BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

Federalno ministarstvo unurašnjih poslova
Federalno ministarstvo unutarnjih poslova
POLICIJSKA AKADEMIJA
SARAJEVO

POLAZNIK:____________________________________________________

ZAVRŠNI RAD

NASTAVNI PREDMET:__________________________________

TEMA:__________________________________________________________

Datum: 08. 12. 2017.godine

 SADRŽAJ

1. UVOD.....................................................................................................................................3

2. UVIĐAJ..................................................................................................................................4

2.1. Karakteristike uviđaja......................................................................................................5

2.2. Zadaci uviđaja..................................................................................................................5

2.3. Uviđajni organ...............................................................................................................10

2.4. Kriminalitički tehničar kao stručno lice........................................................................10

3. OBEZBJEĐENJE LICA MJESTA.......................................................................................12

4.TRAGOVI..............................................................................................................................18

4.1. Pojam traga.....................................................................................................................18

4.2. Kriminalistička obrada lica mjesta kao metod pronalaženja, izuzimanja i obrade
tragova...................................................................................................................................20

4.3. Otkrivanje, izazivanje, fiksiranje i kriminalističko-operativni značaj tragova izazvanih

na licu mjesta.........................................................................................................................22

5. ZAKLJUČAK.......................................................................................................................27

6. LITERATURA......................................................................................................................28

7. PRILOZI...............................................................................................................................29

ZAPISNIK O ZAVRŠNOM ISPITU........................................................................................30

2
 1. UVOD

Kvalitetnom kriminalističkom obradom lica mjesta, kriminalistika objedinjuje metode drugih

nauka i zakonskih pravila da bi ispunila svoj osnovni cilj i obezbijedila dokaze upotrebljive u
daljem krivičnom postupku. Bez obzira na moguće specifičnosti, sadržina svake
kriminalističke obrade lica mjesta odnosi se na: obezbjeđenje lica mjesta, prikupljanje
obavještenja na mjestu kriminalnog događaja, vršenje uviđaja i dokumentovanje,
rekonstrukcija, kriminalistički eksperiment, situaciona vještačenja, prepoznavanje lica mjesta.
Aktivnosti van mjesta kriminalnog događaja, koja se odnosi na ispitivanje i izazivanje
latentnih tragova krivičnog djela i slične postupke, takođe spadaju u širi pojam kriminalističke
obrade lica mjesta. Kriminalistička obrada lica mjesta je od izuzetnog značaja, kako u
kriminalističkom, tako i u krivičnoprocesnom aspektu. Sa kriminalističkog aspekta,
pronalaženje materijalnih tragova na licu mjesta je izuzetno bitno, jer se na osnovu
pronađenih tragova, kao i cjelokupnog izgleda lica mjesta postavljaju adekvatne verzije kako
o izvršiocu, tako i o drugim relevantnim okolnostima krivičnog djela. Pored toga, pronađeni
tragovi često omogućavaju eliminaciju lica, odnosno sužavanje kruga osumnjičenih, a
nerijetko omogućavaju i samu identifikaciju lica, odnosno mnogi tragovi imaju identifikacioni
karakter. Međutim, s obzirom na to da se određeni tragovi ne mogu pronaći na licu mjesta
samim posmatranjem zbog vlastite specifičnosti (minijaturni, mala koncentracija,
zamaskirani), isti se posebnim metodama, uz posebnu opremu i sa posebno obučenim licima
moraju konstatovati, a zatim se učiniti podesnim za samo tumačenje tih tragova, kako sa
kriminalističkog, tako i sa krivičnoprocesnog aspekta.
U nastavku rada prvo ćemo se osvrnuti na proces uviđaja, s obzirom da je obezbjeđenje lica
mjesta i tragova, dio samog tog procesa.

3
 2. UVIĐAJ

U teoriji ne postoji jedinstvena definicija uviđaja. To ne iznenađuje ako se zna da je riječ o

kompleksnoj istražnoj radnji sa veoma složenim kriminalističkim sadržajima. Najkraće
rečeno, za jedne je to, barem prema prezentiranim stavovima, rad na mjestu krivičnog djela,
odnosno, neposredno opažanje uviđajnog organa, kao i određeni poslovi izvan mjesta
krivičnog djela (uviđaj nad licima i stvarima), dok drugi uviđaj proširuju i na neke prateće (ali
od uviđaja neodvojive) radnje. To su osiguranje mjesta krivičnog događaja, te postupanje sa
predmetima i tragovima pronađenim na mjestu krivičnog događaja. Iz ovih napomena
proizilazi da se uviđaj može različito definisati. U osnovi se može reći da postoji uviđaj u
užem (procesnom) i širem (procesno-kriminalističkom) smislu. Naravno, ta podjela isključivo
je teorijskog karaktera, dok je to u praksi jedinstvena cjelina koja ima svoju formu, tok i
sadržaj.

Ističući da je definisanje pojma uviđaja jedno od spornih pitanja, kojem se ponekad i olako
prilazi, Vodinelić smatra da prihvatljiv pojam mora sadržavati četiri elementa. Ti elementi
su1:

 čulno opažanje subjekata uviđaja, uz istovremenost misaonih logičkih operacija kao

jedinstva čulnog i racionalnog;

 neposredno ispitivanje i proučavanje materijalnih objekata kao predmeta uviđaja;

 istovremenost kriminalističko-procesnog sadržaja rada i

 stvaranje verzija

Što je najznačajnije od svega, ovaj autor se nije zadržao samo na određivanju elemenata koje
bi morao sadržavati savremeni pojam uviđaja, već je, na osnovu toga, odredio i sam pojam,
koji glasi: uviđaj je procesno regulisan sistem kriminalističko-taktičkih i tehničkih radnji, pri
čijem obavljanju čulnim opažanjem (neposrednim ili opažanjem putem “produžetaka” čula) i
izučavanjem materijalnih objekata, uz pomoć verzija koje se (na osnovi indukcije, dedukcije,
generalizirajuće apstrakcije, komparacije, analize i sinteze) planiraju i provjeravaju paralelno
s hodom uviđaja, vrši fiksiranje cjelokupne situacije na licu

1
Doc.Dr. Borislav Petrović, Uvod u kriminalistiku, FSK/S – 06/06, Priština, 2006.godine
4
mjesta kao materijalno-idealnog sistema (stanja, obilježja, svojstva i međusobnih veza i
odnosa dokaznih informacija) u njegovom nepromjenjenom originalnom obliku radi
razjašnjavanja strukture krivičnog događaja.

2.1. Karakterisitike uviđaja

Prema odredbama ZKP (član 254.) uviđaj na licu mjesta se poduzima da bi se ispitali
prikupljeni dokazi ili razjasnile činjenice koje su važne za krivični postupak.

Uviđaj je krivičnoprocesna istražna radnja koja se provodi po kriminalističkoj metodologiji.

Krivičnoprocesna, prevashodno, jer je regulisan normama ZKP-a. Istražna iz više razloga.
Prvo, prema ZKP-u, uviđaj je svrstan u istražne radnje, a ima i naglašenu istražnu funkciju.
Najzad, posmatrano i sa kriminalističkog aspekta, uviđaj je apsolutno u funkciji istraživanja i
dokazivanja. Kada kažemo da se provodi po pravilima kriminalistike, mislimo na
nepostojanje procesnih pravila, jer se iz ZKP-a ne vidi kako se vrši uviđaj. Čak je i
krivičnoprocesna nauka štura u tom pogledu, pozivajući se i sama na kriminalistiku. Iz
zakonske norme je vidljivo da postoji formalno-pravni osnov poduzimanja uviđaja u vidu
naredbe javnog tužioca ili suda.

2.2. Zadaci uviđaja

Postoje tri globalna zadatka uviđaja, i to:

 pronalaženje, prikupljanje i osiguranje stvarnih dokaznih informacija u vidu

objektivnog nalaza,
 istraživanje stvarnih dokaznih informacija i drugih raspoloživih informacija radi
dobivanja saznanja o načinu učinjenja krivičnog djela, i
 identifikacija učinitelja i žrtve ako su nepoznati, i osiguranje njihove dostupnosti, ako
su poznati.

Navedeni zadaci uviđaja, u pravilu, postižu se:

(a) pregledom mjesta događaja u užem i širem smislu, u cjelini,

5
(b) pregledom objekata napada i ostalih predmeta na mjestu događaja za koje se pretpostavlja
da su u vezi s učinjenim krivičnim djelom,

(c) pregledom tragova u vezi s krivičnim djelom,

(d) pregledom sumnjivih lica, oštećenog i drugih lica i

(e) korištenjem personalnih izvora informacija, što ne spada u vršenje uviđaja, ali bi se trebalo
odvijati paralelno s provođenjem uviđaja kad takvi izvori postoje, radi kontrole rezultata
uviđaja.

Na temelju iznesenog stanovišta moguće je konkretizovati pojedine zadatke uviđaja koji se

odnose na krivično djelo, učinioca i dokaze kojima se djelo može staviti na teret učiniocu.
Praktično, svaki uviđaj trebao bi se planirati i vršiti na osnovu zlatnih pitanja kriminalistike:2

 šta (se desilo),

 gdje (se desilo),
 kada (se desilo),
 kako (se desilo),
 čime (je učinjeno),
 s kim (je učinjeno),
 ko ili što je objekat napada,
 zašto (je učinjeno) i
 ko (je učinioc)

Prevashodni zadatak uviđaja jeste da odgovori na pitanje

radi li se o krivičnom djelu ili ne. Postavljanjem zlatnog
pitanja šta se desilo, uviđajem, u konkretnom slučaju, možemo dobiti različite odgovore.
Uzmimo npr. situaciju da je prijavljeno krivično djelo ubojstva i da je uviđajni organ izlaskom
na mjesto događaja zatekao i ljudski leš. Postavljanjem zlatnog pitanja šta se desilo, moguća
su četiri različita odgovora, i to: ubojstvo, samoubojstvo, zades (slučaj) ili prirodna smrt. Kao
što vidimo, samo jedan odgovor odnosi se, prevashodno, na krivično djelo. Međutim, kako su
u praksi moguće različite situacije, treba imati na umu da se može raditi i o krivičnom djelu
navođenje na samoubojstvo i pomaganje u samoubojstvu. Takođe, pravi zades, odnosno
nesretni slučaj treba nedvosmisleno utvrditi, jer se može raditi o štetnoj posljedici
2
Doc.Dr. Borislav Petrović, Uvod u kriminalistiku, FSK/S – 06/06, Priština, 2006.godine
6
prouzrokovanoj nekim od krivičnih djela protiv opšte sigurnosti ljudi i imovine. Naravno,
pravi odgovor ne može se dobiti bez vršenja uviđaja i tumačenja pronađenih činjenica koje
ukazuju na neki od mogućih odgovora. Međutim, time pitanje nije iscrpljeno do kraja. Ako je
u pitanju nasilna smrt, potrebno je utvrditi o kojem se krivičnom djelu radi, tj. dobiti odgovor
o elementima krivičnog djela, njihovom biću, kako je to navedeno u nekoj od inkriminacija
krivičnog zakona. U tom smislu treba naglasiti da nasilna smrt ne mora biti produkt isključivo
krivičnog djela ubojstva (običnog, kvalificiranog ili privilegiranog), već i kao posljedica teške
tjelesne povrede, učestvovanja u tuči, terorizma, uzimanje talaca, teški slučajevi razbojništva i
razbojničke krađe ili silovanja.

Sljedeći zadatak uviđaja jeste utvrđivanje mjesta učinjenja krivičnog djela, što predstavlja
odgovor na kriminalističko zlatno pitanje gdje se desilo. Značaj ovog zadatka je tim veći ako
se zna da je mjesto učinjenja krivičnog djela i krivičnopravna kategorija. Krivičnim zakonom
je tačno određeno šta se smatra mjestom učinjenja krivičnog djela, na šta se direktno
nadovezuju procesne norme o nadležnosti državnih organa za postupanje u konkretnom
slučaju. Posmatrano sa kriminalističkog aspekta, utvrđivanje mjesta učinjenja krivičnog djela,
prije svega radnje učinjenja, neminovno je zbog pronalaska stvarnih dokaznih informacija.
Kod pojedinih krivičnih djela, kao što su ubojstva, tjelesne povrede, učestvovanje u tuči,
krađa, razbojništvo, silovanje, podvođenje i iznuda, ostvarenje ovog uviđajnog zadatka
posebno je značajno jer postoji mogućnost prikrivanja mjesta učinjenja krivičnog djela.
Drugim riječima, pronalazak leša ne znači da je krivično djelo tu učinjeno, krađa može biti
fingirana razbojništvom na drugom mjestu, silovatelj može odvesti žrtvu na tajno mjesto koje
ona ne može prepoznati sa sigurnošću, a slične situacije moguće su i kod podvođenja i
posredovanja u vršenju prostitucije.

Ukoliko bi se uvijek polazilo od pretpostavke da je mjesto radnje učinjenja isključivo ono

koje je prijavljeno, onda bi mnoga krivična djela ostala nerasvijetljena. Ako se uviđajni organ
uvijek ne zapita gdje je djelo učinjeno onda postoji mogućnost pogrešnog zaključka o bitnim
pitanjima. Ako je, npr., nakon učinjenog ubojstva leš prebačen u drugo mjesto ili bačen u
vodu koja ga je izbacila kilometrima daleko, onda je sigurno da se na mjestima pronalaska tog
leša ne mogu pronaći mnogi tragovi same radnje učinjenja djela. To, nadalje, može odvesti
uviđajni organ u pogrešnom pravcu, jer uzimajući prijavljeno mjesto kao pravo, postoji
mogućnost osumnjičenja i okrivljenja nevinih osoba ili, jednostavno, nemogućnost
svrsishodnog istraživanja i rasvjetljavanja krivičnog djela. 7
Jedan od zadataka uviđaja, svakako, je utvrđivanje vremena učinjenja krivičnog djela, tj.
traženje odgovora na zlatno pitanje kada se desilo. Kao i u prethodnom slučaju, pored
procesne i kriminalističke, radi se i o krivičnopravnoj kategoriji. Od toga da li je uviđajem
utvrđeno pravo vrijeme učinjenja krivičnog djela zavisi mnogo stvari, kao npr., utvrđivanje
krivične odgovornosti, alibija, zastarjelost krivičnog gonjenja, da li se radi o punoljetnom ili
maloljetnom učinitelju, ili djetetu, primjena blažeg zakona. Zato je zadatak uviđaja da se
utvrdi tačno vrijeme učinjenja krivičnog djela, znači godina, mjesec, dan, sat i minut.
Međutim, to uvijek neće biti moguće iz prostog razloga što nema dovoljno stvarnih dokaznih
informacija koje upućuju na to. U protivnom, utvrđuje se vremenski interval izvršenja
krivičnog djela, s tim da se kasnije u toku postupka pokuša utvrditi tačno vrijeme učinjenja.
Teškoće oko utvrđivanja vremena učinjenja mogu nastati pogotovo kod imovinskih delikata, a
donekle i krvnih, kada nije bilo očevidaca događaja. Ako, uz to, protekne dugo vremena do
otkrivanja i osiguranja okrivljenog, onda će i u krivičnom postupku biti teško suziti vremenski
interval i utvrditi tačno vrijeme učinjenja djela.

Utvrđivanje načina učinjenja krivičnog djela takođe je zadatak uviđaja. Dobijanjem odgovora
na zlatno pitanje kako se desilo, stvara se mogućnost za uspješnije otkrivanje učinitelja
krivičnog djela. Način učinjenja djela je, nesumnjivo, indicija koja upućuje na mogućeg
učinitelja, što u konkretnom slučaju olakšava misaonu identifikacionu rekonstrukciju i
postavljanje što realnijih verzija. Kod ubojstava to doprinosi i lakšem utvrđivanju uzroka
smrti. Naravno, nekada će biti i obratno. Ukoliko je utvrđivanje načina učinjenja ubojstva
skopčano sa teškoćama, onda će utvrđivanje uzroka smrti doprinjeti utvrđivanju načina
učinjenja djela. To se dešava u situacijama kada se određenim povredama leša želi prikriti
pravi način učinjenja i, samim tim, istraživanje usmjeriti u krivom pravcu. Npr., ubojstvo je
učinjeno trovanjem, pa je nakon toga žrtva izbodena nožem; ili, ubojstvo je učinjeno
udaranjem tupim predmetom u glavu, pa je nakon toga u žrtvu ispaljen hitac iz vatrenog
oružja. Slično se može desiti i kod imovinskih delikata, kada se, npr., teška (provalna) krađa
učini na taj način da se ulazna vrata stana otvore podesnim ključem, pa se zatim i zatvore na
isti način, a nakon oduzimanja tuđe pokretne stvari učinitelj se udalji kroz prozor i pri tome
razbije staklo, ali tako da izgleda kao da je to učinjeno s vana. Ukoliko se prilikom vršenja
uviđaja ne posveti potrebna pažnja načinu učinjenja, može se desiti da se istraživanje i
rasvjetljavanje konkretnog krivičnog djela usmjeri u krivom pravcu, što i jeste cilj pravog
učinitelja.

8
Zadatak uviđaja jeste i utvrđivanje kojim sredstvima je učinjeno krivično djelo i pronalazak
tih sredstava. Na taj način traži se odgovor na zlatno pitanje čime je učinjeno. Pronalaskom
sredstava učinjenja, pored ostalog, doprinosi se i razjašnjavanju eventualnih dilema oko
načina učinjenja.

Sljedeći zadatak uviđaja jeste utvrđivanje je li krivično djelo učinjeno od strane jedne ili više
osoba, čime se traži odgovor na zlatno pitanje s kim je učinjeno. Ovaj zadatak je značajan iz
više razloga. Sa krivičnopravnog aspekta utvrđuje se postoji li saučesništvo u krivičnom djelu
ili ne. Sa krivičnoprocesnog aspekta to može imati značaja ukoliko su neki od saučesnika
maloljetnici ili djeca, pa će to uvjetovati određene specifičnosti krivičnog postupka, ili, ako su
neki saučesnici strani državljani onda može doći do primjene instituta međunarodne pravne
pomoći. Naravno, i sa kriminalističkog aspekta nije svejedno je li djelo učinila jedna osoba ili
više njih. Misaonom rekonstrukcijom događaja mogu se stvoriti verzije o stvarnim ulogama
pojedinih saučesnika što će, nadalje, rezultirati efikasnijim planom uviđaja i pronalaskom
adekvatnih dokaznih informacija. Tako se može utvrditi kako su osobe ušle u kažnjivu zonu,
npr., kao pomagači ili saučinitelji.

Slijedeći metodologiju zlatnih pitanja kriminalistike, na redu je identifikacija objekta napada,

odnosno, traženje odgovora na zlatno pitanje nad kim ili nad čime je djelo učinjeno. Treba
reći da je često, odmah na početku jasno o kojem objektu napada je riječ. Međutim, nekada će
se to morati utvrđivati, kao npr., utvrđivanje identiteta žrtve krivičnog djela ubojstva.

Zašto je učinjeno krivično djelo, jeste jedno od slijedećih zlatnih pitanja i ujedno zadatak
uviđaja. Kod nekih djela na to pitanje će biti lakše odgovoriti, kod drugih teže, a u pojedinim
situacijama nemoguće. U traženju odgovora na ovo pitanje mogu doprinijeti očevici događaja
koji su zatečeni na mjestu događaja, žrtva, zatim stručne osobe i vještaci. Odgovor na ovo
pitanje otežavaju slučajevi kada je fingiran motiv.

I najzad, kao zadatak uviđaja jeste traženje odgovora na zlatno pitanje ko je učinitelj. Na to
pitanje nekada će biti lako odgovoriti, npr., ako je učinitelj zatečen na mjestu učinjenja, ili se
prijavio sam, ili je, pak, utvrđen njegov identitet a on je u bjekstvu. Iz elaboracije o zadacima
uviđaja moglo bi se zaključiti da je suština metodike uviđaja, u stvari, otkrivanje i fiksiranje
dokaznih informacija. Tako zaključuje i Modly, ističući da se “kao nosioci tih informacija u
praksi javljaju tragovi i predmeti iz objektivne stvarnosti, kao svojevrsni signali nastali
prilikom učinjenja krivičnog djela. 9
 Ti signali kao objektivno manifestovane pojave u objektivnoj stvarnosti trebaju kod
uviđajnog organa izazvati reakciju u vidu spoznaje koja će ih maksimalno približiti krivičnom
djelu.

2.3. Uviđajni organ

Uviđaj vodi pretpretresni sudija ili predsjednik vijeća, javni tužilac ili policija (član 254. stav
2.). Mada to zakonom nije izričito predviđeno, mišljenja smo da uviđajnom organu trabaju
pomagati stručne osobe, primarno kriminalističke specijalizacije. Nime, sudija ili tužilac ne
mogu vladati sa svim vještinama koje su potrebne prilikom vršenja uviđaja. Stoga je logično
da će stručne osobe pomoći u pronalaženju, osiguranju ili opisivanju tragova, izvršiti potrebna
mjerenja i snimanja, sačiniti skicu i fotodokumentaciju ili prikupiti druge podatke. U
današnjoj eri organizovanog kriminala, uviđaj je kompleksna i delikatna istražna radnja koju
uspješno može izvršiti samo kadrovski dobro osposobljen i tehnički opremljen uviđajni tim. U
kriminalističkoj, ali i u procesnoj, teoriji uloge kriminalističkog tehničara i kriminaliste
specijaliste za pojedine delikte imaju značajno mjesto, što je sasvim i logično. Čak i iz
procesne teorije može se zaključiti da njihove uloge nisu izjednačene sa drugim stručnim
osobama koje se mogu angažirati u vršenju uviđaja.

2.4. Kriminalistički tehničar kao stručno lice

Kako ispravno zapaža Modly, neki oblici pružanja stručne pomoći ustalili su se u praksi i
često se ponavljaju kao kriminalističko-tehnička pomoć, primarno iz područja traseologije.
Riječ je, uglavnom, o pronalaženju, fiksiranju, tumačenju i aserviranju tragova i korpora
delikti, kao i fiksiranju zatečenog stanja na mjestu događaja. Međutim, ništa manje važna nisu
ni područja kriminalističke taktike i metodike. To se ogleda u planiranju uviđaja, metodologiji
po kojoj se provodi, osiguranju mjesta krivičnog događaja, blokadi određenog prostora,
identifikaciji i osiguranju očevidaca kao mogućih svjedoka, potrazi za osumnjičenim koji je u
bjekstvu nakon učinjenja krivičnog djela, te planiranju drugih kriminalističkih i
krivičnoprocesnih radnji koje se ukažu kao neophodne na rasvjetljavanju konkretnog
krivičnog djela. U teoriji se, također, ističe kako svaki uviđaj, pored opštih, ima i posebne
karakteristike koje su po pravilu predmet kriminalističkih proučavanja. 10
 Bez obzira kada se uviđaj vrši potrebno je poštovati iste odredbe ZKP-a i odgovarajuća
pravila kriminalističke taktike, tehnike i metodike. Uloga kriminalističke taktike prilikom
vršenja uviđaja je veoma značajna. Ona se bavi provjerom informacija o krivičnom djelu,
organizacijom i funkcionisanjem uviđajnog organa, planiranjem uviđaja, osiguranjem mjesta
uviđaja, prikupljanjem obavještenja o konkretnom djelu i učesnicima. Upravo ova grana
kriminalistike detaljno razrađuje procesne norme u pogledu mjesta i načina vođenja, kao i
sadržaja zapisnika o uviđaju, što nije slučaj čak ni sa krivičnim procesnim pravom.

11
 3. OBEZBJEĐENJE LICA MJESTA

Mjesto krivičnog događaja najvažniji je izvor relevantnih informacija (krivičnopravnih i

kriminalističkih), s obzirom da tokom učinjenja krivičnog djela ostaju vidljivi i nevidljivi
makro i mikro tragovi kao materijalni nosioci informacija. Obezbjeđenje mjesta krivičnog
događaja započinje momentom izlaska policije na to mjesto. Ovoj kriminalističkoj radnji
pridaje se naročita važnost za efikasnost samog uviđaja, što je sasvim i razumljivo. Ukoliko se
ovaj posao ne uradi kako je potrebno, uviđajni organ će teško ili nikako ispraviti određene
propuste i, u krajnjoj liniji, to će uticati na efikasnost uviđaja. Iz toga logično proizilazi da
policajci moraju poznavati vrste tragova, njihovu morfologiju, ali i kakva im, u perspektivi,
može biti sudbina kao dokazima. Obezbjeđenje mjesta krivičnog događaja je veoma
kompleksan i važan posao tako da nadilazi obezbjeđenje, u smislu te riječi, i prerasta u
poseban oblik kriminalističko operativne djelatnosti koja se u odnosu na tužilaštvo i sud javlja
kao oblik kriminalističko-pravne pomoći sui generis.

Obezbjeđenje mjesta krivičnog događaja obuhvata niz kriminalističkih djelatnosti, kao što su:
a) zbrinjavanje povrijeđenih (ukoliko ih ima), ukazivanjem prve pomoći i obavještavanjem
medicinske hitne pomoći (ukoliko je potrebno),

b) pravilno lociranje obima mjesta događaja, te njegovo blokiranje i vidno obilježavanje,

c) zadržavanje učesnika u događaju, ukoliko su zatečeni,

d) djelimični pretres osumnjičenih, ukoliko su zatečeni,

e) po potrebi, iniciranje potjere za odbjeglim učiniteljima,

f) zadržavanje presumptivnih svjedoka, njihova identifikacija i kraće informativno ispitivanje

(ukoliko žele dati bilo kakve informacije), ili njihovo upućivanje da se jave javnom tužitelju,

g) odstranjivanje znatiželjnika,

h) zabrana pristupa svim nepozvanim licima u krug mjesta događaja,

i) zaštita tragova od uništenja ili oštećenja, pogotovo ako su na otvorenom prostoru,

j) ukoliko se radi o saobraćajnom deliktu, po potrebi, usmjeravanje saobraćaja drugim

pravcem, 12
k) ukoliko, u zavisnosti od krivičnog događaja, prijeti opasnost od eksplozija ili požara,
obavještavanje specijalista za kontradiverzionu zaštitu, bez kojih se ne smije započeti sa
uviđajem,

l) bilježenje zatečenog stanja u cilju izvještavanja uviđajnog organa, ali i zbog pravljenja
zabilješke o izvršenom osiguranju. Ta službena zabilješka trebala bi poslužiti i za sastavljanje
plana rada na otkrivanju i istraživanju konkretnog krivičnog događaja.

Kao što se vidi radi se o velikom obimu poslova i zadataka koji, bez sumnje, nadilaze
obezbjeđenje u pravom smislu te riječi. U nastavku ćemo, prema slovnim oznakama,
elaborirati svaku od prethodno navedenih kriminalističkih djelatnosti.

a) Pravila kriminalistike nalažu da se locira što širi krug mjesta krivičnog događaja ili
pretpostavljenog mjesta krivičnog događaja, bez obzira radi li se o otvorenom ili zatvorenom
prostoru. Naravno da je teško odmah po izlasku na mjesto događaja sa velikom preciznošću
procjeniti koji je stvarni obim tog prostora. Zato je bolje zahvatiti veći prostor, nego da se
kasnije, tokom uviđaja ispostavi da je izvršena loša procjena u pogledu obima mjesta
krivičnog događaja. Blokiranje mjesta krivičnog događaja značilo bi ne dozvoliti nikome da
se udalji, niti da neko pristupi u određeni prostor. U ovom slučaju to znači stavljanje do
znanja svim prisutnim i slučajnim prolaznicima da je pristup na određeni prostor zabranjen. U
novije vrijeme policija ima posebne trake za obilježavanje takvog mjesta (tzv. psihološke
zapreke), ali, ukoliko one trenutno nisu u posjedu ekipe za obezbjeđenje, to je potrebno uraditi
na neki vidljiv način sa kanapom, kočićima, kamenjem, grančicama i sl. Naravno, tu je i
fizičko obezbjeđenje. Ukoliko se ispostavi da je za osiguranje potrebna brojnija ekipa
policajaca, onda će se zatražiti pomoć od nadležne policijske stanice.

Slika 1. Obilježavanje mjesta

13
b) Kada je u pitanju svježi čin, odnosno kada se radi o tek učinjenom krivičnom djelu, onda
je, brzim izlaskom na mjesto događaja moguće zateći pojedine ili sve njegove aktere. Takva
varijanta je najpoželjnija, ali nije česta. Zaticanjem svih aktera (oštećeni, učinioc, očevidac),
moguće je sa velikom izvjesnošću računati sa brzim rasvjetljavanjem tog događaja. Tada je
moguće prikupiti korisne informacije o učiniocima. U svakom slučaju, potrebno je sva
zatečena lica identifikovati.

c) Ukoliko među zatečenim licima ima osumnjičenih za konkretni događaj oni se, praktično,
lišavaju slobode. Prije toga, iz bezbjednosnih razloga, izvršiće se njihovo provizorno ili
površinsko pretresanje na mjestu događaja. Razlog takvog postupka jeste da se, prije svega,
stvore uvjeti za bezbjednost policije i prisutnih građana, ali i onoga koji je zadržan ili lišen
slobode. Takođe, postoji mogućnost da se pronađu predmeti i tragovi krivičnog djela što će
pomoći u rasvjetljavanju konkretnog krivičnog događaja.

Slika 2. Pretres osobe

d) Ukoliko se brzim izlaskom na mjesto događaja, od zatečenih lica, dođe do saznanja da se

učinioc (ili više njih) nedavno udaljio s tog mjesta, potrebno je odmah obavijestiti nadležnu
policijsku stanicu kako bi se organizovala potjera za njim (ili njima). Nije isključeno da se
učinitelj počne udaljavati sa mjesta događaja upravo po dolasku policije. U takvom slučaju,
potrebno je da policajci započnu potjeru, ukoliko je to, prema raspoloživim snagama,
naoružanju i opremi moguće.

e) Praktično je moguće da niko od prisutnih ne želi dati bilo kakvu informaciju, što će
svakako uticati na efikasnost kriminalističkog, ali i krivičnoprocesnog rada. Naravno, ne treba
uvijek polaziti od takve pretpostavke, s obzirom da je za očekivati da će neko od očevidaca
možda dati neke informacije. 14
 Ipak, u krajnjem slučaju, policajcima ostaje da presumptivne svjedoke zadrže do izlaska
uviđajnog organa, a nakon toga mogu biti upućeni nadležnom tužitelju radi saslušanja.

f) Znatiželjnici su prisutni uglavnom kada se radi o krivičnom događaju na otvorenom

prostoru. Oni mogu remetiti rad policije ili ga čak ugrožavati. Takođe, mogu ugroziti
oštećenog ili, pak osumnjičene koji su eventualno zadržani. Stoga, policajci koji vrše
osiguranje mjesta događaja trebaju iste udaljiti i to izdavanjem usmene naredbe o udaljavanju.
Može se desiti da se, nakon izvjesnog vremena, pojave novi znatiželjnici, kada bi postupak
policije trebao biti isti. Međutim, upozoravamo da bi, među naknadnim znatiželjnicima
mogao biti i neko od učinitelja krivičnog djela, pa će nekada biti potrebno naknadne
znatiželjnike identifikovati i, eventualno, pretresti i zadržati. To se može dogoditi za vrijeme
osiguranja ali i za vrijeme vršenja uviđaja. Stoga je iz taktičkih razloga potrebno osmatrati sve
osobe koje su prisutne kao znatiželjnici, ne bi li se među njima otkrio i učinitelj, koji se
nekada vraća na mjesto zločina kako bi se informisao o rezultatima uviđaja. Ako se krivični
događaj dogodio u stanu ili stambenom objektu, s mjesta događaja, takođe, treba odstraniti
sve nepozvane osobe što znači i rodbinu, stanare, sustanare te slobodne životinje, koje se
moraju svezati ili odstraniti, a izuzetno u slučaju potrebe i likvidirati.

g) Ako se radi o takvom krivičnom događaju gdje ima povrijeđenih lica, onda je prioritet da
im se, po mogućnosti ukaže prva pomoć. To će biti moguće u zavisnosti od vrste povreda i
stanja u kojem se povrijeđeni nalaze. Pri tome posebnu pažnju treba obratiti da se pružanjem
pomoći ne unište, barem, vidljivi tragovi. Potrebno je da policajci izvrše tzv. «misaonu
rekonstrukciju događaja», kako bi se znali pravilno vladati na mjestu događaja. Ta misaona
rekonstrukcija će im omogućiti da barem pretpostave kojim pravcem se treba kretati radi
pružanja pomoći a da se ne unište tragovi. Svako kretanje je potrebno evidentirati, a po
mogućnosti obilježiti tragove osoba koje ulaze u krug mjesta događaja. Ako se radi o
povrijeđenim koji nisu pri svijesti, preporučuje se da jedan policajac bude u njihovoj pratnji
prilikom transporta u bolnicu. To je potrebno radi eventualnog razgovora na okolnosti pod
kojima se krivični događaj desio. Nekada će takav razgovor biti ključ rješenja cijelog slučaja
ili bar nekih detalja u vezi konkretnog krivičnog događaja.

h) Nekada će biti veoma teško spriječiti ulazak nepozvanih lica u krug mjesta krivičnog
događaja. To se dešava kod teških delikata, pogotovo kada ima mrtvih. U takvim slučajevima
neko od bliske rodbine može neizostavno htjeti da priđe nastradalom, što neće uvijek biti lako
spriječiti. 15
Međutim, najgora situacija je kada na mjesto događaja izađu funkcioneri lokalne vlasti, koji
se žele neposredno informisati o krivičnom događaju, a još ako se radi o funkcionerima
policije onda je situacija najsloženija. Teško će policajac spriječiti svog pretpostavljenog da
uđe u krug mjesta događaja, ako ovaj sam ne zna da to ne smije činiti.

i) Najveći problem će biti ako se krivični događaj odigrao na otvorenom prostoru, a prijeti
opasnost od uništenja ili oštećenja tragova. To može biti uslijed kiše, snijega, vjetra ili jakog
sunca. U kriminalističkoj teoriji se preporučuje zaštita tragova u skladu sa trenutnim
mogućnostima. Tada se preporučuje da se pojedini tragovi zaštite kantom, sandukom, daskom
ili sl., a ako ih ima više, onda prema trenutnoj procjeni odabrati one karakteristične, pa barem
njih zaštititi. Posebnu pažnju treba obratiti na tragove krvi. Naravno, prilikom tog posla treba
paziti da se ne unište ili oštete drugi tragovi. Takođe, obavezno treba pregledati poštanski
sandučić i osigurati PTT pošiljke ukoliko se u njemu nalaze, te onemogućiti odvoz smeća i
isto osigurati do dolaska uviđajnog organa.

j) Kada su u pitanju saobraćajni delikti onda se, pored ostalog, javljaju problemi u odvijanju
saobraćaja. Naime, ukoliko je konkretna situacija takva da su vozila, žrtve i tragovi
raspoređeni po cijeloj saobraćajnici, a njihovo pomjeranje bi moglo uticati na rezultate
uviđaja, onda se neće dozvoliti kretanje vozila. U tom slučaju, potrebno je koordinirano sa
nadležnom policijskom stanicom, što prije odrediti zaobilazni putni pravac kako bi se
omogućilo normalno odvijanje saobraćaja. Posebno upozoravamo na prve zahvate po izlasku
na mjesto saobraćajnog delikta. Smatramo da je, bez izuzetka, neophodno pomoću
saobraćajnih znakova obilježiti prometnu nezgodu. Ta predostrožnost je neophodna kako bi se
izbjeglo nalijetanje automobila i nove žrtve i materijalna šteta, a naročito u uslovima
smanjene vidljivosti (noć, magla, padavine, poledica).

k) Ako se obezbjeđenje vrši zbog osnova sumnje da je učinjen teroristički akt, onda je
potrebno odmah izvjestiti operativnog dežurnog, kako bi se organizovao kontradiverzioni
pregled mjesta krivičnog događaja. Na taj način bi se izbjegle eventualne nove žrtve, a
specijalisti za kontradiverzionu zaštitu bi, u konkretnom slučaju, bili stručne osobe prilikom
vršenja uviđaja. Sve do njihovog izlaska na mjesto događaja, policajci koji isto osiguravaju,
ne bi trebali ulaziti unutar mjesta koje su locirali, niti to dozvoliti bilo kome, kako se ne bi
dogodile nove žrtve zbog eventualno neeksplodiranih eksplozivnih naprava.

16
l) Bez izuzetka je potrebno zabilježiti tačno vrijeme izlaska na mjesto krivičnog događaja.
Ukoliko ima povrijeđenih kojima se pomoć mora ukazati u zdravstvenoj ustanovi, potrebno je
zabilježiti položaj i stanje u kojem su zatečeni, a po mogućnosti i fotografisati, kako bi se to
moglo predočiti uviđajnom organu.

Treba bilježiti trenutno stanje vremena, vidljivosti, buke, određenih mirisa ili smradova, a u
zatvorenim prostorijama, da li je svjetlo upaljeno, uključen televizor, video, radioprijemnik,
šporet, kamin, zatim otvorena česma, otvoren prozor i sl. Nikada se ne treba oslanjati na
pamćenje, nego odmah sve pribilježiti, jer protekom vremena, i to vrlo kratkog, mnogo toga
se zaboravi pa se praznina u sjećanju popunjava izmišljenim sadržajima.

Zato treba bilježiti sva zapažanja, čak i ona za koja se čini da su na prvi pogled nevažna, jer
se nikada ne zna kakvu će ona važnost imati u konkretnom slučaju. Naravno, u zavisnosti od
krivičnog događaja pažnju treba obratiti na različite stvari, tj. posmatranje policajaca mora biti
usmjereno na konkretne objekte i pojave, pogotovo one specifične za određeni delikt.

17
 4.TRAGOVI

4.1. Pojam traga

Iako je na prvi pogled jasno samo značenje pojma traga, odnosno šta trag predstavlja, to u
praksi, pogotovo sa kriminalističkog aspekta nije uvijek lako odrediti. To je, pored
mnogobrojnih faktora, svakako uzorokovano specifičnošću kriminalne situacije koja je uzrok
nastanka traga, specifičnošću samog mehanizma nastanka i ispoljavanja traga, a prije svega,
samom prirodom traga. Laički najjednostavnije posmatrano, pojam traga se definiše kao
otisak stopala, noge, točka i slično na nekoj površini, zatim kao otisak nečega što je bilo,
postojalo i kao predmet, pojava ili nešto drugo što liči kao potvrda nečemu što ukazuje na
nešto, dokaz. U praksi se svaka materijalna promjena u spoljnjem svijetu uzrokovana
izvršenjem krivičnog djela smatra tragom. Ovakvo posmatranje tragova stvara isuviše široku
postavu za kriminalističko-tehničko i kriminalističko-taktičko postupanje na licu mjesta, te je
neophodno trag odrediti jasnije, a u skladu sa kriminalističkim zahtjevima koji se postavljaju
pred organe rasvjetljavanja nastalog krivičnog djela.

Slika 3. Tragovi
U kriminalističkoj literaturi, domaćoj i stranoj, postoje mnogobrojne definicije tragova. Pored
već iznesenog shvatanja traga, pod tragom u užem smislu podrazumijeva se identifikacioni
trag koji može biti samo neka vrsta trasološkog traga, tj. takvog koji na jednom objektu
predstavlja odraz spoljašnje strukture drugog objekta, predmeta (oblik reljefa, dimenzije),
odnosno koji predstavlja takav odraz vanjske strukture objekta na površini drugog objekta
koji su podobni za identifikaciju ili bar upoređivanje grupne pripadnosti 3. Pojam traga
definiše se kao svaka namjerna ili nenamjerno izazvana materijalna promjena, vidljiva ili
golim okom nevidljiva, koja je u uzročnoj vezi sa krivičnim djelom ili kojim drugim

3
Vodinelić, V., Teoretska zasnovanost utvrđivanja identiteta u kriminalističkoj trasologiji i krivičnom postupku
I, 1987.godine
18
događajem, čije je razjašnjavanje vezano sa kriminalističko-tehničkim poslovima. U
kriminalističkom smislu, tragovi su vidljive ili nevidljive promjene koje je fizičkom radnjom
proizveo čovjek, životinja ili kakva stvar (u širem smislu riječi) prilikom vršenja ili u vezi sa
vršenjem krivičnog djela. Interesantno je navesti i prevaziđeno shvatanje tragova, prema
kojima tragovi mogu biti vidljivi i nevidljivi, odnosno tragovi se posmatraju u užem i širem
smislu. Tragovi u užem smislu obuhvataju otiske prstiju ruku, nogu zuba, noktiju, guma,
točkova, potkovica, oruđa za obijanje i druge otiske, zatim tragovi predstavljaju čestice
prašine, vlakana, blata, mrlje krvi, sperme, petroleuma, ulja i slično, dok se pod tragovima u
širem smislu riječi podrazumijevaju, na primjer, krvav i nedaleko od leša bačen nož, šibice
nađene na mjestu požara, kapa koju je krivac ostavio na mjestu događaja. Prethodno navedeni
tragovi definišu se kao tragovi u fizičkom smislu. Tragovi u kriminalističkom smislu su samo
oni tragovi koji služe kao stvaran dokaz i mogu otkriti krivca.

Kao što se vidi iz naprijed navedenih nekoliko najdetaljnijih definicija pojma traga, uočava se
da u njima nema suštinske razlike, te da su sve navedene definicije koncipirane na užem
shvatanju pojma traga. Što se samog sadržaja iznesenih definicija tiče, mogu se konstatovati
određene razlike koje, suštinski, ne predstavljaju isključenje, već nadopunjavanje samog
shvatanja pojedine konkretene definicije. Naime, posmatranje traga kao identifikacionog
(navedena definicija se smatra najkonkretnijom definicijom) traga, umnogome sužava i
kontkretizuje ovaj pojam, određujući ga i svrsishodno, odnosno isključuje sve one tragove
koji ne mogu poslužiti u cilju identifikacije. Kako identifikovati neki objekt znači utvrditi
njegovu istovjetnost, tj. sva ona njegova svojstva i obilježja po kojima se on razlikuje od
drugih objekata, a što se postiže utvrđivanjem njegovih karakteristika (koja mogu biti pravna,
faktička i fizička), tako se na osnovu dijela tog objekta (traga), ukoliko posjeduje sve
relevante karakteristike samog objekta, može utvrditi i njegova pripadnost 4. Ovo čini osnovu
kriminalističke identifikacije, odnosno shvatanja traga kao identifikacionog. Za ovako
shvatanje tragova neophodno je napomenuti da je svaki objekat (lice, predmeti, stvari) imaju
dovoljan broj karakteristika koje mogu poslužiti za identifikaciju (identifikaciona obilježja),
što, na prvi pogled, široko postavlja ovako shvaćenu koncepciju tragova, ali je neophodno
navesti da veliki broj odraza ovih objekata nisu podobni za uspješnu identifikaciju.

4
Simonović, B., Kriminalistika, Pravni fakultet, Kragujevac, 2004. Godine
19
4.2. Kriminalistička obrada lica mjesta kao metod pronalaženja,
izuzimanja i obrade tragova

Lice mjesta je ono mjesto (lokacija) ili prostor gdje je izvršilac činjenjem ili nečinjenjem
preduzeo radnju izvršenja ili gdje je nastupila posljedica, kao i svako drugo mjesto na kome
se nalaze tragovi i predmeti krivičnog djela.

U krivičnoprocesnom smislu, pod mjestom izvršenja krivičnog djela se podrazumijeva mjesto

gdje je izvršilac radio (provaljena kuća) ili gdje je, prema određenim obavezama, bio dužan
da radi (skretničar na željeznici kada nije spustio rampu, koju je bio dužan spustiti, te je
potom nastupila saobraćajna nesreća), kao i mjesto gdje je nastupila posljedica (oštećeni koji
je teško tjelesno povrijeđen, nakon povređivanja pobjegne sa lica mjesta, ali usljed
malaksalosti, iznemoglosti ili slično padne u nesvijest na određenoj, većoj udaljenosti od lica
mjesta).

U kriminalističkom smislu, lice mjesta se šire određuje od krivičnoprocesnog određenja,

odnosno krivičnoprocesnom određenju lica mjesta se dodaje i mjesto gdje su pronađeni svi
tragovi, predmeti i drugi dokazi u vezi sa navedenim krivičnim djelom. Shodno navedenom,
pod licem mjesta (u kriminalističkom smislu) bi ce mogle podrazumijevati četiri lokacije:

1. mjesto gdje je izvršilac radio, odnosno gdje je preduzeo radnju izvršenja krivičnog djela i
gdje se krivično djelo i realizovalo (razbojništvo u banci),

2. mjesto gdje je izvršilac bio dužan da radi, odnosno da preduzme određenu svoju radnju
koju je bio obavezan da preduzme, ali je nije preduzeo, te je nastupila štetna posljedica,

3. mjesto gdje su nastupile posljedice krivičnog djela, ukoliko to nije mjesto gdje je preduzeta
radnja izvršenja krivičnog djela (prilikom izvršenja razbojništva, razbojnik puca na oštećenog,
te ga ranjava, nakon čega oštećeni pokušava da dođe do bolnice, ali na putu podlegne),

4. lokacija pronalaska svih tragova, predmeta i dokaza koji se mogu dovesti u vezu sa
krivičnim djelom (nakon izvršenog razbojništva, razbojnik prolazi pored rijeke, te pištolj koji
je koristio u razbojništvu baca u rijeku).

Na licu mjesta se realizuje kriminalistička obrada lica mjesta u cilju prikupljanja tragova,
predmeta i dokaza u vezi c tim krivičnim djelom, kao i prikupljanja drugih informacija i

20
saznanja o samom krivičnom djelu, te obezbjeđivanja dokaza za efikasno vođenje naknadno
pokrenutog krivičnog postupka5. Iz navedenog se vidi da je cilj kriminalističke obrade lica
mjesta i kriminalistički (da se pronađu tragovi i predmeti i prikupe saznanja koja će se
koristiti u operativne svrhe), ali i krivičnoprocesni (da se prikupe tragovi i informacije koji će
se koristiti kao dokaz u naknadno pokrenutom krivičnom postupku).

obrada lica mjesta predstavlja sistem mjera i radnji (opšteoperativnih i istražnih) koje se,
primjenom adekvatnih kriminalističkotaktičkih, kriminalističkotehničkih, ali i drugih naučnih
metoda i sredstava, preduzimaju na mjestu krivičnog događaja u cilju što kvalitetnijeg
očuvanja i fiksiranja zatečenog stanja, odnosno utvrđivanja što je moguće većeg broja
pouzdanih odgovora na ''zlatna'' pitanja kriminalistike. Preduzeta u sklopu mjera prvog
zahvata, kriminalistička obrada lica mjesta, po pravilu, podrazumijeva kontinuirano
djelovanje i obuhvata obezbjeđenje lica mjesta, prikupljanje obavještenja i vršenje uviđaja. Uz
to, lice mjesta nerijetko predstavlja i prostorni okvir vršenja drugih mjera i radnji
kriminalističke obrade: pokazivanje, odnosno prepoznavanje lica mjesta, rekonstrukcija
događaja, saslušanje svjedoka, situaciono i druga vještačenja, kriminalistički eksperiment.
Shodno navedenom, kriminalistička obrada lica mjesta obuhvata sljedeće radnje i mjere:

1. obezbjeđenje lica mjesta,

2. prikupljanje obavještenja,

3. vršenje uviđaja,

4. pokazivanje, odnosno prepoznavanje lica mjesta (od strane oštećenog i svjedoka, ali je
moguće prepoznavanje i od strane osumnjičenog),

5. rekonstrukciju događaja (kao i kriminalistički eksperiment),

6. saslušanje svjedoka na licu mjesta (u cilju potenciranja asocijativnog sjećanja),

7. ispitivanje osumnjičenog (npr., pri primjeni taktike ispitivanja osumnjičenog poznate pod
nazivom ''izazivanje duševnog potresa''),

8. situaciono vještačenje.

5
Simonović, B., Kriminalistika, Pravni fakultet, Kragujevac, 2004. Godine
21
4.3. Otkrivanje, izazivanje, fiksiranje i kriminalističko-operativni značaj
tragova izazvanih na licu mjesta

Izvršenjem krivičnog djela, odnosno samom radnjom krivičnog djela izvršilac na licu mjesta
formira i ostavlja mnogobrojne materijalne tragove, od kojih su neki i tragovi ljudskog
porijekla. Koliko će tragova ostaviti na licu mjesta, njihove morfološke i biološke osobine,
identifikacione karakteristike i drugo zavisi od mnogobrojnih okolnosti, ali je evidentno da će,
bez obzira na sve preduzete mjere da do njegovog otkrivanja ne dođe, na licu mjesta, odnosno
prilikom izvršenja krivičnog djela ostati mnogobrojni tragovi, kako na mjestu izvršenja
krivičnog djela, tako i na izvršiocu, te na žrtvi, odnosno oštećenom. Iako je intencija
savremenih izvršilaca krivičnih djela da prilikom vršenja krivičnih djela ostavljaju što manje
tragova, pogotovo identifikacionih, te da na taj način počine ''savršen zločin'', kriminalistička
nauka, a pogotovo praksa pokazala je da to nije moguće, odnosno da se prilikom izvršenja
krivičnog djela uvijek ostave tragovi, a nerijetko i identifikacioni.6

U toku realizacije kriminalističke obrade, organi unutrašnjih poslova primjenom naučnih i

praktičnih metoda kriminalistike, radi obezbjeđivanja dokaza pronalaze materijalne tragove
koji su u vezi sa krivičnim djelom i izvršiocem. Praksa potvrđuje da, bez obzira na to što
izvršioci vode računa da ne ostave tragove ili da ih uklone, mala je vjerovatnoća da u
potopunosoti to uspješno urade, pa se na licu mjesta mogu pronaći raznovrsni materijalni
tragovi, upravo primjenom kriminalističko-fizičkih i hemijskih metoda pomoću kojih se
razjašnjavaju i dokazuju mnoga krivična. Međutim, iako uvijek ostaju tragovi nastali
izvršenjem krivičnog djela, nerijetko se dešava da se oni uopšte ne pronađu, što svakako ne
znači da nema tragova krivičnog djela, već da oni nisu konstatovani, tj. upotrebljenim
sredstvima i metodama nisu otkriveni, izazvani, te fiksirani, što potkrepljuje tvrdnju da ''nema
savršenog zločina, već postoje samo nesavršene istrage'', u ovom slučaju nesavršena
kriminalistička obrada lica mjesta, a prije svega sam uviđaj.

Pronalaženje, obezbjeđivanje i fiksiranje tragova ima svoju kriminalističkotaktičku i tehničku

dimenziju, ali i kriminalističko-operativnu stranu koja dolazi do izražaja kada započinje
njihovo tumačenje, operativno vrednovanje i korištenje. Iako izučavanje materijalnih tragova,
odnosno materijalne dimenzije krivičnog djela omogućava dolaženje do objektivne istine, ona
se uvijek mora dovoditi u vezu sa taktičkim načinom obezbjeđivanja i fiksiranja tragova i
posmatrati s aspekta njihove operativne vrijednosti i načina operativnog korištenja. Propusti
6
Matijević, M., Kriminalistika – operativa, Visoka škola unutrašnjih poslova, Banja Luka, 2002. Godine
22
koji nastaju u pronalaženju, obezbjeđivanju i fiksiranju tragova primjenom
kriminalističkotaktičkih i kriminalističkotehničkih radnji, direktno se odražavaju na
mogućnost njihovog operativnog korištenja, što ima za posljedicu narušavanje strukture
materijalnog dokaza i otežavanja ili onemogućavanja njihove upotrebe u krivičnom postupku.
Kriminalističko-taktički i kriminalističkotehnički propusti najčešće nastaju prilikom
preduzimanja kriminalističkotaktičkih i tehničkih radnji i mjera i istražnih radnji od strane
policije, bilo u fazi samoinicijativnog djelovanja ili tokom istrage, kada policija nastoji da
primjenom tih radnji formira materijalnu osnovu za sticanje stepena osnova sumnje, odnosno
osnovane sumnje, što se svakako negativno odražava i na operativno korištenje tako
prikupljenih i fiksiranih tragova. U mnogim slučajevima takav nestručan
kriminalističkotaktički i kriminalističkotehnički pristup u pronalaženju i fiksiranju tragova
onemogućava sticanje stepena osnovane sumnje da je određeno lice učinilac krivičnog djela
ili dovodi do obustave krivičnog postupka, odnosno oslobađajuće presude zbog nedostatka
dokaza.

Za uspješno otkrivanje tragova potrebno je znati: koji su tragovi specifični za pojedina

krivična djela i gdje ih treba tražiti, kakvim metodama i pomoćnim sredstvima se traže tragovi
i kakvih ima nevidljivih tragova, gdje se nalaze i kako ih činimo vidljivima. Izučavanjem
zakonitosti koje vladaju u procesu nastanka materijalnih tragova, koje smo prethodno naveli,
dolazi se do saznanja koja omogućavaju da se prognozira njihovo postojanje na određenim
mjestima pri misaonoj rekonstrukciji događaja, ali i da se rekonstruiše događaj koji je stvorio
pronađene izlučene tragove. Da bi se eliminisale greške prilikom kriminalističke obrade lica
mejsta, članovi uviđaje ekipe moraju da poznaju mogućnosti i mehanizme nastanka pojedinih
tragova kod određenih krivičnih djela, u zavisnosti od sredstva, načina, vremena i mjesta
izvršenja i drugih činjenica i okolnosti, njihovih svojstava i mjere zaštite od promjena i
uništenja. Ovo je posebno važno ukoliko se zna da se pri svakom preslikavanju traga gubi
određena količina informacija sa tog traga, a izborom najpogodnijeg metoda i sredstva
izuzimanja traga, ovaj gubitak se može svesti na podnošljivu mjeru. Međutim, ukoliko se
primjeni pogrešna ili neadekvatna metoda, neki tragovi se zauvijek mogu uništiti, što je
svakako jedan od najbližih dodirnih tačaka između mehanizma nastanka tragova, izuzimanja i
njihovog fiksiranja, o čemu se posebno mora voditi računa na uviđaju.

23
Kriminalističko-operativno vrijednovanje, tumačenje i korišćenje tragova obuhvata sve vrste
tragova i činjenica koje mogu pružiti relevantne informacije. Sa stanovišta kriminalističke
operative, kriminalističko vrednovanje, tumačenje i operativno korišćenje tragova ne odnosi
se samo na materijalne tragove, već i na nematerijalne tragove, izjave lica i druge činjenice i
okolnosti koje se mogu naći na licu mesta. To je veoma bitno, jer se neće moći u svakoj
kriminalističkoj situaciji obezbediti materijalni tragovi, pa će se operativna delatnost policije
morati zasnivati na ostalim pronađenim i utvrđenim činjenicama na mestu izvršenja krivičnog
dela. Zbog kriminalističkooperativnog značaja i korišćenja tragova, kriminalistička operativa
prevazilazi okvire učenja kriminalističke tehnike koje se odnosi na kriminalističkotehničke
aspekte samo materijalnih tragova, pri čemu treba imati u vidu činjenicu da se kriminalistička
tehnika bavi pronalaženjem i fiksiranjem i nekih drugih činjenica, kao npr. neutralnih
komparativnih uzoraka, ali su psihički tragovi i neke druge činjenice (izjave lica) van sfere
interesovanja kriminalističke tehnike. Prema tome, kriminalistička operativa izučava sve bitne
činjenice koje se mogu naći na licu mesta, među kojima najrelevantnije informacije sigurno
pružaju tragovi i predmeti. Međutim, to nisu jedine činjenice značajne za rasvetljavanje
krivičnog dela, već se pored njih mogu prikupiti i koristiti određene psihičke činjenice koje
predstavljaju psihičke tragove, negativne činjenice koje u krajnjem slučaju i jesu svojevrstan
oblik tragova, informacije dobijene izjavama koje mogu biti osnov (izvor) ličnih dokaza,
okolnosti koje su bile poznate učiniocu prilikom izvršenja krivičnog djela i uticale na njegovo
lakše izvršenje, kao i neutralni komparativni uzorci koje ne predstavljaju tragove, ali služe za
komparaciju sa tragovima u cilju prikupljanja materijalnih dokaza. Neophodno je navesti da
pronalaženje i fiksiranje materijalnih tragova nije samo sebi cilj, već ono treba da posluži
prevashodno u operativne svrhe, odnosno da materijalni tragovi dobiju adekvatnu i pravilnu
kriminalističkooperativnu potvrdu, što će rezultirati prerastanjem materijalnih tragova u
dokaze u toku krivičnog postupka. Zbog toga je prilikom kriminalističke obrade lica mjesta
neophodno pridržavati se dva osnovna aspekta fiksiranja i obezbjeđivanja materijalnih
tragova. Prvi se odnosi na kriminalističke zahtjeve, dok se drugi odnosi na krivičnoprocesne
zahtjeve.

Kada je u pitanju kriminalistički, odnosno kriminalističkotehnički aspekt fiskiranja i

obezbjeđivanja materijalnih tragova krivičnog djela, osnovni zahtjev ogleda se u tome da se,
pored zapisničkog, što je krivičnoprocesni zahtjev, svaki trag fiksira i fotografski. Pored
navedenog, nosilac traga ili trag treba uvijek, kada je to moguće, izuzeti i adekvatno pohraniti
u laboratoriji ili drugoj službenoj prostoriji policije. 24
Nadalje, prilikom fiksiranja traga neophodno je izabrati one metode koje omogućavaju
dovoljnu trajnost dobijenog lika. Kao što smo već naveli, osnovni krivičnoprocesni zahtjev je
da svaki trag bude zapisnički konstatovan i fiksiran. Pored toga, mora se voditi računa da se
pri fiksiranju sačuvaju dokazi o istovjetnosti traga koji povezuju sa tragom opisanim u
zapisniku, što je neophodno da bi se isključila mogućnost zloupotrebe, manipulacije i
nesvjesne zamjene.

Da bi se tragovi koji nastaju izvršenjem krivičnog djela mogli operativno koristiti,

nužno je da se blagovremeno otkriju i kriminalistički i procesno pravilno fiksiraju. Zbog toga
je bitan stručan i timski rad pripadnika policije, kriminalističkog tehničara i vještaka
odgovarajuće struke u toku vršenja uviđaja i operativnog rada na razjašnjavanju i dokazivanju
krivičnog djela i u razmjeni mišljenja u pogledu operativnih informacija koje pružaju ili mogu
pružiti pojedini tragovi. Zbog toga se na licu mjesta ni jedan trag ne smije odbaciti, a da se
prethodno ne utvrdi njegova relevantnost. Stoga se mora utvrditi da li je trag u direktnoj ili
indirektnoj vezi sa izvršenim krivičnim djelom, u cilju čega je bitno utvrditi uzrok njegovog
nastajanja i uzročnu povezanost sa radnjom i posljedicom krivičnog djela.
U tumačenju i vrednovanju tragova i njihovom operativnom korišćenju bitno je da se
njihovom proverom i međusobnom dopunom utvrdi njihova relevantnost i otklone sve
eventualne nejasnoće kontradiktornosti. Pojedini trag može da pruži informaciju o jednom
dijelu događaja, ili da ukaže na pravac kojim treba usmeriti operativnu djelatnost u traženju
osumnjičenih lica, pa je nužno, pored pojedinačnog, vršiti i posmatranje i analizu svakog
traga u sklopu svih raspoloživih indicijalnih činjenica i eventualno već obezbijeđenih dokaza.
To samo potvrđuje pravilan pristup u korišćenju kombinovanog dokaza, koji treba koristiti u
svim onim kriminalističko-taktičkim situacijama kada je to moguće.
Već na mjestu izvršenja krivičnog djela počinje operativno korišćenje materijalnih tragova, uz
saradnju i sinhronizovano djelovanje operativnog radnika i kriminalističkog tehničara.
Ukoliko tragovi na mjestu izvršenja pružaju korisne informacije, potrebno ih je odmah
vrjednovati i započeti njihovo operativno korišćenje, bez čekanja da se završi započeta
istražna radnja uviđaja. Operativni značaj tragova posebno dolazi do izražaja prilikom
razgovora sa osumnjičenim licima, pa u tom smislu treba i koristiti informacije koje pružaju, a
ne bez bilo kakvog osnova insistirati na priznanju izvršenja krivičnog djela.

25
Kao što smo već naveli, svaki pojedinačan trag krivičnog djela ima vlastite mehanizme
nastanka, te je zbog same raznolikosti nastanka i egzistiranja takvog traga neophodno i
različito tretiranje takvih tragova, odnosno za svaki materijalni trag krivičnog djela postoje i
posebne metode i sredstva njihovog otkrivanja, izazivanja i fiskiranja, koje su djelimično
specifične samo za taj trag, naravno ne iskuljčujući mogućnost upotrebe istih metoda i kod
drugih tragova.

Krajnji cilj operativnog korišćenja materijalnih tragova jeste da se što prije odgovori na prvo
zlatno pitanje kriminalistike – ''šta se desilo'', tj. da se izvrši kriminalistička diferencijalna
dijagnoza događaja, čime se utvrđuje postojanje potrebe i osnova za dalje operativno
postupanje. Prvo treba razjasniti da li se radi o događaju ili kriminalnom događaju, pa ako se
utvrdi kriminalni događaj, treba razjasniti o kom konkretnom krivičnom djelu se radi, što u
mnogim kriminalističkotaktičkim situacijama neće moći da se uradi bez sprovođenja
određenih vještačenja.7Materijalni tragovi pronađeni tokom uviđaja mogu da pruže i odgovore
na ostala zlatna pitanja kriminalistike, što opet zavisi od niza činjenica vezanih za samo
krivično djelo i učinioca, i što sigurno neće uvek biti moguće, ali je bitno poznavati vrijednost
i domet svakog materijalnog traga. Tako oni mogu ukazati na motiv izvršenja krivičnog djela,
kao npr. tragovi sperme, tragovi ujeda, tragovi unakaženja i sl., što je od velikog operativnog
značaja, jer usmjeravaju operativni rad u kriminalističkoj obradi u pravcu osumnjičenih lica.
Pored toga u mnogim situacijama tragovi mogu da pomognu i u utvrđivanju mjesta i vremena
izvršenja krivičnog djela, kao i da ukažu na to da li jedno ili više lica učestvovalo u njegovom
izvršenju. Tu su posebno karakteristični biološki tragovi, tragovi zemlje, lišća, boje i sl.
Tragovi pronađeni na mjestu izvršenja krivičnog djela mogu da posluže i za utvrđivanje
identiteta lica koja su bila prisutna na tom mjestu, a samim tim i da ukažu na krug
osumnjičenih lica, u kom pravcu se i postavljaju odgovarajuće verzije. To su, prije svega,
tragovi papilarnih linija, tragovi pljuvačke, krvi, sperme i sl. Najzad, tragovi mogu da posluže
i za identifikaciju oštećenog, kao što su npr. tragovi papilarnih linija, tragovi izbrisanih
brojeva na motoru i šasiji automobila i drugi.

7
Šikman, M., Organizovani kriminalitet, Defendologija centar za bezbjednosna, sociološka i kriminološka
istraživanja, Banja Luka, 2010.godine
26
 ZAKLJUČAK

Na osnovu prezentovanih sadržaja u cjelokupnom radu na predmetnu temu, mogu se

sintetizovati i definisati i određeni zaključci. Jedno od centralnih pitanja na koje je potrebno
odgovoriti u radu jeste tzv. upotrebljivost pronađenih tragova, što odražava njihov dokazni
kvalitet. Da bi se dala validna ocjena o upotrebljivosti tragova koji su pronađeni na mjestu
zločina, u zavisnosti od vrste krivičnog djela, kao i od vrste tragova koji se tretiraju u radu su
prezentovane prethodno kriminalističko istražne radnje, koje se primjenjuju u pronalasku i
proučavanju tragova. U tom kontekstu centralno pitanje je posvećeno kriminalističkoj obradi
lica mjesta, kao i radnje koje se preduzimaju na mjestu kriminalnog događaja, u cilju
pronalasku svih raspoloživih tragova (kako vidljivih, tako i nevidljivih), koji će kasnije biti
analizirani, proučavani radi dobijanja dokazne ocjene o njihovom doprinosu u utvrđivanju
istine. Kako je cjelokupna djelatnost u suštini kriminalističko istražne prirode, u kontekstu
toga, je zahtjev bio da se analizira primjena naučnih metodologija u pronalasku, proučavanja
tragova, od početne faze njihove operativne konstitucije, pa do formiranja dokaznog kvaliteta.
Tragovi predstavljaju svakako najvjernije i najreprezentativnije ''ostatke'' krivičnog djela, na
osnovu kojih se mogu dobiti informacije, kako o načinu izvršenja krivičnog djela, te
određenim okolnostima, tako i o samom izvršiocu krivičnog djela, odnosno određeni tragovi
ga mogu identifikovati. Pravilno tumačenje i analiza dobijenih rezultata vještačenjem ovih
tragova uslovljava i adekvatnu primjenu kriminalističko-taktičkih mjera i radnji na pronalasku
izvršioca, kao i na preduzimanju drugih istražnih radnji kako bi se prikupili i obezbijedili
dokazi za efikasno vođenje krivičnog postupka. Suština je da se na konkretnu kriminalističko-
taktičku situaciju primijeni set kriminalističko-taktičkih mjera i radnji za koje se, na osnovu
određenih okolnosti, a najviše na osnovu saznanja iz traga, pretpostavi da će dati dobre
rezultate.

27
 LITERATURA

1. Doc.Dr. Borislav Petrović, Uvod u kriminalistiku, FSK/S – 06/06, Priština, 2006

2. Vodinelić, V., Teoretska zasnovanost utvrđivanja identiteta u kriminalističkoj
trasologiji i krivičnom postupku I, Vještak, 2/1987,
3. Simonović, B., Kriminalistika, Pravni fakultet, Kragujevac, 2004. Godine
4. Matijević, M., Kriminalistika – operativa, Visoka škola unutrašnjih poslova, Banja
Luka, 2002. Godine
5. Šikman, M., Organizovani kriminalitet, Defendologija centar za bezbjednosna,
sociološka i kriminološka istraživanja, Banja Luka, 2010
6. Matijević, M.., Pena U, Dokazivanje – jedini put utvrđivanja spornih činjenica u
krivičnom postuku, „Kriminalistički i krivično procesni aspekti dokaza i dokazivanja“;
Zbornik radova Internacionalne asocijacije kriminalista, Sarajevo, 2013.godine.

Internet izvori:

1.https://europa.ba/wpcontent/uploads/2015/05/delegacijaEU_2014030510214183bos.pdf,
pristupljeno 04.11. 2017.
 28

PRILOZI

Slika 1. Obilježavanje mjesta....................................................................................................12

Slika 2. Pretres osobe...............................................................................................................14

Slika 3. Tragovi...................................................................................................................18
 29

ZAPISNIK O ZAVRŠNOM ISPITU

ZAVRŠNI RAD NA TEMU:____________________________________________________

___________________________________________________________________________
iz predmeta:_________________________________________________________________
polaznik:____________________________________________________________________
PISMEN DIO RADA-ocijenjen ocjenom_________________________( )

OBRAZOŽENJE OCJENE RADA:

___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________

PITANJA NA USMENOM DIJELU ZAVRŠNOG ISPITA

1. _____________________________________________________________________
2. _____________________________________________________________________
3. _____________________________________________________________________
4. _____________________________________________________________________
(dopunsko pitanje)

Polaznik je usmeni dio zavrnog ispita položio ocjenom _____________ ( )

Konačna ocjena završnog ispita je:_____________________( )

ISPIITA KOMISIJA:
1.Predsjenik komisije_______________________________________
2. Ispitivač ________________________________________
3. Član ________________________________________

2017.godine
30