FILMSKI OSVRT ZRINKE PAVLIĆ

'Quo vadis, Aida?' - priča o

srebreničkoj tragediji čiji kraj
je nemoguće dočekati bez
suza u očima


Autor: Zrinka Pavlić
 
 Zadnja izmjena 12.12.2020 15:37
 
 Objavljeno 12.12.2020 u 15:26
 9
 0
 1
 2
 0
 Ispiši
 Jasna Đuričić kao naslovna junakinja filma 'Quo vadis, Aida?'
Izvor: Promo fotografije / Autor: Promo

Jasmila Žbanić definitivno je uspjela u svojem naumu.

Nemoguće je dočekati odjavnu špicu filma 'Quo vadis, Aida'
bez suza u očima.
Nikada mi kao pri kraju filma 'Quo vadis, Aida?' u mislima glasnije nisu zazvonile
poznate riječi Ive Andrića: 'Svi smo mi mrtvi, samo se redom
sahranjujemo'. Tragedija rata i ratnih zločina, u kojima su mnogi pobijeni, ali su
životi oduzeti i onima koji su čisto biološki preživjeli ovim će vam filmom duboko
ubosti srce. Podsjetit će vas da sve dok je onih koji su u ratu izgubili sve i
svakoga koga su voljeli, ta tragedija i dalje traje, pa makar i oružje šutjelo, a
podsjetit će vas i da je od 11. do 19. srpnja 1995. u Srebrenici ubijeno 8372
muškaraca i dječaka iza kojih je ostalo barem još toliko onih čiji je život njihovom
smrću isto tako prestao.


 Video

FILMSKI OSVRT ZRINKE PAVLIĆ

'Oaza' - film koji daje glas onima koji svoju ljubav i očaj ne znaju izraziti riječima

Video

FILMSKI OSVRT ZRINKE PAVLIĆ

'Gnijezdo' - polagano i bolno raspadanje obitelji u jednom od najboljih filmova godine


Video

FILMSKI OSVRT ZRINKE PAVLIĆ

'Njegova kuća': Kad sam dovedeš demone i duhove u kuću...

Film Jasmile Žbanić, koja se već proslavila filmovima s temom rata i njegovih

posljedica u Bosni i Hercegovini, prvi je igrani film koji se bavi baš Srebrenicom, i to
čini kroz oči jedne žene - Aide (Jasna Đuričić), školske učiteljice koja radi kao
prevoditeljica u bazi nizozemskih UNPROFOR-aca. Žbanić u filmu ne gubi vrijeme na
ekspoziciju i objašnjavanje. Prvi kadar u filmu - ljetno sunce koje se presijava na
treperećem zelenom lišću odmah prekida tenkovska cijev koja lomi nježnu granu i to
sunce od prekrasnog ljetnog prizora postaje neprijatelj. Nemilosrdni, žareći neprijatelj
koji svojom svjetlošću obasjava paniku i nesreću protjeranog puka iz Srebrenice,
nesmiljena žega koja im ne da disati dok, zbijeni jedni uz druge, bez vode, hrane,
sanitarnog čvora i ikakve ideje što će dalje biti s njima - sjede u hangaru baze i na
polju pred njezinom žičanom ogradom.

Dok se izbjegli mještani iz Srebrenice iskrcavaju iz kamiona, među njih se probija

jedna žena s UN-ovom akreditacijom, koja svakoga koga poznaje (a takvih nije malo)
pita jesu li vidjeli njezina muža i sinove. Kada ih napokon pronalazi i uspijeva odvesti
sa sobom u bazu, počinje njezina bitka za njihovo preživljanje, bitka u kojoj ih
grčevito nastoji spasiti od sudbine svih ostalih koji su do nizozemske baze došli po
spas, a čije živote jednostavno ne može spašavati jer je samo jedna žena pred
golemim, užasnim, nezaustavljivim zlom.

Quo vadis, Aida?, foršpan

Izvor: Društvene mreže / Autor: Deblokada
Aidin grč, očaj i neprekidna jurnjava po bazi dok pokušava nekako iznaći način
kako spasiti svoje najbliže filmu daju gotovo trilerski, akcijski ritam, ali za razliku od
akcijskih filmova na koje smo navikli, nezaustavljiva tragedija koja se događa oko
Aide sa svima ostalima ne daje nam da ijednoga trenutka zaboravimo na zlu kob
kojoj, čini se, nitko ne može pobjeći. Žbanić nam, naravno, ne daje ni da zaboravimo
kako ta zla kob nije pala na Srebrenicu iz svemira niti je nastala sama od sebe, nego
njezine proizvođače prikazuje licem i habitusom - Ratka Mladića (izvrstan i
zastrašujući Boris Isaković), glasne i tobože vesele, ali krajnje okrutne srpske
vojnike na čelu s Jokom (Emir Hadžihafizbegović) koji se, u posebno jezivoj
sceni, zabavlja dok baca kruh izgladnjelim Srebreničanima, a zorno je prikazana
i nemoć, očaj, strah, pa i nesposobnost nizozemskih UN-ovaca, čiji će vam
postupci, odnosno nečinjenje do kraja filma biti potpuno neshvatljivi.

Žbanić je u filmu uspjela izbjeći eksploataciju nasilja pa se sve scene ubojstava

sastoje od implicitnih prikaza, kao što su pucanj iza zida iza kojeg su upravo odvezli
čovjeka ili naglo izranjanje mitraljeza kroz prozorčiće za kinoprojekciju u kinodvorani,
ali sve ono prikazano dovoljno je jezivo da vam se smrzne duša. Ono što će je tako
smrznutu slomiti bit će prikaz raspona emocija glavne junakinje od početka do kraja
filma.

Neću vam, naravno, otkriti kako točno završava Aidina priča, ali s obzirom na to da
je riječ o Srebrenici, znate da ne može završiti sretno. Ljudi koji su se našli na toj
geografskoj širini i dužini u srpnju 1995. jednostavno nemaju sretne završetke u
životu. Tako da, iako neću otkriti što se točno dogodilo s Aidom na kraju filma,
sigurno znate da je kraj njezine priče tužan. I da je gotovo nemoguće pogledati ovaj
film do kraja bez suza u očima i grča u grudima. A meni je, uz Andrićeve riječi koje
sam pročitala s Aidina lica, u glavi još odzvanjao završetak potresne pjesme Feride
Duraković o Srebrenici: '...Da mi je već jednom, leć u oni grob kojeg nema, kraj
dijeta moga kojeg nema, da mu rukice zgrijem'. Jasmila Žbanić osjećaj je iz tih
stihova uspjela prenijeti na film.