KRHKI MIR

Ubijanje je prestalo, sada dolazi teži dio. Mogu li neprijatelji zaboraviti što su počinili jedni
drugima i naučiti da žive zajedno?

Autor teksta: Bruce W. Nelan. Novine „TIME“, 4. 12. 1995. godine

Ako je mir pred nama, zašto su njegovi stvaratelji tako namršteni? Tri balkanska predsjednika
bili su blijedi i praznih očiju skupljajući se iza diplomatskog stola u Wright-Patterson zračnoj bazi
kod Dejtona, Ohajo, prošle sedmice. Kada je Alija Izetbegović došao do svoje stolice, spustio je
pogled i jedva dotakao pružene ruke Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Dok su stavljali
inicijale na dokumente koji će okončati 44-mjesečni rat među Južnim Slavenima, tri vođe
odavale su utisak da sjede iza nevidljivog zida, ne praveći nikakav međusobni kontakt.
Ipak, tri vođe upravo su sarađivale na jedinstvenom dostignuću. Kada su započeli pregovore 21
dan prije, kao politički neprijatelji i prethodni ratni suparnici, sa sobom su nosili liste
bezuslovnih zahtjeva i nedodirljivih interesa. U izolaciji zračne baze i pod stalnim pritiskom
posredničkih diplomata, ovi posljednji su uspjeli da ih polako usmjeravaju ka kompromisu u cilju
stvaranja mira. Do vremena kada su se rastali, svi su manje više prihvatili ponešto od onog za
što su se zaklinjali da nikada neće, te se složili da okončaju rat koji je usmrtio hiljade i ostavio
gotovo 3 miliona mimo njihovih domova. Također, usaglasili su se oko stvaranja nove Bosne i
Hercegovine. Da li će njihova formula raditi biti će testirano u predstojećim sedmicama, ali svi
su se složili sa američkim Državnim sekretarom Warrenom Christoperom kada je rekao da je to
najbolji sporazum koji su mogli da dobiju.
Dio zamora trojice predsjednika može se pripisati i gotovo non stop pregovaranju u toku tri
sedmice i gotovo neprestano bez pauze par dana prije ceremonije potpisivanja. Dio razloga
njihovog raspoloženja može biti introspekcija, osjećaj brige s ozbirom na to što rade i kako će
isto biti primljeno od najstrastvenijih boraca kod kuće. Neizbježno je da će neki smatrati ovaj
mir, u stvari bilo koji mir, nezadovoljavajućim.
Ta opasnost je najizraženija za Izetbegovića, i on je o tome najviše i brinuo. Rekao je Kristoferu i
Holbruku da je Bosna žrtva sporazuma koji daje Srbima, izvršiocima etničkog čišćenja, pola
teritorije. Bio je najogorčeniji spram zvanične podjele koja je dodijelila 51 % zemlje
Muslimanima i Hrvatima, a 49 % Srbima. Kada je konačno stavio inicijale na dokumente,
insistirao je da oni nisu sklopili pravedan mir. Ali, dodao je „u svijetu kakav jeste, bolji mir nije se
ni mogao postići“.
Njegovi sunarodnjaci osjećali su se slično. Bilo je nekoliko radosnih proslava u Sarajevu, ali tihi
osmjesi i uzdasi olakšanja bili su svuda. Jasno je da su osjećanja bila podijeljena. Sanela Isović,
29togodišnji advokat, kaže da se od početka bojala da će pregovori propasti, a rat i brutalna
opsada Sarajeva, se nastaviti. Sada kada je kompromis postignut kaže da je „razočarana jer to
nije ono za što smo se borili i stradali“. Ali Hata Bandić, 27-godišnjakinja, vjerovatno govori u
ime većine kada kaže „kada se sjetim kroz šta smo sve prošli, odlazaka po vodu pod
snajperskom vatrom i straha za život mog oca i brata na liniji, mogu samo biti sretna“.
Milošević je možda bio najraspoloženiji u Dejtonu, jer je okončanjem rata okončao i UN-ove
sankcije koje su gušile srpsku ekonomiju. Iako se smatra čovjekom koji je isprovocirao rat, sa
svojim velikonacionalističkim govorima i pozivima na stvaranje Velike Srbije u okviru bivše
Jugoslavije, isto tako je bio ključan za mirovni sporazum potpisan prošle sedmice. Američke
diplomate znale su njegovu prošlost ali su ga i pored toga ocijenili kao pragmatičnog i spremnog
na kompromis. Kao šef Srbije, mogao je odlučivati i dogovarati na licu mjesta.
Milošević je pregovore o teritoriju vodio gotovo ne konsultirajući se sa Bosanskim Srbima, koji
su bili zbunjeni i ljuti. Predstavnici Bosanskih Srba navodno su prvi puta finalne dokumente
sporazuma vidjeli 10 minuta prije završne ceremonije. Iako su dali Miloševiću puni autoritet da
pregovara za njih, bilo je ozbiljnih pitanja da li će prihvatiti sporazum ili ga potopiti, kako su to
činili u nekoliko navrata u prošlosti.
Odgovor je došao brzo. U četvrtak, Milošević je pozvao vođe Bosanskih Srba Karadžića i osam
drugih zvaničnika na sastanak u blizini Beograda. Tamo, nakon cijelodnevnih razgovora,
Karadžić je pristao na Dejtonski sporazum. Stručnjaci iz Beograda rekli su da je prijetnja s kojom
se Karadžić suočio bila da ako odbije, Milošević će ga izručiti Hagu. Tribunal je vođu Bosanskih
Srba osudio je, zajedno sa njegovim vojnim komadantom Mladićem, za genocid i druge zločine
protiv čovječnosti. Dejtonskim sporazumom sve vlade obavezuje da sarađuju sa tribunalom ali
izričito ne traži izručivanje osuđenika istog.
Sada će biti na Karadžiću da osigura da zvaničnici Srba na nižim nivoima u Bosni slijede mirovni
plan. To neće biti jednostavno jer mnogi iznose svoje negodovanje. U petak se pojavio na
televiziji da kaže svom narodu „Prihvatamo mir“. Ali u nedelju, hiljade Bosanskih Srba
protestvovalo je u i oko Sarajeva, zaklinjujući da će braniti svoj teritorij.
U Republici Srbiji reakcija je bila tiha ali generalno pozitivna. Većina Srba davno su izgubili
nacionalnu revnost i strast za ratom u susjedstvu. Kako su sankcije snažno udarile na ekonomiju
i dovele do inflacije, Srbija gleda naprijed prema miru i povratku normalnom životu. Shvataju da
je Milošević pokrenuo krvoproliće i sada pokušao da ga okonča. „Znam da je Milošević ovo
započeo“ kaže Dejan Popovic, 22 godišnji student iz Beograda „i njegova krivica mogla bi biti
veća od krivice drugih. Ali sada mu moram zahvaliti“. Prošle sedmice UN-ovo Vijeće sigurnosti
reklo je isto suspendujući ekonomske sankcije protiv ostatka Jugoslavije – Srbije i Crne Gore.
Hrpa pravnih i diplomatskih dokumenata koje su potpisala tri predsjednika stvaraju veoma
kompleksan sistem za Bosnu koji će biti teško formirati i lako paralizirati. Od države će stvoriti
republiku sa dva „entiteta“. Američki zvaničnici insistiraju da se ne radi o podjeli i da je Bosna
jedna država, ali za druge, posebno za Bosance, to i ne izgleda baš tako. Teritorij Bosanskih
Srba, Republika Srpska, obuhvata 49 % teritorija. Drugi entitet je Federacija Muslimana – u
dokumentima nazvanim Bošnjaci – i Bosanskih Hrvata. Svi građani slobodni su da putuju u oba
dijela države, a punktovi i blokade na putevima biti će uklonjeni. Oba entiteta imati će
predsjednika i legislativu, a isto će imati i centralna vlast, pažljivo određena da uključuje
bošnjačku, hrvatsku i srpsku etničku grupu.
Da razdvoji sukobljene strane i pokrene novi državni ustroj, NATO planira poslati
implementacijske jedinice, zvane IFOR, od nekih 60.000 vojnika, od kojih su 20.000 američki.
Oni će razdvojiti snage Federacije of ustaničkih Srba, nadzirati njihovo vraćanje u barake i
patrolirati demilitariziranim zonama na obje strane. IFOR komadanti odlučivati će kakve akcije
moraju poduzeti u svim situacijama, i iako vojni aneksi sporazuma to ne kažu, IFOR će
funkcionisati manje više kao okupacione snage.
Svjetski mirotvorci će ostati na dužnosti samo godinu dana, tvrde američki zvaničnici. Ali
dugotrajna prijetnja bosanskoj budućnosti biti će više od sitnih okršaja sa ustaničkim Srbima i
možda će zauzeti snažniji oblik samo kada godina dana istekne. Čak i ako se izbori sprovedu
kako je planirano, centralna vlast možda nikada neće postati funkcionalna na način da stekne
lojalnost građana. Po mirovnom sporazumu, oba entiteta nove države smiju stvarati pararelne
veze sa susjednim državama. To znači da su Srbi povezani sa Srbijom i Hrvati sa Hrvatskom.
Najveća briga Bošnjaka je da te posebne veze ne postanu de facto secesija i tada Milošević i
Tuđman konačno mogu da podijele Bosnu.
U Dejtonu, najteže je bilo nagovoriti predsjednike da imaju zajednički interes. Američki
pregovarači sa kolegama iz Britanije, Francuske, Njemačke i Rusije težili su korištenju vrlo
snažnog pritiska i ubjeđivanja. Neki od balkanskih zvaničnika sumnjali su da SAD koriste
uskraćivanje sna kao pregovaračku taktiku. Rokovi su konstantno probijani, a kasni noćni
sastanci pretvarani su u očajničke pregovore prije zore kojima se nastojalo doći do rješenja i
konačno do mira. Živci su bili na granici, osjećanja povrijeđena, a neprijateljstva su isplivavala.
Holbruk, koji je smatran glavnom „lokomotivom“ pregovora, radio je sa gradacijom bijesa.
„Često je koristio riječi koje ne možemo citirati“ rekao je evropski diplomata prisutan tokom
pregovora „Mislim da nije bilo nikoga na koga Holbruk nije galamio barem jednom“.
I pored njegovog snažnog pregovaračkog stila, Holbruk nije mogao zatvoriti pregovarački paket.
„Napravio je kuću“ rekao je član srpske delegacije „ali nije mogao da joj postavi i krov“. U
ključnim momentima Kristofer je mogao doletjeti i ostati na pregovorima. Kristofer je ostavio
pozitivan utisak kod prisutnih zbog svog gravitasa, njegovih pravnih intervencija i generalne
smirenosti i stava. Ali čak je i sedamdesetogodišnji Kristofer imao svoje granice. Kada ga je
Izetbegović optužio za prevaru, Kristofer je eksplodirao i upozorio Bosanca da nađe načina da
prihvati kompromis ili će se pregovori završiti.
Kada je Kristofer odletio za Japan na ekonomsku konferenciju 14. novembra, rekao je
pregovaračkim stranama da očekuje da nađe završen sporazum kada se vrati, ili će sve otkazati.
Vratio se tri dana kasnije i nije našao pripremljen sporazum, te se upustio u konstantno
pregovaranje. Izetbegović je tražio da istočna muslimanska enklava Goražde bude povezana sa
Sarajevom dvosmjernom cestom. Širina koridora za ovu cestu bio je fokus teškog pregovora, jer
je Milošević nudio samo dvije milje (3.2 kilometra).
U tom momentu SAD su iskoristile svoj visokotehnološki, kompjuterski simulator terena zvani
Powerscene. To je vojni sistem za mapiranje koji kreira virtuelnu realnost i bio je korišten da
trenira pilote za misije iznad Bosne. Amerikanci su Miloševića odveli na virtuelni, simulirani let
iznad brda i šuma prema Goraždu i pokazali mu da dvije milje jednostavno neće raditi jer su
planine bile na putu. Impresioniran, Milošević je postao fleksibilniji i složio se sa koridorom koji
će varirati od dvije milje do gotovo pet (8 kilometara) u širini. IFOR će možda morati ovu
teritoriju i silom oduzeti od Srba.
Cijelo vrijeme dok se diskutiralo o Goraždu, budućnost glavnog grada Sarajeva bio je konstantan
problem. Kako ga povezati zajedno i kako će suprotne pretenzije prema gradu biti zadovoljene?
OD samo početka, SAD se suprostavio srpskom planu da podijeli Sarajevo sa zidovima i
stražarima. Holbruka su čuli kako se dere na radnu grupu: „Ako sam rekao i jednom, kao da sam
rekao 15 puta. Ovo nije Berlin!“. Bilo je to dramatično i emotivno pitanje, jer je opkoljeno
Sarajevo postalo simbol otvorene, kosmopolitske, multietničke Bosne, suprotnost aparthejdu
kojem su se nadali Bosanski Srbi. Milošević, iz nekog razloga, složio se, izjavivši da su Bosanci
zaslužili Sarajevo preživjevši u njemu sve godine brutalne opsade. Sporazum ne samo da
Sarajevo predaje Muslimansko-hrvatskoj federaciji već uključuje i predaju 4 srpskih predgrađa.
Neće biti jednostavno Muslimanima i Hrvatima preuzeti ista.
Ove odluke o Goraždu i Sarajevu proizvele su neke nepredviđene efekte. Druga
visokotehnološka američka alatka bio je kompjuter koji je brzo preračunavao promjene na mapi
u procente, kako bi pratio podjelu teritorije na dvije cjeline od 51 i 49 %. Odjednom, federacija
je narasla na 56 %. Milošević je rekao da će se to morati ispraviti, te je počelo natezanje u sobi
sa kartom kroz posljednje dane pregovora.
U cilju da se Srbi približe brojki od 49 %, Amerikanci su nastojali naći neka slabo naseljena
mjesta u hrvatskim oblastima. To je pokrenulo ponovno pitanje oko Posavskog koridora, uskog
prolaza na sjeveru, koji povezuje srpske teritorije na sjeverozapadu sa onima na istoku.
Milošević je nastojao osigurati veći koridor. Ali Tuđman nije pristajao ustupiti dijelove koje su
bili pod kontrolom Bosanskih Hrvata kao ustupak za srpske gubitke. Ovoga puta morao se
uključiti i Bil Klinton. Telefonirao je Tuđmanu, i bez ulaženja u geografiju, rekao hrvatskom
lideru da je „ovo prekretnica za vašu zemlju i Balkan i treba nam vaše vodstvo ovdje“. Nešto
kasnije, Klinton je telefonirao svoj trojici predsjednika, koji su se skupili oko telefona sa
uključenim razglasom. Dogovoreno je da koridor ostane nepromjenjen i da Bosanski Hrvati
dadnu veći dio zemlje potrebne da se Srbi popnu na cifru od 49 %.
Izetbegović je onda iznio posljednji zahtjev. Tražio je Brčko, grad kontroliran od strane Srba koji
je oslonac Posavinskog koridora. Izgledalo je da će pregovori propasti i kao da se predsjednici
boje sklopiti mir. „Na kraju“ rekao je Holbruk „suočili su se sa pitanjem koje se svodi ne na
suštinu već na političku volju. Da li staviti potpis na papir?“
Kristofer je u svojoj žutoj bilježnici sastavio postulate kojima će se Brčko dostaviti na
međunarodnu arbitražu, i poslao kopije svim trima delegacijama.
Kristofer je imao sumnje da će ovakav prijedlog proći, te je prošli utorak ujutro tražio dozvolu
od Klintona da okonča pregovore. Predsjednik mu je poručio da uradi ono što smatra ispravnim.
Dok je Kristofer održavao sastanak osoblja, Milošević je došetao preko snijegom prekrivenog
dvorišta i zatražio sastanak sa Kristoferom i Holbrukom. Prema Holbruku, rekao je „Ne mogu
dopustiti da se pregovori prekinu, spreman sam uložiti dodatni napor“. Milošević je onda dodao
da pristaje na međunarodnu medijaciju u slučaju Brčkog, te su druge dvije delegacije konačno i
same slijedile ovaj primjer. Milošević je vidio Kristofera kako se vraća u svoj stan te ga pratio.
„Gospodine predsjedniče“ rekao mu je Kristofer „imate dogovor“. Sa suzama u očima Milošević
je rekao „Toliko sam vam zahvalan da ću postaviti vašu veliku sliku u Beogradu“. Kristofer i
srpski predsjednik nazdravili su jedan drugom bijelim vinom.
Još predstoje mnogi sastanci, i vjerovatno, mnoge zdravice. Mirovni sporazum će biti potpisan
na formalnoj konferenciji u Parizu tokom narednih sedmica. Ali prvo, Klinton se nada zadobiti
podršku skeptičnog Kongresa. Svoj posao započeo je „reklamirati“ jednako skeptičnoj nacini
tokom televizijskog govora ovog ponedjeljka. Argumenti koje su on i podpredsjednik Al Gor
koristili da ubjede kongres i javnost fokusiraju se na potrebu da se zaustavi krvavi i
destabilizirajući rat u Evropi, da se održi SAD vodstvo u Evropi i NATO-u. Zvaničnici
administracije naglašavaju svoje obećanje da će američke trupe u Bosni ostati samo nekih
godinu dana. Kako kampanja da se trupe pošalju u Bosnu započinje ove sedmice, Gore,
Kristofer, Holbruk i Sekretar odbrane Perry svjedočiti će na Kapitol Hilu u Vašingtonu. Klinton će
posjetiti Britaniju, Sjevernu Irsku, Republiku Irsku, Španiju, te će podsjetiti američke snage
stacionirane u Njemačkoj. Njegova putovanja dati će mu priliku da održi 4-5 velikih govora
kojima će naglasiti važnost američkog angažmana u Evropi.
Administracija SAD-a nada se pozitivnom glasu u Senatu i Donjem Domu za razmještaj trupa u
Bosni. Bez obzira šta kongres odluči vojni planovi idu naprijed. Od NATO-a se očekuje da odobri
plan za IFOR ove sedmice, te izda naređenje za raspored početnih trupa, primarno za
komunikaciju i logistiku od oko 1000 vojnika, među njima 200 Amerikanaca. NATO će onda
započeti slanje glavnih IFOR snaga dan nakon potpisivanja mira u Parizu. Južna Komanda NATO-
a postaviti će istureni štab u Sarajevu, i 6 dana kasnije IFOR će započeti raspored između
bosanskih, hrvatskih i srpskih vojski. IFOR, međutim, neće moći završiti svoje raspoređivanje u
zemlji do iza Nove godine.
Nakon što američke trupe pristignu, nema plana za njihovu rotaciju, samo da se povuku nakon
godinu dana. To zvuči prihvatljivo nekim ekspertima, ali drugima ne. Penzionisani general
Maddox, koji je do posljednjeg februara komandovao SAD vojskom u Evropi smatra da je
„potpuno pogrešno“ poslati vojnike bez spremnih zamjena i odrediti vremenski okvir bez
određivanja mjera uspjeha misije. „Zabrinut sam zbog definiranja izlazne strategije prema
kalendaru“ rekao je.
Američki sekretar za odbranu posjetio je trupe u Njemačkoj prošli petak i rekao im da ne idu u
Bosnu „da se bore u ratu. Pentagon ne očekuje organizovan otpor“ rekao je „ali može biti
pojedinaca ili bandi koje neće prihvatiti odluku svojih vođa“. U tom slučaju „naše snage su i više
nego sposobne voditi računa o sebi“.
Pentagon voli istaći da, ako su njegove snage napadnute, vidjeti će se da su najopasnije u regiji.
To je možda istina ako se jedna jedinica suoči sa drugom. Andrew Krepinevich, penzionisani
oficir koji vodi projektiranje odbrambenog budžeta u Washingtonu, tvrdi da analogija važi samo
za okršaje jedan na jedan. „Oni koji bi mogli ciljati američke snage“ tvrdi on „neće se natjecati u
otvorenoj borbi, već gerilski“ (neće napadati kao psi, već kao muhe – konkretan korišten izraz).
Drugim riječima, snajperski napadi, zasjede, automobilske bombe i drugi tipovi terorizma koji
neće ponuditi opciju američkoj vojsci da uzvrati.
Iskusni vojni zvaničnici tvrde da će američke trupe trpiti gubitke. Ne kažu kolike, jer to ne znaju.
Pokušali su to saznati unajmljujući vanjske saradnike da izrade kompjutersku simulaciju. Isti su
predočili cifru od 39 poginulih među američkim snagama. Pentagonski zvaničnici tu cifru vide
kao nevjerovatno nisku, i neki tvrde da će biti nekoliko stotina poginulih, bilo od autobombi,
mina ili snajpera.
Bosanski mirovni sporazum bio je veliki uspjeh kako za zaraćene strane tako i za američku i
evropsku diplomatiju koja stoji iza njega. Radi se o tako osjetljivoj strukturi balansiranih i
suprostavljenih političkih snaga da niko ne može reći koliko dugo će potrajati ili će opet završiti
ratom. Slično, vojna misija koja treba da sprovede sporazum može uspjeti ili potonuti u
smrtonosnu jamu koje se mnogi Amerikanci plaše. Amerika, njeni NATO saveznici i balkanske
vođe sada su vezani mirovnim naporima, i oni će ih sve staviti na test.
Izvještači sa terena: James L. Graff iz Dejtona, Alexandra Stiglmayer iz Sarajeva, Mark
Thompsoon i Douglas Waller iz Washintona i drugi odjeli.