IKONOLOGIJA I IKONOGRAFIJA

- Ikonologija se definira s, uz ili u odnosu prema ikonografiji, najčešće kao metoda ili pomoćna
disciplina
- većina autora ikongrafiju tumači kao deskriptivnu metodu, koja imenuje, opisuje, klasicificira ili
kataloški obrađuje teme i sadržaje umjetničkih djela, dok ih ikonologija interpretira i
kontekstualizira tj. pojašnjava
- Ikonografija: eikon+graphen  opisivati sliku
- Ikonologija: eikon+logos  interpretirati, tumačiti ili stvarati znanje o slici
- J. Bialostocky, 1958. g. – ikonologija je širenje horizonta ikonografske metode prema
konpleksnijoj zadaći istraživanja sadržaja umjetničkih djela, što je već sadržano u ikonografiji
- obje metode posjeduju zajedničko ishodište, koje pretpostavlja skretanje interesa s estetskih i
formalnih pitanja te poznalavaštva na područje sadržaja i značenja umjetničkih djela u zadanim
povijesnim i kulturalnim okvirima njihova nastanka

- Oxford Dictionary of Art (1996.)

o ikonografija i ikonologija su navedene kao jedna natuknica te se njihov razvoj i primjena
prati kao jedinstvena metoda s naglaskom na ikonografski pristup
- Enciclopedia Terracion (2012.)
o ikonologiju opisuje kao sistematički studij značenja prikaza i kao cjelovitu interpretativnu
metodu, koja kreće od sadržaja umjetničkih djela prema kontekstu i prostoru povijesti
religijskih, političkih, filozofskih i socijalnih ideja
- Enciklopedija likovnih umjetnosti Hrvatskog leksikografskog zavoda
o Ikonografija je disciplina koja se služi deskriptivnom metodom kojoj NIJE cilj donošenje
estetskih sudova
- Enciklopedija hrvatske umjetnosti (1995.)
o ikonografija je disciplina povijesti umjetnosti koja proučava i razjašnjava sadržaj, smisao
i simboliku likovnih prikaza, ponajprije u umjetnosti kršćanstva
o ikonologija je povijesnoumjetnička metoda koja pručava povijest umjetnosti kao povijest
transmisije i transmutacije slike te koja, za razliku od ikonografije, prednost daje
kategoriji slike, a ne kategoriji oblika i slici kao 'kodiranoj' poruci

- 80-ih godina 20. st. dolazi do radikalne promjene u promišljanju vizualnosti i 'slike', ponajprije
tzv. slikovnim obratnom, kojim se naglašava kako je suvremeno doba obilježeno dominacijom
slike, vizualnog, ali i paradigmom 'gledanja', koja dovodi u pitanje dominaciju čitanja, jezika i
riječi
- Novi pokreti i discipline naglasit će i potrebu interdisciplinarnosti  zalagat će se za promjenu
discipline u pristupu 'slici' te opsegu njezina promatranja
- Ikonologija postaje metoda šire platforme te joj se brišu granice specijalističke discipline
povijesti umjetnosti i ulazi u rapravu, u kojoj su 'slike', umjetničke i neumjetničke, istražuju kao
kulturni fenomeni
- u Italiji još u 16. st. nastaju katalozi i priručnici, koji donose propisa različitih tema, njihove kratke
opise, te ih vezuju uz znana umjetnička djela, prenoseći ih u crteže

- Cesare Ripa (kraj 16./poč. 17. st.)

 o Iconologia
o tekst donosi pomno strukturirani sustav klasifikacije personifikacija i alegorija koje se
javljaju u likovnim umjetnostima
o kompilirao je djelove iz nekoliko alegorijskih motiva, koji se tijelok 19. st. bio gotovo
potpuno zaboravljrn, da bi ga iz peperla podigla rasprava o novom pristupu umjetnosti,
koja će prerasti u metodu  ikonologija

- ikonografski su priručnici velikim dijelom donosili pravila i naputke o tome što i kako treba
prikazivati  svoju punu važnost dobivaju nakon Tridentskog koncila, kad se javljaju stavovi o
potrebi teološkog obrazovanja umjetnika, budući da oni vizualiziraju kompleksne dogme i istine
- javlja se interes prema kršćanskim temama te započinje rad na projektu objavljivana života
svetaca, koji, na temelju započetih istraživanja i objava 1607. g., nastavlja Jean Balland
utemeljujući Acta Sanctorum
- zanimanje za kršć. um. istaknuto unutar ''francuske škole'', pokrenuli i osnažili istraživači poput
Didrona Durana, Leclerqua, Crosniera, Milleta, Malea…
- Djelo Emila Mala
o pisano je o potrebi temeljitog poznavanja i razumijevanja prikaza putem jasne analize
prikazanog sadržaja u okviru srednjovjekovne umjetnosti
o froma se ne može odvojiti od ideje koja je stvara i oživljuje
o uvodi i raspravu o srednjovjekovnoj umjetnosti kao vizualizaciji riječi i teološke misli,
temeljene na kanonu
o upućuje na dobro poznavanje tekstova, u kojima je temelj umjetničkog izražaja 'filozofija
srednjovjekovnog vremena'
- 1917. g. Charles Rupus Morey osniva Index of Christian art na Sveučilištu u Princetonu projekt
je počivao na ideji skupljanja i kategoriziranja umjetničkih djela ranog kršćanstva do 7.st. te
proučavaju njihove ikonografije, što je smatrao temeljnim studijem za razumijevanjem povijesti
umjetnosti
- ICONCLASS prerasta u najveći ikonografski sustav; začetnik ideje Herni von der Waal

- Ikonografska je analiza temelj svake ikonološke interpretacije

- ikonologija jest povijeno umjetnička metoda, koja, polazeći od utvrđenih ikonografskih
spoznaja, djelo promatra kao produkt povijesno-kulturnog okvira te pokušava u svojoj
interpretaciji saznati što više u uvjetima u kojima je djelo nastalo , o njegovoj poruci i značenju, o
odnosu prema promatraču i obratno, o osobinama umjetnika koje su mogle utjecati na
specifičan izričaj, o materijalu i tehnici, o formalnim elementima, dakle o svemu što može
pomoći što jasnijem i što točnijem razumijevanju umjetničkog djela

SLIKA

- Temeljni pojam vezan uz ikonologiju jest 'slika'- istovremeno i predmet njezina proučavanja
- temin 'slika' u ikonološkoj metodološkoj praksi, stavljamo pod navodnike, kako bi ga odvojili od
pojma 'slike na zidu'
- drugi temeljni pojam vezan uz ikonologiju- RIJEČ
o riječi služe da opišu sliku, a riječi su često i predložak slikovnome prikazu
 o odnos riječi i slike vrlo je blizak i kompleksan, ali se i različita tumači kroz povijest i
predstavlja jedan od temeljnih problema ikonoloških studija

- pojam EIKON (grč.) i IMAGO (lat.) imali su različita značenja u kulturama

- u antici nalazimo dva temeljna stavova o slikama
o slike povezujemo s predmetom koji predstavljaju
o negiranje bilo kakve poveznice između prikazanog i stvarnog svijeta

- Grčka je kultura od rane povijesti bila bliska konceptu 'slike' u specifičnome značenju smatralo
se da 'slika' posjeduje vlastito postojanje i jedinstveno i značajno mjesto u životu
- Homer piše o EIDOLONU (duh, prikaza, utvara, duša), koji se može vidjeti, dakle posjeduje formu
i obris, ali nema materijalnu supstancu, pa ga se ne može dotaknuti
o na opisani način predstavlja repliku osobe koju uprizoruje u pravome smislu

- Platon se bavi pojmom MIMESISA, umijećem preslikavanja, imitacije stvaranja sličnosti sa

svijetom ideja ili s prirodnim svijetom
o u Timeju oblikuje načela slike: budući da stvarnost prema kojoj je slika modelirana,
postoji samo kao sjenka jedne druge realnosti; slike je sjena sjene
o u Državi pričom o špilji obrazlaže svoje viđenje odnosa stvarnoga svijeta, svijeta ideja i
načina čovjekova spoznaje
o otvara u tekstu niz pitanja koja će postati relevantna za teoretičare umjetnosti

- antička je misao 'sliku' tumačila kao vidljivu formu nevidljive realnosti, vidljiv iskaz 'ideje'
- Brojna vjerovanja i priča o značenju 'slike' kada se govori o odnosu religije i umjetnosti
- stvara se kritički i skeptički pristup, koji naglašava ponor između božanstva i njegove slike i
nemogućnost njegova prikaza
- djela prvih pisaca o slikama bila apologetska i usmjerena prema kritiziranju poganskih prikaza
božanstva
- u tom se razdoblju oblikuju teoretičari koji su zagovarali odbijanje i osudu svake vizualizacije
Boga
- jedan od najglasnijih i najutejracjnijih među njima bio Tertulijan
o sjevernoamerički crkveni otac, djeluje u ranom 3. st.
o u traktatima osudio svaku formu predstavljanja
o u djelu De Idololatria iznosi svoje teze, koje će imati snažan učinak na njegove
istomišljenike i sljedbenike i na što će se pozivati oni koji će nekoliko stoljeća kasnije
započeti rat protiv ikona

- Origen ne prikazuje jednaki žar u osudi, no kad piše protiv umjetnosti njegovi su razlozi drugačiji
o umjetnike smatra pripadnicima s dna strateške ljestvice
o smatra da umjetnici potiču u čovjeka niske strasti, hrane ga iluzijama i skreću pogled s
božanskih visina prema zemlji, te ih zbog toga ne treba biti u 'biblijskoj državi'
o zaključak: sve što je napravljeno od nekog materijala ne može imati nikakvu vrijednost,
jer je vrijednost u osjećajima i vjeri
- Biskup Euzebije,4. st.
o započinje raspravu o slikama koje portretiraju Krista te na taj način biva jednim od prvih
svjedoka ikonološke misli o načinima i razlozima takvih prikaza
o uvodi u svoje tekstove termine poput symbolon (prikazi nepromjenjivih, amblemskih
elemenata), character (odnose se na prikaze portreta Krista i svetaca u obliku 'lica koje
govori') i istoria (kojom određuje prikaze SZ i NZ događaja)

- Crkveni sabor u Elviri 306. g.  donesen edikt kojim se zabranjuje postavljanje slika na zidove,
budući da predmet štovanja ne može biti obješen o zid
- rani krščanski pisci pod utjecajem Srijanskog učenja o Kristu (utjelovljenom sinu Božjem), te od
polovice 4. st. uspostavlja se teorijska baza zagovornika vizualnih prikaza
o Slike postaje medijator, spojnik 2 svijeta
o Pojam eikon se ponajprije koristi u metaforičkom smislu-sin koji je očeva 'slika', slika
koje je nevidljiva i koja se ne odnosi na umjetničko djelo

- među ranim kršćanskim piscima najveća zasluga u formiranju teorijskog okvira 'slikama' pripada
Pseudo-Dioniziju Areodagiti
o živi početkom 6. st u Siriji
o jedan od najvećih autoriteta na području 'slike', s jednakim ga uvažavanjem prihvaćaju i
ikonoborci i ikonoklasti
o piše o temeljnim pitanjima vezanim uz svete slike: o teofaniji, o način na koji se Bog
pokazao smrtnicima i o tome kako se Bog može prikazati u materijalnoj stvarnosti
o okosnica učenja bila ideja hijerarhije koja stoji između dva svijeta spajajući ih ili
razdvajajući
o zadatak 'slike' postaje prenošenje kompleksnih poruka, poticaj za kontemplaciju…

- 6. st. plodno tlo nastanka takvih ideja i potičaj snažnijoj, novoj ulozi 'slike' ucrkvenom učenju,
prostoru i životu zajednice
- Ivan Damašćanin
- prvi teolog slike
o početkom 8. st. zagovara 'sliku' kao sličnost koja prikazuje arhetip na način da uvijek
postoji jasna razdjelnica između jednog i drugog te stoga ne postoji bojazan zamjene ili
prevelike moći slike nad gledateljem

- ratovi koji su se vodili oko slika pokazuju na to koliko su 'slike' bile značajne i koliko je njihova
javna upotreba imala snažna kulturološka, društvena i politička uvjerenja
- ikonoklastički pokret 8. st. u Bizantu upravo ukazuje na činjenicu kako je taj događaj imao svoje
izvorište jenu odnosu prema slikama već u narušenim odnosima između crkvene i svjetovne
vlasti, centra i provincije…
o taj će pokret izazvati stvaranje 'teorije slike' koja započinje na Istoku s Ivanom
Damašćaninom i patrijarhom Germanom, koji zagovara tezu kako utjelovljeni Kristov
život jest stvarnost koju slika svjedoči te kako su slika i riječ izjednačeni poput oka i uha
- u Bizanstu 7. i 8. st. mnoge su takonske uredbe usprotivile tradicionalnijem, ikonoklastičkom
stavu Crkve i usmjerile se prema ikonofilskoj poziciji (štovanje Kristove, Bogorodičine ili
svetačke ikone NIJE idolopoklonstvo)
- (str 14.)