DRUGO POGLAVLJE

STOGODIŠNJI RAT
I. DO SMRTI EDUARDA III. ( 1377 )
Od kraja XIII st. Francuska više nije imala one prevlasti, koju je neosporno uživala od vremena
Filipa Augusta do Filipa Lijepog. Da bi mogla održati to gospodstvo u Evropi, trebalo je, da njezina
kultura i dalje napreduje i da se njena politička most održi na istoj razini. Prva se zaustavila u
napredovanju, a druga počela opadati. Što se tiče snage i blagostanja nacije, oboje je ugrozila strahovita
kriza stogodišnjeg rata.
Značenje toga velikog sukoba uvelike, uostalom, prelazi granice zapadne Evrope. Obje države,
koje su se međusobno borile bile su previše utjecajne, a da hi njihova svađa mogla zanimati samo njih
same. Ustvari, ona se nameće svim vladarima, pa zbog saveza, koje ona potiče među njima ili po
utjecaju, kojim ona određuje njihovo držanje, ona poprima opće evropsko značenje.
Tako dug i tako ogorčen rat bio je moguć samo između Francuske i Engleske. Samo su te dvije
države raspolagale s dovoljno sredstava, samo su one imale dovoljno ujedinjen narod, da su mogle
podnijeti takvo iskušenje, a da ne propadnu. Ali svatko ostaje zbunjen, kad uporedi veličinu napora,
koji su u to utrošeni, s ništavnošću rezultata, koji su postignuti. U osnovi, o borbi Francuske i Engleske
može se reći isto ono, što i o borbi papa s koncilima: bio je to potpun neuspjeh. Neosporno je i savršeno
jasno, da engleski kraljevi nikako nisu mogli steći francusku krunu. A ipak je to bio onaj cilj, koji su
oni sebi postavili. Rat nije izazvala Francuska, nego Engleska. Izlika za to bio je zahtjev Eduarda III na
krunu Kapetovića. U tome pitanju nije bilo nikakvih nacionalnih interesa Engleske, baš naprotiv, savez
Francuske sa Škotskom ništa bolje ne objašnjava porijeklo sukoba. Jer zaista je suviše očito, da je
osvojenje Škotske postalo neizmjerno teže i čak nemoguće, jer se kompliciralo ratom s Francuskom.
Ukratko, stogodišnji rat se ukazuje kao beskoristan rat u tome smislu, što nije izbio ni zbog kakvog
životnog interesa.
Za vladavine Eduarda I. (1272-1307) parlamentarno se ustrojstvo i dalje učvršćalo. Godine 1297. kralj je
i formalno priznao pravo parlamentu da odobrava porez. Povratak njegova nasljednika, Eduarda II.
(1307-1327) na praksu osobne vladavine, doveo je kao i za Hennrika III. do pobune puka pod vodstvom
baruna. Godine 1326. nezadovoljnici su se okupili oko kraljice i prijestoloonasljednika. 7. januara 1327.
parlament je proglasio, da je kralj skinut s prijestolja. Vladavina Eduarda III. (1327-1377) otpočela je,
dakle kao i vladavina Eduarda I.: novom pobjedom nacije nad krunom. Ali priznavši taj svršeni čin, i
pridruživši se iskreno parlamentu, Eduard III. je tu pobjedu naroda pretvorio u korist za krunu. Što god je
parlamentu više dopuštao da se upleće u njegovu politiku, to je ta politika postajala sve popularnija.
Nema sumnje, da parlament nije ništa učinio, da bi kralja gurnuo u rat protiv Francuske. Čini se čak, da
Eduard u početku nije bio siguran u podrušu parlamenta, pa je novac, koji mu je bio potreban za
pripreme rata, najprije počeo posuđivati od firentinskih bankara. Ali ga je njegov bankrot (1339)
primorao da se ubuduće, sve do kraja svoje vladavine, uvijek obraća svome vjernom parlamentu. Tako je
njegova svađa postala svađom njegova naroda. Engleska se osjećala čašću angažirana u ratu svoga
kralja. Strastveno se u njemu borila, iz osjećaja nacionalnog ponosa, a to je najjači od svih osjećaja.
Francuska je dakako bila u prednosti nad Francuskom, prvo borbe su se vodile na njenoj teritoriji,
imali su građanstva dva puta više no Engleska,bogatstvo joj je bilo mnogo veće nego u Engleske, a opet
nisu iskoristili tu prednost. Razlog treba tražiti u nemirima, koji su njome harali počevši od sredine XIV.
st. Ukratko, krajem XIII. st. razvoj još nije prerastao shvaćanje, koje javne financije miješa i zamjenjuje s
kraljevim prihodima. Čim je izbio stogodišnji rat, to je prouzrokovalo najveće poteškoće. Da bi platio
vojsku, unajmio plaćenike, dao novčanu pomoć saveznicima, kralj će se zadužiti i nered će uskoro biti
tako velik, da će morati u pomoć pozvati one iste svoje podanike, kojima se nije usudio nametnuti porez:
sazvat će državne staleže i od njih zatražiti novac, koji sam nije imao. A to će značiti početak strahovite
krize. To će značiti početak neke vrste revolucije, i to usred rata.
Sve će se to pretvoriti u zbrku. Društveni redovi, od kojih se sastoje državni staleži, nisu među
sobom složni. Treći stalež, koji se oslanja na gradove i koji ima novca, htjet će da uvede reforme, koje
kralj ne prihvaća. Knezovi će se okoristiti prilikama i opet zadobiti, utjecaj, koji su izgubili. Osim
vladavine Karla V., za koje su se prilike popravile može se reći, da je Francuska od zasjedanja državnih
staleža u 1353. pa do vladavine Louisa XI. bila plijen dvostrukog unutrašnjeg rata: između trećeg staleža
i kralja, te između knezova i krune. A sve sve, je to imalo u osnovi svoj uzrok u fiskalnoj krizi, koja je
neizbježivo nastala zbog ustrojstva kraljevstva.
U godinama, koje su prethodile velikom ratu, ništa još nije nagovještavalo, da će doći do rata. Trojica
sinova Filipa Lijepog ne imajući muškog potomstva naslijedili su jedan za drugim svoga oca. Bili su to
Louis X. (1314-1316), Filip V. (1316-1322) i Karlo IV; (1322-1328). Papinstvo se nastanilo u Avinjonu
i uvijek je bilo puno susretljivosti prema kruni; s Engleskom je vladao mir; njezin kralj Eduard II. oženio
se, u skladu s pogodbama ugovora u Montreuilu, sestrom trojice kraljeva. . Godine 1329. Filipu Valoisu
je Eduard III. položio vazalsku zakletvu za Guyennu. Činilo se, da je rat tako malo vjerojatan, da je kralj
u sporazumu s papom pripremao križarski pohod ili tačnije, francusku vojnu na istok, koja je trebača
krenuti na put morem godine 1332.
Nakon što je francuski kralj Filip VI primio u svoju zaštitu Davida Brucea, nasljednika kralja
Škotske Roberta, rngleski kralj Eduard III je to shvatio kao uvredu te odgovorio na nju time što je počeo
pokazivati povjerenje prema Robertu od Artoisa, smrtnom neptijatelju Filipa VI, kojega je i primio u
Londom s velikom bukom. Potom je kralj odnekud dobio ideje da zavlada Francuskom i nastavi rat koji
je bio započeo, ali i bio primoran naglo prekinuti njegov djed. Kralj je oko sebe okupio koaliciju koju su
činili brabantski vojvoda i nekoliko drugih osoba manjeg značaja i cara Ludviga Bavarskog. Engleskoj
koalicij Filip VI u Nizozemskoj je suprostavio starog štićenika Franuske, biskupa Liegea i češkog kralja
Ivana Slijepog, koji je sa sobom doveo nekoliko vitezova iz svoje grofovije Luksemburga. U Škotsku je
kralj poslao pomoć pristalicama Davida Brucea koji su se ponovno latili oružja.
Neprijateljstva su počela 1337. Francuzi su prepadom spalili Gzernesy i Portsmouth; Englezi su
napali odred flamanskih četa na otoku Cadzant. Iduće godine, 22. jula l338. Eduard III. se iskrcao u
Anversu s namjerom da nanese snažne udarce. Ali njegovi saveznici nisu osjećali nikakva oduševljenja.
Ludvig Bavarski se ograničio na to, da mu dodijeli naslov namjesnika carstva, a sam se nije ni pomakao.
Brabantski vojvoda i Vilim II, grof od Hainauta i Hollanda, koji je nedavno naslijedio svoga oca, očito
su nastojali da izbjegnu svoje obaveze. Edvard je zabranio izvoz vune, Gand, u kom su već nekoliko
godina dominirali suknarski cehovi, preuzeo je pod vodstvom bogatog građanina Jakova van Artevelde
upravu u grofoviji. Artevelde je stupio u dodir s Eduardom; embargo na vunu bio je ukinut, a da rasprši
predrasude, koje bi mogle smetati građanima da ostave Filipa VI., svoga vrhovnog gospodara. Eduard je
došao u Gand i ondje na Petkovu trgu dao samoga sebe proglasiti francuskim kraljem.
 Ulazak Flamdrije u engleski savez osigurao je Eduardu čvrstu bazu na sjeveru. Dotad se rat
vukao duž granica Francuske u čarkanjima i spaljivanju sela. U isto su vrijeme kardinali, poslani u
Avinjon uzalud nastojali da pregovaraju o miru, o kom se govorilo samo zato, da se dobije na vremenu.
Usljed bankrota bio je primoran od parlamenta tražiti novac novac, koji mu je odobren. 23. juna 1340.
njegovo je brodovlje pred Eclusom izvojevalo sjajnu pobjedu nad francuskim, a zatim je, u pratnji
flamanskih narodnih odreda i uz pomoć knezova, koje je taj lijepi uspjeh ohrabrio poduzeo opsadu
Tournaia (od 22. jula do septembra) ali je ona propala i završila primirjem u Esplechinu, koje je idućih
godina zaredom produžavano.
Tako plan napada sa sjevera, usprkos pomoći Flandrije, nije uspio. Van Artevelde poginuo je
1349. u pobuni, što su je protiv njega podigli gantski tkalci. Koalicija knezova raspadala se. Ludvig
Bavarski čak je (ne vrativši novac, koji je primio) prešao na stranu Filipa VI, kome je uostalom bio isto
tako bezvrijedan saveznik, kao što je bio Eduardu.
Primirje nije spriječilo Eduarda III. da dođe u Bretanju uz pomoć grofice od Monforta, koja je
osporavala vojvodstvo Karlu de Blois, što ga je pomagala Francuska, i da grofa od Derbyja pošalje da
napadne Gascognu. Godine 1346. iznenada, se iskrcao u Normandiji. To je, bila polazna točka potpunog
preokreta. Posve nova ratna taktika, koja se oslanjala na ulogu strijelaca u bici, pribavila je Englezima
niz sjajnih pobjeda, Potpuno nacionalni sastav Eduardove vojske mora da mu je također donosio isto
onakvu prednost nad protivnikom, koji se uveliko služio stranim plaćenicima, kakvu su u XVI. st. imale
španjolske armije. Bitka kod Crecyja (26. augusta) dokazala je te odlike. Usprkos prednosti u broju,
Francuzi su ondje pretrpjeli velik i strašan poraz. Pobjednik se tim nenadanim uspjehom okoristio da
opsjedne Calais, koji je zauzet poslije jedanaest mjeseci, a vratio se u posjed Francuske tek l558. Englezi
su posvuda pobjeđivali. Ali su, i na jednoj i na drugoj strani podjednako osjećali potrebu da odahnu. Na
intervenciju pape sklopljeno je primirje (u septembru 1347.), koje je pojava crne kuge produžila na
iduću godinu i koje se više puta uzastopce ponavljalo, tako da je potrajalo sve do 1355.
Obje strane okoristile su se tom pauzom, da pripreme odlučnu akciju. Zahvaljujući supsidijama
parlamenta, Englezi su sakupili tri armije: jednu u Guyenni, drugu u Bretanji, a treću u Normandiji. Novi
francuski kralj, Ivan II. Dobri (1350-1364) donio je odluku da sazove državne staleže, koji su mu dali
sredstva, da opremi 30.000 ljudi. Poveo ih je u susret Crnom princu, koji je pustošio Guyennu. Do bitke
je došlo kod Maupertuisa, blizu Poitiersa, 19. septembra 1356. Bitka se završila još potpunijom
katastrofom, nego što je bila, ona kod Crecyja. Sam Ivan je pao u zarobljeništvo, pa je kao rob poslan u
Englesku. Tako se francusko kraljevstvo odjednom, u sredini XIV. st.; našlo primorano da računa s onim
građanstvom, koje mu je nekoć pomoglo u borbi protiv feudalizma i u stvaranju jedinstvene kraljevine.
Monarhijska vlast neosporavana i neprijeporna već cijelo stoljeće, bila je tako pozvana, da cijelu naciju
sebi pridruži u izvršavanju te vlasti.
Teret novih poreza, a pored njih još i izgredi plaćeničkih bandi, raspuštenih poslije Poitiersa,
koje su se, da bi mogle živjeti, razišle po cijeloj zemlji, dovodili su do očajanja seljake u Champngni,
Pikadiji i pokrajini Beauvais. Porazi plemstva kod Crecyja i Poitiers, raspršili su strah, što su ga seljaci
pred njim dotad osjećali. Pripisivali su njihove neuspjehe kukavičuku. Neodređeno su osjećali, da
njihove povlastice opravdava samo njihova vojnička uloga, a sad su se pokazali nesposobni, da je
izvršavaju. Plemić im se odjednom u svijesti pojavio kao neprijatelj puka. Gomile naoružane željeznim
toljagama počele su obiilaziti zemljom i napadati dvorce. Prvi uspjesi ohrabrili su ih. Uskoro su svi
seljaci ustali na noge. Uostalom, nije ta pobuna imala nikakvn zajedničkog plana, nikakva priznatog
vođe ni određenih zahtjeva. Bio je to ustanak iz očaja, eksplozija bijesa. Prestrašeno građanstvo
prkosilo je pokretu, iza svojih zidina, ne sudjelujući u njemu, ali pridržavajući za sebe mogućnost, da se
njime okoristi, ako uspije. Poslije prvih trenutaka zbrke, plemstvo je poduzelo kaznene pohode i sad su
otpočeli pokolji.
Taj potres okupio je plemstvo oko prestolonasljednika i prekinuo one veoma slabe veze, koje su
ponekog od njih vezivale s građanskom reformističkom strankom. Skovali su zavjeru protiv Marcela ,
pa je 31. jula 1358 ubijen. Njegova smrt nije dokrajčila sastajanje državnih staleža. Prestolonasljednik
se nije mogao odreći njihove pomoći u krajnje teškom položaju, u koji je država zapala. Eduard III. je
1359-1360. opsjedao Reims i uznapredevao, ne naišavšina otpor, sve do u Burgundiju. Bilo je
neophodno potrebno zaključiti mir. Potpisan je 8.maja 1369. u Bretignyju kraj Chartresa. Eduard je
dobio Gascognu, Guyennu, Poitou. Calais i grofoviju Guines u neograničenu vlast, a pored toga još tri
milijuna u zlatu. Za uzvrat se odrekao svojih pretenzija na preostalu Francusku. Engleska je, dakle na
štetu Francuske ponovo postala kontinentalna sila. Opet je ostvarena situacija, koja je izvanredno sjećala
na doba prvih Plantageneta. Prostranstvo kraljevstva nazadavalo je toliko, da je sad obuhvaćalo otprilike
one isto područje, kao i na početku vladavine Filipa Augusta.
Karlo V. (1364-1380), koji je 1364. naslijedio svoga oca Ivana II. nije mogao pomišljati da prekrši tek
sklepljeni mir. Kraljevstvo je bilo, iscrpljeno porezima, a njegevo su područje više nego ikad pljačkale
čete plaćenika, koje su ondje živjele na račun stanovništva. Kralju je veoma vješto pošle za rukom, da
svoje podanike oslobodi te nevolje i da ih isto vrijeme upotrijebi protiv Engleske. Nakon što je riješio ''
flamansko pitanje'' i ušao u savez sa Henrikom de Transtamarom, Karlo V osjetio se dovoljno snažan da
napadne Englesku. Pobuna u Guyenni protiv Crnog princa polužila mu je kao izgovor da otkaže mir u
Bretignyju. Državni staleži su brzo i pripravno odobrili supsidije, koji su bili potrebni, pa se rat odvijao
u neprekidnom nizu uspjeha. Godine 1372. potuklo je kastilijsko brodovlje englesku flotu pred La
Rachellom. Na kopnu su Englezi, u trenutku kad je Eduard III. umro (1377, dvije godine poslije Crnog
princa) ostavivši kraljevstvo njegovu sinu, Ričardu II., djetetu od devet gedina, zadržali gotovo samo
Calais, Bordeaux i Bayenne. Tri godine poslije toga umro je i Karlo V., ostavivši Francusku još jednom
djetetu, Karlu VI.