UNIVERZITET "DŽEMAL BIJEDIĆ" U MOSTARU

GRAĐEVINSKI FAKULTET

Predmet: Trajnost i održavanje konstrukcija

Seminarski rad:

UTICAJ PROJEKTOVANJA NA TRAJNOST KONSTRUKCIJE

Student: Predmetni nastavnik i saradnik:

Ajdin Žuljko van.prof.dr. Merima Šahinagić – Isović

GM 19 00 05 v.asis.mr. Marko Ćećez

Mostar, DECEMBAR.2020.
Sadržaj
1 UVOD................................................................................................................................. 3
2 TRAJNOST KONSTRUKCIJ............................................................................................ 4
2.1 Definicija osnovnih pojmova....................................................................................... 4
3 PROBABILISTIČKI PRISTUP U PROJEKTOVANJU TRAJNOSTI............................. 6
3.1 Projektovanje trajnosti ................................................................................................. 6
3.1.1 Implicitni postupak ............................................................................................... 6
3.1.2 Eksplicitan postupak............................................................................................. 6
4 FAKTORI TRAJNOSTI KROZ PROCES PROJEKTOVANJA ...................................... 7
5 PUT SILA I PUT VODE.................................................................................................. 12
6 ROBUSNOST .................................................................................................................. 14
6.1 Robusnost u normama ............................................................................................... 15
6.2 Nepredviđeni događaji ............................................................................................... 16
6.3 Elementi robusnosti ................................................................................................... 17
6.4 Postizanje robusnosti ................................................................................................. 23
6.5 Održavanje robusnosti ............................................................................................... 25
7 ZAKLJUČAK................................................................................................................... 26
8 LITERATURA ................................................................................................................. 27

2
1 UVOD

Pojam '' projektovanje'' građevinari često pogrešno koriste kao sinoni za proračun konstrukcije.
Projektovanje je zapravo širok i sveobuhvatan graditeljski proces koncipiranja građevina, sa
svrhom ostvarenja funkcionalnosti, postojanosti, estetike i gospodarskog optimuma. S druge
strane, proračun konstrukcije se svodi samo na dio zadaće funkcionalnosti i postojanosti. U
procesu projektovanja konstrukcije moramo se baviti rizicimma kojima konstrukcija može biti
izložena tokom svog trajanja. U tom smislu, projektant mora razmišljati unaprijed o mogućim
rješenjima problema koji se mogu pojaviti tokom upotrebe, ali i tokom izvedbe građevine. Ako
se vratimo u prošlost i posmatramo kako su nekada nastajale građevine, zamjetno je da su se
graditelji koristili iskustvima već ostvarenog, uz koje su ulagali ogroman trud, napor i umijeće
kako bi ostvarili daljnje iskorake i poboljšanja. U okviru takvog procesa postepeno su se
razvijali znanost, zanat i umjetnost, vezani za područje graditeljstva. Znanost se razvijala u
nastojanju za novim i boljim gradivima, strukturama, koncepcijama i proračunima. Umjetnički
razvitak očitovao se u razvitku oblika unutar građevine i u odnosu na okoliš, a zanat pak u
umijeću gradnje odnosno razvitku postupaka izgradnje te ispravnom rješavanju detalja. Sva tri
navedena aspekta unutar graditeljstva rješavala je jedna osoba – graditelj, a građevina je bila
njegovo djelo. Koncepcija građevine mora biti takva da zadovoljava zahtjeve funkcije i estetike.
Rješavanje nosivog sklopa podrazumijeva proračun nosivosti i stabilnosti. Paralelno s
koncipiranjem i proračunom konstrukcije moraju se riješiti postupci izgradnje kako bi se
osigurala izvedivost građevine uopšte, a zatim i kako bi se izvedba pojednostavila što je moguće
više. Pojedini zahtjevi na građevinu su povezani, jedno ima utjecaja na drugo i ne može se
posmatrati odvojeno i zbog toga svi segmenti moraju biti uklopljeni u cjelinu, neovisno od toga
tko obavlja koji dio graditeljskog zadatka. Skup rješenja svih ovih zadataka ima najizravniji
utjecaj na trajnost. Tačnije, problematika trajnosti se mora uzeti u obzir i bti prisutna pri
razmatranju svake od spomenutih tačaka projekta, jer će svaka odluka utjecati na to koliko će
konstruckija u konačnici trajati.

3
2 TRAJNOST KONSTRUKCIJA

2.1 Definicija osnovnih pojmova

Trajnost konstrukcije je njena sposobnost posjedovanja zahtijevanog nivoa sigurnosti i

upotrebljivosti u određenom vremenskom razdoblju pod utjecajem pretpostavljenih uzročnika.

Sigurnost konstrukcije je njena sposobnost podnošenja vanjskih djelovanja uz određeni

koeficijent sigurnosti, dakle s većom ili manjom rezervom.

Upotrebljivost konstrukcije je njena sposobnost udovoljavanja zahtjevima namjene odnosno

sposobnost konstrukcije ili konstrukcijskih elemenata da tokom vremena zadrže odgovarajuća
svojstva ponašanja.

Pouzdanost konstrukcije je pojam koji objedinjuje i sigurnost i upotrebljivost i trajnost

konstrukcije.

Vremensko razdoblje nakon ugradnje tokom kojega su nosivost, upotrebljivost i druga

zahtijevana svojstva konstrukcije iznad minimalno dopustivog nivoa naziva se upotrebnim
vijekom konstrukcije (u nekim normama naziva se radni vijek). Zahtjev za trajnošću
konstrukcije u propisima i normama se daje kao zahtjev da konstrukcija treba dosegnuti
određeni broj godina upotrebnog vijeka - proračunski upotrebni vijek.

Tehnički upotrebni vijek je razdoblje tokom kojega su tehnička svojstva konstrukcije iznad
minimalno prihvatljivog nivoa, uz redovito održavanje građevine. Mora se odgovarajućim
projektovanjem, izvođenjem, upotrebom i održavanjem građevine uskladiti sa zahtijevanim
upotrebnim vijekom.

Ekonomski upotrebni vijek dosegnut je kada konstrukcija ne ispunjava zahtjeve s

ekonomskog stajališta, odnosno kad ju se više ne isplati održavati. Naime, kraj upotrebnog
vijeka građevine može nastupiti iako tehnička svojstva konstrukcije zadovoljavaju.

Pri tome se pod zahtijevanim upotrebnim vijekom podrazumijeva kriterij koji postavlja
investitor ili društvo, a predstavlja zadatak graditeljima izražen kroz vrijeme u kojem građevina
mora ispunjavati bitne zahtjeve.

Kontrola nosivosti i upotrebljivosti u savremenom projektovanju provodi se s obzirom na tzv.

granična stanja:

4
1.Granična stanja nosivosti su ona koja se dovode u vezu sa slomom, ili nekim drugim
načinom otkazivanja konstrukcije. Obuhvaća sljedeće:

-gubitak ravnozeže konstrukcije ili nekog njenog dijela, koji se smatra krutim tijelom,

-otkazivanje nosivosti kao posljedica velikih deformacija, pretvaranje konstrukcije ili nekog
njenog dijela u mehanizam, pucanje, gubitak stabilnosti konstrukcije ili nekog njenog dijela,

-propadanje uslije zamora ili drugih vremenskih učinaka.

2.Granična stanja upotrebljivosti odgovaraju uslovima izvan kojih utvrđeni zahtjevi prema
konstrukciji ili nekom njenom dijelu nisu više zadovoljeni. Obuhvaća sljedeće:

-deformacije i pomake koji utječu na izgled ili upotrebu konstrukcije ili su uzrok štete na
opremi ili nenovisvim elementima,

-vibracije koje izazivaju nelagodu ljudi, štete na konstrukciji ili materijalu, ili ograničavaju
njeno funkcioniranje,

-štete (uključujući pukotine) koje narušavaju izgled, smanjuju trajnost ili ometaju
funkcioniranje konstrukcije, uočljive štete prouzročene zamorom ili nekim drugim faktorima
ovisnim o vremenu.

S druge strane, mjerama za osiguranje trajnosti konstrukcije, direktno osiguravamo njenu

upotrebljivost (pukotine koje narušavaju izgled ili funkcioniranje konstrukcije, trajne
deformacije i sl.) ali utičemo i na nosivost konstrukcije tokom upotrebnog vijeka, koja može
biti ugrožena dotrajavanjem konstrukcije. Tokom upotrebe građevine na očuvanje njenih
svojstava značajno se može uticati pravovremenim i odgovarajućim postupcima održavanja.

Održavanje građevine podrazumijeva skup aktivnosti usmjerenih na zadržavanje ili ponovno

uspostavljanje potrebnih svojstava konstrukcije ili njenih dijelova. Pojam održavanja obuhvata
ne samo direktnu provedbu ovih aktivnosti, već i njihovu pripremu.

Preventivno održavanje -unaprijed definirano odnosi se na održavanje koje se provodi

periodično, u skladu s prethodno definiranim programom i planom aktivnosti, od trenutka
izgradnje konstrukcije, čak i ako se ne uočavaju bilo kakvi znakovi oštećenja i degradacije
konstrukcije ili nekog njenog dijela.

Pregledi obuhvataju aktivnosti koje se provode s ciljem utvrđivanja trenutnog stanja odnosno
ponašanja postojeće konstrukcije.

5
Popravci se odnose na aktivnosti održavanja koje imaju za cilj povratiti odnosno ponovno
uspostaviti takvo stanje konstrukcije ili njenih dijelova pri kojem su ispunjeni svi zahtjevi koji
se postavljaju na konstrukciju, a poduzimaju se u slučaju kada su svojstva odnosno ponašanje
konstrukcije ili nekog njenog dijela narušena preko dopuštene granice. [5]

3 PROBABILISTIČKI PRISTUP U PROJEKTOVANJU TRAJNOSTI

Probabilistički pristup projektovanja trajnosti konstrukcije obuhvaća ocjenu vjerovatnosti

otkazivanja i posljedica u slučaju otkazivanja. Budući da se istodobno razmatraju vjerovatnost
i posljedice, zapravo se radi o procjeni rizika.[2]

3.1 Projektovanje trajnosti

3.1.1 Implicitni postupak

Projektovanje trajnosti kako je propisano današnjim noramama, zapravo je implicitan ili opisan
postupak. Norme definiraju vrste materijala koji se se mogu primjeniti, vrste zaštite, debljinu
zaštite, sastav betona, debljinu zaštitnog sloja, njegu betona, dopuštenu širinu pukotine i sl. Za
određene uvjete okoliša u kojima je smještena konstrukcija. Pretpostavlja se da se poštivanjem
specifikacija norme, osigurava trajna betonska konstrukcija.

3.1.2 Eksplicitan postupak

Eksplicitan postupak ili projektovanje trajnosti betonske konstrukcije -prema ponašanju', za
specifirani upotrebni vijek i specifirane uvjete okoliša, može biti adekvatno u sljedećim
slučajevima (HRN EN 206-1):

· Zahtijeva se upotrebni vijek znatno različit od 50 godina

· Radi se o ''specijalnoj'' konstrukciji koja traži manju vjerovatnost otkazivanja
· Djelovanja okoliša su posebno agresivna ili su dobro definirana
· Očekuje se visoka kvaliteta izvedbe
· Uvedena je strategija upravljanja i održavanja, moguće višeg stepena
· Bit će izgrađen znatan broj sličnih konstrukcija ili elemenata
· Primjenit će se novi ili različiti materijali
· Primjenjen je postupak projektovanja u skladu sa zahtjevima danim u prethodnom
poglavlju (implicitno projektovanje tranosti s ograničenjem v/c omjera, sadržaja

6
 cementa, razreda čvrstoće betona, vrste sastojaka sadržaja zraka), ali je napravljena
pogreška u prilagodbi.

Postupci koje se tada mogu upotrijebiti su:

· Poboljšanje postupka implicitnog projektovanja trajnosti zasnovano na dugotrajnom

iskustvu s lokalnim materijalima i praksom i detaljnom poznavanju lokalnog okoliša
(npr. temeljem dugotrajnog monitoringa ponašanja konstrukcije ili ispitivanja
konstrukcija tokom upotrebe)
· Postupci zasnovani na odobrenim i dokazanim ispitivanjima koja reprezentiraju stvarne
uvjete i imaju odobrene kriterije primjene (npr. ispitivanja otpornosti u normiranom
simuliranom okolišu koji ubrzava procese dotrajavanja)
· Postupci zasnovani na analitičkim modelima kalibriranim prema podacima ispitivanja
stvarnih uvjeta u praksi (modeli matematički opisuju degradacijski proces, ali je neke
veličine ipak potrebno procijeniti, a postavlja se i pitanje reprezentativnosti modela)[2]

4 FAKTORI TRAJNOSTI KROZ PROCES PROJEKTOVANJA

Faktori koje posebno treba analizirati u okviru projektovanja konstrukcije, sa stanovištva

pitanja trajnosti konstrukcija, mogu se sumirati po dijelovima projekta kako slijedi:

1. Koncepcija:
- Položaj građevine s obzirom na vanjska i unutrašnja djelovanja
- Položaj građevine s obzirom na klimatske osobito agresivne učinke
- Mikrolokacija s obzirom na rasjede, slojeve tla i ostale činitelje važne za seizmičku
analizu
- Statička neodređenost kojom se ostvaruje rezerva sistema
- Značaj konstrukcije, koji će diktirati usmjerenost na minimum ili rezerve.

2. Nosiva konstrukcija:
- Izbor nosivog sistema
- Čistoća i jednoznačnost sistema
- Izloženost vitalnih dijelova strukture
- Temelji – pomaci, zakretanja, klizišta, podlokvanje...

7
- Koncept pouzdanosti odnosno način pristupa proračunu
- Rezerve nosivosti
- Kombinacije gradiva u sistemu, primjerice čelika i betona, ali i drugih
- Proračun dinamičkih pojava, zamora itd.

3. Gradiva:
- Kvaliteta s obzirom na nosivost (čvrstoća)
- Kvaliteta s obzirom na poroznost
- Kvaliteta s obzirom na otpornost promjeni stanja
- Ujednačenost kvalitete u elementu i konstrukciji
- Stepen sigurnosti da ugrađeno odgovara projektovanom
- Mogućnost saniranja.

4. Detlji:
- S obzirom na upotrebu građevine
- S obzirom na vodu i klimatske uticaje
- S obzirom na ponašanje konstrukcije
- Armiranje i to ne samo količina armature, već i njen raspored
- Odnos idealnih i stvarnih stanja s obzirom na preuzimanje toka sila, primjerice izvedba
oslonaca, koncentriranost opterećenja, debljine struktura i sl.., s kojima su povezani
zahtjevi konstruktivnog armiranja itd.
- Detalji spojeva u konstrukciji, zglobova, uglova okvira, skretanja, sidrenja armature itd.
- Zaštitni sloj.

5. Načini i postupci izgradnje:

- Prolasci konstrukcije kroz faze izgradnje
- Reške i spojevi
- Priprava gradiva
- Montaža

6. Planirano održavanje i zaštita:

- Zaštita odmah nakon izgradnje, primjerice premazi i sl.
- Uređaji za održavanje
- Ugrađeni uređaji i oprema itd.

8
Treba prepoznati da ovako nabrojane dijelove projekta građevinske konstrukcije, ali i teme koje
svaki dio obuhvata, nije moguće rješavati jedno po jedno, već ih treba razmatrati paralelno.

Tako će na primjer o odabiru materijala i njegovim svojstvima itekako ovisiti sama koncepcija
konstrukcije, a i rješavanje detalja. Tako se dijelovi konstrukcije izvedeni od materijala slabijih
trajnosnih karakteristika, odnosno izloženh bržem propadanju, moraju izvesti tako da je moguća
njihova zamjena. [1]

Najveće opasnosti s obzirom na trajnost, a vezane uz projekt, mogu se nabrojati kako slijedi:

1. Svi dijelovi su dobro proračunati, ali loše složeni u cijelinu

2. Problemi u spojevima i detaljima općenito
3. Prevelika izloženost agresiji slabih mjesta konstrukcije
4. Premali zaštitni sloj
5. Nepredviđena klimatska djelovanja
6. Neplaniranje redovitog održavanja i drugih pravodobnih intervencija

Slika 1. Predviđeni način sanacije, zamjene ležita... [7]

9
Tok procesa projektovanja kako je prikazan na slici 2, uključuje sve prethodno opisane stavke,
važne za ostvarenje trajnosti konstrukcija

Slika 2. Tok procesa projektovanja [1]

Problemi u ostvarenju trajnosti konstrukcija, posljedica su i činjenice da se sumarna stanja

razlikuju od pojedinačnih, ali i od sume svih pojedinačnih stanja. Naime, pri projektovanju
konstrukcija uglavnom smo usmjereni na razmatranje nosivosti, sigurnosti itd. Pojedinačnog
elementa, a bitno manje i zapravo nedovoljno sagledavanju konstrukcije kao cjeline. Isto vrijedi
i za razmatranje pojedinih faza izgradnje, koje konstrukcija mora proći da bi se dosegla svoje
konačno projektovano stanje.

Za ostvarenje trajnosti konstrukcija, od iznimne je važnosti ispravno projektovanje i kvalitetna

izvedba konstruktivnih detalja. Oblikovanje i konstruisanje detalja bitno će ovisiti o materijalu
od kojega se konstrukcija izvodi.

10
U početcima primjene nekog materijala, obično se imitirau otprije poznati oblici koji su se
pokazal dobrima u konstrukcijama izvedenim u drugim materijalima. Kao primjer možemo
nasvesti željeznički most u Coalbrookdaleu kojega konstrukcija spojeva neupitno upućuje na
tehnike primjenjivane u drvenim konstrukcijama.[1]

Slika 3. Željeznički most u Coalbrookdaleu[3]

Tek nakon određenog vremena primjene iskustvo iz prakse upućuje nas koji su detalji prikladni
za koju namjenu. U tu se svrhu izrađuju zbirke (katalozi) odgovarajućih detalja. Takvi su
dokumenti u zanatskom smislu vrlo dobri, ali ih se ne smije primjenjivati nekritički, već ih za
svaku konstrukciju i detalj treba razmotriti.

11
5 PUT SILA I PUT VODE

Dva osnovna zadatka koje projektant mora imati na umu pri globalnom rješavanju konstrukciju,
ali i pri konstruisanju svakog pojedinačnog konstrukcijsog detalja jesu:

1. Put sila
- Potrebno je analizirati tok sila od izvorišta, tj. mjesta nanošenja opterećenja do ušća –
ležaja, kako bi se izbjegla očekivanja da će se nešto dogoditi samo po sebi.
2. Put vode
- Potrebno je razmotriti tok vode i riješiti način njenog odvođenja s konstrukcije.

Rješavanje detalja za odvođenje vode s konstrukcije predstavlja temelj osiguranja trajnosti

konstrukcija. Naime, dosadašnja praksa je pokazala da je jedan od naječešćih uzroka oštećenja
građevinskih konstrukcija prodiranje vode na spojevima konstrukcije ili cijevi te nedovoljno
održavanje sistema odvodnje, od vitalne važnosti je osigurati učinkovito otjecanje vode s
površine konstrukcije u sistem odvodnje, tj. isprojektovati odgovarajuće nagibe površina.
Posebna se pozornost treba posvetiti prokjektovanju detalja dijela odvodnje koji prolazi kroz
konstrukciju i osigurati da se svi dijelovi sistema odvodnje mogu održavati. Nadalje je od
iznimne važnosti hidroizolacija i to njena nepropusnost i dobra povezanost s konstrukcijom.

Slika 3. Oštećenje mosta uslijed procjeđivanja vode s površine kolovoza [6]

12
 Slika 4. Oštećenje fasade na kući uzrokovano prodorom vode [5]

Slika 5. Oštećenje fasade na zgradi uzrokovano prodorom vode [4]

13
 Slika 6. Neki primjeri loših i dobrih detalja metalni konstrukcija [1]

6 ROBUSNOST

Robusnost je svojstvo konstrukcijskog sistema, koje mu omogućava da podnese nepredviđene

ili neobične okolnosti.

Konstrukcijski sistema je u pravilu namijenjen uobičajnoj upotrebi, tj. okolnostima koje moraju
ili mogu biti predviđene toko vijeka trajanja konstrukcije. Ograničavaje konstrukcije na takav
način može dovesti do ranjivosti na učinke događaja koji nisu uključeni u grupu pedviđenih
okolnosti. Takvi učinci mogu biti vrlo različitog karaktera i mogu biti vezani uz pojave koje su
bile očekivane u konstrukciji, ali neočekivanog intenziteta, ili mogu viti potpuno nepoznati u
odnosu na pretpostavke primjenjene pri projektovanju.

Prvi slučaj može biti objašnjen primjerom konstrukcije koja, iako je bila projektovana da se
odupre učincima određenih djelovanja (npr. vjetru ili potresu), otkazuje uslijed tih djelovanja
jer su bili većeg intenziteta od pretpostavljenog. Drugi slučaj je primjer konstrukcije kod čijeg

14
se projektovanja nije naslućivala mogućnost udara aviona, ali se on ipak dogodio uslijed pojave
terorističkih napada.[1]

6.1 Robusnost u normama

Iako neke norme zahtijevaju da građevina bude robusna, samo najnovije definiraju robusnost.
Eurokodovi za projektovanje konstrukcija zahtijevaju robusnost u sklopu norme EN 1990:
Osnove proračuna i norme EN 1991-1-7 : Izvanredno djelovanje.[1]

Norma EN 1990 zahtijeva robusnost samo implicitno i to na sljedeći način: Građevina treba
biti projektovana i izvedena na takav način da neće bit oštećena uslijed događaja kao što
su požar, eksplozija, udara i posljedice ljudske pogreške u omjeru nerazmjernom
izvornom uzroku.

Potencijalna oštećenja trebala bi biti izbjegnuta ili ograničena prikladnim odabirom jedne ili
više od sljedećih mjera:

- Izbjegavanje, elminiranje ili smanjenje opasnosti kojima građevina može biti izložena
- Odabir konstrukcijskog sistema koji ima nisku osjetljivost na ramatrane opasnosti
- Odabir konstrukcijskog sistema i konstrukcije koja može prikladno podnijeti izvanredna
premještanja pojedinačnog elementa ili ograničenog dijela građevine, ili pojavu
prihvatljivih lokalnih oštećenja
- Što je više moguće izbjegavanje konstrukcija koje se mogu srušiti bez upozorenja
- Povezivanje konstruktivnih elemenata u cjelinu.

Norma EN 1991-7 pruža strategije projektovanja na izvanredna djelovanja.

Izvanredna djelovanja su djelovanja male vjerojatnosti pojave, koja imaju ozbiljne posljedice i
obično su kratka trajanja. Ne očekuje se da ijedna građevina može preuzeti sva d jelovanja u
ekstremnom slučaju, ali mora postojati realna vjerovatnost da ona neće biti oštećena
nesrazmjerno uzroku.

Glavna pretpostavka je da je lokalno oštećenje prihvatljivo, ukoliko neće ugroziti cijelu

konstrukciju i ukoliko će ona biti sposobna podnijeti sveukupno opterećenj određeno vrijeme
koje je potrebno da se poduzmu potrebne mjere – evakuacija zgrade i okoliša.

Kod projektovanja za izvanredna djelovanja možemo prihvatiti neku od sljedećih strategija:

- Sprečavanje pojave djelovanja ili umanjenje vjerovatnosti pojave ili umanjene količine
veličine djelovanja

15
 - Zaštita konstrukcije (npr. odbojnici)
- Proračun po kojem se ni cijela konstrukcija ni njezin veći dio neće srušiti prilikom
lokalnog oštećenja
- Detaljan proračun ključnih elemenata
- Primejna najmanjih propisnih pravila proračuna odnosno oblikovanje detalja koji daju
prihvatljivu robusnost konstrukcije.

Vezano uz razine rizika i pouzdanost konstrukcija, proračunske situacije za građevine ugrožene

izvanrednim djelovanjima mogu se svrstati u tri razreda prema tablici 1.

Razred Posljedice Razmatranje izvanrednih djelovanja

1 ograničene Izvanredna se djelovanja ne razmatraju posebno.

2 umjerene Ovisno o posebnim okolnostima određene konstrukcije

– pojednostavljeni proračun s modelima istovrijednih
statičkih djelovanja ili primjenom propisanih
proračunskih pravila odnosno pravila oblikovanja
detalja.

3 ozbiljne Preporučuu se ako je primjerno, opsežnije studije

primjena dinamičkog proračuna, nelinarni modeli i
međudjelovanje opterećejna na konstrukcije.

Tabela 2. Razredi proračuna za građevine izložene izvanrednim djelovanjima [1]

6.2 Nepredviđeni događaji

Da bi konstrukcija podnijela nepredviđene događaje ili okolnosti, a da se pritom ne naruši

predviđena funkcija, mora posjedovati dovoljnu preostalu sposobnost da se odupre zahtjevima
za vrijeme i nakon događaja.

Preostala sposobnost konstrukcije (kapacitet) najčešće se odnosi na otpornost konstrukcije

(nosivost), ali također može značiti i deformabilnost, duktilnost, stabilnost, težinu, masu i
krutost budući da bilo koje od ovih svojstava može u pojedinom slučaju biti kritično.

Konstrukcije koje moraju preživjeti događaj uz očuvanje osnovne funkcije ili sa sličnom
funkcijom koja im je dodijeljena nakon događaja jesu:

16
 - Vojne građevine, bolnice, škole ili slična mjesta namijenjena da služe kao sklonište
ljudima koji su premješteni uslijed izvanrednog događaja
- Autoceste, mostovi ili aerodromi koji su potrebni zbog pristupa područjima nesreće,
moraju sačuvati svoju osnovnu funkciju nakon događaja. Ukoliko ne zadrže, često su
posljedice znatni gubici ljudskih života
- Građevine koje sadrže opasne tvari, čije bi istjecanje ili zapaljenje bilo katastrofalno.
Ovo se tiče nuklearnih postrojenja, rezervoara, spremnika zapaljivih ili otrovnih
tekućina ili plinova, eksploziva ili brana čije bi rušenje uzrokovalo poplavu.

Savremene norme i priručnici za projektovanje takvih konstrukcija zahtijevaju mnogo strože

projektne parametre. Robusnost konstrukcije je vezana uz okolnosti nekog događaja, te
projektovanje i analiza robusnosti moraju biti prilagođeni konkretnoj situaciji,

U nekim slučajevima današnja tehnologija (ili volja društva) još uvijek nije u stanju pronaći
način da osigura dovoljnu robusnost konstrukcija. Ovo još uvijek uzrokuje nesreće velikog
značaja kao što su sudari vlakova ili aviona, brodolomi, prolijevanje otrovnog materijala, vatra
eksplozija ili udarac.

Učinci katastrofalnih potresa se počinju ublažavati, pogotovo u bogatim zemljama. U nekim

drugim dijelovima svijeta, gdje društvo ili nema sredstava ili tehnološkog znanja da poduzme
dodatne mjere zaštite ili zamjenu oštećene konstrukcije, potresi još uvijek imaju katastrofalan
učinak.

Velika oštećenja i urušavanja događaju se kod lakših konstrukcija zbog jakog vjetra (uragana).
Velika oštećenja nastaju zbog vode (tj.kiše), kada je obloga zgrada probijena vjetrom. To se
najčešće događa zbog nepravilnih ili nedovoljno jakih učvršćenja i naglašava potrebu za
robusnošću.[1]

6.3 Elementi robusnosti

Pojedini elementi koja treba razmotriti u cilju odabira prikladne strategije za postizanje
robusnosti su:

· Čvrstoća

Osiguranje čvrstoće iznad teorijski potrebnog minimuma najčešće je jedina primjenjiva i

najekonomičnija strategija za poboljšanje robusnosti. Kad god se upotreba krtih materijala ili
krtog ponašanja ne može izbijeći (primjer su vitki elementi u pritisku), takvi dijelovi

17
konstrukcije moraju se zaštiti od preopterećenja, najčešće pomoću dodatne čvrstoće. U
normama, koje su uglavnom namijenjene konstrukcijama uobičajnog tipa, ovo se postiže nižim
vrijednostima parcijalnih koeficijenata za umanjenje otpornosti (ili svojstva materijala), koje
valja upotrijebiti pri projektovanju. U slučaju iznimno velikih ili inovativnih konstrukcija,
projektant treba odrediti razumna pravila za granična stanja ovisno o načinu popuštanja
određenog elementa takve konstrukcije ili konstruckije u cjelini.

· Cjelovitost konstrukcije i povezanost dijelova

Mnoge konstrukcije, posebno starije, konstruirane su jednostavno postavljajući elemente jedan

na drugi tako da se vertikalna opterećenja prenose preko kontaktne površine. Pretopostavlja se
da su horizontalne sile dovoljno male da ne prevladaju prijanjanje od trenja na kontaknim
površinama. Upravo je navedeno utvrđeno kao veliki izvor rizika, posljedice kojeg su
dramatična urušavanja uzrokovana time što su elementi gubili oslonac zbog potresa, ili
dugotrajnih pomaka. Upravo je nedostatak cjelovitosti konstrukcije, a time i robusnosti uzrok
ovakvih otkazivanja. Naime, ukoliko dijelovi konstrukcije nisu međusobno povezani, postoji
rizik da se konstrukcija raspadne zbog pomaka između pojedinih dijelova.

· Druga linija odbrane

Neke se konstrukcije na različite načine mogu oduprijeti djelovanjima. Primjer je zaštitna

ograda uzduž ceste. Kod slabijih vozila, ograda će se oduprijeti savijanju, a da se ne deformira
puno. Kod jačih udaraca, ako je granična otpornost savijanja elmenta ograde dosegnuta, ona će
se deformirati kao mehanizam uključujući određeni broj plastičnih zglobva. U slučaju duktilnih
elemenata dopuštene su velike deformacije kroz popuštanje materijala, kojima se mijenja
geometrija elementa. Sad se ograda može ponašati po principu vreće za ljuljanje (lančanice) pri
vlačnom naprezanju; pronašla je drugi put prijenosa opterećenja – drugu liniju odbrane, koja
pruža mnogo veći otpor vozilima koja u nju udare da ne ipadnu s ceste. Naravno, ovo nije
ugodan prizor i ljudi odgovorni za održavanje zamijenit će je na vrijeme. Ipak, ograda je
robusnim ponašanjme ispunila svoju glavnu funkciju.

· Različiti načini prijenosa opterećenja ili zalihe konstrukcije

Ovaj element robusnosti sličan je drugoj liniji odbrane, jedina razlika je da se već od početka
aktivira nekoliko različitih načina prijenosa opterećenja. Ukoliko propadne jedan od njih, ostali
moraju biti u stanju pružati otpor opterećenju. Primjer za konstrukciju sa zalihama je drveni
gredni pod. Naime, dvije grede koje se nalaze na slomljenoj gredi sa svake strane, mogu
preuzeti njen dio opterećenja. Situacija postaje ozbiljna kada više od jedne susjedne grede

18
izgubi svoju otpornost – drvo je u osnovi krt materijal, njegova otpornost nestaje nepovratno
kod preopterećenja. Međutim, prije nego se to dogodi grede će proći kroz velike, nelinearne
deformacije. Podne daske koje se pružaju okomito na grede, prenijet će opterećenje slomljene
grede do susjednih. Uz to, da bi se spriječilo bočno izvijanje greda, obično su povezane malim
daščanim komadima ili vezovima. Oni će funkcionirati i nakon pucanja grede.

· Duktilnost nasuprot krtog loma

Duktilnost je ključno svojstvo za povoljan učinak zaliha konstrukcije, druge linije odbrane i
sličnih elemenata robusnosti. Možemo je definisati kao omjer maksimalne prihvatljive i
maksimalne elastične deformacije. Maksimalnu prihvatljivu deformaciju možemo definirati
kao onu koju konstrukcija može tolerirati zadržavajući djelotvornu otpornost. Krto, odnosno
neduktilno ponašanje može biti posljedica svojstva materijala, lokalnih oslabljenja, slabih
spojeva, zamora i nestabilnosti. Za usporedbu duktilnost čelika može biti najviše 20, armiranog
betona 10, drva 3, a stakla 1.

· Zaustavljanje efekta domino nasuprot progresivnom popuštanju

Neke su konstrukcije sklone određenom tipu progresivnog popuštanja koji nazivamo efekat
domino. Primjer je rušenje stotine rešetkastih tornjeva dalekovoda u Kanadi, potaknuto
rušenjem prvog tornja uslijed težine leda koji se nakupio na žicama, a nastavljeno rušenjem
sljedećeg tornja uslijed horizontalnog rušenja prethodnog tornja. Zaustavljanje efekta domino
postiže se periodičnim osiguranjem snažnih i čvrstih tačaka koje će presresti i zaustaviti
progresivno popuštanje – u gornjem primjeru to su masivnije, robusnije i snažnije konstrukcije
svakog petog ili svakog desetog tornja dalekovoda.

· Osigurač konstrukcije

Osigurač konstrukcije je element koji omogućava prijenos opterećenja na određeno razini

(obično pomoću duktilnosti) i pri tome ograničava sile koje se prenose tim putem opterećenja
na kojem je osigurač. Ovo je jako korisno u svim situacijama koje kontroliraju deformacijama
kao što su nametnuti pomaci (npr. kroz pomake temelja ili učnke jakog potresa). Kod
konstrukcija tzv. osiguračem, sile će biti pozitivno ograničene, ali ne i deformacije. Analiza
takvog ponašanja mora uključiti preostali dio konstrukcije kada je deformirana izavn elastične
granice (ili maksimalne otpornosti) osigurača.

19
 · Žrtvujući i zaštitni uređaji

U nekim slučajevima može biti neekonomično ili nemoguće osigurati dovoljnu robusnost
konstrukcijskih elemenata, ili da određena strategija na njih nije primjenjiva. Tada je korisno
uzeti u obzir uređaje koji će spriječiti opasan događaj kao kod slučaja kad su stupovi neke
građevine izloženi potencijalnom udaru vozila. Mnogo je jeftinije i djelotvornije sagraditit
dovoljno masivnu zasebnu konstrukciju između izvora udarca i konstrukcije kako i je zaštitilo
nego projektovati stupove građevine dovoljno otporne na udarac jurećeg kamiona ili
lokomotive koja iskoči iz tračnica. Oštećenje ili uništenje zaštitnog uređaja može biti
prihvatljivo, ali ne smije se dopustiti da vozilo prijeđe preko njega. Kod projektovanja takvog
uređaja treba se prilagoditi ili zakonu očuvanja energije ili implusa, ovisno o tipu informacije
koju posjedujemo, npr o trajanju udarca ili dužini udarne zone.

· Scenarij isključivanja

U nekim je slučajeivma nepraktično ili nemoguće osigurati dovoljnu čvrstoću ili duktilnost, te
valja uzeti u obzir mogućnost da konstrukcijski element bude uklonjen. Da bi se osigurala
robusnost, moguće je odabrati strategiju druge linije odbrane ili određeni element može biti
projektovan da se pravodobno isključi, a da ne uzrokuje ozbiljne posljedice. Primjer za
primjenu ovog elementa robusnosti je u slučaju eksplozije. Kada se u skladištu čuvaju zapaljive
tvari, namjerno se u zidovima ili krovu predviđaju paneli koji se pri izvanrednom događaju
isključuju. Oni se mogu smatrati tzv. osiguračima koji slabeći pritisak od udarca čuvaju ostatak
konstrukcije.

· Uvažavanje krutosti

Deformacije su obrnuto proporcionalne krutosti pa valja voditi računa o tome da poboljšanje

duktilnosti u konstrukciji ne vodi ugrožavanju krutosti.

Promotrimo primjer konstrukcije koje su tijekom 60-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća često
primjenjivale kod visokih građevina kako bi se seimičkim učincima oduprijele kombinacijom
posmičnih zidova i okvira. Ideja je bila da se primjenjuju dvije linije odbrane, prva u obliku
krutih posmičnh zidova ograničene duktilnosti, druga u obliku okvira otpornog na momente s
povećanom duktinosti, ali manjom sveukupnom posmičnom krustosti. Naknadno je utvrđeno
da će se pri velikom opterećenju često razviti nepovoljan slijed događaja. Naime posmični zid
pruža otpor većini opterećenja dok nije dosegnut njegov kapacitet i tada se njegova otpornost
naglo gubi. Okvir ostaje prepušten samom sebi. Iako obično mora biti projektovan na 25 %
izračunatog osnovnog posmika, često će čvrstoća biti manja, odnosno okvir će biti previše

20
fleksibilan da bi se djelotvorno odupro ovom opterećenju. Konstruckija će se pretjerano
deformirati i nastupit će opasnost otkazivanja uslijed učinka drugog reda. Mogu se, naravno
projektovati okviri koji pružaju dovoljno krutosti (i usporedbi s krutošću zida), ali tada su
potrebne dimenzije greda i stupova previše masivne da bi bile u skladu s arhitektonskim i
ekonomskim razmatranjima.

Kod mnogih nedavnih potresa utvrđeno je da se zgrade s promjenjivom krutosti po visini loše
ponašaju. Uzrok tome je što će se u situacijama s kontroliranim pomacima većina deformacija
koncetrirati u najfleksebilnije dijelove konstrukcije. One će vjerovatno uzrokovati lokalno
popuštanje na tim dijelovima. To se može vidjeti na primjerima brojnih zgrada koje su izgubile
uporište u prizemlju jer je bilo mehko pa nije moglo preuzeti velike deformacije.

· Prednoti očvršćivanja plastičnom deformacijom

Postoje materijali i elementi kojima se čvrstoća povećava s povećanjem deformacije. U slučaju

čelika to se naziva očvršćenje plastičnom deformacijom. Najviše je izraženo kod takozvanih
mekih čelika, tj. čelika s niskom ili umjerenom granicom popuštanja. Otpornost elastomernih
ležajeva također se povećava s opterećenjm, a granica je vezana s vlačnom čvrstoćom čeličnih
ploča. Prednost očvršćavanja plastičnom deformacijom je stvaranje rezerve čvrstoće koja može
biti iskorištena prije nego deformacije postanu pretjerane ili se pojavi pukotina.

Danas se koriste savremeni čelici veće čvrstoće sa sličnim svojstvima. Ali pri njihovoj primjeni
treba biti oprezan. Promotrimo primjer elementa s presjkom oslabljenim rupama za vijke. Za
čelik s istaknutim očvršćenjem plastičnom deformacijom odnosno vlačnom čvrstoćom koja
prezali granicu popuštanja s dovoljnom razlikom, ustanovljeno je da će se popuštanje dogoditi
negdje drugdje u konstrukciji prije nego pucanje na oslabljenoj zoni. Uvjet je da je granica
popuštanja pomnožena površinom cijelog presjeka, manja od vlačne čvrstoće u presjeku s
rupama, pomnožene s površinom oslabljenog presjeka. Obično rupe za vijke smanjuju presjek
za 20 %, što znači da b vlačna čvrstoća materijala morala biti 20 % veća od granice popuštanja.
Za velik broj savremenih čelika visoke čvrstoće, vlačna čvrstoća je 10 % do najviše 15 % veća
od granice popuštanja.

· Otpornost nakon izvijanja

Tankostijene metalne elemente prikladno je primjeniti na mjestima gdje će biti izloženi tlačnim
silama koje uzrokuju lokalno izvijanje na razinama opterećenja ispod graničnog stanja uz uvjet
da je preostala otpornost nakon izvijanja dovoljna da se odupre djelovanju opterećenja na razini

21
graničnog stanja. Pri dimenzioniranju takvih tankostijenih elemenata dio presjeka kod kojeg je
dopušteno izvijanje isključuje se pri proračunu otpornosti konstrukcije.

· Upozorenje, aktivna intervencija i pomoćni sistemi

Znakovi upozorenja (pukotine, odlamanja, korozija, prekomjerne vibracije, deformacije,

izvijanja, curenje vode, gubitak dijela presjeka, uvrtanje kabela...) prethode početku ili prate
početak otkazivanja konstrukcije. Neki od njih bit će vidljivi, neke se mogu uočiti samo pomoću
određenih mjernih uređaja, neke može uočiti bilo tko, a neke samo stučnjaci.

Ljudskim intervencijama može se utjecati na izloženost konstrukcije uočenim djelovanjima iz

okoliša. Primjer za ovo je uklanjanje nagomilanog snijega na konstrukciji, aktivno otapanje
snijega grijanjem potkrovlja ili ojačavanje konstrukcije dodavanjem potpore. Drugi primjer je
označavanje graničnih opterećenja na prometnim znakovima i postavljanje prepreka kojima se
ograničava težina i velićina vozila. No potrebno je određeno vrijeme od uočavanja opasnosti
do aktivacije pomoćnog sitema. A budućnost konstrukcije s netaknutim funkcijama postaje
pitanje brze efektivne ljudske intervencije, odnosno robusnost postaje pitanje propisivanja tih
aktivnosti i načina provedbe.

· Ispitivanje

Kako bi smo se modelom što više približili stvarnoj konstrukciji, primjenjuju se ispitivanja na
uzorcima u određenom mjerilu ili ispitivanja na postojećoj konstrukciji. Kako bi se naučilo
nešto korisno o ponašanju konstrukcije u izvanrednim okolnostima, valjalo bi ih simulirati u
ispitivanju, tj. napraviti razarajuće ispitivanje. Za mnoge konstrukcije prototip za svrhu
ispitivanja predstavlja veliku investiciju pa uništenje prototipa, djelomično ili potpuno , ne
dolazi u obzir. Stoga je ispitivanje konstrukcija na robusnost ograničeno na uzorke elemenata
koji se ponavljaju (predgotovljeni elementi) umjesto na cijelu konstrukciju, ili na razorne
metode.

· Monitoring, kontrola kvalitete, popravi i prevencija

Ovi su elementoi robusnosti vezani uz izvedbu i održavanje konstrukcija, no važno je ovdje

naglasiti da ih treba predvidjeti već u vrijeme projektovanja.

· Mehanički uređaji

Mehanički uređaji postali su jako popularni za kontrolu pomaka ili sila ili za prigušenje
energije, u određenim situacijama. Mogu se podijeliti u pasivne uređaje koji ne zahtijevaju
posebne izvore energije aktivne uređaje čija funkcija ovisi o električnom napajanju. Prvi se

22
smatraju pouzdanijima jer pitanje je da li će aktivni uređaj o kojem ovisi opstanak konstrukcije
funkcionirati, npr. za vrijeme ekstermne oluje ili jakog potresa, kad je moguće otkazivanje
napajanja. Zbog toga se češće upotrebljavaju mehanički uređaji kao što su različiti prigušivaći
koji će apsorbirati energiju (npr. potresa ili vjetra), pretvarajući je u toplinu.

Pojedini elementi robusnosti ne moraju se uvijek međusobno isključivati, neki su primjenjivi u

jednim, a neki u drugim okolnostima, a moguće je i njihovo kombiniranje u cilju postizanja
robusnosti.[1]

6.4 Postizanje robusnosti

Postoji više strategija odnosno načina postizanja robusnosti konstrukcije, a pri njihovom
razlikovanju može pomoći razmatranje metoda smanjenja opasnosti otkazivanja konstrukcije.

Opasnost odnosno rizik otkazivanja konstrukcije R može se prikazati pomoću izraza:

𝑁𝐻 𝑁𝐷 𝑁𝑆

𝑅 = ∑ 𝑝(𝐻𝑖 )∑ ∑ 𝑝(𝐷𝑗 /𝐻𝑖 )𝑝(𝑆𝑘 /𝑑𝑗 )𝐶(𝑆𝑘 )

𝑖=1 𝑗=1 𝑘=1

Gdje je:

- N H broj opasnosti (rizika) Hi,

- N D broj neposrednih (lokalnih) oštećenja Dj.
- N S broj mogućih načina ponašanja konstruckije Sk

A pojedini dijelovi gornje izraza:

- p(Hi) vjerovatnost pojavljivanja opasnosti Hi (1. dio izraza)

- p(Dj/Hi) vjerovatnost pojavljivanja direktnog oštećenja Dj uslijed opasnosti Hi (2. dio
izraza)
- p(Sk/Dj) vjerovatnost pojavljivanja ponašanja konstrukcije Sk uslijed neposrednog
oštećenja Dj (3. dio izraza)
- C(Sk) posljedice ponašanja konstrukcije Sk (4. dio izraza)

A povezuju se sa sljedećim metodama smanjenja rizika:

- Metoda kontrole događaja jest metoda kojom se pokušavaju smanjiti vjerovatnosti

pojavljivanja opasnosti, a vezana je uz 1. dio izraza.
- Metoda otpornosti na djelovanje primjenjuje se da bi se smanjila mogućnost lokalnog
oštećenja uslijed opasnosti, a vezana je uz 2. dio izraza.

23
- Metoda alternativnog puta prijenosa opterećenja predstavlja mogućnost da se smanji
progresivno otkazivanje u slučaju lokalnog oštećenja i vezana je uz 3. dio izraza.

- Metode otpornosti na djelovanje i metoda alternativnog puta prijenosa opterećenja nazivju

se i neposredne ili direktne metode jer su vezane neposredno uz projektovanje sam
konstrukcije.

Elementi robusnosti Metoda Metoda Metoda Posredna Metoda

kontrole otpornosti alternativnog metoda smanjenja
događaja na puta posljedica
djelovanja
Čvrstoća X X

Cjelovitost konstrukcije i X X
povezanost dijelova
Druga linija odbrane X X X

Različiti načini prijenosa X

opterećenja ili zalihe
konstrukcije
Duktilnost nasuprot krtog X
loma
Zaustavljanje efekta X
domino nasuprot
progresivnom popuštanju
Osigurač konstrukcije X

Žrtvujući i zaštitni uređaji X

Scenarij isključivanja X

Uvažavanje krutosti X X

Prednosti očvršćivanja X X
plastičnom deformacijom
Otpornosti nakon izvijanja X X

Upozorenje, aktivna X X
initervencija i pomoćni
sistem

Ispitivanje X X

Nadziranje, kontrola X X
kvalitete, popravci i
prevencija
Mehanički uređaji X

Tabela 3. Elementi robusnosti i odgovarajuće metode smanjenja opasnosti. [1]

24
- Posredne ili indirektne metode jesu minimalna čvrstoća, kontinuitet i duktilnost i njima
se smanjuju 2. i 3. dio izraza.
- Metoda smanjenja posljedica pokušava odgovarajućim mjerama umanjiti 4. dio izraza.

Različiti elementi robusnosti prikazani su u tablici 3. prema odgovarajućim metodama

smanjenja rizika te tako objašnjavaju strategije postizanja robusnosti.

6.5 Održavanje robusnosti

Starije konstrukcije često su tokom trajanja podvrgnute promjenama, preinakama,

prilagodbama, pregradnji, preuređivanju itd., što ih dovodi u stanje koje može biti dosta
drukčije od izvornog i moguće je da se više ne slaže sa pretpostavkama, specifikacijama i
planovima na kojima se temeljio i projekt i izgradnja.

Obično su ove promjene (rupe, zasjeci, prorezi, premještanja elemenata, itd.) manjeg značaja
kada ih promatramo pojedinačno, uzmajući u obzir da su nastajali u različitim periodima,
uslijed različitih uzroka i djelovanja. Međutim, njihovo zajedničko djelovanje (kumulativno)
može biti jako i značajno i obično negativne prirode, tj. smanjuje poželjna svojstva kao što su
čvrstoća, otpornost, krutost i robusnost.

Završni radovi koji skrivaju neuredne i oslabljene dijelove od pogleda također skrivaju i
promjene. Ukoliko se želimo osloniti na određeni element konstrukcije i njegovu otpornost,
potrebno je provjeriti da li se zaista na njih može računati i da li su zalihe sigurnosti uzet u obzir
u proračunu smanjene ili čak i iscrpljene i to na mjestima gdje nema vidljivih znakova
opasnosti.

Ne smije se pretpostaviti da robusnost postoji sama po sebi već mora biti ocijenjena i po potrebi
ponovo uspostavljena ukoliko želimo na nju računati.

Postoji mnogo strategija za rješavanje problema robusnosti pa u mnogim okolnostima postoji

više različitih mogućnosti. Ovo naravno izaziva klasični problem optimizacije: gdje treba
uložiti novac da bi se proizveo maksimalno povoljan učinak.

Budući da su, numeričke ocjene ovih učinaka, u smislu probabilističke i determinističke

kvantifikacije, četo izvan dosega zbog visoke stope nesigurnosti prisutne u scenariju postizanja
robusnosti, i ocjenjivanje će ostati kvalitativno i subjektivno.[1]

25
7 ZAKLJUČAK

Radi nepouzdanosti u određivanju veličina potrebnih za projektovanje konstrukcije, kao što su

djelovanje odnosno otpornost, konstrukciju ne projektujemo tako da se njena svojstva ostvare
na minimalno dopustivoj razini, već da budu viša. Nedostaci pri projektovanju posljedica su
nedovoljnih istražnih radova, nepravilno odabrane koncepcije ili detalja konstrukcije,
neodgovarajućeg modela ili podcijenjenim djelovanjima na konstrukciju. Tako da projektant
tokom provedbe projekta odnosno njegove izrade mora obratit pažnju na sve faktore koji mogu
utjecati na trajnost konstrukcije. Pojedini zahtjevi na građevinu su povezani, jedno ima utjecaj
na drugo, tako da sve svi segmenti moraju posmatrati u cijelini. Da bi konstrukcija podnijela
nepredviđene događaje ili okolnosti, a da se pritom ne naruši predviđena funkcija, mora
posjedovati dovoljnu preostalu sposobnost da se odupre zahtjevima za vrijeme i nakon
događaja. Trajnost konstrukcije ovisi o dva bitna faktora: početnoj razini svojstava konstrukcije
i zakonitosti opadanja svojstava konstrukcije, te ih je za projektovanje trajnosti bitno definirati
i što preciznije odrediti. Radi brojni problema degradacije svojstava konstrukcije u fazu
projektovanja treba uzeti u razmatranje i troškove izgradnje tokom cijelog upotrebnog vijeka
konstrukcije, gdje je cilj osigurati optimalnu trajnost konstrukcije.

26
8 LITERATURA

[1] Jure Radić: „Trajnost konstrukcija 1“, Hrvatska Sveučilišna naklada; Zagreb, 2010.

[2] Jure Radić: „Betonske konstrukcije – priručnik“, Hrvatska Sveučilišna naklada;

Sveučilište u Zagrebu; Građevinski fakultet Andris; Zagreb, 2006

[3] https://www.pinterest.pt/pin/612630355531580927/

[4] https://images.app.goo.gl/vhhf4w74pp1WUwqk7

[5] https://images.app.goo.gl/6J1Sfx6MrgAvje5j7

[6] https://images.app.goo.gl/jn9iMphFdPKbUxvK9

[7] https://images.app.goo.gl/wLgqutRmcby9woXh6

27