Verovao sam da je taj čovek običan, dobrodušan i bezazlen, bez

neke posebne vrednosti. Osoba za koju bi drugovi sa univerziteta,

prilikom slučajnog susreta posle mnogo godina, rekli, pokušavajući
da se prisete: „Ben du Toit?“ Usledila bi poduža pauza, a zatim
mlaki
odgovor: „Ah, pa da, naravno. Simpatičan momak. Šta je bilo s
njim?“ Ni u snu mi ne bi palo na pamet da mu se ovako nešto moglo
desiti.
Možda zbog toga i moram da pišem o njemu. Bio sam prilično
ubeđen, barem tih godina, da ga dobro poznajem. Zato sam i bio
zbunjen kada sam iznenada otkrio potpunog stranca. Možda to zvuči
melodramatično? Nakon što pola života posvetiš pisanju romantičnih
priča, ne možeš se tek tako lišiti te navike. „Nežne ljubavne priče o
silovanju i ubistvu.“ Međutim, sada sam se uozbiljio. sve ono što
sam
uvek mislio ili osećao prema njemu dovedeno je u pitanje.
Vest je objavljena na veoma banalan način – na četvrtoj strani u
trećem stupcu večernjih novina. Profesor iz Johanesburga stradao u
saobraćajnom udesu, pregazio ga vozač koji je pobegao. Gospodin
Ben du Toit (53), prošle noći oko 23 časa krenuo na poštu da preda
pismo... Za sobom ostavlja suprugu Suzan, dve ćerke i maloletnog
sina.
Dovoljno da čovek slegne ramenima i odmahne glavom. Međutim,
njegova dokumenta su se već nalazila kod mene. Jutros je stiglo i
pismo, nedelju dana nakon sahrane. I evo me sada, sa ostacima
drugog čoveka razbacanim po stolu. Dnevnici, beleške, škrabotine
bez neke veze, stari plaćeni i neplaćeni računi, fotografije; sve bez
nekog reda, zajedno strpano i upućeno na moju adresu. Tokom
studentskih dana, isto tako me je stalno zasipao materijalima za
priče koje sam objavljivao u časopisima. Za svaku objavljenu priču
uzimao je proviziju od deset posto. Imao je nos za takve stvari, iako
ništa nije pokušao sam napisati. Nedostatak interesa? Ili, kao što je
te noći Suzan primetila, nedostatak ambicije? Ili možda ništa nismo
shvatili?
Još mi je teže da objasnim ako to posmatram s njegovog gledišta.
Zbog čega je mene morao da odabere da napišem njegovu priču?
Ako to nije bio znak njegovog beznađa? Sigurno da nije bilo
dovoljno

Kralj Biza
Premda je vrt bio osunčan, unutrašnjost kuće bila je mračna. Na pragu nas je dočekala
svjeţina koja je mirisala na lavandu. Mora da je ubijeni, Nedţdet Denizel, odlučio lavandom
otklanjati miris plijesni koja se zbog vlage nakupljala u kućama uz obalu. Glas smo začuli kad
smo prošli mračni hodnik i uputili se prema poluotvorenim vratima kroz koja je prodiralo
sunčevo svjetlo.
„Zdravo... Ja sam kralj Biza... Dobro došli u moju palaču..."
Bio je to čudan, promukao glas. Svo smo troje posegnuli za oruţjem. Nikoga nije trebalo
biti kod kuće. Prema onome što smo doznali, ubijeni je ţivio sam, a najbliţa rodbina mu je bila
u Ankari. Naslonili smo se na mračni zid hodnika i nečujnim se koracima pribliţili vratima.
Stigli
pred njih i ponovno začuli glas:
„Zdravo... Ja sam kralj Biza... Dobro došli u moju palaču..."
Svo smo se troje pogledali. Znakovima sam Aliju odredio da gurne vrata, a Zejnep da nas
štiti odostraga. Ali je brzo odgurnuo vrata, a ja sam pištolj upravio prema mjestu u
osvijetljenom dnevnom boravku odakle je dopirao glas. Svjetlo me zaslijepilo, ali ipak sam
povikao:
„Stoj, policija!"
Glas se ponovno začuo i ponovio je iste riječi ne pokazujući ni najmanji znak straha.
„Zdravo... Ja sam kralj Biza... Dobro došli u moju palaču..."
Počeo sam se smijati kad su mi se oči naviknule na svjetlo; na mjestu prema kojem sam
uperio pištolj, u velikom kavezu, sivi papagaj crvenog repa ponovio je svoj refren:
„Zdravo... Ja sam kralj Biza... Dobro došli u moju palaču..."
I Ali i Zejnep koji su za mnom ušli u dnevni boravak prasnuli su u smijeh. Opuštanje
ţivaca koje slijedi napetost.
„To je znači, naš poznati kralj", pribrao se Ali. „Sad moţemo saznati sve što se dogodilo
tisućama godina prije."
Zejnep je bocnula kolegu spremajući pištolj: „Pitaj ga i za onaj mjesec i zvijezdu... Ionako
te zanimalo zašto su Grci koristili taj simbol."
„Imam bolju ideju", Ali se pribliţio kavezu i naklonio s poštovanjem, kao da je pred njim
pravi vladar.
„Moćni kralju, biste li nam rekli: tko je ubio Nedţdeta?"
Kralj Biza se uzšetao po prečki. No, umjesto da odgovori, odlučio je ponoviti pitanje:

Kuća čija se adresa nalazila na ţrtvinoj vizitki bila je u Samatji, na padinama posljednjeg
od sedam brda Istanbula. Samatja mi je uvijek bila draga, iako ne koliko Balat na kojem sam
ţivio. Bila je ona jedna od izvornih četvrti koje su Istanbul činile Istanbulom. U toj je lijepoj
četvrti nekada ţivjelo mnogo više armenskog stanovništva. Ponekad, kad poţelimo piti rakiju
negdje izvan Tatavle, Evgenija i ja dođemo ovamo. Evgenija je ovu četvrt nazivala
Psammatia.
To joj je bilo grčko ime. Navodno je značilo „pješčano, pješčanik". Meni pak, na spomen
Samatje na pamet padaju kamene kuće čiji krovovi mirišu na sunce, a prozori na more, stare
crkve, dţamije, uske ulice, krčmice u uskim ulicama, prigradski vlakovi koji svakog dana bez
prestanka prevoze tisuće Istanbulčana među tisućama godina starim zidinama. Ali Samatja je,
kao i Balat, umorna, stara, oronula. Zato nisam očekivao da bi drvena dvokatnica ubijenog
mogla biti ovako lijepa. Ušli smo u vrtić, prošavši između dva razgranata stabla judića čiji su
njeţni, ljubičasti cvjetovi visili nad ţeljeznim vratima. Dočekalo nas je stablo smokve velikog,
savijenog debla koje se doimalo kao da je ondje još od vremena Bizanta. Na Vrućini već
visokog sunca Širio se teški miris koji je nadraţivao nosnice. Odnekud je dopiralo kriještanje
svadljivih galebova, a iz straţnje se ulice uzdizao zvuk dječjeg smijeha. Ali je s divljenjem
odmjerio zgradu, progutao slinu i promrmljao:
„Kakva lijepa kuća! Ima čak i vrt... Mora da arheolozi dobro zarađuju."
Zejnep je bila nekoliko metara ispred Alija i gotovo je došla do vrata, ali nije propustila
priliku da odgovori kolegi: „Ili je čovjek u iskopinama našao pravo blago."
„Moţda su ga zbog toga, i ubili. Zato što nije bingo podijelio s prijateljima."
Nije mi bilo jasno šali li se Ali ili je ozbiljan.
„Onda ispitajmo njegove kolege arheologe", odvrati Zejnep. No, osmijeh na njezinom licu
pokazivao je da je sve to govorila u šali. „Štoviše, istraţimo sve što svaki od njih posjeduje."
„Ne znam postoji li blago ili ne, ali mislim da ćemo biti prisiljeni učiniti sve to."
Moje su riječi izbrisale osmijeh sa Zejnepinog lica, a Ali je odvojio pogled s crvenih
pelargonija i okrenuo ga prema meni. Došlo je vrijeme da se uozbiljimo.
Zaustio sam da kaţem: „Hajde, uđimo", kad mi je zazvonio mobitel. Pomalo sam se
zabrinuo ugledavši Evgenijino ime na zaslonu.

Slika novčića odraţavala se na platnu na zidu bez prozora u mračnom laboratoriju.

Promatrao sam zvijezdu u središtu polumjeseca čiji su krakovi bili okrenuti prema gore, koja
je,
usprkos pomalo nejasnim rubovima, sjajila jednakom divotom već tisućama godina. Na
novčiću je jedna riječ od devet slova obavijala mjesec i zvijezdu.
„Koji je ovo jezik?", pokazivala je Zejnep riječ na novčiću s dugim ravnalom. „Nije turski...
Moţda je ruski."
„Ne", rekao sam s pouzdanjem. „Grčki... To je grčki alfabet."
Ali koji je stajao pored mene, okrenuo se i pogledao me, kao i Zejnep. Kako sam to znao?
„Grčku abecedu naučio sam u kući strike Dimitrija. Bio je svećenik u grčkoj patrijaršiji. On
i njegova ţena Sula ţivjeli su na Balatu, u kući s dvorištem nasuprot naše. Nisu imali djece i ja
sam u njihovu kuću ulazio kad god sam htio. Imali su slikovnice iz Grčke pa sam listajući njih
naučio i grčku abecedu. Sada ipak miješam slova, ali ovo mogu pročitati."
„A što onda ondje piše, inspektore?", znatiţeljno je upitala Zejnep. I dalje je promatrala
natpis urezan u novčiću. Pribliţio sam se platnu i pokazao slova.
„To i vi moţete pročitati, piše Bizantion."
Ali je promrmljao zabrinutim glasom, kao da se nalazi pred nerješivim problemom: „To
ima veze s Bizantom?"
I Zejnepine su se oči suzile i ispunile jednakim izrazom punim pitanja.
„Što je?", progunđao sam. „Nemojte mi reći da ne znate."
Na tu moju reakciju najprije nisu reagirali, ali kasnije su okrenuli poglede kao da su
počinili ključnu pogrešku.
„Stvarno ne znate? Nemojte, djeco! Bizantion, zaboga, Bizantion... To je prvotno ime
Istanbula, grada u kojem ţivite."
Ali je skrivao svoj sram u dubokoj tišini, no Zejnep se pokušala obraniti: „Nije li prvo ime
Istanbula bilo Konstantinopol?"
Razočarano sam odmahnuo glavom.
„Naravno da nije, prvo ime Istanbula bilo je Bizantion, ime Konstantinopol uzeo je
stotinama godina poslije."
Iznenada se slika na platnu promijenila i pred očima nam se ukazala ţenska glava. Vidjela
se iz profila, kosa joj je bila skupljena na potiljku, a crte lica veoma naglašene. Ovo je bilo
naličje kovanice. Ali je promijenio sliku da, između ostalog, prekine moju prodiku o povijesti.
Zaustio je da kaţe: „A ova ţena je bizantinij..., bizantij...", ali nije mogao izgovoriti riječ. Opet
je
bubnuo glupost. „Ma, kako se ono kaţe, inspektore?"
„Bizantion, Ali! Bizantion!" naglasio sam, napola u šali.
„Aha, da", zahihotao se moj pomoćnik. „Onda ova ţena valjda mora biti bizantijska
princeza."

Zvijezda i polumjesec
Ţrtvine crne oči gledale su Ataturka. Izgledao je kao da ima pedesetak godina; ruke su
mu bile ispruţene prema gore, dlanovi okrenuti jedan prema drugome, a zglobovi povezani
najlonskim uţetom. Stopala okrenuta jedno od drugoga bila su upravljena prema moru.
Srebrna, duga, ravna kosa bila je raširena po mramoru na tlu, a ovratnik koţne jakne boje
duhana i beţ košulja pocrnjeli su od sasušene krvi. Da mu donja čeljust urešena finom,
prosijedom bradom nije pala na prsa, mogao bih lako vidjeti široki rez na grkljanu koji je
vjerojatno uzrokovao čovjekovu smrt. Iako sam mnogo puta vidio ovakve prizore, nije mi bilo
ugodno promatrati leš, zbog ranog jutra ili činjenice da sam počeo stariti. Okrenuo sam se
prema moru koje je u daljini gubilo boju.
Dva putnička gradska trajekta, dva teška morska radnika, prošla su tik pored mene
ostavljajući za sobom trake pjene na ljuškajućem plavetnilu. Na Sarajburnuu je puhao
povjetarac. Mliječnoplava svjetlost. Zrak je mirisao na more. Iza nas, drveće u dnu palače
odvojene asfaltnom cestom odavno je prestalo cvjetati. Ĉinilo mi se da se prisjećam lijepih
starih dana, Istanbula mojeg djetinjstva. Skice krajolika, nepotpuni zvukovi, djelići
događaja...
Ne, u mojem sjećanju nije oţivio nijedan trenutak. Odjednom sam na sebi osjetio teţinu
nečijeg
pogleda. Podigao sam glavu i našao se oči u oči s njime; s neba me promatrao blijedeći
polumjesec. Kaţem da je blijedio, ali činilo se da njegov obris svakog trena postaje sve jasniji,
kao da ponovno izlazi. Bilo mi je hladno, zadrhtao sam; odvratio sam pogled od polumjeseca
i
podignuo ovratnik kaputa.
„Je li ovo slučajnost?"
Glas je lagano odjeknuo na malenom trgu i izgubio se u mreškanju mora. Pripadao je
našem nevaljalcu, Aliju; pogled mu je bio prikovan za Ataturkov brončani kip. Nije bilo
jasno I
Nikada nismo be sko nač no udaljeni od onih koje mrzimo. Iz istog
bismo razloga mogli pomisliti da nikada u pot pu nos ti nećemo biti
pored onih koje volimo. Kada sam pošao na put, znao sam za to
okrutno
načelo. Ipak, ima istina koje zavređuju našu pozornost, a ima i onih s
kojima nije uputno raz go va ra ti u četiri oka.
Otok smo prvi put nazreli u rano jutro, trideset i tri dana nakon što su
dupini napustili našu krmu i de vet na est dana otkako je posada
počela
ot pu hi va ti oblake pare iz usta. S􀆽 kotski su se mornari štitili ru ka
vi ca ma
koje su navlačili do laktova. Koža im je bila toliko ogrubjela da su
na liko
va li na tijela morževa. Se ne gal ci ma su ti hladni krajevi bili pravo
mučenje pa im je kapetan dopustio da obraze i čela namažu krum pi
rovom
mašću kao vrstom zaštitne šminke.
Nagrizale su ih suze, ali nikada se nisu žalili.
»Vaš otok. Po gle daj te, na obzoru«, rekao mi je kapetan.
Nisam ga uspio ugledati. Samo hladno more, kao i uvijek zagušeno
dalekim oblacima. I premda su se nalazili daleko na jugu, oblici i
opasnost an tar k tič kih ledenih santi nisu poticali na nastavak puta.
Nije
to bilo zaleđeno brdo, ni traga nije bilo onim prirodnim i čudesnim
divovima što besciljno plutaju morem. Ispaštali smo zbog neprilika
na
dalekome jugu i istodobno bili uskraćeni za njegovu raz met lji vost.
Sudbina mi se, naime, nalazila na pragu zaleđene granice koju
nikada
neću prijeći.
Kapetan mi dade dalekozor. A sada? Vidite ga? Da, vidio sam ga.
Zemlja
prig nje če na između sivila oceana i neba, obavijena ogrlicom bijele
pjene. A kako smo im se dalje pri bli ža va li, obrisi su postajali
vidljivi i
prostome oku.
Bilo je to moje buduće pre bi va li šte: prostor što se u obliku slova L
s
kraja na kraj prostirao na jedva kilometar i pol. Na sjevernom se
kraju
nalazila granitna uzvisina sa svje ti oni kom. Osobito se isticao
visoki
toranj. Nije ga krasila osobita veličina, ali ogra ni če ne dimenzije
otoka
davale su mu, suprotno stvar nos ti, me ga lit sku čvrstoću. Na
južnome
kraju slova L nazirala se manja uzvisina s kućom at mo sfer skog
mje ri telja.
Bila je to moja kuća. Te su dvije građevine bile spojene nekom
vrstom uske doline obrasle bujnim raslinjem. Drveće je raslo poput
čopora zvijeri što se protežu jedne preko drugih u potrazi za sklo ni
štem
u tuđim tijelima. S􀆽 titila ih je mahovina. Mahovina gušća od
grmova
domaćih kupina i visoka do koljena, čudna pojava. Na gr đi va la je
stabla
poput trobojne gube: plave, lju bi čas te i crne.
Otok je bio okružen manjim hridima raz ba ca ni ma na sve strane.
Stoga
je bilo nemoguće baciti sidro na manje od tristo metara od jedine
plaže
što se pružala od prilaza kući. Nije mi pre os ta ja lo ništa drugo
nego da
torbe i samoga sebe ukrcam u maleni čamac. To što je kapetan pošao
sa
mnom do kopna bio je jasan znak njegove iskrene pažnje. Ničime na
takvo što nije bio obavezan. Ali tijekom putovanja mi smo us pos ta
vi li
jedan od onih odnosa koji se s vremena na vrijeme pojave među
ljudima koji pripadaju raz li či tim na ra šta ji ma. Korijeni su mu bili
u hambur
škim lučkim četvrtima, a kasnije je prihvatio Dansku za domovinu.
Ako je išta davalo pečat njegovu licu, bile su to oči. Kada bi

TRIDESET PET GODINA radim u sabiralištu staroga papira i to je

moja love story. Trideset pet godina prešam stari papir i knjige,
trideset pet se godina prljam pismenima tako da sličim znanstvenim
rječnicima kojih sam za sve to vrijeme isprešao sigurno trideset
kubika, vrč sam žive i mrtve vode, dostaje da se malo nakrenem i iz
mene će poteći sve same lijepe misli, protiv svoje sam volje
naobražen i stoga zapravo niti ne znadem koje su misli moje, i iz
mene potekle, a koje sam negdje pročitao, i tako sam se za tih
trideset i pet godina isprepleo sam sa sobom i svijetom oko sebe, jer
ja kada čitam, onda zapravo ne čitam već zobnem kakvu lijepu
rečenicu i cuclam je kao bombon ili kao da pijuckam čašicu likera
toliko dugo sve dok se ta misao ne razlije u meni poput alkohola i
tako se dugo u mene upija sve dok ne zavrži ne samo u mome
mozgu i srcu već suklja kroz moje žile sve do najskrivenijih vena. I
tako, u mjesec dana u prosjeku sprešam dvadeset kubika knjiga, no
da bih imao snage za taj moj boguugodni posao, za tih sam trideset
pet godina ispio toliko piva da bi od tog sazrelog piva mogli napuniti
pedesetmetarski plivački bazen ili kompleks bazena za božične
šarane. Tako sam protiv svoje volje postao mudriji i upravo me
obuzima uvjerenje kako su moj mozak hidrauličnom prešom
sprešane misli, paketi ideja, Pepeljugin oraščić je moja glava, glava
kojoj je izgorjela kosa, i sada znam kako mora da su još ljepša bila
vremena kada je cjelokupno mišljenje bilo zapisano jedino u
ljudskom sjećanju. Onomad, ako bi netko želio sprešati knjige,
morao bi prešati ljudske glave, no niti od toga ne bi bilo bogzna
kakve koristi jer one prave zamisli dolaze izvana, onkraj su čovjeka
poput rezanaca u porciji, tako da Koniáši cijeloga svijeta zalud
spaljuju knjige, a ako su te knjige zabilježile štogod vrijedno, tada se
može čuti samo tihi smijeh spaljivanih knjiga, budući da poštena
knjiga uvijek pokazuje nekamo drugamo, nekamo van. Kupio sam si
onaj maleni kalkulator, multiplikator, strojčić koji vadi korijene, onaj
mali aparatić ne veći od novčanika, i kada sam prikupio hrabrosti,
odvijačem sam odvojio zadnju stranu i radosno se uplašio jer sam s
olakšanjem unutar računala našao malenu pločicu, ne manju od
poštanske markice, ne deblju od deset listova knjige, a zatim ništa
drugo doli zrak, matematičkim operacijama ispunjen zrak. Kada
pogledom prodirem u poštenu knjigu, kada odstranim otisnute riječi,
tada ni od teksta ne ostane ništa više od bezobličnih misli koje
lepršaju zrakom, na zraku se odmaraju, zrak ih hrani i u zrak se
vraćaju, budući da je sve, na koncu konca, zrak, onako kao što krv
jest i istodobno nije u svetoj hostiji. Trideset pet godina pakiram
stari
papir i knjige i živim u zemlji koja već petnaest generacija znade
čitati i pisati, nastanjen sam u bivšem kraljevstvu u kojem je bilo
navikom, opsjednutošću, strpljivo si prešati u glavu misli i slike koje
donose neopisivu radost i još veću tugu, živim među ljudima koji su
za paket prešanih misli spremni položiti i život. A sada se sve to
ponavlja u meni, trideset pet godina pritisćem crveni i zeleni gumb
svoje preše, no trideset i pet godina također ispijam vrčeve piva,
nikako zbog opijanja, ja se grozim pijanaca, ja pijem da bih
potpomogao mišljenje, da bih bolje prodro u samo srce teksta jer to,