Professional Documents
Culture Documents
Novi Svetski Rat Cetvrti Rajh PDF
Novi Svetski Rat Cetvrti Rajh PDF
SADRZAJ:
Pocetkom XVI veka u Sev. Ameriku poceli su dolaziti prvi evropski kolonisti iz
Engleske, Francuske, Nizozemske, Svedske I Spanije; naseljavanju su
Indijanci pruzali otpor (prvi veci rat 1622-34), ali su im nadmocniji beli
doseljenici otimali zemlju, potiskujuci ih na zapad I istrebljujuci ih. Najvise
kolonija osnovali su Englezi, jer je Engleska u to doba imala masu
razbastinjenih seljaka, upropascenih "ogradjivanjem", pa su oni u potrazi za
zemljom postali najmasovniji kolonizatorski element. Prva naselja evropskih
kolonista bila su mala I nestalna, I tesko su se odrzavala u borbi s prirodom I
Indijancima; mnogi su se vracali u Evropu zbog surovih uslova zivota.
Medjutim vec na prelazu XVI u XVII vek nicu I prve stalne kolonije; od
Engleskih: Virdzinija 1584. I Masacusets 1620, od holandskih Nova
Nizozemska 1614. sa glavnim gradom Nova Nizozemska (danas Njujork) , od
francuskih Nova Francuska u Kanadi s gradom Kvibekom 1608. Uporedo uz
osnivanje stalnih kolonija, Engleska, Francuska I Holandija zasnivale su u Sev.
Americi I kolonijalnu vlast; zbog relativno slabe kolonizacije I male vojne
snage, Holandjani se nisu mogli odrzati pred brojnijim Englezima, pa im je
Engleska jos 1664. preotela koloniju Novu Nizozemsku; tada je promenjeno I
ime Novog Amsterdama u Njujork u cast vojvode od Jorka. Francuska vlast je
bila mnogo stabilnija od holandske zbog masovnijeg doseljavanja Francuza,
vecinom izbeglih hugenota, i zbog vojne snage kojom je Francuska
raspolagala. Francuzi su tokom XVII veka prosirili vlast jos na Nju Faundland,
Akadiju, zemlje na Hadsonovom zalivu I na ceo sliv reke Misisipi,tzv. Lujzijana,
posednuta 1681. I tako nazvana u cast kralja Luja XIV. Ali francuska osvajanja
nisu bila pracena jacim naseljavanjem francuskog zivlja izuzev u Kanadi ,
nego su se uglavnom zasnivala na vojnickom posedovanju; stoga je
burzoaska Engleska tokom ratova sa zaostalom feudalnom Francuskom
uspela u XVIII veku da Francusku gotovo sasvim istisne iz Sev. Amerike. U
ratu za spansko nasledje 1701-1713, Francuska je u korist Engleske izgubila
Akadiju (Nova Skotska), Nju Faundlend I zemlje na Hadsonovom zalivu, a u 7-
godisnjem ratu 1756-63 I celu Kanadu sa istocnim delovima Lujzijane;
preostale delove Lujzijane prodao je Napoleon I Sjedinjenim Americkim
Drzavama 1803, kada se nalazio u novcanoj neprilici. U osvajanju
Sev.Amerike ucestvovali su jos I Spanci I Rusi; tokom XVII i XVIII veka, Spanci
su nadiruci iz Meksika osvojili Teksas, Kaliforniju i Floridu, dok su Rusi 1741.
otkrili i poseli Aljasku sa Aleutskim ostrvima. Od svih engleskih kolonija u Sev.
Americi, najnaprednije su sredinom XVII veka bile one izmedju Atlanskog
okeana I Aligenskih planina. Na tom prostoru se nalazili 13 samoupravnih
engleskih kolonija sa glavnim gradovima: Njujork, Boston i Filadelfija. Severni
predeli bili su veoma razvijeni: u poljoprivredi je preovladjivalo sitno
farmersko gazdinstvo, a u gradovima se pored trgovine razvijala I
kapitalisticka manufaktura; juzni preedeli bili su bez manufaktura I razvijenije
trgovine; to su bili poljoprivredni rejoni sa krupnim zemljisnim posedima
bogatih plantazera na cijim su plantazama radili uglavnom crni robovi koje su
pocev od XVII veka poceli dovoditi u Sev. Ameriku; Zbog teskog polozaja ,
crnci su se dizali na ustanke jos u XVII veku. Zeleci da spreci industrijski
razvoj svojih severnoamerickih kolonija i da ih svede samo na sirovinsku bazu
i trziste za britansku industrijsku robu, britanska vlada je 1750. Izdala zakon
kojim se u severnoamerickim kolonijama zabranjuje podizanje tkackih I
metalurgijskih manufaktura; krajnje nezadovoljstvo mlade severnoamericke
burzoazije i naroda poraslo je kad je britanska vlada po zavrsetku 7-gosisnjeg
rata donela mere kojima se razvitak kolonija jos ostrije sputava: zabrane
naseljavanja zemljista zapadno od Aligenskih planina, uvodjenje novih
poreza, najpre u vidu taksenih maraka, zatim u vidu povecanih carina. Iz tog
nezadovoljstva radjale su se prvr borbene organizacije; jedna od njih - "Sinovi
slobode", osnovana 1756, pozivala je Amerikance na bojkot britanske
trgovacke I industrijske robe. Bojkot se narocito pojacao od 1767, kad je
britanska vlada umesto ranijih taksenih maraka uvela "uvozne carine" na svu
robu koja iz Velike Britanije dolazi u severnoamericke kolonije. Sve ostriji
bojkot doveo je dotle da su "Sinovi slobode" iz Bostona 1773. Pobacali u more
ceo tovar britanskog caja, tzv. "Bostonsko pijenje caja", na sta je britanska
vlada odgovorila zatvaranjem bostonskog pristalista I pojacanim vojnim
merama. Zbog toga su svih 13 kolonija preko svojih predstavnika na prvom
kontinentalnom kongresu 1774. Odlucile da se produzi bojkot britanske robe.
Najzad, 1775. Poceli su prvi oruzani sukobi izmedju americkih dobrovoljackih
odreda I britanske vojske, cime je u stvari pocela borba severnoamerickih
kolonija za nezavisnost; vodj americkog rata za nezavisnost I zapovednik
vojske postao je Dzordz Vasington, a bliski saradnici bili su mu Tomas
Dzeferson i Bendzamin Franklin. Drugi kontinentalni kongres odrzan u
Filadelfiji 1776. Izdao je "Deklaraciju nezavisnosti" (sastavljac T. Dzeferson)
kojom se proglasava nezavisnost severnoamerickih kolonija I osnivanje
Sjedinjenih Americkih Drzava, SAD. Pocetkom rata, ustanici su trpeli ozbiljne
poraze: zauzece Bostona 1775, Njujorka 1776. I Filadelfije 1777, ali su ipak
nastavili borbu; prostrana zemlja I borbeno odusevljenje koje se
rasplamsavalo u partizanski rat garantovali su im pobedu; uz ton su mnogi
dobrovoljci iz Evrope, privuceni borbom Amerikanaca za slobodu, dolazili u
pomoc, npr. Tadeus Koscusko, Sen-Simon, Lafajet I dr. Kolonijalni suparnici
usli Velike Britanije usli su u rat protiv nje (Francuska 1778, Spanija
1779,Holandija 1782) da bi je oslabili I postali prirodni saveznici ustanika.
Velika Britanija je pocela trpeti poraze (prvi kod Saratoge 1777), a 1781. Se
cela britanska vojska morala predati Amerikancima kod Jorktauna u Virdziniji;
posle duzih pregovora zakljucen je 1783 mir u Versaju kojim je Velika
Britanija priznala nezavisnost SAD. Rat je imao krupne posledice I za Ameriku
I za ceo svet: oslobodjene od britanskog kolonijalnog ropstva, SAD su
ostvarile najbitniji uslov za nesmetan privredno-industrijski kapitalisticki
razvitak, pa je rat za nezavisnost imao I znacaj burzoaske revolucije;
amerucka borba za nezavisnost uticala je I na Evropu, pa se u njoj zaostrila
borba protiv feudalizma (francuska burzoaska revolucija pocinje samo 6
godina po zavrsetku americkog rata za nezavisnost - 1789). Po oceni Lenjina,
americki rat bio je jedan od najvecih oslobodilackih I revolucionarnih ratova.
Teret rata za nezavisnost nosili su uglavnom farmeri I radnici, mada je
rukovodecu ulogu imala americka industrijska I trgovacka burzoazija;
burzoazija je posle rata zadrzala vodecu ulogu, organizovala vlast I usmerila
zemlju ka kapitalistickom razvitku; u takvim uslovima izgradnje nove drzave
(porezi, otplata ratnog drzavnog duga) pao na farmere I radnike. To je
pojacalo eksploataciju I zaostrilo klasnu borbu; otuda dolazi najpre do nemira
u vojsci 1783, zatim do oruzanog ustanka farmerske sirotinje 1786-87. Pod
vodjstvom Danijela Sejsa, borca iz rata za nezavisnost; ustanak je bio brzo
ugusen a Sejs osudjen na smrt; medjutim, zbog velikog uzbudjenja koje je
ovaj ustanak izazvao , vlada je morala da Sejsa I ostale ucesnike ustanka
pomiluje i pusti na slobodu. Ustanak je primorao americku burzoaziju da prvi
ustav SAD iz 1781. odbaci i da donese nov na Kongresu u Filadelfiji 1787; i po
novom ustavu je svaka savezna drzava SAD zadrzala siroku unutrasnju
autonomiju, ali je uloga centralnih drzavnih organa (Predsednik, Kongres,
Vrhovni sud) u odnosu na raniji ustav znatno pojacana, sto je dalo
mogucnosti burzoaziji i plantazerima americkog Juga da kroz politicku formu
burzoaske demokratije cvrsce drze vlast; ustav toliko odgovara interesima
americke burzoazije da je sa malim izmenama ostao na snazi sve do danas;
prvi predsednik SAD bio je Dzordz Vasington (predsednik 1789-97). Tokom
cele prvr polovine XIX veka kapitalisticki razvitak u SAD tekao je brzo; u
severnim drzavama kroz jacanje farmerstva i industrije, a u juznim kroz
snazenje plantazerskog zemljoposeda. Razvitak kapitalisticke privrede i sve
veci priliv evropskih doseljenika orijentisao je SAD na osvajanje novih
teritorija; za tu politiku bili su zainteresovani svi drustveni slojevi: siromasni
farmeri i evropski doseljenici da bi dosli do sopstvene zemlje, zemljoposednici
Juga da bi dosli do novih plantaza, a industrijska i trgovacka burzoazija da bi
u novoosvojenim terenima, otetim od Indijanaca, dobili siru sirovinsku bazu i
trziste za sve vecu industriju.Osvajanje tzv. Zapada pocelo je za
predsednistva (1801-1809) Tomasa Dzefersona, kad je 1804 donet "agrarni
zakon" kojim se farmerima i plantazerima omogucava da za relativno malu
svotu postanu sopstvenici zemlje otete Indijancima. SAD zapocinju i mnoge
ratove sa susednim drzavama, pa i tako sire drzavnu teritoriju, a uz to je i
povcavaju kupovinom; vec su se 1850. toliko prosirile da su sem Aljaske
postigle danasnji teritorijalni obim. Prvo znacajnije sirenje na racun suseda,
SAD su ostvarile 1803. kad je predsednik Dzeferson kupio za 15 mil.\$ od
Napoleona I francusku Zapadnu Lujzijanu; za vreme Dzemsa Monroa
(predsednik 1817-25), SAD su naterale Spaniju da im proda Floridu koju su
trupe SAD vec ranije okupirale; robovlasnici americkog Juga otrgli su Teksas
od Meksika 1836, a 1846-48. vodi se izmedju Meksika i SAD otvoren rat u
kojem je Meksiko bio porazen i nateran da ustupi gotovo polovinu svoje
dotadasnje drzavne teritorije: Novi Meksiko i Kaliforniju; 1867. od Rusije su
kupile Aljasku i time uglavnom stekle danasnje granice. U ovom periodu
pomagale su i oslobodilacki rat Latinske Amerike (1810-29) protiv Spanije i
Portugalije tako sto su slanjem dobrovoljaca i pretnjom sprecile vojnu
intervenciju iz Evrope, proglasivsi u Kongresu 1823. poznatu Monroovu
doktrinu (po predsedniku Monrou): "Amerika Amerikancima!" To je ubrzalo
oslobadjanje Srednje i Juzne Amerike od spanskog i portugalskog kolonijalnog
ropstva i formiranje danasnjih drzava Latinske Amerike, ali je istovremeno
otvoren i put ekonomske ekspanzije SAD u te zemlje; ekspanzija se docnije
izrazava kroz teznju da se cela Latinska Amerika pretvori u sirovinsku bazu
SAD i trziste za njihovu industrijsku robu, i da se u drzavama Latinske
Amerike obrazuju i podrzavaju nenarodni rezimi, povezani sa kapitalom SAD.
U tom periodu pocinje i americka ekspanzija na Dalekom istoku; 1844, SAD
su naterale Kinu da potpise neravnopravan trgovinski ugovor, a zatim su sa
evropskim kapitalistickim silama ucestvovale u gusenju kineskog seljackog
ustanka, Tajpina, 1851-61; istovremeno su ultimatumom naterale feudalni
Japan da otvori nekoliko luka za potrebe americke trgovine. Kapitalisticki
razvitak imao je za posledicu i povecanje broja radnika i formiranje radnicke
klase; vec 1828. i 1829, radnici Filadelfije i Bostona osnivaju mesne radnicke
organizacije, koje su pod uticajem socijalista-utopista, ovenista, furijerista i
dr.. Ali razvitak kapitalizma i kapitalisticke privrede nije zaostravao samo
klasnu borbu izmedju rada i kapitala nego je povecavao i drustveno-
ekonomske suprotnosti izmedju Severa i Juga: Sever je sve izrazitije bio
industrijski, farmerski i radnicki, sa veleposednickom plantaskom privredom,
zasnovanom na radu crnih robova, bivao sve zaostaliji; uz to je crnacko
ropstvo na Jugu sve vise smetalo industrijskoj burzoaziji Severa, koja nije
imala dovoljno slobodne radne snage za industriju. Tako se crnacko ropstvo
postepeno pretvorilo u osnovnu kocnicu daljeg industrijskog razvitka SAD, pa
su se na Severu sve upornije isticali zahtevi za oslobodjenje crnaca, a
pocetkom 30-ih godina XIX veka osnivaju se i prva drustva abolicionista;
postepeno svi drustveni slojevi severa (burzoazija, farmeri, radnistvo) postaju
abolicionisticki. Problem oslobadjanja crnaca postaje osnovni politicki
problem SAD, pa se u vezi sa njim formiraju i dve velike politicke stranke:
Republikanska (abolicionisticka) kao stranka industrijskog Severa, i
Demokratska (antiabolicionisticka) kao stranka robovlasnickog Juga. Dolazi do
prvih ustanaka u korist crnaca: ustanak crnca Nata Tarnera 1831, ustanak
abolicioniste Dzordza Brauna 1859, zatim do oruzanih sukoba u Kanzasu i
Nebraski 1854-56. i do borbe na izborima izmedju dveju velikih stranaka.
Republikanska stranka sa abolicionistickim programom pobedila je najpre na
izborima za Kongres 1855, zatim na predsednickim izborima 1860, kad je za
predsednika izabran Abraham Linkoln (predsednik 1861-65); na to je 11
juznih robovlasnickih drzava proglasilo otcepljenje i obrazovalo posebnu
konfederaciju, sto Sever nije priznao, nego je protiv pobunjenog Juga poveo
rat, cime su SAD usle u 4-godisnji period gradjanskog rata 1861-65.
Mada je Sever bio ekonomski jaci i gusce naseljen od Juga, 22 miliona prema
9 miliona stanovnika, on je u prvom periodu rata 1861-62. trpeo poraze, jer je
njegova industrijska burzoazija dugo oklevala da pristupi revolucionarnim
metodama borbe I resavanju gorecih pitanja na revolucionaran nacin; tek od
sredine 1862, kad je vlada Severa pocela donositi znacajnije revolucionarne
odluke: opsta mobilizacija, Homstedski akt o raspodeli slobodne zemlje na
Zapadu, Zakon o oslobodjenju crnaca od ropstva, primanje crnaca u vojsku,
Sever je poceo pobedjivati. Farmeri, radnici I evropski doseljenici sa
odusevljenjem su stupili u armiju Severa; radnici su cak formirali I posebne
pukove, birajuci kadkad I vojne komandante (jedan od njih bio je nemacki
komunista Vajdemajer). Generali Grant I Serman su tokom 1864. i 1865.
Zadali dlucujuce udarce armiji Juga I naterali njegovog glavnog komandanta
generala Lija da sa 80000 vojnika polozi oruzje u aprilu 1865, cime je
gradjanski rat bio zavrsen.
Za Vilsonove vlade, SAD su usle u I svetski rat; iako su najpre bile van
svetskog sukoba, monopoli od samog pocetka I svetskog rata preuzimaju
ulogu liferanta ratnog materijala I namirnica zaracenim stranama, narocito
Antanti; krajem 1915, sve drzave Antante bile su duznici SAD, pa one vec
pocetkom 1916. Postaju toliko zainteresovane za ishod rata da su date I prve
izjave vodecih licnosti da SAD ne mogu dozvoliti poraz saveznika; najzad su
SAD koristeci kao povod bezobziran podmornicki rat koji je zapocela Nemacka
usle u rat na strani Antante 6.IV 1917. Rat je doneo nevidjene profite
monopolima, ali se pogorsao polozaj americkih radnika jer je doneo skupocu,
a time I pad realne radnicke nadnice; radnici su reagovali strajkovima, kojih
je samo u 1917. Bilo oko 4 400; neki od strajkova dobijali su I politicki
karakter, jer su strajkaci istupali protiv rata. Da bi suzbila radnicki pokret,
Vilsonova vlada donela je juna 1917. Zakon o strajkovima po kojem se svako
istupanje radnika protiv rata smatra izdajom drzave; na osnovu Zakona
uhapseni su Judzin Debs i Bil Hejvud, tadasnji najborbeniji predstavnici
americkog radnickog pokreta. SAD su rat koristile I kao priliku da jos vise
prosire uticaj u zemljama Latinske Amerike; u nekima od njih dolazilo je
tokom rata I u prvim godinama posle njega i do otvorene oruzane intervencije
SAD; u Meksiku 1914. i 1916-17, na Kubi 1917-22, a negde cak I do
dugorocne vojne okupacije, npr. Nikaragva 1912-33, Haiti 1915-33,
Dominikanska republika 1916-24. Ucesce SAD u I svetskom ratu bilo je od
svetsko-istorijskog znacaja I po ishod rata I po posledicama koje su nastupile;
snaznom ratnom tehnikom I mnogobrojnim ljudstvom (tenkovi, artiljerija, 5
miliona americkih vojnika u Evropi), SAD su znatno doprinele pobedi
Saveznika i relativno brzom okoncanju rata. Dok je rat u Evropi doneo teske
zrtve i opustosenu privredu, SAD I njenim monopolima doneo je nova
bogatstva; privreda i narocito industrija jos vise su se razvile, dok se spoljna
trgovina u odnosu na stanje pre rata uvecala cetiri puta; uz to je tokom rata
najveci deo evropskog zlata presao u trezore americkih banaka, pa je
opustosena Evropa od nekadasnjeg kreditora postala duznik SAD: evropske
drzave dugovale su im posle rata oko 10 milijardi dolara. Otad SAD postaju I
finansijski centar sveta, otimajuci finansijsko prvenstvo u svetu Velikoj
Britaniji, kao sto su joj krajem XIX veka otele industrijsko prvenstvo; vise od
polovine svetskih rezervi zlata nalazi se otad u SAD. Razume se da je cela
ova koncentracija svetskih bogatstava u SAD obogatila u prvom redu
americke monopole, sto se najbolje vidi iz toga da se koncentracija kapitala u
SAD posle rata toliko povecala da je 1% stanovnika drzao u rukama 50% svih
bogatstava SAD. Posle rata, nastojale su da privredno-finansijsku snagu
pretvore u svetsku politicku moc, pa u tom cilju znatno jace ucestvuju u
svetskim zbivanjima nego ranije; u odnosu na Evropu, SAD su nastojale da jos
tokom rata sprece neke osvajacke planove Antante, radi cega je Vilson 1917.
objavio "14 Vilsonovih tacaka". SAD su odmah posle rata nastojale da se
izgradi sistem posleratne bezbednosti koji se ne bi zasnivao na velikom
preimucstvu evropskih pobednika (Francuska I Engleska), sto bi omogucilo
jaci politicki uticaj SAD u Evropi. Vilson je uspeo da u Versajski ugovor ukljuci
i ustav Lige naroda u nadi da ce liga korisno posluziti ciljevima americke
politike u Evropi; ali kad se ispostavilo da Versajski ugovor zasniva u
zapadnoj I srednjoj Evropi dominaciju Francuske I Engleske, SAD su se
iznenada povukle: odbile su da ratifikuju Versajski ugovor i nikad nisu postale
clan Lige naroda. SAD su ipak uspele da na dalekom istoku postignu znatno
prosirenje uticaja: na Vasingtonskoj konferenciji 1921-22. Uspele su da od
svih ostalih sila izdejstvuju priznanje "principa otvorenih vrata" u odnosu na
Kinu, sto je znacilo da ce Kina vremenom nuzno doci pod dominantan uticaj
SAD cija su industrija I trgovina bile kadre da odstrane svaku ozbiljnu
konkurenciju drugih kapitalistickih sila. Kao velika kapitalisticka sila, i SAD su
bile zabrinute pobedom socijalisticke revolucije u Rusiji, pa su I ucestvovale u
vojnoj intervenciji i pomaganju kontrarevolucije, saljuci trupe I ratni materijal
interventima I belogardejcima. Novoosnovana KP SAD (osnovana 1919), ciji je
lider postao Rutenberg , razvila je zivu agitaciju protiv intervencije; najpre je
doslo do strajkova I demonstracija protiv intervencije, zatim su progresivni
elementi osnovali "Ligu prijatelja Sovjetske Rusije" koja je pristupila
skupljanju potpisa protiv intervencije, kao I mnoge komitete tzv. "Sebi ruke
od Rusije"; vlada SAD morala je najzad obustaviti intervenciju i 1920. Povuci
svoje trupe iz Rusije. Medjutim u SAD dolazi do prvih vecih hapsenja
komunista da bi se suzbila revolucionarna aktivnost proleterijata; prelaz od
ratne na mirnodopsku privredu izazvao je tesku privrednu krizu pracenu
porastom nezaposlenih, ciji je broj vec 1921. Iznosio 5,5 miliona.Strajkovi I
revolucionarna istupanja radnika nastavili su se, a vlade predsednika V.
Hardinga (predsednik 1921-23) i K. Kulidza (predsednik 1923-28) pristupile su
raznim represivnim merama za gusenje radnickog pokreta; jedna od njih bila
je I izvodjenje na sud sindikalnih rukovodilaca Sakoa i Vincetija , koji su, na
osnovu sasvim nesigurnih optuzbi, osudjeni na smrt I pogubljeni, i pored
protesta cele napredne americke I svetske javnosti.
Kao svetski bankar, SAD su posle prvog svetskog rata pojacale izvoz kapitala;
od evropskih zemalja, americki kapital je najvise uvozila Nemacka, a od
vanevropskih Kina; vec tokom 1923-24. Kapital investitora u obnovu nemacke
privrede bio je nekoliko milijardi zlatnih maraka; nemacka privreda, narocito
industrija, brzo je ponovo dosla do uspona, sto je u tadasnjim drustveno-
politickim uslovima znacilo stvaranje materijalne baze za obnovu nemackog
kapitalizma I militarizma. Uspon Nemacke, SAD su pomagale I drugim
merama: na pritisak americke diplomatije, evropski pobednoci iz I svetskog
rata morali su pristati na znatno smanjenje nemackih reparacija (ratnog
duga), najpre po tzv. Dozovom (1924), a zatim po tzv. Jangovom planu
(1929), tako da se ukupna suma nemackih ratnih reparacija smanjila sa 132
milijarde zlatnih maraka po Versajskom ugovoru na 2,5 milijarde po
Jangovom planu; tako su SAD politikom u Evropi znatno doprinele najpre
obnovi nemackog militarizma, zatim I pojavi hitlerizma, sto svakako nije bila
direktna namera vladajucih krugova SAD. Posle republikanca Kulidza, za
predsednika je dosao republikanac H. Huver ( predsednik 1929-32), koji je
dosao na vlast obecavajuci "prosperitet", ali je bas za njegove vlade,
kapitalisticki svet potresla svetska ekonomska kriza 1929-33; ona je najvise
pogodila SAD, koje su tada koncentrisale polovinu proizvodnje kapitalistickog
sveta. Kriza je pogodila industriju, poljoprivredu, trgovinu I kreditni sistem;
mnoge fabrike obustavljaju rad, a broj nezaposlenih tako se uvecao da je
1932. dostigao 15 miliona. Iz svega toga je rezultirao I pad realnih prihoda, I
to kod radnika na 60%, kod farmera na 59% u odnosu na stanje pre izbijanja
krize. Kriza je zaostrila klasnu borbu , pa je doslo do pokreta nezaposlenih koji
se ispoljavao u ostrim demonstracijama, narocito 1930, "pohodima gladnih"
na Vasington 1931-32. I u pohodu vojnih veterana na Vasington 1932; svi ovi
pokreti bili su manje vise rastureni upotrebom vojne sile; sem pruzanja
pomoci monopolima da bi ih sacuvala od kraha, sama Huverova vlada nije
preduzimala nista ozbiljnije za suzbijanje krize.
Tek kad je poceo II svetski rat 1939, vlada SAD je uvidela pogresnost takve
politike, pa je Kongres u novembru 1939. revidirao Zakon o neutralnosti I
dopustio prodaju oruzja zaracenim stranama (kes end keri), sto je prakticno
znacilo Velikoj Britaniji I Francuskoj; time je zapocela antifasisticka
orijentacija SAD. Uvidjajuci sve vise opasnost od fasizma, SAD su septembra
1940. donele Zakon o opstoj vojnoj obavezi a marta 1941. Zakon o zakon o
zajmu I najmu oruzja i drugog materijala za potrebe antihitlerovske koalicije.
Posle napada hitlerovske Nemacke na SSSR 22. VI 1941, zakon je prosiren I
na SSSR; predsednik SAD I predsednik vlade Velike Britanije potpisali su 14.
VIII 1941. Atlansku povelju, prvi nacrt ciljeva borbe protiv hitlerovske
koalicije. Tako su SAD jos pre otvorenog stupanja u rat prakticno stupile u
vojni savez sa antihitlerovskom koalicijom I postale njen clan, sto je bilo
veoma znacajno za pobedu nad fasizmom. 1941, kad ih je napao Japan
(napad bez objave rata na americku luku Perl Harbur na Havajima), SAD su
usle u rat, posle cega su tokom 1941-42. Objavile rat svim drzavama
hitlerovske koalicije sem Finskoj. SAD su u pocetnim mesecima rata morale
da se povlace pred japanskom ofanzivom (zapadni Pacifik), ali su ubrzo
uvecale ratni potencijal u naoruzanju i ljudstvu, pa su krajem 1942. imale pod
oruzjem 4 miliona ljudi; zato su vec novembra 1942. Mogle prebaciti znatne
vojne snage u severnu Afriku, potom ucestvovati u ofanzivnim operacijama
na raznim frontovima: 1943. oruzane snage SAD imale su odlucujucu ulogu u
saveznickom iskrcavanju u Italiji, a juna 1944. u otvaranju tzv. Drugog fronta.
Ofanzivnim operacijama protiv Japana zapocetim 1943, SAD su od Japana
preotele Marijanska I Marsalska ostrva 1944, Filipine I ostrvo Okinavu 1945.
Po kapitulaciji Nemacke, putem Potsdamske deklaracije od 25. VII 1945,
Saveznici su pozvali Japan na bezuslovnu kapitulaciju. Kad je on to odbio, SAD
su bacile atomsku bombu na gradove Hirosimu 5. VIII 1945. i Nagasaki 9.VIII
1945. Japan je kapitulirao 2. IX 1945, cime je II svetski rat zavrsen. SAD su
tokom rata aktivno ucestvovale na konferencijama triju sila antihitlerovske
koalicije (SAD, Velika Britanija, SSSR): u Teheranu 28. XI – 1. XII 1943, u Jalti
na Krimu februara 1945, u Potsdamu 17. VII – 2. VIII 1945, na kojima su
donete vazne odluke u pogledu vodjenja rata I posleratnog uredjenja sveta,
npr. Osnivanja Organizacije ujedinjenih nacija. Tokom drugog svetskog rata,
SAD su jedine od zaracenih zemalja bile posedjene ratnih razaranja I velikih
ljudskih zrtava (292 000 poginulih), pa su u okviru svojih ratnih napora,
koristeci ionako veliku sirovinsku I industrijsku bazu, uspele da uvecaju
industriju za preko 40%; to je bilo veoma vazno za ishod rata I za posleratnu
obnovu velikog broja zemalja kojima su SAD pruzile pomoc. Medjutim porast
industrije znacio je istovremeno I porast bogatstva I moci kapitalistickih
monopola, a sve se to moralo odraziti I na unutrasnju I na spoljnju posleratnu
politiku SAD.
Mnogi laici ce znacajno reci: "Ne verujem u teorije zavere". I ostace pri tome.
U "Maloj Prosvetinoj enciklopediji" iz 1986. godine je napisano: " ZAVERA, po
krivicnom zakoniku sporazum izmedju dva ili vise lica da zajednicki izvrse
odredjeno krivicno delo protiv naroda I drzave; I sama predstavlja krivicno
delo udruzivanja protiv naroda I drzave. Zaverama se nazivaju I zajednice
ljudi koje su organizovane radi postizanja drugih zabranjenih ili nemoralnih
ciljeva. Cesto im se pribegavalo u istoriji u cilju svrgavanja rezima, ali su
cesto putem zavera izvodili drzavne udare I oni koji su na vlasti, dajuci im
zakonsku formu. Ponekad Im pribegavaju I progresivni elementi u zemljama s
nedemokratskim rezimima kad nemaju drugog nacina da promene rezim I
pomognu narodu da dodje do slobode. " Po ovoj definiciji, zavere u politici I te
kako postoje. Najbolji primer za to je zavera protiv nase drzave I naroda, sto
ce reci "krivicno delo udruzivanja protiv naseg naroda I drzave ".Medjutim,
postoje i tzv. "cover story" price koje sluze da se paznja citaoca odvuce od
prave istine, pa ovakve naucno-fantasticne svemocne teorije zavere treba
razlikovati od istorijski dokumentovanih pokusaja ili ostvarenja zavera od
strane obicnih smrtnika.
Zbog toga, umesto da "a priori" odbijete proucavanje zavera, pogledajte npr.
ovaj tekstic cija se puna verzija na engleskom I bez mojih laickih
komentara : ) nalazi na adresi : http://www.bilderberg.org/bildhist/#The A,
sada text:
Jedna od takvih grupa je I Bilderberski klub. Druge takve grupe su npr: Vece
za inostrane odnose (Council for Foreign Relations – CFR) u Americi, u Britaniji
postoji njemu sestrinska organizacija zvana Kraljevski institut za
medjunarodne poslove (Royal Institute of International Affairs, poznat I kao
Chatham House), Trilateralna Komisija, koja pored evropskih I americkih,
ukljucuje I japanske predstavnike I mnoge druge..
Posle drugog svetskog rata, ojacali su radnicki pokreti u Evropi I Americi, sto
je za tamosnje kapitaliste predstavljalo opasnost mnogo vecu od spoljasnje
"opasnosti od SSSRa". To je bio djavolski tezak problem za kapitaliste koji su
lako mogli da ostanu bez kapitala, pa je trebalo postupiti lukavo, jer su znali
da bi uobicajenim merama represije samo jos vise otezali sami sebi.. Plan je
bio sledeci: uloziti ogromne pare u Evropu, da bi sprecili posleratne socijalne
nemire, a u Americi se krvavo obracunati sa predstavnicima radnistva koji se
bore za svoja prava." Opasnost od SSSRa " im je bilo samo puko opravdanje
pred svojim sopstvenim narodom za ono sto rade – pricica za medije. ( Od
koga sam bese cuo da su americki djaci svake nedelje odredjenim danom
uvezbavali samozastitu od "moguceg Ruskog atomskog napada" – tako sto
su, posle zvuka sirene – bezali pod klupe !!! )
I, tako je 1948. nastao tzv. Marsalov plan za Evropu, kao sto se danas govori
o Marsalovom planu za Balkan. Plan je nazvan po govoru koga je 5.juna 1947.
G. odrzao tadasnji americki drzavni sekretar (titula koju sada nosi madam
Albright) Marshall I u kome on poziva Evropske zemlje da se pridruze planu o
saradnji I ekonomskoj rekonstrukciji, uz eksplicitne uslove za liberalizacijom
trzista I porastom proizvodnje. U sledecih 10 meseci nastali su: Dokument o
stranoj pomoci iz 1948 (Foreign Assistance Act),koji je pak osnovao Agenciju
za ekonomsku saradnju (Economic Co-operation Agency-ECA) da bi upravljala
Programom za obnovu Evrope(Europian Recovery Programme – ERP) –
drugacije znanom kao "Marshallova pomoc"- koja je za 16 evropskih zemalja
dala 13 biliona \$. Agencija za ekonomsku saradnju (ECA) se 1951.g.
transformisala u Agenciju za uzajamnu bezbednost (Mutual Security Agency –
MSA), a ova je 1954.g. transformisana u Agenciju za operacije po
inostranstvu (Foreign Operations Agency – FOA), 1955. u Agenciju za
medjunarodnu kooperaciju (International Co-operation Agency – ICA) I
konacno, 1961.g. u Agenciju za medjunarodni razvoj.
Kao prvo, zeleo bih da razmotrim paralele izmedju drzanja americkih liberala
iz doba hladnog rata i danasnjih liberala. Skoro pre pola veka SAD su
zapocele svoju sporo ali neumoljivo prodiranje u mocvare Vijetnama. Iako se
svi secaju da je upravo liberalna levica konacno ubedila americko javno
mnjenje da napusti Vijetnamsku avanturu, mora se zapamtiti da su isti ti
liberali bili zapravo i ideolozi americkog uplitanja u Vijetnam. (mada je to
neugodna cinjenica, moramo se setiti da je Lyndon Johnson bio sustinski
liberal.)
U svetu posle 2. svetskog rata, NATO je bio nasa nagrada, Pax Americana
koja se pruzala preko Zapadne Evrope oznacavajuci nasu pobedu nad
porazenim Evropljanima (Nemackom i Italijom). Cak su i zategnuti dani
oktobra 1962 koje smo zvali Kubanska raketna kriza (vreme kada je svet
dosao na ivicu izbijanja termonuklearnog rata), imali svoje poreklo u NATO
akciji: americko razmestanje (Jupiter srednje-dometnih) projektila u Turskoj,
aprila 1962. Kubanska raketna kriza je jedva privedena kraju nakon sto je
Robert Kenedi obecao Sovjetskom premijeru Hruscovu (preko ruskog
ambasadora Anatolij Dobrinjina) da ce SAD povuci uvredljive projektile Jupiter
iz Turske ako Hruscov to isto uradi u Kubi. Sklopljen je sporazum i marta 1963
(posle odlaganja radi ocuvanja prestiza) rakete u Turskoj su bile demontirane.
...
Glava 4b
Humanitarna pomoc, rekonstrukcija i ekonomski razvoj
...
...
...
(2) Etnos: Bila je i jos uvek je oficijelna politika Turske da Kurdi kao narod ili
jedinstveni etnos cak ni ne postoji! Iako ih zvanicno nazivaju "planinskim
Turcima", kurdski jezik nije ni priblizno slican turskom.
(2) Etnos: Albanci su zvanicno priznati kao jedan (od mnogobrojnih) etnickih
ireligijskih grupa na Kosovu.
Dakle ako imate glediste da SAD treba da bombarduju Srbiju, molim vas,
opravdajte vasu politiku necim drugacijim od stalnog dosadnog
"humanitarnog" buckurisa kojim vlada SAD neprestano hrani americki narod.
Ali ako zelite da ostavite smokvin list "humanitarnog rata" i izadjete goli u
hladni surovi svet realne politike, onda mi se pridruzite na par minuta koliko
mi treba da objasnim zbog cega je ovaj veoma "ne-humanitarni" rat prisutan.
Posto vam je ovaj rat obezbedio NATO, pogledajmo prvo na NATO. Samo - sta
je NATO i kako on formira svoju politiku?
Pa, svi se izgleda slazu da je NATO jedan savez cija se politika donosi nakon
otvorenog i demokratskog razmatranja od strane njegovih zemalja clanica.
Zar to nije tacno? Ne, to je u sustini pogresno. Telo koje odredjuje politiku
NATOa - Severno Atlantski Savet (NAC) sastaje se samo u tajnosti. Za vreme
ovih tajnih sastanaka zemlje clanice ne glasaju o politici - u stvari uopste ne
postoji mehanizam za glasanje u Severnoatlanskom savetu.
...
...
...
...
Dakle, cak i nakon sto se postignu "jednoglasne" odluke, zemlje clanice nisu
obavezne da ih se pridrzavaju! Citajuci ovo neko bi pomislio da je NATO
nesposoban da formulise i sprovede povezanu vojnu politiku kao sto je
Operacije Ujedinjene Snage (kako NATO zove rat protiv Jugoslavije), ali to
(ocigledno) nije slucaj.
...
...
PRIJATELJSKI HEGEMON
Dakle, mada amerikom vodjeni NATO brani Evropu od spoljne agresije (npr.
Rusije), jos vaznije je da je brani i od same sebe. Uloga NATOa u unutrasnjoj
stabilizaciji, vise nego uloga u spoljasnjoj odbrani, je postalo to sto je sustina
NATOa. Ovo je posebno tacno danas kada je Varsavski pakt prestao da
postoji i kada su ruske oruzane snage oslabile.
Stabilizujuci uticaj SAD je ono sto njoj dozvoljava da zahteva i dobije tihi
pristanak za svoju de facto (zaista) hegemoniju u Evropi. SAD, u ulozi
neophodnog i "prijateljskog hegemona" bile su u mogucnosti da vode NATO
prakticno svojevoljno za vreme hladnog rata. Konsenzus je u NATOu, za
vreme hladnog rata, znacio u praksi popustanje dominaciji SAD.
...
...
...
...
...
6. a. NATO ce biti imun za sve legalne pozive na sud, bilo oni civilni,
administrativni ili kriminalni. b. NATO osoblje pod svim okolnostima i svo
vreme bice imuna od strana, nadleznosti u pogledu civilnih, administrativnih,
kriminalnih ili disciplinskih kazni koje ono moze pociniti u SRJ.
7. NATO osoblje bice imuno na bilo koji oblik hapsenja, istrage, zadrzavanja
od strane vlasti u SRJ.
...
...
...
Ali, sada kada sam izneli ovako teske optuzbe, ostaje mi da objasnim u cemu
bi bio interes SAD da zapocne ovaj rat.
SAD znaju da ako evropsko javno mnjenje ne bude gledalo na NATO kao na
neophodnost radi bezbednosti u Evropi, njegova uloga ce biti redukovana i
eventualno ce biti podredjena vojnim snagama Evropske Unije - WEUu.
...
P: Kako vidite ulogu SAD u razvitku NATOa u okvirima ucesca SAD i njene
privrzenosti alijansi?
...
...
Moze im se, a i ne misle mnogo na sutra, bar ne prema izvestajima sto otuda
stizu: americke potrosace trese groznica od prevelike strasti za kupovinama
svega sto se nudi na trzistu. U maju su za trajna potrosna dobra - kuce,
automobile i namestaj - Amerikanci iz svojih dzepova izvukli vise od 786
milijardi \$, 2.2% vise nego u aprilu.
Zapadnom svetu, koji dobro zivi i onda kada ne radi, nije nikad bilo
svojstveno razbacivanje novca. U meri u kojoj taj svet krase osobine
priljeznosti na radu i odgovornosti prema radnim obavezama, u jednakoj ga
meri nose strasti prema stednji. Nigde se geslo "cuvaj bele novce za crne
dane" ne uvlaci pod skut osecanja neizvesnosti i zebnje od sutrasnjeg dana i
krajnje sudbine kao kod tamosnjih ljudi.
Cim se uoce sitna pomeranja koja se, prema nasim shvatanjima krecu u
miligramskim relacijama, za njih je to ozbiljna opomena da se preduzimaju
odredjene mere, strogo utvrdjene i bezbroj puta proverene, kako bi se dnevni
tokovi vratili u stanje ustaljene ravnoteze i osiguralo da se oni krecu samo u
utvrdjenim i planiranim koordinatama. Ako potrosnja gradjana nadrasta
njihove zarade, pad stednje je prirodan pratilac takvog stanja. U racionalno
organizovanim privrednim sistemima kakvi su kapitalisticki, stednja gradjana
iznosi 40% bankarskih depozita. Ako opada stednja, smanjuju se i depoziti.
Smanjenje depozita neminovno umanjuje moc investiranja, a sa smanjenjem
investicija, nastaju dugorocni problemi u razvoju i zapocinju raznovrsna zla
koja satiru svako drustvo i svaki sistem koji svojom kratkovidoscu ne opazaju
opasnosti sto ih vrebaju. Amerikancima se ovakav previd niukom slucaju ne
moze dogoditi. Oni predstavljaju obrazac rukovodjenja ekonomijom i
prikupljanjem sredstava za svoj razvoj; uspostavili su takve mehanizme da
ceo svet finansira njihov razvoj, a da toga nije svestan. Ali su svesni
Amerikanci. I to je dovoljno.
Ekonomske prilike u svetu, a one su takve da je ceo svet poceo da se
strmoglavljuje i - kako pesnik kaze - od silna dobra i miline umrtvio se, pa
jedva dise. Presahle su investicije u svim regionima planete; investitori su
povukli svoj novac i plasiraju ga na devizna trzista, gde kupuju uglavnom
(americke?) drzavne obveznice, na cemu se zaradjuje vise od bilo kakvog
drugog posla i napora u bilo kom uglu pod kapom nebeskom. Najveci deo tog
oslobodjenog kapitala nasao se na americkim deviznim berzama i lako je
dostupan svakom ko iole ima nesto u dzepu.
Iza ovakve akcije stoji strah Nemacke i SAD da ce Jugoslavija stupiti u savez
sa Rusijom i drugim bivsim Sovjetskim drzavama kada jednom Jeljcina budu
zamenile komunisticke i nacionalisticke snage u bliskoj buducnosti.
Protiv Milosevica je 70-75 odsto gradjana Srbije (!?), nikad vise ih nije bilo
(nekad ga je toliko podrzavalo), te on seriju pritisaka, i spolja i iznutra, ne
moze da izdrzi. Nasa je procena da u toku oktobra ili novembra, uz odredjenu
meru nasilja, uz mali, "mozda i rezirani" gr- adjanski rat, rezim mora da
padne (rezim ili Srbija) . Ne bi se prolilo mnogo krvi, mi to ne bismo dozvolili...