OBLIGACIONO PRAVO II

1. Prouzrokvanje stete kao izvor obligacija

Postoji opsta zabrana nanosenja stete drugome (neminem leadere), koju sadrze pravni poreci
svih zemalja. Ona je izrecena, najcesce, posredno, tako sto se licu koje drugome prouzrokuje
stetu nalaze obaveza da je naknadi. Odredba ZOO glasi: “Svako je duzan da se uzdrzi od
postupka kojim se moze dugome prouzrokovati steta.” Postoji, dakle, opsta pravna duznost
uzdrzavanja od nanosenja stete drugome. Onaj ko se o nju ogrijesi postaje, po pravilu, duznik
obaveze da nadoknadi prouzrokovanu stetu. Time je, u stvari, receno da prouzrokovanje stete
drugome predstavlja izvor obligacionog odnosa, ciji su subjekti pocinilac stete (stetnik) i
osteceni. Sadrzinu obligacionog odnosa koji tako nastane cine obaveza pocinioca da
prouzrokovanu stetu nadoknadi i pravo ostecenog da od njega zahtjeva nadoknadu.
Svim pravnim deliktima svojstvena su izvjesna zajednicka obiljezja koja ih karakterisu kao
posebnu drustvenu pojavu. U ta obiljezja spadaju:

 Ucinioci pravnog delikta (delinkventi) mogu biti samo pravni subjekti, tj. fizicka i pravna
lica
 Pravni delikti su vidljive radnje ljudi, a ne njihove misli i osjecanja
 Svi pravni delikti predstavljaju protivpravna ponasanja ljudi
 Najposle, pravni delikti su skrivljene protivpravne radnje

2. Ugovorna i vanugovorna odgovornost za stetu

Osnovna vrsta podjele imovinske odgovornosti jeste ona na ugovornu i vanugovornu
odgovornost. Izmedju njih postoje dvostruke razlike: teorijske i prakticne.
Teorijske razlike: imovinska odgovornost nastaje, po pravilu, zbog krsenja obaveze da se
drugome ne skodi (neminem leadere). Ta obaveza moze biti:

 Opsta (apsolutna)- opsta je ona koju ima svaki pravni subjekt prema svakom drugom
subjektu. Ona nema ni odredjenog duznika ni odredjenog povjerioca. Takva je npr.
obaveza da se uzdrzimo od tjelesne povrede drugih.
 Posebna (relativna)- posebne ili relativne obaveze su one koje imaju samo odredjena
lica prema drugim odredjenim licima, i kod njih su odredjeni i duznik i povjerilac. One
cine sadrzinu nekog posebnog odnosa, i zato su i same odredjene ili barem odredive.
Taj odnos nastaje, najcesce, putem ugovora izmedju zainteresovanih lica. Npr. Taksi
vozac A obeca licu B da ce ga u 12h odvesti do aerodroma, pa ne dodje na vrijeme, i
zato lice B mora da ostane jos jednu noc u Beogadu, da plati hotel i da kupi drugu
avionsku kartu.
Usljed povrede opste obaveze da se drugome ne pricinjava steta, nastaje tzv . vanugovorna
odgovornost. U stvari, vanugovorna odgovornost nastaje bez posebnog pravnog odnosa
izmedju pocinioca stete i ostecenog prije prouzrokovanja stete. Dotle je izmedju njih postojao
samo onaj opsti odnos koji se tice svih pravnih subjekata, i koji pociva na zakonskoj zabrani
skodjenja drugome. Tek sa prouzrokovanjem stete za koju je pocinilac odgovoran, medju njima
se zasniva i poseban odnos, ciju sadrzinu cini duznost da se steta naknadi. Ako se prekrsi
relativna obaveza naskodjenja drugome, nastaje tzv. ugovrna odgovornost. Ona pretpostavlja
postojanje od ranije posebnog pravnog odnosa izmedju stetnika i ostecenog, jer samo iz takvog
odnosa mogla je nastati relativna obaveza nanosenja stete drugome. Poseban odnos cijim je
krsenjem prouzrokovana steta koja povlaci ovu odgovornost, ne mora imati ugovorno porijeklo;
sasvim je svejedno koja je pravna cinjenica proizvela njegov nastanak. Postoji, prema tome,
ugovorna odgovornost i kad je prekrsena obaveza nastala iz pravno neosnovanog obogacenja, iz
nezvanog vrsenja tudjih poslova, iz jednostrane izjave volje, pa cak ii z prouzrokovane stete
(npr. kad stetnik vrseci naturalnu restituciju prouzrokuje novu stetu ostecenom).
Prakticne razlike: prije svega, ZOO svoje propise o vanugovornoj odgovornosti, u izvjesnom
smislu, locira kao opste, a o ugovornoj kao posebne. Otuda, utvrdjeno je da za naknadu stete iz
ugovora, ukoliko nije drugacije propisano, vaze shodno odredbe o naknadi neugovorne stete.
Po tome bi izgledalo da jedne od njih imaju karakter lex generalis, a druge lex specialis.
Vanugovorna odgovornost dopire dalje od ugovorne. Npr. kad vise lica prouzokuju zajedno
stetu drugom s kim ne stoje u posebnom odnosu, njihova je odgovornost solidarna. Isti je
slucaju i kad to ucine radeci nezavisno jedno od drugog , ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u
prouzrokovanju stet ili kad se ne moze utvrditi koji je od dva ili vise potencijalnih pocionioca,
koji su na neki nacin medjusobno povezani, stetu zaista prouzrokovao. Solidarno odgovara sa
pociniocem i lice koje ga je podstrekivalo ili mu pomagalo da stetu prouzrokuje, kao i onaj ko je
pomogao da se odgovorna lica ne otkriju. Nasuprot tome, tuzba za naknadu stete zbog povrede
ugovorne ili neke druge obaveze iz posebnog odnosa moze se podii samo protiv druge strane.
Treca lica ne mogu biti obuhvacena ugovornom odgovornoscu. Osim toga, po osnovu ugovorne
odgovornosti vise lica odgovaraju za stetu, po pravilu podjeljeno, a ne solidarno (zajednicki).
Ona mogu odgovarati solidarno samo izuzetno, tj. u slucaju kad zakon ili ugovor tako izricito
propisu.
Za vanugovornu odgovornost dovoljan je svaki stepen krivice pocinioca stete, dok je ugovorna
odgovornost duznika u nekim slucajevima ogranicena na tezi oblik krivice.
Vanugovorna odgovornost moze se odnositi i na lica koja nemaju poslovnu sposobnost.
Poslovno nesposobna lica ne mogu zakljuciti ugovore, pa samim tim ne mogu biti ni odgovorna
po osnovu ugovora.
Vanugovorna odgovornost regulisana je imperativnim (prinudnim) pravnim normama, pa zato
ne postoji mogucnost da se ona sporazumom stetnika i ostecenog unaprijed iskljucili ili ogranici.
Ako bi se takav sporazum zakljucio, morao bi biti nistav. Medjutim, ugovorna odgovornost moze
se unaprijed iskljuciti, ograniciti ili prosiriti.
Razlika postoji i u roku zastarjevanja. Naime, rok zastarjevanja potrazivanja naknade stete
prouzrokovane licu sa kojim pocinilac nije u posebnom pravnom odnosu, pocinje teci od
trenutka kad povjerilac sazna za stetu i pocinioca, a rok zastarjevanja potrazivanja iz ugovora-
od trenutka njegove dospjelosti za isplatu.
Potrazivanja naknade stete iz ugovora dospijeva za naplatu u trenutku u kome je ispunjenje
obaveze trebalo da uslijedi, i to cak i kad je nemogucnost njenog ispunjenja nastupila ranije.
Dok potrazivanja naknade stete po osnovu vanugovorne odgovornosti dospijeva odmah cim je
steta prouzrokovana.
Jedna od najznacajnijih razlika izmedju ugovorne i vanugovorne odgovornosti tice se njihovog
dosega. ZOO stoji na stanovistu da vanugovorna odgovornost podrazumijeva potpunu naknadu,
tj. i stvarne stete i izmakle koristi. Stavise, ako je stvar unistena, ili ostecena krivicnim djelom
ucinjenim sa umisljajem, sud moze odrediti visinu naknade prema vrijednosti koju je stvari
imala za ostecenog. Tu se misli na tzv. afekcionu vrijednost stvari, ciji gubitak ne predstavlja
imovinsku, nego neimovinsku stetu. Medjutim, kod ugovorne odgovornosti ZOO kaze da
povjerilac i ovdje ima pravo na naknadu i obicne stete i izmakle koristi, ali pod uslovom da je
duznik u vrijeme zakljucenja ugovora mogao njih predvidjeti kao moguce posljedice krsenja
ugovora. Radi se samo o predvidljivoj steti. Jedino u slucaju prevare, nemarnog neispunjenja ili
neispunjenja zbog krajnje nepaznje, duznik je obavezan da naknadi i predvidljivu i
nepredvidljivu stetu.
3. Osnovi i uslovi odgovornosti
Osnov je razlog zasto neko odgovara. Osnov odgovornosti moze biti:

 Odgovornost zbog krivice (subjektivna odgovornost, zove se jos i odg. po osnovu

krivice)- krivica kao razlog odgovornosti osniva se na licnom ukoru stetnika. Njemu se
upucuje prekor sto se u datoj situaciji nije ponasao onako kako je trebalo, sto je
pogrijesio iako nije morao da grijeshi, duznost naknade stete nanesene krivicom jeste,
dakle, moralna duznost. Odgovornost za stetu moze pocivati na dokazanoj ili na
pretpostavljenoj krivici stetnika. Prema ZOO, za lice koje drugome prouzrokuje stetu
pretpostavlja se da je krivo. Ali je pretpostavka krivice relativna i moze se oboriti.
Drugim rijecima, stetnik moze dokazati da nije kriv za prouzrokovanu stetu I tako
odgovornost izbjeci. Pretpostavlja se samo obicna nepaznja, dok se gruba nepaznja I
namjera moraju uvijek dokazati.
 Odgovornost zbog stvorenog, odrzavanog ili kontrolisanog rizika (objektivna
odgovornost, odg. bez obzira na krivicu)- sustina tzv. objektivne odgovornosti nije u
tome sto pocinilac stete odgovara bez krivice, vec nezavisno od krivice. On je, najcesce, i
kriv za stetu, ali osteceni svoje pravo na naknadu ne mora objasnjavati time, vec
 obavezom pocinioca stete da snosi rizik stete. Zato se pocinilac ne moze osloboditi od
odgovornosti tako sto ce dokazati da nije kriv. Onaj ko je duzan da snosi rizik stete moze
izbjeci odgovornost ukoliko dokaze da je steta posljedica vise sile, iskljucive radnje
ostecenog ili nekog treceg.
 Odgovornost po osnovu pravicnosti- kad se govori o odgovornosti po osnovi pravicnosti
imaju se u vidu oni slucajevi nadoknade stete koji nijesu obuhvaceni ni krivicom stetnika
ni stvorenim, odnosno kontrolisanim rizikom. Moze se reci da postoji odgovornost po
osnovu pravicnosti u uzem i sirem smislu. Odgovornost po osnovu pravicnosti u uzem
smislu pretpostavlja protivpravnu radnju. Tu spada, prije svega, odgovornost
neuracunljivih lica za stetu koju ona prouzrokuju drugome. Zakonodavac polazi od
stanovista da se imovinska odgovornost osniva na krivici, ali dopusta da, izuzetno, i
neuracunljivi pocinioci stete mogu odgovarati, ako pravicnost iziskuje. Za to su potrebna
dva uslova:
 Da se nadoknada ne moze dobiti od lica koje je bilo duzno da vodi nadzor nad
njima i
 Da je materijalno stanje pocinioca stete znatno povoljnije od materijalnog stanja
ostecenog.
U odgovornost po osnovu pravicnosti u uzem smislu spada jos i odgovornost roditelja
maloljetnih pocinioca stete koji su sposobni za rasudjivanje. I ova odgovornost pretpostavlja
dva uslova:
 Da maloljetnik nije sam u stanju da plati naknadu
 Da je materijalno stanje roditelja povoljnije od materijalnog stanja ostecenikovog
Za zasnivanje odgovornosti uvijek je dovoljan samo jedan osnov.
Od osnova treba razlikovati uslove odgovornosti, mada nekad jedna ista cinjenica moze biti i
osnov i uslov (npr. krivica). Osnov je ono zbog ceka se odgovara, dok su uslovi pretpostavke
odgovornosti. Uslovi odgovornosti su oni elementi koji moraju kumulativno da se steknu da bi
se odgovornost mogla zasnovati po nekom osnovu. Uslovi imovinske odgovornosti nijesu uvijek
isti, vec zavise od vrste odgovornosti. Moze se reci da postoje dvije vrste uslova: jedni su
potrebni uvijek, a drugi se traze samo kod odredjenih vrsta odgovornosti. Prvi su obavezni ili
stalni, a drugi varijabilni ili povremeni. U stalne uslove gradjanske odgovornosti spadaju steta i
uzrocna veza izmedju nje i stetnikove radnje, a u povremene krivica stetnika. Stoga sleduje da
u uslove imovinske odgovornosti spadaju:

 Steta
 Uzrocna veza izmedju stete i stetnikove radnje
 Krivica stetnika
 4. Pojam i vrste stete
Pojmom ‘steta’ oznacava se svaka propustena prilika da se dozivi izvjesno zadovoljstvo.
Medjutim, pojam stete u pravnom smislu ima uze znacenje. Pravni pojam stete tice se
prikracivanja samo onog interesa koji je dostojan pravne zastite. Pravni pojam stete
podrazumijeva, dakle, samo onaj gubitak koji neko, usjed odredjenog dogadjaja, trpi na svojim
pravno zasticenim dobrima, i koji je odredjeno trece lice duzno da nadoknadi. Steta je gubitak
koji osteceni trpi, jer nastaje mimo njegove volje, usljed radnje treceg ili prirodnog dogadjaja.
Vrste stete:
*Materijalna i nematerijalna steta:
Najvaznija podjela stete na vrste jeste podjela na materijalnu i nematerijalnu stetu. U osnovi te
podjele stoji pravno dobro koje je stetom pogodjeno. Materijalna ili imovinska steta jeste steta
koja nastaje na imovinskim dobrima covjekovim. Ona se moze pojaviti u obliku oduzimanja,
unistenja ili pogorsanja nekog imovinskog dobra, zatim u obliku umanjenja imovine kao cjeline
ili sprecavanja ocekivanog uvecanja imovine.
Nematerijalna, neimovinska, moralna ili idealna steta jeste steta na licnim ili neimovinskim
dobrima covjeka, kao sto su: zivot, zdravlje, fizicki i psihicki integritet, sloboda, cast, ugled,
dostojanstvo ime i dr.
Mjerilo za razlikovanje materijalne od nematerijalne stete lezi u pojmu imovinskog i
neimovinskog dobra. Pod imovinskim dobrima podrazumijevaju se sva dobra cija je vrijednost
mjerljiva u novcu, tj. koja koja se za novac moze otudjiti i pribaviti. Buduci da su takva dobra
predmet opsteg interesovanja, ona imaju i opstu (trzisnu) vrijednost. Nasuprot tome, za
neimovinsko dobro zainteresovano je samo ono lice kome dobro pripada; za sva ostala lica ono
nema nikakvu vrijednost, ni upotrebnu, ni prometnu.
*Stvarna steta i izmakla dobit:
Stvarna, prosta, obicna ili pozitivna steta podrazumijeva svaku skodljivu promjenu na necemu
sto vec postoji, tj. na imovini, pravima i licnosti nekoga. O takvoj se steti radi, npr. u slucaju kad
neko drugome razbije staklo na automobilu, zapali kucu, pocijepa kaput i sl. Ako se vrijednost
navedenih gubitaka iskaze kroz novac, dobija se stvarna steta u novcanom obliku. Stvarna steta
podrazumijeva imovinsku vrijednost za koju je osteceni postao siromasniji poslije djelovanja
stetne radnje. Stvarna steta ima dva modaliteta:

 Umanjenje aktive- propast, izgubljena stvar itd.

 Povecanje pasive- sticanje vecih obaveza
Izmakla dobit- je ona imovinska korist koja se mogla ocekivati, prema redovnom toku dogadjaja
ili s obzirom na posebne okolnostim da steta nije nastupila. Npr. ako izdajem stan u zakup i
svakog prvog u mjesecu uzimam zakupninu, i taj stan izgori ili ga neko zapali, ja imam pravo na
naknadu sve do trenutka kada se stan vrati u stanje u koje je bilo prije nastupanja stete, u ovom
slucaju, do trenutka potrebnog da bi stan bio podoban za ponovno izdavanje, a taj trenutak ce
utvrditi vjestak u svakom konkretnom slucaju. Ili kada govorimo o posebnim okolnostima, npr.
Petar Petrovic je trebao da se useli u stan 1. Juna 2018. God. ( jos nije 1. Jun) a stan izgori prije
toga. Za razliku od stvarne stete, izmakla dobit ili negativna steta ne tice se sadasnje, nego
buduce imovine ostecenog koja mu ‘izmice’ iz ruku usljed stetnog dogadjaja. Postojeca imovina
njome se ne umanjuje nego se sprecava njeno uvecanje u perspektivi.

5. Pojam i znacaj uzrocne veze

Odnos izmedju dvije pojave od kojih je jedna uslovljena drugom naziva se uzrocnom vezom ili
odnosom kauzalnosti. Da bi neko bio odgovoran za stetu, izmedju njegove radnje i stete treba
da postoji upravo takav odnos. Drugim rijecima, steta treba da bude rezultat ponasanja lica
kome se ona pripisuje. Pitanje uzrocne veze jeste, prije svega, prakticno pitanje, koje rjesava
sud u svakom konkretnom slucaju kad odlucuje o zahtjevu za naknadu stete.
Uzrok i uzrocna veza spadaju u prirodne pojave. Filozofski pojam uzroka najpotpunije je
definisao John Stuart Mill, rekavsi da uzrok predstavlja zbir pozitivih i negativnih uslova,
ukupnost eventualnosti svih vrsta pri cijem djelovanju posljedica neizbjezno slijedi. Pojam
uzroka u pravnom smislu oslanja se na pojam uzroka u smislu nauka. To je jos pocetkom proslog
vijeka istakao poznati njemacki pravnik Ludwig Traeger. Danasnja pravna nauka i sudska praksa
polaze od toga da izmedju dvije pojave mora postojati veza u smislu prirodnih nauka, da bi se
mogla potvrditi uzrocnost u pravnom smislu.
6. Pravne teorije o uzrocnosti
Teorija uslova li teorija ekvivalentnosti (eqvus-jednak; valere-vrijedjeti)- ova teorija ne pravi
razliku izmedju uslova (conditio) i uzroka (causa). Pristalice ove teorije smatrale su da je sve ono
so je prethodilo, uzrok stete. Svi pojedinacni uslovi imaju jednaku vrijednost jer bi izostanak bilo
kojeg vodio ka izostanku posljedice. Stoga se smatra da je jedna radnja uzrocna za sve
posljedice koje su se na nju nadovezale. Ako se pokaze da bi i tom pretpostavljenom dogadjaju
‘posljedica’ ipak nastala, za nju radnja nije bila uslovljavajuca, i izvrsilac radnje nije odgovoran.
Obrnuto, ako bi poslije pretpostavljene eliminacije radnje posljedica izostala, radnja se smatra
njenim uzrokom. Npr. covjek se posvadjao sa zenom pred odlazak na posao i zbog toga je
zakasnio na voz u 7h. Na putu do voza je sreo komsiju, ispricao se s njim i zbog toga je kasnio na
voz u 07:30h. Usao je u onaj voz u 8h, ali je vozac pri skretanju pogrijesio i on (covjek/putnik) je
dobio teze povrede. Hitna pomoc je kasnila i kada je odvezen u hitnu, doktor pogrijesi pri
intervenciji i covjek umre. Po teoriji ekvivalentnosti, da se nije posvadjao sa zenom ne bi kasnio
na voz u 7h, ne bi sreo komsiju i zakasnio na onaj u 07:30h, i izbjegao bi nesrecu vozom u 8h, te
stoga ne bi umro.
Teorija prevalentnog (preteznog) uslova- pristalice ove teorije smatraju da je uzrok onaj uslov
koji je pretezno (odlucujuce) djelovao. Ova teorija je modifikovala teoriju ekvivalentnosti.
Ujedno je i prva teorija koja pravi razliku izmedju uzroka i uslova.
Teorija proksimalnog (neposrednog) uzroka- ova teorija uci da iz niza dogadjaja koji su
prethodili steti valja izdvojiti one koji su joj vremenski blizi. Smatra se da oni doprinose
nastupanju stete u vecoj mjeri nego dogadjaji koji su od stete vremenski dalji. Blizi dogadjaji
oznacavaju se kao neposredni, a dalji kao posredni uzroci. Medjutim, pravno znacajnim
smatraju se jedino neposredni uzroci. Propisano je da se naknadjuje samo ona steta koja se
javlja kao neposredna posljedica neizvrsenja ugovora. Npr. seljak je na stocnoj pijaci kupio dva
vola i odveo ih na mjestu gdje drzi i ostale zivotinje. Medjutim, kasnije se ispostavilo da su
volovi bili zarazeni, i na taj nacin su zarazili i ostale seljakove zivotinje. Zarazenost zivotinja je
dovelo do smrti odredjenog broja zivotinja, a samim tim i do gubitka seljakovog, jer on nije
mogao koristiti zivotinje za sezonu, te je na taj nacin izgubio zaradu koju je osnovano mogao
ocekivati (izmakla dobit). Seljak se, prolazeci kroz sve te situacije jedne noci napio, a pijanstvo je
rezultiralo time da se on razveo od svoje zene. Ova teorija podvlaci crtu koji su neposredni
uzroci koji su doprinjeli nastupanju stete. Crtu podvlaci kod smrti zivotinja, jer po njoj, lice koje
je prodalo zarazene volove (stetnik) je mogao osnovano predvidjeti da ce ti volovi zaraziti
preostale zivotinje, i samim tim dovesti do njihove smrti. Ipak, nepredvidljivo je bilo da ce se
seljak napiti, te da ce se on razvesti. (takodje, i slucaj Milanovica sa zadrzavanjem radnika
uprkos dojavi bombe na RTS. )
Teorija adekvatne uzrocnosti- pristalice ove teorije smatraju da se stetnikovo ponasanje uzima
kao uzrok stete, ako se prema zivotnom iskustvu i redovnom toku stvari moze uzeti da taj tip
ponasanja redovno vodi do te vrste posljedice/stete. Uslovi da bi se primjenila ova teorija su:

 Da je stetnikovo ponasanje prethodilo nastanku stete

 Da se stetnikovo ponasanje kvalifikuje kao uzrok stete.

7. Pojam i znacaj krivice

Nas ZOO poznaje 3 stepena krivice:

 Namjeru
 Nepaznju:
 Grubu (krajnju)
 Obicnu
Namjera i gruba nepaznja predstavljaju kvalifikovane oblike krivice. Pretpostavka krivice se
odnosi samo na obicnu nepaznju. Postoje 2 osnovna shvatanja o krivici:

 Teorija po kojoj je krivica psihicki fakt- njene pristalice drze da je krivica psihicki odnos
stetnika prema onome sto je ucinio. Ova ideja potice iz krivicnog prava, to je stanje
mentalne svijesti i volje stetnika u trenutku kada je preduzeo radnju.
  Teorija po kojoj je krivica socijalni fakt- po njoj, kriv je onaj koji je pogresno postupao.
U Skici je Konstantinovic definisao krivicu kao socijalni fakt:”Kriv nije onaj ko zlo misli,
vec onaj koji zlo postupa.”
Mjerilo (kriterijum) postojanja, tj. stepena krivice jeste ponasanje razumnog i pazljivog
covjeka. Drustvo ima veca ocekivanja od strucnjaka nego sto ima od obicnog covjeka. Stoga,
kada je tzv. profesionalna krivica u pitanju, potrebno je da se lice ponasa kao razuman i pazljiv
strucnjak date specijalizacije, u datim okolnostima. Lice koje se u datim okolnostima ne ponasa
kao razuman i pazljiv strucnjak date specijalizacije, smatrace se krivim.
Mjeriko krivice moze da bude:

 Apstraktno (objektivno; depersonalizovano; in abstracto)- kod apstraktnog mjerila,

socijalna ocekivanja su ista bez obzira na moje licno stanje, a ukoliko moja licna stanja
nijesu kao ocekivana, ja to moram sama uzeti u obzir.
 Konkretno (subjektivno; personalizovano; in concreto)- kod konkretnog mjerila, ne
moze se uzeti isto u obzir da li je lice visokoobrazovano ili ne, naspavano ili nenaspavano
itd. Sud uvijek uzima u obzir isto samo 2 licna stanja: sposobnost za rasudjivanje i
strucnu sposobnost.
Ukoliko ugovorom nije drugacije odredjeno ili zakonom propisano, obaveza da se nadoknadi
drugome uzrokovana steta pretpostavlja skrivljeno ponasanje pocinioca. Ako je steta nastala
kao posljedica radnje koje se pociniocu ne moze upisati u krivicu, osteceni, po pravilu, nema
pravo na nadoknadu. Krivica je, dakle, i osnov i uslov odgovornosti za stetu.
Stetna radnja moze se upisati u krivicu sam licu koje je sposobno za radusjivanje. Covjek je
sposoban za rasudjivanje ako je u stanju da razumno postupa, tj. da shvati znacaj i domasaj
svojih postupaka i da njima upravlja. Ali, kod svih radnji kojima se drugome nanosi steta, nije
potrebna jednaka mjera razboritosti, vec ona zavisi od okolnosti. Sposobnost za rasudjivanje,
kao mjerilo krivice, nije dakle apsolutna, vec relativna vrijednost. Lica nesposobna za
rasudjivanje ne mogu biti proglasena krivim za svoje radnje, pa samim tim ni odgovorna za
prouzrokovanu stetu. To su, u prvom redu, maloljetnici do navrsene sedme godine zivota. I za
maloljetnike izmedju sedme i cetrnaeste godine starosti postoji zakonska pretpostavka da su
nerazboriti, osim ako se dokaze da su u vrijeme kad su stetu prouzrokovali, bili sposobni za
rasudjivanje. Sem njih, nerazborita su i punoljetna lica koja su dusevno bolesna ili maloumna.
Stanje nerazboritosti moze nekad biti samo prolazno. Ono postoji, npr. kod lica koje je opijeno
alkoholom ili drogom. Ako ga je u to stanje doveo neko treci, taj je kriv i odgovoran za stetu.
8. Subjektivna odgovornost za stetu (pojam, osnov, uslovi)
Subjektivna odgovornost se drugacije naziva i odgovornost po osnovu krivice. Uslovi za
zasnivanje subjektivne odgovornosti su:

 Steta
  Uzrocna (kauzalna) veza
 Krivica
Kod ove vrste odgovornosti, stetnik i odgovorno lice su ista osoba. Osnov odgovornosti jeste
stetnikova krivica. Za razliku od sistema dokazne krivice koji priznaje Skica prof. Mihajla
Konstantinovica, i kome pripadaju Njemacki, Francuski i Austrijski sistem, nas ZOO se
opredijelio za sistem pretpostavljene krivice.
Pretpostavka- je zakonsko pravilo koje u sebi sadrzi ovlascenje da sud, na osnovu cinjenica
koje su mu poznate, izvuce zakljucak o cinjenicama koje mu nijesu poznate. Pretpostavke
mogu biti:

 Neoborive- one postoje u slucaju kada nije moguce drugacije utvrditi

 Oborive- u tom slucaju je moguce drugacije utvrditi i teret dokazivanja u suprotno se
prebacuje na drugog, tj. na drugu stranu.
Pretpostavka krivice u ZOO je oboriva. “Svako ko drugome prouzrokuje stetu duzan je naknaditi
mu je, osim ako dokaze da je do stete doslo bez njegove krivice.” Dokazati da nisi kriv, prosto
znaci dokazati da si se u datom trenutku, u datoj situaciji, ponasao sa paznjom prosjecno
pazljivog covjeka. Steta je samo onaj gubitak koji je u pravnom poretku od strane zakonodavca
prepoznat kao takav.
9. Okolnosti koje iskljucuju odgovornost za pricinjenu stetu
Nužna odbrana, stanje nužde, otklanjanje štete od drugog- Član 155

 Ko u nužnoj odbrani prouzrokuje štetu napadaču nije dužan naknaditi je, osim u slučaju
prekoračenja nužne odbrane.
 Kad neko prouzrokuje štetu u stanju nužde, oštećenik može da zahtijeva naknadu od lica
koje je krivo za nastanak opasnosti štete ili od lica od kojih je šteta otklonjena, ali od lica
od kojih je šteta otklonjena, ne više od koristi koju su imala od toga.
 Ko pretrpi štetu otklanjajući od drugog opasnost štete, ima pravo da zahtijeva od njega
naknadu one štete kojoj se razumno izložio.
Dozvoljena samopomoć- Član 156

 Ko u slučaju dozvoljene samopomoći prouzrokuje štetu licu koje je izazvalo potrebu

samopomoći, nije dužan naknaditi je.
 Pod dozvoljenom samopomoći podrazumijeva se pravo svakog lica da otkloni povredu
prava kad neposredno prijeti opasnost, ako je takva zaštita nužna i ako način otklanjanja
povrede prava odgovara prilikama u kojima nastaje opasnost.
Pristanak oštećenika- Član 157

 Ko na svoju štetu dozvoli drugome preduzimanje neke radnje, ne može od njega

zahtijevati naknadu štete prouzrokovane tom radnjom.
  Ništava je izjava oštećenika kojom je pristao da mu se učini šteta radnjom koja je
zakonom zabranjena.

10. Odgovornost za drugoga (pojam i opste karakteristike)

Odgovornost za drugog moze biti u okviru postojeceg obligacionog odnosa izmedju odgovornog
lica i povjerioca (ugovorna odgovornost) ili van njega (vanugovorna odgovornost). U oba
slucaja, stetnik i odgovorno lice su dva razlicita lica. Medjutim, moguce je da i sam stetnik bude
odgovoran za svoje ponasanje, pored lica koje odgovara za njega. Ovaj institut ima opravdanje u
posebnom odnosu u kome stoje stetnik i odgovorno lice. Taj odnos karakterise zavisnost i
podredjenost stetnika prema odgovornom licu. U pitanju je, dakle, krivica odgovornog lica koja,
kod odgovornosti za drugog moze biti trojaka:

 Greska u nadzoru (culpa in vigilendo)- odgovorno lice je krivo sto nije nadziralo stetnika
onako kako je trebalo
 Greska u izboru (culpa in eligendo)- odgovorno lice je krivo jer je povjerilo stvar
pogresnom licu koje nije bilo ovlasceno za koriscenje stvari
 Greska u davanju uputstava/u vaspitanju (culpa in instruendo)- odgovorno lice je krivo
kada je pogresno vaspitalo ili dalo pogresna uputstva licu, pri cemu je on pogresno
postupao.
Najvazniji slucajevi odgovornosti za drugog su:

 Odgovornost za maloljetna lica

 Odgovornost za dusevno bolesna lica i lica zaostalog umnog razvoja
 Odgovornost poslodavca za zaposlenog
 Odgovornost pravnog lica za svoje organe

11. Odgovornost za maloletna lica

Maloljetna lica nesposobna za rasudjivanje, tj. ona koja nijesu u stanju da shvate smisao i znacaj
svojih postupaka i da njima upravljaju, ne mogu biti kriva zbog svog ponasanja. Ukoliko
postupcima tih lica bude uzrokovana steta drugome, ona nece odgovarati. Medjutim, to ne
znaci da se steta ima smatrati kao posljedica slucaja i da ce je snositi sam osteceni. Moralni i
pravnopoliticki razlozi ne dopustaju da rizik te stete padne na ostecenog. Naprotiv, njemu treba
dati mogucnost da se za naknadu obrati nekom drugom. Taj ‘neko’ moze biti samo lice koje je
vrsilo nadzor nad maloljetnikom i koje je bilo u stanju da utice na njegovo ponasnaje, da ga
odvrati od stetnih postupaka. U ta lica spadaju, prije svega, roditelji, odnosno staraoci
maloljetnika, a zatim i druga lica pod cijim je nadzorom bio maloljetnik u vrijeme kad je stetu
prouzrokovao (npr. skola ili neka druga ustanova).
ZOO striktno odredjuje starosne granice deliktne nesposobnosti maloljetnika. Po njemu:
  Maloljetnik do navrsene sedme godine zivota- ne odgovara za stetu koju uzrokuje
drugome. Za njega postoji neoboriva zakonska pretpostavka da je nesposoban za
rasudjivanje.
 Isti je slucaj i sa maloljetnikom od navrsene sedme godine zivota do navrsene
cetrnaeste godine, s tom razlikom sto je pretpostavka njegove nesposobnosti relativna,
tj. moze se dokazati da je pri prouzrokovanju stete bio sposoban za rasudjivanje.
 Tek maloljetnik sa navrsenih cetrnaest godina zivota smatra se deliktno sposobnim, i
on odgovara za stetu prema opstim pravilima o odgovornosti.
Medjutim, i deliktno nesposoban maloljetnik moze, izuzetno, iz razloga pravicnosti, biti osudjen
da (potpuno ili djelimicno) nadoknadi stetu koju je prouzrokovao drugome. Za to su potrebna
dva uslova:

 Da se naknada ne moze dobiti od lica koje je duzno da vodi nadzor nad njim i
 Da je materijalno stanje pocnioca stete znatno povoljnije od materijalnog stanja
ostecenikovog
Odgovornost roditelja za svoje maloljetno dijete zavisi od njegovog uzrasta. ZOO cini razliku
izmedju maloljetnika do sedam godina i maloljetnika preko sedam godina starosti. Za stetu koju
prouzrokuje drugome maloljetnik do navrsene sedme godine, roditelji odgovaraju bez obzira na
svoju krivicu. Oni se mogu osloboditi od odgovornosti samo u dva slucaja:

 Ako dokazu da postoji neki od poznatih razloga koji iskljucuju odgovornost bez obzira na
krivicu (iskljuciva radnja treceg, iskljuciva radnja ostecenika ili visa sila)
 Ako je steta nastala dok je dijete bilo povjereno na cuvaje drugom licu, i ako za nju
odgovara to lice.
Medjutim, za stetu koju prouzrokuje maloljetnik koji je navrsio sedam godina, roditelji
odgovaraju po principu relativno pretpostavljene krivice, tj. ukoliko ne dokazu da je steta
nastala bez njihove krivice. Ako pored roditelja odgovara i dijete koje je stetu prouzrokovalo,
njihova je odgovornost solidarna. Posto obavezu staranja i nadzora imaju oba roditelja, oba su i
odgovorna za stetu koju dijete prouzrokuje drugome, i to solidarno. Ako pak, roditelji zive
odvojeno, odgovornost pogadja samo onog kod koga se dijete nalazilo u vrijeme
prouzrokovanja stete, jer samo je taj roditelj bio u stvarnoj mogucnosti da utice na ponasanje
djeteta i da stetu preduprijedi. Iz istih razloga, nijedan od roditelja ne odgovara za stetu koju
prouzrokuje dijete dok je pod nadzorom treceg lica (staratelja, skole, internata, zdravstvene ili
druge ustanove), vec odgovara to trece lice. Ali je odgovornost treceg unekoliko blaza nego
odgovornost roditelja. On se moze osloboditi odgovornosti ako dokaze:

 Da je nadzor vrsio onako kako je trebalo ili

 Da bi steta nastala i pri brizljivom vrsenju nadzora
U tom slucaju, za stetu opet odgovaraju maloljetnikovi roditelji, jer osteceni ne treba da ostane
bez naknade. Roditelji su odgovorni i kad dijete uzrokuje stetu dok se nalazi pod nadzorom
treceg ukoliko je steta nastala usljed loseg vaspitanja djeteta, rdjavih primjera ili porocnih
navika koje je steklo od roditelja, ili ako se steta iz bilo kojih razloga moze roditeljima upisati u
krivicu. Kad lice na kome lezi duznost nadzora isplati naknadu osteceniku, ima pravo zahtijevati
od roditelja da mu naknade isplaceni iznos. Najposle, i kad nijesu krivi, roditelji mogu, po
osnovu pravicnosti, biti osujeceni da (potpuno ili djelimicno) naknade stetu koju je
prouzrokovalo njihovo maloljetno dijete sposobno za rasudjivanje. Za to su potrebna dva
uslova:

 Da pocinilac stete nije u stanju da stetu naknadi i

 Da je materijalno stanje roditelja znatno povoljnije od materijalnog stanja ostecenikovog

12. Odgovornost za dusevno bolesna lica i lica zaostalog u umnom razvoju

Dusevno bolesna lica i lica zaostalog umnog razvoja nisu sposobna za rasudjivanje, i zato se
nalaze pod tudjim nadzorom. Samim tim ona nemaju ni deliktnu sposobnost. Za stetu koju ta
lica nacine drugome odgovara onaj koji je na osnovu zakona, odluke nadleznog organa ili
ugovora, duzan da vodi nadzor nad njima. Medjutim, odgovornost nadziratelja nije objektivna,
vec se zasniva na relativno pretpostavljenoj krivici. Drugim rijecima, on se moze osloboditi od
odgovornosti ako dokaze:

 Da je nadzor vrsio onako kako je trebalo ili

 Da bi steta nastala i pri brizljivom vrsenju nadzora
Medjutim, i dusevno bolesno lice, odnosno lice zaostalog umnog razvoja, moze biti odgovorno u
dva slucaja:

 Ako je stetu prouzrokovalo za vrijeme svjetlih trenutaka (lucidum intervalum) i

 Po osnovu pravicnosti, tj. kad se naknada ne moze dobiti od lica koje je bilo duzno da
vrsi nadzor nad njim, i pod uslovom da je njegovo materijalno stanje znatno povoljnije
od stanja ostecenikovog. U poslednjem slucaju, lice nesposobno za rasudjivanje moze
biti osudjeno da stetu nadoknadi u potpunosti ili djelimicno.

13. Odgovornost poslodavca za zaposlene

Uslovi za zasnivanje poslodavceve odgovornosti su:

 Da je steta prouzrokovana na radu ili u vezi sa radom- ako je steta pricinjena u vrsenju
funkcije koju je poslodavac povjerio zaposlenom van radnog mjesta i radnog vremena,
poslodavac ostaje odgovoran za pricinjenu stetu.
 Da je radnik bio u radnom odnosu u vrijeme kada je preduzeo stetnu radnju- ovdje
spadaju i neprijavljeni radnici, isto kao da su prijavljeni.
 Da je radnik kriv.
Zbog ove stete odgovara ostecenom poslodavac kod kojeg je zaposleni radio u trenutku
prouzrokovanja stete. Zaposleni koji je stetu prouzrokovao ne odgovara neposredno
osteceniku, nego jedino svome poslodavcu koji je za njega platio nadoknadu. Samo ako je stetu
izazvao namjerno, zaposleni je odgovoran i ostecenom, i to solidarno sa svojim poslodavcem. S
druge strane, poslodavac odgovara samo zbog stete koju zaposleni pricini za vrijeme radnog
vremena, na radnom mjestu, u djelokrugu poslova koji su mu povjereni, jednom rijecju, u
funkciji rada. Radnja kojom je steta prouzrokovana mora biti protivpravna (vanugovorna ili
ugovorna). Poslodavac se moze osloboditi od odgovornosti samo ako dokaze da je zaposleni u
datim okolnostima postupao onako kako je trebalo. On se ne moze osloboditi dokazujuci da nije
pogrijesio u izboru zaposlenog, u nadzoru nad njim, u davanju instrukcija ili u organizovanju
posla.
Kad isplati nadoknadu trecem ostecenom licu, poslodavac stice pravo da zahtjeva regres od
zaposlenog koji je stetu uzrokovao samo ukoliko je ovaj to ucinio namjerno ili krajnjom
nepaznjom. On to svoje pravo moze ostvariti u roku od 6 mjeseci. Ako je steta posljedica krivice
vise zaposlenih, svaki od njih snosi dio stete koju je sam prouzrokovao. Ali, ako se udeo svakog
pocinioca ne moze utvrditi, oni stetu snose na jednake djelove. Samo ako je vise zaposlenih
prouzrokovalo stetu krivicnim djelom sa umisljajem, oni mogu odgovarati solidarno.
14. Odgovornost pravnog lica za svoje organe
Pravna lica nisu ni u fizickoj ni u pravnoj mogucnosti da djelaju sama, pa zato to cine preko
svojih organa. Pravno lice je odgovorno za stetu koju njegovi organi nanesu trecima “u vrsenju
ili u vezi sa vrsenjem svojih funkcija”. Rijec je, dakle, o steti nastaloj usljed radnji kojima se
ostvaruju ciljevi pravnog lica. To se dogadja, npr. u slucaju kad organ nemarno obavlja poslove
iz vlastite nadleznosti, kad prijetnjom ili prevarom navede treceg da sklopi ugovor sa pravnim
licem, kad ne ispuni ugovorne obaveze pravnog lica prema trecem ili ne prduzme odredjene
organizacione mjere. Organi pravnog lica mogu biti:

 Kolektivni- npr. poslovodni odbor, skupstina, i sl.

 Inokosni- npr. direktor ili upravnik.
Vrste organa pravnog lica odredjene su njegovim statutom i zakonom. Medjutim, smatra se da
pojam ‘organa’ ne treba shvatiti u formalnopravnom smislu. Nije, naime, odlucujuce da li je
neko upisan u statut kao organ pravnog lica, nego da li on tu fukciju fakticki vrsi. Faktircko
vrsenje funkcije organa svodi se na posjedovanje i koriscenje samostalnih uprav ljackih i
zastupnickih ovlascenja, na ucesce u formiranju volje pravnog lica. Onaj ko ima takvu poziciju
jeste organ pravnog lica u smislu pravila o odgovornosti.
Za stetu koju trecima uzrokuje njegov organ, pravno lice odgovara bez obzira na svoju krivicu.
Ali postupak organa kojim je steta izazvana treba da ima karakter delikta, osim ako je u pitanju
koriscenje opasnih stvari ili obavljanje opasnih djelatnosti. Kad pravno lice isplati nadoknadu
ostecenome, stice pravo regresa prema organu, ukoliko je ovaj stetu naneo namjerno ili
grubom nepaznjom. Dolazi u obzir i neposredna odgovornost organa ostecenom licu, ali pod
uslovom da je steta izazvana namjerno. Posto pravno lice i njegov organ imaju polozaj
saucesnika, trebalo bi da odgovaraju i za svoje ovlascene zastupnike koji nemaju svojstvo
organa.
(RIJETKO PITA. VISE KAO PODPITANJE KOD ODGOVORNOSTI POSLODAVCA)
15. Odgovornost za stetu izazvanom opasnom stvari ili opasnom djelatnoscu
Neke su stvari opasne samim tim sto postoje (npr. zivotinje, otrovi, ekplozivi itd.). Druge su
opet opasne znog polozaja u kome se nalaze (npr. staro drveno stablo od kojeg se otkidaju
grane, dimnjak i sl.). Jedna ista stvar moze biti i opasna i bezopasna u zavisnosti od toga da li je
u stanju kretanja ili mirovanja. Npr. motorno vozilo nije opasno dok miruje, pod uslovom da je
propisano parkirano. Ono postaje opasno tek posto se stavi u pokret, jer stvara veliku kineticku
energiju koja moze postati rusilacka. I opasna djelatnost moze se definisati poput opasne stvari.
To je svaka djelatnost covjekova od koje prijeti vec, neuobicajena opasnost stete, koja se ne
moze uvijek izbjeci ni uz najvecu paznju poslenikovu. Takve su npr. izvjesne sportske priredbe i
gradjevinski radovi.
Za stetu izazvanom opasnom stvari ili opasnom djelatnoscu odgovornost se ne temelji na krivici,
nego na stvorenom, odrzavanom ili kontrolisanom riziku. Ona je, dakle, objektivna. Da bi
osteceni ostvario pravo na naknadu, dovoljno je da dokaze da je pretrpeo stetu i da ona potice
od opasne stvari ili opasne djeltnosti. Stavise, on ne mora dokazivatini da je steta
prouzrokovana opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnoscu, ako su ove materijalno
ucestvovale u stetnom dogadjaju. Postoji, naime, zakonska pretpostavka da steta nastala u vezi
sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnoscu potice od te stvari, odnosno delatnosti.
Razumije se, ta je pretpostavka relativna, jer postoji mogucnost da se dokazima opovrgne.
Odgovornost za stetu nacinjenu opasnom djelatnoscu snosi onaj ko tu djelatnost obavlja. Za
stetu od opasne stvari odgovoran je, u prvom redu, njen drzalac. Drzaocem se smatra lice koje
stvar za svoj racun upotrebljava i koje ima stvarnu vlast raspolaganja njome, koju takva
upotreba pretpostavlja. Kratkotrajnim davanjem stvari u zakup ili na poslugu drugome, ne gubi
se svojstvo drzaoca u smislu pravila o odgovornosti. Pojam drzaoca pretpostavlja, dakle, trajan
odnos prema stvari, ali se unaprijed obicno ne kaze koliko bi vremena taj odnos trebalo da
traje. Samo ukoliko ne mozemo otkriti ko je imalac, onda prelazimo na vlasnika, tj. na lice koje
ima pravo svojine.
Imalac, odnosno drzalac se moze osloboditit ako dokaze postojanje odredjenih okolnosti:

 Visa sila- u visu silu spadaju oni dogadjaji koji su izvanredni ili nepredvidljivi, neotklonjivi
i sporni. Sva ova obiljezja treba da se steknu istovremeno. Otuda, po nahodjenju nasih
sudova, nema vise sile u slucaju kad je steta nastala, npr. usljed mana u fabrickoj izradi
 motornog vozila, usljed iznenadnog kvara, ekplozije gume na tocku ili odvajanja tocka od
vozila.
 Iskljuciva radnja treceg lica- kao sto osteceni ne mora za stetu biti kriv u pravnom
smislu, tako se ni za trece lice ne trazi ovaj uslov. Dovoljno je njegovo fakticko ucesce u
prouzrokovanju stete. Ali, i ponasanje treceg mora, takodje, imati obiljezja vise sile za
imaoca opasne stvari, tj. da ga on nije mogao predvidjeti i da njegove posljedice nije
mogao izbjeci ili otklonit. Ako je steta od opasne stvari nastala isljucivo zbog radnje
treceg lica, ono je jedino za nju i odgovorno, dok imalac stvari biva slobodan. Medjutim,
ako je nastanku stete trece lice doprinjelo samo djelimicno, odgovornost imaoca opasne
stvari srazmjerno se ne umanjuje, niti trece lice odgovara samo za onaj dio stete koji od
njega potice. Naprotiv, oni obojica odgo varaju solidarno za ukupnu stetu, jer su je
prouzrokovali zajedno.
 Iskljuciva radnja ostecenog- da bi se imalac opasne stvari potpuno oslobodio od
odgovornosti, radnja ostecenog lica mora biti iskljucivi uzrok stete. Ako je osteceni samo
djelimicno doprineo da steta nastane, imalac se oslobadja od odgovornosti srazmjenro.
Ali ponasanje ostecenog mora, u svakom slucaju, biti takvo da ga imalac opasne stvari
nije mogao predvidjeti i da njegove posljedice nije mogao izbjeci ili otkloniti. Jednom
rijecju, ono treba da ima obiljezja vise sile.

16. Odgovornost u slucaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu

Motorno vozilo smatra se kao opasna stvar. Motorno vozilo je svako vozilo koje se pokrece
snagom svog motora a ne upotrebom fizicke sile (biciklo nije, motor npr. vespa, jeste). Motorno
vozilo smatra se opasnom stvari samo kad se krece. Kada je parkirano, motorno vozilo ne
smatra se za opasnu stvar. Do udesa dolazi kad se sudare dva ili vise vozila, ali je on moguc i bez
sudara. Pri tome stetu trpe sami imaoci vozila i treca lica (npr. putnici u vozilu, pjsaci i biciklisti).
Medjutim, za nadoknadu stete ove dvije kategorije ostecenih ne vaze istovjetna pravila.
Odgovornost imalaca motornih vozila jednog prema drugome zavisi od njihove krivice za udes.
Obestecenje biva na planu subjektivne, a ne objektivne odgovornosti. Ako je do udesa doslo
iskljucivom krivicom jednog imaoca, on snosi vlastitu stetu i duguje nadoknadu stete koju je
pocinio drugom imaocu. Pokaze li se da je krivica obostrana, ukupna steta medju njima
razdjeljuje se srazmjerno krivici. Ali, ako nema krivice ni do jednog imaoca, oni snose stetu na
ravne djelove, ukoliko razlozi pravicnosti ne iziskuju nesto drugo (npr. jedno lice je vlasnik Golf
2, a drugo ML-a, izmedju kojih postoji drasticna razlika u cijeni djelova i popravki, te stoga ne bi
bilo pravicno da snose stetu na jednake djelove, vec da svako snosi svoju stetu).
Trecem ostecenom licu imaoci sudarenih vozila odgovaraju nezavisno od krivice, i to solidarno.
Svaki od njih duguje nadoknadu ukupne stete, i ne moze se braniti prigovorom da je drugi
imalac iskljucivo ili djelimicno kriv za udes. Zrtvi je priznato pravo da zahtjeva punu nadoknadu
od svakog imaoca, a ovi imaju pravo regresa jedan od drugog. Imalac koji je isljucivo kriv
snosice, u krajnjoj liniji, cijelu placenu nadoknadu, a imalac cija je krivica samo djelimicna-
srazmjerni dio nadoknade. U slucaju da nema nicije krivice za udes, oni snose stetu na ravne
djelove, ukoliko razlozi pravicnosti ne iziskuju drugaciju podjelu.
17. Odgovornost za stetu koju prouzrokuje stvar s nedostatkom
Razvoj ovog instituta vezujemo za 60te god. XX vijeka, za slucaj izdavanja lijeka Talidon
trudnicama u prvom tromjesecju trudnoce. Ono je prihvaceno od strane svih zdravstvenih
agencija, ne znajuci da ima jedan nedostatak, i da taj nedostatak dovodi do rodjenja djeteta sa
manom (bez ruku, nogu, organa i sl.). Nakon tih saznanja se taj lijek povukao iz trzista. Pod
nedostatkom se podrazumijeva nesrazmjernost proizvoda onome sto je ugovoreno. Proizvodjac
odgovara za stetu bilo kom osteceniku, i njegova odgovornost je deiktna, vanugovorna
odgovornost.
Kao potencijalni uzroci stete ne dolaze u obzir sve vrste stvari. Odgovornost se, naime,
ogranicava na pokretne stvari. Nepokretnosti, kao sto su zemljiste, zgrade i sl. nisu obuhvaceni
tom odgovornoscu. S druge strane, dolaze u obzir sve pokretne stvari. Nedostatak postoji ako
proizvod ne obezbjedjuje sigurnost koja se s pravom ocekje s obzirom na sve okolnosti,
ukljucujuci i reklamu, svrhu kojoj je namijenjen i vrijeme kada je stavljen u promet. Poseban
problem cine tzv. opasnost razvoja, tj. nedostaci koji se, s obzirom na stanje naucnih znanja i
stepen razvitka tehnike, u trenutku stavljanja stvari upromet, nisu mogli spoznati, npr.
kancerozno dejstvo lijeka ili kozmetickog sredstva bude utvrdjeno tek poslije godinu dana od
njihovog unosenja u promet, zato sto se, na primjer, odredjene vrste raka kasnije mnoze i
pokazu se tek nakon dugotrajnog djelovanja.
Odgovornost zbog stete od stvari s nedostatkom pada na proizvodjaca. Pojam ‘proizvodjac’
podrazumijeva, u prvom redu, lice koje proizvodi gotove proizvode, sirovine ili sastavne djelove.
Buduci da finalni proizvodjac prodaje stvar iskljucivo pod svojim imenom, osteceni ce, najcesce,
tuziti njega. Ako na proizvodu nema podataka o proizvodjacu, tada polozaj proizvodjaca ima i
prodavac, ukoliko u razumnom roku ne obavijesti ostecenog o identitetu stvarnog proizvodjaca,
odnosno lica od koga je nabavio proizvod. Ali kad je u pitanju uvozni proizvod na kome nema
podataka o uvozniku, prodavac ima polozaj proizvodjaca iako proizvod sadrzi podatke o
stvarnom proizvodjacu. Medjutim, odgovornost prodavca ne iskljucuje i odgovornost uvoznika,
odnosno identifikovanog stvarnog proizvodjaca, nego oni odgovaraju solidarno.
Uslovi za zasnivanje odgovornosti proizvodjaca su sljedeci:

 Da stvar ima neki nedostatak- a ima nedostatak ako nije bezbjedna pri upotrebi koja se
ocekuje od razumnog i pazljivog covjeka (slucaj stolice za sjedjenje i mijenjanje svijetla)
 Da je taj nedostatak postojao u trenutku pustanja u promet- mora postojati
kontinuitet.
 Da postoji uzrocno-posljedicna veza- da je steta posljedica toga sto je proizvod
defektan.
Zbog stete od stvari s nedostatkom proizvodjac je odgovoran bez obzira na to da li je za
nedostatak znao. Njegova je odgovornost, dakle, objektivna. Proizvodjac se oslobadja od
odgovornosti ako dokaze jednu od sljedecih okolnosti:

 Da proizvod nije stavio u promet

 Da nedostatak vjerovatno nije postojao u vrijeme kad je proizvod stavio u promet ili da
se pojavio kasnije
 Da on nije proizveo proizvod namijenjen za prodaju i da proizvod nije proizveden u
okviru njegove redovne djelatnosti
 Da je nedostatak nastao usljed usaglasavanja svojstva proizvoda sa propisanim
normama
 Da nivo naucnog i tehnickog znanja u vrijeme kada je proizvod stavljen u promet nije
omogucavao otkrivanje nedostatka.

18. Odgovornost za stetu od zivotinje

Za stetu koju nanese zivotinja odgovara njen imalac. Pri tome je sasvim sejedno da li se zivotinja
u vrijeme nanosenja stete nalazila kod njega ili je zalutala, odnosno pobjegla. Stavise, imalac ce
biti odgovoran i za stetu koju je uznemirena zivotinja prouzrokovala licu koje je dragovoljno
pokusalo da je uhvati ili zadrzi. Imalac ne odgovara za stetu ako je zivotinju povjerio na cuvanje
ili staranje licima i ustanovama koje se bave primanjem zivotinja na cuvanje i staranje, kao sto
su, npr. verterinari, potkivaci, krcmari i bolnice za zivotinje. Umjesto njega, i isto kao sto bi on
odgovarao, odgovaraju ta lica i ustanove. Lica koja su nasilno i protivpravno lisila imaoca
drzavine zivotinje odgovorna su, umjesto imaoca, za stetu koju zivotinja prouzrokuje.
Medjutim, za stetu koju nacine zasticene divlje zivotinje vaze posebna pravila o odgovornosti,
sadrzana u republickim zakonima o lovstvu. Ta pravila ralikuju divlje zivotinje zasticene
lovostajom, tj. u odredjenom periodu, i zivotinje zasticene trajnom zabranom lova. Za stetu koju
uzrokuju zivotinje zasticene lovostajom odgovara korisnik lovista, tj. preduzece ili lovacko
udruzenje kome je loviste dato na gazdovanje. Ali, ako je stetu izazvala zivotinja za koju je
propisana trajna zabrana lova, odgovornost pada na Republiku Crnu Goru. U oba slucaja,
osteceni ima pravo na obestecenje samo pod uslovom da je preduzeo propisane mjere za
sprecavanje stete od divljaci.
19. Odgovornost za stetu od gradjevine
Pojam gradjevine shvata se danas veoma siroko, jer se pod njega podvode sva postrojenja
vezana za zemlju, pod uslovom da ih je podigla ili barem uoblicila ljudska radnja. Gradjevine
nijesu samo zgrade, na zemlji ili ispod zemlje, nego i mnoge druge stvari, televizijski tornjevi,
elektricni ili telegrafski stubovi, fabricki dimnjaci, groblja, tribine, vodovodi, gradjevinske skela,
pa cak i putevi i trotoari. Sto se tice osnova odgovornosti za stetu uzrokovanu gradjevinom, ZOO
stoji na stanovistu da ta odgovornost ne zavisi od krivice, vec se temelji iskljucivo na
nedostatvima gradjevine. Nedostatke mogu sacinjavati rdjavi uredjaji, rdjava gradnja i rdjavo
odrzavanje gradjevine. Vlasnik odgovara za stetu nastalu usljed tih nedostataka bez obzira na to
kako su oni nastali. On se ne moze osloboditi odgovornosti dokazavsi da nije kriv. Ako je za
stetu krivo trece lice, imalac se ni tada ne oslobadja od odgovornosti, ali mu pripada pravo da se
od treceg regresira u cjelosti.
ZOO sadrzi posebna pravila ugovora o gradjenju. To je djelatnost po osnovu ugovora o djelu.
Solidarno su odgovorni narucilac i izvrsilac radova na gradjevini, za stetu koju pretrpi trece lice.
20. Posebni slucajevi odgovornosti za stetu
Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija- usljed akata
nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, moze doci do raznovrsnih
steta, do smrti pojedinaca, tjelesne povrede, ostecenja ili unistenja imovine. Za tu stetu
odgovornost snosi drzava ciji su organi po vazecim propisima bili duzni da takvu stetu sprijece.
Odgovornost drzave proizlazi iz njene duznosti da se stara za sigurnost ljudi i imovine, i da
obezbjedjuje javni red i mir. Pravo na nadoknadu nije uslovljeno krivicom drzave, nego je rijec o
objektivnoj odgovornosti. Bolje receno, odgovornost se temelji na neoborivoj pretpostavci o
krivici drzave. Ako se zna ko je pocinilac stete, drzava je i tada odgovorn solidarno sa njim. Kad
plati obestecenje, drzava ima ‘i pravo i obavezu’ da se regresira od pocinioca stete.
Odgovornost drzave moze iskljuciti jedino vlastita krivica ostecenog.
Odgovornost organizatora priredbi- veci broj lica okupljen na zatvorenom ili na otvorenom
prostoru predstavlja potencijalni izvor opasnosti stete za pojedince iz grupe ili okoline, jer u
takvim uslovima moze lako da dodje do nekontrolisanog opsteg nereda i sl. Stoga, oni koji
otganizuju takvo okupljanje ljudi (tzv. organizatori priredbi) odgovaraju za stetu koja bi nastala
usljed tih ‘izvanrednih okolnosti’ i to prema pravilima o objektivnoj odgovornosti. Organizatori
priredbi odgovaraju samo za onu stetu koja se nadovezuje na smrt ili tjelesnu povredu koju
neko pretrpi usljed nekontrolisanog djelovanja mase svijeta. Buduci da je osnov njihove
odgovornosti okupljanje veceg broja ljudi na ogranicenom prostoru i stvaranje povecanog rizika
stete, nije bitno koji je zapravo dogadjaj stetu izazvao. Sasvim je svejedno da li je osteceno lice
nalazilo u okupljenoj masi ljudi cijim je djelovanjem steta nastala ili u blizini te mase. Ono nema
pravo na nadoknadu jedino ukoliko je iskljucivo krivo za pretrpljenu stetu.
Odgovornost znog uskracivanja neophodne pomoci- nacelo solidarnosti zahtjeva od svih
gradjana da priteknu u pomoc onome ko se nalazi u opasnosti. Pruzanje pomoci ne predstavlja
samo moralnu, nego i pravnu obavezu, koja je nalozena Ustavom Republike Crne Gore. I ZOO
propisuje da ce onaj ko uskrati pomoc licu ciji su zivot ili zdravlje ocigledno ugrozeni odgovarati
za stetu koje je zbog toga nastala. Pri tome nije bitno ko je opasnost izazvao; samo ugrozeno
lice, neko treci ili prirodni dogadjaj. Odgovornost zbog uskracivanja neophodne pomoci nije ipak
bezuslovna, vec pretpostavlja izvjesne uslove:

 Prvi je uslov da licu koje se nalazi u upasnosti budu ugrozeni zivot ili zdravlje; ugrozenost
imovinskog dobra nije dovoljna
  Drugi je uslov da spasilac moze pomoc pruziti ne izlazuci opasnosti sebe; od njega se,
dakle, ne zahtjeva zrtvovanje za drugog
 Treci je uslov da je lice koje je pomoc uskratilo, prema okolnostima slucaja, stetu moralo
predvidjeti. Ono ne odgovara za nepredvidljivu stetu.
Sve te uslove treba da dokaze osteceno. ZOO ovlascuje sud da, iz razloga pravicnosti, moze, u
izvjesnim slucajevima, lice koje je drugome uskratilo pomoc, i osloboditi od odgovornosti.
Odgovornost u vezu sa obavezom zakljucenja ugovora- onaj ko je po zakonu obavezan da
zakljuci neki ugovor, duzan je da naknadi stetu ako na zahtjev zainteresovanog lica taj ugovor
ne zakljuci bez odlaganja. Samo je po sebi razumljivo da odbijanje zakljucenja ugovora treba da
bude neopravdano. Ako se to cini zato sto zainteresovano lice nije ispunilo sve potrebne uslove
koji se traze za zakljucenje ugovora, odbijanje da se sa njim ugovor sklopi ne povlaci
odgovornost, jer steta nije rezultat protivpravnog ponasanja.
Odgovornost u vezi sa vrsenjem poslova od opsteg interesa- preduzeca koja vrse komunalnu ili
drugu slicnu djelatnost od opsteg interesa, odgovaraju za stetu, ako bez opravdanog razloga
obustave ili neredovno vrse svoju uslugu. Takva su npr. preduzeca za odrzavanje javnih puteva,
stambenih zgrada, parkova i zelenih povrsina, zatim preduzeca za snabdjevanje vodom,
elektricnom energijom, gasom i sl. Kad ce razlog njihove neurednosti biti opravdan zavisi od
okolnosti slucaja. Povoljna je okolnost sto teret dokazivanja lezi na preduzecima, tj. ona treba
da dokazu razloge koji njihove postipke opravdavaju.
21. Naknada materijalne stete (pojam, cilj, oblici, princip potpune naknade)
Naknada stete podrazumijeva otklanjanje stetnih posljedica po ostecenog na racun nekog
treceg. To se postize odgovarajucim davanjem ili cinjenjem. Naknadom se ne otklanja steta sa
stanovista cijelog drustva, vec jedino sa stanovista ostecenog. Time se u njega ponovo
uspostavlja predjasnje stanje, po cijenu da se materijalna vrijednost koja je za to potrebna uzme
od treceg. Naknadom se, znaci, vrsi samo svaljivanje stete sa ostecenog na odgovornog. Na taj
nacin steta, u krajnjoj liniji, pogadja imovinu pocinioca stete, a ne ostecenog. Cilj naknade jeste
da se ostecenom povrati ono sto je izgubio od svojih pravno zasticenih dobara. To sto se daje ili
cini kao nadoknada mora, stvarno ili barem ekonomski, biti zamjena za ono sto se
nadoknadjuje.
Oblici naknade: naknada stete se moze izvrsiti na dva nacina:

 Putem naturalne restitucije- naturalna restitucija podrazumijeva stvarno uspostavljanje

onog stanja ostecenog dobra koja je postojalo prije nego sto je steta nastala. Npr.
davanje neke druge stvari (iste vrste i iste vrijednosti), umjesto one koja je unistena. Pri
tome se trazi da odnosna stvar bude zamjenljiva u pravnom smislu. Osim toga, naturalna
restitucija moze se izvrsiti i povracajem iste stvari koja je bila oduzeta, uz podmirenje
propustenih koristi koje bi vlasnik u medjuvremenu imao od njene upotrebe, kao i
opravkom ostecene stvari:
  Novcana nadoknada predstavlja nadoknadu vrijednosti ostecenog dobra u novcanom
obliku. Njome se ne uspostavlja stvarno stanje koje bi bilo da steta nije pocinjena, vec
stanje jednakih ili barem priblizno jednakih novcanih vrijednosti. Medjutim, iako se
novcani iznos daje ostecenom radi nadoknade pretrpljene stete, on nije duzan da ga
upotrijebi za podmirenje stete, vec ga moze upotrijebiti u bilo koje svrhe. ZOO daje
prednost naturalnoj restituciji u odnosu na novcanu nadoknadu, jer propisuje da je
odgovorno lice duzno da uspostavi stanje koje je bilo prije nego sto je steta nastala.
Medjutim, on ne trazi da se to stanje uspostavi po svaku cijenu, nego dopusta i novcanu
nadoknadu u dva slucaja:
 Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguce
 Kad sud smatra da nije nuzno da odgovorno lice to ucini.
Razumije se, ako se naturalnom restitucijom ne uklanja steta u cjelosti, tada se preostali dio ima
namiriti u novcu. Povjerilac je nacelno ovlascen da slobodno izabere nacin nadoknade, ali mu
treba uskratiti mogucnost da to pravo zloupotrijebi.
ZOO polazi od principa potpune nadoknade. U njemu je propisano da ce sud, uzimajuci u obzir i
okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja stete, dosuditi nadoknadu u iznosu koji je
potreban da se ostecenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da
nije bilo stetne radnje ili propustanja. Ipak, princip potpune nadoknade nije dosljedno
sproveden gotovo ni u jednom pravu.

22. Novcana naknada kao oblik naknade materijalne stete

Novcana naknada predstavlja nadoknadu vrijednosti ostecenog dobra u novcanom obliku.
Njome se ne uspostavlja stvarno stanje koje bi bilo da steta nije pocinjena, vec stanje jednakih
ili barem priblizno jednakih novcanih vrijednosti. Medjutim, iako se novcani iznos daje
ostecenom radi nadoknade pretrpljene stete, on nije duzan da ga upotrijebi za podmirenje
stete, vec ga moze upotrijebiti u bilo koje svrhe. ZOO daje prednost naturalnoj restituciji u
odnosu na novcanu nadoknadu, jer propisuje da je odgovorno lice duzno da uspostavi stanje
koje je bilo prije nego sto je steta nastala. Medjutim, on ne trazi da se to stanje uspostavi po
svaku cijenu, nego dopusta i novcanu nadoknadu u dva slucaja:

 Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguce

 Kad sud smatra da nije nuzno da odgovorno lice to ucini.
Razumije se, ako se naturalnom restitucijom ne uklanja steta u cjelosti, tada se preostali dio ima
namiriti u novcu. Povjerilac je nacelno ovlascen da slobodno izabere nacin nadoknade, ali mu
treba uskratiti mogucnost da to pravo zloupotrijebi.

23. Razlozi za snizenje naknade

Razlozi za snizenje nadoknade jesu:

 Manji stepen krivice pocionioca stete- pristalice ucenja o tzv. ‘prirodnom pravu’ istakle
su ideju srazmjernosti krivice i odgovornosti. Po njima, osjecanje pravicnosti zahtijeva
ravnotezu izmedju stepena krivice i odgovornosti za stetu. Medjutim, striktno
stepenovanje odgovornosti u zavisnosti od krivice sasvim je gotovo napusteno u
danasnjem pravu. Valjalo bi zakljuciti da je stepenovanje odgovornosti prema krivici
moguce kod steta zbog tjelesne povrede i ostecenja zdravlja. Medjutim, ZOO ne ostavlja
mogucnost takvog zakljucivanja jer propisuje da osecenik, po pravilu, ima pravo samo na
nadoknadu obicne stete i izmakle dobiti. Ipak, kad se radi o ugovornoj steti, povjerilac
ima pravo na punu nadoknadu samo ako duznik nije ispunio svoju obavezu namjerno ili
zbog krajnje nepaznje. Ako na strani duznika postoji samo obicna nepaznja, on odgovara
samo za predvidljivu stetu.
 Krivica ostecenog- na visinu nadoknade stete utice i krivica ostecenog, odnosno lica za
koje je osteceni odgovoran. Rijec je, u stvari, o ponasanju ostecenog koje je uslovilo da
steta uopste nastane ili da bude veca nego sto bi inace bila, odnosno da polozaj
duznikov bude pogorsen. U tom slucaju, nadoknada se srazmjerno umanjuje. Situacija je
slozenija kad nije moguce utvrditi koji dio stete potice od ostecenikove radnje, odnosno
radnje lica za koje ostecenik odgovara. ZOO se pridrzava stanovista da stetu u takvim
okolnostima treba utvrditi po slobodnoj procjeni, tj. priblizno stvarnom stanju.
 Slabo imovno stanje pocinioca stete- pored ideje individualizma, koja zahtjeva da
osteceni bude potpuno obestecen, moderno pravo prozeto je i idejom socijalne
pravicnosti. Ona iziskuje da se pri odmjeravanju nadoknade vodi racuna i o ekonomskim
mogucnostima odgovornog lica. Obaveza koja se njemu nalaze treba da bude snosljiva,
da ga ne dovede do ekonomske, a samim tim i do fizicke propasti. Zato se smatra da je
pravicnije smanjiti nadoknadu povjeriocu koji to nece znatnije osjetiti, nego imovinski
upropastiti duznika. Snizenje, medjutim, ne bi bilo opravdano ako je steta inace mala ili
ako bi osteceni, bez punog obestecenja, zapao takodje u oskudicu. Prema tome, sud
mora voditi racuna o imovinskim prilikama i jedne i druge strane.
 Dobrocinstvo pocinioca stete prema ostecenom- desava se da prilikom dobrocinstva
dobrocinitelj prouzrokuje stetu daroprimcu. U tom slucaju se smatra da polozaj
dobrocinitelja kao pocinioca stete treba da bude donekle povoljniji. Tu ideju prihvata i
ZOO u kome stoji: “Ako je stetnik prouzrokovao stetu radeci nesto radi koristi
ostecenika, sud moze odrediti manju naknadu, vodeci racuna o brizljivosti koju stetnik
pokazuje u sopstvenim polovima.”
 Nesigurnost uzrocne veze- utvrdjivanje uzrocne veze izmedju stetnikove radnje i stete u
nekim slucajevima ne samo da nije lako, vec je skoro i nemoguce. To biva osobito kad se
radi o steti zbog ljekarske greske, jer se tada vrsi procjena hipotetickog, a ne stvarnog
razvoj stanja zdravlja odredjenog pacijenta. Niko, naime, ne moze sa sigurnoscu reci da
bi propisano lijecenje dovelo do ozdravljenja pacijenta ili da bi nezeljene posljedice
lecenja izostale. Stoga se sud mora zadovoljiti sa velikim stepenom vjerovatnoce. Ako
 stekne pretezno uvjerenje da uzrocna veza izmedju ljekarske greske i stete postoji, on
pacijentu priznaje pravo na naknadu ukupne stete. Ali ako preteze sumnja u uzrocu
vezu, sud u cjelosti odbija zahtjev za obestecenje. To je poznati princip “sve ili nista”.
 Ostali razlozi- ovdje spadaju tzv. konstitucione predispozicije usmrcenog ili
povrijedjenog lica, tj. sklonost organizma ka ostecenjima ili ka nenormalno teskim
reakcijama na ostecenja, kao i stanje nuzde pocinioca stete koa drugi razlog za snizenje
nadoknade.

24. Obim (visina) naknade materijalne stete

Obaveza naknade stete smatra se dospjelom u trenutku kad je steta nastala. Medjutim, da bi
odredio kolika je duznikova obaveza, sud mora utvrditi koliko iznosi steta cija se nadoknada
zahtijeva. Po pravilu, opseg stete treba da dokaze osteceni. Medjutim, ima steta cija se visina ne
moze cifarski dokazati , jer one nisu, u stvari ni nastale, nego je samo izjesno da ce nastati u
buducnosti (izmakla dobit). Koliki je opseg tih buducih steta, sud mora da procijeni prema
obicnom toku stvari i prema mjerama koje je preduzeo osteceni.
Trenutak prema kome se steta utvrdjuje: za utvrdjivanje visine stete dolazi u obzir 3 razlicita
trenutka:

 Trenutak u kome je steta prouzrokovana

 Trenutak podizanja tuzbe i
 Trenutak donosenja sudske odluke.
ZOO stoji na stanovistu da se visina stete i nadoknade odredjuju prema trenutku donosenja
presude.
Mjerilo za utvrdjivanje stete: novcana vrijednost unistene, ostecene ili izgubljene stvari moze se
utvrdjivati na 2 nacina:

 Prema objektivnom ili apstraktnom mjerilu- utvrdjuje se opsta ili prometna vrijednost
stvari. To je vrijednost koju stvar, iste vrste i isto kvaliteta, ima za svakoga, u datom
trenutku na trzistu, bez obzira na posebne prilike ostecenog.
 Prema subjektivnom mjerilu- smjera, medjutim, da ustanovi gubitak koji je, usljed neke
pozitivne ili negativne cinjenice, nastao u imovinskim prilikama samog ostecenog. Ono
sto je osteceni izgubio utvrdjuje se s obzirom na posebne prilike u kojima se on nalazi, ali
ne i s obzirom na njegovu naklonost i raspolozenje. Rijec je, dakle, o utvrdjivanju
vrijednosti koju je stvar imala za ostecenog, tj. o njegovoj individualnoj vrijednosti. Ta
vrijednost naziva se subjektivna vrijednost ili interes. Interes moze biti ravan objektivnoj
vrijednosti stvari ali ne i manji od nje, jer je objektivna vrijednost ona koju stvar ima za
svakog, pa i za konkretnog povjerioca. Smatra se da je interes veci od objektivne
vrijednosti u slucaju kad je unistena ili ostecena stvar bila od posebno velike koristi za
 ostecenog, ili kad je zajedno sa drugim njegovim stvarima cinila ekonomsku cjelinu, pa je
usljed gubitka nje i vrijednost tih svari sada manja.

25. Naknada nematerijalne stete

Vec je receno da je svrha nadoknade stete u otklanjanju stetnih posljedica koje su pogodile
ostecenog. U izvjesnom smislu, taj je cilj mogucno postici i kod nekih nematerijalnih steta. Npr.
u sluvaju povrede prava licnosti, sud moze narediti da se, na trosak pocinioca stete izvrsi
objektiviziranje presude ili ispravke, odnosno da pocinilac povuce izjavu izjavu kojom je povreda
ucinjena. Medjutim, najveci broj nematerijalnih steta nije mogucno popraviti putem naturalne
restitucije. Npr. dusevni bol za ubijenim djetetom, za izgubljenim okom ili nekim drugim vaznim
organom, ne dade se odstraniti nikakvim mjerama koje bi se mogle naloziti pociniocu stete.
Dolazi u obzir jedino novcano davanje radi zadovoljenja (satisfakcije) ostecenog, ali ono nije
cijena prikracenog dobra. Dosudjenjem odredjene novcane sume omogucuje se osteceniku da
pribavi sebi neko zadovoljstvo, neku zivotnu radost kao utjehu. ZOO propisuje da ce sud
dosuditi ‘pravicnu novcanu nadoknadu’ za ove oblike neimovinske stete:

 Za pretrpljene fizicke bolove

 Za pretrpljene dusevne zbog umanjene zivotne aktivnosti , zbog naruzenosti, zbog
povrede ugleda, casti, slobode ili prava licnosti , zbog smrti bliskog lica i za nanijeti strah.

26. Objavljivanje presude ili ispravke

U slucaju povreda prava licnosti sud moze narediti, na trosak stetnika, objavljivanje presude,
odnosno ispravke, ili narediti da stetnik povuce izjavu kojom je povreda ucinjena, ili sto drugo
cime se moze ostvariti svrha koja se postize naknadom.
27. Novcana naknada nematerijalne stete
Procitati pitanje 25.
28. Uklanjanje opasnosti od stete
29. Odgovornost vise lica za istu stetu
ZOO propisuje solidarnu odgovornost svih lica koja su stetu prouzrokovala radeci zajedno,
podstrekaca i pomagaca, kao i lic koja su pomogla da se onaj ko je odgovoran za stetu ne
otkrije. Osim toga, solidarno odgovaraju i lica koja su stetu uzrokovala radeci nezavisno jedan
od drugog, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u nacinjenoj steti. I najzad, solidarna
odgovornost postoji i medju licima koja su na neki nacin medjusobno povezana, ako je
nesumnjivo da je neko od njih stetu izazvao a ne moze se utvrditi ko je. Zakon posebno
propisuje jos i solidarnu odgovornost narucioca i izvodjaca radova na nepokretnosti za stetu
trecem licu, koja mu je nanijeta u vezi sa izvodjenjem tih radova. U odnosu jedan prema
drugome, solidarni duznici ne odgovaraju za ukupnu stetu, nego za srazmjerni dio. Stoga, onaj
koji isplati vise nego sto iznosi njegov udio, moze traziti od svih ostalih da mu nadoknade sve
ono sto je za njih platio. Visinu udjela svakog pojedinog udjela odredjuje sud, a ako je
nemoguce utvrditi visina udjela duznika, smatra se da su svi udjeli jednaki, osim ao pravicnost
zahtjeva da se u konkretnom slucaju odluci drukcije.

30. Neosnovano obogacenje (pojam, opste pretpostavke, oblici, dejstvo)

Neosnovano obogacenje je stanje poremecene ravnoteze izmedju dvije imovine koje pravni
poredak ne odobrava. Neosnovano obogacenje predstavlja zaseban izvor obligacionih odnosa.
Medjutim, neosnovano obogacenje je, po pravilu, supsidijaran izvor obligacionih odnosa. Ono
dolazi do izrazaja samo u slucaju kad se potrazivanje ne moze izvesti iz prava svojine, iz
ugovora, iz nezvanog vrsenja tudjih poslova ili iz prouzrokovanja stete. Da bi nastao obligacioni
odnos koji za izvor ima neosnovano obogacenje, moraju biti ispunjenje sledece pretpostavke:

 Obogacenje jednog lica- ono se moze dogoditi na dva nacina: uvecanjem imovine i
sprecavanjem da se imovina umanji. Prema tome, pod obogacenjem se podrazumijeva
svako poboljsanje imovnog stanja, sto nastaje sticanjem izvjesne imovinske vrijednosti ili
ustedom izvjesnih troskova koje bi valjalo naciniti da ih nije nacinio neko drugi.
 Osiromasenje drugog lica- obogacenje jednog lica treba da je nastalo na racun drugog.
Taj je uslov ispunjen cim korist obogacenog nekog kosta, cim ga ekonoski pogadja u bilo
kom smislu. Obogacenje jednog povlaci, dakle, osiromasenje drugog. Osiromasenje i
obogacenje treba da su medjusobno uslovljeni. Ono sto s epojavljuje kao obogacenje u
imovini jednog, mora opstojti kao osiromasenje u imovini drugog. Ta medjuzavisnost
pretpostavlja da su obje promjene posljedice istog uzroka.
 Nedostatak osnova za obogacenje/osiromasenje- neosnovano je samo ono obogacenje
koje se pravno ne da objasniti, jer se ne temelji na pravnom pravilu sadrzanom u ma
kom izvoru prava: zakonu, pravnom poslu, ili odluci suda, odnosno drugog drzavnog
organa.
Neosnovano obogacenje moze nastati na razlicite nacine. Nekad nastaje usljed:

 Radnje osiromasenog- tri su slucaja moguca usljed radnje osiromasenog lica:

 Isplata nedugovanog
 Isplata s obzirom na osnov koji se nije obistinio
 Isplata s obzirom na osnov koji je docnije ispao
 Radnje obogacenog- ukoliko obogacenje nastane usljed radnje samog obogacenog na
koju on nije ovlascen, to je po pravilu nedopustena radnja kojima izvrsilac ne stice
nikakvo pravo nego neosnovano prisvaja izvjesne vrijednosti iz tudje imovine. Najvazniji
slucaj takvog obogacenja sastoji se u neovlascenom koriscenju ili utrosku tudje stvari u
svoju korist. Utrosak podrazumijeva i preradu tudje stvari, kao i gradjenje tudjim
 materijalom na svome zemljistu, pod uslovom da je onaj ko to cini stekao pravo sovjine
na novu stvar.
 A sem toga moze ga uzrokovati i radnja nekog treceg ili slucajno zbivanje- npr. neko
upotrebi stvar jednog lica u korist drugoga a nema uslova za primjenu pravila o
poslovodstvu bez naloga, ili nekom pomijesa ili spoji stvari razlicitih sopstvenika.
Neosnovanim obogacenjem zasniva se obligacioni odnos izmedju obogacenog i osiromasenog.
U tom odnosu obogaceni ima polozaj dunika a osiromaseni polozaj povjerioca. Duznik mora da
vrati ono cime se obogatio. Sadrzina njegove obaveze zavisi od prirode obogacenja.

31. Isplata nedugovanog

Isplata nedugovanog prakticno je najvazniji oblik neosnovanog obogacenja. Rijec ‘isplata’
podrazumijeva ovdje ne samo davanje izvjesne svote novca, nego i izvrsenje ma kakve radnje,
odnosno cinidbe. Isplata se, prema tome, moze sastojati kako u predaji neke stvari, tako i u
pruzanju usluge. Onaj ko plati nedugovano ima pravo da tuzbom zahtijev a povracaj placenog
(conditio in debiti). Medjutim, to pravilo pretpostavlja izvjesne uslove. Za isplatu nedugovanog
potrebna su tri uslova:

 Da je placanje ucinjeno solvendi causa- isplata je izvrsena solvendi causa ako je, prema
sporazumu strana kojih se tice, trebalo da posluzi podmirenju prividnog duga. Sasvim je
svejedno da li je placeno bas ono sto je prividno dugovano ili nesto drugo umjesto toga.
Ako su i isplatilac i primalac isplate znali da dug ne postoji, rijec je o simulovanoj causa
solvendi, iza koje stoji neki drugi pravni osnov (po pravilu, poklon). Medjutim, ako je
isplatilac zelio da podmiri stvaran dug, a primalac isplate mislio da mu on cini poklon,
nema mjesta solvendi i debiti, jer nije placeno u zabludi. Isti je slucaj kad isplatilac zeli da
ugasi vlastiti dug, dok primalac isplate smatra da se podmiruje dug izvjesnog treceg lica.
 Da je isplacen prividni dug- pojam prividnog duga je dvoznacan. On podrazumijeva ne
samo umisljene dugove koji uopste nisu ni nastali, nego i stvarne dugove koji su u
trenutku isplate bili ugaseni. Takvi su dugovi iz ponistenog ili raskinutog ugovora, iz
ugovora cija je nevaznost lebdeca, i iz ugovora zakljucenog pod odloznim uslovom koji
jos nije nastupio. To su apsolutno nestvarni dugovi. Njih valja razlikovati od dugova koji
su samo relativno nestvarni. Apsolutno su nestvarni dugovi koji se nikoga i nicega ne
ticu, dok se relativno nestvarni dugovi ne ticu ili isplatioca ili primaoca isplate, ili barem
cinidbe koja je izvrsena radu njihovog podmirenja. Pravo na povracaj ima isplatilac i
apsolutno i relativno nestvarnog duga. U relativno nestvarne dugove spadaju:
 Tudji dugovi koje je isplatilac podmirio vjerujuci da su njegovi. Npr. neko plati
dug koji tereti zaostavstinu izvjesnog lica zato sto sebe smatra njegovim
nasljednikom, pa se docnije pokaze da je pravi nasljednik neko treci.
 Dugovi isplaceni prividnom povjeruiocu, tj. licu koje nema pravo potrazivanja
od isplatioca. Ali ako je takvom isplatom ugasen dug i prema pravom povjeriocu,
 nije placeno nedugovano. Takav je slucaj npr. kad duznik plagti dug povjeriocu ne
znajuci da je ovaj potrazivanje ustupio drugome.
 Dugovi koje je duznik podmirio cinidbom koju ne duguje npr. duguje elektricni
stednjak, pa isporuci frizider.
Nije placeno nedugovano i nema mjesta povracaju u slucaju:
 Kad duznik plati dug ne znajuci da ima pravo prigovora neispunjenog ugovora,
prigovora prethodne tuzbe, prigovora prebijanja ili pravo da ugovor raskine.
 Kad je placen dug koji nije dospeo za isplatu. Duznik ima pravo na isplatu i prije
ugovorenog roka, ako je rok iskljucivo u njegovom interesu. Ukoliko se koristi tim
pravom, ne smatra se da je platio nedugovano, jer bi u vrieme dospjelosti morao
inace dug platiti.
 Kad neko isplati tudj dug u pogresnom uvjerenju da je na to obavezan prema
duzniku.
 Kad je isplatilac znao da nije duzan platiti dug.
 Kad je isplacen neki neotuziv, moralni ili drustveni dug za koji je isplatilac
pogresno vjerovao da ima pravni karakter.
 Kad se isplatom zeljela nadoknaditi steta izazvana pov redom tijela, narusenjem
zdravlja ili smrcu lica.
 Da je isplatilac bio u zabludi- naposljetku, isplatilac treba da je bio u zabludi o dugu, da
je vjerovao da dug postoji i da se tice njega i primaoca isplate. Ko izvrsi isplatu znajuci da
nije duzan platiti, nema pravo zahtijevati povracaj, osim ako je to ucinio u ocekivanju
protivcinidbe koju mu je primalac isplate obecao a koju inace ne duguje. Zabluda se
moze temeljiti i na neznanju ili pogresnom poimanju pravnih nacela. Ona, medjutim,
nema niceg zajednickog sa zabludom koja pravni posao cini rusljivim. Svaka zabluda
isplatioca jeste bitna, pa i ona koju je on skrivio. Ali isplata treba da je ucinjenja
bezuslovno. Onaj ko sumja u postojanje duga ali ga, ipak, dobrovoljno isplati, taj nije
platio u zabludi. Pravilo da se povracaj moze traziti samo ako je isplata izvrsena u zabludi
o dugu nije apsolutno; ono je omekasano sa nekoliko izuzetaka. Zabluda nije, naime,
potrebna u ovim slucajevima:
 Kad je isplatilac zadrzao pravo da trazi povracaj
 Kad je dug isplacen da bi se izbjegla prinuda drzavnog organa ili nekog drugog
 Kad je isti dug placen dva puta, pa makar i jednom po osnovu izvsne isprave
 Kad je isplatilac bio prinudjen na isplatu
 Kad je neko nacinio za drugog kakav izuzetak ili ucinio nesto drugo sto je ovaj po
zakonu bio duzan uciniti.

32. Tuzba zbog neosnovanog obogacenja i njen odnos s drugim tuzbama

Tuzba zbog neosnovanog obogacenja naziva se, skraceno, kondikcija. Ona je po prirodi
obligaciona (licna) cak i kad je usmjerena na individualno odredjenu stvar. Njoj nije cilj da se
povrati izgubljeni posjed stvari (kao sto je cilj svojinske tuzbe), nego da se ponovo pribavi pravo
sovjine. Kad je rijec o nepokretnosti, potrebno je ponovo uknjizenje tuzioca. Ako obogaceni
padne pod stecaj, kondikcija se, za razliku od svojinske tuzbe, ne usmjerava na tacno odredjenu
stvar u stecajnoj masi, nego na novcano potrazivanje njene vrijednsti. Kondikcija se moze podici
samo protiv obogacenog i njegovih nasljednika, ne i protiv singularnih pravnih sljedbenika tih
lica.
Tuzba zbog neosnovanog obogacenja i tuzba zbog neispunjenja ugovorne obaveze
Kondikcija i tuzba zbog neispunjenja ugovorne obaveze ne mogu ici paralelno. Ako ima mjesta
tuzbi zbog neispunjenja ugovorne obaveze, kondikcija moze izostati, ne moze njoj konkurisati.
Npr. kad prodavac preda kupcu stvar koju mu je prodao, a ne primi od njega ugovorenu cijenu,
kupac je obogacen primljenom stvari. Medjutim, njegovo obogacenje nije bez osnova jer ga
pravno objasnjava ugovor o prodaji. Ako kupac nece da plati, prodavac ne moze kondikcijom
traziti povracaj stvari, jer kupac moze dokazati da stvar drzi na temelju ugovora o prodaji. Zato
prodavac mora protiv njega podici tuzbu zbog neplacanja ugovorne cijene, zbog neispunjenja
obaveze iz ugovora koji mu daje pravo da stvar zadrzi. Medjutim, prodavac moze ugovor da
raskine. Ako to ucini, srusio je pravni osnov, pa ce kupac ubuduce drzati stvar bez osnova. Stoga
prodavac moze protiv njega upotrijebiti kondikciju i traziti povracaj stvari.
Tuzba zbog neosnovanog obogacenja i svojinska tuzba
Ni ove dvije vrste ne mogu konkurisati jedna drugoj, jer su njihove pojmovne pretpostavke
razlicite i oprecne. Svojinska (vindikaciona) tuzba pretpostavlja da se individualno odredjena
stvar, ciji je vlasnik tuzilac, nalazi kod tuzenog. Nebitno je kako se stvar obrela u rukama
tuzenog zato sto ju je on ukrao, nasao ili dobio od tuzioca, odnosno nekog treceg. Onaj ko drzi
tudju stvar, taj nije ni stekao pravo na nju, pa stoga nije ni obogacen. Buduci da u pravnom
smislu tuzeni nije obogacen, protiv njega nema mjesta kondikciji. Medjutim, ako drzalac stvar
utrosi ili otudji, ili je pomijesa, odnosno spoji sa svojim stvarima, prestaje stvarnopravni odnos
izmedju njega i vlasnika, a nastaje obligacionopravni. Usljed toga, vlasnik gubi pravo na
vindikacionu tuzbu, a stice pravo na kondikciju.
Tuzba zbog neosnovanog obogacenja i tuzba za nadoknadu stete
Tuzba za nadoknadu stete i tuzba zbog neosnovanog obogacenja stoje, dakle, u odnosu
konkurencije, pa povjerilac moze, po izboru upotrebiti jednu ili drugu. I nas ZOO priznaje u tom
slucaju osiromasenom licu pravo na nadoknadu koristi od upotrebe “nezavisno od prava na
nadoknadu stete”. Samo je po sebi razumljivo da se protiv istog lica ne mogu istovremeno
upotrijebiti obje ove vrste tuzbi. One se mgu birati, ali ne mogu sabirati. Cim se ispuni zahtjev
po jednom osnovu, gubi se i onaj po drugom. Jedino u slucaju kad je po drugom zahjevu
mogucno dobiti vise nego po prvom, oni se, mogu i sabirati. Npr. ako je kondikcijom povracena
stvar kojom je tuzeni bio obogacen, tuzbom za nadoknadu stete moze se jos traziti i vrijednost
izmakle dobiti.

33. Poslovodstvo bez naloga (pojam, uslovi, pravne posledice)

Nezvano vrsenje tudjih poslova predstavlja jedan od pet izvora obligacija u nasem pravu. Ono se
drugacije naziva i poslovodstvo bez naloga.
Nezvano vrsenje tudjih poslova je, po pravilu, zabranjeno i predstavlja delikt. Nas zakonodavac
propisuje da ce samo u izuzetnim slucajevima nezvano vrsenje tudjih poslova biti tolerisano, a
to ce biti prije svega:

 Kad taj posao ne trpi odlaganje

 Kad prijeti neposredna opasnost od stete ili
 Propustanje ocigledne koristi za lice o cijem je poslu rijec.

Npr. To bi bila situacija ukoliko ste vi na godisnjem odmoru sa vasom porodicom, vodovodne
cijevi u vasoj kuci su popucale, ja zivim ispod vas, meni je pocelo da toci, vidim da postoji
problem u vasem stanu, odnosno u nekom stanu iznad mene. Provjerim sa svim komsijama,
nijedan stan nema problema sa tim. U tom slucaju ja mogu da preduzmem radnje koje su nuzne
da bi sprijecila da se vasa imovina unisti time sto ce poplaviti stan, da se unisti moja i time se
unistiti imovina drugih stanara zgrade.
Ukoliko se ispune svi ovi uslovi i jos neki (dakle, da posao ne trpi odlaganje, da prijeti
neposredna opasnost od stete ili propustanje ocigledne koristi za vas), onda nastaje obligacioni
odnos izmedju mene, kao nezvanog vrsioca tudjeg posla ili poslenika, i vas, kao gospodara
posla.
Nastaje jedan obligacionopravni odnos, kao rezultat kog ja mogu nesto kasnije da trazim, a vi
ste duzni da to izvrsite, odnosno, vi imate pravo nesto da trazite, a ja sam duzna da vam to
zavrsim.
Da bi nastao ovaj obligacioni odnos koji je imao za izvor nezvano vrsenje tudjih poslova ili
poslovodstvo bez naloga potrebno je, opet, da se ispune odredjeni uslovi:

 Prvi uslov je da je posao vrsen ili izvrsen- znaci da sam ja izvrsila posao u proslosti ili da
ga dalje obavljam, bilo da je to taj pravni posao,ili fizicki. Taj se posao mora sastojati u
cinjenju, nikako u trpljenju ili propustanju.
 Posao mora biti tudj- da nije rijec o mom poslu nego o poslu nekog treceg za kog ja taj
posao preduzimam, svjesno znajuci da nije rijec o mom poslu
 Da ja taj posao obavljam u interesu gospodara posla- da postupam kao dobar domacin
ili dobar privrednik, dakle u skladu sa interesima gospodara posla
  Da ne postoji ovlascenje- odnosno. Da me on nije ovlastio za preduzimanje tog pravnog
posla
 Da postoji namjera poslenika da zatjeva naknadu troskova koje je imao za
preduzimanje tog posla i neki vid nagrade za ono sto je uradio za gospodara posla

Dakle, samo ako su ispunjeni svi ovi zakonom predvidjeni uslovi, bice rijec o nezvanom vrsenju
tudjeg posla, ali o dopustenom nezvanom vrsenju tudjeg posla, i imace za posljedicu nastanak
obligacionog odnosa izmedju mene kao poslenika bez naloga i gospodara posla.
34. Vrste poslovodstva bez naloga
Osim osnovnog, dopustenog oblika nezvanog vrsenja tudjih poslova, koji ujedno predstavlja i
izvor nastanka obligacionog odnosa izmedju prethodno pomenutih lica (uz naravno, ispunjenje
zakonom predvidjenih uslova), postoje jos dva oblika nezvanog vrsenja tudjih poslova. To su:

 Nepravo nezvano vrsenje tudjih poslova- ono postoji kad neko vrsi tudji posao u
namjeri da za sebe zadrzi postignute koristi , iako zna da je posao objektivno tudji.
Drugim rijecima, nepravo poslovodstvo bez naloga imamo u slucaju kada poslenik
obavlja tudji posao kao svoj. Npr. uzme za sebe posiljku namijenjenu drugome, proda
tudju stvar, koristi neovlasceno tudji stan itd.
 Nedopusteno nezvano vrsenje tudjih poslova- ono postoji u slucaju kada se neko
prihvati tudjeg posla uprkos zabrani lica kome ona pripada. Pretpostavlja se da je
poslenik znao za zabranu ili da je morao znati, a od njega se ocekuje da to zna ako je
zabrana bila jasno izrazena. Npr. kolega pravi kolekciju necega, i da bi upotpunio
kolekciju fali mu samo jedan dio, koji kosta 5000e, i ja mu kazem kolega pronasla sam
dio koji ti nedostaje, i on meni kaze nemoj da mi ga kupujes, predomislio sam se, ne
treba mi, zabranjujem ti u krajnjem da mi ga kupis, i ja da ga na kraju kupim, bila bi rijec
o nedozvoljenom vrsenju tudjeg posla, te se, u tom slucaju ne bi se smaatralo da je
nastao obligacionopravni odnos izmedju mene i kolege, znaci ne bi se smatralo da su
nastale prava i obaveze za mene i kolegu.

35. Prava i obaveze poslovodje bez naloga

Obaveze nezvanog vrsioca tudjeg posla:

 Da vodi taj posao savjesno, da se vodi namjerama gospodara posla. Da postupa sa

paznjom koja se ocekuje od dobrog domacina ili privrednika.
 Mora obavijestiti gospodara bez odlaganja, i da mu polozi sve racune i koristi koje je
stekao preduzimajuci taj posao (ukoliko ih ima).
 Poslenik je duzan da gospodaru posla nadoknadi stetu koju je prouzokovao svojim
radnjama vrseci njegov posao.

Prava nezvanog vrsioca rudjeg posla:

  Poslovođa bez naloga koji je postupio u svemu kako treba i radio ono što su okolnosti
zahtijevale, ima pravo da zahtijeva da ga onaj čiji je posao vršio oslobodi svih obaveza
koje je zbog toga posla uzeo na sebe, da preuzme sve obaveze koje je zaključio u
njegovo ime, da mu naknadi sve nužne i korisne izdatke, kao i da mu naknadi pretrpljenu
štetu, čak i ako očekivani rezultat nije postignut.
 Njemu pripada i primjerna naknada za trud, ako je otklonio štetu od lica čiji je posao ili
ako mu je pribavio korist koja odgovara u svemu njegovim namjerama i potrebama

36. Jednostrana izjava volje kao izvor obligacija

I osim ugovora, obligacioni odnosi mogu nastati i na osnovu jednostrane izjave volje, ali je uslov
da se njima obavezuje sam izjavilac, a ne da on obavezuje nekog drugog. Takve izjave nazivaju
se samoobavezujuce izjave. Po sirem shvatanju, u jednostrane izjave volje kao izvore
obligacionih odnosa spadaju:
Po sirem shvatanju:

 Nezvano vrsenje tudjih poslova

 Neosnovano obogacenje
 Ponuda za zakljucenje ugovora
 Javno obecanje nagrade i
 Izdavanje vrijednosnih papira.
Po uzem shvatanju tu spadaju samo:

 Javno obecanje nagrade i

 Izdavanje vrijednosnih papira.
ZOO se opredijelio za uze shvatanje.
37. Javno obecanje nagrade
Javno obecanje nagrade postoji kad neko javnim oglasom obeca neodredjenom broju lica da ce
dati nagradu onome ko bude izvrsio odredjenu radnju, odnosno postigao neki uspjeh , ili se
nasao u odredjenoj situaciji. Npr. neko obeca nagradu licu koje pronadje i donese mu izgubljenu
stvar, dovede odbjeglu zivotinju, rijesi neki tehnicki ili naucni problem, napise najbolji roman
itd. Javno ucinjenje nagrade ne obavezuje nikog da radnju izvrsi, ali obavezuje obecaoca da da
nagradu onome ko radnju preduzme, odnosno ko postigne odredjeni rezultat ili se nadje u
odredjenoj situaciji, zahvaljujuci svome znanju, vjestini ili slucaju.
Za javno obecanje potrebni su sledeci uslovi:

 Da je neko fizicko ili pravno lice obecalo nagradu za odredjenu radnju. Ako je u pitanju
fizicko lice, ono mora biti poslovno sposobno, jer obecanjem preuzima obavezu,
raspolaze svojom imovinom.
 Obecanje mora biti ucinjeno javnim oglasom, tj. tako da za njega sazna veci broj lica.
Nacini saopstavanja obecanja mogu biti razliciti: u vidu oglasa preko novina, radija,
televizije, plakatiranjem ili cak i usmenim saopstavanjem vecem broju lica.
 Obecanje treba da je upuceno neodredjenom broju lica, a ne pojedinim odredjenim
licima. Krug lica kojima se ono upucuje moze biti siri ili uzi, zavisno od volje obecaoca
(npr. studenti odredjenog fakulteta, posjetioci odredjene izlozbe itd.). Posebno treba
istaci da radnju za koju se obecava nagrada moze preduzeti svako fizicko lice iz
odredjenog kruga lica, pa cak i ono koje nije poslovno sposobno.
 Potrebno je da bude odredjena radnja cije izvrsenje pretpostavlja isplatu nagrade. Ta
radnja treba da zadovoljava opste uslove koji se traze za svaku cinidbu, tj. da bude
dopustena i moguca. Pri odredjivanju radnje davanje nagrade moze se usloviti
postizanjem najboljeg rezultata, u kom slucaju imamo nagradno takmicenje ili konkurs.
Za nagradno takmicenje mora obecalac odrediti rok, a ako to nije ucinio, svako ko zeli da
ucestvuje u takmicenju ima pravo da zahtjeva da taj rok odredi sud.
 U obecanju mora biti odredjena nagrada izvrsiocu radnje. Ona se najcesce sastoji u
davanju odredjene sume nova ili neke druge stvari, ali se moze sastojati i u dodjeljivanju
pocasne medalje ili diplome.
Opoziv: Javno obecanje nagrade moze se, u nacelu, opozvati, i to sve do izvrsenja radnje za koju
je nagrada obecana. Opozivanje treba da bude saopsteno na isti nacin na koji je i obecanje dato.
Sem toga, obecanje se moze opozvati saopstenjem pojedinim licima, s tim da vazi samo za ona
kojima je saopsteno. Licima koja su obavjestena o opozivanju obecanja obecalac nije duzan da
isplati nagradu za radnju koju bi ona izvrsila poslije opoziva. Medjutim, obecalac je i poslije toga
duan da nadoknadi troskove on im licima koja su ih, s obzirom na obecanje, savjesno ucinila
(najvise do iznosa obecane nagrade). S druge strane, obecalac je duzan da isplati nagradu i licu
koje nije znalo za opozivanje pa je poslije opoziva izvrsilo radnju za koju je nagrada obecana.
Obecanje se ne moze opozvati ako se obecalac odrekao prava opoziva ili ako je oglasom
odredjen rok za izvrsenje radnje, odnosno za obavjestenje o postignutom rezultatu ili o
nastupanju odredjene situacije.
Dejstvo: Lice koje prvo izvrsi radnju za koju je nagrada obecana stice pravo da trazi nagradu od
obecaoca. Nije bitno da li je ono znalo za obecanje nagrade i kada je radnju izvrsilo: prije ili
poslije obecanja. Ako je vise njih izvrsilo radnju istovremeno, oni dijele nagradu na jednake
djelove, ukoliko pravicnost ne zahtijeva drugaciju podjelu. Dobitniku nagrade obecalac je duzan
da garantuje pravna i fizicka svojstva stvari. Ako je nagrada obecana putem konkursa, o
dodjeljivanju odlucuje organizator konkursa ili neko drugi koga on odredi. Obaveza obecaoca
nagrade prestaje ako ga, u roku odredjenom u oglasu, niko ne obavijesti da je izvrsio radnju,
odnosno postigao uspjeh, ili uopste ispunio uslove postavljene u jednom oglasu. Ali, ukoliko rok
nije bio odredjen, obaveza se gasi istekom godine dana od oglasa. Izvrsilac radnje ne mora
primiti nagradu.
38. Izdavanje hartija od vrijednosti na donosioca (PRESKOCITI)

39. Legitimacioni papiri i znaci

Legitimacioni papiri: Od vrednosnih papira treba razlikovati tzv. legitimacione papire koji sluze
za legitimiranje povjerilaca kojima duznik-izdavalac duguje odredjenu cinidbu. Oni mogu biti na
ime odredjenog lica, kao sto su, npr. mjesecne vozne karte i stedne knjizice. Medjutim, kod
vecine tih papira povjerilac nije odredjen. Za njih vaze, analogno, pravila o vrednosnim
papirima. Pravo da zahtijeva cinidbu ima samo imalac legitimacionog papira koji je savjestan, a
postoji pretpostavka da je savjestan svaki njegov imalac. S druge strane, izdavalac se oslobadja
obaveze i kad je ispuni neovlascenom imaocu, od uslovom da to ne cini nenamjerno.
Legitimacioni papiri razlikuju se od vrednosnih po tome sto ne moraju imati potpis izdavaoca i
sto sadrze nepotpune podatke o sadrzini i modalitetima dugovane cinidbe. Osim toga, njihova
je vaznost i vremenski ogranicena.
Legitimacioni znaci: Legitimacioni znaci nisu ni po formi slicni vrednosnim papirima, jer ne
sadrze nista odredjeno o obavezi izdavaoca, mada i oni sluze da pokazu ko je povjerilac u
obligacionom odnosu prilikom cijeg su nestanka izdati. To su, u stvari, garderobni ili slicni znaci
(npr. prtljazne karte, potvrde itd.); koji se sastoje od parceta harije, metala ili drugog materijala,
na kojima je obicno utisnut neki broj ili naveden broj predatih predmeta. Njihov izdavalac se
oslobadja obaveze ako je, u dobroj vjeri, ispuni donosiocu znaka. Medjutim, u korist donosioca
ne vazi pretpostavka da je on pravi povjerilac ili da je ovlascen da zahtjeva ispunjenje, te je u
slucaju spora duzan da dokaze to svoje svostvo. S druge strane, povjerilac moze zahtijevati
ispunjenje obaveze i kad izgubi legitimacioni znak. Legitimacionim znacima samo se potvrdjuje
postojanje obligacionog odnosa izmedju imaoca i izdavaoca, ali je taj odnos regulisan posebnim
ugovorom ili ili propisom. Oni ne ovlascuju na apstraktno potrazivanje.
40. Obezbjedjenje ispunjenja obaveze (opsti pogled)
41. Ugovorna kazna
42. Jemstvo (pojam i osobine)
43. Posebne vrste jemstva
44. Odustanica (pojam, dejstvo)
45. Kapara (pojam, dejstvo)
46. Kaucija (pojam, dejstvo)
 47. Docnja duznika (pojam, uslovi, posledice, prestanak)
Duznik zapada u docnju kad svoju obavezu blagovremeno ne ispuni niti ponudi njeno
ispunjenje. Ako je obaveza ispunjena makar i s nedostacima, ne moze se govoriti o docnji. Osim
toga, docnja, pojmovno, pretpostavlja mogucnost da se obaveza naknadno ispuni. Ako je
ispunjenje postalo objektivno nemoguce, duznik ne moze zapasti u docnju jer je njegova
obaveza usljed nemogucnosti ugasena. Duznik moze zapasti u docnju ako je:

 Njegova obaveza dospjela- duznik zapada u docnju samo ako je njegova obaveza
dospjela, tj. ako povjerilac moze zahtijevati da je on ispuni. Stoga je docnja sa
ispunjenjem neutuzivih obaveza nemoguca.
 Ako ga je povjerilac opomenuo na isplatu- da bi nastupila duznikova docnja nije
dovoljno da postoji dospjela obaveza koja jos nije ispunjena, potrebno je da povjerilac
pozove duznika da obavezu ispuni, tj. da ga opomene. Opomena je, u stvari, poziv ili
apel povjerioca duzniku da obavezu ispuni. Ona s emoze uciniti usmeno ili pismeno,
preko suda ili izvan suda. Opomenu moze uputiti samo povjerilac ili njegov zastupnik.
Ona treba da bude upucena duzniku ili njegovom zastupniku. Apel za ispunjenje obaveze
koji je saopsten nekom trecem licu ne moze se smatrati opomenom, ukoliko to lice ne
prenese poruku duzniku, odnosno njegovom zastupniku. Docnja, medjutim, ne nastaje
odmah sa opomenom, vec sjutradan ili poslije nekoliko dana, sto zavisi od prirode
duznikove obaveze i okolnosti pod kojima je ona ispunjena. Opomena je uslov docnje
samo kad vrijeme ispunjenja obaveze nije odredjeno. Ako je vrijeme u kome obavezu
treba izvrsitit odredjeno, duznik zapada u docnju cim to vrijeme protekne. Osim toga,
postoje i drugi slucajevi u kojima bi, s obzirom na svrhu opomena i nacelo savjesnosti i
postenja, bilo nepravicno da se ona smatra uslovom docnje. Npr:
 Duznik ne treba da ocekuje opomenu u situaciju u kojoj samo on moze znati kad
treba da ispuni svoju obavezu. Npr. ako se obavezao da ce opravkom krova kuce
otkloniti opasnost prokisnjavanja, duzan je da sto prije odredi vrijeme kada ce
otpoceti sa opravkom, ne cekujuci opomenu povjeriocevu.
 Nije potrebno opominjati duznika koji se unaprijed odrekao prava da bude
opomenut, kao ni duznika koji se skriva od povjerioca te ga tako onmogucava da
opomenu uputi.
 Ako poslije dospjelosti svoje obaveze duznik nedvosmisleno izjavi da je nece
ispuniti, ni njega nije potrebno opominjati, jer bi opomena bila beskorisna itd.
ZOO ne zahtjeva krivicu duznika kao uslov njegove docnje.
Posto zadocnjenje znaci krsenje obaveze iz obligacionog odnosa, ono povlac i odredjene
sankcije za duznika. Neke od njih nastaju bez obzira na to da li je duznik kriv za docnju, a neke
zavise od krivice.
Posljedice bez obzira na krivicu: Bez obzira na krivicu duznika, njegova docnja povlaci dvije
posljedice: obavezu placanja zatezne kamate i pravo povjerioca da odustane od ugovora.
Duznik koji se nalazi u donji sa ispunjenjem novcane obaveze, pored glavnice duguje i kamatu.
Ona predstavlja obestecenje povjeriocu koji je za izvjesno vrijeme bio lisen odredjenih novcanih
sredstava zbog toga sto je duznik odugovlacio ili zatezao placanje. Medjutim, povjerilac ima
pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpeo kakvu stetu zbog duznikove docnje.
Zatezna kamata placa se po stopi koja je utvrdjena saveznim zakonom. Ali ako je ugovorena
kamata po stopi visoj od zatezne kamate, ona tece i poslije duznikove docnje. Kamata je
minimum naknade. Stoga, ako je steta koju je povjerilac pretrpeo zbog duznikove docnje veca
od iznosa zatezne kamate, on ima pravo da zahtjeva razliku do potpune nadoknade, pod
uslovom da dokaze da steta zaista postoji. Medjutim, duznik se moze osloboditi obaveze da
nadokandi vecu stetu ako dokaze da nije kriv sto je zapao u docnju. Kod uzajamnih ugovora,
povjerilac ima pravo ne samo da zahtijeva od duznika da obavezu ispuni, vec i da odustane od
ugovora. Ali ako povjerilac zeli da odustane od ugovora, mora ostavitit duzniku naknadni
razuman rok za ispunjenje. Ako duznik ne ispuni obavezu ni u naknadnom roku, ugovor se
raskida po samom zakonu, ukoliko povjerilac bez odlaganja, ne obavijesti duznika da ostaje pri
ugovoru i da zahtijeva da on svoju obavezu ispuni. Izuzetno, povjerilac moze odustati od
ugovora i bez ostavljanja naknadnog roka duzniku: ako iz duznikovog drzanja proizilazi da on
svoju obavezu nece ispuniti ni u naknadnom roku. Ako je, pak, rijec o fiksnom ugovoru,
ostavljanje naknadnog roka nije potrebno, osim ako povjerilac to zeli.
Dopunske posljedice skrivljene docnje: Ako je duznik skrivio docnju,ona povlaci za njega dvije
dopunske posljedice: obavezu nadoknade stete i odgovornost za slucajnu nemogucnost
ispunjenja obaveze. Duznik odgovara, nacelno, za svaku krivicu, izuzev kad zakonodavac
propisuje blazu odgovornost. On ce odgovarati i za svoje punomocnike cijom krivicom je zapao
u docnju, odnosno za krivicu svojih zastupnika. Duznik se moze osloboditi odgovornosti samo
ako dokaze da he sa ispunjenjem obaveze zadocnio zbog okolnosti nastalih poslije zakljucenja
ugovora koje nije mogao sprijeciti, otkloniti ili izbjeci. Duznik je obavezan da nadoknadi
povjeriocu stetu koju ovaj trpi usljed docnje. Za stetu odgovara i duznik kome je povjerilac
ostavio razuman naknadni rok za ispunjenje. Duznik se oslobadja odgovornosti za stetu samo
ako dokaze da bi stvar koja je predmet obaveze propala usljed slucaja i da je on obavezu na
vrijeme ispunio.
Medju uzrocima prestanka docnje, najznacajnija su:

 Prestanak docnje usljed ponude ispunjenja obeveze- cim duznik naknadno ponudi da
ispuni svoju obavezu, docnja prestaje. Ali nije dovoljno ako on nudi da ispuni samo
primarnu obavezu, vec pored nje treba da ponudi i ispunjene i svih ostalih sekundarnih
obaveza koje su nastale kao posljedica docnje. Ako povjerilac ponudu duznika
neosnovano odbije, duznikova docnja se preobraca u povjeriocevu docnju. S druge
strane, docnja prestaje i kad povjerilac duzniku naknadno produzi rok za ispunjenje.
Ipak, smatra se da ovo pravilo vazi samo uslovno, tj. ako duznik u produzenom roku
obavezu ispuno. U protivnom, povjerilac bi mogao koristiti sva prava zbog prekoracenja
prvobitnog roka.
  Prestanak docnje usljed gasenja obaveze- docnja prestaje i kad se duznikova obaveza
ugasi usljed toga sto je njeno ispunjenje postalo nemoguce ili sto je dug oprosten.

48. Docnja povjerioca (pojam, uslovi, posledice, prestanak)

Povjerioceva docnja razlikuje se od duznikove docnje po tome sto ne predstavlja kresenje
obaveze.
Uslovi:

 Ponuda duznika da obavezu ispuni- prvi uslov povjerioceve docnje jeste ponuda
duznika da ispuni obavezu. Ona je ujedno i apel povjeriocu da prihvati ispunjenje, kao
sto je i opomena apel duzniku. Ponuda da se obaveza ispuni mora, medjutim, imati
odredjena svojstva. Prije svega, ona treba i kvantitativno i kvalitativno da odgovara
sadrzini povjerioceve trazbine. Drugim rijecima, njome treba da bude ponudjeno
davanje, odnosno cinjenje upravo onoga sto se i kako se duguje. Ako je u pitanju
novcani dug a duznik je bio zapao u docnju, treba, pored glavnice, da ponudi i kamatu.
Ponudu treba da ucini sam duznik ili neko treci u njegovo ime (ukoliko dug nema strogo
licni karakter), i to povjeriocu ili licu koje je ovlasceno da primi predmet obaveze.
Ispunjenje prije roka dospjelosti moze se ponuditi samo u slucaju kad je rok iskljucivo u
interesu duznika, pod uslovom da to ne bude ucinjeno u nevrijeme. Uz sve to, duznik
treba da bude u stanju da obavezu zaista ispuni. Ako povjerilac dokaze da u vrijeme
ponude ispunjenja, ili u vrijeme odredjeno za ispunjenje, duznik nije bio u stanju da
obavezu ispuni, on nece zapasti u docnju.
 Odbijanje povjerioca da primi ispunjenje- povjerilac zapada u docnju kad ne primi
ispunjenje koje mu duznik ponudi. Ovaj uslov valja tumaciti siroko, tj. u smislu da
povjerilac ne izvrsava bilo koju radnju od koje, fizicki ili pravno, zavisi duznikovo
ispunjenje obaveze prema njemu. I ZOO propisuje da povjerilac dolazi u docnju “ako
odbije da primi ispunjenje ili ga svojim ponasanjem sprijeci”.
 Krivica povjerioca- za povjerilacku, kao i za duznikovu docnju, nije uslov krivica. ZOO
propisuje da povjerilac dolazi u docnju samo ako “bez osnovanog razloga” odbije da
prihvati ispunjenje ili ga svojim ponasanjem sprijeci. Rijec je, u stvari, o nemanju
objektivnih razloga koji bi mogli pravdati povjeriocevo odbijanje da primi ispunjenje
obaveze.
Posljedice: Usljed povjerioceve docnje obligacija se, takodje, ne gasi. Duznik ostaje i dalje u
obavezi, ali se njegov pravni polozaj donekle poboljsava.

 Prestanak povjerioceve docnje- kad povjerilac zapadne u docnju, prestaje docnja

duznikova. Ako je duznik bio ranije zapao u docnju i ako ponudi ispunjenje i rimarne i
sekundarne obaveze koja su posljedica docnje, povjerioceva docnja iskljucuje docnju
 duznikovu. Od tog trenutka prestaje teci kamata na glavnicu koju duznik duguje. ZOO ne
pravi nikakvu razliku izmedju zakonske i ugovorne kamate.
 Prelaz rizika sa duznika na povjerioca- ako je duznik dugovao da preda individualno
odredjenu stvar, poslije docnje povjerioca on je oslobodjen od odgovornosti zbog njene
slucajne propasti ili ostecenja. Drugim rijecima, rizik slucajne propasti ili ostecenja
prelazi sa duznika na povjerioca.
 Obaveza povjerioca da nadoknadi stetu duzniku- povjerilac koji je zapao u docnju
duzan je da nadoknadi duznikovu stetu nastalu usljed docnje za koju odgovara, kao i
troskove oko daljeg cuvanja stvari.
 Pravo duznika da deponuje ili proda dugovanu stvar- kad povjerilac zapadne u docnju,
duznik moze dugovanu stvar deponovati za povjerioca kod suda i tako se osloboditi
obaveze. Ali ako je predmet obaveze stvar koja se ne moze cuvati u sudskom depozitu,
duznik moze zahtijevati od suda da odredi lice kome ce predati stvar da je cuva o trosku
i za racun povjerioca. Najzad, pod odredjenim uslovima, duznik ima pravo da stvar
proda, umjesto da je deponuje.
 Pravo duznika da odustane od ugovora- kad se duznikova obaveza ne sastoji u predaji
stvari nego u vrsenju usluge, on nije u stanju da se od nje oslobodi ni deponovanjem ni
prodajom. Njemu stoji na raspolaganju jedino mogucnost da odustane od ugovora, i to
pod istim uslovima pod kojim se to pravo priznaje povjeriocu zbog donje duznikove.
Prestanak docnje: Docnja povjerioca moze prestati, prije svega, gasenjem trazbine. Isto se
pogadja i kad se naknadno ugovori novi rok ispunjenja. Osim toga, docnja prestaje i
povlacenjem ponude za ispunjenje od strane duznika, kao i o naknadnom izjavom povjerioca da
je spreman da primi ispunjenje obaveze i da duzniku nadoknadi stetu zbog docnje.

49. Pobijanje duznikovih pravnih radnji (pojam, uslovi, dejstvo) – PAULIJANSKA TUZBA
Podizanjem paulijanske tuzbe ide se za tim da se pobijana pravna radnja duznikova ucini bez
dejstva samo prema povjeriocu-tuziocu, tj. da se tuzenom nalozi obaveza da u duznikovu
imovinu vrati onu vrijednost koja je usljed te radnje iz nje izisl, odnosno u nju nije usla, a koja je
potrebna radi namirenja povjerioca. Svrha pobijanja nije u tome da se proglasi nevazecom cijela
pravna radnja i za sva lica, nego da se ona proglasi bez dejstva samo naspram povjerioca koji je
pobija, i to opet, samo u onoj mjeri u kojoj je to potrebno za njegovo namirenje. U svemu
ostalom, pravna radnja ostaje i dalje u vaznosti, kako za duznika i protivnika pobijanja, tako i za
treca lica.
Pravo na pobijanje ima svaki povjerilac cije je potrazivanje dospjelo za naplatu, bez obzira kada
je ono nastalo; prije ili poslije radnje koja se pobija. Uslov je jedino d dokaze svoj status
povjerioca. Ali nema pravo na pobijanje onaj povjerilac cija je trazbina uslovna. S druge strane,
pravo pobijanja ima ne samo prvobitni povjerilac duznikov, vec i cesionar i nasljednik
povjerioca. Pobijanje s emoze vrsiti u formi paulijasnke tuzbe ili paulijanskog prigovora.
Pobijanje u formi prigovora dolazi u obzir kad se pobija duznikova obaveza prema drugoj strani
koja jos nije izvrsena i cije se izvrsenje tek trazi, ili kad se u duznikovoj imovini nadje neka stvar
koja je vec otudjena pravnom radnjom koja se pobija. Lica protiv kojih se moze podici tuzba za
pobijanje, odnosno istaci prigovor, nazivaju se protivnici pobijanja. To su treca lica sa kojima je
ili u ciju je korist preduzeta pravna radnja koja se pobija, kao i njihovi univerzalni pravni
sljedbenici. Ako je trece lice korist pribavljenu pravnim poslom otudjilo drugome, tuzba se moze
podici protiv pribavioca. Sam duznik ne spada medju eventualne protivnike pobijanja, jer se
tuzba protiv njega ne podize.
Predmet pobijanja cine sve pravne radnje duznikove kojima se njegova imovina umanjuje. Pod
pojam pravne radnje mogu se podvesti, npr. prenos prava svojine, stvaranje zaloznih prava,
preuzimanje materijalnih obaveza putem ugovora, odricanje od prava itd. Tuzba za pobijanje
moze se podici samo u odredjenom roku poslije preduzimanja pravne radnje. U propustanja
koja se mogu pobijati spadaju npr. neisticanje prigovora zastarjelosti, neprekidanje
zastariijevanja, neprijavljivanje trazbina u stecajnu masu, nekoriscenje pravnim sredstvima itd.
Pored opstih uslova, potrebno je da se ispune i sledeci posebni uslovi:

 Ostecenje povjerioca- prvi je uslov da povjerilac bude zaista ostecen radnjom koju je
duznik preduzeo. Smatra se da je pravna radnja preduzeta na stetu poverioca ako usled
nje duznik ne bi imao dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriocevih potrazivanja.
 Duznikova krivica za ostecenje- drugi je uslov da je duznik stvarno kriv sto je
preduzetom pravnom radnjom omogucio ili makar otezao namirenje povjerioca. Ako se
ta radnja sastoji u propustanju, potrebna je krivica u obliku namjere. Medjutim, teretna
raspolaganja se mogu pobijati ako je druznik u vrijeme njihovog preduzimanja znao ili je
mogao znati da nanosi stetu svojim povjeriocima. Duznikova se krivica ne pretpostavlja,
vec je povjerilac duzan da je dokaze. Ali kada su u pitanju besplatna raspolaganja i sa
njima izjednacene pravne radnje, zakon pretpostavlja da je duznik znao da preduzetim
raspolaganjem nanosi stetu povjeriocima.
 Krivica treceg lica- treci uslov za uspjesno pobijanje jeste da postoji krivica treceg lica sa
kojim je ili u ciju je korist preduzeta pravna radnja koja se pobija. To lice treba daje znalo
ili moglo znati da duznik ucinjenim raspolaganjem nanosi stetu povjeriocu. Ali se ni
njegovo znanje, odnosno skrivljeno neznanje ne pretpostavlja, vec ga povjerilac mora
dokazati. Samo ukoliko trece lice spada u clanove tzv. sumnjive porodice (supruznikk
duznikov, srodnik po krvi u pravoj liniji, ili u pobocnoj liniji do cetvrtog stepena, ili po
tazbini do istog stepena), zakon pretpostavlja da mu je bilo poznato da duznik ucinjenim
raspolaganjem nanosi stetu povjeriocu.
Pobijanje ima za cilj da se povjeriocu omoguci naplata iz duznikove imovine koja je otudjena
pobijanom pravnom radnjom. Ako je povjerilac uspio da dokaze uslove za pobijanje, pobijana
pravna radnja se ne nisti u potpunosti, vec gubi dejstvo jedino prema tuziocu, i to opet samo u
mjeri u kojoj je potrebno za namirenje njegovih potrazivanja. Prema svim ostalim licima njeno
dejstvo se ne potire.

50. Gasenje obligacionih odnosa (opsti pogled)

51. Ispunjenje (opsta pravila)
52. Deponovanje i prodaja dugovane stvari

53. Prebijanje ili kompenzacija (pojam, uslovi, nacin, dejstvo)

Pod prebijanjem ili kompenzacijom podrazumijeva se gasenje uzajamnih i istovrsnih
potrazivanja izmedju istih lica usljed potiranja trazbina. Ako su se stekli potrebni uslovi,
prebijanje moze izvrsiti svako ko ima polozaj i duznika i povjerioca prema nekome, cak i
protivno volji druge strane. Kod kompenzacije ucestvuju najmanje dva lica: jedno koje vrsi
prebijanje (kompenzant) i drugo sa kojim se vrsi prebijanje (kompenzat).
Prebijanjem se ne mogu ugasiti sva potrazivanja, nego samo ona koja udovoljavaju odredjenim
zakonskim uslovima, tj. koja su kompenzabilna. Ti uslovi su dvojaki: pozitivni i negativni. U
pozitivne uslove spadaju:

 Uzajamnost- uzajamnost je prvi i najvazniji uslov za kompenzaciju. Ona postoji u slucaju

kad je duznik potrazivanja koje se prebija povjerilac potrazivanja sa kojim se prebija.
Krace receno, uzajamna su ona potrazivanja koja postoje izmedju istih lica. Prebijati se
moze samo vlastito, ne i tudje potrazivanje.
 Istorodnost- oba potrazivanja moraju biti istorodna. Takva su potrazivanja koja glase na
novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoce. Medjutim, istorodnost ne
mora postojati od samog pocetka, vec moze nastati i docnije.
 Dospjelost- da bi potrazivanje bilo prikladno za kompenzaciju, ono mora biti dospjelo.
Nedospjelo potrazivanje nije kompenzabilno zato sto kompenzacija predstavlja surogat
isplate, a ona se, ne moze izvrsiti prije roka.
 Likvidnost trazbina- potrazivanje lica koje vrsi kompenzaciju (kompenzanta) mora biti
otuzivo. Ovaj uslov objasnjava se time sto se prebijanje moze izvrsiti i protivno volji
kompenzata. Neotuzivo potrazivanje, buduci da se moze ispuniti samo dobrovoljno, nije
kompenzabilno. Za razliku od potrazivanja kompenzantovnog, potrazivanje kompenzata
ne mora biti utuzivo. Kompenzant moze, ako hoce, i neutuzivo potrazivanje
kompenzatovo isplatiti prebijanjem sa svojim potrazivanjem.
Prebijanje se ne moze vrsiti cak i kad postoje svi pozitivni uslovi ukoliko je to iskljuceno voljom
zainteresovanih strana ili zakonom. To su dva negativna uslova kompenzacije:

 Iskljucenje mogucnosti prebijanja voljom zainteresovanih strana- mogucnost

kompenzacije moze biti iskljucena voljom zainteresovanih strana. Ovaj negativni uslov
 ZOO doduse, izricito ne spominje, ali se on moze izvesti iz principa slobode ugovaranja.
Putem ugovora strane mogu iskljuciti mogucnost kompenzacije svojih potrazivanja.
 Iskljucenje mogucnosti pobijanja zakonom- ZOO nabraja niz potrazivanja koja se ne
mogu prebiti protivno volji povjerioca. U njih spadaju:
 Potrazivanje koje se ne moze zaplijeniti
 Potrazivanje stvari ili vrijednosti koje su duzniku bile date na cuvanje ili posudu
 Potrazivanje nastalo namjernim prouzrokovanjem stete
 Potrazivanje nadoknade stete pricinjene ostecenjem zdravlja ili prouzrokovanjem
smrti
 Potrazivanje koje ishodi iz zakonske obaveze izdrzavanja
Do prebijanja moze doci na tri nacina:

 Po sili zakona (zakonska kompenzacija)- ZOO ne priznaje automatsku kompenzaciju vec

zahtjeva da jedna strana drugoj izjavi da vrsi prebijanje.
 Po volji strana (voljna kompenzacija)- za nju je bitno da nastaje po volji zainteresovanih
lica a moze biti:
 Ugovoreno prebijanje- pretpostavlja sporazum zainteresovanih strana da prebiju
svoja medjusobna potrazivanja.
 Jednostrano prebijanje- do njega dolazi jednostranom izjavom volje jedne strane
drugoj da njenu trazbinu zeli ugasiti zrtvovanjem svoje trazbine. Ova izjava moze
se dati u bilo kojoj formi. Pretpostavka je da je kompenzant poslovno sposoban,
jer izjavom da vrsi kompenzaciju on raspolaze svojom trazbinom. Izjava se moze
dati samo kad su se stekli svi potrebni uslovi za kompenzaciju, ne i prije toga.
Izjava o prebijanju ima retroaktivno dejstvo, tj. smatra se da je prebijanje
izvrseno onog casa kada su se stekli uslovi za to.
 Po odluci suda (sudska kompenzacija)-
Prebijanje dovodi do definitivnog gasenja oba potrazivanja. Ono se vise ne moze opozvati niti
sporazumom ponistiti. Strane mogu zasnovati samo nove trazbine izmedju sebe.

54. Oprostaj duga

Povjerilac moze i da se odrekne svoga potrazivanja te tako ugasi obligacioni odnos. To se naziva
oprostaj ili otpust duga. Oprostaj moze biti dat i uslovno, i tada se dug gasi tek nastupanjem
uslova. Osim toga, povjerilac moze dug oprostiti u cjelosti ili samo dkelimicno. Ponuda za
ugovor o oprostaju moze se uciniti i precutno, npr. vracanjem obveznice duznike. Ugovor u
oprostaju duga nema uvijek isti osnov. Najcesce je to dobrocini pravni posao kojim povjerilac
cini poklon duzniku. Ali ni u tom slucaju za njega nije potrebna pismena forma, jer nije u pitanju
obecanje poklona.
Oprostaj duga moze uciniti samo onaj povjerilac koji je u stanju da slobodno i punovazno
raspolaze svojim potrazivanjem. Ukoliko je ovaj uslov ispunjen i ukoliko se duznik saglasi sa
oprostajem, trazbina se gasi u cjelosti. Oprostajem duga gase se sva povjerioceva potrazivanja
prema duzniku, izuzev onih za koja povjerilac nije znao da postoje u casu kad je oprostaj ucinio.
Najzad, oprostaj duga ne moze biti na stetu stecenih prava treceg lica (npr. onih koji su na
potrazivanju imali pravo zaloge ili plodouzivanja). Za njih oprostaj duga ostaje bez dejstva. Ono
sto se postize oprostajem duga moze se postici i tzv. negativnim priznanjem, tj. kad povjerilac
prizna da dug ne postoji ili da ne postoji obligacioni odnos iz kojeg bi dug mogao ishoditi.

55. Prenov ili novacija (pojam, uslovi, dejstvo)

Novacija predstavlja jedan od nacina prestanka obligacije. To je sporazumno gasenje postojece
obaveze i zasnivanje neke nove izmedju istih licnosti. Povjerilac i duznik se nalaze u
obligacionom odnosu i oni se dogovaraju, zakljucuju ugovor da ugase postojecu obligaciju da bi
zasnovali neku novu, medju istim licima. Stara obaveza se od nove razlikuje ili po predmetu ili
po osnovu. Predmet ili osnov su na aliqvid novi/nesto novo. Dakle, sustina novacije je da
obligacija postoji do odredjenog trenutka, da se onda gasi da bi se umjesto nje zasnovala neka
druga obligacija.
Za novaciju u njenom uobicajenom znacenju potrebna su 4 uslova:

 Postojanje namjere strana da izvrse novaciju- duznik i ppovjerilac treba da izraze

namjeru da su voljni za novaciju, inace ranija obaveza ne prestaje, vec postoji i dalje
pored nove. Namjera se ne pretpostavlja, vec mora biti nedvosmisleno izrazena. Lica
koja vrse novaciju moraju biti poslovno sposobna.
 Postojanje starog obligacionog odnosa- da bi novacija bila moguca, potrebno je da
postoji stari obligacioni odnos koji se novira. Ukoliko njega nema ili je nistav, novacija
ostaje bez dejstva. Ali kad je ranija obaveza bila samo rusljiva, novacija je punovazna ako
je duznik znao za nedostatak obaveze. Novacija moze biti izvrsena bas zato da bi se
duznik odrekao prigovora rusljivosti (npr. zbog zablude, prevare, prijetnje ili prinude).
 Zasnivanje novog obligacionionog odnosa- cilj novacije je da se stari obligacioni odnos
zamijeni novim. Novi odnos dolazi na mjesto starog, i zato su oni jedan drugim
uslovljeni: stari se gasi pod uslovomda nastene novi, a novi nastaje samo ukoliko je stai
novacijom ugasen.
 Da postoji razlika izmedju starog i novog obligacionog odnosa- stari obligacioni odnos
koji je novacijom ugasen i novi koji je nastao moraju se medjusobno razlikovati. Ali nije
dovoljna bilo kakva razlika medju njima: potrebno je da se oni razlikuju prema predmetu
ili prema osnovu obaveze. Novacija se, drugim rijecima, moze izvrsiti samo putem
promjene osnova ili predmeta obligacionog odnosa, ne i nekog drugog njegovog
sastojka. Nema novacije ako se sporazumom povjerioca i duznika mijenja odredba o
 roku, mjestu ili nacinu ispunjenja, ako se naknadno ugovara kamata, ugovorna kazna ili
neko drugo osiguranje trazbine, ako se ugovara davanje neke isprave dugu i sl.
Novacija dovodi do gasenja jednog obligacionog odnosa i njegove zamjene drugim, novim
obligacionim odnosom. Sa ranijom obavezom prestaje i zaloga i jemstvo ako ih je bilo, izuzev
ako je sa jemcem ili zalogodavcem drugacije ugovoreno. Desi li se, medjutim, da ugovor o
novaciji bude ponisten, smatrace se da ga nije ni bilo i da ranija obaveza nije ni prestala
postojati.

56. Sjedinjenje kao nacin prestanka obaveze

Obligacioni odnos pretpostavlja najmanje dva lica: duznika i povjerioca. Ako se trazbina i dug
steknu u jednom licu, tj. ako ono postane i duznik i povjerilac iste trazbine, nastaje sjedinjenje
(confusio). Usljed toga, obligacioni odnos se gasi. Gasenje obligacionog odnosa uslovljeno je
samom prirodom stvari, jer niko samom sebi ne moze biti duznik ni povjerilac. Do sjedinjenja
dolazi, najcesce, usljed univerzalne sukcesije, tj. kad duznik naslijedi svog povjerioca ili
povjerilac duznika. Medjutim, sjedinjenje je mogucno i preko singularne sukcesije, npr.
ustupanjem trazbine duzniku. Osim toga, ono nastaje i u slucaju spajanja dva pravna lica, kao i
onda kad se jedno od njih pripoji drugome.
Sjedinjenje dovodi, po pravilu, do konacnog gasenja obligacionog odnosa. Trazbina je ugasena
za svakog pa i za lica koja imaju interes da ona i dalje postoji. Jedino treca lica koja u odnosu na
trazbinu imaju pravo plodouzivanja ili zaloge, ne mogu biti ostecena sjedinjenjem. Ali
sjedinjenje ne dovodi do gasenja obaveze upisane u javne knjige, osim ako je upisano i brisanje.

57. Zastarjelost potrazivanja (pojam, svrha, vrijeme potrebno za zastarijevanje, posljedice

zastarjelosti)
Zastarijevaju, nacelno, sva potrazivanja, za razliku od stvarnih prava koja su nezastariva i koja se
usljed roteka vremena mogu jos i pribaviti. Kad zastari glavno, zastarjela su i sporedna
potrazivnaja, kao sto su potrazivanja kamata, plodova, troskova i ugovorne kazne. Zastarjelost
nastupa kad protekne zakonom odredjeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtjevati
ispunjenje obaveze. Ono pocinje teci prvog dana poslije dospjelosti obaveze, osim ako zakonom
za pojedine slucajeve nije drugo propisano. U vrijeme zastarjelosti racuna se i vrijeme koje je
proteklo u korist duznikovih prethodnika. Zakonom odredjeno vrijeme zastarjelosti ne moze se
mijenjati pravnim poslom. ZOO poznaje 4 vrste roka zastarjelosti:

 Opsti rok zastarjelosti je 10 godina- u njemu zastarijevaju sva potrazivanja ukoliko

zakonom nije odredjen neki drugi rok zastarjelosti. U roku od 10 godina zastarijevaju:
sva potrazivanja koja su utvrdjena pravosnaznom sudskom odlukom ili odlukom drugog
nadleznog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadlzenim organom.
  Za 5 godina- zastarijevaju sama prava iz kojih proisticu povremena potrazivanja,
racunaju od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potrazivanja poslije kog duznik nije
vrsio davanja, i potrazivanja ugovaraca osiguranja, odnosno treceg lica iz ugovora o
osiguranju zivota.
 U roku od 3 godine- zastarijevaju potrazivanja povremenih davanja koja dospijevaju
godisnje ili u kracim odredjenim razmacima vremena, medjusobna potrazivanja pravnih
lica iz ugovora u vezi s tim ugovorima, potrazivanja nadoknade stete itd.
 U roku od 1 godine- zastarijevaju potrazivanja nadoknade za isporucenu elektricnu
energiju i toplotnu energiju, plin, vodu, odrzavanje cistoce itd.
Odredjene cinjenice sprecavaju zastarijevanje, odnosno ne dopustaju da rok za zastarjelost
pocinje teci, a ako je vec bio zapoceo, dalji njegov tok se zaustavlja. Prije svega, zastarijevanje
ne tece izmedju odredjenih lica zbog njihove bliskosti:

 Izmedju supruznika
 Izmedju roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo
 Izmedju sticenika i njegovog staraoca, kao i organa starateljstva, za vrijeme trajanja
starateljstva i dok ne budu polozeni racuni
 Izmedju lica koja zive u vanbracnoj zajednici dok ta zajednica postoji
Zastarjelost takodje ne tece:

 Za vrijeme mobilizacije, u slucaju neposredne ratne opasnosti ili rata u pogledu

potrazivanja lica na vojnoj duznosti
 U pogledu potrazivanja koja imaju lica zaposlena u tudjem domacinstvu od poslodavca
ili clanova njegove porodice koji zajedno sa njim zive, sve dok zaposlenje traje
 Najzad, zastarijevanje ne tece ni za vrijeme za koje povjeriocu nije bilo mogucno, zbog
neotklonjivih prepreka, da sudskim putem zahtjeva ispunjenje obaveze.
Zastarijevanje koje je pocelo teci se moze prekinuti u sledecim slucajevima:

 Kad duznik prizna dug davanjem otplate, placanjem kamate ili davanjem povjeriocu
neceg radi osiguranja potrazivanja
 Podizanjem tuzbe i svakom drugom povjeriocevom radnjom preduzetom protiv duznika
pred sudom ili drugim nadleznim organom, u cilju utvrdjivanja, osiguranja ili ostvarivanja
potrazivanja. Ali, ako povjerilac odustane od tuzbe ili druge radnje koju je preduzeo,
smatra se da prekid zastarijevanja nije nastupio.
Poslije prekida, zastarijevanje pocinje teci iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne
racuna se u zakonom odredjeni rok za zastarjelost. Zastarjelost ne ukida trazbinu, vec jedino
njenu utuzivost. Povjerilac ne gubi samo potrazivanje, vec jedino mogucnost da ga ostvari
protivno duznikovoj volji.
 58. Prekluzija
Od zastarjelosti treba razlikovati prekluziju. Pod njome se podrazumijeva gubitak nekog
subjektivnog prava usljed proteka odredjenog roka. Rijec je o pravu na tuzbu ili na neku drugu
pravnu radnju, koja je potrebna da bi se odredjeno subjektivno pravo moglo upotrijebiti.
Zamjena ili opravka stvari moze se zahtjevati samo u toku garantnog roka. Prodavac ne
odgovara za skrivene materijalne nedostatke o kojima nije obavijesten u roku od 8 dana od
dana njihovog otkrivanja. Jemac se oslobadja od odgovornosti ako povjerilac na njegov poziv
poslije dospjelosti potrazivanja ne zahtijeva ispunjenje od glavnog duznika u roku od 8 dana od
tog poziva. Protekom prekluzivnog roka pravo se gasi. To se objasnjava nacelom zabrane
protivrijecnog ponasanja subjekta prava. Prekluzivne rokove odredjuje zakon ili sud a mogu biti
odredjeni i pravnim poslom. Za njih ne vaze pravila o zastarjelosti. Kod prekluzivnih rokova
nema ni obustave ni prekida, a sud o njima vodi racuna po sluzbenoj duznosti.

59. Promjena subjekata obligacionog odnosa (opsti pogled)

Instituti koji nam sluze za to da mi promijenimo licnost koja duguje odnosno koja potrazuje:
Instituti kojima se mijenja duznik:

 Ustupanje ugovora
 Preuzimanje duga
 Pristupanje dugu
 Preuzimanje ispunjenja
Instituti kojima se mijenja povjerilac:

 Ustupanje ugovora
 Ustupanje potrazivanja (cesija)
 Posebne slucajeve cesije:
 Cesija umjesto ispunjenja
 Cesija radi obezbjedjenja
 Cesija radi naplacivanja

60. Ustupanje potrazivanja (pojam, dejstvo, vrste, potrazivanja koja se ne mogu ustupiti)
Strane kod ustupanja potrazivanja (cesije) su:

 Ustupilac (cedent)
 Prijemnik (cesionar)
 Duznik (cesus)
Predmet ustupanja su samo trazbine, a ne i obligacioni odnos iz kojeg su one ishodile. Ustupiti
se mogu, ne samo sadasnje, vec i buduce trazbine, tj. one koje jos ne postoje u trenutku
zakljucenja ugovora o cesiji. Pretpostavka je da trazbina bude odredjena ili barem odrediva. Po
pravilu se sve trazbine mogu ustupiti drugome, osim u izuzetnim slucajevima, kada je njihovo
ustupanje zabranjeno. Zabrana moze biti:

 Zakonska zabrana ustupanja- ZOO zabranjuje ustupanje dvije vrste potrazivanja:

 potrazivanje nadoknade stete u vidu novcane rente usljed smrti bliskog lica ili
usljed povrede tijela ili ostecenja zdravlja
 potrazivanje nadoknade nematerijalne stete koje nije priznato pravosnaznom
odlukom ili pismenim sporazumom.
 Zabrana ustupanja koje proisticu iz prirode obligacionog odnosa- po svojoj prirodi
protive se ustupanju ona potrazivanja koja su vezana za licnost povjerioca jer bi se
ustupanjem mijenjala njihova sadrzina ili bi bio osujecen, odnosno ugrozen njihov cilj.
 Ugovorne zabrane ustupanja- povjerilac se moze ugovorom obavezati duzniku da svoje
potrazivanje prema njemu nece prenijeti drugome ili da, makar to nece uciniti bez
duznikovog pristanka. Takav ugovor naziva se ugovor o zabrani ustupanja. On se moze
zakljuciti i prije i poslije nastanka obligacionog odnosa iz kojeg trazbina ishodi.
Pravno dejstvo cesije sastoji se u tome sto potrazivanje prelazi sa cedenta na cesionara. Cedent
prestaje biti povjerilac a na njegovo mjesto dolazi cesionar kao povjerilac. I gubljenje i sticanje
trazbine desava se onog momenta kad ugovor o ustupanju bude zakljucen. Na cesionara prelazi
ne samo glavno, vec i sporedna potrazivanja kao sto su: pravo prvenstvene naplate, hipoteka,
zaloga, prava iz ugovora sa jemcem, pravo na kamatu, na ugovornu kaznu itd.
Vrste ustupanja potrazivanja:
Cesija je ustupanje potrazivanja ugovorom. Moguca je i cesija sudskom odlukom, kao i po sili
zakona. Primjer cesije po sili zakona je npr. personalna subrogacija; kada jemac plati umjesto
duznika povjeriocu, jemac stupa na povjeriocevo mjesto. To se zove personalna subrogacija.
Posmatrano iz ugla duznika, njemu je po sili zakona promijenjen povjerilac. Umjesto starog
povjerioca, sada se na mjestu povjerioca nalazi jemac. Personalnu subrogaciju trebamo
razlikovati od regresa. Kod personalne subrogacije obaveza ostaje licna, samo se licnosti
mijenjaju, dok kod regresa obaveza prestaje. Regresni zahtjev predstavlja novi zahtjev koji ima
sopstveni zastarni rok koji iznosi 6 mjeseci od dana isplate.

61. Ustupanje ugovora

Ustupanje ugovora je moguce kod dvostrano obaveznih ugovora. To je dvostrani pravni posao,
ugovor, iz koje nastaju obaveze za obje strane u tom ugovornom odnosu. Tipican primjer:
kupoprodaja. Kupac duguje da preda cijenu i da primi stvar, a prodavac duguje da preda stvar u
svojinu i da zastiti kupca od materijalnih i pravnih nedostataka prodate i predate stvari. Dakle,
na obje strane ce se naci neka prava i neke obaveze, te stoga ne mozemo reci da je jedna strana
striktno povjerilac ili duznik, jer su obojica istovremeno i povjerilac i duznik. Svaka strana u
dvostrano obaveznom ugovoru moze, ako se sa time saglasi njen saugovornik, druga ugovorna
strana, da ustupi svoj ugovorni status trecem licu. Pravna posljedica te transakcije jeste da trece
lice postaje nosilac svih prava i obaveza ranijeg ugovornika u datom ugovornom odnosu. To
mozemo zamisliti tako, kao da jedno lice ustane sa stolice, i na njegovu stolicu sjedne neko
drugi, i preuzme sva njegova ugovorna prava i ugovorne obaveze. To nije ustupanje nekog
prava ili neke obaveze iz ugovora, vec ustupanje citavog ugovornog statusa, ustupanje statusa
ugovornika. Do toga dolazi novim ugovorom koji se zove ugovor o ustupanju ugovora. Taj
ugovor o ustupanju ugovora proizvodi pravno dejstvo od trenutka kada se sa time saglasi
saugovornik. Strane koje zakljucuju ugovor o ustupanju ugovora zovu se ustupilac i prijemnik, i
za ovu transakciju je potrebna saglasnost druge strane (ustupiocev saugovornik). Ako je
ustupiocev saugovornik unaprijed dao svoju saglasnost na ustupanje ugovora (to moze da uradi
vec u samom ugovoru koji je predmet ustupanja), ona ustupanje ugovora proizvodi pravno
dejstvo od casa kada je on o izvrsenom ustupanju obavijesten. Za pristanak na ustupanje
ugovora zahtijeva se paralelizam formi. Dakle, imamo glavni ugovor, ugovor o ustupanju
ugovora i imamo pristanak druge strane. To su nam sve pravni poslovi. Ustupilac i druga strana
su u ovom prvom, glavnom ugovoru. Ustupilac i prijemnik zakljucuju ugovor o ustupanju
ugovora i za to im je potreban pristanak druge strane. Ugovor o ustupanju ugovora moze da se
zakljuci u slobodnoj formi, u bilo kojoj formi. Medjutim, paralelizam formi postoji izmedju ova
dva posla. Druga strana moze da pristane na ustupanje ugovora samo u onoj formi koja se inace
zahtijeva za ugovor koji je predmet ustupanja. Nekada do ustupanja ugovora dolazi po sili
zakona, recimo u slucaju smrti zakupca, po sili zakona, dolazi do zakonskog ustupanja ugovora
njegovim nasljednicima. Ustupilac garantuje samo da ustupljeni ugovor postoji, dakle, on
garantuje za punovaznost ugovora svome prijemniku. On ne garantuje da ce druga strana da
izvrsi svoju obavezu prema prijemniku, niti garantuje drugoj strani da ce prijemnik da izvrsava
svoje obaveze iz ustupljeog ugovora. Jednom kad prijemnik stupi na ustupiocevo mjesto, druga
strana moze prema prijemniku da istakne sve prigovore iz ustupljenog ugovora i sve svoje licne
prigovore koje ima prema njemu. Ustupanje ugovora nije pravni posao obvezivanja, vec pravni
posao raspolaganja. Ono ima translativno dejstvo.

62. Zamjena duznika (preuzimanje duga, pristupanje dugu, preuzimanje ispunjenja)

Instituti kojima se mijenja duznik:

 Ustupanje ugovora- procitati pitanje 61.

 Preuzimanje duga- preuzimanje duga pretpostavlja pravni posao kojim se postizu dva
dejstva: oslobodjenje dotadasnjeg duznika i obvezivanaje preuzimaoca. Po nasem ZOO
preuzimanje duga vrsi se ugovorom izmedju duznika i preuzimaoca, na koji je pristao
povjerilac. Punovaznost ugovora o preuzimanju duga uslovljena je, dakle, saglasnoscu
povjerioca prema kome dug postoji. On to moze uciniti ne samo izricito vec i precutno
 (npr. ako bez rezerve prihvati neko ispunjenje od preuzimaoca koje je ovaj ucinio u svoje
ime). Do davanja saglasnosti, duznik i preuzimalac mogu ugovor izmijeniti ili raskinuti.
Kad se povjerilac sa njim saglasi, ugovornici ne mogu vise da raspolazu zakljucenim
ugovorom nezavisno od volje povjerioceve, jer je on saglasavanjem sa ugovorom
postao, u stvari, jedna njegova strana. Predmet preuzimanja moze biti ma koji dug, pa
cak i onaj koji je po sadrzini takav da duznik treba licno da ga ispuni. Preuzimanje se
uvijek odnosi na dug, a ne na cjelokupan obligacioni odnos iz kojeg dug potice. Ako je
dug nastao iz ugovornog odnosa, ugovor vazi i dalje za ista lica jer preuzimalac ne stice
svojstva strane ugovornice. Preuzimanje duga dovodi do zamjene duznika u
obligacionom odnosu. Raniji duznik oslobadja se obaveze, a na njegovo mjesto stupa
povjerilac. Izmedju povjerioca i preuzimaoca postoji ista obaveza koja je dotle postojala
izmedju ranijeg duznika i povjerioca. Preuzimanjem duga povjerilac ne gubi ni svoja
sporedna prava.
 Pristupanje dugu- trece lice moze se ugovorom obavezati povjeriocu da ce namirit
njegovo potrazivanje od odredjenog duznika. To se naziva pristupanje tudjem dugu.
Onaj ko pristupa tudjem dugu ulazi u obligacioni odnos pored duznika i postaje sa njim
solidarno odgovoran povjeriocu. Time se obligacioni odnos samo prosiruje i na novog
duznika, dok njegova sadrzina ostaje ista. Pristupanje dugu dakle, ima za cilj da se
povjeriocevo potrazivanje vise osigura. Medjutim, do pristupanja moze doci i nezavisno
od volje lica koje pristupa. To se desava npr. pribavljanjem neke imovinske cjeline. Lice
koje putem ugovora pribavi neku imovinsku cjelinu od fizickog li pravnog lica, ili jedan
dio takve cjeline, odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu, odnosno na njen dio,
pored dotadasnjeg imaoca i solidarno sa njim. Njegova se odgovornost ne moze
ugovorom iskljuciti ni ograniciti.
 Preuzimanje ispunjenja- do njega dolazi na osnovu ugovora izmedju duznika i nekog
treceg lica, kojim se treci obavezuje duzniku da ce ispuniti njegovu obavezu prema
njegovom povjeriocu. Ugovor o preuzimanja ispunjenja jeste interni ugovor izmedju
duznika i treceg (obecaoca) koji se povjerioca ne tice. Povjerilac ne moze traziti
ispunjenje od obecaoca jer se ovaj njemu nije na to ni obavezao. Jedino duznik ima
pravo da zahtjeva od obecaoca da umjesto njega dug plati. Obecalac odgovara duzniku
ako blagovremeno ne ispuni obavezu prema povjeriocu, te ovaj zatrazi ispunjenje od
duznika.

63. Uput ili asignacija (pojam, znacaj, dejstvo)

Kod asignacije postoje tri lica, i samim tim su ukljucene tri imovine. Ta tri lica su:

 Uputilac (asignant)
 Upucenik (asignat)
 Primalac uputa (asignatar)
Upucenjem ili asignacijom jedno lice, uputilac, upucuje drugo lice, upucenika, da za njegov
racun izvrsi nesto trecem licu, a to je primalac uputa, i istovremeno ovlascuje primaoca uputa
da primi ispunjenje od upucenika. Dakle, trojni odnos. Upucenik ce, dakle, na osnovu
uputiocevog uputa uciniti nesto za racun uputioca primaocu uputa, a primalac uputa ce na
osnovu uputiocevog ovlascenja, primi u svoje ime nesto od upucenika. To je asignacija. Npr. ja
kazem banci plati Petru za mene. Ja kod banke imam pokrice, ugovor sa bankom i kod bankom
imam na racunu 1000e i kazem izvrsi moj uput Petru, a Petra sam ovlastila da primi uplatu od
banke. Banka postupa za moj racun, Petar prima u svoje ime.
Dakle, angazovane su tri imovine, tri licnosti i iza svake od njih stoji njihova imovina. Cijela
operacija se zove upucivanje ili asignacija. Jedan koji daje uput zove se asignant. On upucuje
upucenika da izvrsi nesto za njegov racun. S druge strane, ovlascuje primaoca uputa da primi
ispunjenje od upucenika u sopstveno ima (u svoje ime). Sa stanovista asignanta, a to je uputilac,
asignacija obuhvata dva odnosa:

 Prvi je odnos pokrica izmedju uputioca i upucenika- izmedju ovo dvoje postoji nesto sto
se zove odnos pokrica. Uputilac je dakle uputio/naredio upuceniku da izvrsi nesto za
njegov racun primaocu uputa. Prihvatanje tog uputa ne moze se opozvati. Dakle,
jednom kada upucenik prihvati da izvrsi uputiocev uput, to prihvatanje ne moze da se
opozove. Moguce su dvije situacije:
 Moze biti da je upucenik uputiocev duznik po nekom starijem osnovu- kada je
upucenik uputiocev duznik po nekom starijem osnovu, onda se kaze da uputilac
ima pokrice na zahtjev od upucenika da ovaj izvrsi njegov uput. Ako uputilac
nema pokrice kod upucenika, onda upucenik moze da odbije uput, ne mora da
ga prihvati. Ali, moze da prihvati uput ako zeli da bude usluzan prema uputiocu
ili ako zeli da ga kreditira. Druga je mogucnost da uputilac ima pokrice kod
upucenika, da je upucenik njegov duznik po nekom starijem osnovu. U tom
slucaju, upucenik takodje nije duzan da izvrsi ugovor, izuzev u dva slucaja: ako je
obecao da ce izvrsavati upute i ako mu ni po cemu nije teze da izvrsi uput nego
da izvrsi obavezu onako kako ona glasi.
 Moze biti da upucenik nije uputiocev duznik- kada upucenik nije uputiocev
duznik, to se kaze da uputilac nema pokrice kod upucenika. Npr. zamislite da
nemam racun u banci koji izdajem neki nalog.
 Drugi odnos je valutni odnos- to je odnos izmedju uputioca i primaoca uputa. Po
pravilu, uputilac je duznik primaoca po nekom starijem osnovu, i dajuci mu ovlascenje
da primi uput od upucenika, on zapravo zeli da izvrsi tu svoju stariju obavezu prema
primaocu uputa, da mu recimo, plati cijenu za isporucenu robu. Primalac uputa nije
duzan da pristane na asignaciju. Ako ne zeli da primi uput, on je duzan da o tome odmah
obavijesti uputioca, inace mu odgovara za stetu koju ovaj odatle trpi. Dakle, on nije
duzan da umjesto cijene primi uput.
Asignacija nije isplata. Ranija uplatioceva obaveza prema primaocu uputa ne gasi asignacijom,
nego tek kada se primalac uputa napati od upucenika. Dakle, samom cinjenicom da je primalac
uputa prihvatio uput, ne znaci da se starija obaveza uputioceva prema primaocu uputa gasi.
Ona ce se ugasiti tek kada se primalac uputa naplati od upucenika. Sve dok upucenik ne izvrsi
uput, starija obaveza uputioca prema primaocu uputa postoji. Tek kada upucenik izvrsi uput
prema primaocu uputa, gasi se starija obaveza na ime koje je izvrsena asignacija. Pravo
primaoca uputa da zahtijeva isplatu od upucenika zastarijeva u roku od godinu dana od dana
kada je primio ovlascenje od uputioca.