INTERNET
Univerzalna definicija interneta ne postoji, broju hipertekstualnih dokumenata povezanih
ali postoje neke opšteprihvaćene konstatacije.
Internet je najrasprostranjenija mreža na svijetu
koja omogućava komunikaciju i podjelu
informacija. Ovo je mreža koja povezuje mnoštvo
manjih mreža i pojedinačnih računara. Internet je
ujedno i informacioni sistem koji objedinjuje
informacije svih računara u mreži.
Polaznom tačkom Interneta smatra se
ARPANET koji je 1968. dizajniralo američko
Ministarstvo. Početkom 80-ih male lokalne mreže
spajaju se na ARPANET. Prvo se spajaju Instituti i
Univerziteti, te druge naučne i obrazovne
zajednice, a vremenom se spaja i sve više velikih
i malih preduzeća, da bi sa oko 10 000 računara
povezanih na mrežu 1986, već 10 godina kasnije
broj narastao na oko 6 miliona. Današnji broj
uređaja spojenih na Internet ne može se ni
procijeniti. Zbog načina na koji je nastao Internet
nije ničije vlasništvo.
Internet je svoj današnji izgled poprimio
tek početkom devedesetih godina prošlog
stoljeća kada je Tim Berners Lee predložio
(1989.) jednobrazan sistem pristupa koji se
zasnivao na hipertekstu. Hipertekst predstavlja
jednu od temenljnih tehnologija za prikaz
multimedijalnih sadržaja. Hipertekstualni
dokumenti su dokumenti koji sadrže posebno
označene dijelove koji se zovu hiperlinkovi ili
hiperveze, a koji omogućavaju prelazak na drugi
dokument klikom miša. Prije toga Internetu se
pristupalo preko komandnih linija. Iz
Bernersovog projekta 1990. nastaje World Wide
Web. Do 1993. www je radio samo sa tekstom,
da bi se nakon toga pojavila i grafika. www je
danas najrasprostranjenija usluga koja se nudi
na Internetu, a zasniva se na izuzetno velikom
ORGANIZACIJA INTERNETA
Globalne računarske mreže uglavnom se
realizuju putem telefonske mreže uz pomoć
modema. Štaviše, za neposrednu komunikaciju
dva računara dovoljno je da su ta dva računara
spojena na telefonsku mrežu. Čemu onda
globalna mreža kada je teko lako uspostaviti
vezu između bilo koja dva računara? Prvo, pri
neposrednoj komunikaciji na jedan računar može
biti spojen maksimalno jedan drugi računar.
Dalje, u ovakvoj komunikaciji svaki minut se
broji kao minut telefonskog razgovora, što je
očigledno veoma skupo. I na kraju, ukoliko neki
korisnik želi pristupiti informacijama na nekom
putem hiperlinkova. Pored www servisa Internet
nudi još mnoštvo drugih usluga kao što su npr.
elektronska pošta i društvene mreže.
Kao standard za kreiranje hipertekstualnih
dokumenata koristi se zapis poznat pod nazivom
HTML (HyperText Markup Language). HTML nije
programski jezik, već format tekstualnog zapisa
koji omogućava kreiranje hipertekstualnih
dokumenata. Hipertekstualne dokumente čitamo
pomoću Internet preglednika ili browsera.
Preglednici, u načelu imaju dva zadatka:
prikazivanje i prilagođavanje HTML sadržaja, te
izvršavanje akcija na osnovu komandi korisnika.
Danas su najzastupljenjiji preglednici Internet
Explorer, Google Chrome, Mozilla Firefox, Opera i
Safari.
HTML je sasvim dobar za potrebe
hiperteksta, ali za potrebe prikaza animiranih
slika i prikaza dokumenata koi dinamički
mijenjaju svoj sadržaj on nije dovoljan. Zbog
toga je u HTML dokumente moguće ubacivati tzv.
skripte koje predstavljaju minijaturne programe i
pišu se u nekom od skriptnih jezika kao što je
npr. JavaScript.
Iako se HTML dokumenti mogu kreirati u
običnim tekstualnim editorima, kako je ovo
veoma težak i mukotrpan posao razvijeni su
specijalni programi za njihov razvoj koji se
zasnivaju na WYS/WYG metodi. Najpoznatiji
ovakvi programi su Microsoft FrontPage i Adobe
Dreamweaver.
računaru on bi morao znati gdje se taj računar
tačno nalazi kao i njegov broj telefona.
Svi ovi nedostaci mogu se izbjeći
korištenjem globalnih mreža. Princip globalnih
računarskih mreža zasniva se na tome da
individualni korisnici ne komuniciraju
neposredno, već posredstvom provajdera koji na
sebe preuzimaju uslugu uspostavljanja
komunikacije. Sada, računar direktno komunicira
samo sa providerom. Na jedan provajder, ovisno
o njegovom kapacitetu, istovremeno može biti
povezano više korisnika. Usluge provajdera, iako
se također naplaćuju, ne ovise o udaljenosti
računara, te su znatno jeftinije. Provajderi koji
nude usluge spajanja na Internet zovu se
Internet provajderi (ISP – Internet Service
Provider).
Najsloženiji dio globalnih mreža (onaj koji
krajnji korisnik ne vidi) je način na koji provajderi
komuniciraju. Način komunikacije
demostriraćemo na Internetu. Internet je
organizovan kao skup specijali-zovanih računara i
uređaja koje nazivamo mrežnim pristupnim
tačkama (NAP – Network Access Point) koje
predstavljaju čvorišta na koja se priključuju sve
manje mreže. Mrežne pristupne tačke obično se
nalaze u glavnim gradovima država ili regija i sve
su međusobno povezane. Svi Internet provajderi
povezani su direktno na najbližu mrežnu
pristupnu tačku.
Očito je da je u mnoštvu računara i
uređaja neophodno uspostaviti sistem
identifikacije pojedinih uređaja. Za identifikaciju
uređaja na mreži, kao što znamo, koristi se
TCP/IP protokol koji svakom računaru pri
spajanju na mrežu dodjeljuje IP adresu na
osnovu koje je kasnije moguće identificirati
određeni uređaj na mreži. IP adresa je šifra koja
se sastoji od četiri broja između 0 i 255 koji su
razdvojeni tačkama (npr. 255.192.168.1). Neki
računari koji su stalno na mreži dobijaju stalne
(statičke) adrese koje se nikada ne mijenjaju,
dok računari koji nisu stalno na mreži dobijaju
privremene IP adrese dinamičkog tipa. Ove
adrese mogu biti drugačije svaki put kada se
računar spoji na mrežu.
DRUŠTVENE MREŽE
Društvena mreža je vrsta internetskog
servisa koji se najčešće javlja u obliku platforme,
prozora ili web-stranice. To je internetski prostor,
koji služi za međusobno povezivanje korisnika.
Društvene mreže su najčešće aplikacije bazirane
na različitim web servisima sa sadržajima i
sučeljem prilagođenim korisniku na kojim
korisnici kreiraju i održavaju vlastite profile.
Danas postoje stotine ovakvih servisa.
Potencijal povezivanja korisnika koji imaju
računarske mreže uočen je u samim početcima
interneta. Još u doba ARPANETa javljaju se prvi
pokušaji kompjuterski posredovane
komunikacije. Prvi oblici društvenih mreža
javljaju se 90-ih godina 20. stoljeća u vidu online
zajednica koje su se nazivale "sobe za ćaskanje"
(chatrooms). Kod nekih je razgovor dozvoljen
samo preko registracije, dok je kod drugih
potreban samo nadimak (eng. nickname). U
Adresiranje pomoću IP adresa izuzetno je
komplikovano za krajnje korisnike koji bi morali
napamet zneti odgovarajuće kombinacije
brojeva. Zbog toga se omogućava dodjela i
slovnih adresa. Kako, s druge strane, slovne
adrese mrežnim uređajima ne znače ništa, to se
u mrežama koriste specijalizovani računari DNS
serveri (Domain Name Service) čiji je zadatak
prevođenje između brojčanih i slovnih adresa.
Slovne adrese sastoje se iz niza riječi
razdvojenih zagradama. Posljednja riječ po
pravilu predstavlja domenu koja uglavnom
predstavlja šifru od dva slova države u kojoj je
računar registrovan, mada postoje i neke
troslovne domene specijalne namjene kao što su
edu, com, org,...).
Radi omogućavanja prikaza proizvoljnih
dokumenata na Internetu ustanovljene su
konvencije za nazivanje hipertekstualnih
dokumenata kako bi ih bilo lakše naći. Puni naziv
dokumenta se po ovim konvencijama zove URL
(Uniform Resource Locator) ili Internet adresa.
Hiperlinkovi sadrže upravo URLove.
Pri prenosu informacija kroz globalne
svaka poruka se dijeli u pakete koji se neovisno
jedan o drugom šalju kroz mrežu, te na odredištu
spajaju. Ako se iz nekog razloga na odredištu
paketi ne mogu sastaviti šalje se zahtjev za
retransmisijom. Retransmisija je najčešći razlog
usporavanja prikaza podataka na mreži. Kako bi
se smanjila količina retransmisije koriste se ruteri
koji omogućavaju određivanje najboljeg puta za
slanje paketa.
takvim sobama, obično postoji lista sa strane,
gdje korisnik može vidjeti sve druge aktivne
korisnike. Na donjem dijelu ekrana, nalazi se
mjesto, gdje korisnik piše poruke. Jedan od
primjera ovakvog društvenog servisa je mIRC,
koji je stekao veliku popularnost, upravo zbog
svoje jednostavnosti, tj. lakog pristupa.
Krajem devedesetih godina javljaju se
prve društvene mreže sa profilima. 1999. u
Južnoj Koreji pokrnuta je društvena mreža
Cyworld koja se smatra prvom masovnom
društvenom mrežom. Poslije nje slijede
Friendster (2002.) i MySpace (2003.) koji je
2005. godine imao više pregleda od Googla.
Trenutno najveća društvena mreža je Facebook.
Facebook je pokrenut 2004. godine, a od 2009.
godine nosi titulu najrasprostranjenije društvene
mreže na svijetu.
 Današnje društvene mreže
podrazumijevaju određeni skup usluga kao što su
kreirenje, održavanje i ažuriranje ličnog profila,
pamćenje profila povezanih sa korisnikom
(prijatelji, kontakti, pratioci,...), javna i/ili
privatna komunikacija, pisanje izjava (blogova),
postavljanje i/ili pregledanje multimedije. Neke
društvene mreže pružaju i druge usluge, kao npr.
kreiranje grupa, dodavanje modula (aplikacija),
povezivanje sa drugim mrežama, itd.
Generalno, podjela društvenih mreža
može se izvršiti na različite načine. Mi ćemo
razmatrati sljedeću podjelu po vrstama usluga
koje ove mreže pružaju:
 Multifunkcionalne društvene mreže: Facebook
 Društvene mreže za razmjenu multimedije:
Instagram, Snapchat, Youtube
 Informativne društvene mreže: Twitter,
Blogger, Reddit, Tumblr
 Aplikacije za komunikaciju: WhatsApp, Viber,
Skype
Utjecaj društvenih mreža na društvo
Ulaskom u 21. stoljeće, servisi društvenih
mreža se usložnjavaju, dajući veći pristup
podacima korisniku. Stvaraju se stranice koje će
polako zamijeniti stare vidove komunikacije.
Ovakve mreže, pored prvobitne uloge u
komunikaciji, sada imaju i ulogu u marketingu i
promovišu druge stranice, te niz različitih usluga.
Komunikacijski sistemi se prilično mijenjaju.
Korisnici ne mogu komunicirati sa svim članovima
na mreži, već uglavnom samo sa konta-ktima,
prijateljima, pratiocima, isl. Osim standarnog
načina ćaskanja, korisnici mogu komunicirati
preko audio i video veze, pri čemu se ovaj tip
komunikacije može vršiti između dva ili više
korisnika.
Društvene mreže izazvale su niz pozitivnih
promjena u društvu. Tako su, npr, mnogobrojne
info-rmacije postale dostupne korisnicama u
različitim oblicima, kako kroz sredstva javnog
informisanja, tako i posredstvom komuniciranja
sa drugim korisnicima. Pored ovoga, društvene
mreže izazvale su čitav niz promjena u oblasti
marketinga i ispitivanja tržišta. Velike firme sada
često imaju pristup ličnim infor-mcijama
korisnika (nekada čak bez odobrenja).
Korisnici nerijetko ostavljaju lične podatke
na društvenim mrežama, koji mogu biti izloženi
zlo-upotrebi. Nisu rijetki slučajevi upada
programera ili hakera u sisteme mreža prilikom
kojih znaju nastati znatne štete, kako
korisnicima, tako i administra-torima. Najčešće
žrtve društvenih mreža obično su maloljetnici.
Zbog toga, mnoge društvene mreže imaju zaštitu
i kontrolu sadržaja. Društvene mreže se pored
klasičnih medija zlouporabiju i kao sredstva za
propagandu ili dezinformacije kao oblici hibridnog
ratovanja. Također, postoji i niz malicioznih
stavki, virusa, koji skrivajući se u obliku
marketinga ili različitih dodataka mogu upasti u
računarski sistem i izazvati štetu.
Facebook
Facebook je internetska
društvena mreža koju je 2004. godine
osnovao Mark Zuckerberg. U svojim
početcima Facebook je bio namijenjen samo
studentima sveučilišta na Harvardu koji su tim
putem mogli međusobno komunicirati i
razmjenjivati informacije. Kasnije, mnoga druga
sveučilišta, srednje škole i velike kompanije
diljem svijeta priključile su se mreži.
Facebook je zamišljen tako da se putem
Interneta povežu oni ljudi koji se već poznaju u
stvarnom životu. Ovaj internet servis je potpuno
besplatan za sve korisnike, a ostvaruje prihode
od sponzora i oglašavanja putem reklama koje se
pojavljuju uz svaki profil.
Za kreiranje profila potrebna je samo
aktivna e-mail adresa. Jednom kada se korisnik
registruje, može uređivati svoj profil i priključiti
se regionalnoj mreži gdje upoznaje ljude iz svoje
okoline. Korisnike se potiče na to da stvarne lične
podatke. Upravo profili s pravim imenom i
prezimenom, te autentične informacije o
pojedinim korisnicima razlozi su planetarne
popularnosti Facebooka.
Glavna odlika Facebooka su brojne
aplikacije koje se mogu dodati u profile. Tako je
moguće imati virtuelne kućne ljubimce, slati
virtuelne poklone, organizovati aukcije, rješavati
testove i kvizove, dodavati omiljenu muziku,
komunicirati putem privatnih poruka i još mnogo
toga.
Jedna od posebnosti Facebooka je mogućnost
kontrole privatnosti svakog korisnika. Prema
vlastitim željama korisnik može sakriti svoj profil
i fotografije od nepoznatih ljudi. Uprkos tome,
Facebook se tokom svog postojanja našao na
meti brojnih kritičara upravo zbog problema
privatnosti korisnika, ali također i zbog pitanja
cenzure. Kritike dolaze i zbog toga što su
informacije koje korisnici odaju o sebi korištene
za marketinška istraživanja, interne istrage
univerziteta i kompanija, pa čak i policije.
Twitter
Twitter je društvena mreža za
mikro-blogging. Namijenjena je za
slanje i čitanje kratkih poruka i novosti
koje su prema imenu mreže nazvane tweet-
ovima. Aplikacija je pokrenuta 2006. godine.
Registrovani korisnici mogu postavljati
tweetove, a oni koji nisu registrovani mogu ih
samo čitati. Korisnici pristupaju Twitteru putem
web sučelja, SMS-a ili aplikacijskog softvera za
mobilne uređaje. Twitter koriste mnoge poznate
ličnosti i kompanije za promovisanje svojih
usluga i proizvoda.
Blogger
Blogger je platforma za objavu
blogova i izdavačka usluga koja
omogućava lični ili više korisničkih
blogova s vremenskim pečatom unosa. Razvila
ga je kompanija Pyra Labs 1999. godine. Kao
jedan od najranijih alata posvećenih objavi
blogova i pružanju izdavačkih alata, zaslužan je
za popularizaciju ovakvog formata. Svaki korisnik
može imati do 100 blogova na jednom računu.
Blogger je pokrenuo mobilne aplikacije za
korisnike sa mobilnim uređajima. Korisnici mogu
da šalju i mijenjaju blogove, te da dijele
fotografije i linkove na Bloggeru koristeći svoje
mobilne uređaje. Ovo se ne odnosi samo na
moderne mobilne uređaje poput pametnih
telefona, već korisnici mogu da postavljaju
blogove putem starijih uređaja slanjem SMS i
MMS poruka. Blogger dopušta korisnicima da
vrše izmjenu bloga ma gdje god da se nalaze i
kroz aplikacije mogu da ih objave ili sačuvaju kao
nacrte. Brza navigacija poruka i nacrta dostupna
je sa liste. Korisnici mogu da prilažu fotografije
koristeći aplikaciju Blogger ili izborom slike iz
sopstvenih foto galerija. Dijeljenje trenutne
lokacije također je moguće pomoću opcije My
Location bar. Korisnici mogu da dijele fotografije i
linkove direktno sa Blogera.
Youtube
YouTube je popularna mrežna
usluga za razmjenu videozapisa na kojoj
korisnici mogu postavljati, pregledavati i Instagram je popularna besplatna
ocjenjivati videozapise. Pokrenut je u februaru
2005. godine. Za postavljanje sadržaja potrebna
je registracija, dok za pregledavanje nije, osim
ako su u pitanju sadržaji koji nisu primjereni za
osobe mlađe od 18 godina.
Prema pravilima korištenja, korisnici mogu
postavljati vlastite originalne uratke i uratke za
koje imaju dopuštenje vlasnika autorskih prava,
a zabranjeno je postavljanje neprimjerenih
sadržaja. YouTube zadržava pravo na korištenje,
preinaku i brisanje postavljenog materijala.
Kao što smo rekli, na YouTubeu korisnici
mogu staviti, pogledati, ocijeniti, dijeliti, dodati
favoritima, obavjestiti i komentarisati video
zapise, i na taj način im dodavati na
popularnosti. Sve pretrage prilagođene su
pojedincu na osnovu njegovih ranijih pretraga.
Najveći broj videozapisa na YouTubeu sastavili su
pojedinci, ali velike medijske kompanije poput
CBS, BBC, Vevo i Hulu nude i svoje materijale
kao dio partnerskog programa.
YouTube je kao besplatan medij postao
sredstvo promovisanja anonimnih filmskih autora
i muzičara koji su ovim putem stekli popularnost i
probili se u tradicionalne medije poput radija i
televizije. U maju 2007. YouTube je ponudio
najgledanijim autorima da postanu njihovim
partnerima, te na taj način dobiju dio zarade od
reklama koje se pojavljuju pored njihovih
uradaka.
Iako YouTube ne dopušta postavljanje
sadržaja zaštićenog zakonom o autorskim
pravima i konstantno ga briše, takvi sadržaji se
neprestano pojavljuju. Tu spadaju televizijske
emisije, reklame, muzički spotovi, snimke
koncerata, isječci iz filmova i TV serija i dr. Ako
ih vlasnik autorskih prava ne prijavi, jedini način
na koji YouTube otkriva takav sadržaj je putem
ključnih riječi i oznaka (tagova) koje su
postavljene uz njega. Svojevremeno je YouTube
ponudio mogućnost da korisnici prijave sadržaj
koji krši autorska prava, ali se ispostavilo da je
takav sistem podložan zloupotrebi jer je dolazilo
do prijave originalnih radova.
Zbog kršenja autorskih prava YouTubeu je
uloženo mnogo pritužbi, a pokrenuto je i nekoliko
sudskih postupaka. 2006. YouTube počinje
saradnju sa velikim produkcijskim kućama nudeći
im udio u zaradi od reklama, te na taj način
zaštićeni sadržaji postaju legalno dostupni za
pregledanje.
Instagram
aplikacija za obradu i dijeljenje fotografija
putem mobilnih telefona na društvenim
mrežama. Hibrid je društvenog umrežavanja i
fotografske usluge.
Instagram je pokrenut na iOS uređajima u
oktobru 2010. godine. Program može primijeniti
različite filtere na snimljenim fotografijama
pomoću kamera ugrađenih u pametne telefone.
Dodatno se fotografije mogu dijeliti s prijateljima,
registrovanim na Instagramu. Aplikacija
omogućuje jednostavno fotografisanje s raznim
retro efektima. 2011. godine dodana je opcija
koja omogućuje svakom vlasniku profila na
Instagramu dodavanje informacija o sebi.
Snapchat
Snapchat je multimedijalna
mobilna aplikacija koju su kreirali Evan
Spiegel, Bobby Murphy i Reggie Brown.
Jedan od glavnih koncepata Snepchata je
da su slike i poruke dostupne za pregled
samo kratko vrijeme prije nego nestanu.
Prototip Snapchata predstavili su Brown i
Spiegel. Ideja je bila stvoriti selfi aplikaciju koja
omogućava dijeljenje slika u obliku kratkih i
eksplicitnih sadržaja koji se sami brišu.
Privremena priroda slike trebala je ohrabriti
spontanost i naglasiti prirodni tok interakcije.
Snapchat prvi put predstavljen 2011. pod
nazivom Picaboo kao iOS aplikacija. Aplikacija je
ponovo pokrenuta dva mjeseca kasnije pod
imenom Snapchat. Snapchat se razvio u
mješavinu privatnih poruka i javnih sadržaja,
uključujući publikacije i događaje kao što su
sport i muzika. Ipak, pokazalo se da su
korisnici i dalje više orijentisani ka ličnoj
razmjeni poruka, nego ponuđenim sadržajima.
Skype
Skype je poznati VoIP i instant messaging
program, tj. program za brzo internetsko
dopisivanje. Pokrenut je 2003. godine i
dostupan je na većini operativnih sistema
za računare i mobilne uređaje.
Pomoću njega je moguće komunicirati
pisanim porukama, te internetskim ili telefonskim
pozivima. Također, moguće je pokretati i video
pozive, te konferencijske audio i video pozive.
Moguća je i razmjena podataka (datoteka), slanje
kontakata, te slanje novca na račun. Okruženje
dalje omogućava izmjene izgleda prozora,
CLOUD RAČUNARSTVO
Cloud computing, za koji se vjeruje da je bio
prvi je izumio Joseph Carl Robnett Licklider
šezdesetih godina s njegovim radom na
ARPANETu, u kojem se želio povezati s ljudima i
informacijama bilo gdje i u bilo koje vrijeme.
Godine 1983. CompuServe je svojim
korisnicima ponudio prostor na disku od 128k da
bi mogli pohraniti podatke koje je korisnik
odabrao. Godine 1994. AT & T je pokrenuo
uslugu PersonaLink, online platformu za ličnu i
poslovnu komunikaciju i poduzetništvo. Skladište
mijenjanje slike za prikaz, mijenjanje zvukova i
još mnogo toga.
Moguće je pretraživati kontakte po e-
mailu, a svaki novi zahtjev za kontaktom korisnik
mora odobriti, dok neželjeni kontakti mogu biti
izbrisani. Pored svakog kontakta u imeniku nalazi
se ikona koja signalizira da li je korisnik online,
zauzet, online i udaljen od uređaja ili offline.
Viber
Viber je besplatna aplikacija za
besplatne pozive i poruke. Napravila ju
je izraelska kompanija Viber Media
2010. godine. Kasnije ju je kupila
japanska multinacionalna kompanija
Rakuten. Pored mogućnosti slanja poruka,
korisnici mogu slati i slike, videozapise i audio
poruke. Od decembra 2013. godine Viber je
zvanično pokrenuo Viber Out funkciju koja
omogućava pozivanja mobilnih i fiksnih brojeva.
Viber aplikacija je jedinstvena po tome što od
korisnika ne zahtijeva posjedovanje nikakvog
korisničkog računa, već se povezuje sa brojem
telefona korisnika.
WhatsApp
WhatsApp je višeslojna mobilna
aplikacija koja korisnicima omogućava
razmjenu poruka, bez obzira na vrstu
uređaja koji korisnik poseduje. Pored
slanja tekstualnih poruka, korisnici aplikacije
mogu kreirati grupe i slati neograničeni broj slika,
audio poruka, video zapisa i trenutnu lokaciju. U
jednoj od najnovijih ispravki aplikacije omogućeni
su i govorni pozivi. WhatsApp koristi Internet
vezu ili Wi-Fi kada je dostupan.
WhatsApp se skoro potpuno integriše sa
uređajem na koji je instaliran. Ne samo da ima
pristup imeniku i galeriji slika, već je aplikacija
konstantno aktivna u pozadini. Pokreće sa
pokretanjem telefona i nije se potrebno na nju
direktno prijavljivati.
podataka za ovu uslugu bilo je jedno od prvih
koje je bilo potpuno online. Svi podaci ove usluge
bili su na oblaku. Amazon Web Services
predstavio je 2006. godine svoju uslugu Claud
storage AWS S3 i stekao široko priznanje i
prihvaćanje kao trgovac skladištem s popularnim
uslugama poput Smugmug, Dropbox, Synaptop i
Pinterest. 2005., Box je pokrenuo uslugu online
pohrane i poslovnih informacija za firme.
Skladištenje u oblaku temelji se na virtuelnoj
infra-strukturi i oslanja se na sveobuhvatniju
verziju računarstva u oblaku u smislu dostupnih
sučelja, trenutačnu fleksibilnost i skalabilnost,
višestruke zakupnine i odmjerene resurse.
Pohrana u oblaku, u pravilu, odnosi se na
pohranjeni računar, ali se taj pojam proširuje na
druge vrste pohrane podataka.
Osobine Cloud skladišta
 Sastoji se od mnoštva distribuiranih resursa,
ali djeluje kao jedinstvena, bilo u federativnoj
ili u kooperativnoj arhitekturi klaudskog
skladištenja.
 Visoka otpornost na podatke o rezervaciji i
distribuciji
 Vrlo izdržljiva tijekom izrade verzije kopije
 To je općenito konzistentan podatak replike
Prednosti Cloud skladišta
 Firme bi trebale plaćati samo skladištenje
koje zapravo koriste u prosjeku mjesečne
potrošnje. To ne znači da je claud skladištenje
jeftinije, već samo da nosi operativne
troškove, a ne kapital.
 Firme koje koriste Cloud mogu smanjiti
potrošnju energije do 70%, što ih čini
ekološki svjesnim.
 Organizacije mogu birati između lokalnih i
Cloud skladištenja ili kombinacije ove dvije
opcije, ovisno o odgovarajućim kriterijima
odlučivanja, kao što su, npr, početni izravni
troškovi za potencijalne daljnje uštede.
 Dostupnost i zaštita podataka je ključna stvar
u arhitekturi pohrane, tako da se, ovisno o
primjeni naprednih tehnologija, mogu ukloniti
napori i troškovi za dodavanje pristupačnosti i
zaštite.
 Poslovi održavanja skladišta kao što je
kupovina dodatnih skladišnih kapaciteta,
zadaci su koje provodi pružitelj.
 Cloud skladište korisnicima omogućava brz
pristup širokom rasponu resursa i aplikacija
koje se nalaze u infrastrukturi drugih
organizacija.
 Claud se može koristiti za prenos virtualnih
mašina između korisničkih računa ili centara
za obradu podataka.
CLOUD SERVISI
Postoje besplatni cloud servisi, ali i cloud
servisi čije usluge pohrane podataka se
naplaćuju. Besplatni cloud servisi omogućavaju
do 50 GB prostora za pohranu podataka, ali ovi
servisi ujedno nude i plus, odnosno profesionalne
usluge skladištenja podataka uz naplatu.
GOOGLE DRIVE
Ova opcija je očigledna za
korisnike Android uređaja, ali je
naravno dostupna i svima
drugima koji je žele koristiti.
Google Drive obezbjeđuje 15 GB
besplatnog memorijskog prostora
 Claude se također može koristiti kao zaštita
od prirodne katastrofe jer su svi poslužitelji
vrlo često smješteni u različitim dijelovima
svijeta.
Potencijalni problemi
Skladištenje podataka outsourcinga povećava
površinu napada.
1. Kada se informacije distribuiraju na nekoliko
mjesta, povećava se rizik neovlaštenog
pristupa podacima. Način na koji se podaci
kopiraju ovisi o nivou usluga koje klijent
odabere i načinu na koji se podaci šifriraju
prije slanja.
2. Broj ljudi koji imaju pristup podacima koji bi
mogli biti ugroženi raste. Ključevi za šifriranje
koje pohranjuju korisnici smanjuju rizik od
otkrivanja podataka, no primjena tih ključeva
može biti vrlo skupa. Ovaj problem može se
riješiti korištenjem kriptosistema ključ-
agregat.
3. Povećava se broj mreža kojima se podaci
kreću. Umjesto kretanja samo kroz lokalnu
mrežu (LAN) ili mrežna skladišta podataka
(SAN), pohrana podataka u oblaku zahtijeva
kretanje podataka kroz globalne mreže
(WAN).
Stabilnost provajdera
Firme nisu trajne, a usluge koje nude mogu
varirati. Čuvanje podataka na vanjskom
poslužitelju zahtijeva istraživanje i ništa nije
sigurno. Ugovori se lako mogu srušiti čim firma
nestane ili se uslovi promijene.
Dostupnost
Učinkovitost pohranjivanja podataka na vanjske
izvore je niža od pohrane na lokalnoj memoriji,
ovisno o tome koliko je klijent spreman potrošiti
na propusnost WAN-a. Pouzdanost i dostupnost
ovise o širini područja dostupnosti mreže i nivou
predostrožnosti koju provajder pruža. Pouzdanost
bi se trebala temeljiti na opremi, te na broju
različitih algoritama.
iintegrisan je veoma dobro sa ostalim
Googleovim uslugama, od Android operativnog
sistema, preko ličnog korisničkog naloga na
gmailu, pa do platforme za uređivanje
dokumenata, tablica i prezentacija.
Veoma koristan dio Google Drive servisa jeste što
omogućava neograničen prostor za pohranu
forografija (iako na smanjenoj rezoluciji).
ONE DRIVE
OneDrive je cloud servis za
skladištenje datoteka u
vlasništvu Microsofta, a dio je
paketa usluga Office Online. Sve promjene koje
napravite na bilo kom uređaju se ažuriraju na
svim drugim uređajima. Radi najbolje sa njihovim
aplikacijama poput Office paketa i drugih, ali je
dostupan i drugim korisnicima za korištenje.
OneDrive nudi 5 GB besplatnog memorijskog
prostora.
iCLOUD
Ako želite da napravite rezervnu
kopiju dokumenata sa vašeg
iPhone-a na iCloud, trebaće vam
više od besplatnih 5GB memorije
koje vam Apple pruža, ali u poređenju sa
konkurentima cijene su vrlo razumne. Aplikacija
Mac Finder integriše iCloud Drive, jer možete
spremiti sve fajlove koje želite, dok dokumenti
kreirani u iWork paketu mogu i da se
sinhronizuju na svim vašim uređajima.
DROPBOX
Dropbox je usluga hostinga
datoteka koja nudi pohranu i
sinkronizaciju datoteka u oblaku.
Iako ima veoma malo dostupne
memorije na početku (samo 2 GB),
ona može biti proširena na razne načine poput
davanja povratnih informacija o kvaliteti usluge,
praćenju kompanije na društvenim mrežama, te
pozivanju prijatelja da počnu koristiti servis.
Ukoliko, ipak, iskoristite sav dostupan prostor,
postoji mogućnost kupovine do 1 TB prostora.
WETRANSFER
WeTransfer je usluga dijeljenja
fileova bazirana na Cloudu.
Besplatno korisnici mogu slati
fajlove veličine do 2 GB, dok se
uz plaćanje veličina može povećati do 20 GB.
Verzije koje se kupuju nude dodatne alate kao
što su zaštita šifrom, podešavanje kanala i do
100 GB skladišta.
Cloud servisi omogućavaju uslugu skladištenja,
upravljanja i kopiranja datoteka na daljinu i
predstavljaju veliko olakšanje u poslovanju.
Prednosti cloud servisa su raznovrsne:
 mogućnost beskonačnog broja postavljanja i
skidanja datoteka,
 mogućnost slanja linka korisnicima sa koga
mogu skidati datoteke,
 dostupnost datoteka u svakom momentu sa
bilo kog uređaja,
 smanjenje troškova održavanja servera,
 sinkronizacija datoteka.
Neki od nedostataka jesu to što kada
postavite datoteku na cloud servis, ta datoteka
se briše sa lokalnog skladišta / uređaja. Također,
svako ažuriranje podataka u lokalnim
datotekama ne znači istovremeno ažuriranje istih
datoteka skladištenih u cloud servisima. Postoji i
zabrinutost vezana za sigurnost i privatnost
datoteka koje pohranjujete na ove cloud servise.
I, najvažnije, ako nemate pristup Internetu,
nećete moći pristupiti tim podacima i datotekama
koje skladištite na ovim cloud servisima.

ORGANIZACIJA I POSTAVKE CLOUD PROSTORA

PONOVIMO: Cloud servis za pohranu
podataka omogućava skladišenje i upravljanje
datotekama, odnosno podacima svojih korisnika.
WETRANSFER
Ako često imate potrebu za dijeljenjem
velikih file-ova WeTransfer.com je dobro
odredište. Ovdje možete jedno-stavno i besplatno
slati jedan ili više file-ova do 2GB, pri čemu se
misli na ukupnu veličinu. Glavna prednost je ta
što se ova usluga može koristiti bez
registrovanja. Link se dostavlja na e-mail adresu
ili se generiše direktno na stranici. Također, po U dnu je moguće izabrati
preuzimanju sadržaja dolazi e-mail obavijest o način dijeljenja. Ako
pouzeću.
izaberete link onda se
Sučelje je jednostavno i moderno. Pozadina,
direktno na stranici
koja je zapravo reklamni prostor, se stalno
generše link koji možete
mijenja. Dodavanje je jednostavno, klikom na
podijeliti sa prija-teljima i
Add files pronalazite odgovrajuću datoteku.
nema potrebe upisivati e-
Ukoliko želite dodati još neke druge to možete
mail adrese. Ako birate e-
učini ponovnim klikom na Add files.
mail kao način dijeljenja
onda u polju Friend’s email
dodate mailove prijatelja s kojima želite dijeliti
sadržaj. Moguće je dodati do 20 adresa. Također,
potrebno je upisati i vlastiti e-mail kako bi mogli najnovijim datotekama ili mapama na računaru.
dobiti obavijesti. U polju Message možete upisati Odavdje možete otvo-riti parametre
i poruku koja će biti vidljiva onima s kojima je programa i izvršiti željenu postavku (ikona
podijeljen sadržaj. Sve se završava klikom na "Postavke" nalazi se u gornjem desnom uglu
Transfer. Wetransfer link na sadržaj vrijedi 7 malog prozora s najnovijim datotekama).
dana, nakon čega se uklanja sa oblaka. Izbornik po-stavki Dropbox podijeljen je na
nekoliko kartica.
DROPBOX
U prozoru "Acount" možete pronaći način
Dropbox je prva i najpopularnija pohrana u sinhronizacije i promjene, pregled korisničkih
oblaku na svijetu. To je usluga putem koje svaki podataka i konfigurisanje parametara sinhro-
korisnik može pohraniti sve podatke, bilo da se nizacije.
radi o multimediji, elektronskim dokumentima ili U kartici "Import" možete konfigurisati uvoz
bilo što drugo, na sigurno mjesto. sadržaja s mobilnih uređaja koji su povezani s
Za korištenje ovog servisa neophodno je računarom. Aktiviranjem funkcije podizanja
instalirati aplikaciju na računar. Instaliranje nije sistema s fotoaparata možete dodati fotografije i
teže od bilo kojeg drugog programa. Nakon video datoteke pohranjene na pametnom
preuzimanja instalacijske datoteke s službene telefonu ili digitalnoj kameri u Dropbox. Ovdje
stranice, samo ga pokrenite i slijedite upute. Ako možete i aktivirati funkciju spremanja snimaka
želite možete odrediti mjesto za instalaciju, te zaslona. Snimke zaslona koje napravite
odrediti mjesto za mapu Dropboxa kojoj će se automatski se spremaju u mapu za pohranu.
dodati sve vaše datoteke. Ako je potrebno, ovo Da bi dodali datoteke u Dropbox,
mjesto uvijek može biti izmijenjeno. jednostavno ih kopirajte ili premjestite u
programsku mapu sa računara, nakon čega će
sinhronizacija započeti. Datoteke možete dodati u
korijensku mapu i na sve druge koje možete
sami stvoriti. To možete učiniti i putem
kontekstnog izbornika klikom na željenu
datoteku: Send to Dropbox.

Pored aplikacije,
za korištenje
Dropboxa potreban je
i korisnički nalog.
Korisnički nalog može
se kreirati na Pristup datotekama u oblaku za pohranu
zvaničnoj web stranici podataka može se dobiti s bilo kojeg računara.
i obavezno ga je Za to nije potrebno instalirati Dropbox na
potvrditi. Nakon računar. Jednostavno možete otvoriti službenu
instala-cije morate se web stranicu u svom pregledniku i autorizirati je.
prijaviti na svoj račun. Izravno s web mjesta možete raditi s
Ako već imate tekstualnim dokumentima, pregledavati
datoteke u oblaku, multimediju ili jednostavno spremiti datoteku na
sinhronizuju se i računar ili uređaj koji je povezan s njom. Na
preuzimaju na sadržaj Dropboxa vlasnik računa može dodavati
računar. Dropbox radi komentare, pogledati korisnike ili ih objaviti na
u pozadini i webu.
minimizira se u traci GOOGLEDRIVE
sistema, odakle se GOOGLE DOCS, SHEETS i SLIDES
može pristupiti
 Od svih dostupnih usluga ovih besplatnih programa, ali evo nekoliko savjeta za brzo
pohrane i sinkronizacije pronalaženje ovih usluga:
datoteka Google disk (Drive) 1. Opcije na Disku su prilično jednostavne, ali ako niste
je vjerojatno najkompaktniji. sigurni što se radi, samo pređite preko njih mišem. Pojavit
Ideja koja je iza njega je će se skočni prozor koji objašnjava funkciju dugmeta.
jednostavna: možete spremati 1. Ako ste ikada koristili Microsoft Office - tj. Excel, Word ili
ili stvarati nove datoteke i sve PowerPoint - Google softver za tablice, dokumente i
dok imate pristup internetu prezentacije trebao bi izgledati poznato jer djeluju na
možete ih pregledavati i sličan način. Iako nećete pronaći toliko naprednih opcija
uređivati na bilo kojem kao u Microsoftovom Officeu, Disk je ipak besplatan.
kompatibilnom uređaju. 2. Iako preko glavne stranice možete pregledavati
Naravno, Google nije jedina dokumente, tablice ili prezentacije da biste vidjeli sve
tvrtka koja nudi ovu vrstu datoteke te vrste na jednom
usluge, ali s obzirom na mjestu, stvaranje mapa
njegovu besprijekornu može biti bolji način
integraciju s drugim Google organizovanja. Da biste
uslugama i jednostavnom stvorili mapu, kliknite plavo
grupom alata, Disk se izdvaja od ostalih. dugme New u gornjem
Pristupanje Google disku lijevom uglu, odaberite
1. korak: ako ga već nemate, mora ćete otvoriti Google račun. Folder, a zatim ju imenujte.
Besplatno se prijavite, i moći ćete jednostavno i pristupiti Potom jednostavno
svim Googleovim uslugama. Ne trebate platiti naknadu ako povucite datoteke u mapu
vam ne treba više od 15 GB prostora za pohranu. Ni po vlastitom izboru s glavne
preuzimanje Google Chromea nije na odmet, s obzirom da stranice Diska.
popularni web preglednik ima niz proširenja i alata koji se
dobro integriraju s Diskom.
2. korak: nakon što se prijavite, možete pristupiti usluzi
Google Disk putem preglednika ili mobilne aplikacije.

Korištenje aplikacije

GoogleDriveu najlakše možete pristupiti preko email

naloga na gmeilu. U gornjem desnom udlu načazi se meni sa
Google-ovim aplikacijama.

Za kreiranje dokumenata
direktno na Disku, kliknite
plavo dugme New u gornjem
lijevom uglu, a za pregled i
dodavanje novih sadržaja
poveznicu My Drive.

Opcija New
3. Možete označiti datoteke kojima želite kasnije pristupiti
Klikom na dugme New klikom na Add star na izborniku te stavke, no imajte na
ćete otvoriti izbornik koji će umu da ih takve može pregledati samo osoba koja ih je
vam omogućiti izradu ili dodala, a ne i oni s kojima ste podijelili određenu stavku.
prijenos datoteke ili mape na 4. Drugi je način za brzo pronalaženje stavke na vašem Disku
Disk. korištenje funkcije Search Drive na vrhu svake stranice je
Možete izraditi polje na kojem možete pretraživati datoteku koristeći
proračunsku tablicu, njegov naziv ili vrstu datoteke. Ako pritisnete strelicu
dokument, prezentaciju, okrenutu prema dole u ovom polju ili More search tools
obrazac, crtež i hrpu drugih za pretraživanje, možete dodatno odrediti i tražiti
stvari putem drugih aplikacija. datoteke na temelju određenih kriterija, kao što je datum
Nećemo detaljno ili s kime ste podijelili datoteku.
opisivati kako koristiti svaki od Prenos i dijeljenje dokumenata
• Da biste dokument Preuzimanje dokumenata i pristup datotekama izvan mreže
prenijeli na Disk,
Druga korisna značajka Diska jest mogućnost
kliknite dugme
pregledavanja i uređivanja datoteka čak i ako nemate pristup
Upload files i
internetu. Sve što trebate učiniti je preuzeti izvanmrežno
odaberite datoteku s
proširenje Google dokumenata za Google Chrome. Nakon
računara. Disk je
preuzimanja (omogućeno u postavkama Diska) možete
odličan za osobnu
pristupiti određenim datotekama (dokumenti, tablice i
upotrebu, no ono što
prezentacije) čak i kada putujete ili bez interneta nekoliko
ga razlikuje od ostalih
sati. Pored naziva datoteke u prozoru datoteke pojavit će se
oblika usluga jest
sivi krug s izgledom munje, koji vas obavještava kada ste izvan
njegov moćan alat za
mreže.
saradnju i dijeljenje.
Međutim, jedan od nedostataka toga je da možete
Ako vam je potreban
pristupiti samo datotekama koje ste izradili i koje niste
daljnji rad s nekim na
podijelili. Da biste to učinili, trebate otvoriti Google disk u
projektu, možete s
pregledniku.
njima podijeliti
Datotekama se može pristupiti i izvanmrežno putem
dokument i unijeti
mobilne aplikacije, pod pretpostavkom da ste unaprijed
promjene u stvarnom
uključili funkciju u Postavkama/Settings.
vremenu.
• Da biste dijelili Dodavanje više suradnika putem Google grupe
dokument nakon što ga izradite, kliknite dugme Share u Ako želite dijeliti dokument s velikom grupom ljudi,
gornjem desnom uglu, dodajte suradnike koristeći njihove možete izbjeći unos pojedine adrese e-pošte dijeljenjem
adrese e-pošte i kliknite plavo dugme Done na dnu dokumenta s cijelom Google grupom. Svaka osoba u toj
prozora. Nakon što im je odobren pristup, dokument bi se skupini (kao i ljudi kasnije dodanih u grupu) imat će pristup
trebao pojaviti na kartici Shared with me na nadzornoj onome što ste podijelili.
ploči Diska, a veza na zajednički dokument bit će poslana i
u njihovu pristiglu poštu. Dijeljenje više datoteka odjednom
• Možete upotrijebiti vezu za dijeljenje u gornjem desnom Trebate podijeliti hrpu datoteka odjednom? Umjesto
uglu izbornika Share with others kako biste datoteku dijeljenja svake datoteke pojedinačno, možete ih premjestiti
poslali tekstom ili nekom drugom uslugom za razmjenu u mapu i dijeliti tu mapu. Svi s kojima dijelite mapu imat će
poruka. pristup svim datotekama unutar nje.
• Dok se nalazi unutar dijeljenog dokumenta, možete vidjeti
Pretvaranje dokumenata stvorenih drugim programima
tko ga još trenutno uređuje u gornjem desnom uglu
prozora. Imena saradnika prikazaće se u različitim bojama Trebate podijeliti dokument s kolegama ili prijateljima
(ili s njihovom slikom), tako da ih možete jednostavno tako da mogu surađivati na njemu, ali već imate datoteku u
razlikovati. Samo držite pokazivač iznad bilo koje boje drugom, sličnom programu? Ne treba se uzrujavati. Dok god
kako biste vidjeli koga predstavlja. su dokumenti u ispravnom formatu, većina datoteka se lako
može pretvoriti u Google dokumente, a zatim ih je moguće
dijeliti i uređivati.
Da biste to učinili, prenesite željenu datoteku i otvorite
je u Disku. Zatim kliknite izbornik Datoteka i odaberite Open
with. Ovisno o vrsti datoteke, Google će predložiti
odgovarajući program za otvaranje. Slijedi format datoteka
koji se trenutno može pretvoriti u Google disk.

Vraćanje na stariju verziju dokumenta

Glavni problem sa suradnjom je popravak nečega što je

netko drugi zeznuo. Srećom, ne morate se brinuti ako se
nađete u jednoj od ovih situacija - Google čuva vaša leđa. Disk
je programiran za spremanje svake ažurirane inačice
dokumenata za 30 dana ili 100 izmjena, ovisno što se dogodi
prije. Zbog toga je povratak na stariju verziju dokumenta
jednostavan.
Da biste preuzeli stariju verziju dokumenta, otvorite
dokument koji želite promijeniti, kliknite File i odaberite See
revision history. Nakon što odaberete ovo, na desnoj strani
dokumenta trebao bi se pojaviti traka koja navodi prethodne
izmjene kronološkim redoslijedom. Kliknite bilo koji od njih da
biste pregledali tu posebnu reviziju. Ako je to ona koju tražite,
kliknite plavu vezu Restore this version i sve će se vratiti u
staro stanje.
KOLABORACIJSKI SOFTVER
Prilikom rada u grupi ili timu neophodna je efikasna
međusobna komunikacija i kolaboracija. Danas je moguće
imati izvrsnu komunikaciju i saradnju putem računara i
pametnih telefona. Naime, postoje mnogobrojne aplikacije
koje omogućavaju sinhronizovan rad između većeg broja ljudi
i na raznim lokacijama. Ovakve aplikacije jednim imenom
nazivamo kolaboracijski softver.
U kolaboracijski softver spada čitava paleta aplikacija i
Internet servisa od kojih smo neke već upoznali. Svaka od
aplikacija za saradnju sadrži obavezno alate za javnu i
privatnu komunikaciju, internu razmjenu dokumenata i
kreiranje rasporeda i planova za praćenje.
Facebook grupe
Prvi tip alata za saradnju predstavljaju
društvene mreže opšte namjene. Specijalno se
među njima izdvaja Facebook. Iako de facto,
Facebook ne spada u kolaboracijski softver, ova društvena
mreža posjeduje skoro sve neophodne alate.
Naime, unutar privatnih grupa korisnika moguće je
voditi javnu komunikaciju preko zida, te privatnu preko
Facebook Messengera, moguće je dijeliti i kreirati sadržaje sa
cijelom grupom ili pojedincima, te podešavati ko ih može
uređivati, i na kraju, moguće je organizovati i uređivati online
događaje.
Google dokumenti
Ovo je servis tipa Offica koji omogućava kreiranje i
uređivanje vlastitih fajlova, te njihovo dijeljenje sa drugim
korisnicima. Kao što nam je poznato, kako bi ga mogli koristiti
neophodan vam je mail na Gmailu.
Moguće je kreirati tekstualne i proračunske dokumente,
te prezentacije. Pored toga, moguće je izrađivati formulare
tipa upitnika i kvizova, stranice, crteže, mape,...
Autor dokumenta može napraviti postavke prava
pristupa:
 Javni dokumenti  svi korisnici sa linkom mogu ih
editovati
Aplikacija Google diska
Disk je više od usluge sinkronizacije datoteka ili paketa
uredskog softvera. Google ima veće te pored vlastitog
softvera, nudi desetke aplikacija trećim stranama koje vam
omogućuju izradu dijagrama, uređivanje fotografija, izgradnju
3D modela, izrada skica i još mnogo toga što još nismo otkrili.
Datoteke izrađene u tim aplikacijama spremaju se i
sinkroniziraju s vašim računom na Disku, kao i svaka
Googleova aplikacija, piše Digital Trends.
 Privatni dokumenti  samo naznačeni korisnici mogu ih
editovati
 Lični dokumenti  samo ih vlasnik može editovati
Namjenski kolaboracijski softver
Brojne su namjenske aplikacije za kolaboraciju, i sve
manje-više imaju slično sučelje. Naravno, neke nude neke
dodatne opcije koje druge aplikacije nemaju.
Ukoliko vam je potreban kolaboracijski sistem za manji
broj korisnika i manje kompleksnu mrežu korisnika, relativno
je jednostavno naći pristojan besplatan kolaboracijski softver.
No, povećanjem broja korisnika i komplikovanjem korisničke
mreže raste i mogućnost da ćete softver morati platiti. Mi
ćemo na ovom mjestu izdvojiti četiri spacifična kolaboracijska
softvera.
GoogleClassroom je savršen kolaboracijski
alat za korištenje u nastavnom procesu. Vezan
je za gmail vlasnika okruženja i besplatan je za
korištenje.
Microsoft SharePoint jedan je od najstarijih i
najkompletnijih kolaboracijskih alata.
Prvobitno je zamišljen kao file Manager, a
poslije je promijenio namjenu. Dostupan je u
Office paketu.
Heyspace je besplatni kolaboracijski alat
unutar jednog kolaboracijskog prostora.
Preko toga potrebno je doplatiti. Ovo je
veoma pregledan i solidan kolaboracijski alat.
Ovaj ćemo softver detaljnije upoznati.
Trello je trenutno najpopularniji kolabo-
racijski alat za preduzeća. Ovaj softver nema
besplatnu verziju. Veoma je kompaktan i
pruža sve osnovne i većinu naprednih alata.
Jedan od vodećih freeware kolaboracijskih servisa je Heyspace. Heyspace inkorporira
mnogobrojne funkci-onalnosti svojih prethodnika:
 Zajednički zid
 File management
 Chat..
1. Za otvaranje naloga potreban važeći mail.
2. Po kreiranju naloga potrebno je podesiti ime grupe.
3. Na kraju, potrebno je pozvati učesnike grupe.
Odabirom prostora (space) otvara se javni zid grupe koji sadrži teme tog prostora.
Odabirom člana grupe otvara se privatni chat sa tim članom.
Heyspace omogućava sljedeće opcije:
 Komunikacija putem zida
 Kreiranje podgrupa
 Davanje zadataka u vidu listi
 Vizuelna podešavanja
 Privatna komunikacija
 Pojedinačni zadaci u vidu kartica
 Praćenje progresa zadataka

U toku ova dva časa učenici će biti pozvani da se priključe jednom kolaboracijskom prostoru na Heyspaceu. Nakon toga će
učenici u saradnji sa profesoricom istražiti sve opisane opcije. Kreirani prostor razreda koristiće se nadalje u nastavi informatike
za slanje nastavnih sadržaja i zadataka.
 SIGURNOST I PRIVATNOST NA INTERNETU
Štetni ili zlonamjerni softver ili malver (engl. malware =
malicious+software), je softver namijenjen nanošenju štete računaru
ili računarskoj mreži. Ovaj se naziv koristi za programski kod, skriptu
ili aktivni sadržaj stvoren u cilju onemogućavanja ili otežavanja
izvođenja operacija sistema, prikupljanja informacija i/ili gubitka
privatnosti korisnika, dobivanja neovlaštenog pristupa sistemskim
resursima, te ostalih zlonamjernih aktivnosti. Neki program se može
smatrati štetnim ako se može utvrditi ili pretpostaviti zla namjera
autora. Veliki dio štetnog softvera je napisan za Windows, no
postoje i na Linuxu, te na Macintosh i Palm računarima.
Štetni softver dijeli se na viruse i špijunski i oglašivački
softver. Svi sistemi ranjivi su na upade zlonamjernog softvera. Upadi
se najčešće dešavaju pri presnimavanju i instaliranju nepouzdanog
softvera, putem interneta ili mobilnih memorijskih uređaja. Većinom
se protiv malicioznog softvera brani nekim tipom zaštitnog softvera
poput antivirusa, firewalla, antispywarea, isl, mada je nekada sasvim
dovoljna zaštita samo upotreba mozga i zdravog razuma.
ŠIRENJE MALICIOZNOG SOFTVERA
U početku su štetni softveri uglavnom bili virusi i širili su se
preko disketa. Ubacivanjem diskete u računar, po pokretanju
zaražene datoteke aktivira se virus, nakon čega taj virus presnimava
sebe na sve diskete koje taj korisnik poslije ubaci u račar. Te diskete
kasnije dospjevaju do drugih računara i nastavlja se širenje zaraze.
Kasnije su CD-ovi preuzeli uloge disketa kao prijenosnika. Ipak,
optičke memorije imaju mnogo bolji "imunitet" od disketa, obzirom
da se virus ne može na njih snimiti sam, već korisnik mora lično
snimiti zaraženu datoteku. Paralelno sa CD-ovima pojavio se drugi
medij za izmjenu datoteka – Internet. Pojavom interneta sve
učestalije se pojavljuju i drugi tipovi malicioznog softvera. Zbog brze
i jednostavne dostupnosti datoteka Internet je veoma potpomogao
brzini razmnožavanja malicioznog softvera. Malver se preko
interneta najčešće "pokupi" zaraženim datotekama pri skidanju
zaraženih datoteka, a nerjetko neupućeni korisnici i sami daju
dozvolu instaliranja ovakvog softvera na svoj računar.
Budući da se većina današnjih virusa širi Internetom, često je
od velike važnosti znati nešto više detalja o pristigloj poruci. Sadrži li
poruka .exe datoteku ili datoteku s dvije ekstenzije, npr. .scr.exe,
velike su šanse da se radi o nekoj vrsti virusa. Ako je poruka stigla od
nepoznate osobe, a u tijelu poruke nema teksta, poruka je potencija-
lno opasna. Čak i ako poruka stiže s poznate adrese, ne mora značiti
da je bezazlena. Današnji virusi u stanju su krivotvoriti zaglavlje
poruke ili se automatski poslati bez znanja vlasnika računara.
VIRUSI
Pored sistemskog i aplikativnog softvera postoji još jedna
softverska grupacija, a to su virusi. Kompjuterski virusi se zovu virusi
jer se nekome nekada činilo da je to pojam koji će neiskusnim
korisnicima najlakše predočiti kako se oni šire i kakve su njihove
posljedice. Ukratko, kompjuterski virus je neka vrsta programa koji
se na automatizovani način širi po računaru i čini mu neku štetu.
Računarski virus je zlonamjeran program koji se prepoznaje po
mogućnostima samoumnožavanja. Kada se pokrene, među prvim
koracima nastoji pronaći sljedeću žrtvu i njoj poslati vlastitu kopiju.
Cohenova formalna definicija prevedena na obični jezik glasi:
Kompjuterski virus je kompjuterski program koji može
inficirati druge kompjuterske programe modificirajući ih na taj
način da to podrazumijeva stvaranje svoje vlastite kopije.
Nije nužno da je virus program koji čini štetu poput brisanja ili
oštećenja fajlova. Termin virus koristi se za svaku vrstu programa
koji pokušava sakriti svoju destruktivnu funkciju i/ili se pokušava
razmnožiti na što više računara.
Virus zarazi neki program tako što mu promijeni tok, te se širi
umetanjem svog koda u druge datoteke. Znači, pri pokretanju
zaraženog programa prvo će se pokrenuti virus, koji će potom
pokrenuti legitimni program kako bi se prikrio. Štetni softver koji
uništava podatke, prati korisnikove navike korištenja računara ili
Interneta, instalira drugi štetni softver na zaraženi računar i/ili krade
šifre korisnika nije virus ako se ne replicira na spomenuti način.
Unatoč tome, mnogi korisnici koriste naziv virus za štetni softver čak
i ako se ne replicira. Svaki virus sastoji se od tri glavne kompontente:
 Infekcije koja omogućava širenje virusa.
 Nosive komponente (payload) koja predstavlja glavnu
aktivnost virusa, izuzimajući širenje. Destruktivni virusi pomoću
ove komponente čine štetne akcije.
 Funkcija za okidanje (trigger) koje određuju vrijeme ili događaj
tokom kojeg će biti pokrenuta nosiva komponenta.
Jedini obvezni dio virusa je komponenta infekcije, dok se druge
mogu dodati po želji autora. Ponekad je ipak teško odrediti razliku
između komponenti jer se može dogoditi da samo širenje virusa
uzrokuje nuspojave koje se mogu pripisati nosivoj komponenti.
Nosiva komponenta virusa često je ono što dobija pažnju medija koji
je nerjetko preuveličavaju. Osnovna podjela virusa je na trojanske
konje, crve i tempirane bombe.
Trojanski konji su najbrojniji i čine otprilike 70% štetnog softvera.
Oni nemaju komponentu samorepliciranja, tako da ih korisnici sami
moraju kopirati. Ne moraju biti destruktivni, no vrlo često sadrže
kod koji se aktivira nakon što korisnik pokrene naizgled bezazlen
program. Trojanci koriste metodu lažnog predstavljanja u vidu nekog
korisnog ili poželjnog softvera, a kada ih korisnik pokrene u pozadini
provode i neželjene aktivnosti bez njegovog znanja. To su najčešće
krađa osjetljivih podataka, omogućavanje udaljenog pristupa, te
instaliranje drugog štetnog softvera,...
Kompjuterski crv je program koji je sposoban raširiti svoje
funkcionalne kopije ili segmente na druge računare, obično putem
mreže. Crvi rijetko posjeduju destruktivan kod namijenjen uništa-
vanju podataka, no zbog svoje sposobnosti neograničenog kreiranja
vlastitih kopija u stanju su zagušiti promet kroz mrežu. Osnovna
podjela crva je na mrežne crve i crve bazirane na domaćinu. Mrežni
crvi imaju više dijelova, i svaki je pokrenut na posebnom računaru.
Crvi bazirani na domaćinu se u potpunosti nalaze na inficiranom
računaru, te upotrebljavaju mrežnu samo u svrhu širenja.
Tempirane bombe su virusi koji znaju dugo biti uspavani nakon što
se računar njima zarazi. Kasnije, u ovisnosti o tipu bombe, nakon
pokretanja okidača, ovi virusi se bude, i nerjetko tada znaju izazvati
ozbiljne štete. Bombe dijelimo u tri skupine softverske, logičke i
vremenske. Softverske bombe se najlakše uočavaju, jer su to
programi koji se aktiviraju pri prvom pokretanju. Logičke bombe
mnogo su podmuklije od softverskih, jer im je period inkubacije duži,
te veoma dugo mogu ostati neotkriveni i zaraziti veliki broj računara
prije detekcije. Vremenske bombe slične su logičkim, s tom razlikom
da su njihovi okidači vezani za tačan vremenski trenutak.
ŠPIJUNSKI I OGLAŠIVAČKI SOFTVER
 U 80-tima i 90-tima se obično smatralo da su štetni programi
forma vandalizma ili neslane šale. No, danas se štetni programi sve
više pišu s motivom profita, finansijskog ili nekog drugog.
Špijunski programi rade tako što prikupljaju informacije o
korisniku, te na osnovu njih prikaziuju skočne prozore (pop-ups) ili
modificiraju ponašanje internet preglednika preusmjeravajući
rezultate pretrage. Ovi štetni softveri mogu izravno koristiti zaražene
računare. Osnovna podjela špijunskog i profitnog softvera je na:
 backdoor i rootkit softver,
 špijunski programi: spyware i keylogeri,
 oglašivački softver: dileri i hoax programi.
Većinu malicioznog softvera čini kombinacija više različitih
komponenti ove skupine, najčešće u cilju izbjegavanja detekcije.
Neki štetni programi imaju rutine koje ih štite od uklanjanja.
Backdoor je način zaobilaženja normalne provjere autentičnosti.
Kada je sistem kompromovitovan, na njega se instalira jedan ili više
backdoor programa kako bi se omogućio lakši pristup računaru u
budućnosti. Backdoor se uvlači u računar i omogućava autoru da se
njime služi kada je spojen na internet.
Rootkit programi. U trenutku instalacije štetnog softvera, veoma je
bitno da taj softver ostane neprimijećen i izbjegne detekciju i
uklanjanje. Ovo je slučaj i prilikom direktnih upada napadača i
pokušaja ulaska u računarski sistem. Tehnika koja se zove rootkit
omogućava neprimjetnost modifikacijom operativnog sistema mete
kako bi se štetni softver sakrio od korisnika.
Spyware je vrsta špijunskog softvera koji prikuplja informacije o
korisniku bez njegovog znanja. Tipično se nastoji prikriti i otežati
svoju detekciju. Uglavnom se tajno instaliraju na lične računare, ali
ih na javne ili korporativne računare firmi može instalirati i vlasnik.
Keylogger ili keystroke logging program je vrsta špijunskog softvera
koji prati pritisnute tipke na računaru. Koristi se za krađu korisničkih
šifri, brojeva kreditnih kartica i ostalih osjetljivih informacija koje
šalje napadaču.
Dialeri su inače legitimni programi potrebni za spajanje na internet,
no neki dialeri imaju zlonamjernu funkciju. Oni pozivaju premium-
rate telefonske brojeve koji su veoma skupi.
Hoax programi su klasične e-mail poruke u kojima korisnik preuzima
ulogu virusa. Za ovu vrstu virusa idealna je Einsteinova izreka:
"Beskonačni su svemir i ljudska glupost, a za svemir još nije
dokazano."
NAČINI FUNKCIONISANJA ŠTETNOG SOFTVERA
Iako neki štetni softver spada u istu grupaciju po osnovnoj
podjeli, ne mora značiti da on radi i da se širi na isti način. Naime,
štetni softver može zaraziti različite dijelove softvera računara,
modifikacije programa koje maliciozni softver pravi mogu biti
različite, i ne širi se sav štetni softver na isti način, ni istom brzinom.
Infektori datoteka su skupina virusa se može još podijeliti na dvije
podskupine, viruse direktnog djelovanja i rezidentne viruse. Virusi
direktnog djelovanja po izvršavanju, nakon što vrate kontrolu
originalnom programu, ne ostaju aktivni u memoriji. Ovi virusi rade
tako što tokom svog izvršenja pronađu objekat pogodan za infekciju
i zaraze ga. Rezidentni virusi instaliraju se u radnoj memoriji
računara i ostaju aktivni dugo nakon što izvršavanja zaraženog
programa. Uopšteno, većina virusa je rezidentna u memoriji
računara. Neki virusi koriste kombinaciju ove dvije tehnike.
Infektori sistema su druga velika skupina virusa su sistemski ili boot-
sektor virusi. Ovi virusi napadaju Master BOOT sektor, DOS BOOT
sektor ili BOOT sektor memorijskog uređaja, odnosno program koji
se u njima nalazi. Boot sektor je idealan objekat za infekciju, budući
da sadrži prvi program koji se izvršava na kompjuteru, čiji se sadržaj
može mijenjati. Kada se računar uključi program u ROM-u će bez
pitanja učitati sadržaj Master BOOT sektora u memoriju i izvršiti ga.
Ako se u njemu nalazi virus, on će postati aktivan.
Parazitski virusi virusi su najčešća vrsta virusa. Ovi su virusi sposobni
zaraziti izvršne datoteke na kompjuterskom sistemu dodavanjem
svog sadržaja u samu strukturu programa.
Svestrani virusi: Najsnažnije osobine sistemskih i parazitskih virusa
ujedinjene su kod svestranih virusa. Ovi virusi sposobni su zaraziti i
boot sektore i izvršne programe, povećavajući tako mogućnost
širenja.
Link virusi: Najinfektivnija vrsta virusa su link virusi koji jednom
pokrenuti, u trenu inficiraju napadnuti kompjuterski sistem. Ovi
virusi ne mijenjaju napadnute programe već pokazivače u strukturi
direktorija tako što ih preusmjere na cluster na disku gdje je
prethodno sakriven virusni kod.
ANSI bombe: ANSI bomba je sekvenca karaktera, obično umetnuta u
tekst fajl koji reprogramira različite funkcije tipki na računarima s
ANSI terminalskim driverima.
Tunelirajući virusi: Ovo su virusi koji pronalaze originalni prekidni
podprogram u DOS-u i BIOS-u i pozivaju ga direktno, zaobilazeći tako
aktivnost programa za nadgledanje.
ANTIVIRUSI
Sigurnost računara je polje računarstva koje se bavi nadzorom,
praćenjem i sprečavanjem raznih opasnosti koje mogu prouzročiti
nestabilnost, prestanak rada ili bilo kakvu vrstu štete na softveru, pa
i hardveru računara. Pod pretpostavkom da je računar siguran od
svih opasnosti, korisnik bi trebao da može uraditi baš ono što želi na
računaru, što nije slučaj ako je računar inficiran nekim štetnim
programom koji je napisan sa namjerom da naškodi njegovom radu.
Za zaštitu od malicioznog softvera koriste se antivirusni i
antišpijunski programi, firewall, te samostalno prosuđivanje.
Antivirusni softver je računarski softver koji se koristi za
zaštitu, identifikaciju i uklanjanje računaarskih virusa i drugih štetnih
programa koji mogu uzrokovati probleme u korištenju računara ili
oštetiti ili ukrasti podatke. Za razliku od prvobitnih antivirusnih
programa koji su bili temeljeni isključivo na tretiranju računarskih
virusa, moderni antivirusni programi se dizajniraju tako da štite
sistem od što većeg broja različitih mogućih štetnih programa. Prvi
antivirusni programi pojavili su se 1983. godine.
DETEKCIJA ŠTETNOG SOFTVERA
Zaštitni program se sastoji od nekoliko računarskih programa
koji pokušavaju pronaći, spriječiti i ukloniti računarske viruse i ostali
štetni softver. Obično koriste dvije tehnike da bi postigli svoju
funkcionalnost:
 Provjera datoteka pretragom definicija u rječniku virusa.
 Identifikacija sumnjivog ponašanja koje bi moglo indicirati
infekciju.
Većina komercijalnih antivirusnih programa koristi oba
pristupa, sa naglaskom na provjeri poznatih virusa u rječniku virusa.
Pretraga rječnika definicija. U ovom pristupu, program provjerava
datoteku upoređujući je sa rječnikom poznatih virusa koje su tvorci
antivirusnih programa identifikovali. Ako dio koda datoteke
odgovara identifikaciji malvera u rječniku, zaštitni program može
poduzeti jednu od sljedećih akcija:
 pokušati popraviti datoteku uklanjajući zarazu unutar datoteke,
 staviti datoteku u karantin (tako da je datoteka nedostupna
drugim programima i zaraza se ne može dalje širiti),
 obrisati inficiranu datoteku.
Da bi ovaj pristup bio efikasan u dužem i kraćem vremenskom
periodu, rječnik se periodično osvježava novim definicijama štetnih
programa. Zaštitni programi bazirani na rječniku tipično analiziraju
datoteku kada je operativni sistem računara kreira, otvori, zatvori ili
pošalje u vidu e-mail poruke. Na ovaj način moguće je detektovati
virus odmah po njegovom primanju. Također, treba napomenuti da
je moguće odrediti vrijeme kada zaštitni program treba pregledati
sve datoteke na korisnikovom hard disku. Iako ovaj pristup sprečava
masovno širenje virusa u normalnim uslovima, autori virusa
pokušavaju biti korak ispred pišući oligomorfne, polimorfne i,
odnedavno, metamorfne viruse, koji kodiraju dio svoga koda, ili na
neki drugi način sebe modifikuju u cilju sakrivanja. Na ovaj način
antivirusni programi ne mogu naći njihovu oznaku u rječniku virusa.
Detekcija sumnjivog ponašanja. Pristup detekcijom sumnjivog
ponašanja ne pokušava identifikovati poznati malver, nego prati
ponašanje svih programa. Ako neki program pokušava da zapiše
nešto u izvršni program, zaštitni program može označiti ovaj
program kao sumnjiv i obavijestiti korisnika. Za razliku od pristupa
pretrage rječnika, pristup detekcije sumnjivog ponašanja nudi zaštitu
i od najnovijih vrsta malvera koje još nisu u rječniku. Međutim, ovaj
pristup šalje puno upozorenja, i vremenom korisnik postane
indiferentan na silna upozorenja. Ovaj problem se pogoršao nakon
1997. zbog činjenice da je sve više programa koji nisu štetni, a
mijenjaju druge .exe datoteke. Obzirom na rečeno, ovaj pristup u
zaštitnim programima se sve manje i manje korisiti.
Drugi pristupi detekciji malvera. Neki zaštitni programi će pokušati
emulisati početak koda svakog programa koji sistem pokrene prije
prebacivanja kontrole tom programu. Ako program koristi
samomodifikujući kod ili na neki drugi način izgleda kao štetan,
može se pretpostaviti da je taj program inficiran. Međutim, i ovaj
metod za rezultat ima mnogo lažnih uzbuna.
PODRUČJA DJELOVANJA ZAŠTITNOG SOFTVERA
Danas je većina zaštitnog softvera višenamjenska i štiti od
velikog broja raznolikih štetnih programa. Antivirusni softver može
detektovati sve vrste virusa, a antišpijunski softver detektuje široku
paletu špijunskog, oglašivačkog i phishing softvera. Obično danas
dobri antivirusni programi u sebi sadrže i antišpijunski softver. Pored
ovih programa neophodan za zaštitu od upada na računar i borbu
protiv backdoor i rootkit rutina je firewall (vatrozid).
Antivirusi su programi čija je uloga spriječiti aktiviranje poznatih
zlonamjernih aplikacija kao što su crvi, trojanski konji i tempirane
bombe. Antivirusni softver prepoznaje zlonamjerne aplikacije koje
su mu poznate, što čini upoređivanjem njihovog koda s bazom
antivirusnih definicija i heuristike (detekcija sumnjivog ponašanja).
Vrlo je važno redovno ažurirati definicije antivirusnog softvera.
Anti-spyware koristi se za uklanjanje neželjenih aplikacija tipa
špijunskog i oglašivaškog softvera. Ovi programi djeluju na sličnoj
osnovi kao i antivirusni softver: prepoznaju unaprijed ugrađene
definicije poznatih neželjenih aplikacija. Dok je većina antivirusnog
softvera stalno aktivna, antišpijunski softver uglavnom se pokreće na
zahtjev korisnika. Osim što štite privatnost, ovi se alati brinu i o
zaštiti e-mail adrese od neželjenih poruka. Neki antišpijunski
programi imaju mogućnost trajne zaštite internet preglednika
uklanjanjem nekih njegovih ranjivosti i blokiranjem neovlaštenog
pristupa početnoj stranici, te podešavanjima pretraživanja interneta.
Budući da zahtijeva stalno ažuriranje definicije kako bi mogao
prepoznati nove oblike neželjenih aplikacija, potrebno je nove
definicije često i redovito preuzimati od proizvođača.
Firewall je aplikacija koja nadzire komunikaciju između računara i
mreže. Njegova je uloga ograničiti je na onu predviđenu normalnom
upotrebom računara. Na taj način se postiže zaštita od neovlaštenog
pristupa. U praksi, lični firewall štiti od pokušaja preuzimanja
kontrole nad računarom zlonamjernim pristupom njegovim
servisima. Najčešći oblik takvog pristupa su mrežni crvi koji se šire na
opisani način. Nakon instalacije na računar, firewall nadzire
aktivnosti drugih aplikacija (npr. internet preglednika) i uređaja
putem kojih korisnik pristupa mreži (npr. modem ili mrežna kartica).
Kako bi što više pojednostavili podešavanje, proizvođači ličnih
firewalla većinom su se odlučili komunikaciju kroz mrežne uređaje
podijeliti na računare kojima vjerujemo (lokalna mreža) i ona prema
kojima smo nepovjerljivi (ostatak interneta). Slična situacija je i sa
aplikacijama: internet pregledniku i e-mail klijentu dopustit ćemo da
slobodno komuniciraju s ostalim računarima na internetu, dok
aplikaciji čije nam porijeklo nije poznato obično to nećemo dopustiti.
Ispod su prikazani neki od najboljih zaštitnih programa. Skala
se mijenja svake godine, ali se generalno ovi programi uvijek nalaze
u prvih 10. Neki od njih su besplatni, neki se plaćaju, a za neke
postoje obje verzije.
KREIRANJE SIGURNOG OKRUŽENJA
Analogno sigurnosti fizičke imovine, postoji potreba zaštite
elektronske imovine. Ljudi žele biti sigurni da će njihove računare
koristiti samo oni, te da će pristup njihovim podacima imati samo
oni kojima se pristup dozvoli. Osim tih zahtjeva, postoje i mnogi
drugi, tako da su se pojavile sljedeće kategorije unutar područja
računarske sigurnosti:
 autentifikacija,
 kriptografija,
 sistem vlasništva nad datotekama,
 sigurna komunikacija.
Korištenje i redovno ažurirajte sigurnosnih alata ključni su faktori
zaštite sistema. Alati kao što su antivirus, firewall i antispyware
smanjuju mogućnosti napada na računar. Ne postoji savršeno
zaštićen računar, no uz malo truda računar može biti manje
privlačan potencijalnom napadaču.
Kontrola pristupa je način zaštite računara gdje samo ovlaštene
osobe mogu koristi računar, najčešće ulazeći na računar preko šifre,
identifikacione kartice, isl. U posljednje vrijeme se javljaju i mnogo
napredniji načini kao što su pametne kartice ili prepoznavanje
pomoću otiska prstiju.
Enkripcija je način zaštite neke poruke tako da je neko drugi ne vidi.
To se može uraditi na više načina, na primjer mogu se ispremetati
znakovi u nekoj riječi ili jednostavno zamjeniti obične znakove
(slova) nekim drugim.
Uočavanje upada je obično tehnika prepoznavanja ljudi koji
pokušavaju da uđu u računarsku mrežu. Kao primjer može poslužiti
osoba koja u kratkom vremenu isprobava više raznih šifri za njegov
račun.
Korištenje alternativnih aplikacija jeste jedan od načina kreiranja
sigurnijeg okruženja. U većini slučajeva postoji više korisničkih
aplikacija koje zadovoljavaju određenu primjenu: različiti internet
preglednici, e-mail provajderi,... Različite aplikacije ne rješavaju iste
logičke probleme na jednak način premda se korisniku može činiti da
se uglavnom ponašaju jednako. Zbog tog različitog pristupa,
zlonamjerni kôd pisan s ciljem napada na najrašireniju aplikaciju na
alternativnoj neće funkcionisati. Prema tome, upotrebom
alternativnih aplikacija u svakodnevnom radu značajno se smanjuje
izloženost zlonamjernim upadima. Alternativne aplikacije neće biti
bez propusta, no njihovi propusti će u manjem broju biti poznati i
korišteni pri izradi novih nametnika.
Backup je način osiguravanja podataka. U osnovi, to je kopija
najvažnijih (ili svih) podataka na računaru. Podaci se čuvaju na hard
diskovima, CD, DVD i ostalim medijima. Pričuvni (backup) podaci se
obično trebaju držati na više mjesta radi veće sigurnosti. Moguće je
držati podatke na nekom internet serveru kojem vjerovatno korisnik
i ne zna mjesto. Osim prijetnje za sigurnost računara, pričuvni podaci
su također bitni u slučaju fizičkih oštećenja računara. Naime, backup
će korisniku sigurno zatrebati u slučaju inficiranja neke datoteke na
računaru, kada originalni dokumenti ili potrebne datoteke više nisu
na raspolaganju.
Sigurnosne zakrpe su obično mali instalacijski paketi koje proizvođač
operativnog sistema ili neke aplikacije objavljuje kao reakciju na
otkriveni propust. U tim se paketima nalaze ispravljene verzija
dijelova aplikacije u kojima se nalazi greška i kôd potreban da se
staro rješenje zamijeni novim. Do sigurnosnih zakrpa može se doći
preko stranica proizvođača aplikacije koju korisnik želi zaštititi.
Korisnicima Microsoftovog operativnog sistema Windows najvažnije
su zakrpe za sam operativni sistem određene verzije i za internet
preglednik Internet Explorer. Također su veoma važne sigurnosne
zakrpe za alate kao što su lični firewall i antivirusni program.
Sigurne šifre za pristup internetu i elektronskoj pošti ne smiju biti
predvidljive. Računar može isprobati vrlo velik broj različitih
kombinacija znakova u vrlo kratkom vremenu. Pritom će se služiti
rječnicima raznih jezika, pokušati sve kombinacije mogućih datuma
rođenja, jednostavne šifre kao što su vaše korisničko ime uz moguć
dodatak jednog ili dva slova i slično. Kako bi se izbjegla mogućnost
da programi dizajnirani za pogađanje šifri pogode šifru korisnika, ona
ne smije sadržavati predvidljive podatke. Dobra metoda postavljanja
šifre je skraćenica od 6 do 8 znakova, uz ubacivanje 2 do 4
interpunkcijska znaka ili broja.
Sigurna komunikacija je obavezna prilikom korištenja internet
preglednika na javnim računarima ukoliko ne želimo da nam netko
"pokupi" šifu, a na taj način i pristup podacima. Sigurna
komunikacija može se obezbijediti na nekoliko načina. Jedan od
najjednostavnijih je korištenje SSLa (Secure Sockets Layer). Tako bilo
da pristupamo udaljenom računaru pomoću internet preglednika, ili
želimo koristiti komandnu liniju, treba koristiti umjesto http
protokola https protokol, a umjesto telneta ssh, i komunikacija će
biti sigurna od prisluškivanja.
PHISHING
Phishing ili mrežna krađa identiteta, vrsta je prevare putem
elektronske pošte, odnosno elektronskih poruka. Pošiljatelj navodi
žrtvu da otkrije lične informacije (obično finansijske) njihovim
upisivanjem na lažiranoj internetskoj stranici. Adresa i sadržaj te
lažirane stranice vrlo su slični adresi i sadržaju neke autentične
stranice. Odatle i engleski naziv "phishing" koji je iskrivljeni oblik
riječi "fishing" (engl. pecanje).
Phishing se može iskoristiti u svrhu krađe novca ili nanošenja
neke druge štete, npr. provale u žrtvin račun elektronske pošte ili
korisnički račun na nekoj od društvenih mreža. Poruka može
izgledati kao obavijest iz banke, internetske trgovine i sl. Žrtvu se
navodi da klikne na poveznicu, koja se naziva "udica", i na kojoj
počinitelj internetskog zločina izvlači tražene podatke od žrtava.
Žrtve potom na njoj upišu lične informacije. Kada korisnik upiše
podatke na lažiranoj stranici, informacije dolaze do njenog vlasnika.
Lažna internetska stranica izgleda skoro identično autentičnoj
stranici, ali je URL u adresnoj traci drukčiji.
Korisniku koji je postao žrtva krađe identiteta može pomoći
ako promijeni pristupne podatke svom računu (šifru ili PIN) ili, u
krajnjem slučaju, ako zatvori račun kod davatelja usluge.
Razlikujemo nekoliko osnovnih tipova pecanja.
Pecanje kopljem (spear phishing) je pokušaj phishinga određenog
pojedinca ili kompanije, najčešće u svrhu sticanja neke konkurentne
prednosti. Informacije dobijene na ovaj način najčešće se koriste za
korporativno špijuniranje i iznuđivanje. Pecanje kopljem ima
podvrstu pecanja koja se zove lov na kitove (whaling). Ova tehnika
sprovodi se na isti način, ali su joj meta osobe na visokim upravnim
pozicijama.
Pecanje kloniranjem (clone phishing) je tehnika napada koja se
sastoji u kloniranju već postojeće provjerene web stranice. Obično
se vrši tako što se u elektronskoj poruci već provjereni link ili privitak
zamjene malicioznom verzijom, te se ponovo šalju korisniku u ime
istog pošiljaoca, nekada tvrdeći kako se radi o ponovnom slanju radi
potvrde ili ažuriranju prethodne poruke. Ova tehnika se često koristi
na već zaraženim uređajima u svrhu proširivanja zaraze na druge
korisnike.
Bilo koji tip pecanja može koristiti različite metode u izvršavanju
svog cilja. Neke od najučestalijih su:
 manipulacija poveznicama,
 izbjegavanje filtera,
 krivotvorenje stranica,
 prikriveno preusmjeravanje,
 socijalni inžinjering,
 pecanje glasom,
 tabnabbing,
 zli blizanci,...
Manipulacija poveznicama je metoda koja koristi tehničku obmanu
stvaranjem poveznice unutar maila koja vodi na stranicu neke lažne
organizacije. Najčešće se URL adrese ovakvih stranica dobro
maskiraju, te se korisniku prikazuju kao legitimne.
Izbjegavanje filtera je metoda koja koristi slike umjesto teksta kako
bi zaobišla detekciju. Neki bolji anti-phishing filteri su u stanju
dekodirati tekst sakriven unutar slika.
Krivotvorenje stranica koristi JavaScript komande kako bi u se
adresnoj traci prikazao ispravan URL. Ova je metoda veoma
problematična jer korisnika navodi da unese osjetljive lične podatke
na malicioznoj stranici koja se doima validnom, a izuzetno ju je teško
detektovati. Ovakav jedan težak napad izvršen je na PayPal 2006.
godine.
Prikriveno preusmjeravanje je suptilna metoda prilikom koje se
korisniku daje privid legitimnosti poveznica. Uglavnom se
implementira tako da iskorištava ranjivosti prilikom prusmjeravanja
na vanjske (third-party) stranice. Izuzetno je teško detektovati ove
pokušaje pecanja jer, makar što se tiče filtera, sve djeluje legitimno.
Najčešće se korisnik zarazi lično dajući administratorska prava nekoj
"third-party" aplikaciji, te usput nesvjesno i phishing softveru.
Socijalni inžinjering navodi korisnike da kliknu na različite sadržaje
kao što su šokantne vjesti, veliki popusti, osvojene nagrade,... , a
potom ih vode na krivotvorene stranice preko kojih pruzimaju
osjetljive informacije o korisnicima.
Pecanje glasom je metoda koja ne zahtjeva lažne poveznice ili
stranice. Sastoji se u slanju poruke žrtvi u kojoj joj navodi kako je
potrebno kontaktirati banku putem telefona. Poslije od žrtve traži
informacije o njenom računu.
Tabnabbing iskorištava pretraživanje u višestrukim tabovima kako bi
izvršio neprimjećeno prebacivanje na malicioznu stranicu na nekom
tabu dok korisnik pergleda neki drugi.
Zli blizanci su tehnika koju je veoma teško detektovati. Pecaroš
kreira lažnu bežičnu mrežu koja ima izgled neke javne mreže.
Kadgod se neko prijavi na ovu mrežu napadači pokušavaju skinuti
osjetljive lične informacije.
ZAŠTITA OD PHISHINGA
Postoje internet stranice koje objavljuju sve detektovane
načine pokušaja pecanja do tog trenutka. Do unazad 10 godina
antiphishing strategije nisu uopše bile rzvijene, ali danas postoji
nekoliko različitih strategija za borbu protiv ovakvih upada.
Prva i osnovna zaštita je educiranje korisnika o potencijalnim
opasnostima i načinima na koje se pecanje dešava. Korisnici mogu
preduzeti preliminarne mjere zaštite kao što su promjene navika u
pretraživanju interneta. Ovo podrazumijeva izbjegavanje
pregledanja svih mogućih sadržaja ukoliko ne dolaze sa provjerenih
stranica, te ne davanje dozvola neprovjerenim aplikacijama.
Neke stranice imaju dodatne verifikacijske metode
namijenjene korisniku, kao npr. unošenje podataka jedino ukoliko
korisnik vidi sliku koju je sam odabrao. Ukoliko stranica ima ovakvu
dvosmjernu verifikaciju, korisnik bi trebao obraćati pažnju na nju
prilikom unosa podataka.
Postoje i tehnički mehanizmi za zaštitu od phishinga, ali oni
nisu uvijek uspješni u detekciji. Korištenje sigurne pretrage koju
većina velikih internet preglednika nudi vrši provjeru autentičnosti
stranice, te ukoliko se stranica nalazi na "crnoj listi" izbacuje
odgovarajuće upozorenje. Jedna od mogućnosti je i korištenje
specijalnih DNS servisa koji filtriraju poznate lažne stranice. Ovi
servisi funkcionišu na sličan način kao sigurno pretraživanje. Postoje
i specijalni spam filteri koji mogu smanjiti broj pecaroških mailova
koji mogu doći korisniku.
Čišćenje zaraženog računara
I uz najveće mjere sigurnosti korisniku se može dogoditi da mu
na računar dospije štetni program. Istini za volju to se obično
događa korisnisima koji nisu primijenili sve mjere sigurnosti,
odnosno koji su zanemarili upozorenja. Bez obzira na to kako je virus
dospio na računar, korisnik mora biti svjestan mogućih posljedica i
primjeniti kvalitetne postupke za njegovo uklanjanje.
Tačno djelovanje malvera zavisi od zamisli autora. No,
zajedničko je to da će odmah nakon zaraze pokušati iskoristiti sve
dostupne puteve za daljnje širenje. Otkrije li korisnik na svom
računaru virus, potrebno je posjetiti stranice svog antivirusnog
programa jer se tamo nalaze i detaljne biblioteke s informacijama
šta virus radi i kako se širi. Isto tako, tamo se nalaze i detaljnije
upute o tome kako virus ukloniti s računara.
U tom trenutku pred korisnikom je dosta složen i vremenski
zahtjevan posao. Potrebno je prvo ukloniti sve zaražene zapise sa
računara. U većini slučajeva ovaj ćemo postupak provesti
programom za zaštitu jer on u sebi objedinjava i mogućnosti
uklanjanja virusa. No, ponekad će trebati detaljno slijediti upute
date na internet stranici i kopije virusa ukloniti ručno. Pri uklanjanju
zaraženih i oštećenih zapisa ponekad je neophodno obrisati i neki
koristan skup podataka ili dijelove nekog programa. Zbog toga je
mudro imati arhive, odnosno sigurnosne kopije kako podatci ne bi
bili izgubljeni. U slučaju da brisanja dijelove programa, njih valja
iznova instalirati kako bi se omogućio nesmetan rad programa.
Nakon uklanjanja kopije virusa s računara, neophodno je
provjeriti i sve ostale medije (memorijske uređaje na koje je
omogućeno snimanje). Naime, ako je na neki od tih medija snimljena
informacije sa zaraženog računara, moguće je da se i na njima nalazi
kopija virusa. To može učiniti postupak uklanjanja potpuno
beskorisnim jer će vraćanje medija u računar obnoviti infekciju.
Ako ni poslije svih ovih koraka uklanjanje virusa sa računara
nije uspješno, potrebno je pozvati profesionalnu osobu ili, što je
manje popularno, napraviti backup podataka, formatirati hard disk,
te nanovo instalirati opertivni sistem. Nažalost, čak ni na ovaj način
ne postoji 100% garancija da je štetni softver uklonjen.
Na kraju, neophodno je provjeriti postupak širenja virusa i razmisliti
da li se virus mogao proširiti na neki drugi računar. Na primjer, da li
ste podatke prenosili nekom saradniku , prijatelju ili poznaniku,
odnosno da li je riječ o softveru koji se širi elektronskom poštom ili
na neki drugi način preko interneta. Ako je odgovor na bilo koje od
ovih pitanja potvrdan, potrebno je obavijestite korisnike kod kojih se
virus mogao proširiti kako bi i oni poduzeli odgovarajuće mjere
čišćenja i zaštitite.
 INTERNET STVARI
Sve počinje sa tzv. uklopljenim (embedded)
računarima. To su sićušni računari ugrađeni u
neke druge uređaje. Obično su dizajnirani za
specijalizovane funkcije i čine dio veće
kompleksne cjeline. Oko 90% procesora
proizvedenih danas namijenjeno je uklo-pljenim
računarima. Uklopljene računare odlikuju mali
energetski utrošak, male dimenzije, mali opseg
opera-tivnih sposobnosti, te niske cijene. Njihova
upotreba je veoma šarolika od ličnih uređaja kao
što su pametni telefoni i satovi, preko kućanskih
aparata, pa do primjena u industriji.
Koncept softverskog inžinjerstva i Po ovoj definiciji IoT je rođen na prelazu
kompjuter-skih nauka koji podrazumijeva
izvršavanje proračuna bilo gdje i bilo kada
korištenjem bilo kojeg uređaja na bilo kojoj
lokaciji u bilo kojem trenutku i u bilo kojem
formatu zove se sveprisutno ili prožimajuće
(ubiquitous) računarstvo. Neophodne
tehnologije za realizaciju ovog koncepta su
Internet, napredni malware i operativni sistemi,
senzori i ulazno-izlazne jedinice, korisnička
sučelja, napredni mobilni i mrežni protokoli,
geolociranje... Disciplina sveprisutnog
računarstva zadire u oblasti distributivnog i
mobilnog računarstva, računarstva lociranja,
mobilnih i senzor-nih mreža, ljudsko-računarske
interakcije, "pametnih" uređaja i vještačke
inteligencije, a nastala je pod utjecajem
društvenih nauka: fenomenologije, antropo-
logije, sociologije i psihologije.
Ciljevi sveprisutnog računarstva su
ostvari-vanje teleportacije – aplikacija prati
osobu gdje god da se nalazi i osposobljavanje
svakodnevnih uređaja za slanje i primanje
informacija. Jedan od vodećih primjera
sveprisutnog računarstva su pamtene kuće. Ipak,
koncept nailazi na velike prepreke jer se, kao
prvo, navodi problem narušavanja privatnosti, a
s druge strane, javlja se i problem
nekompatibilnosti uređaja različitih proizvođača,
te nepostojanje standarda u implementacijama
funkcionalnosti uređaja kao što su npr. protokoli.
Danas smo okruženi velikim brojem
računara. Sa nekima je moguća dvostrana
komunikacija, a neki uređaji mogu i međusobno
komunicirati. Skup svih ovakvih pametnih
uređaja formira Internet stvari.
Koncept pametnih uređaja i njihovog
povezi-vanja javio se 1982. kada je grupa
studenata na "Carnegie Mellon University"-ju
napravila modificirani Coca-Cola automat
sposoban da u centralu javlja svoj inventar, te da
li su pića u njemu dovoljno hladna ili ne. 1991.
rad Marka Weisera o sveprisutnim računarima na
temu "Kompjuteri 21. stoljeća" uz akademske
podvige UbiComp-a i PerCom-a stvorili su viziju
Interneta stvari (IoT) kao mehanizma integracije
i automatizacije svih uređaja. Danas, veoma
često nailazimo na sljedeću definiciju IoTa:
Internet stvari je tačka u vremenu u kojoj je na
internet spojeno više stvari, nego ljudi.
između 2006. i 2007. Generalno, razlikujemo
dvije vrste komunikacije unutar IoTa:
komunikacija stvari s ljudima i komunikacija
stvari sa stvarima. IoT tipično dijelimo na:
 Korisnički: nosivi IoT, kućanski uređaji,
kontrola na daljinu, automobili,...
 Komercijalni: medicina i briga o zdravlju,
transport, automatizacija zgrada,...
 Industrijski: automatizacija proizvodnje i
kontrole kvalitete, poljoprivreda,...
 Infrastrukturalni: saobraćaj, energija, živi
laboratorij korisnika,...
Danas broj uređaja koji koriste IoT raste
eksplozivnom brzinom. Samo između 2016. i
2017. zabilježen je porast od 31%. Ipak, porast
IoT uređaja izazvao je brojne polemike:
 Sigurnost, privatnost i zaštita: sigurnost
poda-taka, pristanak dijeljenja podataka,
minimizacija količine podataka koje IoT
koristi,...
 Korpa upravljača: potreba za
standardizacijom i uniformnosti pri izradi i
korištenju softvera.
 Mjesto na mreži: veliki broj uređaja zahtijeva
i veliki broj IP adresa koje najčešće nisu
dostupne u odgovarajućem broju.
 Zaštita okoliša: povećanje elektronskog
otpada, povećanje rudarenja za rijetkim
rudama,...
Namjensko obaranje starih uređaja: korporacije
često namjerno obaraju stare uređaje kako bi
mogle prodati nove.
Koncept IoTa moguće je simulirati na malim
programibilnim uređajima. Najpoznatiji ovakvi
uređaji su BBC Micro:bit, Raspberry pie i
Arduino.
Osamdesetih godina, kada je postalo
očigledno da tehnologija preuzima svijet BBC je
lansirao projekat naobrazbe mladih kroz uređaj
BBC Micro i niz televizijskih emisija. Nekoliko
decenija kasnije BBC je okupio tim od dvadeset
britanskih kompanija koji je, na temelju ovog,
kreirao moderni uređaj BBC Micro:bit sa istom
namjenom, ali mnogo većim mogućnostima.
Ovaj uređaj ušao je u opticaj 2016.
BBC Micro:bit je u potpunosti
programibilan kompjuter. Opremljen je mrežom
5×5 LED dioda, dva upravljačka dugmeta,
kompasom, toplotnim senzo-rom, brzinomjerom
i Bluetoothom. Uređaj je moguće povezati sa
različitim drugim uređajima, kao npr. sa
računarom putem USB veze, mobilnim telefonom
ili tabletom putem Bluetootha, vanjskim
senzorima ili prekidačima putem štipaljki na
glavno prstenje, ili raznovrsnim drugim
uređajima putem rubnog priključka.
biti sve vrijeme spojen na računar. Drugi najlakši
način je priključi-vanjem baterija u napajanje. Ni
jedan od ova dva načina ne obezbjeđuje mnogo
energije. Moguće je povećati količinu dostupne
energije spajanjem na priključne igle putem
štipaljki ili rubnog priključka.
Na kraju, Micro:bit ima i veoma elegantno
rješenje za povećanje količine energije koje
ostavlja priključne igle slobodnim, a to je
napajanje pomoću napojne ploče (Mi:power
board).

Na sljedećoj slici vidimo kako se vrši

priključivanje sa štipaljkama (Crocodile Clips) i
rubnim priključkom (Edge Connector).

Sa Micro:bitom je moguće programirati i

najosnovniju robotiku spajanjem motornih ploča
(Motor Driver Board) ili ploča s konektorima
(Edge Connector Breakout Board) na rubni
priključak.

Micro:bit se može napajati na više načina.

Prvi način je putem micro USB porta preko
računara. Ovo je pogodno ukoliko uređaj može