ENVER KAZAZ

(Nedžad Ibrahimović: Inkapsulirana tijela, Sarajevo, 2013.)

           
Ibrahimovićev roman Inkapsulirana tijela podijeljen na tri dijela, prvi i zadnji
tematiziraju svijet djetinjstva glavnog junaka romana, koji je u njima i glavni narator.
Tu on priča o svom djetinjstvu u Lukavcu u vrijeme blagopočivše SFRJ, koja je u
odnosu na društveno smetlište u kojem danas živimo bila ozbiljna civilizacija i u kojoj
su ovdašnji narodi doživjeli svoj historijski i civilizacijski maksimum. Drugi, centralni
dio romana je priča o svakodnevnom životu univerzitetskog profesora Nedima
Milanovića, koji u našem vremenu radi na Tuzlanskom univerzitetu, a sveznajući
narator opisuje njegov skršeni ljubavni i seksualni život i propadanje u
mediokritetskoj univerzitetskoj sredini i društvenoj malograđanštini. Zbog toga većina
malograđanskih književnih kritičara interpretira ovaj roman kao bukvalnu priču o
autorovom životnom iskustvu i njegovu doslovnu autobiografiju. Na Tuzlanskom
univerzitetu, kao i na svim ostalima u BiH, postoji mala, gotovo nevidljiva
intelektualna oaza od nekoliko ljudi koji slobodno misle i kritički se odnose prema
vlastitoj poziciji u društvu, i većina mediokriteta koji na ideološkoj podobnosti grade
svoje univerzitetske karijere i pokušavaju društvenu svijest držati u nekoj vrsti
mentalnog zatvora. Ibrahimović je dugo godina u toj tuzlanskoj oazi bio pokretač
novih modela nastave i voditelj jednog od najboljih poslijediplomski studija
književnosti ikad pokrenutih u BiH. Samo ovi podaci dovoljan su argument da se
njegov roman ne može čitati kao doslovna autobiografija, već vanredna fikcija koja
individuu situira u određeni društveni i životni kontekst i prati njene unutarnje lomove
u sudaru sa sredinom i mnogostrukim oblicima egzistencijalnog pustošenja. Iz te
perspektive promatrane romaneskni junak ukazuje se kao psihemska i sociemska
narativna figura koja propituje i osporava društvenu normiranost egzistencije i
subverzira vladajući poredak vrijednosti i njegovu usidrenost u hegemonijski
ideološki centar.
           
Prvi i treći dio romana su antologijske stranice o djetinjstvu i odrastanju unutar
nesretne porodice koja se raspada u svojoj patrijarhalnoj zasnovanosti i društva koje
čije se kulturne forme i životne prakse ruiniraju iznutra. Kada kažem antologijske
stranice, onda se moram sjetiti najboljih tekstova u našoj, ali i tzv. regionalnoj
književnosti o djetinjstvu i infantilnoj perspektivi iz koje dijete priča vlastitu priču –
priču o odgoju i odrastanju. To je priča Mljet, Aleksandra Hemona, i to je zbirka
priča Mama Leone, Miljenka Jergovića. Sve drugo je ispod te razine. I uvijek kada
osjetite da neki romansijer ili prozaist piše iz te perspektive, vi vidite kako on
povlađuje toj djetinjoj perspektivi i kako u svom pismu književno laže, jer dječiju
perspektivu zasniva na vrijednosnom sistemu i misaonom aparatu odraslih.
           

Ti dijelovi Ibrahimovićevog romana su gorki, ali i nostalgični sa neizbježnim

melanholičnim tonovima. Porodica se potpuno raspada zato što majka i otac u
stalnim bračnim prevarama. A onda se u takvu gorku priču umeće markesovski
izvajan lik djede koji „prti“ nenu u sepetu na leđima i pokušava prehraniti porodicu od
svog stolarskog posla. Horizont Lukavca je, pak, obilježen skrivenim pedofilima,
siromaštvom radničke klase, ponavljanjem društvenih rituala u kojima se slavi
proleterska revolucija, a pritom se grupa dječaka i djevojčica prekrasno zabavlja i
gradi svoj maštovni svijet. U takav horizont uplovljavaju dvije temeljne narativne
figure u romanu. Prva je figura kosturnice koja se nalazi u centru grada, a u njoj
ondašnja revolucionarna ideologija nalazi potvrdu za vlastiti herojskocentrični, ali i
viktimološki identitet. Ta se figura utemeljuje na spomeniku djevojčici Mariji Macan,
komunističkoj heroini koja je žrtvovala svoj život u borbi za slobodu u Drugom
svjetskom ratu. Iz nje izbija krajnje viktimološka i nekrofilijska, ideološki do perverzije
diktirana priča o kostima koje se iz kosturnice iznose u vrijeme državnih praznika
kako bi se svaki stanovnik i zajednici u cjelini podsjetili onih koji su se žrtvovali za
slobodu. Tako kosti mrtvih postaju temeljni društveni simboli na kojima se zasnivaju
ideološki normirane vizije sadašnjosti i budućnosti. Kosti mrtvih se na taj način
upisuju u psihu, oblikuju društveni poredak vrijednosti i na koncu moralno
uslovljavaju svakog pojedinca, tražeći od njega ne samo zahvalnost prema heroju
koji se žrtvovao za zajednicu nego i spremnost da on učini isto, kako bi dokazao
vlastitu moralnu vrijednost. Tako koncipirana Ibrahimovićeva narativna figura
pokazuje da su sve ovdašnje kulture nekrofilijski zasnovane i da njime mrtvi
neprestano dolaze u naše živote, oblikuju ih i uređuju sisteme vrijednosti. Njihovo
stalno prisustvo u životima živih na koncu postaje osobenim moralnim i nadzorom
nad onim što živi misle i osjećaju.

            Ali, ni heroina Marija Macan, ni čitava kosturnica u centru grada ne ostaju u
viziri malog Nedima neupitne autoritarne instance društva. Naime, Nedim u jednom
trenutku pronikne da je to sve tek predstava, priča i da kao i svaka priča ona nije
realna, nego proizvod mašte i narativne igre. Zato i dolazi do ironijskog kontrapunkta
društvenom simbolu kosturnice, jer Nedim gradi svoju kosturnicu tako što u staroj
kanti u koju skuplja razne kosti što ih pronalazi po šipražju i pokazuje svom dječijem
društvu. Otud dječija mašta razobličuje onu ideološku, a svijet djece suprotstavlja se
diktatu odraslih i društva u cjelini. Zatim se u prvom i trećem dijelu romana slika
Nedimov unutarnji imaginativni horizont osjenčen porodičnim raspadom i zabranom
da se razgovara sa majkom, pri meču se pretapaju neprestano u psihološku moru
slika majke i maćehe, da bi se majka ukazala kao simbolička Ona koja svojim
nedostatkom unosi nemir, nered i na koncu traumu u dječakov život. Niko u našoj
literaturi u tako malo stranica nije uspio iz dječije perspektive ispričati priču u kojoj se
prepliću porodična hronika i hronika odrastanja u kojoj se postupno demaskiraju
mehanizmi moći koja oblikuje društveni identitet, a Ibrahimovićev roman u ovim
dijelovima u svojoj poetskoj zasnovanosti slijedi nešto o latinoameričkog magijskog
realizma.

            Nedavno sam vidio plakat na kojem piše da će jedan ovdašnji kvazimistik
održati govor o tome kako će se zdravo bošnjačko društvo napraviti iz zdrave
porodice. To su one društvene ublehe koje dolaze iz religijskih zajednica, a koje
imaju namjeru da prikriju hipokriziju i potpunu dezintegraciju društvenog poretka
vrijednosti. Porodica je ćelija društva, govorilo se u Titovom patrijarhalnom
socijalizmu, a ovdje je porodica ćelija klerikalnog nadzora nad pojedincem i neka
vrsta amnestije za raspad institucije sistema – obrazovnih, policijskih, sudskih s
ciljem prikrivanja moralne dezintegracije društva i bezočne moći političkih elita.
Naime, porodica ne može biti ništa drugo, nego odraz društvenog poretka vrijednosti
i sve ono što se događa u društvu, zapravo se na mikroplanu događa i u
porodicama. Kvazimistik o kojem govorim će tobože spašavati tradicionalne,
patrijarhalne, islamocentrične vrijednosti porodice, a pritom će romani ili naracije
poput Ibrahimovićevih Inkapsuliranih tijela biti potiskivane na kulturnu marginu kako
bi se očuvao privid vladajuće patrijarhalne ideologije da samo tzv. normalna
patrijarhalna, heteroseksualna porodica jeste osnova tobože normalnog društva i
normalnog djelovanja pojedinca. Naravno, lako je uočiti kako je normalnost u takvom
društvenom i kulturnom kontekstu precizno diktirana od hegemonijske društvene
institucije, a svaka vrsta devijantnosti pripisuje se stigamtizirajućim postupkom
tobože bolesnim društvenim grupama i njihovom kulturološkom ludilu. I pokazat će
vam kako dezintegracija odgovornosti u porodici mora nužno proizaći iz društvenog
raspada.
           
Kontra teža takvom kulturnom diktatu u  Ibrahimovićevom  romanu su lirske
slike i epizode u kojima mali Nedim, pod jorganom s ocem koji je potpuni gubitnik,
hvata zvijezde s unutrašnje strane neba tog jorgana, potom detalji o knjigama i
književnosti kao metaforičkim slikama ljudskih života u kojima mali Nedim zajedno sa
prijateljicom profesoricom, odgoneta život njenog muža preko citata koje on vadio iz
knjiga, da bi se na koncu otkrilo kako je njegova knjiga citata, zapravo, prazna.  Na
taj način se hroničarski iskaz pretače prvo u poetski, a potom simbolički, da bi priča
funkcionirala kao montažni zbir simbola u kojima se odražava društveni sistem i
unutarnji, psihološki profil malog naratora.
           

Drugi dio romana u kojemu se priča o Nedimovom životu dok radi na fakultetu
i ostvaruje svoju malograđansku, mediokritetsku karijeru obilježen je nizom ljubavnih
nesporazuma. Oni mrtvi koji su bili skriveni u kosturnicama, pa iznošeni u bivšem
sistemu za praznika na vidjelo dana – sad su se inkapsulirali, ušli u pojedinca kako
bi počeo njihov simbolički rad iznutra.  A to znači da mi živimo unutar kulture u kojoj
su se mrtvi internalizirali, da bi se kultura ukazala kao prostor nastanjen osobenim
zombijskim simbolima. Krhotine tuđih kostiju su se u tragičnom ratnom događaju
zabile  u tijelo Nedimove nevjenčane supruge Alise, inkapsulirale tamo i duboko je
uznemiruju. Činjenica da Nedim i Alisa žive u nevjenčanom braku povod je 
malograđanskom susjedstvu da ih stigmatizira. Tako se ideološkom klerikalizacijom
repatrijarhalizirana kultura ukazuje kao neka vrsta moralnoga zatvora za sve one koji
žive izvan diktata njene norme. Nedim upravo zbog toga postaje stranac unutar
sredine, simbol nepoćudne drugosti, neko dostojan isključivo prezira, da bi potom
zapao u potpunu malograđanštinu i mediokritetski komoditet univerzitetske
zajednice. On nema šansu da postane kamijevski pobunjeni čovjek, jer ne uspijeva
uspostaviti autonoman sistem vrijednosti u odnosu na onaj društveni. Njegov život se
ukazuje kao model unutarnjeg pustošenja, seksualnih kvazi užitaka, besmislenog
sukoba sa majkom koja se pokušava nametnuti kao njegov moralni autoritet, a kad
to ne uspijeva počinje ga moralno ucjenjivati svojom tobožnjom brigom i
požrtvovanošću za sina. Na taj način se majka u drugom dijelu romana stapa sa
njenom slikom iz prvog i trećeg i  ukazuje kao figura stalnog nemira, psihološkog
ćorsokaka i moralnog paradoksa. U stalno sukobu sa sobom Nedim se upušta u
nekoliko seksualnih avantura u kojima je seksualnost puka zamjena za nedostajuću
ljubav, da bi pokušao napraviti neku vrstu istrage s ciljem da konačno otkrije čije su
se to kosti inkapsulirale u Alisino tijelo. Pri tom profesor historije Voćar uspješno
manipulira dokumentima iz historijskog arhiva i krije do Nedima cijele dokumente,
kako bi na koncu zaveo Alisu i dokazao svoju nacionalističku ideologiju pred
zajednicom te pokazao mačistiku moć.

Arhiv u drugom dijelu romana postaje slična i na momente potpuno identična

narativna figura kosturnici i spomeniku Mariji Macan iz prvog i trećeg dijela. Arhiv se
ukazuje kao metafora normativnih politika pamćenja koje konstruiraju kolektivni
identitet s ciljem očuvanja njegove viktimološke i nekrofilijske osnove. Takav arhiv
kojim manipulira ideološki i akademski moćnik, kao metafora današnjeg društvenog i
etničkog identiteta, jest istodobno i simbol Alisine čežnje da preko inkapsuliranih
tijela otkrije vlastiti identitet, ali i identitet poginuloga od granate, onoga čije su se
kosti tada zarile u njeno tijelo. Unutar ove teče uporedo priča o raspadu Nedimovog i
Alisinog braka i načinu na koji Alisa uspjeva da se osveti mužu i proglašavajući ga
homoseksualcem kako bi dobila starateljstvo nad njihovim djetetom. Pri tom, Nedim
potpuno stigmatiziran biva isključen iz moralnog poretka zajednice i postupno
postaje narativnom figurom intelektualčeve nemoći da se opre bezbrojinim modelima
manipulativnih snaga društva,  bez šanse da iznutra konstituiše svoj autonomni
svijet. Otud on i započinje pisanje romana kao potragu za unutarnjim vrijednostima i
pokušaj da u samom činu pisanja razotkrije mehanizme društvene manipulacije i
vlastitih egzistencijalnih zamki. Zato Nedim i postaje ironična i autoironična figura
koja istodobno dezintegrira i ismijava vlastitu univerzitetsku poziciju i egzistencijalni
apsurd, osobeni osvješteni mediokritet u stalnom sukobu sa sobom i svojom
sredinom.

            No, siguran sam, ovdašnja mediokritetska književna kritika sve će učiniti da
ovaj roman čita kao Ibrahimovićevu autobiografiju, i sve će učiniti da izjednače
Nedžada i Nedima – iako u samom romanu imate vrlo vješto poigravanje odnosom
aktuelnog autora, naratora i lika koji je u središtu romaneskne priče. Nedim i aktuelni
autor se, naime, susretnu u osnovnoj školi u Lukavcu razgovaraju o svom odnosu
prema književnosti. Rijetko je ko u našoj književnosti ostvario takvu poetičku igru i
demistificirao sam čin pisanja. Ako su Nedim, univerzitetski profesor, i Nedim, mali
dječak, dva lika koji potkopavaju poredak dva društvena  sistema, u priči oni postaju
jedna ista ličnost sa dva narativna identiteta izložena teroru društvene i kulturološke
nekrofilije. Ako su narator i aktuelni narator dvije razdvojene narativne figure, onda je
Ibrahimovićev romaneskni postupak blizak onome što je na savršen način radio
Mirko Kovač u našoj književnosti – njegovi su romani uglavnom kvazi autobiografije i
iz kojih je na sjajan način slikan društveni horizont. Tako Ibrahimović jest Kovačev
poetički srodnik, ali i srodnik lationameričkih magijskih realista, te usto romansijer
osjenčen vrhunskom ironijom tako karakterističnom za doba u kojem književnost nije
ništa drugo do iluzija koja je potkopala samu sebe.

            Ibrahimovićev roman je do te mjere dobro napisan, kao što je rekao Almin

Kaplan, da vam se čini kao da je ne napisan, nego režiran. Zato što je to roman
narativne  montaže i slika  koje se međusobno neprestano asocijativno  dozivaju. A
iznad svega toga lebdi tuga koja se slama u ironijskim i autoironijskim gestama u
priči. Da bi se otkrilo kako je kulturološka nekrofilija nemetafizična onoliko koliko je
politična, suočavajući nas sa pitanjem: zbog čega mi pamtimo naše mrtve, zbog
metafizike ili politike, i kakav je cilj našeg pamćenja – ljubav spram naših mrtvih, ili
naša ljubav prema političkoj moći.