ADRIAN PREDRAG KEZELE

DUPINOV SAN

Adrian Predrag Kezele Dupinov san

Copyright © 2001. by A.P. Kezele
Sva prava pridržana. Niti jedan dio knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku
ili na bilo koji način, niti pohranjivati u bazu podataka bilo koje namjene bez prethodne
pismene dozvole nositelja autorskih prava, osim u slučajevima kratkih navoda.
Izrada preslika bilo kojeg dijela knjige je zabranjena.
Nakladnik:
Dvostruka Dugad.o.o., p.p. 184, 40001 Čakovec Udruga "Dupinov san" Zagreb
Ilustracije: Andrej Kustec
Lektura: Vida Ozren
Ilustracija na ovitku: Carlos Pardo (www.m4de.com)
Dizajn naslovnice: Ivan Smalc
Izrada ovitka: Zlatko Bilandžija
Tisak: MTG-Topgrafd.o.o.,Velika Gorica
Naklada: 2000
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb
UDK 821.163.42-31
KEZELE, Adrian Predrag
Dupinov san / Adrian Predrag Kezele ;
<ilustracije Andrej Kusteo. - Čakovec : Dvostruka Duga, 2001
ISBN 953-6516-43-8 410319120

ADRIAN PREDRAG KEZELE

DUPINOV SAN

DVOSTRUKA DUGA
2001.
ČAKOVEC

Affflfo

Ova knjiga posvećena je

ALEKSANDERU PIRŠU,
mojem učeniku ali i učitelju,
dobrom i plemenitom čovjeku, koji je prije svih nas
odlučio odsanjati dupinov san.
Vidimo se, dragi prijatelju, negdje u dubokom plavetnilu!

U svakoj boji je svjetlost, u svakom kamenu spava kristal.

Prisjeti se: čovjek je dupinov san.
Enigma, The Dream of The Dolphin

Nadam se da su ti oči otvorene

i da vidiš svjetlo. Večeras smo svi uz tebe.
Willie Nelson, We're ali in your corner
More je bilo tirkizno plavo. Jurili su čas kroz pjenu, čas kroz prozirno plavetnilo ispod
površine. Bio je to užitak na kojeg se Josip Gora naviknuo tijekom proteklih nekoliko
mjeseci. Naviknuo se toliko da nije mogao ni zamisliti kako će izgledati kad užitka nestane.
Ako ga nestane. Josip se svim srcem nadao da tako neće biti.
Odjednom, njegov se pratilac zaustavio i podigao glavu iz vode. Pogledao je u Josipovom
smjeru i kratkim pokretom glave pokazao mu nešto ispred njih. Josip se morao napregnuti da
bi iz nejasnih točkica razabrao ribarske brodice.
"Oh, ne", tiho je prošaptao.
Nastao je trenutak tišine u kojem se čuo samo lagani huk vjetra iznad njih. Površina mora bila
je bolno plava; samo se ponegdje bijelila od "janjaca" nastalih prelamanjem valova. To bi ga
plavetnilo u drugim prigodama uvuklo u sebe, opčinilo ga i natjeralo da zaboravi sve drugo.
Sada je bilo drugačije. Plavetnilo je donosilo slutnju gubitka i tuge.
"Sada se moramo rastati", rekao je Josipov sudrug. "Napustit ću Vrijeme snova, a predlažem
ti da to isto učiniš i ti."
Josip se nije iznenadio začuvši te riječi. Očekivao ih je. Ipak, nešto se u njemu bunilo protiv
takvog završetka. Iako je slutio njegovu neizbježnost, nije mu se mogao prepustiti bez borbe.
Ili barem pokušaja borbe.
"Ali, zašto? ", rekao je uzbuđenim glasom. "Što će se dogoditi? "
Njegov je prijatelj samo tužno odmahnuo glavom. Na trenutak se ponovo zagledao u smjeru
udaljenih brodova, a onda tihim glasom rekao: "Već sam ti objasnio što će se dogoditi. Znaš
to."
Grizući usnu i načinivši nevidljivi pokret slijeganja ramena Josip je odvratio pogled od svoga
prijatelja. Da, negdje duboko u sebi je znao što će se dogoditi. Objašnjeno mu je. Možda ne
izravno, ali nagovještaji su bili jasni i nedvosmisleni. Ipak, Josip se jednostavno nije mogao
pomiriti s tim.
"Ne razumijem!" uzviknuo je ponovo. "Zašto moraš to učiniti? Zar ne možeš odlučiti nešto
drugo? Bori se protiv toga!"
Njegov se prijatelj zvonko nasmijao. Zatim je snažno za-tresao tijelom. "Da se borim?" rekao
je. "A protiv čega? Došlo je vrijeme, prijatelju moj, to je sve. Moja je zadaća ispunjena. Vidio
sam to unaprijed."
Josip nije ništa rekao. Nije mogao, jer su mu se oči napunile suzama, a grlo stisnulo od bola.
Njegov je pratilac napravio brzi krug oko njega, a zatim ga gurnuo glavom u stražnjicu.
"Hej", doviknuo mu je, "što je sad to? Zar sam te tako učio? Zar si zaboravio na igru i smijeh?
Ne smiješ zaboraviti nikada, čak ni kad stvari ne izgledaju onako kako bi ti to želio. Osim
toga, dobro znaš da će ti vrlo brzo sve biti jasno. Tako je to uvijek. Čini nam se da nešto nema
smisla, a već nakon nekoliko dana ili tjedana, sve se složi poput komadića slagalice. Tako će
biti i ovaj put, vjeruj mi."
Josip je polako podigao glavu i zagledao se u oči svog prijatelja. Kako da mu ne vjeruje? Bile
su to oči čiste radosti. Bilo je to lice savršenog prijateljstva i mudrosti. A Bog je Josipu
svjedokom koliko je energije i vremena utrošio na potragu za tom radošću i mudrošću. Nije je
pronašao na mjestima gdje je to očekivao. Nije je pronašao u ljudima koji bi je morali imati.
A sada se ona nalazi ispred njega. Gleda joj u oči. Zašto se boji? Što god se dogodilo, on
dobro zna da je nikad - nikad! - neće izgubiti. Ta ga je misao oraspoložila. Iza zavjese
tjeskobe polako je nazirao mogućnost shvaćanja. A shvaćanje je donosilo mir. Josipovo lice
polako se razvuče u smiješak.
"Tako...", nasmije se i njegov prijatelj. "Tako je već mnogo bolje."
Nekoliko dugih, vječnih trenutaka gledali su se u oči, a zatim je Josipov pratilac rekao: "Do
viđenja, moj prijatelju. Sada ću napustiti Vrijeme snova. Srest ćemo se opet, ne brini."
Josip je samo kimnuo glavom. Oči njegovog prijatelja bile su dublje od svemira. Kad bi samo
poželio u njima je, čak i usred bijela dana, mogao vidjeti odsjaj zvijezda. U njima je mogao
vidjeti nagovještaje dalekih putovanja. Ona su u sebi podjednako skrivala i tužne odlaske i
sretne povratke. Samo što ovaj put, pomislio je Josip, ima vrlo malo mogućnosti za sretan
povratak. S mjesta na koje se uputio njegov prijatelj još se nitko nije vratio.
 Jedan vječni trenutak Josip je bio zagledan u te oči, a zatim se u njima nešto promijenilo.
Nečega je nestalo. Kao daje iz njih otišla iskra zbog koje su bile tako plamteće. Josip je znao
da je za njegovog prijatelja u tom trenutku prestalo Vrijeme snova. Vratio se u svoju
uobičajenu stvarnost. A opet, čak i tako, čak i izvan neobičnog okruženja koje ih je povezalo
njegov je prijatelj bio jedinstven. Uvijek je bilo zadovoljstvo gledati kako radost pršti iz
njegovog tijela, iz svakog pa i najmanjeg pokreta snažnih mišića ispod svilenkaste kože. Tu bi
radost Josip osjetio i sada, samo da nije bio tako obuzet napetošću i očekivanjem.
A zatim je Josipov prijatelj naglo zaronio i nestao u plavoj dubini. Neko vrijeme ga nije bilo,
a onda gaje ugledao kako siječe valove u smjeru ribarskih brodova. Negdje na pola puta
iskočio je visoko iz vode, a zatim u pljusku ponovo nestao u njoj. Josip se nasmiješio. Bio je
to pozdrav upućen njemu.
Nije pričekao da vidi što će se dogoditi. Iako ga je mučila radoznalost bilo bi to preteško za
njega. Osim toga, takav je bio dogovor. Koliko god želio pomoći i spriječiti to što će se
dogoditi, znao je da ne može učiniti baš ništa. Duboko je uzdahnuo i izišao iz Vremena snova.
Kad mu se vratio uobičajeni doživljaj stvarnosti, Josip se našao na istom mjestu s kojeg je
krenuo u Vrijeme snova. Jedrio je, nošen umjereno snažnim južnim vjetrom. Kad bi ga netko
promatrao, ne bi mogao ni naslutiti što mu se zapravo dogodilo. Ulazak u Vrijeme snova nije
bio popraćen nekim vanjskim učincima. Josipovo tijelo bi ostalo na istom mjestu. Njegovi bi
pokreti ostali isti. Možda nešto sigurniji i točniji. Zapravo, kad je prvi put ušao u Vrijeme
snova to mu je uspjelo jer je uspio održati unutarnji mir tijekom snažne i zahtjevne tjelesne
aktivnosti.
Ipak, iako se izvana ništa nije primjećivalo, unutarnje promjene su bile velike. Josip je naučio
kako promijeniti stanje svijesti na tako poseban način da se istodobno promijenila i njegova
stvarnost. Na taj načinje ušao u Vrijeme snova - tako se zvalo "mjesto" na kojem je susretao
svog, sada već izgubljenog prijatelja.
Izlazak iz Vremena snova i povratak u "običnu" stvarnost, značio je prestanak blagotvornog
utjecaja promijenjene stvarnosti. Tek je sada Josip osjetio pravu težinu gubitka. Pritisnuo ga je
poput ogromnog tereta koji je netko iznenada stavio na njegova leđa. Zadrhtao je i izgubio
koncetraciju potrebnu za održavanje brzine jedrenja. Nespretno se okrenuvši krenuo je prema
udaljenoj obali.
Ako ga je netko doista promatrao, sada je već mogao primijetiti razliku. Tek trenutak prije bio
je poput savršeno usklađenog stroja koji postiže cilj gotovo nemilosrdno izbjegavajući svaku,
pa i najmanju grešku. Bio je bijela strijela na površini nemirnog mora. Ništa ga nije moglo
zaustaviti. A sada, kao da su se prekinule one nevidljive niti koje su njegove misli i tijelo
povezivale s morem i vjetrom. Zastao je poput lutke čiji bi lutkar usred predstave odlučio
otići. Umjesto na jednom mjestu, njegov je duh sada istodobno boravio na nekoliko njih.
Mučio se s vjetrom. Jedro ga nije htjelo slušati, a daska ispod njegovih nogu kao da je
namjerno radila upravo suprotno od onog što je Josip želio. Neusklađenost njegovih pokreta
odražavala je neusklađenost njegovih osjećaja. S jedne strane bol i tuga; s druge neki nejasni
osjećaj da će sve biti u redu. A opet, kako će sad dalje? Sve što je radio posljednjih mjeseci
bilo je vođeno i pokretano postojanjem prijatelja kojeg je sada izgubio. Osjećao se ostavljeno.
Nije više vidio slike iz Vremena snova, ali ih je vrlo živo zamišljao. Što će se dogoditi? Hoće
li njegov prijatelj tamo pronaći ribarske mreže koje je toliko mrzio i zaplesti se u njih, napola
svjesno, a napola tjeran sudbinom? Možda će se neko vrijeme boriti s njima i uzalud
pokušavati doći do zraka koji će biti samo nekoliko predugih centimetara daleko od njega.
Divlje će trzati tijelom ne bi li se oslobodio, ali zbog tih će se pokreta samo još jače zaplesti u
mreže. I tako će, bez zraka, umrijeti.
Ili će možda jednostavno početi smetati ribarima, tjerajući ribu od njihovih mreža? Možda će
biti uporan sve dok nekome ne dosadi i ne ubiju ga ne bi li se riješili napasti. Ribari su to
činili mnogo puta. Sada to rade rjeđe, ali ipak...
Bile su to mračne misli. Josip im se nije mogao oduprijeti. Mučeći se s njima - a i s vjetrom i
morem koji su mu sada izgledali neprijateljski - nekako je uspio doći do obale i izvući opremu
na suho. Svukao je odijelo za jedrenje, istuširao se, a zatim legao na krevet, odsutno gledajući
u bijeli drveni strop iznad svoje glave.
A onda se dogodilo. U njegovom srcu, duboko unutra, začuo je jedan neugodan i bolan zvuk.
Jednom je rukom posegnuo prema grudima želeći se zaštititi od daljeg bola, ali to nije bilo
potrebno. Zapravo, to što je osjetio nije ni bio bol. Bila je to jasna i sigurna spoznaja. Njegov
je prijatelj sada, upravo ovog trenutka, napustio i običnu stvarnost. Baš kao što je prije nekog
vremena iz njegovih očiju nestala ona iskra koja gaje vezivala za Vrijeme snova, sada je
nestalo i iskre koja ga je vezivala za "običan" svijet. U njemu se njih dvojica nikada nisu
susreli, iako su ga dijelili baš kao i Vrijeme snova. Čak i ako seje prije toga Josip nadao da će
jednom susresti svog prijatelja i u običnim okolnostima, sada više nije bilo sumnje. To se
nikada neće dogoditi.
Konačno prihvativši nepovratnost svog gubitka Josip više nije mogao izdržati. Na oči su mu
navrle suze, a on im je dopustio da mu se slobodno slijevaju niz lice. Prepustio se dugim i
glasnim jecajima. Kad je i to konačno završilo, uspravio je glavu i sam sebi tiho rekao:
"Nisam uspio. Njega više nema."
U tom trenutku, iako to Josip nije čuo, vjetar je zapuhao malo jače. Grane cedra ispred
prozora ponizno su se sa-vile. A negdje tamo vani, daleko na moru, netko je nezaustavljivo
jurio ispod plave površine. Njegova pojava bila je neobična i rijetka. Zemaljski oceani tek
jednom u mnogo tisuća godina ugošćuju takvo biće. Površni pogled na njega ne bi otkrio
mnogo toga, ali on jeste bio drukčiji. Na primjer, za razliku od drugih morskih stvorenja,
njegov obris u dubokoj plavoj vodi nije bio taman. Svjetlucao je unutarnjim svjetlom. Ali, i to
svjetlucanje vidljivo očima, samo je blijedi odraz onog pravog svjetla kojeg je nosio u sebi.
Njega se moglo vidjeti samo unutarnjim okom duha.
I tako, dok je Josip Gora pokušavao shvatiti smisao svog gubitka te sastaviti ili barem
zamisliti svoju budućnost nakon njega, svjetlucavo je biće jurilo sve dalje prema nepoznatom
cilju. Iako su se udaljavali jedan od drugog, njihova je sudbina bila povezana. Pred obojicom
je bilo mnogo posla. Čekali su ih svjetovi koje je potrebno istražiti.Sve počelo prije nekoliko
mjeseci s neobičnim snovima. Bili su to snovi o vodi. Najprije beskrajna plava površina koja
je obuhvaćala cijeli planet. Kao da je promatrao Zemlju iz svemira i s uživanjem shvatio daje
ona doslovce plava. Plavi planet! Mora, oceani, vode - čiste, prozirne, plave - poput dragulja
koji se presijava svojim unutarnjim svjetlom. Čak su i kontinenti, zeleni i smeđi, samo isticali
prevladavajuće plavetnilo kolijevke iz koje je izišao.
Voda, životvorna energija plavoga planeta, tiho je odašiljala svoju poruku. To nije bila poruka
za njega. On je bio ovdje samo kao promatrač. Možda će kasnije, slutio je, preuzeti ulogu
glasnika. Ali sada je samo promatrao, upijao, gutao neizrecivu ljepotu plavetnila.
Josip Gora nije bio iznenađen ponavljanjem takvih snova. Možda je samo prve noći
propustio zamijetiti da se radi o znaku. Jednostavno je uživao u ljepoti sna, a kad se probudio
u sam osvit zore, otišao je do obale i zagledao se u more. Sunce je tek izlazilo na istoku, a s
druge strane se nad obližnjim otokom nadvijao Mjesec. Josipu se učinilo da, iako zvijezda
više nije bilo na nebu, njihov odsjaj još uvijek bliješti ispod blago namreškane površine.
Lagani burin mu je prolazio kosom još uvijek nemirnom od spavanja, a oči su mu se pomalo
sklapale. Probudio se probuđen snagom doživljaja u snu iako mu je tijelo još uvijek tražilo
odmor. Bilo je tek nekoliko minuta poslije pola pet.
Sjedio je na obali mora čas otvorenih, a čas zatvorenih očiju. Na trenutak mu se učinilo da san
još uvijek nije prestao. Plavetnilo ispred njega bilo je baš poput plavetnila u njemu. Prepustio
mu se. Kad je sljedeći put otvorio oči, zapravo, kad je sljedeći put u potpunosti postao
svjestan onoga što vidi tjelesnim očima, već je bilo pola šest. Ustao je i krenuo natrag do
kuće.
Taj je prvi san i doživljaj poslije njega Josip pripisao posebnom trenutku boravka pored mora.
Toliko je uživao u tome da je povjerovao kako su ga utisci preplavili i ušuljali mu se u snove.
Iako je i to bilo djelomice točno, kad je sljedeće noći ponovo sanjao kako iz svemira promatra
plavi svijet ispod sebe, postalo mu je jasno da se događa nešto drugo.
Josip Gora bio je naviknut na neobične doživljaje. Nije prošlo ni dvije godine od vremena kad
gaje njegov životni put privremeno odveo medu "anđele". U mladosti je odabrao zanimanje
koje gaje pripremilo za rad s djecom i ljudima koji imaju razne teškoće, od tjelesnih do
intelektualnih. Stjecaj okolnosti, ali i unutarnja potreba protiv koje nije bilo smisla boriti se,
odveli su ga drugim smjerom tako da je vrlo malo vremena proveo stvarno radeći posao za
koji se školovao. Ipak, iako se nikad zbog toga nije pokajao, osjećao je da u sebi nosi neki
teret. Bio je dužan još nešto učiniti da bi "odradio" posao koji je započeo odabravši takvu
vrstu školovanja. Ostao je nešto dužan "anđelima" -tako je zvao djecu s kojom je nekada
davno planirao raditi.
Kad se za to konačno ukazala prigoda, Josip je bio samo djelomice spreman za nju. No, vrlo
brzo se prilagodio i iskoristio je u potpunosti. Radilo se o susretu s majkom i obitelji dječaka
koji je rođen s teškom srčanom manom i s još nekim tjelesnim nedostacima. Dječak je živio
samo tri godine, ali je u to kratko vrijeme uspio promijeniti srca i duše onih koji su došli u
dodir s njim. Naravno, prije svega je to uspio sa sebi najbližima, majkom, bakom, djedom i
ocem. Upravo zato gaje Josip nazvao anđelom.
Okolnosti Josipovog susreta s njim bile su vrlo zanimljive i neobične. Iako ga nikad nije
upoznao ni vidio u tjelesnom obliku, činilo mu se da o njemu zna sve. Osim toga, njegov
dolazak mu je bio najavljen! Da, u svezi s tim su se doista dogodile neke neobične stvari.
Susreo je svoju virtualnu prijateljicu, Dany, s kojom je isprva komunicirao preko Interneta, a
zatim i putem svojevrsne telepatsko- -astralne veze. Dany mu je mnogo pomagala oko
razumijevanja njegove uloge, ali i uloge "anđela" u životu ljudi. Cijeli proces trajao je oko
godinu dana, a njegov rezultat bila je knjiga koja je, kasnije su mu rekli, promijenila živote
mnogih ljudi (Anđeo pod maskom, Dvostruka duga, 1998.).
Zamisao o tome da djeca koja su bolesna ili na bilo koji način hendikepirana zapravo dolaze
podučavati nas ostale oduvijek mu je bila bliska. Ali, nikad je ranije nije tako snažno doživio
kao u slučaju anđela Eduarda o kojem je pisao. A Dany je bila tu da ga usmjeri, da mu neke
stvari pojasni, a možda najviše zato da ga zapanji i otvori nekim drugim dimenzijama
stvarnosti. Josip je tako sustavno bio izložen unutarnjoj preobrazbi poradi koje je sazrio.
Dodirnuvši tako anđeoske vidove onog što ljudi obično nazivaju nesrećom, Josip se zapravo
vratio korak unatrag ne bi li dovršio posao kojeg je započeo prije dvadesetak godina. Znao je
da je u tome uspio jer je nestalo unutarnjeg osjećaja tereta i pritiska kojeg je nesvjesno nosio
sa sobom. Knjiga je dospjela u ruke pravih ljudi. Pisali su mu i govorili roditelji djece anđela
kako im je sada mnogo lakše živjeti nego prije, kako razumiju mnogo više i kako su sposobni
osjetiti istinsku sreću sa svojim djetetom. Josip je znao da nikada ne bi mogao postići takav
rezultat da njegov život nije krenuo upravo smjerom kojim je krenuo.
Ostvario je svoju zadaću u tom području života. Dug je plaćen i sada je mogao slobodno
dalje. Istodobno, ne samo daje pomogao mnogima da bolje razumiju razloge i smisao života,
već je - što mu je bilo posebno drago - pomogao i "anđelima" da lakše obavljaju svoj posao!
Da, njihovi su ih roditelji sada bolje slušali. Bili su otvoreniji za njihovu po-duku. Pomoći
ljudima bila je jedna stvar, ali pomoći anđelima - sasvim nešto drugo! Josip je bio sretan.
Nakon završetka pustolovine s djecom anđelima, Josip je izgubio kontakt s Dany. Zapravo,
Dany je bila tu, ali mnogo rjeđe nego prije. Izgleda daje i ona osjetila kako je njihova
zajednička zadaća završena. Poneki e-mail tu i tamo podsjećali su Josipa na neobično
prijateljstvo s osobom čija je stvarnost najprije bila čisto virtualna, "interne-tovska", a zatim je
prešla u još neobičnija i apstraktnija područja duha. Ipak, sjećanja na doživljaje s Dany bila su
vrlo živa i Josipu dragocjena.
Upravo zato je pomislio na nju kad se san o plavom svijetu ponovio druge noći. Kad se
ponovio treće i četvrte, Josip je morao zapitati Dany za mišljenje. Nije želio koristiti Internet.
Želio je čisti odgovor. Zato je postupio onako kako su Dany i on radili mnogo puta. Sjeo je,
zatvorio oči i zamislio Dany ispred sebe. Kad je slika postala dovoljno živa i kad mu se
učinilo da mu je namignula, Josip se nasmijao i jednostavno pitao: "Dany, što se događa? Dali
je to neka poruka?"
Slika Dany je malo zadrhtala - poput smetnji na TV ekranu - a zatim je začuo njezin šapat:
"Slušaj. Čekaj. Postaje zanimljivo."
I to je bilo sve. Prije godinu-dvije Josipa bi ovakav odgovor uznemirio. Želio bi silom znati o
čemu se radi. Razmišljao bi satima što znači svaka riječ i kako je provesti u praksi. Sada je
bio drukčiji. Tijekom vremena se promijenio. Promijenili su ga mnogi doživljaji i iskustvo
koje je putem njih stekao. Postao je strpljiviji.
"Dobro", pomislio je otvarajući oči i otpuštajući iz svijesti sliku Dany, "čekat ću i slušati.
Ionako je zanimljivo."
Ipak, nije bio pripremljen na ono što se dogodilo sljedeće noći. Umjesto izvanjskog pogleda
na plavi planet koji je u njemu izazivao ushit i divljenje, Josip je sanjao nešto strašno. Ovaj
put je bio u vodi i promatrao što se događa oko njega. Iznenada je ugledao kako mu se
približava neka sjena. Uplašio se jer gaje sve to podsjetilo na loše filmove o ajkulama i
podmorskim čudovištima. Međutim, kad mu se sjena približila, na svoje zadovoljsto je
shvatio da je pred njim dupin. Pogled na dupina uvijek je kod Josipa, kao uostalom i kod
većine ljudi, izazivao osjećaj unutarnje raznježenosti. Ovaj put nije bilo tako. Straha je
nestalo, ali gaje zamijenio osjećaj iznimne neugode. Dupin gaje promatrao ozbiljnih očiju.
Nije izgledalo kao da se smiješi. To je bilo čudno jer dupini uvijek izgledaju kao da se
smiješe. Možda je nelagoda nastala zbog toga.
Dupin je jednostavno stajao ispred njega i promatrao ga. Zatim je polako, polako sagnuo
glavu kao da se stidi. Ili, možda je to bilo zbog tuge i bola, jer kad ju je ponovo podigao niz
oči su mu se slijevale suze. Josip nije znao mogu li dupini plakati, ali ovaj njegov iz sna je
plakao. Na Josipov užas suze su se pretvorile u krv.
Probudio se uz lupanje srca i izrazito neugodan osjećaj u području želuca. "Što se događa?"
zapitao je sam sebe šapatom. Znao je da to nije običan san. Bio je previše živ i jasan. Osim
toga javio se poslije nekoliko uzastopnih snova o plavom planetu. Cijelog sljedećeg dana
Josip je bio pod utjecajem tog sna. Bio je neraspoložen i zamišljen. Planirao je nešto raditi, ali
je dan proveo premještajući se s mjesta na mjesto, pokušavajući čitati knjigu, najprije jednu,
pa drugu. Kad je došao do treće, shvatio je da gubi vrijeme. Spasio gaje tek popodnevni vjetar
koji gaje izmamio na jedrenje. Nekoliko sati plesa s vjetrom pomogli su mu da smiri svoje
misli i da osjeti neku vrstu unutarnje spremnosti da se suoči s porukom koja mu se nameće.
Doista, te noći je poruka došla ponovo. Ponovo je sanjao dupina, onog istog, iako nije mogao
reći kako to zna. Ovaj put promatrao je kako ga napada neki drugi dupin. Za tako nešto Josip
nikad nije čuo. Bio je siguran da se to u stvarnosti nikada ne događa - dupini ne napadaju
druge dupine! Onaj prvi dupin se nije branio. Čak se izlagao napadima onog prvog kao da želi
što prije okončati svoju agoniju. Zatim se u slici pojavio i neki čovjek, a nakon njega mnoštvo
riba koje su to promatrale. Scena je bila izrazito mučna.
A takav je bio i sljedeći Josipov dan. Nije se mogao smiriti. Nije pomoglo ni popodnevno
jedrenje. Nije pomagalo ništa. Osjećao je samo pritisak u želucu koji je prerastao u tupi bol.
Cijelo vrijeme pred očima su mu titrale slike iz neugodnog sna.
Kad se to ponovilo sljedeće noći, Josip je bio užasnut. Međutim, jednostavno nije ništa mogao
učiniti. Pokušao je razgovarati s Dany, ali nje nije bilo. Ilije Josip bio toliko uznemiren da
jednostavno nije mogao postići onaj unutarnji mir koji je potreban za duhovni kontakt. U
svakom slučaju, bio je sam. Ispričao je san nekolicini prijatelja, ali nije pomoglo. Savjet koji
je dobio bio je istovjetan onom kojeg je čuo od Dany: "Čekaj, već će se nešto dogoditi što će
ti pojasniti o čemu se radi."
I tako je Josip čekao. Nakon nekoliko dana snovi su prestali, ali su se opet pojavljivali u
razmacima od desetak dana. Iako u različitim oblicima, scena je uvijek bila ista: dupin koji iz
nekog razloga krvari.
Koliko god se trudio, Josip mjesecima nije mogao pronaći razlog za mučne snove o dupinima
i krvi. Tu i tamo bi se ponovo pojavio san o planetu prekrivenom plavetnilom, ali je
prevladavao onaj drugi, strasniji.
Iako je cijelo vrijeme tražio razloge za snove koji su ga pomalo i mučili, Josip ih nije mogao
naći. Nije mogao utvrditi zbog čega se oni javljaju i o kakvoj se poruci radi. Znao je samo da
sve to ima nekog smisla. Također je duboko u sebi osjećao značaj koji snovi imaju. Nije to
bila obična poruka. Nekako je osjećao da će mu, kad je konačno dokuči, njen sadržaj
promijeniti život.
U život Josipa Gore ponovo je ušla zagonetka i mnoštvo novih pitanja. Iako je to bilo logično,
Josipu do posljednjeg trenutka nije palo na pamet da će odgovor na pitanja postavljena u snu
također doći istim putem - u nekom drugom snu!Njegovo ime je Chvarr. Odnosno taj splet
zvukova je najpribližniji ljudski izraz onoga što se čuje u njegovom zvučnom potpisu. "Ime"
mu je dala majka. Ponavljala mu gaje tisuću puta još od trenutka kad je izišao iz nje. Što god
bi radio ona je "zviždala" njegov "zvuk" tako dugo dok ga nije zapamtio i počeo ga sam
proizvoditi. Sada su ga svi poznavali prema njemu. Njime je najavljivao svoj dolazak. Njime
je počinjao i završavao sve svoje poruke. Iako je njegov "zvučni potpis" bio mnogo duži od
obične riječi, onaj dio kojeg bi prepoznalo ljudsko uho zvučio je poput riječi "ćjar" s
produženim "r" na kraju. Chvarr nije baš običan dupin. Često izbiva iz svoje skupine i odlazi
sam na daleka putovanja. To je nezgodno jer mora napustiti poznato područje, a to znači i
poznata mjesta za lov na ribu. Ipak, sreća mu je naklonjena jer se uvijek nekako snađe.
Oduvijek je volio odlaziti sam. Tada bi se prepuštao Vremenu snova. Dok je njegovo tijelo
jurilo kroz plavetnilo mora, njegova je svijest posjećivala mjesta unutar plavetnila duha.
Mogao je on uživati u Vremenu snova i ostajući sa svojom skupinom. Ali, nekako je više
volio samoću. Baš zbog toga i nije bio običan dupin. Dupini vole društvo. Sva njegova braća i
sestre voljela su društvo. Igra, zabava, ples i smijeh - to su radili najviše u Vremenu snova ili
izvan njega. I on je to volio, ali volio je ponekad biti sam. Njegovi su to razumjeli i nikada ga
nisu zadržavali ni propitkivali za razloge. Kad bi se vratio nisu ga pitali gdje je bio. Chvarr je
znao da ga vole.
I sada je plivao sam. Širokim pokretima tijela pokretao je svoju veliku masu zavidnom
brzinom. Mišići ispod kože napinjali su mu se i opuštali u pradavnom ritmu zapisanom u
njegovim genima. Bio je u svom elementu. Voda -posvuda oko njega - nepregledno carstvo
vode. Rijetko bi sretao nekog na svome putu. Prostranstvo je bilo veliko, a on je namjerno
izbjegavao područja gusto naseljena ribama i drugim morskim stvorenjima. Istina, to gaje
koštalo ponekog dana gladovanja, ali tu je cijenu rado plaćao za svoj mir.
Osim toga, za potpuno istraživanje Vremena snova bilo je dobro da se ne hrani previše. Jer,
kad je lovio ribu, nije mogao biti u Vremenu snova. Chvarr nije znao zašto je to tako, ali tako
je bilo. Još od davnina, još od vremena kada su dupini naučili o Vremenu snova, ostalo je
pravilo kojeg nitko nije uspio zaobići. Barem Chvarr nije znao nijednog dupina koji bi mogao
jesti kad je u Vremenu snova. Možda se to i moglo, razmišljao je Chvarr, ali to nitko nije
radio. Sjećao se kako mu je u mladosti dolazilo na um da pokuša ostati u Vremenu snova kad
jede, ali nekako nikad nije ozbiljno pokušao. Vjerojatno onda nije ni važno.
Vrijeme snova bilo je zapanjujuće iskustvo. To nije bilo mjesto, a nije bilo ni vrijeme.
Zapravo, radilo se o osjećaju povezanosti sa plavim svijetom oko sebe. Još i šire, bila je to
povezanost sa svime što postoji. Osjećaj radosti i sreće koji se javljao kad bi ušao u Vrijeme
snova bio je tako velik da dupini nisu mogli bez toga. Koristili su svaku prigodu da otplove u
njega.
Međutim, nije to bilo samo iskustvo zadovoljstva. S Vremenom snova nikad nisi bio do kraja
siguran. Svaki prijelaz iz običnog stanja svijesti u Vrijeme snova mogao je donijeti novo
iznenađenje. Većinom je Chvarr osjećao samo intenzivnu radost, ali ponekad... ponekad je
vidio i čuo stvari koje nikad ne bi mogao da nije bilo Vremena snova.
Primjerice, jedno od prvih putovanja odvelo gaje u pod-morsko kraljevstvo. Plivao je sam
kroz prozirni tirkiz i odjednom osjetio želju da iskoči iz vode. Učinio je to jednim skladnim
pokretom tijela. Odvojio se od površine u širokom luku na čijem je vrhuncu čak malo zastao u
zraku. A zatim je elegantno skliznuo natrag pod vodu.
Međutim, kad se vratio, voda više nije bila ista. Na izgled je bila. Njegove mu oči nisu
prenijele ništa novo. Ali, kao i svaki dupin, ni Chvarr se nije previše oslanjao na oči. Za njega
je vid samo pomoćno sredstvo. Pravi izvor obavijesti o prostoru oko njega bio je zvuk. Čak i
prije nego je odaslao prodoran zvuk nalik sonaru s vrha glave, intuicijom je naslutio da se u
blizini nalazi nešto veliko. Kad mu se odjek vratio, nije mogao vjerovati onom stoje vidio.
Morao je ponoviti proces. Pa još jednom ponoviti. Konačno se uvjerio u istinitost stvarnosti
koje mu je prenosilo njegovo zvučno "osjetilo vida". Polako je krenuo u smjeru podmorskog
grada.
Jedno od prvih putovanja odvelo ga je u podmorsko kraljevstvo. Tamo je susreo razna bića od
kojih su neka nalikovala njima, dupinima. Bilo je i mnogo većih stvorenja, nalik na braću
kitove, pa čak i onih nalik na braću ljude koji žive na kopnu.
Još nikome od svojih nije ispričao što se tamo dogodilo. Susreo je razna bića od kojih su neka
nalikovala njima, dupinima. Bilo je i mnogo većih stvorenja, nalik na braću kitove, pa čak i
onih nalik na braću ljude koji žive na kopnu. Najčudnije mu je ipak bilo to stoje među njima
bilo i riba. Ali ne riba koje je mogao jesti, već riba s kojima je mogao razgovarati! Nakon toga
je imao malo teškoća u povratku uobičajeno dobrog apetita, ali se ubrzo opet priviknuo. Na
posljetku, morao je nečim održavati svoje tijelo!
Podmorsko kraljevstvo bilo je u potpunosti smješteno u Vremenu snova. Odnosno, kako je
Chvarr kasnije saznao, ako bi se moralo odrediti vrijeme u kojem se nalazio tjelesni obrazac
tog kraljevstva onda bi to vrijeme bilo tisućama milijuna godina u prošlosti plavog planeta. A
ipak, Chvarr je posjetio to mjesto. Eto, takvo je bilo Vrijeme snova. Sve je u njemu bilo
moguće.
Posjet podmorskom kraljevstvu nije bio sam po sebi poučan. Tamošnja stvorenja nisu bila
previše zainteresirana za Chvarra pa je on samo plivao naokolo i promatrao. Međutim, sama
činjenica da je bio na tom mjestu predstavljala je veliku preobrazbu za njega. Od tada nadalje
često je odlazio sam provodeći stoje moguće više vremena u Vremenu snova nadajući se
sličnim doživljajima. Zato nije volio da ga smetaju. Imao je osjećaj da će se tako nešto
dogoditi mnogo lakše ako će biti sam.
I bio je u pravu. Njegova putovanja kroz prostor plavoga svijeta uz istodobno istraživanje
Vremena snova urodila su plodom. Vidio je mnogo toga, a naučio još više. Sada je znao
gotovo sve o povijesti svog roda. Također, znao je gotovo sve o povijesti plavoga planeta.
Znao je što se događalo u davnoj prošlosti i kako su slična bića odabrala živjeti na različit
način. Također je shvatio da su, iako različiti i drukčiji, svi oni povezani Vremenom snova u
kojeg imaju pristup u svako doba.
Međutim, ono što je bilo najznačajnije nije bilo razumijevanje prošlosti već mogućnosti koje
su se otvarale u budućnosti. Najvažnije je bilo razumijevanje njihove sudbine. Pod ono
"njihove" Chvarr je podrazumijevao sav inteligentni život. Sav svjesni život, zapravo. I tu se
također iznenadio jer je prethodno znao da inteligenciju osim njih, dupina, u sebi nose,
naravno, i braća kitovi te kopnena stvorenja, braća ljudi i njima slična bića. Međutim,
israživanja Vremena snova podučila su ga da u njegovom vremenu postoji mnoštvo drugih
bića koja zaslužuju naziv "inteligentna". Kasnije je naučio da iskra svijesti počiva u svemu te
da nijedno stvorenje, ni jedna vrsta, ne zaslužuje prezir ili ponižavanje. Božanska iskra
jednako je plamtjela u svima.
Vrijeme snova je bilo drugačije od običnog vremena. Chvarr je naučio da u određenom
trenutku neka vrsta ne mora pokazivati sav sjaj svijesti, ali da to ništa ne znači u Vremenu
snova. Tamo su milijuni godina jednaki treptaju oka.
I tako, Chvarr je s vremenom postao mnogo mudriji. Znao je mnogo toga. Jedino što nije znao
zastoje skupljao sva ta znanja. Nije o tome previše brinuo jer je odgovor mogao biti
jednostavan: zbog čistog užitka ili potrebe za znanjem! Međutim, ponekad bi, kao sada,
osjećao da postoji neka dublja svrha u svemu tome.
Njegova braća dupini imali su iste sposobnosti. Ali, nisu ih svi jednako koristili. Zapravo,
Chvarr nije poznavao nikoga tko bi išao tako daleko kao on u istraživanju Vremena snova.
Jednom je sreo jednog starog dupina koji je nešto znao o tome. Ali, on je odabrao šutnju i
radije se malo poigrao s Chvarrom nego da s njim razmjenjuje iskustva. Jedino što mu se
učinilo daje, sljedeći put kad je prešao u Vrijeme snova, začuo smijeh staroga dupina. No, i to
je brzo prošlo, pa je Chvarr na to zaboravio.
Plivajući kroz vodu Charr nije zapravo o tome razmišljao. Teško bi bilo ustvrditi daje uopće
razmišljao prema ljudskim mjerilima. Dupini imaju svoj način spoznaje stvarnosti i
povezivanja činjenica u vremenski i logični slijed. Posebice je to slučaj kad se nalaze u
Vremenu snova. Tada ionako misli ne teku na uobičajeni način već skaču s mjesta na mjesto
povezujući razne teme na intuitivan način. Ipak, ukupna slika Chvarrove svijesti u tom je
trenutku izgledala otprilike ovakva: razmišljao je o svojoj sudbini; razmišljao je o spoznajama
koje je stekao; međutim, još je više razmišljao o činjenici da se u posljednje vrijeme s njim
događa nešto neobično. Promijenio se. A još je značajnije bilo to što se promijenilo i Vrijeme
snova. Došavši do te spoznaje, odnosno do misli ili slike o njoj, Chvarrovo tijelo je zadrhtalo.
Doista! Kakva sila je potrebna da se promijeni Vrijeme snova! Mora da se događa nešto
značajno. Iako Chvarr nije bio toliko napredan da bi razumio što se doista zbiva u Vremenu
snova i kako ono nastaje, znao je zaključiti kako su u njegovu strukturu uključene svijesti svih
inteligentnih bića. Vrijeme snova se mijenjalo stalno jer se svijest svih bića stalno mijenjala.
Međutim, taje promjena bila tekuća i nestalna. Krenula bi u jednom smjeru, a zatim se vratila
na staro. Neko vrijeme bi bilo ovako, a zatim bi se situacija promijenila. Tijekom vremena sve
su se te promjene nekako ujednačile i moglo se reći da Vrijeme snova nikad nije isto, ali da je
ipak pouzdano. Za trajnu i stalnu promjenu u Vremenu snova moralo se dogoditi nešto vrlo
veliko. Upravo to se sada događalo jer je promjena bila očigledna. Chvarr je ponovo zadrhtao
pri pomisli na to.
Morao je iskočiti malo van. Morao je udahnuti zraka. Brz pokret stražnjeg dijela tijela i već je
bio vani. Preokrenuo se u zraku i pljusnuo na leđa. Ispustio je zvuk zadovoljstva koji je
otprilike značio: "Chvarr je sretan!" I doista, bez obzira na očigledan problem koji ga je
očekivao, Chavrr je ipak bio dupin. I to napredan dupin. A dupini su, to je isto tako naučio u
Vremenu snova, nosioci radosti. Ili barem nosioci poruke o radosti.
Vrativši se u vodu, shvatio je da je tijekom izlaska zamijetio nešto. Čudno je kako to prije nije
osjetio pod vodom. Odaslao je zvuk tragač koji se brzo vratio. U blizini se kretala velika
masa. Metalna. Ljudski brod.
"Ah, da", uzdahnuo je Chvarr u sebi, "to je to. Vrijeme snova se mijenja."
Bilo je mnogo načina na koje se Vrijeme snova moglo promijeniti. Primjerice, moglo se
promijeniti u smislu da nije bilo nikakvih vizija ili putovanja. Nekoliko dana bi Vrijeme snova
za sve dupine značilo samo vrijeme radosti i nezaustavljive igre. Skakali bi neumorno iz vode,
jurili se i igrali lovice; ako bi pronašli neki brod naizmjence bi ga pratili, prestizali te "surfali"
na njegovom valu. Sva bića koja bi ih tada susrela rekla bi da su "dupini danas dobro
raspoloženi". Tako je i bilo. Međutim, malo tko bi znao da je to zbog promjene u Vremenu
snova.
Drugom prilikom Vrijeme snova bi svim dupinima oda-slalo istu poruku ili sliku. To bi
primjerice mogla biti želja da se krene na točno određeno mjesto. Naravno, svi su oni slušali
takve naputke. Bila su to nagonska kretanja koja
promatrači sa strane nikako nisu mogli razumjeti. Kad bi stigli na mjesto naznačeno u
Vremenu snova, otkrili bi da ono nosi razna značenja za njih. Ponekad bi to bilo mjesto
prepuno ribe pa bi se hranili tamo do nesvijesti. Međutim, ponekad bi naišli na ljudske ribare,
a u naputku Vremena snova bilo je jasno da im moraju smetati. To bi i činili, po cijenu
vlastitih života. Ponekad bi na tim mjestima otkrili neko drugo jato dupina pa bi nastala velika
zabava. Bilo bi uživanja u jurnjavi, igri, zavođenju pa i seksu. Chvarru su rekli daje on rođen
iz jednog takvog "vodenog" susreta njegove majke i nepoznatog dupina. Majka gaje zato
ponekad i zvala "dijete Vremena snova". U tome je bilo majčinske ljubavi, malo šale, ali i
strahopoštovanja. Svi dupini su znali da se u Vremenu snova nikad ništa ne događa slučajno.
Ako je netko rođen iz vodenog susreta, onda u njegovom životu postoji posebna svrha. Dakle,
Chvarr je bio dupin sa životnom zadaćom. Iako je još nije do kraja osvijestio, sada je
naslućivao daje i za to došlo vrijeme.
Ljudski brod! Da, u Vremenu snova se mnogo toga promijenilo u posljednje vrijeme.
Zapravo, promijenilo se u Chyarrovom Vremenu snova. Pokušao je ispitati svoju braću
dupine o tome, ali sve što je dobio bilo je svjesno ili nesvjesno izbjegavanje odgovora. "Mada,
nešto se događa, ali proći će to", bio je najčešći odgovor. Ipak iz njihovih pokreta i načina na
koji su to govorili Chyarr je znao da i oni nešto osjećaju. Na kraju je zaključio da je promjena
opća, ali da je sasvim moguće da je jedino on doživljava tako konkretno. Nazočnost ljudskoga
broda ga je podsjetila na bit te promjene.
Najprije je kao na ubrzanom filmu proživio povijest vlastite vrste. To je bio početak
promjene. "Odgledao" je kako su njegovi preci prije pedesetak milijuna godina odlučili vratiti
se natrag u oceane iz kojih su izišli. U to vrijeme na plavom planetu bilo je nekoliko
inteligentnih vrsta. Svi su išli istim putem zajedništva i suradnje. Svima je bilo poznato
Vrijeme snova. Ono je vodilo Chvarrove pretke da se vrate u vodu, a neku njihovu braću da
ostanu. Oni koji su ostali postali su današnja braća ljudi. U moru se pak inteligencija
razgranala u nekoliko vrsta, uključivo njih, dupine i braću kitove.
Sve je to Chvarr vidio i prije. Međutim, ovaj put gaje vizija vodila ne putem njegovih
predaka, već putem predaka njegove ljudske braće. To je bilo neobično. Nikad do sada u
Vremenu snova Chvarr nije vidio ništa s kopna. To je bilo za njega potpuno nepoznato
područje.
Zato je s velikim iznenađenjem pratio taj put po Vremenu snova. No ta jedna vizija nije bila i
posljednja. Počeo je viđati slike iz svijeta koji okružuje njegovo vodeno plavetnilo. Gledao ih
je i u čudu pokušavao zatvoriti oči. Nije mogao vjerovati onome što vidi. Ako je to istina, a
nema razloga da sumnja u Vrijeme snova, onda se doista događa nešto strašno! Njihova braća
ljudi sasvim su napustila zajedničku stazu i odrekla se zajedničke sudbine! Što je najgore,
Chvarr je imao snažan utisak da su zaboravila na Vrijeme snova! Isprva u to nije mogao
povjerovati, ali sa svakim putovanjem bio je sve sigurniji. Promatrao je kako
ljudi žive i nije razumio to što vidi. Bio je zbunjen jer tako nešto nije očekivao. Jasno je vidio
da su ljudi u opasnosti. Ali, također je jasno vidio daje zajedno s njima u opasnosti i plavi
svijet u kojemu živi i on.
Međutim, promjena u Vremenu snova se nastavila. Nakon nekog vremena upoznavanja sa
stvarnošću ljudskoga svijeta, Chvarr je počeo "vidjeti" slike iz života nekog čovjeka. Isprva je
mislio da su to slike iz svakodnevice raznih ljudi, ali je kasnije shvatio da se radi o samo
jednom čovjeku. Vrijeme snova mu je uporno i stalno ukazivalo na njega! Bilo je to poput
naputka za odlazak na neko mjesto. Chvarr bi rado poslušao taj naputak, kao što je uvijek
činio. Samo, kako da to sada učini? On ne može otići na kopno i posjetiti svog brata kojeg mu
pokazuje Vrijeme snova. A taj čovjek, tko god da jest, očigledno nije svjestan tog poziva. Kad
bi bio svjestan, možda bi on mogao doći do Chvarra? Ljudi imaju brodove, to bi njemu bilo
lakše. Ali, ubrzo je odustao od takvih misli. Znao je da Vrijeme snova traži od njega da nešto
učini. Ako to isto traži i od brata čovjeka, na njemu je da ga posluša ili ne. On, Chvarr, mora
učiniti što može. Ali, što može učiniti? Kako odgovoriti na poziv?
I tako je Chvarr plivao, neko vrijeme slijedeći brod ljudi. Primijetili su ga s palube. Vidio je
kako odrasli pozivaju djecu ne bi li ga došla vidjeti. Osjetio je radost u dječjim srcima i
približio se brodu. "Neka im bude", mislio je. "To barem mogu učiniti za njih."
Zatim je stao iskakati iz vode i pozdravljati ih razigranim okretima. Valovi veselja postali su
gusti. Ljudi su se osmiješili. A smiješio se i Chvarr. Duboko u sebi nadao se da, gdje god daje
taj čovjek čije djeliće života mu pokazuje Vrijeme snova, i on osjeća ovu istu radost. Nadao
se, jer je znao da je i taj njegov brat čovjek odabran, baš kao i on sam. A odabrani često
nemaju slobodu izbora.
Prolazili su brzi tjedni i mjeseci. Bilo je mnogo nedovršenog posla, ali i onog kojeg je tek
trebalo započeti. Josip Gora je pratio vjetar svog vlastitog života. Budući da je u priličnoj
mjeri uspio slijediti svoju sudbinu, a to znači prepoznati i ostvarivati svoju životnu zadaću, za
to je primao odgovarajuću nagradu. Život je postao gladak i mekan. Valjao se poput pitomih
valova, a Josip je jedrio preko njih stalno gledajući u daljinu, u sljedeći val. Međutim,
pitomost je mogla zavarati. Bilo je neke divljine i potisnute, gotovo strašne moći u stvarima i
pojavama koje su ga okruživale. Sve se oko njega ubrzalo. Odjednom se suočio s nekoliko
projekata koje je morao obaviti. Bile su to knjige prepune obavijesti i znanja koje je još uvijek
nosio u sebi. Znao je da ih jednostvano mora materijalizirati. Zato se bacio na posao sa
zastrašujućom voljom i energijom. Ionako djelotvoran, sada je nadmašio sve granice onog što
se smatra uobičajenim ili normalnim. Ponekad bi uhvatio sam sebe kako promatra svoje prste
koji lete preko tipkovnice, a da doslovce nije znao što to oni rade. Tek bi nakon pola sata ili
više, kad su prsti zastali sami od sebe, pročitao ono što je napisao. Bilo je dobro. Baš onako
kako je želio da bude.
No, cijelo to vrijeme nisu ga napuštali neobični snovi o dupinu koji krvari. Javljali su se u
nepravilnim razmacima koji nikada nisu bili duži od desetak dana. Sada je već bio siguran da
se radi o poruci, ali još uvijek nije točno znao kakvoj. Možda je taj dupin u opasnosti? Možda
bi ga on, Josip, morao nekako spasiti? Ali, kako? Sve je bilo prilično nejasno.
A onda je jedne noći usnio drukčiji san. Ponovo se našao u vodi. Ovaj put je bila tamna i
mračna, gotovo prijeteća. Isprva je osjetio nelagodu te je očekivao još jednu krvavu i mučnu
scenu kojoj će svjedočiti. Međutim, to se nije dogodilo. Zapravo je shvatio da se kreće i
promatra što se događa oko njega. Nije mnogo toga vidio - sve je bilo u tamnim plavim
nijansama, ali je zato čuo neobično mnogo zvukova. Bili su to visoki zvukovi, poput tankih
glasova sopran flaute ili pikola. Dolazili su odasvuda oko njega i zapljuskivali ga poput
valova. Gotovo je mogao vidjeti njihov oblik. Bilo je to kao da sluša glazbu koja se pred
njegovim očima utjelovljuje i pretvara u živi film. Ubrzo je shvatio da isti zvukovi-oblici
izlaze iz njega te da je zapravo on sam njihov izvor. Ono što je vidio-čuo bili su samo odjeci
njegovoga glasa.
Prema kretanju tih odjeka shvatio je da se kreće vrlo brzo. Iako se scena oko njega nije
mijenjala, upravo su mu ti zvukovi govorili o prolasku kroz vrijeme i prostor. Bilo je lijepo.
Osjetio je uzbuđenje. Bilo je to slično brzinskom jedrenju na dasci, samo što se ovaj put
kretao kroz vodu. To je jako slično snu, pomislio je. Voda je slična snovima. A onda se
nasmijao sam sebi jer je shvatio da se on stvarno i nalazi u snu!
Odjednom je s lijeve strane zapazio tamni oblik zvuka. I on se kretao, ali u ponešto drukčijem
smjeru od njegovog. Oblik je bio u vodi, ali se nastavljao i izvan nje. Intuitivno je shvatio da
se radi o brodu. Krenuo je prema njemu, a kad mu se približio, izronio je na površinu. Vani je
bilo mnogo svjetlije nego u vodi. Isprva od blještavila nije vidio ništa, a onda je kao kroz
maglu raspoznao brod i ljude na njemu. Nije ih jasno vidio, a činilo mu se da ne raspoznaje
boje kako treba. Sve je još uvijek bilo u plavoj nijansi. No, to mu nije smetalo jer je osjetio
nešto drugo što je bilo snažnije i značajnije od slike pred njim. Osjetio je toplinu kako dolazi
od ljudi na palubi. Mahali su mu i smiješili se. To gaje razveselilo i on je počeo mahati njima.
No nekako mu nije uspijevalo. Nije mogao pronaći svoje ruke. Zato je
počeo pokretati tijelo. Iznenadio se kad je shvatio da gaje nekoliko snažnih pokreta gotovo u
potpunosti izbacilo iz vode. Malo je zaronio, a onda vrlo snažno krenuo prema površini.
Izletio je van iz vode poput metka! Osjetio je snažnu radost, a uzbuđenje ga je protreslo poput
udara struje. No, za jedan kratak trenutak, dok je lebdio u zraku pozdravljajući te ljubazne i
srdačne ljude na brodu, uhvatio je krajičkom oka sliku svoga tijela. To gaje najprije potpuno
zbunilo, ali se zatim, još i prije nego je pljusnuo natrag u vodu, počeo neobuzdano smijati.
Bio je dupin! On nije imao ljudsko tijelo, već tijelo dupina! Zato je tako "vidio" pod vodom!
Zato se tako brzo kretao i mogao skakati iz vode. Zato nije mogao pronaći svoje ruke. Ali,
naslućivao je, upravo je zato i osjećao onako snažnu radost za koju se ne sjeća da ju je ikada
osjetio u ljudskome tijelu. Još je jednom iskočio iz vode osjećajući kako od ljudi s broda
dolaze gusti i snažni titraji veselja. To ga je toliko razdragalo da se ponovo počeo smijati.
Smijao se jako i dugo, sve dok nije otvorio oči sjedeći u svom krevetu i jedva zadržavajući
suze radosnice. Smijao se još neko vrijeme, a onda je ponovo zaspao, bez snova ovaj put, ali
sa smiješkom na licu s kojim se ujutro i probudio.
Na sreću, taj san bio je samo prvi u nizu. Mučni i strašni snovi o krvi sada su prestali i ustupili
mjesto nevjerojatnom iskustvu dupinovog života. Razmišljajući o tome, Josip je shvatio da su
oni prvi snovi bili poput upozorenja, a ne proročanstva. Njegov dupin - nije mogao odoljeti da
ga ne počne zvati svojim - nije morao loše završiti. Ali, očigledno mu je slao neko upozorenje
ili poruku koju još uvijek nije razumio.
Još je nešto bilo zanimljivo u tom prvom snu. Kad je sljedećeg dana razmišljao o njemu - a
razmišljao je cijeli dan! - nije se mogao oteti utisku kako se ne radi samo o snu. Drugim
riječima, Josipu se činilo da nije sanjao daje dupin, već da je nekim čudom proživio nešto što
je proživio i taj dupin! To je bila neobična misao i za nju nije bilo nikakvog razloga ni dokaza.
Snovi su mogli biti simbolični i svojom simbolikom su također mogli prenositi poruku. Ta bi
poruka bila jednakovrijedna kao i poruka stvarnog dupina. Ali, Josip je nekako bio uvjeren da
taj doživljaj nije bio običan san, već nešto drugo.
To svoje mišljenje potvrdio je tijekom kasnijih "snova". Vrlo često mu se činilo da ne
upravlja kretanjem "svojeg" dupinskog tijela, već da ga ono samo vodi na mjesta koja mu želi
pokazati. Istina je da su najčešće snovi bili ispunjeni plivanjem kroz vodu, iskakanjem iz nje
(što je Josip najviše volio) i kojekakvim vragolijama na pjeni morskih valova. Nerijetko bi
susreo ljude i kao po pravilu ti su susreti bili ispunjeni istim blaženstvom i radošću kao i prvi
put. Odjednom bi se stvorilo okružje veselja i razdraganosti. Josipovo srce je bilo puno i
uvijek na rubu suza. Znao je da jednako tako osjećaju i ljudi koji su ga promatrali. Ponekad bi
se dugo zadržao u njihovoj blizini. Igrao bi se pred njima, jurio i prestizao ih, kimao im
glavom i smiješio im se, a srce bi mu divlje kucalo od veselja kad bi isti taj smijeh vidio na
njihovim licima. Bili su to divni trenuci. Trenuci zajedništva i ljubavi na koje je Josip bio
ponosan.
Tek jednom ili dva puta "njegov" je dupin okrenuo leda nekom brodu. Josip nije znao zašto,
ali je jasno osjetio nijanse mržnje koje su se odbijale od zvukovnog obrisa broda. Međutim, te
je slučajeve Josip brzo zaboravio jer je bilo mnogo toga drugog što je vrijedilo zapamtiti.
Razmišljajući o svojim doživljajima Josip je shvatio da sada ima još više pitanja nego prije.
Ako "sanja" da je u tijelu pravog dupina, gdje se taj dupin nalazi? Da li bi bilo moguće da se
on i Josip doista sretnu, ne u snovima već u materijalnom obliku? I na posljetku, što sve to
znači? Radi li se samo o još jednom zanimljivom iskustvu, protiv čega Josip ne bi imao ništa
protiv ili u svemu tome postoji neka viša svrha? Naravno, unutarnji osjećaj mu je govorio da
postoji svrha i razlog. Samo, izgleda da još nije došlo vrijeme da ih otkrije.
Tijekom mjeseci dok su trajali snovi Josip je često odlazio k moru. Oduvijek gaje volio, a
sada gaje privlačilo još više, jer je znao da negdje u njemu postoji dupin s kojim, barem
privremeno i u snovima, dijeli mala životna iskustva. Sjedio bi na obali, najčešće noću kad se
većina ljudi povukla na spavanje, i u odbljescima Mjeseca na površini mora tražio odgovore.
To je bilo vrijeme kad bi se pokušao približiti svojoj "duhovnoj prijateljici" Dany. Koristio bi
isti postupak zamišljanja, sve dok mu pred očima ne bi iskrsla jasna slika njegove savjetnice.
Nekoliko puta joj je tako pristupio, ali ona je bila nijema i tiha. Josipa to nije smetalo jer je
znao da nije potrebno uvijek očekivati odgovore. Ponekad je jako dobro da ih otkrijemo sami.
Zato savjetnici, i duhovni i tjelesni, za naše dobro često šute.
Jednom mu je Dany, kad se posebno snažno pitao što sve to znači te bio u opasnosti da ga
zbog svega toga uhvati negativno raspoloženje, ipak pružila slamku spasa.
Nakon što joj je pristupio ne očekujući odgovor već je više obavještavajući o razvoju
situacije, ona mu se iznenada obratila sljedećim riječima: "Hej, Josipe! Sjeti se kada si prvi
put osvijestio susret s dupinima i što se zbivalo nakon toga. To se još uvijek zbiva koliko
vidim!" U tom trenutku je iz mora iskočilo nekoliko manjih ribica.
"Pa da, naravno!" uskliknuo je Josip pljusnuvši se glasno po čelu. "Kako se nisam toga prije
sjetio!"
Doista, iako je dupine kao i svaki čovjek viđao i prije, po prvi put su mu privukli pozornost na
poseban način kad je bio s Dany! Bilo je to u jednom od dva njihova susreta u tjelesnom
obliku. Proveli su nekoliko dana na Pagu u posjeti roditeljima "anđela" Eduarda koji ih je
zapravo po prvi put povezao. Jednom prilikom, Josip je ostao sam na obali. Odjednom, nekih
stotinjak metara od obale zapazio je neko mreškanje na moru. Nije bilo ni vjetra ni valova pa
je površina mora izgledala poput ulja. Zatim je ugledao nekoliko leđnih peraja. Isprva se
uplašio jer su mu na um pali morski psi koje ne bi želio vidjeti tako blizu obale. Međutim, kad
je jedan dupin iskočio iz vode, srce mu je poskočilo od veselja. Želio je dozvati Dany i
prijatelje, ali ih nije bilo u blizini, a on se bojao da će dupini otići ako ode po njih. Zato je
samo sjedio i promatrao ih.
Plesali su za njega gotovo trideset minuta. Josip ih je začarano promatrao. Bili su nevjerojatno
lijepi. Iz njih je zračila blagost i dobrota. Nisu bili dovoljno blizu tako da Josip nije uspio
razaznati detalje. Ipak, njihovi pokreti, igra i ponašanje zračili su ohrabrenjem i podrškom.
Josip je poželio da ima dasku za jedrenje pa da ode do njih, ali vjetra ionako nije bilo. Tko
zna, možda bi otišli da je to pokušao? U svakom slučaju, proveo je nezaboravnih pola sata u
neočekivanoj predstavi dupina.
Kad je to ispričao ostalima, isprva mu gotovo nisu povjerovali. Vidjeti dupine tako blizu
obale nije baš čest slučaj. Osim toga, nitko ih nije vidio osim njega. Dany mu je samo rekla da
ima mnogo sreće i daje to sasvim sigurno neki znak. Međutim, ni ona ni Josip nisu mogli
dokučiti kakav bi to znak mogao biti. Složili su se jedino da je znak dobar!
Međutim, nakon toga se počelo događati nešto drugo stoje Josipa pratilo cijelo vrijeme od tog
trenutka nadalje. Kad god bi se približio nekoj vodi, bilo da je to rijeka, jezero ili more, ribe
su počele iskakati iz nje! Pretvorilo se to u neku vrstu pozdrava: Josip dolazi do vode, a iz nje
nešto iskoči i kaže mu:"Zdravo"! Čak mu ni Dany nije vjerovala kad joj je to ispričao.
Povjerovala mu je tek kad su nakon nekoliko dana otišli na izlet čamcem.
"Sada ćemo vidjeti te tvoje ribe!" izazivala gaje Dany u šali.
"Dobro", odgovorio je Josip, "samo čekaj. Bez brige, one će uskoro doći."
I doista, nakon nekoliko minuta čamac je bio okružen malim valićima nastalih zbog iskakanja
na stotine sitnih ribica iz mora! Dany je samo zapanjeno i u nevjerici gledala dok se Josip
pomalo ponosno smiješio.
"Vidiš?" rekao joj je. "Zar nisu divne? Došle su me pozdraviti."
Nakon tog događaja Josip se naviknuo na "vodene pozdrave". Nisu iskakale samo ribe. Kad
riba nije bilo, primjerice u nekoj bari, iskočile bi žabe ili nešto slično! Kako god bilo, čim bi
se Josip približio vodi nešto se počelo događati. Već je to samo po sebi bila neobična najava
vodene pustolovine.
Sjedeći tako na obali, Josip je shvatio da je sve to bilo povezano. Bio je upozoren mnogo
puta, a tek sada uvida tanahne detalje pripreme procesa u kojem se sada našao.
Naravno, to nije bio odgovor na njegova pitanja, ali je utvrdilo sigurnost u značaj sadašnjih
događaja. Ako se nešto godinama pripremalo, onda mora biti značajno! Zbog toga je u Josipu
poraslo strpljenje, ali i znanje da će sve sjesti na svoje mjesto kad za to dođe vrijeme. Kao i
uvijek Danv mu je pomogla podsjetivši ga na ispravan stav i gledište koje mora prihvatiti.
Dobra stara Dany!
Ipak, to nije bilo sve. Nakon nekoliko tjedana tijekom kojih su se snovi u dupinovom tijelu
nastavljali, Dany se javila s još jednim upozorenjem. Dok je Josip razmišljao o tome da li su
njegovi snovi samo simbolični ili stvarni, ona je samo kratko rekla: "Proces je obostran."
Proces je obostran? Što to znači da je "proces obostran"? Nekoliko dana Josip uopće nije
mogao dokučiti smisao tih riječi. A onda se dogodilo nešto zbog čega mu je postalo sasvim
jasno što se zapravo zbiva.
Čitao je izvješće s događaja na paralimpijadi u Seattlu prije nekoliko godina. Izvješće je
nosilo naslov "I oni te ljude nazivaju 'zaostalima'!?" Privuklo mu je pažnju zbog toga što ga
uvijek privlači bilo što povezano s "anđelima". Međutim, ovaj put privlačnost je bila vrlo
snažna. Tek je kasnije shvatio zašto je to bilo tako.
Josip Gora je bio protivnik natjecanja iako je ponekad uživao u njima. Pomalo kontradiktoran
stav, reklo bi se. Ali, zapravo i nije ako na natjecanje gledate kao na igru. Međutim,
suvremeni šport se pretvorio u nešto sasvim drugo i odavno je prestao biti samo igra.
Cubertenova izreka daje "važno sudjelovati" odavno je izgubila smisao i bila temeljito
ismijavana.
Baš kao i redovite Olimpijske igre, periodično se održavaju i takozvane posebne Olimpijske
igre na kojima sudjeluju hendikepirane osobe iz svih krajeva svijeta. Simpatično, humano, ali
većini ljudi nezanimljivo. I sam Josip je imao suprotne osjećaje u svezi s tim. Sjedne strane je
odobravao takve skupove zbog toga jer su pružali svima koji sudjeluju osjećaj vrijednosti. Ali,
s druge strane, bilo je jasno da se radi o nezgrapnom oponašanju ljudi čije tjelesne i umne
sposobnosti nisu ugrožene. Ipak, izvješće s tog konkretnog događaja Josipu je dokazalo daje
svrha takvih okupljanja nešto sasvim drugo, a ne pobjeda na natjecanju.
Bilo ih je devetero, što tjelesno što mentalno hendikepiranih. Natjecali su se u trci na 50
metara s preponama. Na zvuk pištolja svi su krenuli, ne baš odjednom, ali odlučni da dovrše
trku i da pobijede. Svi su dobro krenuli osim jednog malog dječaka koji se spotaknuo na prvoj
prepreci, pao na asfalt, preokrenuo se nekoliko puta i počeo plakati. Ostalih osmero začulo je
njegov plač. Usporili su i osvrnuli se prema njemu. Zatim su se okrenuli i vratili se... svi do
jednog! Jedna djevojka s Dawnovim sindromom sagnula se prema njemu, poljubila ga i rekla:
"Sada će ti biti bolje." Zatim su se svo devetero uhvatili za ruke i zajedno prešli preko ciljne
crte. Cijeli stadion je najprije u tišini ustao na noge, a zatim su pljesak i odabravanje potrajali
više od desetak minuta. Ljudi koji su bili tamo još uvijek svima pričaju o tom događaju zato
jer duboko u sebi znaju da ono bitno u životu nije pobjeda, već pomoć drugima u pobjedi, čak
iako to znači da mi sami usporimo i promijenimo smjer svojega kretanja.
Josip nije mogao pročitati izvješće do kraja u jednom komadu. Prekinule su ga suze koje su
mu zamaglile vid i spriječile ga u čitanju. Iako je znao kako veliko srce imaju anđeli, uvijek
ga ponovo dirne i iznenadi kad ih vidi na djelu. Kakva je to poduka bila! I to poduka cijelome
svijetu. Samo kad bi taj svijet želio malo više slušati.
U tom trenutku, nakon ganuća i suza, Josip je osjetio veliku sreću. Bio je sretan što još postoje
ljudi koji razumiju prave vrijednosti i koji neće dozvoliti da se one izgube. Ispunila gaje nada.
Poželio je da nekako može izraziti to što osjeća. Osjetio je iznenadni poriv i ustao. Zatvorio je
oči i počeo se lagano kretati u ritmu samo njemu čujne glazbe. Hodao je po sobi krećući se u
valovitim pokretima. Najaktivnije su mu bile ruke koje je ispreplitao ispred i oko sebe.
Uživao je u svakom trenutku blaženstva svog neobičnog plesa. Tek je nekim napola usnulim
dijelom svojega uma čuo kako se u "njegovu" glazbu miješaju neki neobični zvukovi. Isprva
nije primijetio da su ti zvukovi jako slični onima koje čuje u snovima, kad postaje dupin. Čak
i daje primijetio, ne bi se na to obazirao. Ples je bio sve što gaje zanimalo.
Ipak, nakon nekoliko minuta čarobnih pokreta, naglo je zastao. To je učinio zato jer je preko
pozadine glazbe i neobičnih zvižduka jasno začuo jednu rečenicu. Ona je glasila: "Chvarr je
sretan, Chvarr je sretan."
Otvorenih očiju, zamrznut u nemogućem položaju gotovo se suprotstavljajući sili teži, s
rukama iznad glave, Josip se glasno zapitao: "Chvarr? Koji Chvarr? Tko je Chvarr?" Prije
nego je uspio dobiti odgovor, pao je koliko je dug i širok na pod. Uspravio se u sjedeći
položaj trljajući koljeno.
"Chvarr? Zanimljivo, jako zanimljivo", mrmljao je sam sebi u bradu ustajući. Kad je ponovo
sjeo shvatio je da se dogodilo nešto značajno. Konačno se sjetio zvukova koje je čuo dok je
plesao i prepoznao ih kao dupinove zvižduke.
Na um mu je pala neobična, gotovo zastrašujuća misao: "Što ako je on sada bio sa mnom?"
Najprije se stresao, želeći otjerati takvu zamisao, ali ona je imala svoj život i nezaustavljivo se
rasplela u čarobno tkanje istine. Baš kao što Josip sanja dijelove života "svojeg" dupina, taj je
dupin sanjao dijelove života "svojeg" Josipa! I što je najčudnije, Josip je znao da je upravo
sada, dok je čitao to osjećajno snažno i duhovno duboko izvješće s paralimpijade, njegov
dupin bio s njim i sve to proživio na isti način! Jednako kao i Josip i on se rasplakao, jednako
kao i Josip i on je nakon toga otplesao svoj ples i jednako kao i Josip bio je beskrajno sretan
zbog toga što je saznao.
I, ah da, naravno, Josip sada zna i njegovo ime: Chvarr. Njegov dupin zvao se Chvarr.
Chvarr je jasno osjetio kad gaje Posip posjetio prvi put. Jednako je tako osjećao svaki sljedeći
put. Znao je kad njegov brat čovjek promatra svijet kroz njegove oči. Međutim, jednako je
tako bio svjestan da njegovi posjeti nisu u Vremenu snova. Čovjek je jednostavno sanjao
običnim snovima i u njima je doputovao do Chvarr a.
 Spoznaja da su ljudi zaboravili na postojanje Vremena snova i da uopće više ne koriste svoje
sposbnosti za Chya-rra je bila iznenađujuća, čak šokantna. On o ljudima nije znao mnogo.
Rijetko ih je sretao u običnom svijetu, a u Vremenu snova nikada. Nikada, sve do ovoga
trenutka.
Ipak, duboko u njemu bila je usađena spoznaja o sličnosti dupina i ljudi. Znao je da imaju
zajedničko podrijetlo. Također je znao da imaju zajedničku sudbinu. Odabrali su je još u
praskozorje inteligencije, mnogo prije nego to današnji ljudi uopće mogu zamisliti. Doista,
razina zaborava kojoj su se prepustila braća ljudi bila je žaljenja vrijedna.
Problem s posjetima u običnim snovima bio je taj što brat čovjek nije bio svjestan onoga što
se događa. Chvarr je jasno mogao osjetiti njegovu zbunjenost i sumnju. Mogao je doživjeti
previranja koja su nastajala u njemu. Na jednoj strani je bilo oduševljenje zbog novih
iskustava. Ono je bilo praćeno nesigurnošću u njihov smisao i razloge zbog kojih se javljaju.
Također, tu je bila i zabrinutost za Chvarra. Taje zabrinutost ukazivala na suosjećajnu narav
brata čovjeka i upravo u njoj je Chvarr dobio potvrdu svojih misli o sličnosti ljudi i dupina.
Osjetio je on još nešto: čovjekovu spoznaju o opasnosti u kojoj se nalazi Chvarr. Ona mu nije
bila nova. I sam je znao da će uskoro doći vrijeme za njegov odlazak. Možda su se upravo
zato i počele događati neobičnosti u Vremenu snova? Možda je njihov susret nadahnut i
ubrzan upravo zbog toga? Chvarr to nije mogao znati jer su razlozi zbog čega se nešto događa
u Vremenu snova nedokučivi, ali je intuitivno osjećao da je tako.
Upravo zbog toga su mu potpuno razumljive bile zbunjenost i nesigurnost oko smisla
njihovih doživljaja. I sam nije znao zašto se to zbiva, a zapravo nije ni znao što se od njega
očekuje. Da se radilo o nekom dupinu ili bratu kitu, on bi preplivao sva mora i sve oceane da
dođe do njega ili do mjesta na koje mu je ukazivalo Vrijeme snova. Ali, kako da dođe do
čovjeka?
Ono što nije razumio i u čemu je brat čovjek bio različit od njega bilo je sljedeće: na razini
osjećaja čovjek nije imao povjerenja u ono što se događa! Zahtijevao je dokaze na razini
intelekta. Sve dok ih nije dobio, nije bilo ni unutarnje sigurnosti. Tu je Chvarr bio u prednosti.
Njegovo povjerenje i sigurnost u Vrijeme snova bilo je nepokolebljivo. Što god bi se tamo
dogodilo, Chvarr bi slijedio. Naravno, trudio bi se razumjeti razloge za neke naputke ili
doživljaje. Ponekad bi u tome uspio, a ponekad ne. Međutim, njegovo razumijevanje nije bilo
povezano, a posebice nije prethodilo unutarnjem osjećaju povjerenja.
Čovjek je, s druge strane, bio drukčiji. On je i te kako povezivao i uvjetovao osjećaje i
intuiciju sa svojim razumijevanjem. Chvarr je bio siguran da se razlog za to krije u gubitku
svijesti o postojanju i značenju Vremena snova.
Kasnije je otkrio daje "njegov" čovjek zapravo drukčiji od većine pripadnika svoje vrste.
Njegovo povjerenje u intuiciju i unutarnje osjećaje bilo je mnogo veće nego u prosječnog
čovjeka! Spoznavši to Chvarr se ponovo šokirao stanjem u kojem se nalaze braća ljudi.
Svaki čovjekov posjet Chvarr je iskoristio da mu pokaže nešto od svojega svijeta. Kad je
stigao prvi put, Chvarr gaje izložio međudjelovanju njihovih vrsta. Čovjek je doživio njihov
susret, ali sada s druge strane, sa strane dupina. Svidjelo mu se. Uz svoju radost koja se uvijek
javljala pri susretima dvije inteligencije, Chvarr je sada mogao unutar sebe osjetiti i njegovu.
Bilo je to novo i neobično iskustvo čak i za Chvarra. Skokovi su mu bili posebno visoki, a
njegova igra posebno razdragana.
Kasnije su mnogo puta tako zajedno pratili brodove i "zabavljali" njihove putnike, baš kao što
to svi dupini ponekad rade. Doduše, putnici ljudi smatraju da ih dupini zabavljaju. Za dupine
stvarnost je malo drugačija. Pojam "zabave" za njih ima mnogo dublji smisao od ispunjavanja
vremena nečim novim ili egzotičnim.
Chvarr je sa zadovoljstvom shvatio da čovjeka također potpuno ispunjava čisti užitak plivanja
kroz plavetnilo vode. Mnoge njegove posjete proveli su jednostavno plivajući, roneći ili
surfajući na valovima. Ovo posljednje je brata čovjeka posebno uzbuđivalo. Chvarr je gotovo
mogao čuti kako bi kliknuo od sreće dok je Chvarr ovo tijelo - sada i njegovo tijelo - klizilo
na snažnoj struji, uzdi-glo se visoko iznad površine i nestalo u svemiru bijele pjene, samo da
bi se u brzom okretu pojavilo ponovo s druge strane i već hvatalo sljedeći val. Chvarr je iz
svojih posjeta vrlo brzo saznao zašto je to tako. Uživanje na vodi nije bilo nepoznato
njegovom bratu čovjeku s kojim gaje povezalo Vrijeme snova.
Imao je teškoća s hvatanjem njegovog imena. Tek je poslije nekoliko svojih posjeta razumio
da je čovjekovo ime Josip Gora. Također je shvatio da Josip njega zove Chvarr. Isprva mu je
to bilo neobično jer je njegovo ime sasvim drugačije. Ali, naviknuo se i na posljetku ga
prihvatio jer, kad je malo razmislio to i jeste bio jedan od najsličnijih zvukova ljudskoga glasa
koji bi mogao odgovarati njegovom pravom imenu. Govor ljudi i govor dupina bili su sasvim
različiti. Razlika je nastala zbog drukčijeg rasporeda energetskih središta u odnosu na tjelesne
organe. Chvarr je to razumio - bila je to jedna od stvari koju mu je otkrilo Vrijeme snova.
Chvarr je shvatio da o ljudima uči ne samo iz svojih posjeta čovjeku, već isto tako i iz
čovjekovog posjeta njemu. Reakcije njegovog gosta na pojedine situacije su ga iznenadile.
Neke od njih pozitivno, a zbog nekih se zamislio i rastužio. Primjerice, zamislila ga je, ali i
nasmijala čovjekova reakcija na seks. Bila je vrlo zabavna.
Jednom je Josip posjetio Chvarra dok je ovaj dijelio Vrijeme snova sa svojom skupinom
dupina. Bili su usred igre kad se Josip pojavio. Isprva je bio oduševljen zajedničkim
plivanjem, skakanjem u skupini, igranjem lovice i ostalim trikovima koje su izvodili. No kad
je Chvarr otpočeo udvaranje Hijatini, Josip je postao vrlo pozoran. Najprije su se unutar
skupine malo izdvojili. To je značilo da su tek nekoliko skokova više učinili njih dvoje sami.
U jednom trenutku su se dodirnuli cijelom površinom donjeg dijela tijela. Zatim su se opet
razdvojili, ali su doslovno vidjeli kako ih povezuje snop bijele energije. U Vremenu snova
takve stvari nisu neobične, zapravo su očekivane. Kud god bi Chvarr krenuo, pratila bi ga
bijela zraka široka oko dvadesetak centimetara, a koja je išla unatrag, sve do Hijatine. Stvar je
bila u tome da su i drugi dupini vidjeli tu zraku svjetla. Svi su se uključili u igru. Preskakali su
je, kružili oko nje, zalijetali se u nju, pa čak je pokušavali ugristi. Chvarr i Hijatina su za to
vrijeme plivali na udaljenosti jedno od drugog, tako daje traka bijele energije bila što dulja.
Kad bi naišla na energetsko polje nekog drugog dupina, traka bi se malo ulegnula ili izdužila.
Zapravo, dobivala bi nešto i nešto gubila. Chvarrov osjećaj seksualne privlačnosti prema
Hijatini širio se iz njegovog tijela i protezao uzduž bijele energije. Za Josipa koji je tada bio u
Chvarru, to je bilo potpuno novo i neobično iskustvo. Chvarr je mogao osjetiti kako je njegov
gost potpuno zbunjen. Osim teškoća s prihvaćanjem iskustva energetskog seksualnog
spajanja, Josip je imao teškoća s prihvaćanjem sudjelovanja drugih dupina u svemu tome. U
jednom trenutku Chvarru se učinilo da je uhvatio konkretnu misao svog brata čovjeka. Glasila
je: "Ne samo da to rade energijom, već to rade i u skupini!" Osjećaji iza te rečenice su bili
zbunjujući: od velikog uzbuđenja pa do lagane neugode. Sve to je vrlo zabavilo Chvarra. Ali
onda je na to zaboravio i prepustio se uživanju s Hijatinom. Odvojili su se od skupine i
dopustili da ih potpuno prožme val energije. Na posljetku su se dodirivali i trljali trbusima.
Orgazmičko raspoloženje trajalo je satima i nije se smanjivalo. Štoviše, bilo je protkano
dugim trenucima ekstaze za koje je Chvarr siguran da ih je jednako tako snažno doživio i
Josip. Trenutak tjelesnog spajanja bio je kratak i gotovo nevažan u odnosu na ono što su
Chvarr i Hijatina proživljavali satima prije toga. Kad je sve bilo gotovo, Josip je napustio
Chvarra, a on se u sebi smiješio. Osjetio je veliku promjenu u svom gostu. Možda će sada i on
biti drugačiji u ljudskome svijetu, pomislio je Chvarr. Bio je u pravu.
I tako, dok je Josip učio o dupinima, Chvarr je učio o ljudima. Gledao je svijet Josipovim
očima. Ponekad bi se zbog toga smijao, ali je češće tugovao i plakao. Ponekad nije mogao
vjerovati onome što vidi. Gubitak i zaborav Vremena snova bio je samo početak. Njegova
braća ljudi učinili su mnoge greške i otišli u smjeru koji se Chvarru ni najmanje nije sviđao.
Nije bila stvar u tome što su ljudi grabežljivci i ubojice. Na posljetku, i dupini su grabežljivci.
Još od posjeta podmorskom kraljevstvu i spoznaje da se iskra inteligencije skriva i u ribama,
Chvarr je imao malih poteškoća s razumijevanjem potreba tjelesnosti. Međutim, vrlo brzo je
to nadrastao. Sviđalo mu se međutim što ljudi imaju bolji izbor od dupina. Za razliku od njih,
ljudi su prvobitno bili plodojedi. To znači da nisu morali ubijati da bi jeli. Najvažniji dio
njihovog probavnog ustroja zapravo su prsti - vrlo vješti, pokretljivi i spretni organi kojima
mogu ubirati razne kopnene plodove, a da čak i ne uzmu život biljci s koje ih uzimaju. To je
Chvarra oduševilo. Nije ga oduševilo, međutim, što je izbor koji su ljudi u tom smislu
napravili sasvim drugačiji. Ipak, to je prihvatio sasvim dobro upravo zbog položaja u kojem
se nalazi njegova vlastita vrsta.
Mnogo veći problem i mnogo tužniju stvarnost Chvarr je otkrio u činjenici da ljudi često ne
ubijaju samo radi hrane. Zapravo je to znao i prije. Dupini znaju da ih ljudi ubijaju kad im
smetaju u ulovu ribe. Na neki način su tu konkurencija jedni drugima. Ali, čak i kad ih
ubijaju, dupini ne zamjeraju ljudima. Na posljetku, smrt je dio života, dupini to dobro znaju.
Sve što je rođeno mora i umrijeti. Često je to nasilna smrt. Dupine ubijaju i morski psi, pa ih
dupini zbog toga ne mrze. Doduše, ne vole ih previše, ali prihvaćaju prirodni poredak stvari.
Ubijanje zbog zabave - taje zamisao bila previše za jadnog Chvarra. Kad je prvi put shvatio da
su ljudi sposobni "uživati" u ubijanju brzo se povukao iz Vremena snova. To je bilo prvi put
da je tako nešto učinio. Nije želio znati takve stvari. Nekoliko tjedana je izbjegavao Vrijeme
snova. Tek kad je postao tako umoran da više nije mogao izdržati prepustio mu se ponovo.
Međutim, to je bio tek početak. Chyarr je morao probaviti još mnogo toga. Tek je nakon
nekog vremena shvatio koliko ljudi živi na plavom planetu. Kad je konačno prihvatio
činjenicu o tom nevjerojatnom broju koji se iz dana u dan povećava, shvatio je i opasnost u
kojoj su se svi zajedno našli. Prisjetio se mnogih stvari koje je naučio u Vremenu snova. Bile
su to stvari iz davne prošlosti. Kopnena inteligentna bića, baš kao i morska, odabrala su
različita okruženja za svoj život, ali im je zajednički bio cilj, baš kao i pravila ponašanja. Nisu
to bila izmišljena pravila ponašanja, već pravila koja su bila jedino moguća. Poštovanje medu
vrstama jedno je od takvih pravila. Ni jedna vrsta ne smije ugroziti postojanje druge vrste, čak
i ako joj ta druga vrsta služi za hranu. To nije bilo pisano pravilo. Nije bilo potrebno staviti ga
u usta proroka, stvarnih ili izmišljenih. To je pravilo bilo utkano u gene, tijelo, um i duh svake
jedinke u svakoj vrsti. Baš kao i u dupinima, to je pravilo bilo upisano i u ljudima.
Ali, što se dogodilo? Ljudi očigledno više ne slijede to pravilo. Koliko je Chvarr znao slijedili
su ga milijunima godina. Prestali su ga slijediti posljednjih nekoliko tisuća godina. Tog
trenutka je zapravo počela katastrofa. Zanimljivo je da ljudi taj trenutak uzvisuju kao trenutak
nastanka nečeg što zovu civilizacijom. Oni su izgleda čak i ponosni na njega. Međutim,
Chvarr je znao da je taj trenutak zapravo predstavljao zaborav i gubitak Vremena snova. Da,
tada je počela katastrofa za tisuće i tisuće iskara inteligencije koje su nestale pred ljudskom
navalom. Tisuće vrsta uništene su u eksploziji ljudskog zaborava, a sada to isto uništenje
prijeti svima, pa čak i samim ljudima.
Bilo je još bolnih detalja koje je Chvarr morao naučiti. Učio ih je gledajući prizore iz života
svog ljudskog domaćina. Prolazio je kroz život zajedno s njim. Osjećao je njegove osjećaje.
Mislio njegove misli. Vidio je da su ljudi izgubili poštovanje za život. Izgubili su širinu
razumijevanja. S velikom tugom je shvatio da oni nemaju dovoljno tolerancije da prihvate
razlike među njima samima. Dijele se po boji kože i spremni su odbaciti drugog čovjeka zbog
toga. Dijele se po mjestu stanovanja i pripadnosti raznim skupinama kao što su nacije, religije
ili politička uređenja. Mnogo toga Chvarr zapravo nije ni razumio. Razumio je samo toliko da
su ljudi spremni ubiti zbog takvih sitnica i gluposti.
Gledajući kroz Josipove oči scenu iz nekog dokumentarnog filma o događanjima iz jednog od
suvremenih ratova, Chvarr je uzviknuo u šoku: "Ali, zašto? Što to radite, braćo ljudi? Zar ste
zaboravili na život? Zar ste zaboravili na svrhu?"
Na žalost, shvatio je, upravo to se dogodilo. Ljudi su sasvim skrenuli s prirodnog tijeka stvari.
Njihova daljnja evolucija je pod velikim upitnikom. A najgore je to što bi sa sobom u smrt
mogli povući i mnoge druge vrste, uključivo i njih dupine.
Nakon tih početnih spoznaja, Chvarr je gotovo s rezignacijom učio o stanju u kojem se nalazi
plavi planet. Čuo je, primjerice, da mnogi dupini, kitovi i ribe umiru od neobičnih bolesti.
Vidio je crne i smeđe rane u moru. Znao je također da ima i gorih, nevidljivih stvari. Ali, nije
ni slutio koliki su razmjeri tog problema. Upoznao se sa zagađenjem - sporim ubojstvom
vlastitog doma kojeg su se prihvatili ljudi. Nakon toga bilo mu je svega dosta. Ponovo se
povukao na nekoliko tjedana i izbjegavao Vrijeme snova.
Što da radi? Zašto se sve to njemu prikazuje? Zar nije mogao proživjeti ostatak svojih dana
kao sretan dupin, uživati u životu i na kraju sretno otići dalje? Ipak, njegovo unutarnje
povjerenje u smisao svakog događaja pomoglo mu je da se ponovo vrati Josipu. Morao je
pronaći razlog njihovog susreta i taj razlog iskoristiti za najveće dobro. Ne smije dopustiti da
ljudsko djelovanje utječe na njega u toj mjeri da zaboravi osnovne stvari koje zna svaki dupin.
Postoji svrha. Postoji dobro. Uvijek postoji izlaz. Uvijek postoji rješenje.
I tako se Chvarr bacio u potragu za rješenjem. Ono se ukazalo onog trenutka kad je Josip po
prvi put postao svjestan Chvarrovog posjeta. Sve do tada Josip je doživljavao Chvarra u
svojim snovima. Nije ni slutio da Chvarr već dugo promatra svijet njegovim očima. Međutim,
u onom čarobnom trenutku kad su ga obuzeli osjećaji u svezi nekoličine djevojaka i mladića
koji su cijelom svijetu pokazali smisao ljudskosti, i Josip i Chvarr doživjeli su unutarnju
preobrazbu. Chvarr je odjednom shvatio da ljudi u dubini svoje duše nisu loši. Prije toga bio
je čak sklon osuditi ih i smatrati ih nepopravljivim viškom kojeg bi bilo najbolje odstraniti s
plavoga planeta. Sada je sagledao njihovu drugu stranu. Pogledao je u oči dubokog
suosjećanja i potpune, savršene i nesebične ljubavi. Odjednom je uvidio da postoji temelj za
izgradnju nove stvarnosti. Odnosno, procijep kroz koji bi se ljudi mogli vratiti natrag k sebi,
natrag k istini. Zato je iz dubine duše osjetio i izgovorio svoju sreću. Njegova rečenica,
njegov krik: "Chvarr je sretan", bio je tako snažan daje prošao kroz zapreke Josipovog uma i u
njega posijao spoznaju o Chvarrovoj nazočnosti.
Chvarr je sada doista imao razloga da bude sretan. Ne samo daje pronašao mogućnost za
rješenje problema, već je toj mogućnosti dao i krila zbog promjene u odnosima njega i
"njegovog" čovjeka. Ako Josip postane u potpunosti svjestan onog što se događa, njihova
komunikacija će biti lakša, izravnija i dublja.
Međutim, bilo je još nečeg u čaroliji izazvanoj postupkom hendikepirane djece na njihovom
natjecanju. Pokrenut unutarnjim energijama Chvarr je odjednom pomislio kako bi bilo dobro
kad bi Josip osvijestio Vrijeme snova. Istodobno s tom mišlju javila se i ona o činjenici kako
su ljudi na to zaboravili i zbog toga krenuli u pogrešnom smjeru. A što, mislio je dalje Chvarr,
ako se sve ovo događa zato da ja ovom čovjeku prenesem naš način gledanja na stvarnost?
Što ako ga moram podučiti o Vremenu snova? Možda bi on tada mogao podučiti druge? Ili
barem prenijeti glas o tome? Možda bi ljudi mogli povratiti izgubljeno znanje?
I s tom mišlju je Chvarr ponovo zaronio u plave dubine. Smiješio se. Znao je da je pronašao
svoju posljednju životnu zadaću.
Mišlju kao i Chvarr i Josip je odjednom shvatio da se pred njim otvara važan dio njegove
životne zadaće. Sada je bilo jasno da njegovi snovi nisu obični. U njima je bilo stvarnosti.
Proživljavao je život jednog dupina. I kao da to samo po sebi nije bilo dovoljno neobično,
izgleda da je i taj dupin - Chvarr - proživljavao dijelove njegovoga života.
Ali, što sve to znači? Dupini su ga oduvijek privlačili. Gledajući ih, osjetio bi neku
neodređenu čežnju, kao da posjeduju nešto što bi i on želio imati. I sada, taj čudni kontakt sa
svjesnim i inteligentnim dupinom! Jasno je da nešto mora poduzeti, ali što? Pa, kao prvo,
pomislio je, mora saznati što je više moguće o samim dupinima. Što uopće zna o njima? Zna
da nisu ribe, već sisavci. Zna da izgledaju mudro i privlačno. Eto, to je sve. Ali, tko su i što su
zapravo dupini?
Snovi o Chvarru bili su praćeni nizom vanjskih, na izgled nepovezanih događaja. Kao da se
sva priroda urotila da Josipa odvede u željenom smjeru. Sinkroničnost i smislene
podudarnosti nisu mu bile strane. Zbog toga im se s veseljem i radoznalošću prepustio.
Primjerice, mnogi ljudi s kojima je Josip razgovarao ili dolazio u dodir na ovaj ili onaj način,
spominjali bi dupine. Uglavnom su svi govorili o njima s prizvukom čežnje i neke neobične
mješavine radosti i tuge. Zapravo, kad malo razmisli o tome, Josipu su se dupini javljali sa
svih strana: iz knjiga, iz reklama, s novinskih stranica i s televizora.
Međutim, ona prava zanimljivost dogodila se neposredno nakon prvog sna o krvavom
dupinu. Elektroničkom poštom dobio je pismo osobe koja na našim područjima zastupa jednu
od međunarodnih udruga* za zaštitu mora i oceana. Josipu je to izgledalo vrlo sinkronistički.
Zbog toga je sa zanimanjem pročitao pismo, proučio web stranice udruge o kojoj je bila riječ i
pružio svoju moralnu i energetsku podršku cijeloj zamisli. Osjećao je da u svemu tome ima
nešto više od puke obavijesti o hvalevrijednim aktivnostima pa je zamolio da ga obavješćuju
o napredovanju, uspjesima i teškoćama s kojima se suočavaju.
Nakon nekoliko mjeseci, kad su njegovi snovi već prešli u razdoblje proživljavanja dupinova
života i kad je već zapravo upoznao Chvarra, stigla je zanimljiva obavijest koja je Josipu
objasnila njegov prvobitni osjećaj. Radilo se o maloj znanstveno-humanitarnoj organizaciji iz
Italije koja je u Hrvatskoj održavala pod zaštitom i brigom zajednicu od stotinjak dupina
lošinjskog otočja. Došlo je do promjene u organizaciji i javila se želja da "hrvatske" dupine
preuzme hrvatska organizacija.
Dakle, sinkroničnost je sada poprimala konkretne oblike. Osim toga, Josip je sada imao i
jasan cilj pred sobom. Na prvi spomen dupina koji žive tako blizu njemu, u Hrvatskoj, postalo
mu je jasno da mora nešto učiniti za njih. Već tada se u njemu rodila zamisao koja će ga
kasnije voditi do mnogih drugih uvida i spoznaja.
Međutim, u toj obavijesti Josip je kasnije pronašao i nadu: možda Chvarr nije tako daleko
kako se to njemu na prvi pogled učinilo! Možda njihov tjelesni susret i nije tako nemoguć.
Ako je Chvarr jedan od "hrvatskih" dupina, onda ne bi smjelo biti tako teško pronaći ga.
Sljedeći korak nametao se sam po sebi: otići na Lošinj!
Ipak, sve se to događalo postupno u vremenu. Josipove spoznaje o stvarnom smislu događanja
nisu išle tako brzo kao njegova želja za posjetom hrvatskim dupinima. Okolnosti su, s druge
strane, bile pametnije, pa je Josip iz objektivnih, ali i subjektivnih razloga stalno odgađao taj
put. Bilo je vanjskih okolnosti koje su ga sprečavale, poput rada na drugim važnim
projektima, ali zapravo nije bilo one unutarnje iskre koja bi ga pokrenula. Čekao je pravi
trenutak, a on je došao tek kad je saznao Chvarrovo ime i prihvatio činjenicu da Chvarr sanja
njega baš kao što on sanja Chvarra.
Osim toga, da je krenuo ranije možda nikada ne bi upoznao neobičnu osobu imenom Kate.
Ona mu je pružila mnoštvo uobičajenih, ali i manje uobičajenih obavijesti o tome što su i
kakvi su zapravo dupini.
Josip Gora nije bio čovjek koji bi slijedio uobičajene tokove i obrasce djelovanja. Jedan
takav obrazac bio bi najaviti se na mjestu koje želite posjetiti, dogovoriti susret i doći u
zakazano vrijeme. Istina, pokušao je on i tim putem, ali unutarnji osjećaj mu je na kraju rekao
da to ostavi po strani. Zato je, kad je osjetio da je vrijeme zrelo, jednostavno sjeo u automobil
i odvezao se do Lošinja.
Nije imao neki određeni plan. Nije čak ni znao što da očekuje. Želio je samo osjetiti okružje.
Vidjeti ljude, more, prirodu... Nije postavljao nikakva ograničenja pred ono što bi se moglo
dogoditi. Možda se upravo zato i dogodilo na tako savršen način.
Pronašao je privatni smještaj na samom ulazu u Mali Lošinj. Iako je znao da se Plavi svijet
nalazi bliže Velom Lošinju želio je provesti par sati u gradu. Šetajući bez cilja ugledao je
djevojku kako stoji na rivi i neobičnim pogledom zuri u more. Nije znao reći stoje to neobično
na njoj, ali privukla gaje na prvi pogled. Neko vrijeme ju je promatrao, a onda odlučio da je
pretjerao pa nastavio šetati. Međutim, nakon nekoliko minuta ponovo je naišao na nju kod
ulaza u crkvu svetog Martina. Kao po nekom nagonskom porivu ušao je u crkvu, a krajičkom
oka vidio da ga ona slijedi. Nije ga stvarno slijedila, naravno. Samo je išla istim putem.
U crkvi je stajao i razgledavao freske, ali mu je pogled stalno bježao tražeći neobičnu
djevojku. Bila je na drugoj strani prolaza i također promatrala zidove. Međutim, nakon što je
svratio pogled na sliku ispred sebe i ponovo potražio djevojku, nje više nije bilo. Josip se
otvoreno okrenuo prema mjestu gdje je stajala i počeo se naginjati ne bi li je ugledao. To je
bilo pomalo nepristojno, ali jednostavno se nije mogao suzdržati. U tom položaju ga je
zatekao glas izgovoren iza njegovih leđa.
"Tražite nešto?" začuo je na ugodnom engleskom.
Naglo se okrenuo. Ispred njega je stajala ona i smiješila mu se.
"Oprostite", rekao je Josip i nasmijao se. "Baš sam nespretan. Da budem iskren, tražio sam
vas. Primijetio sam vas još na obali, kad ste promatrali more."
Djevojka ga je pogledala vragolasto i pružila mu ruku. "Zovem se Kate", rekla je.
"Josip", stisnuo joj je ruku i ponovo joj se nasmiješio.
Imala je oko tridesetak godina, koliko je mogao procijeniti. Smeđa, vrlo kratka kosa, bila je
prilično nemirna, ali joj je dobro pristajala. Imala je plavozelenu majicu s malim dupinom na
desnoj strani grudiju. Josip je iznenađeno zurio u njega.
"Ipak nešto tražite", rekla je Kate ponovo se vragolasto smiješeći.
"Ah, da. Zapravo ne", zbunio se Josip. "Nije to što mislite. Gledao sam dupina, a ne... Ah, nije
važno. Gledao sam dupina. I da, zapravo njega i tražim. Dupina."
"Tražite dupina?"
"Da, tako nekako."
"Onda moramo popričati", rekla je Kate. "Možda vam mogu pomoći. Mislim da znam neke
stvari o dupinima."
Zajedno su izašli van iz crkve i krenuli prema moru. Josipu je bilo neobično lako razgovarati s
Kate. Takve stvari mu obično ne polaze dobro za rukom. Sa strancima i novim osobama u
svom životu uvijek je prilično rezerviran i gotovo oprezan. Sada nije bilo tako. Kate ga je
uspjela nekako nagovoriti da joj ispriča veći dio svog života u posljednjih nekoliko mjeseci.
Iako su govorili engleski gdje ne postoji "vi" i "ti" osim u neverbalnom kontekstu, Josip je
imao osjećaj da su odmah prešli na "ti". Ispričao joj je o snovima u kojima živi životom
dupina. Čak joj je i rekao kako misli da se taj dupin zove Chvarr. Jedino što joj nije rekao bila
je spoznaja da Chvarr možda jednako tako sanja njega.Kate nije bila iznenađena Josipovom
pričom. Ispalo je da povremeno radi za Thetis, talijansku organizaciju koja se brinula za
hrvatske dupine. Bila je znanstvenica i proučavala je dupine i druge morske sisavce. S njima
je čak razvila poseban odnos za koji su znali njeni suradnici. Mogla ih je "osjetiti"
kilometrima daleko, dok još nije bilo ni traga vizualnog kontakta, pa ih čak nisu mogli osjetiti
ni osjetljivi instrumenti koji su hvatali njihove podvodne glasove. Razvila je "šesto čulo" za
njih i nepogrešivo je znala kad će se pojaviti. Rekla mu je daje upravo to osjećala kad je malo
prije zurila u daljinu mora. "Bili su tamo", rekla je, "dupini."
Prvo što je objasnila Josipu bilo je Chvarrovo ime.
"Dupini posjeduju nešto što zovemo 'zvučnim potpisom'", rekla je. "To je određeni sklop
zvukova kojim označavaju svoju nazočnost. Majka djetetu zviždi taj potpis čim se rodi. Kad
ga zapamti, mladunče ga od tog trenutka stalno koristi. Zvučni potpis se može snimiti. Ako ga
slušaš, čut ćeš niz visokih tonova, karakterističnih za svakog pojedinog dupina. U tome
ponekad možeš prepoznati neki slijed koji te podsjeti na ljudsku riječ, baš kao što je tebe
podsjetilo na 'ćjarrrr'. Dakle, Chvarr - to je ime koje si mu zapravo ti dao. Prepoznao si ga u
dupinovom potpisu."
"To znači da dupini koriste jezik u svojoj komunikaciji?"
"Pa", nasmijala se Kate, "mogu ti odgovoriti na dva načina. Jedan je znanstveni.
Komunikacija je vrlo širok pojam. Možeš komunicirati tijelom, pokretima, zvukovima.
Uporaba riječi je već nešto drugo. Postoje istraživanja, mnoga istraživanja koja su na tragu
toga, ali za sada, nema dokaza o uporabi strukturiranog jezika među dupinima i kitovima.
Složena komunikacija, tako mi to zovemo. Primjerice, dupini proizvode različite zvukove kad
se udvaraju, kad su uznemireni ili napadnuti; neki zvukovi označavaju druge životinje ili
služe kao poziv za okupljanje. Također, dupini mogu naučiti oponašati zvukove i to vrlo brzo.
Nismo sigurni što to zapravo znači. Dakle, komunikacija svakako, ali jezik - to je upitno."*
Zastala je, a Josip ju je promatrao. Budući da nije nastavljala, potaknuo ju je: "To je jedan
odgovor, onaj znanstveni. A koji je drugi."
"Drugi je moj. Dijelim ga s nekolicinom prijatelja i kolega, ali ga ne smijemo izreći previše
glasno. Mislim da dupini koriste jezik. Mislim da je to prirodni zvukovni jezik i da zbog toga
izmiče znanstvenoj metodi. Naime, mi tražimo jezik koji je poput našeg. Dupini su različiti.
Oni misle različito, a to znači da i govore različito. Mislim da nećemo pronaći njihov jezik
tako dugo dok ne pronađemo način da budemo dupini."
Ponovo je zastala i značajno ga pogledala. "Zato mi je
* Louis Herman i suradnici na Hawaiima proveli su opsežna proučavanja jezika i dvosmjerne
komunikacije kod dupina. Pokazalo se da su dupini sposobni razumjeti jednostavni glasovni
jezik ili jezik gesti čak i kad se koriste rečenice od dvije ili tri riječi. Dupini koji su naučili
razumjeti takve naputke mogli su ostalim dupinima prenijeti njihov sadržaj. Ta i slična
istraživanja pokazala su da dupini zapravo imaju razvijen sustav komunikacije složenih
zamisli.
Možda si ti na tragu toga da budeš dupin?"
Sada je bio red na Josipu da se nasmije. "Možda", rekao je, "ali nekako sam sumnjičav u
pogledu toga."
Iako je tako odgovorio, njena je primjedba pogodila na pravo mjesto. Josip je intuitivno
osjećao da snovi i sanjanje imaju veze s tim. Međutim, također je osjećao da u tome mora biti
nečeg višeg. U to vrijeme on još nije osvijestio postojanje Vremena snova niti je imao pojam
o tome što zapravo radi Chvarr kad je uz njega.
"Reci mi", nastavio je Josip, "kakva je zapravo situacija s inteligencijom dupina? Što znanost
misli, koliko su zapravo inteligentni?"
"Iako i za to vrijedi ista primjedba", odgovorila je Kate, "naime, znanstvene metode su
prilagođene ljudskim standardima, postoje pokazatelji da su dupini vrlo blizu čovjeku čak i
prema tim mjerilima. Umjesto općeg pojma inteligencije znanstvenici danas koriste razne
činitelje koji ukazuju na omjer živčanog sustava naspram veličine tijela. Primjerice, težina
mozga kod čovjeka naspram težine tijela je u prosjeku 1,9%, a kod dupina oko 1,5%. Ali,
možda je najbolja mjera mentalnog razvoja takozvani kvocijent en-cealizacije. To je omjer
volumena mozga naspram površine kože. Taj je kvocijent kod čovjeka 7,4. Kod čimpanze - a
znaš kako čimpanze mogu biti bistre i naučiti mnogo toga-je 2,5."
"A kod dupina?" zapitao je Josip radoznalo.
"Oh", rekao je Josip zadivljeno. "To znači..."
"To znači mnogo toga", prekinula gaje Kate, "a možda ne znači baš previše. Rekla sam ti - to
su ljudski standardi. Iako sam znanstvenica imam svoje sumnje u pogledu objektivnosti
ljudske znanosti. Uzgred, koju vrstu dupina tražiš?"
Josip ju je upitno pogledao.
"Ah, tako sam i mislila. Ne znaš." Nasmijala se. "Postoje 32 vrste morskih dupina i još 6 vrsta
riječnih. Stvari se malo mijenjaju kod svake od pojedinih vrsta. Malo. Ne previše."
"Doista, ne znam koje je vrste Chvarr. Pretpostavljam da to zapravo i nije važno. Ako ga
nađem, prepoznat ću ga."
Kate gaje pogledala s odobravanjem. "Da, u pravu si."
Nakon toga su oboje zamišljeno gledali u pravcu pučine. Josip je razmišljao bez misli, a
Kate... pa valjda je i ona radila to isto.
"Volio bih znati još neke stvari", rekao je Josip na posljetku. "Primjerice, koliko dugo dupini
žive?"
"To se doista razlikuje od vrste do vrste. Načelno, što je vrsta tjelesno veća, to dulje živi.
Recimo oko dvadeset do trideset godina prosječnog životnog vijeka."
"A zašto umiru? Umiru li od starosti?"
"Ah, sad si me pogodio u bolnu točku", namrštila se Kate. "Gledaj, mislim da to nitko ne zna.
No, na žalost, u posljednje vrijeme umiru najčešće od čovjekove ruke. Izravno i neizravno."
"Neizravno - to je pretpostavljam zbog zagađivanja mora?"
"Točno", odgovorila je Kate.
"A izravno? Pa ne ubijamo ih valjda? Čemu bi to služilo?"
Sada gaje Kate pogledala s mješavinom sažaljenja i bijesa. "Izrekao si nešto što me čini
ljutom", rekla je. "Nisi ti kriv. Nije ništa osobno, ali mi ljudi mislimo da ako nešto nečemu
služi imamo pravo to ubijati, zar ne?"
"Pa", zamucao je Josip uvidjevši gdje je pogriješio.
"Da, da", nastavljala je Kate ne obazirući se na njega, "ako možemo pojesti - ubijamo; ako
možemo napraviti odjeću - ubijamo. I da je to barem u nekoj razumnoj mjeri! Ne, moramo
ubijati dok ih ne istrijebimo. Znaš li koliko vrsta životinja smo već istrijebili? Znaš li?"
Kate je sad izgledala stvarno bijesna. Iz nje je prštala pravednička užarena energija. Josip je
šutio jer je znao da je tako najbolje.
"Neću ti reći", nastavila je Kate. "Reći ću ti samo toliko da dnevno - slušaj me dobro:
DNEVNO! - sa lica Zemlje nestane stotinu pa i više biljnih odnosno životinjskih vrsta. Sada
računaj sam!"
Završila je gotovo vikom. Josip joj nije zamjerio. Štoviše, bilo mu je drago što postoje takvi
ljudi. U njoj je vidio očaj, gnjev i sramotu, ali i dovoljno energije da se stvari promijene. Kad
bi samo bilo više takvih ljudi.
"Kate", na kraju je rekao nježno, "u potpunosti te razumijem. Oprosti na pogrešnom izrazu.
Ispada kao da dupini ne služe ničemu pa ih onda ne treba ni ubijati. Dvostruka pogreška."
Kate se malo smirila. Uspjela ga je pogledati i nasmiješiti se. "Da. Ipak, oprosti i ti meni.
Malo sam temperamentna. Posebice kad se radi o životinjama i ljudskom djelovanju na
okoliš."
"Ali, reci mi", nastavio je Josip, "mi doista ubijamo dupine?"
"Ah, vidim da stvarno ne znaš. Da, ubijamo ih. Najveći problem su mreže za lov na tunu. S
jedne strane dupini ih trgaju, s druge strane umiru zapleteni u njima jer ne mogu do zraka pa
se uguše. Ribari ih zato ne vole. Na nekim mjestima su radili prave pokolje dupina."
Malo je zastala pa rekla: "Evo, toliko da znaš, sedamdesetih godina u mrežama za ulov tune
pogibalo je stotinjak tisuća dupina godišnje."
Josip je zapanjeno uzdahnuo.
"Sada je situacija, hvala Bogu i svjesnim ljudima, znatno bolja. Samo nekoliko tisuća
godišnje. Ali, razmisli, ako su dupini inteligentni i moguće svjesni kao i ljudi, zar se onda
može dopustiti da pogine makar ijedan?"
Josip je kimao glavom gotovo u šoku. Ako se tome doda zagađenje koje postaje uzrokom
smrti sve većeg broja morskih stvorenja, rezultat je strašan i katastrofalan. Kao, uostalom, i
rezultat gotovo svih ljudskih aktivnosti, pomislio je s ogorčenjem. Mogao bi dijeliti Katein
bijes. Sasvim lako bi mogao.
Kate je sad pogledala na sat. "Imam još nešto vremena.
Jesi li saznao sve što želiš?"
Josip je odjednom osjetio uznemirenost. "Sve? Ni slučajno. Imam još bezbroj pitanja. Čekaj
malo, moram onda odlučiti koja su najvažnija."
Kao što to obično biva, u stisci se um isprazni. Josip se nije mogao sjetiti ni jednog značajnog
pitanja pa je jednostavno rekao ono što mu je prvo palo na um.
"Dupini dišu kao i mi, zar ne?"
"Ne dišu na škrge, već na pluća", rekla je Kate, "ako si to mislio. Ali ne dišu kao i mi. Prije
svega ne dišu ustima. Kanal kojim prolazi zrak potpuno je odvojen od kanala kojim prolazi
hrana. Dišni otvor im je na vrhu glave, a ne u ustima."
"Doista?" upitao je Josip. "Kao kod kitova, dakle."
"Da, slično. Vidiš ima nešto u svezi toga što me oduvijek privlačilo. To naravno, nije
znanstveno, ali ipak. Znaš li za energetska središta o kojima govore duhovne tradicije?"
Sada je bio red na Josipu da pogleda Kate na neobičan način. Zaustio je da joj objasni neke
stvari o sebi, ali je odustao. Otkud bi ona mogla znati kakav je njegov život i čime se zapravo
bavi. A bilo bi predugo objašnjavati. Zato je samo kimnuo potvrdno glavom.
Međutim, Kate je bila vrlo pronicljiva. Iz njegovog kratkog oklijevanja izvukla je ispravan
zaključak.
"Aha", rekla je, "vidim da znaš jako mnogo o tome. Onda u redu. Dat ću ti samo jednu opću
zamisao, a ti je is-tražuj dalje, ako želiš. Disanje ima posebnu ulogu u razmjeni energije tijela
s okolinom. Kod nas je otvor u području grla, kod dupina na vrhu glave. Dalje ti neću ništa
reći. Razmišljaj sam."
Josip ju je samo znatiželjno promatrao. Što mu to ona zapravo želi reći? Doista će morati o
tome dobro razmisliti. Obrisi zanimljive teorije već su mu se pojavili u umu. Ipak, poslušao ju
je i prešao na još jednu temu koja ga je zanimala.
"Kad sam sanjao Chvarra, učinilo mi se da vidim na drukčiji način nego sad. Kako zapravo
gledaju dupini?"
"Prvo, kod dupina kao morskih stvorenja vid nije tako bitan. Boje su drugačije u vodi, to znaš.
Blizu vode se mogu vidjeti sve boje. U dubljoj vodi sve je plavo i zeleno, a na 200 metara
dubine more je potpuno crno. U takvoj okolini vizualno opažanje je nebitno. Zato dupini vide
zvukom."
"Da, upravo tako mi je to izgledalo", prekinuo ju je Josip. "Chvarr bi zvižduknuo, a odjek bi
mu se vratio kao neki oblik. Mogao sam, primjerice, prepoznati obrise broda."
Kate gaje pozorno promatrala. "Doista zanimljivo. Međutim, ako je to istina, sumnjam daje
Chvarr 'vidio' to na taj način. To je bilo tvoje tumačenje. No, svejedno. Dupini imaju dvije
vrste zvukova koje proizvode. Jedan koriste za 'običnu' komunikaciju kao što je to zvučni
potpis, a drugi, visokotitrajni, kao vrstu radara kojim promatraju okolinu."
"Da, to je bilo to", zamišljeno će Josip. Neko vrijeme je samo stajao i promatrao Kate, a zatim
se, poveden mislima o njenom izgledu, sjetio nečeg drugog.
"Kate", rekao je. "Doživio sam još jedno neobično iskustvo s Chvarrom. Malo mije nezgodno
o tome govoriti, ali imam osjećaj da moram iskoristiti prigodu. Tko zna hoćemo li se još
vidjeti ili ne."
Kate ga je s očekivanjem promatrala. Smiješila se kao da je unaprijed znala o čemu će biti
riječ.
"Pa, ovaj", započeo je Josip, a zatim neodlučno zastao.
Kate je bila nestrpljiva i kroz smijeh je rekla: "Ma hajde, riječ je o seksu, zar ne? To je jedna
od stvari koja nas ljude jako zanima. U tome nema ništa loše, znaš. Seks je divna stvar. Kad
se radi kako treba. A dupini to rade kako treba. Na svoj način, ali ispravno. Zanima te kako to
rade dupini?"
"Eh, Kate", ohrabrio se Josip, "ja znam kako to rade dupini! Radio sam to s jednim od njih!"
Sada je Kate ostala zapanjena. "Misliš, sanjao si to u tim snovima o Chvarru?"
"Da. Sanjao sam. Doživio sam", rekao je Josip, a zatim ispričao Kate svoje iskustvo, odnosno
iskustvo Chvarra i Hijatine. Posebice je istaknuo energetsku vezu koju je zamijetio.
"Bilo je to fantastično iskustvo", nastavio je. "Trajalo je dugo, a orgazam i ekstaza počeli su
mnogo prije samog snošaja. I oni su trajali dugo. Više ni ne znam koliko."
"Sada ti već pomalo zavidim", rekla je polako Kate. "Istina je. Dupini provode mnogo
vremena u ritualu zavođenja. Naravno, znanstvenici ne vide energetske snopove, ali mogu
sasvim lako prihvatiti činjenicu da su oni tamo. Mislim da je netko tvrdio da 80% svog
vremena dupini provedu u seksualnoj aktivnosti, iako sam snošaj traje tek nekoliko sekundi.
Možda je to malo pretjerano, ali u pitanju je svakako mnogo vremena."
Malo je zastala razmislivši o nečemu. "Ako tvoje iskustvo doista opisuje što dupini osjećaju
tijekom tog 'zavođenja', onda to otvara zanimljive mogućnosti."
Zatim se vragolasto nasmijala i rekla: "Dupini to, kao i ljudi, mogu raditi u svako doba. Ali,
da li si znao da isti proces zavođenja, istu igru, dupini ponekad provode s pripadnicima istog
spola?"
Josip je odmahnuo glavom.
"Da, da. Nemaju ograde, ti simpatični stvorovi. Naravno, tada ne dolazi do snošaja, ali mora
da se ludo zabavljaju na toj tvojoj energetskoj razini."
Josip nije mogao suzdržati smiješak.
Međutim, Kate je sada ozbiljno pogledala na sat. "Moram ići", rekla je. Malo je zastala, a
zatim nastavila: "Bilo je lijepo pričati s tobom. Zanimljivo iskustvo. Želim ti sreću u potrazi
za Chvarrom. Nadam se da ćeš ga naći."
Josip joj je prišao i zagrlio ju. Sam je sebe iznenadio tim postupkom jer to rijetko čini čak i s
ljudima s kojima je mnogo bliži. Kate mu je kratko, ali snažno uzvratila zagrljaj.
"Hvala i tebi", rekao je. "Mnogo si mi pomogla."
"Nema na čemu", uzvratila je, okrenula se i pošla.
Josip ju je promatrao nekoliko trenutaka, a onda se ona ponovo okrenula prema njemu.
"Još nešto", rekla je. "Imam osjećaj da ti to moram reći. Budući da ti spavaš kad sanjaš
Chvarra, možda je dobro znati kako dupini spavaju. Vidiš, oni se ne mogu opustiti na krevetu
kao mi. Moraju plivati i moraju disati. Zato su razvili posebnu metodu spavanja. Izgleda da se
radi o tome da naizmjence isključuju i uključuju jednu moždanu polutku i tako spavaju
najprije s jednom, a onda s drugom stranom mozga."
"Zanimljivo", rekao je Josip.
"Da,"nastavila je Kate, "ali ono stoje najzanimljivije je da ja mislim kako oni tu metodu ne
koriste samo kod spavanja. Imam razloga za stav da isključuju jednu polutku mnogo češće
nego drugu. Ne znam zašto, ali imam osjećaj da će ti ta obavijest u budućnosti biti važna."
Josip je zamišljeno kimnuo glavom, izgovorio još jedan "hvala" i posljednji put uzvratio
pozdrav rukom. Tako je Kate došla i otišla iz njegovog života.
Ostao je još neko vrijeme na obali pored mora razmišljajući o svemu. Obavijesti koje je čuo
pomogle su mu da bolje razumije dupine. Ali, nekako se stalno vraćao na posljednje Kateine
rečenice. Dupini spavaju isključujući jednu moždanu polutku? Kako onda sanjaju? Kako
izgleda njihovo Vrijeme snova?
Ni ne znajući njegovo značenje, Josip je u mislima izgovorio ključ za zagonetku zvanu
Chvarr.
Bilo je to poput iskre u nepreglednoj tami. Najprije nije bilo ničega, a zatim se pojavila mala
točkica svjetla. Chvarr je točno mogao prepoznati trenutak kad je Josip osvijestio mogućnost
postojanja stvarnosti u kojoj će se susresti. Nije znao kako i zašto se to dogodilo. U jednom
susretu nije bilo ničega, odnosno, bilo je sve po starom, a u drugom je Josip bio potpuno
budan. To još nije bilo Vrijeme snova, ali je bila njegova slutnja.
Chyarr je znao da je njegov brat čovjek spreman za otkrivanje novoga svijeta.
Međutim, ni on ni Josip nisu zapravo znali kako da to postignu. Chvarru je prelazak iz obične
budnosti u Vrijeme snova bio prirodan i gotovo urođen. Tome ga je naučila majka još kad je
bio sasvim mlad. Dupini su to jednostavno znali. Mladi bi to vjerojatno naučili i sami. Cyarr
je pretpostavio da bi skliznuli u Vrijeme snova, samo ako bi dovoljno dugo plivali
neusredotočeni na hranu ili druge morske životinje. Ali, kako da to postigne jedan čovjek?
Chvarr to nije znao. Morao je prepustiti Josipu da sam to otkrije. Ako uspije u tome, uspio je i
Chyarr. Ako ne uspije... pa, Chyarr nije razmišljao o neuspjehu. Osjećao je daje to samo
pitanje vremena.
Sve što je Chyarr mogao učiniti bilo je da u Josipov um ugradi zamisao, oblik, zvuk... Znao je
da ga tijekom njegovog boravka u Vremenu snova kad bi kroz čovjekove oči doživljavao
kopneni svijet, Josip povremeno čuje. Zbog toga je u trenucima koje je smatrao pogodnim
zamišljao oblik Vremena snova. To je značilo da od sebe odašilje čistu zamisao jer nije
mogao koristiti riječi. Nadao se da će Josip razumjeti tu zamisao baš kao što je "uhvatio"
njegovo ime ili razumio onu prvu rečenicu koju su razmijenili: "Chyarr je sretan".
Osim toga, više se nije moglo ništa učiniti. I dalje su se posjećivali, Chyarr u Vremenu snova,
Josip u običnim snovima. Chyarr je i dalje učio lijepe i one manje lijepe stvari o ljudima.
Znao je o njima sve više. Također, sve mu je jasnija postajala zamisao o njegovoj zadaći. Ali,
ona je sad ovisila o Josipu. Chyarr je čekao.
Ipak, u međuvremenu, tijekom procesa dok je Josip savladavao ulazak u Vrijeme snova,
dogodilo se još nešto. Budući da su Chyarrovi odlasci u ljudski svijet bili na neki način
zaustavljeni, Vrijeme snova mu je počelo pokazivati neke druge vizije i iskustva. Između
ostalog bile su to vizije različitih budućnosti. Njegovih budućnosti, ali i budućnosti plavoga
planeta zajedno sa svim svjesnim bićima na njemu. Chyarr je oduvijek znao da Vrijeme snova
nije samo ugodno stanje koje dupini koriste da bi uživali u životu, već da ih ono može odvesti
na razna mjesta i u razna vremena. U tom smislu on nikad nije bio običan dupin. Volio je
istraživati Vrijeme snova. Zato je često bio sam i prepuštao se čarolijama duhovnoga svijeta u
koji je imao pristup. Znao je da drugi dupini to ne čine na taj način. Odnosno, većina ih nije
tako činila. To ne znači da su bili manje vrijedni od Chvarra. To samo znači da njihovo
vrijeme još nije došlo. Ili da sada moraju raditi nešto drugo. Svejedno. Chvarr je imao jasnu
predstavu o tome kako svjesno biće napreduje na ljestvici evolucije. Ipak, svaki korak na tom
putu bio je vrlo zanimljiv i neočekivan. Nosio je u sebi primjesu iznenađenja i pustolovine.
Iskustva koja je sada Chvarr doživljavao u Vremenu snova bila su zapanjujuća i on ih nije u
potpunosti razumio. Vidio je, primjerice, druge plave svjetove. Vidio je mnogobrojna svjesna
bića kako istražuju njihove dubine. Neki od tih drugih svjetova, znao je, bili su jako daleko od
njegovog. Kružili su oko zvijezda s druge strane galaksije, pa i dalje. Svemir je bio prepun
života. U njemu je vrilo od energije svijesti. Ona gaje prožimala poput gustog tkanja žica, ili
poput živčanih stanica s bezbrojnim dendritima koji su se granali u sve sitnije i sitnije
grančice dok ne bi proželi svaki djelić stvorenoga svijeta. A stvoreni svijet je bio beskrajan.
Chvarr je imao teškoća shvatiti i prihvatiti veličinu onog što mu je pokazivalo Vrijeme snova.
Dogodila se još jedna promjena u njegovom istraživanju i učenju. Prije bi se jednostavno
prepustio Vremenu snova i uživao u onome što mu se nudilo. Međutim, sada je počeo
razmišljati o naučenom. Počeo je postavljati pitanja. Nakon što je nekoliko puta bio suočen s
veličinom živog svemira, Chvarr je jednom isplivao na površinu vode.
Podigao je glavu i usmjerio svoj pogled prema zvijezdama. To je zapravo naučio od Josipa.
Jednom je, tijekom Chyar-rove nazočnosti, Josip jednostavno ležao na stijeni pored mora i
gledao u nebo satima. Chvarr nikad nije svojim očima tako jasno vidio zvijezde. Njegove oči
nisu bile za to sposobne. Sada ga ja zapanjila ljepota zvjezdane noći. Crnilo je bilo prožeto
pozadinskim sjajem nastalim od milijardi i milijardi zvijezda oko kojih kruže svjetovi poput
ovog njihovog. A sve to što je vidio, znao je, samo je jedna od milijardu galaksija s isto toliko
drugih zvijezda. Neshvatljivo!
Nakon toga je često izranjao i promatrao zvijezde, odnosno neodređeni sjaj noćnoga neba.
Sada mu je Vrijeme snova pokazalo istinu. Sve je to bilo napučeno sviješću i inteligencijom.
Također je znao da sve to čeka na njega. Na njega i Josipa. Na dupine, i njihovu braću ljude, i
njihovu braću kitove, i njihovu braću... na sve njih.
I tada se zapitao kako će svi oni stići tamo i hoće li napustiti ovaj predivni svijet u kojem su
rođeni? Već sljedeći put Vrijeme snova mu je ponudilo odgovore. Bilo je jasno daje ono samo
- Vrijeme snova - ključ za putovanja do zvijezda, do tog sjajnog beskraja u kojeg su uronjeni.
Također, otkrivena su mu mnoga znanja o tome što je potrebno učiniti sada i što će biti
potrebno učiniti u budućnosti. Chvarr je brzo i mnogo učio.
Međutim, na posljetku se sve svelo na jednu jedinu stvar: budućnost je ovisila o tome hoće li
se ljudi vratiti svom prirodnom načinu života ili će nastaviti raditi ono što rade sada? Chvarr
je znao da će ga svemir čekati; svi materijalni i duhovni svjetovi će ga čekati dok on ne izvrši
svoju zadaću. S uzdahom koji je odavao i strpljenje i uzbuđenje, Chvarr je zaronio i nestao u
dubini.
Josip Gora je bio blizu rješenja. Nakon susreta s neobičnom i tajanstvenom Kate promijenilo
se mnogo toga. Prije svega, razmišljao je o dupinima i kakav utjecaj oni imaju na ljude. S kim
god da je razgovarao, na pomen dupina na licima ljudi pojavio bi se isti izraz. Raznježili bi se
i nasmiješili. Dupini su bili poput čarobne riječi za otvaranje srca. Svi su ih voljeli. I svi su
bili zgranuti kad su čuli u kakav položaj dupine dovodi ljudska djelatnost na zajedničkom
planetu. Izgledalo je kao da su svi spremni učiniti barem nešto da se situacija promijeni. Ova
spremnost i otvorenost baš svakog čovjeka s kojim bi Josip razgovarao ili samo spomenuo
dupine, u njemu je utvrdila odlučnost i želju za djelovanjem.
Osim simbola radosti, dupini su bili utjelovljenje suosjećanja. Bili su poznati po tome kako
pomažu brodolomcima, štite i upozoravaju plivače na morske pse, pomažu i igraju se s
ljudima kad god za to imaju prigodu. Ljudi su također primijetili kako druženje s dupinima
ima na njih ljekovito djelovanje. Postojale su klinike koje su liječenju djece i odraslih
oboljelih od smrtonosnih bolesti pridruživale svakodnevno plivanje s dupinima. Izgleda da je
sama njihova nazočnost bila dovoljna da u ljudima pokrene djelovanje neke tajanstvene
iscjeliteljske sile. Uspjesi takvih "liječenja" bili su očigledni. Ako ne u izlječenju od bolesti,
onda sigurno u stvaranju određene unutarnje preobrazbe, sigurnosti i ljubavi s kojom su se
bolesnici nakon toga bolje i lakše suočavali sa svojim bolestima. Čitajući o tome, Josip je bio
uvjeren da je na djelu energetsko djelovanje slično onome koje je doživio u snu tijekom igre
Chvarra i Hijatine. Osim toga, Kateina primjedba o energetskim središtima, čakrama, nije mu
davala mira. Ako bi samo razumio o čemu se radi, vjerovao je, bio bi mu otvoren put do
izravnog susreta s "njegovim" dupinom.
Jednom je imao priliku pogledati film o dupinu koji je postao poznat po svojim
"iscjeliteljskim" sposobnostima. Iz njega je shvatio da su dupini vrlo nježni i osjetljivi
učitelji. Oni zamjećuju vrlo tanahne promjene u osjećajima ljudi i ponašaju se tako da ih ne
povreduju. Zapravo, svojim postupcima i ohrabruju i potiču u njima ljubav i prijateljstvo.
Dupina o kojem je riječ zvali su Peter. Jednom su u njegov bazen doveli djevojčicu imenom
Margita. Imala je osam godina i bolovala je od leukemije. Pri prvom susretu, Margita se jako
bojala. Skrivala se iza majke, plakala, pa čak se i odupirala kad ju je voditeljica željela uzeti k
sebi u bazen. Inače se Margita nije bojala vode, ali se bojala riba. Peter joj je izgledao kao
velika riba, što ne čudi jer dupini doista tako izgledaju. Osim toga, dok bi otvorio usta i
smijao se, Peter je pokazivao nekoliko redova šiljatih zubi. Margita se užasavala tog prizora.
Iako mu to nitko nije mogao reći, Peter je ubrzo shvatio o čemu je riječ. Kad bi Margitu
željeli dovesti do bazena, on bi se odmaknuo na suprotnu stranu. Također, tijekom sljedećih
nekoliko susreta, dok se Margita privikavala na zamisao da se kupa u bazenu s njim, Peter se
nije smijao! Držao je zatvorena usta. To je pomoglo i Margita je konačno, nakon nekoliko
pokušaja zaplivala u bazenu. Peter joj je oprezno prilazio. Svaki put kad bi joj prišao, Margita
se zgrčila. I dalje se užasavala njegove njuškice i zubiju. Međutim, Peter je i tome doskočio.
U ustaje uzeo loptu. Na taj je način u Margiti smanjio osjećaj opasnosti. Tijekom nekoliko
sastanaka Peter nije ispuštao loptu iz ustiju. Zatim je jednom, na izgled slučajno, ispustio
loptu, pa je ponovo uhvatio. Bila je to dobro smišljena igra koja je Margitu trebala uvjeriti da
joj je strah neopravdan i da nikakve opasnosti nema. Promatrajući film Josip se nije mogao
oteti dojmu da svjedoči jednom od najistančanijih postupaka pripitomljavanja za koje je ikada
čuo. Međutim, ovdje je dupin pripitomljavao jedno ljudsko mladunče!
Na posljetku je Peter uspio u svojim namjerama. Mar-gita je pobijedila strah i oni su zajedno
proveli nezaboravne sate igrajući se u bazenu. Peterova mudrost, nježnost i očigledno
namjeran i sustavan pedagoški postupak nisu ostavljali mjesta sumnji u inteligenciju dupina.
Mar-gita je na posljetku pobijedila i svoju bolest, a njezini su roditelji s radošću objasnili
svoje vjerovanje da je dupin Peter u tome odigrao odlučujuću ulogu.
Josip Gora je sve više shvaćao da ljudi jednostavno ne znaju s kakvim bićima dijele svoj
planet. Ne samo da bi morali zaustaviti svoje neprijateljsko djelovanje prema njima i cijeloj
prirodi, već bi od njih morali mnogo toga naučiti. On je bio odlučan da uči od Cvarra. Sada
kad je dobio tu prigodu, nikako je nije namjeravao ispustiti iz ruku.
Razmišljajući tako o dupinima, na um mu je stalno dolazila rečenica koju je negdje čuo ili
pročitao: "Svijeća ne gubi ništa od svog plamena kad zapali drugu svijeću." Kako je to
istinito! I kako neobično točno opisuje ulogu naše braće dupina, a osjećaj mu je govorio da se
to posebice odnosi na "njegovog" Chvarra!
Ali, kako da dopusti da Chvarr zapali plamen njegove svijeće? To je bio problem kojeg je
Josip Gora morao riješiti. O njemu je najviše razmišljao. Provodio bi sate i Josip se nije
mogao oteti dojmu da svjedoči jednom od najistančanijih postupaka pripritomljavanja za koje
je ikada čuo. Međutim, ovdje je dupin pripitomljavao jedno ljudsko mladunče!
sate promatrajući ili nebo ili more, gdje bi se već našao. Tražio je put do mjesta do kojeg ne
vode nikakvi putevi i do kojeg, možda, nijedan čovjek prije njega nije došao. Tražio je put
do... kako da nazove to mjesto? Bilo bi prejednostavno reći da je tražio Chvarra. Odlazak na
Lošinj uvjerio gaje da svrha njegovih snova i Chvarrovih posjeta nije njihov tjelesni susret. To
bi bilo prejednostavno i nekako besmisleno. Ipak oni pripadaju dvjema različitim vrstama i ne
bi mogli provesti život zajedno čak ni privremeno. Dakle, smisao mora biti negdje drugdje.
To drugdje je unutra, u oceanima duha u... Vremenu snova? Da, to će biti to, mislio je Josip.
Vrijeme snova - taj izraz mu se nametao sam od sebe. Pao mu je na um nakon što mu je Kate
rekla o načinu na koji dupini spavaju. Najprije ga je uporabio nesvjesno, a zatim je o svojim
iskustvima počeo svjesno misliti na taj način. Nakon nekoliko tjedana postalo mu je sasvim
uobičajeno da o susretima s Chvarrom razmišlja kao o Vremenu snova.
Ipak, bio je svjestan da Chvarr vjerojatno u njega ulazi namjerno, dok je on, Josip, samo
sanjao "obične" snove. Morao je razviti neku metodu, tehniku ulaska u posebno stanje koje će
ga odvesti do Chvarra. Zamišljao je da će u tom stanju moći izravno razgovarati s Chvarrom,
postavljati mu pitanja i davati odgovore, a ne kao do sada samo svjedočiti njegovim
aktivnostima.
Dakle, pitao se Josip, kako ući u Vrijeme snova? To gaje pitanje progonilo. Razmišljao je o
meditaciji, o takozvanim lucidnim snovima, o astralnim projekcijama i o mnogim drugim
postupcima koji bi mu, pretpostavljao je, mogli u tome pomoći. Neke od njih je isprobao u
tom smislu, ali nije se mnogo približio rješenju problema.
Ono se pojavilo, kako to obično biva, sasvim slučajno. Josip je bio zaljubljenik u jedrenje na
dasci. To gaje smirivalo, povezivalo s prirodom, nadahnjivalo, osvježavalo, uzbuđivalo... bez
jedrenja teško daje mogao zamisliti svoj život. Već je ranije razmišljao o tome kako igra s
vjetrom i morem predstavlja alternativni put u duhovnost za mnoge ljude. Njemu je,
primjerice, jedrenje na dasci predstavljalo utjelovljenje savršene usklađenosti ne samo duha i
tijela, već i usklađenosti s okolinom.
Sada je imao dodatan motiv za provođenje svoje omiljene aktivnosti. Barem je nju, razmišljao
je, dijelio s Chvarrom. Ponekad bi odjedrio daleko između Kornata. Dok bi mu vjetar šaptao u
ušima i napinjao njegovo jedro, a daska glatko klizila preko površine vode, on bi zamišljeno
gledao u daljinu. Nadao se - ne, maštao je kako bi to bilo sresti Chvarra sada i ovdje? Da li bi
ga prepoznao? I što bi se zatim dogodilo?
Jednom, tijekom jednog takvog "izleta" u morsko plavetnilo, Josip se uhvatio kako razmišlja
0 Kateinim riječima. "Dupini spavaju", rekla je ona, "tako da isključe najprije jednu, a onda
drugu moždanu polutku."
Da, razmišljao je Josip, moraju tako. Plivaju u skupinama, vrlo blizu jedan drugog, te
povremeno izranjaju da bi udahnuli zrak. To je logično. Kako bi inače spavali u vodi?
"Alija mislim drugačije", nastavljala je Kate u njegovoj glavi. "Mislim da dupini to rade i
inače. Isključe jednu polovinu mozga, ili je priguše, to još ne znam."
Dobro, razmišljao je dalje Josip, isključe jednu polovinu mozga ili je priguše. To ima veze sa
spavanjem. Dupi-novim spavanjem i sanjanjem. Hmm...
I tada, daleko na moru, barem nekoliko kilometara od obale, dok mu je daska divlje poskočila
preko leđa nekog vala jer je naišao na prilično jak zapuh vjetra, Josipu je na um pala neobična
zamisao. Bila je toliko snažna, a opet toliko jednostavna da je u trenutku bio siguran da je
pronašao svoj put u Vrijeme snova. Kliknuo je od veselja i malo se zanio. U tom trenutku,
izgleda daje i vjetar osjetio njegovo veselje pa se naglo pojačao. Uhvatio ga je nespremnog.
Jedro je uhvatilo snažan potisak i poletjelo naprijed. Josip se nije snašao i izgubio je
ravnotežu. Sve je, međutim, bilo vrlo silovito i naglo. Nije stigao ni pomaknuti kukove prema
dolje ne bi li "otkačio" kuku trapeza od luka na jedru. To je značilo samo jedno: katapult!
Poletio je preko jedra, napravio salto u zraku i završio u vodi nekoliko metara od daske.
Ispuhnuvši vodu iz nosa, počeo se smijati. "Eh, Josipe moj, slavni surferu", govorio je sam
sebi, "ti bi želio u Vrijeme snova, a ne možeš se ni održati na vjetru kako treba!"
Zatim je zaplivao prema dasci, postavio jedro u pravilan položaj i iskoristio silu vjetra da ga
podigne na dasku. Duboko je uzdahnuo. Bio je spreman započeti svoj prvi pokus s ulaskom u
Vrijeme snova.
Taj prvi pokus završio je bezuspješno. Baš kao i stotinu sljedećih. Međutim, Josip je znao da
je na pravom putu. Morao je samo biti uporan i, možda, još nešto dodati svojoj metodi.
Njegova je zamisao bila jednostavna. Priča o isključivanju ili utišavanju djelovanja moždanih
polutki podsjetila gaje na činjenicu da ljudi uglavnom koriste više lijevu nego desnu stranu
svojega mozga. Lijeva strana mozga odgovorna je za razum i logiku, a desna za maštu,
umjetnost i pitanja srca - dakle ono što je nelogično i cjelovito. Sinteza nasuprot analizi.
Prema tome, mislio je dalje Josip, ako ulaz u Vrijeme snova uopće postoji, on se nalazi u
desnoj polovici. Možda je i s dupinima slično. Budući da mu je Kate rekla da oni po volji
mijenjaju prevlast aktivnosti jedne nasuprot druge polovice, možda Chvarr kad ulazi u
Vrijeme snova zapravo utišava lijevu i aktivira desnu stranu mozga?
Bila je to dobra zamisao. Ali, kako utišati lijevu i pojačati desnu stranu mozga? Umjetnost,
cjelovito zapažanje, stvaralaštvo, mašta, intuicija - sve je to pripadalo ljudskoj desnoj strani.
Ali, kako to učiniti namjerno?
I tada mu je palo na pamet da upravo sada radi jednu aktivnost koja zahtijeva gotovo savršenu
koordinaciju pokreta. Sjetio se športaša i izraza iz športske psihologije: zona\ Možda bi to bilo
to! Možda bi ulaskom u stanje savršene koordinacije, ali svjesnim ulaskom, mogao lako
prijeći u Vrijeme snova. Možda bi tada bila dovoljna samo svjesna namjera za prijelaz iz
jednog svijeta u drugi.
I tako je počeo drugi dio njegove potrage. Sada je imao, ili je mislio da ima, tehniku koju
mora usavršiti. Bacio se na jedrenje s novim žarom i pokušavao postići savršenstvo pokreta.
Pokušavao je postići stanje u kojem uopće nije mislio o onome stoje radio nego je samo radio.
Ponekad bi mu uspijevalo, a ponekad ne. Kad je mislio da je uspio, pokušao je lagano
usmjeriti pozornost na Vrijeme snova. Pokušavao je dozvati osjećaj kojeg je imao kad je
boravio s Chvarrom. Razvio je nekoliko praktičnih postupaka koji su mu u tome pomogli.
Otkrio je da mora biti u pokretu kad to čini, baš kao i dupin koji mora plivati kad ulazi u
Vrijeme snova. Zatim je otkrio i niz malih unutarnjih trikova koji su mu pomogli da zadrži
stanje savršene usklađenosti pokreta, a da ipak ima slobodu zamišljanja.
Sve to nije bilo jednostavno, ali njegov gaje žar i volja za uspjehom nosio naprijed
nezadrživom energijom. Mnogo puta mu se učinilo daje uspio. Učinilo mu se da istodobno s
jedrenjem, plovi i nekim drugim morem. Ali, to je trajalo kratko, dovoljno tek da začuje
čudan zvuk kojeg je prepoznao kao Chvarrov smijeh. Nadao se daje to smijeh odobravanja.
Negdje u sredini njegovih napora za otkrivanjem ulaza u Vrijeme snova, dogodilo se nešto
zbog čega je poželio sve ostalo napustiti i posvetiti se samo traganju. Bio je to još jedan san o
smrti dupina. Ti se snovi nisu pojavljivali već dugo vremena; od samoga početka. Nakon toga
sanjao je dijelove Chvarrovog života. Nije više bilo neugode ni krvi. Sada, kad je osjećao da
je tako blizu uspjeha, Josip je ponovo sanjao jedan vrlo uznemirujući san.
Počelo je na običan način, plivanjem kroz plavetnilo i povremenim izranjanjem na površinu.
Odjednom se Chvarr zaustavio. S lijeve strane su "vidjeli" obrise ljudskih brodova. Za razliku
od prethodnih slučajeva, ovaj put je Josip osjetio izrazitu neugodu i strah. Chvarr se međutim
otputio prema brodovima. Josip je pokušao prenijeti svoj strah na njega. Čak je imao osjećaj
da Chvarr to sluti, ali se nije zaustavljao. Bez upozorenja u Josipovoj svijesti se pojavila
krvava scena mrtvog dupina. Užas ga je odvojio od Chvarra koji je samo nastavio u istom
smjeru. Josip se našao u praznom prostoru između Vremena snova i svoje vlastite budnosti.
Promatrao je Chvarra kako odlazi nemoćan da bilo što učini. Razdirao ga je unutrašnji bol. I
tada se probudio, obliven znojem i suzama.
Nakon toga se s još većim žarom bacio na traganje za ulazom u Vrijeme snova. Ponovo je
osjećao žurbu. Želio je pomoći Chvarru. Želio je učiniti nešto da ga spasi, da ga upozori, bilo
što. Jednostavno je želio pomoći.
Na žalost, njegovi napori naišli su na ozbiljnu prepreku. Iako je bio daleko od toga da
postigne savršenstvo u jedrenju na dasci, neke je stvari radio u zoni. Sve je bilo kako treba.
Pokreti su bili skladni i lagani, aktivnost dinamična i gotovo divlja, a unutar njega je bio mir.
Bilo je to poput boravka u središtu uragana. Tiha oaza oko koje bijesne prirodne sile.
Ali, što god uradio u tom stanju, približio se nekom iskustvu samo na trenutak. Vidio bi nešto,
a zatim to izgubio. Imao je osjećaj kao da ga Chvarr čeka s druge strane. On mu prilazi, ali u
posljednji trenutak sklizne natrag u svoj svijet. Nešto je nedostajalo. Nešto važno. Josip je
pretpostavljao da je postupcima koje je otkrio uspio "utišati" lijevu stranu mozga, ali to
očigledno nije bilo dovoljno. Bila mu je potrebna pomoć i to brzo jer je osjećao kako vrijeme
polako istječe.
Te je noći otišao do stijena na obali mora sa posebnom svrhom. Želio je razgovarati s Dany.
Na ovom svijetu nije bilo čovjeka koji bi mu mogao pomoći ili ga podučiti. Dany, njegova
duhovna prijateljica, možda će ga uputiti na pravi trag.
Čim je sjeo i malo smirio misli, začuo je kako iz tamne vode ispred njega iskakuju ribice.
"Zdravo, moje prijateljice", rekao im je. "Danas mi je potreban savjet. I vaša podrška je
dragocjena u tome." Kao da znaju o čemu se radi, jato ribica je ponovo iskočilo, a zatim se
voda umirila. Bilo je doista tamno. Mjeseca nije bilo, a zvijezde su bile sakrivene oblacima.
Nije važno, pomislio je Josip. Svjetlo ionako dolazi iznutra.
Zatim je pokušao zamisliti Dany ispred sebe. Najprije mu nije uspjelo, pa je samo sjedio i
osluškivao. Pokušao je nekoliko puta. Ništa. Zatim je, po posljednji put - tako je rekao sam
sebi - sasvim mirno postavio pitanje: "Dany, možda znaš u kom smjeru je potrebno krenuti?"
Ništa. Dany nije znala. Ili nije bila kod kuće. Ili nije marila. Josip je bio pomalo ljut. Ali, to ga
je nakon nekoliko minuta prošlo. "Sve će biti u redu", rekao je sam sebi, vrativši se natrag u
kuću.
I bilo je. Bilo je još te iste noći. Josip je sjeo za računalo, otišao na Internet i gotovo u očaju
na jednoj tražilici upisao riječ "dolphin". Nezainteresirano je promatrao brojne stranice koje
mu je tražilica ponudila. Zatim je ugledao jednu čiji je naslov bio "Dolphin breath". Gotovo je
prešao preko nje, a zatim mu je srce brže zakucalo. "Dupinov dah! Pa naravno", uskliknuo je,
"to je to. Dupinov dah!"
Nije ni pogledao sadržaj web stranice. Bio je siguran da ne govori o onome stoje njemu palo
na um pa nije ni želio gubiti vrijeme. Misli su mu jurile brzinom munje. Dupinov dah,
energetska središta, otvor za disanje na vrhu glave - sve mu se to stopilo u jednu jedinu sliku.
Znao je, daje bila ispravna.
Jedva je dočekao sutrašnji dan. Kao za inat, ujutro je Daska je jurnula preko vode. Josip se
nagnuo unatrag opterećujući jedro svojom težinom. Začuo se zvižduk glisiranja dok je daska
svojim vrhom pokazivala u nebo. Josip je osjetio kako mu se, usprkos dinamizmu i snazi
kretanja oko sebe, tijelo opušta. I tada, nakon desetak minuta uživanja u savršenom skladu
dinamizma i potpune tišine, Josip je isprobao dupinov dah. Jednom. Dvaput. Triput.
bila bonaca, pa je Josip uznemireno hodao gore-dolje, svaki čas provjeravajući nije li se vjetar
možda smilovao i probudio. To se dogodilo oko jedanaest sati. Ne čekajući da vjetar ojača za
manje jedro, Josip je krenuo. Daska je jurnula preko vode. Josip se nagnuo unatrag
opterećujući jedro svojom težinom. Začuo se zvižduk glisiranja dok je daska svojim vrhom
pokazivala u nebo. Držala se za vodu samo malom površinom iznad perajice. Uvjeti su bili
fantastični. Vrlo brzo, Josip je osjetio kako mu se, usprkos dinamizmu i snazi kretanja oko
sebe, tijelo opušta. S opuš-tanjem tijela javio se i prepoznatljivi osjećaj unutarnjeg mira i
slatkoće. Još malo, još samo malo, pomislio je Josip.
I tada, nakon desetak minuta uživanja u savršenom skladu dinamizma i potpune tišine, Josip
je isprobao dupinov dah. Jednom. Dvaput. Triput.
Nešto je bljesnulo u njegovoj glavi. Začuo je zvuk poput paranja zavjese ili udaljene
grmljavine. Slika oko njega se promijenila. Ušao je u Vrijeme snova.
Tvoj je prijatelj pored tebe i govori prastarim jezicima.
Iz Jednog svijeta smo došli, u Jedan svijet ćemo se stopiti.
Samo mi pruži ruku i nekako ćemo stići do cilja.
Chiyarr je bio oduševljen Josipo-vom upornošću. Znao je kad je njegov brat čovjek otpočeo
sa svjesnim naporima da dođe u Vrijeme snova. Svjedočio je mentalnoj borbi i neobičnim
asocijacijama, zaključivanju i uvidima koji su ga doveli do spoznaja o ispravnim postupcima.
Načelno, sve što je Josip morao učiniti je oponašati dupine. Ali, problem je bio u tome što nije
znao dovoljno o njima da bi ih mogao u potpunosti oponašati.
Također, nije imao uvida u energetsku pozadinu postupka ulaska u Vrijeme snova. Chvarr mu
nije mogao pomoći ni na koji način. Njihovi uobičajeni susreti čak su se i prorijedili. Kad bi
se susreli, Chvarr se trudio ne opterećivati ga novim obavijestima i doživljajima. Pokušavao je
na nekoj unutarnjoj razini prenijeti zamisli o Vremenu snova. Teško je opisati stoje zapravo
Chvarr tada radio. Na izgled ništa. Ali, s druge strane, nekako je "prelijevao" sadržaje svog
uma u Josipov um. Smatrao je da će na taj način Josip intuitivno doći do pravih spoznaja.
Možda će se početi osjećati kao dijete dupin prije nego što prvi put prekorači prag novog
svijeta.
Nekako tako je i bilo. Josip je zapravo dopustio da ga prožme dupinov život. Nije previše
razmišljao jer se činilo da Chvarr tako želi. Na posljetku, takav je pristup podučavanju ipak
urodio plodom.
Dok je Josip pokušavao ući u Vrijeme snova, Chvarr ga je čekao s druge strane. Bio je s njim
dok je pokušavao smiriti svoj um usred dinamične aktivnosti. Podržavao ga je dok je
usklađivao pokrete tijela s tanahnim pokretima svijesti. Veselio se s njim vidjevši kako
njegovi mišići upijaju znanje koje mu je bilo potrebno da bez razmišljanja provede složene
radnje tijekom jedrenja. A i smijao mu se kad u tome ne bi uspio i vrlo nespretno završavao u
vodi. Neobično, ali izgleda da je jedino taj smijeh na svjesnoj razini dolazio do Josipa. Sve
drugo primao je na unutarnjim razinama. Ali, smijeh je čuo! Chvarra to nije iznenadilo jer je
vrlo dobro poznavao učinak veselja. Unutarnja radost je zdravo i cjelovito stanje svijesti koje
te može odvesti vrlo daleko. Na izgled samo izraz zadovoljstva, smijeh je bio poput duhovnih
valova na kojima se moglo "surfati" do dalekih svjetova. Evo, i u ovom slučaju smijeh je
probio na izgled neprobojnu zapreku između obične stvarnosti i Vremena snova.
A onda je Josip zapeo. Sve je činio ispravno. Chvarr je bio zadovoljan i mislio je da će Josip
svakog trenutka prijeći u Vrijeme snova. Međutim, to se nije događalo. Chvarr je poput
nestrpljivog domaćina čekao na Josipa kao na gosta koji kasni. Mnogo puta ga je već vidio
svojim duhovnim očima. Vidio je kako već napola prelazi iz jednog svijeta u drugi, poveselio
se i već poželio kliktati od veselja kad bi Josip odjednom nestao i vratio se natrag. To se
ponavljalo mnogo puta. Chvarr jednostavno nije znao zašto. U jednom je trenutku pomislio da
se prevario. Možda su odabrali pogrešan put? Možda Vrijeme snova nije za ljude već samo za
dupine? Ali, ne, uvjeravao se Chvarr, on zna da tamo mogu stići i druga svjesna bića. Vidio ih
je.
U svakom slučaju, zajedno s Josipom i Chvarr je osjetio opadanje energije i javljanje neke
potištenosti. Na žalost ništa nije mogao učiniti. Sve je bilo u Josipovim rukama.
A onda se dogodio onaj susret u kojem je Josip svjedočio Chvarrovoj smrti. Za samog
Chvarra to nije bilo ništa novo. On je tu scenu vidio čak i prije nego se Vrijeme snova
promijenilo; prije nego su počeli njihovi susreti. Iako to nije uobičajeno, vidjeti svoju vlastitu
smrt nije bilo nešto nečuveno. Događalo se to mnogim dupinima,
Chyarr je to znao. Vrijeme snova im je to ponekad pokazalo. Obično je to bilo onda kad je
bilo potrebno upozorenje da dupin obavi svoju zadaću. Bilo je to poput podsjetnika na
ograničenost vremena. Dupinima je to bilo sasvim prirodno. Oni se nisu bojali smrti. Stalan
kontakt s Vremenom snova u njima je stvarao unutarnje pouzdanje daje smrt prirodna i da se
nemaju čega bojati. Nekako, nekim unutarnjim osjećajem, oni su znali da život tada ne
završava. Život je neuništiv i sve što se može dogoditi je promjena oblika. Preobrazba da, ali
ne i nestajanje.
Ipak, znanje o vlastitoj smrtnosti, a posebice kad Vrijeme snova pokazuje vrijeme, mjesto i
način umiranja, uvijek je značilo preuzimanje neke odgovornosti. U ovom slučaju, Chvarru je
bilo sasvim jasno o kakvoj odgovornosti se radi. On je svoju zadaću jasno vidio ispred sebe.
Samo, njeno ispunjenje je ovisilo o Josipu.
Zbog toga Chvarr nije bio začuđen kad je Josipu bilo dato da svjedoči toj sceni. Ipak gaje
malo iznenadio strah koji se u njemu javio. Očigledno je da ljudi na smrt gledaju nešto
drugačije nego dupini. Snaga Josipove nelagode bila je toliko velika daje Chvarr bio sretan što
su se razdvojili prije samog završetka. Nadao se da Josip nije vidio sve. Za tim nije bilo ni
potrebe, a vrlo bi ga uzdrmalo.
Svrhu zajedničkog proživljavani a tog trenutka Chvarr je vidio u dodatnom poticaju za Josipa.
I bio je u pravu. Nakon tog događaja u Josipu se probudila neka unutarnja vatra koje prije nije
bilo. Osim želje za znanjem i privlačnosti nove pustolovine, u čovjeku su se sada probudili
Chyarr je zaplivao prema pučini. Izronio je na površinu, izbacio zrak i ponovo ga udahnuo.
Krenuo je pridružiti se Josipu. Počeo je posljednji, ali najvažniji dio njihove zajedničke
pustolovine.
osjećaji. Da, Chvarr je to jasno osjetio: Josip se brinuo za njega. Suosjećao je s njim i volio
ga. To je bilo dobro. To je bilo jako dobro. Ne zato stoje Chyarru bilo posebno drago što ga
netko voli, već zato što su ti osjećaji bili dobri za Josipa. Ljubav ima nevjerojatnu snagu.
Svaki dupin to zna. Bilo bi vrijeme da to sazna i svaki čovjek.
Doista, upravo su ti osjećaji u Josipu pokrenuli onaj posljednji uvid koji mu je bio potreban za
prelazak u Vrijeme snova. Dogodilo se da Chyarr nije bio tamo u tom trenutku. Baš se hranio
i lovio njemu posebno ukusnu ribu, kad je duboko u sebi začuo neki zvuk. Bilo je to poput
udaljenog zvona koje gaje pozivalo. Najprije je samo zastao, puštajući da mu riba pobjegne, a
zatim je brzinom munje krenuo prema površini te oduševljeno napravio dvostruki salto i
pljusnuo natrag u vodu.
Uspio je! Josip je uspio ući u Vrijeme snova! Chvarr je zaplivao prema pučini. Izronio je na
površinu, izbacio zrak i ponovo ga udahnuo. Krenuo je pridružiti se Josipu. Počeo je
posljednji, ali najvažniji dio njihove zajedničke pustolovine.
Josip Gora je uronio u Vrijeme snova poput nekog brzog vlaka koji bi prošao kroz prepreku
načinjenu od papira. Svoj prijelaz tako je i doživio. Osjetio je kako prolazi kroz nešto tanko i
savitljivo, ali nešto što gaje na kraju propustilo na drugu stranu. Sada se nalazio u neobičnom
svijetu vizija, apstraktnih oblika i iskra svjetlosti. Bilo mu je potrebno nekoliko minuta da se
navikne na njega. Stvar je bila u tome da je u potpunosti bio svjestan svega što se događa u
običnoj stvarnosti. I dalje je jedrio punom brzinom. Njegovo tijelo, pa i njegov um, izvršavali
su sve potrebne radnje ne bi li održali dinamičnu ravnotežu pokreta zajedno s unutarnjom
tišinom. Također, sva osjetila su mu normalno radila. Nije bio slijep ili gluh za svijet oko
sebe. Da je, primjerice, naišao na neku prepreku, čamac ili nešto drugo, sasvim lako i
nesmetano bije izbjegao.
Vrijeme snova nije zahtijevalo gubitak uobičajene budne svjesnosti. U tom smislu je bilo
različito od običnih snova i sanjanja. Bilo je to kao da netko projicira film, ali ne na platno
već na pozadinu svakodnevne okoline. Samo što je film bio u tri dimenzije uz sve druge
osjetilne doživljaje. Bilo je divno!
Isprva nije mogao odrediti gdje se nalazi u Vremenu snova i stoje to oko njega. A onda je
postupno razabrao da je oko njega plavetnilo vode. To je bilo za očekivati, budući da su svi
njegovi snovi do tada bili povezani s vodom. Zatim je ugledao Chvarra.
Njegov brat dupin čekao ga je odašiljući prema njemu snažne valove radosti. Nije to bio samo
smiješak na njegovom licu. Radost je bila opipljiva. Njena stvarnost bila je jednaka stvarnosti
vode, tijela, pa čak i stvarnosti običnog svijeta kojeg je Josip još uvijek zapažao.
"Uspio si", rekao je Chvarr. "Dobrodošao u Vrijeme snova."
"Hvala", rekao je Josip. Zapravo, nije to rekao već je više pomislio. Stvari su bile drugačije na
ovom neobičnom mjestu.
"Hoćemo li krenuti?" upitao je Chvarr.
To je Josipa malo zbunilo. "Krenuti? Kamo?"
Chvarr nije oklijevao već je zaplivao nekud u tirkizno plavetnilo. "Pa nećemo valjda plutati
najednom mjestu", rekao je odlazeći. "Nije zanimljivo."
Josip je krenuo za njim. Nije se pomicao tijelom. Nije plivao poput dupina kojeg je promatrao
ispred sebe. Jednostavno je išao naprijed slijedeći ga. Doživljaj je bio vrlo sličan onome iz
sna, samo stoje ovaj put Josip bio odvojen od Chvarra dok je u snovima bio u njegovom
tijelu.
Chvarr se kretao nevjerojatnom elegancijom. Tek mali pokreti tijela pretvarali su se u snažan
potisak repa. Bio je vrlo brz. Promatrajući ga ispred sebe, Josip se opustio. Plivali su tako
neko vrijeme, a zatim je Chvarr ne zaustavljajući se rekao: "Misliš li da možeš to ponoviti
bilo kada?"
"Prijeći u Vrijeme snova? Da, mislim da će ići", odgovorio je Josip.
Nakon nekoliko trenutaka tišine, Chvarr je ponovo zapitao: "Kako si to zapravo učinio? Vidio
sam što radiš prije i bilo je u redu. Ali, nije ti uspijevalo do danas. Što si učinio?"
Josip se nasmijao. "Pa," rekao je, "oponašao sam te."
"Oponašao si me? Kako?"
"Disao sam poput tebe."
Chvarr je naglo skrenuo i napravio krug oko Josipa. Radoznalo ga je promatrao, a onda
kimnuo glavom kao da
"Naravno," na posljetku je rekao, "vi ste drukčiji. Energija drukčije teče. Morao sije
preusmjeriti, a to se najbolje postiže disanjem. Odlična ideja."
"Naišao sam na nju slučajno", rekao je Josip. "Ali, zapravo je sjeme bilo posijano u jednom
razgovoru kojeg sam vodio. Radi se o tvojem otvoru za disanje koji je na vrhu glave. To
sasvim mijenja energetski sustav dupina u odnosu na čovjeka, zar ne?"
"Da", odgovorio je Chvarr. "Ima to svojih prednosti. Ali i mana."
Kate je Josipa upozorila na pitanje energetskih središta ili čakri. Iako je to područje prilično
sklisko, većina se slaže da ih u ljudskom tijelu ima sedam. Svako od tih središta ima svoje
značajke i ulogu. Budući da su dupini sisavci kao i ljudi, a to znači da imaju zajedničko
podrijetlo, kod njih je energetski sustav slično raspoređen. Međutim, zrak kojim ljudi i dupini
održavaju svoj život ulazi u tijelo na drugom mjestu. Kod ljudi je to peta čakra, a kod dupina
sedma. Josipu nije bilo potrebno mnogo razmišljanja da pretpostavi razlike koje zbog toga
nastaju. Chvarr je također vrlo brzo razumio njihove posljedice.
"Kod vas je", rekao je Chvarr, "peto energetsko središte snažno aktivirano zbog prolaska
struje zraka kroz njega. To znači da ste jako, jako skloni analizi. Zauzvrat to aktivira one
dijelove mozga koji su odgovorni za logiku, razum i druge intelektualne sposobnosti."
"A kod vas je," nadovezao se Josip, "snažno aktivirano sedmo energetsko središte. To znači
da ste skloni cjelovitom pogledu na svijet. Sinteza umjesto analize i shodno tome razvoj onih
dijelova mozga koji su za to odgovorni. Nije čudno što ste otkrili Vrijeme snova!"
"To objašnava različit razvoj naših dviju vrsta", nastavio je Chvarr. "To objašnjava zašto se vi
tako trudite da 'rastavite' svijet na dijelove, dok ga mi prihvaćamo takvog kakav jeste."
Nekoliko minuta su u tišini plivali kroz vodu. Zatim je Chvarr nastavio: "Ti znaš da su preci
moje i tvoje vrste prije mnogo milijuna godina zajedno izišli na kopno iz oceana. Samo, mi
smo odlučili vratiti se, dok ste vi ostali. Nakon što smo otkrili Vrijeme snova nismo toliko
marili za materijalni svijet oko sebe. Ovaj drugi je bio mnogo zanimljiviji, a osim toga onaj
materijalni je bio tako savršeno uređen da nije bilo potrebe mijenjati ga."
"A mi nikad nismo otkrili Vrijeme snova i nismo bili zadovoljni sa svijetom oko sebe", rekao
je Josip. "I sada smo tu gdje jesmo."
Ne smanjujući brzinu kretanja prema naprijed, Chvarr je napravio nekoliko krugova oko
Josipa, a zatim ga s leđa gurnuo njuškicom u stražnjicu. "Hej", viknuo je Josip.
"To je zato da ne postaneš previše ozbiljan", rekao je Chvarr smijući se. "Da ne zaboraviš
gdje si."
Naravno, ovo nije bilo predavanje iz povijesti vrsta, ovo je bilo Vrijeme snova!
"Uzgred", nastavio je Chvarr, "nisi u pravu."
"Što? U svezi čega nisam u pravu?"
"Kod vas je", rekao je Chyarr, "peto energetsko središte snažno aktivirano zbog prolaska
struje zraka kroz njega. To znači da ste jako, jako skloni analizi. Zauzvrat to aktivira one
dijelove mozga koji su odgovorni za logiku, razum i druge intelektualne sposobnosti."
"A kod vas je," nadovezao se Josip, "snažno aktivirano sedmo energetsko središte. To znači
da ste skloni cjelovitom pogledu na svijet. Sinteza umjesto analize i shodno tome razvoj onih
dijelova mozga koji su za to odgovorni. Nije čudno što ste otkrili Vrijeme snova!"
"Nije točno da niste otkrili Vrijeme snova. Zapravo, svako živo biće otkriva Vrijeme snova.
Sve kopnene životinje, primjerice, žive u nekoj vrsti Vremena snova. Zar nisi nikad pomislio
kako su životinje, koliko god manje 'pametne' od ljudi, zapravo sretnije i usklađenije s
prirodom?"
Josip je zamišljeno kimnuo glavom.
"To je zbog toga što su ovdje. Samo, njihovo Vrijeme snova je drugačije. Tek kad se u njega
uđe sa svjesnom namjerom ono postaje takvo kakvo je za nas."
"Ti zapravo kažeš da su ljudi također otkrili Vrijeme snova?"
"Naravno. I živjeli su s njim i u njemu mnogo dugih godina. Milijune godina zapravo.
Međutim, nešto se dogodilo posljednjih nekoliko tisuća godina i vi ste to zaboravili."
Josip je neko vrijeme šutio, a zatim je rekao: "Mislio sam da to nikad nismo ni znali. A zašto
smo zaboravili?"
Na te njegove riječi Chvarr mu je dobacio: "Slijedi me." Zatim je naglim pokretom krenuo
prema gore. Iskočio je visoko u zrak, prevrnuo se i leđima pljusnuo natrag u vodu. Josip ga je
razdragano promatrao. Ponovo je primijetio kako iz Chvarra izlaze gusti snopovi energije
radosti. Nije mogao a da se ne počne smijati.
Međutim, Chvarr ga je pozvao da mu se pridruži. "Sad ti", rekao je.
Josip je izgledao zbunjen. "Što 'sad ja'?"
"Skoči", doviknuo mu je Chvarr i sam skočio još jednom. Ovaj put je napravio dvostruki salto
u zraku.
"Ne mogu", zavapio je Josip. "Ja sam čovjek, a ne dupin. Ljudi ne skaču tri metra u zrak iz
vode."
Na to je Chvarr doplivao do njega i lukavo mu se zagledao u oči. "Koliko znam ljudi ne
plivaju kroz vodu brzinom dupina. Ljudi također ne dišu pod vodom. Kad si zadnji put
udahnuo?"
Josip ga je zapanjeno promatrao. "0 bože!" rekao je i grčevitim pokretima krenuo prema
površini. Chvarr se smijao iza njega. "Stani, ludi čovječe. Nema potrebe za tim. Svejedno je."
Josip ga nije slušao. Izletio je na površinu i naglo udahnuo zrak. Morao je to učiniti makar je
duboko u sebi znao da to nije važno. Nalazio se u Vremenu snova, a tamo su pravila drukčija.
Chvarr mu se sad pridružio na površini. "Točno", rekao je, "ovdje su pravila drukčija."
"Što, sad još i čitaš misli?" nasmijao se Josip.
"Samo poneke", odgovorio je Chvarr. "One očigledne svakako."
Neko vrijeme su se zaigrano gledali, a onda je Chvarr ponovo rekao: "Hajde, skoči. Ovo je
Vrijeme snova. Sve je moguće."
Josip je kimnuo glavom i zaronio. Uzeo je zalet, mada je znao da ni to nije potrebno, ali je
nekako izgledalo prigodno. Krenuo je brzo, a zatim izvio tijelo prema gore i izronio na
površinu odlučan da se ne zaustavi. I nije se zaustavio. Izletio je van, na zrak. Metar, dva, tri...
a zatim je sklupčao tijelo, zavrtio se u zraku i pao natrag u vodu. "Bravo!" povikao je Chvarr.
"Hajdemo još!" Zatim su zajedno skakutali i igrali se poput dva prava dupina. Ili, poput
jednog dupina i jednog čovjeka. Njima je bilo sasvim svejedno što su.
Kad su se naigrali, Chvarr je ponovo zaplivao u mirne dubine. Josip ga je bez riječi slijedio.
Nakon nekog vremena Chvarr je rekao: "Nisam ti odgovorio na pitanje."
"Znam", odgovorio je Josip, "Evo ga ponovo: zašto su ljudi zaboravili Vrijeme snova?"
Chvarr je proizveo zvuk nalik otpuhivanju. "Teško je reći. Tako se dogodilo. Možda
energetska razlika ima utjecaja na to. Ali, reci mi, što ti misliš? Zašto su ljudi postali takvi
kakvi jesu? Zašto se grčevito žele odvojiti od prirode, umjesto da žive s njom?"
"Ne znam", rekao je Josip. "Mi jednostavno smatramo da je Zemlja, ne samo Zemlja već i
cijeli svemir zapravo, stvorena zbog nas. Čini nam se da smo vladari svega toga i da možemo
s tim raditi što nas volja. Očigledno smo najjači i najsposobniji na planetu i preuzeli smo
vlast." "I to ti zoveš inteligentnim ponašanjem?" "Pa, baš i ne. Ali, većina ljudi tako misli."
"Da, koliko sam shvatio čak ste i u usta svojih proroka stavili riječi 'božanske' dozvole da s
planetom činite što vas volja. Mnogo ljudi jednostavno slijedi ono za što misle da je božanska
objava. Ali, reci mi, zašto vas ljude toliko odbija pomisao da ste jednaki s drugim živim
vrstama? Zašto ne biste bili sretni ako biste živjeli u miru sa svima? Zašto !!
Josip je kimnuo glavom i zaronio. Uzeo je zalet, mada je znao da ni to nije potrebno, ali je
nekako izgledalo prigodno. Krenuo je brzo, a zatim izvio tijelo prema gore i izronio na
površinu odlučan daše ne zaustavi. I nije se zaustavio. Izletio je van, na zrak. Metar, dva, tri...
a zatim je sklupčao tijelo, zavrtio se u zraku i pao natrag u vodu.
Zašto vam je širenje i osvajanje toliko važno?"
Josip je uzdahnuo. Morao je razmisliti o tome. On nije bio predstavnik većine. Međutim, kao i
svaki čovjek u sebi je nosio mnogo "ideološkog" materijala koji je govorio o superiornosti
ljudske vrste nad drugim živim bićima. "Pri-čekaj", rekao je. "Kad smislim odgovor, reći ću
ti."
Zatim su u tišini plivali neko vrijeme. Josip je razmišljao. Doista, zašto zapravo ljudi ne bi
mogli prihvatiti miran život u kakvom primjerice uživaju dupini? Što ih to tjera da budu takvi
kakvi jesu? Na um su mu padali mnogi odgovori, uključivo i onaj daje takva ljudska narav.
Međutim, znao je da, ako prihvati taj odgovor, mora odgovoriti na sljedeće pitanje: kakva je
to ljudska narav?
Na posljetku je došao do nečeg što mu se u tom trenutku učinilo najvažnijim. "Chvarr",
dozvao je svog brata dupina, "evo kako to meni izgleda. Kad pomislim da se ljudi 'smire', na
način na koji to činite vi, osjećam u sebi nešto nalik dosadi."
"Dosadi?" zapanjeno će Chvarr.
"Da, dosadi. Vidiš, mi ljudi smo zaluđeni istraživanjem. Mi volimo otkrivati nove stvari, nove
zakone, nove svjetove. Znaš, kad pomislimo na neizmjerne daljine svemira i njegove tajne,
počnu nas svrbjeti prsti. Osjetimo čežnju koju jednostavno moramo ispuniti. Vidiš, mi
moramo skupljati znanje. A da bismo skupljali znanje, moramo ga otkrivati. Ako bismo se
'smirili', sve to bi nestalo. Pretpostavljam da je to razlog našeg pomalo nesmotrenog načina
života. Plaćamo skupu cijenu da bismo skupili...
"Znaš", rekao je, "tvoje riječi su istinite. To doista jest uloga ljudskih bića. Skupljanje i
čuvanje znanja. To objašnjava i opravdava fiziološku aktivaciju pete čakre, energetskog
središta analize. Upravo po tome ste posebni i možda jedinstveni medu svjesnim bićima. Ali,
isto tako je očigledno da ste pogriješili put. Ako tako nastavite nećete izvršiti svoju zadaću, a
vaša silna želja za osvajanjem znanja odvest će vas u propast. Morali biste biti mudriji.
Izvršavajući svoju zadaću ne biste smjeli uništiti sami sebe, a prije toga i mnogobrojna druga
živa bića."
znanje. Naravno, ima loših ljudi. Ima ljudi koji čine greške. Ima među nama svakakvih. Ali,
moramo se nadati da će prevladati ono dobro. U cilju ispunjavanja naše osnovne svrhe."
Završivši sa svojom tiradom, Josip je shvatio daje povisio glas. Uložio je mnogo energije u
ove rečenice. Mnogo osjećaja. Chvarr je to primijetio. Zastao je i promatrao ga. "Da, sada mi
je jasnije", rekao je polako. "Hvala ti. Mislim da vas sada bolje razumijem."
Zatim su još neko vrijeme plivali u tišini. Ovaj put je Chyarr razmišljao. Nekoliko puta Josip
je želio nešto reći, ali je iz Chvarra izbijala neka nepoznata energija. Kao da se zatvorio u
sebe. Zbog toga ga Josip nije želio prekidati. Na posljetku je Chvarr ponovo progovorio.
"Znaš", rekao je, "tvoje riječi su istinite. To doista jest uloga ljudskih bića. Skupljanje i
čuvanje znanja. To objašnjava i opravdava fiziološku aktivaciju pete čakre, energetskog
središta analize. Upravo po tome ste posebni i možda jedinstveni medu svjesnim bićima. Ali,
isto tako je očigledno da ste pogriješili put. Ako tako nastavite nećete izvršiti svoju zadaću, a
vaša silna želja za osvajanjem znanja odvest će vas u propast. Morali biste biti mudriji.
Izvršavajući svoju zadaću ne biste smjeli uništiti sami sebe, a prije toga i mnogobrojna druga
živa bića."
"Da, to je sasvim jasno", rekao je Josip. "Ali, kako ispuniti tu osnovnu zadaću, istraživati i
osvajati nove svjetove i znanje o njima, a ne činiti greške koje smo počinili?"
"Razumijevanjem", odgovorio je Chvarr. "U tome ste dobri. Iskoristite to."
"Razumijevanjem čega?" bio je uporan Josip.
"Razumijevanjem stvarnosti. I razumijevanjem drugih mogućnosti i drugačijih puteva."
Josip je šutio nekoliko sekundi, a zatim rekao: "Znam na što misliš, a opet ne znam. Još više
ne znam kako da to prenesem do drugih ljudi."
"Možda smo se zato sreli", rekao je Chvarr.
"Što?"
"Možda smo se zato sreli. Vrijeme snova ne spaja dva..
"Možda smo se zato sreli. Vrijeme snova ne spaja dva dupina. .. oprosti, dupina i čovjeka, bez
razloga. Mislim da je tvoja zadaća prenijeti ljudima poruku dupina."
dupina... oprosti, dupina i čovjeka, bez razloga. Mislim da je tvoja zadaća prenijeti ljudima
poruku dupina."
"Da, to mi nije strana pomisao", rekao je Josip. "Razmišljao sam o tome još od prvih snova o
tebi. Ali, kakva bi to poruka bila?"
"Ona nije jednostavna", rekao je Chvarr. "Vjerojatno ćeš je morati mnogo puta objašnjavati i
potvrđivati. Ali, mogla bi se svesti u neke osnovne okvire. Vi ljudi volite okvire, zar ne?"
Josip je osjetio žaoku u Chvarrovim riječima. "Hej", rekao je, "ti dupinu jedan. Zar nisu sve
vrste jednako vrijedne? Počinjem misliti da imam posla s dupinskim šovinistom!"
"S kim?" zbunjeno je pitao Chvarr.
"Ma nije važno", rekao je Josip. "Šalio sam se."
"Ah, šalio si se. A ja sam mislio da vi ljudi..."
"Ušuti", povikao je Josip kroz smijeh pojurivši za Chyar-rom. Želio gaje potapšati po leđima,
ili zagrliti, ili bilo što, ali dupin mu je bez problema pobjegao.
"Morat ćeš me najprije uhvatiti, čovječe moj!" uskliknuo je Chyarr.
Nakon toga su ponovo jurili, iskačući iz vode, surfajući kroz pjenu neobičnih valova u
Vremenu snova. Josipu se učinilo da se ne kreću samo kroz zamišljeni ocean, već da je svaka
kapljica u njemu jedan poseban svemir. A njih dvojica su, kao nekim čudom, prelazili iz
jednog svemira u drugi, iz jednog vremena u drugo. Možda je tako i bilo: u Vremenu snova,
kako je rekao Chvarr, sve je bilo moguće.
Nakon toga su ponovo jurili, iskačući iz vode, surfajući kroz pjenu neobičnih valova u
Vremenu snova. Josipu se učinilo da se ne kreću samo kroz zamišljeni ocean, već daje svaka
kapljica u njemu jedan poseban svemir. A njih dvojica su, kao nekim čudom, prelazili iz
jednog svemira u drugi, iz jednog vremena u drugo.
Reći ću ti nešto o dupinima. Prije mnogo milijuna godina, nakon što smo se vratili u more,
otkrili smo Vrijeme snova. Shvatili smo da su to vrata u nove svjetove. Drukčije od ovog
našeg plavog svijeta. Neki od nas su otišli. Međutim, mi kao vrsta, ipak smo odlučili ostati.
To je zato što smo po prirodi glasnici. Mi nismo sakupljači znanja kao vi. Mi smo bića
cjeline. A opet, istodobno smo bića u kojima suosjećanje za druge prevladava nad svim
drugim osjećajima.
Kad su se umorili ili bolje reći, kad im se učinilo da su se umorili, zaplivali su jedan uz
drugoga, a Chvarr se ponovo vratio na njihov razgovor.
"Reći ću ti nešto o dupinima. Prije mnogo milijuna godina, nakon što smo se vratili u more,
otkrili smo Vrijeme snova. Shvatili smo da su to vrata u nove svjetove. Drukčije od ovog
našeg plavog svijeta. Neki od nas su otišli. Međutim, mi kao vrsta, ipak smo odlučili ostati.
To je zato što smo po prirodi glasnici. Mi nismo sakupljači znanja kao vi. Mi smo bića
cjeline. A opet, istodobno smo bića u kojima suosjećanje za druge prevladava nad svim
drugim osjećajima. Jednostavno nismo mogli samo tako otići i ostaviti našu braću na plavom
planetu. Ostali smo, i tijekom vremena poprimili ulogu učitelja i vodiča. Ali, naše
podučavanje nije podučavanje znanju u vašem, ljudskom smislu. Mi podučavamo ljubavlju i
igrom. U ovom trenutku, Vrijeme snova je odabralo mene da vam prenesem dio znanja iako
to nije naša osnovna uloga. Vi se, kao vrsta, spremate uništiti našu zajedničku kolijevku.
Spremate se uništiti Raj u kojem smo zajednički živjeli. Ne razumijete daje ova Zemlja
odskočna daska za mnoge druge svjetove. Ako nestane plavoga svijeta i iskara inteligencije
posijanih u njemu, nestat će i mogućnosti za druge stvarnosti, za mnogobrojna nebeska
kraljevstva. Ljudi, a s njima i dupini i kitovi i mnogi drugi, možda će zauvijek izgubiti pristup
do njih.
Vi mislite da ćete nešto izgubiti ako se postavite u isti položaj s drugim živim bićima.
Mislite da tada nećete 'osvajati' svemir oko sebe i da će vaša potreba za ispunjavanjem svoje
svrhe, a to je skupljanje i čuvanje znanja, ostati neispunjena. To nije točno. Sve što vas sada
ispunjava ponosom, sva ona ljudskost koja u vama pokreće silnu energiju i zbog koje vam se
ježi koža pri pogledu na ljudska dostignuća, sve će to ostati. Štoviše, postat će još veće i još
značajnije. Jer, Vrijeme snova će vam otvoriti vrata do neslućenih mogućnosti. Pred vama će
se otvoriti svemiri i svemiri koje možete istraživati do mile volje.
Ako ovdje, na materijalnoj Zemlji, naučite održavati ravnotežu s prirodnim zakonima Vrijeme
snova će vam otkriti svjetove koji su izvan vaše sadašnje moći zamišljanja.
Ako ovdje, na materijalnoj Zemlji, naučite održavati ravnotežu s prirodnim zakonima Vrijeme
snova će vam otkriti svjetove koji su izvan vaše sadašnje moći zamišljanja. Tamo ćete
istraživati koliko vam volja. Ljudi su doista posebna bića jer su najznatiželjniji, najviše skloni
otkrivanju i najzaljub-Ijeniji u znanje. Mogli bi zauzimati istaknuto mjesto u zajednici života.
Ali, prije toga moraju odrasli.
Tamo ćete istraživati koliko vam volja. Ljudi su doista posebna bića jer su najznatiželjniji,
najviše skloni otkrivanju i najzaljubljeniji u znanje. Mogli bi zauzimati istaknuto mjesto u
zajednici života. Ali, prije toga moraju odrasti. Moraju naučiti da istraživanje, stjecanje i
čuvanje znanja ne znači podređivanje drugih bića sebi. To nipošto ne znači ni uništavanje
živog i neživog svijeta. Može se istraživati, može se saznavati i bez miješanja u tuđe živote.
Vrijeme snova ljudima može omogućiti nesmetan prodor do svemirskih dubina i neslućenih
tajni. Ali, ono im se neće otkriti sve dok ustraju na ludim, ubilačkim i nemogućim zamislima
da su 'najvredniji', da su 'posebni' te da je svemir ovdje zbog njih. Osnovna pravila suživota s
drugim bićima ljudi moraju naučiti ovdje, na ovom planetu. Ta ista pravila još više vrijede u
drugim svjetovima i drugim dimenzijama. Kad ljudi to postignu Vrijeme snova će se vratiti i
otpočet će velika ljudska pustolovina - pustolovina zbog koje ljudi kao vrsta postoje."
Josip je pažljivo slušao što Chvarr govori. Osjećao je kako u tome ima duboke istine. Osjećao
je kako je ponesen novom vizijom. Također, osjećao je neizmjernu zahvalnost što može
sudjelovati u njenom stvaranju.
Zatim su još dugo, dugo plivali u tišini kroz plavo prostranstvo. Oko njih su se prelijevali
neobični oblici energetskih silnica koje su prolazile Vremenom snova. Nije bilo nikakvog
zvuka. Nije bilo nikakve misli. Samo blaženstvo čistog postojanja. A oni su plivali dalje,
čovjek i dupin, jedan uz drugog.
Zatim su još dugo, dugo plivali u tišini kroz plavo prostranstvo. Oko njih su se prelijevali
neobični oblici energetskih silnica koje su prolazile Vremenom snova. Nije bilo nikakvog
zvuka. Nije bilo nikakve misli. Samo blaženstvo čistog postojanja. A oni su plivali dalje,
čovjek i dupin, jedan uz drugog.
„Chiyarr“, rekao je Josip, "što je to Vrijeme snova?"
Možda je to pitanje morao postaviti već i ranije, ali mu to nije palo na pamet. On i Chvarr
susreli su se već nekoliko puta u neobičnoj stvarnosti koju je dupin nazivao Vremenom snova.
Josip je najprije bio zauzet pokušajima da do nje dođe, a zatim gaje toliko obuzeo tijek
događaja daje zaboravio na svoju ljudsku narav i potrebu za znanjem i objašnjenjima. Ali,
budući daje bio čovjek, ta se potreba nije mogla zauvijek izgubiti.
"Kako to misliš 'što je Vrijeme snova'?" odgovorio je Chvarr pitanjem.
"Pa, tako - stoje? Da lije to stanje svijesti ili neka druga stvarnost? Druga dimenzija? Drugi
svemir?"
"Sve to", rekao je Chvarr, "ali i mnogo toga drugog. Možda je najbolje reći daje Vrijeme
snova prolaz koji spaja svako mjesto i svako vrijeme sa svakim drugim mjestom i svakim
drugim vremenom."
Josip je malo razmišljao o tom odgovoru. "To znači da ono ne mora izgledati ovako kao što
izgleda nama?"
"Misliš, onako kao što izgleda tebi?" nasmijao se dupin.
"Hoćeš reći da tebi ne izgleda poput mora kroz koje plivamo?"
"Naravno da mi tako izgleda. Ali, to je normalno. Ja sam dupin. Ne znam zašto tebi tako
izgleda kad si čovjek!"
Josipu je bilo potrebno nekoliko sekundi prije nego je shvatio da ga Chvarr zadirkuje. "Ah, ti,
čovjek nikad ne može biti na čistu s jednim dupinom!"
"Ni dupin s jednim čovjekom", odvratio je Chvarr. "Ali, il dosta šale. Znam daje to važno
pitanje. Moram priznati da ne znam pravi odgovor. Znam ono što znam i što sam doživio.
Mislim da ti Vrijeme snova doživljavaš na taj ; način jer si u njega ušao preko mene.
Međutim, to bi se vrlo lako moglo promijeniti."
"Znači, mogao bi ga doživjeti drugačije. Primjerice, kao neko mjesto na kopnu?"
"Naravno. Kao neko mjesto bilo gdje i bilo kada.
Vrijeme snova obuhvaća prošlost, sadašnjost i budućnost."
Tijekom njihovih susreta, Chvarr je Josipu pričao o tome kako se za njega Vrijeme snova
promijenilo i kako je počeo vidjeti događaje iz Josipovog života. Također mu je pričao kako
Vrijeme snova ponekad ukazuje na mjesta ili dupine s kojima se morao susresti.
"Da li to znači da Vremenom snova upravlja neka inteligencija?" pitao je Josip.
"Svime upravlja neka inteligencija. Ali, ako pitaš da li Vrijeme snova ima neku posebnu
namjenu u tom smislu odgovor je pozitivan. Mislim da ono služi poput nekog pokazatelja
ispravnosti ili neispravnosti naših postupaka. Kad kažem 'naših' mislim pojedinačno, ali
također i u smislu cijele vrste. Kad sam počeo susretati tebe, Vrijeme snova se promijenilo za
sve dupine. Saznao sam da i druga moja braća sve više 'vide' život ljudi."
"Misliš li", rekao je Josip nakon kraćeg razmišljanja, "da naš susret moramo iskoristiti za neke
šire svrhe, a ne samo kao pojedinačno iskustvo koje se tiče nas dvojice?"
"Siguran sam u to", odgovorio je Chvarr. "I ti i ja imamo određenu ulogu. Na neki način smo
odabrani. To nas ne čini vrednijim od bilo koga drugog, naravno. To samo znači da imamo
mnogo posla."
"Dobro, možda je vrijeme da popričamo o tome", rekao je Josip. "Kakav nas posao čeka?"
"Bolje je da pitaš kakav posao čeka tebe, jer moj je gotovo pri kraju", nasmijao se dupin.
"Hm, da", odvratio je Josip sumnjičavo. "Dobro, onda, kakav to posao čeka mene?"
"Da, vidimo", rekao je Chvarr i okrenuo se prema njemu. Počeo je ispuštati visokotitrajne
zvukove pomoću kojih je "pregledavao" čovjeka ispred sebe. Josip je gotovo mogao osjetiti
nježne titraje kako prelaze preko njegovog tijela. Međutim, istodobno je shvatio da se Chvarr
opet pomalo ludira te da 'skeniranje' uopće nije potrebno.
"Ma daj, prestani", rekao je Chvarru kroz smijeh.
"Ne, ne, morao sam provjeriti", bio je uporan Chvarr. "Ti si sad gotovo dupin. Ne mogu
odavati svoje tajne nekome tko nije dupin!"
"Ah, doista", rekao je Josip i odmahnuo rukom.
"Eto, vidiš", nastavio je Chvarr. "Vi ljudi ste tako ozbiljni. Jednostavno ne shvaćate igru kako
treba. Mi dupini smo drukčiji. Što misliš zašto ljudi prema nama osjećaju takvu naklonost?
Zato jer im prenosimo poruku koja ih opušta. Vaš svijet je prepun nepotrebnih ozbiljnosti.
Nedostaje vam zaigranosti. Jedini pripadnici ljudskog roda koji to u potpunosti razumiju su
djeca."
Ne čekajući Josipovu reakciju, Chvarr je nastavio: "Mi vas ponekad zabavljamo. Ponekad
dopuštamo da budete u našoj blizini. Igramo se s vama i otvaramo vaša srca. U našoj blizini
dolazi do snažnog kretanja energije unutar vašega tijela i duha. To je neka vrsta iscjeljivanja."
Slušajući ga Josip se prisjetio filmske priče o dupinu Pe-teru i njegovoj "pacijentici" Margiti.
Chvarr je međutim nastavio: "To je razina na kojoj mi djelujemo. Već sam ti objasnio da smo
mi glasnici. Ali, mi istodobno nismoučitelji kakvi su vama potrebni. Mi vam ne možemo
objasniti stvari na vaš način. Mislim da tu u igru ulaziš ti. Bit ćeš glasnik. Bit ćeš predstavnik
dupina u svijetu ljudi. Kao što vidiš nisam se baš šalio kad sam rekao da si napola dupin."
Josip se nasmiješio. Sviđala mu se ta zamisao. Ako i nije točna, mislio je, dobro zvuči.
Chvarr je međutim, nastavljao dalje: "Najvažnije je, dakle, da u što veći broj ljudi usadiš
zamisao o suživotu na plavom svijetu. Vi ljudi morate naučiti dijeliti taj svijet s drugim
vrstama. Morate odbaciti zamisao o svojoj prevlasti i posebnom pravu. Svoje sposobnosti
morate koristiti za ispunjavanje svoje svrhe, a to je skupljanje i čuvanje znanja. Čak i ako u
prvom trenutku ne razmišljate nesebično, pokušajte sa sebičnog stajališta: ako tako ne učinite
izumrijet ćete i vi sami. To bi morao biti dovoljan razlog za promjenu.
Najveća šteta će biti u tome što će vam biti nedostupan pristup u Vrijeme snova. I to je
sljedeća stvar koju moraš učiniti kao naš glasnik. Objasni ljudima značaj Vremena snova.
Znanje koje ti je potrebno doći će samo od sebe kad za to dođe vrijeme. Također ih možeš
podučiti kako se pristupa Vremenu snova. Ti si u tome uspio, pa nema razloga da ne uspiju i
drugi. Kao što vidiš čeka te veliki posao. Ali, ne brini, imat ćeš podršku. Mnogi će shvatiti
našu poruku. Ako ne u cjelini, onda djelomice. Ali, mnogi će osjetiti u sebi želju da djeluju u
tom smjeru."
Josip je zamišljeno slušao. "Imao sam sasvim drugu predodžbu o svojem životu. Mnogo je
projekata na kojima radim, a još više onih koji tek čekaju da im pristupim. Ovo o čemu
govoriš je velika obaveza."
"Želio bih da znaš da sam u potpunosti svjestan svega o čemu razmišljaš", rekao je Chvarr.
"Uvjeravam te da uloga našeg glasnika neće istisnuti ostale tvoje uloge niti će zauzeti svo
tvoje vrijeme. Imat ćeš pomoć. Sve će ići glatko, uvjeravam te u to. Osim toga, ako je sve
onako kako mi se čini, i ja ću biti uvijek uz tebe."
Posljednju Chvarrovu rečenicu Josip je shvatio simbolički. Tek je kasnije razumio daje
Chvarr možda mislio na nešto više od simbolike. U tom trenutku, međutim, bio je
potpuno zaokupljen svime o čemu je govorio njegov brat dupin.
Njihovi su sastanci bili česti. Razgovarali su o mnogim temama. Međutim, Chvarr ga je stalno
upozoravao na to da nemaju bezgranično mnogo vremena. Na Josipova pitanja odgovarao je
iscrpno, ponekad tajanstveno, ali uvijek u duhu prenošenja poruke dupina. Tako je Josip
saznao mnogo toga. Primjerice, saznao je da su dupini glasnici, ljudi skupljači i čuvari znanja,
a kitovi umjetnici. Chvarr mu je govorio i o mnogim drugim svjesnim bićima koje je susreo u
Vremenu snova, a koja će i njemu, Josipu, kao i svim ljudima, biti dostupna, ako Vrijeme
snova učine dijelom svoje stvarnosti.
Budući da se pomirio sa svojom ulogom glasnika, Josip je Chvarra ispitivao o svim mogućim
temama za koje je mislio da bi ljudima mogle biti važne. Pažljivo je slušao odgovore mada
neke od njih nije u potpunosti razumio. Tako mu je Chvarr govorio o tome kako bi dupini
gledali na povijest, filozofiju, religiju, Boga i evoluciju svijesti. Međutim, Josip je predviđao
na kakva će pitanja naići samo ako se ikad bude usudio stati pred ljude u ulozi glasnika pa su
ga zanimale i obične teme poput ljubavi, odnosa među ljudima, seksa, načina života,
odgajanja djece i zapravo svega što mu je padalo na um, a to je uključivalo i pitanja o veličini
svemira, drugim galaksijama i oblicima života u njima. Chvarr je strpljivo odgovarao na ta
pitanja tako daje Josip sakupio prilično velik broj zanimljivih poruka dupina. Međutim,
Chvarr je također stalno naglašavao da to čini samo kao ustupak Josipu. On sam je u njihovim
susretima pronalazio mnogo važniju svrhu. A ona je bila ta da na unutarnjoj razini pripremi
svog brata čovjeka na samostalno istraživanje Vremena snova.
"Sve te odgovore", stalno bi ponavljao, "moći ćeš dobiti u bilo kom trenutku. Ali, neka ti
bude. Nečim moramo ispuniti vrijeme."
Tek će kasnije Josip shvatiti koliko je Chvarr bio u pravu. Odgovore je doista mogao dobiti
bilo kada. Ono što nije mogao dobiti u neograničenoj količini bila je Chyar-rova nazočnost.
Kad je dupin otišao, Josip je na svoje iznenađenje shvatio da bi možda bolje iskoristio
zajedničko vrijeme da je samo bio pored Chvarra i plivao s njim po oceanu kojeg su obojica
toliko voljela.
Njihovi posljednji susreti bili su kratki. Chvarr je izgledao uznemiren koliko to jedan dupin
može biti. Josip je znao što Chvarr očekuje. Svaki put kad bi plovili zajedno Vremenom snova
Josip je u strepnji očekivao susret s nepoznatim ljudskim brodicama. Takva je bila poruka
Vremena snova. To je bilo mjesto gdje će Chvarr otići s ovoga svijeta.
Iako opčinjen njihovim razgovorima, Josip je mnogo razmišljao o još jednoj svojoj zadaći.
Želio je "spasiti" Chyarra od njegove sudbine. Nije razumio zašto bi Chvarr morao ispuniti
ono što vidi u Vremenu snova, ako zna da će mu to donijeti tjelesnu smrt. Nekoliko puta je
pokušao iz njega izmamiti odgovor, ali nije u tome uspio. Chvarr bi na pomen toga
jednostavno zašutio i iz njega se nije dalo ništa izvući.
Kad je taj trenutak konačno došao Josip ipak nije bio spreman za njega. Plivali su zajedno,
kao mnogo puta dosad. Nije bilo neobično ni to što su plivali u tišini. Međutim, obojica su
osjećala neku neodređenu napetost. Nisu pomogli ni povremeni skokovi iz vode. Uživali su u
njima, ali sada kao da je radost bila tek val na površini tuge.
Odjednom, Chvarr se zaustavio usred pokreta i krenuo prema površini. Zastao je, glavom
iznad vode i pokazao Josipu u smjeru zapada. Prilično daleko od njih, na rubu vidljivosti,
stajalo je nekoliko ribarskih brodova.
Razmijenili su nekoliko rečenica. Josip je pokušao uvjeriti Chvarra da nema potrebe krenuti
prema njima, ali sve je bilo uzalud. Chvarr je bio vođen unutarnjim porivom kojem se nije
bilo smisla opirati. A možda nije u pitanju bio samo poriv. Možda je Chvarr znao nešto što
nije mogao podijeliti s Josipom.
Bilo je to tek malo zaustavljanje prije rastanka. Ništa što je Josip rekao ili učinio nije dopiralo
do Chvarra. On je jednostavno morao otići. Gledajući ga kako brza prema svojem kraju, Josip
je pomislio kako bi ga uvjerio da se radilo o čovjeku. Ali, Chvarr nije bio čovjek. Bio je
dupin.
Posljednje Chvarrove riječi za sobom su ostavile samo neizvjesnu nadu o tome da će Josip sve
razumjeti kad dođe vrijeme. Također je rekao nešto o tome kako će se ponovo sresti, ali je
Josip pretpostavljao da se radi samo o blijedom pokušaju utjehe. Znao je da njegov prijatelj
odlazi u susret svojoj smrti. Bilo je malo nade da će je izbjeći. Na posljetku, izgleda da se s
tim složio i dobrovoljno slijedio zacrtanu viziju.
Josip nikad nije saznao kako je Chvarr zapravo umro. Zamišljao je da zna, ali nije bio siguran.
Izišao je iz Vremena snova neposredno nakon što je Chvarr otišao od njega. Poštovao je
Chvarrovu želju i nije ga pratio na njegovo posljednje plivanje u oceanima plavoga svijeta.
Prošlo je nekoliko tjedana prije nego stoje Josip ponovo smogao snage da zaroni u Vrijeme
snova. Tuga i osjećaj gubitka, ali i promašaja, bili su prilično snažni. Nije se osjećao spreman
suočiti se s plavetnilom na koje će naići s druge strane, a u njemu neće biti Chvarra.
Međutim, kako je vrijeme prolazilo sve je više osjećao da se mora pokrenuti. Također se
prisjećao Chvarrovih pouka i zadaće koju mu je namijenio njegov brat dupin. Iako mu nije
bilo lako, nije ga mogao razočarati. Ako ne bi krenuo u tom smjeru, to bi bilo ravno izdaji.
Znao je da ni Chvarrova zadaća tada ne bi bila ispunjena.
Ipak, nije smogao snage za pokret sve dok mu se nije ponovo javio jedan od prvih snova s
kojim je počela njegova pustolovina. Bio je to san o plavom planetu kojeg promatra iz
svemira.
Kao i prvi put zadivila gaje ljepota koju je vidio. Zemlja, dragulj, bila je nabrekla od života.
Mora i oceani čuvali su u svojim njedrima iskre svijesti koje su, iako nevidljive oku, u
Josipovoj duši bliještale poput vatri u noći. Otočići kopna ugniježdeni u tom plavetnilu, bili su
zeleni i smeđi. I u njima su plamtjele iste vatre inteligencije.
"Kakva ljepota!" pomislio je Josip. "Kakvo čudo!" I s tom mišlju zaronio je prema plavom
svijetu ispod sebe. Osjećao se poput djeteta koje hrli u zagrljaj majci. Volio je to plavetnilo.
Volio je tu kolijevku života. Bilo je to njegovo srce, njegova duša. Znao je daje siguran jedino
tu. Ovdje je nastao, zajedno s nebrojenim drugim bićima. Ovo je njegov dom, ali prije svega
njegova škola. To je mjesto na koje će se, kuda god otišao, uvijek vraćati. Kako da ne učini
sve da zaštiti i očuva taj plavi svijet? To mu je prva zadaća. To je prva zadaća cijeloj njegovoj
vrsti koja sebe zove ljudima. Ako polože taj test, bit će spremni za ostvarenje sudbine zbog
koje su nastali.
Jurio je u zagrljaj majci Zemlji, istodobno grleći nju. Prožeo je svaki djelić njenog bića svojim
i osjetio kako ona čini to isto. Postao je plavi svijet. Bio je plavi svijet. Oduvijek. Zauvijek.
I u toj ekstazi potpunog pretapanja odjednom mu je umom bljesnula spoznaja o vlastitoj sreći.
Bio je sretan kao nikad do sada. Ali, kako neobično, njegova misao nije glasila: "Sretan sam!"
Kao nekim čudom, pomislio je tuđu misao. Tuđu, a opet i ne tako tuđu. Pomislio je: "Chvarr
je sretan!" Pa još jednom: "Chvarr je sretan!" Pa još jednom i još jednom, glasnije i glasnije,
sve dok nije ostalo samo to. Čista, neizreciva sreća. Chvarrova sreća.
Probudio se slomljena srca. Jastuk je bio mokar od suza. Ali, bile su to suze radosnice. Josip
je znao da je s tugom gotovo. Prepreke su uklonjene. Sada je vrijeme da se baci na posao.
Čim se ukazala prva prilika, ponovio je postupak prelaska u Vrijeme snova. Isprva nije
uspijevao. Međutim to je pripisao neizvjesnosti zbog znanja da ga s druge strane ne čeka
Chvarr. Također, nije bio siguran kuda će ga ovaj put odvesti Vrijeme snova. Budući da
Chvarra više nije bilo, sasvim je moguće da više neće vidjeti ocean nego nešto sasvim drugo.
Zbog tih razloga nije bio obeshrabren kad je nekoliko prvih pokušaja propalo. Iznutra je bio
siguran da je sve u redu i da se mora samo prepustiti prirodnom tijeku stvari. Vrijeme snova,
znao je, čeka na njega.
Bio je u pravu. Nakon nekoliko pokušaja osjetio je onaj isti mir usred vrlo velike i skladne
aktivnosti tijela. Dodao je tome nekoliko dupinovih udisaja i ponovo začuo zvuk udaljene
grmljavine. Prešao je u Vrijeme snova.
Nije ga iznenadilo što se ponovo našao u vodi. Iako je znao da se moglo dogoditi sasvim
drugačije, plavetnilo oceana djelovalo je poput povratka kući. Gotovo je očekivao da će ga
tamo dočekati Chvarr. Međutim, njega nije bilo.
Josip je brzao kroz vodu prisjećajući se kako je to izgledalo prije, u društvu dupina. Čak je
nekoliko puta izronio na površinu i zaigrano iskočio iz vode. Gotovo mu se vratio onaj osjećaj
čiste radosti. Pomislio je kako bi bilo lijepo da je Chvarr sada ovdje.
"Ali, ja jesam ovdje", začuo je poznati zvuk Chvarrova glasa.
"Chvarr!" trgnuo se Josip ogledavajući se oko sebe. Dupina nije bilo. "Gdje si?"
Tišina. Josip je uzaludno pokušavao prodrijeti kroz plavu izmaglicu vode. Ništa. Bio je sam.
Samo mu se učinilo da čuje Chvarrov glas.
"Nije ti se učinilo. Pogledaj, ovdje sam."
Ne vjerujući sam sebi, Josip se ponovo počeo okretati oko sebe ne bi li ugledao dupina.
Međutim, nije ga mogao vidjeti. Barem ne odmah. Nakon nekoliko minuta, primijetio je kako
mu se približava neki obris. Nije to bila sjena jer je svijetlila. Ali, upravo zbog njenog
blještavila nije mogao razaznati o čemu se radi. Prije nego mu se svjetleći oblik približio
ponovo je začuo Chvarrov glas: "Zatvori oči, prijatelju moj. Bit će ti lakše vidjeti me."
Kad je Josip to učinio, svjetleći se oblik ispred njega pretvorio u poznati lik njegovog
prijatelja dupina.
"Hej, prijatelju", rekao je Chvarr, "ne kreći se prebrzo. Mogao bi propustiti važne stvari."
"Chvarr!!" uzviknuo je oduševljeno Josip šireći ruke u zagrljaju. "Kako si... zar nisi..." A onda
je ostao bez riječi. Chvarr je bio drukčiji. Bio je poput... Josip nije mogao naći riječi koje bi ga
ispravno opisale. Ali, jedno je bilo sigurno: čak i iza zatvorenih očiju dupin ispred njega
bliještao je skoro do bola. A opet, to je bez sumnje bio Chvarr.
"Znam, znam", rekao je Chvarr. "Izgledam drukčije. A i ovaj svijet izgleda drukčije. Došao
sam te samo pozdraviti."
"Ali zar nisi..." pokušao je ponovo Josip.
"Mrtav, misliš?" pomogao mu je Chvarr. "Jesam, naravno, umro sam. Ali, prije nego se to
dogodilo ponovo sam prešao u Vrijeme snova. A ako u tome uspiješ, onda se događaju
neobične i zanimljive stvari. Ali, ne bih te sad zamarao s tim. Ima vremena. Sve ćeš ti to
otkriti na vrijeme. Pomalo ti i zavidim. Pred tobom je mnogo toga. Čekaju te mnogi svjetovi."
"Svjetovi? Ali, zar nismo govorili o zadaći koju..."
"Da, da, sve je to u redu. Ali, ipak te čekaju mnogi svjetovi. Gledaj, nisam te došao
podučavati. Taj dio posla sam odradio. Kao što sam rekao došao sam te samo pozdraviti. Sada
idem."
Josip je želio zaustiti još nešto, ali se na kraju predomislio. Što da kaže?
"Što ćeš ti sada raditi?" na kraju je pitao. "Postojiš li u običnom svijetu ili samo u Vremenu
snova? "
Chyarr se nasmijao. "Postojim i najednom i na drugom mjestu", rekao je. "Možda još ima
nade da se sretnemo na običan način! Plivat ću još neko vrijeme morima plavog svijeta.
Nisam siguran koliko će me ljudi i drugih inteligentnih stvorenja moći vidjeti. Znaš, tijelo mi
se promijenilo. Ali, mislim da će me vidjeti, samo ako im srce bude dovoljno veliko."
Da, Josip je mogao zamisliti kako će to izgledati. Blješteći svijetli dupin kojeg vide samo
odabrani! Ili, samo zaljubljeni? Ili, samo djeca? Ili, samo oni dovoljno smjeli da povjeruju u
istinu? Chvarr će vjerojatno uživati u tome. Kakva će to legenda samo biti - legenda o
svjetlećem dupinu!
Josip se u sebi počeo smijati, a zatim je začuo kako mu se Chvarr već pridružio. Kao i uvijek,
čitanje Josipovih misli bilo je za njega poput dječje igre.
"Da, u pravu si", rekao je Chvarr nakon što su se od srca nasmijali. "Imam posebnu zadaću.
Još neko vrijeme ostat ću s vama ovdje, u morima plavoga svijeta. Kao što sam ti rekao,
možda se još i sretnemo!"
Zatim su obojica zašutjeli. Gledali su se bez riječi, a onda je Josip shvatio daje vrijeme da se
oprosti od svog prijatelja dupina.
"Nisam ti to stigao reći tamo dolje", rekao je Josip, "ali ću ti sada to reći." Malo je zastao, a
zatim prošaptao: "Hvala ti. Volim te. "
"I ja tebe volim, moj ljudski prijatelju" rekao je Chvarr. A zatim je dodao, tik prije nego stoje
nestao: "I ne zaboravi
Rekavši to dupin je nestao u bljesku svjetla. Josip je znao da Chyarrove riječi nisu isprazne.
Znao je da na njegovu pomoć može računati odsada pa zauvijek.
Duboko uzdahnuvši, Josip Gornje na trenutak zatvorio oči. Zatim se okrenuo prema čaroliji
ispred sebe potpuno se otvorivši čudu zvanom Vrijeme snova.
Ako me ikada budeš trebao, ja ću biti uz tebe, to znaš."
Rekavši to dupin je nestao u bljesku svjetla. Josip je naglo otvorio oči, ali sve stoje uspio
vidjeti bila je svjetlucava sjena koja je brzo odmicala, nestajući u daljini.
Josip je pomislio kako će sretni biti oni koji će je ugledati, tu traku svjetlosti usred plavetnila.
A još će sretniji biti oni koji u njoj prepoznaju utjelovljeno prijateljstvo i znak naše zajedničke
budućnosti.
Polako odvrativši misli od Chvarra, Josip je pomislio na svoju vlastitu sudbinu. Znao je da
Chvarrove riječi nisu isprazne. Na njegovu pomoć može računati odsada pa zauvijek. Što god
mu bilo potrebno, Cvharrove misli i srce bit će i njegovi.
S tom mišlju Josip je ponovo zatvorio oči. Otvorivši ih, izišao je iz Vremena snova. Vjetar ga
je još uvijek nosio prema zapadu. Zamišljen, još mu se neko vrijeme prepustio.
I dok je Josip Gora razmišljao o čaroliji Vremena snova i o tome kako će drugima ispričati o
njoj, o Chvarru, o dupinima i o zajedništvu života na plavome svijetu, jedna je svijetla sjena
neshvatljivom brzinom sjekla valove. U vremenu između dva dupinova udisaja, mogla je
prevaliti razdaljinu od jednog do drugog kontinenta. Morska stvorenja koja su je samo na
trenutak ugledala, duboko u sebi osjetila su promjenu. Već mnogo tisuća godina u zemaljskim
morima nije bilo takvog bića. Iako je njegova pojava značila najavu velikih promjena,
ukazivala je i na kraj jednog dugog razdoblja razdvojenosti i neshvaćanja. Došlo je vrijeme za
ponovno ujedinjenje inteligentnog života. Dug je i dalek put do tog cilja, ali svjetlucava je
sjena bila vrlo brza. Osim toga, imala je i svoje pomagače među dupinima, ljudima i drugim
svjesnim bićima. Udruženi u čaroliji zvanoj Vrijeme snova, njihovi će napori uskoro uroditi
plodom.
Josip Gora nije bio u potpunosti svjestan svega toga, iako je slutio da njegova zadaća
predstavlja samo jednu nit u mnogo većem tkanju. Njegovu veličinu mogao je samo naslutiti.
Prožele su ga misli o mogućnostima koje su se pred njim otvarale. A ključ za sve to bilo je
Vrijeme snova. Izgubio se u mislima i to bi tako trajalo još dugo, ali mu je jedan snažan nalet
vjetra usmjerio pozornost na materijalni svijet oko njega. Vrativši jedro natrag pod kontrolu,
primijetio je daje vrlo daleko od obale. Duboko je uzdahnuo, okrenuo se u pravom smjeru i
dopustio vjetru da ga odnese kući.

PORUKA AUTORA

Ali, znam da se to može učiniti

ako mije duh snažan.
Nema sumnje, ja nisam sam,
i nekako ću već pronaći svoj put kući.

Vangelis, I"U find my way home

Da, znam da se to može učiniti! Ali, moramo svi usmjeriti svoju pozornost prema jednom
cilju. Snažan duh je odlučan i usmjeren duh. Tek uz njega možemo pronaći svoj put kući.
Spremajući se pisati ovaj pogovor čuo sam neobično uznemirujuću vijest. Radiospiker ju je
pročitao uobičajenim tonom glasa, ističući samo da se radi o "posebnoj zanimljivosti".
"Naime", rekao je spiker, "na Sjevernom polu, na vrhu svijeta, po prvi put nakon pedeset
milijuna godina pojavilo se čudo: dva kilometra duga, nekoliko stotina metara široka i tko zna
koliko duboka, lokva vode."
Stotine tisuća ljudi koji su čuli tu vijest vjerojatno nisu ni trepnuli okom. Pa što, pomislili su,
još jedan od mnogih poremećaja kojima smo uzrok. Voda na Sjevernom polu vjerojatno je
nastala zbog učinka staklenika i pretjeranog zagrijavanja našega planeta. Ako je to točno,
onda je počelo odbrojavanje do kraja svijeta. Užasni scenarij između ostalog uključuje
topljenje ledene mase, povećanje razine mora i ogromne valove, tsu-namije, visoke stotinama
metara koji će izbrisati život na kopnu.
U ovom trenutku ne bih želio nagađati o vremenu koje nam je još preostalo, ali osjećaj mi
govori da ga imamo manje nego što to većina ljudi smatra. Kao što je rekao Chvarr,
spremamo se uništiti svoj vlastiti raj. Gornji scenarij možda i ne bi bio tako loš. U tom bi
slučaju barem dupini, kitovi i ostala morska bića bila pošteđena. Ako ih prije toga ne
istrijebimo ubijanjem i zagađivanjem njihovog staništa ljudskim otpadom.
Čini mi se da je došlo vrijeme da svatko od nas nešto učini u smjeru sprečavanja svih
mogućih "krajeva svijeta" koje smo začeli svojim načinom života na ovom planetu u
posljednjih nekoliko tisuća godina. Bit ću više nego sretan ako ova knjiga posluži kao poticaj
za razmišljanje u tom smjeru.
Najprije da odgovorim na vječito pitanje nakon objavljivanja priča poput ove: da lije istinita?
Naravno da jest! Svaka riječ u njoj prenosi istinu o potrebi proširenja razumijevanja zajednice
života na našem planetu. Ne morate se slagati sa svim što ste pročitali. Primjerice, ne morate
biti uvjereni da su dupini jednako razvijena svjesna bića kao i ljudi. Koristeći priču koja se
dogodila na unutarnjoj razini moje vlastite stvarnosti - priču koju proživljava moja inačica,
Josip Gora, u nekoj drugoj dimenziji, samo sam proširio okvir unutar kojeg se može razvijati
međusobni odnos dviju vrsta, dupina i ljudi. Bez obzira na uvjerenje u moguću "stvarnost"
priče, poruka o uvažavanju i zajedništvu valjana je i vrijedna.
Možda će razmišljanje o njoj potaknuti mnoge da počnu drukčije gledati na druge vrste s
kojima dijelimo ovaj planet. Možda će spoznaja o mogućnosti inteligencije jednake ili više
od ljudske na istom komadiću materije koja kruži oko Sunca promijeniti naš stav prema sebi i
svom položaju u svemiru. Jer, naša egocentričnost doista je tragična. Ako se budemo uporno
držali zamisli da je svijet stvoren zbog nas, propustit ćemo mnogo značajniju ulogu koja nam
je namijenjena. Kao što je rekao Chvarr, za razliku od dupina koji su glasnici, ljudi su
istraživači i sakupljači znanja. Ako se uspijemo oglušiti o njegovu poruku, nastaviti u
katastrofalnom smjeru u kojem idemo i na posljetku uništiti sebe i mnoge druge, uvjeravam
vas, svemir neće izgubiti ništa od svoje veličine. Pravi gubitnici bit će ljudi i one nesretne
vrste koje ćemo u svom nemaru i neznanju povući za sobom.
Glede duhovne poruke priče koju ste pročitali, siguran sam da ću još mnogo puta imati
prigodu objašnjavati dupinove poruke. Chvarr - ili doživljaj Chvarra - ostavio je u meni
duboke utiske koje ne želim zaboraviti. "Vrijeme snova" kao duhovna dimenzija koju
možemo podijeliti sa svim svjesnim bićima zaslužuje mnogo više prostora od ovog pogovora.
To isto vrijedi i za metodologiju pristupa Vremenu snova uključujući i tehniku "dupinovog
daha". Sve to ostavit ću za neko drugo mjesto i vrijeme. Osim toga, sada se želim zadržati na
jednostavnim porukama bez kojih nikakve "više" dimenzije neće biti moguće. Svatko od nas
pojedinačno, a zatim i kao zajednica, mora učiniti sve što može za spas zajedničkog svijeta, a
posebice nama bliskih bića koja žive u morima i oceanima.
Na svu sreću u posljednje vrijeme došlo je do pomaka u etičkoj osjetljivosti prema morskim
sisavcima. Taj je pomak neposredno povezan s proširenjem našeg znanja o njima. Tamo gdje
smo nekad vidjeli "ribu", sada vidimo sisavca s velikim mozgom, profinjenim i složenim
ponašanjem, dobro razvijenim
komunikacijskim sposobnostima i prijateljskom naklonošću prema nama.
Naše razumijevanje morskih sisavaca daleko je od potpunog. Čak i među najbolje
proučavanim vrstama, kao što su dupini, posao je tek započet. Znanje o načinu na koji se
dupini međusobno sporazumijevaju je u povojima. Razvili smo ga tek toliko da shvatimo
značenje i profinjenost inteligencije dupina.
Međutim, usuđujem se napomenuti da će se to znanje proširivati na tri osnovna načina.
• Osnovna znanstvena istraživanja. Napredak u tim
područjima vjerojatno će pokrenuti sve ostalo. Već sada
su istraživanja o inteligenciji dupina, pjesmama kitova i
ponašanju orki potaknula revoluciju u našem
razumijevanju morskih sisavaca. Potrebno je pronaći
načine da se takva istraživanja obilnije financiraju.
• Javno predstavljanje rezultata. Jako je važno da što više
ljudi dobije uvid u rezultate znanstvenih istraživanja.
Na taj način će se promijeniti javno mnijenje i stav
ljudske zajednice prema morskim sisavcima. U tu
skupinu spadaju filmovi, knjige, fotografije i ostale vrste
dokumentarnih zapisa.
• Subjektivni doživljaji i međuodnosi različitih vrsta. Znanje
u obliku činjenica nije dovoljno za potpuno prihvaćanje
stvarnosti suživota inteligentnih vrsta. Ono predstavlja
površinu dublje stvarnosti do koje znanost ne može
doprijeti. Taje stvarnost iza logike i razuma i pripada
poeziji, umjetnosti i duhovnosti. Upravo je ova
duhovna stvarnost dupina najvažnija poruka ove knjige.
Međuodnos različitih vrsta možda je najlakše shvatiti na taj način. Budući da razmišljamo i
komuniciramo na drukčiji način, intelekt nije najprimjereniji medij za uspostavljanje
razumijevanja i zajedništva. Duhovna dimenzija unutarnjeg doživljaja jest.
Što učiniti da bismo slijedili ove osnovne smjernice? Kakve korake poduzeti da bismo se
aktivno uključili u spašavanje našega svijeta, a posebice inteligentnih vrsta kao što su dupini?
• Pobunite se protiv svakog zagađivanja okoline, posebice
zagađivanja voda. Iako ne izgleda tako, ali zagađivanje
voda je veća i neposrednija opasnost od zagađivanja
zraka. Djelujte odmah. Pojedinačno ili udruženi u
udruge.
• Pomoću ove ili sličnih knjiga širite zamisao o
postojanju inteligentnih vrsta s kojima dijelimo svoj
planet. To uključuje znanstveni pristup putem
istraživanja i dokumentarnog materijala, ali i duhovni
pristup poput ovog opisanog u knjizi.
• Pomognite materijalno, svojim vremenom ili znanjem
svaki projekt koji obuhvaća aktivnosti opisane u gornje
dvije točke.
Da bih vam olakšao pristup konkretnom provođenju ovog programa, ponudit ću vam nekoliko
mogućnosti koje možete upotrijebiti već danas. Većina nas nema dovoljno znanja i
sposobnosti da bi se uključila izravno u znanstvene ili umjetničke projekte vezane uz dupine.
Međutim, svim udrugama baš kao i svakom takvom projektu potrebna je materijalna potpora.
Svatko od nas može odvojiti nešto malo svog novca i zajednički ćemo postići jako mnogo.
Prije svega, sama ova knjiga pripada dupinima, konkretno onima koji žive na području
lošinjskog otočja u Hrvatskoj. Na kraju knjige ćete pronaći obavijesti o udruzi Dupinov san i
projektu čiji je cilj uspostaviti Centar na Lošinju čija će svrha biti isključivo ostvarivanje gore
navedenih ciljeva. Kao autor, odrekao sam se bilo kakvog honorara za nju. Isto vrijedi i za
autora ilustracija Andreja Kusteca, autora dizajna na ovitku Carlosa Pardoa, dizajnera samog
ovitka Ivana Šmalca, lektorice Vide Ozren te mnogih drugih koji su sudjelovali u nastanku i
izradi knjige. Tisak knjige sponzoriran je od obitelji Topić i tiskare Topgraf, a nakladničko
poduzeće Dvostruka duga iz Čakovca, cjelokupnu dobit od prodaje knjige Dupinov san
usmjerit će u tu svrhu. To praktično znači da ste već samom kupnjom knjige pomogli
hrvatskim dupinima!
Osim običnog izdanja postoje srebrna, zlatna i dijamantna izdanja knjige koja su mnogo
skuplja. Te su knjige namijenjene bogatijim pojedincima ili poduzećima koji žele većom
svotom novca pomoći cijeli projekt. Ako ste zainteresirani za njih, ili ste u mogućnosti
ponuditi ih poduzećima ili pojedincima javite se na adresu izdavača ili udruge Dupinov san.
Dupinov san je preveden na engleski i objavljen na Internetu u elektroničkom obliku (e-
book). Na taj način još veći broj ljudi ima prigodu saznati za dupinove poruke te izravno,
plaćajući očitavanje elektronske inačice knjige, također i materijalno pomagati.
Posjetite web site posvećen Dupinovom snu: www.dolphindream.org ili
www.dupinovsan.org Osim kupnjom knjige možete pomoći i već uobičajenom praksom
"usvajanja" nekog dupina, a također možete naznačiti sredstva izravno na žiro račune
spomenutih u- druga. Na kraju knjige pronađite obavijesti o radu udruge Dupinov san, The
International Ocean Project-a te Plavog svijeta.
Osobno se nadam da će se što veći broj ljudi uključiti u zamisao koju sam pokrenuo pisanjem
i izdavanjem Dupinovog sna. Nadam se da će se naš odnos prema inteligentnim rođacima iz
mora ubrzo promijeniti te da ćemo shvatiti koliko moramo jedni od drugih učiti. Na posljetku
vas ostavljam s pozdravom od svog prijatelja Chvarra. Kad sljedeći put posjetite more,
zagledajte se u plavu daljinu. Tamo na pučini, sasvim do crte koja spaja more s nebom, možda
krajičkom oka zapazite neki pokret. Možda će to biti pljusak bijele pjene nastale od
razigranog dupina koji je uputio pozdrav baš vama. Ili, možda s palube nekog broda ugledate
bljesak neobičnog svjetla u moru ispod vas. Nemojte se previše truditi da biste otkrili o čemu
se radi. Bliješta-vog dupina ili ćete vidjeti ili nećete, bez obzira na trud. Ali, ako budete
posebno pozorni, mirni i bistre svijesti, negdje u sebi možda prepoznate zvižduk kojeg isprva
nećete razumjeti. Ipak, kasnije, razmišljajući o njemu, možda ćete shvatiti da ste čuli usklik
veselja. Ako tada pomislite daje on glasio "Chvarr je sretan!", vjerojatno nećete pogriješiti.

UDRUGA DUPINOV SAN

Budući da postojeće udruge i organizacije obuhvaćaju ekološko-znanstveni pristup rada s
dupinima, da bi se ispunila praznina na području subjektivnih doživljaja i međuodnosa
različitih vrsta, osnovana je udruga pod istim nazivom kao i ova knjiga: DUPINOV SAN.
Dupinov san je hrvatska nevladina i neprofitna udruga za promicanje ekološke svijesti o
zaštiti i očuvanju jadranskog mora te ostvarivanja kvalitetnog međudjelovanja s dupinima i
drugim morskim sisavcima.
Osim suradnje s postojećim organizacijama posebice na očuvanju prirodnog staništa dupina,
promicanja obrazovnih i drugih programa u javnosti u cilju očuvanja okoliša, udruga
DUPINOV SAN posebno će raditi na subjektivno-duhovnom razumijevanju dupina kao
inteligentne vrste.
Znanje u obliku činjenica nije dovoljno za potpuno prihvaćanje stvarnosti suživota
inteligentnih vrsta. Ono predstavlja površinu dublje stvarnosti do koje znanost ne može
doprijeti. Ta je stvarnost iza logike i razuma i pripada poeziji, umjetnosti i duhovnosti.
Međuodnos različitih vrsta možda je najlakše shvatiti na taj način. Budući da razmišljamo i
komuniciramo na drukčiji način, intelekt nije najprimjereniji medij za uspostavljanje
razumijevanja i zajedništva. Duhovna dimenzija unutarnjeg doživljaja jest.
DUPINOV SAN će promicati sve aktivnosti koje potiču aktivni međuodnos dviju vrsta, a da
to naravno ne ugrožava prirodni okoliš i način života nijedne od njih, posebice dupina koji su
ugroženi ljudskim djelovanjem. U te aktivnosti između ostalog pripada subjektivni kontakt s
dupinima, razumijevanje njihovog načina sporazumijevanja, poticanje međusobne
komunikacije, istraživanje alternativnih pristupa odnosu dviju vrsta, poput terapeutskog
plivanja i slično.
Da bi se ostvarili ciljevi ove udruge osim razrađenog plana djelovanja, prije svega je potreban
prostor. Jedan od prvih konkretnih zadaća je skupljanje sredstava za kupnju ili izgradnju
Centra na Lošinju.
Prihod od prodaje ove knjige namijenjen je upravo u te svrhe. Također, udruga će poduzeti
niz aktivnosti (organiziranje promocija, skupova i slično) ne bi li što brže prikupila sredstva
za ostvarenje svojih ciljeva.
Osim kupnje knjige, vaše dragovoljne priloge možete slati na žiro račun udruge.
Sve obavijesti potražite na webu:
www.dolphindream.org ili www.dupinovsan.org
Kao zaseban projekt u suradnji s udrugom Dupinov san, Adrianova želja je razviti obrazovni
program koji će uključivati tehnike i metode međudjelovanja s dupinima o kojima je riječ u
knjizi, a koje je iskusio tijekom svojeg druženja s Chvarrom. Ukoliko želite svojim
donacijama pridonijeti razvoju tih aktivnosti, zatražite dodatne obavijesti od samog autora.
Načelno to možete učiniti kupnjom skupljih jedinstvenih primjeraka knjige, "skidanjem"
engleske inačice e-booka s weba ili posebnim dogovorom oko načina na koji možete pomoći
svojom energijom i sredstvima.

INTERNATIONAL OCEANS PROJECT - FESTIVAL MORA

"Oceani i mora predstavljaju neizmjeran potencijal za čovječanstvo, ne samo u materijalnom
nego i u duhovnom smislu. Ipak postaju žrtvom nedopustive zloporabe, s ozbiljnim
posljedicama koje mogu ugroziti opstanak ljudske vrste. Mi, stoga, ujedinjeni u djelotvornosti
moramo žurno naučiti kako zaštititi oceane i mora. Dr Mario Soares, predsjednik IW0C
Međunarodni projekt o morima i oceanima {International Oceans Project) je projekt
posvećen:
podizanju globalne svijesti o opasnostima koje trenutno prijete moru,
upućivanju na uočavanje ljudskog kontinuiranog zanemarivanja morskog okoliša,
djelovanju protiv uništavanja okoliša, pronalaženju rješenja i očuvanju primarnog izvora
života na Zemlji.

Prva konferencija održana uz potporu IOP-a bila je u Abu Dhabiju od 8. do 12. 04. 2000. s
ciljem određivanja rješenja regionalnih problema, te postizanja regionalne kooperacije kako bi
se provele strategije učinkovitog očuvanja okoliša mora i obala.
Skupu su bili nazočni priznati međunarodni stručnjaci iz istraživačkih instituta diljem svijeta.
U središtu rasprave bilo je upravljanje obalama, očuvanje biološke raznovrsnosti u morima,
održavanje i upravljanje staništima, zaštita ugroženih vrsta, onečišćenje mora, taktika
bioremeditacije, te utjecaj globalnog zatopljenja na povišenje razine mora. Za vrijeme trajanja
konferencije postavljena je i izložba o ekološkoj bio tehnologiji za otkrivanje i suzbijanje
zagađenja okoliša.
International Oceans Project (IOP) je projekt kojemu je cilj podizanje razine ljudske svijesti o
značenju ekologije mora i okoliša općenito. IOP zagovara i promovira ekološki turizam,
podržava projekte koji se odnose na razvoj zaštićenih morskih područja, te konzervatorske,
obrazovne, kulturne i znanstvene istraživačke projekte.
U tu svrhu nastao je Festival mora. Festival koji se je godine 2000.-te prvi puta održao u
Dubrovniku, a cilj mu je godišnje okupljati razne organizacije, udruge i pojedince koji žele
pokazati i podučiti na koji način oni sudjeluju u stvaranju boljeg života na planetu, života u
skladu s prirodom, bilo da je to izraženo kroz umjetnost, glazbu, šport, edukaciju ili
promicanje očuvanja kulturnog naslijeđa.
Mora i oceani su materijalni i duhovni most koji spaja različite zemlje i njihove kulture.
Glazba daje gotovo istu snagu tom zajedništvu. Iz tog razloga kao sastavni dio Festivala mora
nastao je JVorld Music Festival predstavljajući glazbenike koji sviraju autentičnu
tradicionalnu glazbu svoje zemlje, tzv. etno glazbu koja nosi iskonsku poruku naroda. Poruku
da je čovjek jedno sa svim, sa Zemljom, cijelom prirodom koja ga okružuje i Svemirom.
kontakt: EuroConInt@aol.com
 antonija_kavas@yahoo.com www.eurocongressinternational.org

PLAVI SVIJET
Plavi svijet (Blue World))Q novoosnovana hrvatska nevladina organizacija (NGO)
ustanovljena s namjerom da potakne ekološku svijest na području Cresa i Lošinja, kao i na
području cijele Hrvatske. Činije deset utemeljitelja iz Hrvatske, od kojih sedam živi i radi na
otoku. Odbor se sastoji od tri člana, mještana, koji su direktno uključeni u projekt kroz uloge
u odnosima s javnošću i u menadžment timu. S ovom organizacijom trenutno surađuju i tri
inozemna znanstvenika. Osnovana je upravo s namjerom da preuzme aktivnosti istraživačkog
instituta Te-thys: istraživanje, te poslove vezane uz širenje javne svijesti o projektu. Tethys
trenutno upravlja i Jadranskim projektom dupin (ADP). S obzirom daje ovo mlada
organizacija, ograničen je njezin utjecaj bez odgovarajućeg stručnog vodstva i savjeta kako
projekt održavati cjelovitim. U ovom razdoblju bitna je suradnja s institutom Tethys i
Hrvatskim prirodoslovnim muzejom. U skladu s tim predloženi su kratkoročni, srednjoročni i
dugoročni planovi. Vremensko razdoblje u kojem će hrvatsko vodstvo preuzeti projekt od
Tethysa ovisit će o dva činitelja:
• Financijskim mogućnostima Plavog svijeta da preuzme
aktivnosti ADP-a
• Obučavanju hrvatskog istraživačkog osoblja
•
Prelazni planovi
Kratkoročni planovi
Cilj je ove nevladine organizacije rasteretiti Tethysove istraživače obveza vezanih uz
poticanje javne svijesti. Ove obveze uključuju organiziranje predavanja školama i
posjetiteljima, organiziranje dana dupina, te promoviranje programa usvojenja dupina.
Prioriteti Plavog svijeta
• Unapređivanje morskog rezervata, lokalnim sredstvima
te preko respektabilnih hrvatskih znanstvenika lobira-
njem Vlade za uvođenje zakonodavnih promjena.
• Pronalaženje novih sredstava da se projekt održi
vijabilnim.
• Osnivanje tima u lokalnoj zajednici koji će širiti javnu
svijest i tako proširiti ovaj aspekt projekta.
• Pronalaženje motiviranog hrvatskog studenta da
započne obuku za eventualnu suradnju u istraživačkom
dijelu projekta.
• Posticanje dugotrajnog korištenja resursa nađenih
unutar arhipelaga.
Srednjoročni planovi
Cilj srednjoročnih planova NGO-a biti će preuzimanje cjelokupnih logističkih potreba
projekta. Ovo će obuhvatiti sve stavke spomenute u kratkoročnim planovima s dodatkom pri-
* hoda od volontera, za koje se smatra da su od bitnog značaja za kontinuitet samog projekta.
Plavi svijet {Blue JVorld) smatra da jedini način održavanja samog projekta jest osiguravanje
njegove financijske sigurnosti. U međuvremenu između prihvaćanja promoviranja svijesti
javnosti i preuzimanja projekta u

cijelini, Plavi svijet (Blue World) prepoznaje potrebu za kontinuiranim istraživačkim

materijalima. Radi toga postoji potreba za zapošljavanjem iskusnih istraživača dok se ne nađu
i obuče adekvatne zamjene za njih. Potreba za materijalima koji omogućuju istraživanja
također predstavljaju aspekt koji treba savladati. Nadamo se da će nam financijska sigurnost
projekta omogućiti da 'iznajmimo' vještačenje i materijale koju su nam trenutno na
raspolaganju kao dio ADP-a.
Dugoročni planovi
 Dugoročni cilj ovog projekta je preuzimanje svih vidova Jadranskog projekta dupin,
uključujući i prikupljanje podataka, osiguravanje znanstvenih podataka poradi osnutka
morskog rezervata u arhipelagu i osiguravanje smislenih planova upravljanja za tim koji će
kontrolirati ovo novostvoreno zaštićeno područje. Potrebno je osigurati stručna sredstva na
otoku za is-traživače-posjetitelje, one koji se bave radom na moru, kao i za one na kopnu.
Potrebno je povećati javnu svijest o raznolikosti okoliša Cresko-lošinjskog arhipelaga i
hrvatske obale.

O AUTORU
A.P. Kezele rođenje 1962. godine u Varaždinu. Diplomirao je logopediju na Fakultetu za
defektologiju u Zagrebu. Nakon studija odlazi u inozemstvo te se posvećuje proučavanju
tehnika i metoda za razvoj svijesti. Od 1988. godine održava predavanja, seminare i tečajeve
širom Hrvatske i Slovenije. Višegodišnje iskustvo u savjetovanju i podučavanju rezultiralo je
nastankom mnogobrojnih knjiga (Korak naprijed, 1994.; Istina u pjesmi, 1994.; Stvaranje
sreće, 1995. i 2000.; Skrivene poruke, skrivena značenja, 1996. i 1999.; Trojedna: o ljubavi i
vječnosti, 1996.; Intuicija - mudrost pravog izbora, 1997. i 1999.; Maitreya, 1997.;
Veličanstveni Saturn 1998., 1999. i 2000.; Tajne indijske astrologije, 1998.; Anđeo pod
maskom, 1998.; Umjetnost davanja, 1999.; Sedam čakri, sedam stanja svijesti, 1999.; Moj put
do čarolije, 2000.; Kratki pregled novih misli koje mijenjaju svijet, 2000.; Zdravlje s neba,
2000.; Savršena ljubav, 2000.; Dupinov san, 2001.; Kozmička proslava, 2001.)
Uz knjigu Savršena ljubav objavljenje i CD istoimenog naziva u suradnji sa Šonjom Šarunić,
a od video predavanja dosad su objavljena četiri (Kultura tišine, 2000.; Praktična primjena
đjotiša, 2000.; Istina o iscjeljivanju, 2001. i Bog: Ona osobno!, 2001.)
A.P. Kezele trenutno najviše radi kao predavač, podučava Integralnu meditaciju, te održava
osobna savjetovanja na osnovi đjotiša. U okviru tehnike Integralne meditacije održava i
napredne programe poput tečajeva Ubrzanja i Tečaja za čarobnice i čarobnjake. Osim toga,
autor je seminara Skrivene poruke te vrlo djelotvornih Rasa tehnika.
Odnedavno je sa svojim suradnicima pokrenuo održavanje skupova u posebno odabranim
razdobljima. Usklađivanje s prirodnim ritmovima važno je za razvoj svijesti ne samo
pojedinaca već i čovječanstva. Takvi skupovi s više stotina sudionika održani su u kolovozu
1999., svibnju 2000. i rujnu 2001.)
A.P. Kezele također je osnivač globalne mreže za intuitivnu komunikaciju pod nazivom
SoulNet. U SoulNetu trenutno sudjeluje oko 4000 osoba iz cijelog svijeta.
Dodatne obavijesti o aktivnostima i novostima iz rada Adrijana Predraga Kezele potražite
na njegovim web stranicama:
http://dvostrukaduga.hr/APK/

Dvostruka Duga je nakladnička kuća posvećena izdavanju knjiga koje istražuju mogućnosti
čovjekova duha i tijela, ukazuju na blizak odnos čovjeka i prirode te načine pu- tem kojih
možemo sačuvati dragocjeni planet na kojemu živimo. Želite li ubrzati svoju evoluciju i
sudjelovati u stvaranju boljeg i sretnijeg svijeta - ovo su knjige za vas!

Bilo da se radi o duhu, tijelu ili okolini, uvijek postoje mjesta koja je potrebno istražiti i
vještine koje je potrebno naučiti. Napuci i savjeti - Biblioteka JUPITER.

biblioteka

U trenucima kad je potrebna podrška i vizija, knjige iz Biblioteke AURORA bit će izvor
nadahnuća, poput zvijezde čije ime nose.
Biblioteka
AQUARIU8
Biblioteka AQUARIUS posvećena je romanima. Priče, parabole, legende i mitovi -mudrost
se oduvijek prenosila baš tako.

BIBLIOTEKA
VREMENA

Uzbudljivo istraživanje područja u kojem se susreću znanost i duh! Knjige koje spajaju
objektivno i subjektivno te tako ocrtavaju put u novo tisućljeće - tisućljeće duhovnog razvoja.

Knjige možete naručiti na adresi nakladnika:

Dvostruka Duga d.o.o.
p.p. 184 HR-40001 Čakovec
ili telefonom 040 347 343
www.dvostrukaduga.hr e-mail: info@dvostrukaduga.hr
Dosadašnja izdanja Dvostruke Duge:

Biblioteka AURORA
Deepak Chopra: Sedam duhovnih zakona uspjeha (1996.)
Deepak Chopra: Put čarobnjaka (1997.)
A.P. Kezele: Intuicija - mudrost pravoga izbora (1997., 1999.)
Louise L. Hay: Život! (1997., 1998., 1999.)
Louise L. Hay: Moć žene (1998.)
Deepak Chopra: Sedam duhovnih zakona za roditelje (1998.)
A.P. Kezele: Sedam čakri, sedam stanja svijesti (1999.)
Wayne W. Dyer: Ostvarite svoju sudbinu (1999.)
A.P. Kezele: Kozmička proslava (2001.)

Biblioteka JUPITER
A. P. Kezele: Stvaranje sreće (1995., 2000.) Deepak Chopra: Tijelo i duh, rijeka vječnosti
(1995.)
John Douillard: Tijelo, duh i šport (1996., 2000.) A. P. Kezele: Skrivene poruke, skrivena
značenja (1996., 1999.)
Deepak Chopra: Put do ljubavi (1998., 2000.)
D. Epstein: Dvanaest stupnjeva iscjeljenja (1998.)
A.P. Kezele: Tajne indijske astrologije (1998.)
Hanna Kroeger: Zdravlje iz prirode (1999.)
Caroline Myss: Anatomija duha (1999., 2000.)
A.P. Kezele: Umjetnost davanja (1999.)
A.P. Kezele: Moj put do čarolije (2000.)
Caroline Myss: Zašto se ljudi ne iscjeljuju (2001.)
Deepak Chopra: Kako spoznati Boga (2001.)
Biblioteka AQUARIUS
Rene Erdos: Indijski gost (1996.)
Deepak Chopra: Povratak Merlina (1997.)
M.S. Peck: Na Nebu kao i na Zemlji (1997.)
Daniel Quinn: Ishmael (1997.)
A.P. Kezele: Maitreya (1997.)
James F. Twyman: Poslanik svjetla (1998.)
A.P. Kezele: Anđeo pod maskom (1998.)
Mario Morgan: Tihi zov Australije (1999.)
Daniel Quinn: Priča o B (1999.)
Dan Millman: Put mirnog ratnika (2000.)
Mario Morgan: Poruka iz Zauvijek (2001.)

Biblioteka ZNANOST NOVOG VREMENA

M. Fox & R. Sheldrake: Fizika anđela (1999.)
Daniel Quinn: Izvan civilizacije (2000.)
F. David Peat: Sinkronicitet (2000.)
Biblioteka SAVRŠENO ZDRAVLJE
Deepak Chopra: Savršena težina (1996.)
Deepak Chopra: Savršena probava (1996.)
Deepak Chopra: Odmorno spavanje (1996.)
Deepak Chopra: Neograničena energija (1996.)
Deepak Chopra: Prevladajte ovisnost (1997.)
A.P. Kezele: Zdravlje s neba (2000.) A. Hampamer: Ajurveda za svaki dan (2001.)
Ostala izdanja
A. P. Kezele: TM-Korak naprijed (1994.)
A. P. Kezele: Istina u pjesmi (1994.)
Adrian B. Smith: Ključ za kraljevstvo nebesko (1994.)
A. Hampamer & K. Kezele: Nova kuharica (1995.)
A.P. Kezele: Kratki pregled misli koje mijenaju svijet (2000.)
A.P. Kezele: Savršena ljubav 1. dio (2000.)
A.P. Kezele: Dupinov san (2001.)
Nije u prodaji
A.P. Kezele: Trojedna - o ljubavi i vječnosti (1996.) A.P. Kezele: Veličanstveni Saturn
(1998., 1999., 2000.)