Kelsenova teorija je opšta teorija pozitivnog prava.

Pravo vidi kao sistem normi a ne

manifestaciju natčovjek vlasti. Smatra da su ljudi izmislili pravo, ljudi su odredili da će jedna
norma biti iznad druge. Kod Harta imaju primarne i sekundarne norme. Primarne su tzv
božanske a sekundarnim sami ljudi određuju odnose na osnovu primarnih. Sve ono što
primarnim nije određeno, određeno je sekundarnim. Kod njega je osnovna norma primarna.
Normativna metoda proučava ono što bi trebalo da bude a sociološki je ono što zapravo jeste,
onako kako se ljudi zapravo ponašaju u stvarnosti.
Filozofija prava je za nas čisti pussy smoke.
Normativna teorija prava je čista teorija prava – sistem normi i ljudska je tvorevina. Sadržinu
i formu određuju ljudi. Objektivan je sistem i Kelsen smatra da je pravo formalno-logični
svijet a ne materijalno pravni. Njega zanima formalni aspekt a ne materijalni odnosno sami
društveni odnosi. Polazi od teorije stupnja gdje svaka pravna norma važi na osnovu više
pravne norme sve dok se ne dođe do najviše. Postavlja se pitanje odakle ustav crpi svoju
snagu. Postoje dva rješenja: logička beskonačnost ili konačnost. Kelsena nijedno ne zanima
već ga zanima odgovor na formalističko logičko važenje prava te daje odgovor na pitanje
zašto je ustav bitan. Njegov odgovor je da postoji u svijetu trebanja i smatra da ljudi moraju
imati neku osnovnu normu da bi se iz nje sve druge norme crpile. Normativna teorija prava
pravi razliku između empirijskog (čulnog) i transcedentalnog (univerzalnog) prava kao npr
pravda na budućem svijetu, karma itd. Ne bazira validnost na metafizici već na pravnoj
hipotezi i sankciji. Uvodi se dinamičko shvatanje prava gdje po njemu norma i ona koja ne
propisuje sankciju (npr uvodni članovi zakona ili npr odredbe o naslijeđivanju – ko može a ko
ne može naslijediti). Ona ipak ne daje odgovor šta je to suština prava. Problem je što bi onda
svaku društvenu normu posmatrali kao pravnu jer ne mora imati sankciju. Ako neka osnovna
norma predvidi način na koji se donose norme kako bi bile pravne (npr saglasnost oba doma)
imaju formu zakona ali opet ne daje odgovor na suštinu prava. Pravna norma prema njemu za
cilj ima da reguliše ljudsko ponašanje, a da bi to uradila mora imati sankciju. Uvodi
dinamičko-statički pogled na pravo gdje pravi razliku između pravne validnosti i efikasnosti.
Za njega je efikasno pravo ukoliko se poštuje norma i da li je sankcija primijenjena kad su
ispunjeni svi uslovi iz hipoteze a pravna validnost se ogleda u tome da li je norma donesena
na način na koji je to zakonodavac predvidio. Postavlja se pitanje kakva je priroda važenja
ako se razlikuje od efikasnosti. Norma važi za sve ali je efikasna ako se primijeni na osobu
koja je prekršila normu a ne na sve ljude. Priznaje da efikasnost prava znači da se ljudi
ponašaju kako je propisano. Kako bi pomirio odnose validnosti i neefikasnosti on uvodi
termin izobičavanja. Ako je norma trajno neefikasna, ona prestaje važiti usljed izobičavanja i
poništava normu uvođenjem druge norme koja je identična po karakteru prethodnoj. Odnos
između važenja i efikasnosti se ogleda u tome da je norma stvorena na način koji je predvidio
pravni poredak i da nije poništena.
Kelsen polazi od Austinove definicije gdje je pravo komanda ili zapovijest ali on obrće pojam
trebanja pa po njemu norma nije obavezna zato što je izriče neko ko ima nadmoć, već zato što
je taj neko ovlašten da je izriče. Ovlašten je zato što mu pravni poredak daje ovlaštenje
(parlamenntu, kralju..) Da bi postojala zapovijest moraju postojati dva elementa: akt volje i
izražavanje volje putem riječi, znakova itd. Za njega zakon postoji kad i volja kao psihičko
stanje ne postoji jer ona postoji samo u jednom trenutku kada se donosi zakon, a volje nema
nakon određenog broja godina. Pojam volje se gleda u prenesenom značenju. Norma može
biti samo anonimna i impersonalna. Ako je prinuda bitan element prava, onda svaka norma
mora imati element prinude. Opšte norme moraju imati sankciju. Putem pojma „trebanja“ se
shvata specifično značenje pravnih pravila jer se njome daje snaga pravnoj normi.
Osnovna norma je ona koja se ne može izvesti iz neke druge. Ustav se ne može izvoditi iz
neke druge norme iako većina ustava ima preambulu. Osnovna norma je jedinstvena veza i
izvor između svih ostalih normi i čine pravni poredak gdje osnovna mora biti viša od drugih.
Validnost se ne može dovesti u pitanje ako je sadržina u suprotnosti sa moralnim ili političkim
normama već samo ako je u suprotnosti sa osnovnom. Ona reguliše i usmjerava sve druge
norme. Može donijeti parlament, običajem, sudovi mogu donijeti. Osnovnu stvara čovjek i on
je i mijenja. Norma koja ovlašćuje prvog historijskog zakonodavca. Ona nema svoju pravnu
snagu jer su je donijeli na određeni način već je ima zato što se pretpostavlja da ima.
Pretpostavlja se kako bi se mogle donijeti sve ostale norme i kako bi se svi ostali akti mogli
shvatiti kao pravni i odatle princip legitimiteta. Ostaju na snazi dok se ne ukinu ili ne dođe do
promjene putem revolucije ili državnog udara
Kelzenova teorija prava ima dva cilja: prikaže osnovne elemente čiste teorije prava i da da
okvire za razumijevanje eurokont i anglosax prava. To je opšta teorija pozitivnog prava.
Pozitivno pravo je pravo određene zajednice. Cilj je objasniti pravne poretke. Glavni predmet
su pravne norme. Teorija prava je usmjerena na strukturalnu analizu pozitivnog prava a ne na
psihološko, ekonomsko, moralno ili političko objašnjavanje. Nauka ima svoj predmet
proučavanja i cilj pa je najteži zadatak odrediti specifičnu stvarnot svog predmeta
proučavanja. Pravni poredak je sistem normi – normativni poredak i to je specifičan predmet
pravne nauke – pozitivno/realno za razliku od idealnog. To što postoji pozitivno pravo nema
veze za saglasnosti li nesaglasnosti. Pravo ne vidi manifestaciju Boga ili nešto tako, već
društvenu tehniku zasnovanu na ljudskom iskustvu. Ne zasniva na metapravnom principu.
Odnosno metapravo je osnovno pravo. Ovdje važenja prava izvire iz pravne hipoteze u
osnovnoj normi koja se utvrđuje logičkom analizom. Država ne može da postoji bez prava,
odnosno relativno centralizovanog pravnog poretka za razliku od međunarodnog. Normativna
teorija stvara teoriju o državi kao nedjeljivom dijelu teorije prava i ističe jednistvo državnog i
međunarodnog prava u okviru pozitivnog pravnog poretka. Čista teorija prava je monistička
teorija: država je zamišljena i samo je personifikacija državnog pravnog poretka.

Ne traži odgovor na pitanje šta je pravo već šta je to što je pravnike zbunjivalo pa nisu mogli
dati odgovor šta je pravo. I kad skontaju šta ih je zbunjivalo i uklone to, onda će se dati
odgovor.
Postoje tri vječita problema: 1. Određena ljudska ponašanja nisu više stvar izbora već moranje
zbog normi. Manje slobode izbora imamo jbg 2. Razlika između moralne i pravne obaveze –
ne zna ni on razliku. Pravo je disciplina morala i pravde al' ne zna u svakom konkretnom
slučaju šta je moralno a šta pravedno. 3. Šta su norme i do koje granice je pravo sistem normi.
Pravna norma je ona koja ima sankciju, dok moralne norme ne moraju imati sankciju
Definiciju prava daje uzimajući u obzir vrsnu razliku i najbliži rod te je pravo opća grupa
normi ponašanja. Razlikuje i primarne i sekundarne norme. Primarne norme od ljudi traže
određeno (ne)činjenje, trpljenje ili propuštanje. Sekundarne norme izviru iz primarnih.
Primarne daju ovlaštenja ljudima da sekundarnim stvaraju nove norme, mijenjaju itd.
Postoji razlika između bio obavezan i imati obavezu. Implicira postojanje neke norme –
pravne ili moralne. Norme određuju obaveze kad konstantno iznose neka pravila ponašanja i
kada postoji pritisak na one koji odstupaju od tih pravila. Kada su fizičke sankcije dominantne
za pojam obaveze, to implicira da se radi o primitivnom obliku prava. Kada postoji socijalni
pritisak za poštivanje određene norme, možemo reći da se radi o nekoj moralnoj obavezi koja
je izuzetno važna. Koliko društvo forsira tu normu, koliko je bitna za društva i tako to. Što je
veći pritisak društva na poštivanje te norme, veće su šanse da će iz nje nastati obaveza koja je
bitna za funkcionisanje društva. Možemo obavezu posmatrati sa eksternog stanovišta gdje se
posmatraju određeni članovi grupe koji odstupaju od većine (ne poštuju norme) ili ih poštuju
kada shvate koje posljedice mogu izazvati nepoštivanjem. Kod internog stanovišta, norme
uopće ne posmatramo na taj način već nam je samo bitno da ih poštujemo kako ne bi trpili
sankciju.
Prvi nedostatak norme je neodređenost gdje je lijek pravilo priznanja. Svaka norma zahtijeva
neku obavezu, ponašanje od strane ljudi i kao takvu ne možemo je tek tako prihvatiti. Nećemo
je poštovati ako je ne priznamo. Norme jedne države ne priznaju norme druge države. Narod
bira vlast koja određuje zakone koje mi poštujemo i na taj način smo priznali normu i moramo
je poštovati. Pravo postaje pozitivno kada se prizna. Neodređenost na koga se odnosi
(univerzalna deklaracija se odnosi npr na sve). Drugi nedostatak je statičnost pa se uvodi
pravilo promjene gdje pored primarnih imaju i sekundarne (i onda se sve ponovi za njih).
Ugovori i vlasništvo postaju jasniji kad se uvedu sekundarne jer mi sami pišemo ugovor
između sebe i druge osobe. Treći nedostatak je neefikasnost i posmatra je tako da građani ne
poštuju zakone i lijek su pravila presuđivanja gdje izlaz vidi u sekundarnim normama gdje
ljudi donose odluke da li su primarne norme prekršene.
Pravilo priznanja se izričito ne formuliše. Norma je validna ako je zadovoljila sve testove koje
predviđa pravilo priznanja, dakle norma datog sistema. Postoji osnovna osnovna norma jer se
na osnovu nje daje mogućnost drugim normama da imaju pravnu snagu. Ako postoji sistem
subordinacije kakav postoji i danas, onda je to vrhovna norma – ustav. Svi niži pravni akti
moraju biti u skladu sa najvišim pravnim aktom i iz njega crpe pravnu snagu. Postojanje
pravila priznanja je stvar činjenice.
Do novih pitanja dolazi zbog zamjene gledišta da osnovu pravnog sistema čini poslušnost iz
navike. Prema Hartu, osnovu pravnog sistema čini pravilo priznanja. Prva poteškoća je pri
klasifikaciji norme, koja norma je mjerilo identifikovanja, odnosno koja norma je osnovna
norma. Druga grupa pitanja je iz kompleksnosti odnosa i nejasnosti tvrdnje da pravni sistem
postoji u određenoj zemlji. Postoje dva uslova: nužna i dovoljna za postojanje prava u jednoj
zemlji. S jedne strane su to norme ponašanja koje su validne prema osnovnoj normi, a s druge
strane pravila priznanja koja određuju kriteriji validnosti pravne norme. Prvi uslov treba da
zadovolje građani, a drugi uslov i zvaničnici.
Pri saopštavanu općih standarda, koriste se ili zakonodavstvo ili precedent. Reguliše se ono
što se do sad nije regulisalo. Kod oba treba ostaviti otvoreni sadržaj zato što se uređuje
situacija koje se još nisu desilo pa nemamo sve činjenice i ciljeve. Pitanje se treba urediti ali
ostaviti i prazninu za specifičnu činjenicu u određenom slučaju.
Normativni skepticizam predstavlja stav da razgovor o normama predstavlja mit. Normativni
skepticizam je skeptičan po pitanju normi, oni misle da se cijelo pravo zasniva samo na
odlukama sudova, sudije sude na osnovu normi a norme imaju otvoreni sadrzaj (dopustaju
sudijama da konkretna pitanja sami nekako dopune i odluce kako misle da treba) pa cak i ako
odstupe od normi to ne povlaci nikakve sankcije prema sudiji. Također, mi svoje ponašanje
opravdavamo zato što je to dozvoljeno pozitivnim pravom, odnosno normama. Opravdavamo
se činjenicom da je odluka suda nešto najviše i najbitnije. Odluka suda je nešto autoritativno.
Vrhovni sud ima posljednju riječ da izriče šta je pravo i kada to učini, stav da je jedan sud
pogriješio ne dovodi do posljedica u sistemu. Navodi se primjer zapisničara gdje se opet pravi
razlika između primarnih i sekundarnih normi. Zapisničar na utakmici gdje je pravilo
određeno primarnom normom, a činjenica da on okreće rezultat je određena sekundarnom
normom, besmisleno je ukazivati na grešku zapisničara koji okreće rezultat i publika putem
njega saznaje rezultat. Treba se pobijati primarna norma koja je odredila pravila, odnosno šta
je gol i šta predstavlja povećavanje rezultata. Pa tako i pravu, ne treba pobijati sekundarne
norme već primarne iz kojih se one izvode.