JUGOSLAVENSKA FEDERACIJA PREMA USTAVU IZ 1974.

GODINE

Kontekst donošenja Ustava 1974. godine

Jugoslavenska federacija prema ustavu iz 1974. godine

Od kraja 1971. godine do sredine 1973 izvršena je rekonstrukcija svih republičkih partijskih
rukovodstava i to na svim stupnjevima organizacije. U školama u cilju izučavanja
marksističke teorije dolazi do uvođenja predmeta Marksizam, pa i na fakultetima. Kako je u
to vrijeme došlo do znatnog pada broja radnika u članstvu Saveza komunista učinjen je napor
da se taj trend zaustavi. U takvom ozračju počelo se pričati o promjeni Jugoslavenskoga
ustava, nakon donošenja ranijih amandmana koji su promijenili određene stvari u federaciji.
Rad na izradi novog ustava trajao je do početka 1974. godine. Jake unitarističko –
centralističke snage koje su se razračunale sa onim strujama u partiji koje su težile ka reformi
su smatrale da bi moglo doći do poništavanja svih ranijih amandmana, međutim do toga nije
došlo jer je edvard Kardelj koji je imao glavnu riječ pri donošenju ustava odbio takve teženje
pristaša centralizma. Tako je novi ustav prihvatio i ozakonio sve one promjene koje su
izvršene prihvaćanjem amandmana na predhodni ustav i ugradio ih u novi ustav. Ovim
sutavom izmjenjena je struktura skupštine SFRJ, koja se sada sastojala od dva vijeća VIJEĆA
REPUBLIKA I POKRAJINA I SAVEZNOG VIJEĆA. U Vijeće republika i pokrajina svaka
republika delegirala je 12, a pokrajine 8 delegata, dok su u drugo vijeće delegati birani u
općinskim skupštinama. U ustav je također unešena odredba o kolektivnom Predsjedništvu
SFRJ, dok se podpredsjednik mijenjao svake godine i to redom svih osam delegata iz svih
republika i pokrajina. U slučaju smrti predsjednika republike sve dužnosti prelaze na
Predsjedništvo. Svaki narod dobio je pravo na samoopredjeljenje i odcjepljenje, ustavom iz
1974 godine ojačan je suverenitet republika i pokrajina. Prema ovom ustavu Jugoslavija je
bila konfederalno uređena jer su sve republike tretirane kao posebne države. Ovim ustavom
došlo je do jačanja republičkih sjedišta dok u isto vrijeme slabi moć organa federacije. Ovo je
bio najduži ustav na svijetu sa ukupno 406 članaka i 100. 000 riječi. Pravno stanje autonomih
pokrajina Kosova i Vojvodine postao je gotovo istovjetan položaju republika, jedina razlika je
bila u manjoj zastupljenosti u skupštinama i dstutnošću prava na odcjepljenje. One su ostale
pripojene Srbiji, ali je moć Srbije na ovom području smanjena gotovo na minimum. Ovim
ustavom Hrvatska je nap dobila pravo uvođenja hrvatskog jezika, dok su ostale republiek
zadržale sr hr jezik, međutim frustracija kod Hrvata se i dalje osjećala, kao i na Kosovu koje
je tražilo dobijanje statuse čiste republike što će kasnije dovesti i do nemira.

1
POLITIČKA KRIZA 1974 – 1984.

Smrt Josipa Broza Tita

Odnosi u Jugoslavenskom vrhu nakon donošenja Ustava

Ekonomska kriza i otvaranje političke krize

Tito je umro u Ljubljani 4. maja 1980. godine, u vrijeme kad aje umro iza sebe je imao gotovo
60 godina komunističke djelatnosti, a na čelu KPJ / SKJ nalazio se gotovo 43 godine. Smrt
Josipa Broza Tita izazvala je brojne kontraverze u Jugoslaviji oko toga ko će ga naslijediti na
mjestu predsjenika, a o ovom problemu se počelu raspravljati još dvadeset godina ranije.
Ustavom iz 1963. godine bilo je predviđeno da naslijedi podpredsjednik republike, što je u to
vrijeme obavljao Aleksandar Ranković, međutim kako je Ranković smjenjen došlo je do
otvaranja ovog pitanja. Naime, sam Tito je uvidjevši koliku moć u svojim rukama ima
predsjednik republike ( predsjednik Partije i vrhovni zapovjednik vojske) inzistirao na tome
da se uvede kolektivno predsjedništvo i da se delegati svih republika smijenju redom. Ovakva
praksa je korištena narednih jedanaest godina odnosno sve do 1991. godine. U prvim je
godinama nakon smrti Tita bilo velikih neslaganja. Glavni problem je bio sa jakim
centralističkim snagama iz Srbije koji su se često sukobili sa decentralistima. Tako je glavnu
ulogu u vođenju Srba nakon prvih godina Titove smrti preuzeo sekretar SKJ srbin Dušan
Dragosavac. Kao prvi predsjednik SFRJ prema ranije utvrđenim pravilima je trebao biti
Makedonac, Lazar koliševski, ali umjesto njega izabran Srbin iz Bosne i Hercegovine Cvijetin
Mijatović. Ovakva politika koju su zastupali Srbi dovodila je do povećanog izražavanja
nezadovoljstva prije svega kod Hrvata, pa je u to vrijeme pred kraj osamdesetih godina u
zatvoru završio i Franjo Tuđman koji je isticao dominaciju Srba ne samo u Partiji nego i u
vojsci. 1983. godine u Sarajevu je uhapšena jedna skupina Muslimana koja je bila predvođena
Alijom Izetbegovićem i kojoj je suđeno, a svi učesnici su dobili visoke zatvorske kazne, zbog
navodnog izdavanja tzv Muslimanske deklaracije. Međutim najteža situacija bila je na
području Kosova, najsiromašnijoj regiji u Jugoslaviji. Ova kolijevka srpske srednjovjekovne
države imala je gotovo 77 % muslimanskoga stanovništva koj je imala gotovo dvostruko jači
natalitet nego Srbija. Ustavom iz 1974. godine ova pokrajina dobila je svoju skupštinu i
vladu , čime su Srbiji bila oduzeta sva prava u unutrašnjoj upravi Kosova. Albanski
nacionalizam je polagano počeo rasti tako da su Srbi na Kosovu postali meta napada od strane

2
Albanaca. Albanci su sve jače počeli isticati svoje zahtjeve za dobijanje statusa republike
čime bi se izjednačili sa ostalim republikama i prekinuli sve veze sa Srbijom. U tom ozračju
na ( 11. Marta) proljeće 1981. godine u jeku najteže gospodarske krize došlo je do nemira na
Kosovu. Nemiri su započeli u Prištini odakle su se počeli širiti na sva veća mjesta na Kosovu.
Glavni rukovoditelji ovih demonstracija i začetnici bili su studenti i srednjoškolci što je
prihvatilo i ostalo stanovništvo koje je započelo proteste sa parolom Kosovo Republika. Kako
je ustanak poprimio široke razmjere pored policije morala je intervenisati i vojska, a u
nemiraima je poginulo i deset Albanaca. Nakon gušenja nemira koji su trajali skoro tri
mjeseca, UDBA je po završetku započela sa masovnim hapšenjima Albanaca a sve u cilju
pronalaženja glavnog pokretača nemira. Smatra se da je organizator prosvjeda bila jedna
organizacija pod nazivom Marksističko – lenjinistička organizacija Albanaca koja je bila
identična partiji koja se nalazila na vlasti u Albaniji, a na čijem čelu je bio Enver Hodža. Cilj
protesta bio je dobijanje Republike Kosovo koja bi obuhvatala svu teritoriju naseljenu
Albancima što je podrazumijevalo i određene krajeve Makedonije i Crne Gorne. Od 1981 do
1984 godine na Kosovu je zbog nemira suđeno 585 osoba koje su osuđena na viskoe kazne
zatvora. Nemiri koji su izbili na Kosovu bili su samo početak rušenja jugoslavenske države.

Ekonomska kriza

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina jugoslavensko gospodarstvo našlo

se u izuzetno teškom stanju, sama kriza bila je potaknuta drugim naftnim udarecem koji se
pojavio 1979 godine. Jugoslavija je do sedamdesetih godina bilježila dobar gospodarski rast
od oko 6 % , međutim sa vremenom tokom sedamdeseti godina gospodarski rast je pao na 5,6
% ali se i on održavao samo uz pomoć stranih zajmova koji su to vrijem iznosili oko 2,3
milijarde dolara. Glavni problem je bio taj što preduzeća nisu mogla smanjiti broj svojih
radnika jer su radna mjesta bila zajamčena svima. Takva preduzeća bila su ograničena veoma
malim brojem zakona koja su ustanovljena u Zakonu o udruženom radu iz 1974. godine. To je
bio glavni razlog zašto 1979. godine u Jugoslaviji nastupa kriza, dohodak po glavi stanovnika
se počeo smanjivati dok je inflacija istovremeno rasla. Jedan engleski ekonomist Harold
Lydall je izjavio da je pad životnog standarda bio tako velik da ga čudi da u Jugoslaviji nije
došlo do promjene političke vlasti ili čak revolucije. Tek 1983 godine usvojen je ekonomski
program stabilizacije ( Polazne osnove). Prem ovom programu nije trebalo dirati u temelje
postojećeg sustava. Cijeli program ekonomske stabilizacije se svodio na preporuku da se što

3
više primjenjuju ekonomske zakonitosti i da se po njima posluje. Međutim u tome se
programu nije uspjelo formulirati i praktički oblikovati novi tip proizvodnje. Zato ni ovaj
pokušaj reforme nije uspio, a produbljenju ekonomske krize dorpinjela je i sve veća politička
kriza. Tokom prevldavanja ekonomske krize javile su se dvije struje. Jedna je smatrala da je
potrebno novonastalu krizu prevladati uz pomoć postojećeg sustava uz neke minimalne
promjene, dok je druga struja smatrala da je potrebno izmjeniti sustav u potpunosti i to ne
samo privrednog nego i političkog. Međutim Partija je i dalje zadržala svoju ulogu i postala
glavni nositelj ekonomsko – društvenih promjena.

Kriza u političkom vrhu i kontekst donošenja memoranduma SANU 1986

Kada je Tito umro činilo se da u državi nema međurepubličkih konflikta, međutim ta je slika
bila samo prividna iz razloga što je došlo do sukoba u unutarnjim strukturama oko toga da li
treba nastaviti razvijati konfederalnu Jugoslaviju ili težiti ka učvršćivanju velikodržavnog
centralizma. Ekonomska i politička kriza koja je zahvatila Jugoslaviju uticala je na sve veće
jačanje jake veliko srpske struje sredinom osmadesetih godina. Srbija je još ranije za vrijeme
dok je tito bio živ razradila koncept za reviziju ustava u tzv Plavoj knjizi ali je to bilo
odbijeno od srtane Tita. Poslije pobuna na Kosovu iz Beograda je pokrenuta oštra kampanja u
časpisima i publikacijama koja je kritikovala društveni sustav i političko stanje nastalo
Titovom smću. Posebno se kritikuje nastanak manjih nacionalnih država koje su težile ka
osamostaljenju pa se navodi da je bilo nužno da se izvši revizija ustava iz 1974. godine. Sve
su se jasnije iskazivale poruke koje su se oblikovale kao tradicionalni velikosrpski nacionalni
program, a u tom smjeru najotvoreniji i najrječitiji je bio MEMORANDUM SRPSKE
AKADEMIJE NAUKA I UMETNOSTI ( SANU) kojeg je 1986 godine izgradila grupa
akademika SANU. U uvodu tog dokumenta iskazuje se duboka zabrinutost za budućnost
zemlje zbog teške krize koje je zahvatila ne samo politički i privredni sustav, već i javni
poredak zemlje. U memorandumu se također ukazuje na navodni težak položaj srpskog
naroda u zemlji. U prvom dijelu teksta najprije se iznosi prikaz jugoslavenske privrede i
društva , a onda se opširno, u zasebnom poglavlju raspravlja o položaju Srbije i Srpskog
naroda. I tu se pobija ocjena o hegemoniji Srbije u prvoj Jugosalviji . ističe se privredna
zaostalnost Srbije i njena diskriminacija nakon Druogog svjetskog rata. Odbijaju se optužbe
da je srpski narod centralistički, ugnjetavački, te se ističe revanšistička politika prema Srbima.

4
U daljenjm tekstu tvrdi se da u Jugoslaviji postoje jake antisrpske snage i da je ugrožena
sloboda i ravnopravnost srpskog naroda. Zbog navode opasnosti za opstanak srpske nacije
poziva se na ujedinjenje svih Srba bez obzira na ideološke razlike. Oživljena je koncepcija
Velike Srbije, a zanimljivo je da je sam memorandum sadržavao veliki broj krivotvorina koje
su trebale podići ratnu svijest kod srpskog naroda. U Memorandumu je izvršena jasna podjela
na dvije strane. Na jednoj je Srbija kao zagovarač jednistva, demokratije, jedinstva i brastva,
dok su sa druge strane oni koji zagovaraju sve obrnuto. U Memorandumu se oštro kritikuju
Hrvatska i Slovenija kao glavni zagovarači svih dotadašnjih reformi, kao i Tito i Kardelj za
stvaranje jake antisrpske koalicije. Cilj ovog memoranduma je bio sasvim jasan, a to je
revizija ustava. Cilj Srbije bio je jasan a to je pokušaj da se prava i neke funkcije autonomnih
pokrajina Vojvodine i Kosova prenesu na Srbiju ( međunarodni odnosi, odbrana zemlje.),
međutim ovakva odluka mogla je biti donešena samo uz saglasnost svih republika. Tako su
Makdeonija i Crna Gora podržavale okvaku politiku, dok su Hrvatska i Bosna i Hercegovina
to odbile, najjači otpor je pružila Slovenija. Zaključak Memoranduma je bio da Srbi imaju
pravo da odbrane svoje nacionalne intrese budući da protiv njih postoji zavjera. Dijelovi
Memoranduma su objavljeni i u Večernjim novostima 24. i 25. Septembra 1986 godine.

STANJE U SRBIJI

Četiri mjeseca prije objavljivanja izvoda iz Memoranduma, Savez komunista Srbije, je dobio
novog vođu Slobodana Miloševića. Prvi veći uspjeh Slobodan Milošević je postigao 1984
godine kada ga je njegov prijatelj Petar Stambolić postavio za šefa gradskog partijskog
komieta u Beogradu. Inače Petar Stambolić je tada bio prvi čovjek u Savezu komunista Srbije.
Petar Stambolić je u periodu od 1983 do 1987 godine je inzisitrao na promjeni ustava ali
bezuspješno. Međutim to je bilo vrijeme kada je došlo do veličanja Draže Mihailovića, a Srbi
su sve više počeli upozoravati na to da je tokom rata prvim protivnikom uvijek proglašavan
Draža M i Četnici, a ne okupatori. Kada je Petar Stambolić postao predsjednik Srbije u maju
1986 godine, imenovao je Slobodana Miloševića na čelo srpske partije. Međutim do promjene
situacije je došlo 24. Aprila 1987 godine kada je Petar Stambolić trebao da se obrati
radnicima u jednom predgrađu Prištine ali zbog učestalih kritika na račun srpskih nacionalista
poslao je Slobodana Miloševića da im se obrati. Tom prilikom na skup je došlo i skoro 15.
000 Srba koje je policija pustila na skup na inzistiranje Miloševića koji je punih 13 sati ostao
slušati primjedbe Srba koji su se osjećali ugroženo a on ih je podržavao ističući da niko nem

5
apravo da ih ugnjetava. Milošević je isticao da je problem Kosova ustvari problem Srbije a ne
Jugoslavije te da ga ona sama mora riješiti. Ubrzo nakon toga u septembru 1987 godine na
sjednici srpskog partijskog rukovodstva Milošević je uklinio sve svoje političke neprijatelje iz
partije. Nakon toga počeo je sa podržavanjem svih srpskih nacionalsita te je također u
pokrajinsko rukovodstvo počeo dovoditi svoje istomišljenike te u Crnoj Gori. Na taj način je
osigurao sebi četiri glasa u predsjedništvu što je značilo da ga ne može nadglasati osmočalno
rtijelo. Jedan od njegovih najzančajnijih pozeta bilo je i osnivanje Komiteta za zaštitu
kosovskih srba i Crnogoraca na čijem čelu je bio sam Milošević. Taj komitet je od jula do
novembra 1988 godine organizovao četrdeset tzv mitinga istine od kojih je najznačajniji bio
onaj u Beogradu. Ovaj Komitet je prvu pobjedu uspio odnijeti u Vojvodini, a pristaše
Miloševića su 5. Oktobra opkolile zgradu Saveza komunista u Novom Sadu nakon čega su
napadnuti rukovodioci podnjeli ostavke i svoja mjesta ustupili Miloševiću. Milošević je nakon
dva dana sličan manevar pokušao izvesti u Podgovrici ali je propao. Međutim bitka za
Kosovo bila je mnogo složenija. Miloševiću je 17. Novembra pošlo za rukom da ukloni Savez
komunista Kosova sa obrazloženjem da su progonili Srbe. Nakon ovoga došlo je do pobuna
rudara koje su brzo stišane, ali su u februaru došle nove pobune kada su se rudari zatvorili u
svoje jame bez hrane. Rudati Trepče bili su ljuti zbog toga što je Milošević u Savez komunista
kosova ubacio svoje ljude i što se krenulo sa spremanjem ustavnih promjena. Rudari su uz
određene pristanke izašli vani, ali je to bio samo početak borbi na Kosovu.

SLOVENSKO PROLJEĆE

Slovenija je sa vremenom uspjela da dostigne jedan viši stepen kulturnog i društvenoga

razvoja što se može vidjeti u tome da je u junu 1988 godine prvi put nakon skoro trideset i pet
godina Milovanu Đilasu dopušteno da javno govori. Slovenački rukovodioci bili su sve
odlučniji da se drže što dalje od Beograda kada je Milošević počeo vršiti sve jači pritisak da
se izvrše ustavne promjene nakon kojih bi Srbija dobila više moći unutar federacije. Razvoj
događaja u Sloveniji uzbunio je federalne konzervativce naročito unutar JNA. Na udaru se
posebno našao list Mladina koji se već duže vrijeme okomio na JNA te podržavao zahtejv
studenata da se uvede mogućnost alternativnog služenja vojnog roka i da slovenački jezik
bude jedan od zvaničnih jezika u vojsci. Veliki skandal list Mladina je podigla kada je jedan
od njenih dopisnika Janez Janža došao do jednoga lista sa sastanka Centralnog komiteta SKJ

6
održanog 25 marta 1988 godine u kojem je bilo riječi o uvođenju vojne uprave u Sloveniji. Na
osnovu tog lista Mladina je 13 maja 1988 godine objavila da u JNA postoji spisak ljudi u
Sloveniji koje treba uhapsiti. Janez Janša je uhapšen te iste večeri i odveden u zatvor.
Međutim, ovakav rasplet događaja je uznemirio do tada poslušne Slovence, iste noći
organizirani su prosvjedi pred sudom protiv hapšenja Janeza Janše i njegove četvorice
prijatelja a također je organizovan i Komitet za zaštitu ljudskih prava koji je pozivao
cjelokupno Slovenačko društvo u borbu. Slovenci su također odlučili da svoje predstavnike u
federalnom predsjedništvu izaberu putem slobodnih izbora a ne putem nominacija kako je do
tada bio slučaj. Tom prilikom kandidat komunista izgubio je od mladog ekonomiste Janeza
Drnovšeka. Slovenija je također odlučila da da podršku Kosovu iz razloga što su Slovenci
smatrali, da ako Miloševiću uspije da natjera Kosovo i Albance kojih je bilo isto koliko
Slovenaca unutar Srbije, isto to može uraditi i sa Slovenijom zato je preko milion Slovenaca
potpisalo peticiju kojom se protive uvođenju vanrednog stanja na Kosovu. Odbor je 27
februara 1989 godine organizovao miting velikih razmjera u Cankarovom domu u Ljubljani.
Do tog trenutka partijsko rukovodstvo je sa rezervom gledalo na proteste protiv svojih
drugova, ali su nakon toga Kučan i njegovi saveznici smatrali da trebaju zauzeti čvrst stav u
borbi protiv Miloševića. Kučan je bio sve uvjereniji da Miloševićeva politika vodi ka
propadanju Jugosalvije kada je dan prije mitinga u Sloveniji Milošević rekao da će Srbija pod
svaku cijenu promijeniti ustav iz 1974 godine bilo to pravnim putem ili nasilnički. 23. Marta
1989 godine Milošević je uspio u svojim namjerama. U zgradi koja je bila opkoljena
tenkovima JNA kosovska skupština je pristala na ustavne promjene koje su lišile ovu
pokrajinu autonomije i vratile je pod nadležnost Beograda. Poslije nekoliko dana srpska
skupština je izglsala promjene poslije čega su obe pokrajine vraćene pod nadležnos SRBIJE.
Protesti na Kosovu su ugušeni u krvlju prilikom čega je poginulo 22 demonstranta i 2
policajca.

7
RASPAD JUGOSLAVENSKE DRŽAVE

Odnosi među jugoslavenskim republikama

Proglašenje nezavisnosti Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine

Ratovi 1991 – 1995

Uklanjanje dotadašnjeg rukovodstva u Vojvodini i Kosovu, te proglašenjem vanrednog stanje

na Kosovu, ukazali su na to da Milošević ne bira sredstva za dokazivanje svoje moći te da se
počeo koristiti otvorenim staljinističkim metodama. Njegova moć još više se pojačala u maju
1989 godine kada je izabran za predsjednika Predsjdništva SR Srbije. Svoj stav stav Srbije
Milošević je najabolje iskazao kada je 28. 6. 1989 godine na Gazimestanu ( Kosovo) bila
proslava 600 godišnjice bitke na Kosovu. Glavni govor na skupu održao je Slobodan
Milošević koji je istakao da je Srbija svih ovih ranijih godina vodila popustljivu politiku i to
na račun srpskog naroda te da to više neće biti slučaj pa makar se ona morala poslužiti i
ratnim metodama za ostvarivanje svojih planova. Milošević i Srbi sa područja Bosne i
Hercegovine i Hrvatske bili su sve uvjereniji u ostvarivanje plana o Velikoj Srbiji što se
moglo vidjeti i na proslavi 600 godišnjice bitke na Kosovu u Kninu u selu Kosovo kod crkve
Lazarice 8 i 9 jula 1989 godine. Na proslavi su bile prisutne mnoge važne ličnosti među njima
savezni sekretar za narodnu odbranu Veljko Kadijević, Janez Drnovšek predsjednik
predsjedništva SFRJ kao i redstavnici pravoslavne crkve. Međutim, u Hrvatskoj osim CK
SKH niko nije osudio ovaj mitinig, prvenstveno iz razloga što nije postojala ni jedna
relevantna osoba koja bi to učinila. Iz dana u dan Milošević je postajao sve agresivniji. Tako
je u cilju ostvarivanje prevlasti u CK SKJ njegova struja tražila sazivanje izvanrednog
kongresa Partije smatrajući da bi tom prilikom mogao dobiti prevlast u vodstvu Partije. Na
kongresu koji je održan od 20 do 22 januara 1990 godine u Beogradu raspravljalo se o
preobrazbi Saveza komunista Jugoslavije. jedan od planova Slobodana Miloševića je bio da 1.
12. 1989 godine održi veliki mitinig u Ljubljani u čast proglašenja Jugoslavije a sve u cilju da
izvrši smjenu ondašnjeg rukovodstva. Na mitinig je trebao doći veliki broj srba iz BiH,
Vojvodine, Kosova i Crne gore, međutim rukovodstvo Slovenije kao i Hrvatska osudilo je
ovaj mitinig i zaprijetilo da će postaviti oružane snage na slovenskoj granici koje će dočekati
sve učesnike mitinga tako da se od ovog plana odustalo. Međutim, Srbija je tada uputila
zahtjev svim privrednim institucijama i organima da izvrše ekonomsku blokadu Slovenije,

8
što je ustvari označilo početak raspada SFRJ. Srbija je bojkotirala slovenske proizvode, a
mnoga preduzeća iz Srbije su raskinula svoje ugovore sa preduzećima iz Slovenije, slično je
bilo i sa Hrvatskom kada je došlo do uklanjanja brojnih hrvatskih preduzeća čija su
postrojenja bila u Srbiji.

Uklanjanje SKJ i proglašenje višestranačja

Na 14. Kongresu SKJ Milošević je trebao da smijeni one ljude iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i
Hercegovine i Makedonije koji su se suprostavljali politici veliko srpskog hegemonizma.
Prilikom rada kongresa pojavile su se dvije različite koncepcije: Savez komunista Hrvatske i
Slovenije je tražio da se izvrši transformacija SKJ u savez republičkih vijeća, dok se SK
Srbije zalagao za obnovu jednistva SKJ. Delegati iz Srbije i Crne Gore pokušavali su na
kongresu da nametnu svoje mišljenje međutim to je bilo bezuspješno. Tako je već 17. 6 1989
godine došlo do osnivanja HDZ –a koji je trebao imati glavnu ulogu u budućoj samostalnoj
Hrvatskoj, a pristupilo se stvaranju i drugih stranaka. 14. Kongres SKJ ujedno je bio i
posljednji kongres iz razloga što su predstavnici Slovenije zbog čestih napada od strane
rukovodstva iz Srbije i Crne Gore napustili kongres, što su nakon njih učinili i predstavnci iz
Hrvatske. Kongres nije nastavljen nego je navedno bio samo odgođen, kasnije će se
ispostaviti da nikada više nije ni nastavljen. Raspad SKJ samo je ubrzao proces nastanka
višestranačja na području Jugoslavije. nakon raspada došlo je do održavanja višestranačkih
izbora u svim republikama, a u svim osim u Srbiji i Crnoj Gori komunisti su doživjeli poraz te
su morali sići sa svojih pozicija.

VRHUNAC KRIZE I RASPAD JUGOSLAVIJE

Uvođenjem višestranačja samo je još više produbila krizu u Jugoslaviji. U Hrvatskoj je

pobjedu odnijela HDZ – a na čelu sa dr Franjom Tuđmanom koji je branio interese hrvatskog
naroda. U danima kada su održani izbori JNA je oduzela oružje TO Hrvatske a sve u cilju
rušenja novouspostavljenog režima. Uskoro nakon izbora u Hrvatskoj započinje četnička
agresija. Do prvih značajnijih okupa hrvatskih Srba dolazi na prostoru Kninske krajine
sredinom augusta 1990 godine a sve pod nadležnošću Beograda i Miloševićeve Srpske
demokratske stranke. Na željezničkim prugama i cestama prema Kninu dolazi do postavljanja
velikog broja blavana ( balvan revolucija) , a sve zbog navodnog osjećaja Srba da se osjećaju

9
ugroženima. Milošević koji je sada bio i vrhovni zapovjednik JNA nastojao je pridobiti i
glasove od ostalih republika naročito od Bosne i Hercegovine na koju je vršen pritisak da u
predsjedništvu SFRJ podrži Srbiju, tako da ostale četiri republike sve više izlaz iz ove kritične
situacijevide u formiranju nezavisnih država. Uz neviđenu medijsku kapmanju Srbija je na
čelu sa Slobodanom Miloševićem pokušala da obnovi centralizam u jugoslaviji.Hrvatski sabor
je 25. 7. 1990 godine ideološke oznake pa se od tada Hrvatska zove Republika Hrvatska, a 22.
12. 1991 godine Hrvatski Sabor je usvojio novi demokratski ustav Republike Hrvatske. U
prvim mjesecima 1991 godine šestorica predsjednika jugoslavenskih republika vodili su
pregovore o budućem uređenju Jugoslavije. predsjednik Srbije i Crne Gore, Slobodan
Milošević i Momir Bulatović su se zalagali za centralizam, dok su predsjednik Hrvatske
Franjo Tuđman i Milan Kučan predsjednik Slovenije zagovarali konfederalno uređenje.
Predsjdnik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović i Kiro Gligorov predsjednik Makedonije su
zagovarali kombinaciju federacije i konfederacije. Ovi pregovori nisu dali neki konačan
dogovor tako da je sve vodilo ka raspadu Jugosalvije. Nakon referenduma koji su se održali u
maju 1991 godine stanovnici Hrvatske i Slovenije su se izjasnili za samostalnost. Tako je 25.
6. 1991, a 2 jula slovenska skupština je izglsala punu suverenost Slovenije. godine Hrvatski
Sabor u Zagrebu i Skupština Slovenije u Ljubljani izglasali deklaraciju kojom se ove dvije
države proglašavaju samostalnim i suverenim. Na referendumu u Sloveniji 94% birača je
glasalo za nezavisnost. Države su uzele one granice koje su imale u sastavu Jugosalvije.
Ubrzo nakon toga istim putem su krenuli i Makedonija koja je nezavisnost proglasila 9.9, a
Bosna i Hercegovina 15. 10. 1991 godine. Pošto su tokom proljeća 1991 godine krhke veze
između Slovenije i Hrvatske sa Jugoslavijom počele pucati Milošević je odlučio da aktivira
JNA i silom izmjeni novonastalo stanje. Srpski doborovljci i četnici iz Hrvatske počeli su sa
dizanjem pobuna na području Korduna, Like i Baranje pri čemu im je izdašno pomagala JNA
koja se pretvorila u srpsku vojsku. Krajem juna 1991 godine JNA je izvršila napade na
graničnim područjima Slovenije. Do prvi sukoba došlo je na području ORMOŽA, a potom i u
cijeloj Sloveniji. U desetodnevnom ratu JNA nije uspjela u svojim cijljevima tako da su se
jednice povukle. Nakon toga dolazi do početka sukoba u Hrvatskoj prvenstveno na području
Istočne Slavonije i Baranje gdje je MUP i Zbor narodne garde vodio žestoke borbe sa
četničkim pobunjenicima potpomognutim jednicima JNA. Sve veći udari srpske vojske bili
su duž cijele hrvatske granice : Dubrovnik, Šibenik, Bosanska Kostajnica, Zadar, Gospić i
Karalovac. Premda je 18. 11. 1991 godine u ruke agresora pao Vukovar, planovi JNA se nisu
uspjeli ostvariti. Srbi su uspjeli da zadrže jedan dio Hrvatske koji su prozvali Autonomna
oblast Krajina koji je trebao biti priključen Srbiji. Međutim, 1995 godine hrvatska vojska je

10
osvojila ta područja u akcijama OLUJA I BLJESAK:. Uz posredovanje UN –a 2. 1. 1992
godine u Sarajevu je potpisan sporazum između Gojka Šuška i Andrije Rašete o prekidu vatre.
Evropska zajednica se u početku nije mogla pomiriti sa činjenicom da Jugoslavija nestaje te je
pokušala iznaći sve načine da je održi međutim u tome nije uspjela. Tako je 16. 12. 1991
godine u Briselu donešena odluka da sve države koje žele dobiti samostalnost moraju do 23.
12 podnijeti zahtjeve i ispuniti sve uvijete za dobijanje samostalnosti, a prema načelima
Helsinške deklaracije i Pariške povelje trebale su biti priznate do 15. Januara 1992. godine.

STANJE U BOSNI I HERCEGOVNI I RAT

Stanje u Bosni i Hercegovini je bilo znatno drugačije nego u bilo kojoj drugoj Jugoslavenskoj
republici. Problem je bio u tome što se BiH našla na putu ostvarivanja i srpskih i hrvatskih
planova, te što u Bosni ni jedna etnička grupacija nije imala apsolutnu većinu muslimani 44 %
Srbi 31 % i hrvati 17 %. Kako lokalni Savez komunista nije ulijevao nikakvo povjrenje u
Bosni je došlo do organizovanja nacionalni stranaka. Tako je u maju osnovana stranka SDA
na čijem čelu je bio Alija Izetbegović. Nakon toga Srbi su u julu organizovali sopstvenu
stranku SDS kao ogranak Rankovićeve organizacije u Hrvatskoj, a narednog mjeseca su
Hrvati organizovali svoju stranku HDZ po uzoru na hrvatsku stranku HDZ – a. Poslije
novembarskih izbora za republičko predjsedništvo šest od sedam mjesta su dobile nacionalne
stranke s tim da je Ejub Ganić izabran kao Jugoslaven. Prema unaprijed utvrđenom dogovoru
predstavnici tri nacionalne stranke su raspodjelili funkcije. Alija Izetbegović je postao
predsjednik predsjedništva, Jure Pelivan iz HDZ –a premijer, a Momčilo Krajšnik iz SDS –a
predsjednik skupštine. Međutim ovaj nacionalni balans je bio samo prividan iz razloga što su
ove stranke počele postavljati svoje funkcionere na one položaje iz oblasti koje su bile pod
njihovom nadležnošću te je na taj način narušen međunacionalni balans. Priznavanje
Slovenije i Hrvatske bila je prava katastrofa za Bosnu i Herceogivnu. Pred njom su se sda
nametale tri mogućnosti. Prva je bila da Bosna ostane u sastavu federacije što bi značilo da će
zauvijek biti potčinjena Miloševićevoj Srbiji, što Muslimani i Hrvati nisu htjeli priznati.
Druga je bila da se u nezavisnoj Bosni uspostave tzv etnički kantoni što je bilo neizvedivo iz
razloga što većina upravnih sjedišta nije imala apstolutnu nacionalnu većinu tako da je ratni
sukob bio neminovan i treća opcija je bila da se teritorija Bosne i Hercegovine podijeli što su
Hrvati i Srbi podržavali jer su te dijelove nastojali priključiti Hrvatskoj odnosno Srbiji,
međutim muslimani su smatrali da je to nemoguće iz razloga što bi tako obogaljena

11
muslimanska republika bila isuviše slaba te bi kad tad bila podjeljena između Hrvatske i
Srbije. U oktobru 1991 godine održana je bosanska skupština koja je raspravljala o
suverenitetu Bosne i herceogvine i proglašenju njene nezavisnosti. Međutim 73 srpska
poslanika su napustila skupštinu a njihov vođa radovan karadžić je upozorio da ukoliko se
objavi nezavisnot Bosne i hercegovine da će izbiti rat. Nakon toga MUP iz Beograda redovno
je slao naoružanje srpskom stanovništvu koje je počelo stvarati autonomne pokrajine u Bosni i
Hercegovini. 29 februara i 1 marta u Bosni je održan referendum na kojem su se stanovnici
izajsnili za nezavisnot, ovaj referendum srpsko stanovništvo je bojkotiralo. Kako se većina
izjasnila za nezavisnost 3 marta bosanski parlament je usvojio deklaraciju. Nakon ovog 27
marta srpski rukovodioci su proglasili Republiku Srpsku. Nakon ovoga došlo je do prvih
oružanih sukoba, 6 aprila u Sarajevu je došlo do ozbiljnije borbe na dan kada je evropska
zajednica priznala Bosnu kao državu. Od proljeća 1992 godine pa sve do 1995 godine evropa
je bila svjedok najkravijeg rata poslije II svj. Rata. rat na području Bosne i Hercegovine bio je
okarakteriziran brojnim činjenicama. U Bosni nije bio vođen uobičajen rat jedna strana protiv
druge, nego su se sukobile tri strane bosanski Hrvati, Srbi i Muslimani. Do kojih je razmjera
išao rat i koliko je bio ciničan najbolje govori podatak da su 1993 godine Hrvati u sarajevu se
borili na strani muslimana protiv Srba, dok su recimo Hrvati u Mostaru u isto vrijeme bili
protiv Muslimana. Do ljeta 1992 godine Srbi su uspjeli da objedine šest enklava u jednu
političku jedinicu koja će uskoro dobiti naziv Republika Srpska. Osnovno središte je bila
Banja Luka dok je skupština zasjedala na Palama. Ubrzo nakon toga su i hrvati proglasili
Herceg Bosnu koja je proglašena za republiku. Srbi u Bosni i Hercegovini su bili u mnogo
povolnijem položaju od Muslimana, oni su naime naslijedili oružje od JNA, dok su muslimani
bili slabo naoružani pogotovo nakon što je evropska zajednica stavila embargo na uvoz
oružja. Sa druge strane Hrvati predvođeni Franjom Tuđmanom su smatrali da je Bosna
umjetna tvorevina koju treba podijeliti između Hrvatske i Srbije. Alija Izetbegović je
uglavnom želio i radio na dobijanju pomoći sa vana. Početkom 1993 godine evropska
zajednica je ponudila problem rejšavanja stanje u Bosni i Hercegovni tzv. Vens – Ovenovim
palnom. Prem aovom planu Bosna i Hercegovina je trebala biti podjeljena na deset kantona,
od čega bi tri bila pod upravom muslimana, tri pod upravom Srba i dva pod upravom Hrvata,
jedan bi bio pod mješovitim rukovodstvom a grad Sarajevo je trebalo biti proglašeno
slobodnim palnom. Ovakav plan Hrvati su odmah prihvatili što je bilo za očekivati, dok je
Alija Izetbegović bio dosta kolebljiv ali kako je nastojao sačuvati jednistvo Bosne i
hercegovine i on je prisato. Međutim problem su predstavljali Srbi koji su u to vrijeme
kontrolirali skoro 70 % teritorije Bosne i Hercegovine tako da je skupština na Palama odbila

12
ovaj plan jer se po direktivi Ratka Mladića po ovom Srbi moralo odreći znatnog dijela Bosne i
Hercegovine. Čak i na referendumu koji je održan u maju 93% Srba se izjasnilo protiv ovog
plana. Milošević je odlučio nakon ovoga da uvede sopstvene sankcije bosanskim Srbima, jer
je smatrao da je ovakvu ponudu trebalo prihvatiti jer Srbi nikada više neće dobiri ovako
širokogrudnu ponudu. Ovens jee čak govorio Miloševiću da će svaki čaln u rotirajućem
prdsjedništvu imati pravo veta, a da će koridore između enklava nadzirati UN – e i to
uglavnom ruska vojska. Odbijanje Vens – Ovenovog plana samo je zakompliciralo stvari na
području Bosne i Hercegovine. Tako su SAD predlagale da se ukloni embargo na oružje čime
bi muslimani poboljšali svoje pozicije te su čak predlagali da se izvrši granatiranje na
položaje bosanskih Srba čime se Rusija i V Britanija nisu slagale. Tokom 1993 godine došlo
je do velikih borni na području Bosne i Hercegovine, ali do preokreta situacije došlo je 1994
godine. Naime 5 februara 1994 godine jedna granata pala je na sarajevsku pijacu prilikom
čega je poginulo 68 osoba. Do danas nije ustanovljeno sa kojih položaja je ispaljena granata,
ali je nakon ovoga došlo do promjena. Sve zemlje Evropske Unije osim Grčke su izglsalae da
Srbi moraju povući svoje teško naoružanje iz pojasa na 20 kilometara od Sarajeva. Do 21
februara Srbi su povukli većinu svoa teškog naoružanja tako da upotreba sile NATO –a nije
bila potrebna, dok su Rusi poslali 800 svojih vojnika na ovu zonu od 20 kilometara. U istom
mjesecu 1994 godine u Bosni i Hecegivni došlo je do promjene političke ali i vojne situacije
nakon pregovora u Vašintonu. 18. Marta u glavnom gradu SAD – a potpisan je sporazum po
kojem je ustanovljena Federacija muslimana i Hrvata, prem aovom planu federacija je trebala
biti podjeljena na kantone a centralna vlada bi imala široka ovlaštenja. Nakon ovoga su
Tuđma i Izetbegović potpisali sporazum. Osnivačka skupština Federacije muslimana i Hrvata
održana je 30 maja gdje je Haris Silajdžić izabran za premijera, a Alija Izetegović za
predsjednika. U aprili mjesecu u Žnevi je uz saglasnost SAD –a, Rusije, Velike Britanije i
Francuske donešena odluka da se 51 % teritorije dodijeli federaciji, a 49% Srbima što će uz
mučke pregovore biti i prihvaćeno. Međutim, ovakve odluke nisu odmah u početku uticale na
promjenu na vojnome planu. Tako su Srbi u aprili 1994 godine pokrenuli veliku ofanzivu na
zaštićeno područje Goražda koje i palo u ruke Srba 22 aprila, kojeg su Srbi u septembru
predali u ruke Ujeinjenih nacija. Priliko napada na Goražde NATO je izvršio bombardovanje
srpskih položaja prvi put nakon početka rata. kako je ovom akcijom bio znatno ugrožen ugled
UN – a 26 aprila došlo je do formiranja tzv KONTAKT GRUPE sačinjene od SAD – a,
Francuske, Rusije, Velike Britanije i Njemačke. Kontakt grupa je počela ponovno da zagovara
podjelu teritorije 51 nasparm 49 % te je u isto vrijeme zaprijetila Jugoslaviji brojinim
sankcijama ukoliko ne prihvati ovaj sporazum. Međutim, skupština na Palama je ponovno

13
odbila ovaj prijedlog što je za Miloševića bilo apsurdno pa je Jugoslavija zatvorila svoje
granice prema Srbima u Bosni i Hercegovini. Tokom 1994 godine i 1995 godine muslimanske
i hrvatske snage su ostvarile znatne uspjehe na području srednje Bosne i na području oko
Bihaća., a položaj muslimana se znatno popravio kada je SAD – e ukinuo embargo na uvoz
oružja što je razbijesnilo Ruse i EU. Međutim vojska UN – a je počela da gubi svaki autoritet
u Bosni, veliki broj njenih vojnika bio je zarobljen a srpska artiljerija je ponovno ušla u zonu
od 20 kilometara oko Sarajeva i počela sa granatiranjem.

Ovdje sad ide onaj dio o Srebrenici.

tokom ljeta 1995 godine došlo je do znatnog napredka na vojnom položaju Hrvata i
muslimana. oni su uspjeli da zajedničkim dejstvima otjerjaju veliki broj Srba sa područja
zapadne Bosne i Hrvatske. 28 auguta 1995 godine jedna sprksa granata pala je na sarajevsku
pijacu Markale nakon čega je NATO početkom septembra započeo sa granatiranjem srpskih
položaja oko Sarajeva ali u u zapadnoj Bosni. Tomo prilikom Srbi su pretrpili velike gubitke.
Nato se tom prilikom koristio sa raketama TOMAHAVK koje su bile korištene još jedino za
vrijeme zalivskog rata. srbi koji su sada pretrpili velike gubitke bili su primorani na
diplomatkse pregovore. Odmah nakon bačene bombe na Markalama, u Beogradu je došlo do
sastnaka na kojem je dogovoreno tzv patrijarhovim sporazumom da će diplomatske pregovore
u ime Srba voditi Slobodan Milošević što je bio i cilj međunarodne zajenice i Ričarda
Holbruka. To je bio prvi korak u ostvarivanju potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Prije
potpisivanja sporazuma u Dejtonu došlo je do sastanka u Ženevi gdje je trebalo dogovoriti
načela na kojima će počivati Dejstonski sporazum. Sastanku su prisustvovali predstavnici
Kontakt grupe i ministri vanjskih poslova Jugoslavije, Bosne i Hrvatske.

14