Uvoddddddddddd PDF

ISSN 0032-7271
PREGLED
ČASOPIS ZA DRUŠTVENA PITANJA/PERIODICAL FOR SOCIAL ISSUES
God. LVI, br. 2 (2015.)
Sarajevo, maj/May-august/August 2015

BROJ
NUMBER 2
ISSN 0032-7271 (Print)
PREGLED
časopis za društvena pitanja
Broj
2
Godina
2015.
Godište
LVI
Sarajevo, maj-august 2015.

PREGLED: časopis za društvena pitanja
Izdavač: Univerzitet u Sarajevu, Obala Kulina bana 7/II, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Za izdavača: prof. dr. Muharem Avdispahić, dr. h. c., rektor
Redakcija časopisa:
Uzeir Bavčić
Elvir Čizmić
Enes Durmišević
Salih Fočo
Marina Katnić-Bakaršić
Senadin Lavić
Midhat Mekić
Mirko Pejanović
Hidajet Repovac
Međunarodna Redakcija:
Zvonko Kovač, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska)
Dragan Milanović, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska)
Milan Podunavac, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu (Srbija)
Vesna Požgaj-Hadži, Filozofski fakultet Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Dragan Prole, Filozofski fakultet u Novom Sadu (Srbija)
Stanka Setnikar-Cankar, Fakultet za upravu Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Mitja Velikonja, Fakultet društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Veselin Vukotić, Fakultet za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis Univerziteta Donja Gorica (Crna Gora)
Glavni i odgovorni urednik:

Senadin Lavić
Zamjenica glavnog i odgovornog urednika:

Izvršni urednik:
Uzeir Bavčić
Sekretar Redakcije:
Fuada Muslić
Korektura:
Tarik Ćušić
Prijevod:
Mirza Čerkez
DTP:
Fuada Muslić
Tiraž:
300 primjeraka
Štampa:
„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica
Izlazi četveromjesečno.
Časopis Pregled je indeksiran u EBSCO Publishingu, INDEX COPERNICUS i CEEOL međunarodnim

bazama podataka.
Univerzitetski tele-informatički centar je kreirao i dizajnirao web stranicu časopisa www.pregled.unsa.ba.
Stavovi izneseni u tekstovima ne odražavaju nužno mišljenje Redakcije časopisa.
ISSN 1986-5244 (Online)
PREGLED
Periodical for Social Issues
No
2
Year
2015
Volume
LVI
Sarajevo, May-August 2015

PREGLED : Periodical for Social Issues
Publisher: University of Sarajevo, 7/II, Obala Kulina bana, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina
Publisher's Representative: Prof. Dr. Muharem Avdispahić, HonDSc, Rector
Editorial Board:
Uzeir Bavčić
Elvir Čizmić
Enes Durmišević
Salih Fočo
Senadin Lavić
Midhat Mekić
Mirko Pejanović
Hidajet Repovac
International Editorial Board:

Zvonko Kovač, University of Zagreb, Faculty of Philosophy (Croatia)
Dragan Milanović, University of Zagreb, Faculty of Physical Education (Croatia)
Milan Podunavac, University of Belgrade, Faculty of Political Science (Serbia)
Vesna Požgaj-Hadži, University of Ljubljana, Faculty of Philosophy (Slovenia)
Dragan Prole, Faculty of Philosophy, Novi Sad (Serbia)
Stanka Setnikar-Cankar, University of Ljubljana, Faculty of Administration (Slovenia)
Mitja Velikonja, University of Ljubljana, Faculty of Social Sciences (Slovenia)
Veselin Vukotić, University of Donja Gorica, Faculty of International Economy, Finances and Business
(Montenegro)
Editor-in-Chief:
Senadin Lavić
Deputy Editor-in-Chief:
Executive Editor:
Uzeir Bavčić
Editorial Board Secretary:

Fuada Muslić
Proofreading:
Tarik Ćušić
Translation:
Mirza Čerkez
DTP:
Fuada Muslić
Press run:
300 copies
Print:
„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica
Fourth month periodical

Periodical Pregled is indexed in EBSCO Publishing, INDEX COPERNICUS and C.E.E.O.L. international
databases.
Webpage www.pregled.unsa.ba created and designed by the University Tele-Information Center.
The views and opinions expressed in the articles in the Pregled are those of the author(s) and do not
necessarily reflect the views or opinions of the editor, the editorial board or the publisher.
SADRŽAJ / CONTENTS
Članci / Articles
Prof. dr. Lada Sadiković: Ustavna diskriminacija građana / Constitutional
Discrimination of Citizens ........................................................................................ 1
Prof. dr. Šefik Baraković: Uloga ideologije u izgradnji građanskih društvenih

odnosa / The Role of Ideology in Building Civic Social Relations ........................ 17
Dr. Aida Spahić: Perspektive razvoja sociologije medicine u Bosni i Hercegovini /

Perspectives of Development of Medical Sociology in Bosnia and Herzegovina ... 39
Prof. dr. Enver Halilović: Filozofija znanosti kritičkog racionalizma Karla Poppera
/ Karl Popper’s Philosophy of Science and Critical Rationalism ........................... 51
Mr. sc. Dara Crnić-Babić i Olja Babić: Diplomatske aktivnosti Bosne i

Hercegovine / Diplomatic Activities of Bosnia and Herzegovina .......................... 59
Dr. Vedad Muharemović: Nacionalizam: specifičan tip društvene činjenice i

društvenog djelovanja / Nationalism - The Specific Type of Social Fact and Social
Action ...................................................................................................................... 73
Prikazi i osvrti / Reviews and Comments

Prof. dr. Mirko Pejanović: Pogledi istraživača o fenomenu odbrane Sarajeva u
opsadi: 1992–1995. / The Researchers’ Attitude Towards the Phenomenon of
Sarajevo Defense under the 1992-1995 Siege ........................................................ 95
Nedžad Smailagić, MA: Enciklopedija kriminologije i krivičnog pravosuđa /

Encyclopedia of Criminology and Criminal Justice ............................................. 101
Mr. sc. Amer Osmić: Epistemološko-metodološki pristup istraživanju u društvenim

znanostima / Epistemological and Methodological Approach to Research in Social
Sciences ................................................................................................................. 105
Mr. sc. Mehmed Bećić: Kontinuitet pravne misli u Bosni / The Continuity of Legal
Thought in Bosnia ................................................................................................ 109
Izlaganja sa promocije knjige Država Bosna i Hercegovina i
demokratija prof. dr. Mirka Pejanovića / Papers from the
Promotion of a Book Država Bosna i Hercegovina i demokratija
(The State of Bosnia and Herzegovina and Democracy) by Prof.
Dr. Mirko Pejanović
Prof. dr. Jusuf Žiga: Osvrt na knjigu Država Bosna i Hercegovina i demokratija
prof. dr. Mirka Pejanovića / A Review of a Book Država Bosna i Hercegovina i
demokratija (The State of Bosnia and Herzegovina and Democracy) by Prof. Dr.
Mirko Pejanović …………………………………………………………………. 117
Prof. dr. Slavo Kukić: Riječ na promociji knjige Država Bosna i Hercegovina i
demokratija prof. dr. Mirka Pejanovića / An Address Delivered at the Promotion of a
Book Država Bosna i Hercegovina i demokratija (The State of Bosnia and
Herzegovina and Democracy) by Prof. Dr. Mirko Pejanović …………………… 121
Prof. dr. Salih Fočo: U povodu knjige Mirka Pejanovića Država Bosna i
Hercegovina i demokratija / On the Occasion of Promoting a Book Država Bosna i
Hercegovina i demokratija (The State of Bosnia and Herzegovina and Democracy)
by Prof. Dr. Mirko Pejanović …………………………………………………… 127
Prof. dr. Mirko Pejanović: Riječ autora knjige Država Bosna i Hercegovina i
demokratija, prof. dr. Mirka Pejanovića (Sarajevo, 15. 9. 2015. godine) / Author's
Address at the Promotion of a Book Država Bosna i Hercegovina i demokratija
(The State of Bosnia and Herzegovina and Democracy) in Sarajevo, 15 September
2015………………………………………………………...……………………. 133
Upute za autore / Guidelines for Authors ............................................... 141 / 145

Članci / Articles
Prof. dr. Lada Sadiković
Univerzitet u Sarajevu/University of Sarajevo
Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije/
Faculty of Criminalistics, Criminology and Security Studies
UDK 342.7 (497.6)
Izvorni naučni članak
USTAVNA DISKRIMINACIJA GRAĐANA
CONSTITUTIONAL DISCRIMINATION OF CITIZENS
Sažetak
Ustav Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) utvrdili su, kako se to navodi u
njegovoj preambuli, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao „konstitutivni narodi“ (u zajednici
sa ostalima) i građani BiH. To uopće ne bi bilo sporno da država BiH omogućava
svojim državljanima da budu građani, neovisno od njihove pripadnosti tzv.
konstitutivnim narodima, i na osnovu toga uživaju pravo kandidiranja na izborima
za Dom naroda i Predsjedništvo BiH koje garantira Evropska konvencija za zaštitu
ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: EKLJP), koja je u BiH
direktno primjenjiva i ima prioritet nad svakim drugim pravom (član II stav 2.
Ustava BiH). Međutim, najnovija presuda Evropskog suda za ljudska prava iz
Strasbourga „Zornić protiv BiH“ egzaktno je pokazala da Ustav BiH, osim što
sadržava diskriminatorne odredbe u odnosu na nacionalne manjine (presuda
„Sejdić i Finci protiv BiH“), ne dozvoljava svojim državljanima pravo kandidiranja
na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo BiH ukoliko se ne izjasne kao
pripadnici jednog od tzv. „konstitutivnih naroda“. Temeljno pitanje koje se ovdje
postavlja jeste, prije svega, kakva je daljnja sudbina političke demokracije u BiH u
slučaju kada se državljanin BiH ne izjašnjava kao pripadnik jednog od tzv.
„konstitutivnih naroda“ nego jednostavno kao građanin BiH i pritom, na temelju
diskriminatornih odredbi Ustava BiH, ne može biti kandidat na izborima za Dom
naroda BiH i Predsjedništvo BiH? Drugo, da li neusklađenost Ustava BiH – Aneksa
4. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (u daljnjem tekstu: DMS) sa EKLJP
ugrožava „buduću učinkovitost mehanizma EK“? I treće, može li država BiH, koja,
prema većini relevantnih svjetskih pokazatelja već dvadeset godina nazaduje, postati
punopravna članica Evropske unije (u daljnjem tekstu: EU) ukoliko ne izmijeni svoj
ustav i usaglasi ga sa odredbama EKLJP?
1
Ključne riječi: Ustav BiH, ljudska prava, diskriminacija, građani, država, Vijeće
Evrope
Summary
According to its Preamble, the Constitution of Bosnia and Herzegovina defines
Bosniaks, Croats and Serbs, as “constituent peoples” (along with Others) and BH
citizens. However, the State Bosnia and Herzegovina doesn't permit its citizens to
stand for election to the House of Peoples and the Presidency of Bosnia and
Herzegovina, unless falling into the category of constituent peoples. This right is
guaranteed by the European Convention on Human Rights which is directly applied
in Bosnia and Herzegovina and shall priority over all other law (Article 2, Section
2). However, the latest decision of the European Court of Human Rights in case
“Zornić v. Bosnia and Herzegovina“ has clearly shown that the Constitution of
Bosnia and Herzegovina contains discriminatory provisions concerning the
ineligibility of national minorities and citizens in Bosnia and Herzegovina to stand
for election to the House of Peoples and the Presidency of Bosnia and Herzegovina.
The crucial question is, what is further destination of political democracy in Bosnia
and Herzegovina when only persons declaring affiliation with “constituent
peoples“ are entitled to stand for election to the House of Peoples and the
Presidency of Bosnia and Herzegovina? Does the incompatibility between the
Constitution of Bosnia and Herzegovina and the European Convention on Human
Rights represent a threat to the future effectiveness of the Convention machinery? Is
it possible for the State Bosnia and Herzegovina which is gone regressive, to
become a full member of the European Union with the Constitution which is not in
compliance with the European Convention on Human Rights?
Key words: BH Constitution, Human Rights, Discrimination, Citizens, State,

Council of Europe
1. Zaštita svih lica pod jurisdikcijom države
Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, koja je usvojena u francuskoj

Ustavotvornoj skupštini 26. augusta 1789. godine, ustvrdila je da se ljudi
rađaju i žive slobodni i jednaki u pravima, dok društvene razlike mogu biti
zasnovane samo na zajedničkoj koristi. Jedna od najvećih zasluga Deklaracije
iz 1789. godine jeste zaštita prirodnih i neotuđivih prava čovjeka kao što su
sloboda, svojina, sigurnost i otpor ugnjetavanju, što je i temeljni cilj svakog
političkog udruživanja. Francuska deklaracija je posebno naglasila da svaki
suverenitet počiva u naciji, a da nijedno tijelo niti pojedinac ne mogu vršiti
2
vlast koja izričito odatle ne proizlazi. 1 Pojedini autori naglašavaju da je
pojam građanina u modernom smislu riječi nastao tako što je „francuska
deklaracija ideju osamnaestovjekovne prosvjetiteljske političke filozofije o
prirodnim pravima kao starijim od svakog pozitivnog prava, kao nekoj vrsti
„nadustava“, pretočila u praktično-političku praksu.“ 2 Isto tako, pojam
„inkluzivno građanstvo“ svrstava se u pet kategorija institucionalnih
karakteristika modernih demokracija. 3
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. godine, koja je postavila

pitanje temeljnih ljudskih prava i sloboda na univerzalan način, nije ostvarila
bitan pomak u odnosu na uspostavljanje mehanizma koji bi nadgledao zaštitu
navedenih prava. EK nastala je sa ciljem da osigura univerzalno stvarno
priznavanje i poštivanje prava proklamovanih u toj deklaraciji. EK već u
preambuli dokumenta potvrđuje svoju duboku vjeru u temeljne slobode, koje
su osnov pravde i mira u svijetu i koje se, kako se to precizno navodi, mogu
štititi stvarnom političkom demokracijom i istovremeno zajedničkim
shvatanjem i poštivanjem ljudskih prava. EK se zapravo formirala na temelju
zajedničkog naslijeđa evropskih zemalja, njihovih političkih tradicija, ideala,
slobode i vladavine prava. 4
Ovdje dolazimo do ključne odredbe u kojoj se navodi da „visoke strane

ugovornice jamče svim osobama pod svojom jurisdikcijom prava i slobode
utvrđene u Dijelu I. ove Konvencije.“ 5 Iz ove odredbe je vidljivo da se
evropske države (visoke strane ugovornice) obavezuju na zaštitu prava i
sloboda „svim licima“ pod jurisdikcijom države, čime se naglašava
univerzalnost ljudskih prava i sloboda koje garantira EK. EK štiti „ne samo
prava državljana već i prava stranaca, osoba koje nemaju državljanstvo i
osoba koje nemaju poslovnu sposobnost, kao što su djeca i invalidne osobe“ 6,
a na EK se u pogledu zaštite ljudskih prava mogu pozvati i „žrtve koje nisu
državljani bilo države u pitanju, ili ma koje druge države-ugovornice.“ 7 To bi
1
Francuska deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine, članovi 1, 2. i 3.
2
Popović, Olga (2011) „Deklaracija o pravima čovjeka i građanina“, u: Temelji moderne
demokratije: Izbor deklaracija i povelja o ljudskim pravima (1215–1989), ur. Dušan
Mrđenović, Beograd, str. 317.
3
Vidi šire u: Crick, Bernard (2004) Demokracija, Šahinpašić, str. 117.
4
Preambula Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950.
godine.
5
Član 1. EKLJP.
6
Gomien, Donna (2008) Short Guide to the European Convention on Human rights, Council
of Europe Publishing, str. 8.
7
Van Dijk, P., G. J. H. Van Hoof, u suradnji sa: A. W. Heringa, J. G. C. Schokkenbroek, B.
P. Vermeulen, M. L. W. M. Viering, L. F. Zvaak (2000) Teorija i praksa Evropske
3
u našem slučaju značilo da se prava i slobode jednako garantiraju kako
državljanima tako i svim strancima koji se nalaze pod jurisdikcijom države.
Dalje analiziranje dovodi do zaključka da se sva temeljna prava i slobode
garantiraju i državljanima i strancima, a da se samo strancima može
ograničiti politička aktivnost. 8 EK je čak u Protokolu 4. dodatno zabranila
grupno protjerivanje stranaca, dok je u Protokolu 7. uvela proceduralne
zaštite u vezi sa protjerivanjem stranaca. Obaveza osiguranja ljudskih prava i
sloboda svim licima pod jurisdikcijom države predstavlja za države
potpisnice EK dvostruku obavezu: „Prvo, moraju osigurati da njihovo
domaće pravo bude u skladu s Konvencijom (...) i, drugo, nove države koje
potvrde Konvenciju moraju ispraviti svaku povredu materijalnih prava i
sloboda zaštićenih Konvencijom.“ 9
Svi savremeni ustavi u Evropi razlikuju ljudska prava za koja zaštitu mogu
tražiti stranci i „građanska prava“ koja se jedino odnose na državljane. U tom
smislu svojstvo državljanina je svakako primarni identitet svakog čovjeka.
Međutim, to ne isključuje i ostale identitete u okviru kojih građani mogu
imati nacionalnu, vjersku, etničku i rasnu pripadnost. 10 U ovom pogledu
posebno je karakterističan i Ustav Albanije, kojeg je Skupština usvojila 1998.
godine uz veliku pomoć stranih eksperata, posebno Venecijanske komisije
Vijeća Evrope (u daljnjem tekstu: VE). Naime, taj ustav je prihvatio podjelu
na osnovna i politička prava i slobode. Osnovna prava i slobode pripadaju
svim licima koja se nalaze pod jurisdikcijom države Albanije – u smislu
člana 1. EK – dok su posebno navedena politička prava i slobode koji se
isključivo odnose na građane. 11
konvencije o ljudskim pravima, Muller, Sarajevo, str. 3 – „Stoga se, ukratko, obavezuje da će
osigurati ta prava i slobode ne samo svojim državljanima i državljanima drugih visokih
strana-ugovornica, već i državljanima država koje nisu potpisnice Konvencije u licima bez
državljanstva.“
8
„Nijedna od odredbi iz članova 10, 11. i 14. neće se tumačiti tako da sprječava visoke
strane ugovornice da ograničavaju političku djelatnost stranaca“ – član 16. EKLJP.
9
Gomien, Donna (2000) Short Guide to the European Convention on Human rights, Council
of Europe Publishing, str. 8–9.
10
The Basic Law of the Federal Republic of Germany from 1949, Art. 1-19.
11
The Constitution of Albania from 1998, Art. 45. 1.
„1. Svaki građanin koji je navršio 18 godina, čak i na dan samih izbora, ima pravo da bira i
da bude izabran.
2. Građani koji su konačnom sudskom odlukom proglašeni mentalno nesposobnim nemaju
pravo glasa.
3. Zatvorenici koji služe zatvorsku kaznu imaju samo pravo da glasaju.
4. Glasanje je lično, jednako, slobodno i tajno.“
4
2. Slučaj „Zornić protiv Bosne i Hercegovine“
Zaštita ljudskih prava i sloboda svim licima pod jurisdikcijom države BiH je
potpuno drugačije regulirana i dovodi u pitanje pravo državljana da se
kandidiraju na izborima za vršenje određenih funkcija. Umjesto da zaštiti sva
lica pod njenom jurisdikcijom, uključujući tu kako državljane tako i strance,
BiH je ograničila pravo jednog broja svojih državljana koji se ne izjašnjavaju
kao pripadnici tzv. „konstitutivnih naroda“ da se kandidiraju na izborima za
Dom naroda BiH i Predsjedništvo BiH. Ustav BiH utvrdili su, kako se to
navodi u njegovoj preambuli, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao „konstitutivni
narodi“ (u zajednici sa ostalima) i građani BiH. To uopće ne bi bilo sporno da
država BiH omogućava svojim državljanima da budu građani, neovisno od
njihove pripadnosti tzv. konstitutivnim narodima, i da na osnovu toga uživaju
pravo da se kandidiraju na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo BiH. To
im formalno garantira EKLJP, koja je u BiH direktno primjenjiva i ima
prioritet nad svakim drugim pravom. 12 Iako je BiH ustavno normirana kao
demokratska država koja funkcionira u skladu sa pravom i na osnovu
slobodnih i demokratskih izbora 13, a Ustav BiH se zasniva – kako se to
navodi u preambuli – na ubjeđenju da demokratski organi vlasti i pravične
procedure najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralističkog
društva, 14 situacija je u stvarnosti potpuno drugačija.
Državljanka BiH Azra Zornić dana 19. 12. 2014. godine podnijela je
aplikaciju Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu br. 3681/06 protiv
države BiH prema članu 34. EKLJP. Aplikantica Zornić se žalila da nema
pravo kandidiranja na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo BiH jer se ne
izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, pozivajući se
pritom na član 3. Protokola br. 1 uz Konvenciju u vezi sa članom 14.
Konvencije te na član 1. Protokola br. 12. Aplikantica Azra Zornić se nije
izjasnila kao pripadnica bilo koje etničke grupe, tj. tri „konstitutivna naroda“
(Bošnjaci, Srbi i Hrvati), nego se izjasnila jednostavno kao građanka BiH te
zbog toga nije mogla biti kandidat na izborima za drugi dom državnog
parlamenta (Dom naroda), niti za kolektivnog šefa države (Predsjedništvo).
Evropski sud za ljudska prava je odlučio sa šest glasova prema jedan da je
došlo do povrede člana 14. (zabrana diskriminacije) u vezi sa članom 3.
Protokola br. 1. (pravo na slobodne izbore) uz EKLJP, te jednoglasno da je
12
Član II, stav 2. Ustava BiH.
13
Član I, stav 2. Ustava BiH.
14
Preambula Ustava BiH, par. 3.
5
došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12. uz EKLJP (opća zabrana
diskriminacije). 15
U tom smislu, najnovija presuda Evropskog suda za ljudska prava iz

Strasbourga „Zornić protiv BiH“ egzaktno pokazuje da Ustav BiH, osim što
sadržava diskriminatorne odredbe u odnosu na nacionalne manjine (presuda
„Sejdić i Finci protiv BiH“), ne dozvoljava pravo kandidiranja ni svojim
građanima (državljanima) i to na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo
BiH ukoliko se ne izjasne kao pripadnici jednog od tri „konstitutivna
naroda“. Temeljno pitanje koje se ovdje postavlja jeste, prije svega, kakva je
daljnja sudbina političke demokracije u BiH u slučaju kada se državljanin
BiH ne izjašnjava kao pripadnik jednog od tzv. „konstitutivnih naroda“, nego
jednostavno kao građanin BiH i pritom, na temelju diskriminatornih odredbi
Ustava BiH, ne može biti kandidat na izborima za Dom naroda BiH i
Predsjedništvo BiH? Slijedeće važno pitanje koje se pri tome nameće jeste da
li neusklađenost Ustava BiH – Aneks 4 DMS sa EKLJP – ugrožava „buduću
učinkovitost mehanizma EK“? I konačno, jedno od trenutno najtežih pitanja
jeste može li BiH, koja, prema većini svjetskih relevantnih pokazatelja već
dvadeset godina nazaduje, postati punopravna članica EU ukoliko ne izmijeni
svoj ustav i usaglasi ga sa odredbama EKLJP?
Daljnja analiza pokazuje da Ustav BiH trenutno dozvoljava izjašnjavanje

samo pripadnicima tzv. „konstitutivnih naroda“ (Bošnjacima, Hrvatima i
Srbima) i „ostalim“ (pripadnicima nacionalnih manjina). Svi drugi građani,
koji se odbijaju izjasniti u okviru ove dvije skupine zbog multietničkog
braka, porijekla ili iz drugih razloga, diskriminirani su jer im je oduzeto
pravo da budu birani. Razmatrajući prihvatljivost predstavke, Sud za ljudska
prava je prvo utvrdio da obraćanje Ustavnom sudu BiH, s obzirom na
njegovo oglašavanje nenadležnim u sličnom predmetu, 16 nije moglo biti
djelotvoran pravni lijek za podnositeljicu predstavke. Drugo, Sud je utvrdio
takođe da podnositeljica predstavke ne smije biti spriječena da učestvuje na
izborima zbog svog opredjeljenja, iz razloga što Ustav BiH ne sadrži
objektivne kriterije za određivanje nečijeg etničkog porijekla. Treće, Sud je
mišljenja da je navedeni slučaj identičan slučaju „Sejdić/Finci protiv BiH“,
jer su i pripadnici nacionalnih manjina na isti način bili onemogućeni da
aktivno koriste svoje biračko pravo i učestvuju u izborima za Dom naroda i
Predsjedništvo BiH. I četvrto, Sud je zaključio da je od početka donošenja
DMS do danas postignut „značajan napredak“ te da zadržavanje
15
Predmet „Zornić protiv BiH“ (aplikacija br. 3681/06) od 15. 7. 2014. godine.
16
Odluka Ustavnog Suda BiH br. AP-1945/10 od 29. 6. 2010. godine.
6
diskriminirajućih odredbi nema „objektivno i razumno opravdanje“. Kršenje
prava na pravične izbore u spomenutom slučaju predstavlja upravo posljedicu
direktnog propusta vlasti države BiH da svoj ustav i izborno zakonodavstvo
usklade sa odredbama EKLJP i svim svojim pripadnicima omoguće efektivno
korištenje prava na pravične izbore bez diskriminacije. 17
3. Obaveza usaglašavanja Ustava Bosne i Hercegovine sa

Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava
Evropski sud za ljudska prava je takođe utvrdio da je predmetni slučaj u

izvjesnom smislu, zbog nemogućnosti podnositelja predstavki, Roma i
Jevreja, da budu birani za Dom naroda i Predsjedništvo BiH, identičan
predmetu „Sejdić i Finci protiv BiH“ iz 2009. godine. 18 U oba predmeta su
osporene ustavne odredbe koje onemogućavaju aplikante da učestvuju na
izborima kao kandidati za te funkcije, jer se temelje na etničkom porijeklu,
prema odredbama koje su uključene u Ustav BiH, navodno u cilju osiguranja
mira i zaustavljanja krvavog sukoba u BiH u periodu od 1992. do 1995.
godine, obilježenog genocidom i etničkim čišćenjem. 19 Međutim, danas –
više od osamnaest godina nakon završetka „tragičnog sukoba u regionu“ –
Sud za ljudska prava je zauzeo stav da ne može postojati bilo kakav razlog za
održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi te da Sud očekuje da će se bez
daljnjeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje, stvarna politička
demokracija i politički sistem koji će svakom građaninu BiH osigurati pravo
da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda BiH. 20
Nepostupanje države BiH u pogledu izvršenja presuda Suda za ljudska prava

u Strasbourgu dovelo je BiH u vrlo lošu poziciju. Naime, pet godina
„pregovaranja“ o izvršenju presude „Sejdić i Finci protiv BiH“ pokazalo se
kao nedovoljan i neefikasan pristup kako „domaćih političara“ tako i
zvaničnika EU. Međutim, ono što možda još više zabrinjava jeste da propust
jedne države članice VE da uskladi svoj ustav sa EKLJP ne predstavlja samo
„otežavajuću okolnost kada je riječ o odgovornosti države prema Konvenciji
17
Vidjeti šire: predmet „Zornić protiv BiH“ (aplikacija br. 3681/06) od 15. 7. 2014. godine.
18
Predmet „Sejdić i Finci protiv BiH“ (aplikacija br. 27996/06 i 34836/06) od 22. 12. 2009.
godine.
19
Predmet „Sejdić i Finci protiv BiH“ (aplikacija br. 27996/06 i 34836/06), par. 45.
20
Predmet „Zornić protiv BiH“ (aplikacija br. 3681/06) od 15. 7. 2014. godine, par. 43.
7
zbog postojećeg ili ranijeg stanja stvari, već takođe ugrožava buduću
učinkovitost mehanizma Konvencije.“ 21
Presuda „Sejdić i Finci protiv BiH“ trenutno se nalazi pod nadzorom

Komiteta ministara VE koji je, u skladu sa svojim ovlastima iz člana 46. stav
2, 22 od dana donošenja presude redovno pratio aktivnosti, stalno
naglašavajući da je neophodno promijeniti Ustav BiH kako bi se mogla
izvršiti data presuda, te je s tim u vezi donio tri privremene rezolucije. U
rezoluciji Komiteta ministara VE iz 2011. godine zahtijeva se od nadležnih
vlasti BiH da poduzmu sve potrebne korake za potpuno izvršenje te presude,
da usvoje neophodne mjere u cilju otklanjanja diskriminacije protiv onih koji
nisu pripadnici konstitutivnih naroda prilikom kandidiranja na izborima za
Dom naroda i Predsjedništvo BiH te da usklade svoj Ustav i izborno
zakonodavstvo sa zahtjevima Konvencije bez bilo kakvog daljnjeg
odgađanja. 23
Komitet ministara VE upućuje 2012. i svoju drugu privremenu rezoluciju u

kojoj još jednom poziva vlasti i političke lidere BiH da „izmijene Ustav i
izborni zakon i da ih usklade sa zahtjevima Konvencije bez bilo kakvog
daljnjeg odgađanja.“ 24 I konačno, Komitet ministara se obratio BiH i treći put
naglašavajući da će „neizvršavanje ovih izmjena predstavljati ne samo
otvoreno kršenje obaveza iz člana 46. stav 1. Konvencije nego da bi takođe
moglo ugroziti legitimitet i vjerodostojnost budućih izabranih organa države
(...) te pozivaju sve vlasti i političke lidere u BiH da osiguraju da se ustavni i
zakonski okvir odmah uskladi sa zahtjevima Konvencije kako bi se izbori u
oktobru 2014. održali bez bilo kakve diskriminacije građana koji nisu
pripadnici jednog od 'konstitutivnih naroda'.“ 25
21
Predmet „Zornić protiv BiH“, ibidem, par. 40.
22
(1) Visoke strane ugovornice preuzimaju obavezu da se povinuju konačnoj presudi suda u
svakom predmetu u kome su stranke.
(2) Konačna odluka Suda dostavlja se Komitetu ministara koji nadgleda njeno izvršenje.
23
Interim Resolution CM/ResDH(2011)291 – „(...) zamjenici ministara ponovno su pozvali
vlasti BiH da Ustav BiH usklade sa Konvencijom, a u skladu sa predmetnom presudom.“
24
Interim Resolution CM/ResDH(2012)233 – „(...) izmjene, kojima bi se omogućilo svim
građanima BiH da se kandidiraju na izborima osnažile bi rad demokratskih institucija u
zemlji i povjerenja građana u njih.“
25
Interim Resolution CM/ResDH(2013)259 – „Izražavajući najdublju zabrinutost što unatoč
ponavljanim uvjeravanjima, uključujući i ona data na posljednjem sastanku o pitanju ljudskih
prava održanom u septembru 2013., neophodne ustavne i zakonske mjere još uvijek nisu
izvršene, te što ističe vrijeme koje je potrebno da se osigura da izbori 2014. budu održani u
skladu sa zahtjevima Konvencije.“
8
4. Građanin kao titular političkih prava
Slučaj „Zornić protiv BiH“ predstavlja svakako problem koji zadire u samu
suštinu moderne demokracije i političkog života. Na ovaj način aktuelizira se
pitanje koje je postavila već spomenuta Deklaracija o pravima čovjeka i
građanina iz 1789. godine, koja je utemeljila osnove moderne predstavničke
demokracije i koja razlikuje prava i slobode građanina i čovjeka, s tim što je
građanin sinonim za birača kao osnove i izvora ukupnog suvereniteta naroda i
države. Prema Deklaraciji, svi građani imaju pravo da učestvuju lično ili
preko svojih predstavnika na formiranju zakona kao izraza općeg interesa.
Upravo zato svi građani su jednaki, svima su jednako dostupne sve počasti,
mjesta i javne službe prema njihovim sposobnostima i njihovim talentima.26
Građanin, dakle, je ličnost koja je titular svih „građanskih prava“ i on je

jedino ovlašten da putem izbora svojih predstavnika u skupštinu ili direktno
učešćem u radu skupština putem referenduma donosi zakone koji su izraz
općeg interesa. Državljanin je pojedinac koji, prije svega, uživa izborno
pravo kao i sva druga politička i građanska prava. U teoriji se građanin uzima
kao sinonim za birača koji je, u okviru nacije, i izvor svakog suvereniteta
države. Po pravilu, sve države u Evropi formiraju predstavnički dom na bazi
izbora građana, dok gornji dom države, ukoliko ga ima, izražava interese
pojedinih regiona ili drugih partikulariteta unutar države. Najzad, treba imati
u vidu da i Rezolucija 1513 VE iz 2006. godine ističe zahtjev da u našem
političkom sistemu, umjesto predstavljanja konstitutivnih naroda u oba doma,
treba takvo etničko predstavljanje zamijeniti sa građanskim
predstavljanjem. 27
Prema tome, slučaj „Zornić protiv BiH“ i pozitivne odluke koje je donio Sud
za ljudska prava u Strasbourgu imaju veliki značaj ne samo za uklanjanje
diskriminacije među građanima nego i za ukupno demokratsko formiranje
naše države na bazi prava političkog predstavljanja građana kao bitnog
principa predstavničke demokracije. Uklanjanje diskriminacije bilo bi stoga
podsticaj za demokratsku reformu Parlamentarne skupštine BiH i izgradnju
svega onoga što čini parlamentarni sistem, kao što je to vlada, šef države,
vrhovni sud itd.
26
Član 6. Deklaracije o pravima čovjeka i građanina.
27
Parliamentary Assembly, Resolution 1513 (2006), Constitutional Reform in Bosnia and
Herzegovina,
http://assembly.coe.int/Main.asp?link=/Documents/AdoptedText/ta06/ERES1513.htm; web
stranici pristupljeno 15. 12. 2014. godine.
9
Novi pristup EU prema BiH pretpostavlja prenošenje težišta ukupnog
političkog djelovanja sa „formalnih pitanja“ na rješavanje krupnih
ekonomskih problema koji opterećuju našu državu. Međutim, ovo ne znači da
je moguće rješavati ekonomska pitanja bez obzira na to kakva nam je država i
demokracija. Pokrećući ova pitanja u Parlamentu Velike Britanije, Lord Pady
Ashdown je naglasio da danas nije moguće nigdje postići uspješan
ekonomski razvoj ukoliko prije toga nije uspostavljena funkcionalna
država. 28 Funkcionalna država znači da je to država koja je snažna,
fleksibilna i racionalna, tako da može da odgovori brzo i efikasno na sve
dinamične promjene i teškoće koje donosi moderni ekonomski razvitak.
Najveće teškoće doživljavaju male države pa među njima, svakako, i BiH.
Upravo govoreći o ovoj temi, poznati svjetski ekonomist Džefri Saks ističe:
„Život nikada nije jednostavan za male države koje traže svoje mjesto na
svjetskom tržištu, pogotovo ako imaju razvijenije susjede. Male ekonomije
moraju biti ekstra fleksibilne. To znači da, kako se globalno tržište mijenja,
moraju i one. Ako tržište oslabi u jednom sektoru, država bi trebala biti tu da
pomogne da se ojača neki drugi sektor.“ 29
Država danas mora biti intervencionistička i na centralnom, državnom nivou

se mora vršiti koncentracija ovlaštenja da bi država mogla biti brza,
fleksibilna, dovoljno snažna i poduzetna kako bi mogla intervenirati kako na
unutrašnjem tržištu tako i u međunarodnim ekonomskim odnosima.
Međutim, sve navedeno nije slučaj i u BiH. Pored diskriminatornih odredbi,
država BiH se suočava i sa izuzetno teškom ekonomskom situacijom. Naime,
stalna slabost države dovela je do situacije „u kojoj se oko 60% BDP-a još
uvijek troši na održavanje državnog i entitetskih aparata; na državnom nivou
su tri predsjednika koji se rotiraju, dva predsjednika na entitetskom nivou, 13
premijera, preko 180 ministara, 760 članova raznih zakonodavnih tijela i 148
općina. Nadalje, dobrovoljni ili nametnuti prenos jednog broja ovlaštenja na
državni nivo nije rezultirao odgovarajućim smanjenjem entitetskog
aparata.“ 30
Pored egzaktno utvrđenog stanja od Parlamentarne skupštine VE, Svjetska

banka je u svom izvještaju o lakoći poslovanja (Doing Businnes) za 2015.
godinu rangirala državu BiH na 107. mjesto od ukupno 189 država.
Analizirajući propise koji se primjenjuju na mala i srednja preduzeća,
Svjetska banka se posebno osvrnula na deset oblasti i to: pokretanje posla,
28
http://www.theyworkforyou.com/lords/?id=2014-10-
21a.605.1&s=speaker%3A10015#g605.3; web stranici pristupljeno 15. 12. 2014. godine.
29
Dnevni avaz od 25. 11. 2014. godine.
30
Parliamentary Assembly, Councile of Europe, Resolution 1513(2006), par. 2.
10
pribavljanje građevinskih dozvola, priključak na električnu energiju,
registracija imovine, dobijanje kredita, zaštita manjinskih investitora,
plaćanje poreza, prekogranična trgovina, izvršenje ugovora i rješavanje
nesolventnosti. Iako se država BiH po pitanju rješavanja nesolventnosti našla
na 34. mjestu, a po pitanju dobijanja kredita na 36. mjestu, u oblasti
električne energije zauzela je visoko 136. mjesto, plaćanja poreza 151. mjesto
i daleko najlošije se plasirala u oblasti dobijanja građevinskih dozvola, gdje
se našla na 182. mjestu.31 Iako su skoro svi programi političkih partija u BiH
prije oktobarskih izbora (2014) obuhvatili ekonomski razvoj države, više je
nego očigledno da trenutno ne postoje mehanizmi kako bi se realizirali dati
planovi.
Država BiH, nažalost, nazaduje i na drugim važnim pokazateljima

ekonomskog i svakog drugog napretka. Britanski institut „Legatum“ je u
svom najnovijem Indeksu prosperiteta za 2014. godinu, u okviru čega se
ocjenjuju razvoj i napredak ukupno 142 države u svijetu, svrstao BiH na 91.
mjesto. Na taj način BiH se zajedno sa Armenijom i Moldavijom našla na
dnu liste regionalnih i evropskih država. Indeks prosperiteta se bazira na
analizi ekonomije, mogućnosti za poduzetništvo, upravljanja, obrazovanja,
zdravlja, slobode i sigurnosti, lične slobode i društvenog kapitala. 32
Indeks fragilnih država (Fragile State Index), nažalost, ne odstupa mnogo u

odnosu na navedeno i plasira BiH u svom izvještaju za 2014. godinu na 86.
mjesto u odnosu na Finsku, koja je na 178. mjestu prva u grupi veoma
održivih država (very sustainable state) i Južni Sudan, koji je na prvom
mjestu u grupi veoma visokog upozorenja (Very High Alert). Indeks fragilnih
država u okviru svoga istraživanja radi na prevenciji nasilnog konflikta i
pritom promovira održivu sigurnost, fokusira se na probleme slabih država s
ciljem stvaranja praktičnog alata i pristupa za ublažavanje konflikta, što bi
trebalo biti od koristi za one koji vrše vlast i donose političke odluke. 33
Laura Brisard u analizi indeksa fragilnih država navodi da Bosna i Balkan i

dalje nazaduju. 34 Da je BiH „na silaznoj putanji od 2006. godine“, potvrđuje i
visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko imenujući stranke, zvaničnike i
31
http://www.doingbusiness.org/~/media/GIAWB/Doing%20Business/Documents/Annual-
Reports/English/DB15-Chapters/DB15-Report-Overview.pdf; str. 4; web stranici
pristupljeno 10. 12. 2014.
32
http://www.prosperity.com; web stranici pristupljeno 10. 12. 2014. godine.
33
http://ffp.statesindex.org/2014-bosnia; web stranici pristupljeno 9. 12. 2014. godine.
34
Brisard, Lora „A decade of Recovery: Bosnia and the Balkans Bounce Back“, in: The
Fund for Peace Publication, July-August Edition of Foreign Policy magazine, str. 35–38
11
institucije koje upravljaju zemljom na raznim nivoima kao one koji nisu
odgovorili na probleme ove zemlje. Istovremeno, visoki predstavnik
potcrtava i odgovornost same međunarodne zajednice naglašavajući da se i
ona mora više potruditi jer njen posao još uvijek nije završen u BiH.35
Međutim, iako postoje i određena mišljenja da „proces prekrajanja granica na
Balkanu nije završen (...) te da izgledi za opstanak BiH postoje ali jedino u
slučaju da se zemlja potpuno preuredi u labavu federaciju ili
konfederaciju“, 36 svakako ohrabruje jasno izrečena tvrdnja da „neće biti
novog iscrtavanja granica“ 37 te da Vijeće za implementaciju mira (PIC),
podržavajući teritorijalni suverenitet i integritet, BiH vidi kao stabilnu,
demokratsku i prosperitetnu državu s funkcionalnijim institucijama.“ 38
U augustu 2014. godine u Berlinu je održana konferencija o zapadnom

Balkanu na kojoj je usvojena Završna deklaracija kojom je, zapravo,
pokrenuta inicijativa za ubrzanje BiH na putu evropskih integracija na način
da se put u evropsku budućnost ostvari jačanjem odgovornog upravljanja i
povećanjem prosperiteta preko održivog rasta i ekonomije. 39 To je zapravo
bio uvod za tzv. njemačko-britansku inicijativu za deblokadu evropskog puta
BiH, u kojoj su ministri inostranih poslova Njemačke i Velike Britanije
iznijeli svoje prijedloge za brže uključivanje BiH u EU. Od novoizabranih
vlasti u BiH su zatražili da se pisanom izjavom obavežu na provođenje
institucionalnih reformi na svim nivoima države kako bi BiH učinile
funkcionalnijom i kako bi BiH mogla da efikasnije radi na provođenju
reformi koje se od nje budu tražile. Inicijativa će se bazirati primarno na
ekonomskim reformama i usko će biti vezana za Sporazum za rast i
pridruživanje (Compact for Growth 40) ali će takođe uključiti i implementaciju
35
Obraćanje visokog predstavnika u BiH pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda od 11.
11. 2014. godine, http://www.ohr.int/ohr-dept/presso/presssp/default.asp?content_id=48890;
web stranici pristupljeno 12. 11. 2014. godine.
36
Konstantin Nikiforov, direktor Instituta za slovenske studije pri Akademiji znanosti i
umjetnosti Rusije, Dnevni list od 26. 4. 2014. godine.
37
Obraćanje visokog predstavnika u BiH pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda od 11.
11. 2014. godine, http://www.ohr.int/ohr-dept/presso/presssp/default.asp?content_id=48890;
web stranici pristupljeno 12. 11. 2014. godine.
38
Komunike Upravnog odbora vijeća za provedbu mira od 10. 12. 2014. godine, str. 1.
39
Završna deklaracija predsjedatelja konferencije o zapadnom Balkanu u Berlinu,
http://www.bundesregierung.de/Content/EN/Pressemitteilungen/BPA/2014/2014-08-28-
balkan.html?nn=709674; web stranici pristupljeno 19. 12. 2014.
40
„Šest prioritetnih mjera koje se trebaju provesti su: smanjenje poreza na rad; povećanje
otvorenosti i konkurentnosti tržišta rada; smanjenje zahtjeva i vremena potrebnog za
pokretanje poslovanja; usvajanje unaprijeđenog stečajnog okvira za brže restrukturiranje
preduzeća; izrada transparentnih i javnih e-registara; smanjenje broja povlaštenih penzija“,
12
Kopenhagenških kriterija (pravnih, političkih i ekonomskih). Iako je
izmijenjen redoslijed obaveza o kojima bi BiH trebala postupiti, ovaj pristup
neće predstavljati smanjenje standarda i neće mijenjati uvjete koje svaka
država mora ispuniti kako bi postala punopravna članica EU. 41
EU je na sastanku Vijeća za vanjske poslove, održanom 15. decembra 2014.

godine, preuzela realizaciju njemačko-britanske inicijative za deblokadu
reformskog i evropskog puta BiH, potvrđujući očuvanje teritorijalnog
integriteta BiH kao suverene i nedjeljive zemlje, imenujući visoku
predstavnicu Mogerini i komesara Hana da nastave angažman s liderima BiH
u cilju uspostavljanja funkcionalnosti i učinkovitosti na svim nivoima vlasti.
BiH će se obavezati u što skorijem periodu na izradu početnog plana za
reforme u skladu sa pravnom stečevinom EU, a pisana obaveza treba biti
dogovorena od Predsjedništva BiH, potpisana od domaćih političkih lidera i
potvrđena od Parlamenta BiH, nakon čega bi Sporazum o stabilizaciji i
pridruživanju BiH sa EU stupio na snagu. 42 Iako navedena inicijativa ipak
daje nadu državi BiH da pomoć pri njenom daljnjem napredovanju neće
izostati od EU, postoje i određena oprečna mišljenja, kako je namjera
inicijative „zaobilaženje svih nezgodnih pitanja i fokusiranje na
socioekonomski razvitak bez povezanih političkih reformi.“ 43
Umjesto zaključka
Iako je BiH ustavno normirana kao demokratska država koja funkcionira u

skladu sa pravom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora, najnovija
presuda Evropskog suda za ljudska prava „Zornić protiv BiH“ egzaktno je
pokazala da Ustav BiH, osim što sadržava diskriminatorne odredbe u odnosu
na nacionalne manjine (presuda „Sejdić i Finci protiv BiH“), ne dozvoljava
svojim državljanima pravo kandidiranja na izborima za Dom naroda i
Predsjedništvo BiH ukoliko se ne izjasne kao pripadnici jednog od tzv.
http://europa.ba/Download.aspx?id=1525&lang=BS; web stranici pristupljeno 15. 12. 2014.

godine
41
Otvoreno pismo građanima BiH ministara vanjskih poslova Njemačke Franka-Waltera
Steinmeiera i Velike Britanije Philipa Hammonda, http://www.idpi.ba/britansko-njemacka-
inicijativa/, web stranici pristupljeno 15. 12. 2014. godine
42
Osam zaključaka Vijeća za vanjske poslove EU o BiH, Dnevni avaz, 16. 12. 2014, str. 9.
43
Bassuener, Kurt, Toby Vogel, Perry Valery i Bodo Weber „Analiza Centra za
demokratizaciju politike“: „Nedovoljno posvećen pristup u ovako kritičkom vremenu bi
značio veliku štetu za državu i građansko povjerenje, proces integracije te međunarodni
pristup BiH i njenim liderima.“ Oslobođenje od 17. 11. 2014, str. 2.
13
„konstitutivnih naroda“. EK garantira prava i slobode „svim licima“ pod
jurisdikcijom države, bilo da je riječ o državljanima ili strancima. Međutim,
svi savremeni evropski ustavi razlikuju ljudska prava, za koja zaštitu mogu
tražiti stranci, i građanska prava, koja se jedino odnose na državljane. U tom
smislu, iako se pravo kandidiranja na izborima za Dom naroda BiH i
Predsjedništvo BiH može ograničiti samo strancima na teritoriji države BiH,
u BiH je to pravo ograničeno građanima, tj. državljanima BiH. S obzirom da
BiH još od prijema u VE (2002) nije pristupila ispunjavanju nametnutih
postprijemnih obaveza, između koji je jedna od najvažnijih bila da se Ustav
BiH uskladi sa EK, ona je ne samo onemogućila veliki broj građana
(državljana) BiH u korištenju prava da se bude kandidat na izborima za Dom
naroda i Predsjedništvo BiH nego je zbog postojanja diskriminacijskih
odredbi u Ustavu BiH dovela u pitanje cjelokupnu daljnju sudbinu političke
demokracije u BiH.
Ako je zbog teške situacije u BiH nakon prestanka „tragičnog sukoba u

regionu“ došlo do unošenja određenih diskriminatornih odredbi u Ustav BiH,
čije se prisustvo tada moglo opravdati kao mjera proporcionalna datoj
opasnosti potrebna za zaustavljanje tragičnog sukoba u okviru kojeg je
počinjen i genocid, danas više ne postoje bilo kakvi razlozi koji bi mogli
opravdati daljnje zadržavanje spornih odredbi u Ustavu BiH. Takve mjere
nisu i ne mogu više biti proporcionalne datoj opasnosti, jer je od prestanka
tragičnog sukoba prošlo devetnaest godina, a trenutna situacija, koliko god da
je neosporno loša, ne može – niti je ikad mogla – opravdati postojanje
diskriminatornih odredbi u Ustavu BiH.
Međutim, više je nego očigledno da, pored odgovornosti koja leži na

institucijama BiH, određenu odgovornost za ovo teško stanje u kojem se BiH
nalazi, zbog specifične pozicije međunarodne zajednice u BiH i DMS, kao
temeljnog političkog i pravnog dokumenta, snose kako organi VE tako i EU i
institucije visokog predstavnika. Propust BiH da usaglasi Ustav sa EK
održava se negativno u odnosu na tri stvari. Prvo, neizvršavanje presuda
Evropskog suda za ljudska prava svakako je otežavajuća okolnost za državu
BiH i njene građane, koji su prije svega lišeni prava koje garantira EK.
Drugo, to nanosi nesagledivu štetu samoj državi BiH kada je riječ o
odgovornosti države da ispravi postojeće ili ranije stanje stvari jer se BiH,
ratifikacijom EK u Parlamentu BiH, obavezala na povinovanje presudama
Evropskog suda za ljudska prava. I treće, možda u općem smislu i najteže,
predstavlja činjenica da BiH, koja još uvijek nije uskladila svoj ustav sa
odredbama EK, dovodi u sumnju učinkovitost cijelog zaštitnog mehanizma
EK u vidu Evropskog suda za ljudska prava.
14
Komitet ministara VE je u povodu presude „Sejdić-Finci protiv BiH“ tri puta
uputio privremene rezolucije, koje su još jednom pozvale vlasti BiH i
političke lidere da Ustav BiH i izborno zakonodavstvo usklade sa odredbama
EK bez daljnjeg odgađanja. Komitet ministara je pritom upozorio BiH da će
svako daljnje odgađanje usklađivanja Ustava BiH sa EK predstavljati
otvoreno kršenje obaveza preuzetih iz EKLJP koje se u BiH primjenjuju
direktno i imaju prioritet nad svakim drugim pravom. Takođe, mnogo više
zabrinjava upozorenje Komiteta ministara, izvršno-političkog organa VE
nadležnog za praćenje izvršenja presuda Evropskog suda za ljudska prava, da
će navedeno neusaglašavanje dovesti u pitanje legitimitet i legalitet organa
države koji su izabrani na posljednjim izborima.
BiH se, pored toga što njen ustav sadrži diskriminatorne odredbe i što do sada
nije ništa poduzela kako bi Ustav BiH uskladila sa odredbama EK, suočava i
sa veoma teškom ekonomskom situacijom. Svi relevantni svjetski
pokazatelji, među kojima su Indeks Svjetske banke, Indeks fragilnih država i
Svjetski indeks prosperiteta, pokazuju da BiH zauzima posljednje mjesto u
odnosu na većinu evropskih država. Sa sigurnošću se može ustvrditi da BiH
nije uspjela napraviti niti jedan pozitivan korak tokom devetnaest godina od
potpisivanja DMS te da kao takva neće moći postati punopravna članica EU.
U tom smislu, slučaj „Zornić protiv BiH“ i pozitivne odluke koje je donio
Sud za ljudska prava u Strasbourgu su od velikog značaja ne samo za
uklanjanje diskriminacije među građanima i dovođenje u sklad Ustava BiH sa
EK nego i za ukupno demokratsko formiranje naše države na bazi prava
političkog predstavljanja kao temeljnog principa predstavničke demokracije.
Upravo zato otklanjanje diskriminatornih odredbi bi predstavljalo podsticaj
za demokratsku izgradnju svih institucija BiH, prije svega Parlamenta BiH,
ali i vlade, šefa države, vrhovnog suda i ostalog. Time bi država BiH postala
funkcionalna i kao takva sposobna za ekonomsko i drugo napredovanje pa
time i ostvarivanje statusa punopravne članice EU.
Literatura
1. Bassuener, Kurt, Toby Vogel, Perry Valery, Bodo Weber „Analiza Centra
za demokratizaciju politike“, Oslobođenje od 17. 11. 2014.
2. Brisard, Lora „A decade of Recovery: Bosnia and the Balkans Bounce
Back“, in: The Fund for Peace Publication, July-August Edition of Foreign
Policy magazine.
15
3. Crick, Bernard (2004) Demokracija, Šahinpašić.
4. Dnevni avaz od 16. 12. 2014.
5. Dnevni avaz od 25. 11. 2014.
6. Dnevni list od 26. 4. 2014.
7. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
8. Francuska deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine.
9. Gomien, Donna (2000) Short Guide to the European Convention on Human
rights, Council of Europe Publishing.
10. http://europa.ba/Download.aspx?id=1525&lang=BS.
11. http://ffp.statesindex.org/2014-bosnia.
12. http://www.bundesregierung.de/Content/EN/Pressemitteilungen/BPA/2014/
2014-08-28-balkan.html?nn=709674.
13. http://www.doingbusiness.org/~/media/GIAWB/Doing%20Business/Docum
ents/Annual-Reports/English/DB15-Chapters/DB15-Report-Overview.pdf.
14. http://www.idpi.ba/britansko-njemacka-inicijativa/.
15. http://www.ohr.int/ohr-dept/presso/presssp/default.asp?content_id=48890.
16. http://www.prosperity.com.
17. Interim Resolution CM/ResDH(2011)291.
20. Komunike Upravnog odbora vijeća za provedbu mira od 10. 12. 2014.
godine.
21. Odluka Ustavnog Suda BiH br. AP-1945/10 od 29. 6. 2010. godine.
22. Parliamentary Assembly, Resolution 1513 (2006), Constitutional Reform in
Bosnia and Herzegovina.
23. Popović, Olga (2011) „Deklaracija o pravima čovjeka i građanina“, u:
Temelji moderne demokratije: Izbor deklaracija i povelja o ljudskim
pravima (1215–1989), ur. Dušan Mrđenović, Beograd.
24. Predmet „Sejdić i Finci protiv BiH“ (aplikacija br. 27996/06 i 34836/06) od
22. 12. 2009. godine.
25. Predmet „Zornić protiv BiH“ (aplikacija br. 3681/06) od 15. 7. 2014.
godine.
26. The Basic Law of the Federal Republic of Germany from 1949.
27. The Constitution of Albania from 1998.
28. Van Dijk, P., G. J. H. Van Hoof, u suradnji sa: A. W. Heringa, J. G. C.
Schokkenbroek, B. P. Vermeulen, M. L. W. M. Viering, L. F. Zvaak (2000)
Teorija i praksa Evropske konvencije o ljudskim pravima, Muller, Sarajevo.
16
Prof. dr. Šefik Baraković
Univerzitet u Zenici/University of Zenica
Pravni fakultet/Faculty of Law
UDK 316.47
ULOGA IDEOLOGIJE U IZGRADNJI GRAĐANSKIH

DRUŠTVENIH ODNOSA
THE ROLE OF IDEOLOGY IN BUILDING CIVIC

SOCIAL RELATIONS
Sažetak
Ideologija uvijek znači određeno prihvaćanje i promatranje stvari, pojava i odnosa,
uz to njihovo vrednovanje i usmjeravanje od samih aktera u određenom pravcu, za
koji su oni odlučili njime se umjesno i produktivno služiti i orijentirati, te time
omogućavanim ciljevima i proisteklim vrijednostima dodjeljivati i davati
odgovarajući značaj. Ideologija utoliko, pridržavanjem respektabilno učinjenih
principa bitnih za postizanje predviđanih rezultata, strukturira konkretnu – a unutar
javne relevantnosti „nalaže“ – regulaciju stvaranja odnosa, bilo onih plana
cjelovitije općenitosti ili onih odgovarajuće oblasti. Ona je neodvojiva, kako je to
pouzdana teorija dovoljno jasno utemeljila, obrazložila i učvrstila, a riječ je o
legitimnoj i legalnoj ideologiji, od samog insistiranja na konsenzusu, a njen je
princip uvjeravanje. Građanska ideologija, istina, prati ali i kreira građanski
razvitak! S obzirom na njena unutarnja određenja građanskih odnosa i građanskog
razvitka, istraživanje ideologije povodom stvaranja i nuđenja rješenja zahvata stvar
konkretne produkcije, izgradnje i omogućavanja građanskih odnosa. S tim u vezi, u
fokus istraživačke pažnje postavljen fenomen ideologije podjednako ispituje
namjeravane, planske aspekte kojima je ideologija vođena, koje artikulira, afirmira i
personificira, u tom artikuliranju i afirmaciji usmjerava virtualno i zbiljsko, ali ona i
uravnotežuje, čini prenosivo pomirljivijim, društveno i političko-građansko i, s
druge strane, aspekte koji određuju kontekst nepostignutih, potencijalno mogućih i
latentno ostvarivih građanskih ciljeva i interesa.
Kako građanska ideologija ima prevashodnu općenitost da specifično sudjeluje u
izgradnji građanskih odnosa, da strukturira isticanje interesa, ne samo da interesi
nisu poistovjećeni sa istinom, a pogotovo manje smiju biti pandan pošasti
denuncijacija, samih iskrivljavanja ili laži, relevantna je potreba i zadaća
osvjetljavanje aspekata i tokova kojim ona manifestira građanski kod, a polazeći od
činjenice da „historija ne ide ljudskim ostvarenjima“. Ne samo da konkretiziranim
17
određenjima građanska ideologija usmjerava i izražava građanski razvoj već
građanska postignuća potvrđena satisfakcijom moći i ostvarenim utjecanjem
građanskih struktura aktualizirano determiniraju ideologiju. Ta determiniranja,
također, postaju suplementi duhovnih i političkih tvorbi, etablismana kulture,
odnosno historijskih tradicija, etničkog ili nacionalnog identiteta.
Ključne riječi: građanska ideologija, građanski razvoj, kultura, liberalizam,

postliberalizam, iracionalnost, dominantni afiniteti, građanski kontinuitet,
nacionalni identitet
Summary
Ideology always implies a certain accepting and morality standards for things,
phenomena and relationships, in addition to their evaluation and guidance in a
certain direction by the agents. The agents decide to which direction they should
conveniently and productively use that relation and orient it thus making possible
giving appropriate importance to emerging goals and values. Through following
respectable principles for achieving panned results, the ideology makes concrete
structure for regulating relations. As established by a respectable and reliable
theory, it is inseparable from the very insisting on consensus with persuasion as the
principle. The civic ideology indeed follows the civic development, but also creates
it! Keeping in mind its internal processes of devising civic relations and
development, the research of ideology affects the area of concrete production,
construction and enabling of civic relations. Therefore, the research attention is
directed at the phenomenon if ideology that equally examines aspects that drive the
ideology; aspects which ideology affirms, articulates and embodies while working
on making the conjunction between the virtual and real, and balancing the social
and civic and potentially achievable interest and goals.
As the civic ideology has general tendency to specifically participate in the building
of civic relations, the need for enlightening aspects and courses through which it
demonstrates the civic code, using the fact that “history does not follow human
achievements” as the starting point. Civic achievements approved by the satisfaction
of power and implemented influence of civic structures also determine ideology, not
just through the specified determining. Such determining also turns to be a
supplement to the spiritual and political structure, culture’s establishment, and
historical traditions, ethnic or national identity.
Key Words: civic ideology, civic development, culture, liberalism, postliberalism,

irrationality, dominant affinities, civil continuity, national identity
U doslovnom smislu fenomen nastanka građanske ideologije, per se, vezan je

za građansko buržoasko društvo! „Građansko društvo obuhvaća sav trgovački
i industrijski život jednog stupnja i utoliko prelazi državu i naciju, iako ono, s
18
druge strane, spolja mora isticati nacionalnost, a iznutra se mora raščlaniti
kao država. Riječ građansko društvo pojavila se u osamnaestom stoljeću, kad
su se odnosi vlasništva već izvukli iz antičke i srednjovjekovne zajednice.
Građansko društvo kao takvo razvija se tek sa buržoazijom (...).“ 1 Ovim
predmetom analitičkog ispitivanja, zbog toga, ideologija se ne uzima
redukovano, recimo, u njenim određenim mitološkim ili religijskim formama,
a njene pretpostavke u historijskom toku utemeljuje period postavljanja
pitanja o mjestu, određenju, općenitoj funkciji i karakterizaciji ideja, unutar
čega istraživanje i analiziranje treba da uvaži nastanak i proisticanje idola,
predrasuda, sa njihovim tipom podržavanja značenja mjesta i funkcije
održanja i omogućavanja političkih, kulturnih i društvenih odnosa.
Iako je ostavljano aktualnim pitanje ideje kao pojave, oblika, inicijacije,

stava, mišljenja o svojstvima i obilježjima fokusiranog predmeta, predmeta
kao čistog pojma, a i stanja stvari, uključujući i ideal u njegovim različito
određivanim i predočenim formama, svrsishodno prilagođenim
karakteristikama, rasvjetljavanje ideologije kao pojave, kao stvari suštine
građanske političke djelatnosti, oblika građanski obavljene i omogućavane
zbilje i ostvarenja, usmjerava pažnju na stanja putem kojih se građanski
odnosi stvaraju, projiciraju i funkcionalizuju. „O dinamiziranju duhovnih
sadržaja kroz kritiku ideologije doprinosi se zaboravljanju da samo učenje o
ideologijama spada u historijsko kretanje i da, ako ne suština, onda ipak
funkcija pojma ideologije se historijski mijenja, podliježe dinamici. Šta bi
ideologija značila i šta su ideologije, omogućuje se shvatiti samo tako u čemu
se kretanje pojma računa, a ono je istodobno jedna stvar.“ 2
Historija pozitivnih političkih tvorbi pruža uvid da je sam pojam ideologije

ustanovio Antoine-Louis-Claude Destutt de Tracy 1801. god. u djelu
Elementi ideologije u jednom značenju da ona smjera na osnovnu nauku za
praktična pravila odgoja, etike i politike. Također, „ime ideologije“, kako se
kod Horkheimera navodi, prvobitno je značilo materijalnu ovisnost svijesti, a
u savremenosti ono znači izokrenutu, kako se uzima, evidentno pogrešnu
svijest. 3
1
Marx, K. – Engels, F. (1989) Rani radovi, deveto izdanje, Naprijed, Zagreb, str. 382.
2
T. W. Adorno (1972) Gesammelte Schriften, Band 8, Soziologische Schriften I, Suhrkamp
Verlag Ffm, str. 458.
3
Detaljnije obavijesti u: Horkheimer, M. (1987) Gesammelte Schriften, Band 9, Fischer
Taschenbuch Verlag Ffm, str. 375; i Brockhaus-Enzyklopädie in 24 Bd. – 19., völlig
neubearb. Aufl. – Mannheim: Brockhaus Bd. 10. Herr – Is., 1989, str. 375.
19
Slijedeći svoj pragmatički plan i projekat političke vladavine i osvajanja,
Napoleon je koncept ideologa označio zastrtom i neprikladnom spekulacijom.
Od tada pojam ideologije se uzima za izgrađujuće sklonosti usavršavanja
društva bez realnih odnosa. 4
Francuski enciklopedisti, poglavito Holbach i Helvétius, doprinijeli su

kristaliziranju i historijskom određivanju pojma ideologije potanko
analizirajući njegov pretekst pitanjima strasti, volje, zablude, predrasuda,
moći, koristi, utjecaja. 5
Pitanje ideologije razvijano je u konsolidaciji funkcije i satisfakcije

dinamizma građanske političke prakse i djelatnosti i načina artikuliranja i
strukturiranja mehanizama građanske organizacije. Napoleonov Code civil
označio je historijsko-pravnu građansku prekretnicu, a Francuska buržoaska
revolucija politički preobražaj u historijskom otvaranju i legitimiranju
građanskih ekonomskih odnosa.
Deklaracija o pravima čovjeka i građanina proklamirala je principe slobode,

bratstva, jednakosti i ustanovila da njih afirmira građanska struktura nacije!
Tvorevinom nacije razvijani i ostvarivani građanski ekonomski i politički
odnosi sa svoje strane, omogućavanom građanskom klimom, ograničavaju
aspekte društva. Uloga, zadaća i ključna funkcija ideologije u ovim
područjima određena je težnjom da građanske razdiobe i antagonizme,
ograničavanja ili insuficijencije općenito, „učini“ prenosivo pomirljivijim, a u
građanskom pogledu održi izvjesnost potrebne perspektive. Kako je
ideologija strukturni činilac funkcioniranja građanskog društva, ona bitno
održava i doprinosi razvoju njegovog karaktera i uspostavljanju njegovih
determiniranih odnosa. Putem pozitivno postojanih, prizivanih, težišno
uspostavljanih i orijentiranih vrijednosti, različiti stadiji građanskih odnosa
omogućuju fenomen ideologije, a ona građanskom razvitku stvara
odgovarajuća inherentna uporišta. Ta činjenica ni na koji način ne daje povod
relativiziranju. Naprotiv! Ona sugerira da se pitanje ideologije promatra i
analizira u njegovom dinamizmu i promjeni, u supstanci produkcijom
uvjetovanih i ostvarivanih odnosa, stvari duhovne kulture i materijalnih
prilika građanskih događanja. Produciranje tih odnosa neodvojivo je od
ideološke diseminacije i izražavanja, uvijek funkcionalnog u odgovarajućim
vrijednostima, u strukturi građanski postuliranih i afirmiranih interesa i tim
putem prihvaćenih kriterija povezivanih sa mogućnostima građanske
4
Brockhaus-Enzyklopädie, ibid., str. 375.
5
Horkheimer, M., ibid., str. 372–377.
20
satisfakcije i sudjelovanja u oblicima odgovarajuće izgradnje konkretnog
integriranja. Analitičko ispitivanje ideologije ustanovljava legitimnost njenih
vrijednosnih principa i kriterija, aspekte njome izraženih varijabilnih, kao i
onih sadržaja čijim doprinosom ta varijabilnost utječe na donošenje, praćenje
ili koncentriranje ili pak na odgovarajuće otklanjanje rješenja. Utoliko
teorijska relevantnost u prvom redu obavezuje na prihvaćanje da „ideologija
nije jednostavno laž, racionaliziranje, već nužna pojava.“ 6
Mjerodavna istraživačka analiza mjesta, funkcije i određenja ideologije

uvažava historijski razvojni stupanj, oblik i karakter građanski produciranih
odnosa održavanih zakonitostima koje njima dominiraju. To će reći da
ideologiju valja primarno promatrati s obzirom na funkciju i omogućavanje
građanskih političkih stanja i situacija koje je uvjetuju i čijom funkcijom je
koordinirana. Koordinacija podrazumijeva projiciranje građanskih težnji
sukladno ciljevima predviđanog ostvarenja, dakle, davanja prednosti
određenim svrhama i sredstvima regulacije odnosa u pitanju, a
zanemarivanje, otklanjanje, potiskivanje ili otkazivanje onih svrha kojima je
okvir ideologije namijenio time specificirano mjesto i značenje.
Prema ideologiji se zauzima odgovarajući vrijednosni stav, građanskog ili

preovlađujuće društvenog tipa! Razmatranje pitanja ideologije eo ipso je
pitanje o karakteru, ustrojstvu, funkcionalizaciji i zakonitosti strukturiranja
građanskog društva. Iz tih razloga govor o ideologiji vezan je za konkretno
građansko društvo kako u odgovarajuće postavljenoj standardizaciji,
ostvarivanoj zakonitosti tako i u postizanom sudjelovanju konkretnog
građanskog društva u važnom načinu aktualno provođenog omogućavanja
građanskog procesa.
Konkretna društveno-teorijska analiza stvari ideologije mora osvijetliti

ideologijom stvaranu funkcionalnu podršku ili osporavanja određenih
aspekata građanskog društva unutar postavljene pretenzije regulacije,
usmjeravanja i determiniranja njegovih političkih, kulturnih i društvenih
odnosa. S tim u vezi, građanska stanovišta zanimaju se za omogućavanu
funkcionalnost građanske pozitivnosti, za odnose i aspekte perspektive
konkretizirane objektiviranim uopćavanjem građanske funkcionalnosti i time
za raison d’etre insistiranja na uvjerljivosti elaboracija, na samom izvlačenju
tzv. empirijskog potvrđivanja i dokazivosti. Bilo da ostaju u službi
„logistike“ građanskog društva, ili da uviđaju neizbježnost njegovih
6
Horkheimer, M. (1989) Gesammelte Schriften, Band 13, Fischer Taschenbuch Verlag Ffm,
str. 427.
21
ukorijenjenih procesa i konsekvenci, građanska stanovišta dinamiziraju
trijumfirat nadređivanja građanskog procesa. Utoliko su građanska stanovišta
suplementi građanske teorije! Svojim načinom analize ili promatranja
određenim obimom i aspektima ona, inkorporirana u objektivirane agense
podrške građanskim političkim odnosima, funkcionaliziraju građanske svrhe,
N. B. određuju podršku građanskim, poglavito dominantnim, interesima. Ako
se tradicionalna teorija epohom izlaženja iz dogmatskog tutorstva na jedan ili
drugi način zanimala za egzaktnost u dolaženju do saznanja istine, ako je tim
putem istinita spoznaja išla pravcem traženja principa, spoznajna sfera
društva ali i historijskih odnosa i pozicije individuuma ostajala je zatočena,
omogućavana, političkim izrazima. Spoznaje sfere društva ocrtavali su realno
dominantni razlozi historijskih utjecanja, odnosno njihovo naziranje, a ta
zbilja, u dogledno vrijeme posebno, dobivala je jednoznačan tretman
historijske uvjetovanosti. Historijski uvjeti neosporno afirmiraju mogućnosti
spoznaje i time nije sužen, isključen, već karakter „historijskog hoda“
neumitnom središnjom pažnjom nameće, otvorenije postavlja i dovodi način
specifičnog dopiranja do istina društva. Historijska određenost utoliko je bila
u osnovi tradicionalne i građanske teorije, istraživačkih kritičkih analiza, da
bi određeni procesi savremenih događanja artikulirali pretpostavke, postavili i
omogućili značaj istraživačkih rezultata kritičke teorije društva, a i same
društvene teorije. Horkheimer sasvim određeno diferencira te postavke kada
u studiji Prirodno pravo i ideologija 7 spominje da treba biti sabran u
općenitom uvažavanju razlike o historijskoj uvjetovanosti teorije i ideološkog
stava prema realitetu.
Pragmatični stav primjenjivanih kriterija u odnosa prema ideologiji stanovito

je jasan! O značaju pitanja mjesta i funkcije ideologije u građanskom
zbivanju i omogućavanju, a tim putem i o karakteru i funkciji ideologije kako
za građanske tako i za društvene i historijske odnose, uputno je pažnju
usmjeriti na osvjetljavanje vrijednosnih kriterija impliciranih djelatnošću
ovog omogućavanja. Ne samo da je ideologija inherentna, inkorporirana u
sistem relevantnih građanskih odnosa, već ona jasno predoči o njegovoj
moguće postavljenoj izvjesnosti perspektive, a i specificirano predviđanim
odstupnicama i otklonima. Iz tih razloga, također, valja skrenuti pažnju na tip
opservacija došlih do izražaja u načinu tretiranja ideologije, a čije
osvjetljavanje bitno ukazuje na diferencijaciju u pogledu spoznajnog aspekta
zanimanja za fenomen ideologije, spram onog koji izvlačenjem
prilagođavanih parametara funkcionalnosti i opravdanja stvara determinante
za njene operacionalne, cjelishodno omogućavane i opravdavane, aplikativno
7
Horkheimer, M. (1987) ibid., str. 235, fusnota 23.
22
upotrebljavane ciljeve i funkcije građanskog karaktera. Stvaranje i
prilagođavanje determinanti ideologije za aplikativne funkcije po sebi
opservira aspekte uključene u procjenu načina građanskih mogućnosti,
suponira građanski kontinuitet, tj. sadržajima, obimom ili pretenzijama je
založeno za odgovarajuću pozitivnu praktično-vrijednosnu, prominentno
građansku upotrebljivost. Zalaganja postavljena na pobudama i konceptima
interpretativnog istraživačkog sadržaja, na interpretativnom razumijevanju
građanskih prilika i odnosa, zasnovana na formama određeno izdržavanih
građanskih svrha, a pogotovo ona neposrednije uključena u funkcionalizaciju
postojećih građanskih prilika i odnosa, opservacionim načinom usmjeravaju
podršku građanske perspektive. Kako ta podrška ima konkretizirane efekte,
nju opravdava građanska praksa, a prihvaćeni kurs analize potencira da je
praktična djelatnost kriterij spoznajno-teorijske valjanosti. Izvjesno je da su
postojeće političke mogućnosti i njihova građanska spoznaja uzajamno
uvjetovane sa konceptom ideološke operatike. Izdvojenoj istraživačkoj
analizi ideološke djelatnosti, za razliku od drugačije inspiriranih mjerila i
vrijednosti usmjeravano uspostavljanih i postizanih obavijesti, okvirom
dominantno iskustvenih činjenica, izvođena metodološka uopćavanja ne
mogu legitimirati, dosegnuti, u potpunosti opravdati i zadovoljiti spoznajnu
relevantnost. Istraživačkim interesom i opserviranjem ovom profilu
spoznajne analize, također, ideologija opravdava slučaj pogreške; u
građanskim stanovištima slučaj pogreške je prisutan, ima prostor određenog
prihvaćanja na način što se građanska zbilja njihovim vizijama „hoće“
odgovarajuće prilagoditi. Tim putem građanska stanja ne samo da zadobivaju
teorijska uporišta već ideološke težnje takvom inspicijencijom
komplementarno sjedinjuju istine građanskog društva. Za razliku od
građanskih, spoznajno-istraživačku analizu podređenu važećim kriterijima
istine samog društva usmjeravaju društvene svrhe. Ova analiza se služi
osnovom sagledavanja na koji način se omogućuju a i enkodiraju postojeći
građanski antagonizmi omogućavani građanskom tendencijom, prvenstveno
polazeći od respekta principa cjelovitosti, dosljednosti i uporišta dijalektičkog
legitimiranja protivrječnosti. Neosporno je, također, da društveno-spoznajni
rezultati mogu biti upotrijebljeni u građanske svrhe. Iz tih razloga se
ocrtavaju, s jedne strane, granice svrha utemeljenih u podršci građanske
pozitivnosti i jasno provođene artikulacije izgledno konkretiziranog
građanskog utjecanja i, sa druge, svrha koje su u službi i funkciji relevantnog
utvrđivanja društvene zakonitosti.
Ideologija konkretizira sferu sistema unapređivanja građanske organizacije,

efikasnosti i satisfakcije, a u tom sistemu nju određuju odgovarajuće vizije
postojećih građanskih stanja razvoja i njegovi agregati! U građanskom
23
rasporedu snaga i odlučujućih moći u ideologiji se artikuliraju građanski
eksponirani interesi i težnje za ostvarivanjem, moguće većeg zadobivanja
utjecanja. U sistemu građanskih procesa i odnosa ideologija sudjeluje na
jedan način, a drugim aspektima i mogućnostima ta stanja i odnose
tematiziraju, opserviraju, funkcionaliziraju i anticipiraju građanska
stanovišta. Kako je riječ o tematiziranju ideologije u njenom doprinosu
favoriziranja karaktera i funkcija postizanih u izgradnji građanskih odnosa,
na reprezentativnom primjeru V. Pareta ilustrativno je predočiti način
građanskog razmatranja ideologije i predstaviti kako se teorijskom pogledu
nameće i postavlja građanski idejni okvir, kako se fenomen ideologije
građanskom tipizacijom podržava i recipira. Istina, to ne mora ujedno značiti
da se njegove izravne negativne implikacije i posljedice kombiniraju ili
apsolutno uvažavaju! Također, ovaj kontekst ne tabuira Pareta, kako je
određenim stanovištima sugerirano da je on buržoaski Marks, već je u tipu
toga i takvoga razmatranja dostignut nivo varijabilnosti građanske sheme
tematiziranja. Naime, u svojoj konceptualizaciji, poput M. Webera, Pareto
pribjegava funkcionalnosti, isticanju, da pojedinci imaju svoj način
djelovanja. S tim u vezi, ova pozitivistički funkcionalna artikulacija uvodi
derivacije „ideje slobode i solidarnosti, istine, ljubavi i religije“ 8 zajedno sa
njihovim kombiniranjem fenomena rezidua. Derivacije „imaju jednu
praktičnu brigu: one trebaju ljude dovesti do toga da djeluju u precizno
određenom, za društvo korisno važećem načinu“, 9 ističe Pareto u Traktatu o
općoj sociologiji uzimajući pojam derivata u značenju ideologije. Dakle,
Pareto svodi pitanje ideologije na samo djelovanje pojedinca. T. Adorno
zapaža da se kod Pareta pojam ideologije racionalizira, tretira kontekstom
psihoanalize! On također konstatira da Pareto postavlja istodobno zahtjeve
razuma da bi uopće sudio o ideologijama. U tom pogledu Adorno primjećuje
da to učenje o ideologiji izvrsno vrijedi samo za totalitarnu državu moći.10
Neki interpreti ocjenjuju veze Pareta sa Mussolinijem, da ga je čak u godini
njegove smrti (1923) pozvao u Senat, ali „na njega kao i na Nietzschea
Mussolini se pozivao. Oba mislioca njemu bi teško dala pristanak“, 11
ocjenjuje M. Horkheimer.
Period historijski potvrđen građanskim društvom postavio je jedinstveno

važenje građanskih determinacija i tim putem omogućio da građanski
8
str. 17.
9
Citirano prema: T. W. Adorno (1972) Gesammelte Schriften, Band 8, Soziologische
Schriften I, Suhrkamp Verlag Ffm, str. 468.
10
Ibid., str. 469.
11
Horkheimer, M. (1989) ibid., str. 310.
24
sudionici razvijaju i unapređuju svoje odnose konstituiranjem uzajamnih
interesa stvorenih provenijencijom građanskog procesa. Određivanje
građanskog legitimiteta strukturira i izgrađuje potrebne institute i oni
odgovarajuće omogućavanim uvjetima posreduju građansku zbilju,
usmjeravaju i afirmiraju djelatnosti sudionika. Tim pravcem omogućene
protivrječnosti i prilagođeno određivani interesi uravnotežuju forme i pravila
slijeđenja. Implikacija iracionalnosti, u tom pogledu, intenzivira dinamizam
građanskih protivrječnosti, ustrojava i osnažuje moć građanskog utjecanja.
Iracionalnost, dakle, konsolidiranom neprikosnovenosti i općenitosti ne samo

da naprednijim građanskim razvojem intenzivira sudjelovanje u razrješavanju
građansko-historijskih protivrječnosti i antagonizama već kumuliranim
potencijalom građanske svrsishodnosti najodsudnije determinira mjerila
određivanog prosperiteta. Unutar postignute i inkorporirane ideološke
artikulacije ova mjerila ne mogu biti zaobiđena, ignorirana, niti taktičkom
vještinom odstranjena. Građanska konjunktura u građanskim odnosima i
procesima podrazumijeva određeni opseg omogućenog povezivanja.
Omogućeno povezivanje i koordinacija, sukladno kumulirano stvorenoj
iracionalnosti, daju podršku implikacijama funkcionalnosti moći, u prvom
redu odgovarajućem razvoju, podsticanju i raspoređivanju potrebno stvarane i
održavane fizionomije protivrječnosti. U perspektivi građanski
neprikosnoveno ostvarivane, inherentne iracionalnosti, pripadnim motivima
se kristalizira prijeko potrebna diseminacija i raspoređivanje protivrječnosti
svrhom opravdanja odgovarajućih odnosa, pojava, stvari i procesa, a
diseminacija svojom osnovom prilagođeno sistematizira funkcije ovih
građanskih odnosa. Iracionalni aspekti iziskuju kontinuirano iznalaženje i
stvaranje podrške uvjeravanja, a ona svojom prirodom osigurava legitimitet
projiciranog i programiranog provođenja građanskih svrha moći i utjecanja.
U odnosu na društveno determiniranu regulaciju važećih racionalnih
postupaka, kriterija i opredjeljenja, iracionalnost strukturira omogućavanje i
podsticanje moći, više ili manje je prinuđena da se manifestiranim obimom
veže za određene vrste i tipove tajanstva, da predoči jedinstvenim
mistificiranjem potrebno iskrivljeno povezivanje činjenica i historijski
konkretnog dešavanja, te se pogotovo zanima za izopačeno prikazivanje
dominirajućih građanskih interesa, a temeljnim ciljem stvaranja ambijenta i
uporišta za rješenja priznavana kultom određivane moći. Konstituirana,
uključena moć zbog toga brižljivije stvara spojeve u omogućavanju
legitimirane građanske iracionalnosti, čije mogućnosti generativno
determiniraju, stvaraju i razvijaju određivano građansko pouzdanje. To
uključuje, razumljivo, ostvarivanu podršku dinamiziranju i postizanju
odgovarajuće programiranih i projiciranih interesa, prije svega, smjerom
25
stvaranja i razrješavanjem građanskih protivrječnosti i antagonizama. Stadij
zrelog liberalizma najupečatljivije je izrazio određenja iracionalnosti, čije
mogućnosti intenzivirani dinamizam ima sposobnost da odlaže,
kumuliranjem prigušuje, da bi ta obilježja eruptivno postala manifestna, a u
određenjima neposredovano uočljiva. Postliberalni stadij strukturira uvjete
građanski dominantno funkcionalne iracionalnosti, a njena ključna
sistemotvornost ima izraz centraliziranja. Istina, aspekt neophodno stvaranih
artificijelnih protivrječnosti i antagonizama sa aparaturom cjelovito
postizanih motiva per se ujednačenije sudjeluje u provođenju iracionalnog
potencijala. Polazeći od činjenice da ideologija pretpostavlja samo
suglasnost, 12 da se zasniva na uvjeravanju, da je zaokupljaju, kako ističe H.
Arendt, gotova rješenja, postliberalnim periodom posebno težišno
centraliziranje, uz infrastrukturom obavljano opravdavanje iracionalnog
potencijala, za ideologiju je pouzdano i definirano „usklađeno djelo“.
Razvijenijim građanskim manifestiranjem intenzivirano producirana
implikacija iracionalnosti pravcem nadređivanja opravdava prostor
građanskog provođenja obima i sadržaja moći, usmjerava uvjete, oblik
građanski ostvarivanog i omogućavanog fakticiteta. Dakle, postignuto
intenzivirani obim građanski producirane iracionalnosti svojim zahtjevima
formira i stvara „logistiku“ prihvaćanja, a način osiguravanog utjecanja
direktno održava građanske funkcije. Ideološki izraz konkretno uobličuje
izgledne građanske mogućnosti i usklađuje realizaciju ostvarivanih težnji i
afiniteta! Dok su u liberalizmu građanskog društva ta ostvarenja inherentna
nadmoćnom utjecanju same određujuće strategije nacionalno-državne
strukture, tj. svojevrsno organiziranom građansko-državnom dinamikom,
odgovarajuće se omogućuje prostor legitimiranoj iracionalnosti, principi
globalnog poretka akomodiranjem funkcionaliziraju središnje dominantne
motive, akomodiranjem podređuju, a sistematičnom progresijom
centripetalno grade i stvaraju građansku zavisnost. Nije riječ samo o
dovođenju u zavisnost, o pukom podređivanju liberalno uređenih građanskih
struktura, već o cjelovitoj zavisnosti čiju i virtualnu i faktičku stratificiranost
ishodi, omogućava, posreduje i producira postavljana građanska
svrsishodnost. U ovom smislu globalno izraženi ideološki okvir dominantno
arbitrira zahtjeve građanske svrsishodnosti i njihove stupnjeve prikladno
aficirane iracionalnosti. Poredak globalizacije kontinuitetom izgrađivanih
uvjeta ostvarivanu građansku svrsishodnost preobražava u determinacije
usmjeravanja i postizanja samosvrsishodnosti. Način te funkcionalnosti
strukturira mogućnost kako potpunog usmjeravanja i upravljanja
12
str. 369.
26
iracionalnosti tako i interesom građanskog raspolaganja moći. Savremena
građansko-ideološka legitimacija, afiniteti i pretenzije, uvažava karakter
globalnih determinanti građanskog procesa i prosuđivanjem identifikacijskog
građanskog okvira obavezno izlazi u poprište balansiranja proizvedenih
građanskih stanja i situacija. U liberalnom periodu važenje građanskih
principa nametala je kristalizacija dominantno postignute forme uspjeha
potvrđenog satisfakcijom državno-nacionalnog legitimiteta prednjačenja.
Procesom globalizacije stvarano građansko utjecanje izrazom
neprikosnovenosti afirmira prerogative raspolaganjem zavisnosti i navodi
građanske sudionike jedinstvenim podređivanjem da postupaju po ključnim
mjerilima kursa izgrađenog perspektivom principijelnog prilagođavanja. Taj
kurs i perspektiva opredmećeni su motivom građanski prominentnog
napretka, što niti povlači, niti je orijentirano da istodobno općenito
generativno unapređuje protektiranje društvene strukturiranosti i kulturno-
civilizacijske višedimenzionalnosti. Načinom sudjelovanja u dinamizmu
građanske općenitosti strukture liberalnog građanskog perioda održavaju
područje vlastitog integriteta, tj. nisu određene uspostavljenim etablismanom
neprikosnovenog upravljanja uvjetima objektiviteta prilagođavanja. Njihovo
afirmiranje artikuliranih historijsko-kulturnih tekovina profiliranom
podrškom utječe na funkcionalno uravnoteživana obilježja određeno stvarana
duhovnim subjektivitetom, karakteristikama etničkog i nacionalnog
identiteta. Dinamika liberalizma građanskog društva stvaranim implikacijama
određuje, upotpunjuje, strukturira i prožima obilježja ovih identiteta i
stanovito utječe na njihov kulturno-historijski prosede, afinitete i pretenziju.
Odgovarajuće mjerodavno konstituirane ideologije u dinamizmu

funkcionalno omogućavane i izgrađivane produkcije, kako se vidi,
podržavaju građanski razvijane protivrječnosti, prilike i odnose. One
inherentne vladavini učvršćuju vlast, a one uključene u participaciju u vlasti
eventualno utječu na njeno korigiranje, dok ideologije usmjerene na
promjenu vlasti osporavaju njeno obavljanje i uspješnost.
Određeni zastoji, odnosno građanske konvulzije, proistekli tipovi kriza

označavani recesijama, depresijama i stagnacijama iz prirode strukturiranja
političke i ekonomske dinamike građanskog društva implicitno izražavaju
uvjete u kojima se ta dinamika odvija, razvija i održava, a aspekti, ili pak
odgovarajuće razmjere putem kojih se takva ograničavanja i onemogućavanja
provode i usmjeravaju, zasigurno upotpunjuju cjeloviti način izgradnje i
legitimiranja građanskih odnosa. U tom pogledu krize čine sastavni dio
građanskih odnosa! Njihova cikličnost je relevantna, kao što su relevantni
periodi ekonomske konjunkture i poleta. Unutar liberalnog stadija krize imaju
27
značenje reciprociteta da konkretno izražavaju zahtjev i pretenziju
prilagodljivijeg oblika usklađivanja određenog nivoa strukturirane dinamike
građanskih odnosa shodno načinu postojećeg nametanja odvijanja i
omogućavanja funkcija općenitosti. Utoliko dinamika konkretne krize
razrješava nesuvislost konjunkture građanskog poretka i unosi prilagodljiviju
standardizaciju postojećem karakteriziranju determiniranih građanskih
protivrječnosti. Oblici krize određuju produkciji dimenzije iracionalnosti
odgovarajuće manifestirani izraz, djelotvorni izgled, funkciju i smisao.
„Pozitivno“ uključena implikacija iracionalnosti u svrsishodno, objektivirano
razrješavanje odgovarajućih obilježja građanskih protivrječnosti u uvjetima
krize izraženije „podstiče i ostvaruje nadzor“ u procesima omogućavanog
postizanja građanskih ciljeva. Ona nivoom afirmiranih interesa referentne
općenitosti i restituiranim kontekstom iznova i prilagođeno postavlja i
redefinira građanske vrijednosti. Građanski kontinuitet državno-političkog
načina produciranih protivrječnosti dostiže zenit u sadržajno dominantnom
strukturiranju prelaza na zreli stadij liberalnog razvoja. Zrela faza liberalizma
razvijanim građanskim potencijalom omogućava i postupno stječe izvjesno
vezivanje nadzora stihije za sistem građanske koordinacije, kako to
prihvaćanjem postiže i nameće primjerena građanska zakonitost, a iziskuje,
predviđa i pruža strukturni oblik dostizanog građanskog integriranja. Ne treba
ni na koji način izgubiti iz vida da uspostavljana kontrola i koordinacija koje
održava i afirmira građanski proces ne znači nešto drugo osim osnaživanih
funkcija legitimiranog nadređivanja samih građanskih mogućnosti; proces
njihovog integriranja izraz je kontinuiteta usmjeravanja pravcem pune
građanske organiziranosti. Liberalnim poretkom konstituirani su nivoi
građanske općenitosti u formi države, nacije, a pripadne postliberalne oblike
organiziranog povezivanja formiraju karteli, trustovi, koncerni međudržavnih
grupacija. De facto i de jure karakter ovim postizane građanske kontrole
stanoviti je stupanj izvjesnog strukturiranja dominacije građanske tendencije.
Postliberalne uvjete građanske funkcionalnosti omogućuju mehanizmi i
instrumenti stupnja integritetom legitimirane i ostvarene organizacije
produciranja građanskih odnosa. U uvjetima sadržajno centraliziranije
ostvarivanog građanskog ustrojstva i regulacije produciranih odnosa u
svrhama obavljane građanske dominacije aspekt iracionalnosti dobiva
zapaženije mjesto. Reflektirajući tu dimenziju iz drugog ugla, M. Horkheimer
ističe: „Ranije je moć važila kao nemoralna ako je dolazila u konflikt sa
ugovorima. Danas ugovor prema moralu griješi ako on ide protiv odnosa
moći.“ 13
13
28
Određenim karakterom usmjeravano produciranih odnosa građanskog društva
krize se intenziviraju, generirano ustrojavaju proces građanske efikasnosti,
ukazuju na uvjete odgovarajuće zahtijevane transformacije odnosa,
orijentiraju određene aspekte ili građanski ambijent u cjelini na potpunije
uvažavanje i prilagođavanje građanskih formi i mehanizama konstitucijama i
potrebama postizanog korigiranja građanskog napretka. Građanski napredak,
generiran na principima ostvarivanog pravca slijeđenja, prilagodljivije
građanskoj perspektivi pomjera uvjetovane granice. Na ovaj način ostvarivani
građanski napredak funkcionalno je uključen u perspektivu strukturiranja
poretka obuhvaćenog proširenijom integracijom. Odgovarajućim domenom
intenzitet krize standardizira zahtjeve građanskih agensa na poboljšanom
uređenju omogućavanog izgrađivanja građanskog dinamizma.
Na temelju ranga uspostavljene građanske propulzivnosti ovaj dinamizam

strukturira mjesto državno-nacionalnim sudionicima te uključivanjem u trend
građanskog težišnog prosperiteta njihovog specifičnog doprinosa uređuje
okvir težnjama podsticanja generalnih razvojnih uvjeta građanski
ostvarivanim mogućnostima.
Stabilniji građanski kontinuitet podrazumijeva uravnoteženije omogućavanje

i održavanje građanske konjunkture, ideološki postojanije podržano
povezivanje i inkorporiranje njenih afirmiranih težišta i stremljenja!
Određenim rezultatima ispušteni, onemogućeni ili uskraćeni građanski
aspekti u periodu konkretno artikuliranog ujednačavanja odgovarajućih mjera
i nalaza formuliranim implikacijama nacionalnog interesa mogu da
strukturiraju stanovište čija snaga utjecanja počiva na destrukciji. Ostvarena i
artikulirana ta stanovišta u liberalnom poretku odgovarajućom ideologijom
imaju prostor da odstupe od racionalnih, izričito pozitivnih pretpostavki,
ističući da je stanje nepovoljnosti, nelagode, slabosti, efekt „spoljnog“
utjecaja na vlastitu općenitost, bilo da je riječ o naciji, državi, rodoljublju,
služenju tradiciji ili tradicijom održanim, prenesenim, kulturnim
vrijednostima i ciljevima. Ovaj tip afirmacije ide za određenim
favoriziranjem općenitosti i njegov je pretekst stvaranje mnijenja, iznuđivanje
prihvaćanja da dobrobit pojedinca isključivo i dosljednije ostvaruje osnaženo
respektovana općenitost i politički odnosi kolektiviteta. Zasigurno su tome
lajtmotivu naklonjenije okolnosti ukoliko građanska stanja faktički
intenziviraju neizvjesnost, alias bespomoćnost pojedinca, ukoliko tim
okolnostima postane javna svijest većim stupnjem relevantna podrška. U
tom pogledu su opravdanja, kvaziopravdanja, inkorporirana u različite oblike
objektiviranja i koncipiranja ideološkog rezervata. S obzirom na bitno
zanemarivanje suštinskog toka građanske zbilje, ne dolazi u ovom smislu do
29
procjene, odnosno vrednovanja koliko su ti koncepti ili težnje vjerodostojni,
budući da takve procjene i vrednovanja iziskuju subjektna mjerila, principe i
stavove. Ideologija u ovom smislu svojim usmjerenjem, artikulacijom i
sistemom uvjeravanja, također, po potrebi zatvara, zatomljava, aspekte
odgovarajućih građanskih protivrječnosti.
U postliberalno izgrađenim građanskim odnosima princip određivane prinude

jasnije i potpunije se izražava, opravdava i uspostavlja u usmjeravanoj
funkcionalnosti djelatnosti sudionika građanskog društva. Proces jedinstveno
ostvarivanog građanskog utjecanja postavlja poredak težnje i hijerarhijski
strukturira mjesto, određuje participaciju, u ovom smislu uključenost
građanskih sudionika u sistem i način ekonomske i političke vlasti, unutar
čega se, također, stvaraju i konstituiraju blokovi karaktera interesa,
ustanovljavaju ideološke supozicije, tzv. građanski prominentne i
funkcionalne nadležnosti, te cjelovito unapređuju građanske svrhe.
Postliberalni tok građanskim razlozima posebno strukturira tip i karakter

organizacije građanske općenitosti, samjeravanim građanskim
uravnoteženjima preobražava djelatnosti bitno koordiniranim sistemom
izrazitije osnaživanog građanskog perspektivizma. Građanski perspektivizam
odgovarajuće omogućuje, ostvaruje i afirmira poredak supremacije, a svojim
domenom naglašenije razvijanih postliberalnih oblika on ne uvodi, ne
priređuje, ili po definiciji manji, suženiji prostor postavlja izboru solucija
koje bi dovodile do nezavisnije ostvarivanih mogućnosti.
Liberalnu konzistenciju općenitosti građanskog društva principijelno

omogućuju, uvjetuju i determiniraju državno-nacionalni pravno-politički
koncepti, podržani historijskom i kulturnom identifikacijom genuino
strukturiranog i potvrđenog ideološkog subjektiviteta, historijskog i kulturnog
identiteta. Odgovarajuće transformirani i unapređivani okvir liberalnog
građanskog zbivanja doprinosi promjenama u političkoj i pravnoj organizaciji
i postavljanju državnih funkcija. Posredovanje liberalne građanske djelatnosti
ovim putem nema reperkusije samo u pozitivnosti određeno postizanog
napretka građanske produkcije, već ono određeno pomjera, ključno postiže,
unapređenja građanske osnove. Ova promjena afirmira uvjete čiji atributi
izgrađuju ambijent za drugačiju sinergiju principa ali istodobno i za
konkretnu političku konstituciju formiranja funkcionalnih nadležnosti bitnih
za karakter toga ambijenta. Određivane promjene, stvarani i izgrađivani
ambijent, determinira utjecanja u kojima izraženo važenje principa detektira
način usmjeravanih sadržaja prirode građanske transformacije.
30
Ideološka određenost predviđa i uključuje odgovarajuće opredjeljivanje i
ostvarivanje mogućeg utjecanja putem osnove, s jedne strane, historijske
tradicije, kulturnog i civilizacijskog poretka i, s druge, respektabilnog
povezivanja putem premisa izgledno izvjesnih i pozitivno propulzivnih
građanskih trendova. Kako je to u teoriji i dokazano, koncentrirana na tokove
moguće izvjesne prirode građanskih interesa, ideologija nije fiksan,
nepromjenljiv već strukturiranjem bitno dinamičan fenomen. U postojećim
liberalno-građanskim uvjetima, okolnostima i odnosima njenu suštinu
definira zadovoljavajuće prihvaćen i građanski svrsishodno sačinjen izbor
načina, putova, formi, strukturiranja i pretendovanja u pouzdanju na
ostvarenost ciljeva i interesa. Premda je primarna funkcija ideologije da
konkretnim težnjama odgovarajuće osigura i legalizira agregirane putove i
mogućnosti svrsishodno postavljenog ostvarenja građanskih interesa, razvoj
dinamike građanskog procesa povezuje producirane fakte u jedinstveno
supranadređivanje, u integriranu moć građanski pozitivnog napretka. Kako je
apostrofirano, karakterom koncentrirane postliberalne moći tendencija
omogućavanog jedinstva razvija napredak građanskog procesa, a putem
njenog prominentnog stremljenja taj razvoj omogućuju i podstiču prilagođeni
načini građanski opredmećivanih funkcija i organizacije.
Determinante postliberalnog razvoja ideologije, pogotovo njegova globalna

određenja, ne samo da reguliraju, unapređuju i omogućavaju već i određeno
standardiziraju građanske trendove, a ti standardi postaju uporišta
građanskom djelatnošću podržanim i važećim vrijednostima. Dosljedno
građanskom kulturnom, etničkom, historijskom, političkom a i socijalnom
elementu odgovarajućim rekursom ideologija utječe na opravdanje,
formiranje, način povezivanja i ustanovljenja historijskih činjenica. Utjecanje
se može obavljati shodno priznatim kriterijima kulturnog oblikovanja i
fiksiranja događaja javne svijesti sa stanovišta funkcije uravnoteživanja, ili
putem onih sadržaja koji neposredno, direktno i prvenstveno kontinuiraju
građansku svrsishodnost. Ideologija kao demijurg funkcionalnosti građanski
ispostavljanih i programiranih odnosa ostaje agens izgrađivanog građanskog
kontinuiteta, a post festum, također, prilagođava i razrješava rezultate
ostvarenih projekcija, modificirajući ih pripadnim legitimitetom toga
kontinuiteta i načinom građanski prihvaćane i određivane ispravnosti, istine,
a time i pravde. Ovaj okvir daje prostor u kojemu različito izraženi principi i
kriteriji omogućavanih građanskih odnosa dovode do različito opredjeljivanih
građanskih rješenja i dispozicijama istodobno mogu da oktroirano
postavljaju, donose ili formiraju planove, težnje i namjere. Ovim načinom
postavljani i proklamirani postupci usmjeravaju građanska držanja i
djelatnost aspektima ključnog opravdanja i karakteristikama korisnim za
31
provođene težnje, a, pored već tradicijom mogućeg i omogućavano
akomodiranog izopačavanja, i nameću, afirmiraju, interes i potrebu
„prihvatljivo“ reinterpretirane prošlosti. Postliberalni tokovi dominacije,
shodno naslijeđu ostvarenog stupnja i konteksta razvijenog građanskog
napretka i instrumentaliziranjem ciljnog tumačenja predmnijevanog
događanja, prihvaćaju i postavljaju građanske težnje odgovarajućim
sjedinjenjem u potencijal građanske svrsishodnosti; ova djelatnost povezuje,
kontrolirano stvara, ostvaruje i prikazuje postojeće protivrječnosti neophodno
razvijanom zbiljom sistema globalnog napretka. Ovim kontekstom razvilo se
npr. „gledište“ sukoba civilizacija! Postupanje omogućavano implikacijama
negiranja i pogonom puke iracionalnosti iziskuje mjere određeno „uvjerljivih
opravdanja“ kako u agremanima prilagođenih i preuređenih činjenica tako i
remisijom „otkrivenih“ odnosa. Temelji organizacionog uređivanja i
historijskog kretanja društva bitno su razgraničeni od potvrđenih i
identificiranih motiva koji u podršci građanskom sistemu funkcionalizacije
tipično teže da iznesu građanske učinke više ili manje postavljane
apokaliptično. Karakter i konsekvence pravca produciranja ovih težnji i
namjera jasnije i konkretno određeno došle su do riječi u „uopćavanjima“ da
se ne može živjeti zajedno! Podrobnija analiza ovih „otkrića“ ukazuje da
determinirane manifestacije postupaka, koji su po samoj svojoj prirodi
dekadentni, opsjenarsko razroki i onespokojavajući, polazi od činjenice da je
građanskom svrsishodnosti moguće ustanoviti objektiviranja za koja, unatoč
znamenitom Viktoru Igou, zdrav razum nije dovoljno prostran, ali u
kodifikaciji može tu Hegel pomoći: da je zdrav razum u određenim
prilikama, rekli bismo, činjenicom dominantnih okolnosti, stanovito u
poziciji suspektnosti i disfunkcionalnosti.
Kontekst građanskih težnji i namjera u zalaganju da izgrađuje, izvede, ostvari

tzv. praktično postizanje uporišta relevantnosti i mjerodavnosti, potrebnom
podrškom ekskursa izmještene zbiljnosti, svoj spiritus movens oslanja na
prilagođeno prikazivanje veza i povezanosti, a ono je omogućeno revidiranim
interpretiranjem historijskog događanja. Nesporna je istina, već bitnim
historijskim ustrojstvom potvrđena, da se građanski producirana iracionalnost
ne može eliminirati izopačavanjem ili domenom brojnih drugih iskrivljeno
prikazivanih pritisaka proisticanih iz indignacije; postupci teorijskih
razmatranja koncentrirani na njeno zaobilaženje, navođeno ignoriranje,
stanovito tim konceptom i odnosom omogućuju i stvaraju prostor njene
funkcionalnosti.
Dakle, naučno-teorijski nivo promatranja i analiziranja ideologije mora da

odražava odgovarajuće sagledavanje njene konkretne građanske funkcije, da
32
temeljem opisivanja, ispitivanja i objašnjenja ciljeva i zadataka njome
opredjeljivanih građanskih interesa osvijetli način konceptualizacije i
ostvarenja tih interesa. Takvo sagledavano karakteriziranje, također, čini i
izvan istraživačke pažnje, ne ostavlja sastavne aspekte alteriranja, općenito
akceptirane, tretirane, prihvaćane i prenošene afirmiranom tradicijom, kada je
riječ o određivanju i povezivanju historijskih događaja, a koji obrazuju
sadržaje i forme kulture. Svjesno ili programirano statističko izopačavanje,
izopačeno prikazivanje historijskih i kulturnih događanja i činjenica postaje
prikladno funkcionalna i upotrebljiva osnova obilježjima instrumentaliziranja
i manipulacije, uređuje idolatrijsku ideologizaciju i određenja
dogmatiziranja. „Takvi procesi, u kojima stvarna prošlost umjesto da se
dodatno prihvati ona se likvidira, stalno su bili povezani sa istrebljenjem
cijelih grupa ljudi, a prokletstvo organiziranog terora uvijek ima posebno
značenje pri prelasku u novi oblik društva, koje mu je zahvaljivalo za
njegovo postojanje. Neposredovana negacija u mišljenju znači zaborav i
sljepoću, u stvarnosti ona znači smrt.“ 14 Također, građanska ideologija
sistematizirano kumulira slijed razvijanih i zadobivanih obilježja, artikulira
proistekle i moguće, stvarne zbiljske utjecaje, implikacije afirmirane
pozitivnošću građansko-historijske sfere i građanski konkretnog
općekulturnog i civilizacijskog poretka i napretka. Historijski događaji su
ulazili u psihički život i kulturnu svijest naroda nerijetko mitom, kao kredom
posvećenog sa-znanja, a ova kulturalna forma, konkretizirano omogućavanim
sagledavanjem i viđenjem stvari dogođene i virtualne historije, postajala je
određeni oblik štita od opće rezignacije, tjeskobe zbilje, ako se hoće, od teže
podnošljivog načina postojanja. Generalno operacionaliziranje teorijske
relevantnosti istraživačkih nalaza M. Horkheimera i T. Adorna navodi, u
ovom smislu, na konstataciju da suvremena mitologizacija umješno podržava
planiranje, obavljanje, u njenim aspektima dopustivo, ostvarivanje
iracionalnosti potrebama i mogućnostima brojnih interesa. Suvremeno
građansko mistificiranje nije sračunato na apokaliptičnost! Ono teži stvoriti i
prikazati uvjerenje da samu apokaliptičnost razrješava, bilo da određenim
pravcem u planiranju i preduzimanju odgovarajućih građanskih postupaka za
nju se prevođenjem zanima, ili u naknadnoj analizi željeno programiranim
postavljanjem postupaka usmjeravanja i kontinuiranja apokaliptičnosti
dodjeljuje mjera pozitivno obavljene historije. Ta mjera daje obilježja čija
određenja nisu sablasna, a sa svoje strane krucijalno uravnotežuju i umiruju
svijest historijske spoznaje. Suvremeno građansko mistificiranje utoliko se
bavi utajivanjem na način da pristalim i raspoloživim instrumentarijem
usmjeravano „rješava“ ambijent i dodjeljuje prostor postojećim građanskim
14
33
svrhama. Ono građanski prostor moguće osigurava izrazima limita o
određenoj rasi, o zauzimanju za tzv. brigu o narodu da ga niko ne smije bȉ ti,
o pozivu da se nivoom odgovarajuće općenitosti osiguraju navodne prednosti
kao nacionalno dobro, a žargonom autentičnosti predoče ideološki inputi za
objavu „neosporivo“ ostvarene zbiljnosti, sve do postavljanja ostvarene
ideološke zbiljnosti za nadnaravnu slavu društvene, civilizacijske i kulturne
postojanosti.
U kulturalnoj historiji i historiji političke kulture mit je sintetička i

simbolička forma. Njegova sintetička implikacija ukorjenjuje duh
odgovarajuće specifičnih prilika narodnog postojanja, dominantno afirmira ili
izbija iz potreba i interesa narodnog postojanja, svojevrsnim
uravnoteživanjem unapređuje ovo postojanje, za razliku od određeno
simboličke forme koja proračunatim kvalifikativima utječe na narodnu i
nacionalnu masu, na građanske skupine, stanovito postaje dominantni činilac
funkcionalnosti manifestiranja sljedbeništva, do manije prihvaćanja,
sudjelovanja, u pravcu određenih zalaganja na neotklonjivom izgrađivanju
euforične, beskompromisne, bezrezervne spremnosti na izvršavanje. U praksi
pojedinih ideoloških platformi odgovarajuće razvijanje formi, implikacija,
sadržaja kursiranih fenomenom mita prati određenja kulturne djelatnosti,
utječe na sadržaj određenih pretenzija i opredjeljenja načelno izražavanih u
karakterističnim pravima historijskog i kulturnog postojanja. Ispitivanje i
analiziranje fenomena ideologije ne samo da uključuje njegovo mjesto,
značaj i funkciju u afirmiranju i izgradnji odnosa i ciljeva užeg građanskog i
društvenog legitimiteta već i stvaranje, omogućavanje, upotrebu i služenje
formama mitologizacije sadejstvom tim putem projicirano ostvarivanih
političkih interesa. „(...) već je mit prosvjetiteljstvo, i: prosvjetiteljstvo se
vraća u mitologiju.“ 15 Činjenica da je „moć napretka preustrojena napretkom
moći“ preobražava se u aspekt potencijala dinamizma samih moći, a one
stvaraju svoj prostor usmjeravanog postizanja mogućnosti. Priređivanje toga
prostora sâmo je u aspektu planiranja na opravdano usmjeravanje, postupanje
respondibilno provođeno sa racionalnosti, dok ciljevi i mjere postavljene na
principima deklarirane i prezentne moći afirmiraju korijen, podstiču stvaranje
i dočaravanje ambijenta u kojemu se razvija i funkcionalizira determinirana
iracionalnost. U odlučnom izražavanju, vođenju i manifestaciji moći takav
karakter izgrađivanih građanskih političkih i ideoloških uvjeta i odnosa
podrazumijeva stvaranje klime u kojoj odgovarajućim dinamiziranjem
protivrječnosti i antagonizama se sama moć potrebno egzercira. Tim
prilikama i odnosima nadređuju se neophodno stvarane potrebe, interesni
15
34
prostor za volšebne, tajnovite opresije za koje treba poduzimati „adekvatno“
odgovorna rješenja; uvjeti potpunog, strogog, ideološkog instrumentaliziranja
artificijelno postavljaju, nerijetko ad hoc, omogućavano postupanje, a ono
principijelno isključuje saglasnost opinio communis.
Fenomen građanske ideologije valja tretirati, analizirati i istraživati sukladno

stadijima, pravcima i drugim karakteristikama građanskog razvoja, a i iz
primarno postignutih uvjeta te uvaženih kriterija i odrednica odnosnog
povezivanja i integriranja građanskih identiteta. U suvremenom
postliberalnom građanskom periodu na formiranje ideologije pojedinih
građanskih identiteta presudno utječe njihovo mjesto i strukturiranje unutar
općeodređujućeg karaktera povezanosti i integriranosti, a prevashodno s
obzirom na značaj njihovog omogućavanog načina sudjelovanja u procesima
odgovarajućeg determiniranja građanske tendencije. Postliberalni tokovi
odredili su uvjete građanske konjunkture da građanske prednosti uređuje,
omogućuje i strukturira težnja ostvarivanog, utvrđivanog i uspostavljanog
stabiliziranja inkorporiranog globalnom dominacijom. U ovom smislu način i
intenzitet funkcija determiniranog održavanja građanskog razvoja naglašeno
osnažuje mjesto implikacije iracionalnosti građanskog procesa, istodobno
uključujući opravdavanje, podsticanje opravdavanja, vezanog za
omogućavane protivrječnosti, građanske funkcije i odnose ovog razvoja.
Opravdavanje osigurava opredijeljena teorijsko-ideološka sublimacija,
odnosno postliberalni građanski razvoj zadobiva odrednice planskog
kreiranja odgovarajuće projiciranih rezultata, a čije ostvarenje post festum se
provodi načinom potrebno iskoordiniranih interesa i zalaganjem za
afirmirano „unošenje“ rezultata u vođenju postavljenih ciljeva. Strukturiranje
dinamike toga i takvog opravdavanja podstiče prilagođavana infrastruktura,
također, funkcije stvarane uvjetima i mogućnostima šire artificijelnog
podržavanja na iznuđivanje neophodnih građanskih protivrječnosti i
antagonizama.
Postliberalnu dominaciju strukturira i izgrađuje osnažena građanska moć

proistekla iz učvršćeno stabilizirane forme ciljeva i interesa građanske
svrsishodnosti!
Aktualizirano omogućavana obilježja građanskog postliberalizma

funkcionalno utječu na razvoj pretpostavki suvremenih građanskih ideologija,
stanovišta, uključujući i stvaranje mistifikacija potrebnih i programiranih u
održavanju postliberalne klime. Omogućavana karakteriziranom građanskom
svrsishodnosti postliberalna građanska situacija odgovarajućim pravcem
intenzivirano utječe na ujednačavano zauzimanje stava o odlučujućim
35
globalno političkim pitanjima. Približavanje ovih pretpostavki, također,
pomaže stvaranje, (nametanje), note za postliberalnu funkcionalnost
građanskog procesa, važnog podsticanja determiniranih suprotnosti. Težnje
artificijelno podsticanih mogućnosti suprotstavljanja doprinose osiguravanju i
stvaraju dimenziju alteriranja, a ona ima i učinke, postiže i zadovoljava svrhu
neposredno omogućavane negacije. Postliberalne građanske tokove učvršćuje
kumulirano ostvarivana i osnažena iracionalnost, a, kako se navelo, aktivnost
ideološkog relativiziranja osigurava prostor u odnosima u kojima njena
podrška, potvrđivanje, održavanje i omogućavanje dolazi do izražaja. Tim
kontekstom i povodom stvaraju se slike i uvode prikazivane predstave o, s
jedne strane, građanski stvorenim uzvišenim civilizacijsko-kulturnim
vrijednostima i, s druge, o onim kojima građanski razvoj nije omogućio da
afirmiraju aktualne građanske vrijednosti, nije osigurao razvoj sklonosti i
afiniteta za izgrađeno akceptiranje i strukturiranje tih vrijednosti i utoliko su
nerazvijeni po upućivanju i korištenju ovih kriterija i standarda. Ovi uvjeti i
razlozi podstiču eksponente suvremeno građanski prihvaćenih civilizacijsko-
kulturnih vrijednosti da uvjetima globalno postizane stabilnosti mobilnim
aktivitetom, persuazivnim formama i mehanizmima neophodno stvaranog
jedinstva funkcionaliziraju mogućnosti i smjernice predanijeg uključivanja u
postojeći građanski okvir. Ove smjernice izvan su upućivanja i podvođenja
pod kriterije dobrih ili loših namjera; u prvom redu one proističu iz poretka
građanske stratifikacije, služe dinamici njegovog karaktera i doprinose
favoriziranju njegovih funkcija.
Standardi i kriteriji postliberalnog napretka proističu iz ostvarenijeg

građanskog razvoja i on, također, najodlučnije determinira procese
odgovarajuće koordinacije uključene u stvaranje i formiranje građanskih
vrijednosnih obrazaca i klišeja. Postliberalni građanski kod aktualizirano
afirmira smjernice etničkih ili nacionalnih formi liberalno karakterističnih
političkih identiteta; tim putem on omogućuje aspekte njihovog potrebnog
integrativnijeg povezivanja, konačno, omogućuje intenzitet njihove faktičke
uključenosti, način njihovog samog sudjelovanja u latentnim funkcijama
globalno stvaranog građanskog sistema. Postliberalne političke forme
prilagodljivo slijede standarde ideološkog artikuliranja globalno-građanske
moći! Ove artikulacije usmjeravaju na iznuđivanje onih shematiziranih
programa koji daju snagu dinamizmu postupanja prema dominantno
afirmiranim i ostvarivim građanskim ciljevima i vrijednostima. Građanska
ideologija kontinuirano unapređuje i potvrđuje značaj konkretno
reprezentirane općenitosti, sudjeluje u težnjama anonimnog autoriteta, a
putem svojstveno ostvarivanih mogućnosti osnažuje podršku legitimiranom
nadređivanju. Dimenzija građanske iracionalnosti postliberalizma
36
dominantno funkcionalizira njegov tok, a karakter toga involviranja
intenzitetom strukturira proces građanskog razvitka, te odlučno utječe na
produkciju građanskih odnosa. Dovoljno je podsjetiti da državno-nacionalni
identiteti omogućenim uvjetima postliberalno ostvarivane svrsishodnosti
neke od neadekvatno upotpunjenih aspekata vlastitog uključenja u
determinirano integrirane tokove ne reafirmiraju nacionalnim već globalnim
oblicima etablirane organizacije građanskog sistema i poretka.
U globalno razvijenim građanskim odnosima uravnoteženo građansko

prednjačenje stabilizira građansku svrsishodnost, omogućuje uvjete i proces
postavljenog odvijanja, determiniranja i uvažavanja jedinstva dominantnih
afiniteta. Prvobitni oblici ustrojavanja građanskog društva su osnovom
pomirljivije razdiobe zagovaranog i zbiljskog obezbjeđivali zapaženije
mjesto fakticitetu aure popularis. Građanski razvoj svojom prirodom je
karakter, strukturiranje toga obilježja stanovito redukovao, umanjivao i
sužavao. Odgovarajućim istraživanjem teorijski je ovaj fenomen determinirao
Jürgen Habermas svojim djelom Strukturne promjene javnosti, svojom
teorijom također komunikativnog djelovanja te na određen način ova
razmatranja dopunio djelom Nova nepreglednost. 16 Habermas ovdje skreće
pažnju, ne bez aluzija na Hegela, da moderna svoju normativnost mora crpiti
iz sebe same, a također svojim stavom da se o važnim stvarima javno ne
raspravlja anticipirao je i odgovarajuće odredio situaciju razvijanog koncepta
javnosti u globaliziranom poretku. U pitanje građanske postliberalne
regulacije društvenih odnosa karakteristično su uključeni stvarani i
omogućavani standardi i vrijednosti dominirajuće građanske perspektive!
Rezime
Građanska ideologija je, dakle, eksponent, artikulacija, sredstvo i putokaz u

osiguranju, omogućavanju i strukturiranju stvari i pojava građanskog
održavanja i konstituiranja odnosa. Ona je građanskim odnosima omogućena
i svrsishodno ih izglednim mogućnostima usmjerava, uravnotežuje sa
društvenim prilikama, određeno postavljajući društvene odnose u oblike
supstitucije odnosno relativizacije. S obzirom da je neodvojiva od sistema
građanskog strukturiranja i oblikovanja odnosa, ona podrazumijeva
odgovarajuće vrijednosti, uključuje odnosno implicira sferu općepolitičkih
utjecanja i uvjetovanja, a isto tako i specifično karakterizirane interese u
postojećoj građanskoj perspektivi načina konkretno omogućavanih odnosa.
16
Habermas, J. (1985) Die Neue Unübersichtlichkeit, Suhrkamp Ffm.
37
Shodno proklamiranim, postavljenim i određivanim ciljevima, interesima i
vrijednostima, ideologije ne samo da teže zadobiti relevantnu podršku već tu
podršku obuhvatno kreiraju i odgovarajućim determiniranjem održavaju,
stvaraju, reguliraju, unapređujući kurs političkih odnosa. Zavisno od
građanskih projekcija materijalnog i duhovnog determiniranja, realizovanih
interesnih pobuda i mogućnosti, na pretpostavkama prihvatljivih, interesno i
idejno proračunatih, konkretno ostvarivih, vrijednosti, izglednih namjera i
plauzibilnih odnosa, ideologije se rekonstituiraju, preustrojavaju ili svrhom
potreba i interesa koriguju. Iz razloga što proističu iz građanskih procesa i
odnosa, što su njima omogućene, odgovarajuće ih uvažavaju, kontinuiraju i
podržavaju, što se „zasnivaju na saglasnosti, zadobivanom uvjeravanju ili
nuđenju gotovih rješenja“, ideologije se pozivaju na proklamirane istine, a
opravdavaju neočekivano nastalim preimućstvima, dominantno latentnim
utjecanjima i reperkusijama te interesima suprotstavljanja ili
onemogućavanja.
38
Dr. Aida Spahić
Federalno ministarstvo zdravstva/Federal Ministry of Health
Bosna i Hercegovina/Bosnia and Herzegovina
UDK 316.61 (497.6)
PERSPEKTIVE RAZVOJA SOCIOLOGIJE MEDICINE

U BOSNI I HERCEGOVINI
PERSPECTIVES OF DEVELOPMENT OF MEDICAL SOCIOLOGY

IN BOSNIA AND HERZEGOVINA
Sažetak
Sociologija medicine je postala glavna sociološka disciplina i najrazvijeniji ogranak
unutar udruženja sociologa širom svijeta. Njena uloga u oblastima kao što su javno
zdravstvo, menadžment u zdravstvenoj zaštiti i sestrinstvo i klinička medicina dobija
sve više na značaju. Ovaj tekst tretira poziciju sociologije medicine u Bosni i
Hercegovini i pretpostavke za njen daljnji razvoj, posebno u segmentu empirijskih
istraživanja u oblasti zdravstva. Iako je istraživački doprinos u oblasti sociologije
medicine na svjetskom planu u stalnom porastu, kod nas je ova oblast poprilično
zanemarena. Jedan od razloga njene nerazvijenosti je nedovoljna zastupljenost ove
discipline na fakultetima kako medicinske tako i društvene orijentacije, a drugi je
zasigurno povezan sa nedostatkom adekvatnih empirijskih multidisciplinarnih
istraživanja koja uključuju sociološko-medicinski pristup tretiranju zdravstvenih
fenomena. S obzirom na stanje u oblasti zdravstva ne samo u Bosni i Hercegovini
nego i na globalnom nivou, u porastu su potrebe za sociološkim pristupom analizi i
kreiranju javnih politika u oblasti zdravstva. Stoga ovakva vrsta istraživanja
predstavlja najveći izazov za sociologiju medicine ne samo u Bosni i Hercegovini
nego i šire.
Ključne riječi: sociologija medicine, sociologija, medicina, zdravstvo, javno

zdravstvo, zdravstvene politike
Summary
Medical sociology has become a major sociological discipline and the most
developed branch within the association of sociologists worldwide. Its role in fields
such as public health, management in health care, nursing and clinical medicine, is
gaining in importance. This text considers the position of sociology of medicine in
Bosnia and Herzegovina and preconditions for its further development, especially in
the field of empirical researches in health. Although the research contribution of
39
sociology of medicine at the world level is increasing, this field is quite neglected in
Bosnia and Herzegovina. One of the reasons for its underdevelopment is insufficient
representation of this discipline at universities and faculties of medical and social
orientation. The second reason is certainly related to the lack of adequate
multidisciplinary researches involving socio - medical approach to health issues.
Concerning the situation in the health sector, not only in Bosnia and Herzegovina,
but also at the global level, the need for sociological research in the field of analysis
and designing health policies is increasing . Therefore, this kind of research
presents a major challenge for the sociology of medicine, not only in Bosnia and
Herzegovina, but also worldwide.
Key Words: sociology of medicine, sociology, medicine, health care, public health,
health policy
Uvod
Govoriti o perspektivama razvoja sociologije medicine u Bosni i Hercegovini

ne predstavlja nimalo jednostavan zadatak imajući u vidu njenu inferiornu
poziciju u odnosu na ostale sociološke discipline. Na to je u velikoj mjeri
utjecalo nedovoljno prepoznavanje značajnog doprinosa ove subdiscipline
sociološkoj nauci, što nije iznenađujuće ako se uzme u obzir sama pozicija
sociologije kao nauke u Bosni i Hercegovini danas. Opća sociologija je
gotovo u potpunosti potisnuta iz kurikuluma pojedinih fakulteta. Na
fakultetima društvenih i humanističkih usmjerenja u velikoj mjeri je smanjen
broj nastavnih sati za ovaj predmet, a na nekim fakultetima ekonomske
orijentacije ovaj predmet se ne izučava niti kao obavezan niti kao izborni.
Pojedini autori smatraju da je razlog takvom statusu sociologije rezultat
nesnalaženja sociologa u kreiranju i uspostavi sistema obrazovanja
zasnovanog na tzv. „Bolonjskom procesu“ (Vukadinović, 2010). Sociologija
je također potisnuta iz nastavnih planova većine srednjih škola širom Bosne i
Hercegovine te je zastupljena samo u gimnazijama, zatim u medicinskim i
ekonomskim školama. To je dovelo do toga da se umjesto sociologije
izučavaju neke druge društvene discipline koje djelomično obuhvataju
predmet sociologije. Sasvim je razumljivo da, usljed složenosti društvenih
pojava i odnosa, opća sociologija ne može detaljno da istražuje specifičnosti
društvenih fenomena i njihove karakteristične zakonitosti. Upravo iz tog
razloga su se diferencirale posebne sociološke discipline koje su usmjerene
na istraživanje specifičnih društvenih fenomena. Međutim, na pojedinim
fakultetima čak ni posebne sociološke discipline nisu našle svoje mjesto, već
40
su potisnute od nekih drugih društvenih disciplina. Uloga sociologa gotovo
na svim univerzitetima u BiH svedena je na podučavanje studenata
razumijevanju društvenih tokova u okvirima teorijske sociologije, čime se
zanemaruje potencijal sociologije za primijenjena istraživanja. Ovo
zanemarivanje istraživačkog karaktera sociološke nauke dovodi do rizika
prepuštanja poslovnih pozicija drugim društvenim strukama, tako da se vrlo
često dešava – čak i u zemljama u kojima postoje jake katedre sociologije
medicine kako u okviru fakulteta medicinske orijentacije tako i u okviru
studija sociologije – da ekonomisti, naprimjer, kao i javni službenici i
stručnjaci iz oblasti javnog zdravstva i menadžeri obavljaju posao koji bi po
pravilu trebali obavljati sociolozi (Freeman, 1983).
Sociologija medicine je, zahvaljujući dugogodišnjem zalaganju profesora

Jusufa Žige na afirmaciji ove discipline kod nas, dugi niz godina bila prisutna
na fakultetima zdravstvene orijentacije upravo pod ovim nazivom. Međutim,
reformama u obrazovnom sistemu dolazi do preimenovanja ove discipline u
nastavni predmet pod nazivom „Medicinska etika i sociologija“. Iako se
praktično u programskom sadržaju ništa bitno nije promijenilo, samo
preimenovanje ovog nastavnog predmeta jasan je indikator pozicije ove
discipline kod nas. Sociologija medicine je posebna sociološka disciplina čiji
predmet izučavanja obuhvata mnogo širu oblast od medicinske etike. Pored
značajnog doprinosa profesora Jusufa Žige koji je dugi niz godina predavao
ovu naučnu disciplinu na fakultetima zdravstvene orijentacije te objavio
nekoliko knjiga iz ove oblasti s ciljem da studentima medicine, stomatologije,
farmacije i drugih fakulteta zdravstvenog profila približi ovu sociološku
disciplinu, ukazujući na njene teorijske i praktične dimenzije, slab interes
sociologa za ovu disciplinu te nedostatak relevantnih empirijskih istraživanja
u ovoj oblasti doveli su do njene sadašnje pozicije.
U svojim začecima sociologija medicine bila je prvenstveno empirijska i

aplikativna disciplina, a najveći doprinos izgradnji sociološke teorije u ovoj
oblasti dali su američki autori. Sociologija medicine odnosno medicinska
sociologija predstavlja jednu od najrazvijenijih socioloških disciplina u
Sjedinjenim Američkim Državama, a njen razvoj ne zaostaje mnogo ni u
zapadnim evropskim zemljama. Tome je u najvećoj mjeri doprinijela podrška
vlada ovih država istraživanjima u ovoj oblasti, budući da je prepoznala
njihov značaj za razvoj cjelokupnog društva.
Iako je evidentna društvena potreba za sociološkim pristupom obrađivanju

tema iz oblasti zdravstva te učešću sociologa u multidisciplinarnim
istraživanjima u ovoj oblasti, u Bosni i Hercegovini samo je jedan
41
prepoznatljiv autor koji se bavi ovom temom, profesor Jusuf Žiga, a u
istraživanja koja tretiraju problematiku zdravlja uglavnom su uključeni
doktori medicine.
Konstituiranje i razvoj discipline
Sociologija medicine omogućuje analitički okvir za razumijevanje

društvenog konteksta zdravlja, bolesti i sistema zdravstvene zaštite. Također,
ova disciplina povezuje društvene i bihevioralne nauke različitog bekgraunda,
a koje dijele isti interes za proučavanje društvenog konteksta zdravlja, bolesti
i sistema zdravstvene zaštite. Centralne teme koje se tretiraju u okviru
sociologije medicine odnose se na subjektivna iskustva zdravlja i bolesti,
političke, ekonomske i okolišne faktore koji utječu na zdravlje te ostale
društvene faktore koji utječu na organizaciju sistema zdravstvene zaštite i
odnos ljudi prema bolesti. Sociologija medicine, sa svojim bazičnim
sociološkim pristupom istraživanjima, doprinosi razvoju javnih politika i
praksi.
U posljednjih nekoliko decenija sociologija medicine je postala glavna

sociološka disciplina u SAD-u. Njena uloga u disciplinama kao što su javno
zdravstvo, menadžment u zdravstvenoj zaštiti i sestrinstvo i klinička
medicina dobija sve više na značaju. Naziv „sociologija medicine“ ili
„medicinska sociologija“ široko je prihvaćen i prepoznatljiv, te se uglavnom
najčešće i koristi, iako pojedini naučnici iz ove oblasti smatraju da je ovaj
termin suviše uzak, te samim tim i nedovoljno jasan. Stoga se u mnogim
tekstovima i naučnim radovima, umjesto termina „sociologija medicine“,
upotrebljava i termin „sociologija zdravlja“, „zdravlja i zdravstvene njege“,
„zdravlja i bolesti“, „zdravlja i medicine“ ili „zdravlja i liječenja“. Za ovakve
nazive autori se uglavnom opredjeljuju iz razloga što medicina obuhvata
samo jedan dio socioloških studija o zdravlju i zdravstvenoj zaštiti koje su
orijentirane i na sljedeće oblasti:
– socijalnu epidemiologiju, koja proučava socioekonomske, demografske i

bihevioralne faktore nastanka bolesti i mortaliteta;
– studije razvoja i organizacione dinamike zdravstvene profesije, bolnica,

organizacije zdravstvene zaštite, uključujući istraživanja odnosa unutar
zdravstvenih institucija, posebno odnosa između liječnika i pacijenta;
42
– reakcije društva na bolest, uključujući kulturalna značenja i normativna
očekivanja, te reakcije pojedinaca na interpretiranje, pregovaranje, značenje i
socijalnu konstrukciju iskustva bolesti;
– socijalne politike, društvene pokrete, političke i ekonomske uvjete koji

oblikuju i koji su oblikovani zdravljem i bolešću u određenoj zemlji i u
komparativnim i međunarodnim kontekstima.
Uspon savremene sociologije medicine počinje nakon Drugog svjetskog rata,

u vrijeme kada su nauka i medicina imale dominantnu poziciju u društvu.
Nekoliko ključnih događaja koji su se desili sredinom dvadesetog vijeka dalo
je kredibilitet ovoj disciplini, što je utjecalo na povećanje istraživačkog
interesa za ovu oblast. Koos (1954) te Hollingshead i Redlich (1958) svojim
istraživanjima su ukazali na povezanost između društvenih okolnosti i
zdravstvenog stanja, te su utjecali na uspostavljanje jake tradicije socioloških
istraživanja čiji je fokus na društvenim determinantama zdravlja. Otkriće da
je među populacijom nižeg socioekonomskog statusa zabilježena veća stopa
mortaliteta potvrdilo je povezanost determinanti zdravlja i uvjeta u kojima
pojedinci žive. Evidentno je da sve veći broj teoretičara iz oblasti
sociologije, naročito u SAD-u, stavlja fokus na zdravlje i zdravstvenu zaštitu.
Oni pristupaju ovoj temi ne samo zato što je u fokusu njihovog istraživanja
primarno zdravstvena zaštita ili medicina već zato što su vođeni interesom
uspostavljanja stabilnog socijalnog poretka. Među istraživačima koji su dali
najveći doprinos ovom segmentu sociologije medicine u pedesetim i
šezdesetim godinama prošlog vijeka bili su Robert Merton, Everett Hughes i
Anselm Strauss. Ovi teoretičari su istraživali profesionalne organizacije i
socijalizaciju pedesetih godina dvadesetog vijeka, fokusirajući se primarno na
liječnike i proces medicinske edukacije (Merton et al., 1957.; Becker et al.,
1961).
Na razvoj sociologije medicine u teorijskom smislu bez sumnje je najviše

utjecalo djelo „Socijalni sistem“ („The Social System“, 1951), čiji je autor
bio poznati sociolog Talcott Parsons. Parsons prepoznaje bolest kao glavnu
prijetnju stabilnosti produktivnosti društva te uvodi koncept „uloge bolesne
osobe“ kako bi opisao društvenu regulaciju bolesti i objasnio mehanizam
putem kojeg pojedinci vraćaju svoju produktivnost. Parsonsov rad je
generirao veliki interes sociologa zbog svoje analize bolesti i zdravstvene
zaštite sa stanovišta njihovih širih društvenih konsekvenci te zbog svog
fokusa na strukturu i funkcioniranje društvenih uloga. Elliot Freidson (1988)
analizira dominaciju medicinske profesije, ukazujući na neravnopravne
odnose moći u zdravstvu. Liječnici su za Freidsona u dominantnoj poziciji u
43
sistemu zdravstvene zaštite, u odnosu na ostala zanimanja, budući da su oni
zaslužni za obezbjeđivanje političke podrške zdravstvenim institucijama.
Nasuprot strukturalno funkcionalističkom shvatanju uloge bolesnika,
Freidson argumentira da su definicije bolesti i ponašanja bolesnika društveno
konstruirane putem procesa pregovaranja. Ovi najraniji sociološki doprinosi
istraživanjima u oblasti zdravstva postavili su teoretske temelje za daljnji
razvitak sociologije medicine i njeno povezivanje sa svojim glavnim
predmetom izučavanja.
Medicinska sociologija ili sociologija medicine na početku se konstituirala

kao disciplina samo na nekoliko odsjeka na elitnim univerzitetima u SAD-u
početkom sedamdesetih godina dvadesetog vijeka. Danas se sociologija
medicine nalazi u gotovo svim diplomskim studijima u SAD-u te u mnogim
drugim državama, najviše u Velikoj Britaniji i Njemačkoj (Bloom, 1986).
Finansijska podrška istraživanjima iz oblasti sociologije medicine dolazi
uglavnom iz državnih izvora. Ova disciplina se razvijala upravo zahvaljujući
podršci federalne vlasti i utjecajnih privatnih fondacija. Glavni izvori
finansiranja sedamdesetih godina bili su National Institute of Mental Health
(NIMH) 1, a kasnije National Center for Health Services Research (NCHSR) 2.
Na razvoj sociologije medicine najviše su utjecali sociolozi koji su bili

zaposleni u medicinskim školama te školama zdravstvene njege, javno
zdravstvenim obrazovnim ustanovama i programima upravljanja u oblasti
zdravstva. Ovi pojedinci su problematizirali pitanja promocije zdravih
životnih stilova, percepcije zdravlja i bolesti, pristupa zdravstvenoj zaštiti,
zadovoljstva sistemom zdravstvene zaštite te zadovoljstva načinom liječenja.
Oni su doprinijeli zdravstvenim disciplinama ukazujući na značaj utjecaja
kulture i društvenih interakcija na percepcije bolesti i životne stilove koji do
njih dovode (Zola, 1966.; Mechanic, 1995). Sociolozi su također doprinijeli
1
Nacionalni institut za mentalno zdravlje (National Institute of Mental Health) je jedan od
27 instituta i centara u sastavu Nacionalnog instituta za zdravlje (National Institutes of
Health). Nacionalni institut za zdravlje (NIH) osnovan je od Vlade Sjedinjenih Američkih
Država. Ova institucija odgovorna je za provođenje biomedicinskih i zdravstvenih
istraživanja. NIMH je najveća istraživačka organizacija koja je specijalizirana za istraživanja
u oblasti mentalnih oboljenja. Misija NIMH-a je transformacija i razumijevanje tretmana
mentalnih oboljenja kroz bazična i klinička istraživanja s ciljem pronalaska odgovarajućih
načina prevencije, oporavka i liječenja mentalnih oboljenja.
2
Uspostavljen je 1974. godine kao program Vlade SAD-a s ciljem provođenja istraživanja u
oblasti pružanja zdravstvenih usluga. Kasnije (1977) je premješten iz odjela za upravljanje
resursima u zdravstvu u odjeljenje za zdravstvenu edukaciju, zatim je (1988) preimenovan u
Nacionalni centar za istraživanja u zdravstvu i procjenu tehnološkog razvoja u oblasti
zdravstva. Centar je prestao s radom krajem 1989.
44
razvoju socijalne epidemiologije mapiranjem društvenih obrazaca bolesti te
uključivanjem društvenih faktora za objašnjenje uzroka mortaliteta i
hroničnih oboljenja (Berkman – Syme, 1979). Treća grupa naučnika je
proučavala bolnice i druge zdravstvene ustanove, uvodeći pritom perspektivu
organizacione sociologije u oblast istraživanja funkcioniranja zdravstvene
zaštite (Flood – Fennell, 1995).
Sociolozi o kojima je riječ u prethodnom odjeljku spadaju u kategoriju

„sociologa u medicini“, dok univerzitetski sociolozi spadaju u kategoriju
„sociologa medicine“. Ovu podjelu je uveo medicinski sociolog Robert
Straus 1957. godine kako bi objasnio razliku između ove dvije kategorije
sociologa. Naime, sociolozi medicine koriste medicinu kao arenu u kojoj oni
adresiraju sociološka pitanja, dok sociolozi u medicini koriste znanja iz
sociologije kako bi adresirali određena pitanja iz oblasti medicine. Granica
između ove dvije kategorije sociologa danas gotovo više da i ne postoji,
budući da obje grupacije provode primijenjena istraživanja koja doprinose
razvijanju sociološke teorije. Upravo zbog tog njenog praktičnog karaktera
sociologija medicine je u svojim ranim fazama razvoja bila okarakterisana od
akademske sociologije kao primijenjena sociologija čija istraživanja ne
doprinose razvoju sociološke teorije, budući da joj nedostaje vlastita teorijska
građa. Razvojem sociologije medicine i njenog sve većeg doprinosa
razumijevanju različitih društvenih aspekata zdravstva došlo je do njenog
čvrstog povezivanja sa općom sociološkom teorijom, s jedne strane, te sa
medicinom i drugim zdravstvenim disciplinama, s druge strane. Sociologija
medicine je postala atraktivno područje za specijalističke i postdiplomske
studije.
Pozicija sociologije medicine u Bosni i Hercegovini
Iako je istraživački doprinos u oblasti sociologije medicine na svjetskom

planu u stalnom porastu, kod nas je ova oblast poprilično zanemarena. Jedan
od razloga njene nerazvijenosti je nedovoljna zastupljenost ove discipline na
fakultetima kako medicinske tako i društvene orijentacije, a drugi je
zasigurno povezan sa nedostatkom adekvatnih empirijskih
multidisciplinarnih istraživanja koja uključuju sociološko-medicinski pristup
tretiranju zdravstvenih fenomena.
Sociologija medicine na univerzitetima u Bosni i Hercegovini izučava se

uglavnom na fakultetima zdravstvene orijentacije. Kao školska disciplina
najprije je uvedena na Medicinskom fakultetu u Sarajevu i to početkom 90-ih
45
godina prošlog vijeka. Unazad nekoliko godina ova disciplina se izučava u
okviru predmeta „Medicinska etika i sociologija”, s tim da je nastavni sadržaj
uglavnom ostao isti, uz određene izmjene vezane za etička pitanja u
medicinskoj djelatnosti. Ovaj predmet se pod istim nazivom izučava i na
Medicinskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci. Ova disciplina se također
izučava i na Fakultetu zdravstvenih studija u Sarajevu (studij sestrinstva,
studij fizioterapije, sanitarno inžinjerstvo, radiološke tehnike, medicinske
laboratorijske tehnike), Stomatološkom fakultetu u Sarajevu („Sociologija
stomatologije“), Zdravstvenom fakultetu u Zenici (smjer internistički, smjer
hirurški, smjer porodična medicina i menadžment), Visokoj zdravstvenoj
školi u Bihaću, Fakultetu zdravstvenih studija Sveučilišta u Mostaru. U cilju
približavanja i međusobne saradnje sociologije i medicinskih nauka pokrenut
je interdisciplinarni postdiplomski studij pod nazivom „Zdravstvo,
demografske promjene i rukovođenje ljudskim resursima”, koji su partnerski
organizirali Fakultet političkih nauka i Medicinski fakultet Univerziteta u
Sarajevu. U okviru ovog postdiplomskog studija je već magistriralo ili se
nalazi u završnoj fazi izrade magistarskog rada 15-ak kandidata.
Pored doprinosa profesora Žige i ostalih autora i predavača iz ove oblasti,

„još uvijek smo daleko od optimuma, tim prije ako se imaju u vidu sve veći
izazovi za medicinu koji dopiru iz stila i ambijenta u kome ljudi žive, čime se
bave i tome sl.“ (Žiga, 2003:22).
Istraživanje koje je autorica ovog teksta provela u okviru pripreme svoje

doktorske disertacije, koja je odbranjena u julu 2014. godine, pokazalo je da
sociologija medicine ne samo da nije dovoljno tretirana već da uopće nije
zastupljena na odsjecima za sociologiju. Rezultati ankete provedene među
studentima kao i razgovori sa profesorima sociologije upućuju na zaključak
da je potrebno raditi na afirmaciji ove discipline kroz pružanje podrške
empirijskim istraživanjima u ovoj oblasti te pružanjem mogućnosti
studentima da bar fakultativno izučavaju ovu disciplinu unutar osnovnog
studija sociologije.
Iz razgovora sa zdravstvenim profesionalcima evidentno je da nedostaje

sociološki pristup analizi zdravstvenih problema te da nema saradnje između
medicine i sociologije, što se odražava na kvalitet provedenih studija.
Dosadašnje studije u oblasti javnog zdravstva su uglavnom modifikovane
verzije istraživanja rađenih u inostranstvu, koje nisu adekvatno prilagođene
potrebama bosanskohercegovačkog društva. Upravo u tom segmentu
sociologija i medicina mogu i trebaju sarađivati.
46
Kritička analiza funkcioniranja zdravstvenih sistema, pravednost i dostupnost
zdravstvene zaštite sa akcentom na pravima pacijenata, teme su koje spadaju
u oblast sociologije medicine, a kojima se niko ozbiljno nije bavio, a poseban
je značaj ovih istraživanja u segmentu kreiranja zdravstvenih politika.
Izazovi sociologije medicine u Bosni i Hercegovini
Uzimajući u obzir da, koristeći se riječima profesora Jusufa Žige (2010),

„ovdašnja sociološka misao ima ozbiljne probleme 'sa sobom', u već
dugovremenom odsustvu serioznijih empirijskih istraživanja“, nimalo ne
iznenađuje da istraživanja u oblasti zdravstva, koja bi trebala da se nalaze u
fokusu sociologije medicine, uglavnom provede međunarodne institucije i
medicinski profesionalci angažovani u kliničkim univerzitetskim centrima,
ministarstvima zdravstva i zavodima za javno zdravstvo.
Jedna od glavnih barijera sociološkom doprinosu i razvoju zdravstva i

kreiranju zdravstvenih politika je nedostatak uključenosti sociologa u oblast
zdravstva, iako je riječ o multidisciplinarnom području u koje bi, pored
liječnika, pravnika, ekonomista, psihologa, svakako trebali biti uključeni i
sociolozi.
Nema sumnje da sociologija medicine kao posebna disciplina sociologije

treba da bude više društveno angažovana. Međutim, ono što je upitno je njen
kapacitet da odgovori na mnogobrojne empirijske izazove u oblasti zdravstva
u Bosni i Hercegovini. Taj nedostatak kapaciteta uvjetovan je, s jedne strane,
nedovoljnom institucionalizacijom sociologije medicine koja se očituje u
njenoj slaboj zastupljenosti na fakultetima zdravstvene orijentacije i potpunoj
nezastupljenosti na fakultetima društvene orijentacije te nedostatku adekvatne
istraživačke i izdavačke djelatnosti u oblasti sociologije (da ne govorimo o
nepostojanju udruženja sociologa na nivou države Bosne i Hercegovine). S
druge strane, nedostatak kapaciteta sociologije medicine za odgovor na
empirijske izazove u oblasti zdravstva u velikoj mjeri zavisi i od nepostojanja
zanimanja koje je na zapadu jako zastupljeno i popularno, a koje nosi naziv
klinički sociolog. Osobe koje obavljaju posao kliničkog sociologa zaposlene
su u bolnicama, a njihov posao često obuhvata pružanje usluga sličnih
uslugama koje pružaju socijalni radnici, te su uključene u pravljenje planova
fizičke rehabilitacije, pružaju usluge psihosocijalne podrške, vode grupne
terapije, učestvuju u kampanjama javnog zdravstva, provode medijaciju u
slučaju konfliktnih situacija, učestvuju u kreiranju lokalnih politika u oblasti
zdravstva, provode istraživanja itd.
47
Sociolozi koji grade akademsku karijeru na univerzitetima u Bosni i
Hercegovini uglavnom se ne opredjeljuju za oblast sociologije medicine,
budući da su više orijentirani na teorijsku sociologiju, a sociologija medicine
zahtijeva veći angažman u empirijskim istraživanjima u oblasti zdravstva, te
pružanje doprinosa kreiranju zdravstvenih politika. Međutim, postoji veliki
broj sociologa koji djeluju u okviru nevladinih organizacija i drugih
institucija, koji imaju interesa da se uključuju u istraživanja u oblasti
zdravstvenih politika. S obzirom na stanje u ovoj oblasti na globalnom nivou,
potrebe za ovakvim istraživanjima su u porastu. Stoga istraživanje u oblasti
analize zdravstvenih politika predstavlja najveći izazov za sociologiju
medicine ne samo u Bosni i Hercegovini nego i šire.
Zaključak
Literatura iz oblasti sociologije medicine obuhvata širok spektar tematskih

okvira, teorijskih perspektiva i istraživačke metodologije. Pored brojnih
doprinosa sociologije medicine sektoru zdravstva, značajno je spomenuti
učešće sociologa medicine u međunarodnim komparativnim istraživanjima
zdravstvenih sistema i specifičnih sektora zdravstvene zaštite. Oni su
uključeni u istraživanja zdravstvenih politika kako na državnom nivou tako i
na nivou lokalne zajednice; proučavaju alternativne modele pružanja
zdravstvenih usluga kao i različite forme narodne i alternativne medicine;
provode istraživanja neformalnih pružaoca usluge zdravstvene njege te
procesa pružanja takve vrste usluga. Medicinska sociologija daje veliki
doprinos sociologiji te pruža jedinstven i dragocjen doprinos značajnim
pitanjima u vezi sa razvojem zdravstvenih politika, unapređenjem uvjeta rada
zdravstvenih profesionalaca i menadžera u zdravstvu, položajem i ulogom
pacijenta u sistemu zdravstvene zaštite, odnosom liječnik – pacijent itd.
Uzimajući u obzir sve navedeno te činjenicu da je sistem zdravstvene zaštite

u Bosni i Hercegovini opterećen mnogobrojnim problemima koji se
reflektuju negativno na zdravlje stanovništva, evidentno je da je neophodno
raditi na uključivanju sociološkog pristupa u analizu zdravstvenih politika i
istraživanja u oblasti zdravstva.
48
Literatura
1. Becker, H. S., B. Geer, E. C. Hughes, A. Strauss (1961) Boys in White:

Student Culture in Medical School, University of Chicago Press, Chicago.
2. Berkman, L. F., S. L. Syme (1979) „Social Networks, Host Resistance, and
Mortality: A. Nine-Year Folow-up Study of Alameda County Residents“,
American Journal of Epidemiology, 109: 186–204.
3. Bloom, S. W. (1986) „Institutional trends in medical sociology“, Journal of
Health and Social Behavior, 27, 265–276.
4. Freeman, Howard E. et. al., ur. (1983) „Applied Sociology“, Jassey – Bass,
XXIII, San Francisco.
5. Freidson, Elliot (1988) Profession of medicine: a study of the sociology of
applied knowledge: with a new afterword, The University of Chicago,
Chicago – London.
6. Hollingshead, August B., F. C. Redlich (1958) Social Class and Mental
Illness, John Wiley, New York.
7. Koos, Earl Lomon (1954) The Health of Regionville: What the People
Thought and Did About It, Columbia University Press, New York.
8. Mechanic, David (1995) „Sociological Dimensions of Illness Behavior”,
Social Science and Medicine, 41:1207–1216.
9. Merton, Robert et al. (1957) The student-physician: introductory studies in
the sociology of medical education, Mass, Harvard University Press,
Cambridge.
10. Parsons, Talcot (1951) The Social System, Free Press, New York.
11. Piątkowski Włodzimierz, Skrzypek Michał (2013) „To tell the truth: A
critical trend in medical sociology – an introduction to the problems“, Ann
Agric Environ Med.; 20(3): 613–623.
12. Straus, Robert (1957) „Nature and Status of Medical Sociology“, American
Sociological Review, 22: 200–204.
13. Vukadinović, Srđan (2010), „Institucionalni razvoj sociologije u
bosanskohercegovačkom društvu“, u: Cvitković, Ivan Mjesto i uloga
sociologije u bosanskohercegovačkom društvu, Akademija nauka i
umjetnosti Bosne i Hercegovine, Fakultet političkih nauka Univerziteta u
Sarajevu, Sarajevo.
14. Zola, Irving K. (1966) „Culture and Symptoms: An Analysis of Patients’
Presentation of Complaints“, American Sociological Review, 31: 615–630.
15. Žiga, Jusuf (2003) Sociologija medicine, Bosanski kulturni centar, Sarajevo.
16. Žiga, Jusuf (2010) „Sociološki izazovi u tranziciji bosanskohercegovačkog
društva“, u: Cvitković, Ivan Mjesto i uloga sociologije u
bosanskohercegovačkom društvu, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i
Hercegovine, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo.
49
50
Prof. dr. Enver Halilović
Rektor Univerziteta u Tuzli/University of Tuzla Rector
UDK 141.132
Pregledni naučni članak
FILOZOFIJA ZNANOSTI KRITIČKOG RACIONALIZMA

KARLA POPPERA
KARL POPPER’S PHILOSOPHY OF SCIENCE

AND CRITICAL RATIONALISM
Sažetak
Kritički racionalizam Karla Poppera razvio je široku kritiku filozofije znanosti
logičkog pozitivizma, induktivizma i konvencionalizma. Popper smatra da je stepen
prihvatljivosti znanstvenih zakona i znanstvenih teorija determiniran brojem
njihovih različitih znanstvenih i slučajnih provjera. Stepen istinitosti znanstvenih
zakona i teorija izražava se „komparativnom vjerovatnoćom“. Popper smatra da se
znanost razvija kroz historiju evolutivno, te da nema revolucija, niti u historiji
znanosti niti u samim znanostima. Znanstveno metodološko super pravilo, pravilo
svih znanstvenih metodoloških pravila je da nijedno znanstveno metodološko pravilo
ne štiti nikakav znanstveni zakon, nikakvu znanstvenu hipotezu od pravila
znanstvene provjere i dopune.
Ključne riječi: kritički racionalizam, komparativna vjerovatnoća, empirijska

metoda, indukcija i demarkacija
Summary
A strong criticism of the philosophy of science, Logic positivism and
conventionalism came from Karl Popper’s critical rationalism. Popper believed that
a number of various scientific and random verifications determine the acceptance
degree for scientific laws and theories. The degree of actuality of scientific laws and
theories is expressed through “comparative probability.” Popper also believed that
science evolves through the course of history, thus stating there is no revolution
either in the history of science or in the very sciences. The supreme scientific and
methodological rule, the rule above all scientific and methodological rules, says that
51
no scientific and methodological rule protects scientific laws or scientific hypothesis
from the rule of scientific verifications and amendments.
Keywords: critical rationalism, comparative probability, empiric method, induction

and demarcation
Uvod
Karl Popper 1pripada generaciji centralnoevropskih mislilaca čija je misao

imala veliki utjecaj na intelektualno stvaranje u dvadesetom stoljeću na
engleskom govornom području ali i šire. „Njegov najveći doprinos je u
filozofiji znanosti, političkoj i socijalnoj filozofiji. Glavna postavka njegove
filozofije znanosti jeste da samo hipoteze koje mogu izdržati testiranje
obezbjeđuju opstanak i čine znanstveno znanje, odnosno znanost. Međutim,
pojam testiranja, kao što ćemo vidjeti kasnije, shvatio je veoma široko. U
spoznajno teorijskom smislu zastupao je, kritički racionalizam. Njegova
epistemologija 'kritičkog racionalizma' baštini tradiciju Sokratove majeutike,
metodu samopostavljanja pitanja i kritičke diskusije. Nakon Anschlussa
Popper je bio izazvan pitanjima stvarnosti političkog života da se usmjeri na
političku filozofiju. U političkoj filozofiji razvio je stanovište kritičkog
racionalizma.“ 2
1
Karl Popper (1902–1994) studirao je matematiku, muziku, psihologiju, fiziku i filozofiju
u Beču. Nakon emigracije 1937. predavao je filozofiju na Canterbury University College,
Christchurch, New Zeland. U januaru 1946. god. počeo je predavati Logiku i Znanstveni
metod na School of Economics u Londonu. Penzioniran je kao redovan profesor 1969.
god. Dobio je brojne nagrade i priznanja. Spektar njegovog interesa, pisanja i doprinosa
filozofiji i znanosti je veoma širok. On se kreće u dijapazonu od filozofskih, u najužem
smislu riječi, do znanstvenih i političkih. Objavio je mnogo djela od kojih su mnoga
prevedena na više jezika. Popper je jedan od filozofa o kojem se najviše raspravljalo u
prošlom stoljeću. Najpoznatija Popperova djela su: „The Logic of Scientific Discovery”,
Hutchinson, London, 1959, (djelo je prvo štampano na njemačkom 1935. „Logik der
Forscung”), „The Poverty of Historicism”, 1957. (prvo izdanje 1944), „The Open Society
and its Enemies“, Routledge and Kegan Paul, London, 1957, „Conjectures and
Refutations: The Growth of Scientific Knowledge”, Routledge and Kegan Paul, London,
1963, „Objectiv Knowledge: an Evolutionary Approach“, Oxford University Press,
Oxford, 1972, „Uneted Wuest”, Fontana, London, 1976, (autobiografija Karla Poppera).
Referentne publikacije o Karlu Popperu: Robert John Achkermann, „The philosophy of
Karl Popper“, University of Massachusetts, 1976, T. E. Burke, „The philosophyof
Popper“, Manchester University Press, 1983.
2
https://www.rep.routledge.com/articles/popper-karl-raimund-1902-94.
52
1. Neistinitost kao kriterij empirijske metode
Glavne postavke filozofije znanosti Popper je izložio u djelu Logika
znanstvenog otkrića. Kroz debatu i kritiku logičkog pozitivizma, kao i kroz
debatu i kritiku dva veoma izražena oblika shvatanja znanosti, induktivizma i
konvencionalizma, on je izložio svoje stanovište filozofije znanosti.
Slično pozitivizmu, on iskazuje poštovanje znanosti, ali njemu nasuprot

smatra da metafizika ima pozitivnu ulogu u znanosti. U odnosu na
konvencionalizam Popper je iskazao poštovanje prema njihovom konceptu
znanstvene metodologije. On smatra da konvencionalistička metodologija
znanosti nudi znanstvenoistraživačko ponašanje kojim upravljaju ciljevi
istraživanja. Konvencionalisti ne dovode u pitanje metodičku strogost i
principijelnost znanstvenoistraživačkog rada, ali znanstveniku dopuštaju i
vrlo visok nivo profesionalne slobode koja je ograničena jedino ciljevima
znanstvenog istraživanja. Oni ne propisuju i ne zalažu se za jednu, u
materijalnom smislu, jednoobraznu i jedinstvenu metodologiju znanosti, već
samo za njenu načelnu teorijsku postulaciju. Njena postularna načela su
općeobavezujuća, a sama pravila se definiraju i postavljaju prema
znanstvenim ciljevima onog što se spoznaje i istražuje. Svi konvencionalisti
znanosti imaju različite postulate znanstvene metodologije, ali jedinstven
teorijski okvir suštine znanosti i njene metodologije.
Popper se, u osnovi, slaže sa konvencionalističkim pristupom znanosti i

njenoj metodologiji, ali uz znatne dopune. On smatra da je uvijek moguće
postići saglasnost između teorije i njenog dokaza. Ako je izvjestan dokaz
nekonzistentan sa posljedicama teorije, ako je ne potvrđuje, onda on može
biti ili potpuno odbačen ili može biti, čak, i zadržan. U slučaju zadržavanja
dokaza koji ne potvrđuje teoriju čiji bi trebao biti dokaz, potrebno je izvršiti
ili dodavanje i uvođenje novih pomoćnih hipoteza ili izvršiti modifikaciju
pravila teorije. Dodavanjem pomoćnih znanstvenih hipoteza ili
modificiranjem pravila teorije, modificiranjem korespondencije između nje i
empirije, neki teorijski sistem, neka znanstvena teorija, dobija novu
kompleksnost. Ona se time ne odbacuje, već proširuje i povećava njena
kompleksnost. Prema shvatanju Poppera, pogodna empirijska metoda
kontinuirano potvrđuje mogućnost znanstvene teorije da bude dopunjena.
Što se tiče dodatnih pomoćnih hipoteza nekoj znanstvenoj teoriji, Popper

smatra da one moraju imati dva ograničenja. Jedno ograničenje se tiče njih
samih, a drugo se tiče granica domašaja osnovnih teza teorije koja se
dopunjuje.
53
Ograničenje koje se tiče samog karaktera dodatnih pomoćnih hipoteza svodi
se na postavljanje uvjeta kojeg one moraju ispuniti da bi mogle biti
prihvaćene. Uvjet koji moraju ispuniti pomoćne hipoteze sastoje se od toga
da mogu biti priznate, kao dodatne pomoćne hipoteze neke znanstvene
teorije, samo one koje povećavaju stepen istinitosti te teorije. Hipoteza koja
zadovoljava ovaj kriterij kvalificirana je da bude uključena u oblast
dopustivog znanstvenog mišljenja. Da bi ušla u oblast znanstvenog mišljenja
i bila prihvatljiva, dopunska hipoteza mora zadovoljiti znanstvene zahtjeve
koji dolaze kasnije, mora izdržati testove koji bi trebali da je opovrgnu.
Popper razlikuje slučajnu provjeru i opovrgavanje znanstvene teze i naučnu
provjeru znanstvene teze. Znanstvena provjera znanstvene teze je znanstveni
test teze. Test znanstvene hipoteze je znanstveno koncipiran eksperimentalni
oblik provjere znanstvene hipoteze. Zbog nedostatka znanstvenosti slučajna
provjera, kad se pojavi kao pobijanje teze, ulazi u instrumentarij znanstvene
provjere.
Što se tiče drugog ograničenja dodatnih pomoćnih hipoteza, Popper

napominje da one imaju granicu u samoj teoriji koju dopunjuju. Dodatne
pomoćne teze ne mogu dovoditi u pitanje fundamentalne iskaze znanstvene
teorije koja se proširuje. Ključne teze znanstvene teorije ne mogu biti
dopunjavane i proširivane. Kad je to na djelu, onda nije riječ o proširenju već
o znanstvenom pobijanju i napuštanju neke, sada već neznanstvene teorije.
Kao što vidimo, Popperova filozofija znanstvenog konvencionalizma
postavlja znanstvene okvire znanstvenom konvencionalizmu. U Logici
znanstvenog otkrića3 Popper ističe da empirijske osnove znanosti nemaju
ništa apsolutno. Znanost nema apsolutan temelj na koji se oslanja, ali
historijski posmatrano, samopouzdanje strukture teorija znanstvene misli
stalno raste. Izgradnja znanosti kroz historiju liči na podizanje zgrade na
gomilama njenih ruševina. Ona se stalno ruši, ali se mnogo više gradi. „Onda
kada prestanu naši pokušaji da ruše gomile još niže, još dublje, to nije zato
što smo doprli do čvrstog tla. Jednostavno stanemo kad smo zadovoljni time
da su dovoljno čvrste osnove da čuvaju strukturu, za najkraće vrijeme
postojanja.“
Popper smatra da je prihvatljivost znanstvenih zakona i znanstvene teorije

determinirana brojem različitih, znanstvenih i strogih testova koje mogu
izdržati. Predložio je da se razvije kvantitativno mjerenje znanstvene
prihvatljivosti znanstvenih zakona i koncepata stepenom vjerovatnoće
njihove istinitosti. Što je procent vjerovatnoće njihove eksperimentalno-
3
Popper, Karl (1973) Logika naučnog otkrića, Nolit, Beograd.
54
empirijske istinitosti veći, to je znanstveni zakon i njegova koncepcija na
višem stepenu prihvatljivosti i historijske istinitosti. Stepen vjerovatnoće
istinitosti znanstvenih zakona i teorija izražava se, kako kaže Popper,
„komparativnom vjerovatnoćom“. Njegova definicija „komparativne
vjerovatnoće“ za dvije teorije, pod pretpostavkom da su uporedive glasi:
„Jedna teorija je bliža istini i više odgovara činjenicama nego druga teorija
ako i samo ako je (a) istinitija sadržina teorije prve od teorije druge, i ako
dopunjena sadržina jedne od njih nadmašuje onu drugu.“ 4 Ovu definiciju
komparativne vjerovatnoće osporilo je nekoliko znanstvenika i teoretičara
kazavši da, ako su obje teorije netačne, onda ne može biti ispunjen nijedan od
ovih dvaju uvjeta. Popper je priznao da je njegova definicija „komparativne
vjerovatnoće“ neadekvatna i pokušao je da je popravi, ali, nažalost, ni on ni
drugi koji su radili na tome nisu uspjeli. No, ona ipak ima svoju funkciju i u
situaciji kad je riječ o pogrešnim teorijama. I u tom slučaju ova definicija
dopušta da se kaže koja od dviju pogrešnih teorija je bliža istini.
Iz sadržine Popperove konvencionalističke filozofije znanosti proizlazi

njegovo evolucionističko shvatanje historije znanosti, mada se može kazati i
obrnuto. Međutim, da li je njegovo razumijevanje historije znanosti
uvjetovalo njegovu konvencionalističku filozofiju znanosti onog tipa kakvu
je on razvio, ili je bilo obrnuto, sigurno da nije mnogo bitno. Bitno je da u
njegovoj filozofiji znanosti postoji kompatibilnost između razumijevanja
historije znanosti i znanosti kao oblika duha. Popper smatra da je historija
znanosti evolutivna, da u njoj nema znanstvenih revolucija. Evolucija
znanosti odvija se putem stalnog znanstvenog postavljanja dodatnih
znanstvenih teza svakoj znanstvenoj teoriji i svakom znanstvenom zakonu.
2. Problem indukcije i demarkacije
Dva veoma važna pitanja Popperove filozofije znanosti su „problem

indukcije“ i „problem demarkacije“; problem indukcije postavio je kao
problem uspostave i održanja spoznajnog odnosa između znanja i iskustva;
problem demarkacije svodi se na pitanje razlike i razdvajanja znanosti i
metafizike, logike i matematike.
Popper smatra da sve naše znanstveno znanje potiče iz iskustva. Bitna

karakteristika znanstvenog znanja je univerzalnost. Univerzalnost i
4
Popper (1963) Conjectures and Refutation, Basic Books, New York, str. 233.
55
znanstvenost znanstvenog znanja postižu se indukcijom i akumulacijom.
Induktivna metoda nije samo osnovna metoda znanstvene spoznaje veći što i
osnov razdvajanja i razlikovanja suštine znanosti i metafizike, s jedne, te
logike i matematike, s druge strane.
Iako Popper kaže da znanstvenost znanja potiče iz iskustva, a razvija se i

uspostavlja putem indukcije, ipak indukciji ne daje takav status u znanstvenoj
spoznaji da je smatra dovoljnom za znanost. U prvom poglavlju djela Logika
znanstvenog otkrića on naglašava da znanje nastaje onda kada formiramo
stanovište koje opisuje iskustvo. Osnov formiranja stanovišta jesu činjenice
iskustva koje organizira indukcija, ali samo stanovište formira dedukcija, a ne
indukcija. Ova svojevrsna kantovska metodologija i gnoseologija iskustvu
daje specifično i značajno mjesto. Iskustvo, indukcija ispravlja greške i slaže
činjenice. Teoriju, znanost stvara dedukcija na osnovu onoga što joj je
indukcija stavila na raspolaganje i uvid. Budući da teoriju čine hipoteze,
postavke, a nju stvara dedukcija, a ne indukcija, Popper postavlja pitanje
kako do toga dolazi, kako dolazi do stvaranja hipoteza. Na ovo pitanje on je
dao vrlo zanimljiv i neobičan odgovor; hipoteze znanstvenih teorija nastaju iz
ljudske sklonosti ka nagađanju. One ne nastaju iz onog što je Aristotel nazvao
posmatranjem, jer, kaže Popper, „nema posmatranja bez hipoteza“. Prema
njemu, hipoteze prethode posmatranju, a ne nastaju iz posmatranja. Hipoteze
prethode posmatranju u dvostrukom smislu: (a) u logičkom i (b) u
psihološkom. Naš susret sa svijetom je ili afirmacija ili negacija naših
hipoteza. I jedna i druga vrsta činjenica su realne i prirodne, one nas
informiraju o stanju realnosti. Znanstvenik je dužan da svoje hipoteze
prilagođava činjenicama iskustva, i to kako onim koje potvrđuju tako i onim
koje negiraju naše hipoteze. Negativne činjenice iskustva nisu samo test
hipoteza već su nam i signal potrebe njihove dopune. Međutim, iz ovog ne
treba shvatiti da Popper svodi iskustvo na zaključivanje i obrnuto,
zaključivanje na iskustvo. Nemoguća je jedinstvena metodologija stjecanja
znanja iz iskustva, jer ne postoji način kako urediti iskustvo na jednoobrazan
način. Iskustvo je živo i na višestruk način promjenljivo. Stoga je jedino
neizbježno metodološko pravilo provjera i dopuna hipoteza koje imamo.
Logika dopuna je jedina logika metodologije znanosti i znanstvenog znanja.
Znanstvena metodologija je politika otjelovljenja logike dopune znanstvenih
zakona i teorija. Naše odluke koje se tiču pravca radnji dopuna hipoteza
najvažnija je činjenica metodologije znanstvenog rada.
Govoreći o potrebi hijerarhiziranja znanstveno metodoloških pravila, kao

tradicionalnom znanstvenom i filozofskom pristupu znanstvenoj
metodologiji, Popper naglašava da se ne može govoriti o sadržajnim
56
pravilima te vrste, te da se može govoriti samo o jednom super pravilu
znanstvene metodologije, a to je pravilo dopune. Znanstveno metodološko
super pravilo, pravilo iznad svih drugih pravila, prema njemu, pravilo je
prema kojem sva pravila znanstvene procedure moraju biti rukovođena tako
da nijedno od njih ne štiti nikakav znanstveni zakon, nikakvu znanstvenu
hipotezu od pravila znanstvene provjere i dopune.
Znanstveno metodološko pravilo kauzaliteta, prema Popperu, tipično je

znanstveno metodološko pravilo malog broja ponuda i veoma ograničenih
mogućnosti primjene.
Popper smatra da su metodološka pitanja znanosti eminentno filozofskog

karaktera i da se do sada nije našlo neko općezadovoljavajuće rješenje. U
Logici znanstvenog otkrića on konstatira da je i u samoj filozofiji – koju on
naziva „teorijskom“, vjerovatno kako bi indirektno kazao da pod „praktičnom
filozofijom“ podrazumijeva znanost – jedno od centralnih pitanja „pitanje
metode“. Pitanje metode je izuzetno značajno kako u filozofskom tako i u
znanstvenom pogledu, kako i koliko u filozofiji tako i toliko i u znanosti, s
tom razlikom što je u filozofiji značajno pretežno, u teorijskom, a u znanosti
pretežno u praktično proceduralnom smislu.
57
58
Mr. sc. Dara Crnić-Babić, Ministarstvo vanjskih poslova
Bosne i Hercegovine/Ministry of Foreign Affairs of Bosnia and Herzegovina
Olja Babić, dipl. politikolog/Graduated politicologist
UDK 341.76 (497.6)
Pregledni naučni članak
DIPLOMATSKE AKTIVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE
DIPLOMATIC ACTIVITIES OF BOSNIA AND HERZEGOVINA
Sažetak
Strateški prioritet vanjske politike Bosne i Hercegovine je ispunjavanje uslova koje
joj je međunarodna zajednica postavila na putu ka punopravnom članstvu u
Evropskoj uniji i NATO-u. Potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju
sa EU 2008. godine u Luksemburgu započeo je novi izazov ali i težak period za
ostvarivanje ovog strateškog cilja koji je postavljen u vanjskoj politici i
diplomatskim aktivnostima Bosne i Hercegovine.
Predmet istraživanja ovog rada sastoji se u naučnom analiziranju diplomatskih
aktivnosti države temeljem Opštih pravaca i prioriteta u vođenju međunarodnih
odnosa, utvrđenih od strane Predsjedništva Bosne i Hercegovine u periodu od 1992.
godine do danas.
Korištenjem kvalitativne i kvantitativne metode o učešću Bosne i Hercegovine u
djelovanju međunarodnih organizacija, bilateralnim susretima sa predstavnicima,
prije svega, susjednih država ali i drugih zemalja u svijetu, u radu se došlo do
potvrde spoznaja o sve aktivnijem uključivanju bosanskohercegovačke diplomatije u
rješavanju otvorenih pitanja kao prijetnji održavanju trajnog mira i stabilnosti uz
puno uvažavanje svih subjekata međunarodnog prava.
Kao važan vanjskopolitički faktor za stabilizaciju i budućnost Bosne i Hercegovine
potvrđuje se stvaranje novog imidža diplomatije Bosne i Hercegovine, naročito
nakon položaja jedne od deset zemalja nestalnih članica Vijeća sigurnosti
Ujedinjenih naroda.
Ključne riječi: vanjska politika, međunarodna saradnja i odnosi, diplomatske

aktivnosti, strateški cilj i prioriteti
59
Summary
The strategic priority of Bosnia and Herzegovina’s foreign policy is fulfilling
conditions that international community imposed on the road for the membership of
European Union (EU) and NATO. By signing the stabilization and association
agreement with EU in 2008 in Luxembourg, the new challenge has started as well as
difficult period in order to complete this goal that has been imposed upon in foreign
policy and diplomatic activities of Bosnia and Herzegovina
The subject of the research of this work consists of scientific analysis of diplomatic
activities of Bosnia and Herzegovina based on directions and priorities in the
international relations, based upon decisions of Bosnian Presidency from 1992 to
today.
Work, which is based by using qualitative and quantitative methods for Bosnia and
Herzegovina’s participation in international organizations, bilateral meetings with
representatives of neighboring countries as well as other countries, has to come to
conclusion that more active participation of Bosnia’s diplomacy in solving open
questions is beneficial for long lasting peace and stability with full respect of all
subjects of international law.
As an important foreign policy factor for stabilization and future of Bosnia and
Herzegovina, is the new image of Bosnian diplomacy, especially after position one
of ten countries of non-permanent members of United Nations.
Key words: foreign policy, international relations, diplomatic activities, strategic

goals and priority.
Uvod
Bosna i Hercegovina 1 i njena vanjska politika značajan su činilac u razvoju

međunarodnih odnosa i uspostavljanju diplomatskih odnosa na osnovama
međunarodnog prava i punopravnog članstva u međunarodnim
1
Međunarodnom priznanju BiH prethodilo je održavanje referenduma za nezavisnost i
otcjepljenje od Socijalističke federativne republike Jugoslavije 1. marta 1992. godine.
Međunarodno priznanje i nezavisnost Bosna i Hercegovina je stekla 1. aprila 1992. godine
kada je 12 država Evropske unije priznalo suverenitet Bosne i Hercegovine: SR Njemačka
(6. aprila 1992. god., diplomatski odnosi uspostavljeni 13. novembra 1992. god.), Turska (6.
aprila 1992. god., diplomatski odnosi od 29. avgusta 1992. god.), Velika Britanija (7. aprila
1992. god., diplomatski odnosi od 13. aprila 1992. god.), Kanada (7. aprila 1992. god.,
diplomatski odnosi od 14. decembra 1995. god.), Sjedinjene Američke Države (8. aprila
1992. god., diplomatski odnosi od 18. juna 1993. god.), Francuska (8. aprila 1992. god.,
diplomatski odnosi od 12. novembra 1992. god.), Austrija (8. aprila 1992. god., diplomatski
odnosi od 8. aprila 1992. god.), a zatim slijede Saudijska Arabija, Albanija, Ruska Federacije
i druge zemlje.
60
organizacijama. 2 Više od dvije decenije proteklo je od početka uspješno
vođenih i uspostavljenih diplomatskih odnosa Bosne i Hercegovine, što je
povod za sveobuhvatnu analizu međunarodnih aktivnosti i djelovanja
nadležnih državnih organa na osnovama vođenja vanjske politike Bosne i
Hercegovine u svijetu, koju je utvrdilo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine 3
kao najviši državni organ.
Opšti pravci i prioriteti za provođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine4

sadrže pravce djelovanja bosanskohercegovačke diplomatije u svijetu, a
naročito u odnosu prema susjednim zemljama, kao trajni prioritet
unapređenja saradnje na osnovama zajedničkog interesa i načelima
ravnopravnosti, uzajamnog uvažavanja i poštivanja suvereniteta i
teritorijalnog integriteta.
Jedna od specifičnosti diplomatije Bosne i Hercegovine u periodu nakon

uspostave mira na ovim prostorima potpisivanjem Dejtonskog mirovnog
sporazuma ogleda se u razvijanju bilateralnih odnosa „sa državama članicama
Upravnog odbora Vijeća za provođenje mirovnog sporazuma, Sjedinjenim
Američkim Državama, Ruskom Federacijom, Velikom Britanijom,
Francuskom, Kinom i ostalim državama članicama Vijeća sigurnosti
Organizacije ujedinjenih naroda, državama članicama Evropske unije,
državama u regionu, članicama Organizacije islamske konferencije i ostalim
državama koje su doprinosile i još uvijek doprinose obnavljanju i razvijanju
Bosne i Hercegovine.“ 5
U savremenom globalnom svijetu, u kome su u odnosima među državama

često prisutne neravnopravnosti, korištenjem argumenata snage 6 u rješavanju
svjetskih kriznih žarišta i drugih problema sa kojima se susreće svjetska
zajednica, državama poput Bosne i Hercegovine, koje su se trebale izboriti za
svoju poziciju u međunarodnim odnosima, nije bilo lako u protekle dvije
decenije suočiti se sa svim izazovima koji su bili pred njima. Bosna i
Hercegovina, njena vanjska politika, međunarodni odnosi i diplomatija tražili
2
Bosanskohercegovački entiteti su završetkom pregovora i potpisivanjem Sporazuma u
Dejtonu (SAD) 14. decembra 1995. „izgubili“ svojstvo subjekata međunarodnog prava, a da
ga, de jure, nikada nisu ni imali.
3
http://www.predsjednistvobih.ba/nadl/1/?cid=6,2,1.
4
http://www.predsjednistvobih.ba/vanj/?cid=3564,2,1.
5
Opšti pravci i prioriteti provođenja vanjske politike BiH,
http://www.predsjednistvobih.ba/vanj/?cid=3564,2,1.
6
„Snažnim državama nisu potrebni ambasadori, njihova snaga govori za sebe, dok je za male
države veoma bitno kako se izražavaju“, Albert Ajnštajn.
61
su i našli svoje mjesto i ugled u međunarodnim odnosima. Miroljubivom
politikom nemiješanja u unutrašnje odnose drugih država, poštujući
suverenitet, prije svega, susjednih zemalja ali i drugih u svijetu, Bosna i
Hercegovina i njena diplomatija bili su veoma aktivni na međunarodnoj
političkoj sceni u protekle dvije decenije, među kojima se ističe i položaj
nestalne članice u Vijeću sigurnosti Organizacije ujedinjenih naroda. 7
Prioriteti vanjske politike
Načela, pravci i prioriteti vanjske politike Bosne i Hercegovine odraz su

geopolitičkog položaja država u regionu ali i tradicionalnih dobrosusjedskih
odnosa koje je ostvarila u periodu od 1992. godine do danas. Državni organi i
institucije Bosne i Hercegovine aktivno prate globalizacijske procese u
svijetu dajući svoj doprinos rješavanju političkih i ekonomskih problema
kako u svijetu tako i regionu jugoistočne Evrope i ubrzavanju procesa
pridruživanja Evropskoj uniji. Opredijeljena za politiku rješavanja
međudržavnih konflikata mirnim putem, poštujući načela međunarodnog
prava, Bosna i Hercegovina se zalaže za konstruktivni dijalog kod svih
otvorenih pitanja.
Bosna i Hercegovina nema strategiju vanjske politike ni zakon o vanjskim

poslovima, tako da Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, koje je prema
Ustavu Bosne i Hercegovine nadležno za vođenje vanjske politike Bosne i
Hercegovine, usaglašava stavove među tročlanim Predsjedništvom BiH u
svakom konkretnom slučaju.
Prioriteti u vanjskoj politici Bosne i Hercegovine 8 su evroatlantske

integracije (NATO i EU), jačanje regionalne saradnje i ekonomske
diplomatije. Kad je riječ o ulasku Bosne i Hercegovine u Organizaciju
sjevernoatlantskog ugovora (North Atlantic Treaty – NATO), čine se
7
Dvogodišnji mandat od 1. januara 2010. godine.
8
Očuvanje i zaštita nezavisnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine
u međunarodno priznatim granicama; potpuna i dosljedna implementacija Opšteg mirovnog
sporazuma; učešće Bosne i Hercegovine u multilateralnim aktivnostima, posebno u sklopu
sistema Ujedinjenih naroda (UN), Vijeća Evrope, Organizacije za sigurnost i saradnju u
Evropi (OSCE), Organizacije islamske konferencije (OIC); promocija Bosne i Hercegovine
kao partnera u međunarodnim ekonomskim odnosima i aktivnosti koje će omogućiti prijem
Bosne i Hercegovine u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) i druge međunarodne
organizacije i asocijacije.
62
izuzetno veliki napori za prijem u punopravno članstvo. NATO-ov
Koordinacioni tim Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (NKT) uspostavljen
je u novembru 2007. godine u cilju koordinacije svih međunarodnih
aktivnosti u vezi sa obavezama Bosne i Hercegovine koje proističu iz
sudjelovanja Bosne i Hercegovine u NATO-programu „Partnerstvo za mir“.
Odsjek Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine za saradnju sa
NATO-om i „Partnerstvo za mir“ (The Partnership for Peace-PfP)
koordiniraju i prate navedene aktivnosti nadležnih državnih organa i
institucija Bosne i Hercegovine.
Na Samitu NATO-a, održanom od 21. do 23. maja 2012. godine u Čikagu

(SAD), potvrđeno je od strane najviših organa NATO-a da je Bosna i
Hercegovina na sigurnom putu ka punopravnom članstvu. Bosna i
Hercegovina ispunjava uslove sa Samita iz Talina koji se tiču pitanja
perspektivne vojne imovine kao i poduzimanja aktivnosti u cilju dostizanja
NATO-standarda u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Punopravno
članstvo Bosne i Hercegovine u NATO-u biće garancija stabilnosti i mira ne
samo za Bosnu i Hercegovinu već i za cijeli region jugoistočne Evrope.
Bosna i Hercegovina opredijeljena je za borbu protiv terorizma i

organizovanog kriminala, u skladu sa rezolucijama Organizacije ujedinjenih
naroda, Komiteta za borbu protiv terorizma Vijeća sigurnosti UN-a kao i
jačanja globalne saradnje u ovoj oblasti. Svojim aktivnim učešćem Bosna i
Hercegovina doprinosi okončanju postupaka sukcesije nakon raspada bivše
Socijalističke federativne republike Jugoslavije uz poštivanje prava i obaveza
koje iz tog postupka proizlaze.
U oblasti vođenja vanjske politike Bosne i Hercegovine 9 u protekle dvije

decenije među članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine nije bilo većih
preglasavanja o bitnim pitanjima iz djelokruga rada i nadležnosti odnosno
korištenja mehanizma za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa (opoziv
veleposlanika). Predsjedništvo Bosne i Hercegovine provodilo je utvrđenu
vanjsku politiku zemlje donošenjem odluka shodno ustavnim ovlaštenjima:
imenovanje veleposlanika i drugih predstavnika Bosne i Hercegovine u
9
U preambuli Ustava Bosne i Hercegovine definisano je da je Bosna i Hercegovina
posvećena miru, pravdi, toleranciji i pomirenju, opredjeljenja za suverenost, teritorijalni
integritet i političku nezavisnost Bosne i Hercegovine u skladu sa međunarodnim pravom.
Bosna i Hercegovina prihvatila je međunarodne standarde u skladu sa pravima i slobodama
predviđenim u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim
protokolima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
63
međunarodnim organizacijama i institucijama, donošenje odluka o vođenju
pregovora za zaključivanje međunarodnih ugovora, davanje ovlaštenja za
pristupanje Bosne i Hercegovine međunarodnim konvencijama, protokolima i
slično, otkazivanje bilateralnih i multilateralnih međunarodnih ugovornih
obaveza, donošenje odluka o ratifikaciji navedenih ugovora uz saglasnost
Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
Razmimoilaženja članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine u provođenju

vanjske politike ogledaju se uglavnom u različitim stavovima o pitanjima u
odnosu na međunarodne odnose u pojedinim zemljama (Država Izrael,
Država Palestina, Republika Irak, Sirijska Arapska Republika, Libija,
Ukrajina i sl.).
Bilateralni susreti najviših državnih predstavnika Bosne i Hercegovine sa

predstavnicima zemljama u okruženju su intenzivirani. Preostalo je da se
riješi veoma mali broj spornih pitanja (uglavnom pograničnih), ekonomska,
kulturna i naučna saradnja jačaju, regionalne inicijative su u usponu. Brojni
su multilateralni sastanci na kojima predstavnici Bosne i Hercegovine aktivno
učestvuju u radu organa međunarodnih organizacija inicirajući prijedloge za
rješavanje međunarodnih sporova u svijetu.
Regionalna saradnja
Unapređenje saradnje sa susjednim državama, naročito Republikom

Hrvatskom, Republikom Srbijom i Republikom Crnom Gorom, na osnovama
zajedničkog interesa i načelima ravnopravnosti, uzajamnog uvažavanja i
poštivanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta, trajni je prioritet Bosne i
Hercegovine. Zahvaljujući redovnim diplomatskim aktivnostima, saradnjom
najviših državnih predstavnika, djelovanjem stalnih komiteta za saradnju u
pojedinim oblastima od obostranog interesa, zaključivanjem međunarodnih
sporazuma, intenzivira se bilateralna saradnja.
Bilateralni odnosi između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske su
tradicionalno dobrosusjedski sa velikim brojem posjeta na visokom
državnom političkom nivou. Diplomatski odnosi uspostavljeni su 21. januara
1992. godine. Politički, ekonomski, kulturni, naučni i drugi oblici
međunarodne saradnje su zadovoljavajući. Broj neriješenih međudržavnih
pitanja se smanjuje i rješava intenziviranjem bilateralnih odnosa putem
posebno formiranih komisija i odbora.
64
Bosna i Hercegovina i Republika Srbija uspostavile su diplomatske odnose
15. januara 2001. godine. Republika Srbija kao potpisnica i garant
Dejtonskog mirovnog sporazuma razvija diplomatske odnose sa Bosnom i
Hercegovinom u skladu sa dejtonskim principima i principima
dobrosusjedstva, kao jednim od svojih vanjskopolitičkih prioriteta i daje
izuzetan značaj razvoju bilateralnih odnosa sa Bosnom i Hercegovinom, što
potvrđuju brojni bilateralni susreti u obje države.
Bosna i Hercegovina i Crna Gora imaju prijateljske odnose i kontinuiran

dijalog na svim nivoima diplomatskog djelovanja kojim se dosljedno ističe
potreba daljeg unapređenja saradnje i dobrosusjedskog partnerstva, kao
osnove trajne stabilnosti, mira i razvoja u regionu. Bosna i Hercegovina i
Crna Gora uspostavile su diplomatske odnose 14. septembra 2006. godine.
Zahvaljujući diplomatskim aktivnostima, imidž Bosne i Hercegovine u

međunarodnim odnosima je na zavidnom nivou. Bosna i Hercegovina bila je
domaćin brojnih međunarodnih konferencija i regionalnih inicijativa.
Balansiranje između različitih svjetskih sila osnova je uspjeha diplomatije
Bosne i Hercegovine u proteklom periodu unapređujući bilateralne odnose sa
državama članicama Ujedinjenih naroda i Evropske unije.
Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine 10 zaduženo je za

provođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine, uspostavljanje i jačanje
diplomatskih odnosa putem 57 diplomatsko-konzularnih predstavništava u
svijetu. 11
Na području Sjeverne Amerike otvorena su Veleposlanstva Bosne i

Hercegovine u Vašingtonu, Misija pri OUN-u u Njujorku, Generalni konzulat
u Čikagu i Veleposlanstvo BiH u Otavi (Kanada), gdje su ujedno i sjedišta
svjetskih međunarodnih organizacija i vrlo brojna bosanskohercegovačka
dijaspora.
10
U Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine djeluju sektori za: bilateralne
poslove, multilateralne poslove, međunarodnopravne i konzularne poslove i opšte poslove;
uredi za: odnose sa javnošću, reviziju, posebne diplomatske aktivnosti i diplomatsku obuku;
odjeljenja za: planiranje i informisanje, diplomatski imunitet, međunarodnu naučnu,
tehničku, obrazovnu, kulturnu i sportsku saradnju
(http://www.mfa.ba/vanjska_politika_bih/osnovni_pravci_vanjske_politike_bih/?id=2).
11
U Evropi se nalazi 35 (61,40%), Aziji 14 (24,56%), Africi tri (5,26%), Sjevernoj i Južnoj
Americi četiri (7,01%) i Australiji jedan (1,75%); obrađeni podaci na osnovu kvantitativne
analize ukupnog broja DKP BiH.
65
Diplomatsko-konzularna predstavništva Bosne i Hercegovine (45
veleposlanstava) nerezidentno pokrivaju još 43 međunarodno priznate države
prema slijedećoj geografskoj raspoređenosti: Evropa (18), Azija (15), Afrika
(6), Sjeverna i Južna Amerika (3) i Australija (1), država Novi Zeland.
Posmatrajući raspoređenost diplomatsko-konzularne mreže Bosne i
Hercegovine u svijetu, uočava se ravnomjernost u geografskim područjima,
sjedištima međunarodnih organizacija, finansijskih institucija i centara
svjetske moći, što će svakako poslužiti za dalju kvalitativnu obradu i
donošenje odluka o racionalizaciji diplomatsko-konzularne mreže od strane
Predsjedništva Bosne i Hercegovine koje vodi vanjsku politiku Bosne i
Hercegovine.
Multilateralne aktivnosti
Regionalne inicijative za koje se aktivno zalaže Bosna i Hercegovina veoma

su bitan faktor multilateralnih diplomatskih aktivnosti u oblasti provođenja
vanjske politike. 12 Bosna i Hercegovina aktivna je unutar Pakta za stabilnost
u jugoistočnoj Evropi u naporima da se ojača mir, demokratija, ljudska prava
i ekonomski napredak, što ima za posljedicu stabilnost u cijelom regionu. Cilj
saradnje zemalja članica SEECP-a je jačanje sigurnosti, dobre političke
atmosfere i ekonomskih odnosa te saradnje u oblasti demokratije, pravosuđa,
jačanja ljudskih resursa i borbe protiv ilegalnih aktivnosti i terorizma kako bi
se region jugoistočne Evrope transformisao u prostor mira i stabilnosti. Na
sastanku ministara vanjskih poslova zemalja članica Procesa za saradnju u
jugoistočnoj Evropi, koji je održanom u junu 2012. godine u Beogradu,
iznesene su ocjene o značajnom unapređenju regionalne saradnje koja za
Bosnu i Hercegovinu predstavlja ne samo uslov za ulazak u Evropsku uniju
već i potrebu regiona za saradnjom koja dobija značajne podsticaje i
mehanizme od strane Evropske unije.
U sklopu Centralnoevropske inicijative 13, a pod motom „Regionalna saradnja

za evropske integracije“, održane iste godine u Trstu, predstavnici Bosne i
12
Usmjeravanje aktivnosti u okviru regionalne i subregionalne saradnje – unutar
Centralnoevropske inicijative (CEI), Procesa saradnje u jugoistočnoj Evropi (SEECP), Pakta
za stabilnost u jugoistočnoj Evropi, Inicijative za saradnju država jugoistočne Evrope
(SECI), Jadransko-jonske inicijative, Dunavskog procesa saradnje (DCP) i dr.
13
Centralnoevropska inicijativa (CEI) je regionalni forum za saradnju i konsultacije između
zemalja članica, Italije i Austrije, sa istočnoevropskim zemljama. Članice foruma su sve
države nastale na prostoru bivše SFR Jugoslavije, istočnog bloka, uključujući i Albaniju i tri
bivše sovjetske republike (Moldaviju, Ukrajinu i Bjelorusiju).
66
Hercegovine učešćem u raspravi o važnim regionalnim pitanjima i
inicijativama doprinijeli su stvaranju uslova da se osnaži put Bosne i
Hercegovine ka evroatlantskim integracijama. Od 18 država koje djeluju kroz
Centralnoevropsku inicijativu, devet je članica Evropske unije, što je
neprocjenljiva vrijednost za dalji razvoj odnosa u regionu.
Prioritetni cilj u vođenju vanjske politike Bosne i Hercegovine je stupanje na

snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju ispunjavanjem uslova o kojim
vodeće političke snage u Bosni i Hercegovini treba da državnim organima
omoguće donošenje neophodnih odluka. Bosna i Hercegovina pridaje veliki
značaj daljem razvoju regionalne saradnje i dobrosusjedskih odnosa sa
zemljama u regionu vodeći aktivnu politiku u regionalnim forumima.
Posebno mjesto u regionalnim forumima ima Jadransko-jonska inicijativa
koja okuplja osam evropskih država od kojih sedam imaju izlaz na Jadransko
i Jonsko more. Evropska unija aktivno pomaže aktivnosti Jadransko-jonske
inicijative, a Bosna i Hercegovina aktivno učestvuje u radu od njenog
osnivanja.
Regionalna inicijativa o migracijama, azilu i povratku izbjeglica (MARRI) 14,

koja u svom programu djelovanja obuhvata migracije, azil, upravljanje
granicama, vizni režim, konzularnu tematiku i povratak raseljenih lica, imala
je veoma značajnu ulogu o pitanju izbjeglih i raseljenih lica iz Bosne i
Hercegovine. Bosna i Hercegovina članica je i drugih regionalnih foruma:
Inicijative za saradnju u jugoistočnoj Evropi (SECI), Međunarodne komisije

za sliv rijeke Save, tzv. Savska komisija, Strategije EU za region Dunava,15
Unije za Mediteran i drugih.
Odnosi sa Organizacijom ujedinjenih naroda (OUN)
U odnosima sa Organizacijom ujedinjenih naroda Bosna i Hercegovina je

privržena principima iz Univerzalne deklaracije kao putokazu za razvijanje
međunarodne miroljubive saradnje, tolerancije i uvažavanja. Bosna i
Hercegovina prošla je „put od države primaoca u državu davaoca
14
Osnovana je 2003. godine spajanjem dviju inicijativa i to Pakta stabilnosti – Inicijative o
migracijama i azilu (MAI) i Inicijative o regionalnom povratku raseljenih lica (RRI). Zemlje
članice su Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Srbija i Makedonija.
15
Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je 2010. godine, na prijedlog Ministarstva vanjskih
poslova Bosne i Hercegovine, usvojilo neslužbeni dokument „Strategija Evropske unije za
region Dunava – prioriteti i doprinosi Bosne i Hercegovine u regionu Dunava“.
67
međunarodne pomoći“ 16, koja aktivno doprinosi aktivnostima Organizacije
ujedinjenih naroda učešćem u međunarodnim mirovnim misijama i radu
najvažnijih tijela OUN-a, kao što su Vijeće sigurnosti i Vijeća za ljudska
prava. Bosna i Hercegovina učestvuje u mirovnim misijama OUN-a u kojima
također unosi svoje vlastito iskustvo iz bliske prošlosti kao i stečeno znanje u
procesu rekonstrukcije i pomirenja.
Bosna i Hercegovina bila je jedna od deset nestalnih članica 17 Vijeća

sigurnosti Ujedinjenih naroda u dvogodišnjem mandatu, što predstavlja
značajan vanjskopolitički iskorak i priznanje njenim diplomatskim
aktivnostima. Odgovorila je izazovu i uspjela da se potvrdi u definisanju
stavova o svakom pojedinačnom svjetskom problemu i pitanjima koja su u
tom periodu bila na dnevnom redu Vijeća sigurnosti. Potvrda je to i jačanju
državnih institucija nadležnih za vođenje vanjske politike Bosne i
Hercegovine, prije svega, diplomatskih aktivnosti Ministarstva vanjskih
poslova Bosne i Hercegovine. Doprinos Bosne i Hercegovine kao nestalne
članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda bio je, između ostalog, u
definisanju vanjskopolitičkih stavova Bosne i Hercegovine o pitanjima koja u
prethodnom periodu nisu bila iskazana u prioritetima vanjske politike, prije
svega, o stavovima o pitanjima rješavanja konflikata u svijetu. Kao
multietničkoj i multikulturalnoj državi, na taj način otvoren joj je put za
sticanje i prenos stečenih iskustava u rješavanju postkonfliktnih situacija,
jačanju razumijevanja i izgradnji povjerenja među subjektima međunarodnog
prava.
Odnosi Bosne i Hercegovine i Organizacije ujedinjenih naroda uslovljeni su

aktuelnom međunarodnom političkom i ekonomskom situacijom, aktivnim
praćenjem i učestvovanjem u rješavanju međunarodnih kriza, učešćem u radu
tijela OUN-a u kojima je Bosna i Hercegovina članica kao i periodičnim
izborima u organe UN-a za koja se kandiduje. Aktivnim učešćem u praćenju
organa Vijeća sigurnosti, Generalne skupštine i njenih odbora predstavnici
Bosne i Hercegovine doprinose održavanju trajnog mira međunarodne
sigurnosti, dobrosusjedskih odnosa, stabilnosti i razvoja u svijetu, borbi
16
http://www.mfa.ba/aktuelnosti/top_news/default.aspx?id=21312&template_id=16&pageIn
dex=1.
17
Za nestalnu članicu izabrana je 15. oktobra 2009. godine na zasjedanju Generalne
skupštine UN-a, kao kandidat istočnoevropske grupe. Dvogodišnji mandat je započela 1.
januara 2010. godine u toku kojeg je Bosna i Hercegovina predsjedavala i Komitetom za
sankcije za Liberiju, neformalnom Radnom grupom Vijeća sigurnosti za dokumentaciju,
potpredsjedavala komitetima za sankcije za Libiju, Sijera Leone i Sudan.
68
protiv globalnog terorizma, unapređenju i zaštiti ljudskih prava, radu
Međunarodnog krivičnog suda, Međunarodnog tribunala za ratne zločine na
tlu bivše SFRJ, u prevenciji međunarodnih konflikata u svijetu i održavanju
mira. Bosna i Hercegovina se obavezala da će osigurati ostvarenje najvišeg
nivoa zaštite međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ustav
Bosne i Hercegovine kao i ustavi entiteta, kantona i Statut Brčko Distrikta
garantuju osnovna ljudska prava i slobode, a u izvještajima Komiteta za
ljudska prava OUN-a o provođenju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini
vidljiva su poboljšanja.
Ekonomska diplomatija
Zahvaljujući diplomatskim aktivnostima, Bosna i Hercegovina uključuje se u

međunarodne ekonomske tokove i saradnju, procese globalizacije i
regionalnih integracija. Proces integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku
uniju predstavljaće značajni iskorak u pravcu jačanja ekonomskih kapaciteta i
konkurentnosti na evropskom tržištu. Iskustva razvijenih zemalja pokazuju da
je za snaženje izvoznih potencijala svake države nezaobilazna aktivnost
ekonomske diplomatije. Potvrđuju to iskustva država sa razvijenom
strategijom ekonomske diplomatije djelovanjem kroz diplomatsko-
konzularna predstavništva u svijetu, zahvaljujući kojoj se promovišu
ekonomski potencijali i privlače potencijalni strani investitori. Nažalost,
Bosna i Hercegovina, i pored napora za uspostavljanje efikasnog koncepta,
još uvijek nema dovoljno kapaciteta unutar diplomatsko-konzularne mreže
koja će raditi na privlačenju stranih ulagača u perspektivne grane privrede
(energetika, turizam, prehrambena i drvna industrija).
U Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine djeluje Odsjek za

ekonomsku diplomatiju, formiran u cilju koordinacije aktivnosti u
diplomatsko-konzularnim predstavništvima za prezentaciju privrednih
potencijala Bosne i Hercegovine prema potencijalnim investitorima u
saradnji sa Agencijom za promociju stranih ulaganja Bosne i Hercegovine i
Vanjskotrgovinskom komorom Bosne i Hercegovine. Ministarstvo vanjskih
poslova Bosne i Hercegovine putem diplomatsko-konzularne mreže aktivno
je u stvaranju pretpostavki za organizovanje nastupa privrednih delegacija
Bosne i Hercegovine u zemljama potencijalnih investitora o privrednim
mogućnostima Bosne i Hercegovine, investiranje u Bosnu i Hercegovinu kao
i uključivanje delegacija privrednika prilikom organizovanja posjeta najviših
državnih predstavnika Bosne i Hercegovine u svijetu.
69
Zaključak
Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Evropskoj uniji, potpisan 2008.

godine u Luksemburgu između Bosne i Hercegovine i Evropske zajednice i
njenih država članica, strateški je prioritet vanjske politike Bosne i
Hercegovine, a njegova puna primjena za sticanjem punopravnog članstva u
Evropskoj uniji zasnovana je na širokom političkom konsenzusu. Intenzivira
se proces evropskih integracija koji zahtijeva sveobuhvatno prilagođavanje
politika, institucionalnog okvira i pravnog sistema u cilju dostizanja
evropskih standarda u svim oblastima. Značajne unutrašnje reforme i opšta
konsolidacija političkog sistema te snažniji privredni razvoj Bosne i
Hercegovine neophodan su uslov ka porodici evropskih zemalja. U tom
pravcu intenziviranje vanjskopolitičkog djelovanja u narednom periodu jedan
je od prioritetnih zadataka bosanskohercegovačke diplomatije.
Prihvatajući koncept kolektivne sigurnosti kao kamen temeljac dugoročne

vojne strategije, Bosna i Hercegovina opredijeljena je za ispunjenje ciljeva
programa „Partnerstva za mir“ u okviru punopravnog članstva i saradnje sa
NATO-om, povećanje transparentnosti odbrambenog planiranja i osiguranja
potpune demokratske kontrole oružanih snaga. Bosna i Hercegovina
doprinosi sigurnosti i stabilnosti na prostoru zapadnog Balkana, smanjenju
napetosti u međunarodnim odnosima i jačanju aktivne saradnje među
državama uz potpunu posvećenost opštim demokratskim principima.
Mjesto i uloga Bosne i Hercegovine i njene diplomatije u oblikovanju trajnog

mira, stabilnosti i razvoja na području jugoistočne Evrope nezaobilazni su uz
uvažavanje interesa svih država i naroda u regionu. Bosna i Hercegovina ima
poseban interes u procesu demokratizacije i uspostavljanja dobrosusjedskih
odnosa sa zemljama u regionu kao i rješavanja preostalih otvorenih pitanja
nakon sukcesije bivše SFRJ na osnovama međunarodnog prava.
Učešće Bosne i Hercegovine u radu međunarodnih organizacija, sudjelovanju
u mirovnim misijama kao i borbi protiv terorizma važan je vanjskopolitički
faktor za stabilizaciju i budućnost Bosne i Hercegovine.
Opšti pravci i prioriteti za vođenje vanjske politike, utvrđeni od strane

Predsjedništva Bosne i Hercegovine, temelj su djelovanja Ministarstva
vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i njenih diplomatsko-konzularnih
predstavništava u svijetu. Diplomatija Bosne i Hercegovine ima sve uslove za
snažniji razvoj diplomatskih aktivnosti u narednom periodu u pravcu
ispunjenja uslova koje joj je međunarodna zajednica postavila na putu ka
Evropskoj uniji i evroatlantskim integracijama.
70
Literatura
1. Seizović, Z. (2008) Međunarodno javno pravo (zbirka eseja), Univerzitet u

Zenici, Zenica.
2. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine (2013) „Opšti pravci i prioriteti
provođenja vanjske politike BiH“, Sarajevo. Dostupno na:
http://web.predsjednistvobih.ba/vanj/?cid=3564,2,1.
3. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine (2013). Dostupno na:
http://web.predsjednistvobih.ba/nadl/1/?cid=6,2,1.
4. Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine (2013). Dostupno na:
http://web.mfa.ba/vanjska_politika_bih/osnovni_pravci_vanjske_politike_bi
h/?id=2.
5. Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine (2013). Dostupno na:
http://web.mfa.ba/aktuelnosti/top_news/default.aspx?id=21312&template_id
=16&pageIndex=1.
71
72
Dr. Vedad Muharemović
Filozofski fakultet/Faculty of Philosophy
UDK 172.15
Stručni članak
NACIONALIZAM:
SPECIFIČAN TIP DRUŠTVENE ČINJENICE I
DRUŠTVENOG DJELOVANJA
NATIONALISM
THE SPECIFIC TYPE OF SOCIAL FACT AND SOCIAL ACTION
Sažetak
Istraživanje nacionalizma u eri globalizma i transnacionalnih društvenih relacija
može izgledati praksom bavljenja nečim što se čini ishabanim metaforama i
bavljenjem „zombi-sociologijom“. Nasuprot različitim teorijskim koncepcijama i
interpretacijama koje su konstruirane na osnovu uzimanja u obzir jednog ili
nekoliko varijabli; od ekonomskih, rodnih, političkih, religijskih, komunikacijskih,
psiholoških, do socio-konstruktivističkih varijabli u najširem smislu, u ovom tekstu
se impostira teza o dvodimenzionalnom karakteru nacionalizma, naime, o
nacionalizmu kao specifičnom tipu društvene činjenice te o nacionalizmu kao tipu
društvenog djelovanja. Oba tipa djeluju suplementarno, čime se može objasniti
rekurentan i kontinuirajući utjecaj nacionalizma u eri savremenog društvenog
svijeta.
Ključne riječi: nacionalizam, društvena činjenica, društveno djelovanje
Summary
The exploring of nationalism in the era of globalism and transnational social
relations may seem as the practice of dealing with what seem like the battered
metaphors and dealing with “zombie sociology“. Contrary to various theoretical
conceptions and interpretations that are constructed on the basis of taking into
account one or several variables; from economic, gender, political, religious,
communication, psychological, to socio-constructivist variables in the broadest
sense, this text sets the thesis of the two-dimensional character of nationalism,
namely, on nationalism as a specific type of social fact, and nationalism as a type of
73
social action. Both types act supplementary, which may explain the recurrent and
continuous effect of nationalism in the era of contemporary social world.
Key Words: nationalism, social fact, social action
Uvod
U čemu se ogleda smisao teoretiziranja o nacionalizmu kada je ova vrsta

političke ideologije već definirana i kada je u praktično-političkom smislu
ona jasna jer je objektivirala cijeli niz činjenica i konzekvenci koje
karakterizira rigidnost, jednodimenzionalnost, isključivost, ideja nacionalnog
ekskluzivizma, nasilja i eksterminacije najrazličitijeg stepena i vrste, poput
onog kojeg smo bili svjedoci u proteklome ratu i agresiji na državu Bosnu i
Hercegovinu? Ako se ijedna izvjesna stvar može derivirati iz pokušaja
razumijevanja, analize i interpretiranja nacionalizma, to je da je riječ o
iznimno složenom i ambivalentnom fenomenu koji se različito valorizira i
razumijeva od različitih teoretičara iz oblasti socioloških, filozofskih,
historijskih, antropoloških, kulturoloških, geopolitičkih, politoloških,
psiholoških znanosti i drugih sfera ljudskog saznanja, ali se i praktički
manifestira na najrazličitije načine, oblikujući sudbine miliona ljudi i njihov
povijesni smisao.
Nacija i nacionalizam predstavljaju dva pojma koji se na analitičko-

metodološkoj razini razlikuju, a koji u sferi stvarnosti i realnih društvenih
odnosa predstavljaju dva međusobno uvjetujuća entiteta koje je iznimno
teško na jedan unificirajući i krajnje odrediv način definirati, a da pritom ne
ostane određen dio njihovih komponenti i aspekata koji izmiču
razumijevanju, eksplikaciji i totalnoj transparenciji. U tekstu će biti govora o
pokušaju alternativnog ekspliciranja nacionalizma kao tipa političke
ideologije, društvenog i političkog projekta koji posjeduje institucionalne i
vaninstitucionalne kapacitete za samoreprodukciju, kontinuiranje, rekurenciju
i povijesnu aktualnost i to sa aspekta nacionalizma kao tipa „društvene
činjenice“ i tipa „društvenog djelovanja“, kao dviju sintagmi koje su već
pripadne „kulturi sociologije“ (Wallerstein) i koje tradiramo i sa kojima
operiramo, zahvaljujući pionirima sociološkog mišljenja, Emilea Durkheima i
Maxa Webera.
74
Nacionalizam kao dijabolična konstrukcija Drugog?
Nacionalizam, posebno u svojoj etno-simboličkoj perspektivi, posjeduje

potencijal koji se ne može iscrpiti znanstvenim, objektivnim i stricto senso
racionalnim načinima analize; istraživanja koja streme egzaktnosti i
argumentativnoj transparenciji na osnovu koje je moguće razumjeti logiku
ponašanja individua i grupa koje su determinirane nacionalističkom
koncepcijom društvene stvarnosti. To, međutim, ne implicira da je
nacionalizam neka neracionalna, magijska i mitsko-arhajska konstrukcija
koja mističkim stimulacijama oblikuje individualnu svijest, te ponašanja koja
dobijaju karakter kolektivnih egzaltacija. To, također, ne implicira činjenicu
kako su druge političke ideologije i doktrine istinitije, ili kako postoje vrste
političkih ideologija i doktrina koje svojim konceptima utemeljuju vrijednosti
racionalnog Zapada nasuprot nekim drugim koje su vrijednosno opskurne,
sumnjive, neracionalne, violentne i stoga društveno neprihvatljive. Pritom
intencija ovog rada nije mistificiranje i dogmatiziranje nacionalizma kao
nečega što izmiče mogućnosti razumijevanja i racionalnog određenja;
nacionalizma kao neuhvatljivo-neopipljive sublimne sile koja uvjetuje
objektivne relacije u društvenoj stvarnosti, nego je riječ o potrebi da se od
različitih teorijskih analiza i praktično-političkih manifestacija isti razumijeva
kao oblik društvene konstrukcije i kontingencije koji ne podliježe
pojednostavljenoj dihotomiji istočnog versus zapadnog nacionalizma,
kulturalnog versus političkog nacionalizma, etničkog versus građanskog
nacionalizma te, u konačnome, nacionalizma koji se atribuira nekome izvan
„nas“ u odnosu na „nas“ kao „autentične“ afirmatore kulture patriotizma etc.
Problem sa ovakvim karakterizacijama, kvalifikacijama i klasifikacijama
nacionalizma je što zapadnoevropska misao uglavnom nacionalizam tretira
kao ideju stranu idejama liberalizma, idejama demokratije, egalitarnosti,
socijalne pravde i slobode, smatrajući zapadne zahtjeve izrazom patriotske
dužnosti (i/ili etničke odabranosti) i načina artikuliranja univerzalnih prava i
sloboda, nasuprot zahtjevima „istočno od Rajne“ (Kohn) kao nečega što je
violentno, suprotno idejama demokratije i što se atribuira mitomanijskim i
organicističkim predstavama Volka, amalgamiranju svetosti zemlje i
nacionalnog duha, u što se uvrštavaju i nacionalističke manifestacije
balkanskih zemalja i zemalja Orijenta kojima nedostaje supstancijalno
racionalni karakter mišljenja, ponašanja i djelovanja.
Njegova kompleksnost se ogleda u činjenici da, u ovisnosti od različitih

povijesnih, političkih, ekonomskih i drugih faktora, on koristi različite
moduse samopotvrđivanja i različite resurse iz depoa koji u nekom izvornom
smislu (ako je o njemu uopće i moguće misliti) pripadaju etničkom,
75
religijskom, jezičkom, rasnom, klasnom, kulturalnom i političkom identitetu.
Kako ističe Greenfeldova, fokus nacionalizma usmjeren je ka izvoru ili
osnovi nacionalnog identiteta kod ljudi koji formiraju zajednicu i koji je
reprezentiraju, a koja je veća od svih konkretiziranih zajednica i istovremeno
dovoljno homogenizirajuća i na nekoj površinskoj razini klasificirana na
osnovu klase, lokaliteta, statusa i etniciteta (Greenfeld, 1992).
U eri u kojoj kulminira ideja individualizma u formi građanina, nacionalizam

nema periferno značenje kao neka forma djelovanja ili ideologije koja nestaje
dolaskom racionaliteta. Odveć je prenaivno govoriti o dobu individue
osposobljene umskim kapacitetima kojima demistificira nacionalistički
paganizam, njegovu dijaboličnost i njegovu mitsku logiku koja ni u kojem
slučaju nema nikakve veze sa dobom modernog, prosvjetiteljskog i na
racionalno uspostavljenim temeljima društvenog svijeta koji optimistički
sebe umski isposreduje, humanizira i nekom demokratsko-emancipacijskom
iluminacijom istinski realizira. Naprotiv, u dobu moderniteta znanstveno-
tehničkih i političkih revolucija nacionalizam zadobija svoje povijesno i
odsudno značenje i to ne kao izraz destruktivne sile nego kao tip ideologije
koja u svom središtu etablira i kultivira ideju nacije koja je sociološki kadra
da izvrši temeljnu ulogu solidarnosti, autonomnosti, jedinstva i integracije.
Marksisti će u ovoj intenciji iščitavati stvaranje nacionalne tržišne ekonomije
i „održive buržoaske nacionalne klase, dok će idealisti u nacionalizmu
iščitavati organsku vezu sa zajednicom i njenim duhom, zajedničku
personalnost koja mora pronaći izraz u povijesnom razvoju“ (Nairn, 1977, u:
Hutchinson – Smith, 1994: 56).
Nasuprot predstavi o nacionalizmu kao nečemu što se dešava izvan „nas“,

ovdje se ističe kako nacionalizam ne samo da predstavlja oblik svijesti i
djelovanja koji sebe reproducira kroz povijesnu i svakodnevnu izmjenjivost
„toplog“ i „hladnog“ nacionalizma (Bilig, 2009) nego je istovremeno riječ o
tipu političke ideologije koji je imanentno zapadne provenijencije kao i svaka
druga politička ideologija koja posjeduje ideje i intencije za strukturiranje
svijeta u skladu sa svojim načelima. Tipološki posmatrano, nacionalizam nije
jednostavan fenomen i očito se pokazalo kako je potrebno izbjegavati
„pojednostavljene distinkcije (poput dobro poznate između građanskog i
etničkog nacionalizma)“ (Arnason, 2003: 119). S druge strane, taj zapadni
produkt nacionalizma nije transcendiran nekim transnacionalnim
manifestacijama barem u onom smislu u kojem bi bilo moguće govoriti o
kraju nacionalističke ideologije pred naletima globalizacije i kraju njegovog
smisla, prestanku njegove „upotrebne vrijednosti“ nakon što su nacionalne
države nekoć konstituirane i sada idu u pravcu koji s ekonomskog, političkog
76
i kulturnog aspekta više ne figurira na razini nacionaliteta. Stoga ovdje nije
stvar o tome da se nacionalizam više ne tretira kao neka mistična prirodna
datost već kao stvar konsenzualnosti nad kojom ljudi imaju kontrolu, kako
tvrde postkolonijalisti (Day – Thomson, 2004), nego kako je upitno iznaći
alternativni modus na koji bi ta kontrola bila prenesena (a da pritom ta
alternativa bude efikasna u stvarima kojima je operirao nacionalizam poput
izgradnje solidarnosti, koherencije, distinktivnosti, društvene integracije,
emotivne povezanosti i svijesti o zajedničkoj pripadnosti i političkog
legitimiteta kojim se efikasno kongruiraju ideje nacije i države) uz
istovremeno eliminiranje nacionalizma zbog, recimo, njegovog turbulentnog i
veoma često etički problematičnog oblika kao socio-političkog projekta koji
rezultira nasiljem ili se nasilje javlja kao njegova operativna ravan ili modus
za realiziranje ideja koje su inkorporirane tim projektom, nacionalizma kao
projekta u formi rigidnosti različitog intenziteta i vrste, eksterminacija te
konfliktnosti pravnim, medijskim, javnim i kvaziznanstvenim predstavama o
Drugom kao nečemu što treba sublimirati ili socijalizirati ili eliminirati jer ne
korespondira sa onim postavkama koje implicira nacionalistički projekt, do
krajnje radikalnih ali veoma realnih i historijski evidentnih fenomena
ksenorasizma, religijskog, etničkog ekskluzivizma, fenomena religijske ili
etničke segregacije, do genocida, fizičkog, društvenog, političkog, kulturnog,
tj. povijesnog desupstancijaliziranja i eliminiranja Drugog etc.
Nacionalizam kao društvena činjenica
Ovaj kraći ekskurs služio je da, s jedne strane, ukaže na različitost

interpretativnih zahvata i različitost teorija koje se bave nacionalizmom te
složenost ovog pitanja s obzirom na složenost same naravi stvari koja je
ukotvljena u strukturalne dimenzije modernog svijeta i svakodnevnih
individualnih i kolektivnih životnih praksi. S druge strane, nacionalizam u
smislu njegove „oficijelnosti“ i u formi „institucionalnog nacionalizma“
(Smith, 1991) pokazao se odlučujućim tipom „političke legitimacije“ kojim
su generirane države koje danas nazivamo zapadnoevropskim i koje u
savremenom diskursu i savremenim političkim koncepcijama afirmiraju ideje
liberalizma i demokratije. Ono što se u ovom dijelu rada javlja kao centralna
ideja jeste govor ili reflektiranje o nacionalizmu kao nečemu što figurira na
dvije razine ljudskog iskustva i povijesti i to:
- na razni institucionalnih i strukturalno determiniranih oblika društvene

stvarnosti i oblika djelovanja koji su derivirani iz te stvarnosti;
77
- na razini društvenog djelovanja, društvenih relacija i društvenih
činjenica koje su derivirane iz ovih djelovanja i relacija, a koje nisu
isključivo institucionalne naravi ili koje uopće iz te institucionalizacije
ne vode porijeklo i koje figuriraju kao oblici svakodnevnih
mikrointeraktirajućih formi ljudske komunikacije i pogleda na svijet.
Da bi se jasnije ukazalo na značaj pojma društvene činjenice, s jedne, te

društvenog djelovanja, s druge strane, te kako bi bilo jasno o čemu je riječ
kada se ova dva pojma dovedu u odnos sa pojmom nacionalizma, potrebno je
ukazati na osnovno razumijevanje razlike između ovih pojmova, tj. između
razumijevanja dva različita predmetna i metodološka stanja stvari. Intencija
da se pojam i smisao nacionalizma poveže sa pojmom društvenog djelovanja
generirana je radi znatno šireg, rasprostranjenijeg i praktičnijeg skupa
društvenih fenomena i djelatnosti koji se mogu pripisati onome što Weber
naziva društvenim djelovanjem u odnosu na Durkheimov pojam društvene
činjenice:
„Ono (društveno djelovanje – V. M.) pokriva ne samo kolektivno

organizirane, prinudne i institucionalno kontrolirane dijelove društvenog
djelovanja nego također neinstitucionalizirano prilagođavanje ili sukob
interesa i uzajamno interpretiranje značenja u društvenom djelovanju.
Durkheimova društvena činjenica je jedna dimenzija nekoliko dimenzija
društvenog djelovanja. U tom pogledu, društvena činjenica je
institucionalizirano društveno djelovanje i stoga je podtip općeg pojma
društvenog djelovanja“ (Münch, 1994, I, 164–165).
Iako Durkheim nigdje ne govori o direktnoj i imanentnoj povezanosti države

sa nacijom u smislu formiranja nacije-države, ipak je riječ o tipu relacije
odsudnom za konstituciju individua kao moralnih sopstava koji na adekvatan
način eliminiraju jednostranosti evropske modernosti (u kojem se
privilegiraju koncepcije individualiteta, kapitalizma, industrijske efikasnosti i
diferencijacije na svim nivoima društva bez unutarnje koherentnosti u formi
solidarnosti koja bi reprezentirala moralnost u svim njenim
karakterizacijama).
Pojava modernosti i onoga što Durkheim naziva „kult individualnog“ nije
odvojena od pojave nacionalizma. Nacionalizam koji stupa kao oblik „nove
religije moderniteta ili kao funkcionalni ekvivalent historijskih religija
(Santiago, 2012: 4) pokazuje se neraskidivim u odnosu na koncept
„kolektivne svijesti“ u onom smislu u kojem ta svijest nije apsolutno
odsustvo religijskih determinanti predmodernog doba, nego reproducira
elemente religijskog u vlastitim strukturalnim postavkama. Durkheimovo
78
separiranje sakralnog u odnosu na profano ovdje nije stvar teološke,
augustinovske separacije Civitas Dei – Civitas Diaboli, nego očitovanja
sakralnog u samom središtu društvenog bitka, društvenih reprezentacija koje
određuju individualne identitete; osobe koje se ne mogu konstituirati i ne
mogu djelovati mimo svojih društvenih karakterizacija. Te karakterizacije
kao izvanjske determinante nisu stvar božanskog revelacionizma, neke
paradigmatske, transtemporalne transcendencije, nego su stvar konstrukcije
koja ne prebiva nigdje konkretno unutar individualnog sopstva niti je sama
po sebi entitet mimo tih sopstava. Moderni svijet se odlikuje posebnom
vrstom ovog sakraliziranja i posebnom vrstom izazova ove relacije između
dvaju društvenih kauzaliteta (društvenog u formi kolektivne svijesti kojoj
pojedinac ne može izmaći i individualnog kao posebnog atributa modernosti).
To sakraliziranje ostaje na razini sakraliziranja individualiteta ali i potrebe da
se konstituira tip društva sposoban da balansira između ekstremne varijante u
kojoj „pojedinac sve više postaje predmet neke vrste religije“ (Dirkem, 1972:
196) u odnosu na kolektivitet koji više ne može figurirati logikom koja je bila
karakteristična za društva utemeljena po istosti ili „sličnosti“.
Zašto se sada u ovoj priči o odnosima kolektiviteta i pojedinca umeću analize

o nacionalizmu? Jedan od razloga leži u potrebi da se poveže priča o
nacionalizmu kao novoj, sekularnoj vrsti religije koja može ponuditi uvjete ili
ideje za stabilnost i unutarnju koherenciju društvene strukture i njenog
funkcioniranja preko sakraliziranih formi normi i vrijednosti koje
solidariziraju individue (moralna komponenta). Kod Durkheima ovaj koncept
strahopoštovanja ili koncept kulta „nužno je uključivao strahopoštovanje
nacije, s obzirom da je francuska nacional(istička) ideologija bila bazirana na
ideji univerzalnih individualnih prava“ (Santiago, 2012: 4).
Drugi razlog nema veze sa Durkheimovim refleksijama o nacionalizmu,

naciji, naciji-državi, državi kao moralnom regulatoru ili moralnoj instanci
društvene strukture, nego se tiče odnosa između kategorije društvene
činjenice i nacionalizma promatranog kao posebnog tipa društvene činjenice.
Za Durkheima „društvena činjenica“ predstavlja svojevrsni subjekt
sociološkog istraživanja; štaviše, sociologija kao zasebna disciplinarna
znanost sebe legitimira na osnovu činjenice da za svoj predmet izučavanja
ima određene entitete, fenomene, pojave, procese, relacije, strukture i
funkcije koje na „sinhronijskoj“ i „dijahronijskoj“ razini imaju karakter
društvenih činjenica. Društvene činjenice (i sociologija koja se bavi njihovim
karakterizacijama i manifestacijama) predstavljaju sociološke kategorije ili
sociološke realitete na isti način na koji postoje činjenice prirodnog svijeta
kojima se bave egzaktne znanosti i koje su već etablirane kao znanosti
79
zahvaljujući činjenici da analiziraju, kvantificiraju, operiraju,
eksperimentiraju i na neki drugi način imaju znanstveni odnos prema tim
datostima. S druge strane, sociologija sebi garantira znanstveni karakter i
znanstveni status činjenicom da pored predmeta svog izučavanja, pored
društvenih činjenica o kojima teoretizira i koje istražuje, posjeduje
metodologiju koja putem skupa utvrđenih pravila i procedura vrši
proučavanje društvenih činjenica, pri čemu iste nisu samo izraz određenih
teorijskih konstrukcija i elaboracija koje ostaju na razini kontemplativnog i
konceptualizirajućeg nego su izraz realnih društvenih odnosa koje je moguće
empirijski verificirati i valorizirati te porediti sa ostalim formama i tipovima
manifestiranja društvenih činjenica unutar drugih društvenih struktura kojima
pripadaju etc. Dvije centralne komponente društvenih činjenica koje nas
ovdje zanimaju su izvanjskost i prinudni karakter te mogućnost klasificiranja
društvenih činjenica na određene potkategorije koje zapravo predstavljaju
strukturalne elemente jednog društvenog poretka (morfološki status strukture,
gustina stanovništva, broj stanovništva, teritorijalnost, materijalno-tehničke
pretpostavke za funkcioniranje društvene strukture, zatim institucionalne
strukture i organizacije te oblici svijesti i mišljenja koji su konstituirani
prema izvanjskom, kontinuirajućem i svakodnevnom utjecaju društvenih
činjenica na svijesti pojedinaca, bilo da je riječ o svjesno intendiranim ili
neintendiranim i rutiniziranim djelovanjima na razini zdravo-za-gotovo
tradiranih, internaliziranih elemenata). Izvanjskost i prinudnost društvene
svijesti ima totalizirajući karakter; individue ga internaliziraju te ga na razini
svakodnevnog iskustva i praktične svijesti kontinuiraju i kultiviraju ili vrše
rekomponiranje ili eliminiranje supstituiranjem novih tipova društvenih
činjenica koje reguliraju poredak određenog društva. Durkheim navodi kako
ispunjavanje određenih pravila i dužnosti od individue kao člana/građanina
određenog poretka nužno implicira prihvatanje skupa društvenih činjenica
koje konstantno imaju karakter društvenog čak i onda kada prema istim
nemamo nikakav svjestan, intencionalan odnos, te predstavljaju tradirani
skup normi ili socio-kulturnog naslijeđa koji na različite načine stimuliraju
individualna sopstva koja su im pripadna ili samim rođenjem ili pak izborom.
Pritom Durkheim odlučno razdvaja društvene činjenice od tipova fenomena
koji imaju organski karakter i tipova koji predstavljaju psihičke manifestacije
i individualna stanja svijesti i njenih uobrazilja (Durkheim, 1999). Ono što je
nama ovdje značajno tiče se mogućnosti uspostave paralela ili sličnosti
između onoga što predstavljaju društvene činjenice (njene karakteristike,
načini djelovanja i odnosa prema individualitetima) te onoga što predstavlja
fenomen nacionalizma. Nacionalizam kao tip političke ideologije ne može
egzistirati i ne može imati efekta bez mogućnosti da sebe impostira na
institucionalnoj razini putem cijelog niza normativnih, oficijelnih i
80
konvencionalnih postavki (materijalnih i simboličkih) koje utječu na
društveni život oblikujući društvenu strukturu, organizacije, kulturalne
komponentne, obrazovni sistem, ekonomsku ravan i političko-vojni diskurs i
supstrukturu. Nacionalizam ne figurira samo kao retrogradna ideologija koja
svojim atavističko-afektivnim i mitskim reprezentacijama utječu na svijest
pojedinaca i društvenih grupa koja potom agresivnom i rigidno-radikalnom
politikom teže aspiraciji nacionalističkih ciljeva, političkih programa i
manifesta, zauzimanja vlasti i eliminiranja onih koji prema toj ideološkoj
predstavi nisu kompatibilni ili se pak nacionalističkim socio-političkim
organonima subverzivno utječe na postojeći društveni poredak i
društvenu/državnu strukturu. Nacionalizam se ovdje javlja kao tip mišljenja,
tip ponašanja i djelovanja koji je inherentno strukturirajući i koji utječe na
pojedince-građane na isti ili sličan način na koji utječu druge forme
društvenih činjenica poput jezika, novca, medija i drugih vrsta normativno
utemeljenih društvenih reprezentacija. Od svih komponentni putem kojih
nacionalizam kao tip društvene činjenice efektivno realizira svoj smisao i
svoju funkciju, simboličko-kulturalna dimenzija je najprominentnija i
najobuhvatnija, a koja je inkorporirana u samu strukturu društva i države kao
njene najinstitucionaliziranije forme. I Durkheim to sam potvrđuje kada ističe
kako „ne postoji stvarna razlika između kršćanskih i jevrejskih festivala i
ponovnog ujedinjenja građana koji komemoriraju rasprostranjivanje novog
moralnog ili pravnog sistema ili nekog velikog događaja u nacionalnom
životu.“ Durkheim smatra „kako postoji nešto vječno u religiji“ što će
preživjeti sve promjene u simbolizmu, jer „ne može postojati nijedno društvo
koje ne osjeća potrebu podupiranja i reafirmiranja, u regularnim intervalima,
kolektivnih sentimenata i kolektivnih ideja koje čini ovo jedinstvo i njegovu
personalnost.“. I samo se kroz ova okupljanja i ponovna ujedinjenja građana
ovo „moralno ponavljanje može dostići, jer oni sami dozvoljavaju čovjeku da
reafirmira njihove zajedničke sentimente“ (Smith, 1983, u: Smith, 2004:
113–114). Koncept društvene činjenice kao nečega bez čega je nezamisliv
koncept društva u ovom smislu zadobija karakter nacionalizma kao ideje o
nacionalnim činjenicama ukotvljenim u društvenu/državnu strukturu; nečega
što ima karakter kolektivne reprezentacije koja na institucionalnoj i
normativnoj razini determinira poredak dajući smisao članovima zajednice
kao „moralnim sopstvima“ koji obezbjeđuju zajednički smisao i integritet
društvenom entitetu. Stoga ne čudi što se nacionalizam javlja kao tip
ideologije koja je bila u mogućnosti da (i po pitanju svoje geneze i svog
smisla i po pitanju relacija koje uspostavlja sa drugim političkim
ideologijama koje teže integritetu zajednice i smislenom položaju autonomne
individue) korespondira sa demokratijom i liberalizmom. Demokratija je
implicirala individualnu osobnost i to preko toga da ta osobnost figurira u
81
formi osobe kao člana zajednice i osobe kao društvenog aktera, dok je
liberalizam naglašavao i privilegirao individualno djelovanje, ali je „slabo
objašnjavao članstvo pojedinaca, kolektivnu koheziju i kapacitet demosa“
(Calhoun, 2007: 147) te se nacionalizam javlja kao oblik „diskurzivne
formacije koji je najutjecajnije osigurao ove dvije dimenzije demokratije“
(ibidem). 1
Nacionalizam se u ovom smislu promatra kao jedna vrsta društvene činjenice,

a slijedeći prvo pravilo Durkheimove sociološke metode, društvene činjenice
se promatraju kao stvari na način da egzistiraju kao što egzistiraju materijalne
stvari, premda sve društvene činjenice (nacionalizam u ovom slučaju) nisu
reducibilne na materijalnu ravan. Te činjenice su utjecale da se unutar
evropske modernosti nacija-država 19. i ranog 20. stoljeća vidi kao
najreprezentativniji primjer društvene stvarnosti koja se procesom
industrijalizacije i kapitalizma etablirala na institucionalnoj razini i koja svoj
institucionalan pritisak i moć diseminira na individualne identitete koji
figuriraju kao građani unutar distinktivnih granica nacije-države i sa
simboličkim poretkom nacije-države. Iako Durkheim nigdje eksplicitno ne
identificira izgradnju države sa izgradnjom nacije-države, model francuske
nacije kao nositeljice univerzalnih ljudskih prava i sloboda sa konceptom
građanina kao takvog obezbijedio je materijalne i simboličke uvjete za ono
što je rečeno o pitanju odnosa između nacionalizma, liberalizma i
demokratije; sama nacionalna ideja koja implicira čovjeka kao građanina koji
prebiva na kompaktnom teritoriju i na kojeg se impostiraju normativne
komponentne političke strukture (uključujući i simboličku razinu poput
zajedničkih nacionalnih vrijednosti, zajedničkog jezika, standardizacije u
oblasti nacionalnog obrazovanja, nacionalne ekonomije, nacionalne kulture
1
a) Calhoun smatra kako se politički liberalizam u velikoj mjeri razvio s intencijom da
govori i reflektira o prijelazu sa prednacionalnih carstava i aristokratskih formi vladavine
prema nacijama koje se promatraju kao primarne političke strukture unutar koje bi liberalne
individue bile jednake i posjedovale određen stepen univerzalnih prava. S druge strane,
liberalizam je identificirao nedostatke nacije kada nisu uspjele da prošire jednaka prava nad
svim građanima, te se potraga za individualnim pravima i slobodama pomjera sa nacija na
globalni, transnacionalni nivo u sferi gdje globalizirajući procesi vrše ograničavanje države.
Calhoun, C. (2007) Nations Matter: Culture, History and the Cosmopolitan Dream,
Routledge, London – New York, 149–150.
b) S druge strane, Zlatko Hadžidedić u svojoj studiji o strukturalnoj povezanosti između
liberalizma i nacionalizma vidi liberalizam kao plodno tlo za razvijanje i kontinuiranje
nacionaliteta (kako ga poima Brubaker) i a fortiori kao tlo za povremene manifestacije
„nacijnosti“ (nationess) u onom smislu u kojem se najčešće implicira nacionalizam.
Hadžidedić, Z. (2012) Silom slobodni: Paradoksi liberalizma i nacionalizma, Dobra knjiga –
Sinopsis, Sarajevo – Zagreb.
82
etc.) govori u prilog da nacionalizam kao ideologija nacije nije nešto što se
može ignorirati i valorizirati kao izraz primitivnog etno-parohijalnog
identiteta, nego kao izraz društvene činjenice koja reprezentira modernitet
kao takav. Ta „izvanjskost“ i „prinudnost“ kao dva konstituirajuća elementa
društva su takva da ih individua svojim momentom rođenja, kao automatski
član zajednice već usvaja i kontinuira, rutinizira i svjesno/nesvjesno
internalizira kao dio socio-kulturnog bekgraunda; naravno, ta „izvanjskost“
ovdje nije empiričkog karaktera (društvo koje lebdi iznad i izvan pojedinca)
nego ima „konceptualno“ značenje (Giddens, 1971: 87). S druge strane,
empirijsko značenje imaju društvene činjenice kada se iste promatraju kao
moralne norme društvene strukture, tj. kada se nacionalizam kao društvena
činjenica promatra idejom nacije kao moralnog regulatora (ibid., 88) koji
obezbjeđuje integritet i moralnu koherenciju društva preko simboličkih i
kulturalnih dimenzija ali i političkih principa koji oblikuju i omogućavaju
priču o smislu i funkciji određenog društvenog poretka. Ostale nesimboličke
komponente, ili nesimboličke društvene činjenice također imaju karakter koji
je usmjeren ka integrirajućem, moralnom (solidarnom) i društveno-
kohezivnom djelovanju u pravcu konstituiranja društvenog entiteta u kojem
individue te elemente i te komponentne inkorporiraju, prakticiraju ili pak
kritiziraju ili na osnovu kojih se diferenciraju od Drugih. Tako i Durkheim,
po uzoru na Comtea, ističe kako „ekonomski fenomeni ne mogu adekvatno
biti proučavani u stilu klasične ekonomske teorije, kao da su oni odvojeni od
moralnih normi i vjerovanja koji upravljaju životom individua u društvu“
(ibid., 69). Time nacionalizam zadobija svoj identitaran karakter na
najizražajniji način figurirajući istovremeno i kao način objektiviranja,
normiranja, institucionaliziranja nacije kao koherentnog i integrativnog
političkog poretka te kao način diferenciranja tog poretka od drugih socio-
političkih poredaka i drugih tipova društvenih entiteta i zajednica generalno.
Nacionalizam i društveno djelovanje
Drugi aspekt nacionalizma kao sociološkog fenomena jeste nacionalizam kao

sublimirana vrsta društvenog djelovanja. S tim u vezi potrebno je ukazati na
osnovne karakteristike Weberovog razumijevanja društvenog djelovanja i
mogućnost iščitavanja nacionalizma kao društvenog djelovanja koji
suplementira ideju o nacionalizmu kao tipu društvene činjenice. Zašto je
Weber u smislu pozicije i kvalifikacije sociologije kao znanosti o društvenom
djelovanju perspektivniji teoretičar u odnosu na Durkheimovo razumijevanje
sociologije kao znanosti o društvenim činjenicama i zašto se nacionalizam
83
može razumijevati kao tip ideologije koji figurira istovremeno kao tip
društvene činjenice i kao tip društvenog djelovanja? Očito je kako ove dvije
sociološke kategorije nisu isključive nego imaju suplementaran karakter.
Metodološki promatrajući, Weber vrši „tipološki znanstveno promatranje
društvenog djelovanja“ (Veber, 1976, I) i na racionalistički način nastoji da
„stavi u zagrade“ one oblike ponašanja, djelovanja i one fenomene proizišle
iz tih ponašanja i djelovanja koji nisu racionalnog karaktera i koji u svom
procesu i svojoj strukturi uključuju racionalnu kalkulabilnost i ekonomičnost
koja smjera ka određenom cilju. S druge strane, Weber ovom
„racionalističkom metodom“ ne afirmira ideju o racionalno konstruiranoj
društvenoj stvarnosti premda na analitičko-metodološkom i epistemološkom
planu društvena stvarnost mora biti analizirana i problematizirana sa razine
određenih determinanti i obrazaca koji nisu aficirani neracionalnim
elementima iskustva (ideal-tipski modeli, kao i metodološki zahtjevi za
znanstvenom neutralnošću i odsustvom vrijednosnih karakterizacija).
Međutim, iz njegove analize djelovanja kao tipa ponašanja pojedinaca koji
tom ponašanju pripisuju subjektivna značenja (ibidem) izvjesno je kako to na
nivou društvenog djelovanja, subjektivnog ponašanja orijentiranog ka
Drugome u intersubjektivnoj praksi nije reducirano na elemente čisto
racionalne djelatnosti i racionalno-instrumentalne stvarnosti. Sociologija je
pritom suočena sa izazovima razumijevanja tih društvenih djelovanja i
objektivacija koje su derivirane ili producirane tim djelovanjima, a koje
nemaju samo racionalan karakter; time ona kao znanost ne može operirati
metodama koje su nomotetički orijentirane ka eksplikaciji određenih
društvenih veza analogno eksplikacijama koje prirodne i egzaktne znanosti
prakticiraju kod istraživanja prirodnih fenomena, činjenica i funkcionalnih
veza među tim činjenicama. Stvari su drugim riječima daleko kompliciranije
kada se moment „subjektivnog značenja“ u relacijama među ljudima uzima
kao nešto što je ključno za razumijevanje svih oblika djelatnosti i svih
fenomena i činjenica nastalih kao proizvod ljudske svijesti, intersubjektivnog
djelovanja i objektivnih činjenica koje su producirane tim djelovanjima, a
koje nisu identične stanjima stvari na nivou prirodnog svijeta. Društveno
djelovanje Weber detaljno i sistematski objašnjava u svom djelu Privreda i
društvo; ono predstavlja složenu mrežu intencija, ponašanja i aktivnosti koje
imaju status ili karakter društvenog samo u onom smislu u kojem se kod
Drugog (prema kojem je usmjerena ta intencija ili ponašanje ili aktivnost)
vrši takvo stimuliranje koje dovodi do reakcije u njegovom ponašanju,
uključujući i promjenu ponašanja i generiranje djelovanja od Drugog u
intersubjektivnoj djelatnosti. Čime će to djelovanje biti inicirano i koji su sve
faktori uključeni, zavisi od cijelog niza faktora koji se, kako to ističu
simbolički interakcionisti, ne mogu reducirati na ravan animalnog
84
biheviorizma i neposredne/vidljive reakcije na određenu akciju. Općenito
rečeno, sama struktura društvene činjenice nije striktno institucionalno-
normativne naravi te se način njenog ozbiljenja i njena efektivnost očituje
polivalentnim. Ta polivalentnost je očita i u Weberovoj
četverodimenzionalnoj analizi društvenih djelovanja, sa posebnim značenjem
vrijednosnog djelovanja koje je nesvodivo na puku instrumentalnu djelatnost
utilitarnog tipa. S druge strane, Weberovo društveno djelovanje ne implicira
negiranje društvene činjenice, ali se na mnogostruko složeniji način
činjeničnost društva manifestira; kultura kao sociološka kategorija pritom
istovremeno implicira kako razinu društvenih vrijednosti tako i razinu
interesa i moći, koje Weber sistematski problematizira preko svojih analiza
religije, ekonomije i politike (Münch, 1994). Drugim riječima „društveno
djelovanje po sebi ima ovo duplo lice orijentiranja ka značenju s jedne strane
i motivaciji putem interesa s druge strane (...)“ (ibid., 164). Stoga Weberov
pojam kulture kao polivalentnosti i odnosa različito strukturiranih društvenih
djelovanja nije reducibilan na Durkheimov pojam društvenog djelovanja i s
tim u vezi je i smisao prethodne intencije da se suplementiraju ideje o
društvenim činjenicama sa idejama društvenog djelovanja. Za analizu
nacionalizma je ova suplementarnost od posebnog značaja jer se na ovaj
način nacionalizam promatra i kao tip društvene činjenice i kao tip
društvenog djelovanja koji uključuje cijeli niz relacija i procesa koji su kako
institucionalne naravi tako i neinstitucionalne te strukturirane od mnoštva
različitih društvenih varijabli i društvenih kontekstualizacija koje
svakodnevno oblikuju društveni „habitus“. Na institucionalnoj razini, od
normativno uređenih nacionalnih obrazovnih sistema, nacionalne ekonomije,
političke stvarnosti (političkih programa, političke retorike), medija i štampe,
nacionalnog jezika, nacionalnih simbola, do neinstitucionaliziranih razina
društvene stvarnosti unutar koje nacionalizam svojim načinom djelovanja
utječe na kolektivnu svijest i predstave o „nama“ u odnosu na „njih“,
raznovrsne svakodnevne prakse i ponašanja koja nisu zakonski
reglementirana i koja nisu izraz „institucionalnih činjenica“ nego uvjerenja i
subjektivnih i intrasubjektivnih stanja i predstava, stanja koja na
intersubjektivnoj razini utječu na kontinuiranje ideje nacionaliteta i
nacionalne solidarnosti (subjektivne intencije i ponašanja koja se na
intersubjektivnom nivou mogu objektivirati i zadobiti institucionalnu formu
koja je potom obligatorna i izvanjsko-prinudnog karaktera). Takve vrste
manifestacija nacionalizma su važne kako radi neinstitucionalne sublimacije
nacionaliteta i neinstitucionalne afirmacije institucionalnog poretka nacije ali
i u situacijama koje se manifestiraju konfliktno, nasilno i u onim društvenim
situacijama u kojima se jedan vid nacionalizma aktivira od određenih aktera
koji svojim subjektivnim ponašanjem i djelovanjem institucionaliziraju i
85
objektiviraju određena stanja od kojih zavisi život velikog broja ljudi.
Ovakav primjer je posebno simptomatičan za Bosnu i Hercegovinu i njenu
ustavnu dimenziju u formi mirovnog sporazuma nastalog kao kulminacija
prethodnih dogovora iz Ženeve na osnovu kojih je subjektivnim djelovanjima
političkih aktera objektivirano jedno stanje stvari koje oblikuje sudbine i
život svih stanovnika ove države.
Zašto je ovdje nacionalizam ekspliciran preko koncepta društvenih činjenica i

društvenog djelovanja? Putem ove dvije dimenzije društvene stvarnosti
nacionalizam se obuhvaća i na svojoj političkoj i na svojoj socio-kulturnoj
razini i ta recto-verso igra nacionalizma obezbjeđuje da ona kao tip političke
ideologije svoju funkciju osigurava i efikasno realizira na nivou društvenog
totaliteta; od institucionalno reguliranih nacionalnih programa na
ekonomskom, političkom i kulturnom nivou, do neinstitucionaliziranih
svakodnevnih međuljudskih odnosa koji, gelnerovski rečeno, bivaju
homogenizirani idejom o nacionalnoj distinktivnosti čak i onda kada se
članovi nacije ne poznaju, kada se zamišljaju (Anderson), kada se te relacije
inventiraju (Hobsbawm) ili kada se svjesno fabriciraju u ime ideje
nacionalnog ekskluzivizma, nacionalnog prava, milenijske nacionalne
povijesti u odnosu na one koji su nepovijesne ili puke derivacije ovih prvih
koji se potom moraju reaproprirati, bilo kulturom ili „mačem“. Naravno,
Weberov pojam društvenog djelovanja nije ograničen na nacionalni korpus i
ono transcendira bilo koji realni oblik entiteta za kojega bi se tvrdilo da
zaokružuje smisao i značenje određenih ljudskih intencija i aktivnosti jer je
kultura po sebi nikada dovršeni proces ljudskog „samopotvrđivanja“. To je i
razlog zbog kojeg država u Weberovom smislu, kao i birokratija, u svojoj
supstantivnoj racionalnosti može biti problematičnom u smislu potrebe za
kontrolom, nadzorom, autarhičnošću i gubitkom ljudske individualnosti i
autonomije. Taj dio društvene činjenice se ne odnosi na analizu nacionalizma
i u tom smislu je nacionalizam kao pojam bliži Durkheimovom konceptu
društvenih činjenica. Ovdje se samo nastojalo istaknuti kako nacionalizam
ima obuhvatnije značenje i razumijevanje kada se promatra kako na njegovoj
institucionalnoj tako i na njegovoj neinstitucionalnoj i neintendiranoj razini,
odnosno kako nije iscrpiv samo normativnim poretkom društva i države.
Weberova važnost isticanja društvenog djelovanja i značenja koja imaju
interpersonalan karakter, značenja koja su orijentirana prema Drugome,
„kulture koja transcendira društvo“ i „znatno osnovnijeg zahtjeva za smislom
koji se ne može kompletno držati unutar granica bilo kojeg postojećeg
društva“ (ibid., 165), ne korespondiraju sa nacionalizmom čiji bi cilj bio da se
„politički legitimira“ ideja nacije, odnosno da nacija i država budu
kongruentnim (Gellner, 1983). Nacionalizam koji u svom središtu inkorporira
86
ideju nacije (Greenfeld, 1992: 4) orijentiran je ka socio-kulturnom i socio-
političkom tipu entiteta koji je usmjeren na određenu distinktivnost,
institucionalnost, normativnost, identitet društvene grupe koja prebiva unutar
određenog teritorija sa masovnom javnom kulturom koja je reprezentira. U
tom smislu je teže govoriti o nacionalizmu kao tipu društvenog djelovanja
shvaćenog veberovski ako se ima na umu gore spomenuta činjenica kako
ideja društvenog djelovanja uvijek u sebi imam moment procesualnog i
transcendirajućeg. Onaj aspekt koji je ovdje značajan, a koji veže
nacionalizam sa društvenim djelovanjem, jeste mnogostruki aspekt
društvenog djelovanja koji nije svodiv na normativitet i institucionalnost.
Ali ne treba izgubiti iz vida činjenicu da nacionalizam sa idejom nacije

(ukoliko se uzme u obzir etno-simbolička eksplikacija nacija i nacionalizma)
ima rekurentan i transformativan karakter koji je u konačnome omogućio da
etnije kao „socio-kulturne zajednice“ budu transformirane u nacije kao
„socio-političke zajednice“ i to tako da unutar nacija biva zadržan etno-
simbolički karakter predmodernih etničkih zajednica. Stoga, iako potraga za
smislom i značenjem preko koncepta kulture i društvenog djelovanja nipošto
ne govori o kategorijama ukorijenjenosti i fokusiranosti na konkretno
realiziran društveni poredak kao koherentnu i trajnu društvenu strukturu,
nacija sa svojim transformativnim sposobnostima ima nešto od ovih
transcendirajućih karakterizacija koje joj osiguravaju kontinuitet i
rekurentnost (naravno, ne u smislu napuštanja ideje o naciji kao „jedinstvu“,
„autonomiji“ i „identitetu“, tj. ne u smislu napuštanja ukotvljenosti, ali ipak u
smislu jedne vrste procesa i potrage za značenjima koje nacionalizmu i
nacijama nameću savremene društvene konstelacije, globalni procesi i ideje
transnacionalizma).
Nacionalizam, fokusiran na ideju nacije, po implikaciji biva fiksiran na

karakterizacije i kontinuitet nacionalnog identiteta (koji uz autonomiju i
jedinstvo nacije predstavlja jedno od triju temeljnih načela ili cilja ideologije
nacionalizma) (Smith, 1991). Da bi sebe kontinuirao i afirmirao operativnim
ne samo na nivou institucionalnih formi nacionalnog djelovanja nego i na
nivou odnosa, procesa i konstelacija koje nadilaze tu institucionalnost,
nacionalizam sebi ne može dopustiti fiksnost, usidrenost i karantinizam; on,
drugim riječima, nužno ima potencijal za „samotranscendiranje“. „Kao što
individue mogu željeti da budu bolje nego što jesu – željeti da čak imaju
bolje zahtjeve i želje – tako i nacionalne kulture inkorporiraju norme,
vrijednosti i razumijevanje koja upućuju na bolje budućnosti. Nacije mogu
inovirati u smislu da transcendiraju njihovu puku neposrednu egzistenciju“
(Calhoun, 2007: 158).
87
Ovo poimanje nacionalizma u formi društvene činjenice i društvenog
djelovanja može se jednim dijelom promatrati spram određenja nacionalizma
kao tipa političke ideologije koji posjeduje svoju „normativnu“ i „operativnu“
razinu (Malešević, 2006). Normativna razina svoj smisao zadobija u sistemu
ili o korpusu etičkih preskripcija koje su derivirane iz mnoštva različitih
društvenih, religijskih, mitskih ili političkih izvora. 2 Operativna razina
najbliže korespondira sa nacionalizmom kao tipom društvenog djelovanja
koji funkcionira u situacijama svakodnevnog društvenog života.
„Secirati dominantne operativne ideje i vrijednosti pojedinog kolektiviteta ili

društva neko može učiniti analiziranjem izvora poput školskih udžbenika,
novinskih tabloida, glavnih novinskih programa (vijesti), na televiziji,
specifičnim internetskim web-stranicama, političkih ili komercijalnih oglasa,
govora političkih lidera itd.“ (ibid., 94).
Nacionalizam kao tip društvenog djelovanja je kombinacija normativnih
ideal-tipskih postavki određenog društvenog poretka sa onim što se
manifestira u objektivnoj stvarnosti tog poretka; onaj segment djelovanja koji
je proizišao iz institucionalne razine, te mnoštva neinstitucionaliziranih
alternativnih modusa koji odslikavaju stvarnost u njenoj svakodnevnici.
S druge strane, nacionalizam se ne iscrpljuje govorom o njegovoj

operabilnosti na osnovu njegovih normativnih pretpostavki. Iako u ovom
slučaju operativna razina nije striktno vaninstitucionalizirana (riječ je o
svakodnevnim društvenim situacijama i okolnostima u kojima se faktički
realiziraju normativni zahtjevi), ona kao takva, sa svojim potencijalom da
zadobija različita značenja i različite interpretacije, jeste u veoma bliskoj vezi
sa poimanjem nacionalizma kao tipa društvenog djelovanja. Riječ je o
raznolikim orijentacijama učesnika društvenog, tj. nacionalnog prostora
jednih prema drugima koje uvijek impliciraju ne samo okvir za razumijevanje
i sporazumijevanje nego i konfliktna stanja, namjerna nerazumijevanja i
devijacije. Nacionalizam kao tip društvenog djelovanja stoga nije samo
objektiviranje normativnog nego predstavlja moduse najrazličitijih, često
racionalno neutemeljenih ili racionalno neobjašnjivih mišljenja, ponašanja,
intrasubjektivnih predstava i intersubjektivnih praksi koje mogu figurirati
neintendirano, nepredvidivo, proturječno, protulogično i s one strane
2
Ove derivacije mogu voditi porijeklo iz religije (svete knjige poput Biblije, Kur'ana,
Talmuda, Veda), utjecajne publikacije raznih filozofa, mistika, proroka, znanstvenika ili
mogu biti dokumenti sa jakim pravnim, etičkim ili polusakralnim statusom (Bill of Rights,
Deklaracija o nezavisnosti, Magna Carta, Ženevska konvencija etc.), ustavi država, politički i
partijski manifesti etc. Malešević, S. (2006) Identity as Ideology: Understanding Ethnicity
and Nationalism, Palgrave Macmillan, New York, 92–94.
88
normativno etabliranih nacionalističkih kodova. Drugim riječima,
nacionalizam kao tip društvenog djelovanja nije operativan samo na način
objektiviranja normativnih zahtjeva i u tom smislu ima karakter pukog
institucionalnog prakticiranja nego je znatno polivalentniji i efektivno
realizira svoj smisao mnoštvom vaninstitucionalnih varijabli. S druge strane,
nacionalizam kao tip društvene činjenice govori o nacionalizmu kao
ideologiji i projektu institucionalno ukotvljenom u samu strukturu državnog
poretka i operabilnom na način da se isti ne može eskivirati. Njegova
dimenzija društvene činjenice i društvenog djelovanja govori o tome kako
operabilna ravan kao derivacija i ozbiljenje normativne ravni (adekvacija
normativnog sa operabilnim) jeste najvidljivija u sferi homogeniziranih
nacionalnih država. Međutim, nacionalizam kao tip društvene činjenice i
društvenog djelovanja pokazuje se znatno efektivnijim i totalnijim kada se
nacionalizam kao tip društvenog djelovanja promatra ne samo kao jedna
dimenzija koja se ozbiljuje i manifestira unutar nacionalne države ili unutar
već oblikovanih nacija nego kada se nacionalizam kao tip društvenog
djelovanja promatra u zajednicama koje su nehomogene, višenacionalne, u
polietničkim zajednicama, u polireligijskim zajednicama, a koje se procesom
„birokratske inkorporacije“ nastoje asimilirati i inkorporirati u dominirajući
politički sistem koji je porijeklom iz dominantne etnije ili u situacijama u
kojima postoji fenomen „nacija bez država“, tj. nacija koje, uprkos činjenici
da posjeduju svoju teritoriju koja se rasprostire unutar granica jedne ili više
država, nemaju osjećaj identificiranja sa tom ili tim državama (Guibernau,
1999: 16) (i u situacijama gdje određene etno-religijske zajednice nastoje
izvršiti vlastitu inkorporaciju u susjednu nacionalnu zajednicu u cilju
eliminacije nacionalnog osjećanja i nacionalne zajednice vlastite zemlje, kao
što je slučaj sa Bosnom i Hercegovinom). U tom smislu se mogu
razumijevati različite vrste nacionalizma kao izrazi različitih ideja nacije. S
druge strane, ta varijanta nacionalizma kao tipa društvenog djelovanja važna
je ne samo za razumijevanje različitih nacionalističkih aspiracija i ideja nacije
nego i za razumijevanje prava individua kao članova određenih nacija da
ozbiljuju svoja prava i slobode bez supremirajućeg utjecaja vlastite
nacionalne grupe. Nacionalizam stoga nije samo normativno-regulativna i
koordinirajuća ideologija nacije, ideologija koja ističe integrativni moment
nacije, nego i ona koja članovima nacije nudi mnoštvo različitih relacija,
međusobnih razumijevanja, konsenzusa i konfliktnih situacija i manifestacija
na osnovu kojih funkcionira život i struktura te zajednice. Konflikt kao temelj
društvenosti, o čemu je već govorio Simmel, predstavlja neophodnu kariku u
lancu društvenih odnosa koji pomaže da se proces samotranscendiranja
nacionalnog identiteta kontinuira i u tome se ogleda temeljni značaj ove
dimenzije nacionalizma.
89
S druge strane, Michael Billig pokazuje kako se na nivou svakodnevnih i
uobičajenih društvenih praksi i rutiniziranih procesa ideja nacionalnog
identiteta realizira i kako ista funkcionira preko cijelog niza operativnih
označitelja koji skoro neprimjetno, na nekoj dnevnoj, socio-političkoj
„sintagmatskoj razini“ afirmiraju ideje i sadržine nacije kod svih njenih
članova, htjeli to oni činiti ili ne. Ta dimenzija nacionalizma kao tipa
društvenog djelovanja i interaktivnog konstruiranja (uz vaninstitucionalno-
institucionalnu nacionalističku interferenciju) dodatno intenzivira sliku o
nečemu što je u konačnom cilj svake vrste ideologije: da samu sebe
naturalizira u što je moguće većoj i intenzivnijoj mjeri. To je uvjet njene
uspješnosti ili ispunjenja njenog smisla (Malešević, 2006: 109). U
konačnome, na taj način nacionalizam dospijeva do stanja u kojem njegove
intencije, normativne pretpostavke, distributivni potencijal, kapaciteti za
diseminaciju, kontinuitet i manipulaciju vlastitog sadržaja zadobijaju karakter
implicitnosti i status normalnog, neupitnog stanja „društvene ontologije“ i
„fenomenologije“. To je neka vrsta „dovršene metafizike“ nacionalizma.
Zaključak
Društvena činjenica i društveno djelovanje ne mogu figurirati jedno bez

drugoga. Nacije i nacionalizam, nacije i etniciteti, iako analitički različiti
pojmovi, u objektivnim konstelacijama predstavljaju iznimno jaku društveno-
političku interferenciju.
„Nacionalizam i njen bliski rođak, etnicitet, trenutno su najmoćnije političke

sile u svijetu. Da bi pojmili promjenu razmotrimo svijet 1994. godine. Tokom
te godine, osamnaest od dvadeset i tri rata koji su se vodili bili su bazirani na
nacionalnim ili etničkim pozivanjem na državu“ (Hechter, 2000: 3).
Ovim stavom Michael Hechter započinje jedno od svojih djela koje se bavi
fenomenom nacionalizma (2000) i ide u prilog argumentaciji o nacionalizmu
kao „unutarnjem kolonijalizmu“ i nasilnim taktikama kao strategijskim
modelima za npr. „podizanje troškova centra za kontroliranje ostatka
periferije“ (ibid., 129). Ovo primjećivanje nije od bezazlene važnosti i ne
govori samo o činjenici kako kod nacionalizma postoji problem terora, rata i
straha, kao što su kritičari zamjerili Gellneru (Macfarlane, 2007, u: Malešević
– Haugaard, 2007), ili o činjenici kako fenomen nasilja predstavlja integralni
90
dio evropske kulture izgradnje država i nacija, 3 nego i o činjenici kako
fenomen nacija i nacionalizma nije nešto što je od efemernog značenja za
savremeni svijet, odnosno da izgradnjom modernih nacija nacionalizam
nipošto ne završava svoju ulogu. Nacionalizam se pojavljuje na mnoštvo
različitih načina i njegovo tipologiziranje izmiče pukoj dihotomiji između
dobrih vs. loših ili građanskih vs. etničkih nacionalizama. Nacionalizam se
stoga može poimati kao specifičan tip društvene činjenice i društvenog
djelovanja koji svojim materijalno-simboličkim resursima biva inkorporiran
u strukturalne kodove društvenog poretka (koji se može proširiti na nivo
državne strukture u formi nacije-države i/ili nacionalne države) koji imaju
izvanjsko-obavezujući karakter za pripadnike određene socio-političke
zajednice, uz istovremeno polivalentne moduse oblikovanja društvene
stvarnosti putem interpersonalnih relacija koje neinstitucionalno i
neoficijelno suplementiraju identitet nacionalne grupe. Ono što je cilj ovog
teksta jeste ukazati na nacionalizam koji predstavlja tip društvene činjenice i
društvenog djelovanja koji je imanentno modernističkog karaktera i koji, s
druge strane, svoju imanentnost ne iscrpljuje u epohi modernosti, nego se
kontinuira unutar savremenih društvenih konstelacija i tipova kolektiviteta
koji nemaju klasičan nacionalan karakter.
3
Kako ističe Michael Howard: „Teško je zamisliti da je bilo koja nacija-država, s mogućim
izuzetkom Norveške, došla do postanka prije sredine XX stoljeća, a da nije bila kreirana i
svoje granice definirala putem ratova, unutarnjim nasiljem, ili kombinacijom ove dvije
stvari.“ Howard, M. (1994) „War and Nations“. U: Hutchinson, J., A. D. Smith (eds.)
Nationalism, Oxford University Press, Oxford – New York, 255.
b) David Held je ukazao na činjenicu kako su moderne države i konstitucija nacije-države
duboko uvjetovane fenomenom rata i militarizacije. Ta činjenica nije bila samo izraz
unutrašnjih nacionalnih konstelacija i ličnih intencija vladara nego je u neposrednoj vezi sa
„samom strukturom internacionalnog sistema: pojedinačne države, promičući vlastitu
sigurnost, morale su biti pripremljene za rat, što je proces koji je po sebi generirao
nesigurnost u drugim državama, koje su stremile odgovoru iste vrste. Ukratko, država se
naoružava i postaje militarističkom dijelom da osigura vlastitu sigurnost, a čineći to ona je
osigurala nesigurnost drugih. Ovaj opasan krug uzajamne nesigurnosti se može odrediti kao
'sigurnosna dilema' države. Ona je dovela do situacije u kojoj svaka država čini se da usvaja
(...) ‘politiku nacionalne sigurnosti i politiku internacionalnog nenaoružanja’, ali nijedna
zemlja nije promicala ‘politiku internacionalne sigurnosti i politiku nacionalnog
nenaoružanja.’“ Held, D. (1995) Democracy and the Global Order, Polity Press,
Cambridge, 54.
91
Literatura
1. Arnason, J. P. (2003) „Nationalism and Social Theory: Modernity and

the Recalcitrance of the Nation“, (review essay), Thesis Eleven, 72: 113.
2. Billig, M. (2009) Banalni nacionalizam, Biblioteka XX vek, Beograd.
3. Calhoun, C. (2007) Nations Matter: Culture, History and the
Cosmopolitan Dream, Routledge, London – New York.
4. Day, G., A. Thompson (2004) Theorizing Nationalism, Palgrave
Macmillan, New York.
5. Dirkem, E. (1972) O podeli društvenog rada, Prosveta, Beograd.
6. Durkheim, E. (1999) Pravila sociološke metode, Naklada Jesenski i
Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb.
7. Gellner, E. (1983) Nations and Nationalism, Blackwell, Oxford.
8. Giddens, A. (1971) Capitalism & Modern Social Theory, Cambridge
University Press, Cambridge.
9. Greenfeld, L. (1992) Nationalism: Five Roads to Modernity, Harvard
University Press, Cambridge.
10. Guibernau, M. (1999) Nations without States. Political Communities in
a Global Age, Polity Press, Cambridge.
11. Hechter, M. (2000) Containing Nationalism, Oxford University Press,
Oxford – New York.
12. Held, D. (1995) Democracy and the Global Order, Polity, Cambridge.
13. Howard, M. (1994) „War and Nations“. U: Hutchinson, J., A. D. Smith
(eds.) Nationalism, Oxford University Press, Oxford – New York.
14. MacFarlane, A (2007) „Ernest Gellner on liberty and modernity“. U:
Malešević, S., M. Haugaard (eds.) Ernest Gellner & Contemporary
Social Thought, Cambridge University Press, Cambridge.
15. Malešević, S. (2006) Identity as Ideology, Palgrave Macmillan,
Basingstoke, New York.
16. Münch, R. (1994) Sociological Theory: From the 1850s to the Present,
Nelson-Hall Publishers, Chicago.
17. Nairn, T. (1994) „The Maladies of Development“. U: Hutchinson, J. A.
D. Smith (eds.) Nationalism, Oxford University Press, Oxford – New
York.
18. Santiago, J. (2012) „Secularisation and Nationalism: A Critical
Review“, Social Compass, 59 (1), 3-20.
19. Smith, A. D. (1983) „Nationalism and Classical Sociological Theory“.
U: Smith, A. D. (2004) The Antiquity of Nations, Polity Press,
Cambridge.
20. Smith, A. D. (1991) National Identity, Reno, University of Nevada
Press, Las Vegas.
21. Veber, M. (1976) Privreda i društvo I, Prosveta, Beograd.
92
Prikazi i osvrti / Reviews and Comments
93
94
Prof. dr. Mirko Pejanović
Dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine /
Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina
Corresponding Member
UDK 94 (497.6) “1992/1995“ (049.3)
POGLEDI ISTRAŽIVAČA O FENOMENU ODBRANE

SARAJEVA U OPSADI: 1992–1995. 1
THE RESEARCHERS’ ATTITUDE TOWARDS THE PHENOMENON

OF SARAJEVO DEFENSE UNDER THE 1992-1995 SIEGE 2
Sažetak
Tekst je prikaz zbornika radova Politički i vojni značaj odbrane Sarajeva (1992–
1995) sa međunarodne naučne konferencije održane 29. februara i 1. marta 2012.
godine u Sarajevu (Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava, Sarajevo, 2014, 934 str.).
Summary
This text is a review of Zbornik radova: Politički i vojni značaj odbrane Sarajeva
(1992-1995.) (Book of Proceedings: Political and Military importance of 1992-
1995 Sarajevo Defense) from the international scientific conference held in
Sarajevo on 29 February and 1 March 2012. The Book of proceedings is published
by the Institute for Research of Crimes against Humanity and International Law,
2014, 934 pgs.
1
Tekst je prikaz zbornika radova Politički i vojni značaj odbrane Sarajeva (1992–1995) sa
međunarodne naučne konferencije održane 29. februara i 1. marta 2012. godine u Sarajevu
(Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2014,
934 str.).
2
This text is a review of Book of Proceedings: Political and Military importance of 1992-
1995 Sarajevo Defense (Zbornik radova: Politički i vojni značaj odbrane Sarajeva (1992-
1995) from the international scientific conference held in Sarajevo on 29 February and 1
March 2012. The Book of proceedings is published by the Institute for Research of Crimes
against Humanity and International Law, 2014, 934 pgs.
95
Prije tri godine u Sarajevu je održana međunarodna naučna konferencija o
temi „Politički i vojni značaj odbrane Sarajeva (1992–1995)“. Referati sa ove
konferencije štampani su u zborniku radova „Politički i vojni značaj odbrane
Sarajeva (1992–1995)“ u izdanju Instituta za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Referati izloženi na međunarodnoj naučnoj konferenciji „Politički i vojni

značaj odbrane Sarajeva (1992–1995)“, a potom priređeni u zborniku
razmatraju sve bitne aspekte samoodbrane Sarajeva tokom 1479 dana
njegove opsade. Riječ je o najdužoj opsadi grada u novijoj povijesti ratova na
evropskom tlu. Stradanje grada i njegovih civila privuklo je planetarnu
pažnju. Srpske snage su imale namjeru: destruirati grad Sarajevo, uništiti
snagu njegove samoodbrane i tako dovesti do uništenja države Bosne i
Hercegovine kao strategijskog cilja agresije.
Postavlja se neizbježno pitanje: kako su građani Sarajeva uspjeli u tako

dugom vremenu opsade pružati otpor i samoorganizovati odbranu na linijama
opsade? Za mnoge stručnjake vojnoorganizacijske doktrine odbrana Sarajeva
je bila „jedan historijski fenomen” (prof. Nijaz Duraković, citat iz zbornika,
str. 11).
O istorijskom fenomenu odbrane Sarajeva napisao je svoju studiju i referat:
51 autor.
Referati su u zborniku grupisani u dva dijela. U prvom dijelu 24 autora

razmatraju opšti okvir uzroka i ciljeva agresije na državu Bosnu i
Hercegovinu i uloge odbrane Sarajeva za opstojnost države Bosne i
Hercegovine. U ovom kontekstu posebno mjesto ima referat akademika
Muhameda Filipovića. Referat donosi cjelovitu društveno-istorijsku analizu
koncepcije velikosrpske nacionalne ideologije prema zemlji Bosni i
Hercegovini u XIX i XX stoljeću. Posebno valja potcrtati jednu misao
akademika Filipovića: „Započnimo naše razmatranje s pitanjem o tome koji
su izvori, razlozi i dokazi postojanja namjere, plana i organizirane djelatnosti
da se Bosna i Hercegovina uništi, a njeni najbrojniji stanovnici (Bošnjaci)
reduciraju na apsolutnu manjinu i u broju i u naseljenosti na cijeloj
bosanskohercegovačkoj teritoriji” (citat iz zbornika, str. 25). Obrisi
velikosrpske politike pojavit će se veoma agresivno krajem 80-ih godina XX
stoljeća u vidu takozvanog „Događanja naroda”, a potom u Memorandumu
Srpske akademije nauka i umjetnosti. Dvojac Milošević – Ćosić nije
priznavao ni istorijski razvoj državnosti Bosne i Hercegovine od njene
srednjovjekovne egzistencije do savremenog doba, niti nacionalnu
96
samobitnost bošnjačkog naroda i model ravnopravnosti srpskog, hrvatskog i
bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini.
U međunarodnim odnosima koji su bili u vrijeme disolucije SFRJ početkom

devedesetih godina Milošević preuzima uticaj i vođstvo nad JNA kao vojnom
silom koju je decenijama razvijala Socijalistička Jugoslavija. JNA kao vojna
sila postaje instrument u planovima Miloševića za uništenje države Bosne i
Hercegovine. Agresivni prodor više korpusa JNA na teritoriju Bosne i
Hercegovine početkom 1992. godine pa sve do kraja ljeta 1992. godine doveo
je do stavljanja pod kontrolu JNA 70% teritorije Bosne i Hercegovine. U
okviru plana zaposjedanja Bosne i Hercegovine izvedena je totalna opsada
grada Sarajeva u martu i aprilu 1992. godine. Opsada Sarajeva je imala za cilj
blokirati organizaciju otpora i odbrane glavnog grada, a preko toga i cijele
Bosne i Hercegovine. Računalo se da grad Sarajevo ne može izdržati opsadu,
granatiranje i iznurivanje civila blokadom snabdijevanja grada energentima,
vodom i hranom.
Međutim, dogodio se istorijski obrt. Grad Sarajevo, njegovi građani i

njegove institucije su uspostavili sveopšti front samoodbrane. Za svoj
opstanak i svoju slobodu grad Sarajevo je dao velike ljudske žrtve i ogromna
materijalna razaranja. Samo na području Sarajeva u opsadi, u periodu od
aprila 1992. do decembra 1995, ukupan broj ubijenih i umrlih, prema
rezultatima istraživanja Haškog tribunala, iznosi 18.889 lica. 3
Ljudske podvige, ljudsku patnju, ljudsku solidarnost i svu ljudsku istrajnost

prezentiraju autori referata na 934 stranice zbornika „Politički i vojni značaj
odbrane Sarajeva (1992–1995)“.
Zbornik radova „Politički i vojni značaj odbrane Sarajeva (1992–1995)“ ima

izuzetan značaj za izvođenje istorijske sinteze o fenomenu odbrane Sarajeva
u uslovima opsade grada u ratnom vremenu od marta 1992. do decembra
1995.
3
ICTY, Demografsko odjeljenje, Tužilaštvo ICTY-a, predmet „Milošević (IT-02-54)“;
Tabeau, E., J. Bijak, N. Lončarić, Broj žrtava u opsadi Sarajeva od aprila 1992. do
decembra 1995.: Studija o stopi smrtnosti na osnovu osam velikih izvora podataka, Hag, 18.
august 2003; ICTY, „predmet Galić (IT-98-29)“, Tabeau, E., M. Zoltkowski, J. Bijak,
Ljudski gubici tokom „opsade“ Sarajeva od 10. septembra 1992. do 10. augusta 1995,
izvještaj o istraživanju pripremljen za potrebe predmeta „Stanislav Galić (IT-98-29-1)“, Hag,
10. maj 2002; ICTY, „Tužilac protiv Stanislava Galića“, presuda i mišljenje, Hag, 5.
decembar 2003.
97
Više autora je u svojim referatima tragalo za odgovorom na pitanja:
- Šta je bila osnova širokog fronta odbrane Sarajeva?
- Šta je građane toliko motivisalo da istraju u otporu i odbrani svoga grada?
- Šta je odbrana Sarajeva značila za odbranu države Bosne i Hercegovine?
Svoju odbranu grad Sarajevo je zasnovao najprije na oružanoj borbi u okviru

borbenog dejstva Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. U
svom sastavu Prvi korpus je tokom rata imao oko 80.000 boraca. Prvi korpus
je uzeo učešće i u završnim operacijama Armije Republike Bosne i
Hercegovine na području Krajine u ljeto i jesen 1995. godine. Prema svom
sastavu, Prvi korpus je imao multietničku strukturu. U pogledu socijalne
strukture, Prvi korpus je imao: radnika 78%, službenika 5%, zemljoradnika
4,8%. U borbenim dejstvima poginulo je 6.585 boraca Prvog korpusa Armije
RBiH.
Drugi stub svoje odbrane građani Sarajeva su izgradili u oblasti kulture,

obrazovanja i zdravstvene zaštite. Sve institucije kulture, obrazovanja i
zdravstva radile su nasuprot nemogućih uslova u opsadi. Mnogi autori
referata su ovu vrstu otpora građana definisali kao snagu duhovnog otpora.
I u biti to jeste bio specifičan duhovni otpor.
Snaga duha građana Sarajeva, u obliku volje da se podnesu žrtve za odbranu
grada, imala je svoju osnovu u vijekovima građenoj međuljudskoj,
međukomšijskoj i međuetničkoj solidarnosti (etika sarajevske raje) i
antifašističkoj tradiciji izgrađenoj u Drugom svjetskom ratu. Ulogu Valtera iz
Drugog svjetskog rata imale su sve patriote Sarajlije tokom opsade (u
Drugom svjetskom ratu u Sarajevu je djelovalo 14.000 ilegalaca koje je
predvodio neustrašivi antifašista Vladimir Perić Valter).
U ovom kazivanju jednog od članova porodice Maglajlić nalazi se i odgovor

šta je Sarajlije motivisalo da istraju u otporu i odbrani svoga grada.
Motivacija građana Sarajeva zasnivala se na iskonskoj želji i volji da se živi u

slobodi. Ideal slobode je nadilazio sve patnje i sva odricanja. Ubijanje civila
granatama sa distance nije moglo pokolebati građane da istraju u odbrani
svoga grada.
Šta je odbrana Sarajeva značila za odbranu Bosne i Hercegovine, odgovor je

potražilo više autora. Među njima se izdvajaju referati: profesora Nijaza
Durakovića, profesora Omera Ibrahimagića, akademika Ljube Berberovića,
akademika Vlade Premeca, akademika Vlatka Dolečeka, profesora Kasima
98
Trnke, profesora Zijada Šehića i generala Vahida Karavelića i Nedžada
Ajnadžića.
U kakvom odnosu se javlja uloga odbrane Sarajeva naspram odbrane države

Bosne i Hercegovine, odgovor nudi profesor Nijaz Duraković. Prema
profesoru Durakoviću, „Sarajevo je shodno velikosrpskom strategijskom
planu bilo epicentar i glavni cilj agresije” (citat iz zbornika, str. 13). U
slučaju da je došlo do brzog pada Sarajeva, potcrtava Duraković, zasigurno bi
bili ostvareni svi ciljevi agresora. Osvajanjem Sarajeva izvršila bi se
destrukcija legaliteta i legitimiteta svih organa državne vlasti Republike
Bosne i Hercegovine. Time bi bio uništen i status Sarajeva kao glavnog
grada države Bosne i Hercegovine.
Prema stajalištu profesora Omera Ibrahimagića, agresor je, nakon što mu nije
pošlo za rukom da osvoji Sarajevo, odlučio da Sarajevo drži u blokadi i
dugotrajnoj opsadi.
Profesor Ibrahimagić ističe i ovo: odbranom Sarajeva ojačan je međunarodni,

politički i pravni subjektivitet države Bosne i Hercegovine, a time i
legitimitet i legalitet državnih organa koji su rukovodili odbranom zemlje.
Profesor Ibrahimagić zaključuje: „Državne odluke koje su dolazile iz glavnog
grada obavezivale su branitelje cijelog državnog teritorija nastanjenog
multietničkim stanovništvom” (citat iz zbornika, str. 236).
Nadalje, profesor Duraković u svom referatu podsjeća da je u ratnom

rukovodstvu Bosne i Hercegovine bila na početku rata diskusija da li državno
rukovodstvo (Predsjedništvo, Skupština, Vlada, Glavni štab) izmjestiti iz
Sarajeva ili ostati u grotlu ratnog razaranja. Spominjale su se opcije
izmještanja državnog rukovodstva u Zenicu ili neki grad u inostranstvu.
Opcija izmještanja državnog rukovodstva nije prošla. Prevladalo je uvjerenje
da opstanak najviših državnih organa u Sarajevu jeste zalog opstanka cijele
Bosne i Hercegovine. Gledano sa ove vremenske distance, BiH ne bi bilo da
je tada naše rukovodstvo odlučilo da svoju političku borbu vodi iz nekog
drugog grada, iz neke druge države.
U svom tekstu „Diplomatska borba za odbranu Sarajeva” prof. Kasim Trnka

konstatuje da je entitetska podjela države, a dijelom i grada Sarajeva, ostavila
duboki trag i na aktuelno zakonsko pozicioniranje grada Sarajeva.
Zapravo, još uvijek nisu doneseni ni državni ni federalni zakon o glavnom
gradu. Na drugoj strani, sve zemlje u postsocijalističkoj tranziciji donijele su
zakon o svom glavnom gradu.
99
I dalje su na djelu nekonzistentna i protivrječna rješenja o položaju Sarajeva
u odnosu na Kanton Sarajevo i opštine na prostoru grada. Teritorijalno
organizovanje grada Sarajeva samo na četiri opštine, odnosno dio urbanog
prostora, kao i minimalne nadležnosti institucija gradske samouprave dovode
u pitanje ideju i koncept lokalne samouprave u gradu Sarajevu.
Gradu Sarajevu valja vratiti njegove samoupravne nadležnosti. Grad ima

samoupravu onda kad autonomno upravlja svojim infrastrukturnim,
komunalnim, ekonomskim i kulturnim razvojem.
Zbornik radova će imati veliku ulogu u edukaciji mladih ljudi o vremenu

opsade Sarajeva. Zbornik će biti od velike koristi i za daljnja istraživanja
istorije grada Sarajeva u ratnom vremenu (1992–1995. godine).
100
Nedžad Smailagić, MA
Univerzitet u Poitiersu/University of Poitiers
Institut krivičnih nauka/Institute of Criminal Science
UDK 343.1 (049.3)
ENCIKLOPEDIJA KRIMINOLOGIJE I KRIVIČNOG PRAVOSUĐA 1
ENCYCLOPEDIA OF CRIMINOLOGY AND CRIMINAL JUSTICE 2
Sažetak
Tekst je prikaz Enciklopedije kriminologije i krivičnog pravosuđa urednika G.
Bruinsme i D. Weisburda (izd. Springer, Heidelberg, 2014).
Summary
The text is a review of Encyclopedia of Criminology and Criminal Justice, edited
by G. Bruinsma and D. Weisburd, published by Springer, Heidelberg, 2014.
Objavljivanje općih referentnih djela u krivičnim naukama nije česta pojava

kako kod nas tako i na strani. Pored toga što je uvijek riječ o složenom i
veoma skupom poduhvatu, enciklopedijska sistematizacija kriminološke
misli i drugih nauka koje se bave kriminalitetom (krivične nauke) predstavlja
veliki izazov. U tom smislu Enciklopedija kriminologije i krivičnog
pravosuđa (Encyclopedia of Criminology and Criminal Justice), čiji su
glavni urednici prof. Gerben Bruinsma (Slobodni univerzitet u Amsterdamu)
i prof. David Weisburd (Hebrejski univerzitet u Jerusalemu i Univerzitet
George Mason) zaslužuje posebnu pažnju.
Enciklopedija, obima 10 tomova i ukupno preko 5600 stranica, rezultat je

dugogodišnjeg rada preko 180 autora. Enciklopedijski unosi, njih ukupno
579, svrstani su abecednim redom koji sadržajno prate osnovne krivične
1
Prikaz Enciklopedije kriminologije i krivičnog pravosuđa urednika G. Bruinsme i D.
Weisburda (izd. Springer, Heidelberg, 2014).
2
A review of Encyclopedia of Criminology and Criminal Justice, edited by G. Bruinsma
and D. Weisburd, published by Springer, Heidelberg, 2014.
101
nauke odnosno nauke koje za predmet svog izučavanja ima kriminalitet kao
negativnu društvenu pojavu. Pored tradicionalnih disciplina (kriminologija,
kriminalna politika, nauka krivičnog i krivičnog procesnog prava, penologija,
kriminalistika i pravna medicina), u enciklopediju su uvrštene brojne
natuknice iz forenzike, opće i pravne psihologije. Enciklopedija, kako
urednici ističu u „Predgovoru“ (str. VI), u najširem naučnom smislu prilazi
problemu kriminaliteta s ciljem njegovog sveobuhvatnog objašnjenja. Tako
natuknice koje su uključene u konačnu verziju enciklopedije tematski
obuhvataju sljedeće oblasti: krivične sankcije i različite aspekte njihovog
izvršenja (Corrections and Criminal Justice Supervision in the Community),
pravosuđe i postupak (Courts, Sentencing and the Judicial System), agencije
za provođenje zakona (Police and Law Enforcement), opća pitanja
kriminaliteta, počinioce i žrtve (Crimes, Criminals, and Victims), etiologiju
odnosno objašnjenja uzroka kažnjivih ponašanja (Explanation of Criminal
Behavior), historiju kriminologije kao naučne discipline (History of
Criminology), metode i obradu podataka o krivičnim naukama (Data,
Methods, and Statistics), društvenu intervenciju i prevenciju (Social
Intervention and Prevention), forenziku i istraživačku psihologiju (Forensic
and Forensic Science Investigative Psychology) i psihologiju prava
(Psychology of Law). Svaki unos u enciklopediji je metodološki jasno
sistematizovan i pruža, pored osnovnog, pojmovno-konceptualnog te
historijskog okvira, detaljne elaboracije o trenutnim tokovima i raspravama u
teoriji o konkretnom pitanju. Također, u okviru svakog unosa elaboriraju se
potencijalne teme i pitanja budućih istraživanja kao i opširan popis korištene i
preporučene literature za daljnje čitanje. U enciklopediji se pružaju detaljna
objašnjenja o općim institutima pojedinih krivičnih nauka, kao što su
saučesništvo ili krivična odgovornost pravnih lica (krivično materijalno
pravo), pritvor i alternativne mjere za osiguranje osumnjičenog/optuženog
tokom krivičnog postupka (krivično procesno pravo), različite kriminološke
teorije (fenomenologija) i sl., do posebnih i specifičnih pojmova, kao što su
ekoterorizam, situacijska prevencija kriminaliteta, različite kriminalističke
tehnike i sl. U tom kontekstu, ova enciklopedija pruža odgovarajući uvid u
tradicionalna ali i savremena kretanja u naučnom diskursu i praksi
odgovarajućih pitanja. Na kraju desetog toma (str. 5599–5614) nalazi se
abecedni popis svih unosa, što olakšava njenu upotrebu.
Važnost objedinjenja savremenih dostignuća u krivičnim naukama je velika u

vrijeme koje koincidira povećanjem stope kriminaliteta. Pored toga, ne treba
izostaviti iz vida i to da je kriminologija, kao opća i samostalna disciplina
koja se bavi kažnjivim ponašanjima kao negativnom društvenom pojavom,
relativno mlada nauka (prva sistematizacija datira s kraja XIX stoljeća;
102
R. Garofalo, Kriminologija, iz 1884. g.) čiji je predmet u savremenim
uvjetima dosta široko postavljen i koji prevazilazi svoju etiološku i
fenomenološku komponentu. Tome u posljednje vrijeme svjedoči i izdvajanje
pojedinih segmenata kriminologije u zasebne naučne discipline, kao što je
slučaj sa viktimologijom čiji predmet proučavanja čine žrtve kažnjivih
ponašanja. Također, sposobnost svođenja određenih složenih vrsta
kriminaliteta (kao što su transnacionalni, organizirani ili visokotehnološki) u
granice podnošljivosti pretpostavlja odgovarajuće kompetencije stručnjaka
različitih profila (kriminalisti, pravnici i dr.) koji se bave njegovim
otkrivanjem i procesuiranjem.
Tome svakako treba pridodati i tendenciju internacionalizacije krivičnog

prava, odnosno pojave koju karakterišu utjecaji različitih faktora na
oblikovanje nacionalnih krivičnopravnih normi i shvatanja u okviru nauke
krivičnog prava određene zemlje. 3 Takve tendencije bilježe se ne samo na
univerzalnom nivou, a što se ogleda u razvoju međunarodnog i
transnacionalnog krivičnog prava, već i na regionalnom nivou. Taj proces na
evropskom kontinentu je dvoslojan. S jedne strane, riječ je o krivičnom pravu
Vijeća Evrope zasnovanom na promociji i zaštiti ljudskih prava i osnovnih
sloboda kao i različitih mehanizmima pružanja međunarodne krivičnopravne
pomoći (kao regionalno međunarodno krivično pravo). S druge strane, u
pitanju je pružanje krivičnopravne zaštite u određenim sferama u okviru
Evropske unije, posebno nakon stupanja na snagu Lisabonskog sporazuma
2009. g., čime je stvoren supranacionalni krivičnopravni okvir. Time krivično
pravo, a neminovno i ostale krivične nauke, nadilazi nacionalne okvire
otvarajući mogućnost međusobnih utjecaja u profiliranju budućih
međunarodnih i nacionalnih inicijativa za stavljanje kriminaliteta u granice
podnošljivosti.
Na osnovu prethodno iznesenog nameće se jasan zaključak da ova

enciklopedija – koju treba svrstati u grupu specijalnih (posebnih)
enciklopedija zbog toga što obrađuje posebno područje ljudskog
interesovanja i djelovanja (kriminologiju i druge krivične nauke) –
predstavlja veoma značajno i vrijedno dostignuće, postajući time
nezaobilaznom referencom za sva kasnija istraživanja u krivičnim naukama.
Kao takva, predstavlja potreban izvor saznanja studentima svih nivoa
univerzitetskog studija, istraživačima ali i praktičarima.
3
Delmas-Marty, M. (2001) „Les processus d'internationalisation du droit pénal (criminalité
économique et atteintes à la dignité de la personne): Le cas de l'Iran“, Archives de politique
criminelle n° 23(1), od str. 123.
103
104
Mr. sc. Amer Osmić
Fakultet političkih nauka/Faculty of Political Sciences
UDK 168.522 (049.3)
EPISTEMOLOŠKO-METODOLOŠKI PRISTUP ISTRAŽIVANJU U

DRUŠTVENIM ZNANOSTIMA 1
EPISTEMOLOGICAL AND METHODOLOGICAL APPROACH TO

RESEARCH IN SOCIAL SCIENCES 2
Sažetak
Tekst je prikaz knjige Metodološke rasprave: Epistemološko-metodološki pristup
znanosti Senadina Lavića (Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu,
Sarajevo, 2014).
Summary
The following text is a review of the book under the title of Methodological debates
Epistemological and methodological approach to science by Senadin Lavić
(University of Sarajevo Faculty of Political Sciences).
Knjiga Metodološke rasprave: Epistemološko-metodološki pristup znanosti,

autora Senadina Lavića, sadržajem je tako konstruirana da kroz 272 stranice
znanstvenog elaborata čitaocu daje bazičnu sliku metodološko-
epistemološkog shvatanja u društvenim istraživanjima. Rukopis je vrijedan
znanstveni doprinos u oblasti društvenog empirijskog istraživanja, koja je
prilično deficitarna na našem govornom području. Metodološke rasprave su,
pored uvodnog, podijeljene u još dva dijela i to „Metodološke pozicije u 20.
stoljeću“ i dio koji analizira vrlo važan, gotovo zanemaren odnos
metodologije i historiografije.
1
Prikaz knjige prof. dr. Senadina Lavića Metodološke rasprave: Epistemološko-metodološki
pristup znanosti (Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2014).
2
A review of the book by Prof. Dr. Senadin Lavić - Methodological Debates
Epistemological and Methodological Approach to Science UNSA Faculty of Political
Sciences, Sarajevo 2014.
105
U uvodnom dijelu Lavić daje prikaz osnovnih epistemološko-metodoloških
crta u društvenim znanostima, gdje kroz detaljnu analizu ukazuje na spregu
između znanosti, metoda i metodologije. Potpuno novi pristup analiziranja i
interpretacije metodologije, kao „zasebne“ znanstvene discipline, na našem
govornom području uočljiv je u uvodnom poglavlju, jer autor ne tretira
metodologiju kao statičnu, dovršenu znanstvenu disciplinu ili, kako
konstatira, „izolirano i mrtvo polje vječnih definicija i koncepcija znanja“.
Vješto postavljanje metodologije u kontekst dinamičnih znanstvenih
disciplina diferencira ovu knjigu od mnogih drugih koji su prezentirane na
našem govornom području.
U knjizi Metodološke rasprave polazi se od znanstveno-teorijskih osnova

metodologije gdje autor ukazuje na ključne -izme bez kojih izučavanje
metodologije gotovo gubi smisao, te ukazuje na dva društveno-znanstvena
teorijska stava, biheviorizam i istraživanje djelovanja (Action Research).
U nastavku Lavić daje prikaz osnova empirijskih društvenih istraživanja te

kroz logičko-istraživački algoritam uvodi osnovne procedure istraživanja
(hipoteza, varijabla, indikator) koje osiguravaju provođenje istraživačke
ideje i rješavanje određenog problema. Struktura uvodnog dijela nadalje nudi
i zanimljivu interpretaciju tri metodološka pristupa u istraživanju –
kvantitativni, kvalitativni i „miks-metod“, te kako je i na koji način moguća
integracija kvalitativnog i kvantitativnog pristupa u metodologiji (Q and Q).
U poglavlju „Otklon od tradicionalne metodologije“ Lavić konstatira da „više

nismo opčinjeni operacionalizacijama znanstveno-metodoloških pojmova
koji osiguravaju ispitivanje deduktivnih i induktivnih relacija između
znanstvenih iskaza.“ Upravo na ovom tragu autor navodi da pored dva
metodološka pristupa, kvantitativnog i kvalitativnog, imamo i „miks-metod“
kao podskup multimetodskog istraživanja u kojem je ono što je učeno iz
jednog partikularnog metoda integrirano u aplikaciju drugog metoda, što na
ovaj način nije prezentirano na našem govornom području. Također, autor
ističe važnost promišljanja o integraciji metoda u radu znanosti i daje jasan
prikaz kako integrirati pristupe u metodologiji društvenih znanosti, gdje
konstatira da u okviru metodoloških refleksija postoji opasnost da se izgubi
kontakt s predmetom i teorijskim diskusijama unutar određene znanosti, te da
se istraživačkoj praksi nametnu sterilni koncepti i neprovediva pravila koja
nastaju u nekom carstvu slijepog metodologa, te je neophodno uspostaviti
saradnju između metodologa i saradnika koji vode empirijska istraživanja i
postavljaju teorijska pitanja o radu i sadržaju vlastite znanosti.
106
U poglavlju „Metodološke pozicije u 20. stoljeću” autor prezentira i prikazuje
relaciju logički empirizam – kritički racionalizam – socijalni konstruktivizam
– metodološki interpretacionizam i socijalni konstrukcionizam, jer je naš
odnos, kako i sam autor interpretira, prema zbilji u kojoj živimo nezamisliv
bez „skice zbilje“ ili „nacrta djelanja” u zbilji. Ako uzmemo u obzir da se
udžbenik Sociološki metod Vojina Milića tretira kao paradigma izučavanja
metodologije u bivšoj Jugoslaviji – koji se javlja u periodu reafirmacije
sociologije i početka, može se reći, profesionalizacije jugoslavenskog društva
– onda se rukopis Metodološke rasprave pojavio u pravo vrijeme odnosno u
vrijeme reafirmacije bosanskohercegovačke sociologije i pluralističkog
shvatanja racionalnosti u kojoj danas živimo. Metodološku prazninu koju
evidentno imamo na našem govornom području od Milića do danas u
sociološko-epistemološko-gnoseološkoj literaturi Lavić uspijeva popuniti
ovim rukopisom. Razlog tome jeste, između ostalog, što fokus svog rukopisa
ne stavlja kao mnogi prije njega na kvantitativnu metodologiju, odnosno
puko slijeđenje šest, osam, trinaest itd. faza istraživačkog procesa, koje
dakako spominje, nego im pridaje pažnje onoliko koliko zaista zaslužuju
prema shvatanju mnogih zapadnih istraživača koje autor navodi.
Treći dio knjige posvećen je odnosu metodologije i historiografije. Upravo

historiografija ima izuzetan značaj za savremeno bosanskohercegovačko
društvo zbog naše povijesti i manipulacija činjenicama koje se skoro
svakodnevno prezentiraju i koriste u dnevnopolitičke svrhe, pa stav Ćestalija
„da prošlost nije više što je nekad bila” može dobiti i potpuno drugo značenje
ako se ovom problematikom ne bave znanstvenici. Upravo ovdje je važnost
historiografije kojom se, nažalost, malo ko bavi danas u BiH i posjeduje
adekvatna znanja, jer je historiografija područje i humanističkih i društvenih
nauka. Senadin Lavić briljantno pravi odnos između historije, metode i
znanosti te postavlja kamen temeljac za istraživače koji tendiraju da se bave
ovom izuzetno osjetljivom znanstvenom disciplinom.
Ovaj rukopis potkrijepljen je sa 174 znanstveno relevantna izvora i to

dominantno stranih istraživača njemačkog i engleskog govornog područja,
što je u odnosu na druge metodološko-epistemološke rukopise svojevrstan
pionirski rad.
Knjiga Metodološke rasprave Senadina Lavića značajan je savremeni

pregled, kako kaže Nijaz Ibrulj, „pluralistički orijentiranih epistemoloških
teorija i metodoloških ishodišta, te pokazuje principe njihovog odvajanja od
klasičnih i tradicionalističkih shvatanja znanja i znanosti.”
107
Knjiga Metodološke rasprave: Epistemološko-metodološki pristup znanosti
autora Senadina Lavića predstavlja metodološki, sociološki i filozofski
egzemplar za čitaoce i kao takva spada u sam vrh metodološke i znanstvene
misli u Bosni i Hercegovini. Zbog svega navedenog ovaj rukopis sa
intelektualnom radošću preporučujem kao literaturu kako studentima tako i
svakome ko se na bilo koji način bavi društvenim i humanističkim
znanostima.
108
Mr. sc. Mehmed Bećić
UDK 34 (497.6)(049.3)
KONTINUITET PRAVNE MISLI U BOSNI 1
THE CONTINUITY OF LEGAL THOUGHT IN BOSNIA 2
Sažetak
Tekst je prikaz knjige Uvod u razvoj pravne misli u Bosni i Hercegovini Enesa
Durmiševića (Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2014, str. 157).
Summary
This text is a review of a book by Enes Durmišević Uvod u razvoj pravne misli u
Bosni i Hercegovini (An Introduction to Legal Thought in Bosnia and
Herzegovina), University of Sarajevo Faculty of Law, 2014, 157 pgs.
Ovim izdanjem pravno-historijska nauka obogaćena je prvim obuhvatnijim

radom o historiji pravne nauke i pravnog obrazovanja u Bosni i Hercegovini
do modernog doba. Naslov knjige je Uvod u razvoj pravne misli u Bosni i
Hercegovini autora Enesa Durmiševića, redovnog profesora Pravnog
fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Knjiga je udžbeničkog karaktera i prvenstveno je namijenjena studentima kao

osnovna literatura za spremanje ispita iz nastavnog predmeta Razvoj pravne
misli u BiH, koji se izvodi kao izborni sadržaj Katedre za historiju prava i
komparativno pravo u osmom semestru studija na Pravnom fakultetu
Univerziteta u Sarajevu. Udžbenikom se, između ostalog, „želi ukazati na
postojanje prava i pravne misli od nastanka srednjovjekovne bosanske države
pa do naših dana“ (str. 7).
1
Prikaz knjige Enesa Durmiševića Uvod u razvoj pravne misli u Bosni i Hercegovini
(Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2014).
2
A review of a book by Enes Durmišević - Uvod u razvoj pravne misli u Bosni i
Hercegovini (An Introduction to Legal Thought in Bosnia and Herzegovina), University of
Sarajevo Faculty of Law, 2014.
109
Iako je u centru autorovog zanimanja historija pravne misli, u radu se
uporedo tematizira historija obrazovanja i općenito razvoj pismenosti u Bosni
i Hercegovini. Imajući to u vidu, autor je ukazao na važnost prvog
„univerzalnog“ i institucionalnog obrazovanja u medresama. „Kada
govorimo o tradiciji univerzitetskog obrazovanja u Bosni i Hercegovini,
navodi se tvrdnja da je prvi fakultet osnovan 1946. godine. U ovom
udžbeniku ćete moći i to pročitati. Ali zaboravlja se, ili se ne želi znati, da,
slijedeći evropsku tradiciju u formiranju visokih učilišta, možemo tvrditi da u
Bosni i Hercegovini nastanak ovakve vrste učilišta vežemo za osnivanje Gazi
Husrev-begove medrese, koja je utemeljena 1537. godine“ (str. 8).
Knjiga sadrži ukupno 157 stranica teksta sa prilozima i sastoji se od triju

poglavlja. Poštujući tradicionalnu periodizaciju pravne historije Bosne i
Hercegovine, autor se prvo bavi pitanjem pravne misli u srednjovjekovnoj
Bosni, zatim izrazom pravne misli u Bosni pod osmanskom upravom te, na
kraju, procesom institucionalizacije i modernizacije pravne misli s kraja XIX
i prve polovine XX stoljeća. Na početku svakog poglavlja autor nas prvo
upoznaje sa općim karakteristikama pravnog poretka Bosne i Hercegovine u
datoj historijskoj epohi, da bi se zatim posvetio pitanjima pravnog
obrazovanja i pravničkog literarnog izraza u svakoj od navedenih epoha.
Naslov prvog poglavlja „Pravna misao srednjovjekovne Bosne“ jasno

ukazuje na autorov novi, drugačiji pristup historiji prava i pravnog
obrazovanja u Bosni. Dok se počeci pravničko-literarnog izraza u Bosni
tradicionalno vezuju za pojavu orijentalne književnosti nakon osmanskih
osvajanja, Durmišević početak pravne misli u Bosni vezuje za bosansku
srednjovjekovnu državu. Takav pristup autor je obrazložio logičkom
konstrukcijom: postojanje bosanske dvorske kancelarije i praksa
„kodificiranja“ običajnog prava na pergamente vladarskih povelja impliciraju
postojanje pravničkog znanja te izvjesni stepen obrazovanja u pravu. Prema
tome, vladarske povelje predstavljale su, u najširem smislu, izraz pravnog
poimanja u srednjovjekovnoj Bosni.
U ovom dijelu rada posebna je pažnja posvećena bosanskom običajnom

pravu, vladarskim i vlastelinskim poveljama te službama dvorske kancelarije.
Autor zaključuje kako su „određene funkcije unutar dvorske kancelarije
podrazumijevale i izvjesni stepen znanja o bosanskom običajnom pravu,
pravilima trgovine, sudskom postupku, međudržavnim odnosima te općenito
znanje o pravnim ustanovama toga vremena. Upravo su ovi „činovnici“ svoje
znanje o srednjovjekovnom pravu izražavali kroz funkcije koje su obavljali u
110
dvorskoj kancelariji, bilo da je riječ o savjetodavnoj, pisarskoj ili nekoj
drugoj ulozi.
Prvo poglavlje autor zaključuje zanimljivim osvrtom o viševjekovnom

očuvanju bosanskog ćiriličnog pisma. „Akti izdavani u bosanskim
kancelarijama srednjovjekovnih bosanskih vladara bili su pisani ćirilicom,
koja je u Bosni dobila i neke specifične oblike pa je i nazvana bosanskom
brzopisnom ćirilicom ili bosančicom (bosanica). Padom Bosne pod
osmansku vlast 1463. godine bosančica će nastaviti svoju egzistenciju među
muslimanskim stanovništvom (...). Ovo pismo će biti sačuvano i korišteno
sve do polovine XX stoljeća unutar bosanskog muslimanskog plemstva,
begova. Oni ga koriste kako u međusobnoj pisanoj komunikaciji tako i u
prepisci sa Dubrovčanima. Stoga se s pravom ovo pismo naziva i begovsko
pismo ili begovica“ (str. 33).
Drugo poglavlje knjige obrađuje novi, islamsko-orijentalni pristup pravu i

pravnoj nauci u Bosni. Nakon uvodnih izlaganja o pravnom sistemu
osmanske države autor opisuje prve oblike institucionalnog obrazovanja u
Bosni koji su uključivali i pravne discipline. Durmišević vezuje početak
institucionalizacije pravne misli za osnivanje Gazi Husrev-begove medrese u
Sarajevu 1537. godine. Na ovom mjestu daju se iscrpni podaci o obrazovnom
konceptu medrese, kao „male univerze“, u kojoj se izučavaju i pravne
discipline, kao što su metodologija šerijatskog prava(‘usūl 'al-fiqh),
bogoslužje (‘ibādāt), bračno pravo (munākahāt), krivično pravo (‘uqūbāt) i
tako dalje.
Autor zatim obrađuje najznačajnije predstavnike orijentalno-islamske pravne

misli u Bosni i njihova djela. Prema tome, prvi pravnici u Bosni bili su Turci
i Arapi, a tek kasnije se javljaju i domaći ljudi koji su obavljali ove funkcije.
„Kada govorimo o razvoju pravne misli u osmanskoj Bosni na arapskom,
turskom i perzijskome jeziku, postoje podaci o više Bošnjaka koji su se bavili
pravom, političkom teorijom, pravnom historijom i metodologijom prava.
Većina ovih autora su pisali glose ili komentare (hāšiye) na pojedina poznata,
klasična djela uglednih pravnika šerijatskopravne nauke do tada“ (str. 50). U
najznačajnije predstavnike autor svrstava Hasana Kafiju Pruščaka, Hasana
Duvnjaka, Mustafu Ejubovića (Šejh Jujo), Mustafu Pruščaka te Muhameda
Prozorca.
Iako je orijentalno-islamska pravna misao jasno dominirala osmanskom

epohom bosanske historije, autor se u ovom dijelu knjige nije ograničio
isključivo na djela o šerijatskom pravu. On nastoji da ukaže na značaj
111
teoloških, pravnih, filozofskih i prosvjetiteljskih djela nastalih u okrilju
Pravoslavne i Katoličke crkve, a posebno Franjevačkog reda u Bosni. U tom
smislu, Durmišević izdvaja djelo Ivana Frane Jukića i njegovu promemoriju
sultanu Abdul-Medžidu od 1. maja 1850. godine, te zaključuje:
„On je jedan od prvih promotora ideja prosvjetiteljstva, narodne slobode i

slobode svakog pojedinca. Uz očuvanje vlastite vjere, katoličanstva, kao
glavne djelatnosti franjevaca u Bosni, Jukić kao i svi franjevci, bdije nad
bosanskim narodnosnim identitetom i njegovim pravom na zemlju Bosnu. Na
to upućuje činjenica da su franjevci sve vrijeme svoga djelovanja u
osmanskoj Bosni nastojali očuvati bosansko ime (mnogi uzimaju pseudonim
Bošnjak), jezik nazivaju bosanskim (od Matije Divkovića do Antuna
Kneževića), a Bosnu smatraju svojom jedinom domovinom“ (str. 71).
Treći dio knjige obrađuje proces institucionalnog utemeljenja pravne nauke u

Bosni i Hercegovini. Ovaj proces autor prati kroz tri epohe državnopravne
historije Bosne i Hercegovine u prvoj polovini XX stoljeća, odnosno do
ustanovljavanja savremenog studija prava. U centru pažnje su, prije svega,
ustanove čiji je osnovni zadatak bilo pravničko obrazovanje za potrebe
pravosuđa i pravnu praksu u Bosni i Hercegovini.
Imajući u vidu ulogu vjerskog prava u pravnom poretku postosmanske Bosne

i Hercegovine, jasno je da su ove ustanove bile bitno obilježene izučavanjem
i obrazovanjem u vjerskom pravu. Posebna pažnja posvećena je ulozi
Šerijatske sudačke škole, odnosno Više islamske šerijatsko-teološke škole
(VIŠT) u Sarajevu. Tu se daju detaljni podaci o historijatu osnivanja,
obrazovnom konceptu te pravnim disciplinama i predavačima. Tako se,
naprimjer, od pravnih nauka u okviru Šerijatske sudačke škole navode
šerijatsko pravo (ilmi fikh), ženidbeno pravo (munākehāt), nasljedno pravo
(vesājet), krivično pravo (džinājet), islamsko građansko pravo, pravna
pravila i nauka o tradiciji (usuli fikh), juristička stilistika (sakki-šer‘-ī).
Zajedno sa islamskim pravom, u okviru ove škole izučavane su i nešerijatske
discipline, kao što su zemljišno pravo (Zakon o zemljišnom posjedu),
evropsko pravo, državno pravo, upravno pravo i drugo.
Pored institucionalnog utemeljenja šerijatskopravne nauke, autor u ovom

dijelu obrađuje i ustanove koje se bave izučavanjem crkvenog prava. Tu su
na prvom mjestu Vrhbosanska katolička bogoslovija, Franjevačka
bogoslovija i Srpsko-pravoslavna bogoslovija.
112
Zajedno sa institucijama koje se bave pravnom naukom, Durmišević je
obradio i jedan od najvažnijih fenomena pravnog razvitka u Bosni i
Hercegovini – proces evropeizacije prava i pravne misli. Nositelji ovog
procesa bili su „pravnici koji se bave bosanskohercegovačkim pravom iz ugla
evropske pravne misli“, a koji su bili „dio činovničkog i sudijskog aparata
koji je u Bosnu i Hercegovinu stigao iz svih dijelova Austro-Ugarske“ nakon
1878. godine. Kao „predstavnike evropske pravne misli u BiH“ autor navodi
Eduarda Eichlera, Adalberta Scheka, Eugena Sladovića, Mihaila Zobkowa,
Ljudevita Farkaša i Franju Kruszelnickog te ukratko izlaže njihove biografije
i djela.
Izlaganja o razvoju pravne misli Durmišević zaključuje uspostavom

savremenog studija prava u Bosni i Hercegovini. „Formiranjem Pravnog
fakulteta u Sarajevu 1946. godine izučavanje prava u Bosni i Hercegovini
dignuto je na najviši obrazovni nivo. Pravna nauka i pravno obrazovanje u
Bosni i Hercegovini postalo je u potpunosti kompatibilno izučavanju prava u
modernom svijetu“ (str. 7).
Prikaz knjige završavamo autorovom opaskom o kontinuitetu univerzitetskog

obrazovanja u Bosni iz „Predgovora“. „Ako se odbija priznati Gazi Husrev-
begovu medresu kao početak visokog obrazovanja u Bosni, zar formiranje
Šerijatske sudačke škole 1887, Vrhbosanske katoličke bogoslovije 1890,
franjevačkog Filozofsko-teološkog studija 1905. godine i, na kraju, to
posebno treba naglasiti, Visoke islamske šerijatsko-teološke škole (VIŠT) ne
predstavlja podizanje istinskih učilišta čije godine osnivanja ne bi mogle biti
godinom formiranja prvog fakulteta u Bosni i Hercegovini. Površan pogled u
silabus VIŠT-a uvjerit će svakog dobronamjernog, obrazovanog čovjeka da
predstavlja više od bilo kog fakulteta u to doba u zajedničkoj nam državi.
Očito su ideološki i mnogi drugi razlozi bili ključni da sami sebi ne priznamo
nešto što je toliko očito. Takva vrsta autodestrukcije vlastite duhovne kulture
preživjela je i demokratske promjene (ma šta to značilo) u Bosni i
Hercegovini i samo zadobila nove forme“ (str. 10).
Konačno, čitajući Uvod u razvoj pravne misli u Bosni i Hercegovini, možemo

doći do dva opća zaključka, i to: da pravna misao u Bosni ima vjekovnu
tradiciju, te da je historija pravne misli i obrazovanja u Bosni, baš i kao njena
kulturna historija, obilježena orijentalnim i evropskim utjecajima. Ako Bosna
nije pripadala evropskom kulturnom prostoru u vrijeme vrhunca renesanse, to
nikako ne znači da je ona u to vrijeme predstavljala „tamni vilajet“ u
kulturnom i naučnom smislu. Književnost i pravna misao u Bosni
jednostavno nije bila „latinska“ već orijentalno-islamska, koja je krajem XIX
113
i u prvoj polovini XX stoljeća obogaćena evropskim utjecajima te novim
pristupima i pravcima. Takav razvoj pravne misli u Bosni i Hercegovini
može se smatrati isključivo historijskim bogatstvom i odrazom
multikulturalnosti bosanske tradicije.
114
Izlaganja sa promocije knjige
Država Bosna i Hercegovina i demokratija
prof. dr. Mirka Pejanovića
(Sarajevo, 15. septembar 2015. godine)
Papers from the Promotion of a Book

(The State of Bosnia and Herzegovina and Democracy)
by Prof. Dr. Mirko Pejanović
(Sarajevo, 15 September 2015)
115
116
Prof. dr. Jusuf Žiga
Fakultet političkih nauka/Faculty of Political Sciences
OSVRT NA KNJIGU
DRŽAVA BOSNA I HERCEGOVINA I DEMOKRATIJA
PROF. DR. MIRKA PEJANOVIĆA
A REVIEW OF A BOOK
(THE STATE OF BOSNIA AND HERZEGOVINA AND DEMOCRACY)
BY PROF. DR. MIRKO PEJANOVIĆ
Poštovani,
dozvolite mi, najprije, nekoliko opaski koje mi se čine važnim, a vezane su,
dakako, za ovu knjigu radi čije smo se promocije danas ovdje okupili.
Ovo djelo je važno iz više razloga. Zbog vremenske ograničenosti fokusirat

ću se samo na neke od njih:
prvo, knjiga je faktografska. A zašto je, opet, baš to posebno važno? Svjedoci
smo, i to ne samo od jučer, ili od 1990. godine, već i od mnogo ranije,
predumišljajnog kriptoiziranja, osporavanja, posvajanja, minimiziranja i tome
sl. svega onoga što se na ovim prostorima događalo ili događa, a u čemu ne
sudjeluju samo političari, koje još i nekako možemo „razumjeti“, što ne znači
i opravdati, već, a što je puno opakije, i brojni, da upotrijebim termin žargona
– nadrianalitičari, bez imalo znanstveno-etičke pristojnosti, a kamoli nekog
ozbiljnijeg analitičkog dostojanstva. Tako možemo čitati i slušati njihove
besjede o tome kako Bosna (a iz nešto kasnijeg vremena i Hercegovina)
nikad nije postojala ni kao država, ni kao društvo, pa nije imala svoje vladare,
pa nije postojao niti postoji bosanski jezik, pa nije bio ni ZAVNOBiH ono što
je stvarno bio i da dalje ne nabrajam, te kako su to sve izmislili Titovi
komunisti, ili već ne znam ko, da bi se naudilo ovom ili onom narodu na
ovom brdovitom Balkanu!
Koliko ste puta mogli čuti samo u ovih nekoliko proteklih godina, i to iz usta
osoba koje obnašaju najvažnije državne funkcije, kako Bosna i Hercegovina
postoji kao neka „državna zajednica“ tek od Dejtonskog mirovnog sporazuma
iz 1995. godine, svejedno što u preambuli Aneksa IV tog sporazuma (inače,
oktroiranog Ustava ove zemlje) doslovno stoji da ona nastavlja svoj
117
kontinuitet postojanja kao države (a znamo također da je već bila
međunarodno priznata i članicom UN-a), na stranu i ono njeno dugovremeno
postojanje kao samostalne države još u srednjem vijeku; dakle, njeni
osporavatelji i kriptoizatori su tu i danas, te ne treba imati iluzija da ih neće
biti i ubuduće.
Rekoh, ova knjiga je i faktografska. Ona ostaje da trajno, a nažalost onih

budućih osporavatelja ove zemlje i njenog društva, činjenično svjedoči.
Posebno su važne one činjenice o kojima dr. Mirko Pejanović, kao izravni
sudionik, tj. obnašatelj vrlo važnih državnih funkcija, precizno govori.
Čak se i u toku brutalnog rata i agresije na ovu zemlju željelo sve pretvoriti u
prah i pepeo (sjetite se paljenja starogradskih četvrti u nekim gradovima,
uništavanja sakralnih i kulturnih objekata i sl.); nazvao sam to u nekom
tekstu – pretvaranjem svega ovdašnjeg u jedno veliko ništa!, kako bi ga se,
onda, moglo lakše posvojiti, jer, doista, svim onim što je do sada uspjelo
preživjeti, ovo parče planete supermoćno svjedoči o svojoj autohtonosti,
posebnosti, samosvojnosti itd.
Drugu grupaciju nazovi analitičara čine oni koji kažu: pa jeste, postojao je i
taj Tvrtko I i taj Kulin ban i drugi vladari na tom prostoru, ali su oni naši,
svejedno što taj isti Kulin ban, usput kazano, u najstarijem diplomatskom
dokumentu na cijelom ovom prostoru, decidno kaže i potpisuje da je „ban
bosanski (a ne srpski ili ne znam već čiji; op. J. Ž.) koji jamči svojim
susjedima Dubrovčanima (...)“ A valjda bi bilo još smješnije kada bi se
umislilo da je Srbija imala neke istovremene i paralelne vladare s jedne i
druge strane Drine, jer to, naprosto, ne bi bilo moguće drugačije posložiti,
što, naravno, nema blage veze s mozgom, a kamoli sa povijesnim
činjenicama (ovo posebno naglašavam zato što se u ovoj knjizi govori i o tim
povijesnim činjenicama).
Uz navedeno, ova knjiga je napisana u jednom vrlo preglednom, da ne kažem

čak popularnom stilu. Autor je analitički precizan, faktografski pedantan.
Zasigurno, kod čitalaca neće biti nikakve tegobe u razumijevanju sadržaja
kao takvog, odnosno razloga ni za kakve nedoumice i dileme, a čega je na
pretek u ovdašnjoj publicistici.
A sada mi dopustite da se konkretnije osvrnem na neke segmente ove knjige.
Najprije, nešto što je vezano za autorov intervju pod naslovom „Lideri su

preuzeli moć Parlamenta“, koji je prethodno objavljen u „Oslobođenju“, 9.
septembra 2013. godine, a u ovoj knjizi se to nalazi na stranicama od 143. do
118
151. Na jednome mjestu autor kaže: „Dugogodišnja praksa odlučivanja o
pitanjima državnog razvoja u skupini pet, šest ili više stranačkih lidera
destruira ideju i instituciju parlamentarne demokratije. Ova praksa
nedopustivo destruira Parlament Bosne i Hercegovine jer je
vaninstitucionalnim odlučivanjem uzurpirana njegova moć dobijena
izbornom voljom građana.“
Doista, teško je pronaći sličan primjer, govoreći općenito o parlamentarnoj

praksi otkad se zna za nju, onome što su sebi dopustili neki ovdašnji
politokrati šegačeći se i ponižavajući i parlament kao instituciju, i
parlamentarce, i birače i, što je možda najtragikomičnije, inteligenciju kakva
god da nam je. Nije u pitanju samo potpuno marginaliziranje parlamenta i
njegovih poslanika, kad je riječ o kreiranju i donošenju odluka (to je
uobičajeno u svim totalitarnim društvima), već i o neviđenoj uobraženosti tih
osoba da čak, po kojekakvim bircusima, a i to smo imali priliku gledati,
kreiraju ustavna i druga ekspertska pitanja, odnosno rješenja, a o kojima
jedva da išta suvislo znaju, pri čemu se zaklinju i u demokratiju, i u
kompetenciju, i u odgovornost, i u dobronamjernost, i u svaku drugu vrstu
ozbiljnosti, umjesto da se to radi sa stručnim ljudima koji to doista znaju, u
parlamentarnoj debati, kroz uobičajene procedure itd. A onda, kad stvar
ispadne kako ne valja, a kako bi se drugačije i moglo desiti, osim nekim
pukim slučajem, svako drugi je kriv osim tih istih, stvarnih krivaca.
U tom intervjuu sadržan je još čitav set vrlo važnih pitanja o kojima autor
govori, posebno se osvrćući na, kako on to naziva „bauk konsenzusa“,
zapravo politikantski igrokaz oko nečega što, po sebi, treba biti spasonosno
za sve potencijalne nesporazume među ovdašnjim narodima. Umjesto da je
sačinjen listing pitanja koja su doista od vitalnog nacionalnog interesa i o
kojima se unaprijed zna da će se odluke donositi isključivo usaglašavanjem
svih, što već na samom startu relaksira situaciju za svaku vrstu razgovora, to
je do te razine iskompromitirano da se za tim poseže i u najbanalnijim
mogućim situacijama. Tu su i osvrti na ulogu međunarodne zajednice na
ovom prostoru, evrointegracijske poteškoće ove zemlje te na niz drugih
pitanja.
S druge strane, baveći se problematikom lokalnih zajednica i lokalne

samouprave koja se, sve više, čak bih rekao i na planetarnoj razini preferira,
što je i logično, jer je tu riječ o svakodnevnim, egzistencijalno važnim
pitanjima, koja nas se tiču bez obzira gdje u kontinentalnom, reljefnom,
urbanom ili ruralnom, ili bilo kom drugom smislu – živimo, dr. Pejanović na
jednom mjestu u svojoj knjizi kaže: „Kao članica Vijeća Evrope, država
119
Bosna i Hercegovina je ratifikovala Evropsku povelju o lokalnoj samoupravi
2002 godine. Na taj način su principi Evropske povelje o lokalnoj
samoupravi postali svojina građana u njihovim općinama kao jedinicama
lokalne samouprave. Principi Evropske povelje o lokalnoj samoupravi
situirani su u zakone o lokalnoj samoupravi u Federaciji BiH i RS-u, jer se
lokalna samouprava garantuje u ustavima entiteta u Bosni i Hercegovini.“
(str. 203)
Međutim, šta je ovdje glavni problem?
Ako čak ostavimo po strani „feudaliziranje“, odnosno posvajanje svega do

čega se može doprijeti na ovom prostoru ma koliko ono, po sebi, spadalo u
ono što, s razlogom, imenujemo općim, zajedničkim, univerzalnim dobrom,
elementarna pretpostavka za normalno funkcioniranje lokalnih zajednica, a
što znači i lokalne samouprave, jeste respektiranje njihove prirode i
cjelovitosti teritorija, resursa, saobraćajne i drugih infrastruktura, adekvatnog
administrativnog uvezivanja u šire organizacione cjeline, u ovom slučaju
kantone, entitete, te državnu razinu, a što je, u nas, na žalost, nerijetko
drastično suspendirano.
Ilustracije radi, pogledajte tu rogobatnost u entitetskom teritorijalnom

razgraničenju, ali i kod nemalog broja kantona, a da i ne spominjemo lokalne
zajednice. Kako razumjeti, a kamoli rezonski opravdati vezivanje, recimo
istočnog dijela Dobrinje i Vojkovića za Pale, odnosno neku periferiju ovog
grada, a ne za one sarajevske općine od kojih je to amputirano u Dejtonu? Ili
uputiti Kreševo i Kiseljak ka Travniku kao kantonalnom središtu? Sličnih
imbecilija je na pretek širom ove zemlje. Što bi narod rekao: Nigdje veze s
mozgom! Dakle, iz ovih ili onih razloga fingirati lokalnu samoupravu je
jedno, a biti stvarni subjekt lokalne samouprave je nešto drugo. Naravno, to
nipošto ne znači da treba odustati od borbe za uspostavljanje lokalne
samouprave tamo gdje je, iz bilo kojih razloga, nema odnosno od njenog
unapređenja u onim situacijama gdje je neadekvatna.
I da zaključim: o ovoj, tematski dosta šarolikoj knjizi, ali ta njena šarolikost

je komplementarna naslovu „Država Bosna i Hercegovina i demokratija“,
moglo bi se još mnogo šta, vrijednog spomena, kazati.
Čestitam autoru, dakako, i izdavaču što su se odvažili da nam ponude još

jednu novu knjigu u ovom, ne baš naklonjenom joj vremenu.
Zahvaljujem se na pažnji.
Sarajevo, 15. 9. 2015.
120
Prof. dr. Slavo Kukić
Dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine /
RIJEČ NA PROMOCIJI KNJIGE

„Država Bosna i Hercegovina i demokratija“
AN ADDRESS DELIVERED AT THE PROMOTION OF A BOOK

by Prof. Dr. Mirko Pejanović
Rukopis „Država Bosna i Hercegovina i demokratija“ prof. dr. Mirka

Pejanovića me je motivirao da napišem jednu od mojih najdužih recenzija u
životu – a do sada ih se nakupilo pedesetak. No, takvu recenziju je
Pejanovićeva knjiga i zaslužila.
Promocija Pejanovićeve knjige, potom, dovela me je pred još jednu dilemu –

treba li se i tom prigodom koncentrirati isključivo na njezin sadržaj? Naravno
da ova studija – i to zbog velikog broja razloga – i takav pristup zaslužuje, jer
kroz četiri poglavlja – a pored njih dio knjige „Država BiH i demokratija“ su i
poprilično opširan uvod i zaključak – Pejanović svojim čitateljima nudi
iscrpne informacije kako o društveno-historijskim osnovama državnosti BiH
tako i o Evropskoj uniji i budućnosti BiH, te proturječjima i izazovima u
razvoju parlamentarne demokracije ove zemlje ali i o demokraciji u lokalnim
zajednicama.
Ali koncentracija na sam sadržaj bi, zbog ograničenosti vremena, bila uzrok
nemogućnosti da se povodom promocije Pejanovićeva najnovijeg uratka dio
pažnje usmjeri i na ono što se nad BiH nadvija kao realna opasnost. Otuda mi
se učinilo uputnim da ipak zaobiđem neposredan govor o sadržaju. Onaj,
naime, tko se u vezi s vlastitim mi intelektualnim stavom o sadržaju djela
„Država BiH i demokratija“ želi informirati, ima ga mogućnost detaljno
iščitati i u samoj knjizi jer je inkorporiran u njezin sadržaj u cjelini.
121
Sama promocija, drugim riječima, prilika je da se Pejanovićeva knjiga
iskoristi kao povod upozorenjima na izazove i opasnosti koji stoje pred BiH i
kao državom i društvom.
Čita li se najnovija Pejanovića knjiga nešto analitičnije, iz nje – kao,

uostalom, i inače iz njegova spisateljskog opusa – proizlazi i sud o autorovom
optimističnom pristupu analizi. U pitanju je, zapravo, pristup koji omogućuje
svojevrsnu rendgensku sliku onoga što je BiH prolazila ali i onoga što joj se
nudi kao mogućnost u zajednici evropskih društava.
Na stolu tih ponuda, nažalost, sve i ne mora biti onakvo kakvo bi želio
prosječan čovjek ove zemlje. Danas, primjerice, gotovo snagu laži imaju teze
kako je sve ono što nam se događa posljedica samo ovakve ili onakve
trenutačne političke filozofije, ovog ili onog političara, ovakvih ili onakvih
pojedinačnih ambicija, kriminogenih pozadina i slično.
Svega toga, dakako, ima – i ništa od navedenog ne bi uputno bilo ignorirati.

Ali pogrešno bi bilo meritum problema svesti samo na to – jer sve to ima i
svoje ishodište. A ono je, svidjelo se to nekome ili ne, u karakteru
Daytonskog mirovnog sporazuma, njegova Aneksa 4, dakle Ustava BiH,
posebice.
Nerijetko se, dakako, dadu čuti sudovi kako je Daytonski sporazum zaustavio
rat – i u toj se činjenici vidi razlog da ga se izdiže gotovo pa na ravan svetosti.
Istina je, Daytonskim sporazumom je zaustavljeno suludo civilizacijsko
iskakanje – ubijanje, progoni, materijalna razaranja i devastiranja – i krajnje
neozbiljno bi tu činjenicu bilo ignorirati. Ali krajnje je vrijeme da se postavi i
drugo pitanje – kako, na koji je to način Daytonski sporazum zaustavio rat? I
što je Bosni i Hercegovini taj isti međunarodni sporazum u amanet ostavio?
Pristupi li se ovom dijelu bosanskohercegovačke povijesti na takav način, s

tom vrstom pitanja, štošta od svetosti Daytonskoga sporazuma preko noći
nestaje. Njegovim kreatorima se, prije svega, ne smije prešućivati jedna od
nepobitnih istina – pa, ma koliko se takav pristup tretirao neuputnim za njihov
odnos i prema sadašnjosti i prema budućnosti ove zemlje. Istina je, naime, da
su svjetski centri moći s Daytonskim sporazumom za partnere izgradnje
drugačije BiH, koja se može integrirati u veliku obitelj evropskih društava,
birali one, i političke filozofije i njihove operativce, za koje se od starta
moralo znati da pretpostavke za to ne mogu i ne žele ostvariti.
122
Za partnere drugačije BiH, naime, u Daytonu su priznati, i političke filozofije
i njihovi nositelji koji su odgovorni za rat i ratne strahote – i kojima
demokratska, evropska BiH nikada nije bila na srcu. Slikovito, to vrlo
uvjerljivo asocira na hipotetski scenarij nakon okončanja Drugog svjetskog
rata – na scenarij, drugim riječima, da su saveznici, tragajući za načinima
izgradnje drugačijeg njemačkog društva, za svoje partnere priznali Hitlerove
nacionalsocijaliste, one koji su odgovorni za tadašnju planetarnu kalvariju.
Budući je u Daytonu učinjeno baš to, priznavanje odgovornih za ukupnu

bosanskohercegovačku ratnu kataklizmu početkom devedesetih partnerima u
izgradnji poslijeratnog bh. društva i države, time im je samo dano oružje u
ruke da borbu za svoje ratne ciljeve nastave i u uvjetima mira.
Snaga darovanog im oružje je, potom, multiplicirana i rješenjima iz Aneksa 4

– Daytonskoga ustava. Danas je dosta često moguće naići na teze kako i
postojeća ustavna rješenja nude dovoljno prostora za društvene reforme – ali
eto, problem je u političarima i njihovim političkim ciljevima zbog kojih
spremnost za te reforme ne postoji. Ali dvadeset godina iskustva ne tjera vodu
na njihov mlin. Naprotiv, ta vrsta sudova pati ili od loše analitičnosti ili od
prevelike naive, jer takvih političara i nastranih političkih ciljeva ne nedostaje
nigdje u svijetu – u svim državama i sistemima. Ali imaju li se ustavna
rješenja koja omogućuju izgradnju vertikale države i njezine vlasti, onda su
reducirane mogućnosti i takvih političara i njihovih političkih filozofija
radikalno. Ne postoje li, pak, takva ustavna rješenja, elemente bh. političkog
kolopleta u značajnoj mjeri izbjeći neće ni Francuzi, ni Talijani, ni Austrijanci
– da se o Španjolcima, Ircima, Belgijancima i sličnima i ne zbori.
Istina je, ovakvom pristupu mnogi neće aplaudirati. Dapače, suprotstavit će

mu tezu da se njime pokušava komparirati slučajeve koje je komparirati
neuputno – jer da je, eto, BiH specifična po tome što u njoj nije adekvatno
riješeno nacionalno pitanje.
Takvu vrstu argumentacije, najiskrenije, i nije moguće doživjeti previše

ozbiljno. Potpuno suprotno, postoji niz razloga za tezu kako nacionalno
pitanje nije ni bilo razlog ratne kalvarije BiH, jer postojala je BiH i prije
1992. godine – i etnije u njoj koje egzistiraju i danas. Ali one, pa ma što o
tome zborili oni koji život ovoj zemlji i njezinim građanima zagorčavaju
čitavu četvrt stoljeća, nisu bile uzrok društvenih potresa.
Uostalom, pogledajmo nešto detaljnije. Nije, naime, famozna nacionalna

jednakopravnost u to vrijeme bila u fokusu i pri ustajanju i pri lijeganju – ni
123
tada vladajuće političke ideologije, a ni građana BiH bez obzira kakve su bili
etničke i konfesionalne pripadnosti. Nije famozna nacionalna
jednakopravnost; postojala je samo politika tada vladajuće partije i –
zahvaljujući njoj – ova je zemlja funkcionirala po modelu Hamdija-Branko-
Milanko, ili tome sličnom, i to kao modelu bez iznimke.
Ili, pogledajmo statistike – više od petine svih brakova iz tog vremena u BiH
su etnički mješoviti. Zašto? Ne pije vode priča kako su, eto, na tu vrstu
životne ekvilibristike ljudi bi prisiljavani. Ali vode ne piju ni demagoške
floskule kako su se mladi i za brak odlučivali zbog viših ciljeva – društvenih i
osobnih dakako – a ne ljubavi radi.
Ako je, pak, tako, otkuda rat? I zašto? Svakodnevno su, nažalost, javni
prostor ali i intelektualna javnost zatrpani tezama kako je razlog ratu
nacionalna nejednakopravnost i želja da se ona izbori. Po vlastitom mi
uvjerenju, naime, niti je rat izbio, niti je vođen zbog naroda i njegovih
interesa. Ili još konkretnije, odgovornost za sve to pripada drugima – novoj
političkoj klasi, unutar koje su, i na samom vrhu njezine piramide, u pravilu
bili oni koji svugdje u svijetu završavaju s druge strane brave. A kad takvom
polusvijetu dopustite uspon na vrh političkih i državnih piramida, od njega
možete očekivati sve osim dobra. I ta nesreća se dogodila i ovim prostorima –
Bosni i Hercegovini posebice.
Ali zaboravimo na taj dio bosanskohercegovačke povijesti, jer punu istinu će

o ratu biti moguće izreći tek s nešto sigurnije povijesne distance. Pogledajmo,
međutim, jer to je i svježije i slikovitije, što se događa nakon 2005. godine,
nakon dolaska na vrh piramide RS-a trenutačno prvog čovjeka ovog dijela
BiH, jer radi se o čovjeku koji se, što god danas o tome drugi govorili, sve
godine do tada isticao kao protivnik velikosrpskih političkih scenarija. A onda
je, dolaskom na vlast, preko noći zarotirao.
Što se to preko noći dogodilo? Promjena u svijesti ovog političara?

Definitivno, ne. U pitanju je, drugim riječima, nešto sasvim drugo.
Najjednostavnije, nova pozicija otvara nove mogućnosti – s financijskim
podtekstom prije svega – a one, temporalno promatrano, za posljedicu imaju
sve veći sukob sa zakonom. Način da se tom sukobu parira je politika kojoj je
današnji prvi čovjek manjeg bh. entiteta bio sve skloniji. I koja danas,
pričama o RS-u kao samostalnoj državi, odlukama o referendumima i
sličnima eskalira izvan granica iole dopuštenog – i ruku na srce, javlja se kao
ozbiljna prijetnja BiH i kao državi i kao društvu.
124
Ali temeljno pitanje je: otkud takva evolucija bivšeg socijaldemokrate? Što se
to dogodi u njegovoj glavi? Objektivna analiza bi, po svemu sudeći, brzo
dovela do zaključka da u središtu pažnje i nije „promjena u glavi“. Dapače,
problem je opet u sistemu, u ustavnim rješenjima koja omogućuju tu vrstu
transformacije – i tu vrstu zloupotrebe društvene pozicije.
Prema tome, na jednoj strani su teorijski optimistični koncepti o BiH i

njezinoj budućnosti u Evropi, o idejama za ubrzanje integracije ove zemlje u
Evropsku uniju – kao što je, među inim, i koncept kojeg u knjizi „Država BiH
i demokratija“ na doista originalan teorijski način razvija Mirko Pejanović.
Ali na drugoj su strani hipoteke kojih se BiH, kako bi za te procese bila
osposobljena, mora oslobađati. A jedna od njih, i to ona koje se oslobađati
mora početi već danas, je Ustav BiH. Ili još konkretnije, dok se ne naprave
ustavne reforme koje omogućuju procese istinskih evropskih integracija BiH,
teško da je realno očekivati njezine ozbiljnije korake prema društvu Evrope.
Drugo je pitanje: ima li BiH realne pretpostavke za takav zaokret? Posjeduje

li, primjerice, ona danas kritičnu masu da evropske reforme u vlastitom
ustavu sama napravi? Što se, recimo, vlastitog mi stava tiče, razloga za
prevelik optimizam nema. A to, opet, znači da će, žele li BiH uvesti na
evropske tračnice, svjetski centri moći morati intenzivnije početi preuzimati
obveze koje njima samima, i to potpisom kojeg na Daytonski sporazum prije
20 godina staviše, iz istog proističu. U protivnom, nikoga ne treba čuditi da
BiH i u dolazećim godinama, pa i desetljećima, nastavi egzistirati u stanju
svojevrsnog geta, crne rupe u kojoj su njezini građani prepušteni na milost i
nemilost ideologijama srednjeg vijeka.
125
126
Prof. dr. Salih Fočo
Filozofski fakultet/Faculty of Philosophy
U POVODU KNJIGE MIRKA PEJANOVIĆA

ON THE OCCASION OF PROMOTING A BOOK

(THE STATE OF BOSNIA AND HERZEGOVINA AND DEMOCRACY)
BY PROF. DR. MIRKO PEJANOVIĆ
Naučna i općedruštvena javnost ovih dana dobila je izvanrednu studiju pod

nazivom Država Bosna i Hercegovina i demokratija. Ova knjiga je uistinu
novost u vremenu kada su nadvikivanja politička i svaka druga u
pragmatičnom smislu i koja u iskrivljenoj slici interpretiraju državu Bosnu i
Hercegovinu, njen historijski kontinuitet i održivost. Knjiga dolazi od
neosporno naučnog i političkog autoriteta. Naučni autoritet prof. Pejanovića
ogleda se u tome da ne robuje naučnoj dogmatici i slijepom slijedu različitih
teorija o konceptu sadržine i suštine države. U ovoj knjizi na kritički način to
propituje i promišlja državu, poredi sistem i tip vlasti. Pritom je kao dobar
znalac svjestan tranzicije koja se odvija na demokratskom modelu novog
koncepta države i njene funkcije u interesu građana, naroda i čovjeka.
Rasprava o državi još uvijek je puna neizvjesnosti i teorijskih sporova jer je
riječ o složenoj instituciji koja u različitim vremenima i uvjetima ima različite
uloge ali i poziciju moći koja se legitimira i koju država zavisno od potrebe
prakticira. U socijalizmu smo imali jaku autoritarnu državu u demokratskom
modelu; državu treba transformirati i prilagoditi da služi čovjeku i njegovim
potrebama. Taj preokret ili put koji označavamo tranzicijom nije lak i
spontan, već osmišljen proces koji je zasnovan na procedurama ali i
evropskim i demokratskim vrijednostima. Kako taj proces provesti i kako
državu transformirati na demokratskim načelima u bosanskohercegovačkim
prilikama, još je teže iz više razloga. Prvi je što je stara svijest i navika na
moćnu državu da ona arbitrira i uređuje mnogobrojne odnose, što u
demokratskim uvjetima nije nužno. Drugi razlog je što je stanje nastalo ratom
puno nasilja i neuređenih niti izgrađenih vrijednosti na kojima egzistira
demokratija i demokratska društva. I treći, ne manje važan razlog, ogleda se u
činjenici da je BiH institucionalno predimenzionirana i skrojena na
prevelikim oblicima organizacije koji sami sebe dovode u pitanje, što
127
političke elite koriste da sakriju svoju odgovornost za stanje i procese u
društvu. Ovo su samo neka pitanja na koje je nužno tragati za odgovorom
kako u teorijskom tako i u institucionalnom i organizacionom smislu. I
upravo se u ovoj knjizi vidi napor koji autor usmjerava na razumijevanje
bosanskohercegovačke državnosti ali i njene sadašnjosti.
Politički autoritet prof. Pejanovića ogleda se u njegovom aktivnom

djelovanju na očuvanju, afirmaciji države Bosne i Hercegovine. Čovjek koji
ne kalkulira i u svojoj bogatoj političkoj aktivnosti ne kalkulira šta će dobiti,
dodvoravajući se onoj ili ovoj politici, nego se jasno opredjeljuje za državu
Bosnu i Hercegovinu, legitimira vlast, sve svoje umne i intelektualne
kapacitete usmjerava u očuvanje i kontinuitet Bosne i Hercegovine, aktivno
staje na stranu otpora agresiji i bori se za ravnopravnost naroda. Bori se za
čovjeka ali i za ravnopravnost i historijsku utemeljenost Bosne i Hercegovine
i njen kontinuitet.
Upravo i počinje svoju knjigu nazivom Bosna i Hercegovina od ZAVNOBiH-

a do Dejtonskog sporazuma – kontinuitet izgradnje državnosti u XX stoljeću.
Ko god pročita ovo poglavlje shvatit će da je država Bosna i Hercegovina
utemeljena Prvim i Drugim zasjedanjem ZAVNOBiH-a, a ne Dejtonskim
sporazumom i ne 1995. godine. Ovu studiju Pejanović neosporno izvlači
nekoliko značajnih i bitnih činjenica za kontinuitet i državnost Bosne i
Hercegovine. Odlukama ZAVNOBiH-a a i poslije ratnom izgradnjom sve do
1991. godine potvrđeno je da Bosna i Hercegovina ima svoj kontinuitet,
državnopravni i ustavni razvitak i da je imala pravo na otcjepljenje, kao i sve
druge republike u okviru zajedničke Jugoslavije. Također, Pejanović jasno
dokazuje da Bosna i Hercegovina ima svoju teritoriju, narod, vlast i da je
Bosna i Hercegovina svojina građana i ravnopravnih naroda Srba, Muslimana
i Hrvata ali i ostalih građana koji žive u njoj. Time je zatim potpuno autirana
neutemeljena teza da je Bosna i Hercegovina tvorevina tzv. narodnih stranaka
i da je uspostavljena tek na prvim višepartijskim izborima 1991. godine.
Danas to treba naglašavati jer se Bosna i Hercegovina dovodi u pitanje u
teorijskom ili političkom smislu. Iskrivljuje se historija, negiraju činjenice, a
opravdava intelektualno nasilje. Veliča se nacija i narod, a negira čovjek.
Površna sociološka analiza nam govori da je bosanskohercegovačka prošlost
tragična, sadašnjost nepodnošljiva, a budućnost neizvjesna. Takvo stanje
stvari ne čine samo politički pragmatičari već intelektualni krugovi koji bi
morali uvažavati činjenice i historijski kontinuitet.
Ono što nam ova knjiga nudi jeste historijska objektivnost utemeljena na
nepobitnim činjenicama da Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a i u novom
128
vremenu i u talasu demokratskih procesa ne mogu dovesti u pitanje.
Temeljno opredjeljenje Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a iskazano je kroz
nekoliko značajnih društvenih procesa na kojima je uspostavljena i danas
egzistira država Bosna i Hercegovina. Na prvom mjestu je borba protiv
fašizma i sprečavanje bratoubilačkog rata. Drugo, zbratimljenje naroda i
njihova ravnopravnost i jednakost iskazana u čuvenoj historijskoj maksimi da
Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska već i srpska,
muslimanska i hrvatska. Treće, da Bosna i Hercegovina uspostavlja svoju
državnost u obliku federalne jedinice koja je ravnopravna sa Hrvatskom,
Srbijom, Makedonijom, Crnom Gorom, Slovenijom konstituiše demokratsku
Federativnu Jugoslaviju. Također je ZAVNOBiH donio deklaraciju o
pravima građana kojom je, osim klasičnih građanskih prava kao što su
vjerske slobode, sloboda štampe i drugo, zagarantovano pravo na
„ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata Bosne i Hercegovine, koja je
njihova zajednička i nedjeljiva domovina.“
Vrijednost ove knjige je tolika što je Pejanović koristio provjerene izvore i

dao ih današnjoj javnosti na uvid kako bi se eliminirale poluistine i
kvazinagađanja kako je nastala Bosna i Hercegovina. On na 22. stranici
navodi izjavu Avde Hume o tome kako i pod kojim uvjetima je došlo da se
Bosna i Hercegovina obrazuje kao republika: „Kad smo stigli u Jajce, dobili
smo nacrt jedne odluke kojom je trebalo Bosnu i Hercegovinu konstituisati
kao autonomnu pokrajinu vezanu za jugoslavensku federaciju“, navodi Avdo
Humo. Ovaj nacrt odluke direktno se sudarao sa koncepcijom Pokrajinskog
komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu. Zbog toga se ušlo u diskusiju sa
članovima CK KPJ: Mošom Pijadom, Sretenom Žujevićem, Milovanom
Đilasom i Edvardom Kardeljom (ovi članovi CKKPJ radili su na pripremi
odluke o ustrojstvu Jugoslavije na federativnom principu).
Argumenti da Bosna i Hercegovina dobije politički status federalne jedinice

ravnopravne Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori,
obrazloženi su u nekoliko aspekata. Prvo, Bosna i Hercegovina je historijska i
geografska prirodna cjelina u kojoj vijekovima žive zajedno međusobno
izmiješana tri naroda: Srbi, Hrvati i Muslimani. Svaki narod ima i svoje
specifične puteve razvoja, društvenog i kulturnog života, ali istovremeno ima
i mnoge elemente zajedništva u svom viševjekovnom kulturnom postojanju.
Drugo, sva tri naroda imaju težnju da stvore zajedničku republiku Bosnu i
Hercegovinu u okviru jugoslavenske federativne zajednice. Takav oblik
državnog zajedništva u samoj BiH znači da će se sva tri naroda najbrže
razvijati. Treći argument se odnosio na stajalište da bi Bosna i Hercegovina,
ako bi bila autonomna pokrajina, mogla postati „jabuka razdora između Srba
129
i Hrvata“, a izazov u određenim okolnostima nacionalizma, šovinističke
strasti i nekim oblicima svojatanja kod zaostalih društvenih grupa iz Srbije i
Hrvatske kao i sličnih grupa u samoj Bosni i Hercegovini čije su političke
koncepcije preživjele.
Članovi CKKPJ M. Pijade, S. Žujević i M. Đilas nisu se složili sa

argumentima i koncepcijom koju su o statusu Bosne i Hercegovine kao
federalne jedinice iznijeli Rodoljub Čolaković i Avdo Humo u ime
Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu. Đilas, Pijade i Žujević
su zastupali mišljenje da Bosna i Hercegovina ne može biti republika, jer ne
postoji bosanskohercegovačka nacija i da je republika nacionalna kategorija.
Oni su bili zarobljeni Staljinovom koncepcijom o naciji. Vezano za ovo
stajalište članova CKKPJ Pijade, Žujevića i Đilasa, Rodoljub Čolaković
ističe da se radilo o mehaničkom pristupu. Uz sve, izrazili su sumnju u
definiciju o Muslimanima kao naciji. Istovremeno, Kardelj je prihvatio
argumente članova Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH (Avde Hume i
Rodoljuba Čolakovića) i predložio da se obavi razgovor sa Titom. Avdo
Humo navodi: „Otišli smo kod Tita i iznijeli mu argumente obadvije strane.
On je zajedno sa Kardeljom prihvatio našu koncepciju, a mi smo se nakon
toga bacili na posao.“ Zar nam iskustvo rata 1992–1995. ne potvrđuje ove
stavove i zar nas ne obavezuju za iskorak u novo vrijeme i nove društvene
uvjete da tragamo za suvremenim modelom državnog uređenja i
demokratskih prava građana?!
Kontinuitet državnosti Bosne i Hercegovine trajao je do 1990. godine kada je

došlo do velikih promjena u Evropi, prije svega rušenje komunizma,
Berlinskog zida kao simbola značajnih društvenih promjena. Za
bosanskohercegovačke prilike, ali prije svega jugoslavenske, mogli bismo
kazati da je kraj socijalizma dočekan haotično, bez novih ideja i vizije kako
odgovoriti na nove izazove. Nastupilo je političko rasulo i socijalno sivilo.
Novih ideja nije bilo, a stare su potrošene. Rušenje socijalizma odvijalo se
kroz teritorijalnu disoluciju, a ne kroz alternativu i nove modele organizacije.
Na sceni su zavladale nacionalne podjele i ideje koje su vodile zasebnosti i
podijeljenosti. Rastom intenziteta, rušenjem socijalizma vršena je sve veća
nacionalna homogenizacija za ostvarivanje nacionalnih ciljeva, pa sve do
upotrebe sile i rata kao najgoreg društvenog stanja. Nove vrijednosti nisu bile
rad i napredak, demokratija i ljudska prava, već vraćanje tradiciji, narodu,
naciji, religiji, privatnoj svojini. Nacionalne snage su pothranjivale jedne
druge, sebe su proglašavale pokretima a ne strankama koje se bore za vlast.
Time su vješto izbjegle odgovornost za stanje i nesposobnost za upravljanje
130
novim procesima i promjenama, danas u vremenu kada su i te ideje
zastarjele, a simboli potrošeni.
Nove narodne stranke su se razišle oko budućnosti Bosne i Hercegovine kao

nezavisne i suverene države. Iako su imale vlast, one su je same rušile, a
državu dovele u pitanje opstanka. Progresivne snage su se opredijelile za
demokratski čin, a to je bio referendum o statusu i poziciji Bosne i
Hercegovine koji je održan 1992. godine. Takvu volju građana SDS nije
prihvatio i aktivno se uključio u disoluciju i rušenje države Bosne i
Hercegovine, čak i oružanim sredstvima. „Odbranu državnosti, integriteta i
samostalnosti Bosne i Hercegovine vodili su Predsjedništvo Republike Bosne
i Hercegovine i njene oružane snage – Armija Republike Bosne i
Hercegovine“ (str. 35).
Drugi, ne manji značajan tekst koji je prezentirao Mirko Pejanović javnosti,

jeste Platforma za djelovanje Predsjedništva Bosne i Hercegovine u ratnim
uslovima.
U Platformi kao jednom od najznačajnijih dokumenata kojim su Bosna i

Hercegovina i njen kontinuitet legitimirani, Bosna i Hercegovina se definira
kao „suverena i nezavisna država građana, konstitutivnih i ravnopravnih
naroda Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika ostalih naroda koji u njoj žive.“
Značaj Platforme je utoliko što je ona uspostavila, kako to prof. Pejanović
kaže, dva strateška cilja. Jedan se odnosi na okupljanje svih patriotskih snaga
u front odbrane države Bosne i Hercegovine. Drugi strateški cilj odnosio se
na potrebu definiranja karaktera države za koji će se boriti demokratske i
multietničke snage. Ovu platformu je Predsjedništvo RBiH usvojilo 20. juna
1992. godine. Platforma je potvrdila historijsko naslijeđe ZAVNOBiH-a,
legitimirala državu Bosnu i Hercegovinu i njen kontinuitet, definirala
karakter rata, opredijeljenost za mir i zajednički život i uspostavila legitimnu
vojnu formaciju, tj. Armiju BiH. Platforma je tako postala jedan od
najznačajnijih političkih i strateških dokumenata u novijoj povijesti BiH. Ona
je bila osnova otpora, legitimacija vlasti, osnova za mobilizaciju i odbranu
ljudskih vrijednosti, suverenosti i samostalnosti BiH. Na njenim osnovama
gradila se internacionalizacija sukoba u BiH. Platforma je omogućila
konsolidaciju i vlasti i njenu legitimaciju, organizovanje otpora agresiji i
uništenju, nastavak međunarodnog priznanja BiH i osnovu za mirovne
pregovore i opredijeljenost za mir i suživot naroda i građana u Bosni i
Hercegovini.
131
132
Prof. dr. Mirko Pejanović
Dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine/
RIJEČ AUTORA KNJIGE

(Sarajevo, 15. 9. 2015. godine)
AUTHOR'S ADDRESS AT THE PROMOTION OF A BOOK

in Sarajevo, 15 September 2015
Zahvaljujem promotorima moje knjige: prof. dr. Muharemu Avdispahiću,

rektoru Univerziteta u Sarajevu, prof. dr. Šaćiru Filandri, dekanu Fakulteta
političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, prof. Slavi Kukiću, dopisnom članu
ANUBiH-a, prof. dr. Jusufu Žigi, rukovodiocu doktorskog studija Fakulteta
političkih nauka, i prof. dr. Salihu Foči, dekanu Filozofskog fakulteta
Univerziteta u Sarajevu. Sa nama nije danas prof. Omer Ibrahimagić, jedan
od recenzenata knjige. Želim se zahvaliti profesoru Ibrahimagiću za podršku
koju mi pruža u naučnom radu od mojih studentskih dana do danas.
Posebnu zahvalnost želim iskazati Redakciji lista „Oslobođenje” za

objavljeni feljton u kome je veći dio sadržaja knjige približen čitaocima.
Zahvalnost dugujem izdavaču knjige – IKD „University Press – magistrat

izdanja“.
Posebnu zahvalnost dugujem mojoj porodici za podršku koju mi je pružala

tokom pisanja knjige.
Promotori su govorili o knjizi, a i povodom knjige. Kritičke opservacije i

prijedlozi bit će mi od koristi za daljnja istraživanja.
Prvobitna zamisao u pripremi knjige imala je za naslov „Protivrječnosti

parlamentarne demokratije u Bosni i Hercegovini“. Potom je uslijedio jedan
razgovor sa čovjekom iz institucije međunarodne zajednice (OSCE). U
razgovoru sam dobio pitanje: „Zašto se cijeli svijet bavi Bosnom i
133
Hercegovinom”? Pod svijetom se razumijeva međunarodna zajednica i njene
institucije. Odgovore sam pružio onako kako ja vidim odnos međunarodne
zajednice prema istorijskoj specifičnosti bosanskohercegovačkog društva i
razvoju državnosti Bosne i Hercegovine.
Na kraju razgovora mi je rečeno u obliku sljedećeg pitanja: „Zašto vi,

univerzitetski profesori, više ne pišete o povijesnom razvoju
bosanskohercegovačkog društva i države?! Tako ćete najviše doprinijeti
razumijevanju Bosne i Hercegovine u institucijama međunarodne zajednice.
Nakon razmišljanja u nekom vremenu odlučio sam pisati knjigu sa naslovom

„Država Bosna i Hercegovina i demokratija”. Knjiga sadrži četiri cjeline:
„Društveno-istorijske osnove državnosti Bosne i Hercegovine“, „Evropska
unija i politička budućnost Bosne i Hercegovine“, „Protivrječnosti i izazovi u
razvoju parlamentarne demokratije u Bosni i Hercegovini“ i „Demokratija u
lokalnim zajednicama“.
Istraživačke studije koje čine sadržaj knjige nastajale su u dužem vremenu u

okviru naučnoistraživačkih projekata i pripreme i izvođenja nastave u prvoj
generaciji doktorskog studija na Fakultetu političkih nauka. Teorijske sinteze
provedenih istraživanja izložene su na više naučnih konferencija u zemlji i
inostranstvu.
Istorijska opstojnost Bosne i Hercegovine kao zasebnog geografskog,

ekonomskog, upravnog i kulturološkog entiteta imala je svoj kontinuitet i
nakon gubitka srednjovjekovne državne samostalnosti 1463. godine. U
periodu otomanske vladavine, u skoro pet stoljeća, egzistirala je Bosna u
svojoj teritorijalnoj i upravnoj zasebnosti od Karlovačkog mira 1699. godine
do Berlinskog kongresa 1878. godine.
Prema odlukama Bečkog kongresa 1878. godine, upravu nad Bosnom i

Hercegovinom dobija Austro-Ugarska. Tada nastaje i novi naziv – „Bosna i
Hercegovina”. U statusu corpus separatum Bosna i Hercegovina, u uslovima
tuđinske uprave, postiže, u tadašnjim istorijskim okolnostima, poseban vid
emancipacije. Uvodi se industrijalizacija, urbanizacija i saobraćajna
povezanost sa prostorom Austro-Ugarske carevine. Do Prvog svjetskog rata
(1914. godine) u Bosni i Hercegovini je razvijena drvna i metalska industrija,
zatim metalurgija i poljoprivredna proizvodnja. Razvijena je gradska lokalna
samouprava. Sarajevo je izgrađeno kao moderan urbani centar sa razvijenim
komunalnim institucijama. Trideset gradova na prostoru Bosne i Hercegovine
134
dobilo je savremenu komunalnu infrastrukturu: vodovode, saobraćajnice,
zdravstvene i školske ustanove.
U vremenu Kraljevine Jugoslavije, od Prvog do Drugog svjetskog rata, Bosna

i Hercegovina je bila izvan interesa kraljevske vlasti za njen socijalni i
kulturni razvoj. Postojao je interes za njenu etničku podjelu koju su
zagovarale nacionalne elite Srbije i Hrvatske, što se oblikovalo 1939. godine
sporazumom Cvetkovića – Mačeka.
U vremenu Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je bila okupirana od

hitlerovskih i musolinijevskih fašističkih snaga. Najveći dio teritorije Bosne i
Hercegovine bio je pod upravom Nezavisne države Hrvatske koja je bila
produžena ruka Hitlerove okupacije Evrope i Balkana.
Istorijske silnice u vremenu Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini

dovode do stvaranja širokog antifašističkog narodnooslobodilačkog pokreta
čija je oružana komponenta bila Narodnooslobodilačka vojska. Sem na
prostoru zapadne Srbije, sve neprijateljske ofanzive protiv partizanske vojske
bile su na teritoriji Bosne i Hercegovine. U tom opštejugoslovenskom
antifašističkom pokretu u Bosni i Hercegovini građani Bosne i Hercegovine
učestvuju masovno.
Na samom početku oslobodilačke borbe, zapravo nakon ustanka naroda

Bosne i Hercegovine u julu 1941. godine formiraju se narodnooslobodilački
odbori na oslobođenim teritorijama. Do druge polovine 1943. godine
uspostavljena je mreža mjesnih, opštinskih, sreskih i okružnih
narodnooslobodilačkih odbora na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. Ta
mreža narodnooslobodilačkih odbora, postat će osnova za pripremu i
održavanje Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a 25. novembra 1946. godine u
Mrkonjić-Gradu.
Vijećnici ZAVNOBiH-a su na filozofiji antifašističkog pokreta i borbe za

socijalnu i nacionalnu emancipaciju srpskog, hrvatskog i bošnjačkog (tada
muslimanskog) naroda utemeljili osnove državnosti Bosne i Hercegovine
sredinom XX stoljeća. Bosna i Hercegovina je voljom njenih, u borbi protiv
fašizma zbratimljenih naroda proglašena federalnom državnom jedinicom,
koja je ravnopravna sa Srbijom, Hrvatskom, Slovenijom, Crnom Gorom i
Makedonijom unutar demokratske federativne Jugoslavije. Zajedno sa drugih
pet republika Bosna i Hercegovina je bila konstitutivna jedinica nove
demokratske federativne Jugoslavije. Antifašistički pokret je postao rodno
mjesto obnovljene državnosti Bosne i Hercegovine.
135
Od te istorijske tačke, označene Prvim zasjedanjem ZAVNOBiH-a 1943.
počinje novo doba u povijesti Bosne i Hercegovine. Sa odlukama
ZAVNOBiH-a obnovljena je samostalna državnost Bosne i Hercegovine
kakva je bila u srednjem vijeku i započeo njen državni razvoj u drugoj
polovini XX vijeka.
Tokom 45 godina egzistencije u miru i razvoju unutar socijalističke
jugoslovenske federacije Bosna i Hercegovina je prošla kroz dva perioda
svoga razvoja: centralističko-administrativni period 1945–1960. i period
socijalističkog samoupravnog razvoja 1960–1990. Tokom trideset godina
samoupravnog socijalističkog razvoja Bosna i Hercegovina je zabilježila
veliki napredak u razvoju privrede, obrazovanja, kulture, saobraćaja,
komunalnih djelatnosti. Razvijeno je više desetina velikih privrednih
preduzeća sa izvoznom orijentacijom na svjetsko tržište. Zaposlenost je
porasla na milion ljudi. Svi opštinski centri su povezani modernim
saobraćajnicama. Otvorena su tri nova univerziteta: Banjalučki, Tuzlanski,
Mostarski. Bosna i Hercegovina je razvila stabilne međunacionalne odnose.
Imala je povoljan demografski rast. Vrijeme od 30 godina razvoja, 1960–
1990, istoričari su označili kao zlatno doba u razvoju
bosanskohercegovačkog društva. Uz sveopšti ekonomski razvoj podignuti su
i kapaciteti u upravno-stručnom radu opštinske uprave i republičke državne
uprave.
Sa dostignutim stepenom razvoja koji je bio u ravni srednje razvijenih

evropskih zemalja Bosna i Hercegovina je, kao i druge jugoslovenske
republike, prošla proces disolucije jugoslovenske federacije u vremenu 1990–
1992. godine.
Pluralizacija bosanskohercegovačkog društva izvedena je mirno. Formirane

su političke stranke tokom 1990. godine. Prvi višestranački parlamentarni
izbori provedeni su u novembru 1990. godine. Izrazitu pobjedu na prvim
višestranačkim izborima dobile su tri etničke stranke: SDA, HDZ i SDS sa
84% osvojenih zastupničkih mjesta u parlamentu Bosne i Hercegovine.
Opozicione stranke su sa 16% poslanika bile marginalizirane.
Tokom prve godine aktivnosti i odlučivanja višepartijskog parlamenta Bosne

i Hercegovine kao najvažnije pitanje javilo se pitanje političke budućnosti
Bosne i Hercegovine. Dvije pobjedničke stranke, HDZ i SDA, i pet
opozicionih stranaka imale su koncept suverenog i nezavisnog državno-
pravnog statusa Bosne i Hercegovine unutar zajednice slobodnih evropskih
naroda i država. Samo su SDS i Srpski pokret obnove osporavali nezavisni i
136
suvereni razvoj države Bosne i Hercegovine. Kao jedna od vladajućih
stranaka SDS je negirala istorijski razvoj državnosti Bosne i Hercegovine.
Zapravo, ova stranka je bila na konceptu uspostavljanja velike Srbije na
prostoru Bosne i Hercegovine. Njen cilj je bio negacija dostignutog nivoa
razvoja državnosti Bosne i Hercegovine, destrukcija njene državne strukture i
etnička podjela.
U tom cilju je izašla iz parlamenta Bosne i Hercegovine krajem 1991. godine,
a od marta 1992, nakon provedenog referenduma građana, prešla na
ostvarivanje svojih ciljeva vojnom silom.
Građani Bosne i Hercegovine su na referendumu za suvereni i nezavisni

razvoj države Bosne i Hercegovine sa 64% izlaska 29. februara i 1. marta
1992. godine demokratski, svojom voljom opredijelili da se Bosna i
Hercegovina u budućnosti razvija kao nezavisna i suverena država. Uslijedilo
je međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine i opsada Sarajeva od snaga
JNA i SDS-a.
Tokom troipogodišnjeg trajanja agresivnog rata protiv države Bosne i

Hercegovine građanske i patriotske snage su organizovale odbranu integriteta
i suvereniteta države Bosne i Hercegovine. Nosioci odbrane bili su
multietničko ratno Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine i Armija
Bosne i Hercegovine.
Uz podršku međunarodne zajednice, u čemu je bilo presudno liderstvo

Sjedinjenih Američkih Država, postignut je Dejtonski mirovni sporazum u
novembru 1995. godine. Ovim sporazumom je zaustavljen rat u Bosni i
Hercegovini; i ne samo to, Dejtonskim mirovnim sporazumom zaokružena je
osnova internacionalizacije bosanskog pitanja, uzetog prevashodno kao
pitanje izgradnje mira i institucija države Bosne i Hercegovine. To, zapravo,
podrazumijeva ostvarivanje istorijskog projekta integracije države Bosne i
Hercegovine u evroatlantske institucije: Vijeće Evrope, Evropsku uniju i
NATO-savez. Prema tome se ishodišna tačka internacionalizacije bosanskog
pitanja javlja u istorijskom kretanju do postizanja članstva Bosne i
Hercegovine u Evropskoj uniji i NATO-savezu.
Istorijski proces evroatlantskih integracija u postdejtonskom vremenu

označava sadržaj političkog razvoja i strukturnih reformi
bosanskohercegovačkog društva. Na ovoj osnovi je u knjizi budućnost države
Bosne i Hercegovine konceptualno postavljena kao ishodište u činu prijema u
članstvo Evropske unije.
137
Dvadeset godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma Bosna i
Hercegovina, u odnosu na zemlje u okruženju, zaostaje u odvijanju procesa
integracije u Evropsku uniju. Deblokada stagnacije u procesu integracije
Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju izvršena je Butansko-njemačkom
inicijativom početkom 1915. godine. Na temelju te inicijative oblikovan je
novi pristup institucija Evropske unije prema Bosni i Hercegovini. Važan,
prvi korak u tom pristupu je donošenje odluke Vijeća Evropske unije o
stupanju na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Istovremeno je
inicirana i Reformska agenda kojom se u daljnjem odvijanju procesa
evropskih integracija primat daje ekonomsko-socijalnim pitanjima.
Razvoj države Bosne i Hercegovine u prve dvije decenije XXI stoljeća

uslovljen je dinamikom odvijanja procesa njene integracije u Evropsku uniju.
Dok izvanjske silnice u vidu novog pristupa institucija Evropske unije djeluju
pozitivno prema ubrzanju integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju,
unutrašnje bosanskohercegovačke demokratske snage nemaju valjan
demokratski kapacitet za izvođenje reformi. A nemaju, u pravilu, zbog toga
što je politički pluralizam atomiziran, razdrobljen i u najvećoj mjeri zasnovan
na etničkoj osnovi artikulacije političkih interesa. Stranke zasnovane na
etničkoj osnovi ne posjeduju moć izgradnje političkog konsensusa o glavnim
pitanjima razvoja države Bosne i Hercegovine. A glavno pitanje je, zapravo,
izvođenje reformi koje će dovesti do primjene evropske pravne stečevine, u
čemu je i reforma postojećeg dejtonskog Ustava. Jedna od pretpostavki za
ubrzanje integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju je sadržana u
podizanju demokratskog kapaciteta odlučivanja o reformama u entitetskim i
državnom parlamentu Bosne i Hercegovine.
Osnova za jačanje demokratskog kapaciteta parlamenta Bosne i Hercegovine

(Parlamentarne skupštine) sadržana je u primjeni demokratskog principa
na kome se uspostavlja i funkcioniše parlamentarna demokratija. Riječ
je o uspostavljanju parlamentarne većine nakon provedenih demokratskih
izbora.
Skoro u cijelom postdejtonskom periodu Parlamentarna skupština Bosne i

Hercegovine nije imala stabilnu parlamentarnu većinu i na njoj zasnovanu
vladu kao izvršnu vlast.
Pobjedničke stranke u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine,

umjesto koalicionog programa, ostaju na partnerskim odnosima i podjeli
resora u vlasti. Složena pitanja razvoja države i izvođenja reformi ne definišu
se političkim programom parlamentarne većine. Zato se parlamentarna većina
138
javlja kao matematički zbir. Na političkom konsensusu nema zasnovanog
vođenja procesa odlučivanja pobjedničkih stranaka u Parlamentarnoj
skupštini Bosne i Hercegovine. To empirijski potvrđuje činjenica da je visoki
predstavnik u postdejtonskom periodu nametnuo 145 zakona. Na temelju
ovih zakona izvedene su najvažnije reforme kao što su: granična služba,
oružane snage, uprava za indirektno oporezivanje, proširenje kapaciteta
Vijeća ministara i druge.
Kad nema konsensusa parlamentarne većine, nema ni odlučivanja zastupnika

u punoj moći parlamenta kao najvišeg zakonodavnog tijela. Umjesto
zastupnika odnosno poslanika odlučuju lideri parlamentarnih političkih
stranaka. Tako umjesto parlamentarne demokratije na političkoj sceni
dominaciju ima partitokratija. Ali ta moć stranačkih lidera javlja se, zapravo,
kao nemoć u pronalaženju demokratskih rješenja za glavna pitanja
društvenog razvoja. To se zorno pokazalo u traženju rješenja za ustavne
amandmane kojim bi se provela presuda Evropskog suda za ljudska prava u
predmetu „Sejdić-Finci“. Lideri stranaka nakon više sastajanja izvan
parlamenta i to sa komesarom Evropske unije Štefanom Fileom nisu došli do
konsensusa i nisu pronašli rješenje.
Rješenje za bilo koje složeno pitanje nije moguće nalaziti izvan odlučivanja u
parlamentu.
Vodeći mislilac političke teorije o parlamentarnoj vladavini u XIX stoljeću

Džon Stjuart Mil definisao je određenje prema kome je parlament kongres
volje naroda (demosa) i mjesto racionalnog odlučivanja u donošenju zakona
kojim se uspostavlja opšte dobro u razvoju jednog društva. Zagrebački
teoretičar profesor Slaven Ravlić na kraju XX stoljeća u svojoj knjizi
„Dileme političkog predstavništva“ uspostavlja tezu da su političke stranke
monopolizirale političko predstavljanje građana u parlamentima. U tom
kontekstu političke stranke su nosioci odgovornosti za odlučivanje u
parlamentima na temelju izborne volje građana. A realizacija izborne volje
građana testira se prema tome da li postoji ili ne postoji stabilna
parlamentarna većina i opozicija koja može zahtijevati prijevremene izbore.
Bez toga nema slobodno izabranih vlada i njihove smjenljivosti kad ne
ostvaruju napredak u socijalnom razvoju.
U nastojanju da se doprinese konsolidaciji parlamentarne demokratije u

Bosni i Hercegovini, u zaključnim razmatranjima knjige inicirane su dvije
ideje. Prva ideja je da se, u cilju ubrzanja integracije Bosne i Hercegovine u
Evropsku uniju, podigne institucionalni kapacitet parlamentarne skupštine
139
Bosne i Hercegovine tako što bi se sadašnji broj zastupnika sa 42 podigao na
90-100 zastupnika. Time bi se i stvarno uvećao demokratski kapacitet
Parlamentarne skupštine koja bi putem odbora i komisija pripremala
odlučivanje o zakonima i društvenim reformama.
Druga ideja zagovara oblikovanje široke koalicije i to na političkom

projektu: evropske Bosne i Hercegovine. To podrazumijeva da
parlamentarne stranke koje imaju 10% i više poslaničkih mandata u
Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine pristupe oblikovanju široke
koalicije za evropsku državu Bosnu i Hercegovinu. Zapravo, riječ je
širokom ujedinjavanju stranačkih snaga za ubrzanje integracije države Bosne
i Hercegovine u Evropsku uniju. Ovaj društveni i politički cilj ima osnovu u
interesu građana (demosa), a taj interes je iskazan u procentu između 70 i
80% građana, da njihova država Bosna i Hercegovina postane članica
Evropske unije. Istovremeno sve parlamentarne stranke kao osnovnu
programsku ideju imaju integraciju Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju.
Široke koalicije u procesu integracije u Evropsku uniju imale su skoro sve
zemlje postsocijalističke tranzicije.
Širokom koalicijom za evropsku Bosnu i Hercegovinu podigao bi se

demokratski kapacitet Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Ojačalo
bi povjerenje građana u moć Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
Preko toga bi se osvojio i novi iskorak u demokratskoj konsolidaciji Bosne i
Hercegovine – u procesu integracije u Evropsku uniju i NATO-savez.
140
UPUTE ZA AUTORE
Časopis Pregled je jedan od najstarijih časopisa u Bosni i Hercegovini koji,

sa kraćim i dužim prekidima, izlazi od 1910. godine.
Časopis Pregled afirmira stvaralaštvo naučnih radnika Univerziteta u
Sarajevu kao i drugih istraživača iz oblasti društvenih i humanističkih nauka.
Prioritet se ogleda u naučnom pristupu teorijske elaboracije savremenih
socijalnih, ekonomskih, pravnih i političkih procesa u Bosni i Hercegovini ali
i svijetu. Časopis pruža mogućnost naučnoj, književnoj, kulturnoj, društvenoj
i ekonomskoj javnosti da prezentira bosanskohercegovačke i evropske
kulturnohistorijske tokove i protivrječnosti.
Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem
odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima Pregleda. U časopisu
objavljujemo tekstove koji podliježu anonimnoj recenziji.
U časopisu se objavljuju sljedeće kategorije tekstova:

Članci:
- izvorni naučni članci;
- pregledni naučni članci;
- kratki naučni članci;
- stručni članci;
Pogledi i mišljenja
Osvrti i prikazi:
- izlaganja sa naučnih i stručnih skupova;
- osvrti;
- prikazi;
- prilozi;
- prijevodi.
Da bi bili objavljeni u časopisu, tekstovi trebaju biti oblikovani prema

sljedećim uputama:
Oblikovanje teksta
1. dokument pohraniti u programu MS Word (*.doc ili .docx format);
2. stranica standardne veličine (A 4);
3. single prored za cijeli rad;
4. font Times New Roman, 12 pt;
5. margine 2,5 cm;
6. ne koristiti nikakve stilove;
7. ne uređivati zaglavlje (Header) niti podnožje (Footer) dokumenta;
8. obavezno brojčano označiti stranice.
141
Struktura rada
1. ime i prezime autora/ice i profesija;
2. naziv institucije u kojoj radi;
3. e-mail adresa autora/ice;
4. naslov rada na bosanskom/hrvatskom/srpskom i engleskom jeziku;
5. sažetak (do 250 riječi u trećem licu) i ključne riječi na
bosanskom/hrvatskom/srpskom i engleskom jeziku;
6. spisak korištene literature.
- Kada autori elaboriraju pojedine segmente nekog problema, tekstovi

trebaju sadržavati koncizne podnaslove;
- U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju obavezno
biti priložena objašnjenja;
- Kada rad sadrži ilustracije, fotografije, grafikone, tabele i sl., iste moraju
biti numerisane i sa navedenim izvorom iz kojeg su preuzete;
- Obim rada je ograničen do šesnaest (16) stranica teksta, uključujući sve
dijelove rada;
- Sažetak rada treba sadržavati opći prikaz teme, metodologiju rada,
rezultate i zaključak;
- Ključne riječi trebaju sadržavati bitne pojmove koji se pojavljuju u tekstu,
ali ne opće i preširoke pojmove;
- Na kraju rada se navodi numerisan spisak korištene literature poredane
abecednim redom po prezimenu autora, u kojem se ne vrši selekcija
izvora (na monografije, časopise, zbornike, arhivsku građu, web stranice i
sl.). Ukoliko se navodi više radova jednog autora, radovi se navode
hronološkim redom;
- U radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatski ili srpski), kao
i pismo teksta (latinica ili ćirilica);
- Dostavljeni tekstovi trebaju biti lektorisani.
Svaki autor treba dostaviti izjavu da je rad autorsko djelo i da nije

prethodno objavljen, niti će biti ponuđen drugom časopisu na
objavljivanje.
Bez navedenih elemenata nijedan rad neće biti objavljen.
Molimo autore/ice da se pridržavaju Harvardskog sistema navođenja i

citiranja.
142
U Harvardskom sistemu citiranja bibliografske bilješke u zagradama unutar
teksta se navode sljedećim redoslijedom: prezime autora, zatim godina
objavljivanja navedenog teksta. Na primjer: (Imamović, 2008).
Knjige:
• Knjige sa jednim autorom:
Imamović, M., 2008. Knjige i zbivanja. Sarajevo: Magistrat.
• Knjige sa dva autora:

Hartman, K., Ackermann, E., 2004. Searching and Researching on
the Internet and World Wide Web. 4 izd. Franklin: Beedle &
Associates Inc.
• Knjige sa tri autora:

Lasić-Lazić, J., Laszlo, M., Boras, D., 2008. Informacijsko čitanje.
Zagreb: Zavod za informacijske studije.
• Knjige sa više od četiri autora:

Talović, M. et al., 2011. Notacijska analiza u nogometu. Sarajevo:
Fakultet sporta i tjelesnog odgoja.
Poglavlje u knjizi:
Šunjić, M., 1996. Odnosi Bosne i Venecije u vrijeme vladavine Tvrtka I. U:
Šunjić, M. Bosna i Venecija (odnosi u XIV i XV st.). Sarajevo: HKD
Napredak. Str. 53-79.
Elektronske knjige:
Pušina, A., 2014. Stil u psihologiji: teorije i istraživanja. [e-knjiga] Sarajevo:
Filozofski fakultet. Dostupno na: <http://www.ff-
eizdavastvo.ba/Books/Stil_u_psihologiji_teorije_i_istrazivanja.pdf> [25. 09.
2014.].
Naučni i stručni rad u zborniku ili zbirci radova:

Dizdar, S., 2010. Slika stanja Bolonjskog procesa u Bosni i Hercegovini. U:
Mitrović, P. ur. Zbornik radova sa međunarodnih okruglih stolova o
implementaciji Bolonjskog procesa u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Mostar: Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke/znanosti, str. 13-61.
Članak u časopisu:
Grubiša, D., 2011. Politološke dvojbe u Europskoj uniji: potraga za
određenjem. Politička misao, 48 (2), str. 61-90.
143
Web stranice:
Šarčević, A., 2012. Socijalna moć uma. [online] Dostupno na:
<http://www.academia.edu/2926123/_Socijalna_moc_uma_-
_Recenzija_Abdulah_Sarcevic> [25. 09. 2014.].
Radove slati na adresu izdavacka.djelatnost@unsa.ba.

Kontakt: Fuada Muslić, prof., sekretar Redakcije (tel: 00 387 33 221 946)
www.pregled.unsa.ba
Univerzitet u Sarajevu
Redakcija časopisa Pregled
Obala Kulina bana 7/II
71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
144
AIMS AND SCOPES
Current social, economic, legal and political processes are at the heart of
comprehending the culture-historical developments, in both Bosnia and
Herzegovina and the contemporary world. New issues have emerged that
require the rethinking of traditional and empirical thinking in the areas of
social sciences and humanities. The Pregled journal provides an academic
platform for the presentation of research and theoretical analysis of journal’s
main areas of interest – social sciences and humanities. Pregled welcomes
contributions from both established and younger scholars at the University of
Sarajevo, as well as other contributions at the theoretical debates in
aforementioned areas of interest. All submissions are peer reviewed to a high
standard.
NOTES TO CONTRIBUTORS
Authors will be required to conform fully with the approved style of the
journal, which is given here:
Basic Formatting:
9. Paper setting: A 4 (21,59 x 27,94 cm)
10. Articles should be prepared in a basic word-processing program like
Word and submitted as a *.doc/*.docx file;
11. Line spacing set to 1 throughout the document;
12. 12 point font (Times New Roman preferably) used throughout the
document;
13. Margins set to 2,54 cm. on all four sides of the paper;
14. Use of any other formatting styles is forbidden;
15. Use of any other headers and footers is forbidden;
16. All pages of the entire manuscript ought to be serially numbered.
Body of the article:

1. Author’s name, surname and occupation;
2. Name of the institution where the author works;
3. Author’s email address;
4. Article’s title in Bosnian/Croatian/Serbian and English language;
5. Summary of about 250 words (in English and third person) and a list of
5-7 key words, placed after the summary;
6. Reference list.
145
- When working in details certain segments of some issue, that bodies of
text should fall under precise subheadings;
- Abbreviations and symbols, if used, ought to be accompanied with
corresponding explanations;
- Tables, photographs, charts etc. ought to be serially numbered and have
their original sources clearly referenced;
- The required length of articles is 16 pages, including all material;
- Article’s summary should present general overview of the subject, used
methodology, obtained results and conclusion;
- Keywords ought to be terms appearing in the text, excluding the overly
general or wide ones;
- Author should provide, at the end of the article, the numbered list of used
reference entries alphabetically by surnames of authors, without dividing
entries into source categories (monographs, journals, books of
proceedings, archive material, web pages etc.). Multiple works by same
author should be listed in ascending chronological order;
- Author’s choice of language (Bosnian/Croatian/Serbian) and script (Latin
or Cyrillic) will be adhered in articles;
- Submitted articles ought to be proofread.
Authors will give written statement that submitted article is copyrighted

material having been not previously published, or offered to some other
journal for publishing.
Articles that do not adhere to the aforementioned rules risk being

rejected.
Submitted articles will be required to adhere to Harvard style referencing.

Full instructions can be found at the following link:
http://library.leeds.ac.uk/skills-referencing-harvard
Here are provided examples of Harvard citing and referencing:
Books:
• Books produced by one author:
Imamović, M., 2008. Knjige i zbivanja. Sarajevo: Master’s thesis.
146
• Books produced by two authors:
Hartman, K., Ackermann, E., 2004. Searching and Researching on
the Internet and World Wide Web. 4th edition. Franklin: Beedle &
Associates Inc.
• Books produced by three authors:

Lasić-Lazić, J., Laszlo, M., Boras, D., 2008. Informacijsko čitanje.
Zagreb: Zavod za informacijske studije.
• Books produced by more than four authors:

Talović, M. et al., 2011. Notacijska analiza u nogometu. Sarajevo:
Fakultet sporta i tjelesnog odgoja.
Book chapters:
Šunjić, M., 1996. Odnosi Bosne i Venecije u vrijeme vladavine Tvrtka I. U:
Šunjić, M. Bosna i Venecija (odnosi u XIV i XV st.). Sarajevo: HKD
Napredak. Pgs. 53-79.
E-books:
Pušina, A., 2014. Stil u psihologiji: teorije i istraživanja. [e-book] Sarajevo:
Filozofski fakultet. <http://www.ff-
eizdavastvo.ba/Books/Stil_u_psihologiji_teorije_i_istrazivanja.pdf> Visited
on [25 September 2014].
Scientific papers published in Books of Proceedings:

Dizdar, S., 2010. Slika stanja Bolonjskog procesa u Bosni i Hercegovini. U:
Mitrović, P. ur. Zbornik radova sa međunarodnih okruglih stolova o
implementaciji Bolonjskog procesa u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Mostar: Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke/znanosti, Pgs. 13-61.
Articles published in magazines:

Grubiša, D., 2011. Politološke dvojbe u Europskoj uniji: potraga za
određenjem. Politička misao, 48 (2), Pgs. 61-90.
Web pages:
Šarčević, A., 2012. Socijalna moć uma. [online] Available at:
<http://www.academia.edu/2926123/_Socijalna_moc_uma_-
_Recenzija_Abdulah_Sarcevic> Visited on [25 September 2014].
147
Articles can be submitted by email to izdavacka.djelatnost@unsa.ba.
Contact person: Fuada Muslić, Grad. Eng. Lit., Editorial Board Assistant
(Tel. 00 387 33 221 946)
www.pregled.unsa.ba
University of Sarajevo
Pregled Board of Editors
Obala Kulina bana St., 7/II
71000 Sarajevo
Bosnia and Herzegovina
148
149
ISSN 0032-7271

Uvoddddddddddd PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Uvoddddddddddd PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

ISSN 0032-7271

God. LVI, br. 2 (2015.)

Sarajevo, maj/May-august/August 2015

Sarajevo, maj-august 2015.

Glavni i odgovorni urednik:

Zamjenica glavnog i odgovornog urednika:

Časopis Pregled je indeksiran u EBSCO Publishingu, INDEX COPERNICUS i CEEOL međunarodnim

Sarajevo, May-August 2015

International Editorial Board:

Editorial Board Secretary:

Fourth month periodical

Prof. dr. Šefik Baraković: Uloga ideologije u izgradnji građanskih društvenih

Dr. Aida Spahić: Perspektive razvoja sociologije medicine u Bosni i Hercegovini /

Mr. sc. Dara Crnić-Babić i Olja Babić: Diplomatske aktivnosti Bosne i

Dr. Vedad Muharemović: Nacionalizam: specifičan tip društvene činjenice i

Prikazi i osvrti / Reviews and Comments

Nedžad Smailagić, MA: Enciklopedija kriminologije i krivičnog pravosuđa /

Mr. sc. Amer Osmić: Epistemološko-metodološki pristup istraživanju u društvenim

Upute za autore / Guidelines for Authors ............................................... 141 / 145

UDK 342.7 (497.6)

Izvorni naučni članak

USTAVNA DISKRIMINACIJA GRAĐANA

CONSTITUTIONAL DISCRIMINATION OF CITIZENS

Key words: BH Constitution, Human Rights, Discrimination, Citizens, State,

1. Zaštita svih lica pod jurisdikcijom države

Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, koja je usvojena u francuskoj

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. godine, koja je postavila

Ovdje dolazimo do ključne odredbe u kojoj se navodi da „visoke strane

U tom smislu, najnovija presuda Evropskog suda za ljudska prava iz

Daljnja analiza pokazuje da Ustav BiH trenutno dozvoljava izjašnjavanje

3. Obaveza usaglašavanja Ustava Bosne i Hercegovine sa

Evropski sud za ljudska prava je takođe utvrdio da je predmetni slučaj u

Nepostupanje države BiH u pogledu izvršenja presuda Suda za ljudska prava

Presuda „Sejdić i Finci protiv BiH“ trenutno se nalazi pod nadzorom

Komitet ministara VE upućuje 2012. i svoju drugu privremenu rezoluciju u

Građanin, dakle, je ličnost koja je titular svih „građanskih prava“ i on je

Država danas mora biti intervencionistička i na centralnom, državnom nivou

Pored egzaktno utvrđenog stanja od Parlamentarne skupštine VE, Svjetska

Država BiH, nažalost, nazaduje i na drugim važnim pokazateljima

Indeks fragilnih država (Fragile State Index), nažalost, ne odstupa mnogo u

Laura Brisard u analizi indeksa fragilnih država navodi da Bosna i Balkan i

U augustu 2014. godine u Berlinu je održana konferencija o zapadnom

EU je na sastanku Vijeća za vanjske poslove, održanom 15. decembra 2014.

Iako je BiH ustavno normirana kao demokratska država koja funkcionira u

http://europa.ba/Download.aspx?id=1525&lang=BS; web stranici pristupljeno 15. 12. 2014.

Ako je zbog teške situacije u BiH nakon prestanka „tragičnog sukoba u

Međutim, više je nego očigledno da, pored odgovornosti koja leži na

Izvorni naučni članak

ULOGA IDEOLOGIJE U IZGRADNJI GRAĐANSKIH

THE ROLE OF IDEOLOGY IN BUILDING CIVIC

Ključne riječi: građanska ideologija, građanski razvoj, kultura, liberalizam,

Key Words: civic ideology, civic development, culture, liberalism, postliberalism,

U doslovnom smislu fenomen nastanka građanske ideologije, per se, vezan je

Iako je ostavljano aktualnim pitanje ideje kao pojave, oblika, inicijacije,

Historija pozitivnih političkih tvorbi pruža uvid da je sam pojam ideologije

Francuski enciklopedisti, poglavito Holbach i Helvétius, doprinijeli su

Pitanje ideologije razvijano je u konsolidaciji funkcije i satisfakcije

Deklaracija o pravima čovjeka i građanina proklamirala je principe slobode,

Mjerodavna istraživačka analiza mjesta, funkcije i određenja ideologije

Prema ideologiji se zauzima odgovarajući vrijednosni stav, građanskog ili

Konkretna društveno-teorijska analiza stvari ideologije mora osvijetliti

Pragmatični stav primjenjivanih kriterija u odnosa prema ideologiji stanovito

Ideologija konkretizira sferu sistema unapređivanja građanske organizacije,