Međunarodni Crveni križ

Crveni križ međunarodna je humanitarna organizacija sa

sjedištem u Ženevi. Utemeljio ju je Henri Dunant. U
svakoj državi postoji samo jedan nacionalni Crveni križ
(koji se dijeli na gradske i općinske organizacije itd.), a
nacionalna društva ujedinjuju se u Međunarodnu
federaciju Crvenog križa i Crvenog polumjeseca.

Uloga Međunarodnog Crvenog križa

Uloga je Međunarodne federacije pomaganje razvoja humanitarnih djelatnosti nacionalnih

društava, koordinacija njihovim operacijama pomoći žrtvama prirodnih katastrofa (potresi,
poplave, požari...), te da se brine za izbjeglice izvan područja sukoba. Zadatak joj je također
edukacija ljudi o Pokretu.

Međunarodni pokret CK/CP čini Međunarodni odbor CK, koji je osnivačko tijelo CK.
Međunarodni odbor neutralan je posrednik u oružanim sukobima i nemirima, te pokušava na
temelju Ženevskih konvencija pružiti zaštitu i pomoć žrtvama međunarodnih i građanskih
ratova i unutarnjih nemira, a organizira i bolnice na otvorenom. Djelatnost mu dolazi do
izražaja ponajprije u ratno vrijeme.

Historija
Iskustvo Henryja Dunanta

Nedaleko od Solferina, malenog mjesta na sjeveru Italije, sukobile su

se 24. lipnja 1859. austrijske vojne jedinice sa savezničkom
francusko-talijanskom vojskom. Vodila se posljednja bitka za
neovisnost poslije koje su Austrijanci protjerani sa sjevera Italije.
Francuski car Napoleon III. pritekao je Italiji u pomoć. Krvava bitka
koja je trajala 15 sati ostavila je sa sobom 40 000 ranjenih koji su
umirali na bojnom polju. Sanitetske službe ne znajući da je bitka
započela bile su daleko od ovog prizora. Svega nekoliko liječnika,
koji su se ondje zatekli, trudili su se da sa neznatnim sredstvima pruže
pomoć ranjenicima, ali za većinu njih spasa nije bilo.

Henry Dunant

Mladi trgovac iz Ženeve koji se zatekao u blizini bojnog polja, bio je svjedok strahovitog
prizora. Zvao se Henry Dunant, imao je 31 godinu i bio vođen iznenadnim nagonom da pruži
pomoć svima u nevolji. Ali vidjevši nevjerojatan broj ranjenika koji su se nalazili oko njega,
vrlo je brzo ustanovio da je on sam nemoćan i da neće moći mnogo učiniti za njih. Tada
spontano pokušava naći volontere među civilnim stanovništvom Solferina koji su se u
početku pokazali vrlo nevoljnim. Henry Dunant im tada povika „Tuttti fratelli!“-„Svi smo
braća!“ Svojim gromkim pozivom uspio je slomiti otpor i otvoriti srca tih muškaraca i žena.
Ranjenici su odvedeni daleko od bojnog polja, u crkve i privatne kuće, gdje im je stanovništvo
svim srcem pružilo pomoć.

Neumoran, Henry Dunant brinuo se 3 dana i 3 noći o ranjenicima. Donosio je vodu onima
koji su imali groznicu, tješio je umiruće, obećavajući da će njihovoj obitelji prenijeti
posljednju poruku. Nalazi vremena i da ohrabri druge dobrovoljce da pomognu. Ti
dobrovoljci bili su puni dobre volje, ali nisu bili u mogućnosti pružiti odgovarajuću pomoć,
jer im je nedostajalo znanja i potrebne obuka.

Henry Dunant je shvatio: da se u Solferinu tada našao veliki broj dobrovoljaca koji su imali
dobru medicinsku obuku, koliko je nepotrebnih patnji moglo biti izbjegnuto? Koliko mladih
obećavajućih života je moglo biti spašeno? Shvatio je da treba stvoriti međunarodno društvo
za pomoć, koje bi se temeljilo na ugovoru i koje bi pravno obvezivalo države. Tri godine
nakon tih događaja počeo je Henry Dunant pisati „Sjećanje na Solferino“ u kojoj je jasno
iznio svoje ideje. Traži da bude potpisana međunarodna konvencija koja će osigurati zaštitu
civila žrtava rata i da budu stvorena, u svim zemljama, društva za pružanje pomoći, koja će
biti zasnovana na principu nepristranosti i koja će okupiti dobrovoljce obučene u pružanju
pomoći ranjenicima.

Početak pokreta

Knjigu objavljuje o svom trošku u 400 primjeraka i šalje je važnim osobama i svojim
prijateljima. General Guillaume-Henri Dufour i pravnik Gustave Moynier, koji su pročitali
njegovu knjigu, smatraju da su njegove ideje i planovi ostvarivi te stupaju u kontakt sa njim.
9. veljače 1863. godine, ženevsko „Društvo javne koristi“ na čelu s Moynierom, osniva odbor
koji treba ispitati Dunatove ideje. Ovaj odbor čine, osim Moyniera, Dunanta i Dufoura, i ratni
kirurg Louis Appia i liječnik Théodore Maunoir. Ova petorice prvi se put sastaju 17. veljače
1863. i ustanovljuju već tada „Međunarodni odbor za pomoć ranjenicima“. Ovaj „Odbor
petorice“ kratko nakon toga počinje širiti svoje ideje u svijetu. U ljeto te iste 1863. godine,
odbor poziva jedan broj zemalja u Ženevu na međunarodni kongres. 26. listopada general
Dufour otvara ovu konferenciju koja je okupila 36 predstavnika iz 16 zemalja. Nakon 4 dana
kongresa, skup donosi deset odluka i izražava tri želje: stvaranje, u svakoj od zemalja, jednog
„nacionalnog odbora za pomoć ranjenicima“, a kao uvjet i temelj, zahtijeva da sanitetske
službe, dobrovoljci i ranjenici budu zaštićeni, odnosno da budu proglašeni „neutralnim“ ili
„nepovredivim“.

Znak i Ženevske konvencije

Skup usvaja kao znak zaštite i raspoznavanja crveni križ na bijelom polju, obrnuto od boja
švicarske zastave. Dunantova vizija postaje stvarnost: rođena je svjetska organizacija Crvenog
križa. Na dan 22. kolovoza 1864. godine, tek godinu dana nakon konferencije, u Ženevi je
potpisana prva Konvencija, (a postoje 4 Ženevske konvencije) koja se odnosi na zaštitu
ranjenika u kopnenim snagama. Godine 1868. zaštita je proširena na ranjenike pomorskih
snaga i brodolomnike. Ali bit će potrebno još vremena kako bi ova načela postala univerzalno
obvezna (1899.-1907.).

U godinama koje su slijedile, postupno se stvaraju nacionalna društava Crvenog križa, što je
bio jedan od Dunantovih ciljeva. 17. srpnja 1866. utemeljen je švicarski Crveni križ. U
cijelom svijetu počinje obuka dobrovoljaca za pružanje prve pomoći bolesnima i ranjenima.
Snabdijevaju se skladišta zavojnim materijalom, pokrivačima i drugim potrepštinama za
pomoć; sve je spremno za slučaj izbijanja sukoba. Crveni križ vrlo je brzo stavljen na probu
prilikom izbijanja francusko-njemačkog rata 1870. godine, koji je odnio mnogo žrtava. Ali po
prvi put u povijesti, pomoćnici Crvenog križa obučeni su za pružanje ranjenicima učinkovite
pomoći na licu mjesta.

Razvoj do Prvog svjetskog rata

Od osnivanja Crvenog križa 1863. godine, 35 nacionalnih društava Crvenog križa ili Crvenog
polumjeseca stvoreno je u Europi u osvit 20. stoljeća, u vrijeme kad je Europa podijeljena.
Čovječanstvo se nalazi pred društvenim krizama i glađu. Suočena s razornim snagama,
organizacija Crvenog križa nastoji čuvati i braniti ljudska prava. Uporaba zrakoplova kao
sredstva za vođenje borbe daje novu dimenziju neprijateljstvima. Shodno tome, poljske
bolnice i šatori Crvenog križa moraju biti prepoznatljivi i s neba.

Veliki broj ratnih zarobljenika bio je razmijenjen posredstvom Međunarodnog odbora

Crvenog križa (MOCK) što je omogućilo da se zarobljenici vrate u svoju domovinu. Večer
uoči Božića 1917. godine ljudi su svjedočili dirljivim scenamana na željezničkom kolodvoru
u Ženevi: povratak ratnih zarobljenika, a ženevski volonteri Crvenog križa ukrašavaju perone
božićnim drvcima i pružaju okrijepu ranjenicima.

Prije nego što je završen Prvi svjetski rat, MOCK suočio se s potpuno novom i posebno
osjetljivom situacijom: ruska revolucija i zaštita ranjenika u slučaju građanskog rata. U okviru
ovog sukoba, pojavit će se, osim Društva CK koje je postojalo u carsko doba, društvo koje su
snovali revolucionari. Ali u skladu s načelom, priznaje se samo jedno nacionalno društvo.
Kasnije, na konferenciji u Stockholmu 1948. godine bit će stoga prihvaćeno novo pravilo da
tijekom sukoba nijedno novo društvo ne može biti priznato; pa, ipak, de facto se održavaju
odnosi sa svakim društvom koje se bavi stvarnim aktivnostima.

Nakon Prvog svjetskog rata

Posljedica rata i loših uvjeta života, glad pogađa više milijuna osoba između 1920. i 1923.
godine. Usto, po završetku Velikog rata, europsko stanovništvo ima samo jednu želju: da više
nikad ne bude rata. U toj se nadi 1919. godine nacionalna društva ujedinjuju i stvaraju
Federaciju nacionalnih društava Crvenog križa. U Europi se tijekom dvadesetih i tridesetih
godina pojavljuju totalitarni režimi: prvo u Italiji, zatim u Njemačkoj, Španjolskoj. Za Crveni
križ, ovo je jedno od najtežih razdoblja u povijesti, jer osim što osjeća dolazak novog rata, već
je suočen s državama koje ignoriraju humanitarna načela.

Europska nacionalna društva CK pružaju pomoć uz podršku autohtonih društava.

Nakon Prvog svjetskog rata, društva CK sudjeluju u borbi protiv latentnih bolesti,
organizirajući informativne kampanje i obrazovanje o zdravlju. Prevencija, higijena i
uravnotežena prehrana tri su oslonca ove borbe koja je započeta protiv bolesti i epidemija.

U Drugom svjetskom ratu

U Drugom svjetskom ratu Crveni križ prisutan je na svim bojnim poljima, na svim frontovima
u Europi. Pruža pomoć ranjenicima, njeguje ih i upućuje u poljske bolnice koje se nalaze u
pozadini fronta. Koriste se sva raspoloživa sredstva u borbi protiv ljudske bijede; u slučaju da
se pokvare kola, bez oklijevanja se koriste konji, čak i psi. Tokom ovog rata, zaraćene države
na svojim su teritorijima otvorile mnogobrojne logore za ratne zarobljenike. Zahvaljujući
postojećim konvencijama, CK je mogao obaviti više od 11.000 posjeta logorima, uručiti 24
milijuna pisama i podijeliti pomoć u vrijednosti od 3,4 milijarde švicarskih franaka. Jedno od
najtamnijih poglavlja ovog razdoblja bez sumnje je poglavlje koncentracijskih logora
nacional-socijalističkog režima, u kojima je više milijuna osoba, čiju su veći činili Židovi,
bilo ubijeno. CK je u svojim nastojanjima bio spriječen.

Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata služba traženja ostvaruje nemoguće. Stotine tisuća
obitelji koje je rat odvojio sjedinjene su, stotine tisuća vojnika koji su bili prijavljeni kao
nestali ili su smatrani mrtvima na taj su način mogli ponovo naći svoje supruge i djecu.

Načela

Sedam temeljnih načela čine bit Pokreta. Prihvaćena su na 20. međunarodnoj konferenciji u
Ženevi 1965. godine. Države su obvezne u svako doba poštovati privrženost svih sastavnih
dijelova Osnovnim načelima Pokreta:

 Humanost

Pokret CK/CP nastao je u želji da bez diskriminacije pruži pomoć ranjenicima na bojnom
polju. Njegov cilj je zaštititi život, zdravlje i poštovanje ljudske osobe.

 Nepristranost

Pokret ne pravi razliku prema klasi ili rasi pojedinaca, te nastoji ublažiti njihove patnje vođen
samo njihovim potrebama.

 Neutralnost

Da bi sačuvao povjerenje svih, Pokret se ne opredjeljuje u raspravama vjerske, klasne, rasne

ili političke prirode.

 Neovisnost

Pokret je neovisan, jer nacionalna društva kao pomoćni organi humanitarnih službi svojih
vlada, moraju sačuvati svoju autonomiju, kako bi mogla djelovati u skladu s načelima.

 Dobrovoljnost

Pokret ne pokreće želja za stjecanjem dobiti, on je dobrovoljan.

 Jedinstvo

U jednoj zemlji može postojati samo jedno društvo CK/CP i ono mora biti dostupno svima i
provoditi svoju djelatnost na cijelom teritoriju.

 Univerzalnost

Pokret je univerzalan, jer sva društva u njemu imaju jednak status, pomažu se i dijele jednaka
prava.
 Ženevske konvencije

Prva konvencija štiti ranjene i bolesne vojnike, kao i sanitetsko osoblje u kopnenim
snagama.

Druga jamči zaštitu ranjenih, bolesnih vojnika ili brodolomaca i zaštitu sanitetskog osoblja
pomorskih snaga.

Treća je posvećena poboljšanju tretmana ratnih zarobljenika.

Četvrta konvencija najzad pruža zaštitu civilima prilikom oružanih sukoba i na okupiranim
teritorijima. Potpisana je nakon Drugog svjetskog rata, i najznačajnija je odluka Ženevske
konvencije.

Četiri konvencije su 1977. god. dopunjene dopunskim Protokolima koji uzimaju u obzir
metode modernog rata i jamče bolju zaštitu civilima.

Simboli crvenog krsta (Međunarodnog pokreta crvenog krsta i crvenog polumjeseca) po Ženevskoj
konvenciji, se stavljaju na humanitarna i medicinska vozila i zgrade da bi ih zaštitili od vojnih napada
na bojnom polju. Postoje četiri takva znaka, tri od kojih su u upotrebi: crveni krst, crveni
polumjesec, i crveni kristal. Crveni lav i sunce je takođe priznati znak, ali se više ne koristi.

Istorija

 1859-Anri Dinan je bio svjedok velike bitke kod Solferina, gde je bilo na hiljade nastradalih a
sanitetske službe nisu bile dovoljno efikasne jer nisu imale jedinstven znak, prepoznatljiv
svim stranama u sukobu.
 1863-Na Međunarodnoj konferenciji u Ženevi usvaja se crveni krst ne bijeloj podlozi kao
jedinstven, prepoznatljiv znak društava koja pružaju pomoć ranjenicima.
 1864-Usvaja se prva Ženevska konvencija koja prihvata crveni krst na bijeloj podlozi kao
jedinstveni znak za raspoznavanje humanitarnih službi.
 1876-Otomansko carstvo odlučuje da kao svoj jedinstven znak uzme crveni polumjesec na
bijeloj podlozi, bez obzira što crveni krst nema nikakvo religijsko značenje, a odluku
Otomanskog carstva podržava Egipat koji takođe uzima crveni polumesec, dok se Persija
opredijelila za crvenog lava i sunce na bijeloj podlozi.

Ovi znaci su 1929. uneseni u Konvencije.

 1949-Prvom Ženevskom konvencijom ova tri znaka su u potpunosti prihvaćeni kao

jedinstveni znaci humanitarnih službi. Premda je bilo još mnogo izuzetaka, jedini prihvaćeni
izuzeci su bili polumesec i lav.
 1980-Islamska Republika Iran odustaje od upotrebe lava i sunca i usvaja crveni polumjesec.
 1982-MFDCK i CP u potpunosti usvaja crveni krst i crveni polumjesec kao svoj jedinstven
znak.