Paleolit sjeverne Bosne

Vremenski okvir, geografski, klimatski uvjeti i prirodne katastrofe

Admir Agić, Tešanj 2018.

Rezime. Sjeverna Bosna se geografski nalazi u okviru centralnoeuropskog panonskog bazena i to na njegovoj južnoj granici.
Teritorij sjeverne Bosne je prošao kroz razne procese formiranja do svog današnjeg oblika. Po sastavu, tla u sjeverno
Bosanskoj regiji su prilično heterogena i najčešća su automorfna i hidromorfna tla. Najveći dio reljefa čine brda i planine.
Nakon posljednje deformacije Dinarida u eocenu, kao rezultat podvlačenja Jadranske mikroploče pod Dinaride, počinje za
vrijeme oligocena (32-28 miliona godina PDV) proces transpresije. Tokom miocena i donjeg pliocena, tereni Bosne su
generalno bili izloženi spuštanju, poslije čega slijedi opće izdizanje koja traje i danas. U geološkoj hronologiji razvoja zemljine
kore na teritoriji sjeverne Bosne, nakon istaloženih paleozojskih naslaga, nastaje novi - mezozojski geološki ciklus.
Sedimentacija mezozojskih naslaga na teritoriji sjeverne Bosne ima potpuno razviće u tri geološke periode: trijasu, juri i kredi.
Mezozojske naslage imaju najveće teritorijalno razviće i grade unutrašnju, centralnu i vanjsku zonu Dinarida. Preko cijele
Bosne proteže se Dinarski pojas, koji predstavlja izdignuto i blago, prema sjeveru, svedenu visiju koja se prema jugu strmo
spušta. U vrijeme kada su paleolitske zajednice nastanjivale područje sjeverne Bosne, vladali su slični klimatski odnosi kao i
danas, u smislu temperature, padavina i podjele na godišnja doba. Pleistocenska klima je uglavnom obilježena pojavom
glacijala i interglacijala – hladnih i toplih perioda. Identifikovana su 4 poznata glacijala u paleolitu, u kojima je prepoznato 9
manjih ledenih udara, između kojih su trajali kraći periodi 3 interglacijacije, tj. zatopljenja. Prirodne katastrofe su takođe
uticale na život ljudi u sjevernoj Bosni. Najveći uticaj su imale erupcije vulkana, zemljotresi, suše, pomjeranje glečera i sl.

Ključne riječi: sjeverna Bosna, paleolit, geo-morfološke karakteristike, klimatski uvjeti, prirodne katastrofe

Vremenski okvir razdobljima zatopljenja (interglacijali ili termali) a u

Paleolit je doba prije pisane historije, koje pripada
prahistoriji1. Ljudska prahistorija je podjeljena na
nekoliko doba na osnovu osnovnog materijala koji je
korišten za pravljenje oruđa i oružja koja su bila u
svakodnevnoj upotrebi i postepeno tehnološki
napredovala. Na osnovu toga prahistoriju možemo
generalno podjeliti na kameno, bronzano i željezno
doba. Kameno doba, kao najstarije doba, u kome se
javljaju hominini, dalje se dijeli na paleolit (staro
kameno doba), mezolit (srednje kameno doba) i
neolit (mlađe kameno doba).
Paleolit ili starije kameno doba je razdoblje u kojem
se, na osnovu do sada raspoloživih arheloških nalaza
i saznanja, pojavljuju hominini i nastaju njihove
najstarije poznate kulture. Vremenski to doba traje
od otprije 2.500.000 PNE 2 do 10.000 PNE te
obuhvaća čitav period koji je obilježen izmjenama
ledenih razdoblja (zahlađenja ili glacijali) s
nauci se geološki naziva pleistocen3. Obično se dijeli
na stariji (donji), srednji i mlađi (gornji)4.
Prema stepenu razvijenosti glavnih obilježja, paleolit
se obično dijeli na tri doba. Donji paleolit je najraniji
period paleolita ili starijeg kamenog doba. Pokriva
vrijeme od oko prije 2,5 miliona godina kada
arheologija bilježio upotrebu kamenog oruđa od
strane hominina, do oko prije 300.000 godina kada
su važne evolucijske i tehnološke promjene označile
početak srednjeg paleolita. Srednji paleolit je doba
koje počinje otprilike 300.000 PNE i traje do 30.000
PNE. Gornji paleolit je doba koje počinje otprilike
30.000 PNE i traje do 10.000 PNE.

1
Prahistorija (od grč. προϊστορία: προ - prije, ιστορία - priča; odnosno
lat. praehistoria: prae - prethodni, historia - latinizovana riječ ιστορία) je
vremenski period koji traje do pojave prvih pisama. Kako po definiciji
prahistorije nema pisanih izvora o prahistorijskim vremenima (ili barem
nema nijednog poznatog koji još uvijek postoji), informacije koje znamo
3
o tom vremenskom periodu dobijamo od nauka kao što su R. Hadžiselimović (1986.)
paleontologija, biologija, palinologija, geologija, etnoastronomija, 4
Neki autori govore i o kasnom paleolitu (10.000 PNE – 8.000 PNE).
antropologija, arheologija i druge prirodne i društvene nauke. Katkad se kulture starijeg i srednjeg paleolita zajednički nazivaju
2
PNE – prije nove ere protolitik, a one mlađega paleolita i mezolita, miolitik.
 PLIOCEN
1.800.000 PNE
DONJI PALEOLIT
2.500.000 PNE
SLIKA – Vremenska podjela kamenog doba
Geografski i klimatski uvjeti
Geo-morfološke karakteristike i formiranje tla
sjeverne Bosne
Sjeverna Bosna je teritorij koji se geografski nalazi u
okviru centralnoeuropskog panonskog bazena i to na
njegovoj južnoj granici. Centralnoeuropski panonski
bazen zatvoren je planinskim lancima Karpata,
Dinarida i Alpa, osim na mjestima gdje najveća
europska rijeka Dunav ulazi i izlazi iz bazena.
Sjeverna Bosna je geografska regija ograničena sa
planinskim lancem Dinarida sa juga, rijekom Drinom
sa istoka, rijekom Savom a sjevera i rijekom Unom sa
zapada. Po sastavu, tla u sjeverno Bosanskoj regiji su
prilično heterogena. Ona se mogu razvrstati u
nekoliko grupa, ali najčešća su: automorfna tla5 i
hidromorfna tla6.
Automorfna tla su najrasprostranjenija vrsta tla koja
se mogu naći u sjevernoj Bosni. Hidromorfna glejna
tla su nastala u nizijskim predjelima i na manjim
brdima, odnosno njihovim obroncima, koja i
formiraju većinu tla u sjevernoj Bosni. Među glejnim
tlima najraširanija su pseudoglejna vrsta. Ova vrsta
tla prekrivaju nizijske dijelove teritorija sjeverne
Bosne. Reljefna formacija sjeverne Bosne je
kompleksna po izgledu, starosti ali i prema načinu
njenog nastanka. Najveći dio reljefa čine brda i
5
Osnovna razlika među ovim grupama je u tome što se pri formiranju
automorfnog tla, kao osnovni faktor, pojavljuje samo padavinska voda, S
obzirom na debljinu humusnog sloja, ona se dijele na razvijena i
nerazvijena tla.
6
Hidromorfna tla pri nastanku, osim padavinske vode, učestvuju i druge:
podzemne i poplavne vode. Takođe se mogu podijeliti na razvijena i
nerazvijena tla. U razvijena hidromorfna tla spadaju glejna i tresetna
zemljišta. Tresetna tla stvaraju se u uslovima stalnog prisustva vode u
zemljištu.
PLEISTOCEN
10.000 PNE
SREDNJI PALEOLIT GORNJI
300.000 PNE 30.000 PNE 10.000 PNE
planine. Nizijski dio čine djelovi Panonske nizije,
velikih kotlina kao i manjih i većih rječnih dolina.
Sjeverna Bosna pripada zapadnom dijelu
sredozemne zone mlađih vjenačnih planina.
Geotektonski sjeverna Bosna se može podjeliti u
dvije zona i to: Ofiolitna zona od Kozare pa preko
Borje, Ozrena i Konjuha do planine Varde kod
Višegrada i Savsko-Vardarska zona (aktivna
kontinentalna margina) kao jedna od najvažnijih
unutrašnjih zona Dinarida sadrži nekoliko podzona7.
Izgrađena je od slijedećih podzona:
a) Radiolaritna formacija, srednje/gornjotrijaske do
donjokredne starosti, predstavlja sloj-na-sloj
sekvencu izgrađenu pretežno od radiolarita i šejlova
s podredjenim mikritima i bazaltima.
b) Gornjojurski olistostromski ofiolitni melanž ili divlji
fliš u starijoj literaturi poznat kao dijabaz-rožna
formacija ima debljinu veću od 1 km. Melanž je
izgrađen od šejl-glinovitog matriksa u kojem se
nalaze fragmenti grauvaka, ultramafita, gabrova,
dijabaza, bazalta, tufova, amfibolita, rožnaca,
škriljaca i krečnjaka. Najgornji dio melanža je
metamorfisan kao rezultat konduktivne toplote
nastale obdukovanjem vrućih i mlađih ultramafitnih
geoloških tijela. Ovaj metamorfizam je gornjojurske
starosti.
c) Ultramafitnih formacija: tektonitni peridotiti,
kumulatni gabri i peridotiti, dijabazi, doleriti i bazalti.
d) Transgresivne formacije koje su izgrađene od
titon-valendin grebenskih krečnjaka i berisianto pre-
albskih konglomerata, breča i pješčara8.
7
J. Pamić (1998. i 2002.), H. Hrvatović (2006.)
8
J. Pamić (1982.): Ove transgresivne formacije ukazuju na pre-titonsku
(kimeridž) obdukciju ofiolita.
 SLIKA – Položaj sjeverne Bosne u panonskom bazenu
Savsko-Vardarska zona (aktivna kontinentalna
margina) kao jedna od najvažnijih unutrašnjih
jedinica Dinarida sadrži slijedeće podzone:
a) Kredno-paleogene flišne sekvence izgrađene od
donjokrednih do albcenomanskih formacija koje su
diskordantne preko turon-mastriht do
donjopaleogenih turbidita9. U pojedinim dijelovima
zone, u donjim dijelovima fliša nalaze se bazalti i
rioliti.
b) Progresivne metamorfne sekvence: faciju zelenih
škriljaca, kvarc-muskovitske škriljce, gnajseve (48-38
miliona PDV10), amfibolite i mermere koji su nastali u
uslovima vrlo niskog, niskog i srednjeg stepena
metamorfizma, oko kredno-donjoplaoegenih flišnih
formacija.
c) Tektonizirani ofiolitni melanž koji je različit od
jurskog melažna ofiolitne zone Dinarida, visokim
stepenom tektoniziranosti matriksa i fragmentima
krečnjaka kredno-donjopaleogenske starosti.
d) Granitodine stijene koje su predstavljene
kolizionim S-tip, I-tip i A-tip granitima (55-48 miliona
PDV), koji su intrudirani u kredno-paleogeni fliš.
9
V. Jelaška (1978.)
10
PDV – prije današnjeg vremena
Također su zastupljeni oligoceni post-kolizijski I-tip
graniti (32-28 miliona PDV)11. U današnjoj strukturi
Dinarida veoma važnu ulogu imaju postorogeni
oligocenskoneogenski marinski i slatkovodni
sedimenti sa naslagama uglja te magmatske stijene.
Stijene koje grade današnji prostor sjeverne Bosne
istaložene su u marinskoj sredini nekadašnjeg
okeana Tetis12 i u različitim geološkim razdobljima13.
Usljed dugotrajnih djelovanja endogenih potisaka,
kao i magmatske aktivnosti, naslage bosanskih
škiljavih planina su metamorfizirane i sada ih čine:
mermeri, škiljci, metamorfizirani dolomiti i krečnjaci.
Ove bazne naslage čine podlogu ostalim naslagama
iz paleozoitskog geološkog razdoblja. U geološkoj
hronologiji razvoja zemljine kore na teritoriji
11
H. Hrvatović (2006.)
12
Tetis (Tethys) je naziv za ocean za koji se pretpostavlja da se od
paleozoika do tercijara pružao između Euroazijske te Afričke i Indijsko-
australske kontinentalne ploče. Sezao je od Atlantskoga oceana preko
Sredozemlja i južne Azije do Tihoga oceana. Današnje Sredozemno more
smatra se ostatkom Tetisa. Subdukcijskim i kolizijskim procesima tijekom
tercijara izdigle su se Alpe, Dinarske planine, Karpati, Apenini, Atlas,
Kavkaz i Himalaja.
13
Tetis geosinklinala je ležala između Afričke ploče na jugu i euro-
sibirske ploče na sjeveru.
sjeverne Bosne, nakon istaloženih paleozojskih
naslaga, nastaje novi - mezozojski geološki ciklus.
Sedimentacija mezozojskih naslaga na teritoriji
sjeverne Bosne ima krajnju razvojnu fazu u tri
geološke periode: trijasu, juri i kredi. Mezozojske
naslage imaju najveći teritorijalni razvoj i grade
unutrašnju, centralnu i vanjsku zonu Dinarida.
Mezozojsko razdoblje u Dinaridima predstavljeno je
pretežno karbonatnim i klastičnim naslagama.
Karbonatne naslage grade pretežno vanjsku zonu, a
klastične naslage učestvuju u građi središnjih i
unutrašnjih Dinarida.
Nakon posljednje deformacije Dinarida u eocenu,
kao rezultat podvlačenja Jadranske mikroploče pod
Dinaride, počinje za vrijeme oligocena (32-28 miliona
SLIKA - Dubina do Mohorovičićevog diskontinuiteta
Te razlike se mogu vidjeti i po visinama riječnih
terasa, nagibima i dužini riječnih tokova. Prema
geofizičkim podacima u vanjskim dijelovima Dinarida
Bosne, debljina sedimenta se kreće od 8 do 13 km.
Prema sjeveru se debljina smanjuje na 8 do 10 km u
godina PDV) proces transpresije. Na području sjevera
Dinaridi se izdižu, a u sistemu velikih
sjever/sjeveroistok – jug/jugoistok i jug/jugoistok -
sjever/sjeverozapad orijentisanih, plitkovodnih do
dubokovodnih transtenzionih depresija talože se
marinski, brakični i slatkovodni sedimenti (južni
Paratetis). Stvaranje ovih bazena bilo je kontrolisano
jakim rasjedima sa horizontalnim kretanjem. Duž
ovih transkurentnih rasjeda u oligocenu je bila
intenzivna vulkanska aktivnost (andeziti Maglaja i
Srebrenice). Tokom miocena i donjeg pliocena,
tereni Bosne su generalno bili izloženi spuštanju,
poslije čega slijedi opće izdizanje koja traje i danas.
Intenziteti izdizanja u Dinaridima su različiti u
zavisnosti od lokacije.
dodirnom području Bosanskog fliša i Dinaridske
ofiolitne zone. U najsjevernijim Dinaridima i južnom
dijelu Panonskog bazena debljina sedimenata iznosi
samo 4-5 km. Granica između kore i gornjeg
omotača najdublja ispod vanjskih Dinarida i nalazi se
na 40-45 km, dalje na sjever ispod ofiolitne zone
Dinarida je na oko 28-25 km, a najplića je manje od
25 km u sjevernim Dinaridima i Panonskom bazenu14.
Na osnovu dubina do Mohorovičićevog
diskontinuiteta15, koja varira od 25 km, u Savsko-
vardarskoj zoni, do 45 km u karbonatnoj platformi
Dinarida, Aljinović je proučavao prostorni raspored i
deformacije Mohorovičićeva diskontinuiteta u
Dinaridima. Tom prilikom je izvršio izdvajanje zona
sa izbočenim i udubljenim površinama
Mohorovičićeva diskontinuiteta. Granice između tih
zona, generalno se poklapaju sa geotektonskim
jedinicama i ukazuju na duboke rasjedne zone16.
Od Savske potoline prema jugu prvo se nailazi na
pleistocensku terasu (cca 160 m iznad nivoa
mora) koja prati dolinu Save i njezinih pritoka.
Terasa izgrađena od starih aluviona i prekrivena
eolskim prašinastim nanosom koji je lesiviran 17
djelovanjem atmosferilija. Brijegovito područje dalje
na jugu izgrađeno je od više ili manje ubranih i
ispremještanih morskih taložina nastalih još krajem
mezozoika i u kenozoiku. Tokom vremena granice
dosezanja morskih ingresija18 u tadašnjim Dinaridima
su se postepeno mijenjale. Istraživanja su pokazala
da od eocena, u sjevernoj Bosni, Panonsko more ne
prodire na jug dalje od linije Bosanski Novi, Prijedor,
Banja Luka, Doboj, Tuzla i Zvornik19. Nakon završetka
pontske ingresije nastupa konačno povlačenje mora
iz Panonskog bazena i obrazuje se hidrografska
mreža slična onoj kakva je danas. Rijeke sliva Save
(Una, Sana, Vrbas, Ukrina, Bosna, Spreča, Tinja,
Drina) probijaju se kroz bosanske planine i povezuju
preostale potoline (Omarsko i Lijevče polje, Brodska
Posavina, Sarajevsko i Sprečko polje). Na područjima
koja su u fazi tektonskog izdizanja urezane su po
stranama rječnih dolina brojne terase. Nekada su
bile povezane rječnim nanosima, ali je tokom
vremena najveći dio tih starih aluviona razoren.
14
T. Dragašević (1977.)
15
T. Dragašević (1974.), Aljinović (1987.)
16
Na ovo ukazuju i podaci dubokog seizmičkog sondiranja i podaci o
površinskoj geološkoj gradji. Aljinović (1987) navodi da su deformacije
Mohorovičićeva diskontinuiteta imale uticaja na oblikovanje geoloških
struktura iznad njega. Zone deformacija Mohorvičićevog diskontinuiteta
spadaju u seizmički aktivne dijelove Dinarida Bosne i Hercegovine, jer se
iznad tih dijelova nalazi najveća koncentracija hipocentara zemljotresa.
17
Levisirano tlo je tlo isprano u gornjem sloju.
18
Ingresija (lat.) je postupno, polagano prodiranje mora u kopno;
ingresijska mora, rubna mora nastala potapanjem obalnih dijelova kopna.
19
I. Sokolić (1979.)
Postpontske sedimentne naslage dinarskih i
panonskih potolina leže više ili manje diskordantno
na svojoj podlozi, pretežno na ugljonosnim
naslagama miocena i pliocena, a u potolinama
sjeverne Bosne, preko ponta. Najčešće to su
fluvijalno-terestrički sedimenti, od postanka više ili
manje levisirani (pliopleistocenska levisirana
svita), ali se ponegdje javljaju i slojevi močvarno -
barskog porijekla, sa tresetom i lignitom (paludinski
slojevi). Gornjepaludinski slojevi su eopleistocenske
starosti, dok su donjepaludinski i srednjepaludinski
slojevi ekvivalenti daka i levanta (srednjeg i gornjeg
pliocena)20.
Kroz najmlađe geološke epohe na teritoriji Bosne
stvorena je prostrana visoravan predstavljena
brdsko-gorsko-planinskim reljefom, međuplaninskim
i predplaninskim depresijama – kotlinama.
Najznačajnija depresija je panonska depresija
(kotlina). Terene sjevernobosanskog tercijera
nadvisuju ostrvske planine: Kozara, Ljubić, Prosara,
Motajica, Trebovac, Majevica. Dalje na jug izdižu
Vlašić, Štit, Vranica, Bitovnja, Jahorina, pa zatim
one najviše koje su u pleistocenu bile pod ledenim
pokrivačem: Bjelašnica, Treskavica, Zelengora i
Volujak. Sjeverna Bosna je i prostor sa velikim
brojem pećina i jama.
Preko cijele Bosne proteže se Dinarski pojas, koji
predstavlja izdignuto i blago, prema sjeveru,
svedenu visiju koja se prema jugu strmo spušta.
Dinarska planinska asimetrija odrazila se na položaj
orografskog razvođa, koje je više pomjereno prema
Jadranskom moru. Dinarska planinska
morfostruktura21 je visoka i vjenačna. Ona se pruža
od sjeverozapada prema jugoistoku. To je glavni
pravac pružanja dinarskih bora. Središnji dijelovi su
20
I. Sokolić (1979.)
Velika debljina gornjeg pleistocena i holocena Sprečkog polja (cca 100 m)
utiče na brzinu tonjenja dna bazena u navedenom razdoblju (cca
1mm/god.), kao i na intenzitet izdizanja planina u zaleđu, sa kojih potiče
materijal kojim je bazen ispunjen. Takav tempo tonjenja je potpuno u
skladu a rezultatima mjerenja ponovljenog preciznog nivelmana. U
Sarajevskom polju najveća debljina kvartara, prema podacima istražnog
bušenja zabilježena je kod mjesta Bačevo, a iznosi oko 70 m. To
močvarno područje već samim svojim izgledom ukazuje na to da teren i
danas tone. (R. Jovanović, 1959.). Kvartarna starost mladih sedimenata
kraških polja potvrdena je nalaskom faune mekušaca i ostrakoda
(A. Sokač, 1968.).
21
Krupni oblik reljefa Zemljine površine nastao kao rezultat
međuovisnosti djelovanja unutarnjih sila i vanjskih procesa (pri vodećoj
aktivnoj ulozi endogenih čimbenika). Takvi oblici reljefa odražavaju
obilježja geološke strukture. Morfostrukture mogu biti pozitivne
(uzvišenja) i negativne (udubljenja).
izdignuti i naborani, a bokovi su joj spušteni. Zbog
toga se između Jadranskog i Panonskog bazena dižu
dugački Dinarski planinski vijenci. Oko planina ili
preko njih prostiru se visoravni, koje su nastale
egzogenim procesima 22 sa kraško-korozionim i
fluvijalnim porijeklom. One se postepeno spuštaju
prema Jadranskom i Panonskom bazenu. Naspram
Dinarske planinske mase na sjeveru Bosne prostire
se Panonska depresija. Panonska depresija jednim
dijelom blago se epirogeno izdiže. Između Dinarskih
planina spuštene su kotline i kraška polja. Kotline su,
kao i planine, u osnovi tektonski reljefni oblici.
Kotline u bosanskoj planinskoj oblasti javljaju se u
nizovima (linearno) ili pojedinačno (izolovano).
Linearne kotline u Bosni najčešće su smještene u
riječnim dolinama.
U dolini Vrbasa nalazi se prostrana Skopaljska
(Uskopska) i sjevernije od nje Banjalučka kotlina. U
dolini Une nalazi se Bihaćka, a u dolini Sane
smještena je prostrama Prijedorska kotlina. U slivu i
dolini Spreče nalazi se Tuzlanska kotlina. Sjeverna
Bosna obiluje vodama, kako riječnim, podzemnim
tako i jezerskim voda. Većina rijeka je brza i svojim
tokom pretežno planinskog karaktera. Planinska
dinarska morfostruktura predstavlja izvorišnu i slivnu
oblast sa koje vode, pretežno površinski, otiču
prema slivovima Jadranskog i Crnog mora. Glavno
razvođe između spomenutih slivova više je
primaknuto prema Jadranskom moru. Površina
Crnomorskog sliva na teritoriji Bosne iznosi 35.700
km² ili 70% ukupnog prostora zemlje. Na teritoriji
koja pripada Crnomorskom slivu, formirani su brojni
površinski riječni sistemi. Rijeke Bosne obrazuju se
od brojnih pritoka, kao što je slučaj sa većinom
glavnih tokova ili direktno od izvora i vrela kao rijeke
Bosna i Una.
Glavnu hidrografsku okosnicu zemlje prema kojoj se
usmjeravaju svi veći tokovi sa prostora države čini
rijeka Sava. Ona teče sjevernom granicom Bosne u
dužini od nešto preko 300 km. Kroz polja rijeke teku
sporo, meandiraju i uzrokuju poplave, peridska, pa i
dugotrajnija plavljenja. Sedimenti koji tamo talože
sastoje se od mulja, a djelomično i od jezerske krede.
Rubovi većih polja, pa i čitava manja polja, prekriveni
su inače plavinom bujičnih tokova. U dolinama rijeka
koje teku sa područja nekadašnjih glečera, očuvane
22
Procesi koji izvana mijenjaju reljefne oblike (erozija, abrazija,
denudacija, korozija i akumulacija).
su terase izgrađene od fluvijalnog nanosa, dok u
samim planinama možemo zapaziti ostatke
nekadašnjih morena, te glečerske cirkove i
valove. Sve te pojave odnose se na posljednje ledeno
doba, na wurm, dok tragovi starijih glacijacija
nisu nađeni23.
Otapanje dinarskih i alpskih lednika ostavilo je vidan
trag u reljefu Dinarida. Rijeke urezuju svoja nova,
dublja korita iznad kojih po bokovima ostaje terasa
napuštenog aluviona. Ta terasa izgrađena je od
rječnih naslaga najmlađeg pleistocena, posljednjeg
stadijala (W3) wurma. S obzirom na nedavnu
prošlost u kojoj je spomenuti aluvion napušten od
strane rijeka (cca 12.000 godina PDV), on je dobro
očuvan u svim riječnim slivovima. Poseban problem
predstavljaju eolski prašinasti sedimenti koji
pokrivaju velike površine na južnom obodu Posavine
i Semberije i u kome se javljaju brojna nalazišta
ljudske kulture srednjeg i mlađeg paleolita i to tako
da bez znakova preloma u profilu srednji paleolit
prelazi u gornji24. U profilu se vidi da se tragovi
soliflukcije25, karakteristični za stadijale, a javljaju se
ispod sloja sa artefaktima, tako da je moguće
zaključuti da su same pronađene kulture zapravo
kasnowurmske i postwurmske (predborealne), tj. da
padaju u razdoblje od prije 15.000 godina do prije
9.000 godina PDV.
SLIKA – Primjer soliflukcije i formiranja terasa
23
J. Roglić (1955.)
24
Đ. Basler (1973.)
25
Soliflukcija (lat.) je klizanje, lagano spuštanje rastresitoga pokrovnog
sloja ili stjenovite mase niz padinu.
 SLIKA – Kvartni sedimenti bosanske Posavine: broj erozionih terasa povećava se idući nizvodno. Npr. u slivu Bosne kod
Sarajeva postoje samo dvije terase koje je moguće identifikovati, dalje kod Visokog vide se tri terase, kod Zenice četiri, a kod
Doboja šest terasa. Iz ovog istraživanja proizilazi zaključak da su se doline naših rijeka razvijale unutrašnjom erozijom. Osim
toga, visina terasnih odsjeka mijenja se na prelazu sa jedne tektonske jedinice u drugu. Tako, npr., u dolini Jale javljaju se
akumulacione terase kod Tuzle na relativnoj visini 4 m, 20 m, 70 m i 90 m, a kod Kreke na 4 m, 20 m, 35 m i 37 m26. Izvor
Praistorija Jugoslovenskih zemalja

Geotektonska karta Bosne i Hercegovine, izvor prof. dr. Hazim Hrvatović

26
I. Soklić (1971.)
Klimatske promjene
U vrijeme kada su paleolitske zajednice nastanjivale
područje sjeverne Bosne, vladali su slični klimatski
odnosi kao i danas, u smislu temperature, padavina i
podjele na godišnja doba27. Klimatske vrednosti bile
su drugačije, ali u okvirima relativnih klimatskih
odnosa kakvi su i danas, sa ponekim izuzecima. Ovaj
jako dugi period prahistorije obilježen je raznim
promjenama kako geografskim tako i klimatskim.
Pomjeranje kontinenata i globalne temperaturne
promjene uticale su na nastajanje suhljih i hladnijih
perioda koji postepeno dobijaju sezonsku narav –
preteča današnje sezonske klime 28 . Ovaj period
obilježava postanak današnjeg rasporeda i pozicija
kontinenata. Globalna geografija postaje slična
današnjoj, bar što se tiče položaja tektonskih ploča i
rasporeda zemljane mase.
Identifikovana su 4 poznata glacijala u paleolitu, u
kojima je prepoznato 9 manjih ledenih udara,
između kojih su trajali kraći periodi 3 interglacijacije,
tj. zatopljenja29. Na vrhuncima glacijalnih perioda
procjena je da je i do 30% zemljine površine bilo
prekriveno ledom. Stvaranje leda u glacijalnim
periodima uticalo je na smanjenje vode u svjetskim
okeanima i smanjenju nivoa čak i preko 100 metara
na cijeloj površini zemlje. Zarobljavanje vode u ledu
utjecalo je i na smanjenje količine vode u atmosferi i
znatno uticalo i na atmosferske prilike tog perioda.
Interglacijalni periodi izazivali su topljenje i
povlačenje leda uz obilne poplave priobalnih regija i
klimu sličniju današnjoj. Veći dio Europe je bio
prekriven ledenim pokrivačem.
Cijela sjeverna Europa je veći dio pleisocena bila
prekrivena ledom koji je dopirao sve do Alpa i
središnje Europe. Ledeni pokrivač na Alpama
prisutan je i danas i čak i danas utiče na klimu u
Europi. Zbog blokade vodenih tokova i smanjenog
isparavanja usljed hladnijeg zraka, južno od ledenog
pokrivača akumulirala su se ogromna jezera. Rijeke
su bile veće i sa više pritoka, a sve su i imale stabilniji
tok. Europska jezera su također bila veća, vjerovatno
zbog smanjenog ispravanja. S druge strane, tadašnje
pustinje su bile značajno suhlje i prostranije. Zbog
27
Brunnacker and Đ. Basler (1967.)
28
Van Andel and H. Tjeerd (1994.)
29
G. M. Richmond and D. S. Fullerton (1986.)
smanjenja okeanskog i drugog ispravanja, bilo je i
znatno manje kiša što je uzrokovalo suhlju klimu.
Historijski, 4 perioda alpskih glacijala nazivaju se:
Gunz, Mindel, Riss i Wurm a interglacijala Gunz-
Mindel, Mindel-Riss i Riss-Wurm. Drugdje na planeti
oni se nazivaju drugačije. U novije vrijeme ovi nazivi
se manje koriste a zamjenjeni su numeričkim
nazivima glacijal 1, glacijal 2, glacijal 3 i glacijal 4,
odnosno interglacijal 1, interglacijal 2 i interglacijal 3.
Glacijal 1 (Gunz) traje od 800.000 do otprilike
600.000 prije današnjeg vremena (PDV) 30. Nakon
njega dolazi period zatopljenja Interglacijal 1 (Gunz-
Mindel) koji traje od kraja glacijala 1 do otprilike
478.000 PDV, nakon čega počinje glacijal 2 (Mindel)
koji traje do otprilike 424.000 PDV31. Ovaj period je
obilježio najveće zahlađenje u posljednja 2.000.000
godina32! Nakon njega usljedio je period ponovnog
zatopljenja poznat kao interglacijal 2 (Mindel-Riss)
koji je trajao do otprilike 374.000 PDV (u područiju
oko Alpa od 340.000 do 325.000 PDV). Nakon njega
došao je glacijal 3 (Riss) koji počinje oko 352.000
PDV a završava oko otprilike 130.000 PDV. Nakon
njega slijedi interglacijal 3 (Riss-Wurm) koji traje do
otprilike 115.000 PDV33 i posljednji je interglacijalni
period. Njegova zanimljiva karakteristika je da je
nivo mora bio 6-9 m veći nego danas34. Nakon njega
usljedio je period ponovnog zahlađenja nazvan
glacijal 4 (Wurm) koji je imao svoj maksimum negdje
prije otprilike 25.000 PDV 35 a ovaj period traje i
danas.
30
U. Reinmann (2004.)
The Gunz or Günz glaciation (German: Günz - Kaltzeit, also Günz -
Glazial, Günz - Komplex or Günz - Eiszeit), also sometimes
the Günz, Gunzian glaciation or Günz glacial stage, is a glacial stage of
the Pleistocene epoch. It is the oldest glaciation of the Pleistocene in the
traditional, quadripartite glacial classification of the Alps, although there
are signs of even older glaciations in the Alpine Foreland, so that today it
is reckoned that there were at least eight to 15 glacial periods. The name
goes back to Albrecht Penck and Eduard Brückner, who named this ice
age after the River Günz in their multi-volume work, Die Alpen im
Eiszeitalter ("The Alps in the Ice Age Period") which was published
between 1901 and 1909. Its type region is the Iller-Lech Plateau. The
Günz followed the Danube-Günz interglacial and was ended by
the Günz-Haslach interglacial. The corresponding stage in North Europe
was the Elbe glaciation (Elbe-Kaltzeit or, obsolete, Elbe-Eiszeit). The
Günz is thought to have run from 800 000 to 600.000 years ago. Possible
geological correlations suggest it may have begun 900.000 years ago.
31
L. E. Lisiecki and M. E. Raymo (2005.)
32
J. D. Scourse (2006.)
33
D. Dahl-Jensen and others core 2013.)
34
A. Dutton and K. Lambeck (2012.)
35
P. U. Clark and others (2009.)

SLIKA – Približni prikaz najvećeg širenja ledenog pokrivača
u glacijalu 2
SLIKA – Promjena dubine mora (u metrima) kroz
glacijacije i interglacijacije
Prirodne katastrofe
Prirodne katastrofe nastaju djelovanjem prirodnih
sila, a manifestiraju se kao nastajanje potresa,
požara poplave, suše, snježne lavine, olujnog
nevremena, odrona i klizanja tla, orkanskih vjetrova,
vulkanskih erupcija i dr. A kao takve nisu zaobišle ni
prostor sjeverne Bosne. Prirodne katastrofe su bile
nezaobilazan dio ljudske svakodnevnice i kroz cijelu
prahistoriju nekad su na njih uticale više a nekad
manje zavisno od regije u kojoj su boravili. Prirodne
katastrofe su uveliko uticale i na migracije i širenje
raznih populacija. Prirodne katastrofe možemo
definisati kao pokrete tla (vulkanske erupcije,
zemljotresi, lavine, klizišta i lahari36), pokrete vode
36
Lahar je je tip blatnog toka ili toka drobine, sastavljenog od
piroklastičnog materijala, drobine stena i vode. Ovaj materijal se kreće
od vulkana, obično riječnom dolinom.
(poplave, cunami i limničke erupcije37), promjena
klime (oluje, cikloni, suša, grad, toplotni talasi,
tornado), vatra (požari), bolesti (epidemije i glad) te
izvaplanetarni (meteori, sunčeve baklje i razna
zračenja). Zemlja se zagrijavala, ledenjaci su nestajali
i more je potapalo kopnene nizine. Rasterećeno od
leda, tlo se mjestimice podiglo (izostatski povrat),
prije uspostave nove ravnoteže. Na području
Sjevernoga mora pojavila se Doggerska zemlja
(Doggerland), koja je koja je postala privlačno
područje za mnoge životinjske vrste, i također za
ljude, sve dok nije nestala. Uzdignuti tereni mijenjali
su prirodne vodene tokove. U sjevernoj Europi voda
se skupljala u "šancima" uz rub sve manjih ledenjaka.
Baltik je tvorio jezero do prije 10.600–8.400 godina a
u sjeverozapadnoj Rusiji nastao je sistem glacijalnih
jezera, s odvodom u Baltik, jer su nabori tla
sprečavali odljev na jug. Crno more, koje se na
početku odledbe napunilo slatkom (otopinskom)
vodom, počelo se sužavati i smanjivati, sve dok se
nije spustilo ispod razine Sredozemlja.
Erupcije vulkana
Erupcije vulkana su bile sastavni dio svakodnevnog
života ljudi u paleolitu. Velike erupcije vulkana utiču
na život na veliko dijelu planete (neki i na cijelu
planetu) stvarajući velike oblake prašine, zaklanjajući
sunce i prouzorukuju kraće i duže hladne vulkanske
zime koje prouzrokuju propadanje flore i faune. Prije
74.000 godina eruptirao je vulkan Toba na Sumatri,
najveća erupcija u posljednjih 450 milijuna godina,
pa bi pepeo i prah izbačen u Zemljinu atmosferu
uzrokovao nekoliko godina vrlo hladnih vulkanskih
zima. Vulkanska aktivnost koja je stvorila sibirske
trape prije 250 milijuna godina bila jedna od najvećih
u historiji Zemlje – pretpostavka je da je taj
vulkanizam imao utjecaj na golemo uništenje na
kraju permskog razdoblja. Vulkani u Europi imaju
37
Jezerska erupcija ili limnička erupcija predstavlja izuzetno rjedak oblik
prirodne katastrofe tokom koje se velike količine rastvorenog ugljen-
dioksida sa dna neke jezerske depresije iznenada u vidu snažne erupcije
oslobađaju u atmosferu uzrokujući velika razaranja kako na samom
jezeru, tako i u neposrednoj okolini. Takav vid erupcije je često praćen i
snažnim cunami talasima čiji pokretač je upravo ugljen-dioksid sa dna
jezera. Jezera koja su potencijalna žarišta ovakvih erupcija nazivaju se
limnoaktivnim ili eksplozivnim jezerima. Limnoaktivna jezera sadrže
velike količine ugljen-dioksida, obično su jako duboka što dovodi do
velikih razlika u temperaturi jezerske vode (posebno je ta razlika očita
između površinskog sloja i dna). Naučnici vjeruju da okidači za ovakve
erupcije mogu biti druge prirodne katastrofe poput zemljotresa ili
vulkanskih erupcija, ali i drugi vidovi snažnih eksplozija u blizini jezera.
dugu historiju i većinom su nastali prilikom sudara
Afričke i Euroazijske ploče. Jedan od najuticajnijih
događaja u prahistoriji je i erupcija vulkana
Campanian Ignimbrite (CI), u regiji Campania, Napulj
u južnoj Italiji. Prema istraživanjima veća erupcija
vulkana se desila nekih 40.0000 PDV38 a prije nekih
15.000 PDV i manja erupcija. Velika erupcija se
smatra najvećom erupcijom u Europi u zadnjih
200.000 godina39. Komadi vulkanskog materijala u
toku erupcije, koja je trajala 2 do 4 dana, padali su i
na istočnu jadransku obalu i oblak pepela koji je
prekrio površinu od 7.000 km² u jugoistočnoj Europi i
istočnoj Aziji, djelimično dospjevši i do centralne
Rusije 40 . Ova erupcija je izazvala veliku emisiju
sumpordioksida u atmosferu uništavajući putem
kiselih kiša sav biljni i životinjski svijet u godinama
koje će usljediti poslije katastrofe. Ova erupcija se
donekle poklapa sa završetkom srednjeg i početkom
gornjeg paleolita i pokazuje sloj pepela između ovih
kultura u jugoistočnoj Europi. Na mnogim lokacijama
ova prirodna katastrofa je uzrokovala i veći
diskontinuitet u naseljavanju određenih lokacija i
regija41. Smatra se da je ovaj događaj uticao i na
nestajanje Homo neandertalaca 42 . Promjena
temperature (pad temperature usljed oblaka od
pepela) u vremenu nakon erupcije najviše se osjetila
u jugoistočnoj Europi i zapadnim dijelovima Azije na
osnovu modela Benjamin A. Black i uticala na finalno
nestajanje Neandertalaca kao i na naknadno
teritorijalno širenje i kulturni napredak homo
sapiensa43.
Vulkan Roccamonfina u Campania, južna Italija je
aktivan od prije 650.000 PDV sa većim erupcijama od
385.000 PDV i ponovo 52.000 PDV. U mjestu
Ciampate del Diavolo blizu vulkana pronađeni su
okamenjeni otisci hominida, vjerovatno Homo
heidelbergensis, starosti 345.000 PDV.
Jedna od najstarijih europskih erupcija je erupcija
vulkana Cimini sjeverozapadno od Rima u Italiji.
Predviđa se da se erupcija desila oko 800.000 PDV.
Zatim vulkan Drangey, Skagafjörður fjord, Island,
700.000 PDV. Vulkan Sabatini, Lacio, centralna Italija
38
Various autors (2016.)
39
Live Science (2012.)
40
S. L. Engwell and others (2011.)
41
Various autors (2016.)
42
J. Fisher (2015.)
43
B.A. Black and others (2015.)
otprilike 374.000 PDV. Vulkan u jezeru Bracciano,
Lacio, Italija 600.000 PDV, vulkan u jezeru Bolsena,
centralna Italija 370.000 PDV. Zatim vulkan Amiata
(La Vetta), Toskana, Italija koji je erupirao prije
300.000 PDV. Vulkan Rodderberg, Wachtberg near
Bonn, Germany koji je erupirao 250.000 PDV, vulkan
na ostrvu Santorini (Thera), Grčka 180.000 PDV,
vulkan Kos-Nisyros, Caldera, Grčka 161.000 PDV,
zatim Ustica sjeverozapadno od Sicilije 160.000 PDV,
vulkan u jezeru Vico, Lacio, Italija 95.000 PDV, vulkan
na ostrvu Santorini (Thera), Grčka 70.000 PDV i
vulkan na planini Vulture, Basilicata, Italija negdje
oko 40.000 PDV. Vulkan Sabatini, Lacio, centralna
Italija otprilike 40.000.
Značajna je i erupcija vulkana na ostrvima u
Aolianskom arhipelagu, ostrvo Filicudi sjeverno do
Sicilije, koja se desila oko 37.000 PDV44. Zatim vulkan
na ostrvu Alicudi prije 27.000 PDV, vulkan na ostrvu
Santorini (Thera), Grčka 21.000 PDV, vulkan Vezuv,
Napulj, južna Italija 18.300 PDV i 16.000 PDV, vulkan
u jezeru Laacher, Rhineland-Palatinate, Germany
13.000 PDV, vulkana na ostrvu Salina 12.000 PDV i
Panarea prije 10.000 PDV. Od ostalih erupcija
vulkana Lauro na jugoistočnoj Siciliji koji je erupirao
nekad u pleisocenu.
SLIKA – Erupcija vulkana Campanian Ignimbrite 40.000
PDV i raznošenje vulkanskog materijala i prašine
Zemljotresi
Zemljotres je oscilovanje čestica tla izazvano
prirodnim ili vještačkim uzrocima. Posledica su
oslobođene zemljine unutrašnje energije. Za skup
svih seizmičkih pojava upotrebljava se zajednički
naziv seizmizam. Seizmizam ili potresi su iznenadna i
kratka podrhtavanja djelova Zemljine kore.
44
Alicudi (2016.)
Zemljotres ili potres (trus) nastaje usled pomeranja
tektonskih ploča, kretanja Zemljine kore ili pojave
udara, a posledica je podrhtavanje Zemljine kore
zbog oslobađanja velike energije. Tektonske ploče se
godišnje pomjere 2 do 3 cm ali nasuprot tome
zemljotresi se dešavaju vrlo često.
Jedan od najstarijih poznatih zemljotresa u Europi je
u Osning Thrust, sjeverna Njemačka 1.590.000 ±
16.000 (1.310.000 ± 15.000) 45 . Teritorij između
zapadne Bohemia i Vogtlanda zemljotres između
475.000 PDV do 145.000 PDV. Teritorij Roer na
tromeđi Belgije, Njemačke i Holandija u paleolitu
potresla su tri zemljotresa. Prva dva negdje oko
20.000 PDV a treći 28.000 – 35.000 PDV46.
Pomjeranje glečera
U posljednjem glacijalnom razdoblju velik dio
sjeverne Europe, Azije, Sjeverne Amerike, Grenlanda
i Antarktike prekriven je ledenim pločama. Led je bio
debeo čak tri kilometra tijekom posljednjeg
glacijalnog maksimuma prije oko 20.000 godina.
Ogromna težina ovog leda uzrokovala je da se
površina zemljinog kora deformira i gura prema
dolje, prisilivši viskoelastični plašt materijala da teče
od opterećene regije. Na kraju svakog glacijalnog
razdoblja kada se glečeri povukli, uklanjanje težine iz
depresivne zemlje dovelo je do sporog (i još uvijek u
tijeku) uzdizanja ili odbijanja zemlje i povratnog
protoka materijala plašta natrag pod deglacirajućim
područjem. Zbog ekstremne viskoznosti plašta,
potrebno je mnogo tisuća godina da zemlja postigne
ravnotežu.
Požari
Požar je nekontrolirano, stihijsko kretanja vatre po
površini47. Požari mogu biti podzemni i prizemni. Kod
podzemnih većinom gori treset ili neki sličan
materijal. Prizemni požar, nastaje kada se zapali
pokrov tla, humus, lišće, iglice, mahovina, suha trava,
suho drvo, panjevi. To je najčešċi oblik šumskih
požara, brzo se širi , ima obilje plamena i vrućine.
Ugljenisani fosilni ostaci biljke rhyniophytoid
pronađeni na granici između Welsa i Engleske, od
45
C. Brandes (2013.) / T. Fischer and others (2014.)
46
T. Camelbeeck and M. Meghraoui (1998.)
47
Za nastanak požara potrebna je određena temperatura, pritisak i
količina kisik, ako se jedno od toga ukloni, požar prestaje.
prije 420.000.000 PDV ukazuju na postojanje požara
još u to vrijeme48. Takve požare pretežno izazivaju
udari gromova, iskre prilikom odrona stijena,
spontana sagorijevanja i erupcije vulkana49. Požari su
uveliko pomogli i pri stvaranje raznovrsnijih šumskih
ekosistema te razvoja i evolucije flore i faune
generalno 50 . Sagorjevanjem biološkog materijala
potrebne hranjive tvari se vraćaju nazad u zemlju5152.
Požari u tundrama su normalan uzročno-posljedični
fenomen. Akumulacija gorivog materijala i njegovo
paljenje i sagorjevanje je kontinurian proces u
tundrama. Istraživanje požara u tundrama
sprovedeno na Aljasci pokazala su da se požari
javljaju u razmaku od 150 do 200 godina u zavisnosti
od količine suhog materijala i konfiguracije terena53.
Hominini su vjerovatno prvu vatru do koje su došli
uzeli iz požara. Hominini su takođe izazivali požare
slučajno i namjerno. Većinom vjerovatno zbog
čišćenja terena i za potrebe lova.
Poplave, suše i padavine
Poplava je prirodna pojava koja označava
neuobičajeno visoki vodostaj u rijekama i jezerima,
zbog koga se voda iz riječnog korita ili jezerske zavale
prelijeva preko obale te plavi okolno područje.
Uzroci poplava rijeka i jezera najčešće su visoke
oborine, odnosno naglo topljenje snijega i leda, dok
je kod mora i velikih jezera uzrok obično potres,
neuobičajeno snažna oluja ili djelovanje vulkana.
Prema uzrocima nastanka poplave se mogu podijeliti
na: poplave nastale zbog jakih padavina, poplave
nastale zbog nagomilavanja leda u rijekama, poplave
nastale zbog klizanja zemljišta ili potresa.54.
Suša je izuzetno suho razdoblje kada su zalihe vode u
tlu i vodotocima smanjene zbog pomanjkanja
oborina. Nasuprot drugih prirodnih nesreća suša se
48
A. C. Scott and I.J. Glasspool (2006.)
49
A. C. Scott (2000.)
50
D. A. DellaSala and C. T. Hanson (2015.)
51
R. L. Hutto (2008.)
52
D. C. Donato, and others (2009.)
53
P. E. Higuera and others (2011.)
54
S obzirom na vrijeme formiranja vodenog talasa poplave se mogu
razvrstati na: mirne poplave - poplave na velikim rijekama kod kojih je
potrebno deset i više sati za formiranje velikog vodenog talasa, bujične
poplave - poplave na brdskim vodotocima kod kojih se formira veliki
vodeni talas za manje od deset sati i akcidentne poplave - poplave kod
kojih se trenutno formira veliki vodeni talas.
pojavljuje polagano, traje dugo, uz zahvaća velika
područja iako njenu prostornu raspodjelu nije
moguće unaprijed točno locirati.
Padavine su svi oblici kondenzovane i sublimirane
vodene pare u zraku, koji se na zemljinoj površini
pojave u tečnom ili čvrstom obliku. Padavine se
dijele u dve grupe: niske padavine (rosa, slana, inje i
poledica) i visoke padavine (kiša, rosulja, ledena kiša,
snijeg, susnježica, zrnasti snijeg, ljutina, krupa,
sugradica i grad).

Padavine iz oblaka mogu se obično podjeliti na 3 tipa:

SLIKA – Mapa prosječnih godišnjih padavina u Europi za
period 1940. – 1995.
Najpoznatiji sušni periodi su mlađi sušni period (en.
Younger dryas) od 12.900 do 11.700 PDV i stariji
sušni period (Older dryas), oko 14.000 PDV i trajao je
oko 200 – 400 godina, zatim najstariji sušni period
(Oldest dryas) koji je trajao od 19.000 do 15.000 PDV.
sipeće, frontalne i pljuskovite. Sipeće padavine
padaju iz neprekidnih, gustih oblaka zvanih stratusi.
To su sitne kapljice vode ili sitne kapljice snijega.
Frontalne padavine padaju iz neprekidnih slojeva
oblaka, altostratusa i nimbostratusa. Vezana su za
vazdušna strujanja na toplom frontu. Pljuskovite
padavine padaju iz nestabilnih oblaka
kumulonimbusa. Ove oblake karakteriše kratkotrajne,
ali i jake padavine, sa čestim promjenama intenziteta.
Glavne padavine su kiša sa krupnim kapima i snijeg
sa krupnim pahuljicama.

Zaključak. Sjeverna Bosna se geografski nalazi u okviru centralnoeuropskog panonskog bazena i to na njegovoj južnoj granici.
Centralnoeuropski panonski bazen zatvoren je planinskim lancima Karpata, Dinarida i Alpa, osim na mjestima gdje najveća
europska rijeka Dunav ulazi, tj. izlazi iz bazena. Sjeverna Bosna je geografska regija ograničena sa planinskim lancem Dinarida
sa juga, rijekom Drinom sa istoka, rijekom Savom a sjevera i rijekom Unom sa zapada. Po sastavu, tla u sjeverno Bosanskoj
regiji su prilično heterogena. Teritorij sjeverne Bosne je pretrpio brojne promjene izazvane geološkim procesima tokom
vremena da bi imao današnje geo-morfološke karakteristike. Usljed dugotrajnih djelovanja endogenih potisaka, kao i
magmatske aktivnosti, naslage bosanskih škiljavih planina su metamorfizirane i sada ih čine: mermeri, škiljci, metamorfizirani
dolomiti i krečnjaci. Kroz najmlađe geološke epohe na teritoriji Bosne stvorena je prostrana visija predstavljena brdsko-
gorsko-planinskim reljefom, međuplaninskim i predplaninskim depresijama – kotlinama. Stijene koje grade današnji prostor
sjeverne Bosne istaložene su u marinskoj sredini nekadašnjeg okeana Tetis i u različitim geološkim razdobljima. Od savske
potoline prema jugu prvo se nailazi na pleistocensku terasu (cca 160 m n.m.) koja prati dolinu Save i njezinih pritoka. Terasa
izgrađena od starih aluviona i prekrivena eolskim prašinastim nanosom koji je lesiviran djelovanjem atmosferilija. Brijegovito
područje dalje na jugu izgrađeno je od više ili manje ubranih i ispremještanih morskih taložina nastalih krajem mezozoika i u
kenozoiku. Mezozojske naslage imaju najveće teritorijalno razviće i grade unutrašnju, centralnu i vanjsku zonu Dinarida.
Mezozojsko razdoblje u Dinaridima predstavljeno je pretežno karbonatnim i klastičnim naslagama. Otapanje dinarskih i
alpskih lednika ostavilo je vidan trag u reljefu Dinarida. Rijeke urezuju svoja nova, dublja korita iznad kojih po bokovima
ostaje terasa napuštenog aluviona. Ta terasa izgrađena je od rječnih naslaga najmlađeg pleistocena, posljednjeg stadijala (W3)
wurma. U paleolitu, na području sjeverne Bosne, vladali su slični klimatski odnosi kao i danas, u smislu temperature, padavina
i podjele na godišnja doba. Razne prirodne katastrofe uticale su i na sjevernu Bosnu od kojih je najznačajnija erupcija vulkana
Campanian Ignimbrite (CI), u regiji Campania, Napulj u južnoj Italiji.
 Literatura
 K. Brunnacker i Đ. Basler: Položaj sjevernobosanskog
paleolitika u prirodnom ambijentu Wurmskog doba
Jugoslavije (1967.)
 V. Jelaška: Stratigrafski i sedimentološki odnosi senonsko-
paleogenskog flisa šireg područja Trebovca - sjeverna
Bosna (1978.)
 J. Pamic: Some geological problems of the Dinaride
ophiolites and their associations (1982.)
 J. Pamic: Correlation between Mesozoic spilite–
keratophyre associations of the continental and oceanic
crust origin as exemplified by the Dinarides (1982.)
 G. M. Richmond and D. S. Fullerton: Summation of
Quaternary glaciations in the United States of America
(1986.)
 R. Hadžiselimović: Uvod u teoriju antropogeneze (1986.)
 B. Aljinović i drugi: Novi podaci o dubinskoj geološkoj
građi i seizmotektonski aktivizam u zonama Jugoslavije
(1987.)
 J. Imbrie and K. P. Imbrie: Ice ages - Solving a mistery
(1994.)
 Van Andel and H. Tjeerd: New Views on an Old Planet - A
History of Global Change (1994.)
 J. Pamic and others: Geodynamic evolution of the central
Dinarides (1998.)
 T. Camelbeeck and M. Meghraoui: Geological and
geophysical evidence for large palaeo-earthquakes with
surface faulting in the Roer Graben (1998.)
 J. Pamic and V. Tari-Kovacevic: Geodynamic evolution of
the northern Dinarides and South Pannonian Basin (1998.)
 C. Scott: The Pre-Quaternary history of fire (2000.)
 J. Pamic and others: Geodynamic and petrogenetic
evolution of Alpine ophio-lites from the central and
northwest Dinarides: an overview (2002.)
 U. Reinmann: Auf den Spuren der Eiszeit im Raum
Wangen a. A.: Neue Erkenntnisse auf Grund von
bodenkundlichen Untersuchungen im Endmoränengebiet
des Rhonegletschers (2004.)
 L. E. Lisiecki and M. E. Raymo: A Pliocene-Pleistocene
stack of 57 globally distributed benthic d18O records
(2005.)
 J. D. Scourse: The Isles of Scilly (2006.)
 H. Hrvatović: Identifikacija i procjena geoloških hazarda-
zemljotresa (2006.)
 C. Scott and I. J. Glasspool: The diversification of Paleozoic
fire systems and fluctuations in atmospheric oxygen
concentration (2006.)
 R. L. Hutto: The Ecological Importance of Severe Wildfires:
Some Like It Hot (2008.)
 D. C. Donato, and others: Vegetation response to a short
interval between high-severity wildfires in a mixed-
evergreen forest (2009.)
 P. U. Clark and others: The Last Glacial Maximum (2009.)
 P. E. Higuera and others: Variability of tundra fire regimes
in Arctic Alaska: Millennial-scale patterns and ecological
implication (2011.)
 S. L. Engwell and others: The Campanian Ignimbrite
eruption: inferring eruption characteristics from distal
submarine deposits (2011.)
 Dutton and K. Lambeck: Ice volume and sea level during
the last interglacial (2012.)
 Live Science: Ancient Super-Eruption Larger Than Thought
(2012.)
 D. Dahl-Jensen and others: Eemian interglacial
reconstructed from a Greenland folded ice core 2013.)
 C. Brandes: Soft-sediment deformation structures in NW
Germany caused by Late Pleistocene seismicity (2013.)
 T. Fischer and others: Intra-continental earthquake
swarms in West-Bohemia and Vogtland (2014.)
 J. Fisher: Did a Volcanic Eruption Kill Off the Neandertals?
(2015.)
 B.A. Black and others Campanian Ignimbrite volcanism,
climate, and the final decline of the Neanderthals (2015.)
 Alicudi: Global Volcanism Program (2016.)
 Various autors: Heinrich event 4 characterized by
terrestrial proxies in southwestern Europe (2016.)
 Various autors: Volcanic risk in Campi Flegrei - past,
present, future (2016.)