Petranovic i wikipedia

Aleksandar Ranković je bio član Politbiroa  i bliski suradnik Josipa Broza Tita, po opredjeljenju

ortodoksni velikosrbin . Nakon 2. svjetskog rata bio je čelni čovjek obavještajne zajednice u Jugoslaviji
(OZNA,UDBA), te je u to vrijeme proveo srbizaciju upravnog kadra u obavještajnoj upravi.Na četvrtoj
sjednici CK SKJ na Brijunima 1. maja 1966. godine, Aleksandar Ranković smijenjen je s dužnosti
podpredsjednika Jugoslavije i isključen iz Partije. Za vrijeme napada Njemačke na Kraljevinu
Jugoslaviju, Ranković se nalazio u Zagrebu. Poslije plenuma CK KPJ došao je u Beograd i tu mu je
povjeren rad na organizaciji ustanka.

Krajem srpnja 1941. godine pao je u ruke policiji. Poslije hvatanja, Ranković je odveden u Gestapo.
Agenti su uspjeli da mu pronađu koncepte proglasa CK i Mjesnog komiteta. Poslije batina, onesviješten,
prenešen je u bolnicu. Spašavanje iz bolnice su organizirali Spasenija Cana Babović i Đuro Strugar.
Poslije kratke pucnjave, Rankovićevi prijatelji su ga u pidžami izveli iz bolnice. Akciju evakuacije su
potpomagali beogradski ilegalci koji su štitili odstupnicu.

U toku narodnooslobodilačke borbe, kao član Vrhovnog štaba NOV i POJ i kao organizacioni
sekretar KPJ, Aleksandar Rankvić je jedan od najbližih Titovih suradnika. Bio je član najvažnijih vojnih i
političkih organa jugoslavenskog oslobodilačkog pokreta; član AVNOJa, podpredsjednik ASNOS-a,
poslanik Privremene i Ustavotvorne skupštine Demokratske Federativne Jugoslavije. Po formiranju
Odsjeka za zaštitu naroda (OZNA) na Visu,maja 1944. godine, postavljen je za načelnika OZNE za
Jugoslaviju. Na zasjedanju Velike antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Srbije,
novembra 1944. godine u Beogradu, izabran je za narodnog poslanika i za prvog potpredsjednika
Narodne skupštine NR Srbije prvog i druog saziva. Kao prvi zajenik maršala Tita, u njegovom odsustvu
je izdao naređenje za proboj Srijemskog fronta 1945. godine. Poslije donošenja ustava
početkom 1946. godine, postao je ministar unutrašnjih poslova FNRJ. Ovu dužnost je vršio sve do jula
1966. godine. Kao ministar unutrašnjih poslova, u svom ekspozeu o radu Odjeljenja za zaštitu naroda,
pred Narodnom skupštinom maja1946.godine, obavijestio je da je uhvaen Draža Mihailović. Mnogo je
pridonio jačanju i razvoju organa državne represije, koji su uspješno i brzo likvidirali preostale političke
neprijatelje (četnike, ustaše, rupnikovce...).Za vrijeme početka borbe sa Informbiroom, Ranković ostaje
vjeran svojoj Partiji i Titu. Na Petom kongresu KPJ, Aleksandar Ranković je podnijeo "Izvještaj o
organizacijskim radom" gdje je najvažniji dio Rankovićevog izlaganja bio vezan za rad partijske
organizacije uJugoslavenskoj vojsci. Prije nego što je završio svoje izlaganje, Ranković se osvrnuo na
antipartijski rad Sretena Žujovića Crnog i Andrije Hebranga. Napomenuo da su obojica pokušala da
razbiju KPJ, nakon čegasu oni isključeni iz Partije i protiv njih je povedena istraga.U borbi za izolaciju
simpatizera Informbiroa učinjene su velike greške, jer su uhićenja bila masovna, bez kriterija, dokaza,
suda.

Postaje potpredsjednik Savezne vlade. Na svim izborima za saveznu Narodnu skupštinu biran je za
narodnog poslanika. Na partijskim kongresima, Petom (1948) i Šestom (1952), ponovno je biran za člana
Politbiroa, odnosno člana Izvršnog komiteta CK Saveza komunista Jugoslavije. Od 1956. godine postaje
potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća i predsjednik Odbora za unutrašnju politiku, član Sekretarijata
Izvršnog komiteta CK SKJ, član CK Saveza komunista Srbije, član redsjedništva Saveznog odbora
Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije.

Aleksandar Ranković 1962. i 1963. Gezu Tikvickog, te još neke čelne dužnosnike u SAP

Vojvodini, (Stevana Doronjskog, Pala Šotija i ostale žigosao kao autonomaše, smijenio i rasporedio na
rad u Beograd. Isto premještanje nije bio početak neutralizacije Doronjskog; Doronjski je poslije bio
tvorcem podmetačke formule za optuživanje partijskih kolega desetak godina poslije Liberalizam je čist
frakcionizam.. Kolgge su nestale iz političkog života, za razliku od Doronjskog koji je bio dijelom
harange na liberale Cijelo vrijem sve do 1966. godine, Ranković je bio šef svih policijskih i tajnih službi,
zadužen za borbu protiv svih koji su smatrani protivnicima režima i države Jugoslavije.Njegova uspješna
aktivnost je tekla sve do 1966. godine, kada su u Titovom uredu pronađeni prislušni aparati. Navodno je
sam Titootkrio uređaje za prisluškivanje u svojoj rezidenciji u Užičkoj b 15 u Beogradu, i to u svom
radnom kabinetu i u sobi svoje supruge. ko je tačno pronašao e uređaje i na koji način, nikada nije
otkriveno. Tito je odmah izvijestio politički i vojni vrh da je on prisluškivan i da je za to kriva Služba
državne sigurnosti (UDBA) i njen prvi čovjek Aleksandar Ranković. Napravljena je odmah komisija koja
će ispitati slučaj. Tako se u zemlji stvorila afera Rankovi, ili afera prisluškivanja. Predsjednik komisije
Izvršnog komiteta CK SKJ Krste Crvenkovski je izvjestio da je zaista bilo prisluškivanja maršalovog
kabineta. Tito je zakazao sjednicu Izvršnog komiteta koja je održana juna 1966. godine. Tito je na kraju
sjednice zakazao brijunski plenum gdje se razmrsila "afera Ranković."

Brijunski plennum

Atmosfera uoči početka IV brijunskog plenuma je bila mučna i napeta. Plenum je imao zadatak da
raspravlja o ozvučivanju i prisluškivanju funkcionera, zloupotrebama i deformacijama UDB-e. Članovi
CK doputovali su na Brijune 30 juna, da bi se plenum održao već sutradan. Okrivljeni Aleksandar
Ranković se pojavio na Brijunima. Pod velikim pritiskom Rankoviću je naglo pozlilo, a ljekar je
ustanovio blagi infarkt. Sjednica IV brijunskog Plenuma je počela 1. maja 1966. godine u hotelu "Istra".
Sjednicu je otvorio Tito, da bi se poslije pročitao zvanični izvještaj Istražne komisije u slučaju Ranković.
Ranković je govorio vrlo malo. Djelovao je zbunjen i nije se branio. Poslije iscrpne rasprave, plenum je
donijeo odluku da se odmah priđe reorganizaciji organa državne sigurnosti, kako bi se ona prilagodila
nastalim promjenama u općenitom društvu i sistemu samoupravljanja, da se Svetislav Stefanović Ćeća,
ministar unutrašnjih poslova SR Srbije, isključi iz CK SKJ i da se razriješi dužnosti člana Saveznog
izvršnog vijeća, da se prihvati ostavka Aleksandra Rankovića na funkciju člana CK SKJ i Izvršnog
komiteta CK i prihvati da podnese ostavku Saveznoj skupštini na funkciju potpredsjednika Republike, jer
je njegova politička odgovornost za rad organa državne sigurnosti takva da na ovim funkcijama više ne
može ostati. Nakon toga, na sjednici CK SK Srbije .Septembra1966. godine, na prijedlog Spasenije Cane
Babović plenum je odlučio da predloži Centralnom komitetu SKJ da se Aleksandar Ranković isključi iz
Saveza komunista. Ranković je početkom oktobra 1966. godine isključen i iz Saveza komunista
Jugoslavije. Nakon brijunskog plenuma, Aleksandar Ranković se povlaći iz javnog života. Živio je u
svojoj vili u Dubrovniku, posvetio se svojim "dnevničkim zabilješkama", koje su poslije njegove smrti
bile objavljene. Zbog lošeg zdravstvenog stanja Rankoviću je preporučen oporavak na moru.

U noći augusta 1983. godine, Rankoviću je naglo pozlilo. Nalazio se na hotelskoj terasi kada je imao novi
srčani udar, od kojeg je i umro. Usprkos svemu sahranjen je u "Aleji velikana" na Novom groblju u
Beogradu. Na sahrani Aleksandra Rankovića spontano je prisustvovalo oko 100.000 ljudi, što govori o
njegovoj popularnosti, pogotovo među ljudima srpske nacionalnosti.

Balkanski pakt

Balkanski pakt je potpisan izmedđu Jugoslavije, Turske i Grčke 9.8. 1954 godine na Bledu. Prema
drugom članu ugovora pakt je potpisan na dvadeset godina s tim da ce se svake godine automatski
obnavljati na još jednu godinu, pod uslovom da jedna od država ne izađe iz pakta, što se nikada nije ni
desilo. Jedan od najvećih protivnika ovoga pakta je bila Italija koja je u svojoj historiji oduvijek ratovala
protiv Titove države. Razlog potpisivanja ovoga pakta, koji se često u historiografiji naziva i drugi
balkanski pakt, je pokušaj zaustavljanja hegemonističkih teznji SSSR- a na području Balkana. Ovim
ugovorom otklonjene su sve sumnje da će se Balkanske države koordinirati oko Jugoslavensko- bugarske
KP-e. Potpisivanjem moskovske deklaracije izmedu SSSR-a i Jugoslavije 1956. godine Jugoslavija je
nakratko zamrznula odnose sa ove dvije članice, koje su zanimljivio, u isto vrijeme bile i članice Natoa.