II.

BURGUNDSKO RAZDOBLJE ( 1432 )

Oba regentstva, koja su vladala za tih malodobnih kraljeva, a preuzela su svoje ovlasti gotovo u
isto vrijeme u Engleskoj i u Francuskoj, bila su podjednako burna. U obje države došlo je do
nezadovoljstva puka, prouzrokovanog težinom ratnih poreza, i ambicija kraljevskih prinčeva, kojima je
povjerena regentska dužnost. Vladavina Ričarda II. ostala je slavna zbog seljačkog ustanka 1381.
godine. Glavni njegov uzrok bio je, kao i kod žakerije, bijeda seoskog stanovništva, pri čemu na
njegove patnje nije parlamerent obraćao ništa više pažnje nego, što su to činili državni staleži.
Poskupljenje života i povišenje nadnica, koje je prouzrokovalo pustošenje crne kuge, navelo je
plemstvo, da zatraži u parlamentu, da bude donesen zakon, koji će nadnice poljoprivrednih radnika
vratiti na razinu iz (1347) (Statut of labourers). Ohrabreno tim uspjehom, plemstvo se zatim stalo
domišljati, kako da uspostavi nekadašnja domanijalna prava, da opet počne tražiti kuluk, koji se više nije
upotrebljavo, i kako da seljake vrati u kmetstvo vezano za zemlju. Pored toga sve više teškom položaju
seljaka doprinosili su sve veći porezi. Francuski prosvjednici i engleski su se uveliko razlikovali, jer
francuski pobunjenici povodili su se samo za porivom svoje bijede; engleski su međutim bili utoliko
strašniji, što ih je pored podstreka bijede naprijed gonio još i osjećaj, da su žrtve i crkve i društva, koji su
podjednako iskvareni zbog svoje ljubavi prema bogatstvu. Oni nisu u svom vodstvu imali samo
nadničare, kao što je bio Wat Tylor, nego i siromašne svećenike, kao što je bio John Ball, koji je u
svojim lolardskim propovijedima oduševio tako mnogo ljudi strastvenom nadom u neki naivni
komunizam. Ali se seljaci nisu mogli održati pred onom oklopničkom žandarmerijom, koju je
predstavljalo plemstvo. Kao i žakerija, ustanak je završio pokoljem i nije imao nikakvih posljedica u
budućnosti, kao ni ona.
Dotle je rat protiv Francuske i dalje dovodio samo do neuspjeha. Engleska je ostavila građane
Ganda da budu uništeni u bici kod Roosebeka, a ekspedicija, koju je iduće godine 1383. pod
zapovjedništvom biskupa od Norwicha, poslala protiv Ypresa, žalosno je propala. Godine 1389. se
trebalo pomiriti s prihvaćanjem primirja, koje je 1396., obnovljeno na dvadeset godina. Te nedaće
pojačale su nezadovoljstvo nacije s kraljevom vladavinom. Tek što je izašao ispod skrbništva, Ričard je
poželio zbaciti sve veći autoritet, što ga je parlament stekao za vlade Eduarda III. Postigao je samo to
poniženje, da je l384. morao gledati, kako njegove savjetnike osuđuju na smrt. Godine 1399. parlament
se drugi put poslužio pravom, koje je sebi prisvojio za vrijeme Eduarda II., i oduzeo kralju krunu, a dao
ju je Henriku od Lancastera (1399-1413), premda nije bio najbliži nasljednik. Parlament, kom je imao
zahvaliti što je došao na prijestolje, očekivao je jamstva, koja mu je on hitno i pripravno zaista i dao. Da
bi pridobio duhovne lordove, otvoreno je i nedvosmisleno prekinuo s lollardima, uveo u Englesku
inkviziciju i zabranio prevođenje biblije na pučki jezik.
Ratovi sa Škotskom i s pobunjenim Walesom onemogućili su mu da zadovolji ratoborne težnje
plemstva i da prekine primirje, koje je zaključeno s Francuskom. Bilo je dosuđeno tek njegovu sinu,
Henriku V., da ponovo otpočne tu besplodnu borbu i da u njoj postigne nove, isto tako sjajne i po svojim
rezultatima isto tako privremene pobjede, kao što su bile one kod Crecyja i Poitiersa. Građani Ganda i
njihove pristalice koje su se pobunile, pobijeđene su kod Roosebeka, Filip Smjeli koji je pokupio mnoga
područja, stekao je takvu moć kakvu ni jedan vazal francuske krune prije njega nije imao. Filip Smjeli je
za vladavine svoga nećaka Karla VI raspolagao svim vladarnim sredstvima i snagama pa je stekao
premoć nad obje vladarske kuće koje su se borile za prevlast u Njemačkoj. Do smrti Filipa Smjelog
njegova dinastija u Nizozemskoj je postigla izvanredan napredak.
 Već pod Ivanom Neustrašavim (1404-1419), nasljednikom Filipa Smjelog, može se opaziti
početak razvoja, koji je njega, od nepatvorenog člana kuće Valois, kakav je još bio njegov otac, već
učinila prije svega burgundskim knezom. Nema sumnje, da su interesi njegovih sjevernih zemalja, u
prvom redu Flandrije, određivali načela njegove politike. Flamanska industrija primoravala ga je da štedi
Englesku, kojoj se počeo približavati već od samog početka svoje vladavine, pa je, budući da su
Flamanci priznavali rimskog papu, ulagao svu svoju moć, da dokrajči raskol. U isto je vrijeme prionuo
da jošpoboljša položaj svoje kuće u Nizozemskoj. Ta napredovanja burgundske moći na sjeveru previše
su izravno prijetila Francuskoj, da bi ona ostala prema tome neosjetljiva. Budući da kralj zbog svoje
ludosti nije dolazio u obzir, njegov brat vojvoda orleanski, nametnuo je vladi potpuno neprijateljsko
držanje prema Ivanu Neustrašivom. 23.decembra 1407. dao ga je njegov takmac umoriti. Bio je to znak
za izbijanje građanskog rata, koji je samo čekao priliku da plane.
Kad se pobjedonosno vratio u svoj glavni grad, kralj je nastupio kao gospodar položaja; ukinuo
je gradske slobode i dokrajčio ono razdoblje reformi i sazivanja državnih staleža, koje je otpočelo s
Etiennom Marcelom. Time je ogorčenje pobijeđene opozicije samo još više poraslo. Trebao joj je samo
vođa, pa da ponovo pograbi oružje. Kad je Ivan Neustrašivi vidio, kako se pristalice vojvode
orleanskoga na čelu s vojvodom od Armagnaca dižu protiv njega, smjesta je svoje pitanje povezao s
interesima gradske demokracije. Počeo je istupati kao branilac puka protiv izrabljivačke politike
plemstva i dvora i usvojio demagoško vladanje, pa je u Parizu povik »Živjela Burgundija« zavladao
umjesto povika »Živio Gand«, koji je odjekivao prije dvadeset i pet godina. . Što se tiče interesa
kraljevstva, njima u njegovoj politici nema ni traga. Kad je Henrik V. iduće godine ponovo podigao
oružje protiv Francuske, on se zaklonio u neutralnost, koja je bila tako dobrohotna prema Engleskoj, da
je zapravo bila veoma blizu savezništvu.
Dezorganiuzacija, u koju je Francuska zapala, učinila ju je nemoćnom za energičan otpor. Kralj
je bio lud, građanstvo raspoloženo neprijateljski, a vojvoda je burgundski ostajo uporan. Tako je teret
cijele borbe ostao na stranci Armagnaca, kao da je rat sa stranom zemljom bio tek epizoda građanskog
rata. Poraz kod Azincourta (25. oktobra 1415) izručio je Englezima Normandiju. Francuzi su bili
pripravni da pregovaraju. Ali su pobjednikovi zahtevi bili tako pretjerani, da se Ivan Neustrašivi, koji je
želio samo da Francusku neutralizira Engleskom i obrnuto, približio prijestolnasljedniku, oko koga su se
sada okupljali pripadnici stranke Armagnaca. Ali strasti su bile i suviše razularene, a da bi se mogle
podrediti nacionalnim interesima. Tako je Ivan Neustrašivi 20. septembra 1419. na sastanku u
Montereauu, pod udarcem sjekire ispaštao umorstvo vojvode orleanskoga
Sin Ivana Neustrašivog, Filip Dobri ( 1419 – 1467 ) ogorčeno će punih trinaest godina nastojati
da ponizi kraljevstvo. Engleska mu je pomogla da osvoji Nizozemsku kako je on sam pomagao
Engleskoj da osvoji Francusku. Popularnost koju je uživao njegov otac mešu građanstvom olakšao je
njegov zadatak. Državni staleži nisu oklijevali da Henrika V. Engleskog priznaju nasljednikom Karla
VI. Prijestolonasljednik je bio bez energije, bez vojničkog dara, nepopularan, bez samopouzdanja i bez
dovoljno četa, pa se uskoro morao poovući preko Loire. Smrt Henrika V. Engleskog; kao i smrt Karla
VI. Francuskog, koje su 1422. slijedile jedna za drugom u razmaku od nekoliko mjeseci, omogućile su
Englezima i burgundskoj stranci, da u Parizu proglase za kralja Francuske i Engleske Henrika VI.
Engleskog; koji je bio dijete od nekoliko mjeseci. Vojvodi od Bedforfa povjerena je regentska vlast i
zadaća da dovrši osvojenje francuskog kraljevstva. Budućnost prijestolonasljednika, koji se povukao u
Bourges i koji je nakon smrti Karla VI. smjesta preuzeo kraljevsko ime kao Karlo VII., činilo se da je
veoma nesigurna. Nema sumnje, proglašenje Henrika VI. Engleskog za kralja Francuske nije u narodu
urodilo nikakvim negodovanjem. Ljudi su se ograničili na to, da o njemu ne vode nikakva računa ili da
smatraju, kao da nije ni došao. Ustvari, za francusko javno mnijenje nisu postojala dva kralja u
Francuskoj; postojao je samo jedan zakoniti, samo jedan mogući, samo jedan određen od boga i od
tradicije, a to je bio baštinik pokojnoga kralja, Karlo VII.
Filip Dobri je 1435. sklopio sporazum sa Karlom VII, već naredne godine kraljevske čete ušle
su u Pariz. Rat je počeo 1445. To je bio niz francuskih uspjeha, 1453. neprijatelj je ispraznio sve
položaje, što ih je držao na samom jugu. Jedini trajan rezultat stogodišnjeg rata bio je postanak moćne
burgundske države na sjevernoj granici kraljevstva. Filip Dobri je radeći s Englezima, ustvari radio
samo za sebe. Energično se okoristio slabošću Karla VII. i ubrao rezultate politike, koju su otpočeli
provocirati njegov djed i otac, udruživši pod svojom vlašću različita područja Nizozemske. Po svom
vanrednom zemljopisnom položaju, po prostranstvu svojih obala broju gradova, razvijenosti industrije i
bogatstvu svoga stanovništva burgundskoj je državi jednaka bila samo Italija..