, odnosno onima koji se nalaze na istoj razini općenitosti.

3.3. Struktura znanstvene teorije

Teoriju možemo shvatiti kao hijerarhijski ustrojenu tvorevinu koja u konačnici počiva na
empirijskim podacima. No ona nije svediva na podatke niti je iz njih nužno izvediva. Isti podaci
mogu biti osnova za nastanak različitih teorija.
Konstrukti kao bazalne jedinice svake teorije omogućavaju apstrakciju i uopćavanje tj. posreduju
između podataka i teorije. Veze među konstruktima propisuju se na razini hipoteza koje
usmjeravaju istraživanja. Utvrđeni zakoni pojavljuju se kao dodatna orijentacijska sredstva, a
svaka ih teorija mora respektirati. U društvenim znanostima i psihologiji dobro utvrđeni zakoni
su rijetki, što teorijama ostavlja mnogo slobode. Različite teorije mogu ponuditi različita
objašnjenja iz istih zakona.

3.3.1. Kriteriji dobre teorije

Teorije organiziraju dostupne činjenice i zakone u cjelinu, upravljajući znanost u određenom
smjeru. Dobra teorija mora udovoljavati nizu zahtjeva, sadržajnim kao i formalnim.
Sadržajni kriteriji:
• Činjenična zasnovanost ili načelo korespondencije
• Usklađenost s drugim teorijama
• Formalni kriteriji:
• Jednostavnost (znanstvena parsimonija)
• Logička dosljednost (konzistentnost)
• Preciznost predviđanja
• Obuhvatnost
• Mogućnost provjere
• Oborivost
U slučaju da više teorija objašnjava istu pojavu, priklonit ćemo se onoj koja je znanstveno
prihvatljivija.
• Činjenična utemeljenost

8
Teoriju koja nije utemeljena na činjenicama uopće ne možemo smatrati znanstvenom. No teorija
može biti znanstvena, počivati na iskustvu, a da joj manji broj činjenica ide u prilog. Što je veći
broj iskustvenih pokazatelja u skladu s predviđanjima neke teorije to je vjerojatnije da je ona
točna.
Ovo je osnovni kriterij njezine vrijednosti, nazvan «načelo korespondencije» (Kaplan, 1961.) jer
se očekuje da korespondira (odgovara) sa stvarnošću.
• Usklađenost s drugim teorijama
Postavljena teorija barem bi u određenoj mjeri morala biti usklađena s drugim teorijama koje
potkrepljuje činjenična građa. Vjerojatna je, ako je usklađena s od prije potvrđenim teorijama. To
znači da potvrdu teorije ne moraju pružiti samo podaci nego i općenitiji i širi sustavi, druge
teorije. Valjanost ne mora počivati na slaganju, ali često se dogodi da različite teorije tumače istu
pojavu na sasvim suprotne načine, u tom slučaju barem neke su netočne. Činjenična utemeljenost
je neizbježna, no usklađenost s drugim teorijama tek je sekundarno mjerilo dobre teorije.
• Jednostavnost
Načelo jednostavnosti ili zakon parsimonije, koji kazuje da bi svaki problem trebalo svesti na
temeljne i najjednostavnije postupke. Sukladno tome teorija koja na najjednostavniji način tumači
podatke ujedno je i najbolja. Opisano načelo zove se Ochamonova oštrica. Npr. već spomenuta
teorija P-O (podražaj ukazuje odgovor) temelji se na vrlo jednostvanoj paradigmi. No poslije
zbog nepotpunosti dodana je posredujuća varijabla -organizam- čineći njihov odnos složenijim.
Kada se jednostavnija teorija zamjenjuje složenijom potrebno je dokazati da je neophodna zbog
pružanja preciznijeg ishoda. Iz čega se može zaključiti da jednostavnija teorija nije nužno i
preciznija.
• Dosljednost
Za teoriju također je važna njena dosljednost kao i izbjegavanje unutarnjih proturječja. Ako takva
proturječja postoje teško je naći načine putem kojih bi ona bila testirana. Kroz primjer ponašanja,
ako se dvije osobe ne vole, hoće li nasilje među njima biti producirano ružnim pogledima, fizičko
ili pretjeranom ljubaznosti. Hoće li agresivnost biti otkrivena ili prikrivena?! Takva je teorija
nedosljedna jer dopušta različita ponašanja u istoj situaciji.
• Preciznost predviđanja
Teorije koje precizno predviđaju događaje smatraju se boljim od teorija općenitog predviđanja.
Precizno predviđanje od presudne je važnosti pri testiranju izvoda neke teorije, ali ima i praktičnu
važnost. U psihologiji zbog složenosti pojava, teorijska predviđanja nisu najčešće posve
precizna. Načelo preciznosti poklapa se sa načelom činjenične zasnovanosti jer se podrazumijeva
da preciznija teorija ima veću činjeničnu potporu. Predviđanje je bolje što smo teorijom
obuhvatili više stvarnih uzroka.
• Obuhvatnost
Znanost teži objašnjavanju pojava u što širem opsegu i na što općenitiji način, obuhvatnost teorije
važna je odlika. Očituje se u mogućnosti teorije da objasni veliki broj različitih pojava iz neke
domene. Pruža široku mogućnost provjere ispravnosti, i sadrži univerzalnost pravila što ih neka
teorija propisuje.
• Mogućnost provjere
Jedna je od važnijih kriterija dobre teorije, jer bez mogućnosti provjere teorija ostaje u domeni
nagađanja.
• Mogućnost obaranja

9
Teorija koja se ne može oboriti nema znanstvenu vrijednost u pravilu, teorija je neoboriva kada iz
nje ne proizlaze jasna predviđanja o pojavama koje nastoje tumačiti. To je obično slučaj u
preopćenitim ili apstraktnim teorijama.

3. 4. Pristupi u stvaranju teorija

Prema Marxu možemo razlikovati četiri načina dolaženja do teorije s obzirom na povezanost
između pojmova i iskustvene razine, tj. između teorije i podataka.

Model
Deduktivna teorija
Induktivna teorija
Funkcionalna teorija

3.4.1. Model
Model prema Marxu je svaka pojmovna analogija koja nalaže empirijsko istraživanje. Chapanis
(1961) obrazlaže kako se radi o sličnosti ili predstavljanju nekog aspekta složenog događaja,
strukture ili stava putem simbola koji na neki način nalikuju pojavama u odnosu na koje služe
kao modeli. Smjer utjecaja kreće se isključivo od modela prema podacima, tj. testiraju se
pretpostavke proizašle na temelju korištenog modela.
3.4.2. Deduktivna teorija
Ona podrazumijeva skromnu empirijsku utemeljenost i snažnu usmjerenost na stvaranje
ustrojenog sustava međusobno isprepletenih zakona koji proistječu iz manjeg broja općih pravila.
Izgradnja teorije koja se posve temelji na dedukciji općih načela svakako nije preporučljiva jer
takva empirijski slabo utemeljena tvorevina ne pruža veliku spoznajnu dobit.
3.4.3. Induktivna teorija
Usmjerena je na podatke. Sastoji se od povezivanja empirijski potvrđenih veza među pojavama
(u pravilu) i zakona.
3.4.4. Funkcionalna teorija
Potiče neprestanu razmjenu između pojmovne razine i podataka. Najbolja je ravnoteža između
deduktivnog i induktivnog pristupa, jer zadržava snažno uporište u pojmovnoj i teorijskoj razini.
Po opsegu su duže jer su usmjerene ka problemu s ciljem izgradnje cjelovite i obuhvatne teorije.
Balansirajući između krajnje deduktivnih i induktivnih pristupa stoga ne sadrži mane pripisane
objema.

3.5. Prožimanje teorije i istraživanja

Međuodnos teorije i istraživanja najčešće se susreću u praksi, a po svojim je obilježjima najbliži

funkcionalnom pristupu izgradnje teorije. Znanstveni rad posjeduje neprekidno prožimanje
istraživanja (prikupljanja empirijske građe) i teorije (misaonog uobličavanja činjenica). Tako se
prepletanje odvija prema zakonitostima spiralnog modela induktivno- deduktivnog pristupa.
Induktivna metoda (zaključivanje od pojedinačnog ka općem) početak je znanstvenog pregnuća.
Primjenjuje se pri obradi zapostavljenih ili malo istraživanih problema. Nakon prikupljanja
određene količine empirijske građe koja oblikuje teorije, slijedi deduktivna metoda kako bi se
ispitala postavljena teorija. Istraživač crpi izvode i implikacije koje se potom provjeravaju radi
ispitivanja održivosti. Ako empirijska teorija pokaže ispravnost pretpostavki, teorijski model se
potvrđuje. Izgradnja teorije samo u idealnom slučaju slijedi opisane korake. No kod nekih

10
istraživanja empirijsko je istraživanje tek drugi korak u izgradnji teorije, a prva je ideja temeljena
na intuiciji ili nesustavnom opažanju. Znanstveni rad se odvije u neprekidnom prožimanju
teorijskog rada i empirijskog istraživanja, jedno bez drugog ne može dovesti do pomaka u
spoznaji.
Znanstvene teorije su pojmovne ili simboličke organizacije odnosa i zakonitosti objektivne
stvarnosti utemeljene na rezultatima znanstvenih istraživanja s ciljem njena objašnjenja.
Same teorije nisu više od nagađanja, no ni slijepi empirizam (istraživanja) bez polazne teorije nije
trajna strategija.

3.6. Istraživački pristupi

Istraživačke pristupe moguće je karakterizirati prema tri osnovna načela, pa prema njima
razlikujemo:
Temeljna i primijenjena istraživanja
Nomotetska i idiografska istraživanja
Kvalitativna i kvantitativna istraživanja

3.6.1. Temeljna i primijenjena istraživanja

Temeljni istraživački pristup bavi se prikupljanjem spoznaja o nekom problemu. Temeljni je
pristup uglavnom spoznajne naravi. Primijenjena istraživanja bave se problemima čije rješenje
donosi praktičnu korist, nadovezuju se na temeljnu znanost (spoznaje šireg područja unutar kojeg
se nalazi istraživani problem). No i temeljna znanost sadrži nalaze primijenjenih istraživanja koja
znače neizravnu potvrdu izvoda i pretpostavki neke teorije svjedočeći o njezinoj praktičnoj
upotrebljivosti.
Primijenjena i temeljna istraživanja djele iste metode samo što su neke prilagođene praktičnim
problemima, a druge temeljnom istraživačkom pristupu.
3.6.2. Nomotetska i idiografska istraživanja
Ciljevi nomotetskog istraživačkog pristupa su uspostavljanje širokih uopćavanja i zakona koji
vrijede za populaciju u cjelini. Temelje se na ispitivanju velikog broja ljudi i statističkoj obradi
dobivenih podataka. Usmjerena su na nalaženje sličnosti svih pripadnika ispitane populacije.
Prilagođena mu je velika večina istraživačkih metoda.
Idiografski pristup izučava pojedinca i naglašava njegove jedinstvenosti. Zbog svoje usmjerenosti
na pojedinca pogodan je u kliničkim uvjetima. Temeljna istraživačka metoda ovog pristupa je
studija slučaja.
3.6.3. Kvalitativna i kvantitativna istraživanja
Kvantitativna istraživanja pružaju brojčani opis istraživane pojave putem statističke analize i
sažimanja izvornih podataka. Ponekad samo površno opisuju istraživanu pojavu i zbog toga
ponekad ne možemo dovoljno dobro razumjeti problem. Stoga se kvalitativna istraživanja često
koriste kao početni korak u upoznavanju i definiranju problema kvantitativne teorije, ili kao
nadopuna istoj.
Kvalitativna se istraživanja ne oslanjaju na istraživačke zaključke, nude dublji posve kvalitativni
odnosno nenumerički opis pojave koju istražuju. Pogodna su za idiografska istraživanja npr.
studija slučaja. Ona pomažu istraživaču da se usmjeri na važnu kritičnu točku koju valja ispitati.
Nalazi kvalitativne teorije često su osobni i stoga ih je važno nadopuniti statističkom potvrdom.
Iako ovakav pristup zadobiva sve više poklonika jer se u središte pažnje znanstvenih istraživanja
pomalo vraća osobno iskustvo. Ovakva metoda nudi razumijevanje pojava (spoznavanje uzoraka)
isključivo na pojedinačnim slučajnima ili u manjim skupinama srodnih pojedinaca.

11
Potrebno je još naglasiti kako svaka metoda ima svoju važnost i mjesto u znanstvenom
istraživanju, a njihova kombinacija nudi dublju i potpuniji obradu problema. Za takav znanstveni
pluralizam založio se znameniti metodolog Donald Campbel držeći da združivanje različitih
metoda ma koliko svaka od njih bila manjkava, pridonosi ukupnoj valjanosti nalaza jer se
pretpostavlja da nedostaci svake od njih bivaju međusobno kompenzirani.

12
4. Struktura znanstvenih revolucija
Vjekoslav Afrić u pogovoru navodi kako je Struktura znanstvenih revolucija Thomasa S.
Kuhna jedno od najutjecajnijih djela povijesti i filozofije napisanih u 20. stoljeću. Djelo je
posvećeno izučavanju prirode znanstvenih promjena, te u njemu Kuhn iznosi teoriju znanstvenih
revolucija. Između ostaloga navode se još neke od crta u Kuhnovom životu, kao i neka od
njegovih značajnijih djela među kojima možemo spomenuti prvu knjigu The Copernican
Revolution, Black- Body Theory and Quantum Discontinuity.
Glavni cilj Kuhnovog cjelokupnog teorijskog nastojanja razjašnjenje je načina na koji se
mijenja, tj. razvija znanost. Do tada dominira pozitivističko viđenje znanstvenog rada koje na
znanost gleda kao skup činjenica, metoda, teorija, a znanstvenici mogu samo pridodati još neki
element. Povijest znanosti bilježi uzastopna povećanja i zapreke koje sprječavaju njihovu
akumulaciju. Kuhn tvrdi da iako akumulacija znanja ima određenu ulogu u znanosti, značajne
promjene nastaju kao revolucioniranje znanstvenog pristupa- paradigme. Termin »paradigma«
sugerira da primjer koji uključuje zakon, teoriju, primjenu i instrumentaciju zajedno razumijemo
kao modele iz kojih potječu koherentne tradicije znanstvenog istraživanja. Postojanje tih
standarada preduvjeti su za znanost i stvaranje, te održavanje istraživačke tradicije.
Znanost je nezrela dok nije stekla svoju paradigmu i obratno, a zrela znanost određena je
samo jednom dominantnom paradigmom. Taj period Kuhn naziva periodom normalne znanosti u
kojem se radi na akumulaciji i proširenju dominantne paradigme. Da bi teorija bila prihvaćena
kao paradigma, mora objasniti više činjenica ili »važnijih« od suparničke. Prelazak iz
predparadigmatske situacije počinje kada pojedinac ili skupina prvi puta izvedu sintezu koja
može privući većinu praktičara iz slijedeće generacije. Korištenje nove paradigme zahtjeva strožu
definiciju koja ima razne posljedice. Kao jedna od najvažnijih je da znanstvenik ima mogućnost
da na paradigmi zasnovanu praksu prihvati kao sigurnu. Od ostalih posljedica se ističe da nema
više znanstvenih istraživanja, pretočena u knjige svakome zainteresiranome za područje,
izvještaji znanstvenog istraživanja pojavljuju se u obliku kratkih članaka namjenjenih samo
znanstvenim krugovima.
Uspjeh paradigme znači da ona obećava uspjeh u rješavanju značajnih problema.
Uspostavljena normalna znanost na temelju toga sastoji se u:
• ispunjavanju obećavanja uspjeha,
• ispunjavanju koje se postiže proširivanjem znanja o činjenicama,
• povećanju stupnja podudarnosti između tih činjenica,
• daljnjoj artikulaciji same paradigme.

Period normalne znanosti zahtijeva dorađivanja. Postupci dotjerivanja vladajuće paradigme čine
ono što Kuhn naziva normalnom znanošću. Paradigma mora svladati poznate pojave, izazivanje
novih nije cilj normalne znanosti. Problemi artikulacije paradigme teorijski su i empirijski.
Većina problema spada pod jedan od tri razreda problema:
• određivanje značajne činjenice,
• usklađivanje činjenica s teorijom i
• artikulacija teorije.
Napuštanje paradigme predstavlja prestanak prakticiranja znanosti koju ta paradigma
definira.
Normalna znanost visoko je određena aktivnost, iako u cjelosti ne mora biti određena
pravilima. Zbog tog razloga Kuhn izvor koherentnosti u tradiciji normalnog znanstvenog

13
istraživanja vidi u znanstvenoj zajednici zajedničkoj paradigmi. Prema Kuhnu iz paradigmi se
izvode pravila, ali paradigme mogu i samostalno voditi istraživanje kada nema pravila. Postojanje
paradigmi ne podrazumijeva postojanje bilo kakvih pravila. Pravila postaju važna po Kuhnu, a
nebriga za njih nestaje kada su paradigme nesigurne.
Kao paradigma postaje artikuliranija, znanost postaje sve kruća. Što je paradigma
preciznija, osjetljivija je na nepravilnosti. Znanstvenici će određene nepravilnosti paradigme koje
vode odbacivanju zanemarivati, što znači da će se tijekom vremena akumulirati i anomalije, koje
gomilajući se, dovode do krize. Krize su po Kuhnu značajne po tome što ukazuju na to da je
došlo do prigode za izmjenu instrumenata. Kriza uvjetuje nemogućnost daljnje upotrebe
paradigme. Znanstvenici suočeni sa nepravilnostima, ne odbacuju paradigmu, već smišljaju
modifikacije teorije.
Napuštanje paradigmi u krizi i prelazak na novu dolazi rekonstrukcijom područja na
temelju novih stavova. To je preokret, revolucija. Znanstvena revolucija započinje izlaganjem
različitih alternativnih paradigmi. Svaka nova paradigma sebe vidi kao napredak. Prijelaz s jedne
paradigme na drugu u krizi nije postupan, već silovit. Kuhnov model znanstvenog razvoja
znanost razumijeva u svom temelju kao društveni poduhvat. Znanstvenici su pripadnici konkretne
znanstvene zajednice, a znanstvena istina stvar konsenzusa znanstvene zajednice. Znanstvenici
suparničkih paradigmi vide različite stvari i kada s iste točke gledaju u istom smjeru. Takav stav
dovodi do pitanja može li u znanosti postojati jedna istina. Kuhn smatra da ljudi znanost vide kao
područje u kojem se događa napredak, te smatra da je znanost upravo znanost zbog toga što
napreduje. Ishod pobjedničke paradigme u najmanju ruku mora biti napredak.
Temeljna ideja Kuhnovog teorijskog modela znanstvenog napretka uvjerenje je da svaka
znanost u određenom vremenu određena jednom i samo jednom paradigmom. Taj je period za
Kuhna period Normalne znanosti, tj. period akumulacije znanja u kojem znanstvenici rade na
artikulaciji i proširenju vladajuće paradigme. Tijekom vremena, dolazi do anomalija koje nisu
objašnjive iz perspektive vladajuće paradigme. Gomilajući se, anomalije dovode do krize.
Razrješenje krize u znanstvenoj je revoluciji koja u središte dovodi novu paradigmu, te proces
počinje iznova.

Ritzerova shema Kuhnovog teorijskog modela znanstvenog progresa

PARADIGMA I ⇒ NORMALNA ZNANOST ⇒

ANOMALIJE ⇒ KRIZA ⇒ REVOLUCIJA ⇒
PARADIGMA II ⇒ ........

U ovom pristupu najvažniji je pojam koji objašnjava normalnu znanost, a tako i krizu,
revoluciju i pojam paradigme. Kritičari, s kojima se usuglasio i Kuhn, odredili su tri značenja
pojma, a to su : shvaćanje paradigmi kao generalnih pretpostavki, kao disciplinirane matrice i kao
»primjera« koji pribavljaju prešutno praktično znanje. Paradigme su uvidi o tome kako fenomen
u nekom području znanstvenog istraživanja može biti objašnjen.
Biti pripadnikom znanstvene zajednice znači prihvatiti vladajuću paradigmu. Kada je ona
prihvaćena, može se započeti s njenom artikulacijom. Taj period »brušenja značenja« odvija se
do trenutka kada se ne akumulira dovoljno anomalija koje blokiraju daljnji razvoj paradigme.
Jedna od dimenzija značenja pojma paradigme jest ona koju Kuhn naziva »discipliniranom
matricom«. Ona može biti shvaćena kao posebna upotreba znanstvenog jezika kojim se
znanstveni jezik distancira od svakodnevne jezične prakse, gubi simbolički karakter.

14
 Pod pojmom »primjer«, Kuhn misli na konkretni primjer i njegovo rješenje. To je
prešutno znanje o tome kako se nešto radi, i što se radi kada nešto to nešto radi. Kao usporedba
navodi se život određen tradicijom, ali bez svijesti da se radi o tradiciji. Određenost »tradicijom«
učvršćuje strogost tog pojma do nemogućnosti komunikacije među paradigmama.
Kuhn prepoznaje da su i ostali tipovi teorije, osim empirijske značajni. On ukazuje na
vezu teorija s konceptima pomoću kojih su teorije kao teorije izvedene, čime je pojam teorije
postavljen šire od izjednačavanja znanstvene i empirijske teorije. Kuhnov model znanstvenog
procesa osim od konceptualnih, pati i od empriijskih teškoća. Spominjane brojne suparničke
paradigme od kojih niti jedna ne ostvaruje hegemoniju nad područjem, odnosno period u
povijesti znanosti opisivan kao »normalna znanost« teško je, i gotovo nemoguće naći. Kritike su
upućene i na teškoće oko određenja »dovoljnog« broja anomalija.
Za Kuhna znanost je u svom temelju društveni pothvat. Znanstvenici su pripadnici
konkretne znanstvene zajednice. U zajednici nastaje privrženost znanstvenoj paradigmi koja
predstavlja uvjerenje, vrijednosti koje dijele članovi zajednice. Članstvo uključuje suglasnost s
njenom koncepcijom o tome kako djeluje znanost. Znanstvena zajednica koja je uspjela
uspostaviti svoju paradigmu neće reći da je rezultat njene pobjede išta manje od progresa.
Ono što je važno za teoriju nije kako ona odgovara nekom pretpostavljenom, već
paradigmi. Paradigma određuje ključne elemente znanstvenog istraživanja kaošto su znanstvene
činjenice.
Koncept paradigme što ga je Kuhn razradio zahtijeva da u »normalnoj znanosti« dominira jedna
paradigma, te smatra nemogućim uspostavljanje međuparadigmatskog dijaloga. Većina kritičara
ove koncepcije slaže se da je najveći nedostatak teza o nemogućnosti istovremenog postojanja
više paradigmi u ravnopravnom statusu.
U odstupanju od Kuhnovog pojma paradigme nastala su mnoga drugačija viđenja
znanstvenog napretka. Među najzanimljivijim ističe se »Istraživački programi« Imrea Lakatosa.
Istraživački programi sastoje se iz tri elementa:
ƒ »Tvrdo jezgro« (negativna heuristika) koje je sačinjeno od temeljnih pretpostavki koje ne
mogu biti odbačene bez odricanja od samog istraživačkog programa.
ƒ Pozitivna heuristika koja sadrži djelomično artikulirane nizove sugestija o tome kako
mjenjati naše specifične teorije kada ih želimo potvrditi.
ƒ Treći element su teorije dane kao serije teorija T1, T2, T3 itd., svaka slijedeća teorija
rezultira iz dodavanja pomoćnih klauzula prethodnoj teoriji.

Za razliku od Kuhna, kojemu se prigovaralo da nije riješio odnos između paradigmi i

teorija, Lakatos je odredio relaciju između svake teorije i njenih nasljednika tako da dvije teorije
mogu biti u istom istraživačkom programu samo ako jedna od njih slijedi iz druge.
Bliskost pojma »istraživačkog programa« i pojma »paradigme« jest u Lakatosevoj tvrdnji
o nemogućnosti racionalnog izbora među istraživačkim programima.
Ono što se Kuhnu često predbacuje jest da je analizom strukture znanstvenih revolucija
radikalno relativizirao spoznajnu ulogu znanosti, te ukazao na njenu ovisnost o vjerovanjima
društvene grupe. On vjeruje u razvojni slijed teorija koje su međusobno povezane porijeklom.
Uvjeren je da se razmatranjem bilo koje dvije teorije koje pripadaju jednoj liniji razvoja može
sastaviti popis kriterija koji bi sve osposobio razlikovati raniju od novije teorije. Među te kriterije
spadali bi:
ƒ točnost predviđanja,
ƒ broj različitih rješenih predmeta,
ƒ jednostavnost,

15
 ƒ raspon i kompatibilnost s drugim specijalnostima.

Zaključak
Kuhnovo razumijevanje evolucije znanosti slijedom znanstvenih revolucija dokinulo je
klasično razumijevanje znanstvenog napretka. Kuhn sagledava razvoj znanosti tijekom kojeg ne
priznaje jednom uspostavljeni skup ciljeva. Razumijevanje evolucije kao pravca razvoja koji je
usmjeren naprijed prema točno utvrđenim ciljevima je ono što Kuhn smatra spornim. Znanstveni
razvoj za njega je, jednosmjeran i nepromjenjiv proces.
Glavni cilj Kuhnovog cjelokupnog teorijskog nastojanja razjašnjenje je načina na koji se
mijenja, tj. razvija znanost. Temeljna ideja Kuhnovog teorijskog modela znanstvenog napretka
uvjerenje je da svaka znanost u određenom vremenu određena jednom i samo jednom
paradigmom. Taj je period za Kuhna period Normalne znanosti, tj. period akumulacije znanja u
kojem znanstvenici rade na artikulaciji i proširenju vladajuće paradigme. Tijekom vremena,
dolazi do anomalija koje nisu objašnjive iz perspektive vladajuće paradigme. Gomilajući se,
anomalije dovode do krize. Razrješenje krize u znanstvenoj je revoluciji koja u središte dovodi
novu paradigmu, te proces počinje iznova.

16
5. Društvene znanosti – specifičnosti4
5.1. Društvene znanosti – specifičnosti

"Što se penješ na veći vrh, vidiš veće prostranstvo koje treba istražiti."

Društvene su se znanosti počele pojavljivati u vrijeme kada su se prirodne znanosti već dobro
razvile i afirmirale svojom sistematičnošću, preciznošću i egzaktnošću. Prirodne i društvene
znanosti razlikuju se u predmetu svojeg istraživanja, pa postupci pomoću kojih se istražuje njihov
predmet moraju biti različiti.
Sveukupan razvoj išao je od anorganske stvarnosti preko organske, psihoorganske do
superorganske stvarnosti. Prema tome, išao je od nižih razina prema višima. Svaka razina ima
poseban temelj na kojem se odvija njezina evolucija. Anorganska stvarnost temelji se na atomu, a
njezina evolucija gradi se promjenama u strukturi atoms. Organska stvarnost temelji se na stanici,
a evolucija u njoj omogućena je promjenama u strukturi stanica. Superorganske stvarnost temelji
se na simbolu, a evolucija u toj stvarnosti temelji se na promjenama u strukturi simbola.

RAZINE, TIPOVI POJAVA I ZNANOSTI KOJE IH ISTRAŽUJU

RAZINA POJAVA TIPOVI POJAVA ZNANOSTI KOJE ISTRAŽUJU

I. anorganske
II. organske
III. psihoorganske
IV. superorganske
zemlja, voda, zrak, svemirska materija
tjelesna građa ljudi, životinje, biljke
psihički doživljaji, nervni sustav
kultura
kemija, fizika, geologija, astronomija
fizička antropologija, zoologija,
botanika, fiziologija, organska kemija,
biofizika
psihologija, neurologija
kulturna antropologija, sociologija,
socijalna psihologija, znanost o politici,
ekonomija, povijest, komunikologija

5.2. Obilježja simboličkih procesa

Čovjek ima mogućnost da bira reakciju, što znači da on nema biološku prisilu, nema biološki
program reagiranja. U osnovi ponašanja životinja stoji genetska informacija, a u osnovi
čovjekova ponašanja stoji simbolička informacija. Divlja djeca nisu naslijeđem dobila program
reagiranja, a budući da nisu živjela u društvenoj sredini, nisu stekla simboličke informacije koje
bi bile u osnovi njihova ponašanja.
Da bi se dijete moglo prilagođeno ponašati, genetski kod mora biti nadomješten kulturnim
kodom. U osnovi su individualnog ponašanja i upravljanja društvenim procesima simboli (riječi)
koje dijete mora usvojiti da bi moglo upravljati svojim ponašanjem.
"Upravo pomoću riječi dijete voljno usmjerava svoju pažnju ka izvjesnim svojstvima, pomoću
riječi ih sintetizira, pomoću riječi simbolizira apstraktni pojam i operira njima kao najvišim
znakom od svih koje je stvorilo ljudsko mišljenje"(Vigotski, 1977:175, prema Vujević, 2006.).
Prema tome, učenjem jezika čovjek stječe mogućnost da upozna samog sebe, da upravlja svojim
ponašanjem i da u društvenoj interakciji drugi utječu na njegovo ponašanje te da i on utječe na
ponašanje drugih. U osnovi su toga psihičke veze nove vrste. One predočuju više mentalne

4
Miroslav Vujević, (2006.), Uvođenje u znanstveni rad u području društvenih znanosti, Školska knjiga, VII.
dopunjeno izdanje, Zagreb, 2006.

17
funkcije na kojim se zasniva superorganska stvarnost i kvalitativno novi vid razvitka – kulturna
evolucija.
Kulturna evolucija obilježava veći broj specifičnost ljudskog ponašanja:
• Odgođeno reagiranje - sloboda izbora čovjeka oslobađa od "tiranije trenutne situacije", pa
ako to situacija dopušta, on može odgoditi reakciju. U međuvremenu može analizirati
podržaj, promisliti i isprobati različite mogućnosti reagiranja
• Evokacija odsutnog - čovjek može doći do informacije o onome što nije nazočno, može
učiti iz razgovora i knjiga. Tako može naučiti o situacijama što su vremenski i prostorno
njemu daleke i nedostupne. Isto tako on može pristupiti rješavanju problema koji nisu
neposredni. Može rješavati tuđe, anticipirati buduće probleme i pripremati se za njihovo
rješavanje
• Supstitucija - kao što je simbol zamjena za ono što on označava, tako i on može biti
zamijenjen drugim simbolom. Npr. s trideset slova u hrvatskom jeziku može se označiti
neograničen broj riječi
• Kategorijalnost – simboličkim označavanjem pojedinačno svrstavamo u jednu kategoriju.
Jednom riječju označavamo mnoštvo istovrsnog. Riječ kuća nije oznaka za jednu kuću,
već za sve kuće. "Imenovati predmet znači navesti njegovo prezime" (Vigotski, 1977:150,
prema Vujević,2006.). Prezime je zajednička oznaka za svaki pojedinačni slučaj unutar
određene skupine predmeta koja je obilježena zajedničkim obilježjima
• Stvaralaštvo – simbolički sustav omogućuje neograničenu upotrebu ograničenog broja
simbola. S trideset slova moguće je složiti neograničen broj riječi
• Racionalnost – da bismo upoznali daleka područja, ne moramo u njih putovati već to
možemo pomoću knjige
• Učenje – simbolički se sustav uči i pomoću njega se uči. Uz pomoć simbola nedostupno
postaje dostupno
• Spoznaja – pomoću simbola možemo doći do novih spoznaja označavajući ih prethodno s
poznatim znakom. Pomoću simbola možemo razraditi put do novih spoznaja i uspostaviti
nove odnose

Unutar kultura razlikujemo duhovnu i materijalnu kulturu. Duhovna se kultura odvija samo na
razini simbola. Materijalna kultura, osim simboličke aktivnosti zahtijeva i fizičku aktivnost te
materijalna proizvodnja povezuje umnu i fizičku aktivnost jer nema materijalnih proizvoda ako
se na misaonu djelatnost ne nastavlja fizička djelatnost.
Nadalje, valja razlikovati kulturu u objektivnom smislu i kulturu u subjektivnom smislu. Kulturu
u objektivnom smislu čine sva dostignuća čovječanstva ili jednog određenog društva. Kulturu u
subjektivnom smislu čini onaj dio kulture koji je neki pojedinac usvojio.
Kulturni proizvodi mogu biti korisni samo posredstvom kulture u subjektivnom smislu. Biološka
se informacija prenosi na mladi naraštaj genima, a kulturna se informacija prenosi učenjem
pomoću simbola.

5.3. Obilježja društvenih pojava

Struktura društvenih pojava mnogo je složenija od strukture prirodnih pojava. Isto tako brojniji su
i različitiji uzroci društvenih pojava. Dok su prirodne pojave uzrokovane prirodnim činiocima,
dotle su društvene uzrokovane i jednima i drugima.
Prirodne pojave imaju stalnu, a društvene dinamičku strukturu.

18
Društvene je pojave teže egzaktno mjeriti. No, potrebna egzaktnost u društvenim je znanostima
mnogo manja nego u prirodnim znanostima. Isto tako, društvene djelatnosti imaju povijesnu
dimenziju, što znači da su pod utjecajem prošlih zbivanja.
Prirodne pojave djeluju neovisno o čovjeku, a društvene se temelje na djelatnosti ljudi. Prema
tome, treba ih objašnjavati i uz pomoć spoznaja o čovjeku.
Nadalje, društvene pojave teže je predvidjeti, jer je teško zahvatiti velik broj uzroka, a može doći
do interferencije uzroka koji daje novu kvalitetu.
Istraživač društva je pod većim utjecajem društvenih vrijednosti. On je član određene društvene
grupe, pa se u istraživanju teško može osloboditi vrijednosti grupe kojoj pripada, jer najčešće
nisu svjesni svojih vrijednosnih zastranjivanja.
No, istraživač društva može svjesno smanjiti utjecaj nesvjesnih vrijednosnih zastranjenja, tako
da:
• identificira i obrazloži vrijednosti koje mogu utjecati na rezultate istraživanja,
• postavlja alternativne ili nulte hipoteze,
• rezultate i zaključke dade drugim istraživačima da o njima iznesu svoje mišljenje,
• sam provjeri odnos premisa, podataka i zaključaka,
• bude spreman napustiti tradicionalna shvaćanja kako novi podaci na to upućuju i
• što točnije i precitnije prikuplja podatke (Šušnjić, 1973:58 – 62, prema Vujević, 2006.)

Pritisak društvenih snaga na znanstvenu istinu veći je u društvenim znanostima nego u prirodnim.
Isto tako pojmovi u društvenim znanostima odnose se na veći broj pojedinačnih slučajeva koje
odjednom nije moguće empirijski zahvatiti pa je potrebno odrediti reprezentativan uzorak
slučajeva o kojima treba prikupiti podatke.

5.4. Odnos među društvenim pojavama

Cilj znanosti je otkriće. Otkriti možemo postojanje pojava i procesa, njihova obilježja i
međusobne odnose. Teško je ustanoviti međusobne odnose među društvenim pojavama. No, s
obzirom na međusobne odnose sve pojave možemo podijeliti na uzroke, povode i posljedice.
Uzrok je pojava ili proces koji izaziva promjene u drugi procesima i pojavama. Promjene na
drugim društvenim pojavama i procesima obično izaziva uzročni kompleks koji može biti
promjenjiv. Jedna pojava ili proces u uzročnom kompleksu neziva se nužnim uvjetom. A ako
jedna pojava ili proces sami izazivaju posljedicu, nazivaju se dovoljnim razlogom.
Društvene pojave su uzrokovane većim brojem promjenjivih činitelja koje je teže i registrirati i
kontrolirati, pa se zato češće događa da akcije u društvu koje poduzimamo ne dovode do željenih
očekivanja.
Povod je dodatno djelovanje koje se razlikuje od nužnog uvjeta i dovoljnog razloga. On se
definira kao vanjski činilac koji oslobađa elemente strukture i tako samo pospješuje ono što bi se
i bez njega dogodilo. Međutim, dinamička struktura društvenih pojava i povodu daje drugo
značenje, jer ako se dodatno djelovanje ne pojavi u određeno vrijeme, situacija se može izmijeniti
tako da povod ne dovede do posljedice.
Posljedica je pojava koja je uzrokovana drugim pojavama. Ona se ne može pojaviti prije a ni
istodobno s uzrokom, već se pojavljuje poslije uzroka.
Društvena je znanost moguća i njezino se značenje bitno ne razlikuje od značenja pojmaprirodnih
znanosti. Razlike između prirodnih i društvenih znanosti postoje. Međutim, te razlike nisu
uzrokovane različitim shvaćanjem pojam znanosti, već razlikama u predmetu istraživanja.

19
5.5. Empirijska i normativna teorija u društvenim znanostima

Teorijom se često naziva ono što se suprotstavlja činjenicama, praksi. No, ona nije suprotna
iskustvenom već se zasniva na iskustvenom i ide dalje u procesu spoznavanja dopirući iza
pojavnosti.
Nema apsolutne istine ni apsolutne teorije. One uvijek vrijede samo u određenim okolnostima i
odnose se na određene činjenice. Prema tome, ako u istraživanju društvenih pojava ne možemo
objasniti neke činjenice pomoću poznatih teorija, tada treba tražiti novu teoriju. Društvene se
pojave i procesi nakon određenog vremena počinju zasnivati na novim zakonitostima, pa ih je
potrebno istraživati i objašnjavati novim teorijama.
Prirodne pojave događaju se po prirodnim zakonima, neovisno o ljudim. Zato se u prirodnim
znanostima otkrićem ne otvara dilema između onoga što jest i onoga što bi trebalo biti. Međutim,
kad smo društvenim istraživanjem ustanovili kakvo nešto jest, na osnovi te empirijske spoznaje
ne možemo ništa doznati kakvo bi ono trebalo biti.
Prema tome, u društvenim znanostima razlikujemo vrste teorija. Empirijska teorija govori o
društvu kakvo ono jest, a normativna teorija govori o društvu kakvo bi trebalo biti.
Znanost i ideologija u stalnom su sukobu. Sukobljavaju se i različite ideologije pa se opravdano
nameće pitanje: je li sukob između znanstvenika i ideologa zasnovan na njihovu opredjeljenju za
različite vrijednosti ili znanstveno opredjeljenje implicira određene vrijednosti?
Empirijska teorija mora biti istinita. Istinita je kada se mišljenje nalazi u dijalektičkom jedinstvu
s iskustvenim doživljavanjem stvarnosti o kojoj se misli. Normativna teorija mora biti istinska.
Istinska je kada se njezin sadržaj zasniva na stvarnim potrebama i željama ljudi na koje se odnosi.
• Normativna teorija i ideologija
I normativna teorija i ideologija zasnivaju se na željama ljudi i iznose ciljeve određene grupe.
Zbog toga se u velikoj većini slučajeva izjednačuju. No, one se ipak bitno razlikuju. Ideologija je
posebna po sadržaju, a opća po formi, dok je normativan teorija posebna i po sadržaju i po formi.
Ideologija je posebna po sadržaju jer izražava interese posebne grupe, a opća po formi, jer te
interese proglašava općim.
Normativna teorija zasniva se na ciljevima i željama ljudi ne koje se odnosi. Društveno ponašanje
čovjeka i grupe nije regulirano instinktom, pa ljudi stvaraju pravila grupnog ponašanja. Kome su
ta pravila namijenjena manje je slobodan nego da mu je grupno ponašanje nametnuto instinktom.
Društvena prinuda je mnogo gora od prirodne prinude, jer instinktivno ponašanje ima zaštitnu
funkciju za pojedinca i vrstu, a nametnute društvene norme štite samo one koji te norme mogu
nametati. Zato je u cijeloj povijesti i u svim društvima sloboda najviša vrijednost.
• Normativna teorija i znanstvena prognoza
I normativna teorija i znanstvena prognoza govore o budućnosti. Normativna teorija govori o
budućnosti koja se želi, kakva bi trebala biti. Znanstvena prognoza, međutim, govori o
budućnosti koja će se dogoditi u danim okolnostima. Ona, dakako, može biti i nepoželjna. No,
točna znanstvena prognoza ne mora biti nužna, jer čovjek može djelovati na ishod budućnosti
mijenjajuću okolnosti koje su dane.
Ako znanstvena prognoza ne odgovara normativnoj teoriji, ona može biti poticaj za akciju koja bi
ishod budućnosti približila ciljevima i željama ljudi. Točne prognoze koje se nisu ostvarile zbog
akcija zasnovanih na njima nazivaju se suicidalnim prognozama.
Ako je znanstvena prognoza takva da su potrebne dugotrajne, teške i skupe akcije za realizaciju
normativne teorije, to može biti razlogom da se odlučimo za druge ciljeve koje ćemo brže, lakše i

20
jeftinije realizirati. Znanost može otkriti druge mogućnosti, vrijeme, težinu i cijenu njihove
realizacije, ali donošenje odluke za koje se ciljeve ljudi trebaju odlučiti nije pitanje znanosti.
Znanstveno pitanje je otkrivanje, a ne odlučivanje.
• Normativna teorija i idealni tip
Idealni tip razlikuje se i od normativne i od empirijske teorije. One je misaona konstrukcija koja
služi kao metodološko sredstvo u objašnjavanju društvenih pojava. Idealni tip nije empirijska
spoznaja društvene stvarnosti koja bi se događala kada bi bilo strogo racionalno upravljena prema
određenom cilju.
Znanost ima instrumentalnu vrijednost. Ona racionalno pomaže racionalnim ciljevima. Logika je
idealni tip svakoj znanosti.
Idealni tip pomaže u ostvarivanju određenog cilja, a normativna teorija govori o pravom cilju.
Idealnim tipom se znanost instrumentalizira, a normativna teorija je humanizira. Idealni tip
govori kako nešto postići, a normativna teorija govori što postići.
• Normativna teorija i historijsko-komparativna metoda
Bez uspoređivanja nije moguće ni otkriće ni njegova interpretacija. Historijsko-komparativna
metoda dala je vrijedne rezultate pa se u posljednje vrijeme pojavljuju komparativne znanosti.
Komparativnom se metodom mogu ustanoviti stvarne razlike u mnogim obilježjima pojedinih
društava, ali pomoću nje nije moguće ustanoviti koje je društvo bolje, a koje je lošije.
Ocjenu nekog društva moguće je dati usporedbom stvarnog stanja u nekom društvu s
normativnom teorijom tog društva.
• Normativna teorija i funkcionalizam
Funkcionalizam je jedan od dominantnih metodološko-teorijskih orijentacija u društvenim
znanostima. Funkcionalisti primjećuju da pojedinci nisu vezani za sustav kao organi za
organizam pa upozoravaju na potrebu socijalizacije pojedinaca kako bi se u njih usadile
vrijednosti i osobine koje pomažu boljem funkcioniranju sustava.
Funkcionalizam izjednačava empirijsku i normativnu teoriju tako da postojeći društveni sustav
uzima kao normu.

5.6. Kvantofrenija i kvantofobija u društvenim znanostima

Pojavom društvenih znanosti od njih se očekivalo da udovoljavaju kriterijima prirodnih znanosti.

Kada su se riješile dileme oko društvenih znanosti, otvorile su se mnoge dileme u društvenim
znanostima. Dok su jedni smatrali da društvene znanosti trebaju udovoljavati egzaktnim
kriterijima prirodnih znanosti, drugi su upozoravali na specifičnosti društvenih pojava i potrebu
specifičnog pristupa u njihovu istraživanju. Tako se na jednoj strani naglašava kvantitativni, a na
drugoj kvalitativni pristup istraživanju društvenih pojava. Isticanje jednog pristupa obično je
značilo negiranje drugoga, tako da se metodologija društvenih znanosti u krajnjoj konzekvenciji
razdvaja na takozvanu kvantitativnu i kvalitativnu.
Dualizam u znanosti još više pridonosi tom razdvajanju, pa se kvantitativni veže uz racionalan
pristup, a kvantitativno uz empirijski pristup.
Dileme u kvalitativnom i kvantitativnom pristupu pojavljuju se i na iskustvenoj razini.
Postavlja se pitanje opravdanosti kvalitativne i kvantitativne metodologije. Metodologija
znanstvenog istraživanja jedinstvena je, kao što je jedinstvena i znanosti. Znanost se razvija
povezujući teoriju i iskustvo, kvalitativno i kvantitativno. Kvantofrenija i kvantofobija koče
razvitak znanosti suprotstavljajući ono što znanost nastoji povezati.

21
5.7. Društvena znanost i politika

Motivi u znanosti jesu dolazak do istine, a politika teži ostvarivanju određenih interesa.
Društvena se znanost bori protiv zabluda i otkriva stvarne društvene odnose.
Pojam znanosti često se ne razlikuje od pojma politike, pa se događa da se u znanosti postupa
politički, a u politici znanstveno. Ispravnost politike provjerava se plebiscitom, referendumom i
izborima, a istinitost znanstvenog mišljenja znanstvenim istraživanjem
U prirodnim znanostima snaga duha rano dovodi do vrhunca, dok je u društvenim znanostima
usto potrebna i zrelost.

22