Professional Documents
Culture Documents
Pripremna Nastava Iz Biologije Za Medicinski Fakultet U Beogradu
Pripremna Nastava Iz Biologije Za Medicinski Fakultet U Beogradu
19.1.2013.
Zadaci koji će biti na prijemnom će biti vezani isključivo iz KNJIGA, jer se u zbirci pojavljuju neke stvari koje ne trebaju.
Ove godine biće teži zadaci iz MOLEKULARNE, NASLEĐIVANJA, POPULACIONE GENETIKE i GAMETOGENEZE!
Mlada nauka.
Robert Huk – 1665. dao naziv ĆELIJA (posmatrao plutu)
Levenhuk – 1685. opisao ćelijske organizme
1695. uočio bakterije
Teodor Švan – 1843. ćelijska teorija
Mikroskop - 1931. pojava elektronskog
1. Saharidi
C, H, O
Dele na monosaharide, di, oligo i poli.
Mono: sastoji od jednog prstena (trioze, tetroze, pentoze – fruktoza, heksoze - glukoza)
Di: sastoji od dva. fruktoza + glukoza = saharoza
glukoza + glukoza = maltoza
1
Oligo: 3 do nekoliko desetina monosaharida
Poli: celuloza – samo u biljkama, deo ćelijskog sastava zida biljaka
glikogen – izvor energije u životinjskoj ćeliji (razgranat niz glukoze)
skrob – izvor E u biljnoj ćeliji
2. Lipidi
C, H, O
Dele na:
1. fosfolipide – učestvuju u izgrađivanju
ćelijskih membrana. Čine ih hidrofilni deo
(glava), tj. izmenjen glicerol i hidrofobni
deo (rep), tj. masne kiseline.
2. steroide – najvažniji holesterol – učestvuje u
građi membrana, bitan je za građu steroidnih
hormona
3. masti – glicerol i tri masne kiseline
3. Proteini
Proteini su polimeri amino-kiselina.
Peptidna veza se stvara između amino grupe jedne amino-kiseline i karboksilne grupe druge amino-kiseline.
Polipeptidi su polimeri amino-kiselina i nisu isto što i protein!
Struktura proteina može biti:
1. primarna – broj i redosled amino-kiselina
2. sekundarna – primarna struktura organizovana u prostoru u obliku α-heliksa (zavojnice) i β-ploče.
3. tercijarna – globularni (loptice) i fibrilarni (niti) protein (pr. mioglobulin i kolagen)
4. kvaternarna – raspored proteina sa uređenom tercijarnom strukturom.
Uloge proteina:
1. strukturna – strukturni (gradivni) proteini
2. enzimi
Proteini su realizacije nasledne informacije!
Enzimi
Su biokatalizatori, snižavaju E aktivacije hemijskih reakcija – ubrzavaju reakcije, a pritom se sami ne menjaju. Imaju specifične
supstrate. Od odgovarajućih molekula (REAKTANATA) dobijaju se SUPSTRATI.
1 enzim – 1 supstrat.
Imaju specifično aktivno mesto na koje se nagrađuje supstrat!
Menja se ono što ulazi u reakciju.
4. Nukleinske kiseline
2
Građa nukleotida
DNK
Ima više nivoa organizacije.
Azotne baze:
1. purinske – imaju dva prstena (adenin, guanin)
2. pirimidinske – jedan prsten (citozin, timin – a kod RNK uracil)
Temperatura denaturacije – raskidanje vodoničnih veza. Kada se raskine više GC parova temperatura denaturacije raste, a više
AT parova, temperatura denaturacije opada! Najveća je kod DNK!!
RNK
3
ATP
Adenosine-3-phosphate sintetiše se u
mitohondrijama. ATP je ribonukleotid!
Služi za davanje energije tako što se jedna
fosfatna grupa otkine i nastaje ADP. Posle se on
vraća u mitohondriju i prelazi u ATP.
I PROKARIOTI
II EUKARIOTI
1. PLAZMINA MEMBRANA
Plazminu membranu čini lipidni dvosloj i sve membrane imaju ovakvu FLUIDNO-MOZAIČNU građu (komponente nisu
povezane međusobno, stalno se kreću; u dvosloj su uronjeni proteini, dok su za nju i za proteine zakačeni saharidi).
Semipermeabilna je (polupropustljiva).
Uloge: transportna, enzimska aktivnost (prenosi signale), međućelijsko povezivanje, ćelijsko prepoznavanje.
4
Transport
Može biti:
1. PASIVNI – ne zahteva utrošak energije. Materije se kreću iz mesta veće koncentracije ka mestu manje koncentracije.
a) PROSTA DIFUZIJA – kretanje GASOVA. Pri ovom transportu nije potreban posrednik.
b) OLAKŠANA DIFUZIJA – kretanje JONA kroz transmembranske pore.
c) OSMOZA – kretanje VODE kroz polupropustljivu membranu iz rastvora sa manjom u rastvor sa većom
koncentracijom.
2. AKTIVNI – suprotna pasivnom, zahteva utrošak energije koju obezbeđuje ATP. Ovo je posredovan transport i ide u
pravcu gradijenta. Ćelija u mirovanju potroši trećinu ATP-a.
a) Na+,K+-pumpa – stalno ubacuje K, a izbacuje Na (troši E). Na je mnogo više van ćelije, K je mnogo više u ćeliji.
Transmembranski potencijal postoji na svim membranama.
b) pumpe na lizozomima – za kiseli pH
3. UČEŠĆE MEMBRANE – služi za unos i izbacivanje makromolekula(proteini, polisaharidi, polinukleotidi, bakterije)
pri čemu se obrazuju VEZIKULE. Deli se na:
a) ENDOCITOZU – unošenje. Može biti:
PINOCITOZA – unos rastvora
FAGOCITOZA – unos bakterije
POSREDOVANA RECEPTOROM - vrši se prepoznavanjem određenog molekula i formiranjem vezikula koja
u unutrašnjost ćelije propušta samo te molekule.
b) EGZOCITOZU – izbacivanje
2. RIBOZOMI
Nisu organele! Poliribozom – više ribozoma na jednoj iRNK (1 ribozom započinje sintezu, pa se odmakne od iRNK, onda prvo
dolazi mala subjedinica, pa velika). Svi zajedno prave identičan protein.
Mogu da se nalaze slobodni ili vezani za membrane ER-a (endoplazmatičnog retikuluma) i JEDRA. Ribozoma takođe ima i u
MITOHONDRIJAMA. Samo u toku TRANSLACIJE postoje POLIRIBOZOMI.
3. E.R.
4. GOLDŽIJEV APARAT
Je glavni usmeravač kretanja makromolekula u ćeliji. Određuje gde će biti poslati. Liči na „niz naslaganih tanjira“ koje čine
slepljene membranske vezikule.
Postoje dve strane – CIS (unutrašnja) i TRANS (spoljašnja) strana.
Transportne vezikule stižu na cis-stranu, spajaju se sa membranama Goldžijevog aparata, vrši se obrada i sortiranje
makromolekula. Sa trans-strane odvajaju se vezikule koje nose makromolekule i imaju svoje receptore.
Struktura:
membranska vezikula = SAKULA i nisu povezane!
Više sakula čini DIKTIOSOM.
Prenosna i sekretorna vezikula donose i odnose makromolekule. Goldžijev aparat je izgrađen iz JEDNE membrane!
5
5. LIZOZOMI
Membrana je poreklom od membrane Goldžijevog aparata. Služe za unutarćelijsko varenje (razgradnju). Dele se na:
1. PRIMARNE – sadrži samo hidrolitičke enzime koji su kisele hidrolaze (pH=5) – ukoliko dođe do prskanja lizozoma,
cela ćelija se NEĆE razložiti.
2. SEKUNDARNE – to su primarni lizozomi udruženi sa vezikulom. U njima se vrši VARENJE.
6. PEROKSISOMI
Stvaraju vodonik-peroksid. Uloga: produkcija toplote!
ORGANELE SA 2 MEMBRANE
1. MITOHONDRIJE
Unutrašnja membrana pravi UVRATE (KRISTE) čime povećava površinu. Ima dosta PROTEINA koji su zaduženi za sintezu
ATP-a (od ADP-a sintetišu ATP).
Unutrašnjost = MATRIKS u kojem se nalazi DNK – koja liči na prokariotsku (kružna je i bez proteina) i RIBOZOMI (manji od
onih u citoplazmi).
U DNK su smešteni geni za sintezu proteina, ali ne svih (neke kodira i jedro) – zbog toga mitohondrija ne može da živi sama za
sebe .
Smatra se da je došlo do simbioze aerobne bakterije i anaerobnog pretka eukariota (ćelije). Jedan deo genoma bakterije prebačen
je u ćeliju – mitohodnrija. Dokaz: kada je potrebna ćeliji, mitohondrija se deli PROSTOM DEOBOM!
2. VAKUOLE
Biljne ćelije. Sadrže hidrolitičke enzime, veoma su velike.
3. PLASTIDI
1. HLOROPLASTI – u zelenim delovima, služe za fotosintezu
2. HROMOPLASTI – u cvetu
3. AMILOPLASTI – u korenu
Svi imaju jako sličnu građu.
Od unutrašnje membrane su se odvojili delovi – TILAKOIDI STROME i GRANUMA (paralelni). Velike konc. enzima. Nalaze
pigmenti. Citoskelet = STROMA.
4. CITOSKELET
Omogućava da ćelije imaju svoj oblik i da se kreću.
Kod prokariota NE POSTOJI!
Izgrađen je od proteina:
1. AKTINSKI FILAMENTI – izgrađeni od GLOBULINA (fibrilarni protein). Dva aktinska filamenta čine AKTIN.
2. MIKROTUBULE – šuplje cevčice, napravljene od TUBULINA. Učestvuju u građi centriola, bičeva, treplji...
CENTRIOL – čine 9 mikrotubula. 2 centriole = CENTROSOM. Niti se sastoje od mikrotubula.
3. PRELAZNI FILAMENTI
4. MIOZIN
6
HROMATIN = DNK sa proteinima:
1. EUHROMATIN – svetliji; može da postane heterohromatin; aktivan je.
2. HETEROHROMATIN – (kompaktniji) tamniji – intenzivnije obojen, DNK jače upakovan sa proteinom. DNK NIJE
transkriptno aktivna! Kada je kondenzovan, nije aktivan u transkripciji.
6. VANĆELIJSKI MATRIKS
Membrana je asimetrična.
Glikoproteini.
Protoglikani.
Biljke posle ćel. membrane imaju ćelijski zid (šećer, celuloza). Između dve ćelije nalazi se SREDIŠNJA LAMELA.
Ćel. zid komunicira preko PLAZMODEZME.
7
26.1.2013.
Razlikujemo prokariotsku i eukariotsku ćeliju. Eukariotska ima membranu jedra – nasledni materijal je otvoren , a u prokariotskoj
je zatvoren, kružni – NUKLEOPLAZMA. U našem organizmu postoje organizmi koji liče na bakterije – MITOHONDRIJA.
Prokariotske: imaju jedan cirkularni hromozom, nije obmotan proteinima.
Eukarioti: DNK je umotana sa proteinima.
Do 5% gena je aktivno kod eukariota, a kod prokariota oko 90%.
Prokariotska ćelija:
Ima jedan cirkularni hromozom. DNK je slobodna u citoplazmi, nalaze se ribozomi – služe u sintezi proteina.
DNK (niz baza određuje šta će da se stvori) – RNK (upustvo koja prepisuje deo sa DNK) – protein.
Ako je ćeliji potrebno više proteina, okupiće više ribozoma. Koliko postoji ribozoma, toliko postoji i proteina.
Ćelijski zid, kapsula...
Eukariotska ćelija:
sva druga živa bića osim bakterija i modrozelenih algi su eukarioti.
Membrana jedra je dvostruka. Osim jedra kao centralne organele u kojem se nalazi skladišteni nasledni materijal (DNK)
vidimo i druge organele – nukleolus (rRNK), ... Na spoljašnjoj membrani jedra – ribozomi.
Uloga endoplazminog retikuluma – sinteza proteina za koju su zaduženi ribozomi.
Goldžijev aparat – stvara složene molekule.
Lizozomi – puni enzima.
Mitohondrije – stvaraju ATP, u njima se nalazi isto kružna DNK kao i kod bakterija; imaju višestruki značaj.
8
Kod biljaka:
Plazmodezme – kontakt dve biljne ćelije.
Plastidi – imaju nukleinsku kiselinu; imaju dvostruku membranu.
Biljno tkivo – ovalne ćelije.
Ribozom
Ima dve subjedinice. Kod prokariota i eukariota se razlikuju. Stalno su razdvojene osim kada se umetne iRNK i na njih dolaze
tRNK. Kada naiđe stop kodon, prekida se transkripcija. Nalaze se na spoljašnjoj membrani jedra, slobodne u citoplazmi....
E.R. nalazi pored jedra.
Goldži aparat
Organela koja prima ono što su ______ druge organele.
Cis i trans strana.
Mitohondrije
Ima dvostruku membranu, vodi poreklo od bakterija, cirkularni hromozom, unutrašnja nema isti stepen propustljivosti kao
spoljašnja. Matriks u unutrašnjosti. Dele se same za sebe.
Cristae = nabor – da bi proces sinteze ATP-a bio intenzivniji.
Mikrotubule
Služe za unutarćelijsko kretanje. Oformi se vreteno i kreće se ka tubulinima. Karakteristične su građe.
Nukleus = jedro
Interfazno jedro – uočava se nasledni materijal, intenzivnije obojen na periferiji – HETEROHROMATIN, i svetliji –
EUHROMATIN.
Spirilizacija hromozoma – nestaje jedarce.
9
INTERFAZA:
1. G1 period (rast) – jedna hromatida, postoji centromera ali ona tu predstavlja mesto gde će se odviti sinteza.
2. S period (sinteza) – hromozom sa jednom hromatidom, dolazi do umnožavanja, udvajanja naslednog materijala.
3. G2 tj. postsintetski - ima dve hromatide koje su spojene centromerom (primarno suženje).
4. Mitosa: (naći animaciju) – od majke 2n dobijaju se 2n ćerke ćelije (isti broj hromozoma poreklom od oba roditelja).
Ovako se dele i nezrele polne ćelije (germinativne ćelije)! Ćerke ćelije imaju po jednu hromatidu u polnim.
Koliko ima jedan hromozom hromatida u G2 fazi? 2. A neposredno po završetku mitoze? 1.
Deli se na:
a) profaza – hromozomi se spiralizuju i uočavamo ih. Centrosom se deli na dve centriole. Membrana se raspada i
centriole odlaze na polove.
b) metafaza – obrazuje se deobno vreteno, hromozomi su uočljivi i stoje u ekvatorijalnoj ravni.
c) anafaza – hromatide se razdvajaju i kreću ka polovima. Kinetohor.
d) telofaza – formira se membrana, nukleolus i dolazi do deljenja citoplazme
5. Mejosa – vrši u gonadama. Mejosa jeste proces sazrevanja.
Deli se na spermatogenezu i oogenezu.
Spermatogeneza:
Primordijalne germinativne (klicine) ćelije se dele mitosom. Faza rasta. Mejosa – primarna spermatocita/oocita. U prvoj deobi deli
na dve ćerke ćelije – dve sekundarne spermatocite sa haploidnim brojem hromozoma (ako se ne smanji broj hromozoma, gamet
neće biti diploidan).
Ima 5 podfaza: znati u kojoj se dešava crossing-over (u PAHITENU)! Po završetku prve mejotičke deobe nastaju dve diploidne
ćerke ćelije. U drugoj mejotičkoj deobi se razdvajaju hromatide i nastaje 4 haploidne ćelije (spermatide).
Druga mejoza je EKVACIONA, a prva REDUKCIONA! Majka ćelija je diploidna i od jedne spermatocite dobijamo 4
haploidne spermatide koje procesom spermiogeneze nastaju spermatozoidi. Mesto događanja je testis.
Oogeneza:
Matična ćelija daje oogoniju (2n) , zatim primarna oocita ulazi u mejotičku deobu i daje dve različite ćelije: sekundarna oocita i
primarno polarno telo. U drugoj mejotičkoj deobi nastaju 3 polarna tela i jedna funkcionalna ćelija (ootida). Ono što je
značajno, ove ćelije nisu sve na istom mestu. Oogeneza počinje u majčinom stomaku i u stadijumu DIPLOTENU se nalaze
jajne ćelije – DIKTIOTEN – diploten u oogenezi (nalaze primarne oocite) i ostaju tako do puberteta.
Zatim dozrevanje započinje jedna mesečno oocita da ozreva ne do kraja, već do kraja prve mejotičke deobe (dobija se
sekundarna oocita – trenutak oovulacije), zatim jajna ćelija prelazi u jajovod i ako nema spermatozoida nema završetka
druge mejotičke deobe. Oogeneza se završava kada dođe do oplodnje!!! 2 perioda čekanja. U diplotenu mogu da se ne
razdvoje, pa se u kasnijim godinama može javiti više novorođenčadi sa manama.
Primarna oocita deli se na sekundranu oocitu, a ona na ootidu i polarna telašca. U dijakinezisu se razdvajaju homologi
hromozomi. U zigotenu se spajaju ______________________
Kako se količina DNK menja od primarne oocite do ootide? Promeni se 4 puta (smanji). Količina DNK (broj hromatida)!!
Hromozomi u ootidi su? Nereplikovani.
Šta je zajedničko u gonadama?
Polarno telo propada, nalazi se uz ćeliju.
Metafaza 2 – iz grafovog folikula izlazi oocita i ulazi u jajovod i tu čeka spermatozoid. Ako ga nema, propada, ako ga ima,
završava se metafaza 2.
Zašto je značajno da se desi crossing-over (rekombinacija)? Zbog raznovrsnosti– i da ne dođe do prenamnoženosti ili
izumiranja. Postoji i anafazno razdvajanje - 2n2.
Neuroni NE mogu da se dele, oni su u G0 fazi (faza mirovanja). Za neuron je isti broj hromozoma i hromatida! Ima
nereplikovane hromozome.
Crvena krvna zrnca nemaju jedro – broj hromozoma je 0.
G0 faza je za ostale ćelije privremen.
10
Šta čini naslednu osnovu?
DNK (prikazuje se u sekundarnoj sturkturi). Jedan polinukleotidni niz se povezuje sa drugim vodoničnim vezama.
A=T
C≡G
Zagrevati ih ako želimo da raskinemo vodonične veze – DENATURACIJA (obrnuto RENATURACIJA).
U okviru jedno polinukleotidnog lanca – FOSFODIESTARSKE VEZE (kiselina – fosforna i alkohola – šećera), jake veze.
NUKLEAZA seče fosfodiestarske veze.
Pri replikaciji (S faza) se raskida veza, DNK POLIMERAZA ulazi kroz jedrove pore i dodaje komplementarne
nukleotide.
U ćeliji, da li ima više A ili T? Ima više adenina (zbog RNK, jer se i tu javlja).
11
2.2.2013.
BAKTERIJE i VIRUSI
Bakterije
Odlike bakterija:
najstariji živi organizmi na Zemlji
najveća grupa organizama
male dimenzije (mikroni)
kosmopolite
jednoćelijski organizmi – najčešće
kolonije – ređe
Bakterije nemaju jedro, ali imaju naslednu osnovu koja je slična. Haploidna DNK. Ima ribozome, kapsulu. Konjugacija – kontakt
dvebakterije (razmnožavanje.). Dele se prostom fisionom deobom.
Svako živo biće koje se rodi biva kontaminirano bakterijama. Infekcija – stanje kada bakterija pređe u druge organe.
Bakterije koje se razmnožavaju na 100 stepeni – umnožavanje bakterije, umnožavanje DNK – enzim DNK-polimeraza.
Kako može enzim da radi na 100 stepeni? Termofilne bakterije – DNK-polimeraza je termostabilna, može da radi na višim
temperaturama.
Podela bakterija:
prema obliku – koke, bacili, streptokoke (streptos = lanac), stafilo= grozd.
Antibiotici – sprečavaju transkripciju, translaciju ili replikaciju bakterija.
Binarna deoba (isto što i prosta deoba).
Gram (danski lekar) – podelio prema načinu bojenja na: (veoma se brzo dobijaju rezultati)
1. gram pozitivne - koke
2. gram negativne
Antraks – bacil (gram +). Tuberkuloza – najpoznatiji bacil.
Leukociti se nalaze.
Hlamidija – čest uzrok steriliteta.
Modrozelene alge su bakterije.
Kada bakterija nema dobre uslove (nema hrane i toplote) – stvaraju SPORE koje preživljavaju sve uslove. Razmnožavanje je
posle veoma kratko. Oformi se membrana oko nasledne osnove...
Hranjenje bakterija:
1. metanogene bakterije
2. halofitne bakterije
3. termo-acidofilne
Uzročnici su mnogih infekcija (spiroheta, stafilokok, azotofiksatori – elementarni azot).
Bolesti: svaka koja je napisana u knjizi treba da se zna.
12
Virusi
Poseduju nukleinska kiselinu, DNK ili RNK, proteinski omotač oko nje (kapsid).
Nasledna osnova može biti dvolančana/jednolančana DNK/RNK:
jednolančana RNK – poliovirus
jednolančana DNK – parvovirus
dvolančana ________________________
Ulazak faga u bakteriju – bakterija kontaminirana virusom (neće ući na bilo koje mesto).
RNK VIRUSI – moraju prvo da stvore DNK pa onda da prave iRNK, rRNK... da bi se vršila sinteza proteina.
Razmnožavanje virusa:
1. litički ciklus –ulazak viralne DNK u domaćina. Dolazi do infekcije, umnožavanje DNK virusa i razmnožava se (kopira)
2. lizogeni ciklus – inhibiše u genom domaćina i ćelija se razmnožava kao svaka druga normalna. LIZOGENI će pre ili
kasnije preći u LITIČKI (posle 15,20 deoba ili mnogo sporije).
Razlika između RNK i DNK – omotač i RNK se ne duplira već se stvara DNK preko enzima REVERZNA
TRANSKRIPTAZA.
Kod HIV-a : .....RNK – DNK – ulazi u jedro domaćina (transkripcijom stvara RNK) – i stvaraju novi virusi.
Herpes simplex virus
HPV infekcija – na koži.
HPV karcinom usne, grlića materice.
MORFOLOGIJA KIČMENJAKA
II razred gimnazije prirodno-matematičkog smera
Sledeći put se rade sistemi organa i biće kratki test! Sledeći put Klasifikacija životinja i Hordati na 41. str. i onda Sistemi organa.
34 – 52. str.
Carstvo Animalia
Višećelijski eukariotski organizmi – karakterističan heterotrofni način ishrane (gutaje i vare hranu).
Mobilni oblici u potrazi za hranom. Gamete obrazuju u polnim žlezdama (gonadama).
Nivoi organizacije:
Ćelija – strukturna i funkcionlna jedinica građe svih živih bića. Ćelije su grupisane u tkiva.
Tkiva – grupe ćelija istog embrionalnog porekla, u pogledu građe (morfološki) i u pogledu funckije diferencirane na isti način.
Organi – sastoje od jednog ili više tkiva, imaju jedinstvenu, određenu i specifičnu funkciju.
Organski aparati i sistemi organa – skup organa.
Epitelsko tkivo – deo tankog creva (organ koji je deo sistema organa za varenje).
Koža
Ima zaštitnu ulogu, primanje nadražaja i izlučivanja. Kod nekih organizama koža ima ulogu disanja, ishrana, kretanje, održavanje
temperature tela.
Skeletni sistem
Uloga: potporna, zaštitna – spoljašnji skelet (puževi , školjeke, rak, insekti), oblik tela – unutrašnji skelet (kosti kičmenjaka) i
kretanje.
Mišićni sistem
17
Uloga: potporna, daje čvrstinu, oblik telu, pokretanje, ishrana, varenje, disanje, kruženje telesnih tečnosti, izbacivanje polnih
produkata.
1/3 do 1/2 mase tela (kod čoveka oko 1/2 mase!)
Kod životinja sa mekim telom mišići se nalaze odmah ispod površine i obuhvataju celo telo – omogućavaju im kretanje.
Kod životinja koje imaju spoljašnji ili unutrašnji skelet mišići su u snopovima pričvršćeni za skelet (kod spoljašnjeg skeleta,
unutrašnji mišići, obrnuto kod unutrašnjeg skeleta)
Nervni sistem
Prima informacije o promenama, kombinuje ih i povezuje i obezbeđuje adekvatan odgovor. Obezbeđuje FUNKCIONALNO
JEDINSTVO ORGANIZMA KAO CELINE!
Tipovi nervnog sistema:
1. MREŽAST ili difuzni – javlja kod DUPLJARA, nervne ćelije su raspoređene po celom telu i povezane nastavcima.
Evolutivno je došlo do grupisanja nervnih ćelija – kod beskičmenjaka GLAVENE GANGLIJE a kod kičmenjaka
MOZAK koji zajedno sa nervnim stablom čini CENTRALNI NERVNI SISTEM.
Pored centralnog n.s. postoji i PERIFERNI NERVNI SISTEM – čine AKSONI – nastavci nervnih ćelija (grupisani u
nerve) i retke nervne ćelije.
2. VRPČAST – nervne ćelije ravnomerno raspoređene duž stabla; formiraju vrpce
3. GANGLIANARAN – nervne ćelije formiraju pduž stabla (ganglije)
4. LESTVIČAST – ganglije se ponavljaju duž tela, unutar segmenata; povezane su uzdužnim i poprečnim vezama (ima
oblik merdevina)
5. Naš tip (kod kičmenjaka) nervnog sistema naziva se CEVAST NERVNI SISTEM jer nervno stablo ima unutrašnju cev.
Endokrini sistem
Predstavlja sistem organa sa unutrašnjim lučenjem. Prokdukti se oslobađaju u krv. Deluje zajedno sa nervnim sistemom. Luče se
HORMONI – produkt (odlaze u krv i do ciljnih organa).
Sistem za varenje
Najednostavniji organizam – dupljar (nema analni otvor).
Usni otvor, crevni kanal, analni otvor (NEMERTINE su prvi organizmi kod kojih se javlja) i crevne žlezde (mogu naći u zidovima
samoh creva ili kod organa koji imaju izvodne kanale u crevu) – može doći do specijalizacije pojedinih delova sistema.
Sistem za izlučivanje
Izlučuju se samo supstance koje nastaju UNUTAR ĆELIJE. Moraju da prođu kroz ćelijsku membranu. Mogu ga činiti:
1. Protonefridije – razgranate cevčice sa zatvovrenim početnim delom.
2. Metanefridije – izuvijane cevčice sa početnim delom koji se otvara u telesnu duplju. Kod kičmenjaka – BUBREG.
3. Malpigijeve cevčice – zatvoren početni deo, otvaraju se u crevo (kod skakavaca)
18
Sistem za razmnožavanje
Može biti:
1. bespolno – prosta deoba, pupljenje, regeneracija
2. polno – postoje polni organi i u njima polne ćelije (gameti)
Simetrija
Organizme delimo po tipu simetrije. Suprotne strane tela se podudaraju (kao predmet i lik u ogledalu).
Organizmi:
1. asimetrični - AMEBA
2. sferični
3. radijalno (petozračna) simetrični – obično cilindričnog oblika, može da se preseče 5 ravni i da dele telo na 2 jednaka tela.
4. bilateralno simetrični – kod nas, moguće je provući 3 ravni simetrije
Segmentacija
1. spoljašnji sebmenti – kišna glista, rakovi
2. unutrašnji segmenti – ribe, odnosi se na segmentiranost unutrašnjih organa. Kod nas – kičmeni pršljenovi, rebra, neki
mišići...
Telesne duplje
Najjednostavnije životinje: npr. kod sunđera – u unutrašnjosti sunđerasta masa postoji – PARENHIM, nalazi između spoljašnjeg i
unutrašnjeg sloja ćelija.
Kod većine životinja – telesne duplje obrazuju se između telesnog zida (EKTODERMA) i creva (ENDODERMA).
Uloga: odvaja unutrašnje organe od površine, bolja fleksibilnost, bolje cirkulisanje tečnosti i raznošenje materija.
Tipovi telesnih duplji:
1. PSEUDOCELOM – prestavlja ostatak blastuline duplje (primarne telesne duplje)
2. CELOM – SEKUNDARNA telesna duplja. Ima svoj epitel – PERITONEUM (spoljašnji uz telesni zid i unutrašnji uz
crevo). Mi imamo sekundarnu telesnu duplju!
19
23.2.2013.
Tipovi životinja:
Imaju specifičan plan građe (MORFOTIP)
– odlike svojstvene jednom tipu (npr. horda kod hordata)
- odlike koje deli sa drugim tipovima (npr. bilateralna simetrija kod hordata)
Nastanak: pre oko 530 miliona godina, tokom nekoliko desetina miliona godina
HORDATI
HORDA – savitljiv osovinski potporni organ. U nekom periodu svog razvića ima hordu – spada pod hordate!
(zeleno na slikama)
1. Plaštaši
2. Kopljaši
3. Kičmenjaci
Glavne odlike:
1. horda
2. cevast nervni sistem
3. bočni prorezi ždrela
4. mišićavi repni region
Ostalo:
1. troslojna gastrula (ektoderm, endoderm, mezoderm)
2. celomska duplja
3. bilateralna simetrija
4. cefalizacija – razvijanje glavenog regiona
5. unutrašnji skelet, poreklom od mezoderma
6. segmentacija nekih delova
Horda – vrpca od izmenjenih epitelnih ćelija sa vakuolama + ovojnice od vezivnog tkiva. Vrlo je savitljiv hidroskeletni organ.
Oko horde – ovojnica od vezivnog tkiva.
Kopljaši: Imaju hordu tokom celog života!
Plaštaši: Horda u repnom regionu (samo kod larve!!). Adultni oblici nemaju hordu! (već samo u stupnju larve)
Kičmenjaci: Horda se zamenjuje kičemnicom tokom embrionalnog razvića.
PLAŠTAŠI – TUNICATA
20
Ascidija – najbrojnija grupa
Larva:
Sve odlike hordata!!
Horda se nalazi u repnom delu, imaju nervnu cev koja je proširena u prednjem delu. Čulni organi: „oči“, org. čula ravnoteže.
Pokretni su organizmi.
Međutim na adultnom stupnju gube sve odlike hordata.
KOPLJAŠI – CEPHALOCHORDATA
Prelaz je teško proučavati, nema tragova. Smatra se da su nastali od sesilnih grupa sličnih današnjim BODLJOKOŠCIMA sa
lofoforom (izraštaji sa trepljama).
Zamena lofofora ždrelom sa bočnim prorezima.
Trepljasta larva – larav sa mišićavim repom (nastaju horda i nervna cev).
Gubi se adultni sesilni stupanj – „slobodni hordat“
I kod jedne i druge isti geni utiču na razviće. Ti geni koji utiču na razviće – HOKS geni!!
Novija gledanja:
21
Isti regulatorni geni kod beskičmenjaka i kičmenjaka. Orijentacija organa tokom embriogeneze u odnosu na donju i gornju stranu
tela.
Beskičmenjaci: nervni stablo, dole (trbušno)
Kičmenjaci: nervna cev, gore (leđno)
Gornja strana tela kičmenjaka i donja strana tela beskičmenjaka – HOMOLOGE
Kičmenjaci nastali „izvrtanjem“ beskičmenjaka (19 vek).
Ista genetička regulacija segmentacije tela kod kičmenjaka i annulata.
KIČMENJACI
1. Kolousti – AN-AMNIOTI
2. Ribe – AN-AMNIOTI
sa hrskavičavim skeletom
sa koštanim skeletom
3. Vodozemci – AN-AMNIOTI
4. Gmizavci – AMNIOTI (postoji amniotski omotač)
5. Ptice – AMNIOTI
6. Sisari – AMNIOTI
Unutrašnja segmentacija:
trup i rep – segmenti muskulature, kičmenice, rebara, moždinskih nerava
raspored proreza ždrela, skeletnih i mišićnih elemenata ždrela, nerava
Kloaka: granica između trupnog i repnog regiona; zadnji deo creva u koji se ulivaju izvodni kanali mokraćnog i polnog sistema.
Odvaja TRUPNI i REPNI region.
KOŽA KIČMENJAKA:
Uloga:
1. zaštita
2. kontakt sa spoljnom sredinom
3. komunikacija između jedinki
4. održavanje oblika
5. održavanje stalnosti unutrašnje sredine
6. kod endotermnih organizama – TERMOREGULACIJA. Metabolički procesi – energija/toplota koja se oslobađa preko
kože
Koža se sastoji iz POKOŽICE (višeslojni epitel), KRZNA (vezivo) i POTKOŽNOG SLOJA (sličan krznu sa masnim ćelijama).
1. POKOŽICA:
- kolousti i ribe: skoro čitava od živih slojeva(ćelija), samo na površini tanka kutikula
- kopneni kičmenjaci: rožna supstanca, rožni sloj na površini (odbacuje se i zamenjuje novim!)
Tvorevine kože od rožne supstance: rožne krljušti, kandže, papci, kopita, nokti, dlaka, perje. Keratin – ispunjava citoplazmu ćelije
i stvara se rožna supstanca.
22
Epitelna tkiva nemaju krvne sudove! Sve se nalazi u krznu!
2. KRZNO:
- znatno deblje
- završni delovi krvnih i limfnih sudova, nervnih vlakana, čulni organi, mišićna vlakna, žlezde pokožice, skeletne tvorevine krzna
- Kožne žlezde: (znojne, lojne, mlečne)
kod svih kičmenjaka!
izbacuju produkte na površinu
jednoćelijske kožne žlezde kod kolousta i riba
višećelijske kod kopnenih kičmenjaka
- Kolousti, ribe vodozemci sisari: dobro razvijene
- gmizavci, ptice: manje razvijene
- Obojenost kože:
pigmenti, refleksija (od krvnih sudova – ružičasta boja)
uloga: zaštitna, upozoravajuća, prepoznavanje mužjaka i ženki
Integracija informacija:
1. NERVNI SISTEM:
reguliše brze i složene aktivnosti; informacije prenose neuroni preko sinapsi, brzo i precizno.
2. ENDOKRINI SISTEM:
reguliše aktivnosti dužeg trajanja – metabolizam, embrionalno razbiće, promet vode i minerala, rast, morfogeneza,
varenje hrane.
Prenosi informacije HORMONIMA – putem telesnih tečnosti (krvi) se raznose do ćelija; deluju na više organa, u dužem
vremenskom periodu.
pr. ubod na iglu
Receptori u koži – završici senzitivnih neurona, informacija se prenosi njima do kičemne moždine. Interneuron prenosi
informacija sa neurona i svojim aksonom prenosi informaciju na motorni neuron koji ostvaruje nervno-mišićnu sinapsu i dovodi
do kontrakcije mišića!
Veza između nervnog i endokrinog sistema – veza na nivou HIPOTALAMUSA i HIPOFIZE! (o hormonima sledeći put)
Hipotalamus – neuro-endokrine ćelije – hormoni ulaze u krvotok na nivou hipofize koja sintetiše određen broj hormona (TSH,
FSH, LH....)
ČULNI ORGANI
Najednostavniji su NERVNI ZAVRŠECI – početni delovi senzotirnih neurona, nalaze u koži, mišićima, zglobovima, unutrašnjim
organima, regauju na pritisak i temperaturu i omogućavaju doživljaj bola, gladi žeđi. Mogu biti SLOBODNI ili UČAURENI.
Predstavljaju TAKTILNE ORGANE – na celoj površini kože (više ih ima na delovima prstiju), ima ih više na određenim
delovima tela, tetivama, mišićima, zglobovima.
Nervni završeci deluju i na promenu temperature – ORGANI ZA PRIJEM TERMIČKIH DRAŽI – na površini tela i u
hipotalamusu.
HEMIJSKA ČULA
MIRISNI ORGANI
Kod čoveka smešteni su u krovu nosne šupljine i tu se nalazi mirisni epitel – sadrži čulne ćelije (olfaktorne cilije – nastavci koji
primaju informacije) + potporne ćelije koje mogu da se diferenciraju u čulne ćelije. Postoje i žlezde – bitno je da površina uvek
bude vlažna.
23
3 tipa: čulne, potporne i žlezdane!
Od mirisnog epitela – mirisni nerv – odnosi informacije do delova u mozgu.
Kod vodenih oranizama: dva otvora!
ČULO UKUSA
Smešteno na jeziku – PAPILE koje se sastoje iz čulnih kvržica. Jedna čulna kvržica ima čulne ćelije, potporne koje se
diferenciraju u čulne kada treba i nervna vlakna koja odvode informacije do mozga. Mikrovili.
Stato-akustički sistem:
organ ravnoteže i slušni organ
Čulo ravnoteže i sluha smešteno je u UNUTRAŠNJEM uhu: sistem kesastih proširenja i cevi.
Pored njih nalazi se i PUŽ – kod amniota.
Kopneni kičmenjaci imaju i SREDNJE UHO (BUBNA OPNA).
Kod sisara – 3 slušne koščice + SPOLJAŠNJI slušnji kanal!
Kod sisara: spoljašnje uho, spoljašnji slušni kanal, bubna opna i 3 slušne koščice (ČEKIĆ, NAKOVANJ, UZENGLIJA) – srednje
uho!
Unutrašnje uho – čulo ravnoteže i sluha – 3 polukružna kanala koji stoje pod pravim uglom, na kraju svakog – kesasto proširenje i
drugi deo unutrašnjeg uha – PUŽ – kod čoveka 2,5 naboja.
PUŽ (COCHLEA) – slušni epitel i kreće od njega nerv koji nosi informaciju do mozga.
ČULO VIDA
Kod svih kičmenjaka – PARNE, bočne oči. Uloga:
1. viđenje spoljašnje sredine
2. razlikovanje trajanja dana i noći i intenziteta sunčeve svetlosti
Kod nekih kičemnjaka – NEPARNE. Uloga:
1. razlikovanje trajanja dana i noći i intenziteta sunčeve svetlosti.
Građa oka:
1. spoljašnji sloj – beonjača i rožnjača
2. središnji sloj – sudovnjača (bogata krvnim sudovima), cilijarno telo i dužica (sadrži pigmentne ćelije, u sredini se nalazi
zenica koja može da se skuplja i širi)
3. unutrašnji sloj – mrežnjača – sadrži čulne ćelije (čulni epitel) – sadrži dva tipa čulnih ćelija: štapićaste i kupaste ćelije
(značajne za viđenje boja). Nalaze se i nervne i potporne ćelije.
Unutrašnjost ispunjava staklasto telo.
Akomodacija oka – prilagođavanje oka (izoštravanje). Kod vodenih organizama – pomera se sočivo. Kopnenih – menja oblik
sočiva (važni su cilijarni mišići)!!!
Sposobnost viđenja boja: košljoribe, ptice, gmizavci, primati.
24
PNS (Periferni nervni sistem) – glaveni, kranijalni i moždinski nervi + autonomni – nervi i ganglije za inervaciju visceralnih
organa.
MOZAK
4 moždane komore:
prve 2 u prednjem mozgu, treća međumozak, 4. završni i zadnji mozak
KIČMENA MOŽDINA
U sredini – centralni kanal (cevast). Oko njega – siva masa (izgrađena od TELA neurona i ima oblik leptira: gornji i donji
stubovi). Oko sive mase – bela masa (nastavci nervnih ćelija - mijelinizirana i nemijelinizirana).
Gornji stubovi – tela interneurona!
Donji – tela motornih neurona!
ZAVRŠNI MOZAK
Sličan kičmenoj moždini po građi – centar vegetativnih funkcija (disanje, gutanje, povraćanje, širenje i skupljanje krvnih sudova)
ZADNJI MOZAK (MALI MOZAK SISARA)
Kontroliše motoriku – održavanje telesne ravnoteže i regulisanje mišićnog tonusa.
SREDNJI MOZAK
Optički režnjevi (SEM kod sisara!!)
MEĐUMOZAK
Raznolike uloge:
1. na krovu EPIFIZA (kod ptica i sisara je žlezda)
2. bočno – relejni (samo prolaze nervna vlakna) centri za put impulsa
3. donji deo – jezgra sa integrativnom funkcijom, regulacija temperature, gladi, žeđi...
KORA HEMISFERA:
1. ASOCIJATIVNE FUNKCIJE
2. manje: motorne i senzitivne oblasti
3. SAZNAJNE SPOSOBNOSTI PRIMATA (samosvest, tj. um)
TEST
1. Biološka disciplina koja se bavi proučavanje tkiva naziva se HISTOLOGIJA.
2. Epiteli i šta oblažu. d)
25
3. Epitelske ćelije koje imaju sposobnost da luče različite materije formiraju ŽLEZDANI EPITEL.
4. Kada se odrasla osoba ugoji POVEĆAVA SE REZERVA MASTI.
5. Tetive, ligamente i vezivne omotače gradi GUSTO VEZIVNO TKIVO.
6. Kod hrskavičavog tkiva HRANLJIVE MATERIJE DOSPEVAJU IZ OKOLNIH TKIVA. (kao i kod EPITELA)
7. Većina krvnih ćelija se formira u KOSTNOJ SRŽI.
8. Kod krvnog tkiva matriks je TEČAN.
9. Srčano mišićno tkivo se KONTRAHUJE POD UTICAJEM SPECIJALNIH ĆELIJA SMEŠTENIH U SRCU, IMA SAMO
JEDNO JEDRO i NALAZI SE SAMO KOD KIČMENJAKA.
10. Kraći nastavci – DENDRITI.
11. Neuroni koji sprovode informaciju do drugih nervnih ćelija su INTERNEURONI.
12. Čulni organi – PRIMAJU DRAŽI I PREVODE IH U NADRAŽAJE.
13. Kod čoveka mišići zauzimaju POLOVINU MASE TELA.
15. Čulni organi koji primaju mehaničke draži su TAKTILNI, ORGANI ZA RAVNOTEŽU I ORGANI ČULA SLUHA.
16. Organi koji primaju hemjske draži su MIRISNI I ČULO UKUSA.
17. Pseudocelom je ostatak BLASTULINE DUPLJE.
18. Celom SEKUNDARNA TELESNA DUPLJA.
19. Epitel celoma – PERITONEUM.
PARENHIM – životinje koje nemaju telesnu duplju
20. Kod bilateralno simetričnih organizama – samo jedna ravan koja deli telo na dve simetrične strane
21. Koja od naavedenih klasa pripada celomskim Deuterostomijama – HORDATI i BODLJOKOŠCI
22. Zajednička odlika hordata je CEVAST NERVNI SISTEM
23. Plaštaši pokazuju sve osnovne odlike hordata na stadijum LARVE.
24. SVE
25. Kod kičmenjaka završni delovi krvnih i limfnih sudova kože se nalaze u KRZNU
26. Čulne kvržice čula ukusa SE KOD RIBA NALAZE I NA POVRŠINI TELA.
27. Koliko pari slušnih koščica imaju sisari TRI
28. Neparne oči kod kičmenjaka b)
29. U sastav središnjeg sloja oka kičmenjaka ulazi SUDOVNJAČA, CILIJARNO TELO, DUŽICA.
30. Štapićaste i kupaste ćelije su deo čulnog epitela MREŽNJAČE
26
2.3.2013.
Komadanti : nervi i CNS. Sve što izlazi bočno - nervi. Iz mozga – glaveni nervi (kranijalni) i moždanski (spinalni)!
GLAVENI NERVI
Ima ih 12 (1- mirisni, 2- vidni, 3-okulomotorni 4 i 6, 5 – trograni živac (trigeminus) ), neki su dobili nazive prema poziciji, neki
prema imenu (7- facijalis) neki živci su PARNI. Neki su i mešoviti. Spajaju se u hijazmu...
Tela: u jedrima mozga
Funkcije:
1. senzorni (vid, sluh, miris...)
2. motorni (očna jabučica)
3. mešoviti (oblast škrga i njihovih derivata)
Nazivi:
po funkciji (optički, mirisni, stato-akustički)
po položaju i izgledu (terminalni, trograni, lutalac)
Gmizavci, ptice i sisari imaju 13 pari (od nultog terminalnog do 12. podjezičnog), a kolousti, ribe i vodozemci imaju 11 pari!!
Endokrini sistem
Žlezde sa unutrašnjim lučenjem. Luče svoje produkte u krvotok. Komadanti našeg tela.
Kakva je endokrina reakcija? Spora.
1. Hipofiza: adenohipofiza (gmizavci, ptice i sisari) i neurohipofiza (kolouste, ribe i vodozemci). Luči hormon RASTA
(cilj: koštano tkivo, mišićno, koža... CELO TELO). Hormon rasta direktno deluje na sve ćelije (nema posrednika). FSH,
LH – izlučuju u krvotok i ide do gonada gde stimuliše MITOZU u folikularnoj ćeliji i one luče ESTROGEN!! Raste
folikul i nivo hormona do momenta OVULACIJE (dolazi do skoka ESTADRIOLA I FSH). Receptori se nalaze i u CNS-
u (promena raspoloženja tokom ovih dešavanja). PROLAKTIN – mleko; nedugo posle porođaja; nakon svakog prekida
27
trudnoće može da se javi. ACTH – stimuliše nadbubrežnu žlezdu. TSH – stimuliše štitastu žlezdu da luči T3, T4 (kada
nema dovoljno joda) .
2. Hipotalamus
3. Štitasta žlezda + paraštitasta žlezda – žlezde se nalazi ispod larinksa (grkljana). Parathormon luči paraštitasta žlezda –
prati Ca (pada Ca, raste P i obrnuto). Ca u kostima – rezervoar, a nalazi se vezan za proteine kao slobodan/aktivan.
4. Nadbubrežna žlezda kod prostijih kičmenjaka odvojeni srži i kora – nalazi iznad bubrega.Sastoji se iz: srži i kore. Kod
prostih su odvojeni svž i kora, a kod složenijih su spojeni. SRŽ luči ADRENALIN (hormon srdžbe, besa, straha), ono što
radi SIMPATIKUS radi i ADRENALIN!! KORA – luči steroidne hormone, mineralokortikoide, glikokortikoide!
5. Pankreas – endokrina uloga: luči insulin i glukagon. Insulin – snižava nivo glukoze, i smanjuje broj u krvotoku.
Glukagon – „cepka“ glikogen i povećava nivo šećera u krvi. Egzokrina uloga: sokovi za varenje, tripsin, hemotripsin...
Kanal iz pankreasa: uliva žuč, dvanaestopalačno crevo.
6. Gonade: testis i ovarijum – egzokrina uloga gonada:
endokrina uloga: progesteron – važan za trudnoću, ovarijum luči estrogen za pripremu dolaska embriona. Ukoliko se ne
desi oplodnja, dolazi do krvarenja. Progesteron – najvažniji u trudnoći. Testosteron – luči IZMEĐU semenih kanalića
(nalaze Lejdigove (T) ćelije), a u semenim kanalićima testisa se stvaraju SPERMATOZOIDI (vrši se
SPERMATOGENEZA)! Egzokrina uloga: stvaranje i oslobađanje polne ćelije!!!!!!!!
Pankreas i gonade imaju EGZOKRINU i ENDOKRINU ulogu.
MIŠIĆI
Uloga:
omogućavaju kretanje
održavanje položaja tela
omogućava kretanje unutar tela (hrana, vazduh, krvni sistem) – kretanje prema srcu
stvaranje toplote (homeotermija) – polovina energije se troši na Na+K+ pumpu!
čine značajan deo mase tela (25 do 50%)
Dominantna muskulatura jeste POPREČNOPRUGASTA – KIČMENJACI. Ali ne bi mogla ništa bez skeleta (mišić se završava i
tetivom se spaja sa kostima).
Čini značajan deo mase (25 do 50%), vezana je za skeletni sistem (lokomotorni sistem), veza sa skeletom preko tetiva na
krajevima (najjača je AHILOVA tetiva). Deluju u antagonističkim grupama (grupe sa suprotnim dejstvom), pr. biceps i triceps.
Osnovne grupe skeletnih mišića:
1. mišići trupa i repa
2. spoljašnji mišići očne jabučice
3. mišići primarno škržnih lukova – kod kopnenih se polako redukuju, kod vodenih organizama su razvijeni.
4. mišići poda ždrela, jezika i grkljana
5. mišići ekstremiteta
28
ne pokreću škržne lemente već pokreću vilice, grade pod usne duplje, učestvuju u gutanju hrane, daju izraz lica (sisari).
SKELETNI SISTEM
Skelet kičmenjaka:
koštano tkivo: dentin, gleđ
ostala potporna tkiva postoje i kod drugih hordata – horda, hrskavica
Kožni skelet:
krljušti riba
koštani elementi kože (koštane ploče)
zubi – dentin + gleđ:
Konusni zubi (isti) – ribe, vodozemci i gmizavci
Različiti zubi: sisari ali poneki gmizavci i ribe!
Pretkutnjaci i kutnjaci – usitnjavanje hrane, sekutići i očnjaci napred – odvajaju zalogaje.
koštani elementi glavenog skeleta
koštani elementi ramenskog pojasa
HORDA je prvi skeletni element. Građena je od VAKUOLIZIRANIH epitelnih ćelija. Smeštena je ispod nervne cevi, a iznad
crevne cevi. Proteže se od hipofize do kraja repa. Kod odraslih organizama kičmenjaka – adulti, horda je redukovana ili je nema.
Menja je KIČMENICA!
KIČMENI PRŠLJENOVI
Elementi:
1. TELO – (1) u kome se nalazi otvor kroz koji prolazi kičmena moždina, sa donje strane nervne cevi.
2. POPREČNI NASTAVCI – (2) pripoj mišića, ligamenata
29
3. TRNOLIKI NASTAVAK – (1) pripoj mišić, ligamenata
Telo je spojeno sa nastavcima preko LUKOVA i obrazuje šupljinu koja se nastavlja na šupljinu sledećeg pršljena.
Najmasivniji je 5L pršljen.
Segmenti pršljenova ne odgovaraju segmentima kičmene moždine, u početku prate ali se kasnije sve više razlikuju.
KIČMENICA
Diferencirana na trupni i repni region kod riba i beznogih kičmenjaka.
Rebra su vezana za sve pršljenove trupnog regiona. Repni deo ima donje lukove.
Četvoronožni način života – KRSTAČNI region. On se oslanja na karlični region. Vratni region omogućava pokrete glave. Uloga
karlice:
1. štiti organe (materica, ..)
2. težište
Timus – T-limfociti
GLAVENI SKELET
Čuva mozak, čulne organe, omogućava uzimanje hrane. Lobanja + vilice:
1. škržni luk – mandibularni luk
2. škržni luk – hioidni luk, pomaže funkciju vilice. Kod kopnenih kičmenjaka se redukuju škržni lukovi i pomažu
funkciju jezika.
Gornja vilica je nepokretna Maksila osim kod riba. Donja vilica Mandibula je pokretna.
30
9.3.2013.
DIGESTIVNI SISTEM
Epitel, mišićno tkivo, vezivno
Uloga:
1. unošenje hrane
2. fizička i hemijska razgradnja
3. upijanje hranljivih materija
4. izbacivanje nesvarenih produkata
Delovi:
usna duplja sa pridruženim žlezdama (pljuvačnim )
crevni kanal sa dodatnim organima (jetra, žučna kesa i pankreas) – dvanaestopalačno crevo (knjiga)
Čuvati se pitanja u kom se delu luče hormoni digestivnog sistema! (to naučiti)
Usna duplja
Mesto gde se ukrštaju respiratorni i disajni putevi (na nivou ždrela se spajaju).
Svod gornje vilice i pod nosne duplje.
Nastavlja se JEDNJAKOM (mišićna cev).
Čine je:
1. jezik
2. žlezde (ribe – jednoćelijske)
3. kopneni kičmenjaci (višećelijske žlezde)
4. pljuvačne žlezde (čulo ukusa + prolaz hrane)
5. otrovne žlezde
6. žlezde za izlučivanje soli – postiže se OSMOREGULACIJA! So je jako bitna, kada neko izgubi puno tečnosti daje mu
se slani rastvor ili nešto da jede, slano – da bi zadržali vodu treba da imamo soli.
Digestivni sistem je kod različitih organizama drugačije koncipiran. Kod preživara – 4 dela želuca.
Endokrini je kod nekih organizama u sklopu creva.
Crevni kanal
Prednji deo creva:
1. ždrelo
2. jednjak
3. želudac
Zadnji deo creva:
1. tanko crevo – vrši APSORPCIJA
2. debelo crevo – REAPSORPCIJA, tj. apsorpcija vode
3. kloaka ili anus
Jetra ono što preradi izbacuje u crevo. Hidrosolubilni produkt – ide do bubrega.
Prednji deo – uloga:
transport i natapanje hrane pljuvačkom
Zadnji deo – uloga:
razlaganje i apsorbovanje hrane i izbacivanje izmeta.
Kopneni kičmenjaci – složeniji želudac i dvanaestopalačno crevo (izvodni kanali).
CREVNA SLUZOKOŽA:
specifičan epitel – CILINDRIČAN (ali do želuca je TREPLJAST kao i rektum)
jednoćelijske i višećelijske cevaste žlezde
luče enzime i hormone
ŽLEZDE:
JETRA ima sekretornu ulogu, luči žuč (žučna kesa), a žuč razlaže masti na masne kapljice
PANKREAS – egzokrini pankreas (enzimi za digestiju)
Endodermalno poreko + ulivaju se u dvanaestopalačno crevo (12).
RESPIRATORNI SISTEM
Uloga:
1. razmena gasova O2 – CO2
2. kod kičmenjaka posebni organi za disanje
3. transport gasova – krv, hemoglobin, ER (protein nosače nalaze u krvi)
4. respiratorni medijum – vazduh ili voda (preko čega dolazimo do kiseonika)
5. ventilacija (unosimo vazduh u respiratorni sistem do pluća gde se vrši razmena gasova)
6. respiratorni organi – različiti po poreklu, građi i položaju (kod vodenih – bliži su koži)
PLUĆA:
Osnovni repsiratorni organ kod kopnenih kičmenjaka.
Ribe ređe (mnogo perke, dvodihalice).
Pluća su unutrašnji organ, sprovodni sistem pluća – spoljašnja sredina.
Usni-nosni otvor – ždrelo – dušnik – bronhije.
Ždrelo – presek disajnog i digestivnog puta.
Oko pluća – plućna maramica.
Levo plućno krilo je manje nego desno.
32
Između – značajan prostor ispod sternuma – splet disajnih i vaskularnih elemenata (gust segment).
SISARI:
usna – nosna duplja – ždrelo – grkljan – dušnik – bronhije – bronhiole – alveole
ogromna respiratorna površina, najveća među svim kičmenjacima
oko alveola je usporen krvotok (kod alveola dolazi redukovana krv iz srca) – veća konc. CO2 u venskoj krvi!
kraj venskog i početak arterijskog krvotoka
U svim ovim organima gde postoji USPORENI krvotok dešavaju se najčešće METASTAZE.
TRANSPORTNI SISTEM
Šupljine ispunjene tečnošću koje raznose materije po telu čine transportni sistem (kiseonik, hranljive materije, produkti
metabolizma, hormoni). Sve što u krvotoku se veže za protein.
Otvoren transportni sistem – HEMOLIMFA.
Zatvoren transportni sistem – KRVNI ili LIMFNI sistem.
SRCE RIBA:
imamo pretkomoru i komoru i pre pretkomore – VENOZNI SINUS, a iz komore se nastavlja ARTERIOZNI KONUS.
SRCE SA NEPOTPUNOM PREGRADOM (dolazi mešanje):
ŠANT – prelazak krvi iz većeg pritiska u manji.
Kod srca – kod MALOG krvotoka:
VENE donose krv do srca, a krv koja odlazi od srca preko PLUĆNIH ARTERIJA do pluća, a onda se oksigenisana krv
vraća PLUĆNIM VENAMA i odlazi AORTOM!!
ULOGA:
1. mišićna pumpa
2. usisava krv VENAMA
3. potiskuje krv ARTERIJAMA
4. izlaze arterijski krvni sudovi
5. ulaze venski krvni sudovi
33
6. 4 dela: VENOZNI SINUS, PRETKOMORA, KOMORA, ARTERIJSKI KONUS
Kod srca – KRSTASTA podela (pretkomore, komora i desna i leva strana srca)
Kontrakuje od pretkomora prema komorama.
RITAM SRCA – srčana frekvenca / puls.
SRCE KIČMENJAKA:
1. disanje plućno
2. 4 dela: (nema venskog sinusa i arterijskog konusa)
3. leva predkomora
4. leva komora
5. desna predkomora
6. desna komora
Za razliku od pluća i jetre gde je usporen krvotok, kod srca tumori skoro ne postoje.
Donja i gornja šuplja vena dolazi u DESNU PRETKOMORU – iz DESNE KOMORE venska krv odlazi do pluća pomoću
4 PLUĆNE ARTERIJE.
Zatim PLUĆNIM VENAMA (3) dolazi u LEVU PRETKOMORU OKSIGENISANA KRV i iz LEVE KOMORE odlazi
krv pomoću AORTE.
VELIKI KRVOTOK:
LEVA KOMORA preko AORTE arterijskim sistemom dolazi do kapilarnog sistema. Nakon oslobađanja kiseonika i
glukoze prelazi se na VENSKI sistem (VENE – GORNJA I DONJA ŠUPLJA VENA) do DESNE PRETKOMORE.
Kako ćemo razlikovati arterije i vene? Pritisak je veći u arterijskom sistemu, zato arterije imaju volumen (deblji mišićni sloj), a
vene su tanje. Vene mogu da zadrže puno krvi, ali ako zalisci posustanu, nastaje problem.
MALI KRVOTOK:
Od DESNE KOMORE PLUĆNOM ARTERIJOM (VENSKA KRV) dolazi do PLUĆA (ALVEOLE KAPILARNA
MREŽA). Vraća se PLUĆNIM VENAMA (ARTERIJSKA KRV) do LEVE PRETKOMORE.
SRCE KIČMENJAKA:
Uz plućno disanje – razdvojeni tokovi oksigenisane i deoksigenisane krvi
Pregrada među komorama.
Transformacija arterioznog konusa
Venska krv iz venoznog sinusa
Plućnim venama oksigenisana krv u srce
Iz venoznog sinusa venska krv i srce
krokodil, sisari i ptice – potpuno odvojeni tokovi venske i arterijske krvi
kičmenjaci sa kožnim disanjem (kornjače) kada rone – nema respiracije i tada se mešaju arterijska i venska krv!
34
ŠANTOVI – spojevi, između arterije i vene (pa se javlja više krvi u nekom delu).
SISTOLA, DIJASTOLA – iz knjige
KRVOTOK
Poseban venski sistem.
Crevne vene i vena slezine – vena porte.
Podela vena:
I vene creva + jetre + žumance + repa
II prednji deo trupa + glave + ekstremiteti
III zadnji deo trupa + ekstremiteti
LIMFOTOK
Postoje samo dovodni sudovi.
Limfa se uliva u venske krvne sudove, sporo se kreće.
Limfni sinusi.
Limfotoka NEMA samo u CNS-u!
Limfni čvorovi, krajnici, slezina.
UROGENITALNI SISTEM
Uloga:
1. održavanje jonskog sastava telesnih tečnosti
2. održavanje količine vode u organizmu
3. osmoregulacija u različitim uslovima
4. slatka voda – slana voda – kopno (znati primere)
Šta rade organizmi koji žive u slanoj vodi? Preti im opasnost da više soli uđe u telo, i žele da sačuvaju vodu a izbace so.
EKSKRECIJA
Slana voda – izbacuju so + čuvaju vodu
Slatka voda – izbacuju vodu + čuvaju so
Suvozemni – čuvaju vodu
Centralni organ je BUBREG.
URINARNI SISTEM = BUBREG + IZVODNI KANALI
NEFRON – jedinica bubrega.
(Nefro – prefiks za bubreg)
NEFRON = bubrežna čaura + arterijski krvni kapilari oblika klupčeta + bubrežna cevčica
Bubrežna čaura + kapilarni krvni sudovi = BUBREŽNO TELAŠCE
35
BUBREG SISARA:
1. bubrežna telašca + izuvijani delovi bubrežnih cevčica su u KORI BUBREGA
2. središnji delovi bubrežnih cevčica + sabirne cevčice su u SRŽI BUBREGA
U srži ima nekoliko piramida koje se prazne u karlicu – ureter.
Bubreg ima samo jedan ureter (2).
Ureteri – mokraćna bešika – uretra (1).
URETER – od bubrega do bešike (2)
URETRA – od bešike (1)
Nekoliko vrsta:
PRONEFROS, MEZONEFROS, PRONEFROS I METANEFROS.
Ovarijum gubi vezu sa mezonefrosom kod žena i svakog meseca dolazi do OVULACIJE a kod muškaraca ne jer postoji
povezanost urinarnog i genitalnog trakta.
UROGENITALNI SISTEM
Kod muškaraca – veza sa semenikom
Kod žene – nema veze, mora da pukne jajnik (ovulacija)
GENITALNI SISTEM
Gonade – primarne polne odlike.
Jajnici, jajovod, materica.
Kod muškaraca i prostata.
RAZMNOŽAVANJE SISARA:
1. Sisari se razmnožavaju POLNO
2. polni dimorfizam
3. testisi – jajnici
4. retko, klonska reprodukcija od ženki
5. gonada + izvodni kanali + kopulatorni organi = SISTEM ORGANA ZA RAZMNOŽAVANJE
EPIDIDIMIS
REPRODUKCIJA:
VIVIPARNI ORGANIZMI – razviće u jajovodim (rađaju se živi)
OVIPARIJA – polaganje jaja (neoplođenih ili oplođenih) i razviće u jajima
Belance i žumance (ptice)
VIVIPARIJA – razviće u jajovodima – materici (telo majke), ishrana preko placente i rađanje živih mladunaca.
36
37
16.3.2013.
RAZVIĆE
HOMOLOGI HROMOZOMI
Su isti po obliku i veličini, jedan potiče od majke, a drugi od oca i imaju iste genske lokuse (mesta na kojima se nalaze geni).
Genski lokus je mesto jednog gena na hromozomu.
Isti genski lokusi = imaju isti tip gena ali ne moraju imati i iste forme tj. ALELE tog gena (mogu da budu isti ili različiti, ali gen
mora biti istog tipa).
3. PAHITEN (pahinema) – hromozoomi su već dovoljno kondenzovani da bi moglo da se uoči da svaki od njih ima po dve
hromatide. Pahiten se često naziva i STADIJUM TETRADA. Počinje CROSSING-OVER (razmena genetičkog
materijala). Dovoljno su kondenzovani da možemo da ih vidimo u pravom obliku – vidimo 4 hromatide (stadijum tetrada
– u jednom hromozomskom paru vidimo 4 hromatide). Bitan je veoma.
CROSSING-OVER
Je razmena genetičkog materijala, i to homologih segmenata (koji sadrže iste genske lokuse) između nesestrinskih hromatida
homologih hromozoma. On je slučajnost. Nakon njega hromatide će izaći kao REKOMBINOVANE hromatide, pomešani.
4. DIPLOTEN (diplonema) – nestaju sinaptički kompleksi ali se homologi hromozomi još uvek NE razdvajaju jer ostaju
spojeni HIJAZMAMA (mostići između homologih hromozoma gde se odigrao crossing over). Može da ih bude i više,
zavisi koliko puta se odigrao crossing-over.
38
Zašto na kraju svake profaze nestaje nukleolus? Polako se troši, u svakoj fazi je sve manje vidljiva. U nukleolusu nastaju/sintetišu
se ribozomske RNK. Zato što nema više TRANSKRIPCIJE. Kada je počeo da se kondenzuje hromatin, ne mogu da joj priđu
enzimi, polako prestaje transkripcija. Ono ranije napravljeno polako odlazi, a nema materijala za novo, pa nukleolus nestaje.
METAFAZA I
Po ekvatorijalnoj ravni se raspoređuju parovi homologih hromozoma, tj. BIVALENTI, koji su još uvek sp9ojeni hijazmama.
Svako hromozom iz bivalenta je povezan sa po jednom hromozomskom niti deobnog vretena.
Onaj hromozom gore povezan sa gornjim polom, onaj dole sa donjim polom.
ANAFAZA I
Pucaju hijazme, rastavljaju se homologi hromozomi i odlaze na suprotne polove deobnog vretena. Kreću se tako što ih
hromozomske niti vuku ka suprotnim polovima.
TELOFAZA I
Kraj mejoze I. Kada stignu na suprotne polove hromozomi, sada se oko njih formiraju nove jedrove membrane, dolazi do
citokineze, svaka od dve ćelije postaje haploidna. I tako se dobijaju haploidne ćerke ćelije od diploidne.
A zašto nije kraj? Mora da se redukuje i količina MOLEKULA DNK.
MEJOZA II
U mejozi II redukovaće se broj molekula u svakom od hromozoma.
Naziva se i EKVACIONA deoba i veoma je slična MITOZI.
Ako između mejoze I i II postoji INTERFAZA, u njoj sigurno nema S podfaze, tj. replikacije DNK. Služi samo da se hromozom
vrati u kondenzovano stanje.
PROFAZA II
METAFAZA II
Po ekvatorijalnoj ravni se pojedinačno raspoređuju hromozomi. Svaki hromozom će biti povezan sa po 2 hromozomske niti.
ANAFAZA II
Dolazi do pucanja centromera, rastavljaju se sestrinske hromatide i odlaze na suprotne polove deobnog vretena.
TELOFAZA II
Dobićemo 4 haploidne ćelije, u svakom molekulu će imati po 1 molekul DNK i one su spremne da budu gameti. n=2
U svako od tih končića je po 1 molekul DNK.
MEJOZA OBEZBEĐUJE
1. redukciju broja hromozoma sa diploidnog (2n) na haploidni (n) – jajna ćelija n + spermatozoid n = 2n zigot
2. genetičku varijabilnost, tj. raznovrsnost i to kroz
CROSSING-OVER u profazi mejoze I – slučajan je, najznačajniji korak
slučajno razdvajanje homologih hromozoma u ANAFAZI mejoze I – 8miliona mogućnosti
slučajno sparivanje jednog od spermatozoida sa jednom od jajnih ćelija prilikom oplođenja
39
GAMETOGENEZA
je proces formiranja zrelih i funkcionalnih polnih ćelija – GAMETA i odvija se u polnim žlezdama – GONADAMA.
Ima tri faze:
1. faza razmnožavanja (MITOZA) – nezrele polne ćelije se dele mitozom
2. faza rasta – u kojoj se određene ćelije sada diferenciraju u sledeći stupanj koja će ući u fazu
3. faza sazrevanja (MEJOZA I i II)
Primordijalne germinativne ćelije (od kojih će nastati GONIJE , tj. ćelije koje ulaze u gametogenezu) formiraju se u
ENDODERMU ŽUMANČANE (vitelusne) kese.
Stem ćelija – matična ćelija, ceo život se deli da bi obnovila diferencirane ćelije.
BESPOLNO RAZMNOŽAVANJE:
1. karakteristično je za manji broj vrsta
2. ne uključuje razmenu genetičkog materijala
3. organizmi koji nastaju na ovaj način ne razlikuju se od roditelja ni po genotipu, ni po fenotipu
4. načini bespolnog razmnožavanja su:
deoba (kod ameba)
pupljenje (kod hidre)
regeneracija (kod morske zvezde)
IZOGAMETI
Kod malog broja vrsta, ženski i muški gameti se NE RAZLIKUJU po obliku i veličini, već samo po funkciji.
ANIZOGAMETI
Kod većine vrsta, ženski i muški gameti se veoma razlikuju i po veličini i obliku:
jajne ćelije – krupne i nepokretne
spermatozoidi – sitni i pokretni
POLNI DIMORFIZAM
Kod većine životinja ženske i muške gonade – ovarijumi i testisi, razvijaju se u različitim jedinkama.
HERMAFRODITIZAM
Mali broj životinja razvija oba tipa gonada u jednoj jedinki, što znači i da stvara oba tipa gameta
Hermafroditizam je karakterističan za:
kišne gliste
metilje
pantljičare
puževe
SPERMATOGENEZA
Je proces formiranja funkcionalnih muških gameta (spermatozoidi) i odigrava se u muškim gonadama (semenicima).
U fazi razmnožavanja spermatogonije (stem, matične diploidne ćelije) se mitotskim deobama umnožavaju.
U fazi rasta spermatogonije se diferencijaru u primarne spermatocite i ulaze u fazu sazrevanja – spermatocitu.
U mejozi I daje sekundarne spermatocite koje ulaze u mejozu II i daju dve ćerke ćelije SPERMATIDE.
Nakon toga sledi SPERMIOGENEZA u kojoj se spermatide diferenciraju u SPERMATOZOIDE.
SPERMIOGENEZA
40
Je proces u kome se spermatie diferenciraju u spermatozoide.
Spermiogeneza obuhvata:
kondenzaciju hromatina – iz čisto praktičnih razloga, DNK je zaštićena, da ne bi došlo do oštećenja genetičkog
materijala
formiranje akrozoma – specifična struktura
formiranje biča
odbacivanje viška citoplazme – zato što spermatozoid ima minimalnu citoplažmu
Gde se ovo događa? Spermatogeneza se dešava u SEMENIM kanalićima testisa! Svaki sledeći stupanj je pomeren od membrane
ka središtu, LUMENU – tu upadaju spermatozoidi.
Uz membranu spermatogonije, pa sve dalje... uz sam lumen i u lumenu spermatozoidi.
TOK SPERMATOGENEZE:
Spermatogeneza započinje u pubertetu i traje do kraja života.
Spermatogeneza je kontinuiran proces u kom se stalno ponavljaju sve tri faze (faze razmnožavanja, rasta i sazrevanja).
Ako znamo da od spermatogonija nastaju spermatozoidi i to se dešava ceo život, kako se spermatogonije ne potroše?
Broj spermatogonija se stalno održava na istom nivou jer u svakoj mitotskoj deobi (faza razmnožavanja) od jedne spermatogonije
nastaju dve ćerke ćelije.
Jedna od njih ulazi u sledeće faze spermatogeneze i tako obezbeđuje stvaranje spermatozoida (jedna ide u mitozu a jedna stvara
primarne spermatocite).
Druga ćerka ćelija nastavlja da se deli mitozom tj, da i dalje obavlja ulogu spermatogonije.
PARTENOGENEZA – je pojava razvića jedinke iz NEOPLOĐENE jajne ćelije (kod pčela i kod mrava – trutovi kod pčela).
OOGENEZE
Primarne oocite su u OVARIJUMU udružene sa somatskim ćelijama koje se nazivaju FOLIKULARNE ĆELIJE izajedno grade
osnovnu funkcionalnu jedinicu ovarijum tj. FOLIKUL.
Uporedo sa sazrevanjem primarne oocite, sazreva i folikul u kome se ona nalazi.
STADIJUMI:
Presek kroz ovarijum – u startu PRIMARNI JEDNOSLOJNI FOLIKUL. Od njega nastaje PRIMARNI VIŠESLOJNI FOLIKUL
– od njega nastaje SEKUNDARNI, TERCIJARNI FOLIKUL i završni stupanj GRAFOV FOLIKUL (potpuno zreli folikul za
prskanje). Postaju sve veći vremenom i kreću se prema __________ ovarijuma.
Trenutak prskanja – oslobađanje SEKUNDARNE oocite – naziva se OVULACIJA!!!
Nakon toga od prsnutog folikula nastaje ŽUTO TELO (CORPUS LUTEUM).
1. PRIMARNI JEDNOSLOJNI FOLIKUL - koji tek treba da uđe u ciklus sazrevanju. Imamo primarnu oocitu okruženu
jednim slojem folikularnih ćelija.
2. PRIMARNI VIŠESLOJNI FOLIKUL – primarna oocita sa PUNO slojeva folikularnih ćelija (STRATUM
GRANULOSUM). Stvaraju se specifične strukture između ova dva sloja – nećeljiska struktura, film koji je okružuje
VITELINSKI OMOTAČ (ZONA PELLUCIDA) – štiti oocitu. Oko ove zone – sloj ćelija (folikularne ćelije koje je
DIREKTNO hrane). Taj sloj ćelija se naziva CORONA RADIATA.. Oko njih STRATUM GRANULOSUM.
3. SEKUNDARNI FOLIKUL – u stratum granulosumu počinju da se stvaraju male šupljine.
4. TERCIJERNI FOLIKUL – one male i brojne šupljine se stapaju u jednu i veću šupljinu ANTRUM.
5. GRAFOV FOLIKUL (zreli folikul) – antrum je dosta veliki, potiskuje oocitu na jedan kraj i zakačena je za ostrvce
folikularnih ćelija (CUMULUS OOPHORUS). Antrum postaje sve veći i veći, potiskuje ćelije folikularne koje grade zid
folikula, folikul postaje veći , na periferiji je ovarijuma i puca.
OVULACIJA
prskanje zrelog folikula i oslobađanje u JAJOVOD (OVIDUKT) sekundarne oocite.
U ovom trenutku kada je sekundarna oocita ovulirala ona je u tom trenutku zrela za oplođenje.
TOK OOGENEZE
Oogeneza započinje za vreme embrionalnog života i traje do menopauze.
Oogeneza je DISkontinuiran proces, koji ima pauze, kod kojih ima dodatno stanje kasnije, koja može da predstavlja i sam kraj
oogeneze.
PRE ROĐENJA:
Počinje za vreme embrionalnog života. Nastaju germinativne ćelije u žumancetnoj kesi.
U fazi razmnožavanja OOGONIJE se dele mitotskim deobama i tako znatno uvećavaju svoj broj. Zatim se faza razmnožavanja
završava i više se nikada neće ponoviti.
Sve oogonije se u fazi rasta diferenciraju u PRIMARNE OOCITE.
Sve primarne oocite ulaze u fazu sazrevanja, odnosno u mejozu I i prolaze kroz profazu I sve do stadijuma DIPLOTENA gde se
zaustavljaju. To se poklapa sa trenutkom rođenja ženskog deteta.
OD ROĐENJA DO PUBERTETA:
Ništa se ne događa. Primarne oocite miruju u diplotenu profaze I. Period mirovanja se naziva DIKTIOTEN!
OD PUBERTETA DO MENOPAUZE:
42
Od puberteta pod uticajem hormona priča se nastavlja dalje, ali ne za sve. Nego u svakom ciklusu ide JEDNA ili mali broj dalje, a
ostale i dalje miruju.
Od puberteta, u svakom od ciklusa, jedna primarna oocita (ili mali broj) koja je do tada mirovala u diplotenu, biva podstaknuta da
nastavi sa sazrevanjem. To znači da će biti podstaknuta da završi mejozu I, a folikul u kom se nalazi će sazrevati do stupnja
Grafovog folikula.
Sve ostale primarne oocite i dalje miruju i čekaju da jednom i na njih dođe red da nastave sa sazrevanjem.
DIPLOTEN je za neke produžen nekoliko decenija!!!
ZAKLJUČAK:
PRIMARNE oocite mogu provesti u DIKTIOTENU tj. mirovanju (u diplotenu) i nekoliko decenija, dok na njih
ne dođe red da nastave sa sazrevanjem.
OD PUBERTETA DO MENOPAUZE:
Kada se završi mejoza I doći će do OVULACIJE tj. prskanja Grafovog folikula i oslobađanja sekundarne oocite u jajovod.
Sekundarna oocita u jajovodu ulazi u mejozu II i ide sve do METAFAZE II, kada se ponovo zaustavlja.
Samo ako je oplođena, završava mejozu II (ANAFAZU II, TELOFAZU II) i postati ootida.
Ako ne, umreće.
ZAKLJUČAK:
Kod SISARA spermatozoid oplođuje SEKUNDARNU OOCITU zaustavljenu u metafazi druge mejotičke
deobe.
HORMONSKA REGULACIJA:
1. HIPOTALAMUS
2. HIPOFIZA – FSH i LH deluju na gonadu i tu se stvaraju ženski polni hormoni ESTROGEN I PROGESTERON
3. OVARIJUM – ESTROGEN i PROGESTERON
Opšta kultura: Da li svi sisari imaju menstrualni ciklus? Samo PRIMATI imaju (VIŠI MAJMUNI – GORILA, ŠIMPANZA,
LJUDI). Ostali imaju neki drugi ciklus – ESTRALNI CIKLUS.
Kod ovih ciklusa zajedničko – usaglašavanje dešavanja u telu.
Različito: kod menstrualnog – sve biva odstranjeno u vidu menstrualnog krvarenja, kod estralnog toga nema. Kod njih se materica
priprema, ako nema oplođenja, vraća se, nema menstrualnog krvarenja.
Kada posmatramo menstrualni ciklus, moramo da posmatramo šta se događa sa hormonima GONADOTROPINIMA, šta sa
hormonima jajnika, šta u ovarijumu i šta u materici!
Hipofiza skoči sa produkcijom FSH i LH. FSH – neki od folikula u ovarijumu natera da nastave sa oogenezom, a sam folikul da
sazreva. Oocita u tom folikulu završava DIPLOTEN, a sa druge strane FSH deluje na folikulo. ćel. da stvaraju ESTROGEN
(konc. mu raste) – MAX nekoliko dana pred ovulaciju. Deluje na hipofizu koja skoči sa produkcijom LH. Deluje na folikul i
dovodi do prskanja, izaziva OVULACIJU.
Nakon toga oslobađa se sekundarna oocita i ostaje ovaj prsnuti folikul, koji pod uticajem LH biva transformisan u ŽUTO TELO
(transformisani prsnuti folikul).
Stvara se zatim i PROGESTERON! Dva moguća scenarija:
1. došlo do oplođenja – žuto telo nastavlja da živi i radi, materica: bazalni nivo, pod uticajem estrogena dolazi do prve faze
– zadebljavanje zida materice. Posle ovulacije progesteron dovodi do druge konačne faze dolazi do pripreme, zid je
maksimalno zadebljao i stvara se idealna sredina za pripremanje ploda. Žuto telo stvara progesteron, koje održava
postojeće stanje materice a samim tim i on održava trudnoću. Sa druge strane, visok nivo progesterona deluje inhibitorno
na hipotalamus i hipofizu – da počne ponovo da stvara FSH da ne bi došlo do novog menstrualnog ciklusa.
43
2. nije došlo do oplođenja – polako žuto telo počinje da degradira/nestaje, stvara sve manje progesterona, on opada i bez
progesterona nema ko da održi stanje materice, znači da će nakon pada doći do menstrualnog krvarenja. Hipofiza je
slobodna da započne sa produkcijom FSH – novi ciklus!!!
MENSTRUALNI CIKLUS – prvi dan je prvi dan krvarenja, nakon njega PREOVULATORNU FAZU i ovulacija i nakon toga
POSTOVULATORNA FAZA.
Vremenska konstanta ova druga faza – od ovulacije do menstrualnog ciklusa (traje 14 dana).
44
23.3.2013.
BIOLOGIJA RAZVIĆA
IV razred gimnazije prirodno-amtematičkog smera
Oplođenje (fertilizacija) – spajanje dve haploidne polne ćelije (muške i ženske) u jednu diploidnu ćeliju – zigot.
Spoljašnje – ribe, vodozemci – polne ćelije se oslobađaju u spoljašnoj sredini gde dolazi do spajanje.
Unutrašnje – kopnene životinje + neke ribe, oplođenje se odvija u telu ženke. Povećana uspešnost oplodnje.
Stupnjevi oplođenja:
1. prepoznavanje i kontakt jajne ćelije i spermatozoida (prepoznavanje proteina na površini sperm. sa ____ jajne).
Zahvaljujući enzimima koji se luče u organizmu pomažu spermatozoidu da sazreva – KAPACITACIJA (služi za
prepoznavanje i kontakt sa jajnom ćelijom, zato što spermatozoid u početku nije aktivan).
Zašto je važno da dođe do prepoznavanja? Da ne bi došlo do oplođenja između različitih životinjskih vrsta (pr.
mula – sterilne su zato što konj ima 64 hromozoma, magarac 62, mula ima 63 onda i to je razlog zašto je
sterilna).
AKROZOMALNA REAKCJA – u glavi sperm. nalazi se akrozom sa hidrolitičkim enzimima koji razlažu
vitelinsku membranu jajne ćelije.
2. kontrolisani ulazak spermatozoida u jajnu ćeliju – samo jedan ulazi u jajnu ćeliju (MONOSPERMIJA). Izuzetak su ptice
(POLISPERMIJA) ali samo jedan vrši oplođenje.
Mesto ulaska spermatozoida određuje prvu deobnu ravan.
Uz pomoć AKTINSKIH FILAMENATA glava spermatozoida ulazi u jajnu ćeliju – u tom trenutku započinje KORTIKALNA
REAKCIJA (prskanje granula). Oko jajne ćelije se formira FERTILIZACIONA MEMBRANA.
Kortikalna reakcija – stvaranje fertilizacionog omotača. Od mesta ulaska spermatozoida počinju da prskaju granule i omotač se
širi. Ovaj omotač sprečava ostale spermatozoide da uđu u ćeliju i ŠTITI EMBRION U PRVOM STUPNJU RAZVIĆA.
Trajanje fertilizacionog omotača:
žabe – i posle gastrulacije!
čovek – blastocista je bez njega!
OBAVEZNO: Šta je kapacitacija? Akrozomalna reakcija? Kortikalna reakcija? Kako se odvija proces oplođenja?
U kom stupnju mejoze se nalazi jajna ćelija? Kod čoveka u METAFAZI MEJOZE II. Samo ako dođe do oplođenja, mejoza II će
se završiti i doći će do spajanja pronukleusa jajne ćelije i spermatozoida.
45
Tokom oogeneze postoje 2 faze:
ženska deca se rađaju u profazi mejoze I – DIPLOTEN
mejoza II
Kod drugih životinjskih vrsta može doći do oplođenja:
primarna oocita – valjkasti crvi, sunđeri
metafaza I - ________________________________________
3. spajanje haploidnih jedara gameta
PARTENOGENEZA – razviće jedinke iz neoplođene jajne ćelije. Kod nekih INSEKATA (mravi, pčele, ose), riba, vodozemaca i
gmizavaca i PČELA (mužjak – trut partenogenezom, a ženka iz oplođene jajne ćelije)
Nema oca, ima dedu!
Veštačko oplođenje
Kada se primenjuje? Kod nemogućnosti formiranja polnih ćelija, razvijanja embriona... Na osnovu uzroka biraju se metode.
Tehnike asistirane reprodukcije:
davaoci gameta (donori)
oplođenje „u epruveti): prvi put izvršeno 1978. god Luiz Braun, 250.000 beba godišnje
Moralne
Fertilizacija in vitro
Ženama se daju hormoni koji ćće da pospeše OOGENEZU (nastaće veći broj jajnih ćelija), uzima se uzorak sperme i oplođenje se
vrši u šolji. Formira se veći broj embriona, sačeka se par deoba i zatim se ti embrioni vraćaju u telo majke. Uspešnost: 30%. Da bi
postupak bio uspešniji ranije se _______________________________
Razviće:
1. BRAZDANJE
2. GASTRULACIJA
3. ORGANOGENEZA
Informacije za razviće:
iz citoplazme jajne ćelije (od majke)
aktivnost gena u samim blastomerama i sinteza odgovarajućih proteina
46
3. TELOLECITNE – ptice, mali deo nije žumance
4. CENTROLECITNE – insekti, žumance je smešteno u centru, oko njega tanak sloj citoplazme
Oplođena jajna ćelija sa malom količinom žumanceta može potpuno da se podeli na blastomere (2,4,8...). Na osmom stupnju
embrion je iste veličine kao i oplođena jajna ćelija – POTPUNO brazdanje.
Kod ptica, veći deo je ispunjen žumancetom, vršni deo ima citoplazmu i samo on se deli.
Kod insekata – deli se samo JEDRO novih ćelija, NEMA deobe citoplazme (dok se jedro ne smesti na površinski sloj).
Kako se blastomere kreću? U ćeliji se nalaze CITOSKELETNI ELEMENTI (AKTIN). U međućelijskoj supstanci postoje vlakna
duž koje se ove ćelije kreću.
ORGANOGENEZA
Nastajanje organa.
Najpre se formiraju osovinski cevasti organi:
1. CREVNA CEV
2. NOTOHORDA
3. NERVNA CEV
Nastanak crevne cevi – nastaje od ENDODERMA (procesom DELAMINACIJE kod ptica i sisara)!
Nastanak notohorde – samo kod hordata (osovinksi skelet), nastaje od MEZODERMA, daće KIČMU kod
kičmenjaka.
Nastanak nervne cevi – nastaje procesom NEURULACIJE i nastaje od EKTODERMA. Fromiranje indukuju ćelije
NOTOHORDE koje se nalaze ispod.
Da bi se formirala nervna cev, mora da se formira notohorda. Prvo nastaje nervna ploča, savijaju se krajevi (pravi oluk) i nastaje
cev. Ćelije iznad ektoderma nervne cevi formiraće KOŽU.
Sitne plave (između) – ćelije NERVNIH KRESTA.
Ostali organi – nastaju savijanjem, razdvajanjem i povezivanjem ćelija, ali i SMRĆU ĆELIJA (šaka – programirana smrt ćelija –
APOPTOZA!! Tokom embrionalnog razvića prsti su spojeni, apoptozom dolazi do razvajanja).
DIFERENCIJACIJA ĆELIJA
Ćelije dobijaju specifičan oblik i funkciju - DIFERENCIJACIJA.
Njom nastaju TKIVA procesom HISTOGENEZE (epitelno, vezivno, mišićno i nervno).
One zadobijaju ovako specifičnu funkciju i oblik!!
Za diferencijaciju je bitna SINTEZA SPECIFIČNIH PROTEINA , pod kontrolom GENA (npr. sinteza hemoglobina SAMO u
pretečama crvenih krvnih zrnaca).
Mitozom nastaju identične ćerke ćelije. Sve naše ćelije su genetički identične, imaju iste gene. Razlikuju se samo
EKSPRESIJOM tih gena.
U ćelijama pankreasa – INSULIN (gen se svuda nalazi, u svim ćelijama, ali se stvara u pankreasu).
SUDBINSKE MAPE
Košićene su VITALNE BOJE (nisu štetne za razvoj embriona) i tako su ektoderm (plavo), endoderm, mezoderm različitim boja.
Od ćelija EKTODERMA:
epitel kože i kožne tvorevine
nervni sistem
čulni organi
Od ENDODERMA:
crevna cev (crevni epitel) – procesom DELAMINACIJE
žlezde organa za varenje
Od MEZODERMA:
vezivno tkivo
skelet i mišići
organi za izlučivanje
48
DETERMINACIJA RAZVIĆA
Jajna ćelija je TOTIPOTENTNA (takva ćelija sadrži sve informacije koje su potrebne za razviće celog organizma).
Sisari, morski jež, žaba – 2,4,8 blastomera = TOTIPOTENTNOST (tih 8 blastomera sadrže sve informacije za razviće jednog
organizma). Teorijski, kada bismo tih 8 ćelija razdvojili, od svakih od njih bi mogla da se stvori jedinka!
Ptice, insekti – rano usmeravanje blastomera (već na stupnju od 4 ćelije, te 4 ćelije nemaju potrebne informacije za novu jedinku)
Blizanci
1. jednojajčani – jedan spermatozoid oplodio jednu jajnu ćeliju, zigot se podelio na dve ćelije i dve blastomere se
RAZDVAJAJU (pošto su totipotentne razvija se odvojena jedinka). Identični su,moraju biti istog pola.
2. dvojajčani – dolazi do sazrevanja dve jajne ćelije, i one su oplođene sa dva spermatozoida. Nisu genetički identični,
može biti različit pol.
DETERMINISANO RAZVIĆE – karakteristično za INSEKTE, blastomere dobijaju rano svoju specifičnu ulogu, nisu
totipotentne.
KONTROLISANO RAZVIĆE - karakteristično za SISARE, postoji komunikacija između blastomera i razviće zavisi od
EMBRIONALNIH INDUKCIJA.
EMBRIONALNE INDUKCIJE
Jedno tkivo usmerava razviće drugog tkiva.
Kako? Preko lučenja odreženih signalnih molekula (supstanci). Ćelije koje to luče – ĆELIJE ORGANIZATORI, a materije koje
luče MORFOGENI.
Interakcija između klicinih listova – dodirivanje i lučenje signalnih molekula:
ćelije ORGANIZATORI
materije MORFOGENI
1. Jednosmerna (primarna) indukcija – pr. mora da nastane notohorda, i ona stimuliše formiranje nervne cevi.
2. Dvosmerna (sekundarna) indukcija – pr. oko sisara: formiranje očnog pehara (NEUROEKTODERM) i očnog sočiva
(ektodermalni epitel).
3. Višesmerna (tercijarna) – koža (ektoderm i mezoderm) i pankreas (endoderm i mezoderm).
EKTSTRAEMBRIONALNE STRUKTURE
ŽUMANCETNA KESICA :
kod čoveka – prazna ( ne sadrži žumance, ali ima ulogu - u njoj nastaju IZVORNE (STEM) ĆELIJE GAMETA i
KRVNE ĆELIJE!!!!)
AMNION - uloga:
značajan kod kopnenih kičmenjaka
štiti od mehaničkih oštećenja i ISUŠIVANJA (embrion se nalazi u vodenoj sredini)
podseća na POREKLO
HORION
kod ptica služi za DISANJE (kroz ljusku jajeta, horion je odmah ispod ljuske)
sisari – za implantaciju (za ugradnju embriona u zid materice), stvara POSTELJICU!
ALANTOIS
formira od ZADNJEG creva
kod oviparnih organizama alantois služi za sakupljanje EKSKRETA – svi krajnji produkti embriona se skupljaju u njemu
učestvuje u stvaranju posteljice, formira KRVNE SUDOVE
49
Kod ljudi, horion nastaje od TROFOBLASTA!
Amnion nastaje DELAMINACIJOM, odvajanjem od embriona.
POSTELJICA (PLACENTA)
Uloge:
ishrana embriona, razmena gasova
veza embriona i majke preko pupčane vrpce
odstranjivanje štetnih i nepotrebnih materija
lučenje hormona (estrogena i progesterona – važnih za održavanje trudnoće)
Krv maje i ploda se NIKADA NE MEŠAJU! (najprisnija je veza kod PRIMATA i GLODARA!)
Vrste placenti.
1. DISKOIDALNA kod čoveka
2. ZONALNA – pas mačka
3. DIFUZNA
4. KOTILEDONA
POSTEMBRIONALNO RAZVIĆE
Starenje
U genomu „zapisan“ maksimalan životni vek (za čoveka 121 god) , kornjače – više od 150....
Kod čoveka – porast u dužini života:
1900. god – 58 god.
1960. god. – 76 god.
1980. god. – 82 god.
Antibiotici !!! (glavni razlog produženja)
Starenje:
Teorija nakupljanja mutacija – somatskih mutacija, umiru ćelije, sporije se obnavljaju
Teorija skraćivanja krajeva hromozoma – prilikom svake replikacije se gubi malo na delovima DNK. Telomere – njihovo
skraćivanje ne utiče na sintezu. Kod dugovečnih osoba – imaju duže telomere, kod ostalih pri svakoj deobi skraćivanja
telomera, one se istroše.
Teorija slobodnih radikala – antioksidansi, čim dišemo proizvodimo slobodne radikale koji oštećuju molekule DNK i
proteine.
Teorija genskog sata – PROGERIJA - ubrzano starenje, rode se kao normalna deca, ali počinju da ubrzano stare, umiru
obično sa 11 godina
51
30.3.2013.
Razmnožavanje – polno
Oplođenje – unutrašnje
Embrionalni i fetalni period: 38-40 nedelja
Postembrionalno razviće – rast u detinjstvu i postizanje polne zrelosti (PUBERTET)
Karakteristično za mitozu: brze su deobe, nema G1 i G2 faze, već samo S faza (replikacija DNK) i odmah nakon toga deoba
ćelije. Ćelije zbog toga ne stižu da rastu i nema promene veličine između zigota i RANE/KASNE MORULE.
Negde oko 9 dana – imamo već 2 sloja ćelija (ćelije počinju da migriraju). EPIBLAST i HIPOBLAST. Formiraju se dve šupljine
(žumancetna kesica – od hipoblasta, a amnionska od epiblasta!!!)
11 dan – ćelije trofoblasta, epiblast je plav (amnionska šupljina) i hipoblast (žum. kesica). Prostor između – ekstraembrionalna
šupljina.
52
Sintetiše i neke hormone.
1. Humani horionski gonadotropin
2. Progesteron – održava debljinu endometrijuma i bogatu mrežu krvnih sudova
3. Somatomamotropin – aktiviranje mlečnih žlezda za buduću laktaciju
EMBRIONALNI PERIOD
Embrion stiče osnovna svojstva humanog organizma. Nervna cev je potpuno zatvorena. Obrazovani su MEZODERMALNI
SOMITI. Pojavljuju se začeci eksstremiteta. Diferencira se osnovna struktura tkiva i organa.
17. dan:
Žumancetna kesa i 3 klicina lista, notohorda se formirala koja stimuliše ćelije ektoderma da stvore nervnu ploču (nervni oluk) –
primitivna traka.
22. dan:
Notohorda, nervna cev, ektroderm, ćelije nervne kreste.
Od ćelija nervnih kresta se obrazuju ______________________________
35. dan:
Embrion je veličine 1 cm.
NOVOROĐENČE
Lice veoma malo u poređenju sa veličinom lobanje.
Dolazi do pomeranja i rasat kostiju u neokoštalim područjima. Jezik manje pomičan. Dijafragmalno disanje. Puls je povišen.
Alometrijski rast – svi delovi tela ne rastu istom brzinom.
Majčino mleko najvažniji faktor rasta.
Razviće nervnog sistema u detinjstvu.
Burne promene u pubertetu.
53
POSTEMBRIONALNO RAZVIĆE
1. Visceralni tip rasta – pluća, jetra, pankreas, bubrezi
2. Neuralni tip rasta – mozak, kičmena moždina, oko, unutrašnje uho
3. Genitalni tip rasta – polni organi
54
6.4.2013.
MOLEKULARNA BIOLOGIJA
Izučava strukturu, funkciju i međusobne odnose nukleinskih kiselina, proteina i drugih bio-makromolekula.
Cilj – molekularnu osnovu ________________
NUKLEINSKE KISELINE
(struktura i biološka uloga)
Nukleotidi se povezuju FOSFODIESTARSKIM VEZAMA (između fosfatne grupe na C-5 atomu jednog nukleotida i hidroksilne
grupe C-3 drugog u istom polinukleotidnom lancu)
Zahvaljujući načinu povezivanja nukleotida, uvek sa jedne strane ostane slobodna fosfatna grupa (5’ kraj!!), a sa druge grupe
ostaje slobodna hidroksilna grupa (3’ kraj!!)!!
Svi lanci imaju orijentaciju 5’ – 3’! (jako bitno)
PRIMARNA STRUKTURA – redosled i broj ribonukleotida ili deoksiribonukleotida u jednom polinukleotidnom lancu.
Broj mogućih kombinacija je 4n, znači da je broj BESKONAČAN.
n – broj nukleotida u tom lancu
55
Ogromna je genetička raznovrstnost.
A=T
G=C
A+G = C+T
Dovoljno je znati SAMO zastupljenost jednog nukleotida!
npr. A=12% T=12%
5’ AAACGCACGGT 3’ A=5 =T C=6=G
3’ TTTGCGTGCCA 3’
A+T+C+G = 100%
A=12% + T=12% 24%AT
GC=100%-24% = 76%
G = 38% = C
A=T
G≡C
Teže je raskinuti lanac sa više GC parova! (teže je razdvojiti vodonične veze) – DENATURACIJA – raskidanje H veza
Potrebna je viša temperatura kod GC parova!!
RNK mogu imati INTRAMOLEKULSKO povezivanje i mogu da formiraju sekundarnu strukturu! (oblik deteline)
Tercijarna struktura je u obliku L (a ne u obliku deteline).
Prokariotski hromozom – imaju cirkularnu formu DNK koja se nalazi u citoplazi i taj deo nazivamo NUKLEOID!!
Nema na sebe zakačene proteine, nije u obliku hromatina, već je samo skupljena u jednom delu citoplazme.
A naša DNK je u obliku hromatina spakovana u jedru.
Hromozomi su u veoma kratkom periodu u ćeliji (samo pri transportovanju). U normalnim uslovima DNK je u formi
HROMATINA u jedru!!!
DVOLANČANA DNK je povezana sa HISTONIMA – mali bazni proteini i povezuju se sa DNK (pozitivno su naelektrisani, a
DNK negativno zbog fosfatnih grupa).
5 različitih tipova histona (molekula: h1,h2,...)
Geni za histone su umnoženi zbog toga što je DNK ogromna! (da bi mogla da se cela upakuje)
I zato su geni SVI umnoženi – umereno umnožene sekvence!
Umnožavaju se po 2 molekula! (8 molekula – pravi se loptica i na njega se obmotava DNK i nastaje NUKLEOZOM – prvi nivo
DNK!!)
Kada se umnože, pravi se SOLENOID (6 NUKLEOZOMA zajedno!) – povezani su sa H1 histonom (ne ulazi u sastav
nukleozoma već učestvuje u povezivanju!)
Stvara se hromatinska nit znači!
Ona se dodatno upetljava i bla bla.... sa NEHISTONSKIM proteinima se stvara METAFAZNI HROMOZOM!
Na kraju je najkondenzovanije stanje DNK (najbolje upakovan) jeste u toku ĆELIJSKE DEOBE!
Od G2 podfaze interfaze prethodi _____________________________
METAFAZNI HROMOZOM
Izgrađeni od 2 molekula DNK! (4 lanca)
Molekul DNK = HROMATIDA
Ako pripadaju istom hromozomu = SESTRINSKE HROMATIDE
p i q- krak! (mogu biti isti kod metacentričnih hromozoma)
Na krajevima nalaze se TELOMERE – učestvuju u povezivanju DNK sa jedrovom membranom i bitni za stabilizaciju! Tokom
života se procesom replikacije se skraćuju i pretpostavlja se da zato dolazi do starenja.
RNK MOLEKUL
Uvek je jednolančan! Hidroksilna grupa na C-2 atomu šećera dovodi do nestabilnosti dvolančane strukture.
U sastav – RIBONUKLEOTIDI (od šećera pentoze, 4 azotne baze A, U, G, C) – ima 8 _______
Više tipova:
1. iRNK – informaciona – nosilac informacije za SINTEZU proteina
2. rRNK – ribozomske
3. tRNK – transportne
4. snRNK – male nuklearne
Jedino odstupanje od ovakvog toka genetičke informacije postoji kod jedne grupe RNK virusa –
PROTEINI
Proteini su polimeri izgrađeni od aminokiselina.
20 aminokiselina koje ulaze u sastav proteina.
Poseduju AMINO, KARBOKSILNU GRUPU i OSTATAK (po njemu se razlikuju).
57
Mutacije – neutralne: kada ne dolazi do promene u funkciji (samo strukture).
Neke se malo razlikuju Lys i Arg – bazne am-kis. ulaze u sastav histona.
Aminokiseline se povezuju PEPTIDNIM VEZAMA – polarne veze između amino grupe jedne i karboksilne druge uz oslobađanje
vode.
Polipeptidni lanac – na njemu se mogu razlikovati 2 kraja : n-kraj (amino) i c-kraj (karboksilni)
Samo jedna promena aminokiseline u polipeptidnom lancu možed a dovede do gubitka ili promene funkcije.
Kada se do mutacije koja zahvati samo jedan nukleotid (jedan kod) – dovodi do potpuno druge funkcije hemoglobina (anemije)
ULOGE PROTEINA:
Enzimi – snižavaju energiju aktivacije hemijske reakcije. Svaki odgovara odgovarajućem supstratu.
ENZIMOPATIJA – nedostatak odgovarajućeg enzima. (recesivne su bolesti)
TRANSPORTNA ULOGA:
hemoglobin, mioglobin – kiseonik
aktin miozin – kontrakcija mišića
REGULATORNA ULOGA – HORMONI
1. proteinski
2. regulatorni
www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed
REPLIKACIJA
58
Zašto su molekuli DNK sposobni za ovo?
Baš zbog građe! Dva lanca kada se odvoje mogu služiti kao matrice za sintezu sebi komplementarnih lanaca (nastaće 2 nova
molekula ista kao prethodna).
Vrši se denaturacija i stvaraju se komplementarni nukleotidi! I tako nastaju dva potpuno identična molekula DNK!
Pojava da se od jednog molekula DNK stvaraju dva (koji imaju roditeljski i novi lanac) = SEMIKONZERVATIVAN MODEL
REPLIKACIJE!
Lanak u OKAZAKI-FRAGMENTIMA.
BIDIREKCIONA – vrši se u oba smera (i na jednu i na drugu stranu)
Kod prokariota – TETA STRUKTURA – polaze dve replikacione viljuške u suprotnim smerovima.
Kod eukariota – više replikacionih viljuški – sočivasta struktura
5’-3’ zašto? DNK-polimeraze – enzimi – hvataju deoksiribonukleotid-3-fosfate, otkidaju 2 fosfatne grupe i oslobođenu energiju
poslednju FOSFATNU grupu povezuju sa HIDROKSILNOM grupom.
Matrični lanac – 3’-5’ suprotno od smera replikacije
Drugi lanac – 5’-3’
Poslednje uređen nukleotid uvek ima slobodnu 3’ grupu!! (Zato je 5’-3’ smer!!)
DNK-polimeraze
3’-5’ egzonukleazna aktivnost – omogućava da se u toku replikacije napravi što manje grešaka!
(3’-5’ korektorska aktivnost)
U toku replikacije da bi ugradila sledeći nukleotid mora da proveri prethodno ugrađeni nukleotid. Enzim donozi nukleaze i
povezuje sa nukleotidima. Npr, doneo je pogrešan nukleotid i pre nego što donese sledeći, DNK-polimeraza proveri i iseče kraj
(ukloni nukleotid), ubaci dobar i nastavi sintezu.
Zahvaljujući ovome, imamo veću preciznost i sprečava se započinjanje aktivnosti.
Znači, ovi enzimi ne mogu sami da započnu replikaciju.
Započinjanje replikacije – sinteza RNK-polimeraze!! (omogućava 3’ kraju da proveri _______, omogućava DNK-polimerazi da
započne proces)
59
13.4.2013.
1. Utvrđeno je da dvolančani molekul DNK sadrći 30% adenina. To znači da je zastupljenost ciozina u njemu 20%. Tačno!
2. Utvrđeno je da jednolančani molekul DNK sadrži 15% guanina. To znači da je zastupljenost timina u njemu 35%.
Netačno!
3. Dvolančani molekul DNK koji sadrži 17% adenina zahteva višu temperaturu za denaturaciju od dvolančanog molekula
DNK koji sadrži 17% citozina. Tačno!
4. DNK molekuli svih organizama organizovani su kao hromatin. Netačno!
5. U sastav ribonukleozida ulazi šećer riboza, azotna baza i fosfatna grupa. Netačno!
6. U ribonukleotidu azotna baza je vezana za 3’ C atom šećera riboze. Netačno! Vezana je za 5’ glikozidnom vezom!
7. Svi proteini imaju kvaternarnu strukturu. Netačno!
8. Sekundarnu strukturu polipeptida određuju kovalentne veze. Netačno!
9. U sastav DNK molekula nalazi se:
a. deoksicitidin monofosfat
b. citidin monofosfat
c. citozin monofosfat
d. deoksicitozin monofosfat
10. Koliki je diploidni broj hromozoma organizma čija somatska ćelija poseduje 40 sestrinskih hromatida?
Kada se posmatra replicirani hromozom, sestrinske hromatide – 2. Znači ima 20 diploidnih hromozoma! Ako se
ima 80 lanaca – 40 sestrinskih hromatida!
11. 20 polinukleotidnih lanaca – 5 diploidnih hromozoma! Molekul DNK – dvolančan, može se prikazati kao jedna
hromatida. Jedan hromozom ima 1 molekul DNK (=hromatida). Drugi hromozom ima 2 molekula DNK
(sestrinske hromatide). 1 molekul ima 2 polinukleotidna lanca (kada je Nerepliciran). Posle replikacije ima 4
lanca!!!
Mitoza i interfaza:
Iz G0 faze ulazi u G1 fazu. Iz nje ide u S fazu(replikacija) G2 faza (priprema za deoba) Mitoza (profaza, metafaza,
anafaza, telofaza) i iz telofaze izlazi u G0 fazu ili će ići u deobu.
Nereplicirani hromozomi – sve do kraja S faze!
Do anafaze su replicirani – pucaju centromere. Od anafaze – jedna hromatida i tako sve do sledeće replikacije.
1 hromozom, 2 molekula DNK i 4 lanca – od S do anafaze!
1 hromozom, 1 molekul DNK i 2 lanca – od anafaze do S!
Oogonija – oogeneza. Ova ćelija mora da postane primarna oocita .
Oogonija – ima nereplicirane hromozome, ali treba da postane ćelija koja će ući u mejozu. Zato prelazi u repliciranu –
primarna oocita/spermatocita! Diploidna je! Ima duplo više molekula DNK, 184 polinukleotidna lanca!
Mejoza I – dve sekundarne oocite – oocita i primarno telo (spermatocite dve). Imaju 2 molekula DNK i 94 lanca!
Mejoza II – odvajaju se hromatide, broj hromozoma je isti, ali imaju 1 molekul – 23 molekula i 46 lanaca!
2n=30 – G2 faza 60 molekula DNK, 30 u sekundarnoj spermatociti! (igrati se ovim, provežbati, biće ovo 99% na
prijemnom)
12. Sekundarna struktura DNK molekula
a. određena je brojem i redosledom nukleotida u polinukleotidnom DNK lancu
b. određena je fosfodiestarskim vezama
c. se odnosi na dvostruki heliks DNK
d. tačno je sve navedeno
13. RNK molekuli mogu imati samo primarnu strukturu. Netačno! Mogu imati i sekundarnu.
14. Pojam fibrilarni protein odnosi se na: tercijarnu strukturu
15. Replikacija eukariota započinje na više mesta odjednom
16. Bidirekciona replikacija karakteristična je za obe grupe organizama(i prokariote i eukariote)
17. U G1 fazi interfaze ćelija diploidnog organizma poseduje 36 polinukleotidnih DNK lanaca. To znači da je diploidni broj
hromozoma tog organizma 18 (i molekula je 18)!
TRANKSRIPCIJA
To je sinteza molekula RNK, odnosno, prepisivanje genetičke informacije sa moelkula DNK na RNK. Samo mali deo DNK se
prepisuje u molekulu RNK. Taj mali deo – GEN, vrši se proces nasprem jednog od dva lanca (samo jedan je matični lanac) ima 3-
5’ orijentaciju i tranksripcija se vrši u 5-3’ smeru.
60
Promotor – vrši denaturaciju i na osnovu komplementarosti donosi ribonukleotid_______ i koristi samo jedan lanac.
5’ kraj napušta DNK a na 3’ se vrši ugradnja.
Razlikuju se samo sekvence koje se prepisuju.
Ribonukleozid trifosfat – hvata ga enzim i poslednju fosfatnu grupu povezuje sa hidroksilnom grupom na 3’atomu šećera!
1. Pri transkripciji samo jedan lanac DNK služi kao model za sintezu RNK prepisa i on se naziva MATRIČNI LANAC.
Drugi DNK lanac je nematrični i on ima isti redosled nukleotida kao i RNK prepis (jer su i jedan i drugi komplementarni
matričnom lancu) samo što ima timine tamo gde su u RNK prepisu uracili.
2. Pri transkripciji samo jedan mali deo molekula DNK služi kao model za sintezu RNK prepisa i on se naziva GEN.
GEN – deo molekula DNK koji predstavlja informaciju za sintezu ili polipeptida ili jednog molekula RNK
Prokariota – jedan tip RNK polimeraze prepisuje sva tri tipa RNK molekula (znači ima samo jedna)
Eukariota – tri tipa RNK polimeraza
PROMOTOR – je glavna regulatorna sekvenca gena. Mesto na genu koje biva prepoznato od strane RNK polimeraze, mesto za
koje se RNK polimeraza vezuje i na kom se orijentiše.
Molekul DNK – orijentacija 5’-3’ i 3’-5’, od PROMOTORA i njegove orijentacije – taj lanac je matrični. Tu sekvencu prepoznaju
RNK polimeraze!
OSNOVNE FAZE:
1. prepoznavanje promotora – enzim mora da prepozna promotor.
2. INICIJACIJA
Kod prokariota – RNK polimeraza može sama da prepozna promotor zahvaljujući jednoj od svojih subjedinica koja se
naziva SIGMA FAKTOR.
Dolazi do lokalne denaturacije DNK i započinje se proces ugradnje ribonukleotida fosfodiestarskim vezama u. RNK
polimeraze nemaju aktivnost kao DNK polimeraze, ne treba im nikakva početnica.
Kod eukariota – ni jedna od RNK polimeraza NE MOŽE sama da prepozna promotor već im je za to neophodna pomoć
proteina koji se zovu TRANKSRIPCIONI FAKTORI – proteini koji se označavaju kao TF! Prvo na promotor dolazi
transkripcioni faktor, pa onda drugi faktori i oni dovode RNK polimerazu.
3. ELONGACIJA – vrši ugradnja ribonukleotida, stalno se vrši denaturacija prepisanog DNK molekula.
TRANSKRIPCIONI MEHUR se pomera ali je uvek iste veličine (17bp) jer RNK prepis ne ostaje vezan za DNK
matrični lanac.
4. TERMINACIJA – matrični lanac je 3’-5’. Većina eukariotskih gena nema iz promotora kontinuiranu kodirajuću
sekvencu, već imaju modularnu ili mozaičnu strukturu. Delovi kodirajuće sekvence tj. EGZONI su ispresecani
nekodirajućim sekvencama tj. INTRONIMA.
Prepisuju se i egzoni i introni!
Geni su diskontinuirani zbog prisustva introna, znači imaju mozaičnu/modularnu strukturu.
61
Pekarski kvasac: 4% gena sadrži introne
Voćna mušica: 83% gena sadrži introne
Sisari: 90% gena sadrži introne
Prokariote
RNK je odmah zreo i spreman da posluži za ugradnju aminokiselina. Još nije ni završena transkripcija, a već dolaze ribozomi. U
toku transkripcije se veoma često iza jednog promotora nalazi više gena uključeni u taj proces (pr. razgradnja laktoze).
Policitronska RNK – pravi sva 3 proteina koja razgrađuju glukozu
Znači, proces tranksripcije i translacije nisu ni prostorno, ni vremnski razdvojeni i zato RNK prepis strukturnog gena (gen koji
kodira polipeptid) predstavlja zrelu iRNK koja odmah može da se translatuje.
Kod eukariota, procesi tranksripcije i translacije su i prostorno i vremenski razdvojeni (transkripcija se odvija u jedru, a translacija
u citoplazmi) i zato primarni RNK prepis strukturnog gena predstavlja pre-iRNK koja mora da prođe kroz proces OBRADE
PRIMARNOG TRANKSRIPTA u jedru, da bi postala zrela iRNK koja može da se translatuje.
U jedru se vrši tranksripcija, nastaje trenutrni prepis – to nije iRNK. On se prerađuje i nastaje zrela iRNK!
Biva transportovan iz jedra u citoplazmu.
Šta prolazi kroz pore? RNK izlazi, ulaze svi enzimi, proteini za replikaciju i translaciju, nukleotidi – svi proteini se sintetišu u
citoplazmi.
iRNK:
5’CCCAUGGAC CAU jedan kodon, GGA drugi a može i CCA jedan... Mora da se označi početak!
Poly-A rep se naknadno sintetiše, NE PREPISUJE SE SA DNK!! A služi da stabilizuje iRNK i da omogući da izaće iz jedra!
2. Isecanje introna i spajanje egzona u kontinuirani niz. Isecanje introna vrše SPLAJSOZOMI koji se sastoje od proteina i
snRNK (malih nuklearnih RNK).
Ako se dođe do greške, promeniće se okvir čitanja.
Zahvaljujući nuklearnim RNK – komplementarni su egzon intron i povezuju se na spoj i mutiraju i isecanje je precizno.
Introni – šta će nam? Zahvaljujući njihovom postojanju, moguća je ALTERNATIVNA OBRADA TRANSKRIPTA. Nema puno
gena (30.000).
ALTERNATIVNA OBRADA TRANSKRIPTA
Jedan gen sa 4 egzona i dobija se RNK primarni prepis – može se dobiti veliki broj proteina.
rRNK
Potpuno se isto prepisuje. Kod rRNK – uloga da se poveže sa proteinima i da postanu velike i male subjedinice (samo u obliku
TRANSLACIJE se spajaju)!
Svedbergove konstante – prokarioti 70S i eukarioti 80S – brzina centrifugiranja (taloženje u pitanju).
Velika subjedinica : 60S = 5S
62
Kratki kraci akrozemalnih hromozoma – geni za rRNK i umnoženi su geni (veće kopije). Zašto? Treba nam puno ribozomoma.
Spoj 3 različite sekvence. Kada prepišemo jedan gen, dobićemo 45S pre-rRNK. Kada se iseče molekul, 3 različita molekula RNK.
tRNK
Ima sekundarnu i tercijarnu strukturu (detelina i L).
Na 3’ kraju CCA sekvenca na kojoj se kači amino-kiselina, ima 3 petlje (ribozom, enzim koji je tačno specifičan koji prenosi i
kodon – prepoznaje se antikodonskom petljom).
GENETIČKA ŠIFRA
GENETIČKA INFORMACIJA je napisana tripletima nukleotida na molekulu DNk, koji se nazivaju KODOVI.
Prilikom transkripcije kodovi se prepisuju u komplementarne triplete nukleotidan na iRNK, koji se nazivaju KODONI.
Prilikom translacije kodoni sa iRNK se dešifruju komplementarnim sparivanjem sa tripletima nukleotida na tRNK, koji se
nazivaju ANTIKODONI.
UUA – KOD
AAU - KODON
UUA – ANTIKODON
Tok genetičke informacije sa DNK na iRNK pa na polipeptid predstavlja DOGMU molekularne biologije.
Izuzetak su RETROVIRUSI koji mogu da na RNK matrici sintetišu DNK, zahvaljujući svom enzimu REVERZNOJ
TRANSKRIPTAZI.
64 kodona
61 smisleni kodon (predstavlja šifru za neku od aminokiselina) i 3 besmislena ili STOP kodona (označavaju kraj translacije).
STOP kodoni su: UAA, UAG i UGA!!!!
STARTNI KODON je AUG (metionin).
Samo aminokiseline metionin i triptofan imaju po jednu šifru.
Sve ostale aminokiseline imaju više različitih šifri i ta pojava se naziva DEGENERACIJA GENETIČKOG KODA.
Različite šifre koje označavaju istu _____________
GENETIČKA ŠIFRA JE UNIVERZALNA (bilo da ste kvasac, drvo ili ptica, uvek su isti stop kodoni)!
Izuzetak kod mitohondrija – neki kodoni su drugačiji!!
TRANSLACIJA
Princip:
Translacija se vrši u 5’-3’ smeru. Kako se prevodi?
Započinje tako što sa mala subjedinica veže za ___________
Dolazi tRNK koja nosi _________
Kada se formira kompleks, formira se INICIRANI KOMPLEKS.
Dolazi velika subjedinica i formiran je ribozom!
63
U A mesto dolaze nove transportne RNK.
U P mesto _________________________
64
20.4.2013.
GENETIČKA ŠIFRA
Genetička informacija je napisana tripletima nukleotida na molekulu DNK, koji se nazivaju KODOVI.
Prilikom transkripcije kodovi se prepisuju u komplementarne triplete nukleotida na iRNK, koji se nazivaju KODONI.
Prilikom translacije kodoni sa iRNK se dešifruju komplementarnim sparivanjem sa tripletima nukleotida na tRNK, koji se
nazivaju ANTIKODONI.
Mali DNK je kodirajući – KOD. Posle transkripcije nastaju KODONI (komplementarni su – AU,CG,CG).
U translaciji kodoni služe za ugradnju AMINOKISELINA u polipeptidne lance. Zato mora postojati posrednik – tRNK! One nose
ANTIKODONE koji su komplementarni kodonima i nose odgovarajuće aminokiseline.
Stop kodoni:
UAA, UAG, UGA!
64 KODONA
61 smisleni kodon (predstavlja šifru za neku od aminokiselina) i 3 besmislena ili STOP kodona (označavaju kraj translacije)!
STARTNI KODON je AUG (metionin)!
STOP KODONI su: UAA, UAG i UGA!
Samo aminokiseline metionin i triptofan imaju po jednu šifru, sve ostale aminokiseline imaju više različitih šifri i ta pojava se
naziva DEGENERACIJA GENETIČKOG KODA!
Različite šifre koje označavaju istu aminokiselinu nazivaju se SINONIMNI KODONI!
TRANSLACIJA
Je sinteza polipeptida, odnosno, prevođenje genetičke informacije u redosled aminokiselina u polipeptidnom lancu.
Vrši se na RIBOZOMIMA.
AKTIVACIJA AMINOKISELINA
Aktivacija aminokiselina predstavlja vezivanje određene aminokiseline za odgovarajuću tRNK (to je ona tRNK koja ima
antikodon komplementaran kodonu koji predstavlja šifru za tu aminokiselinu).
Koriste se specifični enzimi.
Za svaku aminokiselinu ima drugi/svoj enzim!!
iRNK – 5’3’ kraj. Na 5’ kraj KAPA nukleozid, zatim sekvenca. Da bi započela transl. dolazi mala subjedinica ribozoma i tRNK!
tRNK nosi metionin! (antikodon UAC)! I formira se INICIJALNI KOMPLEKS i formira se RIBOZOM.
Uočavaju se P (nalazi rastući polipeptid) i A (amino-acilno, treba da dođe nova tRNK sa aminokiselinom) mesto.
Na početku tranlsacije – pRNK.
Na A mesto dolaze različite tRNK sa aminokiselinama, uglavnom budu vraćene, čeka se antikodon komplementaran u A mestu!!!
I kada dođe vezuje se!
65
Aminokiseline se povezuju – karboksil. grupa metionina i amino grupa nove aminokiseline!
Kida se veza između Met i njegove tRNK kada se metionin i aminokiselina povežu!
Pomeranje za jedan kodon! A mesto je ponovo slobodno, dolaze razne dok ne dođe ona koja treba i onda opet kreće povezivanje.
Polipeptid kada sintetiše – iRNK se prevodi od 5’ ka 3’ kraju.
Na kraju iRNK se nađe na nekom STOP kodonu i čeka se da dođe aminokiselina koja ima triplet za stop kodon, ali to NE postoji!!
(translacija se završava)
NE POSTOJE: AUU, AUC i ACU ANTIKODONI!
SIGURNO POSTOJI: UAA ANTIKODON!
Kada na iRNK – veliki broj ribozoma (npr. 20), ne znači da se sintetiše polipeptid od 20 aminokiselina – treba 1 ribozom za 20!
Stabilizovana iRNK – može da se koristi više puta (ako ima više ribozoma).
POLIZOM – više ribozoma na iRNK! Svaki radi za sebe, kače se sve dok je ne prevedu! Sintetiše više identičnih polipeptida.
(jedino kod prokariota ____________ ima odstupanje – translacija i replikacija se vrše na istom mestu!)
Na putu od nastanka primarnog tranksripta jednog gena do nastanka funkcionalnog proteina koji taj transkript kodira ________
Regulacija na nivou tranksripcije se obavlja zahvaljujući REGULATORNIM PROTEINIMA, kao što su tranksripcioni faktori i
REGULATORNIM SEKVENCAMA na molekulu DNK, za koje se ti regulatorni proteini vezuju.
Pored osnovnih regulatornih sekvenci, kakvi su PROMOTORI, postoje i druge regulatorne sekvence, ako na primer
POJAČIVAČI ili UTIŠIVAČI.
Gen – ispred promotor, za njega opšti tranksripcioni faktori. Sa druge strane pojačivači i utišivači – nalaze mnogo daleko od gena
(10 kilobaza ispred ili iza npr.) i vezuju REGULATORNE PROTEINE koji će uticati na nivo TRANSKRIPCIJE. Kada se vežu,
DNK se savija i uz njihovu pomoć ubrzava se donošenje transkripcionih faktora na PROMOTOR!
RNK-polimeraza vrši transkripciju, ali ne može da dođe sama – dovode je transkripcioni faktori!
66
Hetero – tamniji, neaktivan transkripciono.
Raspored je različiti.
Kondenzacija hromatina - _____ regulacije genske aktivnosti!
Metilacijom DNK se smanjuje nivo ekspresije gena zato što to utiče na povećanje kondenzacije hromatina!
Sve što utiče na stepen kondenzovanosti hromatina može uticati i na to da li će geni u tom regionu moći da se prepisuju ili ne.
OBRADA PRE-iRNK
Vrši u jedru, dodaju se strukture poly-A repa. Na ovom nivou može se uticati na nivo ekspresije.
Na osnovu aktivnosti ovog nivoa dobija odgovarajuća količina iRNK i proteina.
DNK ČIPOVI
Su jedan od metoda kako možemo meriti ekspresiju gena u određenim ćelijama.
Sintetišu se jednolančani DNK molekuli koji su kratki i komplementarni sekvencama unutar gena koji nas zanimaju.
Sintetiše se veliki broj sekvenci.
Zakačimo ih za membrane, izolujemo iRNK iz neke normalne ćelije i iz ćelije koja nas zanima. Neka tumorska ćelija – došlo do
promene u ekspresiji gena.
Onda napravimo DNK od RNK, obeležimo različitu DNK iz normalne i tumorske ćelije. Zanima nas da li je došlo do promene
ekspresije gena.
Imamo dve različite boje koje odgovaraju DNK molekulima (C-DNK), zelena je iz normalne, a crvena tumorska. Odradi se
denaturacija i preliju se preko membrane sa jednolančanim DNK.
Čip, kako izgleda?
Ima užasno veliki broj polja. U jednom delu – jednolančani molekuli, ima više DNK molekula. U jednom se kače i zeleni i crveni,
u drugom delu kače samo crveni, a u nekom trećem samo zeleni.
Koliko se crvenih u odnosu na zelene kače, možemo da kažemo da je potpuno eksprimiran gen u običnim, tumorskim ili u obadve
ćelije. Može da bude i 10 hiljada sekvenci (segemnata DNK).
Screening nivoa genetske ekspresije u različitim tipovima ćelija!
Acetilacija, fosforilacija, glikolizacija – da bi protein bio zreo i funkcionalan moraju se odraditi hemijske modifikacije
67
MOLEKULARNA BIOTEHNOLOGIJA
RESTRIKCIONI ENZIMI
Su RESTRIKCIONE ENDONUKLEAZE!
To su enzimi koji seku DNK molekula ali samo na određenim mestima (restrikcionim mestima) i to uvek na isti način. Seče OBA
lanca!
Imena dobijaju po bakterijskim sojevima iz kojih su integrisani.
Restrikcioni enzim seče DNK i dobijaju se dva dela DNK pri čemu ostaju jednolančani krajevi (koji su lepljivi), mogu da se
povežu sa krajevima ako se nalaze u epruveti.
Dobija se REKOMBINOVANA DNK – spajanje različitih organizama.
LIGAZOM se spajaju krajevi!
KLONIRANJE
Ćelija čoveka, gen koji nam se sviđa, izoluje se DNK iz ćelije i tu se nalazi željeni gen. Iseca se restrikcionim enzimom.
VEKTOR ZA KLONIRANJE
Je molekul DNK koji će uneti željeni gen u ćeliju domaćina (PLAZMIDI ili BAKTERIOFAGE).
Ubacuje se u ćeliju domaćina.
PLAZMID – izoluje se i postaje VEKTOR. Iseca se restrikcionim enzimom X. Dobijaju se lepljivi krajevi, stavljaju u epruvetu i
gen se ugrađuje u plazmid.
Tako dobijamo rekombinovani plazmid.
Ubacujemo ga u bakteriju domaćina i pustimo bakterije da se razmože koje nose željeni gen.
Može da se izoluju kopije gena, mogu da se ispituju a možemo da izolujemo kopije genskog produkta – INSULIN (faktor rasta).
GENSKA TERAPIJA
1982. – supermiš
Ubacije se gen u ćelije obolele osobe.
Treba da se ubaci gen koji nedostaje organizmu. Ubačen gen za faktor rasta.
1990.
Dve mogućnosti: ubaciti gen koji će ući DNK, ili da stoji u jedru nezavisno od ostatka genoma.
Opasno je ubacivati u DNK.
Kloniranje celog organizma (prva ovca Doli) – uzeto je jedro ćelije odrasle ovce i to jedro je ubačeno u jajnu ćeliju.
Problem: U citoplazmi – mitohondrijalna DNK – klon nije ista ja, jer nema DNK iz mitohondrija koju ima klonirana jedinka. U
životu se pri svakoj replikaciji skraćuju telomere (zato starimo) – nestabilnost DNK molekula – doći će do starenja ćelija i
organizama.
GENOM
Skup naslednih informacija sadržanih u jednoj ćeliji.
Misli se na celokupnu DNK u jednoj ćeliji!
GENOM polne ćelije je upola manji.
U genomu postoje:
1. jedinstvene sekvence – geni koji su prisutni samo jednom u okviru jednog haploidnog seta hromozoma. U humanom
genomu geni koji kodiraju većinu polipeptida su jedinstvene sekvence. U genomima višećelijskih organizama,
jedinstvene mogu biti kodirajući i nekodirajući
2. ponovljene (repetitivne) sekvence – sekvence koje se ponavljaju više puta u jednom haploidnom setu hromozoma.
a. srednje (intermedijarno) ponovljene sekvence – mogu biti i KODIRAJUĆE. Predstavljaju sekvence koje su
ponovljene umereni broj puta. Rasute su po celom genomu u obliku kraćih ili dužih ponovljenih nizoma. Čine ih
i. UZASTOPNO PONOVLJENI GENI – geni za rRNK (350 kopiaj) nalaze se na kratkim kracima svih
akrocentričnih autozoma, tj 13,14, 15... i geni za tRNK (1310 kopija)
ii. FAMILIJE GENA – sastoje od članova koji imaju sličnu strukturu a koji su nastali duplikacijama
predačkog genna, koje su tokom vremena mutirale na različite načine. Njihovi produkti odlikuju se
sličnom primarnom strukturom i pripadaju familiji proteina. Globinski geni npr.
iii. POKRETNI GENETIČKI ELEMENTI – su nizovi nukleotida koji menjaju mesto u genomu. Nazivaju
se TRANSPOZONI ili SKOČIGENI.
b. mnogostruko ponovljene sekvence – u genomu čoveka čine 55% svih sekvenci
i. SATELITI – su kratke sekvence od nekoliko nukleotida koje se uzastopno ponavljaju (nekoliko stotina
hiljada do nekloliko miliona puta) i predstavljaju visoko ponovljene sekvence. NISU KODIRAJUĆE
sekvence. Kod čoveka čine manje od 10% genoma. Smatra se da učestvuju u sparivanju homologih
hromozoma, kao i održavanju strukture hromozoma.
Nekodirajuće sekvence: INTRONI – ogromni, zauzimaju više nukleotida nego same nekodirajuće sekvence.
1. Kolagenske bolesti nastaju kao posledica genske mutacije ili nepravilnog načina ishrane.
2. Uloga mioglobina – transportna.
3. Modularna struktura gena odnosi se na prisustvo introna u genima.
4. Nekad gen ima mogućnost da formira POLIPEPTID! Jedan gen može kodirati više različitih polipeptida.
5. U eritrocitima se regulacija genske ekspresije vrši samo na nivou translacije!
6. Poliproteini su polipeptidni lanci koji ....
7. Šta se od navedenog nalazi u sastavu zrele iRNK? Poly-A rep i 5’ kapa.
8. Sve ćelije sadrže iste gene.
9. Protein kinaze kao izvor fosfatne grupe koriste ATP, dodaju fosfatnu grupu na aminokiselinske ostatke u proteinima, mogu
dovesti i do stimulacije i do smanjenja biološke aktivnosti polipeptida
10. Vektori za kloniranje – PLAZMIDI
11. Restrikcioni enzimi – izolovani iz bakterija.
12. Sateliti
69
27.4.2013.
GENETIKA 1
GEN deo molekula DNK koji neosi informaciju za sintezu jednog polipeptida.
HOMOLOGI HROMOZOMI su isti po boliku i veličini, jedan potiče od majke a drugi od oca i imaju isti raspored genskih
lokusa. Na istim mestima imaju isti tip gena.
Dva homologa hromozoma na istom lokusu moraju imati isti tip gena ali ne moraju imati i iste
forme tog gena tj. alele.
HOMOZIGOT kada jedan genski lokus na homologim hromozomima sadrži iste alele. Pr. homozigot za
dominantne (A alele) ili recesivne (a)
HETEROZIGOT kada jedan genski lokus na homologim hromozomima sadrži različite alele
GENOTIP genetička konstitucija jedne jedinke ili skup svih gena jedne ćelije (ili organizma). Prikazani
aleli pojedinačnog gena (ili više gena) – genskih lokusa (pr. Aa ili AABbCC). U genetici se
misli na pojedinačne lokuse kada se spomene genotip.
FENOTIP skup svih osobina jednog organizma (morfoloških, fizioloških, osobina ponašanja... ) i
pojedinačna osobina. Uvek je rezultat međusobne saradnje genotipa i delovanja spoljašnje
sredine.
KVALITATIVNE OSOBINE osobine koje su determinisane ili jednim genom ili malim brojem gena i na čiju varijabilnost
sredinski faktori imaju veoma mali ili nikakav uticaj (pr. boja očiju, levorukost, hemofilija,
albinizam..)
KVANTITATIVNE OSOBINE po pravilu su poligenetske (više gena determinišu osobinu) i sredina ima mnogo veći uticaj.
Postoje varijacije koje zavise od uticaja sredine (pr. brzina razvića, težina, visina, dužina
života...)
PLEJOTROPNI GENI gen koji istovremeno utiče na ispoljavanje većeg broja različitih fenotipskih svojstava. Svaki
enzim koji učestvuje u više puteva.
DIHIBRIDNO UKRŠTANJE praćenje dve osobine. Kada prilikom ukrštanja pratimo dve osobine od kojih je svaka
determinisana po jednim genom, a ti geni se nalaze na različitim hromozomima.
Zadatak: Ako jedan polimorfni gen ima 6 različitih formi, tj. alela, koliko najviše različitih alela tog gena imam ja? Samo
DVA (jedan od tate, a drugi od mame)!!! Fora je u raznovrsnosti. Geni sa puno alelskih formi doprinose
raznovrsnosti!
DOMINANTNI ALEL (A) genski alel koji se ispoljava u fenotipu i u homozigotnom (AA) i u heterozigotnom (Aa)
stanju
RECESIVNI ALEL (a) genski alela koji se ispoljava u fenotipu samo u homozigotnom (aa) stanju
Od međusobnog odnosa dva alela jednog gena zavisi kakav će biti fenotip kod heterozigota.
Osnovni principi nasleđivanja na kojima se zasniva objašnjenje da postoje posebni nasledni činioci, partikularne prirode, koji
kontrolišu razviće osobina.
Postavio je osnovne postulate.
Gregor Mendel 1822 – 1884
7 osobina sa kojima je eksperiment „uspeo) i koje je Mendel objavio (radio je sa 23 osobine!) – okrugao/naboran, žut/zelen...
Zašto je baš sa tih 7 osobina „uspeo“?
Zato što su : MONOGENSKE! Imale su sve DOMINATNO-RECESIVNI ODNOS! i u svim slučajevima (dihibridno, tri) bilo je
bitno da ih su geni koji ih determinišu na različitim hromozomima!
Grašak ima 7 pari hromozoma!
Ako se radilo o vezanim genima onda ove proporcije nisu odgovarale.
Gen A determiniše jedan enzim koji pretvara polučvrsti šećer – STAHIOZU u čvrsti SKROB.
Alel A je funkcionalan i determiniše enzim.
Alel a je mutiran i nefunkcionalan i ne determiniše enzim.
Genotip AA ili Aa – postoji enzim i stahioza se pretvara u skrob pa je oblik zrna pravilan, tj. okrugao.
Genotip aa – ne postoji enzim i stahioza ne može da se pretvara u skrob pa je oblik zrna nepravilan tj. naboran.
Dva alela jednog gena se prilikom formiranja gamta tj. u ANAFAZI MEJOZE I (kada se rastavljaju homologi hromozomi)
rastavljaju jedan od drugog, tako da će u svakom od gameta biti po jedan od njih.
P: AA x aa P: Aa x aa
g: A,A x a,a g: A,a x a,a
F1: Aa, Aa, Aa, Aa F1: Aa, Aa, aa, aa
100% heterozigoti 50% heterozigoti, 50% recesivni homozigot
KODOMINATNOST
P: AA x BB
g: A,A x B,B
F1: AB – 100% heterozigoti
F2: AA, AB, AB, BB – isto 1:2:1!!!! Odnos fenotipova i genotipova je ISTI!!
DIHIBRIDNO UKRŠTANJE
P: čista linija okruglog, žutog zrna x čista linija naboranog, zelenog zrna
AABB x aabb
F1: AaBb 100%
F2: 9 žuto okruglo : 3 žuto naborano : 3 zeleno okruglo : 1 zeleno naborano
Geni koji se nalaze na različitim hromozomima se prilikom formiranja gameta, tj. u ANAFAZI MEJOZE I (kada se rastavljaju
homologi hromozomi) mogu slobodno kombinovati tako da će u gametima postojati ne samo roditeljske već i nove kombinacije
alela ovih gena.
TRIHIBRIDNO UKRŠTANJE
P: AABBCC x aabbcc
g: ABC x abc
Ovo će najviše da nam treba, naučiti dobro! 60% spremljenog ispita.
F1: AaBbCc
P: AaBbCc x AaBbCc
g: 8 ABC, Abc, AbC, Abc, aBC, aBC...
72
Broj genotipova : 27
Broj fenotipova: 8
Odnos fenotipova: 27:9:9:9:3:3:3:1
Kako se izračunava broj mogućih GENOTIPOVA koji se dobija ukrštanju dva heterozigota?
monohibridno: Aa x Aa – 3 genotipova,
dihibridno: AaBb x AaBb – 9
trihibridno: AaBbCc x AaBbCc – 27
n
3 je moguće broj genotipova!
n- broj lokusa koji su heterozigotni!
A kod fenotipova:
mono: 2
di: 4
tri: 8
2n!
Kako se izračunava broj mogućih TIPOVA GAMETA koji se dobija iz određenog genotipa?
Aa : A,a - 2
AaBb: 4
AaBbCc: 8
POLIGENIJA
KOMPLEMENTARNOST
1. između DOMINANTNIH alela – neophodno je da svaki od gena koji determiniše osobinu poseduje bar jedan dominatni
alel. I na lokusu A i na lokusu B dominantan alel!
X (kodira enzim A) Y (kodira enzim B) Z : genotip A_ i genotip B_
pr. boja cveta biljke Latyrus (leptirnjača)
genotip A_B_ ljubičasti cvet biljke
genotip A_bb; aaB_, aabb beli cvet
P: AABB x aabb
g: AB x ab
F1: AaBb 100% ljubičasti – heterozigoti
P: AaBb x AaBb
g: AB, Ab, aB, ab
F2: 9 : 7 – jedna osobina! (9:3:3:1 tj 9:7)
73
2. komplementarnost RECESIVNIH gena – pr. oblik semena biljke „hoću-neću“
genotip aabb sočivast oblik semena
genotip A_B_ ; aaB_ ; A_bb trouglast oblik semena
Odnos: 9:6:1
ADITIVNA POLIGENIJA
Sabiraju se efekti pojedinačnih alela tako da postoji više varijanti jednog fenotipa, tj. više fenotipskih klasa.
Znači: ako dva gena određuju jednu aditivnu osobinu, postoji 5 fenotipskih klasa!
P: AABB x aabb
g: AB, AB x ab, ab
F1: AaBb x AaBb
g(4): AB, Ab, Ba, ba
ODNOS: 1:4:6:4:1
Broj fenotipskih klasa = (broj gena koji determiniše aditivnu osobinu x 2) + 1 = 5 fenotipksih klasa
EPISTAZA
74
VEZANI GENI
Vezani geni se ipak mogu rastaviti ali samo ukoliko se između njih _____________________________
Crossing-over je razmena genetičkog materijala homologih segmenata (koji nose iste genske lokuse) između nesestrinskih
hromatida ___________
AB Ab aB ab - 4 tipa gameta
Ab i aB su rekombinovani gameti! (mora biti manje od 50%)
Rekombinovanih gameta uvek mora da bude manje od nerekombinovanih! Crossing over nije 100%!
Rekombinovani gameti postoje samo ako je bilo crossing-overa i ima ih onoliko koliko je bilo crossing-overa.
Rekombinovanih gameta uvek ima manje!
Od čega zavisi koliko će se često događati crossing-over između dva vezana gena?
Od njihovog rastojanja.
Ako su vezani geni blizu – manja je verovatnoća da će se crossing-voer desiti baš između njih i rastaviti ih – manji je procenat
rekombinovanih gameta.
Učestalost crossing-overa se koristi za izračunavanje međusobnog položaja vezanih gena i njihovog relativnog rastojanja, tj. za
gensko mapiranje.
Jedinica – centi Morgan (cM) = 1% crossing-overa
Predstavlja ono rastojanje između dva vezana gena koje obezbeđuje 1% crossing-overa između njih. To je relativna jedinica ( nije
dužinska mera).
Zadatak:
Rastojanje između dva vezana gena (A i B) je 20 cM. Kakav će biti procentualni odnos potomaka u F1 generaciji ako ukrstimo
jednog heterozigota na oba lokusa (AaBb) sa recesivnih homozigotnim na oba lokusa (aabb)?
Kada ukršamo sa recesivnim homozigotom da bismo nešto proučili – ANALIZIRAJUĆE UKRŠTANJE!
80% nerekombinovanih i 20% rekombinovanih!
75
11.5.2013.
PONAVLJANJE:
Od čega zavisi koliko će se često događati crossing over između dva vezana gena? Od međusobnog RASTOJANJA.
Ako su vezani geni blizu jedan drugog mala je verovatnoća da će se crossing-over desiti baš između njih i rastaviti ih. Manji je
procenat rekombinovanih gameta.
Ako su vezani geni znatno udaljeni jedan od drugog veća je verovatnoća da će se crossing-over desiti između njih (veći procenat
rekombinovanih gameta).
GENETIKA II
Genetička rekombinacija – proces koji dovodi do pojave novih kombinacija alela na različitim genskim lokusima, kojih nije bilo u
roditeljskoj generaciji.
Kod prokariota rekombinacija NIJE vezana ra REPRODUKCIJU! (dešava se između bilo koje dve bakterije)
Kod bakterija:
III procesa – rekombinacije genetičkog materijala postoje i kod bakterija ali kod njih one nisu povezane sa reprodukcijom i mogu
se ostvariti kroz procese:
1. TRANSFORMACIJE
2. KONJUGACIJE
3. TRANSDUKCIJE
1. TRANSFORMACIJA
Je prenos slobodnih molekula DNK u bakteriju bez direktnog kontakta ili prenosioca.
Znači direktno prenošenje slobodne DNK!
Ona bakterija koja daje – DONOR/DAVALAC, koja prima – RECIPIENT/PRIMALAC.
Donor ne radi voljno (to podrazumeva da mora da bude LIZIRANA – ubijena!).
Njen DNK se fragmentiše na deliće i prelazi u medijum (sredinu koju živi). Bakterija dok je živa je lizirana, DNK je
fragmentisana i ako postoji KOMPETENTNA bakterija, DNK iz donora prelazi u recipient i može doći do REKOMBINACIJE.
Znači bakterija davalac – LIZA bakterije (DNK se isecka na deliće/fragmentiše i kreće da izlazi iz bakterije – npr. A delić koji
ulazi u novu bakteriju. I taj materijal prelazi u a deo! Javlja se novo svojstvo koje nije postojalo!)
Sposobnost – OMOTAČ (patogene ga imaju, a nepatogene ne)! pr. miševi
2. TRANSDUKCIJA
Prenošenje genetičkog materijala iz jedne u drugu bakteriju uz posredstvo prenosioca tj. BAKTERIOFAGA (virus).
Bakteriofag napadne jednu ćeliju i lizira je (ubaci svoj genetički materijal, napravi sebi nove plazmide, dolazi do novih pakovanja
virusa, pravi gomilu KAPSIDA) – u 90% slučajeva se uspešno upakuje, ali ponekad se u kapsid upakuje delić DNK napadnute
bakterije i tako virus ponese njenu DNK i kada napadne drugu bakteriju u nju ubaci deo iz prethodne bakterije i tada deluje kao
VEKTOR (PRENOSILAC).
Taj genetički materijal neće ubiti tu bakteriju, već ona ima na raspolaganju novi genetički materijal.
3. KONJUGACIJA
Je prenošenje genetičkog materijala iz jedne bakterija (davaoca) u drugu bakteriju (primaoca) uspostavljanjem DIREKTNOG
kontakta između njih.
Samo one sa specifičnih genetičkim materijalom mogu biti DONORI. Ne nalaze se geni na glavnom hromozomu, već u obliku
PLAZMIDA (vanhromozomska DNK, nije glavni hromozom, na njemu se nalaze geni koji nemaju gene kao i na glavnom,
bakterija može da ga ima a i nema).
76
Za razliku od glavnog hromozoma koji se prenosi SAMO vertikalno, plazmid se prenosi i vertikalno i horizontalno (i majke i
ćerke kao i između dve bakterije koje nisu u srodstvu).
Bakterija koja ima plazmid je DONOR (npr. faktor polnosti – dovodi do izraštaja/PILA – obuhvata i privlači drugu bakteriju da bi
došlo do kontakta. Pravi citoplazmatski mostić kroz koji će prolaziti genetički materijal). Ova koja nema plazmid ona u
konjugaciji može da učestvuje SAMO kao primalac (recipient).
Plazmid prelazi iz F+ u F- ali NE ceo (cilj je da obe budu F+)!
Jedan od dva lanca pukne i kreće da se otkotrljava kroz prolaz (citoplazmatski mostić). Kako se kotrlja, on sebi gradi i drugi lanac
(opet se gradi dvolančana struktura) a ovaj drugi isto tako kako ovaj odlazi.
Na kraju imamo u obe bakterije po ceo dvolančani DNK (F- postaje F+, i ona može posle biti donor!).
Postoje bakterije koje nisu obične F+ već Hfr (sa visokom frekvencom rekombinacije) – F faktor nije u obliku plazmida, već je
materijal ugrađen u GLAVNI hromozom! Sve osobine su iste kao i kod one F+.
Hfr sretne recipienta (F-) i sve isto, ali prenos je drugačiji. Plazmid koji je ugrađen u hromozom će da pukne (negde na sredini) što
znači da će jedan lanac krenuti da se kotrlja.
Prvo prelazi jedan deo pa ceo glavni hromozom, pa tek na kraju druga polovina! Kontakt između dve bakterije bi trebalo onda da
traje 90 minuta ali mostić neće moći da traje (što je prešlo prešlo je) i imaćemo sledeću situaciju.
Sigurno će preći jedna polovina, nešto od jednog gena donora a ostatak NE!
Ova bakterija koja je recipient neće postati ni F+ ni Hfr – ona ostaje F-! Ali je dobila nešto gena od bakterija donora i može se
izvršiti rekombinacija!
HROMOZOMSKE PROMENE
1. STRUKTURNE (promene u strukturi hromozoma)
2. NUMERIČKE (promene u broju hromozoma)
1. STRUKTURNE
Najčešće nastaju usled prekida na jednom ili više hromozoma.
Tj, hromozom PUKNE! (na jednom ili više mesta)
Postoje strukturne promene hromozoma koje dovode do gubitka ili do prisustva viška genetičkog materijala, kao npr:
NEBALANSIRANA (kod ljudi su uvek štetne)
a. DELECIJE
b. DUPLIKACIJE
Postoje i strukturne promene hromozoma koje dovode samo do preraspoređivanja genetičkog materijala, kao na pro:
i. INVERZIJE
ii. TRANSLOKACIJE
DUPLIKACIJA - je prisustvo određenog hromozomskog segmenta u duploj dozi na jednom hromozomu (dupli genski
segmenti). Kod čoveka – negativni efekat.
TRANSLOKACIJA - nastaje usled prekida na dva nehomologa hromozoma i recipročne razmene prekinutih segmenata
između njih. Svi su na broju, ali ima promene REDOSLEDA!
77
PROMENE U BROJU – svako odstupanje od normalnog broja hromozoma, tj. od 2n za telesne ćelije i od n za gamete.
Dele se na:
1) POLIPLOIDIJE – čitav hromozomski je haploidan (u višku), tj. prisustvo više od dva kompletna haploidna seta
hromozoma. 4n tetraploidija (1,1,1,1/2,2,2,2/3,3,3,3/...). Najviše javljaju kod biljaka.
Mogu nastati usled greške u mejozi koja dovodi do stvaranja diploidnih gameta. Kada se diploidni gamet spoji sa
haploidnih nastaje triploidni (3n). Kod biljaka može nastati usled ukrštanja jedinki koje pripadaju različitim vrstama (kod
biljaka). Najviše kod čoveka – POLISPERMIJA (oplođenje sa 2 ili više spermatozoida).
Poliploidije su retke u životinjskom svetu i osim u retkim slučajevima (kod nekih beskičmenjaka, riba i vodozemaca) kod
većine ostalih, uključujući i čoveka su LETALNE!!
Kod biljaka su normalna pojava, česte su, korisne i imaju ulogu u nastanku novih vrsta (pšenica 6n=42, jagode 8n=56,
kropir 4n=48)
2) ANEUPLOIDIJE – promena broja pojedinačnih hromozoma tj. promena u jednom hromozomskom paru. Set je u redu,
ali u jednom hromozomskom paru imamo hromozom viška ili manjka.
a. MONOZOMIJA 2n-1 (1,1/2,2/3,3/.../21/22,22)
b. TRIZOMIJA 2n+1 (1,1/2,2/3,3/.../21,21,21/22,22) – Daunov sindrom!
c. TETRAZOMIJA 2n+2 (1,1/2,2/3,3/.../21,21,21,21/22,22) – ne može kod čoveka!
Aneuploidije nastaju zbog grešaka u MEJOZI tj. zbog nepravilnog razdvajanja jednog homologog _____
Nerazdvajanje u MEJOZI I: dođe mejoza I, iz nekog razloga se ne razdvajaju i odlaze kao par u jednu ćerku ćeliju
– hromozom viška, a ona koja je ostala bez para hromozom manje. NULIZOMIČAN GAMET – ne znači da nema
gameta, ali nema ovog (n-1), a sa druge strane višak (n+1) – DIZOMIČNI GAMETI! SAMO SU ABERATNI (NULI ILI
DI)!
Nerazdvajanje u MEJOZI II: u grani mejoze II – hromatide se nisu razdvojile, otišle su u jednu ćerku ćeliju i
dobijamo 3 tipa gameta: NORMALNI, NULIZOMIČNI I DIZOMIČNI! (50% NORMALNIH I 50% ABERANTNIH!)
Aneuploidije mogu nastati i zbog grešaka u MITOZI (postzigotno – nakon formiranja zigota) ali tada nastaje organizam koji je
mozaik tj. poseduje različite ćeij_______________________________-
Dobjamo trizomičnu, monozomičnu i normalnu ćelijsku liniju (MOZAIK)!
Kod čoveka monozomična nestaje i ostaje trizomična i normalna! Osoba može imati odlike Daunovog sindroma, ali ne bi imala
trizomiju u svim svojim ćelijama, već samo u nekim – MOZAIK.
U životinjskom svetu su aneuploidije štetne, a većina je LETALNA.
Kod biljaka postoje slučajvei kod kojih trizomije nisu štetne (pr. biljka tatula (Datura) može da ima bilo koji od svojih 12
hromozoma u trizomiji što dovodi do razlika u obliku ploda).
MUTACIJE
(mutatio – promena)
Svaka promena u strukturi genetičkog materijala koja NIJE nastala usled rekombinacija.
Genska mutacija je stalna i prenosiva promena u nukleotidnoj sekvenci molekula DNK koja obično dovodi do promene ili gubitka
funkcije _____________________
Pr. oboljenja – albinizam.
Mutacije u GAMETIMA se prenose na potomstvo.
Mutacije u SOMATSKIM ĆELIJAMA se NE prenose na potomstvo, ali imaju utcaj na nosioca mutacije (pogotovo
______________________
Mutacija u gametu – mutacija u zigotu – mutacija u svim ćelijama budućeg organizma – KONSTITUTIVNA!
Mutacija u somatskoj tokom razvića – MOZAIK (i ćelije sa mutacijom i bez)! pr. različita boja oka
SPONTANE mutacije se dešavaju nezavisno od nekog spoljašnjeg faktora, tj. bez delvoanja bilo kog mutagenog agensa.
78
Nastaju usled grešaka u procesu DNK replikacije koje nisu ispravljene reparacionim mehanizmima.
INDUKOVANE mutacije su izazvane nekim spoljašnjim faktorom, tj. delovanjem nekog mutagenog agensa.
Nastaju usled delovanja hemijskih mutagena, zračenja, virusa...
NONSENSE MUTACIJA
Kada se pri zameni jednog nukleotida kodon za izvesnu aminokiselinu promeni u STOP kodon što dovodi do prevremenog
zaustavljanja translacije ____________
DNK : TAA
ATT
iRNK: UAA
polipeptid: STOP
Kada se usled izbacivanja (delecije) ili ubacivanja (insercije) nukleotida, od tog mesta na dalje, potpuno promeni način čitanja
kodona, pa se od tog mesta ___________________________
Ubacije se nukleotid.
79
Neki triplet nukleotida se ponavlja veliki broj puta. Te sekvence su jako nezgodne za replikaciju (može da se doda višak). Vrlo
lako može da se desi da RNK polimeraza se zbuni i doda triplet viška.
To povećanje može da se toleriše, ali nekada taj polipeptid neće više da radi.
UV zračenje može da dovede do promene genetičkog materijala. Može da delije samo na koži (može da ošteti DNK molekula).
Dimer timina (povezuju kovalentnom vezom)! U replikaciji takvog molekula se javlja problem – neće hteti da vežu
komplementarne nukleotide.
STOPA MUTACIJA
Broj mutacija određenog gena koje se pojave po gametu u generaciji.
Stopa mutacija je različita kod različitih organizama i gena.
MUTAGENI
Činioci
JONIZUJUĆE ZRAČENJE
Ima zbirno dejstvo (svaka doza se sabira/dodaje). Evolutivno složeniji organizmi su osetljiviji od eolutivno nižih organizama.
Odnos između doze zračenja i izazvanih mutacija je linearan. Jedro je ________
HEMIJSKI MUTAGENI
Mogu da deluju DIREKTNO sa azotnom bazom (promene je), posle toga neće da se sparuje sa normalnim parom već sa nekim
drugim.
Mogu da budu veoma slični samim nukleotidima i da se ugrađuju u DNK umesto nukleotida, što takođe dovodi ________
Mogu da narušavaju građu molekula DNK
Mogu da imaju i indirektno dejstvo:
- na sintezu komponenti DNK
- na komponente neophodne za __________ DNK
Tumori – nastaju od JEDNE izmenjene ćelije! Sposobnost izbegavanja kontrole i prenosi na ćerke ćelije.
U osnovi – promena na osnovu GENETIČKOG MATERIJALA!
Maligne bolesti su GENSKE BOLESTI tj. u njihovoj osnovi se nalaze defekti na molekulu DNK!
Mutirani protoonkogen = ONKOGEN (mutirana varijanta gena) – imaćemo preteranu ekspresiju onkogena i preteranu deobu =
TUMOR!
Mutirani neaktivni tumor-supresorski gen = TUMOR!
80
KLONIRANJE
Klon je genetički istovetna kopija.
Postupak:
Izolovanje diferencirane ćelije i iz te ćelija se izvukao NUKLEUS. Uzeta je jajna ćelija (izvučeno jedro) i u tu nukleisanu ubacili
su jedro odrasle ovce.
Dolly je imala isti genetički materijal kao i starija ovca.
Klon bi trebalo da bude genetički istovetan. Ali neće biti totalno – mitohondrijalna DNK, telomere (genetički materijal od adultne
jedinke znači da novi život klona ne počinje od nule već od minus nešto – zato je kratko živela Dolly)
Cela ova priča u reproduktivnom smislu nema svrhe. Cilj je promeniti izgled današnje medicine.
POPULACIONA GENETIKA
(zadatak sigurno!)
Proučava genetičku varijabilnost u populacijama tj. kako se različite genetičke varijante formiraju, kako se održavaju ili nestaju,
koji faktori utiču na genetičku strukturu populacija i kako se ona menja kroz generacije.
POPULACIJA JE GRUPA JEDINKI ISTE VRSTE KOJA ŽIVI NA ODREĐENOJ TERITORIJI U ISTO VREME I STUPA U
REPRODUKTIVNE ______
GENETIČKA STRUKTURA POPULACIJE – učestalost različitih genetičkih varijanti u nekoj populaciji __________
GENSKI FOND POPULACIJE skup gena svih jedinki u populaciji
HARDI-VAJNBERGOV
Gen A (Aa) – učestalost p (A) i q (a)!
AA = p2
Aa = pq
aa = q2
p2 + 2pq + q2 = 1
Zbir učestalosti svih genskih tipova = 100%
Učestalost genotipova zavisi od učestalosti ALELA u prethodnoj! (menja strukturu u sledećoj generaciji)
Specifični faktori:
Da bi važili ovi principi, populacija mora biti u ravnoteži – ako je dovoljno velika, ako postoji slučajno ukrštanje (panmiksija) i
ako postoje faktori koji ne remete _______
Faktori – mutacije, migracije, prirodna selekcija (neki od genotipova imaju veće šanse za preživljavanje) i genetički drift
(slučajnost)!
Genetički drift – pr. populacija živuljki na polju i imaju svoju genetičku strukturu. Elementarna nepogoda (poplava) i polovina se
podavi – frekvenca alela nije ista više. Ali to što su se podavili nema veze sa genetikom! Nije isto što i prirodna selekcija. Može
da utiče na genetiku, a nije uslovljeno genetikom.
81
Zadaci:
1. U populaciji koja je u ravnoteži 30 jedinki ima genotip AA, 15 jedinki ima genotip Aa i 5 jedinki ima genotip aa. Kolike su
učestalosti alela A i a u toj populaciji?
Ovde nisu date učestalosti!
Koliko je dominatno?
P(A) = (30 x 2 + 15 x 1) / 50 x 2 = 75/100 = 3/4
q(a) = (5x2 + 15x1) / (50x2) = 25/100 = 1/4
50 jedinki, svaka ima 2 alela = 100 alela!
Prvo izračunati dominatne, podeliti sa ukupnim brojem alela i dobiti frekvencu!
2. U populaciji koja je u ravnoteži 84% jedinki ima odvojenu ušnu resicu. Izračunaj koliko je među njima homozigota a koliko
heterozigota?
p2 + 2pq = 0,84
q2 = 0,16 q = 0,4
p = 0,6
p2 = 0,36
2pq = 0,48
3. U populaciji koja je u ravnoteži, učestalost dominatnog alela je 3 puta veća od učestalosti recesivnog alela. Kolika je učestalost
osoba sa dominatnom osobinom?
P = 3q
p2+2pq=?
9q2 + 6q2 = x
p2 + 2pq = 15/16
4. U populaciji koja je u ravnoteži od 3600 ljudi, učestalost alela koji determiniše albinizam je 5 puta manja od učestalosti alela
koji determiniše normalnu pigmentaciju. Koliki je ukupan broj albino ososba u toj populaciji?
p = 5q
q2 = ?
p+q=1
q = 1/6
q2 = 1/36
3600/36 = 100 ljudi albino
5. U populaciji koja je u ravnoteži, nalazi se 3 puta više osoba sa dominatnim svojstvom, nega sa racesivnim. Izračunati učestalost
dominatnog alela u toj populaciji.
p2 + 2pq + q2 = 1
p+q = 1
3q2 + q2 = 1
p = 1/2
q = 1/2
6. Kolika je učestalost dominatnih homozigota u populaciji koja je u ravnoteži, ako znamo da u toj populaciji ima 6 puta više
heterozigota nego recesivnih homozigota?
2pq = 6q2
p2 =?
p+q=1
p=3q
q=1/4
p2=9/16
82
18.5.2013.
EKOLOGIJA
nauka o životu
Sva živa bića imaju STANIŠTE (biljke, životinje, gljive, mikroorganizmi). Stanište – mesto gde
EKOLOGIJA – nauka koja proučava opstanak i aktivne odnose organizma i njihovih zajednica prema spoljašnjoj sredini, kao i
uzajamne odnose organizama.
Ernst Hekel – prvi definisao ekologija, definicija se odnosila na odnose organizama i okoline.
Kasnije definicija uključuje i sve ostale organizme uključujući i čoveka.
Moderna ekologija: DARVINOVI principi PRIRODNA SELEKCIJA + BORBA ZA OPSTANAK
Insekti
Ekologija:
1. Univerzalne zakonitosti života
2. Kruženje materije
3. Proticanje energije
Biohemija:
biomolekuli + biomolekuli + biomolekuli
organele
Fiziologija:
ćelije
tkiva
organi i organski sistemi
jedinke
Ekologija:
populacije
životne zajednice
ekosistemi
biomi
biosfera
Evolucija:
83
Pitanje: može biti šta je veće.
Ekološki faktori – uticaji koji dolaze iz spoljašnje sredine koji formiraju uslove života. Deluju različito na različite organizme.
Mogu biti:
1. abiotički (neživi) – klimatski, edafski, orografski
a. klimatski – svetlost, toplota, vlažnost, vazduh
b. edafski – osobine zemljišta. Mogu biti fizičke, hemijske i biološke. Bakterija u zemlji – TETANUS (anaerobna
bakterija)
c. orografski – karakteristike reljefa
2. biotički faktori
a. uticaji biljaka
b. uticaji životinja
c. uticaji čoveka (ANTROPOGENI FAKTORI)
BIOTOP – životno stanište je deo životne sredine koji se odlikuje specifičnom kombinacijom životnih uslova.
EKOLOŠKI FAKTORI – uticaji koji dolaze iz spoljašnje sredine, a formiraju uslove života. Razlikuju se u pogledu kvaliteta i
kvantiteta. Imaju različit uticaj na različite organizme.
EKOLOŠKA VALENCA ILI EKOLOŠKA AMPLITUDA raspon promena ekoloških faktora u okviru kojih je moguć život
određene vrste.
Ekološki faktori su povezani u celinu jer se uzajamno uslovljavaju i menjaju pa kao kompleks deluju na živa bića i njihove
zajednice.
Ekološko prilagođavanje – reagovanje živih bića na sve stalne promene uticaja sredine (suprotstavljanje, pomaganje i
dopunjavanje). Obezbeđuje opstanak živih bića i širenje i zauzimanje novih prostora.
ŽIVOTNA (EKOLOŠKA) FORMA – grupa jedinki koja se morfološki, fiziološki i anatomski specifično prilagodila na poseban
način života i određeno ponašanje.
Posledice ekološke forme:
morfološka i fiziološka sličnost po sredstvu udaljenih živih bića
morfološka i fiziološka različitost po sredstvu bliskih živih bića
genetičke mogućnosti
posledica – raznovrsnost živog sveta
MODIFIKACIJE:
neposredne reakcije organizma na trenutne uslove spoljašnje sredine
kratkotrajne morfološke i fiziološke promene nastale pod dejstvom spoljašnje sredine
neobavezne i nestalne osobine
traju dok traje dejstvo spoljašnjeg faktora (uzajamno dejstvo)
POPULACIJA JE SKUP JEDINKE iste vrste koja naseljavaju određeni prostor. Međusobno su povezani procesom
razmnožavanja. Neprestano promenljiv i dinamičan biološki sistem, neprestano kretanje u prostoru _______
Karakteristike:
gustina (veličina)
84
prostorni raspored
natalitet
mortalitet
uzrasna struktura
rastenje
Gustina (veličina) populacije – broj jedinki (biomasa) po jedinici prostora koji naseljavaju. Izražava se po jedinici površine
(zapremine). Brojnost – aktivne jedinke populacije.
NATALITET i MORTALITET – specifična obeležja brojnosti populacije. Pozitivni i negativni faktori rasta populacije.
NATALITET – produkcija novih jedinki procesom razmnožavanja u određenom vremenskom periodu. Specifičan je za vrstu i za
uslove sredine. Pokazatelj je dugotrajnog procesa prilagođavanja.
MORTALITET – smanjenje broja jedinki u populaciji uginjavanjem ili umiranjem u određenom vremenskom periodu. Uslovljena
delovanjem ekoloških faktora. Uslovljen genetičkom konstitucijom organizama kao i natalitet.
UZRASNA STRUKTURA – brojčani odnos između jedinki koje se nalaze na različitim stupnjevima individualnog rasta. Veći
broj mladih (+rast), veći broj starih (-rast).
RASTENJE POPULACIJE – promene brojnosti ili veličine populacije u određenom vremenskom periodu u zavisnosti od
promenljivosti ekoloških faktora.
POTENCIJAL RAZMNOŽAVANJA – maksimalan broj novonastalih jedinki koje može da produkuje jedna populacija u
optimalnim uslovima. Određuje rastenje populacije. Nemaju sve jedinke mogućnost preživljavanja.
OTPOR SREDINE – delovanje ekoloških faktora na staništu. Redukkuje potencijal razmnožavanja. Reguliše brojnost populacije.
BIOCENOZA (ŽIVOTNA ZAJEDNICA) – je skup različitih vrsta biljaka, životinja, gljiva i mikroorganizama koji žive na
određenom staništu.
Sastav biocenoze nije slučajan. Posledica procesa konkurencije, prilagođavanja i evolucije vrsta. Složena, dinamična i relativno
postojana, ekološka celina. Uništena biocenoza u sličnim uslovima se obnavlja.
BIOCENOZE:
JEDNOSTAVNE
SLOŽENE
Osobine biocenoze:
1. kvalitativni sastav – zavisi od raznovrsnosti ekoloških faktora, kvaliteta i njihovog inteziteta
2. dominatne vrste – vrste najbolje prilagođene uslovima staništa i imaju pogodne životne forme, otporne i jaki su
konkurenti u borbi za opstanak imaju važnu ulogu u održavanju biocenoze i daju joj osnovno obeležje
3. biomasa – brojnost pojedinih vrsta
Osobine biocenoze:
STRUKTURNA ORGANIZACIJA – prostorni raspored – spratonost omogućava da stanište koje je prostorno ograničeno
naseljava veći broj različitih vrsta. Među njima postoje _______________-
OSOBINE BIOCENOZE – ŽIVOTNI KOMPLEKSI – manje životne zajednice određenog sastava. Tesna povezanost živih bića..
Specifični uslovi života..
85
VREMENSKA ORGANIZACIJA – periodične promene (kratkotrajen), dnevno noćne promene, nedeljne promene
Dugotrajne promene sukcesije (vekovne promene). Zamena biocenoze, potpuna promena predela
FOTOSINTEZA I ODNOSI ISHRANE – odnosi ishrane omogućavaju održavanje i funkcionisanje biocenoze i biosfere.
Fotosinteza je najvažnija etapa u evoluciji života (život na kopnu).
Autotrofni organizmi apsorbuju sunčevu energiju u hlorofilu i transformišu u hemijsku energiju organskih materija.
Ozon.
SAPROFAGI –
PARAZITI –
86
25.5.2013.
EVOLUCIONA BIOLOGIJA
Evolucija – proces promena u populacijama koje prevazilaze životni vek jedinke. Promene u genetičkom materijalu se nasleđuju
(u polnim – germinativnim).
Evolucija:
velika raznolikost živog sveta
velika sličnost živog sveta
Zašto su obe teorije tačne?
Sve ćelije jednog organizma imaju istu DNK.
Sve jetre su sličnije nego tkiva dva organa.
Alternativna obrada u istoj ćeliji može krenuti normalnim putem, a može i patološkim i da napravi poremećaj.
Raznovrsnots – mutacije i rekombinacije!!
Bacil tuberkuloze – zbog evolutivnih promena je postao rezistentan na antibiotike. Sada se javila ekspanzija.
Šta bakterija stvara? Stvara SPORE (gram negativni je bacil)!!! Oko podneva raditi zadatke!
Podaci o evoluciji:
1. FOSILI – prelazne forme
2. uporedno anatomske analize – homologije i analogije (konvergentna evolucija)
3. biogeografija
4. biologija razvića
5. molekularno genetičke analize
*************
HOMOLOGIJE – osobine koje vode poreklo od iste strukture zajedničkog pretka!
ANALOGIJA – strukture sličnog izgleda i funkcije, ali različitog porekla (KONVERGENTNA EVOLUCIJA) – pr. kaktus
BIOGEOGRAFIJA –
BIOLOGIJA RAZVIĆA – pr. embrioni
EVOLUCIJA I POLJOPRIVREDA:
procena efekata veštačke selekcije
značaj genetičke varijabilnosti
evolucija odnosa patogen – domaćin
evolucija otpornosti patogena prema hemikalijama
povećanje otpornosti gajenih vrsta
EVOLUCIJA I EKOLOGIJA
LAMARK 1809. – tvrdio da se vrste menjaju i da izumiru, da je urođena težnja ka sve većoj složenosti ali POGREŠIO je kada je
rekao da se nasleđuju stečene osobine!
ČARLS DARVIN I ALFRED UOLES 1856. – svi organizmi su nastali od zajedničkog pretka putem porekla sa modifikacijama.
Mehanizam modifikacija je delovanje prirodne selekcije na naslednu varijabilnost.
87
Zebe – varijacije u kljunovima.
GENETIČKI DRIFT – kada se izoluje neka grupa jedinki (pr. jevreji). Ne mora da bude fizička barijera. Menja se posle njega
učestalost u populaciji.
PROTOK GENA
ADAPTACIJA – nasledna osobina koja svojim nosiocima omogućava da ostave veći broj potomaka
EVOLUCIONE NOVINE – složene adaptacije, ključne ososbine koje bitno menjaju odnos organizma i sredine
PRIRODNA SELEKCIJA – deluje na različite genetičke varijante koje se razlikuju po adaptivnoj vrednosti (doprinosu genskom
fondu sledeće generacije preko svojih potomaka)
SELEKCIJA:
1. DIREKCIONA (ekstrem – manji/veći kljun, znači u jednom pravcu)
2. STABILIZACIONA (sredina)
3. DISRUPTIVNA (2 pika)
Preoplodni mehanizmi:
razmnožavanje u različito vreme
različita staništa
razlike u ponašanju
razlike u građi reproduktivnih organa
biohemijsko neslaganje gameta
POSTOPLODNI MEHANIZMI
SIMPATIČKA SPECIJACIJA
NEANDERTALAC – od pre 230000 – 30000 god. Veća zapremina mozga nego kod današnjih ljudi.
88
ZADACI:
1. Rezerva glikogena u organizmu nalazi se u JETRI i MIŠIĆIMA. Pankreas - insulin
2. Azotna baza i pentozni šećer – NUKLEOZID a sa fosfatom je NUKLEOTID
3. U sastav nukleotida : šećer pentoza, azotna baza i fosforna kiselina
4. U sastavu lizozoma se nalaze enzimi NUKLEAZE. Polimeraze stvaraju! Znači ne može lizom.
5. Ćelijska membrana je izgrađena od DVA SLOJA FOSFOLIPIDA
6. Osmoza – voda prelazi iz manje u veću koncentraciju rastvorene supstance
7. Prokariotska i eukariotska ćelija se razlikuju po VELIČINI, ORGANELAMA i CITOSKELETU
8. Lipoproteini nastaju u GOLDŽIJEVOM APARATU
9. U ćelijskom ciklusu eukariotske ćelije za G1 period je karakteristično POČINJE NAKON ZAVRŠETKA MITOZE
10. Deobno vreteno nastaje MIKROTUBULA
11. Molekul ATP-a je RIBONUKLEOTID TRIFOSFAT
12. Jedro je PRISUTNO U ĆELIJAMA EUKARIOTA
GENETIKA
1. Fenotipksi normalni roditelji (HETEROZIGOTI), čije je prvo dete obolelo od fenilketonurije, dobili su zdravo dete. Koliko je
verovatnoća da je zdravo dete heterozigot? 66% dete – 25%, bolesno 100%
2. Anti-A antitela stvaraće osobe B i O KRVNE GRUPE!
3. U populaciji koja je u ravnoteži, 96% osoba ima dominantnu osobinu. Kolika je u toj populaciji učestalost recesivnog alela?
4. NOR-ovi se u humanom kariotipu nalaze na AKROCENTRIČNIM AUTOZOMIMA (nikada na Y)
5. Zdravi roditelji imaju bolesnog sina i zdravu ćerku. Oboljenje se nasleđuje: AUTOZOMNO-RECESIVNO (roditelji moraju biti
heterozigoti) ili X-VEZANO RECESIVNO
6. Osoba M krvne grupe može biti samo HOMOZIGOT!
7. HEMOFILIJA – otac mora biti bolestan ako je ćerka bolesna!
RAZVIĆE:
1. Koja od navedenih ćelija čoveka poseduje parove homologih hromozoma: PRIMARNA OOCITA
2. Primarna spermatocita u odnosu na spermatidu: ČETIRI PUTA VIŠE BROJ MOLEKULA DNK
3. U oogenezi žene, prva mejotička deoba otpočinje PRE ROĐENJA
4.
89
1.6.2013.
GENETIKA III
Imuni odgovor
Humoralni odgovor – odgovorni B limfociti!
Ćelijski odgovor – odgovorni T limfociti!
Znači, humoralni odgovor (B limfociti – antitela) –patogen (inficirana ćelija) ćelijski odgovor (T limfociti – smrt inficirane
ćelije)!
ANTIGEN
Antigeni su veliki molekuli (skoro svi proteini i mnogi polisaharidi) koji mogu da izazovu imuni odgovor protiv sebe i onda stvara
antitela protiv sebe!(Mogu da izazovu imuni odgovor protiv sebe)
Nalaze se na površini svake ćelije. To je kao neka vrsta pečata pripadnosti posebnom organizmu.
Autoimuni odgovor – ne prepoznavanje sopstvenih antigena!
ANTITELA
Antitela su proteinski molekuli koji se stvaraju u humoralnom odgovoru protiv određenog antigena.
Produkuju se na B limfocitima, prvo postoje na njima (imaju ulogu receptora) i svaki ima drugačiji molekul.
Antitela se produkuju u ogromnom broju formi od kojih svaka ima specifično ANTIGEN-VEZUJUĆE MESTO, što mu
omogućava samo da se veže sa specifičnim antigenima.
I laki i teški lanci imaju po dva regiona – jedan bliži N terminusu i oni su varijabilni (imaju različit aminokiselinski sastav kod
aminoglobulina). Ti segmenti moraju da budu veoma raznoliki (različit aminokiselinski sastav) – roza boja.
Ono belo nisu u vezi sa genom – KONSTANTNI regioni i oni su stalni.
Konstantni regioni teških lanaca određuju tipične fiziološke karakteristike imunoglobulina tj. KLASU ANITTELA.
Kod sisara postoji 5 osnovnih klasa antitela:
IgM, IgD, IgG, IgA, IgE
KLONSKA SELEKCIJA
Teorija klonske selekcije objašnjava kako naš imuni sistem ume da napravi baš odgovarajuće antitelo, sa odgovarajućim antigen-
vezujućim mestom koje može dase specifično veže baš za strani antigen koji je u tom trenutku napao naš organizam.
U knjizi postoje dve teorije (prva nije tačna!) ali važi druga – klonska selekcija!
90
Kada uđe strani antigen, od tog mnoštva se selektuje onaj koji ima antigen vezujuće mesto i samo par B limfocita sa tim
globulinom može da napravi odgovor.
Gomila B limfocita i svaki ima IMUNOGLOBULIN i svaki ima različito antigen-vezujuće mesto.
Dođe antigen i od tog mnoštva selektuju se onaj koji mogu da se vežu za taj antigen.
Potrebno je da se taj selektivni aktivira:
1. da proliferiše – da se deli da pravi klonove (DEOBA)
2. sve se ćelije diferenciraju u EFEKTORSKE PLAZMA ĆELIJE (DIFERENCIJACIJA)
I dolazi aktivacija pomoću helpera!
Kod sisara postoji jedinstveni genetički mehanizam koji obezbeđuje stvaranje ogromnog broja lakih i teških lanaca
imunoglobulina i to na vrlo ekonomičan način, kombinovanjem i spajanjem odvojenih genskih segmenata pre same transkripcije.
Pričamo o globulinima – 10na12 broj različitih. Kako?
1 gen kodira 1 polipeptid – trebalo bi nam onda 10na6 gena (a imamo 30.000 gena tako da ne može na ovaj način!!)
Raznovrsnost – geni za imunoglobuline (geni za teške i lake – na 3 hromozomima imamo segmente koji to regulišu).
Na hromozomu 14 nemamo karakteristične gene već jedan region relativno veliki koji se sastoji od velikog broja genskih
segmenata – sekvence su slične, ali nisu sasvim iste. Imaju zajedničku strukturu, ali barem i nekoliko nukleotida koji su
promenjeni. Ovde imamo V segmenti, D, J i C na kraju. C kodiraju konstantni deo na teškom lancu (ono belo).
Moramo da iskombinujemo jedan V sa jednim D i J će zajedno kodirati region lanca.
Kod lakog je sve isto 70V, 10J i nema D segmenata!!!
Segmenti nisu klasični egzoni/geni.
SOMATSKA REKOMBINACIJA će omogućiti da sa malim genetičkim materijalom stvorimo veliki broj imunoglobulina!
VDJ rekombinaze – izabraće deo segmenata, počeće da ih približavaju – stvara se petlja i ona se iseče.
Na ovaj način kombinujuće segmente može da se napravi 3 miliona lanaca! + postoje dodatni mehanizmi
KRVNE GRUPE
ABO sistem
Određen prisustvom ili odsustvom antigena A i antigena B na površini eritrocita.
Ovaj sistem je određen 1 GENOM (na hromozomu 9): Alel IA, IB i I0
Razlika je u 4 nukleotida kod A i B, a nulti je RECESIVAN – FRAMESHIFT MUTACIJA alel je nefunkcionalan. Dva su
KODOMINATNA.
Znači 3 alela, 6 GENOTIPOVA!
RH SISTEM
Je određen prisustvom većeg broja (5) antigena na površini eritrocita, od kojih je RhD antigen anjjači i najznačajniji.
Postoje 2 krvne grupe ovog sistema:
Rh+ i Rh-
Najbitniji gen je na hromozomu 1 – gen D (ima dva alela D, d)
91
Nekompatibilnost kod mame i ploda:
Antitela IgG – imunoglobulini koji mogu da prođu kroz placentu – mama može da napravi imuni odgovor protiv deteta (Rh
antigen koji ne poznaje) i može se ugroziti plod – HEMOLITIČKA BOLEST NOVOROĐENČETA, pobačaj.
Posle porođaja daju se veštačka antitela!
TIPOVI NASLEĐIVANJA
PENETRANTNOST/PROBOJNOST – je pojava da neki dominantni geni postojaće ali neće biti izražen u fenotipu. Moguće da
osoba ima mutirani dominantni alel, ali da se neće ispoljiti. (pr. 80% - će se ispoljiti koji ima penetrantnost, a 20% neće).
POLIDAKTIJA – nema 100% ekspresivnost (šesti prst može da bude kao pola malog prsta, ceo ili kvržica)
Rodoslovno stablo:
Vertikalna raspodela
BOLESTI:
POLIDAKTILIJA – šestoprstost
SINDAKTILIJA – srasli prsti
BRAHIDAKTILIJA – kratki prsti (fali falinga)
KLINODAKTILIJA – zakrivljenost
AHONODROPLAZIJA – patuljast rast
HANTINGTONOVA BOLEST – uništavanje nervnog sistema, letalni ishod, javlja se posle 30tih god.
FAMILIJARNA ______
AUTOZOMNO-RECESIVNO NASLEĐIVANJE
A – divlji
a*
a*a* x Aa* 50% zdravih i bolesnih
BOLESTI:
sve enzimopatije – za produkciju enzima!! Doklegod ima jedan alel da ga pravi, neće biti problema.
92
ALBINIZAM
FENILKETONURIJA enzimopatija – Phe u Tyr (Phe se nakuplja i dolazi do mentalne retardacije)
ALKAPTONURIJA isto Tyr ali ne može da se razgradi do kraja (alkapton)
AMAUROTIČNA IDIOTIJA – poremećaj metabolizma lipida (Tej-Saksova bolest)
GALAKTOZEMIJA – poremećaj šećera
Muškarci su HEMIZIGOTI za gene na X! Bio dominantan ili recesivan, kod muškaraca se sigurno ispoljava!
BOLESTI:
DIŠENOVA MIŠIĆNA DISTROFIJA – poremećaj u genu koji kodira DISTROFIJA (najveći gen u genomu), samo dečaci
oboljevaju.
HEMOFILIJA – može se držati pod kontrolom, može biti i ženskih obolelih osoba.
DALTONIZAM –
93
8.6.2013.
GENETIKA
94
a) Poligenija je specifičan oblik dihibridnog ukrštanja.
b) Istovremeno praćenje nasleđivanja ABO, Rh i MN sistema krvnih grupa je primer trihibridnog ukrštanja.
c) Nasleđivanje boje kkože je primer komplementarne poligenije
d) Tamni melez uvek formira samo jedan tip gameta.
14. Koliko genotipova i koliko fenotipova očekujemo u F1 generaciji prilikom ukrštanja dve biljke ljubičastog cveta, genotipa
AaBB i AABb: KOMPLEMENTARNA POLIGENIJA – oba lokusa dominantan (ljubičast) ako nema (beli cvet)
P: AaBB x AABb
g: AB, aB x AB, Ab
F1: AABB, AABb, AaBB, AaBb
4 genotipa, 1 fenotip (svi su ljubičasti!)
15. Verovatnoća da dva tamna meleza (genotip AaBB i AABb) dobiju dete meleza (sa 2 dominantna alela) je:
P: AaBB x AABb
g: AB, aB x AB, Ab
F1: AABB, AABb, AaBB, AaBb – 25%
16. Kada jedna osobina ima 7 fenotipskih klasa, može se zaključiti da se radi o:
a) trihibridnom ukrštanju
b) aditivnoj poligeniji pod kontrolom 2 para lela
c) aditivnoj poligeniji pod kontrolom 3 para alela
d) poligenenom nasleđivanju pod kontrolom 7 pari alela
17. Kolika je verovatnoća da se prilikom ukrštanja dve kokoške bele boje, genotipa CccIi i ccIi, dobije braon kokoška?
Treba na ii!
P: CcIi x ccIi
g: CI, ci, Ci x cI, ci
F: CcII, CcIi, Ccii, CIci, ccIi, ccii – 1/8
18. Rastojanje između vezanih gena A i B je 40cM. Koje tipove gameta i u kom procentualnom odnosu može da formira osoba
koja je heterozigot na oba lokusa?
a) AB (50%) i ab (50%)
b) AB (25%), ab (25%), Ab (25%), aB (25%)
c) AB (20%), ab (20%), Ab (30%), aB (30%)
d) AB (30%), ab (30%), Ab (20%), aB(20%)
Rekombinovanih treba biti 40%, a nerekombanovanih 60%!!!
19. U populaciji koja je u ravnoteži, 96% osoba ima dominantnu osobinu. Kolika je u toj populaciji učestalost recesivnog alela?
a) 4%
b) 16%
c) 20%
d) 80%
q=? p2 + 2pq = 0,96
q2 = 1 – 0,96 = 0,04
q = 0,2
20. U jednoj populaciji 49% osoba ima M krvnu grupu. Koliki je u toj populaciji procenat osoba sa MN krvnom grupom?
p2=0,49
2pq=?
q = 0,3
2pq = 0,42=42%
21. U populaciji koja je u ravnoteži učestalost recesivnog alela je 2 puta manja od učestalosti dominantnog alela. Kolika je
učestalost jedinki sa dominatnim svojstvom?
p=2q p2+2pq=?
p2+ 2pq = 8/9
Ako imamo 30 dominatnih homozigota (30 x 2) + 15 homozigota i kroz broj ukupan broj alela! = UČESTALOST ALELA
22. Somatske mutacije SE ne prenose!
23. Ukoliko je u braku obolelih roditelja verovatnoća da će potomstvo biti zdravo 25% radi se o AHONDROPLAZIJI!
(dominantno nasleđivanje)
24. Fenotipski normalni roditelji, čije je prvo dete obolelo od fenilketonurije, dobili su zdravo dete. Kolika je verovatnoća da je
zdravo dete heterozigot?
a) 25%
b) 33%
95
c) 50%
d) 66%
Autozomno recesivno!
Roditelji moraju biti heterozigoti!
P: Aa x Aa
F1: AA, Aa, Aa, aa – 66%
25. Zdravi roditelji imaju bolesnog sina i zdravu ćerku. Oboljenje se nasleđuje:
a) autozomno-recesivno ili X-vezano recesivno
b) autozomno-dominantno
c) autozomno-recesivno
d) X-vezano recesivno
26. Zdravi roditelji imaju bolesnu ćerku i zdravog sina. Oboljenje se nasleđuje:
a) autozomno-recesivno
b) X-vezano recesivno
c) autozomno dominantno
d) autozomno-recesivno ili X-vezano recesivno
27. Označiti NETAČAN iskaz:
a) Od X-vezanih recesivnih bolesti češće oboljevaju osobe muškog pola.
b) Sve ćerke oca sa X-vezanim dominantnim oboljenjem moraju biti obolele.
c) Zdravi roditelji mogu imati ćerku obolelu od hemofilije.
d) Svi sinovi majke obolela od X-vezanog recesivnog oboljenja moraju biti oboleli.
28. Koji od sledećih sindroma može da bude posledica Robertsonove translokacije: Daunov i Patalov
29. Žena sa ahondroplazijom, čiji je otac bio zdrav i zdrav muškarac imaju jedno normalno žensko dete i jednog sina sa
ahondroplazijom. Kolika je verovatnoća da je obolelo muško dete heterozigot?
P: Aa x aa
F1: Aa, Aa, aa, aa
100%
30. Kolika je verovatnoća da muška osoba sa jednim Barr-ovim telom u braku sa normalnom ženskom osobom dobije sina: 0%
31. Hromozomska konstitucija ženske osobe sa 3 Barr-ova tela je: 48, XXXX
32. Koliko muška osoba sa Edvardsovim sindromom ima: 47, XY + 18
a) molekula DNK u somatskoj ćeliji koja je u metafazi? 94
b) akrocentričnih hromozoma? 11
c) submetacentričnih hromozoma? 12x2 + X = 25 + 1(sa 18) = 26
33. Zdravi roditelji imaju dete obolelo od fenilketonurije. Koliki je rizik da će njihovo drugo dete biti bolesno?
P: Aa x Aa
F1: AA, Aa, Aa, aa – 25%
34. Otac boluje od hemofilije, a majka je zdrava (homozigot). Koji je procenat njihovog potomstva pod rizikom da oboli od
hemofilije? P: X*Y x XX
F1: X*X, X*X, XY, XY – 0%
35. Ukoliko se rodi žensko dete sa hemofilijom, možemo sa sigurnošću utvrditi da je majka prenosilac a otac bolestan.
36. Koliko hromozoma bi se nalazilo u somatskoj ćeliji čoveka koja ima monozomiju jednog i trizomiju drugog hromozoma? 46
37. Kongenitalna luksacija kuka je uslovljena: Multifaktorskim nasleđivanjem
38. Tarnerov sindrom karakteriše:
a) poremećaj broja X hromozoma
b) nizak rast i disfunkcija ovarijuma
c) kratak vrat sa kožnim naborima
d) svi odgovori su tačni
39. NOR-ovi se u humanom kariotipu nalaze na:
a) polnim hromozomima
b) hromozomima 13, 14, 15, 21, 22 i Y
c) akrocentričnim autozomima
d) svim hromozomima
40. Tumor supresori su:
a) geni koji mogu indukovati ćelijsku deobu
b) geni koji mogu indukovati nastanak tumora (on indukuje kada NE RADI!)
c) geni koji mogu vršiti supresiju ćelijskog ciklusa
96
d) lekovi koji se koriste u terapiji maligniteta
97