UNIVERZITET U TUZLI

PRAVNI FAKULTET

PITANJA ZA POLAGANJE ISPITA IZ NASTAVNOG PREDMETA UPRAVNO PRAVO

Ak. 2020/2021 godina

-prva parcijala-

1.Kako definišemo upravno pravo i koji su bitni elementi koji karakterišu

upravnu djelatnost?
Upravno pravo je grana javnog prava koja uređuje odnose između uprave, s jedne strane,

.
i fizičkih I pravnih lica, s druge strane
Upravno pravo možemo definisati kao skup normi kojima se uređuje:
• organizacija,
• djelovanje, odnosno funkcionisanje,
• postupak, odnosno procedura rada,
• način nadzora i odgovornost subjekata koji obavljaju upravne
poslove.
Glavni, bitni elementi koji karakterišu upravnu djelatnost
su:
1. To je izvršna djelatnost
2. To je djelatnost koja obuhvata donošenje
podzakonskih akata
3. To je djelatnost koja obuhvata obavljanje brojnih
materijalnih radnji
4. Karakteriše je profesionalizam službenih lica
5. Karakteriše je specijalizacija poslova kroz upravne
grane i upravne resore

2. Šta je predmet upravnog prava?

Upravno pravo – skup autoritativnih i neautoritativnih pravnih
normi koje regulišu:
1. Organizaciju uprave - obrazovanje (ukidanje), unutrašnju organizacionu i personalnu
strukturu, rukovođenje, poslovanje i odnose prema drugim državnim organima, nedržavnim
subjektima i građanima;
2. Upravnu djelatnost – obavljanje upravnih i stručnih poslova, donošenje pravnih odluka i
vršenje stručnih I prinudnih materijalnih radnji.
3. Kontrolu uprave – sudsku kontrolu i političku kontrol
3. Šta je zadatak upravnog prava?
Zadatak upravnog prava kao naučne discipline:
1. Sistematizacija pravnih normi koje obuhvata upravno pravo.
2. Tumačenje sistematiziranih pravnih normi.
1. Iznalaženje njihovog pravog značenja.
3. Određivanje pojmova i kategorija upravnog prava.
4. Otkrivanje nedostataka i ukazivanje na mogućnost njihovog otklanjanja.
5. Ukazivanje na buduće norme – de lege ferenda.

4. Kako je nastalo i razvijalo se upravno pravo?

Nastalo kada se počela razvijati moderna uprava, poslije buržoaskih revolucija (kraj 18.
stoljeća i početak 19. stoljeća).
 Razvija se ideja i praksa da je uprava u svojoj djelatnosti i u odnosu sa građanima
ograničena pravilima i da može da radi samo ono za šta je ovlaštena.
 U tom kontekstu nastaje i razvija se posebna grana prava različita od drugih grana prava u
koju spadaju norme koje se samo primjenjuju na upravu i njenu djelatnost. Sa okončanjem
feudalizma nastaje uprava u modernom smislu - od tada se u mnogome razvila i promijenila, a
njeni zadaci su se uvećali.
U apsolutističkom periodu uprava predstavljala gotovo isključivo aparat vlasti budući da nije
bila vezana opće obavezujućim normama kojih se morala pridržavati u svojim odnosima sa
pojedincima, koji su imali status podanika, a ne građana.
 U stvari, za apsolutističku državu se može reći da je bila policijska država, budući da je
njenu centralnu upravu, izuzev vojske i diplomatije, činila policija.
 U fokusu apsolutističke države je bio vladar u čijoj je službi bila i kojem je odgovarala
cjelokupna uprava, tako da, iako su i tada postojali određeni propisi o upravi, oni su uređivali
prvenstveno odgovornost prema vladaru i odnos između hijerarhijski viših i nižih organa
uprave, ali ne i odnos prema građanima
Sa buržoaskim revolucijama dolazi do pojave i razvoja ideje da uprava u svom odnosu prema
pojedincima, kao građanima, mora biti ograničena propisima i da može raditi samo ono za šta
je ovlaštena.

5.Koji su prvobitni zadaci uprave i klasični resori uprave?

Prvobitni zadaci uprave bili su osiguranje stabilnosti državne vlasti i regulisanje glavnih
društvenih procesa da bi sa njenim razvojem preuzela poslove: osiguranja službi od općeg
interesa, pomoći u slučajevima socijalnih, zdravstvenih i drugih rizika, da bi se u moderno
vrijeme među zadatke uprave obuhvatila i zaštita okoliša, životinja i sl
Usljed razvoja društva, sredinom 19. stoljeća, dolazi do
procesa diferencijacije unutar upravnog sistema, na pet
klasičnih resora uprave:
 vanjski poslovi,
 odbrana,
 unutrašnji poslovi,
 pravosuđe i
 finansije.
6.Koje su tendencije u razvoju moderne uprave?
Moderni razvoj uprave prate tendencije:
 porasta uprave,
 diferencijacije uprave,
 profesionalizacije uprave,
 ograničenja prinude,
 informatizacije,
 regionalizacije i globalizacije,
 tranzicije,
 privatizacije te
 urbanizacije i razvoja gradova.

7.Šta označava pojam uprava?

Pojam „uprava” je osnovni pojam oko kojeg se okupljaju nauke koje se bave izučavanjem
uprave (upravno pravo, nauka o upravi i sl.). Posmatrajući upravu u značenju državne službe
koja obavlja najznačajnije funkcije države može se zaključiti da ona predstavlja sinonim za
državu. Pojam uprava svoje porijeklo vodi od latinske riječi „administratio“ koja označava
službu, djelatnost, službenike.

8.Teorijski pojam uprave

Razlikuju se dva glavna pristupa definisanju pojma uprave

i to:
1. formalni i
2. materijalni
Formalni pristup polazi od toga da pojam „uprave određuju subjekti koji obavljaju djelatnosti
uprave, odnosno forme u kojoj se takva djelatnost obavlja. Prema tom stajalištu, pod upravom
se podrazumjevaju prije svega organi uprave.
Funkcionalni pristup polazi od funkcija upravne djelatnosti, odnosno od sadržaja djelatnosti
koji obavljaju različiti subjekti, uključujući organe uprave i institucije sa javnim ovlaštenjima.
Dakle, upravu određuju vrste poslova, bez obzira koji subjekati to obavljaju.
Pravno-politički pristup
- Polazi od podjele vlasti;
- Pitanje razgraničenja između izvršne i upravne vlasti;
- Određuje pojam državne uprave (19. st.)
- Pojam uprave kao javne službe (savremeno
shvatanje).
Socio-tehnološki pristup
Organizovani ljudski rad (upravnom djelatnošću se ne bavi
isključivo država, već je ona svojstvena svakom obliku
organizovanog rada).
1. Funkcionalni pojam uprave definisanje osnovnih aktivnosti kojima uprava ostvaruje svoju
socijalnu funkciju.
Razlikuje se:
(a) Funkcionalni pojam uprave u materijalnom smislu (prema aktivnostima kojima uprava
ostvaruje svoje osnovne zadatke I poslove polazeći od sadržinskih karakteristika upravne
djelatnosti).
-Upravna funkcija (upravne aktivnosti se odnose na vršenje upravne vlasti).
-Upravna djelatnost (upravne aktivnosti obuhvataju, osim vršenja vlasti, i druge aktivnosti
uprave koje ne zanče vršenje vlasti).
(b) Funkcionalni pojam uprave u formalnom smislu (određuje se prema spoljašnjim,
formalnim obilježjima uprave).
2. Organizacioni pojam uprave
Uprava se određuje kao posebna organizacija, odnosno poseban sistem organizacionih cjelina
koji kao svoju osnovnu i trajnu aktivnost obavljaju upravnu djelatnost

9.Šta predstavlja i koje vrste diferencijacije uprave poznajete

U skladu sa razvojem društva dolazi do diobe rada, što u
odnosu na upravu manifestira diferencijacijom uprave.
Dva su osnovna smjera diferencijacije:
horizontalna i
vertikalna.
Horizontalna diferencijacija je proces stvaranja novih upravnih organizacija koje obavljaju
nove grupe poslova (resora) - npr. iz zadatka osiguranja vanjske i unutrašnje sigurnosti države
nastao resor odbrane, vanjskih poslova i unutrašnjih poslova, iz poslova finansija izdvojili su
se privredni poslovi i sl.
 Najvažnija posljedica horizontalne diferencijacije je nastanak klasične državne uprave (sa
pet klasičnih resora: vanjski poslovi, odbrana, unutrašnji poslovi, pravosuđe i finansije) i
javnih službi.
Vertikalna diferencijacija predstavlja nastajanje novih nivoa teritorijalno organizovanih
jedinica, koje mogu biti ekspoziture centralne državne uprave ili novih nivoa lokalne
samouprave.

10. Podjela upravnog prava

Sve navedene norme možemo podijeliti u slijedeće kategorije:

 organizacione norme,
 materijalnopravne norme,
 procesne norme, te
 „izvršne“ norme.

11.Odnos upravnog prava prema drugim granama prava i naučnim

disicplinama

Pri teorijskom razgraničavanju pravnih grana koriste se obično dva različita načina:
 1) Prema predmetu regulisanja – društveni odnosi na koje se pravne norme primjenjuju
 2) Prema metodama regulisanja – položaj subjekata u pravnom odnosu
u normama ustavnog prava nalaze se odredbe koje se odnose na (državnu) upravu (načela
organizacije uprave, funkcije uprave, mjesto i uloga organa uprave u sistemu državne vlasti,
odnos organa uprave prema drugim subjektima)
Ustavom se uređuju načela političkog i društvenoekonomskog uređenja. Razgraničenje
između upravnog i građanskog prava je složeno zbog materije koja se javlja u obje grane
prava. Predmet obrade obje grane prava mogu biti istovjetni društve odnosi i neke pravne
institucije. Osnovna pitanja odnose se na jedan dio imovinskopravnih odnosa (eksproprijacija,
arondacija, komasacija, rekvizicija...).
Međusobno preplitanje:
 Građanskopravni odnos može biti osnov nastanka upravnopravnog odnosa (kupovina
nekretnina – plaćanje poreza)
 Upravni akt može predstavljati uslov za zasnivanje građanskopravnog odno
(oružje se može zakonito kupiti samo na osnovu dozvole)
 Naknada štete koju službenik pričini svojim radom
 Obaveze iz upravno-pravnog odnosa koje su novčanog karaktera mogu se izmirivati putem
pravnog posla (plaćanje čekom)
 Upravni ugovor Oblast radnih odnosa u upravi – status službenika (državnih službenika,
policijskih službenika, profesionalnih vojnih lica, namještenika/zaposlenika)
 Predmet izučavanja Službeničkog prava Norme o prekršajima predstavljaju posebnu cjelinu,
bližu krivičnom, nego upravnom pravu.
 Tradicionalno se uvrštavaju u upravno pravo

12.Izvori upravnog prava

Izvori posebnog upravnog prava su identični izvorima prava

u drugim granama prava, a dijele se na izvore u:
 Materijalnom smislu,
 Vrijednosnom smislu, i
 Formalnom smislu.
Pod materijalnim izvorima prava podrazumijevao je stvarne uzroke nastanka propisa,
društvene činjenice i stanja koja zahtjevaju regulisanje, dok je pod formalnim izvorima prava
podrazumjevao pravne propise donsene na osnovu materijalnih izvora prava.
Pod vrijednosnim izvorima prava podrazumjeva se ocjena o tome kako određene
društvene odnose treba normirati, koja ponašanja su nužna, pa moraju biti naređena, koja
ponašanja su moguća i/ili poželjna pa ih treba dopustiti, a koja su nepoželjna pa ih treba
zabraniti I sankcionisati.
Formalni izvori prava predstavljaju formu koja sadrži materijalne norme, odnosno ona je
izraz materijalnog izvora prava.
To su pravni akti kojima se, na neposredan ili posredan način, stvaraju, izražavaju i u
pozitivno pravo uključuju opće pravne norme koje važe za sve slučajeve koji su u njoj
predviđeni.
Društveni odnosi, vrijednosti i norme su elementi prava i izvori prava, pri čemu su:
(1) društveni odnosi materijalni izvori prava,
(2) pravne vrijednosti su vrijednosni izvori prava, a
(3) pravne norme formalni izvori prava
Izvore upravnog prava općenito možemo podijeliti na:
 propise, kao primarne, najznačajnije i najčešće izvore prava, te
 praksu,
 običaje i
 upravnu nauku, kao supsidijarne izvore prava.
Propise dijelimo na:
 ustav,
 zakone,
 međunarodne ugovore, te
 podzakonske opće akte, koji mogu biti različite pravne snage (uredbe,
odluke, pravilnici, naredbe i sl.).
13.Podzakonski akti kao izvoiri upravnog prava
Obuhvata sve one pravne propise slabije pravne snage od zakona i koji se odnose na opće,
a ne pojedinačne pravne situacije, odnosno koji normiraju određene društvene odnose
apstraktno, a ne konkretno. Podzakonske opće akte u pravilu donose organi izvršne vlasti
(najčešće vlada) ili organi uprave (najčešće ministarstva).
Podzakonskim aktima se detaljnije i preciznije uređuje zakonska materija, razrađujući
zakonske norme I propisujući tehnike za njihovu primjenu.

14.Šta je organizacija

Organizacija je društvena struktura, koja kao takva stabilizuje interakciju među ljudima.
Interakcija može dovesti do saradnje ili sukoba. Organizacija je društvena struktura sa
precizno određenim članstvom u kojoj njeni članovi uspostavljaju određene međusobne
odnose kako bi, uz pomoć određenih sredstava i metoda ostvarivali određene ciljeve.

15.Birokratska teorija organizacije

Klasična škola
Birokratska teorija organizacije - Max Weber (1864. – 1920.)
Potreba za birokratskom organizacijom javila se uslijed naglog rasta i razvoja industrijskih
poduzeća te sve većeg broja specijaliziranih radnika čije aktivnosti je bilo potrebno
koordinirati, kao i zbog prisutnog nereda i manjka discipline uzrokovanih nepotizmom i
favoriziranjem pojedinaca unutar organizacije neovisno o njihovim kompetencijama.
Za M. Webera birokracija predstavlja idealan oblik organizacije koji omogućuje donošenje
efikasnih, racionalnih odluka.
S obzirom da je zapravo riječ o formalnoj strukturi organizacije, njezino važno obilježje jest
primjena pravila, postupaka I procedura pri obavljanju svakodnevnih poslovnih aktivnosti.
Birokratska organizacija podrazumijeva i strogu podjelu I specijalizaciju rada s jasnim
određenjem ovlasti i odgovornosti, kao i strogu hijerarhiju autoriteta.

16.Koji su elementi organizacije

Elementi organizacije
 Normativni (cilj)
 Subjektivni (ljudi)
 Materijalni (sredstva)
 Strukturalni (organizacijska struktura)
 Statusni (samostalnost)

17.Šta je upravna organizacija

Upravne organizacije - organizacije koje država osniva radi obavljanja stručnih i s njima
povezanih upravnih poslova.
“Upravna organizacija takva organizacija u kojoj ljudi, kao svoje stalno zanimanje, obavljaju
javne poslove na temelju trajne podjele dužnosti i ovlasti.”
Upravna organizacija je takav oblik organizacije u kojoj ljudi, međusobno povezani i
opremljeni materijalnim sredstvima, na profesionalnoj osnovi, trajno i kontinuirano obavljaju
upravnu djelatnost, na osnovu propisane nadležnosti koju ostvaruju upotrebom autoriteta
vlasti, odnosno korištenjem javnih ovlaštenja
18.Šta podrazumjevamo pod terminom javna uprava
Javna uprava je skup upravnih organizacija koje obavljaju javne poslove.
Javni poslovi su oni poslovi koji se obavljaju u interesu nacionalne (državne),
regionalne ili lokalne političke zajednice te su kao takvi određeni propisom
državnog, regionalnog ili lokalnog karaktera.
Tokom razvoja glavni su se zadaci javne uprave kumulirali. Započelo se sa
zadacima osiguravanja stabilnosti državne vlasti i regulacije glavnih društvenih
procesa, a nastavilo sa osiguravanjem službi od općeg interesa te prevencije i
pomoći u slučajevima socijalnih i drugih rizika, da bi se u novije vrijeme
pojavili zadaci zaštite prirodnog okruženja i osiguravanja infrastrukture za
ekonomski i društveni razvoj.
Javna uprava obuhvata:
Državnu upravu
Teritorijalnu samoupravu
Javne službe

19.Šta je državna uprava?

Državna uprava predstavlja sistem državnih organa i organizacija koji se ustavom i zakonom
jedne zemlje određuju i osnivaju kao organi državne uprave.
Koji državni organi predstavljaju organe državne uprave saznajemo na osnovu pozitivnog
prava, kojim se, ujedno, određuje i upravna funkcija kao njihova osnovna funkcija i
djelatnost.
Osnovna zajednička obilježja organa državne uprave odnose se na: djelokrug i nadležnost,
autoritativno istupanje, neposrednu primjenu fizičke prinude, samostalnost, zaštitu javnog
interesa te monokratsko načelo organizacije

20.Šta je lokalna samouprava i koji su bitni elementi institucije lokalne

samouprave?
Lokalnu samoupravu moguće je, u najkraćem, odrediti kao oblik upravljanja i odlučivanja u
lokalnim zajednicama.
Da bi se o samoupravi moglo govoriti, neophodno je da takav status lokalne zajednice bude
priznat odgovarajućim državnim aktom (što potvrđuje da u savremenim uslovima lokalna
samouprava predstavlja svojevrsnu kreaciju centralne državne vlasti).

21. Koje su glavne uloge lokalne samouprave?

U teoriji se afirmiralo pet glavnih uloga lokalne samouprave:

-Upravna, Upravna uloga – U mnogim zemljama početna uloga lokanih jedinica je
bila odraz potrebe države za približavanjem upravnih funkcija lokalnom
stanovništvu.

Politička, Služi izražavanju interesa lokalnog stanovništva, donošenju političkih

odluka o tim interesima, kao i njihovom provođenju
 Socijalna, Uloga lokalnih jedinica je bila u socijalnim pitanjima, naročito u
socijalnoj zaštiti, stalno prisutna.

Ekonomska, naglašava se značaj ekonomskih učinaka lokalne samouprave.

Ekološka. mnogi se učinci prekomjerne upotrebe prirodnih resursa i prekomjernog

zagađivanja javljaju upravo u onim lokalnim sredinama u kojima se takvo
korištenje i zagađivanje događaju.

22.Javne službe (šta su, njihov nastanak i uloga)

Javne službe odnosno službe od općeg interesa različite su djelatnosti sa više ili manje
ekonomsko-komercijalnih elemenata koje se u javnom interesu obavljaju pod posebnim
pravnim režimom i za koje javna vlast snosi bar dio finansijskih, organizacijskih i drugih
tereta i konačnu odgovornost prema građanima radi kojih se te javne usluge i obavljaju.

23.Procesi transformacije javne službe

1- Liberalizacija je stvaranje sektorskog tržišta na kojem se određena vrsta javnih usluga

osigurava na osnovu tržišnog natjecanja sa jedne i kupovine sa druge strane
(poštanske usluge, zdravstvene usluge, telekomunikacijske usluge, javni prevoz i sl.).
2- Privatizacijom se neka javna organizacija, najčešće državno preduzeće sa
monopolskim položajem, prodaje privatnom vlasniku.
3- Komercijalizacija je naplata pune tržišne cijene javnih usluga, čime njihovi korisnici
postaju konzumenti (potrošači).
4- Deregulacija je nastojanje da se tradicionalna pravna pravna regulacija sektorskog
tržišta od strane državnih političkih organa svede na što manju mjeru kako bi se
izbjegao politički utjecaj na ekonomsku djelatnost.
5- Supsidijarnost ističe ulogu lokalnih jedinica, civilnog sektora i samih građana u
osiguravanju usluga koje je prije osiguravala država.

24. Opća načela za obavljanje svih javnih službi

Opća načela za obavljanje svih javnih službi:

Univerzalnost − jednaka dostupnost javnih službi svima pod jednakim uvjetima;
Kontinuitet − obavezu za redovitim i urednim obavljanjem određene javne službe;
Kvaliteta − obaveza javne vlasti da određuje, prati i vrednuje standarde kvalitete određene
javne službe;
Priuštivost − obaveza javne vlasti da službe od općeg gospodarskog interesa učine
dostupnim svim korisnicima po prihvatljivoj cijeni kako bi se spriječilo da pojedine javne
službe poprime karakter povlastica;
Zaštita korisnika i potrošača − garantiranje zaštite građanima kao korisnicima,
potrošačima, klijentima, kupcima, konzumentima javnih usluga.
25.Kriteriji klasifikacije javnih službi
Klasifikacija javnih službi
Među osnovnim kriterijima klasifikacije su:
kriterij svrhe – služe li određene djelatnosti vršenju vlasti ili obavljanju
društveno korisnog posla koji nije primarno ovisan o mehanizmu vlasti, već o
odnosima sa korisnicima.
kriterij omogućavanja djelovanja tržišta – obavljaju li se određene djelatnosti
putem mehanizma tržišta ili je ono djelomično ili potpiuno ograničeno.
kriterij nivoa javne uprave - djelatnosti koje se obavljaju na cjelokupnom
državnom teritoriju te regionalne, odnosno lokalne djelatnosti.
kriterij zadovoljavanja potreba – neposredno zadovoljavanje potreba pojedinca,
posredno zadovoljavanje potreba pojedica, zadovoljavanje šireg društvenog
interesa
kriterij pravnog statusa – obavljaju li ih organizacije javnog ili privatnog sektora
ili je riječ o mješovitim organizacionim oblicima.

26.Regulacija javnih službi

Javna vlast reguliše, nadzire zakonitost i osigurava adekvatan kvalitet javnih službi.
Obavljanje javnih službi država reguliše određivanje obaveza javne službe, postavljanjem
standarda kvaliteta, praćenjem situacije na tržištu i stvaranjem takvog okruženja u kojem se
može ostvarivati korektna tržišna utakmica između različitih pružalaca javnih službi.
Nezavisni i efikasni regulacijski organi su od velikog značaja za javne službe.
Imaju zaštitnu funkciju je trebaju osigurati da obavljanje određenih djelatnosti ne bude na
štetu javnog interesa, ali ni na štetu korisnika i potrošača.
Osim toga one osiguravaju nesmetano djelovanje sektroskog tržišta, spriječavaju nastanke
monopola, osiguravaju kvalitet i sl.

27. Institucije sa javnim ovlaštenjima

Povjeravanje javnih ovlaštenja: dodjeljivanje od strane jednog subjekta, koji ih originarno
posjeduje, drugome, koji ta ovlaštenja inače nema.
autoritativno obavljanje određenih poslova od javnog interesa. rješavanje u pojedinačnim
upravnim stvarima i obavljanje pojedinačnih upravnih radnji (npr. rješavanje o pravima iz
zdravstvenog, penzijskog osiguranja, tehnički pregled motornih vozila itd.
Izuzetak – poslovi od državnog značaja:
inspekcijski poslovi
poslovi za koje je samim ustavom izričito određeno da su u nadležnosti određenih državnih
tijela
normativno uređivanje pravnih odnosa, koji, prema ustavu, spadaju isključivo u domenu
zakona
obavljanje sudske funkcije
rješavanje u upravnim stvarima iz domena sloboda i ljudskih prava, koja se odnose na osobu,
slobodu kretanja, privatnost, političke slobode i prava i sl.
obavljanje represivnih radnji neposrednom prisilom (lišavanje slobode, pretres i sl.)