Emu Dijalog Povjesnicara Istoricara PDF

ČEMU DIJALOG
POVJESNIČARA –
ISTORIČARA?
[Osam skupova: 1998.-2003. i osam knjiga/zbornika radova:
2000.-2004. Dijaloga povjesničara/istoričara
iz Hrvatske, Srbije...]
Autori:
Mile Bjelajac, Andrea Feldman, Hans-Georg Fleck,
Igor Graovac, Ivo Goldstein, Stjepan Mesić, Andrej Mitrović,
Branka Prpa, Holm Sundhaussen
Priredio:
Igor Graovac
Zagreb 2005.
Biblioteka Dijalog
Tematski zbornici
sudionika Dijaloga povjesničara iz Hrvatske, Srbije... (1.):
O DIJALOGU (1.1.)
Knjiga 1.: Čemu Dijalog povjesničara/istoričara? (1.1.1.)
Uredništvo biblioteke:
Hans-Georg Fleck, Savezna Republika Njemačka
Dušan Gamser, Srbija i Crna Gora
Igor Graovac, Republika Hrvatska
Izdavači: Zajednica istraživača Dijalog.

Udruga za promicanje znanstvenog dijaloga (Dijalog), i
Zaklada Friedrich Naumann, Zagreb
Urednica: Daniela Krivda
Lektura i korektura te prijevodi tekstova sa njemačkoga i
srpskog na hrvatski te sažetaka sa hrvatskoga i srpskog
na engleski i njemački jezik: Dijalog
Grafičko oblikovanje: Barbara Galant
Izrada naslovnice: Boris Ljubičić
Tisak: Grafocentar, Sesvete
ISBN 953-7267-00-8 (Dijalog). -

ISBN 953-6922-07-X (Zaklada)
Zagreb, svibanj 2005.

SADRŽAJ
Uvodne napomene (Daniela Krivda) 5
Hans-Georg Fleck
O Dijalogu povjesničara/istoričara: kritička povijesna
znanost, političko obrazovanje i društveni pluralizam 17
Stjepan Mesić
Povijest, oslobođena političkih utjecaja i motiviranih
zlouporaba, putokaz je prema budućnosti 39
Holm Sundhaussen
Prošlost, povijest i društvo 49
Andrej Mitrović
Prevlast nerazuma. Segment o povijesnom nerazumu
u duhovnim prilikama kriznog doba
(pokušaj šireg tumačenja konkretnim povodom) 69
Branka Prpa
Dva lica jedne znanosti 83
Andrea Feldman
Povjesničari sami i slobodni 91
Mile Bjelajac
Je li moguća emancipacija znanosti od politike
kada je riječ o povijesti Jugoslavije? 103
Ivo Goldstein
Pomirenje u historiografiji
– pretpostavka ili posljedica političkog pomirenja? 119
Igor Graovac
Osam skupova (1998.-2003.) i osam knjiga/zbornika
radova (2000.-2004.) Dijaloga povjesničara/istoričara 141
Prilozi (Igor Graovac):
- Popis plenarnih izlaganja i izjava
(s osnovnim podacima o njihovim autorima)
sa dosadašnjih Dijaloga povjesničara/istoričara 189
- Popis saopćenja
sa dosadašnjih Dijaloga povjesničara /istoričara 197
Sažetak na hrvatskom, engleskom i njemačkom te

rezime na srpskome jeziku 223
Sadržaj na engleskom, njemačkom i srpskome jeziku 243

Daniela Krivda
......................................................................
Uvodne napomene
Morala sam naći neku zajedničku točku..., teritorij koji će svima
nama jednako pripadati, i koji će biti najbezbolniji. To je mogla
biti... samo naša zajednička prošlost. Jer svima nama bilo je
oduzeto i pravo na pamćenje... [S]jećanje na život u bivšoj
zemlji... postal[o] je drugo ime za političku subverziju...
Znala sam da hodam po oštrici noža. Jer poticanje sjećanja... je
svojevrsna manipulacija prošlošću, baš kao i njegova zabrana...
[No], činilo mi se da ćemo samo ako se pomirimo sa vlastitom
prošlošću moći zaraditi i otpust od nje.
1
Dubravka Ugrešić
Dijalog povjesničara/istoričara skupni je naziv za međuna-

rodne znanstvene skupove povjesničara, prije svega iz Re-
publike Hrvatske (RH) i Savezne Republike Jugoslavije
(SRJ), sada Srbije i Crne Gore (SiCG), te za knjige/zbornike
radova plenarnih izlaganja i izjava te saopćenja podnijetih
na tim skupovima. Dosad je, u organizaciji njemačke libe-
ralne Zaklade Friedrich Naumann/F. Naumann Stiftung. Die
Stiftung für liberale Politik (FNSt), od 1998. do 2004. odr-
žano devet skupova i, također od strane FNSt-a, od 2000.
do 2004. tiskano osam knjiga/zbornika radova s većinom
plenarnih izlaganja i izjava te saopćenja podnijetih na tim
skupovima: 2
1
Ministarstvo boli, Zagreb, 2004., 63-65.
2
Usp., u ovoj knjizi/tematskom zborniku skupine autora, Priloge, odnos-
no popise plenarnih izlaganja i izjava te saopćenja (s osnovnim podacima
o njihovim autorima) sa dosadašnjih Dijaloga povjesničara/ istoričara, koji,
8 Uvodne napomene
Dijalog povjesničara/istoričara, priredili Hans-Georg Fleck i

Igor Graovac, 1-8,
urednici Mile Bjelajac, knj. 1, Dušan Gamser, knj. 3-4 i 7-8,
Olivera Milosavljević, knj. 3-6, i Ljubinka Trgovčević, knj.
2, iz Beograda, Srbija, SRJ, sada SiCG, te I. Graovac, knj. 1-
8, iz Zagreba, RH,
knjige/zbornici radova s međunarodnih znanstvenih sku-
pova održanih u Pečuhu (Mađarska akademija znanosti),
Republika Mađarska, 20.-22. studenoga 1998., 19.-21.
studenoga 1999. te 12.-14. svibnja i 20.-22. listopada
2000., Herceg Novome (Hotel Plaža), Crna Gora, SRJ, sada
SiCG, 2.-4. ožujka, i Zagrebu (Tomislavov dom na Slje-
menu), 5.-7. listopada 2001., Beogradu (Hotel Trim u
Košutnjaku), 20.-22. rujna 2002., i Zadru (Hotel Pinija,
Petrčane), RH, 26.-28. rujna 2003. godine,
Zagreb, FNSt, 2000. (1. i 2. skup, odnosno knj. 1 i 2), 2001.
(3. i 4. skup, odnosno knj. 3 i 4), 2002. (5. i 6. skup, odnosno
knj. 5 i 6), 2003. (7. skup, odnosno knj. 7) i 2004. (8. skup,
odnosno knj. 8).
Skupovi i osobito zbornici radova sa njih izazvali su po-

zornost stručne i druge javnosti ne samo u RH i SRJ, sada
SiCG, iz kojih je pretežna većina sudionika skupova, nego i
u drugim zemljama, i to ne samo onima iz kojih je manjina
sudionika skupova (Republika Mađarska, Republika Poljska,
Republika Austrija, Savezna Republika Njemačka/SRNJ i
Sjedinjene Američke Države/SAD). Posebni su interes za
pribavljanje tih knjiga pokazali brojne nacionalne, sveuči-
naravno, ne sadrže priloge u tisku sa 9. skupa održanog u Vršcu (Hotel

Srbija), Vojvodina, SiCG, 5.-7. studenoga 2004. godine.
Daniela Krivda 9
lišne, fakultetske, institutske i druge knjižnice te odsjeci

brojnih fakulteta, instituta, zavoda... i pojedine udruge za
proučavanje povijesti Balkana i Jugoistočne Europe, Hrvat-
ske i Srbije, bivše druge Jugoslavije... te južnoslavenskih
naroda, Hrvata, Srba i/ili Srbijanaca..., 3 kao i pojedinci, ne
samo povjesničari i ne samo u tim zemljama. Interes nije
bilo teško zadovoljiti jer je ta izdanja FNSt, i to besplatno,
dijelio i dostavljao svim mjerodavno zainteresiranima, poš-
tujući pri tome i načelo da se približno isti dijelovi naklade
ravnomjerno rasporede prije svega u RH i SRJ, sada SiCG, a
potom i u druge zemlje, prije svega iz kojih su sudionici
Dijaloga povjesničara/istoričara. Unatoč tome, interes se
nije mogao u potpunosti zadovoljiti, odnosno nadmašio je
očekivanja, pa se pojedini zbornici radova, primjerice prve
dvije knjige, više ne mogu pribaviti, a preostali su još jedva
dostupni, osobito treća i četvrta knjiga.
3
U ovoj se knjizi rijetko koristi navedeno razlikovanje Srba i Srbijanaca, i
to iz najmanje dva razloga: 1. većina sudionika skupova Dijaloga pov-
jesničara/istoričara, osobito oni iz SRJ, sada SiCG, koristi samo naziv Srbi,
a veoma rijetko naziv Srbijanci, iako se prvi naziv, u pravilu, često koristi
za srpsko stanovništvo izvan Srbije, primjerice u Bosni i Hercegovini (BiH),
RH..., a drugi za isto stanovništvo u SRJ, prije svega Srbiji; 2. međutim,
naziv Srbijanci ne odnosi se samo na to stanovništvo nego obuhvaća
ukupno stanovništvo Srbije (uostalom, svojedobno je i nastao baš zbog
potreba izražavanja/objedinjenja ukupnog stanovništva Srbije, no nije,
čini se, u potpunosti zaživio niti je prihvaćen baš u Srbiji, kao i svojedobno
nastali sličan naziv Hrvaćani u Hrvatskoj za njeno ukupno, dakle ne samo
hrvatsko stanovništvo). No, kako je riječ o skupovima na kojima ne samo
iz RH sudjeluju hrvatski, srpski i drugi (dakle, objedinjeno prema zemlji iz
koje dolaze: hrvatski), a iz SRJ, sada SiCG, srpski, pa dakle i srbijanski,
primjerice i hrvatski te drugi (dakle, objedinjeno prema zemlji iz koje do-
laze: srpski, ponekad i srbijanski) povjesničari, odabir je naziva prepušten
samim sudionicima Dijaloga povjesničara/istoričara koji su, uostalom, i
najmjerodavniji te najodgovorniji za njihovu uporabu.
10 Uvodne napomene
Iz tih je razloga FNSt, sada u suradnji i sa zagrebačkom Za-

jednicom istraživača Dijalog. Udrugom za promicanje znan-
stvenog dijaloga (Dijalog), 4 odlučio ponoviti poneka dosa-
dašnja izdanja Dijaloga povjesničara/istoričara, odnosno
njihove pojedinačne dijelove, ali na sadržajno posve različiti
način koji proizlazi iz pojedinih tema oblikovanih u ple-
narnim izlaganjima i izjavama te saopćenjima podnijetima
na skupovima, odnosno objavljenima u dosadašnjim zbor-
nicima radova Dijaloga povjesničara/istoričara. Takav će
izbor, prema programu zajedničkog objavljivanja FNST-a i
Dijaloga, rezultirati nizom knjiga (tematskih zbornika više
autora i monografija) sudionika Dijaloga povjesničara/isto-
ričara. Biblioteka Dijalog, obuhvatit će, stoga, više cjelina
(primjerice, cjeline planirane za objavljivanje 2005. godine:
o Dijalogu povjesničara/istoričara, ljudskim gubicima, disi-
4
I Dijalog je proizišao iz rada te djelovanja Dijaloga povjesničara/istori-
čara. Naime, skupina je njegovih sudionika 2003. u Zagrebu osnovala
Dijalog kao neprofitnu, nepolitičku i nevladinu organizaciju/udrugu, a sa
svrhom ostvarenja još šire zamišljenih ciljeva i djelatnosti od onih već os-
tvarenih Dijalogom povjesničara/istoričara. Tako, primjerice, Dijalog, uz
predstavljanje već obavljenih, planira i posve nove programe istraživanja,
čiji bi rezultati – putem unutarnjeg dijaloga u RH te dijaloga sa svima
drugima u hrvatskom okruženju i zajedničkoj povijesti – mogli poslužiti
promicanju ne samo znanosti nego i demokracije, javnog mnijenja i tole-
rancije u nas, kao i međunarodnoga mira te moguće i nužne međusobne
suradnje s drugima, prevladavanjem, u oba slučaja, povijesnih stereotipa,
trauma i sukoba rješenjima lišenima bilo kakvih ideologijskih i političkih
pretpostavki, odnosno prijepora nametnutih izvan znanosti. Ostvarenje
toga moguće je, a svakako i ponajbolje samo u suradnji s odgovarajućima
institucijama u RH i njenom povijesnom okruženju, a u svrhu razvoja
znanstvene svijesti o društvu te širenja povijesnih i drugih znanja koja
pripomažu unutarnjemu i pomirenju s drugima: nije, naravno, riječ o poli-
tičkom pomirenju nego o pomirenju s vlastitom prošlošću i/ili vlastitim
prošlostima.
Daniela Krivda 11
dentima u drugoj Jugoslaviji..., te 2006. godine: o nacio-

nalnim manjinama, udžbenicima povijesti...), koje će,
ovisno o interesu i financijskim mogućnostima, biti tiskane
ne samo na hrvatskome nego i engleskom, moguće i
njemačkom te srpskom jeziku.
Ova, prva takva knjiga (tematski zbornik skupine autora) –
Čemu Dijalog povjesničara/istoričara? – sadrži izbor iz ple-
narnih izlaganja i izjava, prije svega načelnih, sa osam
skupova Dijaloga povjesničara/istoričara. Za ovakav na-
izgled pomalo čudni naslov postoji, naravno, razlog. Naslov
joj je, naime, mogao glasiti: O Dijalogu povjesničara/isto-
ričara ili Zašto (Zbog čega) Dijalog/povjesničara/istoričara?
No, prvi bi naslov samo opisao i konstatirao početke, razvoj
i izdanja Dijaloga povjesničara/istoričara, dok bi drugi
sugerirao navodno znane odgovore o njegovu početku,
razvoju i izdanjima. Naslov Čemu Dijalog povjesničara/is-
toričara?, međutim, obuhvaća sve o njemu, njegovim po-
čecima, razvoju i izdanjima ali, istodobno, još i danas
promišlja njegovu svrhu, ovisnu o razvoju znanosti, prije
svega povijesne, u zemljama sudionika Dijaloga povjesni-
čara/ istoričara, prije svega iz RH i SRJ, sada SiCG, te
konstatira čemu je početno poslužio, zašto i kako se razvio
te čemu može i u budućnosti poslužiti, razvojem koji ne
proizlazi iz njegove navodno zadane svrhe nego iz njegove
unutarnje logike i mijena, opet ovisnih o razvoju znanosti,
prije svega povijesne, ali i razvoju međusobnih odnosa,
dakle i znanstvenih, prije svega među zemljama nastalima
na području bivše Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije (SFRJ).
Svi prilozi, ovdje prema odabiru priređivača I. Graovca, a u
dogovoru i s Uredništvom biblioteke Dijalog: O DIJALOGU
(H.-G. Fleck, SRNJ, Dušan Gamser, SiCG, te I. Graovac,
12 Uvodne napomene
RH) i urednicom knjige (Daniela Krivda, tajnica Dijaloga),

već su objavljeni u pojedinima od osam ranije navedenih
zbornika radova Dijaloga povjesničara/istoričara. Ovdje su,
međutim, za razliku od oblika dosadašnjeg objavljivanja
prema jeziku i pismu autora, svi tiskani na hrvatskome je-
ziku (a ne, primjerice, i na njemačkom ili srpskom), uz
uporabu latiničkoga pisma (a ne, primjerice i ćiriličkog), jer
riječ je o posebnom izdanju prije svega za hrvatsko pod-
ručje, pri čemu više nije potrebno štititi ravnopravnost je-
zika i pisma dijela autora, osim kada je riječ o njihovu
osobnom izboru izričaja/stila u oblikovanju priloga. Ne
samo iz tih razloga i naslovi su pojedinih priloga morali biti
izmijenjeni (izmijenjeni ili ispušteni dijelovi ipak se navode
u uglatim zagradama, ali samo ovdje, a ne, primjerice, i u
sadržaju), 5 i to kako slijedi, uz naznaku knjiga (i stranica u
njima) Dijaloga povjesničara/istoričara u kojima su već
objavljeni:
- H.-G. Fleck, O Dijalogu povjesničara/istoričara [hrvatsko-
srpskome dijalogu povjesničara]: kritička povijesna
znanost, političko obrazovanje i društveni pluralizam, knj.
1, 11-20 (Uvodno izlaganje/uvodna izjava na zajedničkoj
sjednici 1. skupa), i knj. 6, 17-25 (Uvodni govor na
svečanoj završnoj sjednici 6. skupa), 6
5
Isto vrijedi i za slične kasnije izmjene i slična kasnija ispuštanja: mimo
uglatih zagrada je hrvatski, a unutar njih neki drugi izričaj, najčešće pri
navođenju dijela literature. Obrnuto je, međutim, kod prijevoda koji nisu
objavljeni na hrvatskom jeziku te, rjeđe, pri navođenju dijela literature:
unutar uglatih zagrada je hrvatski, a izvan njih neki drugi izričaj. Kada je,
pak, riječ o manjim ispuštanjima ranijih dijelova unutar ovdje objavljenih
priloga, oni se označavaju sa ..., dakle tri točke bez zagrada.
6
Novi je, od urednice naslovljeni prilog sastavljen, dakle, od navedenih
uvodnog izlaganja/uvodne izjave i uvodnog govora, koji su ovdje, zbog
Daniela Krivda 13
- Stjepan Mesić, Povijest, oslobođena političkih utjecaja i

motiviranih zlouporaba, putokaz je prema budućnosti, knj.
6, 27-32 (Pozdravni govor na svečanoj završnoj sjednici 6.
skupa), 7
- Holm Sundhaussen, Prošlost, povijest i društvo, knj. 2,
19-32,
- Andrej Mitrović, Prevlast nerazuma. Segment o povijesnom
[istorijskom] nerazumu u duhovnim prilikama kriznog doba
(pokušaj šireg tumačenja konkretnim povodom), knj. 2, 61-70,
- Branka Prpa, Dva lica jedne znanosti [nauke], knj. 2, 71-74,
- Andrea Feldman, Povjesničari sami i slobodni, knj. 1, 47-
54, 8
izbjegavanja manjih ponavljanja, neznatno skraćeni te, stoga, u manjem

dijelu i ponešto funkcionalno, a nikako sadržajno izmijenjeni, ponajaviše
jer se jedan na drugoga naslanjaju i nastavljaju. U konačnoj verziji, pak,
zbog razlikovanja, jedan su od drugoga odvojeni zvjezdicom: *.
7
Ovako od urednice naslovljeni prilog predstavlja veći dio spomenutog
pozdravnog govora, koji je ovdje, dijelom i zbog logičnog nastavljanja na
prethodni tekst (točnije njegov drugi dio) H.-G. Flecka, neznatno (u za-
nemarivom dijelu) funkcionalno skraćen, no time ne i sadržajno izmije-
njen. Usto, prilog predstavlja i jedino dosad objavljeno izlaganje jednoga
političara (Predsjednika RH) na dosadašnjim skupovima Dijaloga povjesni-
čara/istoričara, i to političara “koji je, još prije samo desetak godina, bio...
zajednički predsjednik”, među ostalima i Hrvatima te Srbima [i Srbijan-
cima]:
I to neovisno što je bilo i što će biti polemika koliko je on i je li
uopće bio naš zajednički predsjednik. No, ima li uopće zajed-
ničkog – i srpskog [srbijanskog] i hrvatskog – povijesnoga pitanja
koje ne izaziva kontroverze? (Ivo Goldstein, Govor u ime sudi-
onika 6. skupa na svečanoj završnoj sjednici 6. skupa, knj. 6, 35).
8
Prilog je ovdje u zanemarivom dijelu neznatno skraćen, no time nikako
nije i sadržajno izmijenjen: ispušten je samo dodatak tekstu (bibliografija
otvorenih pitanja).
14 Uvodne napomene
- M. Bjelajac, Je li moguća emancipacija znanosti od poli-

tike kada je riječ o povijesti Jugoslavije? [Istorija Jugoslavije
1918-1991. godine – da li je na prostoru prethodne Jugo-
slavije moguća emancipacija nauke od politike?], knj. 1,
33-46, 9
- I. Goldstein, Pomirenje [hrvatsko-srpsko pomirenje] u histo-
riografiji – pretpostavka ili posljedica političkog pomirenja?,
knj. 1, 55-72, i
- I. Graovac, Osam skupova (1998.-2003.) i osam knjiga/
zbornika radova (2000.-2004.) Dijaloga povjesničara/isto-
ričara. 10
Tom su izboru pridodati i prilozi I. Graovca: popisi ple-
narnih izlaganja i izjava te saopćenja (s osnovnim podacima
o njihovim autorima) sa dosadašnjih, točnije osam Dijaloga
povjesničara/istoričara, 11 te on, gotovo ravnopravno, sadrži
9
Ovako od urednice naslovljeni prilog predstavlja veći dio plenarnog
izlaganja podnijetog na 1. skupu: funkcionalna skraćenja, bez sadržajnih
izmjena izlaganja, odnose se na ranije komentare, primjerice hrvatskog
sociologa i političara Stipe Šuvara, u: Historija i suvremenost. Idejne kon-
troverze, zbornik radova, Ljubljana-Zagreb, 1984., te komentare u vri-
jeme skupa aktualnih memoarskih bilježaka posljednjega veleposlanika
SAD-a u SFRJ Warena Zimmermana, Porijeklo [poreklo] jedne katastrofe.
Jugoslavija i njeni rušitelji, Beograd, 1996., te knjiga hrvatskog povjesni-
čara Hrvoja Matkovića, Povijest Jugoslavije (1918.-1991.). Hrvatski pog-
led, Zagreb, 1998., i srbijanskog povjesničara Branka Petranovića, [H]is-
toriografske kontroverze, Beograd, 1998. godine.
10
Pregled je priređen nakon svih dosad održanih skupova, dakle za ovaj
tematski zbornik skupine autora.
11
Prilozi/popisi su, također, sastavljeni nakon svih dosad održanih sku-
pova, dakle za ovu knjigu. U zbornicima radova Dijaloga povjesničara/
istoričara nisu, naime, postojali u ovom obliku nego su odvojeno tiskani
popis(i) sudionika/autora i njihova plenarna izlaganja (i izjave) te sa-
Daniela Krivda 15
priloge povjesničara iz RH (četiri: 3+1), SRJ, sada SiCG

(tri), i SRNJ (dva).
Sva plenarna izlaganja i izjave te pregled o skupovima i
zbornicima radova Dijaloga povjesničara/istoričara sadrže i
sažetke: prvi je sažetak uvijek na jeziku autora (ovdje:
sažetak na hrvatskome i njemačkom te rezime na srpskom
jeziku), a potom slijede oni na hrvatskom (taj se sažetak,
naravno, ne ponavlja ako je i prvi sažetak na tom, dakle
autorovu jeziku), engleskom i njemačkome jeziku (i ovaj se
sažetak također ne ponavlja ako je i prvi sažetak na tom,
dakle autorovu jeziku). A kako bi bili obuhvaćeni svi izvorni
jezici autora priloga, uz iznimku sa sažetkom te sadržajem i
na engleskom jeziku, slijede, na kraju ove knjige, i njen
sažetak, ovdje na hrvatskom, engleskom i njemačkom, te
rezime, ovdje na srpskome jeziku, i njen sadržaj, s izuzet-
kom, naravno, sadržaja na hrvatskome jeziku koji je tiskan
na početku knjige.
Ovdje objavljeni prilozi, posebno jer je prije svega riječ o
prilozima povjesničara, a potom i o svojevrsnoj povijesti
Dijaloga povjesničara/istoričara, nisu mijenjani (samo su,
gotovo neznatno te manji broj njih, i to funkcionalno te
zbog izbjegavanja ponavljanja skraćivani) i gotovo su
istovjetni onima već objavljenima u zbornicima radova
Dijaloga povjesničara/istoričara. Razlozi su tome, uz iz-
bjegavanje naknadne pameti, što se u potpunosti htjelo
očuvati izgovoreno (i objavljeno) te značenje izgovorenog
(i objavljenog) u vremenima, točnije godinama kada se
ništa slično u RH i SRJ, sada SiCG, nije izgovaralo (i objav-
ljivalo). Taj je vremenski kontekst u pojedinim prilozima i
općenja grupirani prema temama (plenarna izlaganja i izjave) i tematskim

radionicama, a prema kronološkom redu i sadržajnoj bliskosti.
16 Uvodne napomene
značajniji od njihove znanstvene i druge vrijednosti. Stoga

će isti pristup biti korišten i u drugim knjigama (tematskim
zbornicima više autora i monografijama) sudionika Dijaloga
povjesničara/istoričara koje slijede u biblioteci Dijalog.
Naposljetku, ne samo stoga što je to uobičajeno, zahvale:
skupna i jedna pojedinačna. Skupna se odnosi na sve sudi-
onike (njih 112 iz sedam zemalja), osobito one na početnim
skupovima Dijaloga povjesničara/istoričara, koji su, sudje-
lujući na njima, izrazili znanstvenu i svaku drugu hrabrost
da se, unatoč teškoćama i protivljenjima iz pojedinih ze-
malja sudionika skupova, od kojih su neke bile i među-
sobno neprijateljske, suoče sa zajedničkom prošlošću te
vlastitima i prošlostima drugih. Pojedinačna, pak, upućuje
se H.-G. Flecku iz FNSt-a u Zagrebu, voditelju Ureda za
Jugoistočnu Europu te voditelju i zastupniku projekta SOE
I: Hrvatska te BiH, bez čijeg zalaganja projekt Dijaloga
povjesničara/istoričara moguće nikada ne bi ni otpočeo, a
svakako se ne bi niti razvio u poželjnom smislu, a bez
ikakvih sugestija ili pritisaka mimo znanosti od strane FNSt-
a kada je bila ili jeste riječ o izboru sudionika skupova ili
njihovim sadržajima, koje su određivali i određuju te kreirali
i kreiraju, u zajednici s H.-G. Fleckom, sami njihovi su-
dionici. Zahvala je, na žalost, i pozdravna (jer H.-G. Fleck
uskoro, nedugo nakon objavljivanja ove knjige, preuzima
novu dužnost u Jeruzalemu), no nije i konačna: projekt Di-
jaloga povjesničara/istoričara se, osobito zalaganjem H.-G.
Flecka, i dalje nastavlja te će on i dalje u njemu sudjelovati.
Hans-Georg Fleck
......................................................................
O Dijalogu povjesničara/istoričara:
kritička povijesna znanost,
političko obrazovanje i
društveni pluralizam
“Zašto uvijek započinjati od Adama i Eve? Radije se bavite
zadaćama i problemima sadašnjosti i budućnosti. Njih imate
više no dovoljno!”
Takve i slične riječi uvijek se isponova upućuju inicijatorima
hrvatsko-srpskoga (srbijanskoga) dijaloga povjesničara –
Dijaloga povjesničara/istoričara – kada se oni, i mimo
svoga ceha, zalažu za ideje bez kojih oblikovanje demok-
ratskoga i slobodarskog društva ne može uspjeti ni u Jugo-
istočnoj Europi, osobito ako se prethodno ne sruše i razno-
vrsne mentalne hipoteke prošlosti. Posve se lako, pri tome,
što je u novije vrijeme, uz ogromne ekonomske, političke i
socijalne probleme ljudi, ponovno dokazano i aktualnim,
odveć ishitrenim strukturiranjem tzv. Pakta stabilnosti za
kriznu regiju na jugoistočnome rubu Europe, iz vida gubi
spoznaja da je korijen svega zla, izvor krvavog sukoba na
Balkanu i njegovu rubu, zbog kojega više od jednoga de-
setljeća Europa i svijet neprestance zadržavaju dah, najuže
povezan s mentalitetima, povijesnim mitovima i političko-
povijesnim oblikovanjem identiteta u tom prostoru.
Protivljenja usmjerena na protagoniste dijaloga povjesniča-
ra, prije svega iz Hrvatske i Srbije, ne dolaze samo od stra-
ne pragmatičara svakodnevnice u društvu, gospodarstvu i
politici. I sami povjesničari, naime, veoma često, iako iz
posve drugih razloga, izbjegavaju kritički dijalog o prošlos-
ti. Pri tome se izriču ozbiljne i pažnje vrijedne sumnje o
tome je li uistinu nastupilo vrijeme u kojemu se već danas,
točnije 1998. godine, s neprijateljima od jučer može otvo-
riti dijalog orijentiran ka budućnosti, a o prolemima koji su
proizišli iz zajedničke prošlosti. Nesigurnost u vlastite
20 O Dijalogu povjesničara/istoričara
stavove te nedosljednosti vlastitog razumijevanja i slika

povijesti izražavaju se i u sumnji ne bi li, ipak, moguće bilo
mudrije prvo postići sporazum među povjesničarima vlasti-
tog naroda, a tek potom otpočeti razgovor s drugima, oso-
bito zbog opasnosti da preuranjeni dijalozi znanstvenike
vode na tanak led, uz posve konkretnu opasnost otkrivanja
i historiografske terrae incognitae.
Spremnost na dijalog i sposobnost njegova vođenja danas
se, inače, manifestiraju i u sličnim, iako ne i u identičnima
uvjetima u brojnima drugim regijama Istočne i Jugoistočne
Europe, no oni se često, pa i brzopleto pobijaju argumen-
tima neusporedivosti, pa čak i jedinstvenosti uvjeta koji,
navodno, ne dopuštaju analogne zaključke. Pri tome ni u
kojemu slučaju ne želimo umanjiti brigu ili podcijeniti
ozbiljnost opasnosti nesporazuma koje bi znanstveni dijalog
među povjesničarima mogao izazvati u zemljama u kojima
je demokracija još u začetku, odnosno u kojima još nije
učvršćena država zasnovana na pravu. Naime, argumente
protiv dijaloga sada i ovdje te bojažljivi oprez pred po-
grešnim korakom jača i pred-demokratsko razumijevanje
povijesne znanosti, koje se, prije svega, želi nametnuti kao
homogeni davatelj smisla nacionalnog identiteta, bez ko-
jega je, navodno, nacija nezaštićena u svijetu neprijatelja.
Nasuprot dijalogu, koji nastoji pluralitet znanstvenih me-
toda i spoznaja učiniti polaznom točkom susreta, a s mo-
gućim rezultatom napretka spoznaje, još se, dakle, arti-
kulira duboki strah pred nepredvidljivostima i opasnostima
svijeta društvenoga i intelektualnog pluralizma, kojemu je,
pak, potpuno strana patrijarhalna, naređujuća nakana da-
vatelja smisla, pod kojim se, u tom sklopu, zaštićeni povjes-
ničari mogu, u ugodnoj radnoj sobi, baviti istraživanjima
oslobođenima vrijednosnih sudova.
Hans-Georg Fleck 21
Očevidno je pri tome da je dijalog povjesničara snažno i

usko povezan s političkim obrazovanjem. Naime, oni koji se
bave znanstvenim dijalogom o kontroverznim pitanjima
nacionalnoga ili, čak, međunacionalnog značenja, isto-
dobno široko otvaraju i prozore vjetru promjene, pa i onda
kada to, za sada, rade “samo” u znanstvenom cehu. De-
mokracija i pluralizam te dijalog i o međusobno suprot-
stavljenim interesima stoga ne mogu biti nikakva smetnja
nego prigoda međusobnog obogaćenja i otvaranja novih
izgleda. Oni su, štoviše, instrumenti koji ponekad i djelo-
tvornije djeluju od drugih poznatih instrumenata izgradnje
demokracije i stvaranja suvremenih tržišno-gospodarskih
struktura. Intelektualna diskusija u društvu i među druš-
tvima koja su upućena ka demokraciji, pluralizmu i to-
leranciji sama je po sebi duboko liberalna te, stoga, nikako
ne može, kao do sada, biti dijelom problema nego samo
dijelom njegova rješenja. Otvaranje ili, mogli bismo reći,
osposobljavanje za znanstveni diskurs je, u tom sklopu, od
neprocjenjivog značenja za političku kulturu primjerenu
jednome demokratskom društvu. Naime, upravo je takvo
otvaranje onaj političko-obrazovni poticaj koji čini temelj
djelovanja institucije političkog obrazovanja odraslih, što
je, pak, i glavna zadaća Zaklade Friedrich Nauman/F.
Naumann Stiftung. Die Stiftung für liberale Politik (FNSt).
Političku kulturu nekog društva oblikuje, iako ne isključivo,
ali svakako mjerodavno, njegova intelektualna elita. Nje-
mačka povijest u 20. stoljeću, iz koje, pak, uvijek ponovno
možemo nešto naučiti, gotovo iznenađujuće dojmljivo i
jasno potvrđuje kako mogu nastati i katastrofalne poslje-
dice u društvu koje je, doduše, zasnovano na formalno de-
mokratsko-ustavnima temeljima i tržišno-gospodarskome
poretku, ako u njemu istodobno nema i intelektualne elite
odane demokraciji i pluralizmu, a time i demokratskoj po-

litičkoj kulturi. Baš zbog toga treba još jednom naglasiti:
upravo u vremenima nepromjenjivo mehanicističkog razmiš-
ljanja, koje smatra da se nesinkroniziranosti u ljudskim
mentalitetima mogu poništiti etabliranjem demokratskih
izbora i uvećanjem bruto društvenog proizvoda, svaki je
doprinos demokratskoj političkoj kulturi, s pojmovno široko
postavljenim političkim obrazovanjem, od ključnog zna-
čenja. Mogli bismo, stoga, pozivajući se na Friedricha Me-
ineckea i parafrizirajući ga, reći: Nemojmo dopustiti činje-
nje ponovljenih grešaka te povjerovati u stabilnost i
vjerodostojnost demokracije bez demokrata.
Od samog su početka, u tom sklopu, razmišljanja inicijatora
hrvatsko-srpskoga (srbijanskoga) dijaloga povjesničara uzi-
mala u obzir spoznaju i iskustvo kako je nemoguće ostvariti
pluralistički zamišljenu demokraciju i političku kulturu ute-
meljenu na dijalogu te razviti sposobnosti kompromisa i
dobrosusjedskog suživota donedavno bliskih naroda i drža-
va sve dok su slika vlastite povijesti svake strane i poimanje
povijesti drugoga (susjeda) obilježeni i određeni nacio-
nalnim mitovima, stereotipima i – često duboko uko-
rijenjenima – predrasudama. Ili, drugim riječima: Svi će
navodni ili stvarni uspjesi europskih zemalja u tranziciji na
putu u demokraciju, tržišnu privredu i pravnu državu
(državu zasnovanu na pravu) toliko dugo biti kule u pijesku
dok se ne osnaže temelji demokratske političke kulture,
kojoj, pak, bezuvjetno pripada i pravilno ophođenje spram
vlastite povijesti i povijesti regije.
Zaklada je F. Naumann, polazeći od te temeljne pretpos-
tavke, koja inicijativu o dijalogu povjesničara dovodi u
sklad s njenim političkim ciljevima, koji su, što je znano,
često i u većoj mjeri orijentirani na dnevno-političke aktiv-
Hans-Georg Fleck 23
nosti, u proljeće 1998. započela, u krugovima povjesničara

Hrvatske i Srbije, ispitivati teren kako bi ustanovila uviđa li
se u tim zemljama potreba nužnosti dijaloga o kontro-
verznim pitanjima zajedničke povijesti. Taj je proces ispi-
tivanja terena bio pluralistički orijentiran te određen spoz-
najom kako je i ranije bilo organiziranih susreta opozicijskih
intelektualaca iz tih zemalja, čak i u vrijeme trajanja rata.
No, takvi su, kao i neki slični pokušaji dijaloga ponajviše
zamrli već u početnoj fazi. Mogli su se, što bi bilo časno, i
nastaviti, no njihov je doprinos razvitku političke kulture u
tim zemljama uistinu bio krajnje ograničen, pa se od njih
postupno odustalo. Usto, službene su političke vlasti u Beo-
gradu i Zagrebu mogle proglasiti, a ponekad i jesu progla-
sile sudionike takvih skupova nepouzdanim elementima, pa
čak i izdajicama domovine. Iz tih je razloga FNSt svoje na-
pore i pozornost posvetio tome da okupi i pozove na zajed-
nički skup i one povjesničare iz obje zemlje koji se smatraju
bliskima režimu ili nacionalno orijentiranima. Uostalom, bez
tog pluralističkog pristupa i zamišljeni bi prvi skup više bio
konferencija perifernoga znanstvenog značenja za otpočeti
dijalog negoli forum na kojemu se znanstvene spoznaje
konstitutivne za nacionalnu sliku povijesti svake strane i
povijesni mitovi podvrgavaju novome kritičkom vrednova-
nju te na kojemu se, bar u pokušaju, definira ono zajed-
ničko, kao i ono što dijeli obje strane.
Poziv na 1. međunarodni znanstveni skup Dijalog povjesni-
čara/istoričara bio je, a takav će biti [a i bio je] i ubuduće,
upućen prije svega akademski obrazovanim povjesničarima
i ostalim stručnjacima koji su se u dosadašnjem radu već
dokazali i potvrdili brojnima relevantnim radovima o i iz
povijesti hrvatsko-srpskih (srbijanskih) odnosa. Stoga, po-
četno, nisu na skup pozvani i zainteresirani laici iz društve-
noga i političkog života, kao ni posrednici znanstvene spoz-

naje, primjerice učitelji, nastavnici i srednjoškolski profesori
povijesti. Takva, prije svega pragmatična, a nikako kva-
litativna odluka usvojena je u nastojanju izbjegavanja
opterećenja ovoga ionako krajnje teškog ambijenta dijalo-
ga drugim problemima koji moguće ne bi imali veze sa
temom/temama skupa ili bi ga otežavali.
U tom je sklopu, potpuno svjesno – do daljnjega – početno
izostavljena i problematika školskih udžbenika povijesti,
iako inicijatori skupa znaju i praktički svaki dan otkrivaju na
kakav se očevidan način baš u njima ponajviše ponovno
javljaju stari mitovi i jačaju predrasude. Dva su temeljna
razloga takve odluke, koja se, svakako, može povrći kritici.
Prije svega riječ je o institucionalnome i strukturalnom
aspektu odluke. Naime, Zaklada F. Naumann kao nevladina
organizacija, čije je područje djelovanja građansko društvo,
načelno, doduše, ne odbija suradnju s državnim instituci-
jama, ali ju izbjegava. Međutim, voditi dijalog povjesničara
o školskim udžbenicima povijesti bez predstavnika odgo-
varajućih školskih uprava ne bi imalo mnogo smisla. A,
opet, pozivanje predstavnika vlada rezultiralo bi domina-
cijom zastupnika državnih organa nad sudionicima inter-
noga znanstvenog dijaloga, pa bi se sve svelo na prostu
razmjenu službenih stavova pojedinih delegacija (izaslan-
stava), a to je put koji uistinu ne pridonosi poticanju men-
talnih procesa promjena. Usto, za početak dijaloga od-
lučeno je da se ne otvara i diskusija o najnovijoj prošlosti,
tj. o godinama raspada Jugoslavije, preciznije Socijalističke
Federativne Republike Jugoslavije, a u težnji izbjegavanja, i
u krugu povjesničara, krajnje emocionalnih i politiziranih
razmjena udaraca na temu krivnje i pokore, čime bi se, već
Hans-Georg Fleck 25
u prvome koraku, na propast osudio dijalog zamišljen i kao

proces izgradnje povjerenja.
Ipak, na Dijalogu povjesničara/istoričara, što je naglašeno i
prisutnošću Wlodzimierza Borodzieja, dopredsjednika Nje-
mačko-poljskoga povjerenstva za školske udžbenike na 1.
skupu, na određeni način, uzimajući rad tog tijela za uzor,
nije se htjelo niti moglo u potpunosti potisnuti problemati-
ku školskih udžbenika. No, u sadašnjem je razdoblju, dakle
u početnom razdoblju Dijaloga povjesničara/istoričara, po-
najviše riječ o pripremi za razvoj kakav je, već prije neko-
liko desetljeća, pokrenut u sklopu njemačko-poljskih
odnosa, a upravo kroz postojanje i rad Njemačko-poljskoga
povjerenstva za školske udžbenike, sastavljenoga od pov-
jesničara obje strane, koje je nastalo inicijativom sa držav-
nih strana te je djelovalo prema nalozima država, dakle uz
službeni, državni blagoslov. Inicijativa, pak, za hrvatsko-
srpski (srbijanski) dijalog povjesničara dolazi, naprotiv, iz
samoga građanskog društva. A on ne bi trebao (dodatno)
biti opterećen i općepolitičkim problemima i pitanjima sta-
tusa koji nisu relevantni za građansko društvo. U tom nam
sklopu njemačko-poljska iskustva mogu poslužiti kao uzor
u metodičkome i sadržajnom, ali ne, za sada, i u institucio-
nalnom pogledu. Kada u Beogradu, kao i u Zagrebu jed-
noga dana budu nastali preduvjeti stvarnih demokratskih
promjena, tada će inicijativa FNSt-a moguće poprimiti i
oblik dijaloga koji bi, primjerice, vodila službena udruženja
povjesničara obiju zemalja. Izgledi za takav rasplet doga-
đaja mnogo su veći no što se to moglo i očekivati na
početku inicijativa o potrebi hrvatsko-srpskoga (srbijan-
skoga) dijaloga povjesničara, jer danas je, potkraj 1998.
godine, pojam svladavanja problema prošlosti postao sas-
tavnim dijelom vokabulara svih društvenih i političkih snaga

orijentiranih ka temeljitim promjenama u regiji.
Prvi hrvatsko-srbijanski Dijalog povjesničara/istoričara odr-
žan je, inače, od 20. do 22. studenoga 1998. u južnome
mađarskom sveučilišnom gradu Pečuhu, i to u prostorijama
tamošnje Mađarske akademije znanosti. Na tome je među-
narodnom znanstvenom skupu sudjelovalo više sveučilišnih
i znanstvenih radnika (24) iz pet zemalja (Republika Hrvat-
ska/RH, Republika Mađarska, Republika Poljska, Savezna
Republika Jugoslavija/SRJ i Savezna Republika Njemačka).
Pečuh kao mjesto održanja skupa izabran je, također, iz
čisto pragmatičnih razloga, jer je u to vrijeme Republika
Mađarska i hrvatskima i srpskim (srbijanskim), odnosno
jugoslavenskim građanima (preciznije građanima SRJ) nu-
dila mogućnost susreta bez problema i ograničenja zbog
viza. Usto, za prvi se susret neutralni teren činio ponajbo-
ljim rješenjem.
Zahtjev, pak, postignuća pluralističkog sastava delegacija
(izaslanstava) povjesničara iz Hrvatske i Srbije, odnosno
SRJ, nije na 1. skupu postignut u željenoj mjeri. S hrvatske
su strane, naime, unatoč početnom oklijevanju, bili dijelom
zastupljeni i povjesničari koji naglašeno zastupaju nacio-
nalno shvaćanje hrvatske povijesti, dok su srpsku (srbi-
jansku) stranu gotovo isključivo predstavljali mlađi, opozi-
cijski povjesničari. Pri tome se, tijekom veoma teških raz-
govora u sklopu ispitivanja terena, a koji su trajali mje-
secima prije održanja 1. skupa, moglo uočiti kako je veći
dio povjesničara, posebice hrvatskih, ponajprije oklijevao
odazvati se pozivu na, prije svega, bilateralni dijalog. Stoga
se pomalo naivno-optimističko očekivanje FNSt-a kako je
moguće organizirati radni susret na kojemu će se jednos-
tavno odrediti metoda rada i glavne teme dijaloga pokazalo
Hans-Georg Fleck 27
neostvarivim. Skup, koji je trebao označiti početak dijaloga,

dobio je, ipak, svoj prikladno izabrani naslov (Državotvorne
ideje i nacionalnointegralističke ideologije u Hrvata i Srba)
te odgovarajući okvirni program predavača i izvan Hrvatske
i Srbije, odnosno SRJ, čime je skup zadobio svojstva kon-
vencionalne međunarodne znanstvene konferencije.
Svakako treba navesti da su inicijatori i organizatori Dija-
loga povjesničara/istoričara za realizaciju svoje ideje tražili
te pronašli nadasve velikodušne potpore i drugih finan-
cijera, primjerice Zaklade Otvoreno društvo – Hrvatska
(Open Society Fund for Croatia) iz Zagreba i Središnjega
europskog sveučilišta (Central European University) iz Bu-
dimpešte, na čemu zahvaljujemo, čime je projekt poprimio
šire značenje i osigurao trajnost prema kojima se – kako
jučer, tako i danas – razlikuje od drugih i sličnih inicijativa
kratkoga vijeka.
Naposljetku zahvaljujem i sudionicima Dijaloga povjesniča-
ra/istoričara (među njima i prevoditeljima te priređivačima i
urednicima zbornika) te im čestitam što su, unatoč gro-
bovima, hrabro i intelektualno otvoreno omogućili ovaj
znanstveni pothvat.
Zahvaljujem se, nadalje, sada već tri godine kasnije, 2001.

godine, a na 6. skupu Dijaloga povjesničara/istoričara, Gra-
du Zagrebu što nam je omogućio održavanje svečane za-
vršne sjednice skupa u prostorijama Starogradske vijećnice,
koja je od tako velikog značaja za političku i kulturnu po-
vijest Hrvatske, te ponajprije i posebno predsjedniku RH
Stjepanu Mesiću, koji nam svojom nazočnošću ukazuje ne
samo posebnu čast nego i, svojom spontanom spremnošću,

potvrđuje kakve je velike promjene doživjela Hrvatska u
dvije protekle godine (2000.-2001.). Naime, deset su
godina predstavnici mlade hrvatske države tvrdili, i to na
način koji je – barem u inozemstvu – često zvučao
arogantno, da se samo po sebi razumije kako je Hrvatska
dio Europe i njezine kulture. Istodobno su, međutim, ti isti
predstavnici poduzimali sve kako bi uskratili praktično-
političke dokaze za te tvrdnje. Nejasno su filozofirali o
Europi kao o veoma labavo zamišljenom Savezu suverenih
naroda, pri čemu su, ponašajući se balkanski, prezirali
Balkan. A činjenica da danas predsjednik demokratske Hr-
vatske samom svojom nazočnošću odaje priznanje znans-
tvenom dijalogu povjesničara iz RH i SRJ, meni osobno, kao
strancu koji već neko vrijeme živi i radi u ovoj zemlji, pruža
nevjerojatan osjećaj zadovoljstva – osjećaj da su Hrvatska i
njezina demokracija nakon vremena autoparalize i lutanja
sada na pravome putu.
Dijalog povjesničara/istoričara je formalno započeo, već je
spomenuto, u studenome 1998. u mađarskome gostoljubi-
vom gradu Pečuhu. Tada se još činilo preodvažnim i teškim
održati takav skup u jednoj od zemalja iz kojih su gotovo
svi dosadašnji sudionici. I nakon toga su, 1999. i 2000.
godine, održana tri daljnja skupa u Pečuhu (Mađarska aka-
demija znanosti), a u ožujku 2001. skup je prvi put održan
u SRJ, u Herceg-Novome (Hotel Plaža), Crna Gora, a sada,
u listopadu iste godine, i u RH, u Zagrebu (Tomislavov dom
na Sljemenu). 1
1
[Potom je 7. skup održan u rujnu 2002. u Beogradu (Hotel Trim na Ko-
šutnjaku), Srbija, SRJ, 8. skup u rujnu 2003. u Zadru (Hotel Pinija,
Petrčane), RH, a 9. skup u studenome 2004. u Vršcu (Hotel Srbija),
Hans-Georg Fleck 29
Prije no što se pozabavim znanstvenim, pa i političkim zna-

čenjem ovog dijaloga za Jugoistočnu Europu, osvrnuo bih
se još jednom na same početke naših nastojanja. Kada sam,
sa Hrvojem Glavačem, svojim tadašnjim suradnikom, a
sada pomoćnikom ministra, u kasnu jesen 1997. planirao
program aktivnosti FNSt-a za sljedeću, 1998. godinu, nisam
podcjenjivao ili ignorirao teškoće u ostvarivanju ideje takva
dijaloga. Obojica smo bili u vezi s time suglasni te smo
željeli, predviđajući mogući kompleks značajnijih tema di-
jaloga, u sklopu svojih mogućnosti pridonijeti razvoju
demokratske političke kulture u regiji.
Znali smo, usto, upravo na temelju iskustva Njemačke u 20.
stoljeću, kako nije dovoljno samo uspostaviti demokratske
institucije a da bi se uspostavila i stabilna demokracija,
otporna na krize i iskušenja političke svakodnevnice.
Znali smo, nadalje, da je za razvoj demokracije potrebna i
demokratska politička kultura, koja se razvija organski i po-
tiče toleranciju, ravnopravnost interesa i poštivanje drugih,
dakle svih ljudi neovisno o, primjerice, njihovu spolu ili nji-
hovoj etničkoj i/ili vjerskoj pripadnosti. No, takva se
kultura ne može razviti sve dok su prisutni razmišljanje u
crno-bijelima kategorijama, uz pojmove prijatelj i nepri-
jatelj, mistificiranje prošlosti i pretjerano veličanje vlastite
nacije.
Demokracija, stoga, treba sadržavati, točnije sadrži ispra-
van pristup prošlosti. U njoj je moguće bez predrasuda
baviti se i vlastitim greškama, nedjelima, čak i mogućim
zločinima. Jer samo oni koji su u stanju samokritički i su-
Vojvodina, Srbija i Crna Gora (SiCG), prije SRJ. Zbornik radova s pos-
ljednjeg skupa tek se priprema za tisak u 2005. godini.]
vereno razmotriti vlastite greške mogu, s dovoljno samo-

pouzdanja, onima drugima, onima koji drugačije razmišlja-
ju, primjerice dojučerašnjima genetskim neprijateljima, pru-
žiti ruku i odvažiti se na suradnju s njima u obostranome
interesu.
Pritom, naravno, nije riječ o olakom oprostu te zaboravima
grešaka prošlosti i dugova iz prošlosti. Riječ je, naime, o
prepoznavanju, o tome da JA – kao građanin – mogu iz-
graditi demokratsko i smireno zajedništvo sa svim svojim
sugrađanima, građanima svoje zemlje, SAMO ako stvarno i
zauvijek prevladam sindrom crno-bijeloga razmišljanja koji
nikada ne prepoznaje vlastite krivicu i odgovornost nego
uvijek – ponajprije ili, čak, i isključivo – vidi krivicu kod
drugih i traži odgovornost drugih.
U tom bi sklopu onom nesretniku u ovoj zemlji, koji se
razmetao riječima kako niti jedan Hrvat u ratnim sukobima
90-ih godina 20. stoljeća nije počinio zločin jer je djelovao
u oslobodilačkom ratu, trebalo još za života podignuti spo-
menik. Jer on bi i buduće generacije opominjao te pod-
sjećao kakve je katastrofalne posljedice u ovoj ispaćenoj
europskoj regiji već imao opasan spoj autoritarnog, protu-
demokratskog i antiliberalnoga razmišljanja homo sovieti-
cusa i predstavnika radikalnoga europskog nacionalizma u
20. stoljeću.
A oni koji su takvom gotovo smrtonosnom intelektualnom
kašom čitav niz godina vodili politiku te pritom često skla-
pali i dobre poslove, još su i danas većinom na slobodi. Ne
čekaju, naime, svi takvi pred ulazom u Haaški tribunal ocje-
nu svojih djela.
Hrvatska je i u protekle gotovo dvije godine (2000.-2001.)
pokazala, a često i potvrdila kako i nadalje postoje nedo-
Hans-Georg Fleck 31
voljne težnje u nadilaženju neodlučnosti, pa i nesposob-

nosti pri ostvarivanju mira prema vani, pri otklanjanju
razmišljanja u kategorijama prijatelj i neprijatelj te pri raz-
vijanju samokritičkog bavljenja vlastitom prošlošću. Poka-
zala je to, pa i potvrdila mnogo češće no što bi to bilo
korisno za njezin međunarodni ugled. Potvrdu tome daju
oni hrvatski građani koji ne prezaju od toga da u ime
oslobođenja Hrvatske od inozemne agresije opravdavaju
zločine nad ljudima koji su – često stari i bespomoćni –
postali žrtvama samo stoga što su, primjerice, bili pripadnici
druge etničke skupine. Oni, usto, sve one koji hrabro
ustaju kako bi ugled Hrvatske očuvali, među ostalim i čiš-
ćenjem od tamnih mrlja prošlosti, etiketiraju kao izdajnike
hrvatske nacije.
A takvim je postupcima bila i još jest oštećena država čijim
je nastankom, kako je često naglašavao i dr. Franjo Tuđ-
man, prvi hrvatski predsjednik, postignut najviši cilj hrvat-
skog naroda. Ista ocjena vrijedi i za postupke onih koji
omalovažavaju demokratski izabrane predstavnike ove,
svoje države, pokazujući time kakve posljedice izazivaju
negativan duh netolerancije, crno-bijelo razmišljanje i ne-
prestano iznalaženje krivice kod drugih: oni ne pridonose
samo neprijateljstvu prema vani nego, prije svega, i nemiru
te svađi iznutra.
Dakle, oni koji vjeruju da mogu voditi politiku moderne,
demokratske Hrvatske u Europi na stavovima koji potječu iz
mračne prošlosti, mogu, doduše, kako i ne tako davna is-
kustva pokazuju, moguće i dobiti potporu značajnijeg dijela
birača, ali ne i povijesnu potvrdu. Stoga oni koji Hrvatskoj
žele dobro trebaju što prije raščistiti s takvima negativnim
stavovima.
Njemačka je već prošla, a potom i nadišla takvu fazu svoje

povijesti. Kad kažem prošla, mislim pritom na Weimarsku
Republiku u kojoj je veliki dio stanovništva smatrao kako se
bez poštovanja i s prezirom može odnositi spram predstav-
nika nove demokratske Njemačke. A ti isti su se Nijemci,
nedugo nakon toga, ogriješili o svoju domovinu, i to tako
što su gotovo nepovratno oštetili čast i dostojanstvo domo-
vine, čime su i za nekoliko desetljeća odgodili političko je-
dinstvo naroda za čiju su čast i dostojanstvo navodno bili
spremni prinijeti svaku žrtvu.
U 2001. godini u Hrvatskoj se još izražava takav manjak
demokratske političke kulture koji je Njemačka uspjela
prevladati tek nakon povijesnih lekcija nacionalsocijalističke
vladavine i ubilačkog rata kojega je sama skrivila.
Zaključno ćemo se o tome – o manjku političke kulture –
ograničiti samo na još jedan takav slučaj, doduše manjih
razmjera: naime, i u pripremana za zagrebački Dijalog pov-
jesničara/istoričara, potvrdilo se, nažalost, nepoštovanje slo-
bodno izabranim predstavnicima jedne demokratske drža-
ve, a koje je, primjerice, izrazio ravnatelj jedne znanstvene
institucije u Zagrebu, i to institucije kojoj je na poseban
način povjerena zadaća razrade hrvatske povijesti. Riječ je
o Hrvatskom institutu za povijest koji je odbio ustupiti
svoju Zlatnu dvoranu za plenarnu sjednicu skupa.
Iz navedenih se razloga, pri izgradnji stabilne demokracije u
Hrvatskoj, ne smije izgubiti iz vida razvoj demokratske po-
litičke kulture, na koju se jednostavno ne može gledati
samo kao na funkciju gospodarskog uspjeha i širokoga
društvenog prosperiteta. U stvaranje i razvoj te kulture
potrebno je uložiti i napor. A taj napor uključuje, otvorenih
očiju, i bespoštedno i otvoreno bavljenje vlastitom prošloš-
ću, uz izbjegavanje crno-bijeloga razmišljanja, onako kako
Hans-Georg Fleck 33
mi to pokušavamo činiti u projektu Dijaloga povjesniča-

ra/istoričara. U tom je naporu, već je spomenuto, Zaklada
F. Naumann u početku naišla i na potporu zainteresiranih.
No, potom sama organizira i financira taj dijalog i sve nje-
gove popratne oblike, primjerice tiskanje knjiga/zbornika
radova. Ipak, sada vjerujem kako je sazrelo vrijeme da se i
državne institucije obiju zemalja – RH i SRJ 2 – na veoma
konkretan način angažiraju u ovom projektu.
I još nešto: Dijalog povjesničara/istoričara otpočeo je u
teškim vremenima kao skup koji je isključivao javnost. Jer
ponajprije je trebalo izgraditi temelj povjerenja za znan-
stveni dijalog. Tada je to bilo dobro i ispravno. A danas,
kada se raniji politički zadani uvjeti mijenjaju, možemo se i
moramo odvažiti i na nešto više, jer nije dovoljno samo
prikupljati znanstvene spoznaje niti je dovoljno te spozna-
je, publiciranjem zbornika skupova, samo učiniti dostup-
nima široj javnosti. Upravo zato što povjesničari obje zem-
lje imaju tako važnu i središnju ulogu u razvoju demo-
kratske kulture, njihovo se djelovanje mora razviti. A ono,
među ostalim, podrazumijeva i sljedeće: njima ne smije biti
svejedno što će drugi, primjerice njihovi kolege, učiniti s
tim spoznajama pri izradi školskih udžbenika za nove
naraštaje. Oni, pak, koji smatraju da se mogu izuzeti od
odgovornosti za uporabu svojih znanstvenih spoznaja,
samo pokazuju da još pate od sindroma nekoga drugog
političkog poretka, svakako ne onoga kojega su građani
Hrvatske, a sada i građani Srbije otpočeli graditi.
Sve u svemu, da parafraziram izjavu državnika i povijesnog
publicista Winstona Churchilla, demokracija je, doduše, loš,
2
[U početku veljače 2003. godine, pak, na području SRJ formirana je
nova državna zajednica: SiCG.]
ali istodobno i najbolji oblik vladavine koji je dosad os-

tvaren ljudskim djelovanjem. Ona je, pak, u državama
Jugoistočne Europe usto i mlada biljka kojoj je potrebna
neprekidna pažnja i njega te koja ne podnosi da, grubim i
nestručnim postupanjem, bude oštećena i zaustavljena u
rastu. To vrijedi ne samo za demokraciju nego, posebice, i
za demokratsku političku kulturu, bez koje bi demokracija
postala samo beživotnom ljušturom. Dijalogom povjesni-
čara/istoričara želimo dati skroman, ali veoma konkretan
doprinos polaganom, ali i kontinuiranome daljnjem razvoju
te stalno ugrožene biljčice zvane demokracija u Hrvatskoj i
Srbiji.
Zusammenfassung
Auch die Historiker Südosteuropas haben oft den kritischen Gedanken-
austausch über die Vergangenheit wie auch die Eröffnung eines
wissenschaftlichen Dialogs über kontroverse Fragen von nationaler und
auch internationaler Bedeutung vermieden, obwohl das Eröffnen oder
gar Befähigen zum wissenschaftlichen Diskurs von außerordentlichem
Wert für jene politische Kultur ist, die einer demokratischen Gesel-
lschaft angemessen erscheint. Und eben dieses Eröffnen eines Dialoges
und Befähigen zum Dialog ist jener politikbildernerische Impuls, der für
das Wirken einer Institution der politischen Erwachsenenbildung
grundlegend ist. Politische Bildung: Das aber ist die Hauptaufgabe der
Friedrich-Naumann-Stiftung (FNSt). Die Stiftung für liberale Politik. Im
Frühjahr 1998 begann die Stiftung zu eruieren, ob in den Historiker-
kreisen der Republik Kroatien und der Bundesrepublik Jugoslawien
(heute die neue Staatengemeinschaft Serbien und Montenegro), vor
allem aber in Serbien die Notwendigkeit eines Dialogs gerade über
kontroverse Fragen der gemeinsamen Geschichte erkannt wird. Darauf
erging die Einladung vor allem an akademisch tätige Historiker und
andere Fachleute zur 1. internationalen wissenschaftlichen Konferenz
des Kroatisch-Serbischen Historikerdialoges, die Ende 1998 in Pécs
(Ungarn) in den dortigen Räumlichkeiten der Ungarischen Akademie
der Wissenschaften stattgefunden hat. Danach fanden 1999 und 2000
Hans-Georg Fleck 35
drei weitere Konferenzen in Pécs statt. Im März 2001 wurde der Dia-
log zum ersten Mal in der Bundesrepublik Jugoslawien durchgeführt,
und zwar in Herceg-Novi, im Oktober desselben Jahres auch in der
Hauptstadt der Republik Kroatien. Danach wurde die 7. Konferenz im
Herbst 2002 in Belgrad (Bundesrepublik Jugoslawien), die 8. im Herbst
2003 im kroatischen Zadar (Republik Kroatien) veranstaltet. Rasch hat
sich erwiesen, dass trotz des bisherigen unwissenschaftlichen Zugangs
zu den Problemen der gemeinsamen Geschichte und trotz der hier und
da hämischen und negativen Erwartungen der demokratische und
pluralistische Dialog selbst über entgegengesetzte Interessen keine
Irritationen auslöst, sondern vielmehr Anlass für eine gegenseitige
Bereicherung und zur Schaffung neuer Perspektiven und Erkenntnisse
bietet. Es wurde somit gezeigt, dass eine intellektuelle und offene
Diskussion in der Gesellschaft und zwischen den Gesellschaften, die
nach Demokratie, Pluralismus, und Toleranz streben, kein Problem dar-
stellt, sondern, im Gegenteil, ein Teil der Problemlösung bildet. Heute
gilt es nun einen weiteren Schritt in die Öffentlichkeit zu tun, denn es
reicht weder aus, wissenschaftliche Erkenntnisse anzuhäufen, noch
diese Erkenntnisse einer breiteren Öffentlichkeit durch die Publikation
von Konferenzsammelbänden (Kroatisch-Serbischer Historikerdialog ,
1-8, vorbereitet von Hans-Georg Fleck und Igor Graovac, Zagreb,
FNSt, 2000, 2001, 2002 und 2003) zugänglich zu machen.
Sažetak
I povjesničari su Jugoistočne Europe često izbjegavali kritički dijalog o
prošlosti, pa i otvaranje znanstvenog dijaloga o kontroverznim pi-
tanjima nacionalnog, pa i međunacionalnoga značenja, iako je otvara-
nje ili čak i osposobljavanje za znanstveni diskurs od neprocjenjiva
značenja za političku kulturu primjerenu nekome demokratskom druš-
tvu. A upravo je takvo otvaranje ili osposobljavanje onaj političko-
obrazovni poticaj koji čini temelj djelovanja institucije političkog obra-
zovanja odraslih, što je, pak, i glavna zadaća Zaklade Friedrich
Nauman/F. Naumann Stiftung. Die Stiftung für liberale Politik (FNSt),
koja je u proljeće 1998. započela, u krugovima povjesničara Republike
Hrvatske/RH i Savezne Republike Jugoslavije/SRJ (potom nove držav-
ne zajednice: Srbija i Crna Gora), prije svega Srbije, ispitivati teren
kako bi ustanovila uviđa li se u tim zemljama potreba nužnosti dijaloga
i o kontroverznim pitanjima zajedničke povijesti. Iz toga je proizišao
poziv, upućen prije svega akademski obrazovanim povjesničarima i

ostalim stručnjacima, na 1. međunarodni znanstveni skup Dijalog pov-
jesničara/istoričara, koji je održan potkraj 1998. u Pečuhu (u prosto-
rijama tamošnje Mađarske akademije znanosti). I nakon toga su, 1999.
i 2000. godine, održana tri daljnja skupa u Pečuhu, a u ožujku 2001.
skup je prvi put održan u SRJ – u Herceg-Novome, Crna Gora – te u
listopadu iste godine i u RH – u Zagrebu. Potom je 7. skup održan
2002. u Beogradu, Srbija, SRJ, a 8. skup 2003. u Zadru, RH. Ubrzo se
pokazalo, unatoč dotad neznanstvenim pristupima, pa i zluradim
očekivanjima, da demokratski te pluralistički dijalog i o međusobno
suprotstavljenim interesima ne predstavlja nikakvu smetnju nego pri-
godu međusobnog obogaćenja te otvaranja novih izgleda i spoznaja.
Pokazalo se, dakle, da intelektualna i liberalna diskusija u društvu i
među društvima koja su upućena ka demokraciji, pluralizmu i toleran-
ciji sama po sebi nikako ne može biti dijelom problema nego samo
dijelom njegova rješenja. Danas, stoga, treba krenuti i dalje, jer nije
dovoljno samo prikupljati znanstvene spoznaje niti je dovoljno te
spoznaje, publiciranjem knjiga/zbornika radova sa skupova (Dijalog
povjesničara/istoričara, 1-8, priredili Hans-Georg Fleck i Igor Graovac,
Zagreb, FNSt, 2000., 2001., 2002. i 2003.), samo učiniti dostupnima
široj javnosti.
Summary
Historians in South East Europe often avoided a critical dialogue on the
past, or they even avoided opening a scientific dialogue on contro-
versial issues of national, and even international significance, although
opening or even training for a scientific discourse is invaluable for the
political culture appropriate for a democratic society. And exactly such
opening or training is the political-educational motivation, which forms
the basis for the functioning of the institution of the political education
of adults, which is the main task of the Friedrich Naumann Foun-
dation/F. Naumann Stiftung. Die Stiftung für liberale Politik (FNSt). In
the spring of 1998, the FNSt started sounding out the historians in the
Republic of Croatia/RC and the Federal Republic of Yugoslavia/FRY
(and the new state of Serbia and Monte Negro later on), but primarily
Serbia, to find out whether the necessity for a dialogue, even on the
controversial issues of the common past, was perceived in those coun-
tries. These efforts resulted in an invitation, sent primarily to academic
Hans-Georg Fleck 37
historians and other experts, to the first international scientific confe-

rence entitled The Dialogue of Croatian and Serbian Historians , which
was held at the Hungarian Academy of Science in Pecs at the end of
1998. Three further conferences were also held in Pecs after that, in
1999 and 2000. In March of 2001, the conference took place in
Herceg-Novi, Monte Negro, FRY, for the first time, and then also in
Zagreb, RC, in October the same year. After that, the 7th conference
took place in Belgrade, Serbia, FRY, in 2002, and the 8th one in Zadar,
RC, in 2003. It soon proved, despite the previous unscientific
approach, and even gloating expectations, that the democratic and
pluralistic dialogue, also on opposing interests, did not present a set-
back, but an opportunity for mutual enrichment and opening of new
prospects and insights. So, it showed that an intellectual and liberal
discussion in a society and among societies, which strive for democ-
racy, pluralism and tolerance, cannot be part of the problem itself, but
only part of its solution. One, therefore, needs to go even further,
because it is not enough just to collect scientific insights, nor it is
enough to only make these insights available to the wider public by
publishing the collected papers from the conferences (Dialogue of
Croatian and Serbian Historians, vol. 1-8, edited by Hans-Georg Fleck
and Igor Graovac, Zagreb, FNSt, 2000, 2001, 2002 and 2003).
Stjepan Mesić
.....................................................................
Povijest, oslobođena političkih utjecaja
i motiviranih zlouporaba,
putokaz je prema budućnosti
O povijesti, ali još više o onome što se s poviješću radilo u
proteklom desetljeću, može se i mora mnogo toga reći.
Stoga je dobro da se sastajete i razgovarate na susretima
Dijaloga povjesničara/istoričara kojih bi teško uopće i bilo
bez Zaklade Friedrich Naumann/F. Naumann Stiftung. Die
Stiftung für liberale Politik, kojoj za to odajem priznanje.
Ja, naravno, nisam povjesničar. Ja sam političar. No, ako
imamo u vidu s kolikom je bezočnošću politika manipulirala
poviješću u posljednjim godinama prošlog stoljeća, onda mi
se čini ne samo normalnim nego i prijeko potrebnim da se
povjesničarima iz Hrvatske i Srbije obrati upravo jedan
političar.
Vi ste se počeli sastajati u vrijeme kada je normalizacija
odnosa između Beograda i Zagreba još bila, da tako kažem,
u povojima. Bili ste tada, iako ste se sastajali bez medijske
buke i publiciteta, neka vrsta ledolomaca. Sklonjeni od
očiju javnosti počinjali ste lomiti stereotipe koji su, svjesno
konstruirani, poslužili uspostavljanju barijera i pothranji-
vanju neprijateljstava između dva naroda koji nikada ranije
nisu ratovali, osim u odorama tuđih vojski – ponekad na
obje suprotstavljene strane, ponekad samo na jednoj strani
u sukobu.
Danas se i dalje sastajete, no u bitno promijenjenim uvjeti-
ma, iako – moram to sa žaljenjem reći – normalizacija od-
nosa nije odmakla onoliko koliko je mogla i koliko bi nam, i
jednima i drugima, bila potrebna i obostrano korisna.
Kada, međutim, govorim o promijenjenim uvjetima onda,
prije svega, mislim na to da je Hrvatska na parlamentar-
nima i predsjedničkim izborima u početku 2000. godine
42 Povijest je i putokaz prema budućnosti
napravila demokratski zaokret, a da je Srbija potkraj te iste

godine demokratskim putem okrenula leđa Slobodanu Mi-
loševiću, koji je danas zatvoren u Haagu. No, iako su time
otvorene mogućnosti korjenitim promjenama, one – u obje
zemlje – još nisu ostvarene u stupnju kakvoga su birači
priželjkivali. Ipak, da ne bi bilo zabune: ne uspoređujem
nego naprosto konstatiram, točnije navodim činjenice onak-
ve kakve jesu, bez obzira sviđalo se to nekome ili ne. Dakle,
mandat za promjene, onaj mandat koji su novima vla-
dajućim ekipama dali birači, još nije do kraja ispunjen, a
bojim se da ponekad i ponegdje nije ni dovoljno ozbiljno
shvaćen. A dok se to ne ostvari, borit ćemo se s naslijeđem
prošlosti na raznim poljima, pa i na polju povijesne zna-
nosti.
Ako nas povijest uči tome kako je bilo, a mislim da je to
povijest, onda moram konstatirati da je povijesna znanost u
proteklih deset godina svjesno i sustavno zlorabljena kako
bi nam se nametnula iskrivljena verzija proteklih zbivanja.
Drugim riječima: učilo nas se onome kako nije bilo i tvrdilo
da je upravo tako bilo. Lagalo se i varalo, a sve u težnji os-
tvarivanja političkih ciljeva. Zavedene su generacije mladih
i posijano je sjeme mogućih budućih nesuglasica i sukob-
ljavanja.
Iako je iza svega toga stajala politika, ne može se prešutjeti
činjenica da su i ljudi iz... povijesne struke pristajali služiti
toj politici, zanemarujući ili zaboravljajući temeljna načela
znanstvenog rada.
Bili smo, stoga, svjedoci povijesnog revizionizma na djelu –
od daleke prošlosti, pa do ove nedavne, nove i najnovije.
Brisala su se sjećanja, negirale činjenice, prešućivali podaci
ili, najkraće rečeno, prekrajala se povijest, a da bi se iznašla
opravdanja za ono što se radilo ili tek željelo raditi.
Stjepan Mesić 43
Pritom je počinjena golema šteta. U glavama ljudi proizve-

dena je i nastala konfuzija. Onaj toliko spominjani prosje-
čan građanin ne zna više što bi i kome bi vjerovao, a naj-
mlađi naraštaj, koji je imao nesreću upravo u proteklom
desetljeću učiti povijest svoga naroda, naučio je nešto što
zasigurno nije povijest.
No, jasno mi je da vi, sudionici Dijaloga povjesničara/isto-
ričara, sve to veoma dobro znate. Znate kako se povijest
krivotvorila, znate da je krivotvorenja bilo (uostalom, kao i
prije 1990. godine, iako, mislim, u znatno manjoj mjeri) i,
napokon, znate da se na državnoj razini – ni u Hrvatskoj,
niti u Srbiji – još nismo ozbiljno prihvatili posla da to
okončamo, odnosno da s time prekinemo.
U Hrvatskoj, pak, uz neke nove školske udžbenike u upora-
bi su, koliko znam, još i oni koje je, barem u nekima
njihovim dijelovima, uopće teško i nazivati udžbenicima, jer
oni su zapravo politički pamfleti. Posljedica je da u raz-
ličitim školama djeca uče različitu povijest ili više vrsta po-
vijesti. Štoviše, još apsurdnije, i u istoj školi, ovisno o oda-
biru nastavnika, u jednome razredu uče revidiranu povijest,
a u drugome – povijesne činjenice.
Takvo je stanje neodrživo, pa, stoga, hitno moramo napra-
viti nekoliko stvari. Pritom, naravno, mislim prije svega na
Hrvatsku, no ako povjesničari iz Srbije u ovome što govo-
rim prepoznaju i situaciju u svojoj zemlji moguće će i oni
pokloniti pozornost mojim sugestijama i prihvatiti dio mojih
prijedloga.
Moramo, prvo, prije svega prestati robovati povijesti, oso-
bito onoj koja je u funkciji dnevne politike. Naime, ne
može se, stalno zagledan u prošlost, ići naprijed. Ili, kako ja
to običavam reći, ne može čovjek, gledajući samo u retro-
vizor, voziti automobil prema naprijed. Stoga povijest mo-

ramo vratiti onima kojima i pripada: povjesničarima da je
izučavaju te učenicima i studentima da je uče. To je ono
osnovno. Moramo se, dakle, odlijepiti od prošlosti i okre-
nuti budućnosti.
To, međutim, nije dovoljno. Kada provedemo taj nezaobi-
lazni zaokret, moramo, drugo, i sanirati štetu koja je
počinjena u proteklom razdoblju. To znači da moramo ar-
gumentirano i javno razotkriti manipuliranje poviješću i
uzdizanje na razinu povijesti zamagljenih uspomena razno-
raznih opskurnih tipova, odnosno stavljanje znaka jedna-
kosti između povijesti i povijesnih mitova veoma pogodnih
za proizvođenje netrpeljivosti – nacionalne i svake druge.
Pri tome vidim i naglašavam upravo nezaobilaznu zadaću
medija koji su, svojedobno, i sami odigrali kobnu ulogu u
širenju povijesnih poluistina i golih laži. Svojim uključiva-
njem u kampanju potiranja učinaka povijesnog revizioniz-
ma, mediji mogu, makar dijelom, ispraviti ili poništiti zlo
čijemu su rastu i sami pripomogli.
I treće, posljednje, ali neizmjerno važno. Mladima se mo-
raju staviti na raspolaganje udžbenici oslobođeni svakog
pokušaja da se, kroz izučavanje onoga što je bilo, plasiraju
političke poruke u funkciji onoga što bi pobornici retro-
gradnih ideologija i zaljubljenici u sramne strane povijesti
htjeli da opet bude.
Pritom će posebno teško, a nerijetko i bolno biti izučavanje
zbivanja u proteklom desetljeću, koje obuhvaća razdoblje
od početka raspada nekadašnje jugoslavenske federacije do
današnjih dana. Utvrđivanje će se povijesnih činjenica iz
tog razdoblja i o tom razdoblju morati povezati s procesom
katarze kroz kojega moramo proći u jednoj i drugoj zemlji.
Međutim, još ima dosta otpora na obje strane, a i nadalje
Stjepan Mesić 45
će ga biti. Taj je otpor dijelom posljedica, točnije iskaz ne-

spremnosti da se istini, ma kakva ona bila, pogleda u oči, a
dijelom i odraz straha od snošenja posljedica za stvari koje
su se događale, a naprosto se nisu smjele dogoditi u spo-
menutom razdoblju. U tom ćemo sklopu morati raspraviti i
pitanje krivnje. Ne krivnje kolektiviteta, naroda, jer takva ni
ne postoji, nego krivnje pojedinaca, bilo da su djelovali
samostalno, bilo u političkima ili vojnim skupinama.
Pred vama stoje, dakle, veliki i odgovorni zadaci. Ponajprije
da povratite dostojanstvo struci i onima koji se njome bave,
a potom da povijesna zbivanja stavite u odgovarajući
kontekst, oboružani činjenicama i samo činjenicama te os-
lobođeni svake zle namjere ili podložnosti onima koji bi
takve namjere mogli imati.
Vrijeme je da počnete raditi javno.
Vrijeme je da javnost sazna što radite i zašto to radite,
odnosno zašto to morate raditi.
Vrijeme je da, uz vašu pomoć, povijest otmemo onima koji
su je revidirali da bi nas, cijelome civiliziranom svijetu us-
prkos, vratili u tamna poglavlja prošlosti, tvrdeći istodobno
da za nas samo to može biti i naša budućnost.
Vrijeme je da povijest, oslobođenu političkih utjecaja, a još
više i politike motiviranih zlouporaba, pretvorimo u pouz-
dani putokaz prema budućnosti, i to ne bilo kakvoj nego
europskoj budućnosti koja će svima demokratski opredije-
ljenim zemljama našeg kontinenta biti zajednička.
Sažetak
O povijesti i, još više, o onome što se s poviješću donedavno radilo u
Srbiji i Hrvatskoj može se i mora mnogo toga reći. Stoga je dobro što
je Zaklada Friedrich Naumann/F. Naumann Stiftung. Die Stiftung für
liberale Politik organizirala susrete Dijaloga povjesničara/istoričara još

u vrijeme kada normalizacija odnosa između Beograda i Zagreba nije
bila uspostavljena te kada je povijesna znanost bila svjesno i sustavno
zlorabljena u težnji ostvarivanja političkih ciljeva. Tada su se, u sklopu
povijesnog revizionizma na djelu i prekrajanja povijesti, iznalazila
opravdanja za ono što se radilo ili tek željelo raditi. Pritom je počinjena
golema šteta, s posljedicama danas, primjerice u Hrvatskoj, da djeca u
školama uče različitu povijest ili više vrsta povijesti. Mora se, stoga,
prestati robovati povijesti koja je u funkciji dnevne politike te odlijepiti
od prošlosti i okrenuti budućnosti. No, ni to nije dovoljno: potrebno je
i sanirati štetu koja je počinjena u proteklom razdoblju. Pritom će
posebno teško i bolno biti izučavanje zbivanja u proteklom desetljeću.
Usto, utvrđivanje će se povijesnih činjenica iz tog razdoblja – od
početka raspada nekadašnje jugoslavenske federacije do današnjih
dana – morati povezati s procesom katarze koji treba biti potpun u
jednoj i drugoj zemlji. Povjesničare, dakle, čekaju veliki i odgovorni
zadaci: ponajprije povrata dostojanstva struci i onima koji se njome
bave, potom stavljanja povijesnih zbivanja u odgovarajući kontekst i,
naposljetku, otvaranja prema javnosti, jer vrijeme je da se povijest,
oslobođena političkih utjecaja, a još više i politike motiviranih zlo-
uporaba, pretvori u pouzdani putokaz prema budućnosti, i to europ-
skoj, koja će svima demokratski opredijeljenim zemljama našeg
kontinenta biti zajednička.
Summary
Much can and must be said about history, and moreover, about what
was done with history in Serbia and Croatia until recently. This is why
it is good that the Friedrich Naumann Foundation/F. Naumann Stif-
tung. Die Stiftung für liberale Politik organized conferences entitled
Dialogue of Croatian and Serbian Historians back at the time when
historical science was deliberately and systematically misused to achi-
eve political goals. Then, within historical revisionism in action and re-
writing of history, justifications were sought for what was being done,
or was intended to be done. Great damage was done in that process,
and the consequences are, that in Croatia, for example, children are
taught a different history, or more kinds of history. It is, therefore,
necessary to stop being a slave to the history, which serves the inte-
rests of everyday politics, and undock from the past and turn towards
Stjepan Mesić 47
the future. But, even this is not enough: it is also necessary to alleviate
the damage, which has been done in the past period. The most
difficult and painful part of it will be studying the events from the past
decade. Furthermore, establishing historical facts from that period -
from the beginning of the disintegration of the former Yugoslav Fe-
deration until today - will need to be connected with a process of
catharsis, which should be thorough in both countries. Thus, great and
responsible tasks await historians: first of all the restoration of dignity
to the profession and the ones who practise it, putting the historical
events in an appropriate context, and finally, opening towards the
public. Because, it is time that history, freed from political influences,
and even more of the policy of motivated misuse, turned into a reliable
signpost to the future, a European future, which will be common to all
democratically inclined countries of our continent.
Zusammenfassung
Über die Geschichte und darüber, was mit ihr bis vor kurzem in Ser-
bien und Kroatien geschah, gibt es einiges zu berichten. Deshalb ist es
gut, dass die Friedrich Naumann Stiftung, die Stiftung für liberale
Politik, den Kroatisch-Serbischen Historikerdialog organisiert hat, zu
einer Zeit noch, als die Normalisierung der Beziehungen zwischen
Belgrad und Zagreb noch nicht zu Stande gekommen war, und als die
Geschichte bewusst und systematisch zu politischen Zwecken miss-
braucht wurde. Damals wurden im Zuge eines herrschenden geschicht-
lichen Revisionismus und einer Umdeutung der Geschichte Rechtferti-
gungen gesucht, für begangene Taten und jene, die man noch zu
begehen wünschte. Dabei wurde enormer Schaden angerichtet, mit
der derzeitigen Folge, dass beispielsweise Kinder in Kroatien in den
Schulen unterschiedliche Geschichten oder mehrere Arten von Geschic-
hte lernen. Es muss deshalb damit aufgehört werden, die Geschichte,
die im Dienste der täglichen Politik steht, zu versklaven, gleichzeitig
gilt es sich von der Vergangenheit zu lösen und der Zukunft zu-
zuwenden. Doch selbst das reicht nicht aus: Der in der Vergangenheit
begangene Schaden muss behoben werden. Dabei wird das Erforschen
der Geschehnisse des letzten Jahrzehnts besonders schwierig und
schmerzvoll sein. Daneben muss das Feststellen von geschichtlichen
Tatsachen aus diesem Zeitabschnitt - vom Anfang des Zerfalls der
einstigen jugoslawischen Föderation bis zum heutigen Tag - mit dem
Prozess der Katharsis verbunden werden, der in beiden Ländern voll-

ständig sein muss. Auf die Historiker kommen, demnach, große und
verantwortungsvolle Aufgaben zu: zuallererst dem Fach und jenen, die
sich damit befassen, wieder zur Würde zu verhelfen, danach die ges-
chichtlichen Vorkommnisse in einen entsprechenden Kontext zu setzen
und, zuletzt, sich der Öffentlichkeit gegenüber zu öffnen. Denn es ist
an der Zeit, dass uns die Geschichte, befreit von politischem Einfluss
und noch mehr von der Politik motivierten Missbrauchs, verlässlich die
Zukunft weist, und zwar die europäische, die alle demokratischen
Länder dieses Kontinents gemeinsam haben werden.
Holm Sundhaussen
.....................................................................
Prošlost, povijest i društvo
Svako društvo ima prošlost i sadašnjost. Ima li budućnost –
budućnost koja to ime zaslužuje – nije tako sigurno. Bu-
dućnost bitno oblikuju smjernice sadašnjosti, a na sadaš-
njost, pak, utječu smjernice prošlosti. Socijalni znanstvenici
s tim u vezi govore o naslijeđu (legacies) te ovisnosti o
putu. Odabir puta, kojim društvo kreće na važnim raskriž-
jima svog razvoja, određuje i smjer daljnjeg razvoja, i to ne
u smislu historijskog determinizma nego u smislu ogra-
ničenja opcija djelovanja. U životu jednoga društva nema
potpune slobode odlučivanja, nema nultog sata, ne postoji
tabula rasa. Naslijeđe i teret naslijeđa uvijek su prisutni,
nemoguće ih je lako ostaviti postrance. Za razliku od indi-
vidue koji omraženo naslijeđe može odbiti te tim činom
opteretiti zajednicu, društva to ne mogu, pa makar njihovo
naslijeđe bilo neželjeno i opterećujuće. Neugodnu prošlost
mogu potisnuti, šutjeti o njoj ili ju demonizirati, no ne mo-
gu je izbrisati.
Ne postoji totalan i sveobuhvatan obrat u orijentacijama
djelovanja nekoga društva niti, pak, lomovi u pravom smis-
lu te riječi. Pa i nakon revolucija (kao i drugih velikih
povijesnih preokreta) predrevolucionarna prošlost sustiže
na ovaj ili onaj način postrevolucionarnu sadašnjost. Ni-
pošto ne mora biti riječ o neposrednoj nego, naprotiv, o
daljoj prošlosti, tj. predprošlosti. Uspješne revolucije (us-
pješne u smislu postizanja cilja, a ne same promjene vlasti)
odlikuju se upravo time da, bez obzira na sve promjene,
pokazuju važne elemente kontinuiteta. Ti, pak, pružaju
orijentaciju, olakšavaju prihvaćanje ciljeva revolucije u druš-
tvu i time pridonose njihovu provođenju. Tradicija djeluje
52 Prošlost, povijest i društvo
kao resurs promjene. Holističke reforme, bez barem djelo-

mičnih dodirnih točaka u prošlosti, krajnje su nevjerojatne.
Za stvaranje sadašnjosti i budućnosti nisu relevantne samo
smjernice prošlosti te historijske činjenice koje su iz toga
proizišle nego i konstrukcija prošlosti te slike iz prošlosti.
Konstrukcija prošlosti elementarni je dio kolektivnog os-
nutka identiteta koja životu neke skupine, primjerice nacije,
mora dati smisao i cilj, spasiti je od prolaznosti i slučajnosti
trenutka, uvrstiti je u lanac generacija, uliti joj kontinuitet i
vječni život. Iz tijeka događaja i situacija te toka sudionika
odvajaju se oni elementi koji životu skupine daju smjer i
trajnost. Ti elementi postaju sastavnim dijelom tzv. povijes-
nog pamćenja jednoga društva.
Povijesno pamćenje (odnosno kolektivno sjećanje) ne re-
producira prošlo događanje, ono nije izraz prošlih činjenica,
nego konstrukt pomoću kojega se prošli (i sadašnji) do-
gađaji filtriraju, sređuju, tumače te isponova interpretiraju.
Ono nije refleks prošlih događaja u čovječjem mozgu nego
aktualna prerada i oblikovanje prošloga, put od percepcije
ka apercepciji. Drugim riječima: sjećanje će se tako dugo
nanovo tumačiti, prilagođavati i uređivati dok ne poprimi
onaj stilizirani oblik koji odgovara samosvijesti i kulturnom
kôdu društva.
Između kolektivnog sjećanja skupine i onoga “kako je za-
pravo bilo” većinom zjapi duboko neslaganje. Tim je potreb-
nije razlikovati slike iz prošlosti od povijesti (povijesti kao
rezultata metodičkog istraživanja). U oba slučaja prošlost se
konstruira, no način konstrukcija je različit. Naše opažanje
kompleksne socijalne stvarnosti – bila to prošla ili sadašnja
stvarnost – uvijek je selektivno, budući da smo nesposobni
kompleksnu stvarnost uočiti u cijelosti. To je naš antro-
pološki manjak (jedan od mnogih). Uvijek uočavamo samo
Holm Sundhaussen 53
isječke, a ti su, pak, rezultat procesa filtriranja, pri čemu se

pojedini filteri svjesno ili nesvjesno rabe. Svi koristimo
nesvjesne rastere koji upravljaju našim opažanjem i pre-
radom informacija – neovisno od njihove istinonosnosti. Za
prihvaćanje odnosno neprihvaćanje informacije nije odlu-
čujuće je li ona istinita, napola istinita ili, pak, neistinita,
nego odgovara li našem filteru opažanja. Informacija će
koja odgovara našemu selektivnom mehanizmu biti prih-
vaćena ma bila ona netočna ili samo djelomično točna. I u
ovom sklopu vrijedi paradigma ovisnosti o putu: filteri stvo-
reni u prošlosti upravljaju našim opažanjem stvarnosti i
služe kao informacijska brana. Primjerice, onaj tko je du-
gom vježbom i socijalizacijom naviknut samoga sebe pro-
matrati kao žrtvu drugih, prihvatiti će samo one informacije
koje tu predrasudu i potvrđuju.
Nesvjesni filteri opisuju se često kao kulturni kôd neke
nacije koji se iskristalizirao u procesu njene izgradnje. Kao i
ona sama, i njen kulturni sustav znakova je pronalazak. To
je djelo onih koji tumače i daju smisao, onih koji inter-
pretiraju prošlost (ali i sadašnjost i budućnost) te životu
nacije daju smisao, smjer i cilj. Insceniranjem i emociona-
liziranjem nacionalnog u muzejima, praznicima, himnama i
simbolima te na spomenicima itd. nastaje sustav znakova
koji prisvajaju pripadnici nacije tijekom socijalizacije u obi-
telji, školi, javnosti itd. Taj ritualizirani sustav znakova gradi
nesvjesni filter putem kojega se stvarnost prihvaća, modifi-
cira ili odbacuje. Kulturni kôd je dio kolektivnog identiteta.
Nije ga moguće bez teškoća i zapreka promijeniti ili ukinuti
jer izgleda da je na egzistencijalni način povezan s nacijom
i njenim samorazumijevanjem.
I povijest kao znanost koristi filtere koji proizlaze iz pitanja
istraživača i metoda korištenih pri obradi predmeta istra-
živanja. Riječ je o promišljeno i svjesno umetnutim filterima

koji se jasno predočuju, mogu se provjeriti, o njima se mo-
že raspravljati. Mogu se i moraju modificirati ili, pak, odba-
citi ako se njihove premise opovrgnu. Znanstveni filteri su
radni instrumenti, nisu pitanje biti ili ne biti niti pitanje
identiteta. Njihovo pravo na opstanak izvodi se samo iz
njihove spoznajne vrijednosti koja se može intersubjektivno
preispitati.
To načelno vrijedi i za povijesnu znanost. No, ipak se pov-
jesničari nalaze u teškoj i dvojbenoj situaciji. Kao pripadnici
nacije zaraženi su njenim kulturnim uređenjem. Oni – ili
njihovi prethodnici – bitno su pridonijeli izgradnji nacije ili
njenog sustava znakova. Povjesničari, dakle, istražuju i ono
što su sami stvorili. To još i ne bi bilo pogibeljno (često i
inženjeri čine isto), ali povjesničari su često emocionalno i
nesvjesno povezani sa svojim predmetom istraživanja, a to
pak rezultira kolizijama među filterima.
Oni koji se prije svega ili isključivo bave prošlošću vlastite
nacije moraju uložiti trajni napor da bi svoj vlastiti kulturni
kôd i nesvjesno djelotvorne rastere razjasnili, reflektirali te
ih zamijenili za znanost adekvatnim filterom. To je problem
odmaka između istraživača i predmeta njegova istraživanja.
Povjesničari su pritom mnogostruko griješili. Tijekom 19.
stoljeća – ponekad prije, ponekad kasnije – osvojili su,
zajedno s drugima predstavnicima duhovne elite (piscima,
lingvistima, etnolozima itd.) monopol u pridavanju smisla
svome društvu. Stariju elitu tumača –svećenike – stavili su u
drugi plan, prisvojili novu ulogu svećenika nacije, definirali
kulturni kapital svog društva – i sad nisu spremni ponovno
se odreći svoje transkontekstualne vlasti tumačenja jer ta je
povezana s pristupom kulturnim bogatstvima društva,
nacionalnima znanstvenim institucijama (akademijama,
Holm Sundhaussen 55
sveučilištima itd.), službama i visokim položajima. Riječ je o

eliti tumača koji utvrđuju pravila regrutiranja i profe-
sionalizacije svoje klase te određuju tko im smije pripadati
a tko ne. Takozvani sporovi povjesničara odnosno razila-
ženja između historijskih škola uvijek su (iako ne isključivo)
borba za vlast interpretiranja i tumačenja u društvu te
borba za kulturna bogatstva. To objašnjava njihovu katkad
teško razumljivu, a znanstveno jedva razumljivu žestinu,
koja rezultira i strogom strategijom uključivanja i isklju-
čivanja.
Povijesna znanost (kao i druge socijalne znanosti) stoji u
jednome veoma zamršenom uzajamnom odnosu s druš-
tvom. S jedne strane označila je vlastite i strane slike,
nacionalni identitet i vrijednosni sustav. S druge strane –
otprilike pri odabiru istraživačkih projekata, postavljanju
pitanja, raspodjeli istraživačkih sredstava itd. – utječu na
nju i vode je očekivanja društva. Jedna iz znanstvene pers-
pektive smislena, moguće potrebna promjena paradigmi
može naići na rezerviranost i masovno odbijanje u društvu.
Sve što je znanstveno potrebno ne nailazi nužno na prih-
vaćanje od strane pučanstva i kolega stručnjaka. Stoga se
ceh povjesničara raspada u dvije skupine: jedna koja pri-
marno (ali ne isključivo) osjeća obvezu prema društvu
odnosno naciji (njenim mitovima i očekivanjima) te druga
koja primarno (ali ne i isključivo) osjeća obvezu prema zna-
nosti – njenim metodama i kritičko-prosvjetiteljskima spoz-
najnim ciljevima. Obje imaju problema: prva znanstveni, a
druga resurni problem i problem prihvaćanja. Predstavnici
prve skupine moraju paziti na to da potpuno ne izgube
priključak na znanstveni razvoj, a oni druge skupine moraju
se boriti za prihvaćanje svojih paradigma te probijanje i
rastvaranje ideološke kore.
Zatvorena društva sa strogim strategijama razmeđivanja i

isključivanja – a tu pripadaju sva etnonacionalna društva –
postavljaju druge prioritete te rabe druge uzroke i filtere
opažanja od onih u otvorenim društvima, koja se prije svega
definiraju preko vrijednosnog konsenzusa. U oba slučaja
prošlost igra ključnu ulogu u priznanju i ustaljenju
sadašnjosti. Potom, ti veoma raznoliki pogledi i izdvojeni
različiti segmenti prošlosti, dolaze do izražaja.
U prvome se slučaju – u slučaju zatvorenih društava – na-
cija smatra genetskom (organskom) cjelinom (kao tijelo) i
projicira daleko u prošlost kao da postoji navijeke, odre-
đena od Boga ili prirode. Nitko ne može pristupiti naciji tko
joj porijeklom ne pripada i nitko je ne smije napustiti a da
se ne ogriješi o njen prirodni red. Porijekla se, za razliku od
jezika, vjere ili kulture, ne može odreći. Netko ili pripada ili
ne pripada naciji. Tertium non datur – treće mogućnosti
nema. Pristup je isto tako nemoguć kao i odstup. Potonje
su, primjerice, morali ponovno saznavati bosanski musli-
mani koji se ne mogu osloboditi tobožnjega hrvatskog ili
srpskog porijekla. Ako ignoriraju svoje porijeklo, kritičari
smatraju da se ponašaju protuprirodno.
Organska nacija je u različitim trenucima svoje egzistencije
dobila tobožnja prava. Ta historijska prava slove kao sveta,
neprolazna i neotuđiva. U razdobljima strane vladavine
(primjerice pod turskim jarmom ili u habsburškoj mnogona-
cionalnoj tamnici) mogu biti nasilno ukinuta, no održavaju
se kao pravni naslov. Stoga se borba za ponovno uspostavu
prava prikazuje kao legitimna, a s rezultatom ponovnog ro-
đenja (potlačene, u duboki san uljuljane) nacije. Trnoružicu
bude iz dubokog sna i lijepa je kao uvijek. Princ koji ju je
probudio u novi život nastupa u liku nacionalnih junaka.
Ma bili oni teroristi i separatisti (nastoje li, primjerice, na-
Holm Sundhaussen 57
silno odcijepiti područje pod stranom vlašću), ako su us-

pješni i dalje su borci za slobodu, barem za pripadnike
vlastite skupine. Jer povijest je prije svega povijest uspješ-
nih. Samo u očima protivnika ostaju teroristi i separatisti.
Dakle, mnogo toga je (ali ne i sve) pitanje perspektive.
Prošlost, sadašnjost i budućnost organske nacije tumače se
u kategorijama zlatnog doba, tlačenja i ponovnog rođenja.
Iza toga se krije cikličko shvaćanje vremena koje je u ne-
izmjernoj suprotnosti s linearnim shvaćanjem vremena. Cik-
ličko shvaćanje dopušta projiciranje modernih fenomena i
pojmova (poput nacije, samoodređenja, suvereniteta itd.)
daleko u prošlost. To je jedno posve ahistorično shvaćanje
prošlosti učvršćeno na nepromjenjivom, a s poviješću kao
promjenom nema apsolutno ništa.
Za razliku od iskonske nacije (tj. prototipa modernoga zat-
vorenog društva), otvoreno društvo smatra se produktom
promjene. Iz tog aspekta nacija nije konstantna ni u vre-
menu niti u oblicima javljanja. Nije cjelovito tijelo nego
interaktivna skupina ljudi, moderna komunikacijska zajed-
nica za koju je narodnost pripadnika skupine od sekun-
darnoga značenja. To ne znači da je narodnost nevažna, ali
nije konstitutivni element skupine niti mora biti identična za
sve njene članove. Tako shvaćene nacije nastaju, tj. kon-
struiraju se, modificiraju i nestaju. Ono što njene pripad-
nike drži zajedno nije (u pravilu nedokazivo) zajedničko
porijeklo nego kultura i s njom povezani katalog vrijed-
nosti. Kultura se smatra promjenjivom i otvorena je za pris-
tup i istup pojedinaca (barem teoretski). Nacije te vrste
sliče udrugama. Tko prihvaća i podupire ciljeve udruge
može pristupiti, a tko ne – istupiti. U prvome planu uvijek
je subjektivno zalaganje za zajednicu, a to je nešto posve
drugo od prisilne zajednice.
I prošlost se posve drugačije predstavlja. Ne postoje ni na-

cionalno ponovno rođenje (jer ponovno se roditi može
samo ono što se već jednom rodilo) niti historijska prava,
koja jedna nepostojeća nacija želi zadobiti u nekome proiz-
voljnom trenutku svoje prednacionalne prošlosti. Prijašnje
države nisu bile nacionalne države budući da nije bilo na-
cija, a narodnost podanika bila je posve sporedna stvar.
Također nema ni stoljetnih rivalstva među nacijama, osim
ako im se ne pripisuju prenatalna svojstva. Sigurno da je
bilo prednacionalnih konflikata i neprijateljstava, no oni
nisu tekli duž nacionalnih nego vjerskih, socijalnih i sta-
leških linija razdvajanja ili su proizlazili iz borbi rivalskih
vladarskih klika u koje je pučanstvo bilo uvučeno i protiv
svoje volje. Sudionici predmodernih migracija nisu se su-
kobljavali na nacionalnim granicama naseljavanja, jer tih
nije ni bilo, a etnička homogenost teritorija nije bila pravilo
nego iznimka. Potpuno je ahistorijski kada se zahtjev za
nekim teritorijem potkrjepljuje obrazloženjem da je on ne-
kada u prošlosti – dulje ili kraće vrijeme – pripadao državi
koja se smatra pretečom današnje nacionalne države. To
više nema veze s poviješću. To je čista nacionalna ideo-
logija.
Tko povijest u smislu sve prolazi shvaća kao tijek događaja,
gdje na kraju ništa više nije onako kao što je bilo na po-
četku, ima, dakle, drugačiji pristup prošlosti negoli onaj tko
povijest shvaća kao cikličko ponavljanje događaja ili stanja.
Nacija u smislu recentnog istraživanja nacionalizma te
nacionalna država zasnovana na narodnom suverenitetu
moderni su fenomeni, sljednici Francuske revolucije i nje-
noga kataloga građanskih prava. Nisu identični srednjovje-
kovnom, staleškome natiu ili, pak, srednjovjekovnima drža-
vama ili državama novijeg doba koje su se zasnivale na
Holm Sundhaussen 59
dinastičkim ugovorima o nasljedstvu, osvajanjima ili Božjoj

milosti. Između oba pristupa počivaju svjetovi. Moderna
nacija i država ne predstavljaju ciklički povratak prošlih fe-
nomena niti ponovno rođenje, nego su produkt najmlađe
povijesti.
Još jednom, pritom, izlazi na površinu i značenje ovisnosti o
putu. Nacionalni pokreti koji pribjegavaju cikličkom poima-
nju vremena, naciji kao iskonskoj zajednici i historijskim
pravima imaju druge predstave o opravdanosti i legitim-
nosti negoli nacionalni pokreti koji su obvezni linearnom
poimanju vremena i konceptu otvorenog društva. Hrvatsko,
kao i srpsko, bosansko, makedonsko i albansko pitanje,
problematike Krajine i Kosova itd. posve različito djeluju i
izgledaju već prema uskoj vezanosti za jednu ili drugu po-
ziciju. Uslijed te ambivalentnosti historijska prava i prava
samoodređenja na mnogim su mjestima zapala u neraz-
rješivu suprotnost.
Još je lošije kada se nacionalisti u jednome slučaju služe
argumentima historijskih prava, a u drugome argumentima
prava samoodređenja: argumentacijski se uzorci izmjenjuju
već prema prikladnosti. Kada su pripadnici vlastite nacije na
nekom teritoriju u većini i suočeni sa historijskim pravima
neke druge nacije, onda se poziva na pravo samoodređenja
(primjerice Srbi u Krajini). Naprotiv, kada su pripadnici
druge nacije u većini, poseže se za historijskim pravima
(primjerice Srbi na Kosovu). Svi mi znamo da je ta ambi-
valentnost mnogo više od akademskog pitanja.
Povijest Jugoistične Europe morala bi se u potpunosti na-
pisati iznova, jer još je u velikoj mjeri ovisna o romantičnim
paradigmama ranoga 19. stoljeća, o vremenu u kojemu su
se države interpretirale kao Božje zamisli. Ljudi i društva u
toj se povijesti javljaju samo onda ako se smatraju dijelom
nacije ili su, pak, s njom izjednačeni. Vrhunac nacionalne

povijesti je stvaranje nacionalne države, svejedno u kojemu
obliku i uz koju cijenu. Modeli nacije i nacionalne države
preuzeti su od Zapadne i Srednje Europe te nametnuti re-
giji, koja je, pak, slijedila drugačiji razvojni put od Zapadne
i Srednje Europe. Kombinacija njemačkog poimanja nacije
(kao zajednice po porijeklu) i francuskog poimanja države
(država kao centralistička poslovnica) u regiji, koja je obi-
lježena ekstremnom etničkom mješavinom, vodila je goto-
vo neizbježno u katastrofe 20. stoljeća. Najnovija povijest
Jugoistočne Europe drugačije bi protekla da se francusko
poimanje nacije (nacija kao politička zajednica) kombiniralo
s njemačkim poimanjem države (država kao federacija). No
takav je pokušaj iniciran samo jednom, u drugoj, socija-
lističkoj jugoslavenskoj državi, i došao je prekasno, uslijedio
pod krivim političkim okolnostima, a elita ga je provela bez
oduševljenja, odnosno 60-ih godina 20. stoljeća daleko-
sežno je od njega odustala, ako ga nije i suzbila.
Povjesničari su u procesu izdvajanja uvijek nanovo pri-
donosili snaženju konflikta. To se može objasniti upravo na
primjeru rane Jugoslavije. Naravno nije riječ o svim povjes-
ničarima, no više ih je nego dovoljno. Usto, kada se netko
izvana bavi poviješću regije, često je suočen s argumentom
“da jedan stranac ne može općenito shvatiti probleme” u
Jugoistočnoj Europi. Taj sam prigovor već dovoljno često
čuo. Ali zašto to mora biti tako? Nerazumijevanje može
uslijediti iz dva razloga. Ponajprije zbog manjka informa-
cija. No, taj manjak nije načelni problem, jer informacije
koje nedostaju mogu se nadoknaditi. Drugačije je s inter-
pretacijom ili tumačenjem informacija. Tu u biti može doći
do prividno ili stvarno nerazrješivih razilaženja u mišljenju.
Ne može se raspravljati u detalje o cjelovito-egzistencijal-
Holm Sundhaussen 61
nome pogledu na prošlost, sadašnjost i budućnost. Moguće

je samo prihvatiti ga u cijelosti ili ga, pak, odbaciti. Ni o
pitanjima vjerovanja ne može se smisleno raspravljati. Proš-
lost kao mit ne podliježe racionalnoj i analitičkoj raspravi.
Glorificiranje srednjovjekovnih feudalnih država (koje su za
većinu pučanstva često bile samo tlačiteljske), ocrnjivanje
strane vladavine (koja je često bila podnošljivija negoli
prethodni društveni poredak), mitovi o žrtvama i starosti
različitih naroda, samovoljno diferenciranje indogenih i alo-
genih skupina stanovništva, sustavno konstruirana mržnja
prema strancima, srednjovjekovne predstave o čistoći druš-
tvenog tijela, inzistiranje na historijskim pravima koja su u
opreci s pravima samoodređenja, proizvoljno ophođenje s
historijskim vremenom (njegovom ekstrakcijom i kontrak-
cijom) – sva ta ahistorijska saznanja i teze o prošlosti i
vremenu imaju isto tako malo zajedničkoga s poviješću kao
i znanost s mitom.
Što se, dakle, može ili još treba učiniti? Naravno, svakom
društvu je dopušteno njegovati svoje mitove te očekivanja
od sadašnjosti i budućnosti koja iz toga proizlaze, stremiti
ka centraliziranoj državi te koristiti etnički čisti nacionalizam
kao instrument mobilizacije. No, mora postojati i svijest o
posljedicama takva čina.
Jer, prvo, postoji jasno prepoznatljiva negativna korelacija
između nacionalizma i civilnog društva: snažni nacionalizam
ukazuje na slabost civilnog društva, i obrnuto: razvijenije
civilno društvo umanjuje mogućnosti nacionalizma. Bogata
i razvijena društva sadašnjosti gotovo su posve pluralistička
i multikulturalna (pa čak i ako to sama osporavaju). Ten-
dencija ka multikulturalnosti i dalje se pojačava u tijeku
globalizacije (sviđalo nam se to ili ne). Samo siromašna i ne-
razvijena društva mogu si još, dakle, priuštiti homogenost.
Drugo, društva bivše druge/socijalističke Jugoslavije koja,

primjerice, sama sebe izoliraju ne mogu se integrirati u
europske strukture. Nitko ne želi nove partnere koji bi
europske institucije opteretili gomilom neriješenih proble-
ma sa susjedima. Samo ako korporacija unutar regije po-
primi poželjno obličje, a granice više ne budu predstavljale
barijere, postoje izgledi za suradnju izvan regije. A to
zahtijeva uklanjanje slika neprijatelja.
I njemačko se društvo u desetljećima nakon 1945. moralo
oprostiti od mnogih dragih slika neprijatelja. Njemačko-
francusko naslijeđeno neprijateljstvo, primjerice, također je
pripadalo tome, kao i opterećenja u odnosima Njemačke i
njenih istočnih susjeda. Stoga je svladavanje vlastite proš-
losti bio i jest neodloživ dio procesa obnove. Povjesničari su
tome uvelike pridonijeli: u Francuskoj, Poljskoj, Njemačkoj,
Češkoj itd. Rasprave i dalje traju, jer ispod prošlosti još nije
podvučena crta. No, one su poprimile drugu kvalitetu.
Povjesničare bivše druge/socijalističke Jugoslavije čekaju
veliki izazovi. Na njima je da suzbiju prošlost poviješću. Mi-
tovi prošlosti i povijesno pamćenje moraju se podvrgnuti
racionalnoj analizi. Prvotna koncentracija na naciju i nacio-
nalnu državu mora se relativirati uključivanjem ljudi i druš-
tava, struktura i životnih iskustava. Nacionalni se autizam
mora omekšati uporabom komparativnih metoda. Jer samo
usporedba otvara nacionalni horizont i nudi mogućnosti
razumijevanja razlika i sličnosti. Moraju se prevladati pi-
tanja o krivnji i pomirenju, krivcima i žrtvama. To, pak,
zahtijeva empatiju, hrabrost i strpljenje, pretpostavlja pro-
bijanje nesvjesnih i kulturno kodiranih filtera opažanja te
formiranje okruglog stola povjesničara iz različitih zemalja.
Ovdašnji skup – Dijalog povjesničara/istoričara – mogao bi
tome dati poticaj.
Holm Sundhaussen 63
Zusammenfassung
Für die Gestaltung von Gegenwart und Zukunft sind nicht nur die
Weichenstellungen in der Vergangenheit und die daraus resultierenden
historischen Realia, sondern auch die Konstruktion von Vergangenheit,
die Vergangenheitsbilder relevant. Aus dem Fluß der Ereignisse, Kon-
stellationen und Akteure werden jene Elemente heausgefiltert, die der
Existenz einer Gruppe Richtung und Dauerhaftigkeit verleihen. Diese
Elemente werden Bestandteil des sog. historischen Gedächtnisses einer
Gesellschaft. Zwischen dem kollektiven Erinnern einer Gruppe und
dem, „wie es eigentlich gewesen“, klafft zumeist eine tiefe Diskre-
panz. Umso notwendiger ist es, zwischen Vergangenheitsbildern und
Geschichte (Geschichte als Ergebnis methodischer Forschung) zu
differenzieren.
Auch die Geschichte als Wissenschaft benutzt Filter, die sich aus den
Fragestellungen des Forschers und den Methoden des Faches ergeben.
Doch Historiker befinden sich in einer schwierigen und zwiespältigen
Situation. Als Mitglieder einer Nation sind sie von den kulturellen
Arrangements dieser Nation infiziert und untersuchen dabei, was sie
selber geschaffen haben. Hier taucht aber das Problem der Distanz
zwischen Forscher und Forschungsgegenstand auf, wobei Historiker als
Deutungselite vielfach gesündigt haben. Die Historikerzunft zerfällt
daher in zwei Gruppierungen: in diejenigen, die sich primär der Ge-
sellschaft, bzw. der Nation – ihren Mythen und Erwartungen, und in
diejenigen, die sich primär der Wissenschaft verpflichtet fühlen.
Anders als die Abstammungsnation (d.h. der Prototyp der modernen
geschlossenen Gesellschaft) versteht sich die offene Gesellschaft als
Produkt der Veränderung. Die Nation ist aus dieser Sicht weder in der
Zeit noch in der Zusammensetzung konstant und die Vergangenheit
stellt sich auch gänzlich anders dar. Es gibt weder eine „nationale
Wiedergeburt“, noch gibt es „historische Rechte“. Es gibt auch keine
jahrhundertealten Gegnerschaften zwischen Nationen. Nationalbe-
wegungen, die auf ein zyklisches Zeitverständnis, auf die Nation als
Abstammungsgemeinschaft auf „historische Rechte“ rekurieren, haben
deshalb andere Vorstellungen von „Gerechtigkeit“ und „Legitimität“
als Nationalbewegungen, die dem linearen Zeitverständnis und dem
Konzept der offenen Gesellschaft verpflichtet sind.
Die Geschichte Südosteuropas müßte gänzlich neu geschrieben wer-

den, da die Menschen und Gesellschaften in dieser Geschichte nur
vorkommen, sofern sie als Teil der Nation verstanden oder mit der
Nation gleichgesetzt werden. Historiker haben im Prozeß der Aus-
grenzung immer wieder eine konflikttreibende Rolle gespielt, was sich
am früheren Jugoslawien geradezu exemplarisch verdeutlichen läßt,
besonders am Beispiel ahistorischer Perzeptionen von Vergangenheit
und Zeit, die mit Geschichte ebenso wenig zu tun haben wie die
Wissenschaft mit dem Mythos.
Was bleibt zu tun? Vor allem muß man Mythen und Homogenität
aufgeben und sich dem Pluralismus und der Multikulturalität öffnen,
was den Abbau von Feindbildern erfordert. Dabei war und ist die
„Bewältigung der eigenen Vergangenheit“ ein unverzichtbarer Teil
dieses Aufarbeitungsprozesses. Auf die Historiker im früheren Jugos-
lawien warten große Herausforderungen. Der nationale Autismus ist
durch den Einsatz komparativer Methoden aufzuweichen und die
Frage nach Schuld und Sühne, nach Tätern und Opfern muß über die
Grenzen hinweg geführt werden. Das hiesige Colloquium möge dazu
einen Anstoß geben.
Sažetak
Za izgradnju sadašnjosti i budućnosti nisu relevantne samo smjernice u
prošlosti te historijske činjenice koje su iz toga proizišle nego i
konstrukcija prošlosti iz slike prošlosti. Iz tijeka događaja i situacija te
toka sudionika odvajaju se oni elementi koji životu neke skupine daju
smjer i trajnost. Ti elementi postaju sastavnim dijelom tzv. povijesnog
pamćenja jednoga društva. No, između kolektivnog sjećanja neke
skupine i onoga “kako je zapravo bilo” većinom zjapi duboko
neslaganje. Tim je potrebnije razlikovati slike iz prošlosti od povijesti
(povijesti kao rezultata metodičkog istraživanja).
I povijest kao znanost koristi filtere koji proizlaze iz pitanja istraživača i
metoda korištenih pri obradi predmeta istraživanja. No, ipak se
povjesničari nalaze u teškoj i dvojbenoj situaciji. Kao pripadnici nacije
zaraženi su njenim kulturnim uređenjem, a pri tome istražuju ono što
su i sami stvorili. Tu se javlja problem odmaka između istraživača i
predmeta njegova istraživanja, pri čemu su povjesničari, kao elita
tumača, mnogostruko griješili. Ceh povjesničara dijeli se, dakle, na
Holm Sundhaussen 65
dvije skupine: na one koji se primarno osjećaju predani društvu, tj.

naciji – njezinim mitovima i očekivanjima, te one koji se primarno
osjećaju predani znanosti.
Za razliku od iskonske nacije (tj. prototipa modernoga zatvorenog
društva), otvoreno društvo smatra se produktom promjene. Iz tog
aspekta nacija nije konstantna ni u vremenu niti u oblicima javljanja, a
i prošlost se posve drugačije predstavlja. Ne postoje ni nacionalno
ponovno rođenje niti historijska prava ili stoljetna rivalstva među
nacijama. Stoga nacionalni pokreti koji pribjegavaju cikličkom poima-
nju vremena, naciji kao iskonskoj zajednici i historijskim pravima imaju
druge predstave o opravdanosti i legitimnosti negoli nacionalni pokreti
koji su obvezni linearnom poimanju vremena i konceptu otvorenog
društva.
Povijest Jugoistične Europe morala bi se u potpunosti napisati iznova,
jer ljudi i društva u toj se povijesti javljaju samo onda ako se smatraju
dijelom nacije ili su s njom izjednačeni. Povjesničari su, pak, u procesu
izdvajanja uvijek nanovo pridonosili snaženju konflikta, što se može
objasniti upravo na primjeru rane Jugoslavije , pogotovu u primjerima
ahistorijskih saznanja o prošlosti i vremenu, koja imaju isto tako malo
zajedničkoga s poviješću kao i znanost s mitom.
Što se, dakle, može ili još treba učiniti? Ponajprije odustati od mitova i
homogenizacija, a otvoriti se pluralizmu i multikulturalnosti. A to zah-
tijeva uklanjanje slika neprijatelja. Usto, svladavanje vlastite prošlosti
neodloživ je dio tog procesa obnove . Povjesničare bivše druge/so-
cijalističke Jugoslavije pritom čekaju veliki izazovi. Na njima je da
suzbiju prošlost poviješću. Nacionalni se autizam mora omekšati upo-
rabom komparativnih metoda, a moraju se prevladati i pitanja o krivnji
te pomirenju, krivcima i žrtvama. Ovdašnji skup – Dijalog povjesni-
čara/istoričara – mogao bi tome dati poticaj.
Summary
Not only the guidelines from the past and the historical facts resulting
from them are relevant to shaping the present and future, but also the
construction of the past, the images of the past. Those elements,
which give a group's existence direction and duration, are filtered out
from the flow of events, constellations and protagonists. Those ele-
ments become part of the so-called historical memory of a society.

There is mostly a wide discrepancy between the collective memory of a
group and "the way it really was". All the more reason to differentiate
between the images of the past and history (history as a result of
methodical research).
History as a science also uses the filters, which result from the
researchers' questions and the profession's methods. Still, historians are
in a difficult and conflicting situation. As members of a nation they are
contaminated by its cultural arrangements, and at the same time, they
research what they have created themselves. The problem of the dis-
tance between researchers and the researched arises here; historians,
as the elite among interpreters, have frequently sinned in this respect.
The historians' guild is divided into two groups: the ones, who are
primarily committed to the society, i.e. the nation - its myths and
expectations, and the others, who are primarily committed to science.
Unlike the primeval nation (i.e. the prototype of the modern closed
society), an open society is considered to be the product of change.
From that viewpoint, the nation is neither constant in time nor in
composition, and the past also presents itself in a completely different
way. There is neither the re-birth of a nation , nor the historical rights.
There are also no centuries-long rivalries among nations. This is why
the national movements, which resort to a cyclic understanding of
time, the nation as a primeval community and historical rights have a
different understanding of "justice" and "legitimacy" than the national
movements, which are committed to a linear understanding of time
and the concept of an open society.
The history of South East Europe should be re-written all over again,
because people and societies only come up in that history if they are
considered to be part of a nation, or if they are made equal with it. In
the process of separation, however, historians have played a conflict-
instigating role over and over again, which can be best seen on the
example of former Yugoslavia, especially on the examples of the
ahistorical perceptions of the past and time, which have as little in
common with history as science has with myth.
What is still to be done? Before all, one has to give up myths and
homogeneity and open oneself to pluralism and multiculturalism,
which requires abolishing the images of enemies. And "mastering one's
own past" was and is an indispensable part of this process of dealing
Holm Sundhaussen 67
with it. Great challenges await the historians of the former socialist
Yugoslavia on that way. It is up to them to suppress the past by
history. National autism must be softened up by employing com-
parative methods, and issues of guilt and penance, perpetrators and
victims must be put aside. May this discourse be a starting point.
Andrej Mitrović
.....................................................................
Prevlast nerazuma.
Segment o povijesnom nerazumu
u duhovnim prilikama kriznog doba
(pokušaj šireg tumačenja
konkretnim povodom)
1. Polazišta
Tema ove skice nije historiografija nego premoć povijesno
iracionalnoga u, Jaspers bi rekao, duhovnim prilikama vre-
mena. No, ono što ću reći proizlazi prije svega iz činjenice
da sam s onoga područja na kojemu se u jesen 1987.
dogodio rušilački politički potres, koji se još nije smirio,
iako je u međuvremenu smanjen krug njegova dosega, a
aktivirana se njegova regionalna žarišta postupno isklju-
čuju, iako usporedo nastaju i nova na drugim mjestima.
Političkim potresima izazvana kriza je dugotrajna te je, ma-
da se njena ranija žarišta gase, a nova pale, i nadalje pri-
sutna, uz lokalna svojstva i mijene u intenzitetu iskazivanja.
Njena snažna aktualnost za kolektivno povijesno mišljenje
određena je, inače, uzburkano ključajućim nacionalizmom,
s nasiljem njemu svojstvenim od sredine 20. stoljeća. Po-
jave o kojima govorim su veoma uočljive na za krizu ini-
cirajućemu i još nikako smirenom tlu, a njihova obrada,
koliko sam mogao uočiti preko plota, šire je zanimljiva.
Pripadam povjesničarima koji cijene čovjekovu sposobnost
spoznaje historije kao dijela istog svijeta čije različite druge
dijelove proučavaju, na svoj način, prirodne, društvene i
ostale humanističke znanosti. Prisjećam se, pritom, suvre-
menoga indigniranog odbacivanja partijnosti u historio-
grafiji.
Proizvoditi znanja, pak, kulturna je djelatnost i u histo-
riografiji i mimo nje. Učinak znanja je široko plodonosan i
kulturno djelatan: kultura je, naime, angažirana već time
što znanje uopće postoji, pri čemu znanja proizišla iz histo-
riografije, koja je vjerna svojoj svrsi da saznaje, nude ra-
72 O prevlasti povijesnog nerazuma
zumnoj politici koristan kulturni ambijent te pridonose

izravnom razvoju kulturne politike.
2. Napomena o iskustvu socijalističkog vremena

Iskustvo s historiografijom socijalističkog vremena, koje je
zajedničko objema stranama Dijaloga povjesničara/istori-
čara, zasigurno nije jednostrano. Počelo je, istina, name-
tanjem pojednostavljenja, naime zahtjevom za strogom
primjenom historijskog materijalizma. Od te ideološke pre-
mise se brzo evoluiralo ka tematski sve selektivnijim, su-
ženijima političkim ograničenjima, što je podrazumijevalo
verbalno naglašavanje neprikosnovenosti marksizma, a uz
povremene kampanje, u gotovo pravilnima vremenskim
razmacima, kritika pojava u kulturi, dakle i u historiografiji,
poticanih od utjecajnih pojedinaca, dirigiranih od partijskih
komiteta i bučno razglašavanih u medijima, što je rezul-
tiralo smanjenjem razine ne samo stručne (posebice teorij-
ske) nego i nužne šire kulture, a potom, primjerice, i ras-
prostranjenom samocenzurom među povjesničarima. U
praksi je, ipak, bilo svega: od visoke odanosti struci, pa –
preko mnogih varijanta – do ne baš čestih potpune par-
tijske rigidnosti i usporednih nacionalističkih konstrukcija.
Vladala je, dakle, neodređeno ograničena koegzistencija
različitih postulata, odnosno vladalo je više stručnih morala,
metoda i rezultata.
Partija je pružila primjer pisanjem svoje povijesti primje-
nom postupka konsenzusa o onome što će se uopće i detalj-
nije pisati (i tada su komunisti od svojih najpouzdanijih
povjesničara dobili o povijesti svoje partije neosporno lošu
knjigu). Istom je formulom i Savez povjesničara (istoričara,
historičara...) pokušao nadići teškoće i izraditi pregled po-
Andrej Mitrović 73
vijesti Jugoslavije (nije se, međutim, otišlo mnogo dalje od

početka). Ipak, ostala su tri neosporna područja partijskog
pristupa: ličnost (i djelo) Josipa Broza Tita (s time da novo
izdanje Dedijerovih Priloga za biografiju... unosi demistifi-
kaciju, ali sa izvorima koji tek moraju biti podvrgnuti prov-
jerama), povijest Komunističke partije/Saveza komunista
Jugoslavije i, uistinu mnogostruka, a od angažiranih pojed-
nostavljivano obrađivana, povijest Drugoga svjetskog rata.
3. Mi i Oni
Prethodno je razdoblje sa kriznim godinama nakon 1987.
bilo uočljivije povezano gledištem da je historijska svijest
društva reducirana na našu i njihovu povijest, ali su razlike
u sadržaju postale posve drugačije, jer se razlika prava na
prednost u historiji više nije nalazila u klasnom nego u
obnovljenoj naciji. Suština je metodološki ostala ista: Mi i
Oni smo jednostavno neprijatelji. O dobu zajedničkog ži-
vota svi su nacionalni subjekti jednostavno u glas vikali da
je upravo samo njihova nacija bila politički ugnjetavana,
gospodarski eksploatirana i kulturno zanemarivana, a nitko
nije postavljao pitanje je li to tako i bilo, dok su djeca u
školama učila da je doista tako bilo. Shvaćanje o nama i
njima nije samo podrazumijevalo da su Oni među sobom u
svakom pogledu oprečni, suparnički, čak i neprijateljski,
nego i da su fundamentalno različiti – jer nisu ista povijest.
Marksistička sugestija o snagama progresa i regresa, pri-
padnicima budućnosti i ostacima prošlosti, ipak je podrazu-
mijevala, čak i naglašavala dvije sastavnice povijesti, iako
je, već i načelno, osporavala bilo kakvo pravo onoga dru-
goga, dakle njima ikakvu povijesnu ulogu u suvremenom
dobu. Razlika se i nesvjesno pravila već u egzistencijalome
prema pratipu dobroga (“to smo Mi”) i lošega (“to su
Oni”). Misaone su pretpostavke o nama i njima svoj vrhu-

nac izražavale sugestijom isključivih vrijednosti – o apso-
lutno vrijednom i apsolutno nevrijednom – koje su, uz
ostalo, predmnijevale da je naša povijest bolja, slavnija itd.
od njihove. Unatoč tome negiranja nisu išla tako daleko da
bi se partner potpuno isključio iz povijesti, iako je i to
podrazumijevala najzadrtija varijanta klasnog pristupa. U
svakom slučaju vrednovanje je načelno bilo političko, pa je
kao takovo i korišteno u političkoj propagandi, borbi..., a
potom i putem negativnih ocjena povijesti onoga drugoga.
Priznavano je samo mjerilo koje je potvrđivalo povijesnu
vrijednost nas.
Povijest Mi i Oni je, gledano teorijski, u stvari psihološko
oružje s mnogostrukom uporabom “u našoj borbi s njima”.
Ona pretpostavlja važnost kolektiva i njegovu nadmoć nad
pojedincem: razum jednostavno mora prihvatiti odrednicu,
koja je i upozorenje, da su Oni neprijatelj, koji je još
predstavljen i kao vječan i beskrajno zao, dakle pranepri-
jatelj. Njegova vječno takva uloga čini ga mističnim, što još
i uvećava razliku i dodatno potiče da borba s njime mora ići
do krajnjih konsekvenci. Prošlost kao nekdašnje, time, u
sadašnjoj stvarnosti, i nepostojeće, a ipak živo u psihološki
kolektivnome i pojedinačnom, predstavljena je, u tom sklo-
pu, kao područje gdje je prebivao, gdje prebiva i gdje će
prebivati neprijatelj (valjda ipak samo do “pobjede svjet-
skog komunizma”). Sve navedeno, već samo po sebi,
objašnjava zašto se pritom ne može računati na trezveno
mišljenje. Otuda proizlazi da povijesno služi psihološko-
propagandnome za potiskivanje razumnosti. Zamjenica Mi,
u tom kontekstu, izražava iznimno usko, načelno neob-
jektivno i agresivno kolektivno, dakle ono što je tipično za
oba totalitarizma 20. stoljeća, i za komunistički i za na-
Andrej Mitrović 75
cionalistički. Ona je prije svega agresivna prema svom pri-

padniku: obmanjuje ga, lišava ne samo kulture nego i ra-
zumnosti, oduzima mu slobodu njegova psihološkog života
jer plijeni osjećanja i uništava razum, instrumentalizira ga i
konfrontira s općim vrijednostima poput humanizma i de-
mokracije. Dilema Mi ili Oni, pak, otežava pogled i spoz-
naju te, još više, shvaćanje složenosti problema, ujedno i
ukupnog okruženja, prošloga i trenutnog, dakle i budućeg,
očevidno cjeline svijeta povijesti.
Totalitarizacija neprijateljstva, posredstvom nepomirljivog,
vječnog, sveukupnog i nemilosrdnoga, nije prijatelj spoz-
naje. To se moglo pretpostaviti, ali je i praksa to potvrdila.
Do neke spoznaje počelo se dolaziti tek s izvjesnim opuš-
tanjem totalitarnog.
4. Duhovna pometnja i vrijednost nevrijednog

Duhovnu klimu doba krize, izraženu u historijskoj svijesti i,
uže, u historijskom mišljenju, karakterizira kaos apodiktič-
kih tvrdnji sačinjenih od pojednostavljenih predstava, ne-
vjerojatnih kombinacija, nesastavljivih i proturječnih poj-
mova, beskrajnih proizvoljnosti, očevidnih neistina, ogrom-
nih neznanja, pojednostavljenih sugestija, naivnih povezi-
vanja često i međusobno nepovezivoga... U samom središtu
su, dakako i iznimno naglašena, dva pojma: narod i proš-
lost. Oni su svakodnevni, veoma važni za raznovrsna ko-
municiranja među ljudima, imaju svoju veliku i višestranu,
dakle i kulturnu te političku vrijednost. Iznimno je, u
slučajevima o kojima je ovdje riječ, eksploatirano to da oba
pojma posjeduju i značajnu snagu mistike, a iz mnogih
razloga su i pogodni za (zlo)uporabu jer su među osnovnim
pojmovima razvijenog mišljenja i kao takvi bliski obrazo-
vanima, ali su, usporedo, česti i u govoru poluobrazovanih,

izazivaju radoznalost, privlačni su i naivnosti neznanja,
dakle zahvaćaju i veoma niske slojeve. Međutim, oni su
samo osnovni materijal u čudnovatome i čudovišnom spletu
kojekakvih sadržaja, alogičnosti, kontradiktornosti, izmišlja-
nja, apsurda, pojednostavljenih logičkih trikova, utjerivanja
činjenica u pretpostavljenu tezu, pogrešnih čitanja, polu-
znanja korisnih u pribavljanju bilo kakva legitimiteta praz-
nogovora. Koriste se, pri tome, bijele mrlje (tj. slučajevi
kada svaka ozbiljnost zastane i prizna da je nemoćna nešto
tvrditi) da se iskaže izmišljeno ili ponudi pseudologički
zaključak. Kombinira se nasuprot znanjima i logici tvrdeći
nedokazivo u nadi da je tvrdnja neprovjeriva, pri čemu se,
prije svega, računa na uspjeh kod neobaviještenih ljudi.
Često se čini da je u pitanju namjera unošenja pometnje u
mišljenje: Herostrat je zapalio Aleksandrijsku knjižnicu sa
spisima u kojima su bili dokazi o narodu najstarijem! Ako
se, pak, uzme ime Friedrich Barbarosa i od njegova posljed-
njeg dijela, inače talijanske riječi, odbaci slovo a, koje je za
kombinatora “slavenski sufiks”(!), tvrdi se da se time do-
biva jedno od osobnih imena Lužičkih Srba i zaključuje
kako je taj car Lužički Srbin, a odmah time, čini se, i Srbin,
koji je, dakle, sa Stefanom Nemanjom stoga mogao poduže
satima razgovarati u četiri oka (usputno, car se zvao Fried-
rich I. von Staufer, na njemačkom jeziku mu je nadimak der
Rotbart, suvišni “slavenski” dodatak a je uobičajeni
nastavak prvoga lica jednine skupine talijanskih imenica
ženskog roda, itd., itd.). Ima ih koji bi prisvajali i sve ranije
kulture koje su na datom tlu postojale (Lepenski Vir,
vinčanska kultura; na jednome međunarodnom skupu tvrdi
se da je sve što je ostalo od prošlosti na tlu nove države
njeno nacionalno, ali se ne kaže kako i zašto; ostaje bez
Andrej Mitrović 77
odgovora i podsjećanje na samostalnu kulturnu važnost

rimskih ostataka za cijeli svijet; iz druge nove države upor-
no, pak, tvrde da je cijela historija koju personificira Alek-
sandar Veliki samo učinak predaka današnjih žitelja; arhe-
olozi iz različitih ovdašnjih zemalja pronalaze grobove samo
svojih prapredaka u pravremenima balkanskog tla...). 1
Kada je nacionalizam svjesno stupio na povijesnu scenu u
19. stoljeću, kulturni su radnici marljivo, uporno i stalno sa
sve većim znanjima tragali za svojima istinskim precima,
najpažljivije razlikovali njihov učinak od učinka predaka
drugih naroda, izučavali odnose, točno znali za beskrajnu
kulturnu i moralnu, također identifikacijsku vrijednost ne-
osporno istinito njihovoga, poštovali tuđe... Potkraj 20.
stoljeća je, pak, na djelu otimanje, zaslijepljenost zadrtoš-
ću, nekakav imperijalistički pohod u prošlost. Tužna gro-
teska, značajna beskrajno kao pokazatelj razaranja uma,
jesu tvrdnje izricane na televiziji zemlje inicijalnog potresa,
naime ništa manje nego da su Etrušćani Srbi (dakle, tvrdilo
se čak više od neistine da su, primjerice, Srbi potomci
Etrušćana). Danas se može pročitati i da su u rana vremena
preci današnjih Srba rasprostrli svoja naselja od Crnoga
mora do Skadinavije i Velike Britanije, da potječu od onoga
Nojeva brata čije ime počinje sa slovom S, da više starih
imena u Iraku, koja počinju istim slovom, neoborivo svje-
doče o porijeklu naroda koji nastanjuje tu zemlju...
Navedeni primjeri nagovješćuju pravu navalu kvaziučenja.
Moguće ih je beskrajno nabrajati, no to i nije potrebno jer,
1
Nasuprot prisvajanjima kultura stoji javno zastupano gledište D. Sre-
jovića, jednoga neosporno velikog arheologa, koje se, parafrizirajući,
može svesti na sljedeće: Treba biti ponosan što se živi na tlu toliko bo-
gatome ranijim učincima kultura drugih naroda.
čine se, svodljivi su na “samo” deset primjera, iako među-

sobno nisu uvijek komplementarni, a ponekad su i kontra-
diktorni, dok se poneki, pak, suštinski međusobno razlikuju,
iako su periferno podudarni.
Pokušaj njihova grupiranja prema sličnosti sadržaja daje
jednu skupinu od četiri i dvije skupine od tri učenja. Među
njima je osnovno ono o narodu najstarijem, kojemu je do-
datno ono o narodu koji je porijeklom iz regije najstarijih
poznatih razvijenih civilizacija, dok je kontradiktorno ono o
narodu autohtonom. Kako nas ovdje zanimaju one pojave
kao skup tvrdnji koje nastoje sugerirati rješenja o svakoja-
kim pitanjima etnogeneza (za ovog autora uvijek vrhunski
sumnja vrijednih), zadovoljimo se napomenom da među
nekadašnjima narodima bivše druge/socijalističke Jugosla-
vije ima onih koji tvrde da su iz Iraka ili Irana ili sa Kavkaza,
pri čemu svaki od njih u tome vidi neku prednost kojom
povremeno svoju javnost nastoje obradovati uvjetni pro-
učavatelji, a ponekad i veoma visoki političari. A kada je o
autohtonosti riječ, već je nekoliko arheoloških timova više
balkanskih naroda pronašlo ostatke svojih predaka kao
najstarijeg stanovništva.
U drugoj skupini zasigurno je temeljna teza o narodu koji
bira Carstvo Nebesko. Ona je, inače, višestrukih značenja,
ali dovoljno je zadržati se na njenom sadržaju o spremnosti
da se do posljednjega izgine za domovinu. Sadržajno ova
teza nije povijesna, ali su povijesne, uz motiv i vrijeme nas-
tanka, njene uporaba i, posljednjih više od deset godina,
zlouporaba, nastala potiskivanjem onih povijesnih iskustava
kada se pojedino vodstvo u potpunosti ponašalo u skladu s
mogućnostima i datim prilikama. U istom sklopu zloupo-
rabe ili nepromišljenih sugestija treba sagledati i teze o
narodu izabranom (da preporodi svijet ovoga doba!) i o
Andrej Mitrović 79
narodu nevinoj žrtvi (uz ignoriranje mnogo veće skupine

činjenica koje govore protiv nego što ih je za ovakvu tvrd-
nju).
5. Protumit degeneracije
Ono što unaprijed nameće ozbiljnost kritičnosti prema ovoj
temi jeste činjenica da su navedene teze postale vidljive s
nagovještajima krize i, postupno s njenim razvijanjem, stekle
utjecaj. Postale su tematski proširenije (time, onim što
nude, i apsurdnije), a prate i sva dublja zapadanja društva
u teškoće, pri čemu ljude izdvajaju iz realnosti i odvajaju
od prilika u svijetu. Drugačije rečeno, pojava je važna u
krizi, koja joj daje ozbiljnost dok i sama traje. Ipak, ova
pojava nagriza osnove razumske kulture, što je dalekosežni
element nazadovanja.
Oslikane teze predstavljaju po sebi ukidanje kulture koja
traži i omogućuje razmišljanja. Nisu dio subkulture, uspo-
redne kulture ili kontrakulture. Govore o svijetu, događa-
jima ili navodnim dokazima, ali je presudno da nude netoč-
no ili, u najboljem slučaju, nagađanja (koje prikriva suges-
tija da je priopćeno novo neosporno otkriće). Nude fikcije
umjesto svijeta prošlosti, oštećuju prevažnu realističku sli-
ku, koja je preduvjet trezvenih shvaćanja, štoviše nameću
pogrešno mišljenje. Sredstvo su zavođenja, ali s utjecajem
na lakovjerne, neuke, zbunjene te, ipak, i na sluđene ljude
zlim vremenom. Teže uvjeriti kako su sadašnji ljudi nešto
važno prošlo (pri tome netočno prošlo), što pomaže da ne
vide kako su jadno sadašnje. Navode da svijet ne bude
mišljen takav kakav je, odvraćaju da se misli i o sebi kao
dijelu realnosti, nameću isprazno zadovoljstvo zbog (lažnih)
predaka. To je u skladu s krizom i vladajućim prilikama,
nikako u skladu sa stvarnim položajem ljudi. Djeluju kao

pomoćna antikultura suglasna s politikom nerazdvojnom od
krize. Srž je u sugeriranju određene nadvrijednosti, a nju
nalaze u pojmu starosti kao najvažnijoj odlici prošlosti,
hijerarhijski prvoj pri stvaranju prednosti u sadašnjici. Poziv
na stara prava jeste već unisona tvrdnja nacionalizma o
tisućugodišnjima težnjama koje ispunjavaju sadašnji pred-
vodnici. Riječ je o starim pravima iz dobre prošlosti koja
nisu dokazana i koja u suvremenosti nemaju značaj, osim u
izazivanju teških sukoba. Na suprotnoj su strani od do-
kazivih, sa ovim vremenom spojivih, usporedno razložno
naglašavanih prava. Međutim, posebne nevolje proizlaze iz
toga što su upletene u samodovoljnost i ksenofobičnost, a
prate ih i prisutni začeci, čak izražavanja rasizma.
Ipak, najbitnije je to da zaslijepljenost navedenih teza vodi
u anakroničnost, a nemoć nerealnog viđenja prošlosti u
tananom je odnosu s manjkom realizma koje se pokazuje i
prikazuje u obliku izdvajanja iz sadašnjosti i zakržljavanju
zbog udaljavanja od suvremene civilizacije.
Rezime
Mada govorim na osnovu iskustava zemlje koja se nalazi u epicentru
potresa, u kojoj i sâm živim, čini mi se kako opažanja o duhovnim prili-
kama vremena, koja ću ovde ukratko i sažeto da opišem, imaju širu aktu-
elnost na prostoru bivše druge Jugoslavije u vreme poslednje velike krize.
Naglašavam pri tome dve grupe istorijskih tvrdnji: 1. onu da smo mi
oni koji stvaraju istoriju, a da su oni drugi toliko loši da ne pripadaju ni
u kakvu istoriju, i 2. da smo mi jedan od najstarijih naroda, izabrani
autohtoni narod na području u kojem sada živimo, a da istovremeno
smo poreklom sa područja najstarijih kultura: iz Mesopotamije i Persije
te s Kavkaza!
Reč je dakle o antimitu, koji dovodi do prevlasti nerazuma, a istovre-
meno i do neprijateljstva prema modernoj civilizaciji.
Andrej Mitrović 81
Sažetak
Iako govorim na temelju iskustava zemlje koja se nalazi u epicentru
potresa, u kojoj i sâm živim, čini mi se da opažanja o duhovnim pri-
likama vremena, koja ću ovdje ukratko i sažeto opisati, imaju širu
aktualnost u prostoru bivše druge Jugoslavije tijekom posljednje velike
krize.
Naglašavam, pritom, dvije skupine povijesnih tvrdnji: 1. onu da smo
mi oni koji stvaraju povijest, a da su oni drugi toliko loši da ne pripa-
daju ni u kakvu povijest, i 2. da smo mi jedan od najstarijih naroda,
izabrani autohtoni narod na području u kojemu sada živimo, a isto-
dobno potječemo i sa područja najstarijih kultura: iz Mezopotamije i
Perzije te s Kavkaza!
Riječ je, dakle, o antimitu, koji dovodi do prevlasti nerazuma, a isto-
dobno i do neprijateljstva spram moderne civilizacije.
Summary
Although I am speaking from the experience of a country, which lies in
the epicentre of turbulence, in which I live myself, it seems to me that
the observations on the mental climate of the time , which I will briefly
sum up here, have had wider topicality on the territory of the former
Yugoslavia during the latest big crisis.
I will point out two groups of historical statements: 1/ the one, that
we are those who create history, and that the other ones are so bad
that they do not belong to any history; 2/ that we are one of the
oldest nations, the chosen, indigenous nation in the area where we
now live, and at the same time, our origins lie in the area, which the
oldest cultures originated from: Mesopotamia, Persia and Caucasus!
This is about an anti-myth, which brings about the predominance of
irrationality, and also animosity towards the modern civilization at the
same time.
Zusammenfassung
Obwohl ich auf Grund von Erfahrungen eines sich im Epizentrum von
Erschütterungen befindenden Landes spreche, wo ich selbst lebe,
scheint es mir, dass die Bemerkungen zur geistigen Situation der Zeit,
die ich hier kurz und zusammenfassend schildern werde, eine breitere
Aktualität im ehemaligen jugoslawischen Raum während der letzten
großen Krise haben.
Ich hebe zwei Gruppen von historischen Behauptungen hervor: 1/ die,
dass wir diejenigen sind, die Geschichte machen, die anderen aber so
schlimm sind, dass sie zu keiner Geschichte gehören: 2/ dass wir eines
der ältesten Völker sind, ein auserwähltes, autochthones Volk auf dem
Gebiet, wo wir jetzt leben, gleichzeitig aus einem Gebiet der ältesten
Kulturen stammend, d.h. aus Mesopotamien, Persien und dem
Kaukasus!
Es handelt sich um einen Antimythos, der die Vorherrschaft des Irra-
tionalismus und gleichzeitig die Feindschaft gegenüber der modernen
Zivilisation hervorruft.
Branka Prpa
.....................................................................
Dva lica jedne znanosti
Neznanje je moć!
To je jedno od tri uporišta vladavine Velikog brata u Or-
welovu viđenju totalitarnog društva. Uz njega su moguća i
sljedeća dva: rat je mir i sloboda je ropstvo. Jer, samo je
neznanjem moguće uvjeriti ljude da su bolji od drugih, da
mrze i ubijaju te da bez pogovora trpe sužavanje prostora
vlastite slobode.
Povijesna je znanost kao dio sveukupnih ljudskih znanja na
našim prostorima pokazala, poput boga Janusa, oba svoja
lica. Jedno predstavlja pokušaj objektivizacije prošlog vre-
mena bez obzira na to ima li kao naslijeđe pamćenja
podjele i rat. Drugo je naprosto u funkciji sadašnjosti koja
treba oživjeti podjele i rat.
A historiografija, da navedem Agnes Heller, počinje govo-
riti kada se jedna tragedija završi, a svi protagonisti odu sa
scene. Ona istinito prikazuje kriminalni slučaj u kojemu su-
dionici više ne ubijaju i ne pate. A što se to desilo s histo-
rijom Jugoslavije u kojoj su povjesničari postali ne samo
svjedoci kriminalnog slučaja nego, što je mnogo gore, nje-
govi protagonisti? Kako je u takvim okolnostima moguća
povijesna znanost? Na taj način sigurno nije.
Obrana zanata povjesničara iz tih razloga nije više samo
profesionalno motivirana. Iza nje stoji pojedinac sa moral-
nim normama koje ne može sam kreirati jer su univerzalne.
Stoga zahtjev za autonomnom i nepristranom povijesnom
znanošću nije samo kodeks ceha nego, u našem slučaju, i
moralni zahtjev humanističke civilizacije kojoj pripadamo.
Mi sami jednostavno moramo iz sadašnjosti nepristrano
okrenuti pogled ka budućnosti, bez obzira što smo uistinu
86 Dva lica jedne znanosti
jedinstveni (unikum) među europskim povjesničarima. Jer

zaista je teško, potkraj 20. stoljeća, među njima naći one
koji su na svoje oči gledali kako nestaje država u kojoj su
rođeni, kako nestaju narodi koji su na nekim područjima
živjeli stoljećima i kako generalno nestaju kulturno-civili-
zacijska uporišta jednoga cijelog zemljopisnog prostora. A
pri tome, usto, ne mogu biti osobno indiferentni jer je taj
prostor njihov vlastiti domovinski prostor, jer su svi ti ljudi i
narodi njihovi sunarodnjaci i jer je taj zemljopis formirao i
njihovu kulturnu matricu. Za povjesničara koji stoji na tome
samom izvoru prokletstva to ipak ne smije biti prepreka da
prošlost misli bez paranoidne dimenzije sadašnjosti.
Među povjesničarima iz Srbije može se čuti teza da je Jugo-
slavija bila greška. Postavljaju se pitanja je li, pritom, riječ o
objašnjenju kao legitimnoj potrebi historiografije ili, mož-
da, o moralnom sudu kojega, također, historiografija ne
može izbjeći ili, naprosto, o osobnom stavu koji proizlazi iz
političkih motiva pojedinca koji koristi poziciju povjesničara
kako bi obavio historijsku arbitražu? Ako pođemo od toga
da se događaji i strukture moraju shvatiti u prostorno-
vremenskoj dimenziji, kako je moguće suditi o jednoj dr-
žavnoj tvorevini s pozicije sadašnjosti ili potpuno drugačije
prostorno-vremenske dimenzije, i to s lakonskom izjavom
kako je ona naprosto greška. Kako uopće povjesničar može
arbitrirati u ljudskoj povijesti koristeći samo sustav svojih
vrijednosnih normi, i to povijesti koja se dogodila i kojoj će
se on, jednoga dana, isto tako pridružiti? Ne više kao
arbitar nego kao onaj kojemu će možda netko drugi, isti
takav, iskonski presuditi. Možemo se, pritom, u argumen-
taciji koristiti i nekima žovijalnijim primjerima. Recimo: je li
Aristotel bio budala pošto nije dobro razumio robovlasnički
sustav kao nehumanu formu rada ili zato što nije shvatio da
Branka Prpa 87
se takav sustav neće moći održati u budućnosti; jesu li, po-

tom, barbarsko osvajanje Rima, a time i pad Rimskog
Carstva te barbarizacija Europe bili teške greške; jesu li,
naposljetku, to bili i Napoleonovi ratovi te izvoz ideja
Francuske revolucije?
Diobe i sukobi, međutim, predstavljaju znatan dio naših
cjelokupnih znanja o ljudskom rodu. Gotovo da naš iden-
titet proizlazi iz podjela i sukoba. Historiografija Hrvatske i
Srbije kada proučavaju jugoslavensko iskustvo moraju,
stoga, imati u vidu da su u pamćenju ukorijenjena uza-
jamna neprijateljstva, ali isto tako da pamćenje sadrži i
primjere ljubavi, napretka, solidarnosti... Jednodimenzio-
nalna i manihejska slika svijeta u pravilu je lažna slika.
Stoga nam samo to saznanje ne dopušta da reduciramo
svijet prošlosti niti da ga interpretiramo u paranoidnoj
formi koja će sutra raspaljivati nove ratove.
Kada tvrdim da je nastupilo vrijeme rekapitulacije i redefi-
nicije naših historijskih znanja o 20. stoljeću ne mislim na
to da se u novom čitanju povijesti trebaju izbrisati diobe i
ratovi, kao što ni ne mislim da se oni moraju posebno na-
glasiti. Jednostavno smatram kako je došlo vrijeme kritič-
kog preispitivanja naših znanja o prošlosti jer su nedostatna
te ideologizirana i politizirana. Time, dakako, ne dovodim u
pitanje cijeli historiografski korpus, ali svakako smatram da
mu je potrebno jedno kritičko čitanje, ovaj put samo s
pozicija znanosti i nikoga i ničega više.
Ako to ne uradimo, makar sa ove, srpske (srbijanske) strane
– ovu drugu, hrvatsku, na žalost, ne poznajem više tako
dobro, pa o njoj ni ne mogu kompetentno suditi – prijeti
nam opasnost da historiografija izgubi svoju znanstvenost.
Ili da završi – još drastičnije izgovoreno – u potpunom
šarlatanstvu koje će početak novog milenijuma označiti kao
poraz znanstvenog uma i vratiti nas stotine godina unazad.

Više nije moguće, čak s polazišta zdrave pameti, slušati
tlapnje pojedinih povjesničara. Neznanje koje šire zastra-
šujućih je razmjera, kao što je zastrašujuća i njihova
smjelost da na potpunim falsifikatima grade povijesnu sliku
svijeta. Može se reći kako su prošlost počeli misliti kao
prostor apsolutne slobode u kojemu je dopušteno reći sve
što čovjeku padne na pamet ili bezočno braniti, korištenjem
bilo kojega podatka, poteze aktualne vlasti.
U tome profesionalnom i moralnom sunovratu pred nama
su specifični problemi i zadaci, koji su, u odnosu na iskustva
Zapada, gotovo nadrealni. Podrazumijevaju, kao prvo, po-
trebu razobličavanja šarlatanstva koje se uspostavilo pod
firmom povijesne znanosti, potom, kao drugo, vraćanje
autonomne pozicije struci i njeno oslobađanje od utjecaja
dnevne politike te, kao treće, preispitivanje svih historio-
grafskih rezultata te ozbiljno proučavanje potpuno neistra-
ženih područja i razdoblja u povijesti 20. stoljeća.
Ako riješimo te probleme i obavimo te zadatke u prostoru
na kojemu, kako bi to rekao profesor Trajan Stojanović,
prosvjetiteljstvo nije dovršeno, moguće pojedinci i skupine
više neće moći graditi svoju moć na neznanju koje ih
okružuje i koje, u svom interesu, nastoje još i produbiti.
Rezime
Na kraju XX veka srpska je istoriografija prisiljena da brani temeljne
principe naučnosti. Korišćenje istorijske nauke u političke svrhe dovelo
je u pitanje sveukupno znanje o istoriji Jugoslavije i onemogućilo sve
ozbiljnije pokušaje da se iskustva XX veka ponovo definišu i podvrgnu
rekapitulaciji. Zbog toga pred srpskom istoriografijom stoje sledeći
zadaci kao najviša obaveza: 1. vraćanje autonomne pozicije struci i
njeno oslobađanje od upliva svakodnevne politike te 2. preispitivanje
Branka Prpa 89
svih dosadašnjih rezultata istoriografije i temeljito istraživanje potpuno

neistraženih područja i vremenskih perioda u istoriji Jugoslavije.
Sažetak
Na kraju 20. stoljeća srpska (srbijanska) je historiografija prisiljena bra-
niti osnovna načela znanstvenosti. Uporaba povijesne znanosti u po-
litičke svrhe dovela je u pitanje sveukupno znanje o povijesti Jugo-
slavije i onemogućila sve ozbiljnije pokušaje da se iskustva 20. stoljeća
isponova definiraju i rekapituliraju. Stoga pred srpskom (srbijanskom)
historiografijom stoje sljedeći zadaci kao najviša obveza: 1. vraćanje
autonomne pozicije struci i njeno oslobađanje od utjecaja svakodnev-
ne politike te 2. preispitivanje svih dosadašnjih rezultata historiografije
i temeljito istraživanje potpuno neistraženih područja i vremenskih
razdoblja u povijesti Jugoslavije.
Summary
At the end of the 20th century, Serbian historiography was forced to
defend the elemental principles of scientificality. Using historical sci-
ence for political purposes has questioned the overall knowledge on
the history of Yugoslavia, and made any more serious attempts to re-
define and recapitulate experiences of the 20th century impossible.
This is why Serbian historiography faces the following tasks as the
highest obligation: 1) re-attaining an autonomous position of the
profession and its liberation from the influences of everyday politics;
2) questioning of all results of the historiography so far and thorough
research of the completely unexplored areas and periods of time in the
history of Yugoslavia.
Zusammenfassung
Am Ende des 20. Jahrhunderts ist die serbische Geschichtsschreibung
gezwungen, elementare Grundsätze der Wissenschaftlichkeit verteidi-
gen zu müssen. Die Benutzung der Geschichtswissenschaft zu poli-
tischen Zwecken hat die gesamten Kenntnisse über die Geschichte
Jugoslawiens in Frage gestellt und alle ernsthafteren Versuche, Erfah-
rungen des 20. Jahrhunderts wieder zu definieren und zu rekapi-

tulieren, unmöglich gemacht. Deshalb stehen vor der serbischen Ges-
chichtsschreibung folgende Aufgaben als höchste Pflicht: 1) Wieder-
gewinnung der autonomen Position des Faches und seine Befreiung
von den Einflüssen der täglichen Politik; 2) Überprüfung von allen
bisherigen Leistungen der Geschichtsschreibung und eine gründliche
Erforschung der gänzlich unerforschten Bereiche und Zeitspannen in
der Geschichte Jugoslawiens.
Andrea Feldman
......................................................................
Povjesničari sami i slobodni
Živim od danas do sutra i jedva se usuđujem pitati o budućnosti.
Ipak, ponekad se ponadam da ćemo se, kad nastupi mir, ti i ja
susresti, rukovati i reći si kako nikada nismo ništa ružno pomislili
jedan o drugome, a zatim ćemo sjesti i razmisliti možemo li
nekako pomoći da zacijele rane civilizacije.
1
Graham Wallas
Godine 1915. usred Prvoga svjetskog rata, koji je generirao

neviđene traume za cjelokupnu europsku kulturu, a pot-
puno uništio kulturne odnose koje je Njemačka imala kako
s drugim zemljama, tako i spram vlastite korisne prošlosti,
rijetki su bili intelektualci koji su očuvali otvorenu među-
sobnu komunikaciju. Navod na početku teksta izrekao je...
poznati psiholog i fabijevski socijalist u pismu svom pri-
jatelju Eduardu Bernsteinu (poznati njemački socijalist-
revizionist). Nameće se, pritom, nimalo slučajna usporedba
s vremenom rata u Hrvatskoj (1991.-1995.): bilo je ljudi s
kojima smo ostali u vezi tijekom rata i unatoč njemu, no
otvorene su i rane koje je teško zaliječiti. Činjenica je da su
poneki od nas uspijevali čitati tekstove pokojnoga Ivana
Đurića, u Beču slušati predavanja Bogdana Bogdanovića o
urbicidu, gledati žene u crnom u rijetkima televizijskim
vijestima o tome... Njihovi su iskazi, unatoč mučnini i očaju
koje je generirao rat, ostavljali prostor nadi. Istina, voljeli
bismo moći navesti više primjera, no konstruktivnije je upi-
1
Prema: Peter Gay, Weimar Culture: The Outsider as Insider [Weimarska
kultura: neupućeni poput upućenoga], New York, 1968, 8 (prevela A.
Feldman).
94 Povjesničari sami i slobodni
tati se koliko primjera, s kojima se možemo ponositi, ima-

mo u vlastitoj sredini (napose nakon angažmana Franje
Tuđmana u Bosni i Hercegovini/BiH)?
Jedna od zabluda koju su, moguće, među ostalima dijelili i
povjesničari u bivšoj drugoj/socijalističkoj Jugoslaviji bila je
i ta da će se s raspadom komunizma te sovjetskog, od-
nosno jugoslavenskoga marksizma razbiti i određena ideo-
logizirana slika svijeta i ljudske povijesti. Jer poneke su
ideje i teme jugoslavenske historiografije bez sumnje ranije
bile zaštićene. Povlaštene historiografske teme bile su one
o isključivo komunističkoj ljevici, s glorifikacijom jugosla-
venskog unitarizma i hagiografijom narodnooslobodilačke
borbe, a bez ikakva uvida u liberalna i građanska nastojanja
i djelatnosti. Neke su od njih, poput historije radničkog
pokreta, samo naslovom slijedile od 60-ih godina 20.
stoljeća popularnu britansku marksističku historiografsku
školu, no rezultati su uglavnom bili siromašni i nečitljivi. Ne
treba posebno naglašavati kako je cenzura (ili autocenzura)
bila posvemašnja. Čitave su grane povijesti, primjerice
povijest parlamentarizma, institucija ili ideja, bile potpuno
potisnute, a povjesničari su pribjegavali različitim rješenji-
ma, prije svega bijegom u sigurnija, kronološki udaljenija
područja, poput srednjeg vijeka, ili otkrivanjem ekonomske
i socijalne povijesti.
Problem, međutim, nije u pojedinačnom odabiru niti se kri-
je u historiografskoj interpretaciji nekog događaja ili pro-
cesa, jer se o interpretaciji povjesničari uvijek spore. Prob-
lem je, kao i uvijek, što nas ne iznenađuje, u politici. U
pripremama za Dijalog povjesničara/istoričara rečeno je,
stoga, kako se ne očekuje institucionalna pomoć respektiv-
nih država, Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugo-
slavije. No, tako dugo dok su javni institucije i mediji, škole
Andrea Feldman 95
i druge institucije poticane služiti politikama diskriminacije i

segregacije prema unutra, a politikama izolacionizma, kse-
nofobije i mržnje prema vani ne možemo očekivati bitne
promjene, odnosno pomake spram povijesne znanosti. U
tom je sklopu i projekt skupa Dijaloga povjesničara/isto-
ričara, kako ga je zamislila Zaklada Friedrich Naumann/F.
Naumann Stiftung. Die Stiftung für liberale Politik, unapri-
jed osuđen na neku vrst akademske rasprave, koja će,
moguće, biti stimulativna, no, ipak, relativno ograničena.
Imajući u vidu iskustva sličnih projekata i rasprava nje-
mačko-francuskih i njemačko-poljskih državnih komisija za
istraživanja povijesti te dogovora o interpretaciji i
prezentaciji povijesti u školskim udžbenicima, ovaj projekt
ima bitno nezahvalniju zadaću, osobito s obzirom na
apriornu nesklonost državnih institucija s obje strane, ali i
zbog relativne nerazvijenosti povijesne znanosti, koja je,
usto, još i intenzivno ideologizirana, što državne institucije
svesrdno podupiru. Stoga je upravo pitanje dezideologiza-
cije povijesne znanosti ključno ne samo u obračunu s ideo-
lozima šovinistima nego i s nositeljima ostalih ideoloških
orijentacija koje susrećemo u historiografiji (od komunis-
tičke, odnosno marksističke, do nacističke, odnosno, danas
češće, revizionističke orijentacije). U tom je sklopu logično
očekivati da granica konflikta neće prije svega ići crtom
nacionalnog razdvajanja nego, pod pretpostavkom znans-
tvene utemeljenosti rasprava, crtom koja razdvaja znanost
od politike. Pritom moramo, zajedno s Benedettom Croce-
om, biti svjesni kako je svaka povijest – suvremena po-
vijest, jer iznimno je teško odvojiti povijest od ideologija i
politika što ih zastupaju povjesničari. No, s punom sviješću
o kompleksnosti problema postavljamo pitanje o naravi ko-
munikacije između povjesničara i kulture u kojoj sudjeluju.
Činjenica je da povjesničari djeluju unutar određene kul-

turne sredine i podliježu njenim pritiscima. Najčešće su
upravo povjesničari oni koji predsjedavaju konstrukciji
kolektivnog pamćenja. A kolektivno je pamćenje, poput
individualnoga, podložno vlasti interesa. Ili, riječima P.
Gaya:
Kolektivno pamćenje je ponajviše podobno iskrivljavanje, odnos-
no podjednako podobna amnezija. Zadaća se povjesničara pre-
često svodila na to da pripomogne svojoj kulturi upamtiti one
događaje koji se nisu dogodili te zaboraviti one koji su se do-
godili. Kultura želi onu prošlost koju može upotrijebiti. 2
U Hrvatskoj je (a imam razloga vjerovati – i u Srbiji), zbog
shvaćanja povijesti kao svojevrsnoga mutnog ribnjaka iz
kojega se po potrebi mogu upecati kakve korisne ideje ili
koncepti koji će poslužiti trenutnima političkim ciljevima,
profesija povjesničara nerazvijena i neugledna. Tome sva-
kako pridonosi i nesloboda institucija – Hrvatske akademije
znanosti i umjetnosti, sveučilišâ i drugih – da samostalno i
isključivo na temelju akademskih kriterija razvijaju svoj
predmet.
Jedna od velikih tema o kojoj tek predstoji rasprava je, da-
kako, nacionalizam. Kad je riječ o nacionalizmu, kao uos-
talom i o naciji, zadaća je povjesničara pokazati kako ti
pojmovi imaju povijest, i to povijest koja se mijenjala
tijekom vremena, a osobito s obzirom na mjesto: ona nije
uvijek bila ista nego se izražavala u novim, uvijek dru-
gačijim oblicima. U tome povjesničari Hrvatske i Srbije nisu
nipošto usamljeni, pa se moraju, sa svojim istraživanjima,
priključiti svjetskoj zajednici povjesničara.
2
Style in History [Stil u povijesti], New York, 1974, 206-207 (prevela A.
Feldman).
Andrea Feldman 97
Osobito zanimljiva, a nedovoljno istražena pitanja čine is-

kustva i traume Prvoga svjetskog rata i njihova utjecaja na
dominantne ideologije poslijeratnog vremena. Posebno se
to odnosi na intelektualce, književnike i druge umjetnike te
na njihovo shvaćanje procesa raspada Habsburške Monar-
hije i osnivanja jugoslavenske države. Rasprava o idejama
jugoslavenstva te pitanje odnosa prema demokraciji, fašiz-
mu, liberalizmu i komunizmu ključni su za razumijevanje
razvoja između dva svjetska rata. Istodobno to su i teme o
kojima, uz primjer povijesti Drugoga svjetskog rata, oso-
bito u historiografskom tretmanu te razumijevanju ustaš-
kog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske, kao i četničkoga
i partizanskog pokreta, postoji najmanja suglasnost među
povjesničarima.
Dakako, velika je tema i BiH u hrvatskoj i srpskoj (srbi-
janskoj) politici tijekom 19. i 20. stoljeća. Pitanje je hoće-
mo li se i može li se o toj temi razgovarati bez bosansko-
hercegovačkih povjesničara?
Čitav je niz i podtema o kojima se nedovoljno razmišljalo.
Malo je, primjerice, kvalitetnih studija o povijesti manjina,
nacionalnih i vjerskih, te njihovu iskustvu u općoj povijesti,
a nedovoljno su istražena i poneka danas već priznata
akademska područja, poput povijesti žena.
Rasprave o stanju u suvremenoj historiografiji neprestance
se odvijaju na različitima zemljopisnim, teorijskim i intelek-
tualnima razinama. No, zajednica povjesničara nije nikakav
jedinstveni blok. Postoje povjesničari koji inkliniraju druš-
tvenoj povijesti, odnosno povijesti koja ima socijalno defi-
nirani kontekst, dok se drugi zanimaju za popularnu kulturu
ili smatraju da je potrebno iznova konceptualizirati kulturu
kao kolektivitet diskursa, mentaliteta, svjetonazora, pa čak i
“jezika”. Postoje, naposljetku, i povjesničari koji iznova
definiraju intelektualnu povijest i inzistiraju na povijesnoj

konstrukciji ideja i socijalnog konteksta u kojemu se one
pojavljuju.
Već i ovo puko nabrajanje posve nam jasno ukazuje koliko
smo, sa svim onim što se danas objavljuje kao povijest,
daleko od suvremenosti. Povijest se kao disciplina nevjero-
jatno razvila posljednjih godina, a mi smo za to vrijeme
tapkali u mjestu. Uostalom, potvrdu ne moramo tražiti da-
leko. Već i površan uvid, primjerice u slovensku historio-
grafsku produkciju otkriva koliko su se u tom pogledu
slovenski povjesničari emancipirali od uske nacionalističke,
kao i komunističke historiografije...
Preostaje nam, dakle, vratiti dignitet povijesnoj struci. To
prije svega znači otvoriti mogućnosti za istraživanja i inter-
pretacije, a ne dociranja ex cathedra, te, posebno, za
ozbiljnu argumentaciju. Kvaliteta je profesije povjesničara
u njezinoj profesionalnosti i intelektualnosti, pouzdanosti i
otvorenosti. I to se više ne smije kompromitirati.
Paradoks je te profesije, svakako ne i jedini, da povjesničar
može biti najkorisniji kada je najslobodniji. Ili, kako je o
neovisnoj poziciji umjetnika (a zašto ne i povjesničara) go-
vorio pečuški biskup Ivan Česmički (Janus Pannonius,
1434.-1472.), sahranjen u katedrali grada u kojemu i odr-
žavamo skup Dijaloga povjesničara/istoričara, dakle u
Pečuhu:
Ad regem (Kralju)
Sad je baš blagost me tvoja izvoljela zapitati,
O najveći kralju,
Što bih ti ja pjesnik mogao dati.
Sve što ti se hoće,
Samo ne – moje samoće.
(Preveo: Nikola Šop)
Andrea Feldman 99
Sažetak
Unatoč očaju i ranama koje je generirao rat (1991.-1995), postoji i
prostor nade, moguće suradnje povjesničara Republike Hrvatske i Sa-
vezne Republike Jugoslavije. Pri tome se treba odustati od ranije
povlaštenih i zaštićenih ideja i tema te depolitizirati historiografiju. No,
politike diskriminacije i segregacije prema unutra, a izolacionizma,
ksenofobije i mržnje prema vani nimalo ne pridonose pomacima i
promjenama spram povijesne znanosti. Apriorna nesklonost državnih
institucija s obje strane, kao i relativna nerazvijenost te ideologizi-
ranost povijesne znanosti to još i otežavaju.
U Hrvatskoj je, kao i u Srbiji profesija povjesničara nerazvijena i ne-
ugledna. Izmjena takva stanja je u otvaranju novih rasprava (prim-
jerice o naciji i nacionalizmu te idejama i ideologiji jugoslavenstva, kao
i o pitanju odnosa prema demokraciji, državnom pravu i par-
lamentarizmu te fašizmu, liberalizmu i komunizmu) i ponovno uspos-
tavljenih tema (primjerice o iskustvima i traumama Prvoga i Drugoga
svjetskog rata, Bosni i Hercegovini te značenju i utjecaju islama,
ustašama i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj te drugoj/socijalističkoj Jugo-
slaviji), ali i podtema (primjerice o povijesti nacionalnih i vjerskih
manjina te o povijesti žena).
Preostaje nam, dakle, vratiti dignitet povijesnoj struci. To prije svega
znači otvoriti mogućnosti za istraživanja i interpretacije, a ne dociranja
ex cathedra, te, posebno, za ozbiljnu argumentaciju. Profesionalnost
se i intelektualnost te pouzdanost i otvorenost povijesne struke više ne
smiju kompromitirati.
Summary
Despite the despair and wounds generated by the war (1991-1995),
there is also room for hope and possible co-operation of the historians
from the Republic of Croatia and the Federal Republic of Yugoslavia.
In doing so, previously privileged and protected ideas and issues need
to be given up, and historiography must be de-politicized. But,
discriminating and segregating policies on the inside, and an iso-
lationist, xenophobic and hate policy on the outside in no way
contribute to the changes in historical science. A priori unfavourable
state institutions on both sides, as well as a relatively undeveloped and

ideologized historical science make it even more difficult.
In Croatia, as well as in Serbia, the profession of historians is neither
developed nor respected. This can change if new discussions are
opened (for example, on the nation and nationalism, on the ideas and
ideology of Yugoslavism, as well as on the issue of the attitude to-
wards democracy, state law and parliamentarism, fascism, liberalism
and communism) and issues that have become topical again (for
example, on the experiences and traumas from the First and Second
World War, Bosnia and Herzegovina, and the significance and influ-
ence of the Islam, the Ustasha and the Independent State of Croatia,
and the socialist Yugoslavia), as well as sub-topics (e.g. on the history
of ethnic and religious minorities and the history of women).
So, we only need to restore dignity to the historians' profession. Before
all, it means opening possibilities for research and interpretations, and
especially serious argumentation, instead of ex cathedra lecturing. Pro-
fessionalism and intellectualism, as well as reliability and openness of
the historians' profession must not be compromised any more.
Zusammenfassung
Trotz der, durch den Krieg (1991-1995) verursachten Verzweifelung
und den Wunden, gibt es immer noch Raum für Hoffnung und die
Möglichkeit für die Zusammenarbeit zwischen Geschichtsforschern/
Historikern der Republik Kroatien und Bundesrepublik Jugoslawien.
Dabei müssen die bisher begünstigten und beschirmten Ideen und
Themen aufgegeben, und die Geschichtsschreibung entpolitisiert
werden. Die Politik der Segregation und Diskriminierung nach innen,
der Fremdenfeindlichkeit, des Isolationismus and des Hasses nach
außen, tragen der Umwandlung und Entwicklung der Geschicht-
swissenschaft jedoch kaum bei. Eine grundsätzliche Abgeneigtheit der
staatlichen Einrichtungen auf beiden Seiten, sowie die relative
Zurückgebliebenheit und Ideologisierung der Geschichtswissenschaft
erschweren dies nur noch.
Sowohl in Kroatien als auch in Serben, ist der Beruf des Geschichts-
forschers weder entwickelt noch angesehen. Dies kann geändert
werden durch das Eröffnen neuer Diskussionen (z.B. über die Nation
Andrea Feldman 101
und den Nationalismus, sowie die Ideen und Ideologien des Jugos-
lawentums und die Fragen über das Verhältnis zur Demokratie, dem
Staatsrecht und Parlamentarismus, sowie dem Liberalismus, Kommu-
nismus und Faschismus), wieder aktueller Themen (z.B. über die
Erfahrungen und seelischen Wunden aus dem Ersten und Zweiten
Weltkrieg, über Bosnien und die Herzegowina und die Bedeutung und
Einfluss des Islams, über die Ustascha und den Unabhängigen Staat
Koroatien/USK in Jugoslawien), aber auch Unterthemen (z.B. über die
Geschichte nationaler und religiöser Minderheiten, und über die
Geschichte der Frauen).
Uns bleibt nur noch, dem Geschichtsfach seine Würde wiederzugeben.
Das bedeutet, vor allem, Möglichkeiten zu eröffnen für die Erfor-
schung der Geschichte und deren Interpretierung, und, insbesondere,
für ernsthafte Argumentierungen, anstatt ex cathedra zu lehren. Der
Professionalismus, der Intellektualismus, sowie die Glaubwürdigkeit
und Offenheit des Geschichtsfaches dürfen nicht mehr kompromittiert
werden.
Mile Bjelajac
.....................................................................
Je li moguća emancipacija
znanosti od politike
kada je riječ o povijesti Jugoslavije?
Kulminacija jugoslavenske krize 1991. i potom destrukcija
države koja je trajala više od 70 godina pokrenule su u
svijetu veliki interes za Jugoslaviju, tu do tada mirnu i
stabilnu zemlju koja je uspješno razdvajala dva suprot-
stavljena politička i vojna bloka. Nenadanu konjukturu pra-
tila je velika produkcija raznovrsnih povijesnih, socioloških
ili dnevnoanalitičkih tekstova (više od 2000 naslova
pobrojao je jedan njemački institut i prezentirao ih na CD-
u), koji su se oslanjali na dotadašnju dosta skromnu pro-
dukciju koja, usto, nije pokrivala sve teme jednako. S druge
strane, tek što se povijesna znanost u Socijalističkoj Fede-
rativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ) počela otimati namet-
nutim klišejima i osvajati nova polja istraživanja na
suvremenijima metodološkim premisama, okolnosti su se
preko noći isponova promijenile. Naime, stvaranjem novih
država – država sljednica i/ili nasljednih država – ponovno
se otvorio proces u kojemu je povijest morala pružiti jedan
od izvora legitimiteta novima političko-nacionalnim snaga-
ma. Takvo je ozračje pogodovalo rušenju jedne vrste mi-
tova, uz istodobno prihvaćanje nekih ranije potiskivanih, ili
kreiranju novih mitova kao refleksiji na okončanu krizu i
dovršeni građanski rat.
Ranija iskušenja jugoslavenske historiografije, da parafrazi-
ram jedan naslov nastao potkraj 80-ih godina 20. sto-
ljeća, 1 nasljeđuju iskušenja historiografije u zemljama sljed-
nicama (nasljednim državama). Međusobna komunikacija ili
1
Đorđe Stanković, Iskušenja jugoslovenske istoriografije, Beograd, 1998.
godine.
106 Emancipacija znanosti od politike
znanstvena informiranost o tome gdje su drugi, što se piše,

više su bile, kao posljedica prekinutih veza, sporadične.
Dakle, ranijima stručnim ili ideologijskim iskušenjima pri-
družilo se novo iskušenje i te kako važno kada je u pitanju
pisanje o povijesti bivše zajedničke države. U međuvre-
menu su stasale i nove generacije istraživača te objavljena
mnoga nezaobilazna djela, utemeljena na skrupuloznim is-
traživanjima primarnih izvora, a metodološki i stručno veri-
ficirana na susretima s kolegama u svijetu. Prekinute komu-
nikacije oslobodile su mnoge autore obzira da ne povrijede
osjećaje druge sredine i da ne izazovu političku osudu, a uz
lagodno prepuštanje lokalnima poželjnim trendovima u ko-
jima je moguće o drugome izreći svaku vrstu suda ili nepro-
vjerenih činjenica. Dakle, nema okruglih stolova na kojima
se znanstvenost izlaže iskušenjima stručnog suda, dok su
sporadični kritički prikazi u časopisima drugih sredina da-
leko od očiju vlastite sredine.
Međutim, htjeli mi to ili ne, ovaj će svijet, svijet znans-
tvenih krugova i suvremenih komunikacijskih tokova, na-
metnuti da se s prostora bivšega SFRJ naposljetku prihvati
samo kvaliteta uklopiva u modernu povijest Srednje i Jugo-
istočne Europe. Koliko će biti održivi neki današnji trendovi
ne može se s točnošću prognozirati, ali vremena kritičkih
preispitivanja uvijek su dolazila i nijedna im pojava ili bilo
koji proces nisu izmakli.
A kada su udžbenici u pitanju, koje prije svega profilira
država, dugo će njihov sadržaj biti određen potrebom da
budu činitelj stvaranja novoga kolektivnog identiteta i da-
vanja legitimiteta novima povijesnim snagama.
Mile Bjelajac 107
1. Ima li povijest Kraljevine Jugoslavije/SFRJ šansu?

Ima ako iziđe iz začaranog govora politike i reduciranja
jednoga bogatstva življenja (totaliteta) samo na sferu te
iste politike i ako se opredijeli za istraživanja mjerljivih
parametara, primjerice modernizacijskih procesa u različitim
sferama života, činitelja koji su ih poticali ili ograničavali,
uspoređivanjem takvih procesa ili dostignute razine razvoja
sa bližim i širim okruženjem te razumijevanjem vremena
umjesto projektiranja suvremenosti u prošlost.
2. Gdje se stalo potkraj 90-ih godina 20. stoljeća?

Vrijeme koje za nama nije bilo bez sporova u pristupu i
pisanju povijesti Jugoslavije. O knjigama iz novije povijesti
raspravljali su povjesničari te filozofi, politolozi, pravnici i
sociolozi. Rasprave organiziraju izdavači, redakcije časo-
pisa, ali i partijski forumi, najčešće kroz formu djelovanja
centara za idejno-teorijski rad Centralnog komiteta (CK)
Saveza komunista Jugoslavije (SKJ), republičkih CK ili po-
krajinskih i gradskih komiteta Saveza komunista. Pritom se
više od konkretnih sadržaja često mjere političke posljedice
u odnosu na političku (partijsku) dogmu.
Ilustrativan je primjer stanja duhova i iskušenja struke bilo
savjetovanje u Zagrebu (7. i 8. listopada 1983. godine) pod
naslovom Historiografija, memoarsko-publicistička i feljto-
nistička produkcija u svjetlu aktualnih idejnih kontroverzi u
organizaciji CK Saveza komunista Hrvatske.
Stipe Šuvar, [hrvatski sociolog i političar], ličnost koja se
tada najviše eksponirala u javnosti kao pokretač projekta...
ukazao je na “tendencije revizije spoznaja, analiza i ocjena
nekih ključnih zbivanja, kretanja i pokreta naše novije po-
vijesti... Najizrazitije i ujedno najopasnije revizije odnose se

na sljedeće”:
- karakter stvaranja jugoslavenske buržoaske države, njeno
društveno biće i ulogu društvenih klasa i slojeva te socijalnih i
političkih pokreta... [tijekom njena] postojanja;
okolnosti i uzroke propasti stare Jugoslavije..., [uz uloge i
ponašanja] Komunističke partije... i... snaga vladajućeg poretka i
buržoaskih političkih partija i pokreta;
tzv. lijeva skretanja... [te] otkrića tamnih mrlja i prljavština
narodnooslobodilačke borbe [NOB], avnojevske odluke i velike
bitke Narodnooslobodilačke vojske. 2
Upozorio je pritom da treba imati na umu i veoma štetne
posljedice “svih tih sumnjivih rovarenja po historiji i protiv
njezine istine u sferi međunacionalnih odnosa te bratstva i
jedinstva”. Iako će reći da “nema vječnih i nepromjenjivih
istina”, on će ipak i dodati da pod “opasnim iskrivljava-
njima historijskih istina” misli na one koje su naveli Josip
Broz Tito na 5. kongresu Komunističke partije Jugoslavije,
Vladimir Bakarić na 2. kongresu Komunističke partije Hr-
vatske (1948.), Edvard Kardelj u svojim Sećanjima [Sjeća-
njima], itd. 3
Na ovo razdoblje, moguće prelomno u jugoslavenskoj his-
toriografiji, podsjetio je nedavno i profesor s Yale univerzi-
teta Ivo Banac te točno zaključio da su, primjerice, teme i
radovi beogradskih profesora izazvali pozornost partijskih
dežurnih čuvara (LCY watch-dogs) u drugim sredinama,
2
Prema: Historija i suvremenost. Idejne kontroverze, zbornik radova,
Ljubljana - Zagreb, 1984., 13-14.
3
Prema: isto, 15.
Mile Bjelajac 109
posebno u Zagrebu, koji su i sazvali navedeni skup 1983.

godine. 4
Rasprava je, ne ulazeći u detalje, u javnost iznijela dilemu
je li uopće moguće ili dopušteno istraživati nešto o čemu je
sve rečeno. A polemike su se nastavile poslije pojava knjiga
Dušana Bilandžića, [hrvatskog povjesničara], i Janka Pleter-
skog, [slovenskog povjesničara], te zbornika građe o Jugo-
slaviji povjesničara Branka Petranovića i Momčila Zečevića
[iz Srbije], pri čemu je svoju dilemu tada, primjerice,
formulirao B. Petranović...:
Deli [dijeli] nas, [među ostalim], velika razlika u načinima prikaza i
razmišljanja: dok Bilandžića, [primjerice], muči kompleks straha
od revizije najnovije istorije [povijesti], mene zabrinjava dog-
matski otpor objektivnim istraživanjima istorijskog [povijesnog]
fenomena. Deo neistoričara [dio nepovjesničara], naročito vezan
za nekadašnje najopštije [posve opće] teze nastale u zahuktalosti
borbe klasno nepomirljivih snaga, brka dnevnu političku ocenu
[ocjenu] sa objektivnom analizom istorijske nauke [povijesne
znanosti]... 5
Mnogo je, usto, rasprava slijedilo, išlo se iz centra u centar
ili iz ljetovališta u ljetovalište.
Rezime iskušenja kroz koje je prolazila jugoslavenska histo-
riografija na temu Jugoslavije sabrali su, pak, u dva toma
naši kolege Ljubodrag Dimić i Đ. Stanković. 6 Taj teorijski
4
The Dissolution of Yugoslav Historiography [Raspad jugoslavenske histo-
riografije], u: Beyond Yugoslavia. Politics, Economics and Culture in Shat-
tered Community [Izvan Jugoslavije. Politika, gospodarstvo i kultura u
uništenom društvu], [urednici] S. P. Ramet - Lj. Adamović, eds., Westview
Press, 1995, 39-65.
5
Istoriografske [historiografske] kontroverze, Beograd, 1998., 264.
6
Istoriografija [historiografija] pod nadzorom. Prilozi istoriji istoriografije
[povijesti historiografije], 1-2, Beograd, 1996. godine.
rad, praćen analitičkim pregledom i zbornikom teorijskih

radova iz vremena Kraljevine Jugoslavije /SFRJ, čitateljima
otkriva dileme države i partije oko dirigiranog jedinstva u
školskim programima iz nastave povijesti, tj. zajedničkih
osnova (još 1956.) i njihovu nespremnost da politički
presijecaju moguća udaljavanja. 7
Je li to bilo dobro ili ne za državu koje sada nema postalo je
akademsko pitanje. Međutim, nekakav je ideološki obrazac
postojao u svim sredinama, a političari su moguće točno
uočavali da je dovođenje u pitanje jednoga neformalno
izgrađenog konsenzusa rušenje stupova na kojima se osla-
nja pažljivo građena ravnoteža moći u državi i monopol
jedne partije.
Njemački se filozof Jürgen Habermas pitao je li moguće u
složenim društvima (poput multietničkih, multikonfesional-
nih, klasno izdiferenciranih društava) razviti zajednički iden-
titet koji bi bio sposoban integrirati svu njihovu razno-
likost? Polazeći od tog pitanja, dopunjujući to i određenjem
da zajednički identitet uz ostalo počiva na zajedničkim
vrijednostima (što nadilazi značenje nametnutoga općeg
interesa), [njemački povjesničar] Wolfgang Höpken je miš-
ljenja da [socijalističko] jugoslavensko društvo, kompleksno
kakvo je bilo, može upravo poslužiti kao snažan primjer za
negativni odgovor. Ako je za stvaranje zajedničkog iden-
titeta potrebna nekakva umješnost, druga/socijalistička je
Jugoslavije zasigurno nije razvila. 8
7
Usp. isto, 346: Stenografske beleške [bilješke] sa sastanka Ideološke
komisije CK SKJ 8.-9. maja [svibnja] 1956. godine.
8
Usp. W. Höpken, History Education and Yugoslav (Dis-)integration
[Povijesno obrazovanje i (ras)pad Jugoslavije], u: isti: ed. (urednik), Oil on
Fire? Texbooks, Ethnic Stereotypes and Violence in South-Eastern Europe
Mile Bjelajac 111
Stvarana poslije oslobodilačkog, ali i bratoubilačkoga rata

(1918.) i obnavljana poslije još jednoga oslobodilačkog, ali
i jezivoga građanskog rata (1945.) ujedinjavala je bivše
protivnike i pobijeđene. Da bi funkcionirala kao zemlja po-
mirenja veoma brzo je vladajuća ideologija nametnula
selektivnu sliku prošlosti, stvarajući tabue od nepoželjnih
razdavajajućih tema i forsirajući pozitivne primjere koji bi
se mogli svrstati u kategoriju pozitivnoga zajedničkog
iskustva. Opća klima utjecala je na znanost kroz oblike
autocenzure i poželjne angažiranosti ili putem biranja ma-
nje osjetljivih tema. Vremena za zrelu znanost kao da je
bilo malo.
3. Kakvi su izgledi da se racionalno odnosimo prema vremenu

koje je prošlo?
Neki će reći da su izgledi za sada mali, ali izgledni. Znanost,
naime, sama po sebi može ponuditi mnoga točna saznanja
te provjeriti ranije postavke i tvrdnje. Izgledi za razdoblje
do 1965. sve su izgledniji. No, za posljednje decenije tra-
janja SFRJ arhivski će fondovi još dugo biti zatvoreni. Ipak,
ukrštanjem već postojećih izvora, mogu se nadići mnoga
opća mjesta koja su nastala u dijelu nove produkcije...
Nastaju, međutim, nova opća mjesta, primjerice u knjizi
(koju smo dobili u pripremi za sudjelovanje na skupu) zag-
rebačkog profesora Hrvoja Matkovića o hrvatskom pogledu
na povijest Jugoslavije, 9 u kojoj su, na jednome mjestu,
dotaknuti gotovo svi momenti političke (nešto manje one
[Ulje na vatru? Udžbenici, etnički stereotipi i nasilje u Jugoistočnoj

Europi], Hannover, 1996, 99.
9
Povijest Jugoslavije (1918.-1991.). Hrvatski pogled, Zagreb, 1998.
druge) povijesti, uz kraću rekapitulaciju geneze jugo-

slavenske ideje koja je prethodila stvaranju države...
Dakle, sve ukazuje da je riječ o predlošku ili dobrom po-
vodu za razgovor. Čitatelja najviše zanima što je tu novo.
Možda, ako se izuzme najnovije vrijeme, to je ipak nekakva
sloboda izražavanja uvjerenja. U vrijeme dok nam je autor
predavao povijest naroda Jugoslavije nismo bili u prigodi
čuti kako je za Hrvatsku:
Jugoslavija bila negacija nacionalne neravnopravnosti, ne samo u
međuratnom razdoblju, nego i u vrijeme komunističkog režima,
kada je ravnopravnost bila proklamirana i u temeljnome držav-
nom dokumentu – ustavu – i kada se neprestano isticala u javnim
nastupima.
Za nas je, na određeni način, novo i što je nekadašnja
analiza položaja naroda-nacije sada zamijenjena utvrđenim
i neprekinutim trajanjem Hrvatske kao entiteta. Čitatelj
našega profila se usputno pita na koji prostor se to odnosi
u pojedinom razdoblju trajanja Jugoslavije.
Iz korpusa, pak, političkog govora koji je kritički pratio
trajanje Jugoslavije, da se poslužimo autorovim sveobuh-
vatnim izrazom hrvatski pogled, ništa od tradicionalnoga ne
manjka.
Pa, ipak, neka nam bude dopušteno zapitati se kako je,
prema autorovim tezama, tek sa stvaranjem Jugoslavije
došlo do susretanja naroda (“koji su stoljećima bili odvo-
jeni”) te do dodira različitih kulturnih i civilizacijskih kru-
gova, takoreći do sudara, što nije moglo ostati bez
posljedica. 10
10
Isto, 420-421.
Mile Bjelajac 113
Ako zadržimo razinu povijesne znanosti, ostavljajući etno-

logiju i geografiju po strani, možemo se složiti da su se sre-
le različite državne i pravne tradicije, pa - ako hoćete – da
su se sreli i različiti politički mentaliteti u sklopu istih, po-
navljam – istih, a ne samo različitih naroda i manjina. Isto
je bilo i s razinom ekonomskog, kulturnog i svakoga dru-
gog civilizacijskog elementa. I sami pojedini narodi nisu bili
dovršili svoje nacionalne integracije ili uopće konstiruiranje
u nacije (narode).
Zajednički život različitih naroda ili etničkih zajednica na
mnogim prostorima prije stvaranja Jugoslavije, sa svim svo-
jim, posebno negativnima iskustvima, ulazi kao njihova
prtljaga, naslijeđe i u novu državu, nekad čak i u obliku
osobnih animoziteta starih političkih rivala. Ta država im je
dodala ponešto novo ili učvrstila staro. U čemu se izražava
(i mjeri) njen doprinos, pozitivni i negativni, stvar je i struke
kojoj pripadamo...
4. Treba li o najnovijem vremenu povjesničar pisati uz dužne

ograde?
Odgovor je svakako potvrdan. Dovoljno je uzeti u obzir
vlastito iskustvo rada s izvorima prvoga reda, pošto su nam
prethodno, desetljećima, isključivo dostupni izvori bili bijele
knjige, sjećanja i tisak.
Stoga, promatrajući sa ovog stajališta, neke od posljednjih
stranica spomenute Matkovićeve knjige mogle bi biti i po-
nešto kvalitetnije dopunjene danas već dostupnim izvorima
kako na Zapadu, tako i drugdje, primjerice memoarskim
bilješkama Warena Zimmermana, posljednjeg veleposlanika
Sjedinjenih Američkog Država u SFRJ:
Postojao je jedan jedinstveni jugoslovenski [jugoslavenski] aspekt

u ratu u Sloveniji i... Hrvatskoj. Nije bilo tačno [točno] govoriti o
invaziji Jugoslovenske [Jugoslavenske] narodne armije [JNA] jer je
JNA bila u sopstvenoj [vlastitoj] zemlji... [Novi] nenormalni aspekt
uloge JNA (na... [čije] vojnike se [u Sloveniji i Hrvatskoj] gledalo
kao na okupatore), jednoga dana branilac [branitelj], drugoga...
okupator, imao je stravično psihološko dejstvo [stravičan psiho-
loški učinak] na običan svet [svijet] koji se našao između dve
[dvije] strane. Ljudi u etnički mešovitim [miješanim] brakovima,
oni koji su osjećali snažnu privrženost Jugoslaviji, iznenada su
ostali bez svoje zemlje...
Janšin rat je definitivno udaljio Sloveniju od Jugoslavije..., [uz]
najbriljantniji public relations udar u istoriji [povijesti] Jugosla-
vije..., [pri čemu je] najekstremnija frakcija u koaliciji, koja je
dobila samo 54 odsto [posto] glasova, razradila... strategiju za
sticanje nezavisnosti [stjecanja neovisnosti]..., [pri čemu su]
Slovenci znali da će njihov odlazak dovesti do eksplozije nasilja u
ostatku Jugoslavije...
Krajem avgusta [potkraj kolovoza Franjo] Tuđman me je obaves-
tio [obavijestio] o planovima da pokrene ratnu opciju [pokretanja
ratne opcije]... sa svojom početničkom vojskom..., [očekujući
američku vojnu pomoć, iako] sam mu [rekao] da nikakve vojne
kalkulacije ne zasniva... [na tome]. Pokušao sam [i] da promenim
prilaz [promijeniti pristup]: “Zašto ne pokušate da okončate
[okončati] otpor Srba time što ćete im ponuditi autonomiju u
okviru Hrvatske, [koju] oni... u suštini ionako imaju pod zaštitom
JNA? [To] bi moglo da pomogne [pripomoći] da se pojavi onaj
elemenat [element] povjerenja koji nedostaje, a bio bi dobro
primljen na Zapadu”. Tuđman nije pokazao interes za ovu ideju.
Niti je želeo da razgovara [želio razgovarati] o predlogu [prijed-
logu] koji su njegovi sopstveni [vlastiti] ministri nudili naokolo – o
asocijaciji jugoslovenskih [jugoslavenskih] država. 11
11
Poreklo [porijeklo] jedne katastrofe. Jugoslavija i njeni rušitelji, Beograd,
1996., 120 i 126-127.
Mile Bjelajac 115
Povjesničar, pa i onaj koji pretendira da kaže nešto iz po-

vijesti Jugoslavije ponovno je pred izborom: hoće li njegov
rad biti samo slika vremena u kojemu je nastao ili čvrsti
kamen na koji će se nadograđivati doprinos budućih gene-
racija?
Rezime
Jugoslovenska kriza pobudila je interes za analitičke i istorijske radove.
Uskoro je nastala velika produkcija (2000 radova), pretežno napisana
na osnovu starije strane i jugoslovenske produkcije, tačnije rečeno na
osnovu 10 do 20 standardnih radova koje koriste svi analitičari. Radi se
o radovima koji su već u vreme nastanka delom bili prevaziđeni novim
naučnim postignućima, upravo u segmentu osetljivih nacionalnih od-
nosa. Pisanje se i danas nastavlja, ponekad nažalost u tonu političke
propagande. Motiv za takav način pisanja lako je identifikovati. S dru-
ge je strane dobar izazov odgovoriti na to postignućima prave nauke .
Mora se, međutim, još računati s dva različita pravca u razmišljanju,
koja su odražavala stavove 80-ih i 90-ih godina XX veka (iz vremena
Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije). S jedne strane reč je
o metodološki opravdanom pokušaju da se politički govor prosmatra
samo kao jednu od činjenica prošlog vremena, a s druge strane radi se
o pokušaju da se političkom govoru, tačnije rečeno govoru samo jed-
nog protagoniste istorije slepo veruje kao istini o prošlosti. Ovu ocenu
potvrđuje i uvid u neke najnovije publikacije, koje tvrde da su opisale
potpunu istoriju.
Sažetak
Jugoslavenska je kriza potaknula zanimanje za analitičke i povijesne
radove. Uskoro je nastala brojna produkcija (2000 radova), napisana
prije svega na temelju starije inozemne i jugoslavenske produkcije,
točnije na temelju 10 do 20 standardnih radova koje rabe svi ana-
litičari. Riječ je o radovima, koji su već u vrijeme nastanka dijelom bili
nadmašeni novima znanstvenim postignućima, i to baš u segmentu
osjetljivih nacionalnih odnosa. Pisanje se i danas nastavlja, ponekad na
žalost i sa ciljem političke propagande. Motiv za takav način pisanja
lako je identificirati. S druge je strane dobar izazov odgovoriti na to

postignućima prave znanosti. Mora se, međutim, još računati s dva
različita pravca u razmišljanju, koja su odražavala stavove 80-ih i 90-ih
godina 20. stoljeća (iz vremena Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije). S jedne je strane riječ o metodologijski opravdanom
pokušaju da se politički govor promatra samo kao jednu od činjenica
prošlog vremena, a s druge strane o pokušaju da se političkom govoru,
točnije rečeno govoru samo jednoga protagonista povijesti slijepo
vjeruje kao istini o prošlosti. Ovu ocjenu potvrđuje i uvid u poneke
najnovije publikacije, koje tvrde da su opisale potpunu povijest.
Summary
The crisis in Yugoslavia brought about an interest in analyses and
papers on history. The mass production (2000 papers), which followed
soon, was mainly based on the older foreign and Yugoslav production,
more precisely, on ten to twenty standard papers, which all analysts
use. These are the papers, which were already then somewhat out-
stripped by new scientific achievements, exactly in the segment of the
sensitive national relations. Such writing still goes on today, some-
times, unfortunately, in the tone of political propaganda. A motive for
such a way of writing can be easily identified. On the other hand, it is
a great challenge to respond to it by the achievements of genuine
science. One still has to consider the two opposing ways of thinking,
which reflected the viewpoints from the 80s and 90s (the time of the
SFR of Yugoslavia). On the one hand, a methodologically justified
attempt to view the political speech only as a fact from the past, and
on the other, an attempt to grant the political speech, more precisely,
the words of only one historical protagonist unimpeachable legitimacy
of the truth about the past. This assessment is confirmed by the insight
into some most recent publications, which claim to have described the
complete history.
Zusammenfassung
Die jugoslawische Krise regte das Interesse an analytischen und ges-
chichtlichen Arbeiten an. Die bald entstandene große Produktion
(2000 Aufsätze) wurde vorwiegend aufgrund älterer ausländischen
Mile Bjelajac 117
und jugoslawischen Produktion geschrieben, genauer gesagt, aufgrund

zehn bis zwanzig Standardaufsätze, die von allen Analytikern benutzt
werden. Es handelt sich um Werke, die schon damals durch neue
wissenschaftliche Leistungen gerade im Segment empfindlicher natio-
nalen Verhältnissen einigermaßen überholt waren. Das Schreiben geht
auch heutzutage weiter, manchmal leider im Ton politischer Propa-
ganda. Das Motiv zu einer solchen Schreibweise kann leicht iden-
tifiziert werden. Andererseits, das ist eine gute Herausforderung, mit
Leistungen der echten Wissenschaft zu antworten. Man muss immer
noch mit zwei Auseinandersetzungsarten rechnen, welche Gesinnun-
gen der 80er und 90er Jahren (die Zeit der SFR Jugoslawiens),
widerspiegelten. Einerseits, der methodologisch rechtfertigte Versuch,
politische Rede nur als eine Tatsache der vergangenen Zeit zu bet-
rachten, und andererseits, der Versuch, der politischen Rede, genauer
gesagt, der Rede nur eines geschichtlichen Akteurs, als Wahrheit über
Vergangenheit unantastbares Vertrauen zu schenken. Diese Beurtei-
lung wird auch durch Einsicht in einige neuesten Veröffentlichungen
bestätigt, die den Anspruch erheben, eine vollkommene Geschichte
der Kroaten in Serbien dargestellt zu haben.
Ivo Goldstein
.....................................................................
Pomirenje u historiografiji
– pretpostavka ili posljedica
političkog pomirenja?
Što mi kao historičari možemo napraviti? Valja se zapitati
što smo napravili dobro ili loše i što smo mogli napraviti
(jer, moguće, nismo napravili ništa)? No, to ne bi trebalo
biti središnje pitanje. Stoga se neću baviti prošlošću, a još
manje ću po njoj prekapati, ali ponešto ipak valja reći kako
bi nam bilo jasno što treba i što je moguće učiniti u bližoj
budućnosti.
Tema nije samo povijesna, odnosno historiografska, nego
očevidno i politička. Ona bi to bila u svakom slučaju, a
pogotovu u našem slučaju – [hrvatsko-srbijanskom i] hr-
vatsko-srpskom – u kojemu je politika postala povijest, a
povijest politika.
Vrijeme je da stvari postavimo na pravo mjesto, da go-
vorimo otvoreno. Kada sam sudjelovao u studenome 1993.
na prvome skupu Srbi i Hrvati, u Mimari u Zagrebu, onda je
neki dogovor, više ili manje prešutan, barem među nekima
od sudionika s hrvatske strane, bio da se ne postavljaju
pitanja granica i odgovornosti za rat 1991.-1995. godine.
Danas je prvo pitanje gotovo izlišno, no pitanje odgovor-
nosti za rat ostaje (i nakon niza prošlih godina od, prim-
jerice, pada Vukovara, kojega smo ja i mnogi drugi u
Hrvatskoj doživjeli kao vrhunac hrvatsko-srpskoga [i hrvat-
sko-srbijanskoga] rata).
Ipak, mnogi su kontakti uspostavljeni. Jedni pri tome zao-
bilaze probleme i okreću glavu od njih, a drugi ne žele
dijalog jer su sudionici zločina. Nade i želje trećih da život
miri ljude mogu, pak, biti utemeljene i na najboljim nam-
jerama ili pragmatičnosti, ali ne otklanjaju i ne mogu riješiti
probleme.
122 Pomirenje u historiografiji
Pomirenje je intelektualni proces, kojemu gospodarski i

drugi kontakti mogu pripomoći, ali ipak ga moraju osmisliti
intelektualci u posve slobodnoj diskusiji. Ako oni (u našem
slučaju, mi, historičari) to ne učine, onda će nam se, na
žalost, gomila neraščišćenih problema vraćati na naplatu s
kamatama. To vrijedi za opću političku situaciju, ali i za po-
vijest i historijsku znanost. No, intelektualno je, pa i histo-
riografsko pomirenje Hrvata i Srba [te Srbijanaca] tek u
začecima. Pokušaji su pomirenja malobrojni, a ljudi koji se
za njega izravno ili neizravno zalažu su neutjecajni. Usto,
njihov glas i njihovu intelektualnu snagu nadglasavaju oni
kojima pomirenje ne ide u prilog.
No, mi ne možemo i ne želimo živjeti s kolektivnom kriv-
njom. Pred drugom stranom i pred vlastitom savješću ne
želimo biti optuživani za nešto što nismo počinili, štoviše za
zlodjela na koja smo ukazivali i osuđivali ih. Najvažnije je
osuditi ih, jer mirenje ili pomirenje sa zločinom u ime
vlastite nacije najgori je tumor u društvenom tkivu. U pro-
micanju toga moramo, na neki način, biti misaoni elitisti.
Na razini, pak, historijske znanosti dogodila se manipula-
cija, koja se pretočila u politiku, dogodilo se veliko povijes-
no izvrtanje, stvorene su polukonstruirane, poluizmišljene
priče koje su veoma dobro nalegle na neke kulturne ob-
rasce koji žive u narodu. Te su priče izrazile duboke, opće-
prihvaćene osjećaje, uglavnom predrasude, neutemeljena
uvjerenja i vjerovanja, koja su, prema definiciji, suprotstav-
ljena znanosti. Sve se to svodi na veoma jednostavne
mitologeme, gotovo slogane: riječ je o kultovima vječne
povijesne žrtve i vječne povijesne tragedije. A stvaranje
neprijatelja ide postupno. Prvo se stvara uvjerenje da sam
ja dobar, pošten. Dakle, ja, odnosno mi smo u pravu, oni
su u krivu. Mi smo se samo branili, oni su nas uvijek ugro-
Ivo Goldstein 123
žavali i napadali. Nikada se s njima nije moglo. Naše su

težnje prema uspostavi nacionalne države posve legitimne i
opravdane, a takav sveti cilj opravdava uporabu bilo kojega
sredstva.
Svi su ti jednostavni zaključci argumentirani primjerima iz
povijesti. U takvom gradiranju saznanja o povijesti, u zi-
danju premisa, zadnja je stepenica da je onaj drugi opasan,
jer ugrožava sve svete ciljeve mog naroda, štoviše njegovu
egzistenciju. Logično, iz toga proizlazi i dopuštenje za
zločin.
Gdje se, u tom sklopu, nalazi historijska znanost u Hrvat-
skoj i Srbiji te čime su opterećena znanja o povijesti u tim
sredinama?
1. Srpski/srbijanski napad
Ranih je 80-ih godina 20. stoljeća krenula svestrana nacio-
nalna ofenziva iz Beograda: srbijanski je nacionalni pokret
smatrao da su položaj Socijalističke Republike Srbije, kao i
Srba u Jugoslaviji krajnje nezadovoljavajući, a jedan od
glavnih argumenata toj tezi morala je biti isponova na-
pisana povijest, drugačija od vladajuće dogme. Riječ je,
međutim, o velikoj mistifikaciji, kultu žrtvovanja i opsjed-
nutosti prošlošću, koji su se temeljili na općoj koncepciji
koju je, još kasnih 60-ih godina istog stoljeća, počeo
postavljati i dalje izgrađivati Dobrica Ćosić:
Srpski narod u današnjem svetu [svijetu], valjda, znan najviše po
velikim žrtvama i patnjama za slobodu, koja tvori idejnu bit
srpske kolektivne duhovnosti i morala... Malo je evropskih naroda
koje toliko muči istorija [historija], koliko muči srpski narod. 1
1
Stvarno i moguće, Ljubljana - Zagreb, 1998., 188 i 190.
To je konačno dovršio i svojim autoritetom osnažio Memo-

randum Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. go-
dine. Tih 80-ih godina javili su se, usto, i poneki etablirani
historičari, čiji su posao, potom, nastavili razni publicisti,
dokazujući, na temelju istrgnutih, predimenzioniranih, is-
krivljenih, pa i falsificiranih podataka, kako su Srbi pre-
vareni, zakinuti, ubijani, “uništavani i poslije genocida”, i,
konačno, vječiti pobjednici u ratu, a gubitnici u miru, a sve
u sklopu nebulozne teorije o zavjeri svih protiv Srba. Pritom
je formulirana i teza o genocidnosti Hrvata:
Sasvim sigurno da genezu genocidnih radnji nad Srbima u Hr-
vatskoj treba tražiti... u 16. i 17. veku [vijeku], kada su Srbi počeli
da naseljavaju [naseljavati] hrvatske zemlje,
no, za razdoblje od druge polovine 19. stoljeća, jedini ar-
gument tome je sljedeći:
Upravnik [upravitelj] imanja zagrebačke biskupije Ambroz Kuzmić
u izveštaju [izvještaju] od 13.11.1710. je napisao da bi bilo bolje
“Vlahe vsze poklazi nego ztaniti” (tj. nastanjivati) jer oni “na vek
szu skodu plemenitomu orszagu u szsszarovoi szvetosti nego
haszan”.
Iz toga se, naposljetku, zaključuje:
Tako, već na osvitu [u početku] 18. veka [vijeka], nailazimo na
podatak da su feudalni krugovi Hrvatske, iz razloga klasnog i
verskog [vjerskog] antagonizma, bili spremni na genocid protiv
srpskog pravoslavnog stanovništva. 2
Ovakav je zaključak pravi primjer uplitanja politike u proš-
lost: upravo je smiješno na temelju jednoga nevažnog i
zaboravljenog izvještaja efemerne osobe graditi tezu o
2
Vasilije Krestić, O genezi genocida nad Srbima u Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj (NDH), Književne novine, br. 716, Beograd, 15.9.1986. godine.
Ivo Goldstein 125
koljačkim namjerama čitavog naroda za puna dva stoljeća

njegove povijesti.
Takva je novokomponirana historija mogla biti osebujan i
zanimljiv kulturološki fenomen da se, pogotovo od dolaska
Slobodana Miloševića 1987. na vlast, nije počelo pokazivati
u kojoj su mjeri te znanstvene ocjene imale ratnohuškački
smisao. One su, naime, bile jedan od važnih čimbenika u
konačnoj pripremi osvajačkih ratova, u koje su Crna Gora i
Srbija, Jugoslavenska narodna armija (JNA) i dio Srba u
Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini (BiH) krenuli 1991.-1993.
godine. [Srbijanci i] Srbi su, u tom sklopu, u velikom dijelu
počeli izražavati osvetnički gnjev prema Albancima, a
potom i prema drugima, posebice Hrvatima i, naposljetku,
Muslimanima/Bošnjacima.
Takva je opsjednutost nacionalnim u povijesti dovedena do
apsurda, do historicističke histerije i potpunog ignoriranja
povijesnih činjenica. One, uostalom, onima koji izriču apo-
diktičke misli nisu ni potrebne. Uvijek i nikada riječi su kojih
se historičar, u načelu, valja kloniti, a one ulaze u svako-
dnevnu uporabu. Stoga, primjerice, Brana Crnčević u po-
četku 1991. godine, u sklopu dokazivanja vječne povijesne
krivnje Hrvata spram Srba, može tvrditi da su Srbi “narod
koji ne umije mrziti [ne ume da mrzi]”, a mediji tzv. Srpske
Republike Krajine, u siječnju 1993. godine, da su se “Srbi u
povijesti uvijek [istoriji uvek] samo branili”. Milan Paroški,
nadalje, u baranjskom selu Jagodnjak, u proljeće 1991.
tvrdi da na baranjskome i širem prostoru nesrpski arheolozi
više ne istražuju akropole, jer svugdje “nalaze samo srpske
grobove”, iz čega izvodi i konkretna prava, pozivajući
slušatelje da “ubiju kao psa [k’o kera] kod tarabe svakog
onog koji kaže da to nije srpska zemlja”. I Borislav Jović je
1991. izjavio da otpočeti rat zapravo i “nije rat, već

osveta”, vjerojatno za ustaške zločine.
Bazična i glavna odgovornost Srbije (pa i Crne Gore) za rat
u Hrvatskoj i BiH danas nije upitna na razini političke odgo-
vornosti, pa nikakva skrupulozna historiografska analiza
neće moći demantirati tu tvrdnju. No, inteligencija će i
historiografija Srbije morati objasniti prije svega 80-te
godine 20. stoljeća u kojima se rat pripremao, osobito
ulogu intelektualaca koji su pripremili rat. 3
2. Hrvatski odgovor i pozicija hrvatske historiografije

Kako je na tu višegodišnju kampanju odgovorila hrvatska
politika? Nitko od hrvatskih političara u to vrijeme nije bio
dovoljno sposoban niti hrabar suprotstaviti se takvoj agre-
sivnoj politici, pogotovo ne s oružjem napadača, a uz posve
istrošene parole o bratstvu i jedinstvu.
Kako se, pak, u toj situaciji snašla hrvatska historiografija?
Dovoljno je i u suvremenosti navesti riječi Miroslava Krleže,
koji je poodavno najkonciznije ocrtao tradicionalnu poziciju
hrvatske historiografije, istodobno napadajući one koji su iz
političkih razloga negirali samosvojnost hrvatske povijesti,
kao i one koji su je nekritički veličali:
Reakcionarna generalna linija naše “objektivne” nauke, koja se
rađala u drugoj polovini 19. stoljeća..., može se objasniti samo
društveno-strukturalno. Malograđansko društvo u nastajanju,
3
Doduše, dio je intelektualaca već trezveno i objektivno analizirao mnoge
ekonomske, društvene i političke probleme prijeratnoga i ratnog razdoblja
(usp., primjerice, povremene značajne tekstove u beogradskoj Republici,
Srpsku stranu rata, zbornik radova, priredio Nebojša Popov, Beograd,
1996., i sl.), što zaslužuje priznanje, no takvi su još malobrojni, a njihovi
tekstovi ne utječu na slično, također malobrojno čitateljstvo.
Ivo Goldstein 127
slabo samo po sebi, u okviru jednoga reakcionarnog carstva, kada

sanja o svojoj narodnoj “slobodi”, sanja o slobodi svojih tržišta u
budućnosti i prodire mislima na istok... Kod te romatične, malo-
građanske, reakcionarne “žetve”, kritička, bogumilska, šizma-
tička, protestantska, protupapinska naša prošlost predstavljala je
samo tehničku smetnju..., pak su je izbrisali u svojim glavama, a
potom i u knjigama... 4
Čitava naša malograđanska historija o idealističkoj konstanti
jednoga te istog hrvatstva, kao o vrhunaravnoj pojavi, jeste kri-
votvorina! Ili je pisana tako da su već naše princeze Tuga i Buga
bile organizirane u Društvu Hrvatica grofice Katarine Zrinske, a svi
Hrvati bili najmanje Leonide ili barem članovi Čiste stranke prava,
ili opet tako kao da su već glagoljaši bili Pribićevićevi samostalni
demokrati, a Hrvati na Duvanjskom polju orjunaši. 5
Krleža je, s jedne strane, dobro uočio probleme naše histo-
riografije. Uistinu, ona je u posljednjih 150 godina, otkako
je s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim zadobila mnoge od
atributa onodobne znanstvenosti, bila isuviše svojom ili,
mimo svoje volje, u službi politike. Da je tome tako po-
kazuje veoma banalan primjer: pitanje je li Tomislav bio
kralj ili ne, bilo je političko pitanje i prije 150 godina, a i
danas. Ipak, s druge strane, Krleža prije svega želi fasci-
nirati čitatelja vanjskim efektima, a manje uistinu analizirati
intelektualnu poziciju hrvatske historiografije. No, on je
lucidno opažao probleme o kojima se u našoj znanosti i do
današnjeg dana uglavnom šuti.
Etablirana se hrvatska historiografija, pak, nije žurila s pi-
sanjem nove povijesti. Činila je to uistinu polako, djelo-
mično otvarajući nove teme, a pod nesnosnim pritiskom
4
Prije trideset godina, Republika, g. II., br. 3, Zagreb, 1947., 770.
5
Nekoliko riječi o malograđanskom historicizmu uopće, u: Deset krvavih
godina, Zagreb, 1971., 114.
srpske, [točnije srbijanske], i jugoslavenske historiografije. 6

Općenito se držala digniteta struke, neposredno prije i
poslije demokratskih promjena, ništa ne mijenjajući. Stoga
su u radovima dvojice neprofesionalnih historičara – knji-
gama Hebrang Zvonka Ivankovića Vonte i Gubici stanov-
ništva Jugoslavije u Drugome svjetskom ratu Vladimira
Žerjavića – na znanstveni način obrađene neke od naj-
zanimljivijih tabu-tema.
Ipak, popriličan se broj ličnosti s hrvatske opozicijske scene
utrkivao u prevrednovanju hrvatske bliže i dalje povijesti.
Dobar je primjer tome istraživanje jame Jazovka u Žum-
berku, pri čemu se, bez ikakve mogućnosti provjere, u
jasenovačkoj maniri srpskih [i srbijanskih] kvazihistoričara,
tvrdilo da u njoj leže kosti 40.000 nevinih osoba koje su
pobili komunisti, da bi se danas procjena o broju tih žrtava
smanjila za približno stotinjak puta.
Među prevrednovateljima povijesti s vladajuće hrvatske
scene, prema političkoj se snazi i ugledu, ali i historio-
grafskom znanju te nekim širim pogledima na prošlost,
nedvojbeno istakao Franjo Tuđman. On je ubrzo u pre-
vrednovanju povijesti nadmašio sve ostale, pa je, stoga, u
sagledavanju tog problema i jedini vrijedan pozornosti.
Njegovom je izjavom, na 1. saboru Hrvatske demokratske
zajednice (HDZ) u početku 1990. godine, kako “Nezavisna
Država Hrvatska nije bila samo fašistička tvorevina nego i
izraz stoljetne težnje hrvatskog naroda za samostalnom
državom,” 7 otpočela žestoka rasprava o svojstvima NDH.
6
Usp., primjerice, Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, 1-3,
Zagreb, 1987.-1990. godine.
7
Večernji list, Zagreb, 25.2.1990. godine.
Ivo Goldstein 129
Pritom se, kako to često kod Tuđmana biva, organizacijska

praksa počela tumačiti kao ideologija, a pragmatička se
politika povezala s reinterpretacijama povijesti. Najgore je
u svemu što je ta izjava omogućila nekima drugima po-
kušaje potpune rehabilitacije NDH i ustaškog režima, iako
se Tuđman kasnije odricao od bilo kakve veze s fašizmom i
nacizmom, no bilo je prekasno. Uostalom, da je u svojim
demantijima i postupcima bio dosljedniji, štete koje je
ustašizacija Hrvatske izazvala bile bi kudikamo manje. A
učestala su pojavljivanja bivših ustaša u medijima, srušene
su stotine antifašističkih spomenika i spomen-ploča te su se
u mnogim prigodama orile ustaške pjesme.
Kako je, međutim, došlo do te NDH-nostalgije?
Prvo, 45 je godina javnosti nametana jedna veoma jed-
nostrana slika prošlosti, pa se, stoga, osjećala potreba za
svježim, drugačijim interpretacijama. Nije se uistinu više
mogla trpjeti ahistorijska legenda o junačkim partizanima
kao neporočnim borcima za pravdu i slobodu, a nesloboda,
u kojoj su se takvi legende i mitovi stvarali, nije pogo-
dovala zdravom rasuđivanju o prošlosti. Rehabilitacija je
ustaša stoga mogla biti uspješna, jer crno-bijela historija
uvijek izaziva otpor i često vodi u drugu krajnost. Za
javnost novootkriveni zločini partizana, prije svega na
Bleiburgu i Križnom putu, pridonosili su proširenju sljedeće
teze: budući su “i jedni i drugi” (i ustaše i partizani) “radili
zločine”, onda su, u stvari, “i sve strane u ratu iste”.
Drugo, vlast HDZ-a nije bila niti jest ustaška, ali je bila ne-
dopustivo tolerantna prema ekstremnoj emigraciji. A, kada
je ustašonostalgija uzela maha, vlast je postala nedopustivo
tolerantna i prema ustašoidnim ekscesima.
Konačno, treće, srpska je pobuna u Hrvatskoj, uz pomoć

JNA, ogorčila i radikalizirala stanovništvo Hrvatske, koje se
dijelom priklonio neoustaškim idejama. Stvorilo se u dijelu
javnosti mišljenje kako je jedino pravo sredstvo, ako ne
pokolj Srba, a onda barem iznimno oštar stav prema njima.
Hrvatska je u ratu 1991.-1995. bila žrtva i hrvatska se
historiografija opredijelila za žrtvu. No, tijekom ratnih
godina, kada je Hrvatska ušla u rat protiv Muslimana/
Bošnjaka u BiH i u njemu se očevidno preobrazila u
agresora, uz istodobni osvetnički gnjev protiv Srba u
Hrvatskoj, historiografska je priprema takvih postupaka
postala bjelodanom. A sve je počelo, spomenuto je, s NDH.
S hrvatske će strane, stoga, trebati ustanoviti tko je, na
ovaj ili onaj način, pripremio val osvete koji je 1991. pokre-
nut rušenjem srpskih kuća u područjima pod kontrolom
hrvatskih vlasti, a koji je kulminirao nakon operacije Oluja
1995. godine. A takva je osveta, kako bilo da bilo, bila
potkrijepljena poviješću, propagandom NDH kao pozitivne
činjenice hrvatske povijesti te ustaša i domobrana kao
dobrih momaka i pravih Hrvata. Iz te se dvije premise izveo
zločinački zaključak.
Međutim, svako je povezivanje uzroka rata i situacija iz
1941. i 1991. u historiografskom smislu posve promašeno,
jer riječ je o bitno različitima uzrocima i situacijama. No, u
svakodnevnoj smo se komunikaciji, kroz shematiziranu sliku
prošlosti, vratili na podjelu između ustaša i četnika. Tako su
se na istom poslu našli hrvatski i srpski [te srbijanski]
ekstremisti, i ta političko-zločinačka koalicija već duže
vrijeme funkcionira izvrsno. A ona je opasna jer razvija dalj-
nju mistifikaciju, koja pomirenju ne daje nikakve izglede.
Ivo Goldstein 131
3. Može li se doći do zajedničkih ili sličnih stavova o NDH i

Jasenovcu?
U hrvatsko-srpskima [i hrvatsko-srbijanskima] sporovima
središnja je tema svakako bio logor u Jasenovcu. No, čini
mi se, koliko god to izgledalo paradoksalno, da unatoč
tonama potrošene tinte i strašnom intenzitetu emocija oko
Jasenovca, kako do zajedničkih stavova i ne bi bilo tako
teško doći. Stvari postaju jasnijima u posljednje vrijeme,
nakon što je nedavno objavljen popis jasenovačkih žrtava,
dosad nepublicirani popis iz 1964. godine.
Nije sporno ili barem ne bi trebalo biti sporno što su bili
Jasenovac i NDH. Potonja nije bila “izraz stoljetne težnje
hrvatskog naroda za samostalnom državom”, nije bila
nezavisna nego svojevrsni njemačko-talijanski protektorat,
nije bila Hrvatska, jer kakva je to Hrvatska izvan koje
ostaju znatni njeni dijelovi, a nije bila ni država, jer država
pretpostavlja uređene odnose sa svojim građanima, a u njoj
je vladao teror. Usto, partizanski pokret među Hrvatima i u
čisto hrvatskim krajevima svjedoči da Hrvati nisu prihvatili
NDH. Uostalom, u ustaškome je i njemačko-talijanskom
teroru pobijeno približno 30.000 Hrvata, a 60.000 ih je
stradalo u partizanskim jedinicama. I prema tome takva
država nije, prema svojim svojstvima, državotvorna nego
protudržavotvorna. Ona je izravno razgrađivala svaku ure-
đenu državnu instituciju, a zbog nje su, u kasnijim deset-
ljećima, nastale predrasude o Hrvatima, pa su sve kasnije
inicijative i želje za većom neovisnošću Hrvata i Hrvatske
unutar Jugoslavije ili za potpunom neovisnošću Hrvatske
bile okarakterizirane kao ustaške.
Nezavisna Država Hrvatska bila je teroristička država s
planiranim sustavom terora ustaša. Dva dana po dolasku na
vlast u Zagrebu Ante Pavelić je, među prvima odlukama
nove vlasti, 17. travnja 1941. potpisao Zakonsku odredbu

za obranu naroda i države, koja je postala temeljnim aktom
na kojemu se dalje izgrađivao i provodio cjelokupni sustav
političkoga i genocidnog terora i nasilja u NDH:
1. Tko na bilo koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne
interese hrvatskog naroda ili bilo na koji način ugrozi opstanak
NDH ili državne vlasti, pa makar djelo ostalo samo u pokušaju,
čini se krivcem zločinstva veleizdaje.
2. Tko se učini krivcem zločina u točki 1. navedenoga ima ga stići
kazna smrti.
Njenom daljnjom razradom, tijekom sljedećih nekoliko mje-
seci, usvojeni su precizniji zakoni te upute o izvanrednima i
prijekim sudovima te strijeljanju talaca, kao i brojne dis-
kriminirajuće odredbe te naredbe protiv Srba i Židova. Na-
posljetku, 25. studenoga 1941. nastaje i Zakonska odredba
o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni bo-
ravak u sabirne i radne logore. No, sustavni se ustaški teror
još više provodio mimo zakona, masovnim ubijanjem sta-
novništva u srpskim selima, likvidiranjem “viška” zatoče-
nika u logorima i transportima uhićenika na putu do logora,
pljačkom romske, srpske i židovske imovine, itd.
Logori su bili ključna karika u sustavu terora. Bilo ih je
približno 26, a teško ih je eufemistički nazivati sabirnima i
radnima, jer bili su koncentracijski. Već do ljeta 1941. ot-
voren je logor u Jadovnu pokraj Gospića i dva logora na
Pagu, no brzo su raspušteni zbog blizine talijanskih pod-
ručja i partizanskog ustanka. Stoga je organiziran logor u
Jasenovcu.
Inače, za logore NDH bio je nadležan Maks Luburić, čelni
čovjek Ustaške obrane, Trećega ureda Ustaške nadzorne
službe. Nije, stoga, slučajno da je Dinko Šakić, Luburićev
šogor, bio neko vrijeme zapovjednik Jasenovca.
Ivo Goldstein 133
Položaj jasenovačkog logora bio je pažljivo odabran. Logor

je zbog blizine Save i Une, bio praktički neosvojiv, a s južne
je strane bio pokraj pruge kojom su se mogli dovoziti
zatočenici i vojna pomoć. Bio je postavljen u približno
središte značajnijih židovskih zajednica od Karlovca do
Dunava, koje se planiralo deportirati u logor, te u blizini
značajnijih koncentracija srpskog stanovništva na Baniji i
Kordunu te u zapadnoj Slavoniji i sjevernoj Bosni, kojega
se, također, planiralo deportirati u logor.
Jasenovac je bio jedini ustaški logor smrti od kolovoza
1941. do kraja rata. Bio je, dakle, središnji logor u NDH, u
kojemu su počinjeni najstrašniji i najmasovniji zločini.
Stoga nije čudno što je postao simbolom svih zla iz
vremena ustaškog režima. U njemu je sve bilo podređeno
samo jednome cilju: likvidaciji što je moguće više ljudi.
Stoga je opravdano, umjesto logorom, nazvati ga
tvornicom smrti.
Odgovornost je u svemu tome sa srpske [i srbijanske]
strane nastala zbog licitiranja s brojem ubijenih u Jasenov-
cu. Tvrdilo se, primjerice 1946. godine, da je u Jasenovcu
stradalo 46.000 ljudi. U sljedećim desetljećima, pak, proc-
jene su o broju žrtava rasle, pa su službeno iznosile čak
600-700.000 stradalih. U iznimno opsežnom istraživanju
60-ih godina 20. stoljeća o žrtvama Jasenovca nije se
uspjelo sakupiti više od 49.000, uz još nešto više od 9000
njihovih imena za Staru Gradišku. Ako se tome pribroje i
žrtve čija se imena nisu mogla utvrditi, to nas istraživanje
ipak približava utvrđivanju konačnog broja stradalih.
Međutim, rezultati su istraživanja bili nedostupni javnosti
jer nisu potvrđivali već općeprihvaćeni stav o broju stra-
dalih u Jasenovcu.
Demografsko-povijesne analize pokazuju da je u Jasenovcu

stradalo približno 83.000 ljudi, 8 no poneki historičari i
kvazihistoričari (Milan Bulajić, Velimir Terzić i drugi), koji se
bave srpskim stradanjima u Drugome svjetskom ratu u nas
i, posebno, logorom Jasenovac, kao središnjim mjestom tog
stradanja, stalno su uvećavali ionako već preuveličani broj,
tvrdeći kako je, među ukupno stradalima, samo Srba bilo
ubijeno 700.000, potom milijun, pa i više od 1.100.000, 9 s
time još da se točan broj žrtava ionako “nikada neće moći
ustanoviti”.
No, i sam je Bulajić potkraj 1998. godine, u radio-emi-
sijama Slobodne Europe, počeo izjavljivati kako u svojim
radovima nikada nije i potvrdio spomenute visoke brojeve
nego je, tvrdi, samo navodio podatke drugih autora. U tom
je sklopu i izjavio kako je, u istraživanjima Muzeja geno-
cida u Beogradu, kojega [je tada vodio], do sada utvrđeno
“samo” 77.000 poimenično pobrojanih žrtava Jasenovca. A
to je već približno realan broj.
Navedene činjenice o NDH i Jasenovcu samo su teze koje
bi, vjerujem, mogla prihvatiti većina historičara u Hrvatskoj
i Srbiji.
4. Uloga historičara u pomirenju

Mi, historičari, ne možemo čekati političko pomirenje, jer
ono ipak ovisi o političkim elitama. No, možemo i moramo
raditi na historiografskom pomirenju. Nitko ne može reći da
8
Usp. V. Žerjavić, Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga,
Zagreb, 1992., 43 i dalje.
9
Usp. Radomir Bulatović, Koncentracijski logor Jasenovac, s posebnim
osvrtom na Donju Gradinu, Sarajevo, 1990. godine.
Ivo Goldstein 135
nije znao i osjetio kako je i on odgovoran, odnosno da ne

može pridonijeti pomirenju.
Prvu korak pri tome mora biti dezaktualizacija: utvrditi
kako je riječ o prošlosti, koja više nije politički nego po-
vijesni problem. Tu prošlost, pak, valja prepustiti histori-
čarima i oni moraju imati glavnu riječ u njezinu tumačenju
ili ih se barem mora čuti što govore.
Drugi je korak u poznanstvenju historije prema vani i pre-
ma unutra. Prema vani treba afirmirati tezu kako je smisao
znanosti u traganju za istinom te da su njeni rezultati trajno
otvoreni za provjeru, popunu i usavršavanje, pri čemu je
besmisleno konačna rješenja i apsolutne istine utvrđivati u
dnevnopolitičkoj praksi. Dileme, hipoteze i cjelovita istraži-
vanja ne smiju biti ispolitizirani, a istraživači moraju uživati
punu slobodu istraživanja, lišenu političkih pritisaka. Prema
unutra, pak, valja promicati vrijednosti modernih historio-
grafskih pravaca koji neizravno posve udaljuju povijest i
historijsku znanost od politike.
Posvadili smo se i zaratili preko povijesti. Je li moguće
preko nje se miriti? Moguće je, ali nam povijest, dakle ono
što pričaju historičari, ne smije biti neka vrsta naravouče-
nija, novokomponiranoga bratstva i jedinstva, odnosno
zbirka lijepih primjera o Hrvatima te Srbima [i Srbijancima]
tijekom povijesti. Valja težiti dezideologizaciji historijske
znanosti i izboriti se za njen dignitet te za pravo da javnost
sazna realnu priču o jednima i drugima tijekom povijesti.
Pri tome ne treba bježati od notorne činjenice da ima te
kako će nužno biti i više pogleda na tu prošlu stvarnost.
Historičari time mogu pripomoći u smirivanju stanja, da
kultura pomirenja počne nadjačavati kulturu osvete.
Za hrvatsko-srpske [i hrvatsko-srbijanske] odnose neće biti

sporni samo NDH i Jasenovac kao sublimacija kolektivne
patnje, ali oni svakako predstavljaju najosjetljivije dijelove
srpskog aspekta hrvatske povijesti. No, s hrvatske strane
dodatna komplikacija leži u činjenici, što je [bila] Tuđma-
nova želja, pa i praksa hrvatske politike, da se svaka
praktična mjera i svaki politički zaokret moraju objasniti i
opravdati ideologijom, povijesnom zadanošću, svjetlom ju-
načkom tradicijom i još svjetlijom vizijom daleke budućnosti.
Najbolji i najdramatičniji primjer takva problema su, u tom
sklopu, Srbi u Hrvatskoj. Događanja u proteklom ratu one-
mogućila su znatnom broju tih ljudi da se etabliraju kao
građani hrvatske države. To je odjeknulo u hrvatskoj histo-
riografiji i javnosti. Na pučkoj se razini, pak, sve svodilo na
mitologeme o onima drugima, ali je, s druge strane, i značilo
da nam ne treba nova povijest Srba u Hrvatskoj. Oni su,
naime, zaslužni kao krajišnici za obranu Hrvatske, pridonijeli
hrvatskoj kulturi i sl. Treba samo promicati ideju da oni nisu
nikakvi gosti u Hrvatskoj nego da su, na mnoge načine,
ravnopravno sudjelovali u hrvatskoj povijesti, što je najbolji
temelj za građansko određenje srpskog pitanja u Hrvatskoj.
Pritom nam i opća situacija ide na ruku, jer polako i sigurno
ustašonostalgičari, ti pornografi historije, gube bitku.
No, da bi se takvi ciljevi postigli valja u našim naporima
otići korak dalje od načelnih, metodoloških ili teorijskih
usaglašavanja. Trebalo bi iznaći načine objavljivanja zajed-
ničkih izjava o nekima spornim pitanjima koje bi potvrđi-
vale da historičari Hrvatske i Srbije i u konkretnijoj razradi
problema mogu pronaći zajednički jezik.
Za to su i ovakvi susreti, [poput skupa Dijaloga povjesni-
čara/istoričara], dobri. Ali, upravo zbog tih viših ciljeva, čini
mi se kako je Mađarska, odnosno Pečuh neprimjereno
Ivo Goldstein 137
mjesto za prvi sastanak. Trebali smo i simbolički pokazati

da nam je stalo do razgovora i pomirenja te skup or-
ganizirati u Hrvatskoj ili Srbiji. Ponajbolje u Vukovaru ili
Kninu, jer ta mjesta simboliziraju dva krucijalna događaja,
dvije epizode u ratnoj tragediji Hrvata i Srba u nedavnom
ratu.
Došao sam jer sam želio pokazati kako možemo tri dana
sjediti zajedno i razgovarati, a da se ne posvadimo. Na
skupu ćemo slušati i nešto što želimo i ne želimo čuti, ali
ćemo se svakako bolje informirati. I sve to ima svoju svrhu.
No, to je, istodobno, i sporo, vjerojatno i presporo, a oče-
vidno i nedovoljno za približavanje i pomirenje, jer
historičari nisu oni koji odlučuju. Oni često nemaju ni
pristup medijima, a kada ga i ostvare često se pri tome ne
snađu, jer nisu pripremljeni za medijske nastupe.
Ne treba imati iluzija, pa navodim i nekoliko primjera.
Koliko su problema imali oni koji su izjavili: “Ovo nije moj
rat”? Historiografija u Srbiji kreće se od članka V. Krestića
(O genezi genocida...) do proglasa šestorice historičara u
jesen 1991. godine, u vrijeme napada JNA na Dubrovnik,
koji su se tome usprotivili. U Beogradu je to zastupati tada
bila iznimna hrabrost. No, kako se to ne bi činilo idealnim i
kako bi se, u stvari, uvidjelo koliko naša polazišta, makar se
obje strane smatraju umjerenima, i nisu tako bliska, neka
posluži rečenica iz tog teksta o Dubrovniku kao dijelu i
hrvatske i srpske te srbijanske historije. U Beogradu, reći to,
bio je čin građanske hrabrosti, a u Zagrebu je to nekima
značilo moguće otvaranje pregovora o ostanku Dubrovnika
unutar granica Republike Hrvatske.
No, ni u Hrvatskoj oni koji plivaju protiv struje nisu ostav-
ljani na miru.
Što, dakle, činiti? Svatko mora raditi sam, na svojoj strani,

ali istodobno i znati da ovisimo jedni o drugima. [Pa i naše]
historiografije ovise [jedna o drugoj]. Slobodarstvo i demo-
kratičnost na jednoj potiču slobodarstvo i demokratičnost
na drugoj strani, a nesnošljivost na jednoj potiče nes-
nošljivost na drugoj strani. I to bez obzira što je u
posljednjih sedam, [a sada i više] godina blokada između
dvije kulture veća no ikada. Ipak, informacije stižu i ovis-
nost postoji, pa i zakon spojenih posuda funkcionira.
Valja potaknuti otvaranje. Nikoga se ne može prisiliti da
voli nekoga koga ne želi voljeti, ali ga se barem može
naučiti trpjeti drugoga. Ako su to naši ciljevi i ako budemo
sudjelovali u njihovu ostvarenju, to će biti solidna osnova
da jednoga dana više, doduše, ne budemo lažna braća
nego, manje ili više, snošljivi, ako ne i dobri susjedi.
Pomirenje se, naravno, mora odvijati na više razina. Ono
neće doći samo iz politike. Ono mora stići iz društva. U
tome općem približavanju te procesu mirenja i historičari i
historiografija svakako imaju značajno mjesto.
Sažetak
Pomirenje je intelektualni proces, kojemu gospodarski i drugi kontakti
mogu pripomoći, ali ipak ga moraju osmisliti intelektualci u posve
slobodnoj diskusiji. Gdje se, u tom sklopu, nalazi historijska znanost u
Hrvatskoj i Srbiji te čime su opterećena znanja o povijesti u tim
sredinama? Opterećena su u Srbiji mistifikacijama, kultom žrtvovanja i
opsjednutosti prošlošću, a ta je novokomponirana historija, još od
1987. godine, imala i posve ratnohušački smisao. Takva je opsjed-
nutost nacionalnim u povijesti dovedena do apsurda, do historističke
histerije i potpunog ignoriranja povijesnih činjenica. Kako se, pak, u toj
situaciji snašla hrvatska historiografija? Ona se nije žurila s pisanjem
nove povijesti, no popriličan se broj istraživača i ostalih ipak utrkivao u
prevrednovanju hrvatske bliže i dalje povijesti, ponajviše Franjo Tuđ-
Ivo Goldstein 139
man. A kada je ustašonostalgija uzela maha, vlast je postala nedo-

pustivo tolerantna i prema ustašoidnim ekscesima. Ipak, Hrvatska je u
ratu 1991.-1995. bila žrtva i hrvatska se historiografija, stoga, opre-
dijelila za žrtvu. Unatoč tome, na istom su se poslu našli i hrvatski i
srpski [te srbijanski] ekstremisti, i ta političko-zločinačka koalicija već
duže vrijeme funkcionira izvrsno. A ona je opasna jer razvija daljnju
mistifikaciju (primjerice obje strane o Jasenovcu), koja pomirenju ne
daje nikakve izglede. Stoga mi, historičari, možemo i moramo raditi
ako ne na političkom, a ono na historiografskome pomirenju, i to bez
političkih pritisaka. Posvadili smo se i zaratili preko povijesti. Možemo
li se preko nje i miriti? Ne treba imati iluzija, ali valja potaknuti
otvaranje.
Summary
Reconciliation is an intellectual process, which can be somewhat
helped by economic and other contacts, but still needs to be worked
out by intellectuals in a totally free discussion. Where does historical
science in Croatia and Serbia stand in that respect, and what burdens
the knowledge on history in those areas? In Serbia, it is burdened with
mystifications, the cult of sacrifice and an obsession with the past, and
ever since 1987, this newly concocted history has also had a com-
pletely war-instigating purpose. Such obsession with the national in
history has been driven to the absurd, to historical hysteria and a total
disregard of the historical facts. And how did the Croatian historiog-
raphy do in such a situation? It did not hurry up with writing a new
history, but still, quite a number of researchers did race to re-value the
recent and older Croatian history - Franjo Tudjman most of all. And
when the nostalgia for the Ustasha spread, the authorities became
impermissibly tolerant to Ustasha-related excesses, as well. Still,
Croatia was the victim in the war from 1991 to 1995, so Croatian
historiography took the side of the victim. Despite that, both Croatian
and Serbian extremists found themselves doing the same thing and
this political-criminal coalition has been functioning great for a long
time already. And it is dangerous, because it develops further mysti-
fication (for example, both sides on the Jasenovac camp), which does
not give reconciliation any chance. This is why we, historians, can and
must work towards historiographic reconciliation, if not political, and it
has to be done without political pressure. We started arguing and
fighting a war over history. Can we reconcile on it, as well? We must

not have any illusions, but we must encourage the opening.
Zusammenfassung
Aussöhnung ist ein intellektueller Prozess, den wirtschaftliche und
andere Kontakte unterstützen können, dem aber trotzdem In-
tellektuelle in völlig offener Diskussion einen Sinn geben müssen. Wo
befindet sich in diesem Zusammenhang die historische Wissenschaft in
Kroatien und Serbien und womit sind die Kenntnisse von der Ges-
chichte in diesen Gebieten belastet? In Serbien werden diese Kensn-
tnisse von einer Mystifizierung, einem Opfer-Kult sowie der Bese-
ssenheit von der Vergangenheit belastet, und diese neukomponierte
Historie hatte, schon seit 1987, einen vollständig kriegshetzerischen
Sinn. Diese Besessenheit von dem Nationalen in der Geschichte wurde
ad absurdum geführt und führte zur historistischen Hysterie und zur
völligen Ignoranz historischer Fakten. Wie fand sich in dieser Situation
die kroatische Historiographie zurecht? Sie eilte nicht mit dem
Schreiben einer neuen Geschichte , doch überboten sich eine größere
Anzahl von Geschichtsforschern und Anderer in der Überbewertung
der näheren und ferneren Geschichte Kroatiens, Franjo Tuđman allen
voraus. Und als die Ustacha-Nostalgie überhand nahm, wurde die
Regierung unzulässig tolerant gegenüber ustaschoiden Exzessen.
Trotzdem, Kroatien war im Krieg zwischen 1991 und 1995 ein Opfer
und deshalb entschloss sich die kroatische Historiographie, auf der
Seite des Opfers zu stehen. Trotzdem trafen sich kroatische und
serbische Extremisten bei derselben Arbeit, und diese politisch-ver-
brecherische Koalition funktioniert schon längere Zeit ausgezeichnet.
Und sie ist gefährlich, da sie eine weitere Mystifizierung entwickelt
(z.B. von Jasenovac), die der Aussöhnung keine Chance gibt.
Deswegen können und müssen wir Historiker, wenn schon nicht an der
politischen, dann aber an der geschichtlichen Aussöhnung arbeiten,
und zwar ohne politischen Druck. Wir haben uns über die Geschichte
zerstritten und wegen ihr bekriegt. Kann uns die Geschichte wieder
aussöhnen? Wir dürfen uns darüber keinen Illusionen hingeben, es
muss der erste Schritt getan werden.
Igor Graovac
.....................................................................
Osam skupova (1998.-2003) i
osam knjiga/zbornika radova
(2000.-2004.)
Dijaloga povjesničara/istoričara
U organizaciji je njemačke Zaklade Friedrich Naumann/F.
Naumann Stiftung. Die Stiftung für liberale Politik (FNSt) 1 u
šest godina (1998.-2003.) održano osam međunarodnih
znanstvenih skupova Dijaloga povjesničara/istoričara u:
- Pečuhu (Mađarska akademija znanosti), Republika Ma-
đarska (RM), 20.-22. studenoga 1998., 19.-21. studenoga
1999. te 12.-14. svibnja i 20.-22. listopada 2000. godine
(1.-4. skup),
- Herceg Novome (Hotel Plaža), Crna Gora, SRJ, sada SiCG,
2.-4. ožujka (5. skup), i
- Zagrebu (Tomislavov dom na Sljemenu), RH, 5.-7. listo-
pada 2001. godine (6. skup),
- Beogradu (Hotel Trim u Košutnjaku), Srbija, SRJ, sada
SiCG, 20.-22. rujna 2002. godine (7. skup), te
- Zadru (Hotel Pinija, Petrčane), RH, 26.-28. rujna 2003.
godine (8. skup),
a u pet godina (2000.-2004.) tiskano osam knjiga/zbornika

radova s tih skupova:
1
FNSt potiče, u sklopu duhovnoga i političkog liberalizma, razvoj demo-
kracije, države zasnovane na pravu i djelotvornog poretka u tržišnom gos-
podarstvu. To čini u suradnji s (liberalnima) političkim strankama te raznim
organizacijama civilnog društva, među ostalim, već više od jednoga deset-
ljeća, i na prostorima bivše druge/socijalističke Jugoslavije, sa uredima
najprije - do 1997. - u Ljubljani, Republika Slovenija (RS), potom Zagre-
bu, Republika Hrvatska (RH), a od 2001. i u Beogradu, Savezna Republika
Jugoslavija (SRJ), sada Srbija i Crna Gora (SiCG), potom i u Sarajevu, Re-
publika Bosna i Hercegovina (RBiH).
144 Osam Dijaloga povjesničara/istoričara
- Dijalog povjesničara/istoričara, priredili Hans-Georg Fleck

i Igor Graovac, 1-8, Zagreb, FNSt, 2000. (knj. 1 i 2), 2001.
(knj. 3 i 4), 2002. (knj. 5 i 6), 2003. (knj. 7) i 2004. (knj.
8).
Početno su se, dakle, skupovi održavali u Republici Ma-

đarskoj (1998.-2000.), 2 koja je tada “hrvatskima i srpskim”
te srbijanskim, “odnosno jugoslavenskim građanima nudila
mogućnost susreta bez problema i ograničenja zbog viza,” 3
a potom (2001.-2003.) naizmjenično u SRJ, sada SiCG, 4 i
RH. U međuvremenu je održan i 9. skup u Vršcu (Hotel Sr-
bija), Vojvodina, Srbija, SiCG, 5.-7. studenoga 2004. godi-
ne (radovi s tog skupa su u pripremi za tisak), a potkraj
rujna 2005. će biti održan i 10. skup, gotovo sigurno u
Osijeku, RH.
FNSt je, inače, još potkraj 1997. i u proljeće 1998. pokre-
nuo inicijativu o dijalogu povjesničara iz RH i SRJ, sada
SiCG, prije svega Srbije, “smatrajući da je, zbog ranije za-
jedničke povijesti, nužno”, nakon godina prekida, “ponov-
no pokrenuti rasprave i o kontroverznim pitanjima od
interesa za obje strane dijaloga,” 5 pri čemu se mogu, slično
ranijima njemačkim iskustvima o uspostavi dijaloga sa
francuskim i poljskim susjedima, postići uklanjanja slika
2
Usp. I. Graovac, Četiri Dijaloga povjesničara/istoričara u Pečuhu (1998.-
2000.), u: Dijalog povjesničara/istoričara, knj. 5, n.dj., 15-38.
3
H.-G. Fleck, O hrvatsko-srpskome [srbijanskome] dijalogu povjesničara:
kritička povijesna znanost, političko obrazovanje i društveni pluralizam, u:
isto, knj. 1, n.dj., 18.
4
U početku je veljače 2003. na području SRJ formirana nova državna
zajednica: SiCG.
5
Hrvoje Glavač, Dijalog je i nadalje potreban, u: Dijalog povjesničara/
istoričara, knj. 2, n.dj., 13.
Igor Graovac 145
neprijatelja i svladavanja vlastitih prošlosti. 6FNSt je pritom

želio potaknuti i razvoj međusobne političke kulture, pri-
mjerene demokratskim društvima, pa i onima koja žele pos-
tati takvima, a putem poticanja i znanstvene kulture, sma-
trajući kako bilo kakvo otvaranje, pa i otvaranje moguć-
nosti dijaloga povjesničara, predstavlja i poticaj djelovanju
institucije političkog obrazovanja odraslih, što je, uostalom,
i glavna zadaća FNSt-a.
Prvome su skupu, barem u RH, potporu predstavljali tribina
Srbi i Hrvati u Mimari, održana 1993. u Zagrebu, te okrugli
stol Prošlost je teško pitanje, održan, u organizaciji FNSt-a,
u početku prosinca 1998. u Brezovici (Dvorac Brezovica). 7
6
Kako je teško, pak, ostvariti i rezultate tako uspostavljenih dijaloga svje-
doči, primjerice, podatak da je tek nedavno, točnije 18. ožujka 2005. go-
dine, na sastanku u Berlinu, Savezna Republika Njemačka (SRNj), postig-
nut konačni dogovor, i to samo francuskih i njemačkih stručnjaka o izda-
vanju zajedničkog udžbenika povijesti 20. stoljeća, a kojega bi koristili
srednjoškolci tih zainteresiranih zemalja tek od školske godine 2006./
2007. S druge strane, 60 godina nakon okončanja Drugoga svjetskog ra-
ta, u Narodnoj Republici Kini su gotovo istodobno, sredinom travnja
2005. godine izbili neredi i organizirani prosvjedi među ostalim i zbog
određenja tog rata u japanskima udžbenicima povijesti.
7
Usp. Prošlost je teško pitanje, priredio H. Glavač, zbornik radova, Zag-
reb, FNSt, 2000. godine: H.-G. Fleck i Tihomil Radja, Poziv na okrugli stol
Prošlost je teško pitanje, 5-6, Uvodna izlaganja: Josip Šentija, Nad
hrvatskom prošlošću ni plakati ni kliktati, 7-30, i Neven Šimac, Riječ, sav-
jest, povijest, 31-38, Sažetak rasprave (o uvodnim izlaganjima): Stipe Ba-
garić, Ivo Derado, Andrea Feldman, H. Glavač, Pavle Kalinić, Josip Kregar,
Slaven Letica, Srećko Lipovčan, Vladimir Pavlinić, Čedo Prica, Ivan Prpić,
T. Radja, Ines Sabalić, Branko Salaj, J. Šentija, N. Šimac i Dražen Vukov-
Colić (bez rasprava, također prisutnih, Branka Matana i Meri Štajduhar),
39-78, Saopćenja (poneka i naknadna ili većinom od autora koji nisu su-
djelovali na okruglom stolu): Holm Sundhaussen, Postsocijalistička kons-
trukcija društvenog identiteta: izazov intelektualcima, 79-98, P. Kalinić,
Pritom je osobito potonji skup ukazao da će mogućnost

međusobnoga dijaloga o prošlosti, pa i onoj zajedničkoj
Hrvatima i Srbima te Srbijancima biti na tragu onoga što se,
“slijedom njemačkog iskustva i Drugoga svjetskog rata...,
naziva ovladavanjem prošlošću.” 8 Unatoč tome, Dijalog
povjesničara/istoričara početno je bio opterećen i teškoća-
ma (ne samo političke naravi) te protivljenjima (ne samo od
strane pragmatičara svakodnevnice). Razlozi tome dijelom
su se krili u sljedećem: ratne su traume još odviše bile pri-
sutne, a i razlikovanja samih povjesničara, pa i unutar nacio-
nalnih povijesti, ometala su, što se pokazalo korisnim, za-
jednički nastup pojedine strane dijaloga. Stoga je u početku
“odlučeno da se ne otvara i diskusija o najnovijoj prošlosti”,
a da bi se izbjegle razmjene udaraca “na temu krivnje i
pokore”, koje bi već u početku dijalog osudile na propast, a
koji je, tome nasuprot, “zamišljen i kao proces izgradnje
povjerenja,” 9 koje je, na kasnijim skupovima, uspostavljeno
do te mjere da su slobodno raspravljane i teme o najnovijoj
prošlosti, odnosno da više i nije bilo tabu tema.
Ipak, početno je bila izražena i svojevrsna nesklonost služ-
benih strana, kako cehovskih, tako i državnih, o opravda-
nosti i smislu dijaloga, iako je, istodobno, i jačala svijest u
RH i SRJ, sada SiCG, prije svega Srbiji, o potrebi za njime.
Tome su svakako pridonijele i demokratske promjene u
obje zemlje, koje su, među ostalim, i otvorile mogućnost da
Andrija Hebrang (1899.-1950.?), 99-123, Boris Maruna, Bolesno društvo,

125-132, Žarko Puhovski, Uporaba povijesti u tvorbi kolektivnoga iden-
titeta, 133-153, i Grozdana Cvitan, Literatura kao svjedok – pitanja koja
(ni)smo postavili, 155-180.
8
H.-G. Fleck i T. Radja, n.dj., u: isto, 5.
9
H.-G. Fleck, O hrvatsko-srpskome [srbijanskome] dijalogu povjesni-
čara..., n.dj., u: Dijalog povjesničara/istoričara, knj. 1, n.dj., 16-17.
Igor Graovac 147
se od 5. skupa i nadalje Dijalog povjesničara/istoričara na-

izmjenično održava u njima.
Obje strane na skupovima, već je spomenuto, nisu bile niti
jesu predstavljene delegacijama. Naime, svi sudionici sku-
pova izražavaju samo rezultate vlastitih istraživanja, a
nikako stavove država ili institucija kojima pripadaju. No,
na 1. skupu se hrvatska strana ipak predstavila u svoje-
vrsnome zajedničkom nastupu službenih povjesničara, dak-
le onih koji zastupaju i ponešto naglašenije nacionalno
shvaćanje hrvatske povijesti, dok je srpska/srbijanska stra-
na gotovo isključivo bila predstavljena mlađim, opozicijski-
ma povjesničarima. 10 Od 2. skupa pa nadalje uspostavljena
je, pak, i u tom pogledu svojevrsna ravnoteža: hrvatska je
strana, uz službene povjesničare, nastupala i s mlađim,
opozicijskima povjesničarima, a srpska/srbijanska je strana
osnažena većim brojem službenih povjesničara, onih koji
zastupaju i ponešto naglašenije nacionalno shvaćanje srp-
ske/srbijanske povijesti.
Usto, na skupovima nisu sudjelovali samo povjesničari iz
RH i SRJ, sada SiCG, prije svega Srbije, pa čak ni samo
povjesničari: uz njih su sudjelovali i pojedini demografi,
ekonomisti, filozofi, politolozi, pravnici, sociolozi te vikti-
molozi, matematičari i statističari, arhivisti, inženjeri, javni
djelatnici, knjižničari, muzealci, novinari, političari, predstav-
nici nevladinih udruga, publicisti, studenti te svećenici, a,
naravno, i predstavnici FNSt-a, kao i voditelji radionica. 11
10
Usp. isto, 18.
11
Usp., u ovome tematskom zborniku skupine autora (I. Graovac, Prilozi),
ne samo za ove nego i za podatke koji slijede, popise plenarnih izlaganja i
izjava te saopćenja (s osnovnim podacima o njihovim autorima) sa dosa-
dašnjih Dijaloga povjesničara/istoričara.
Sve u svemu, na skupovima Dijaloga povjesničara/istoričara

sudjelovalo je dosad, na osam skupova, 112 sudionika iz
sedam zemalja, poneki, usto, i više puta: 12
- 53 iz RH (gotovo polovica ili 47 posto),
- 42 iz SRJ, sada SiCG (gotovo četiri desetine ili 38 posto),
- šest iz SRNj (više od pet posto),
- pet iz Sjedinjenih Američkih Država/SAD (gotovo pet
posto),
- tri iz Republike Austrije/RA (više od dva posto),
- dva iz RM (gotovo dva posto) i
- jedan iz Republike Poljske/RP (gotovo jedan posto).
Pritom je zanimljivo, dijelom i logično, ako se izuzmu sudi-

onici sa prostora izvan bivše druge/socijalističke Jugoslavi-
je, da su gotovo svi sudionici iz SRJ, sada SiCG, njih 41 (ili
čak 98 posto) iz Srbije, preciznije 35 iz Beograda i jedan iz
Užica, dva iz Novoga Sada te po jedan iz Subotice i Zre-
njanina (Vojvodina) te, i to formalno, jedan iz Prištine,
potom Kosovske Mitrovice (Kosovo), dok je samo jedan
sudionik (ili dva posto) iz Crne Gore, preciznije Podgorice. I
sudionici iz RH ponajviše su iz jednoga grada, i to Zagreba,
njih 41 (više od tri četvrtine ili 77 posto), no ima ih i iz
gotovo svih regija te sveučilišnih i znanstvenih središta RH:
pet iz Dalmacije (četiri iz Zadra i jedan iz Dubrovnika), tri iz
Zapadne Slavonije (dva iz Slavonskog Broda i jedan iz
Jasenovca), dva iz Hrvatskog primorja (Rijeka) te po jedan
12
Na svim skupovima sudjelovali su samo Vladimir Geiger i I. Graovac iz
RH te Zoran D. Janjetović i Olivera Milosavljević iz SRJ, sada SiCG.
Igor Graovac 149
iz Istre (Pula) i Turopolja/Sjeverozapadne Hrvatske (Velika

Gorica). 13
Zanimljivo je i da je među sudionicima samo 26 (ili 23 pos-
to, dakle manje od četvrtine) žena, dok je muškaraca 86 (ili
77 posto, dakle više od tri četvrtine). Taj se postotni odnos
mijenja ako se opet izuzmu sudionici sa prostora izvan
bivše druge/socijalističke Jugoslavije: 29 posto (gotovo tri
desetine) je žena među sudionicima iz SRJ, sada SiCG, a
samo 21 posto (više od petine) žena među sudionicima iz
RH. No, ako se posebno sagledaju i sudionici sa prostora
izvan bivše druge/socijalističke Jugoslavije, među njima je
samo 18 posto (manje od petine) žena. Od Istoka ka Za-
padu smanjuje se, dakle, njihov broj!
Nadalje, među sudionicima je:
- 64 doktora znanosti (29 iz RH, 23 iz SRJ, sada SiCG, pet
iz SRNj, tri iz RA, dva iz SAD-a te po jedan iz RM i RP) u
više nastavnih (sveučilišnih je profesora, primjerice, 14 iz
RH, 10 iz SRJ, sada SiCG, tri iz SRNj, po dva iz RA i SAD-a
te po jedan iz RM i RP) i/ili znanstvenih zvanja,
- 27 magistra znanosti, odnosno M.A., M.Phil. (12 iz RH,
10 iz SRJ, sada SiCG, tri iz SAD-a te po jedan iz RM i SRNj),
- 14 profesora (osam iz RH, a šest iz SRJ, sada SiCG),
- tri akademika (dva iz RH, a jedan iz SRJ, sada SiCG) te
- po jedan dipl. pravnik i inženjer te student iz RH i dipl.
politolog iz SRJ, sada SiCG,
13
Zbog promjena, uglavnom mjesta rada poneki bi se sudionici iz RH
mogli svrstati i u dva grada, no to bi, netočno, uvećalo njihov ukupni broj:
još dva su sudionika, prema tom određenju, iz Zagreba, a po jedan iz
Dubrovnika i Rijeke.
koji su radili ili rade:

- 45 na fakultetima:
- 23 u RH: devet na Filozofskom fakultetu/FF, Zagreb, po
četiri na FF, Rijeka, i FF, Zadar, dva na Fakultetu političkih
znanosti, Zagreb, i po jedan na FF, Pula, potom Rijeka, te
Katoličkome bogoslovnom fakultetu/Teologija u Rijeci i
Pravnom fakultetu, Rijeka, te Pravnom fakultetu, Zagreb,
- 14 u SRJ, sada SiCG: sedam na FF, Beograd, dva na FF,
Novi Sad, te po jedan na Fakultetu političkih nauka, Beo-
grad, FF, Priština, potom Kosovska Mitrovica, i Pravnome,
Prirodoslovno-matematičkome te Saobraćajnom fakultetu,
Beograd,
- četiri u SAD-u: Yale University, New Haven (tri), i Purdue
University (jedan),
- po dva u RM: Central European University, Budimpešta
(jedan), i FF, Pečuh (jedan), te SRNj: Berlin, Frie Universität
(jedan), i Leipzig, Universität Leipzig (jedan), te
- jedan u RA: Universität Graz,
- 40 u znanstvenim institutima i/ili zavodima, odnosno

- 38 u institutima:
- 20 u SRJ, sada SiCG: devet u Institutu za noviju istoriju
Srbije, sedam u Institutu za savremenu istoriju, dva u Bal-
kanološkom institutu Srpske akademije nauka i umetnosti/
SANU, Beograd, te po jedan u Istorijskom institutu Crne
Gore, Podgorica, i Istorijskom institutu SANU, Beograd,
- 16 u RH: svi u Hrvatskom institutu za povijest/HIP, 14 u
HIP-u, Zagreb, a dva u HIP-u. Podružnici za povijest Sla-
vonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod,
- te dva u SRNj: po jedan u Braunschweigu, Georg Eckert
Institut, i Münchenu, Südosteuropa Institut, a
Igor Graovac 151
- dva u zavodima, i to u RH:

- po jedan u Zavodu za povijesne znanosti Hrvatske akade-
mije znanosti i umjetnosti/HAZU, Dubrovnik, i Zavodu za
hrvatsku povijest FF-a, Zagreb,
- sedam u ministarstvima, skupštinama, vladama...:

- pet u RH: po jedan Predsjednik te član Vlade i ministar/
Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog planiranja te po-
moćnik u tom Ministarstvu i savjetnik u Ministarstvu
vanjskih poslova RH, Zagreb, a
- po jedan u SRJ, sada SiCG: jedan preds[j]ednik V[ij]eća
građana Savezne skupštine SRJ, Beograd, i u SRNj: Minis-
tarstvo za gospodarsku suradnju i razvoj, Bonn,
- šest u FNSt-u:
- četiri iz ureda u Zagrebu, RH, a
- dva iz ureda u Beogradu, Srbija, SRJ, sada SiCG,
- pet u nevladinim udrugama te centrima i institutima:

- četiri u RH: po jedan u Interuniverzitetskome centru, Du-
brovnik, te Hrvatskome Helsinškom odboru, Hrvatskome
pravnom centru i Institutu Vlado Gotovac, Zagreb, a
- jedan u SRJ, sada SiCG: Akademska alternativa, Užice,
- četiri u muzejima, i to u SRJ, sada SiCG:

- tri u Beogradu, Muzej žrtava genocida, a jedan u Subo-
tici, Gradski muzej,
- tri u izdavačkim/novinskim kućama:

- dva u RH: po jedan u Profilu internationalu i Večernjem
listu, Zagreb, te
- jedan u SRJ, sada SiCG: Telegraf, Beograd,
- dva u arhivima:
- jedan u RH: Arhiv HAZU, Zagreb, a
- jedan u SRJ, sada SiCG: Istorijski arhiv Beograda, Beo-
grad, te
- po jedan:
- u akademiji, i to u RH: HAZU, Zagreb,
- u knjižnici, i to u SRJ, sada SiCG: Univerzitetska biblioteka
Srbije, Beograd,
- u osnovnoj školi (OŠ), i to u RH: OŠ Eugen Kumičić, Ve-
lika Gorica,
- u spomen području, i to u RH: Javna ustanova Spomen
područje Jasenovac, Jasenovac,
odnosno ne zna im se mjesto rada ili ono nije strogo
određeno (ostalo), nezaposleni su ili umirovljeni:
- osam u kategoriji ostalo:
- po dva u RH, Zagreb, u SRJ, sada SiCG, Beograd i Zre-
njanin, te u SRNj, Berlin i Frankfurt, te
- po jedan u RA, Beč, i RP, Varšava, te
- po dva:
- nezaposlena, i to u RH, te
- umirovljenika:
- u RH (jedan) i
- u SRJ, sada SiCG (jedan). 14
14
Zbroj je ovako raspoređenih sudionika veći (128) od njihova ranije
navedenoga ukupnog broja (112) jer poneki od njih istodobno obavljaju
Igor Graovac 153
Samo je, na svima do sada održanim skupovima, njih osam,

na prvome bio određen i radni naslov cjelokupnog skupa:
Državotvorne ideje i nacionalnointegralističke ideologije u
Hrvata i Srba [Srbijanaca]. No, kako su se već na tom sku-
pu, koji je u suštini bio konvencionalna znanstvena konfe-
rencija, 15 otvorila i specifična pitanja te posebne teme, koje
se uobičajeno obrađuju u za to predviđenim radionicama,
na sljedećim su skupovima, uz zadržavanje plenarnih izla-
ganja i izjava, one i uvedene. Na skupovima koji su potom
slijedili rad se, stoga, odvijao na tematskima plenarnim
sjednicama i u tematskim radionicama.
Plenarne su sjednice, ako se izuzmu uvodna, pozdravna i
završna izlaganja i izjave sa njih (1., 2., 5. i 6. skup) te
nakon skupova nastali pregled skupova u Pečuhu (knj. 5) i
uvodne napomene objavljene u zbornicima radova od nji-
hovih urednika, bile posvećene sljedećim temama: 16
- načelnim temama (1., 2. i 6. skup), sa izlaganjima i izja-
vama u kojima se raspravljaju prijateljstvo i neprijateljstvo
u Jugoistočnoj Europi, stereotipi o drugima te naslijeđe
prošlosti i budućnosti odnosa južnoslavenskih naroda i dr-
žava, kao i povijesni nerazum te dva lica povijesne znanos-
ti, uz mogućnost hrvatsko-srpskoga/srbijanskoga pomirenja
u historiografiji,
više poslova, odnosno rade na više mjesta, ili su u međuvremenu pro-

mijenili posao, odnosno započeli raditi i na drugim mjestima.
15
Usp. H.-G. Fleck, O hrvatsko-srpskome [srbijanskome] dijalogu povjes-
ničara..., n.dj., u: Dijalog povjesničara/istoričara, knj. 1, n.dj., 19.
16
popis plenarnih izlaganja i izjava (s osnovnim podacima o njihovim auto-
rima) sa dosadašnjih Dijaloga povjesničara/istoričara.
- teorijsko-metodološkima pitanjima i problemima (1. i 2.

skup) te novima metodološkim pristupima u povijesnim
istraživanjima (2., 5. i 7. skup), sa izlaganjima i izjavama o
mogućnostima primjena oralne historije, komparativnih is-
traživanja, emancipacije znanosti od politike i slobode pov-
jesničara,
- raspadu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije/
SFRJ (8. skup), sa izlaganjima i izjavama o tom raspadu u
univerzalno-historijskome kontekstu, primjerima raskola u
državno-partijskome vrhu te države 60-ih godina te dje-
lovanja srpskih/srbijanskih liberala 70-ih godina 20. sto-
ljeća, kao i o pitanjima mogućnosti održanja SFRJ te stva-
ranja hrvatske države izvan prava, te
- problematici revizije udžbenika povijesti (3. i 4. skup), sa
izlaganjima i izjavama o istraživanju udžbenika u Jugoistoč-
noj Europi i njihovu stanju te perspektivama u RH i SRJ,
sada SiCG, prije svega Srbiji, 17
- a na jednoj je, usto, usvojena i završna izjava (2. skup),
koja je, potom, i objavljena (knj. 2). 18
17
Ista ili slična problematika posebno se obrađuje i u saopćenjima unutar
radionica (sedam): nacionalni identitet, hrvatski narodni preporod, ljudski
gubici u 20. stoljeću, Drugi svjetski rat, nacionalne manjine, a posebno
sudbina njemačke nacionalne manjine, i slika naroda s prostora bivšeg
SFRJ, sve u hrvatskim udžbenicima povijesti.
18
Izjavu je u Pečuhu 21. studenoga 1999. potpisalo 10 povjesničara iz RH
(Ivo Banac, Darko Dukovski, A. Feldman, V. Geiger, Ivo Goldstein, I. Gra-
ovac, Tvrtko Jakovina, Ivica Prlender, Zdenko Radelić i Mario Strecha) i 16
istoričara iz SRJ, sada SiCG (Mile Bjelajac, Đorđe Borozan, Ljubodrag
Dimić, Veljko Đ. Đurić, Z. D. Janjetović, O. Milosavljević, Maja Miljković,
Andrej Mitrović, Miroslav Perišić, Branka Prpa, Radmila Radić, Mira Rado-
jević, Milan Ristović, Dubravka Stojanović, Ljubinka Trgovčević i Nikola
Žutić). U njoj apeliraju na ponovno uspostavljanje međusobnih “uobiča-
Igor Graovac 155
Radionice (kojih je na 3. skupu bilo šest, na 2., 6. i 7. skupu

po pet, na 4. i 5. skupu po četiri te na 8. skupu tri) su, pak,
ako se izuzmu već navedena saopćenja podnijeta u njima o
hrvatskim udžbenicima povijesti, bile posvećene sljedećim
temama: 19
- Nacionalni identitet Hrvata i Srba 20
U toj je radionici postignut i najširi vremenski raspon: od
Ilirika do kraja 20. stoljeća. Dio je saopćenja, onih objav-
ljenih (53), teorijsko-metodološke i pregledno-povijesne
naravi: etnopsihologija i interdisciplinarni pristup srednjo-
vjekovlju, značenja primordijalnog kôda, etnički i nacional-
ni te demografski identiteti, nacionalne ideologije, etno-
jenih i potrebnih profesionalnih veza”, naglašavaju “autonomiju povijesne

znanosti [istorijske nauke] od politike” te odbijaju daljnju “manipulaciju...
rezultatima” povijesnih [istorijskih] istraživanja “u dnevnopolitičke svrhe”,
koja je, kao “i mitomanija”, nespojiva “sa svojstvima [karakterom] i
ciljevima... struke” (Dijalog povjesničara/istoričara, knj. 2, n.dj., 671),
čime je, ne samo formalno, izražena i težnja za funkcioniranjem okuplje-
nih “u skladu s načelima” svojevrsne “zajednice istraživača” (Ž. Puhovski,
Znanost protiv samoposluživanja. O dijalogu kao uvjetu mogućnosti pos-
lijeratnoga razumijevanja: Dijalog povjesničara/ istoričara, 1-2..., Zarez,
br. 39, Zagreb, 28. rujna 2000., 17), koja je, bar što se tiče dijela sudioni-
ka iz RH, i formalno nastala 2003. u Zagrebu kada je osnovana nepro-
fitna, nepolitička i nevladina organizacija, sada već i suizdavač ove knjige:
Zajednica istraživača Dijalog. Udruga za promicanje znanstvenog dijaloga,
a sa svrhom ostvarenja još šire zamišljenih ciljeva i djelatnosti od onih već
ostvarenih Dijalogom povjesničara/istoričara.
19
popis saopćenja (s osnovnim podacima o njihovim autorima) sa dosa-
dašnjih Dijaloga povjesničara/istoričara.
20
Radionica je u tom obliku uvedena na 5. skupu, a ranije se – na 2. i 3.
skupu – odnosila i na stvaranje etničkih i nacionalnih identiteta u južno-
slavenskome prostoru iz povijesne perspektive te – na 4. skupu – i na
povijesne stereotipe Hrvata i Srba jednih o drugima.
konfesionalni nacionalizam, tipovi nacionalizama, nastanak

drugih nacionalnih subjektiviteta, ideološka konstrukcija i
kritičko preispitivanje identiteta, uključivo i slavenskog
identiteta, nacionalno i državnopravno u identitetu, meto-
dološki problemi istraživanja stereotipa i sl. Većina se
saopćenja ipak odnosi na oblikovanje i shvaćanje nacio-
nalnog identiteta (te izgradnju modernih zajednica), po-
nekad i na regionalnoj (Dalmacija i Vojvodina) i gradskoj
(Dubrovnik i Mostar) te stranačkoj (Hrvatska seljačka stran-
ka/HSS i bački Hrvati te Komunistička partija Jugoslavije i
novi identitet inteligencije), vojnoj (habsburški fortifika-
cijski sustav na jugoistoku Europe te Jugoslavenska narod-
na armija i identitet) i pojedinačnoj razini (Načertanija Ilije
Garašanina, povijesne kontroverze oko Stjepana Radića,
Svetozar Pribićević i hrvatski Srbi, Blaško Rajić i koncepti
identiteta bačkih Hrvata, Dragoljub Draža Mihailović o Hr-
vatima te Titova shvaćanja nacionalnoga i državnog identi-
teta), pri čemu se neka saopćenja u teritorijalnom pogledu
ne odnose na Hrvatsku i Srbiju nego i na Bosnu i Her-
cegovinu (BiH) te Makedoniju, a poneka, usto, nisu samo o
Hrvatima i Srbima/Srbijancima nego, primjerice, i o Vla-
sima. Preostala saopćenja odnose se na konstrukcije identi-
teta drugoga te stereotipe Hrvata i Srba/Srbijanaca jednih
o drugima prije, tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata,
sve do suvremenosti: transfer etničkih stereotipa, hrvatska
strana u Narodnoj armiji, medijski stereotipi o Hrvatima i
Srbima/Srbijancima u američkoj javnosti i sl. Usto, iz te su
radionice, uz neobjavljene rasprave u njoj, što je slučaj s
raspravama i u drugim radionicama, u zbornicima radova
objavljene i poneke diskusije/polemike, primjerice ona iz-
među N. Žutića iz SRJ, sada SiCG, i Drage Roksandića iz RH
o ideologijama i nacijama, kao i polemičko saopćenje O.
Milosavljević o Titovu Jugoslavenu – nacionalnome i držav-
Igor Graovac 157
nom identitetu, a kao reakcija na tekst Predraga J. Marko-

vića o Titovu shvaćanju nacionalnoga i jugoslavenskog
identiteta (oboje iz SRJ, sada SiCG).
- Položaj Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj 21
U toj radionici, s vremenskim rasponom od 18. do 20. st.,
objavljena se saopćenja (11) ponajviše odnose na položaj i
stanje Hrvata u južnoj Ugarskoj, odnosno bačkih Hrva-
ta/Hrvata-Bunjevaca u Bačkoj, te Srba u Hrvatskoj, uz
odnos potonjih spram hrvatske državne ideje i razmatranje
njihove sudbine u vrijeme Prvoga svjetskog rata, Banovine
Hrvatske, Drugoga svjetskog rata, odnosno Nezavisne Dr-
žave Hrvatske/NDH (s prikazom i sudjelovanja Hrvata i
Srba u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj), te nakon
rata, sve do suvremenosti kada je riječ o interpretacijama
njihova položaja i stanja u hrvatskoj i srpskoj/srbijanskoj
historiografiji.
- Katolička (KC) i Srpska pravoslavna crkva (SPC) u Hrvatskoj
i Srbiji u 19. i 20. stoljeću 22
U toj su radionici objavljena saopćenja (24) vremenski
ograničenija: gotovo sva se, ako se zanemare dva o ulo-
gama države i crkve u srpskom pravoslavlju te SPC-u u 19.
st. u Banskoj Hrvatskoj, odnose na 20. stoljeće: u njima se,
pritom, razmatraju pitanja Vatikana i hrvatstva, a – u
sklopu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) – i politika
21
Radionica je uvedena na 5., a ukinuta na 6., te ponovno uvedena na 7.,
a potom opet ukinuta na 8. skupu.
22
Radionica je u tom obliku uvedena na 4. skupu, a ranije se – na 2.
skupu – odnosila na KC i SPC u totalitarnim režimima u 20. st., što je na 3.
skupu izmijenjeno/izbačeno, te je – na 4. skupu – i vremenski proširena: i
na 19. st., a potom, od 5. skupa, ukinuta.
katoličkog jugoslavenstva, ustavno pitanje, odnosno pita-

nje konkordata Kraljevine SHS i Svete Stolice, te položaj
RKC pod kraljevom diktaturom. Saopćenja koja vremenski
spadaju u Drugi svjetski rat u nas odnose se na protukato-
ličku propagandu i vjerske prijelaze, odnosno prekršta-
vanje, prije svega u NDH, na sudjelovanje i stradanje kato-
ličkog svećenstva u partizanima te na Treći Reich i pravo-
slavne crkve na Balkanu. Poslijeratna problematika, pak,
odnosi se na progone i stradanja svećenika: mitropolita
Germogena (Grigorija Ivanoviča Maksimova) i nadbiskupa
Alojzija Stepinca, na sukobe novih vlasti s RKC (križari i
problemi vjeronauka, uz jedan i regionalni istarski primjer) i
SPC, kao i na njihov međusobni odnos, s posebnim osvrtom
na tumačenje Protokola o odnosima bivše druge/socijalis-
tičke Jugoslavije i Vatikana. Tome treba pridodati i jedno
teorijsko-povijesno saopćenje o političkoj ideologiji kao
sekularnoj religiji.
- Elite i modernizacija 23
Slično je prethodnoj radionici, a kada je riječ o vremens-
kom ograničenju, i s ovom radionicom: samo se, od svih
objavljenih saopćenja (31), dva – o ulozi Cincara u srpskom
društvu i razvoju talijanskog nacionalizma u Dalmaciji –
odnose na duže vremensko razdoblje, dok ih se sedam
odnosi na 19. st.: modernizacija u Hrvatskoj i Srbiji, s upo-
redbama u sklopu Jugoistočne Europe, uz opis djelovanja
Imbre Tkalca i Ivana Mažuranića te srpske financijske elite
u Hrvatskoj i gradskog života te uloge žena u Srbiji, a jedno
i na 19. i 20. st.: o jugoslavenskim Sokolima. Preostala se
23
Radionica je tom obliku uvedena na 4. skupu, a ranije se – na 2. i 3.
skupu – odnosila samo na procese modernizacije u Hrvatskoj i Srbiji u 19.
i 20. st., a potom je, od 7. skupa, ukinuta.
Igor Graovac 159
saopćenja odnose na 20. st.: dio njih je, osobito ona koja
su vremenski ograničena na razdoblje do izbijanja Drugoga
svjetskog rata u nas, o procesima modernizacije i političkoj
kulturi te elitama i naciji, političkim skupinama i socijalnim
problemima, osobito u vrijeme stvaranja jugoslavenske dr-
žave 1918. godine, a ima i saopćenja koja su, u sklopu
pitanja elita i modernizacije, posvećena samo jednoj ideo-
logiji (građanskom liberalizmu, odnosno protuliberalizmu),
stranci (Srpskoj samostalnoj stranci) i/ili klubu (Srpskome
kulturnom klubu), osobi (Božidaru Markoviću), listu (Srbo-
branu), djelatnosti (željezničkom prometu) ili događaju
(Svibanjskoj deklaraciji). Uz tri saopćenja o vremenu
Drugoga svjetskog rata u nas – o razaranju društva u Srbiji
te odnosu tog društva spram jugoslavenske države i sta-
vovima srpske/srbijanske elite u emigraciji o stvaranju nove
Jugoslavije – sva preostala se odnose na poslijeratno razdob-
lje djelovanja elita u Hrvatskoj i Srbiji, s posebnim osvrtom
i na neka specifična pitanja: o društvenoj podlozi nastanka
komunističke partijske elite, jugoslavenskim stipendistima
na europskim sveučilištima, potpisnicima Deklaracije o
nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 1967. i
stavovima članova Saveza komunista Hrvatske Filozofskog
fakulteta u Zagrebu o studentskim demonstracijama 1968.
godine.
- Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca – hrvatski i srpski
[srbijanski] pogled na kraju 20. st., odnosno Demokracija,
republikanizam, nacionalizam: utjecaj modernih ideologija na
Kraljevinu SHS/Jugoslaviju24
24
Radionica je uvedena na 2. te joj je ime promijenjeno na 3. skupu, a
potom je, od 4. skupa, ukinuta.
Ova se radionica (kao i sve preostale radionice) odnosi,

pak, samo na 20. stoljeće. U objavljenim saopćenjima (11)
riječ je o europskim uzorima te problemima i zamkama
demokracije, parlamentarizma, liberalizma i korporativizma,
monarhiji ili republici, kulturnoj politici i sadržaju Kraljevine
SHS/Jugoslavije (ancien régime), s obradom i ponekih spe-
cifičnih pitanja, poput integralnog jugoslavenstva i kulture,
pri čemu se neke teme obrađuju na regionalnoj (Dalmacija)
i osobnoj razini (S. Radić), pa dijelom čak i izvan sklopa
Hrvatske i Srbije (spor oko BiH).
- Manjine u Kraljevini Jugoslaviji, tijekom Drugoga svjetskog
rata [u nas] i poslije25
U drugoj od radionica koje se odnose samo na 20. st. veći-
na je objavljenih saopćenja (12) o zaštiti i položaju manjina
u Kraljevini Jugoslaviji te o odnosu i povijesnim uzrocima
odnosa državotvornih naroda spram nacionalnih manjina, s
posebnim osvrtima na položaj i prava njemačke i židovske
manjine. Razdoblje Drugoga svjetskog rata u nas posve-
ćeno je, pak, albanskoj i poljskoj manjini te neslavenskim
manjinama u Vojvodini, a ono nakon tog rata sudbini Folks-
dojčera. Samo jedno saopćenje, i to o nacionalnim manji-
nama u Istri, obuhvaća cijelo stoljeće.
- Socijalistička [druga] Jugoslavija od 1945. do 1990.
godine 26
Objavljena su saopćenja (22) u toj radionici, trećoj od onih
radionica koje se odnose samo na 20. st., o federalizaciji,
25
Radionica je u tom obliku uvedena na 3. skupu, a ranije se – na 2.
skupu – odnosila samo na vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a potom je, od 4.
skupa, ukinuta.
26
Radionica je uvedena na 6. skupu.
Igor Graovac 161
Jugoslavenskoj armiji, dilemama između demokracije i ko-

munizma te narodnima i državnim neprijateljima neposred-
no poslije Drugoga svjetskog rata u nas, sa sudskim pro-
gonima prvaka pojedinih stranaka (HSS) ili predstavnika
pojedinih političkih pokreta (ibeovci), te o kulturnoj politici,
svojstvima jugoslavenskog centralizma i ulozi prava u refor-
mama socijalističke/druge Jugoslavije, pri čemu su poneka
posvećena samo jednoj regiji (Istra), organizaciji (Matica
hrvatska) ili osobi (Josip Broz Tito) te jednome fenomenu
(model egzodusa, opet u Istri), događaju (Balkanski pakt
1953., studentski pokret 1968., Hrvatsko proljeće 1971. i
antibirokratska revolucija 1987.-1991. godine), časopisu
(Hrvatska revija i Praxis) i listovima (inozemni i pravoslavni
vjerski tisak) ili radio postaji (Radio Slobodna Europa). Dva
su saopćenja, pak, posvećena povijesnim metodama i teh-
nikama (istraživački alati njemačke historiografije o Hrvat-
skom proljeću) te mogućnostima, u sklopu razrješenja hr-
vatsko-srpskih/srbijanskih kontroverzi, istraživanja i pisanja
povijesti Domovinskog rata u Hrvatskoj.
- Ljudski gubici Hrvatske i Srbije u 20. stoljeću 27
Naposljetku, u četvrtoj ili posljednjoj od radionica koje se
odnose samo na 20. st. samo u četiri od objavljenih sa-
općenja (32) problematika radionice nije vremenski ili pros-
torno određena, jer u njima se obrađuju teorijske/pojmov-
ne dileme (žrtve i/ili stradalnici?), metodološka pitanja
(suodnos demografije i historiografije) te iskustva, primje-
rice i njemačka, u istraživanju ljudskih gubitaka, kao i
manipulacije s njima. Od drugih, vremenski i prostorno
određenih saopćenja samo se jedno saopćenje odnosi na
27
Radionica je uvedena na 3. skupu.
vrijeme Kraljevine SHS/Jugoslavije (o Hrvatima kao žrtva-

ma u njoj). Preostala se saopćenja ponajviše odnose na
ljudske gubitke tijekom Drugoga svjetskog rata (prinudni i
robovski radnici i radnice kao žrtve nacionalsocijalizma),
osobito u nas, sa stradanjima pojedinih kategorija stanov-
ništva (crnogorskog, hrvatskog, srpskog, srbijanskog, ži-
dovskog i ostaloga stanovništva) u Jugoslaviji, posebno u
Hrvatskoj (posebice i u Dubrovniku, Rijeci te Zagrebu) i
Srbiji (uključivo i na Kosovu i Metohiji) te izvan tih zemalja
(u zarobljeničkim logorima), pa i uz obradu i pojedinačnih
sudbina i uloga (Ivo Rojnica) te profesija (stradanje medi-
cinskog osoblja u Jasenovcu) i stanja arhivskih izvora (pri-
mjerice o ljudskim gubicima na Kosovu i Metohiji te o ljud-
skim gubicima u izdanjima Muzeja žrtva genocida u Beo-
gradu), a koje je stradalo od albanskih nacionalista, četnika,
njemačkih nacista, talijanskih fašista, ustaša i drugih. Poje-
dina se saopćenja o tim stradanjima odnose na literaturu o
tome ili se zasnivaju na poslijeratnima svjedočenjima/
memoarskim zapisima, primjerice logorašica iz logora Jase-
novac i Stara Gradiška u NDH, i popisima (sva o strada-
njima u Hrvatskoj, odnosno onih iz Hrvatske) iz 1950. i, uz
reviziju, 1964. godine: stvarni gubici Hrvatske te stradali
pripadnici Vojske Kraljevine Jugoslavije i Narodnooslobodi-
lačke vojske Jugoslavije, sa socijalno-ekonomskom struktu-
rom potonjih. Manji se broj saopćenja, pak, odnosi na
razdoblje neposredno nakon Drugoga svjetskog rata: stra-
dali Folksdojčeri, s posebnim osvrtom na stradanje djece, u
drugoj Jugoslaviji, posebno u Hrvatskoj, odnosno radnim
logorima Krndija i Valpovo, uz djelovanje prognanih preds-
tavnika i organizacija njemačke nacionalne manjine iz Jugo-
slavije u inozemstvu. Manji se dio saopćenja odnosi i na
najnovije razdoblje, točnije na Domovinski rat u Hrvatskoj
1991.-1995. godine: položaj hrvatskog stanovništva na
Igor Graovac 163
Banovini za vrijeme Republike Srpske Krajine te pokazatelji

o civilnim, prije svega srpskima žrtvama u bivšim, pod
zaštitom Ujedinjenih naroda, sektorima Jug i Sjever u Oluji
i nakon nje. Usto, iz te su radionice, uz neobjavljene
rasprave u njoj, što je, već je spomenuto, slučaj i s raspra-
vama u drugim radionicama, u zbornicima radova objav-
ljene i poneke diskusije/polemike, primjerice one između
Vladimira Žerjavića i I. Graovca iz RH o stradalim Hrvatima
od četnika i stradalim Srbima te broju stradalih u Jasenovcu
tijekom Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj te I. Graovca i
V. Geigera, također iz RH, o pitanjima istraživanja poslije-
ratnih žrtava i stradalnika, osobito bleiburških.
Brojnost i sadržajna raznolikost radionica te plenarnih izla-
ganja/izjava i saopćenja, kao i množina sudionika skupova
daje za pravo da se, kako neki ne samo u šali govore, ovdje
prikazanih osam skupova Dijaloga povjesničara/istoričara
mogu smatrati i svojevrsnim hrvatsko-srpskim/srbijanskim
povijesnim kongresom.
Inače, u zbornicima skupova tiskani su gotovo svi podnijeti
radovi. Naime, nisu objavljeni, jer pravodobno nisu predani
samo 10 plenarnih izlaganja/izjava, među kojima četiri
uvodna, pozdravna i/ili završna govora, te 23 saopćenja.
Sve zbornike, već je spomenuto, priredili su H.-G. Fleck i I.
Graovac, a uredili su ih Mile Bjelajac, knj. 1, Dušan Gam-
ser, knj. 3-4 i 7-8, O. Milosavljević, knj. 3-6, i Lj. Trgov-
čević, knj. 2, iz Beograda, Srbija, SRJ, sada SiCG, te I.
Graovac, knj. 1-8, iz Zagreba, RH. Pri tome su, poštujući
stilove, jezike i pisma, kao i ravnopravnost sudionika sku-
pova, po dva zbornika, u uvodnim napomenama i objaš-
njenjima kako popisa sudionika skupova, tako i podnijetih
radova, naizmjenično tiskana na hrvatskome i srpskom je-
ziku, uz sažetke saopćenja na jeziku i pismu autora te

njemačkome i, od knj. 6, engleskom jeziku.
Naposljetku, ranije prešućivana suradnja povjesničara iz RH
i SRJ, sada SiCG, prije svega Srbije, okončana je u RH
napisima u tisku od 1999. te predstavljanjem zbornika Di-
jaloga povjesničara/istoričara od 2000. godine, 28 a potom,
napisima u tisku od 2000. te predstavljanjem zbornika od
2001. godine, 29 i u SRJ, sada SiCG. Usto zbornici se re-
dovno navode i u pregledima novih historiografskih knjiga/
tema, primjerice u Časopisu za suvremenu povijest HIP-a u
Zagrebu. Ovdje se, pak, daje samo pregled spomenutih
napisa, koji se, naravno, razlikuju prema obimu i kvaliteti, s
28
Prva su četiri zbornika (knj. 1-4) 30. lipnja 2000. u Europskom domu u
Zagrebu predstavili H.-G. Fleck, Neven Budak i Jure Krišto, svi iz Zagreba,
te B. Prpa iz Beograda, SRJ, sada SiCG. Znakovito je da je istoga dana u
Zagrebu održan, u organizaciji Srpskoga narodnog vijeća, i okrugli stol
Hrvatska i Srbija – izazovi demokratizacije i suradnje, također sa sudio-
nicima uglavnom iz Zagreba i Beograda.
29
Prva su također četiri zbornika (knj. 1-4) 10. srpnja 2001. u Klubu New
Deal u Beogradu, a u suorganizaciji i tamošnjega Centra za liberalna istra-
živanja, predstavili M. Bjelajac, M. Ristović i Lj. Trgovčević iz Beograda te
A. Feldman, I. Goldstein i I. Graovac iz Zagreba, RH. Potom su, sada već
pet zbornika (knj. 1-5), 24. studenoga 2001. u Kulturnom centru Rex,
također u Beogradu, a na za javnost otvorenome skupu istoričara/povjes-
ničara Ideologija i istorija/povijest. Iskustva srpske [srbijanske] i hrvatske
istoriografije/historiografije 1990.-2000. godine, a u organizaciji Centra
za antiratnu akciju iz Beograda, predstavili O. Milosavljević, Olga Po-
pović-Obradović, B. Prpa i Lj. Trgovčević iz Beograda te A. Feldman, I.
Goldstein, I. Graovac i I. Prlender iz Zagreba. Naposljetku su, 20. rujna
2002. godine, na uvodnoj svečanoj sjednici 7. skupa u Beogradu održane
i promocije 5. i 6. knjige Dijaloga povjesničara/istoričara, o kojima su
izvijestili O. Milosavljević iz Beograda i I. Graovac iz Zagreba.
Igor Graovac 165
uistinu, kada je riječ o pojedinim prilozima, malobrojnim

naglascima/navodima iz njih: 30
- Ivica Radoš, Pečuh. Proteklog vikenda održan drugi susret
hrvatskih i srpskih [srbijanskih] povjesničara, Jutarnji list,
Zagreb, 25. studenoga 1999., 5 [o 2. skupu].
- Željko Krušelj, Talambasi onemogućavaju katarzu, Večer-
nji list, Zagreb, 15. svibnja 2000., 4 [o 3. skupu]:
Jasno je da... skupovi [Dijaloga povjesničara/istoričara sadrže i]
određenu dozu političkog utopizma jer su neki uvjereni da su
povjesničari navodno prvi počeli, pa bi trebali i prvi završiti svoje
sporove.
- Ž. Krušelj, Nijemci izmiruju Srbe i Hrvate. Što su pokazala
tri tajna susreta hrvatskih i srbijanskih povjesničara u Pe-
čuhu?, Večernji list, Zagreb, 21. svibnja 2000., 20 [o 1.-3.
skupu]:
Čemu..., [dakle] susreti... [Dijaloga povjesničara/istoričara] u
okolnosti[ma] državnog razdvajanja...? Je li riječ o nekome no-
vom bratstvu i jedinstvu, kako to ironično komentiraju protivnici
Dijaloga povjesničara/istoričara, koji su zacijelo i brojniji od samih
pobornika...? [A kako je] povijest bila i prva prava hrvatsko-
srpska [srbijanska] bojišnica, njemački su inicijatori... uvjereni,
možda i pomalo naivno, da je najteži put zapravo i najprikladniji
za postizanje opipljivih rezultata.
- G. Cvitan, Historiografija (Dijalog povjesničara/istoričara,
1-2, prir. H.-G. Fleck i I. Graovac..., Zagreb, FNSt, 2000.),
Zarez, br. 34, Zagreb, 22. lipnja 2000., 45 [o 1. i 2. skupu
te knjigama/zbornicima radova 1 i 2].
30
Prilozi se navode prema kronološkom redu njihova pojavljivanja. Usto,
bez daljnjih dodatnih komentara, ravnopravno se navode pozitivi i/ili ne-
gativni dijelovi iz pojedinih napisa o skupovima i/ili zbornicima radova
Dijaloga povjesničara/istoričara.
- Andrea Latinović, U Hrvatskoj i u Srbiji postoje povjes-

ničari koji historiju shvaćaju kao znanost, a ne kao politiku
(razgovor s Nevenom Budakom, pročelnikom Odsjeka za
povijest i novoizabranim dekanom Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu), Vjesnik, Zagreb, 5. srpnja 2000., 7
[o 1. i 2. skupu]:
N. Budak: [U] početku... [sam] bio prilično suzdržan i skeptičan...
[N]ismo znali što nas... očekuje, a... bili [smo i] izloženi izvjesnom
pritisku u Hrvatskoj... Zanimljivo je da su protiv sudjelovanja [na
Dijalogu povjesničara/istoričara] bili neki od onih koji su sudje-
lovali [u vrijeme rata] na sličnom skupu, ali u organizaciji Nje-
mačke biskupske konferencije...
Među povjesničarima koji ne žele dokazivati prevlast svog naroda
nad drugima ili uveličati svoje žrtve u nekome patološkom odno-
su prema prošlosti ili rastezati svoje povijesne granice... uvijek će
biti lako uspostaviti komunikaciju. Ako vas zanimaju povijesni
problemi, svejedno je razgovarate li s povjesničarom iz Srbije,
Njemačke ili Kine. Problem nastaje kad razgovor o povijesti služi
za prikrivanje rasprave o sadašnjosti.
- Ž. Krušelj, Sada su Amerikanci najveći Srbomrsci (Razgo-
vor s O. Milosavljević, docentkinjom na Odjelu za socio-
logiju Filozofskog fakulteta Beogradskog univerziteta,
Večernji list, Zagreb, 16. srpnja 2000., 15 [o 1.-3. skupu te
knjigama/zbornicima radova 1-3].
- Žarko Puhovski, Znanost protiv samoposluživanja..., Za-
rez, br. 39, Zagreb, 28. rujna 2000., 17 [o 1. i 2. skupu te
knjigama/zbornicima radova 1 i 2]:
Riječ je... o pokušaju da se – nakon rata te svega što ga je
uzrokovalo (i njime bilo uzrokovano) – promisli pozicija onih koji
su, s jedne strane, pozvani da o nedavnim zbivanjima stručno
progovore, ali su, s druge strane, baš kao struka bili – posredno ili
neposredno, manipulacijom ili volontiranjem – upleteni u priprave
poslijejugoslavenskoga rata (ili poslijejugoslavenskih ratova)... [S
tim u vezi], sama je... činjenica održavanja... [Dijaloga povjesni-
Igor Graovac 167
čara/istoričara] bitno postignuće kako organizatora, tako i svih

sudionika kao intelektualaca... [No], oni koji su proteklih godina
bili (nerijetko i propagandno) najglasniji znakovito [su] izostali.
Posebna je vrijednost... skupa... njegova razdioba na tematske
radionice... I odmah se pokazalo da u raspravi o jasno određenim
temama razlike više nisu nužno zemljopisne/nacionalne nego –
konačno – metodologijske, svjetonazorske, eventualno generacij-
ske naravi. Ne znači to, dakako, da su formativne razlike... osobi-
na dviju sredina tek tako zanemarive, ali ipak upozorava na to da
su nacionalističke invektive iz okoline... sposobne za penetraciju
[samo] do određene razine istraživanja i znanstvenog diskursa, no
ne uspijevaju prožeti čitavo disciplinarno polje rada (barem nekih)
povjesničara...
Valjat će..., [međutim, ipak] tematizirati ono što je bitno za ulogu
koju je povijesna prošlost poprimila u ratnim pripravama... [Pri-
tom se mora] povesti računa o strukturalnim značajkama nacio-
nalističkog svjetonazora i ulozi što je prošlost ima u legitimiranju
njegovih pothvata. [Jer tada] se prošlost interpretira metodom
koja bi – u osnovi – mnogo bolje odgovarala kupcima u dućanima
organiziranima na načelu samoposluživanja: take the best, leave
the rest... [Dijalog je povjesničara/istoričara pokazao] da je svijest
o tomu očito nazočna među onima kojih se to ponajprije i tiče,
točnije: barem među dijelom onih koji su za dijalog spremni.
- Radovan Kovačević, Prošlost bez tabu tema, Politika, Beo-
grad, 3. novembra [studenoga] 2000., 5 [o 1.-4. skupu]:
U dijalogu... sve je manje nezgodnih pitanja. Istorojskih belina
[historijskih bjelina] ima mnogo, na obe [obje] strane, i one če-
kaju istraživače, ali tabu tema više nema.
- Ž. Krušelj, Priželjkivali 300.000, a popisali samo 156.000
žrtava (okvir u sklopu članka Zašto je muzejska građa
1991. pokradena iz Jasenovca prebačena u Washington?
Muzej holokausta uzeo zbirku Srbima da bi je vratio Hr-
vatima), Večernji list, Zagreb, 6. siječnja 2001., 25 [o 4.
skupu].
- D[rago] Pilsel, Zatvorene historiografije. Dijalog hrvatskih

i srbijanskih povjesničara, Novi list, Rijeka, 4. ožujka 2001.,
4 [o 5. skupu]:
Sudionici [skupa] su se... složili [i] oko potrebe individualizacije
zločina počinjenih nakon raspada SFRJ kako ovdašnji narodi ne bi
bili uvučeni u još jedan krug mitomanije i međunacionalne
mržnje.
- Ž. Krušelj, U Crnoj je Gori održan 5. Dijalog povjesni-
čara/istoričara. Jasenovac - i Srbi [Srbijanci] napuštaju veli-
kosrpsku mitomaniju, Večernji list, Zagreb, 12. ožujka
2001., 17 [o 5. skupu]:
Bilo [je] više polemika na srpsko-srpskoj [srbijansko-srbijan-
skoj]..., dijelom i hrvatsko-hrvatskoj [strani], negoli u međusob-
nom dijalogu. Zacijelo je razlog tome i činjenica da se u uvjetima
sve slabijeg pritiska politike i državnih institucija na rezultate
historiografskih istraživanja lakše uočava nesklad između znans-
tvenih i neznanstvenih metoda rada. Povjesničari se... postupno
prestaju dijeliti po nacionalnoj pripadnosti, a dominantna pos-
taje... stručna razdjelnica. Drugim riječima, ili si dobar povjes-
ničar, kojega uvažavaju i kolege iz drugih zemalja, ili to nisi!
Razgovor o tekućoj historiografskoj produkciji pokazao je da i u
Beogradu i u Zagrebu naglo slabi interes za povijesnu pam-
fletistiku, koja je... bila i jedan od ključnih elemenata stvaranja
ratne psihoze.
- Ž. Krušelj, Hrvatske Srbe za [Slobodana] Miloševića je pri-
premao Khuen Hedervary! (razgovor s Matom Artuko-
vićem, voditeljem slavonskobrodske Podružnice za povijest
Slavonije, Srijema i Baranje zagrebačkoga HIP-a), Večernji
list, Zagreb, 27. kolovoza 2001., 15 i 18 [ o 1.-5. skupu]:
M. Artuković: Držim da... [ovakvi] dijalozi... nemaju smisla,
osobito pod bilo čijim patronatom..., [primjerice FNSt-a]. Takvo
posredovanje omalovažava i srpske [srbijanske] i hrvatske povjes-
ničare. Velika je istina da jedino istina oslobađa. Stvaranje
umjetnog razumijevanja je vrlo opasno o kad-tad će se osvetiti.
Igor Graovac 169
- Ljubiša Vujošević, Dijalog istoričara, Republika, br. 266-

267, Beograd, u avgustu [kolovozu] 2001., 47 [o 1.-4.
skupu te knjigama/zbornicima radova 1-4].
- Rade Dragojević, Hrvatski i srpski [srbijanski] povjesničari
danas na Sljemenu, Novi list, Rijeka, 5. listopada 2001., 7
[o 6. skupu].
- R. Dragojević, 6. Dijalog povjesničara/istoričara: HIP od-
bio ugostiti srpske [srbijanske] povjesničare, Novi list, Ri-
jeka, 6. listopada 2001., 9 [o 6. skupu].
- Ž. K[rušelj], Počeo 6. Dijalog povjesničara/istoričara, Ve-
černji list, Zagreb, 6. listopada 2001., 4 [o 6. skupu].
- I. Frlan, Povijest osloboditi politike. Završio znanstveni
skup hrvatskih i srpskih [srbijanskih] povjesničara, Novi list,
Rijeka, 8. listopada 2001., 5 [o 6. skupu].
- Ž. Krušelj, Povjesničari su ledolomci u normalizaciji odno-
sa, Večernji list, Zagreb, 8. listopada 2001., 8 [o 6. skupu].
- T. Lakić, Iz školskih udžbenika treba ukloniti pamflete,
Jutarnji list, Zagreb, 8. listopada 2001., 9 [o 6. skupu].
- A. Radak, Stjepan Mesić na skupu Hrvatsko-srpski [srbi-
janski] dijalog povjesničara: Još je na djelu revizija
povijesti, Slobodna Dalmacija, Split, 8. listopada 2001., 4
[o 6. skupu].
- Miroslava Rožanković, Proteklih 10 godina politika je be-
zočno manipulirala poviješću, Vjesnik, Zagreb, 8. listopada
2001., 4 [o 6. skupu].
- Branko Vukšić, Glavom kroz ekran: Još jedna Stanko-
vićeva [Aleksandar S.] zabluda, Vjesnik, 8. listopada 2001.,
28 [o 6. skupu].
- S. Vejnović, [Vladimir] Šeks: [H.-G.] Fleck zabada nos u

stvari koje ga se ne tiču. Hrvatska demokratska zajednica
reagira na govor voditelja Zaklade F. Naumann, Novi list,
Rijeka, 9. listopada 2001., 8 [o 6. skupu].
- Nenad Jovanović, 6. susret hrvatskih i srpskih [srbijanskih]
istoričara [povjesničara] u organizaciji Zaklade F. Naumann,
Novosti, Beograd, 12. oktobra [listopada] 2001., 12 [o 6.
skupu].
- R. Dragojević, Zapad će se suprotstaviti suđenju partiza-
nima (razgovor s povjesničarom I. Graovcem, Zagreb,
Hrvatski institut za povijest), Novi list, Rijeka, 12. listopada
2001., 7 [o 1.-6. skupu].
- Ž. Krušelj, Jugoslavenstvo bez prošlosti i budućnosti.
Hrvatski i srbijanski povjesničari o razlozima propasti jugo-
slavenstva kao posebnog identiteta, Večernji list, Zagreb,
15. listopada 2001., 16-17 [o 6. skupu]:
[Potaknuto] je i pitanje neuspjeha jugoslavenskog koncepta...,
[odnosno pitanje jugoslavenstva kao posebnog identiteta], koji je
trebao osigurati dugoročnu opstojnost... [jugoslavenske] zajed-
nice. Indikativno je da... nije bilo bitnijih razlika u ocjeni ne-
uspjeha tog eksperimenta, što samo potvrđuje tezu da danas više
ni u Hrvatskoj ni u Srbiji nema važnije političke snage koja bi se
zanosila oživljavanjem takve integralističke ideologije.
- R. Dragojević, Hrvatska podsjeća na Weimarsku Repub-
liku iako nema svog [Adolfa] Hitlera (razgovor s H.-G.
Fleckom, voditeljem ureda Zaklade F. Naumann, o lošem
stanju političke kulture u Hrvatskoj), Novi list, Rijeka, 19.
listopada 2001., 9 [o 6. skupu].
- Ivan Biondić, Riječ je o reviziji hrvatske nacionalne povjes-
nice, Vjesnik, rubrika Stajališta, Zagreb, 5. studenoga 2001.,
13 [o 6. skupu te knjigama/zbornicima radova 1 i 2]:
Igor Graovac 171
[Dijalog povjesničara/istoričara] posve [je] u funkciji ostvarivanja

manje-više otvorenih političkih ciljeva. Naime, riječ je o posvemaš-
njoj reviziji hrvatske nacionalne povjesnice i njenu uspostavljanju
kao odsječka ili privjeska regionalne balkanske povjesnice...
Polazeći od ideologije otvorenog društva... [i] teorije ekvidis-
tance... [pritom se potire] razlika između ekspanzionističkoga
velikosrpskog i obrambenih nacionalizama nesrpskih naroda... Na
taj se način samo dodatno podupiru temelji ideologiji Zapada o
podjednakoj krivnji za raspad Jugoslavije i rata na ovim pros-
torima... Nova je elita, odnosno politika novog smjera... ponovno
na potezu, pri čemu projekt dogovorne povjesnice (čije je načelo
svi su svima krivi i svi se svima trebaju ispričati) treba samo
olakšati i obnoviti treći put poznatu nam priču iz početka...
[Stoga], kao trajna opomena, ostaje poznata engleska poslovica:
“Ako ne znate kamo idete, može vam se dogoditi da dođete
negdje drugdje”. I to je to!
- B. O. I., Susret hrvatskih i srbijanskih povjesničara, Glas
Istre, Pula, 20. rujna 2002., 5 [o 1.-7. skupu].
- G. Đogić, Protiv berze istorijskom [trgovanja povijesnom]
građom, Glas, Beograd, 21. septembra [rujna] 2002., 8 [o
7. skupu]:
[Dijalog povjesničara/istoričara] ima izuzetan značaj [iznimno
značenje] pošto se ne radi o okupljanju i ćaskanju istomišljeni-
ka..., [a u njegovu radu sudjeluju] i oni koji bi se u proteklih deset
godina viđali bez posredovanja, ali i oni koji [bez toga] sami
sigurno ne bi popili ni kafu [kavu].
- I. Nikolić, Politički upotrebljavana nauka [znanost], Da-
nas, Beograd, 21.-22. septembra [rujna] 2002., 5 [o 1.-7.
skupu te knjigama/zbornicima radova 5 i 6].
- Ž. Krušelj, Dijalog hrvatskih i srpskih [srbijanskih] povjes-
ničara obnovio polemike o razlozima raspada Jugoslavije,
Večernji list, Zagreb, 28. rujna 2002., 54 [o 7. skupu].
- R. Dragojević, Politika nije feminizirana (razgovor s A.

Feldman, savjetnicom ministra vanjskih poslova za ljudska
prava i civilno društvo), Zaposlena. Časopis za uspješnu
ženu, br. 84, Zagreb, siječanj 2003., 39 [o 1.-7. skupu]:
A. Feldman: Ideja je [Dijaloga povjesničara/istoričara] bila da se
pozovu ljudi s različitim uvjerenjima i da se u raspravi dođe do
određenih zaključaka. Brzo se pokazalo da nije problem u tome
jesmo li mi Hrvati ili Srbi [Srbijanci] nego... kakav je tko povjes-
ničar i s kakvim se tko preduvjerenjem i političkim ideologijama
upustio u promišljanje problema. Veliki napredak je načinjen
posebno u dijelu u kojemu se razgovaralo o žrtvama Drugoga
svjetskog rata, gdje su se kolege s obje strane dogovorili oko
metodologije i načina istraživanja... [te] prezentirali gotovo
istovjetne rezultate.
- Ivica Marijačić, Zadarski povjesničari odbili njemačku po-
nudu da organiziraju dijalog sa srpskim [srbijanskim] pov-
jesničarima u Zadru. Zadarski povjesničari ne prihvaćaju or-
ganizaciju Dijaloga hrvatskih i srpskih [srbijanskih] povjes-
ničara u Zadru - odlučit će rektor [Damir] Magaš!, Hrvatski
narodni list, br. 19, Zadar, 14. ožujka 2003., 1-2 [o 1.-7.
skupu te pripremama 8. skupa].
- Arijana Baraba, Zadarski povjesničari odbili sudjelovati na
skupu hrvatskih i srpskih [srbijanskih] povjesničara u Piniji,
odnosno Zadarski povjesničari ogradili se od skupa u Piniji?
Je li skup Hrvatsko-srpski [srbijanski] dijalog povjesničara
ovog vikenda u Zadru – politički ili znanstveni?, Zadarski
list, Zadar, 25. rujna 2003., 1 (1. naslov) i 6 (2. naslov) [o
8. skupu].
- A. Baraba, Zadarski povjesničari ogradili se od Hrvatsko-
srpskoga [srbijanskoga] dijaloga. Je li skup Hrvatsko-srpski
[srbijanski] dijalog povjesničara ovog vikenda u Zadru –
politički ili znanstveni?, Novi list, Rijeka, 25. rujna 2003., 7
[o 8. skupu].
Igor Graovac 173
- R. Bogeljić, “Odbili smo organizaciju, ali ne zbog preda-

vača”. Odsjek za povijest nije prihvatio domaćinstvo
znanstvenom skupu zbog politike, Večernji list, Zagreb, 26.
rujna 2003., 16 [o 8. skupu].
- M[ia] V[eršić], Hrvatsko-srpski [srbijanski] dijalog povjes-
ničara, Vjesnik, Zagreb, 26. rujna 2003., 6 [o 8. skupu].
- R. B., Dijalog hrvatskih i srbijanskih povjesničara, Večernji
list, Zagreb, 27. rujna 2003., 5 [o 8. skupu].
- M. Veršić, “Jugoslavija se dvaput obnavljala iz nužde”. 8.
Dijalog povjesničara iz Hrvatske i SiCG, Vjesnik, Zagreb,
27. rujna 2003., 7 [o 8. skupu].
- Mario Vuksan, Dijalog povjesničara o raspadu Jugoslavije,
Jutarnji list, Zagreb, 27. rujna 2003., 6 [o 8. skupu].
- Siniša Klarica, U organizaciji njemačke Zakade F. Nau-
mann u Hotelu Pinija u Petrčanima započeo 8. Dijalog pov-
jesničara/istoričara iz Hrvatske i SiCG, Zadarski list, Zadar,
27. i 28. rujna 2003., 5 [o 8. skupu].
- R. B., Povjesničari o ratnim gubicima, Večernji list, Zag-
reb, 28. rujna 2003., 2 [o 8. skupu].
- Orlanda Obad, Srbi [Srbijanci] su 90-ih [godina 20. st.]
širokim konsenzusom podržali rat (razgovor s Latinkom Pe-
rović, nekadašnjom sekretaricom Centralnog komiteta Sa-
veza komunista Srbije, smijenjenom zbog liberalizma),
Jutarnji list, Zagreb, 29. rujna 2003., 8 [o 8. skupu].
- O. Obad, Srbi [Srbijanci] su 90-ih [godina 20. st.] širokim
konsenzusom podržali rat (razgovor s L. Perović...), Slo-
bodna Dalmacija, Split, 30. rujna 2003., 8 [o 8. skupu]:
Kako ste... doživjeli stav Filozofskog fakulteta u Zadru da je za
dijalog povjesničara prerano?
L. Perović: Ne mogu komentirati ničije motive ni razloge. Ovo je

bio koristan akademski skup... [Mogu, u tom sklopu, samo dodati
kako] su se... desetljećima..., [primjerice], očekivale [ne samo]
isprike..., [poput nedavnih] predsjednika [RH]... za genocid nad
Srbima u Drugome svjetskom ratu... i SiCG... za zločine koji su
počinjeni u posljednjim ratovima..., [nego] i utvrđivanje činjenica
da bi se onemogućila manipulacija žrtvama. Ako se... činjenice
primaju sa skepsom ili ih se ignorira, znači da još postoje snage
kojima odgovara stanje latentnog rata.
- I. Banac, Vrijeme je za ukop, Feral Tribune, Split, 3. rujna
2004., 11 [o svima dosad održanima skupovima te tiska-
nima knjigama/zbornicima radova]:
Ne bih se složio s... [tezama] da “naši liberali..., malobrojni, ner-
vozni i površni, ozbiljna istraživanja prošlosti smatraju gubitkom
vremena...” [Duško Čizmić-Marović u Slobodnoj Dalmaciji, Split,
26. kolovoza 2004. godine]. Liberali su sigurno malobrojni, mož-
da i nervozni i površni, ali su upravo oni, preko niza inicijativa... -
primjerice FNST-a: Dijalog povjesničara/istoričara... - dokazali da
su rijetka idejna tendencija koja se ozbiljno bavi osjetljivima i
kontroverznim povijesnim pitanjima. Njihovi proizvodi sigurno
nisu tako tržišni kao, [primjerice], nova hrvatska proza, ali su za-
cijelo dugoročno važniji za razumijevanje aktualne krize hrvat-
skoga političkog identiteta... Možda je..., [stoga], problem u
sadašnjem stanju našeg društva..., [a ne] u liberalima... [ili] u
površnim povjesničarima.
Istodobno, s razvojem Dijaloga povjesničara/istoričara, zag-
rebački je FNSt, u zajednici sa sarajevskim FNST-om, orga-
nizirao i susrete bosanskohercegovačkih historičara/povjes-
ničara/istoričara – Bošnjaka, Hrvata i Srba – iz RBiH, s
tendencijom ostvarivanja njihova unutarnjeg dijaloga i kas-
nijeg dijaloga sa povjesničarima iz susjednih zemalja, prije
svega RH te SRJ, sada SiCG: prvi je takav skup u RBiH
održan u Republici Srpskoj (Banja Luka) u svibnju 2003.
Igor Graovac 175
godine, a drugi i treći u Federaciji BiH (Mostar te Neum) u

listopadu 2003. te rujnu 2004. godine. 31 Time je FNSt
preuzeo inicijativu organiziranja još jednoga znanstvenog
dijaloga povjesničara
No, zašto je baš Zaklada F. Naumann, kao organizacija za
političko obrazovanje (civic education), preuzela i tu ini-
cijativu iako nije organizacija koja podupire znanstvena
istraživanja? Odgovor je sljedeći:
Sa stajališta FNST-a ophođenje nekog društva s vlastitom proš-
lošću sa susjednim narodima bez predrasuda nužan je preduvjet
razvoja demokratskog društva. Naime, društvo u kojemu egzisti-
raju mržnja i predrasudni stereotipi spram susjeda, a koji se
prenose s generacije na generaciju, te u kojemu traje netoleratni
oblik crno-bijeloga razmišljanja, svojstven totalitarnim sustavima,
ne može se razvijati i ne može postati demokratsko društvo us-
mjereno ka slobodi i toleranciji. Ono će zaostajati zbog svojih
predstava o neprijatelju i načina razmišljanja naslijeđenog iz proš-
losti...
A predstava o prošlosti o kojoj se, na temelju povijesnih činjenica,
a ne mitova i povijesnih laži, kontroverzno raspravlja od presud-
31
Dosad je tiskana samo jedna knjiga sa tih skupova: Historiografija u BiH
od 1990. do 2003. godine, urednici Adnan Huskić i Husnija Kamberović,
zbornik radova sa naučnog [znanstvenog] skupa održanog u Mostaru 24.-
26. listopada 2003. godine, Sarajevo, FNSt, 2003.:
H. Kamberović, Glas za bosanskohercegovačku historiografiju, 5-9, Ilijas
Hadžibegović, Historijski časopisi u BiH od 1995. do 2000. godine, 11-22,
Tomislav Išek, Historiografija u BiH od 1990. do 2003. godine. Period
[razdoblje] između dva rata (1918.-1941.), 23-31, Vera Katz, Historio-
grafija u BiH o vremenu poslije Drugoga svjetskog rata, 33-42, Budimir
Miličić, [H]istoriografska proučenost tematike – agrarni odnosi u BiH
1945.-1956. godine, 43-48, i Seka Brkljača, Historiografska literatura o
BiH u Drugome svjetskom ratu objavljena u posljednjih dvadesetak go-
dina, 49-62, uz bibliografiju o tome, 63-85, kao i jednu diskusiju/jedan
nenaslovljeni prilog (Senija Milišić), 87-97.
nog je značenja za obrazovanje i razvoj novih, mladih generacija.

Stoga FNSt ne želi samo pripomoći znanstveni dijalog... nego želi
i nastoji da povijesna znanstvena saznanja dopru i do svakoga
prosječnog građanina....
FNSt, usto, kao njemačka ustanova..., izloženi pristup zasniva i na
svijesti o velikoj njemačkoj odgovornosti baš za negativne strane
europske povijesti u 20. stoljeću. Stoga je sastavni dio političke
kulture demokratske Njemačke... otvoreni i (samo)kritički odnos
spram prošlosti, koji podupire i u drugih. 32
Usto, gotovo istodobno (ako ne i ranije) s razvojem Dijalo-
ga povjesničara/istoričara organizirani su još i slični, mogu-
će čak i značajniji inicijative i projekti u kojima su, naravno,
sudjelovali i pojedini sudionici dosadašnjih Dijaloga pov-
jesničara/istoričara, 33 a koji se odnose i na cjelokupno pod-
ručje bivše druge/socijalističke Jugoslavije, pa i Jugoistočne
Europe, a poneki i na pitanja te odnose među pojedinim
državama s tog područja sa svojim susjedima, primjerice i u
32
H.-G. Fleck, Bosanski trijalog historičara/istoričara/povjesničara, poz-
dravni/uvodni govor na 1. skupu povjesničara iz RBiH, Banja Luka, 17.
svibnja 2003. godine.
33
U sklopu obilježavanja 30. obljetnice Interuniverzitetskog centra (IUC)
u Dubrovniku, RH, u početku je travnja 2002. održana, primjerice, i kon-
ferencija pod nazivom Aktualna regionalna suradnja u širemu međunarod-
nom kontekstu i regionalna agenda za pomirenje. I. Banac, tadašnji gene-
ralni direktor IUC-a tim je povodom, među ostalim, izjavio:
Na tome će raditi čitav niz sveučilišnih centara – iz Zagreba, Sara-
jeva, Bukurešta, Ljubljane, Maribora, te Podgorice, Sofije i Beo-
grada... To su mali koraci k stvaranju normalnog prostora za di-
jalog i suradnju pa i za to da, ako se treba sukobiti, da to bude
argumentima, a ne oružjem (prema Anton Hauswitschka, I.
Banac: “Dijalog s istočnim susjedima ne može se zaobići”, raz-
govor s novim generalnim direktorom IUC-a, Vjesnik, Zagreb, 5.
travnja 2002., 4).
Igor Graovac 177
obliku pravnoznanstvene Povijesne komisije RH i RS. 34 No,

zbog njihove brojnosti, ovdje ih nije moguće ni nabrojiti.
Prava je šteta, međutim, što su mnogi od njih bili kratko-
trajni i okončani bez vidljivijih tragova, primjerice u obliku
knjiga/zbornika radova. 35 Ipak, mnogi su, naravno druga-
čije zamišljeni od spomenutih, izazivali veću medijsku po-
zornost negoli Dijalog povjesničara/istoričara, moguće
stoga što u većini nisu bili znanstvene nego estradne,
kulturne, gospodarske, sportske, umjetničke, pa i političke
naravi. Potonja se u dva slučaja odrazila i na Dijalog pov-
jesničara/istoričara: prvi put u listopadu 2001. kada je HIP
odbio ustupiti svoju Zlatnu dvoranu za održavanje svečane
34
Supredsjednici su te Povijesne komisije od travnja 2005. povjesničari
Dušan Bilandžić, sa hrvatske, i Janko Prunk, sa slovenske strane. Nastala je
inicijativom slovenske strane potkraj 2004., koju je, potom, u veljači
2005. prihvatila i hrvatska strana. Ona će, inače, razmatrati povijesne či-
njenice, pa i konflikte, uključivo i one oko graničnih pitanja između RH i
RS (usp. M. Rožanković, Granica se možemo dotaknuti samo kroz po-
vijesni pregled, Vjesnik, Zagreb, 11. travnja 2005. godine).
35
Iznimku, primjerice, predstavljaju knjige Improvement of Balkan History
Textbooks. Project Reports (Textbooks in the Balkans) [Poboljšanje/razvoj
povijesnih udžbenika Balkana. Projektni izvještaji o udžbenicima], zbornik
radova sa međunarodnoga skupa održanog u prosincu 2001. u Carigradu,
Republika Turska, a u organizaciji The economic and social History foun-
dation of Turkey [Ekonomska i socijalna Povijesna zaklada Turske] (Tarih
Vakfi), Istanbul, 2003., Hrvatsko-mađarski odnosi 1102.-1918. godine,
glavni urednik Milan Kruhek, zbornik radova s međunarodnoga znanstve-
nog skupa održanog potkraj 2002. u Zagrebu, RH, a u organizaciji HIP-a i
Instituta za povijest Mađarske akademije znanosti, Zagreb, HIP, 2004., te
Suočavanje s prošlošću: Postkonfliktne strategije za istinu i pomirenje u
regionu bivše [druge] Jugoslavije, zbornik radova s međunarodne konfe-
rencije održane 1.-2. listopada 2004. u Beogradu, SiCG, a u organizaciji
Fonda za humanitarno pravo, Beograd, i u suradnji sa Savjetom Europe
(Council of Europe/Conseil de l'Europe) (u tisku).
sjednice 6. skupa te je ona, uz sudjelovanje i S. Mesića,

predsjednika RH, te prisustvo brojnih veleposlanika, novi-
nara, javnih, sveučilišnih i znanstvenih radnika te predstav-
nika HAZU, Zagrebačkog sveučilišta, fakulteta, znanstvenih
instituta i zavoda, kao i hrvatskih političkih stranaka, odr-
žana 7. listopada u Starogradskoj vijećnici u Zagrebu; a
drugi put u rujnu 2003. kada su Odsjek za povijest FF-a,
odnosno rektor Zadarskog sveučilišta odbili ustupiti svoju
dvoranu za održavanje svečane sjednice 8. skupa. Unatoč
tome poneki primjeri potvrđuju i svojevrsnu ne samo poli-
tičku zainteresiranost za Dijalog povjesničara/istoričara:
tako je, primjerice, sudionike 5. skupa, održanog u ožujku
2001. u Herceg Novome, primio don Branko Sbutega u
svojim prostorijama u Kotoru, a pozdravne su govore na
skupovima održali i S. Mesić, predsjednik RH, na 6. skupu u
listopadu 2001. u Zagrebu, što je već spomenuto, te
Dragoljub Mićunović, preds[j]ednik V[ij]eća građana SRJ,
na 7. skupu u rujnu 2002. u Beogradu. Sudionici su po-
tonjeg skupa, usto, bili pozvani i u beogradski Institut za
noviju [h]istoriju Srbije, koji je, potom, otpočeo i znans-
tvenu suradnju s zagrebačkim HIP-om, koja se za sada prije
svega ostvaruje putem obostranih razmjena časopisa i
knjiga te međusobnih komuniciranja i posjeta znanstvenika.
U međuvremenu je između RH te SiCG potpisan i protokol
o znanstvenoj, kulturnoj te sličnoj suradnji, no ostvarenje
je dogovorenih razina suradnje još na samome početku,
dakle bez vidljivijih rezultata.
Sve u svemu Dijalog povjesničara/istoričara nastao je mimo
politike i nastavlja se bez njena utjecaja, iako teži, u znans-
tvenom pogledu, zadobiti i oblik službenog komuniciranja
zainteresiranih strana. Za sada se, pak, održao i dalje će se
razvijati zahvaljujući FNST-u, organizatoru i financijeru tog
Igor Graovac 179
projekta, koji je, bez ikakvih sugestija ili pritisaka mimo

znanosti, njegovim sudionicima prepustio izbore znanstve-
nika koji sudjeluju na skupovima i sadržaja koji se na njima
obrađuju. Pritom se, na poseban način, uključio i u tako
često naglašavan međunarodni i unutarnji projekt pomire-
nja (iako nije riječ o pomirenju nego o obnavljanju povje-
renja zainteresiranih strana), ali isključivo sa svrhom razvoja
znanstvene svijesti o društvu te širenja povijesnih i drugih
znanja koja pripomažu unutarnjemu pomirenju i pomirenju
s drugima. Nije, dakle, riječ o političkom pomirenju nego o
pomirenju s vlastitom prošlošću i/ili vlastitim prošlostima.
Zahvaljujući tome skupovi, kao i knjige/zbornici radova
Dijaloga povjesničara/istoričara pokazali su, stoga, da “u
RH i” SRJ, sada SiCG, prije svega “Srbiji, postoje povjes-
ničari koji historiju shvaćaju kao znanost, a ne kao poli-
tiku,” 36 te koji neće da ona i nadalje bude mogući “inspi-
rator nacionalnih sukobljavanja.” 37 Točnije, pokazali su da
pojedini povjesničari u obje zemlje izražavaju spremnost za
dijalog, koji je, prema odnosu spram znanosti, a u otklonu
od politike, ponekad i lakši s drugom negoli sa vlastitom
stranom.
Sažetak
U organizaciji je njemačke Zaklade Friedrich Naumann/F. Naumann
Stiftung. Die Stiftung für liberale Politik (FNSt) u šest godina (1998.-
2003.) održano osam međunarodnih znanstvenih skupova Dijaloga
povjesničara/istoričara, a u pet godina (2000.-2004.) tiskano osam
knjiga/zbornika radova s tih skupova: Dijalog povjesničara/istoričara,
priredili Hans-Georg Fleck i Igor Graovac, 1-8, Zagreb, FNSt, 2000.
36
N. Budak, prema: A. Latinović, n.dj., 7.
37
Ž. Krušelj, Nijemci izmiruju Hrvate i Srbe..., n.dj., 20.
(knj. 1 i 2), 2001. (knj. 3 i 4), 2002. (knj. 5 i 6), 2003. (knj. 7) i 2004.
(knj. 8). Početno su se skupovi održavali u Mađarskoj (1998.-2000.), a
potom (2001.-2003.) naizmjenično u Saveznoj Republici Jugoslaviji
(SRJ), sada Srbiji i Crnoj Gori (SiCG), i Republici Hrvatskoj (RH). Na
skupovima nisu sudjelovali samo povjesničari iz tih zemalja nego i oni
iz Njemačke, Amerike, Austrije, Mađarske i Poljske. A na njima nisu
sudjelovali čak ni samo povjesničari nego i pojedini demografi, ekono-
misti, filozofi, politolozi, pravnici, sociolozi te viktimolozi, matematičari
i statističari, arhivisti, inženjeri, javni djelatnici, knjižničari, muzealci,
novinari, političari, predstavnici nevladinih udruga, publicisti, studenti
te svećenici, a, naravno, i predstavnici FNSt-a, kao i voditelji radionica.
Sve u svemu, na osam je do sada održanih skupova sudjelovalo 112
sudionika iz sedam zemalja: 64 doktora znanosti u više nastavnih i/ili
znanstvenih zvanja, 27 magistra znanosti, odnosno M.A., M.Phil., 14
profesora, tri akademika te po jedan dipl. politolog, pravnik i inženjer
te student, koji su radili ili rade ponajviše na fakultetima (45) te u
znanstvenim institutima i/ili zavodima (40, odnosno 38+2), a potom,
preostali (27) u redoslijedu prema brojnosti, i u ministarstvima, skup-
štinama, vladama..., FNSt-u, nevladinim udrugama te centrima i insti-
tutima, muzejima, izdavačkim/novinskim kućama, arhivima te akade-
miji, knjižnici, osnovnoj školi i spomen području. Za manji je broj
sudionika, pak, nepoznato mjesto rada ili im ono nije strogo određeno,
a među njima ima i nezaposlenih ili umirovljenih osoba.
Na skupovima se, osim prvome kojemu je bio određen i radni naslov
(Državotvorne ideje i nacionalnointegralističke ideologije u Hrvata i
Srba/Srbijanaca), rad odvijao na tematskima plenarnim sjednicama i u
tematskim radionicama. Plenarne su sjednice bile posvećene sljedećim
temama: načelnim temama, teorijsko-metodološkima pitanjima i prob-
lemima te novima metodološkim pristupima u povijesnim istraživanji-
ma, raspadu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i proble-
matici revizije udžbenika povijesti, dok su radionice bile posvećene
sljedećim temama, a pod nazivima: Nacionalni identitet Hrvata i Srba ,
Položaj Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj, Katolička i Srpska pravo-
slavna crkva u Hrvatskoj i Srbiji u 19. i 20. st., Elite i modernizacija,
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) – hrvatski i srpski [srbijanski]
pogled na kraju 20. st., odnosno Demokracija, republikanizam, nacio-
nalizam: utjecaj modernih ideologija na Kraljevinu SHS/Jugoslaviju,
Manjine u Kraljevini Jugoslaviji, tijekom Drugoga svjetskog rata [u
Igor Graovac 181
nas] i poslije , Socijalistička [druga] Jugoslavija od 1945. do 1990.

godine i Ljudski gubici Hrvatske i Srbije u 20. stoljeću.
Brojnost i sadržajna raznolikost radionica te plenarnih izlaganja/izjava i
saopćenja, kao i množina sudionika skupova daje za pravo da se dosad
održanih osam skupova Dijaloga povjesničara/istoričara mogu smatrati
i svojevrsnim hrvatsko-srpskim/srbijanskim povijesnim kongresom. Pri-
tom je važno naglasiti da je Dijalog povjesničara/istoričara nastao mi-
mo politike i nastavlja se bez njena utjecaja, iako teži, u znanstvenom
pogledu, zadobiti i oblik službenog komuniciranja zainteresiranih stra-
na, a u sklopu često naglašavanoga međunarodnog i unutarnjeg pro-
jekta pomirenja (iako nije riječ o pomirenju nego o obnavljanju povje-
renja zainteresiranih strana), ali isključivo sa svrhom razvoja znans-
tvene svijesti o društvu te širenja povijesnih i drugih znanja koja
pripomažu unutarnjemu pomirenju i pomirenju s drugima. Nije, dakle,
riječ o političkom pomirenju nego o pomirenju s vlastitom prošlošću
i/ili vlastitim prošlostima.
Zahvaljujući tome skupovi, kao i knjige/zbornici radova Dijaloga pov-
jesničara/istoričara pokazali su, stoga, da u Hrvatskoj i Srbiji, postoje
povjesničari koji mogu, mimo politike, znanstveno raspravljati. Točnije,
pokazali su da pojedini povjesničari u obje zemlje izražavaju spremnost
za dijalog, koji je, prema odnosu spram znanosti, a u otklonu od
politike, ponekad i lakši s drugom negoli sa vlastitom stranom.
Sumarry
The German Friedrich Naumann Foundation/F. Naumann Stiftung. Die
Stiftung für liberale Politik (FNSt) organized eight international sci-
entific conferences titled Dialogue of Croatian and Serbian Historians
over a period of six years (1998-2003). In five years (2000-2004),
eight conference publications were issued under the same title : Dia-
logue of Croatian and Serbian Historians, edited by Hans-Georg Fleck
and Igor Graovac, Vol. 1-8, Zagreb, FNSt, 2000 (Vol. 1 and 2), 2001
(Vol. 3 and 4), 2002 (Vol. 5 and 6), 2003 (Vol. 7) and 2004 (Vol. 8).
Initially, the conferences were held in Hungary (1998-2000), and then
(2001-2003) alternately in the Federal Republic of Yugoslavia (FRY),
now Serbia and Monte Negro, and in the Republic of Croatia. Con-
ference participants were not only historians from those countries, but
also from Germany, the USA, Austria, Hungary and Poland. Among
the participants were not only historians, but also demographers, eco-
nomists, philosophers, political scientists, lawyers, sociologists, victimo-
logists, mathematicians, and statisticians, archivists, engineers, civil
servants, librarians, museologists, journalists, politicians, represen-
tatives of NGOs, publicists, students and priests, and naturally also
representatives of the Friedrich Naumann Foundation , as workshop
moderators. All together, at eight conferences held so far, there were
112 participants from seven different countries: 64 with a Ph.D. in
several different professions, 27 M.Sc., M.A. or M.Phil., 14 university
professors, three members of the Academy, and a graduated political
scientist, lawyer, engineer, and a student. Most of them worked or still
work at different faculties (45 participants), or in scientific institutes
(40, i.e. 38+2 participants), whereas the rest (27 participants) worked
at ministries, councils, government institutions... the Friedrich Nau-
mann Foundation, NGOs, centres and institutes, museums, publishers’,
archives, as well as at the Academy, a library, elementary school and a
culturally protected area. For a minor number of participants, the place
of their work is unknown or it is not strictly defined, among those
there are unemployed or retired persons.
Except at the first conference under the working title State-building
Ideas and the National-Integrationalist Ideologies of Croats and Serbs,
the work at the subsequent conferences was organized in topic-related
plenary sessions and workshops. The plenary sessions were devoted to
the following topics: principal topics, theoretical and methodology
issues, new methodological approaches to historical research, disinteg-
ration of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia and problems of
history school books revision, whereas the workshops dealt with the
following topics: National Identity of Croats and Serbs, the Status of
Croats in Serbia, and of Serbs in Croatia, the Catholic and Serbian Or-
thodox Church in Croatia and Serbia in the 19th and the 20th Centuries,
Elites and Modernization, the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes
(SHS) – Croatian and Serbian Perspectives at the End of the 20th
Century, i.e. Democracy, Republicanism, Nationalism: Influence of
Modern Ideologies on the Kingdom of SHS/Yugoslavia, Minorities in
the Kingdom of Yugoslavia during the Second World War and after-
wards, Socialist Yugoslavia [second] Yugoslavia from 1945 to 1990
and Casualties in the 20th Century Croatia and Serbia.
Igor Graovac 183
Large number and various topics of the workshops and plenary se-
ssions, as well as the large number of conference participants render a
greater meaning to this series of conferences, so that we can rightly
refer to them as a congress of Croatian and Serbian historians. There-
by, it is important to emphasize that the Dialogue of Croatian and
Serbian Historians was initiated outside of the political sphere, and it is
continued in the same way, although – in scientific sense – it strives to
achieve an official form of dialogue between the interested parties in
the framework of the frequently mentioned international and internal
reconciliation project (although we cannot talk of reconciliation in this
context, but of rebuilding of trust between the stakeholders). The
exclusive aim of the project is to develop a scientific awareness on
society, and to spread historical and other knowledge that can con-
tribute to internal reconciliation and the reconciliation with others. The
aim, therefore, is not political reconciliation, but reconciliation with
one’s own past and history.
Consequently, both the conferences and conference publications Dia-
logue of Croatian and Serbian Historians have shown that both in
Croatia and in Serbia there are historians who are capable of scientific
discourse, without political influence. Or more accurately, they have
shown that there are individual historians in both countries that have
shown to be ready for a dialogue, which in its relation to the science
and its departure from the politics, is sometimes easier with the other
side, than with one’s own side.
Zusammenfassung
In Organisation der deutschen Friedrich Naumann Stiftung (FNSt). Der
Stiftung für liberale Politik fanden in sechs Jahren (1998-2003) acht
internationale Konferenzen unter dem Titel Kroatisch-Serbischer Histo-
rikerdialog statt, und im Laufe von fünf Jahren (2000-2004) wurden
acht Konferenzpublikationen veröffentlicht: Kroatisch-Serbischer His-
torikerdialog, Herausgeber: Hans-Georg Fleck und Igor Graovac, 1-8,
Zagreb, FNSt, 2000 (Bd. 1 und 2), 2001 (Bd. 3 und 4), 2002 (Bd. 5
und 6), 2003 (Bd. 7) und 2004 (Bd. 8). Zu Beginn wurden die
Konferenzen in Ungarn veranstaltet (1998-2000), und später (2001-
2003) abwechselnd in der Bundesrepublik Jugoslawien (SRJ), jetzt
Serbien und Monte Negro (SiCG), und in der Republik Kroatien. An
den Konferenzen haben nicht nur Historiker aus diesen Ländern

teilgenommen, sondern auch jene aus Deutschland, den Vereinigten
Staaten, Österreich, Ungarn und Polen. Der Teilnehmerkreis bes-
chränkte sich nicht nur auf Historiker, sondern es umfasste auch
Demographen, Volkswirtschaftler, Philosophen, Politikwissenschaftler,
Juristen, Soziologen sowie Viktimologen, Mathematiker, Statistiker,
Ingenieure, Personen aus dem öffentlichen Leben, Bibliothekare, Mu-
seologen, Journalisten, Vertreter von Nichtregierungsorganisationen,
Publizisten, Studenten und Priester, aber natürlich auch Vertreter der
Friedrich Naumann Stiftung als Workshopmoderatoren. Im Großen und
Ganzen haben an den acht bisher organisierten Konferenzen 112
Teilnehmer aus sieben Ländern teilgenommen: 64 mit dem Doktortitel
im Bereich der unterschiedlichen Wissenschaften, 27 Magister der
Wissenschaften, bzw. M.A., M.Phil., 14 Professoren, drei Akademi-
emitglieder und je ein Diplompolitikwissenschaftler, Jurist, Ingenieur
und Student. Die meisten arbeiteten oder arbeiten an Fakultäten (45),
an wissenschaftlichen Instituten (40, bzw. 38+2), und die restlichen
27 Teilnehmer in Ministerien, Räten, Regierungsstellen..., in der FNSt,
Nichtregierungsorganisationen, Zentren und Instituten, Museen, Ver-
lags- und Pressehäusern, Archiven, an der Akademie, in der Bibliothek,
Grundschule und im denkmalgeschützten Gebiet. Für eine kleinere
Anzahl der Teilnehmer ist der Arbeitsplatz unbekannt oder nicht strikt
definiert, unter denen gibt es auch Arbeitslose oder Rentner.
Außer an der ersten Konferenz unter dem Titel (Staatsbildende Ideen
und national-integrationistische Ideologien bei Kroaten und Serben)
wurde die Arbeit an anderen Konferenzen in thematische Plenar-
sitzungen und Workshops eingeteilt. Die Plenarsitzungen befassten
sich mit folgenden Themen: grundsätzlichen Themen, theoretischen
und methodologischen Fragen und Problemen und mit neuen Zu-
gangsmethoden in der Geschichtsforschung, mit dem Zerfall der
Sozialistischen Föderativen Republik Jugoslawien und den Problemen
der Überarbeitung von Geschichtslehrbüchern, während die Work-
shops in folgende Themen eingeteilt wurden: Nationale Identität der
Kroaten und Serben, Die Lage der Kroaten in Serbien und der Serben
in Kroatien, Katholische und Serbische Orthodoxe Kirche in Kroatien
und Serbien im 19. und 20. Jh., Eliten und Modernisierung , Königreich
der Serben, Kroaten und Slowenen (SHS) – kroatische und serbische
Perspektive am Ende des 20. Jh., bzw. Demokratie, Republikanismus,
Nationalismus: Einfluss von modernen Ideologien auf das Königreich
Igor Graovac 185
SHS/Jugoslawien, Minderheiten im Königreich Jugoslawien während

des Zweiten Weltkriegs und danach, Sozialistisches [zweites] Jugos-
lawien vom 1945 bis 1990 und Menschliche Verluste in Kroatien und
Serbien im 20. Jahrhundert.
Die Anzahl und die inhaltliche Vielfalt der Workshops sowie der Ple-
narvorträgen und Mitteilungen wie auch die große Anzahl der Konfe-
renzteilnehmer berechtigt die Ansicht, dass die Reihe von bisher
veranstalteten acht Konferenzen des Kroatisch-Serbischen Historiker-
dialogs als eine Art des kroatisch-serbischen historischen Kongresses
aufgefasst werden kann. Dabei ist es wichtig zu betonen, dass der
Kroatisch-Serbischer Historikerdialog außerhalb der politischen Sphäre
entstanden ist und so auch fortgesetzt wurde, obwohl er in wissen-
schaftlicher Hinsicht bestrebt ist, einen Dialog von allen interessierten
Parteien herzustellen, und zwar im Rahmen des häufig betonten inter-
nationalen und internen Versöhnungsprojektes (obwohl es sich eigen-
tlich nicht um Versöhnung handelt, sondern um Wiederherstellung des
Vertrauens zwischen den interessierten Parteien), aber ausschließlich
mit dem Ziel, das wissenschaftliche Bewusstsein über die Gesellschaft
zu entwickeln und historische und andere Kenntnisse zu verbreiten, die
zur internen Versöhnung und der Versöhnung mit anderen führen. Es
handelt sich also nicht um politische Versöhnung, sondern um Ver-
söhnung mit der eigenen Vergangenheit und/oder eigenen Vergan-
genheiten.
Die Konferenzen wie auch die Publikationen Kroatisch-Serbischer His-
torikerdialog haben deswegen gezeigt, dass es sowohl in Kroatien wie
auch in Serbien Historiker gibt, die außerhalb von Politik einen wissen-
schaftlichen Diskurs führen können, oder genauer gesagt, sie haben
gezeigt, dass einzelne Historiker in beiden Ländern die Bereitschaft
zum Dialog haben, einem Dialog, der in seinem Verhältnis zur Wissen-
schaft und im Abweichen von der Politik manchmal leichter ist, wenn
er mit der anderen als mit der eigenen Seite geführt wird.
Igor Graovac
.....................................................................
Prilozi
Popis plenarnih izlaganja i izjava
(s snovnim podacima o njihovim autorima)
sa dosadašnjih Dijaloga povjesničara/istoričara
U popisu se, prema abecednom redu autora, navode sva
plenarna izlaganja i izjave (također, potom, prema abeced-
nom redu priloga) sa osam dosadašnjih međunarodnih
znanstvenih skupova Dijaloga povjesničara/istoričara: 1
- oni označeni italicom podnijeti su, no nisu objavljeni u
knjigama/zbornicima radova sa skupova 2 (uz njih se navodi
samo skup na kojemu su podnijeti),
- a oni označeni boldom tiskani su i u ovoj knjizi/ovome
tematskom zborniku skupine autora (uz njih, kao i ostale
objavljene priloge sa skupova navode se brojčane oznake
1
Skupovi su održani u Pečuhu (Mađarska akademija znanosti), Republika
Mađarska, 20.-22. studenoga 1998., 19.-21. studenoga 1999. te 12.-14.
svibnja i 20.-22. listopada 2000. godine (1.-4. skup), Herceg Novome
(Hotel Plaža), Crna Gora, Savezna Republika Jugoslavija (SRJ), sada Srbija
i Crna Gora (SiCG), 2.-4. ožujka (5. skup), i Zagrebu (Tomislavov dom na
Sljemenu), Republika Hrvatska (RH), 5.-7. listopada 2001. godine (6.
skup), Beogradu (Hotel Trim u Košutnjaku), Srbija, SRJ, sada SiCG, 20.-
22. rujna 2002. godine (7. skup), i Zadru (Hotel Pinija, Petrčane), RH,
26.-28. rujna 2003. godine (8. skup). U međuvremenu je održan i 9. skup
u Vršcu (Hotel Srbija), Vojvodina, Srbija, SiCG, 5.-7. studenoga 2004.
godine (radovi s tog skupa su u pripremi za tisak), a u 2005. će biti održan
i 10. skup, najvjerojatnije u Osijeku, RH.
2
Dijalog povjesničara/istoričara, priredili Hans-Georg Fleck i Igor Graovac,
1-8, knjige/zbornici radova sa međunarodnih znanstvenih skupova (usp.
prethodnu bilješku), Zagreb, Zaklada Friedrich Naumann/F. Naumann
Stiftung. Die Stiftung für liberale Politik (FNSt), 2000. (knj. 1 i 2), 2001.
(knj. 3 i 4), 2002. (knj. 5 i 6), 2003. (knj. 7) i 2004. (knj. 8).
190 Popis autora, plenarnih izlaganja i izjava
tiskanih knjiga/zbornika radova, uz navođenje stranica u

njima).
Usto, naslovi su svih priloga na hrvatskom jeziku, uz navo-
đenja [u uglatim zagradama] i izvornih/originalnih dijelova
naslova, a osnovni se podaci o autorima priloga odnose
samo na vrijeme podnošenja plenarnih izlaganja i izjava na
skupovima [u uglatim zagradama, pak, navode se i podaci
o autorima priloga nakon vremena njihova podnošenja ako
navedeni podaci više ne odgovaraju onima iz vremena
podnošenja plenarnih izlaganja i izjava na skupovima].
Ovaj se popis, u skladu s prethodnim određenjima, razlikuje
od onoga, točnije od onih dijelom istovrsnih popisa objav-
ljenih u knjigama/zbornicima radova Dijaloga povjesniča-
ra/istoričara, knj. 1-8, jer nije grupiran prema temama ple-
narnih sjednica skupova (i to, unutar njih, prema kronološ-
kom redu i sadržajnoj bliskosti tema) 3 nego prema abeced-
nom redu autora i njihovih priloga na skupovima i/ili u
knjigama/zbornicima radova Dijaloga povjesničara/istoričara.
3
Ako se izuzmu uvodna, pozdravna i završna izlaganja i izjave sa plenar-
nih sjednica skupova (1., 2. 5. i 6. skup) te nakon skupova nastali pregled
skupova u Pečuhu (knj. 5) i uvodne napomene objavljene u knjigama/
zbornicima radova od njihovih urednika (Mile Bjelajac, knj. 1, Dušan
Gamser, knj. 3-4 i 7-8, Igor Graovac, knj. 1-8, Olivera Milosavljević, knj.
3-6, i Ljubinka Trgovčević, knj. 2), plenarne su sjednice bile posvećene
sljedećim temama: načelnim temama (1., 2. i 6. skup), teorijsko-metodo-
loškima pitanjima i problemima (1. i 2. skup) te novima metodološkim
pristupima u povijesnim istraživanjima (2., 5. i 7. skup), problematici re-
vizije udžbenika povijesti (3. i 4. skup) i raspadu Socijalističke Federativne
Republika Jugoslavije/SFRJ (8. skup), a na jednoj je, usto, usvojena i
završna izjava (2. skup), koja je, potom, i objavljena (knj. 2).
Igor Graovac 191
Nenad Antonijević, profesor,

Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Muzej žrtava genocida:
- Survivors of the Shoah Visual History Foundation. Program
prikupljanja svjedočenja [svedočenja] – tehnika oralne historije
[istorije], knj. 5, 55-69,
prof.dr.sc. Ivo Banac, New Haven, Sjedinjene Američke Države
(SAD), Yale University, Department of history,
Dubrovnik, RH, Interuniverzitetski centar, generalni direktor,
potom i
Zagreb, RH, Liberalna stranka, predsjednik, te Vlada RH, minis-
tar zaštite okoliša i prostornog planiranja:
- Raspad Jugoslavije, 8. skup,
Dušan Bilandžić, akademik,
Zagreb, RH, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti:
- Naslijeđe prošlosti i budućnosti odnosa južnoslavenskih naroda
i država, knj. 2, 43-60,
- Povijesno naslijeđe i budućnost južnoslavenskih naroda, 3. skup,
- Raskol u državno-partijskome vrhu 60-ih godina 20. stoljeća –
početak raspada Jugoslavije, knj. 8, 33-51, i
- Raspad druge/socijalističke [prijašnje] Jugoslavije te rezultati i
posljedice hrvatskoga i srpskog nacionalizma, 1. skup,
dr.sc. Mile Bjelajac,
Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Institut za noviju istoriju Srbije:
- Povijest [istorija] Jugoslavije 1918.-1991. godine – je li [da li
je] na prostoru bivše druge /socijalističke [prethodne] Jugosla-
vije moguća emancipacija znanosti [nauke] od politike?, knj. 1,
35-46, ovdje:
- Je li moguća emancipacija znanosti od politike kada je riječ
o povijesti Jugoslavije?,
prof.dr.sc. Wlodzimierz Borodziej,
Varšava, Republika Poljska:
- Iskustva djelovanja francusko-njemačke i poljsko-njemačke
povijesne komisije, 1. skup,
mr.sc. Andrea Feldman,

Zagreb, RH, Hrvatski institut za povijest, [potom i Institut Vlado
Gotovac, izvršna direktorica, Ministarstvo vanjskih poslova RH,
savjetnica ministra vanjskih poslova za ljudska prava i civilno
društvo, te Institut Otvoreno društvo Hrvatska, izvršna direkto-
rica]:
- Oral history, ženska povijest, povijest kao sjećanje, knj. 5, 41-
54, te
- Povjesničari sami i slobodni, knj. 1, 47-54,
dr.sc. Hans-Georg Fleck,
Zagreb, RH, FNSt, Ured za Jugoistočnu Europu, voditelj i zastup-
nik, a usto i šef projekta SOE I: Hrvatska te Bosna i Hercegovina:
- O hrvatsko-srpskom [srbijanskome] dijalogu povjesničara.
Kritička povijesna znanost, političko obrazovanje i društveni
pluralizam, knj. 1, 12-20, te
- Uvodni govor na svečanoj završnoj sjednici skupa, knj. 6, 17-24,
ovdje (objedinjena oba priloga iz knj. 1 i 6):
- O Dijalogu povjesničara/istoričara: kritička povijesna zna-
nost, političko obrazovanje i društveni pluralizam,
Hrvoje Glavač, profesor,
Zagreb, RH, FNSt, asistent pojekta SOE I:
- Dijalog je i nadalje potreban, knj. 2, 13-16, 4
prof.dr.sc. Ivo Goldstein,
Zagreb, RH, Filozofski fakultet:
- Govor u ime sudionika 6. skupa na svečanoj završnoj sjednici
6. skupa, knj. 6, 33-35,
- Hrvatsko-srpsko pomirenje u historiografiji – pretpostavka
ili posljedica političkog pomirenja?, knj. 1, 55-72,
ovdje:
4
Izlaganje nije podnijeto na 2. skupu nego je priređeno nakon njegova
održavanja.
Igor Graovac 193
- Pomirenje u historiografiji – pretpostavka ili posljedica po-

litičkog pomirenja?,
- Je li se Jugoslavija mogla održati? Pretpostavke za historičarsku
analizu, knj. 8, 69-85,
- Komparativna istraživanja hrvatske i srpske povijesti – puka
nostalgija, znanstvena potreba ili čak nužnost?, knj. 2, 33-41, i
- O udžbenicima povijesti u Hrvatskoj, knj. 3, 15-28,
dr.sc. Igor Graovac,
Zagreb, RH, Hrvatski institut za povijest, potom i Zajednica istra-
živača Dijalog. Udruga za promicanje znanstvenog dijaloga (Di-
jalog), predsjednik:
- Četiri Dijaloga povjesničara/istoričara u Pečuhu (1998.-2000.),
knj. 5, 15-38, 5
- Osam skupova (1998.-2003.) i osam knjiga/zbornika
radova (2000.-2004.) Dijaloga povjesničara/istoričara ,
- Popis plenarnih izlaganja i izjava (s osnovnim podacima o
njihovim autorima) sa dosadašnjih Dijaloga povjesničara/
istoričara , i
- Popis saopćenja (s osnovnim podacima o njihovim auto-
rima) sa dosadašnjih Dijaloga povjesničara/istoričara , 6
prof.dr.sc. Charles Ingrao,
SAD, Purdue University:
- Disolucijski déja vu: raspad Jugoslavije u historijskoj perspek-
tivi, 8. skup,
mr.sc. Heike Karge,
Braunschweig, Savezna Republika Njemačka (SRNJ), Georg
Eckert Institut:
5
Prilog nije podnijet na 5. skupu nego je priređen nakon njegova održa-
vanja.
6
Pregled i popisi su priređeni/sastavljeni nakon svih dosad održanih sku-
pova, dakle za ovu knjigu (tematski zbornik skupine autora).
- Istraživanja školskih udžbenika u Jugoistočnoj Europi. Proble-

mi, projekti, perspektive, knj. 4, 17-29,
prof.dr.sc. Karl Kaser,
Republika Austrija, Universität Graz:
- Prijateljstvo i neprijateljstvo u Jugoistočnoj Europi, knj. 6, 40-51,
Daniela Krivda, dipl. pravnica,
Zagreb, RH, Dijalog, tajnica:
- Uvodne napomene, 7
dr.sc. Dunja Melčić,
SRNJ, Frankfurt:
- Raspad SFRJ u univerzalno-historijskome kontekstu, knj. 8, 15-31,
Stjepan Mesić, predsjednik RH,
Zagreb, RH:
- Pozdravni govor na svečanoj završnoj sjednici 6. skupa, knj.
6, 27-32,
ovdje:
- Povijest, oslobođena političkih utjecaja i motiviranih zlo-
uporaba, putokaz je prema budućnosti,
Dragoljub Mićunović,
Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Vijeće [Veće] građana SRJ,
predsjednik [predsednik]:
- Pozdravni govor na uvodnoj sjednici 7. skupa, 7. skup,
dr.sc. Olivera Milosavljević,
Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Filozofski fakultet:
- Stereotipi o drugima kao opravdanje (argument) nacionalizma.
Primjer [primer]: srpski intelektualci o Hrvatima, knj. 1, 23-34,
7
Prilog je priređen nakon svih dosad održanih skupova, dakle za ovu
knjigu (tematski zbornik skupine autora).
Igor Graovac 195
Andrej Mitrović, akademik,

Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG:
- Prevlast nerazuma. Segmenti o povijesnom [istorijskom] ne-
razumu u duhovnim prilikama kriznog doba (pokušaj šireg
tumačenja konkretnim povodom), knj. 2, 61-70,
prof.dr.sc. Ivan Padjen,
Zagreb, RH, Fakultet političkih znanosti i Hrvatski pravni centar, te
Rijeka, RH, Pravni fakultet:
- Stvaranje hrvatske države izvan prava, knj. 8, 87-92,
dr.sc. Latinka Perović,
Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG:
- Srpski liberali 70-ih godina 20. stoljeća [XX veka], knj. 8, 53-
68,
dr.sc. Ivica Prlender,
- Hrvatski udžbenici za povijest – stanje i nakane, knj. 4, 45-54, 8
dr.sc. Branka Prpa,
Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Institut za noviju istoriju Srbije,
potom Istorijski arhiv Beograda, direktorica [direktorka]:
- Dva lica jedne znanosti [nauke], knj. 2, 71-74, i
- Stvaranje arhivskih fondova pri arhivskim ustanovama zemalja
bivše druge/socijalističke [prethodne] Jugoslavije za razdoblje
jugoslavenskog [period jugoslovenskog] rata 1991-1999. u
konceptu oralne historije [istorije], knj. 7, 19-23,
prof.dr.sc. Drago Roksandić,
- Temeljni problemi komparativnih istraživanja hrvatske i srpske
povijesti u europskom kontekstu. Prijedlozi za buduću suradnju,
3. skup,
8
Izlaganje je, iako ga je autor samo dostavio, iznimno uvršteno u zbornik
radova sa 4. skupa.
dr.sc. Dubravka Stojanović,

Beograd, SRJ, sada SiCG, Filozofski fakultet:
- Konstrukcija prošlosti – slučaj srbijanskih [srpskih] udžbenika
povijesti [istorije], knj. 4, 31-44,
prof.dr.sc. Holm Sundhaussen,
Berlin, SRNJ, Frie Universität:
- Prošlost, povijest i društvo, knj. 2, 19-32,
Ulirch Voigt,
Bonn, SRNJ, Ministarstvo za gospodarsku suradnju i razvoj:
- Pozdravni govor na uvodnoj sjednici 7. skupa, 7. skup, i
Rainer Willert,
Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, FNSt, Ured za Jugoistočnu Evro-
pu, voditelj i zastupnik, a usto i šef projekta SOE III te Kance-
larije za Jugoistočnu Evropu:
- Pozdravni govor na uvodnoj sjednici 7. skupa, 7. skup.
Ovom popisu autora (i njihovih plenarnih izlaganja i izjava) tre-
ba pridodati i:
- Završnu izjavu dijela sudionika [dela učesnika 2.] skupa, knj. 2,
671-672. 9
9
Izjavu je u Pečuhu 21. studenoga [novembra] 1999. potpisalo 10 povjes-
ničara iz RH (Ivo Banac, Darko Dukovski, Andrea Feldman, Vladimir Geiger,
Ivo Goldstein, Igor Graovac, Tvrtko Jakovina, Ivica Prlender, Zdenko Radelić
i Mario Strecha) i 16 istoričara iz SRJ (Mile Bjelajac, Đorđe Borozan, Lju-
bodrag Dimić, Veljko Đ. Đurić, Zoran D. Janjetović, Olivera Milosavljević,
Maja Miljković, Andrej Mitrović, Miroslav Perišić, Branka Prpa, Radmila Ra-
dić, Mira Radojević, Milan Ristović, Dubravka Stojanović, Ljubinka Trgov-
čević i Nikola Žutić). U njoj apeliraju na ponovno uspostavljanje međusob-
nih “uobičajenih i potrebnih profesionalnih veza”, naglašavaju “autonomiju
povijesne znanosti [istorijske nauke] od politike” te odbijaju daljnju “mani-
pulaciju... rezultatima” povijesnih [istorijskih] istraživanja “u dnevnopolitič-
ke svrhe”, koja je, kao“i mitomanija”, nespojiva “sa svojstvima [karakte-
rom] i ciljevima... struke”. Izjava je, usto, prevedena i na njemački jezik (Ab-
schließende Äußerungen eines Teils der Konferenzteilnehmer, knj. 2, 673).
Popis saopćenja
sa dosadašnjih Dijaloga povjesničara/istoričara
U popisu se, prema abecednom redu autora, navode sva
saopćenja, pa i malobrojne objavljene diskusije/polemike
(također, potom, prema abecednom redu) sa osam dosa-
dašnjih međunarodnih znanstvenih skupova Dijaloga pov-
jesničara/istoričara: 1
- saopćenja označena italicom podnijeta su, no nisu objav-
ljena u knjigama/zbornicima radova sa skupova 2 te se uz
njih se navodi samo skup na kojemu su podnijeta,
1
Skupovi su održani u Pečuhu (Mađarska akademija znanosti), Republika
Mađarska, 20.-22. studenoga 1998., 19.-21. studenoga 1999. te 12.-14.
svibnja i 20.-22. listopada 2000. godine (1.-4. skup), Herceg Novome
(Hotel Plaža), Crna Gora, Savezna Republika Jugoslavija (SRJ), sada Srbija
i Crna Gora (SiCG), 2.-4. ožujka (5. skup), i Zagrebu (Tomislavov dom na
Sljemenu), Republika Hrvatska (RH), 5.-7. listopada 2001. godine (6.
skup), Beogradu (Hotel Trim u Košutnjaku), Srbija, SRJ, sada SiCG, 20.-
22. rujna 2002. godine (7. skup), i Zadru (Hotel Pinija, Petrčane), RH,
26.-28. rujna 2003. godine (8. skup). U međuvremenu je održan i 9. skup
u Vršcu (Hotel Srbija), Vojvodina, Srbija, SiCG, 5.-7. studenoga 2004.
godine (radovi s tog skupa su u pripremi za tisak), a u 2005. će biti održan
i 10. skup, najvjerojatnije u Osijeku, RH.
2
Dijalog povjesničara/istoričara, priredili Hans-Georg Fleck i Igor Graovac,
1-8, knjige/zbornici radova sa međunarodnih znanstvenih skupova (usp.
prethodnu bilješku), Zagreb, Zaklada Friedrich Naumann/F. Naumann
Stiftung. Die Stiftung für liberale Politik (FNSt), 2000. (knj. 1 i 2), 2001.
(knj. 3 i 4), 2002. (knj. 5 i 6), 2003. (knj. 7) i 2004. (knj. 8).
198 Popis autora i njihovih saopćenja
- dok se sva preostala, dakle podnijeta i objavljena saopće-

nja (kao i objavljene diskusije/polemike) navode uz brojča-
ne oznake knjiga/zbornika radova u kojima su tiskana, uz
navođenje stranica u njima.
Usto, naslovi su svih saopćenja i diskusija/polemika na hr-
vatskom jeziku, uz navođenja [u uglatim zagradama] i
izvornih/originalnih dijelova naslova, a osnovni se podaci o
njihovim autorima odnose samo na vrijeme njihova podno-
šenja na skupovima [u uglatim zagradama, pak, navode se i
podaci o autorima priloga nakon vremena njihova podno-
šenja ili objavljivanja ako navedeni podaci više ne odgova-
raju onima iz vremena podnošenja saopćenja na skupovima
ili objavljivanja diskusija/polemika nakon njih].
Ovaj se popis, u skladu s prethodnim određenjima, razli-
kuje od onoga, točnije od onih dijelom istovrsnih popisa
objavljenih u knjigama/zbornicima radova Dijaloga povjes-
ničara/istoričara, knj. 1-8, jer nije grupiran prema temama
radionica skupova (i to, unutar njih, prema kronološkom
redu i sadržajnoj bliskosti tema) 3 nego prema abecednom
3
Samo na 1. skupu Dijaloga povjesničara/istoričara radionice uopće nisu
postojale, dok ih je na 3. skupu bilo šest, na 2., 6. i 7. skupu po pet, na 4.
i 5. skupu po četiri te na 8. skupu tri:
- Nacionalni identitet Hrvata i Srba (radionica je u tom obliku uvedena na
5. skupu, a ranije se – na 2. i 3. skupu – odnosila i na stvaranje etničkih i
nacionalnih identiteta u južnoslavenskome prostoru iz povijesne perspek-
tive te – na 4. skupu – i na povijesne stereotipe Hrvata i Srba jednih o
drugima),
- Položaj Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj (radionica je uvedena na 5., a
ukinuta na 6., te ponovno uvedena na 7., a potom opet ukinuta na 8.
skupu),
- Katolička (KC) i Srpska pravoslavna crkva (SPC) u Hrvatskoj i Srbiji u 19.
i 20. stoljeću (radionica je u tom obliku uvedena na 4. skupu, a ranije se –
na 2. skupu – odnosila na KC i SPC u totalitarnim režimima u 20. st., što je
Igor Graovac 199
redu autora i njihovih priloga na skupovima i/ili u knji-

gama/zbornicima radova Dijaloga povjesničara/istoričara.
dr.sc. Damir Agičić,
- Između hrvatskoga i slavenskog identiteta. Odjeci neoslavis-
tičkih kongresa u hrvatskoj javnosti, knj. 7, 107-126, te
- Nacionalni identitet Hrvata i Srba u prvoj polovici 19. st. u udž-
benicima povijesti za osnovnu školu u RH i SRJ, knj. 4, 247-263,
mr.sc. Arnela Alihodžić,
Zagreb, RH:
- Jugoslavija u zapadnima obrambenim sustavima i potpisivanje
Balkanskog pakta 1953. godine, knj. 7, 353-372,
Nenad Antonijević, profesor,
na 3. skupu izmijenjeno/izbačeno, te je – na 4. skupu – i vremenski pro-

širena: i na 19. st., a potom, od 5. skupa, ukinuta),
- Elite i modernizacija (radionica je tom obliku uvedena na 4. skupu, a ra-
nije se – na 2. i 3. skupu – odnosila samo na procese modernizacije u
Hrvatskoj i Srbiji u 19. i 20. stoljeću, a potom je, od 7. skupa, ukinuta),
- Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) – hrvatski i srpski [srbijanski]
pogled na kraju 20. stoljeća, odnosno Demokracija, republikanizam,
nacionalizam: utjecaj modernih ideologija na Kraljevinu SHS/Jugoslaviju
(radionica je uvedena na 2. te joj je ime promijenjeno na 3. skupu, a
potom je, od 4. skupa, ukinuta),
- Manjine u Kraljevini Jugoslaviji, tijekom Drugoga svjetskog rata [u nas] i
poslije (radionica je u tom obliku uvedena na 3. skupu, a ranije se – na 2.
skupu – odnosila samo na vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a potom je, od 4.
skupa, ukinuta),
- Socijalistička [druga] Jugoslavija od 1945. do 1990. godine (radionica je
uvedena na 6. skupu) te
- Ljudski gubici Hrvatske i Srbije u 20. stoljeću (radionica je uvedena na 3.
skupu).
- Arhivska građa o ljudskim gubicima na Kosovu i Metohiji u

Drugome svjetskom [svetskom] ratu, knj. 5, 465-480,
- Stradanje srpskog i crnogorskog civilnog stanovništva na Koso-
vu i Metohiji 1941. godine, knj. 8, 355-369, te
- Ustaški stožernik Ivo Rojnica i njegova uloga u zločinima u
Dubrovniku 1941. godine, knj. 6, 335-350, 4
mr.sc. Nikica Barić,
Zagreb, RH, Hrvatski institut za povijest:
- Položaj hrvatskog stanovništva na Banovini za vrijeme Re-
publike Srpske Krajine (1991.-1995.), knj. 8, 429-448,
dr.sc. Dušan T. Bataković,
Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Filozofski fakultet te Balkano-
loški institut Srpske akademije nauka i umetnosti:
- Etnički i nacionalni identitet u Bosni i Hercegovini/BiH (19.-20.
stoljeće) [XIX – XX vek]. Jezik, vjera [vera], identitet, knj. 3, 67-
83,
- Načertanije Ilije Garašanina: problemi i značenja, knj. 1, 109-
125, te
- Tipovi nacionalizma kod Hrvata i Srba u Hrvatskoj: sličnosti i
razlike, knj. 2, 201-218, 5
dr.sc. Mile Bjelajac,

- Mit o prodaji hrvatskih nacionalnih teritorija 1915.-1924. go-
dine. Porijeklo [poreklo], recepcija, trajanje, knj. 4, 113-128,
- Pisanje povijesti [istorije] rata u Hrvatskoj 1991.-1995. godine.
Razrješavanje [razrešavanje] srpsko-hrvatskih kontroverzi, knj.
8, 337-351,
4
Saopćenje je iznimno uvršteno u zbornik radova sa 6. skupa, iako autor
nije prisustvovao skupu nego je samo dostavio saopćenje.
5
Saopćenja su iznimno uvrštena u zbornike radova sa 1.-3. skupa, iako
autor nije prisustvovao skupovima nego je samo dostavljao saopćenja.
Igor Graovac 201
- Pogled na zajedničke institucije – od mita do znanstvenosti

[naučnosti], knj. 2, 273-288,
- Svojstva jugoslavenskog [karakter jugoslovenskog] centralizma
u svjetlu [svetlu] analize tajne sjednice [sednice] Izvršnog komi-
teta Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije u ožujku
[marta] 1962. godine, knj. 7, 373-390, i
- Zamke demokracije [demokratije] u nekonstituiranome [nekon-
stituisanom] društvu, knj. 3, 239-255,
dr.sc. Branka Boban,
Zagreb, RH, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta:
- Dalmacija između jugoslavenstva i hrvatstva 1920.-1923. go-
dine (u svjetlu splitskog dnevnika Novo Doba), knj. 7, 125-145,
- Odnos hrvatske političke elite prema Svibanjskoj deklaraciji Ju-
goslavenskog kluba od 30. svibnja 1917. godine, knj. 4, 309-
325,
- Političke stranke i grupe prema stvaranju jugoslavenske države
1918. godine, knj. 5, 323-340,
- Shvaćanja Stjepana Radića o modernoj državi i naciji, knj. 3,
315-331,
- Socijalni problemi i njihov utjecaj na raspoloženje najširih slo-
jeva u Banskoj Hrvatskoj prema stvaranju jugoslavenske države
1918. godine, knj. 6, 211-228, te
- Sudski progoni prvaka Hrvatske seljačke stranke/HSS (1945.-
1948.), knj. 8, 239-260,
Mile Bogović,
Zagreb, RH, Katolički bogoslovni fakultet,
Teologija u Rijeci:
- Država i crkva u srpskom pravoslavlju, knj. 1, 75-92,
dr.sc. Srđan Bogosavljević,
Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Prirodoslovno-matematički
fakultet i SMMRI, istraživačka agencija:
- Drugi svjetski [svetski] rat – žrtve. Jugoslavija, knj. 4, 487-507,
mr.sc. Dunja Bonacci-Skenderović,

Zagreb, RH:
- Radio Slobodna Europa o sukobima jugoslavenskih vlasti i
časopisa Praxis (1972.-1975.), knj. 8, 279-297,
dr.sc. Đorđe Borozan,
Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Institut za savremenu istoriju,
potom i
Podgorica, Crna Gora, SRJ, sada SiCG, Istorijski institut Crne
Gore:
- Albanci u Jugoslaviji u Drugome svjetskom [svetskom] ratu,
knj. 3, 353-369,
- Demografski identitet Srba i Hrvata u Jugoslaviji prema po-
pisima stanovništva od 1921. do 1991. godine, knj. 7, 161-174,
- Demografski okvir identiteta, 6. skup,
- Kritičko preispitivanje identiteta Srba i Hrvata u Jugoslaviji
(1918.-1991.), knj. 4, 129-142,
- Nacionalno i državnopravno u identitetu Srba i Hrvata (sv. 5,
75-81) te
- Osnovni principi zaštite manjina u Kraljevini SHS 1919.-1921. i
Albanci u Kraljevini Jugoslaviji, knj. 2, 361-377,
dr.sc. Tihomir Cipek,
Zagreb, RH, Fakultet političkih znanosti:
- Istraživački alati. Njemačka historiografija o Hrvatskom prolje-
ću 1971. godine, knj. 7, 435-452,
- Kraljevina SHS – ancien régime, knj. 2, 291-305,
- Liberalizam – korporativizam. Dva lica ideologija hrvatskih poli-
tičkih elita u Kraljevini SHS, knj. 3, 275-290,
- Oblikovanje hrvatskoga nacionalnog identiteta. Primordijalni
kôd u ranoj hrvatskoj političkoj misli, knj. 4, 59-75, i
- Preporađanje preporoda. Hrvatski narodni preporod u udžbeni-
cima povijesti, knj. 5, 97-114,
Igor Graovac 203
Dragan Cvetković, profesor,

- Socijalno-ekonomska struktura stradalih pripadnika Narodno-
oslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) iz Hrvatske prema
popisu Žrtve rata 1941.-1945. iz 1964. godine, knj. 7, 527-547,
- Stradali pripadnici NOVJ-a iz Hrvatske prema popisu Žrtve rata
1941.-1945. iz 1964. godine. Analiza trenutačnog [trenutnog]
stanja prema do sada izvršenoj reviziji, knj. 6, 365-381, 6
- Stradanje pripadnika Vojske Kraljevine Jugoslavije iz Hrvatske
u zarobljeničkim logorima, knj. 8, 371-385, i
- Stvarni gubici Hrvatske prema popisu Žrtve rata 1941.-1945. iz
1964. godine. Analiza trenutačnog [trenutnog] stanja prema do
sada izvršenoj reviziji, knj. 5, 481-501,
dr.sc. Dalibor Čepulo,
Zagreb, RH, Pravni fakultet:
- Ivan Mažuranić: liberalne reforme Hrvatskog sabora 1873.-
1880. i Srbi u Hrvatskoj, knj. 5, 269-285,
dr.sc. Stjepan Ćosić,
Dubrovnik, RH, Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije
znanosti i umjetnosti:
- Dubrovačka Republika i pravoslavlje, 5. skup, te
- Nacija u stranačkim ideologijama: primjer Dubrovnika potkraj
19. stoljeća, knj. 3, 51-65,
prof.dr.sc. Ljubodrag Dimić,
- Integralno jugoslavenstvo [jugoslovenstvo] i kultura 1929.-
1931. godine, knj. 3, 333-349,
- Kultura agitpropa, 6. skup,
- Kulturna politika u Kraljevini SHS (mogućnosti i ograničenja),
knj. 2, 307-324,
6
Saopćenje je iznimno uvršteno u zbornik radova sa 6. skupa, iako autor
nije prisustvovao skupu nego je samo dostavio saopćenje.
- Srpski kulturni klub i preuređenje jugoslavenske [jugosloven-

ske] države, knj. 4, 359-375, te
- Srpsko društvo i jugoslavenska [jugoslovenska] država (struk-
ture i procesi), knj. 1, 127-144,
mr.sc. Bojan B. Dimitrijević,
Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Institut za savremenu istoriju:
- Armija i jugoslavenski [jugoslovenski] identitet 1945.-1992.
godine, knj. 2, 255-272,
- Kako je general vidio [đeneral video] Hrvate? Dragoljub Draža
Mihailović o Hrvatima i hrvatskom pitanju 1941.-1945. godine,
knj. 6, 95-112,
- Medijski stereotipi o Srbima i Hrvatima u angloameričkoj jav-
nosti tijekom [tokom] rata u BiH 1992.-1995. godine, knj. 3,
136-151,
- Pobuna jugoslavenske [jugoslovenske] periferije. Generalski
kor Jugoslavenske [Jugoslovenske] armije 1945.-1953. godine,
knj. 7, 287-306,
- Pristup istraživanju najnovije srpske i hrvatske povijesti [isto-
rije], knj. 5, 113-132, i
- “...Za nas su svi samo ustaše”. Stvaranje slike o hrvatskoj stra-
ni prema pisanju Narodne armije od 1990. do početka 1992.
godine, knj. 4, 231-245,
dr.sc. Zoran Đerić,
Novi Sad, Vojvodina, SiCG, Filozofski fakultet:
- O nacionalnom identitetu srpskih i hrvatskih pisaca između dva
svjetska [svetska] rata, 8. skup,
dr.sc. Darko Dukovski,
Pula, RH, potom
Rijeka, RH, Filozofski fakultet:
- Model egzodusa: Istarski Il grande esodo 1945.-1956. godine.
Uzroci i posljedice, knj. 7, 307-326,
- Nacionalne manjine u Istri u 20. stoljeću, knj. 2, 411-427,
- Negativne gospodarske, socijalne i političke prilike u Istri
(1945.-1954.), knj. 6, 277-295, te
Igor Graovac 205
- Odnos partizanskih i komunističkih vlasti prema Rimokatoličkoj

crkvi (RKC) i njenom svećenstvu u Istri od 1943. do 1955.
godine, knj. 3, 457-472,
prof.dr.sc. Veljko Đ. Đurić [Вељко Ђ. Ђурић],
Priština, Kosovo i Metohija, Srbija, SRJ, sada SiCG, potom
Kosovska Mitrovica, Kosovo i Metohija, Srbija, SRJ, sada SiCG,
Filozofski fakultet:
- Hrvati kao žrtve u Kraljevini SHS/Jugoslaviji 1918.-1941. go-
dine. Neki sporni problemi [Хрвати као жртве у Краљевини
СХС/Југославији 1918-1941. године. Неки спорни проблеми],
knj. 3, 507-524,
- Josif (Cvijović), mitropolit skopljanski, i Alojzije Stepinac, nad-
biskup zagrebački, prvosvećenici [prvosveštenici] Srpske pravo-
slavne i Rimokatoličke crkve [Crkve] i prekrštavanje 1941.-1945.
godine, knj. 4, 449-466,
- Prilozi za povijest Srba u Banovini Hrvatskoj 1939.-1941. go-
dine [Прилози за историју Срба у Бановини Хрватској 1939-
1941. године], knj. 7, 229-246,
- Srpska pravoslavna crkva [Crkva] u prvoj deceniji komunističke
vlasti 1945.-1955. u Narodnoj Republici Hrvatskoj, knj. 2, 635-
652, te
- Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) i Hrvati u Srbiji
1941.-1944. godine. Viđenje kroz sudbine svećenika [svešteno-
služitelja], knj. 6, 153-170,
mr.sc. Andrea Feldman,
Zagreb, RH, Hrvatski institut za povijest, [potom i Institut Vlado
Gotovac, izvršna direktorica, Ministarstvo vanjskih poslova RH,
savjetnica ministra vanjskih poslova za ljudska prava i civilno
društvo, te Institut Otvoreno društvo Hrvatska, izvršna direkto-
rica]:
- Imbro Tkalac i modernizacija u Hrvatskoj, knj. 4, 267-279,
- Liberalizam i nacionalne ideologije u 19. stoljeću, 6. skup, te
- Židovi u Kraljevini Jugoslaviji, knj. 2, 447-463,
dr.sc. Tereza Ganza-Aras,

Zadar, RH, Filozofski fakultet:
- Liberalne ideje Francuske revolucije u modernizacijskim proce-
sima u Hrvatskoj, 4. skup, i
- Modernizacijski procesi u Hrvatskoj, prije svega u 19. stoljeću,
3. skup,
mr.sc. Ranka Gašić,
- Moderno u shvaćanjima [shvatanjima] Srpske samostalne
stranke 1903.-1914. godine, knj. 3, 171-185, i
- Pogledi srpske političke elite oko zagrebačkog Srbobrana na
probleme vanjske [spoljne] politike (1903.-1914.), knj. 4, 293-
308,
dr.sc. Darko Gavrilović,
Novi Sad, Vojvodina, Srbija, SiCG, Filozofski fakultet, i [Banja
Luka, Republika Srpska, Republika BiH, Filozofski fakultet]:
- Jugoslavenstvo [jugoslovenstvo] i srpstvo Svetozara Pribićevića
(1875.-1918.), 8. skup,
dr.sc. Vladimir Geiger,
- Da, I(gore)!, knj. 8, 473-476, 7
- Logor Krndija (1945.–1946.). Izvori i literatura, knj. 7, 473-
492,
- Njemačka manjina u Kraljevini SHS/Jugoslaviji (1918.-1941.),
knj. 2, 429-445, 8
- Osvrt na istraživanja i odjeke problematike Bleiburga i Križnog
puta 1945. u RH, knj. 8, 409-428,
- Pravo na zavičaj, knj. 6, 351-363,
7
Odgovor na diskusiju/polemiku Igora Graovca.
8
Saopćenje nije podnijeto nego samo dostavljeno, pa je, stoga, iznimno
uvršteno u zbornik radova sa 2. skupa, na kojemu je autor inače pri-
sustvovao i podnio drugo saopćenje.
Igor Graovac 207
- Radni logor Valpovo 1945.-1946. godine. Navodi, tvrdnje,

procjene i poimenični popisi te mogućnosti utvrđivanja stvarnog
broja stradalih, knj. 3, 541-556,
- Smrtna presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba pogla-
varu Hrvatske pravoslavne crkve u NDH mitropolitu Germogenu
1945. godine, knj. 2, 569-582,
- Sudbina Folksdojčera u Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskog
rata u jugoslavenskoj historiografiji, publicistici i književnosti
(1991.-1998.), knj. 1, 225-243,
- Sudbina njemačke manjine u Jugoslaviji potkraj i nakon Drugo-
ga svjetskog rata u hrvatskim udžbenicima povijesti, knj. 5, 517-
530, te
- Udio djece među stradalim Folksdojčerima u jugoslavenskim
logorima (1944.-1948.), knj. 4, 525-538,
prof. dr.sc. Ivo Goldstein,
- Istraživanje židovskih žrtava: razmatranja o Zagrebu i
Hrvatskoj, knj. 5, 445-463,
- Josip Broz Tito – između skrupuloznoga historiografskog istra-
živanja i političke manipulacije, knj. 6, 315-332, te
- Židovi u Jugoslaviji između dva svjetska rata [u međuratnoj Ju-
goslaviji] – problem ravnopravnosti i jednakovrijednosti, knj. 2,
465-482,
prof.dr.sc. Ivo Goldstein,
Zagreb, RH, Filozofski fakultet, i
Slavko Goldstein, publicist,
Zagreb, RH:
- Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj, knj. 7,
247-267, 9
9
Saopćenje je iznimno uvršteno u zbornik radova sa 7. skupa, iako autori
nisu prisustvovali skupu nego su samo dostavili saopćenje.
dr.sc. Igor Graovac,

Zagreb, RH, Hrvatski institut za povijest, potom i Zajednica is-
traživača Dijalog. Udruga za promicanje znanstvenog dijaloga,
predsjednik:
- Dilema viktimologije: žrtve i/ili stradalnici?, knj. 5, 429-443,
- Ljudski gubici u 20. st. u hrvatskima srednjoškolskim udžbe-
nicima povijesti, knj. 7, 549-572,
- Neopravdane primjedbe i opravdane pohvale, knj. 5, 573-
579, 10
- Otvara li demokracija mogućnost prestanka manipulacije stra-
dalima? Primjer: razlike u utvrđivanju broja stradalih od četnika
1941.-1945. u Hrvatskoj, knj. 4, 553-564,
- Pokazatelji o civilnim žrtvama u bivšem, pod zaštitom Ujedi-
njenih naroda (UN), Sektoru Jug u Oluji i nakon nje, knj. 6, 383-
401,
- Pokazatelji o civilnim žrtvama u bivšem, pod zaštitom UN, Sek-
toru Sjever u Oluji i nakon nje, knj. 8, 449-466,
- Posljedice državotvorne ideje i nacionalnointegralističke ideolo-
gije četničkog pokreta na primjeru stradalih Hrvata i Srba od
četnika tijekom Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj, knj. 1, 207-
224,
- Sudjelovanje i stradanje katoličkog svećenstva u partizanima
1941.-1945. godine, knj. 2, 537-550,
- Suodnos demografije i historiografije u istraživanju ljudskih gu-
bitaka, knj. 3, 525-539, te
- Zar i ti, sine Vladimire?, knj. 8, 467-472, 11
dr.sc. Anna Maria Grünfelder,
Beč, Republika Austrija:
Zaboravljene žrtve nacionalsocijalizma: prinudni i robovski
radnici i radnice, knj. 7, 455-472, 12
10
Odgovor na diskusiju/polemiku Vladimira Žerjavića (diskusija/polemika
i odgovor nastali su nakon održanoga 5. skupa).
11
Diskusija/polemika s Vladimirom Geigerom.
Igor Graovac 209
Marko Attila Hoare, M-A. M.Phil (doktorski kanditat),

New Haven, Sjedinjene Američke Države (SAD), Yale University:
- Hrvatske i srpske elite u poslijeratnome razdoblju [The Cro-
atian and Serbian élites in the post-war period], knj. 4, 377-391,
te
- Nacionalni identitet bosanskih Srba i Drugi svjetski rat [The
national identity of the Bosnian Serbs and World War II], knj. 3,
119-133,
prof.dr.sc. Edgar Hösch,
München, Savezna Republika Njemačka (SRNJ), Südosteuropa
Institut:
- Kulturna djelatnost u Jugoistočnoj Europi, 1. skup,
dr.sc. Berislav Jandrić,
- Hrvatska politička emigracija (prema prilozima iz Hrvatske re-
vije) o zbivanjima u Hrvatskoj 1971./1972. godine, knj. 8, 261-
278,
- Izbor iz inozemnog tiska o studentskim demonstracijama u Ju-
goslaviji 1968. godine, knj. 6, ,297-313,
- Komunistički totalitarizam u sukobu s KC u Hrvatskoj (1945.-
1953.), knj. 2, 617-633,
- Studentske demonstracije od 3. do 11. lipnja 1968. i stavovi
članova Saveza komunista Hrvatske Filozofskog fakulteta u
Zagrebu o tome, knj. 5, 441-456,
- Stvaranje javnog mnijenja protiv KC i nadbiskupa Stepinca
1945.-1946. godine, knj. 3, 441-456),
- Sveučilišni nastavnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu u obrani
sastavljača i potpisnika Deklaracije o nazivu i položaju hrvat-
skoga književnog jezika, knj. 4, 394-409, te
- Uloga Matice hrvatske u događajima 1971. godine, knj. 7,
415-433,
12
Saopćenje je iznimno uvršteno u zbornik radova sa 7. skupa, iako
autorica nije prisustvovala skupu nego je samo dostavila saopćenje.
mr.sc. Zoran D. Janjetović,

- Državotvorne ideje Srba, Hrvata i Slovenaca o nacionalnim
manjinama, knj. 1, 173-188,
- Konstrukcija identiteta drugoga, knj. 7, 87-106,
- Neslavenske [neslovenske] nacionalne manjine u Vojvodini
krajem Drugoga svjetskog [svetskog] rata, knj. 3, 389-401,
- Povijesni [istorijski] uzroci odnosa Hrvata i Srba prema nacio-
nalnim manjinama u jugoslavenskoj [jugoslovenskoj] državi
1918.-1941. godine, knj. 2, 379-393,
- Preispitivanje nacionalnog identiteta u Vojvodini poslije [posle]
Prvoga svjetskog [svetskog] rata, knj. 4, 141-152,
- Srbi, Hrvati i Vlasi, knj. 8, 97-113,
- Uloga Cincara u stvaranju srpske elite i modernizaciji srpskog
društva, knj. 6, 173-189, te
- Utvrđivanje broja žrtava Drugoga svjetskog [svetskog] rata u
Jugoslaviji – jedno iskustvo, knj. 5, 503-515,
Marica Karakaš, profesorica,
- Medicinsko osoblje i zdravstveno-higijenski uvjeti u logoru
Jasenovac, knj. 8, 388-407, te
- Žene u logorima Stara Gradiška i Jasenovac prema svjedočenju
logorašica 1946.–1948. godine, knj. 7, 493-508,
dr.sc. Josip Kljajić,
Slavonski Brod, RH, Hrvatski institut za povijest, Podružnica za
povijest Slavonije, Srijema i Baranje:
- Habsburški fortifikacijski sustav na jugoistoku Europe od kraja
17. do sredine 18. stoljeća, knj. 7, 29-48,
Snježana Koren, profesorica,
Velika Gorica, RH, Osnovna škola Eugen Kumičić, i
mr.sc. Magdalena Najbar-Agičić,
Zagreb, RH, Profil international:
- Slika naroda s prostora bivše [druge]/socijalističke [prijašnje]
Jugoslavije u hrvatskim udžbenicima povijesti, knj. 6, 131-150,
Igor Graovac 211
dr.sc. Petar Korunić,

- Etnički i nacionalni identiteti u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću,
knj. 6, 77-94, te
- Etnički i nacionalni identiteti u Hrvatskoj u 19. stoljeću – i
izgradnja modernih zajednica, knj. 7, 49-68,
dr.sc. Jure Krišto,
- Crkva i država. Slučaj vjerskih prijelaza u NDH, knj. 1, 189-
205, te
- Protukatolička srpska propaganda tijekom Drugoga svjetskog
rata, knj. 2, 521-536,
dr.sc. Gordana Krivokapić-Jović,
- Položaj Srba u Habsburškoj Monarhiji i izbijanje Prvoga svjet-
skog [svetskog] rata. Srbi u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji (srpanj/
juli-prosinac/decembar 1914. godine), knj. 7, 213-227, te
- Srbi u Hrvatskoj prema hrvatskoj državnoj ideji na prelomu 19.
i 20. stoljeća [stoleća], knj. 5, 173-190,
Željko Krušelj, profesor,
Zagreb, RH, Večernji list:
- Potiskivanje hrvatskog identiteta u šestosiječanjskome i komu-
nističkom režimu – usporedna analiza. Osnovne teze, 6. skup,
Kalman Kuntić, profesor,
Subotica, Vojvodina, Srbija, SRJ, sada SiCG, Gradski muzej:
- Hrvati u povijesnim udžbenicima [udžbenicima istorije] u Srbiji,
6. skup, te
- Utjecaj [uticaj] političkih promjena [promena] na položaj i na-
cionalno izjašnjavanje Hrvata-Bunjevaca u Bačkoj tijekom 20.
stoljeća [tokom XX veka], knj. 5, 191-210,
mr.sc. Nikola Marković,
Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Univerzitetska biblioteka Srbije:
- Viđenje Hrvatske i Hrvata u Srbiji tijekom [tokom] rata 1914.-

1918. godine, knj. 4, 95-111,
dr.sc. Predrag J. Marković,
- Srpski intelektualci i nacionalni identitet, 6. skup,
- Studentski pokret u Jugoslaviji 60-ih godina 20. stoljeća
[veka]: između nacionalizma i internacionalizma, između
reformizma i dogmatizma, knj. 7, 393-414,
- Titova shvaćanja [shvatanja] nacionalnog i jugoslavenskog
[jugoslovenskog] identiteta, knj. 2, 237-253, te
- Transfer etničkih stereotipa – Balkan je negdje drugdje [negde
drugde], knj. 4, 195-211,
Margareta Matijević, profesorica,
- Recepcija Hrvatske i Hrvata u prvoslavnome vjerskom tisku
1980.-1991. godine, knj. 8, 299-317,
dr.sc. Zlatko Matijević,
- Politika katoličkog jugoslavenstva (1912.-1929.), knj. 1, 155-171,
dr.sc. Olivera Milosavljević,
- Antibirokratska revolucija 1987.-1989. godine, knj. 8, 319-
336,
- Identitet i ideološka konstrukcija identiteta. Analiza konstruk-
cije identiteta u tumačenjima jednoga dijela [dela] srpske inte-
lektualne elite, knj. 2, 219-235,
- Metodološki problemi istraživanja stereotipa Srba o Hrvatima i
Hrvata o Srbima, knj. 4, 171-185,
- Renegati, konvertiti, izmišljeni narodi. Nacionalizam i tumače-
nje nastanka drugih nacionalnih subjektiviteta, knj. 3, 85-101,
- Slika Zapada iz vizure komunističke i nacionalističke ideologije,
knj. 6, 113-130, te
Igor Graovac 213
- Titov Jugoslaven [Jugosloven] – nacionalni ili državni iden-

titet?, knj. 7, 175-192, 13
Maja Miljković, profesorica [profesorka],
- Elite i nacija, knj. 4, 327-339,
- Nacionalni identitet Srba i Hrvata u Mostaru između dva
svetska rata u [međuratnom periodu], knj. 3, 103-118, te
- Srpska elita i makedonski nacionalni identitet. Srpski pogled na
Makedoniju, knj. 2, 171-187,
mr.sc. Jovan Mirković,
- Izdanja Muzeja žrtava genocida i građa o ljudskim gubicima u
tim izdanjima, knj. 7, 573-591, 14
- Jasenovački logor u literaturi, knj. 5, 531-561, i
- Jasenovački logor u memoarskim zapisima objavljenima do
1950. godine, knj. 7, 509-525, 15
Ivica Miškulin, profesor,
Slavonski Brod, RH, Hrvatski institut za povijest, Podružnica za
povijest Slavonije, Srijema i Baranje:
- S. Pribićević i hrvatski Srbi, knj. 8, 137-151,
Andrej Mitrović, akademik,
- Problemi i pitanja modernizacije Srbije, knj. 2, 79-97,
dr.sc. Momčilo Mitrović,
13
Saopćenje predstavlja reakciju na tekst Predraga J. Markovića, Titova
shvaćanja [shvatanja] nacionalnog i jugoslavenskog [jugoslovenskog]
identiteta, sv. 2, 237-253, pa se može shvatiti i kao svojevrsna disku-
sija/polemika.
14
Na 7. je skupu, a u istoj radionici, autor iznimno podnio dva saopćenja.
15
Isto.
- Narodni i državni neprijatelji u Srbiji poslije [posle] Drugoga

svjetskog [svetskog] rata, knj. 6, 249-266, i
- Sudbina jednoga ibeovca, knj. 7, 327-336,
mr.sc. Magdalena Najbar-Agičić,
Zagreb, RH, Profil international:
- Nacionalne manjine i nastava povijesti u RH, knj. 7, 269-283,
te
- Promjene u prikazu Drugoga svjetskog rata u hrvatskim udžbe-
nicima povijesti u posljednjih četvrt stoljeća, knj. 4, 213-230,
dr.sc. Marija Obradović,
- Društveni korijeni [koreni] komunističke partijske elite u
Jugoslaviji poslije [posle] Drugoga svjetskog [svetskog] rata, knj.
5, 377-389,
prof.dr.sc. Ivan Padjen,
Zagreb, RH, Fakultet političkih znanosti i Hrvatski pravni centar,
te
Rijeka, RH, Pravni fakultet:
- Uloga prava u reformama [druge]/socijalističke Jugoslavije.
Prethodne napomene za poredbenu povijest socijalističkih re-
formi, knj. 8, 219-238,
Robert Parnica, M.A., M.Phil. (doktorski kandidat),
SAD:
- O nacionalnom preporodu i političkoj kulturi Hrvata u južnoj
Ugarskoj od 1870. do 1900. godine, knj. 5, 153-171,
mr.sc. Miroslav Perišić,
- Gradski život u Srbiji krajem 19. stoljeća [veka], knj. 2, 99-
115,
- Jugoslavenski [jugoslovenski] studenti stipendisti na europskim
sveučilištima [evropskim univerzitetima] 1945.-1948. godine.
Sovjetsko i francusko iskustvo, knj. 3, 221-236, te
Igor Graovac 215
- Partija i novi identitet jugoslavenske [jugoslovenske] inteli-

gencije, knj. 4, 187-194,
mr.sc. Draško Petrović,
Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Saobraćajni fakultet:
- Željeznički promet [železnički saobraćaj] i modernizacija Kra-
ljevine SHS/Jugoslavije nakon ujedinjenja, knj. 3, 187-202,
mr.sc. Mirko Petrović,
Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Balkanološki institut Srpske
akademije nauka i umetnosti:
- Konkordat kao temelj reguliranja [osnov za regulisanje] polo-
žaja RKC u Kraljevini SHS, knj. 4, 433-448,
- Projekt [projekat] konkordata Kraljevine SHS i Svete Stolice
1925. te usporedni [uporedni] konkordatski režimi, knj. 2, 485-
502, te
- Ustavno pitanje Kraljevine SHS i RKC, knj. 3, 423-439,
dr.sc. Ivica Prlender,
- Nacionalni identitet Dubrovnika u 19. stoljeću, 6. skup, i
- Povijesni identitet srednjovjekovnoga Dubrovnika, 5. skup,
dr.sc. Branka Prpa,
Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Institut za noviju istoriju Srbije,
potom i Istorijski arhiv Beograda, direktorica [direktorka]:
- Intelektualci kao nova društvena elita Kraljevine Jugoslavije, 5.
skup,
- Monarhija ili republika – dilema ili manje važno pitanje u po-
litičkom životu Kraljevine SHS, knj. 3, 291-301,
- Preispitivanje identiteta, knj. 2, 189-199,
- Srpski intelektualci i izazov stvaranja prve jugoslavenske
države, knj. 1, 145-154, te
- Tradicionalno društvo i moderne političke ideologije, 6. skup,
dr.sc. Zdenko Radelić,
- Komunisti, križari i KC u Hrvatskoj 1945.-1946. godine, knj. 2,

583-600,
dr.sc. Radmila Radić,
- Država, RKC i SPC od 1945. do polovine 60-ih godina 20.
stoljeća [veka], knj. 2, 653-670,
- Odnos između SPC i RKC 60-ih godina 20. stoljeća [veka], knj.
3, 487-503, te
- Politička ideologija kao sekularna religija i njena integrativna
funkcija, knj. 4, 467-483,
mr.sc. Mira Radojević [Мира Радојевић],
- Jedan srpski znanstvenik [naučnik] u jugoslavenskoj [jugoslo-
venskoj] politici (Božidar Marković, 1874.-1946.), knj. 4, 281-
291,
- O federalizaciji Jugoslavije 1945. godine, knj. 8, 203-218, 16
- O problemima demokracije i parlamentarizma u Kraljevini SHS/
Jugoslaviji [O проблемимa демократије и парламентаризма у
Краљевини СХС/Југославији], knj. 3, 303-313,
- Srpska intelektualna i politička elita u emigraciji u Drugome
svjetskom [svetskom] ratu (za ili protiv Jugoslavije), knj. 5, 341-
352,
- Srpsko građanstvo između demokracije [demokratije] i komu-
nizma 1945. godine, knj. 6, 267-276, te
- Srpsko-hrvatski spor oko BiH i Vojvodine u razdoblju [periodu]
Kraljevine SHS/Jugoslavije, knj. 2, 323-339,
prof.dr.sc. Ivo Rendić-Miočević,
- Etnopsihologija i nacije u Iliriku, knj. 1, 93-108, te
16
Saopćenje je podnijeto 7. skupu, a iznimno je uvršteno u zbornik
radova sa 8. skupa.
Igor Graovac 217
- Interdisciplinarnošću prema novoj slici hrvatskoga srednjovje-

kovlja, knj. 2, 153-169),
prof.dr.sc. Milan Ristović,
- Jedno viđenje prelomne godine jugoslavenske poslijeratne [ju-
goslovenske posleratne] kulturne politike (1952.), knj. 7, 337-
352,
- Rat i razaranje društva u Srbiji 1941.-1945. godine. Slika za
jednu društvenu povijest [istoriju], knj. 3, 203-219,
- Rat, stereotip i propaganda 1941.-1945. Nekoliko elemenata
za diskusiju, knj. 4, 153-169, te
- Treći Reich [Rajh] i pravoslavne crkve na Balkanu u Drugome
svjetskom [svetskom] ratu, knj. 2, 551-568,
prof.dr.sc. Drago Roksandić,
- Bogom izabrani narod ili hrvatski i srpski etnokonfesionalni na-
cionalizam u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini u proljeće 1848.
godine, knj. 3, 33-49, 17
- Kako do popisa ljudskih žrtva i materijalnih šteta u ratovima od
1991. do 1999. godine na području bivše [druge]/socijalističke
[prijašnje] Jugoslavije, 4. skup,
- Reakcija na diskusiju/polemiku Nikole Žutića, knj. 8, 199,
- Srbi u hrvatskoj i srpskoj historiografiji: problemi usporedbe
dvije interpretacijske tradicije, knj. 5, 211-230, i
- Vlasi/Morlaci u hrvatskoj i srpskoj povijesti ranoga Novoga
vijeka: stereotipi, 8. skup,
mr.sc. Natalija, potom Nives 18 Rumenjak,
17
Saopćenje je podnijeto na 2. skupu, a iznimno je uvršteno u zbornik
radova sa 3. skupa.
18
Prvo ime na 4., a drugo na 5. skupu.
- Počeci gospodarske modernizacije: srpska financijska elita na

prijelomu stoljeća u Hrvatskoj, knj. 5, 287-303, i
- SPC u Banskoj Hrvatskoj potkraj 19. stoljeća: prozografska
perspektiva, knj. 4, 413-431,
Mate Rupić, profesor,
Jasenovac, RH, Javna ustanova Spomen područje Jasenovac:
- Popis žrtava Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj iz 1950.
godine, knj. 4, 539-552,
prof.dr.sc. Holm Schulze,
Berlin, SRNJ:
- Europa nacija i nacionalne države u promjeni. Nacionalne
države Srednje [Centralne] i Istočne Europe, 1. skup,
mr.sc. Robert Skenderović,
- Blaško Rajić i HSS – različiti koncepti identiteta bačkih Hrvata,
knj. 8, 153-172,
- Gospodarske, kulturne i političke veze bačkih Hrvata tijekom
18. i 19. stoljeća, knj. 5, 135-151, te
- Odnos bunjevačkih političara prema unutarnjem uređenju Au-
stro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Jugoslavije – komparativna
analiza, knj. 7, 195-212,
dr.sc. Mihael Sobolevski,
Rijeka, RH:
- Ljudski gubici Grada Rijeke od sredine 1940. do potkraj 1945.
godine, knj. 4, 509-523,
- Nacionalne manjine u Kraljevini Jugoslaviji, knj. 2, 395-410, i
- Poljska nacionalna manjina tijekom Drugoga svjetskog rata u
Jugoslaviji, knj. 3, 371-388,
dr.sc. Dinko Sokcevits,
Pečuh, Republika Mađarska, Filozofski fakultet:
- Recepcije jugoslavenske ideje u Mađara u 19. stoljeću , 1. skup,
Igor Graovac 219
dr.sc. Katarina Spehnjak,

- Problemi vjeronauka u školama u Hrvatskoj 1945.-1952.
godine, knj. 2, 601-616, te
- Tumačenje Protokola o odnosima Jugoslavije i Vatikana iz
1966. u političkoj javnosti Hrvatske, knj. 3, 473-485,
dr.sc. Dubravka Stojanović,
- Nekoliko osobina procesa modernizacije u Srbiji početkom 20.
stoljeća [veka], knj. 2, 135-149, te
- Politička kultura i modernizacija u Srbiji početkom 20. stoljeća
[veka], knj. 3, 155-170,
Petar Strčić, akademik,
Zagreb, RH, Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti:
- Marginalije za proučavanje nacionalnog identiteta Hrvata i
Srba, knj. 6, 58-75,
dr.sc. Mario Strecha,
- O problemu sekularizacije u Hrvatskoj potkraj 19. i u početku
20. stoljeća, 5. skup,
dr.sc. Tonći Šitin,
- Političko organiziranje i djelovanje Srba u međuratnoj
Dalmaciji (1918.-1941.), 7. skup,
- S. Pribićević u Dalmaciji, 8. skup, i
- Sukobljenosti političkih stranaka 20-ih godina 20. vijeka u
Dalmaciji, knj. 2, 341-358,
dr.sc. Ljubinka Trgovčević,
Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Istorijski institut Srpske aka-
demije nauka i umetnosti, potom i Fakultet političkih nauka:
- Europski [evropski] uzori u razmatranju jugoslavenskog [jugo-
slovenskog] ujedinjenja među srpskim intelektualcima početkom
20. stoljeća [veka], knj. 3, 257-273,
- Obrazovanje i modernizacija. Osnove za usporedbe u sklopu

[poređenja u okviru] Jugoistočne Evrope, knj. 2, 117-133, i
- Žene kao dio [deo] elite u Srbiji u 19. stoljeću [veku].
Otvaranje pitanja, knj. 5, 251-268,
mr.sc. Josip Vrandečić,
- Autonomistički pokreti na istočnojadranskoj obali u 19. sto-
ljeću, knj. 7, 69-86,
- Nacionalne ideologije u Dalmaciji u 19. stoljeću, knj. 4, 77-94,
- Prosvjetiteljstvo u Dalmaciji, knj. 8, 115-175, i
- Razvoj talijanskog nacionalizma u Dalmaciji, knj. 6, 191-209,
Vladimir Žerjavić, dipl. inženjer,
Zagreb, RH:
- O stradanjima u Drugome svjetskom ratu: stradali Hrvati od
četnika, stradali Srbi i broj stradalih u Jasenovcu, knj. 5, 565-
571, 19 te
dr.sc. Nikola Žutić,
- Antiliberalizam kod Srba u Kraljevini Jugoslaviji 1934.-1941.
godine, knj. 6, 229-246,
- Diktatura kralja Aleksandra i RKC 1929.-1934. godine, knj. 2,
503-520,
- Hrvatski narodni pokret 1935.-1937. godine, knj. 8, 147-160,
- Ideologije i nacije – pojmovno-znanstvena [naučna] pometnja,
knj. 8, 193-198, 20
- Liberalizam hrvatskih, srpskih, [srbijanskih] i jugoslavenskih So-
kola (1862.-1991.), knj. 5, 305-322,
19
Diskusija/polemika s Igorom Graovcem, koja nije u vezi s njegovim
saopćenjem sa 5. nego s njegovim saopćenjima sa 3. te 4. skupa, a nas-
tala je, usto, nakon održanoga 5. skupa, na kojemu autor nije sudjelovao,
pa je, stoga, iznimno uvrštena u zbornik radova.
20
Diskusija/polemika s Dragom Roksandićem.
Igor Graovac 221
- S. Radić – [h]istoriografske kontroverze, knj. 7, 171-191,

- Srbi i građanski liberalizam u Kraljevini SHS 1918.-1929. go-
dine, knj. 4, 341-358, te
- Vatikan i hrvatstvo u prvoj polovini 20. [XX] vijeka (do 1941.
godine), knj. 3, 405-421.
Na skupovima su, usto, kao gosti i u diskusijama/raspravama na

plenarnim sjednicama i u radionicama, koje iz tehničkih razloga
nisu sačuvane, te kao voditelji radionica (svi su, također, pore-
dani prema abecednom redu, uz navođenje skupa na kojemu su
sudjelovali te uz oznake * za prve i oznaku ** za druge sudioni-
ke) 21 sudjelovali i:
mr.sc. Branislav Bibić,**
Zagreb, RH, Zagreb, FNSt, asistent projekta SOE I (5.-8. skup),
Ivan Brčić,* student,
Zagreb, RH, FNSt, suradnik (8. skup),
prof.dr.sc. Neven Budak,*
Zagreb, RH, Filozofski fakultet (1. skup),
Aleksandar Đerić,** profesor,
Užice, Srbija, SRJ, sada SiCG, Akademska alternativa (6. skup),
Dušan Gamser,**
Zemun, Srbija, SRJ, sada SiCG, potom
Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, FNSt, samostalni suradnik, po-
tom Koordinator Ureda za Jugoistočnu Evropu (2.-4. i 6.-7.
skup),
prof.dr.sc. Wolfgang Höpken,*
SRNJ, Universität Leipzig, Historisches Seminar (1. skup),
21
Voditelji/suvoditelji su radionica na dva posljednja skupa bili i već ranije
navedeni sudionici Dijaloga povjesničara/istoričara: N. Antonijević** (7.
skup) i I. Graovac** (7.-8. skup).
dr.sc. Tvrtko Jakovina,*

Zagreb, RH, Filozofski fakultet (2. i 8. skup),
mr.sc. Vladan Jovanović,*
Beograd, SiCG, Institut za noviju istoriju Srbije (8. skup),
mr.sc. Hrvoje Klasić,*
Zagreb, RH, Filozofski fakultet (8. skup),
mr.sc. Stjepan Matković,*
Zagreb, RH, Hrvatski institut za povijest (1. skup),
Bojan Munjin,**
profesor, Zagreb, RH, Hrvatski Helsinški odbor za ljudska prava
(2.-8. skup),
prof.dr.sc. Slobodanka Nenadović,**
Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Pravni fakultet (2. skup),
Robert Nieubuhr,* M.A., M.Phil. (doktorski kandidat),
SAD (8. skup),
Vjeran Pavlaković,* M.A., M.Phil. (doktorski kandidat),
SAD (8. skup),
Miroslav Samardžić,** dipl. politolog [politikolog],
Zrenjanin, Srbija, SRJ, sada SiCG (2. i 4. skup), i
Maksim Santini,** profesor,
Zrenjanin, Vojvodina, Srbija, SRJ, sada SiCG (5. skup).
.....................................................................
Sažetak
na hrvatskom, engleskom
i njemačkom te
rezime na srpskome jeziku
Sažetak
Dijalog povjesničara/istoričara skupni je naziv za među-
narodne znanstvene skupove povjesničara, prije svega iz
Republike Hrvatske (RH) i Savezne Republike Jugoslavije
(SRJ), sada Srbije i Crne Gore (SiCG), te za knjige/zbornike
radova plenarnih izlaganja i izjava te saopćenja podnijetih
na tim skupovima. Dosad je, u organizaciji njemačke li-
beralne Zaklade Friedrich Naumann/F. Naumann Stiftung.
Die Stiftung für liberale Politik (FNSt), u šest godina
(1998.-2003.) održano osam skupova, a u pet godina
(2000.-2004.) tiskano osam knjiga/zbornika radova s tih
skupova: Dijalog povjesničara/istoričara, priredili Hans-
Georg Fleck i Igor Graovac, 1-8, Zagreb, FNSt, 2000. (knj.
1 i 2), 2001. (knj. 3 i 4), 2002. (knj. 5 i 6), 2003. (knj. 7) i
2004. (knj. 8). Početno su se skupovi održavali u Mađar-
skoj (1998.-2000.), a potom (2001.-2003.) naizmjenično u
SRJ, sada SiCG, i RH. Na skupovima nisu sudjelovali samo
povjesničari iz tih zemalja nego i oni iz Njemačke, Amerike,
Austrije, Mađarske i Poljske. A na njima nisu sudjelovali čak
ni samo povjesničari nego i pojedini demografi, ekonomisti,
filozofi, politolozi, pravnici, sociolozi te viktimolozi, mate-
matičari i statističari, arhivisti, inženjeri, javni djelatnici,
knjižničari, muzealci, novinari, političari, predstavnici nevla-
dinih udruga, publicisti, studenti te svećenici, a, naravno, i
predstavnici FNSt-a, kao i voditelji radionica. Sve u svemu,
na osam je do sada održanih skupova sudjelovalo 112
sudionika iz sedam zemalja.
Na skupovima se, osim prvome kojemu je bio određen i
radni naslov (Državotvorne ideje i nacionalnointegralističke
226 Sažetak
ideologije u Hrvata i Srba/Srbijanaca), rad odvijao na te-

matskima plenarnim sjednicama i u tematskim radionicama.
Plenarne su sjednice bile posvećene sljedećim temama:
načelnim temama, teorijsko-metodološkima pitanjima i
problemima te novima metodološkim pristupima u povijes-
nim istraživanjima, raspadu Socijalističke Federativne Repu-
blike Jugoslavije i problematici revizije udžbenika povijesti,
dok su radionice bile posvećene sljedećim temama, a pod
nazivima: Nacionalni identitet Hrvata i Srba, Položaj Hrvata
u Srbiji i Srba u Hrvatskoj, Katolička i Srpska pravoslavna
crkva u Hrvatskoj i Srbiji u 19. i 20. st., Elite i moderniza-
cija, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) – hrvatski i
srpski [srbijanski] pogled na kraju 20. st., odnosno Demo-
kracija, republikanizam, nacionalizam: utjecaj modernih
ideologija na Kraljevinu SHS/Jugoslaviju, Manjine u Kra-
ljevini Jugoslaviji, tijekom Drugoga svjetskog rata [u nas] i
poslije, Socijalistička [druga] Jugoslavija od 1945. do 1990.
godine i Ljudski gubici Hrvatske i Srbije u 20. stoljeću.
Skupovi i osobito zbornici radova sa njih izazvali su pozor-
nost stručne i druge javnosti ne samo u zemljama sudionika
skupova. Posebni su interes za pribavljanje tih knjiga, od
kojih su mnoge već nedostupne, pokazali brojne nacio-
nalne, sveučilišne, fakultetske, institutske i druge knjižnice
te odsjeci brojnih fakulteta, instituta, zavoda... i pojedine
udruge za proučavanje povijesti Balkana i Jugoistočne Eu-
rope, Hrvatske i Srbije, bivše druge Jugoslavije... te južno-
slavenskih naroda, kao i pojedinci (ne samo povjesničari). Iz
tih je razloga FNSt, sada u suradnji i sa zagrebačkom
Zajednicom istraživača Dijalog. Udrugom za promicanje
znanstvenog dijaloga (Dijalog), odlučio ponoviti poneka
dosadašnja izdanja Dijaloga povjesničara/istoričara, odnos-
no njihove pojedinačne dijelove, ali na sadržajno posve
Sažetak 227
različiti način koji proizlazi iz pojedinih tema oblikovanih u

plenarnim izlaganjima i izjavama te saopćenjima podnije-
tima na skupovima, odnosno objavljenima u dosadašnjim
zbornicima radova Dijaloga povjesničara/istoričara.
Ova, prva takva knjiga (tematski zbornik skupine autora) –
narnih izlaganja i izjava, prije svega načelnih, sa osam sku-
pova Dijaloga povjesničara/istoričara. Svi prilozi, ovdje pre-
ma odabiru priređivača I. Graovca, a u dogovoru i s Ured-
ništvom biblioteke Dijalog: O DIJALOGU (H.-G. Fleck,
Savezna Republika Njemačka/SRNj, Dušan Gamser, SiCG,
te I. Graovac, RH) i urednicom knjige (Daniela Krivda, taj-
nica Dijaloga), već su objavljeni u pojedinima od osam ranije
navedenih zbornika radova Dijaloga povjesničara/istoričara:
- H.-G. Fleck, O Dijalogu povjesničara/istoričara: kritička
povijesna znanost, političko obrazovanje i društveni plu-
ralizam, knj. 1, 11-20 (Uvodno izlaganje/uvodna izjava na
zajedničkoj sjednici 1. skupa), i knj. 6, 17-25 (Uvodni
govor na svečanoj završnoj sjednici 6. skupa),
- Stjepan Mesić, Povijest, oslobođena političkih utjecaja i
motiviranih zlouporaba, putokaz je prema budućnosti, knj.
6, 27-32 (Pozdravni govor na svečanoj završnoj sjednici 6.
skupa),
- Holm Sundhaussen, Prošlost, povijest i društvo, knj. 2,
19-32,
- Andrej Mitrović, Prevlast nerazuma. Segment o povijes-
nom nerazumu u duhovnim prilikama kriznog doba (poku-
šaj šireg tumačenja konkretnim povodom), knj. 2, 61-70,
- Branka Prpa, Dva lica jedne znanosti, knj. 2, 71-74,
- Andrea Feldman, Povjesničari sami i slobodni, knj. 1, 47-
54,
228 Sažetak
- Mile Bjelajac, Je li moguća emancipacija znanosti od po-

litike kada je riječ o povijesti Jugoslavije?, knj. 1, 33-46,
- Ivo Goldstein, Pomirenje u historiografiji – pretpostavka ili
posljedica političkog pomirenja?, knj. 1, 55-72, i
ričara.
Tom su izboru pridodati i prilozi I. Graovca: popisi ple-
narnih izlaganja i izjava te saopćenja (s osnovnim podacima
o njihovim autorima) sa dosadašnjih, točnije osam Dijaloga
povjesničara/istoričara, te on, gotovo ravnopravno, sadrži
priloge povjesničara iz RH (četiri: 3+1), SRJ, sada SiCG
(tri), i SRNJ (dva).
Summary
Dialogue of Croatian and Serbian Historians is a common
title for international scientific conferences of historians,
primarily from the Republic of Croatia, and Federal Re-
public of Yugoslavia (FRY), now Serbia and Monte Negro,
as well as for conference publications containing plenary
lectures and other papers presented at these conferences.
So far, the German Friedrich Naumann Foundation/F.
Naumann Stiftung. Die Stiftung für liberale Politik (FNSt)
organized eight international scientific conferences titled
Dialogue of Croatian and Serbian Historians over a period
of six years (1998-2003). In five years (2000-2004), eight
conference publications were issued under the same title:
Dialogue of Croatian and Serbian Historians, edited by
Hans-Georg Fleck and Igor Graovac, Vol. 1-8, Zagreb,
FNSt, 2000 (Vol. 1 and 2), 2001 (Vol. 3 and 4), 2002 (Vol.
5 and 6), 2003 (Vol. 7) and 2004 (Vol. 8). Initially, the
conferences were held in Hungary (1998-2000), and then
(2001-2003) alternately in the Federal Republic of Yugos-
lavia (FRY), now Serbia and Monte Negro, and in the
Republic of Croatia. Conference participants were not only
historians from those countries, but also from Germany,
the USA, Austria, Hungary and Poland. Among the partici-
pants were not only historians, but also demographers,
economists, philosophers, political scientists, lawyers, socio-
logists, victimologists, mathematicians, and statisticians,
archivists, engineers, civil servants, librarians, museologists,
journalists, politicians, representatives of NGOs, publicists,
students and priests, and naturally also representatives of
230 Summary
the Friedrich Naumann Foundation, as workshop mode-

rators. All together, at eight conferences held so far, there
were 112 participants from seven different countries.
Except at the first conference under the working title State-
building Ideas and the National-Integrationalist Ideologies
of Croats and Serbs, the work at the subsequent confe-
rences was organized in topic-related plenary sessions and
workshops. The plenary sessions were devoted to the
following topics: principal topics, theoretical and metho-
dology issues, new methodological approaches to historical
research, disintegration of the Socialist Federal Republic of
Yugoslavia and problems of history school books revision,
whereas the workshops dealt with the following topics:
National Identity of Croats and Serbs, the Status of Croats
in Serbia, and of Serbs in Croatia, the Catholic and Serbian
Orthodox Church in Croatia and Serbia in the 19th and the
20th Centuries, Elites and Modernization, the Kingdom of
Serbs, Croats and Slovenes (SHS) – Croatian and Serbian
Perspectives at the End of the 20th Century, i.e. Democ-
racy, Republicanism, Nationalism: Influence of Modern
Ideologies on the Kingdom of SHS/Yugoslavia, Minorities
in the Kingdom of Yugoslavia during the Second World
War and afterwards, Socialist Yugoslavia [second] Yugos-
lavia from 1945 to 1990 and Casualties in the 20th Century
Croatia and Serbia.
Both the conference and the conference publications have
drawn the attention of professional and general public, and
not only in the countries of conference participants. Many
institutions expressed an interest in obtaining the publica-
tions, some of which are no longer available: fro national,
university, faculty, institute and other libraries, various fa-
culty departments, institutes... associations that study the
Summary 231
history of the Balkans and South-Eastern Europe, Croatia

and Serbia, ex Yugoslavia... history of South-Slavic peoples,
as well as individuals (not only historians). This was the
reason why the Friedrich Naumann Foundation, now in
cooperation with the Zagreb Researchers’ Society Dialogue,
Association for Promotion of Scientific Dialogue, decided to
republish some of the previous issues of the Dialogue of
Croatian and Serbian Historians, i.e. some of its parts, but
in a different form – organized according to individual
topics of plenary sessions and other papers presented at
the conferences that have all been previously published in
different issues of the conference publication Dialogue of
Croatian and Serbian Historians.
This is the first in the series of these publications, titled –
“Why Dialogue of Croatian and Serbian Historians?, and it
contains a selection of plenary lectures and papers, pri-
marily dealing with principal topics, from eight previous
conferences of the Dialogue of Croatian and Serbian Histo-
rians. All papers, selected and edited by I. Graovac, in con-
sultation with the editorial team of the Dialogue series: ON
THE DIALOGUE (H.-G. Fleck, Federal Republic of Germa-
ny, Dušan Gamser, Serbia and Monte Negro, and I. Gra-
ovac, Republic of Croatia), and the editor-in-chief (Daniela
Krivda, secretary of the Dialogue Association), have already
been published in individual issues of former conference
publications:
- H.-G. Fleck, On the Dialogue of Croatian and Serbian
Historians: Critical Historical Science, Political Education
and Social Pluralism, Vol. 1, 11-20 (Introductory lecture at
the plenary session of the 1st conference), and Vol. 6, 17-
25 (Introductory speech at the closing session of the 6th
conference),
232 Summary
- Stjepan Mesić, History, Freed from Political Influences

and Motivated Abuse, Is a Signpost to the Future, Vol. 6,
27-32 (Welcome address at the closing session of the 6th
conference),
- Holm Sundhaussen, Past, History and Society, Vol. 2, 19-
32,
- Andrej Mitrović, Predominance of Irrationality. Segment
on Historical Irrationality in the Mental Climate at Times of
Crisis: An Attempt of a Broader Interpretation on a Con-
crete Occasion, Vol. 2, 61-70,
- Branka Prpa, Two Facets of one Science, Vol. 2, 71-74,
- Andrea Feldman, Historians on Their Own and Free, Vol.
1, 47-54,
- Mile Bjelajac, Is an Emancipation of Science from Politics
Possible, When the History of Yugoslavia is Concerned?,
Vol. 1, 33-46,
- Ivo Goldstein, Reconciliation in Historiography - An
Assumption or a Consequence of Political Reconciliation?,
Vol. 1, 55-72, and
- I. Graovac, Eight conferences (1998-2003) and eight con-
ference publications (2000-2004) on the conference series
Dialogue of Croatian and Serbian Historians.
This selection of papers is accompanied by contributions by
I. Graovac: lists of plenary sessions and papers (with main
data on their authors) from previous eight Dialogues of
Croatian and Serbian Historians. The publication contains
papers, almost equally distributed among historians from
the Republic of Croatia (four: 3+1), the Federal Republic
of Yugoslavia, now Serbia and Monte Negro (three), and
the Federal Republic of Germany (two).
Zusammenfassung
Der Kroatisch-Serbische Historikerdialog ist eine Sammel-
bezeichnung für internationale wissenschaftliche Konferen-
zen von Historikern, vor allem aus der Republik Kroatien
(RH) und Bundesrepublik Jugoslawien (SRJ), jetzt Serbien
und Monte Negro (SiCG) sowie für Konferenzveröffentlic-
hungen mit Plenarvorträgen und Mitteilungen von diesen
Konferenzen. Bisher fanden in Organisation der deutschen
Friedrich Naumann Stiftung (FNSt). Die Stiftung für liberale
Politik in sechs Jahren (1998-2003) acht internationale
Konferenzen statt, und im Laufe von fünf Jahren (2000-
2004) wurden acht Konferenzpublikationen veröffentlicht:
Kroatisch-Serbischer Historikerdialog, Herausgeber: Hans-
Georg Fleck und Igor Graovac, 1-8, Zagreb, FNSt, 2000
(Bd. 1 und 2), 2001 (Bd. 3 und 4), 2002 (Bd. 5 und 6),
2003 (Bd. 7) und 2004 (Bd. 8). Zu Beginn wurden die
Konferenzen in Ungarn veranstaltet (1998-2000), und
später (2001-2003) abwechselnd in der Bundesrepublik
Jugoslawien (SRJ), jetzt Serbien und Monte Negro (SiCG),
und in der Republik Kroatien. An den Konferenzen haben
nicht nur Historiker aus diesen Ländern teilgenommen,
sondern auch jene aus Deutschland, den Vereinigten
Staaten, Österreich, Ungarn und Polen. Der Teilneh-
merkreis beschränkte sich nicht nur auf Historiker, sondern
es umfasste auch Demographen, Volkswirtschaftler, Philo-
sophen, Politikwissenschaftler, Juristen, Soziologen sowie
Viktimologen, Mathematiker, Statistiker, Ingenieure, Perso-
nen aus dem öffentlichen Leben, Bibliothekare, Museo-
logen, Journalisten, Vertreter von Nichtregierungsorganisa-
tionen, Publizisten, Studenten und Priester, aber natürlich
234 Zusammenfassung
auch Vertreter der F. Naumann Stiftung als Workshop-

moderatoren. Im Großen und Ganzen haben an den acht
bisher organisierten Konferenzen 112 Teilnehmer aus
sieben Ländern teilgenommen.
Außer an der ersten Konferenz unter dem Titel (Staats-
bildende Ideen und national-integrationistische Ideologien
bei Kroaten und Serben) wurde die Arbeit an anderen
Konferenzen in thematische Plenarsitzungen und Work-
shops eingeteilt. Die Plenarsitzungen befassten sich mit
folgenden Themen: grundsätzlichen Themen, theoretischen
und methodologischen Fragen und Problemen und mit
neuen Zugangsmethoden in der Geschichtsforschung, mit
dem Zerfall der Sozialistischen Föderativen Republik Jugos-
lawien und den Problemen der Überarbeitung von Ges-
chichtslehrbüchern, während die Workshops in folgende
Themen eingeteilt wurden: Nationale Identität der Kroaten
und Serben, Die Lage der Kroaten in Serbien und der Serben
in Kroatien, Katholische und Serbische Orthodoxe Kirche in
Kroatien und Serbien im 19. und 20. Jh., Eliten und Moder-
nisierung, Königreich der Serben, Kroaten und Slowenen
(SHS) – kroatische und serbische Perspektive am Ende des
20. Jh., bzw. Demokratie, Republikanismus, Nationalismus:
Einfluss von modernen Ideologien auf das Königreich
SHS/Jugoslawien, Minderheiten im Königreich Jugoslawien
während des Zweiten Weltkriegs und danach, Sozialistisches
[zweites] Jugoslawien vom 1945 bis 1990 und Menschliche
Verluste in Kroatien und Serbien im 20. Jahrhundert.
Sowohl die Konferenzen selbst wie auch die Konferenz-
publikationen stießen auf besondere Aufmerksamkeit der
Historiker und auch der breiteren Öffentlichkeit, und zwar
nicht nur in den Ländern der Konferenzteilnehmer. Zah-
lreiche National-, Universitäts-, Fakultäts-, Instituts- und
Zusammenfassung 235
andere Bibliotheken sowie Abteilungen von zahlreichen

Fakultäten und Instituten... wie auch unterschiedliche Ve-
reinigungen und Einzelne (und zwar nicht nur Historiker),
die sich mit Geschichte des Balkans und Südosteuropas,
Kroatiens, Serbiens, des ehemaligen Jugoslawien und der
südslawischen Völker befassen, haben Interesse gezeigt,
diese Veröffentlichungen anzuschaffen, wobei einige von
ihnen bereits unzugänglich sind. Aus diesem Grund hat sich
die Friedrich-Naumann-Stiftung, jetzt auch in Zusamme-
narbeit mit der Zagreber Forschervereinigung Dialog,
Vereinigung für die Förderung des wissenschaftlichen
Dialogs, dazu entschlossen, einige bisherige Veröffentlic-
hungen des Kroatisch-Serbischen Historikerdialogs, bzw.
einzelne Teile dessen, wieder zu veröffentlichen, aber auf
eine inhaltlich unterschiedliche Art und Weise, die sich aus
den einzelnen Themen der Plenarvorträge und aus ein-
zelnen Mitteilungen, die auch in den bisherigen Publika-
tionen des Kroatisch-Serbischen Historikerdialogs veröffen-
tlicht wurden, ergab.
Dies ist die erste solche Veröffentlichung (thematischer
Sammelband einer Gruppe von Autoren) – Wozu der
Kroatisch-Serbischer Historikerdialog? – und sie beinhaltet
eine Auswahl aus den Plenarvorträgen und Mitteilungen,
vor allem über grundsätzliche Themen, von den acht Kon-
ferenzen des Kroatisch-Serbischen Historikerdialogs. Alle
Beiträge wurden vom Herausgeber I. Graovac gewählt – in
Übereinstimmung mit der Redaktion der Reihe Dialog:
ÜBER DEN DIALOG (H.-G. Fleck, Bundesrepublik Deutsch-
land, Dušan Gamser, Serbien und Monte Negro, und I.
Graovac, Republik Kroatien) und der Redakteurin (Daniela
Krivda, Geschäftsführerin der Vereinigung Dialog) gewählt,
236 Zusammenfassung
und sie wurden bereits früher veröffentlicht in acht bishe-

rigen Publikationen Kroatisch-Serbischer Historikerdialog:
- H.-G. Fleck, Zum Historikerdialog: Kritische Geschichts-
wissenschaft, politische Bildung und gesellschaftlicher Plu-
ralismus, Bd. 1, 11-20 (Eröffnungsvortrag bei der Plenar-
sitzung der 1. Konferenz) und Bd. 6, 17-25 (Eröffnung-
svortrag an der feierlichen Sitzung zur Schließung der 6.
Konferenz),
- Stjepan Mesić, Die von politischen Einflüssen und moti-
viertem Missbrauch befreite Geschichte ist zukunft-
sweisend, Bd. 6, 27-32 (Eröffnungsrede an der feierlichen
Sitzung zur Schließung der 6. Konferenz),
- Holm Sundhaussen, Vergangenheit, Geschichte und Ge-
sellschaft, Bd. 2, 19-32,
- Andrej Mitrović, Die Vorherrschaft des Irrationalismus.
Segment über den geschichtlichen Irrationalismus in ge-
istigen Gegebenheiten zu Krisenzeiten: Versuch einer
breiteren Deutung durch konkreten Anlass, Bd. 2, 61-70,
- Branka Prpa, Die zwei Gesichter einer Wissenschaft, Bd.
2, 71-74,
- Andrea Feldman, Historiker – alleine und frei, Bd. 1, 47-
54,
- Mile Bjelajac, Ist eine Emanzipation der Wissenschaft von
der Politik möglich, wenn es sich um die Geschichte Jugos-
lawiens handelt?, Bd. 1, 33-46,
- Ivo Goldstein, Kroatisch-serbische Versöhnung in der
Historiographie – Voraussetzung oder Folge politischen
Versöhnung?, Bd. 1, 55-72, und
Zusammenfassung 237
- I. Graovac, Acht Konferenzen (1998-2003) und acht

Veröffentlichungen/ Konferenzpublikationen (2000-2004)
zum Kroatisch-Serbischen Historikerdialog.
Neben dieser Auswahl beinhaltet die Publikation Beiträge
von I. Graovac: Verzeichnisse der Plenarvorträge und
Mitteilungen (mit Hauptangaben über ihre Autoren) von
bisherigen acht Kroatisch-Serbischen Historikerdialogen
und die Beiträge verteilen sich fast gleichmäßig auf Beit-
räge der Historiker aus der Republik Kroatien (vier: 3 + 1),
der Bundesrepublik Jugoslawien – jetzt Serbien und Monte
Negro (drei) und der Bundesrepublik Deutschland (zwei).
Rezime
Dijalog povjesničara/istoričara skupni je naziv za među-
narodne naučne skupove istoričara, pre svega iz Republike
Hrvatske (RH) i Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), sada
Srbije i Crne Gore (SiCG), te za knjige/zbornike radova
plenarnih izlaganja i izjava te saopštenja podnetih na tim
skupovima. Do sada je, u organizaciji nemačke liberalne
Fondacije Friedrich Naumann/F. Naumann Stiftung. Die
Stiftung für liberale Politik (FNSt), u šest godina (1998-
2003) održano osam skupova, a u pet godina (2000-2004)
štampano osam knjiga/zbornika radova s tih skupova:
Dijalog povjesničara/istoričara, priredili Hans-Georg Fleck i
Igor Graovac, 1-8, Zagreb, FNSt, 2000 (knj. 1 i 2), 2001
(knj. 3 i 4), 2002 (knj. 5 i 6), 2003 (knj. 7) i 2004 (knj. 8).
Početno su se skupovi održavali u Mađarskoj (1998-2000),
a potom (2001-2003) naizmenično u SRJ, sada SiCG, i RH.
Na skupovima nisu učestvovali samo istoričari iz tih zemalja
nego i oni iz Nemačke, Amerike, Austrije, Mađarske i
Poljske. A na njima nisu učestvovali čak ni samo istoričari
nego i pojedini demografi, ekonomisti, filozofi, politikolozi,
pravnici, sociolozi te viktimolozi, matematičari i statističari,
arhivisti, inžinjeri, javni radnici, bibliotekari, muzeolozi, no-
vinari, političari, predstavnici nevladinih organizacija, publi-
cisti, studenti te sveštenici, a, naravno, i predstavnici FNSt-
a, kao i voditelji radionica. Sve u svemu, na osam do sada
održanih skupova učestvovalo je 112 učesnika iz sedam
zemalja.
Na skupovima se, izuzev prvog kojem je bio određen i rad-
ni naslov (Državotvorne ideje i nacionalnointegralističke
240 Rezime
ideologije u Hrvata i Srba/Srbijanaca), rad odvijao na te-

matskim plenarnim sednicama i u tematskim radionicama.
Plenarne sednice su bile posvećene sledećim temama: na-
čelnim temama, teorijsko-metodološkima pitanjima i prob-
lemima te novima metodološkim pristupima u istorijskim
istraživanjima, raspadu Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije i problematici revizije udžbenika istorije, dok su
radionice bile posvećene sledećim temama, a pod nazivima:
Nacionalni identitet Hrvata i Srba, Položaj Hrvata u Srbiji i
Srba u Hrvatskoj, Katolička i Srpska pravoslavna crkva u
Hrvatskoj i Srbiji u 19. i 20. veku, Elite i modernizacija,
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) – hrvatski i srpski
[srbijanski] pogled na kraju 20. veka, odnosno Demo-
kratija, republikanizam, nacionalizam: upliv modernih ideo-
logija na Kraljevinu SHS/Jugoslaviju, Manjine u Kraljevini
Jugoslaviji u vreme Drugoga svetskog rata [kod nas] i
posle, Socijalistička [druga] Jugoslavija od 1945. do 1990.
godine i Ljudski gubici Hrvatske i Srbije u 20. veku.
Skupovi i naročito zbornici radova sa njih izazvali su pažnju
stručne i druge javnosti ne samo u zemljama učesnika sku-
pova. Poseban interes za pribavljanje tih knjiga, od kojih su
mnoge već nedostupne, pokazali su brojne nacionalne,
univerzitetske, fakultetske, institutske i druge biblioteke te
odseci brojnih fakulteta, instituta, zavoda... i pojedine ne-
vladine organizacije za proučavanje istorije Balkana i Jugo-
istočne Evrope, Hrvatske i Srbije, bivše druge Jugoslavije...
te južnoslovenskih naroda, kao i pojedinci (ne samo isto-
ričari). Iz tih je razloga FNSt, sada u saradnji i sa zagre-
bačkom Zajednicom istraživača Dijalog. Udrugom za promi-
canje znanstvenog dijaloga (Dijalog), odlučio da ponovi
poneka dosadašnja izdanja Dijaloga povjesničara/istoričara,
odnosno njihove pojedinačne delove, ali na sadržajno
Rezime 241
sasvim različiti način koji proizlazi iz pojedinih tema obli-

kovanih u plenarnim izlaganjima i izjavama te saopštenjima
podnetim na skupovima, odnosno objavljenim u dosadaš-
njim zbornicima radova Dijaloga povjesničara/istoričara.
Ova, prva takva knjiga (tematski zbornik grupe autora) –
narnih izlaganja i izjava, pre svega načelnih, sa osam sku-
pova Dijaloga povjesničara/istoričara. Svi prilozi, ovde
prema odabiru priređivača I. Graovca, a u dogovoru i s
Uredništvom biblioteke Dijalog: O DIJALOGU (H.-G. Fleck,
Savezna Republika Nemačka/SRN, Dušan Gamser, SiCG, te
I. Graovac, RH) i urednicom knjige (Daniela Krivda, tajnica
Dijaloga), već su objavljeni u pojedinim od osam ranije na-
vedenih zbornika radova Dijaloga povjesničara/istoričara:
- H.-G. Fleck, O Dijalogu povjesničara/istoričara: kritička
istorijska nauka, političko obrazovanje i društveni plu-
ralizam, knj. 1, 11-20 (Uvodno izlaganje/uvodna izjava na
zajedničkoj sednici 1. skupa), i knj. 6, 17-25 (Uvodni govor
na svečanoj završnoj sednici 6. skupa),
- Stjepan Mesić, Istorija, oslobođena političkih upliva i mo-
tiviranih zloupotreba, putokaz je prema budućnosti, knj. 6,
27-32 (Pozdravni govor na svečanoj završnoj sednici 6.
skupa),
- Holm Sundhaussen, Prošlost, istorija i društvo, knj. 2, 19-
32,
- Andrej Mitrović, Prevlast nerazuma. Segment o istorij-
skom nerazumu u duhovnim prilikama kriznog doba (poku-
šaj šireg tumačenja konkretnim povodom), knj. 2, 61-70,
- Branka Prpa, Dva lica jedne nauke, knj. 2, 71-74,
- Andrea Feldman, Istoričari sami i slobodni, knj. 1, 47-54,
242 Rezime
- Mile Bjelajac, Da li je moguća emancipacija nauke od po-

litike kada je reč o istoriji Jugoslavije?, knj. 1, 33-46,
- Ivo Goldstein, Pomirenje u istoriografiji – pretpostavka ili
posledica političkog pomirenja?, knj. 1, 55-72, i
ričara.
Tom izboru su pridodati i prilozi I. Graovca: spiskovi ple-
narnih izlaganja i izjava te saopštenja (s osnovnim poda-
cima o njihovim autorima) sa dosadašnjih, tačnije osam
Dijaloga povjesničara/istoričara, te on, gotovo ravnoprav-
no, sadrži priloge istoričara iz RH (četiri: 3+1), SRJ, sada
SiCG (tri), i SRN (dva).
.....................................................................
Sadržaj
na engleskom, njemačkom
i srpskome jeziku
CONTENTS
Introductory remarks (Daniela Krivda) 5
Hans-Georg Fleck
On The Dialogue of Croatian and Serbian Historians:
Critical Historical Science, Political Education
and Social Pluralism 17
Stjepan Mesić
History, Freed from Political Influences and Motivated
Abuse, Is a Signpost to the Future 39
Holm Sundhaussen
Past, History and Society 49
Andrej Mitrović
Predominance of Irrationality. Segment on Historical
Irrationality in the Mental Climate at Times of Crisis:
An Attempt of a Broader Interpretation
on a Concrete Occasion 69
Branka Prpa
Two Facets of one Science 83
Andrea Feldman
Historians on Their Own and Free 91
Mile Bjelajac
Is an Emancipation of Science from Politics Possible,
When the History of Yugoslavia is Concerned? 103
Ivo Goldstein
Reconciliation in Historiography - An Assumption
or a Consequence of Political Reconciliation? 119
Igor Graovac
Eight conferences (1998-2003) and eight conference
publications (2000-2004) on the conference series
Dialogue of Croatian and Serbian Historians 141
Contributions (Igor Graovac):

- List of plenary session (with main data on their authors)
from previous eight Dialogues
of Croatian and Serbian Historians 189
- List of presented papers (with main data on their authors)
from previous eight Dialogues
of Croatian and Serbian Historians 197
Summary of Croatian, English, German and Serbian

language 223
Contents in English, German and

Serbian language 243
INHALTSVERZEICHINS
Einleitung (Daniela Krivda) 5
Hans-Georg Fleck
Zum Historikerdialog: Kritische Geschichtswissenschaft,
politische Bildung und gesellschaftlicher Pluralismus 17
Stjepan Mesić
Die von politischen Einflüssen und motiviertem Missbrauch
befreite Geschichte ist zukunftsweisend 39
Holm Sundhaussen
Vergangenheit, Geschichte und Gesellschaft 49
Andrej Mitrović
Die Vorherrschaft des Irrationalismus.
Segment über den geschichtlichen Irrationalismus
in geistigen Gegebenheiten zu Krisenzeiten:
Versuch einer breiteren Deutung durch konkreten Anlass 69
Branka Prpa
Die zwei Gesichter einer Wissenschaft 83
Andrea Feldman
Historiker – alleine und frei 91
Mile Bjelajac
Ist eine Emanzipation der Wissenschaft von der Politik
möglich, wenn es sich um die Geschichte Jugoslawiens
handelt? 103
Ivo Goldstein
Kroatisch-serbische Versöhnung in der Historiographie –
Voraussetzung oder Folge politischen Versöhnung? 119
Igor Graovac
Acht Konferenzen (1998-2003) und acht
Veröffentlichungen/Konferenzpublikationen (2000-2004)
zum Kroatisch-Serbischen Historikerdialog 141
Beiträge (Igor Graovac):

- Verzeichnis der Plenarvorträge (mit Hauptangaben
über ihre Autoren) von bisherigen acht
Kroatisch-Serbischen Historikerdialogen 189
- Verzeichnisse der Mitteilungen (mit Hauptangaben
über ihre Autoren) von bisherigen acht
Kroatisch-Serbischen Historikerdialogen 197
Zusammenfassung in kroatischer, englischer,

deutschen und serbischen Sprache 223
Inhaltsverzeichnis in englischer, deutscher und

serbischen Sprache 243
SADRŽAJ
Uvodne napomene (Daniela Krivda) 5
Hans-Georg Fleck
O Dijalogu povjesničara/istoričara: kritička istorijska nauka,
političko obrazovanje i društveni pluralizam 17
Stjepan Mesić
Istorija, oslobođena političkih upliva i motiviranih
zloupotreba, putokaz je prema budućnosti 39
Holm Sundhaussen
Prošlost, istorija i društvo 49
Andrej Mitrović
Prevlast nerazuma. Segment o istorijskom nerazumu
u duhovnim prilikama kriznog doba:
pokušaj šireg tumačenja konkretnim povodom 69
Branka Prpa
Dva lica jedne nauke 83
Andrea Feldman
Istoričari sami i slobodni 91
Mile Bjelajac
Da li je moguća emancipacija nauke od politike
kada je reč o istoriji Jugoslavije? 103
Ivo Goldstein
Pomirenje u istoriografiji – pretpostavka ili posledica
političkog pomirenja? 119
Igor Graovac
Osam skupova (1998-2003.) i osam knjiga/zbornika
radova (2000-2004) Dijaloga povjesničara/istoričara 141
Prilozi (Igor Graovac):

- Spisak plenarnih izlaganja i izjava
- Spisak saopštenja
Sažetak na hrvatskom, engleskom i nemačkom te

rezime na srpskom jeziku 223
Sadržaj na engleskom, nemačkom i srpskom jeziku 243

CIP – Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb
UDK 930(497.5:497.1):32>"1998/2003"(082)
ČEMU Dijalog povjesničara-istoričara?

: (osam skupova: 1998.-2003. i
osam knjiga/zbornika radova: 2000.-2004.
Dijaloga povjesničara/istoričara
iz Hrvatske, Srbije...) / autori Mile
Bjelajac... <et al.> ; priredio Igor
Graovac. - Zagreb : Zajednica istraživača
Dijalog, udruga za promicanje znanstvenog
dijaloga : Zaklada Friedrich Naumann,
2005. - (Biblioteka Dijalog. Tematski
zbornici sudionika Dijaloga povjesničara
iz Hrvatske, Srbije... ; 1)
Sažeci na više jezika.
ISBN 953-7267-00-8 (Dijalog). -

ISBN 953-6922-07-X (Zaklada)
1. Bjelajac, Mile 2. Graovac, Igor

I. Historiografija -- Jugoslavija --
1998.-2003. -- Zbornik
II. Historiografija -- Hrvatska --
1998.-2003. -- Zbornik
450503136

Emu Dijalog Povjesnicara Istoricara PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Emu Dijalog Povjesnicara Istoricara PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

ČEMU DIJALOG

Izdavači: Zajednica istraživača Dijalog.

ISBN 953-7267-00-8 (Dijalog). -

Zagreb, svibanj 2005.

Uvodne napomene (Daniela Krivda) 5

Sažetak na hrvatskom, engleskom i njemačkom te

Sadržaj na engleskom, njemačkom i srpskome jeziku 243

Dijalog povjesničara/istoričara skupni je naziv za međuna-

Dijalog povjesničara/istoričara, priredili Hans-Georg Fleck i

Skupovi i osobito zbornici radova sa njih izazvali su po-

naravno, ne sadrže priloge u tisku sa 9. skupa održanog u Vršcu (Hotel

lišne, fakultetske, institutske i druge knjižnice te odsjeci

Iz tih je razloga FNSt, sada u suradnji i sa zagrebačkom Za-

dentima u drugoj Jugoslaviji..., te 2006. godine: o nacio-

RH) i urednicom knjige (Daniela Krivda, tajnica Dijaloga),

- Stjepan Mesić, Povijest, oslobođena političkih utjecaja i

izbjegavanja manjih ponavljanja, neznatno skraćeni te, stoga, u manjem

- M. Bjelajac, Je li moguća emancipacija znanosti od poli-

priloge povjesničara iz RH (četiri: 3+1), SRJ, sada SiCG

općenja grupirani prema temama (plenarna izlaganja i izjave) i tematskim

značajniji od njihove znanstvene i druge vrijednosti. Stoga

stavove te nedosljednosti vlastitog razumijevanja i slika

Očevidno je pri tome da je dijalog povjesničara snažno i

odane demokraciji i pluralizmu, a time i demokratskoj po-

nosti, u proljeće 1998. započela, u krugovima povjesničara

noga i političkog života, kao ni posrednici znanstvene spoz-

u prvome koraku, na propast osudio dijalog zamišljen i kao

tavnim dijelom vokabulara svih društvenih i političkih snaga

neostvarivim. Skup, koji je trebao označiti početak dijaloga,

Zahvaljujem se, nadalje, sada već tri godine kasnije, 2001.

samo posebnu čast nego i, svojom spontanom spremnošću,

Prije no što se pozabavim znanstvenim, pa i političkim zna-

vereno razmotriti vlastite greške mogu, s dovoljno samo-

voljne težnje u nadilaženju neodlučnosti, pa i nesposob-

Njemačka je već prošla, a potom i nadišla takvu fazu svoje

mi to pokušavamo činiti u projektu Dijaloga povjesniča-

ali istodobno i najbolji oblik vladavine koji je dosad os-

poziv, upućen prije svega akademski obrazovanim povjesničarima i

historians and other experts, to the first international scientific confe-

napravila demokratski zaokret, a da je Srbija potkraj te iste

Pritom je počinjena golema šteta. U glavama ljudi proizve-

vizor, voziti automobil prema naprijed. Stoga povijest mo-

će ga biti. Taj je otpor dijelom posljedica, točnije iskaz ne-

liberale Politik organizirala susrete Dijaloga povjesničara/istoričara još

Prozess der Katharsis verbunden werden, der in beiden Ländern voll-

kao resurs promjene. Holističke reforme, bez barem djelo-

isječke, a ti su, pak, rezultat procesa filtriranja, pri čemu se

živanja. Riječ je o promišljeno i svjesno umetnutim filterima

sveučilištima itd.), službama i visokim položajima. Riječ je o

Zatvorena društva sa strogim strategijama razmeđivanja i

silno odcijepiti područje pod stranom vlašću), ako su us-

I prošlost se posve drugačije predstavlja. Ne postoje ni na-

dinastičkim ugovorima o nasljedstvu, osvajanjima ili Božjoj

nacije ili su, pak, s njom izjednačeni. Vrhunac nacionalne

nome pogledu na prošlost, sadašnjost i budućnost. Moguće

Drugo, društva bivše druge/socijalističke Jugoslavije koja,

Die Geschichte Südosteuropas müßte gänzlich neu geschrieben wer-

dvije skupine: na one koji se primarno osjećaju predani društvu, tj.

ments become part of the so-called historical memory of a society.

zumnoj politici koristan kulturni ambijent te pridonose

2. Napomena o iskustvu socijalističkog vremena

vijesti Jugoslavije (nije se, međutim, otišlo mnogo dalje od

Oni”). Misaone su pretpostavke o nama i njima svoj vrhu-