2 Matematika Promjena

Vektorski račun
dr. sc. Boris Čulina

ii
Sadržaj
1 Matematika promjena 1
1.1 Pojam derivacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
1.1.1 Osnovna ideja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
1.1.2 Brzina promjene i derivacija . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
1.1.3 Derivacija kao funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16
1.1.4 Zadaci za vježbu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
1.2 Račun derivacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
1.2.1 Tablične derivacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22
1.2.2 Pravila deriviranja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26
1.2.3 Pravilo za kompoziciju funkcija . . . . . . . . . . . . . . . 29
1.2.4 Derivacije višeg reda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31
1.2.5 Zadaci za vježbu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
iii
iv
1.3 Primjena derivacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34
1.3.1 Derivacija je brzina promjene . . . . . . . . . . . . . . . . 34
1.3.2 Derivacija je nagib tangente . . . . . . . . . . . . . . . . . 37
1.3.3 Derivacija je najbolja linearna aproksimacija . . . . . . 40
1.3.4 Zadaci za vježbu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46
1.4 Antiderivacija ili neodred̄eni integral . . . . . . . . . . . . . . . 49
1.4.1 Pojam antiderivacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49
1.4.2 Elementarni račun neodred̄enog integrala . . . . . . . . 53
1.4.3 Primjena neodred̄enog integrala na gibanje čestice . . . 56
1.4.4 Zadaci za vježbu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59
1.5 Pojam odred̄enog integrala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62
1.5.1 Osnovna ideja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62
1.5.2 Promjena položaja kod jednolikog gibanja . . . . . . . . 63
1.5.3 Nejednoliko gibanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64
1.5.4 Rad sile . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70
1.5.5 Pojam odred̄enog integrala . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72
1.6 Elementarni račun odred̄enog integrala . . . . . . . . . . . . . . 76
1.6.1 Osnovni teorem diferencijalnog i integralnog računa . . 77

v
1.6.2 Elementarna pravila za odred̄eni integral . . . . . . . . 80
1.6.3 Zadaci za vježbu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83

vi
Matematika promjena
1
Ovo poglavlje je kratki uvod, ili podsjetnik za one koji su to već studirali, u
matematiku promjena. Navedene su osnovne ideje i postupci koji će nam u
daljnjem trebati.
Derivacija i integral su osnovni pojmovi tzv. matematike promjena

koja je predmet ovog poglavlja. Kao što sam naziv kaže to je matematika
kojom se opisuju promjene. Osnovna ideja je jednostavna. Jednolike
promjene znamo opisivati. Nejednolike promjene ćemo opisivati
tako da ih u malim dijelovima aproksimiramo jednolikim promje-
nama.
Za pojam derivacije ta se ideja realizira na sljedeći način. Neka

imamo neku jednoliku promjenu npr. ovisnost položaja y j čestice o vremenu
t, y j ( t). To je linearna funkcija
1
2 1. Matematika promjena
y
y j ( t) = at + b
Nejednoliku promjenu y( t) ćemo u malim dijelovima aproksimirati jednoli-

kom:
y
y j ( t) = at + b ← jednolika promjena
y( t) ← nejednolika promjena
← lokalna aproksimacija
x
Geometrijski gledano, krivulju smo lokalno aproksimirali njenom tangen-

tom. Matematički gledano, ta linearna aproksimacija zasniva se na pojmu
derivacije.
Za pojam odred̄enog integrala ideja aproksimacije nejednolikog jed-

nolikim realizira se na sljedeći način. Kod jednolike promjene ukupna
promjena proporcionalna je trajanju. Npr. kod jednolikog gibanja stalnom
brzinom v prijed̄eni put ∆ y proporcionalan je proteklom vremenu ∆ t:∆ y =
v∆ t. Pošto je brzina stalna ona je u dijagramu ovisnosti brzine o vremenu
prikazana horizontalnim pravcem, a ∆ y površinom:
v
∆ y = v∆ t
t
∆t
3
Ako je promjena nejednolika ukupnu promjenu ćemo približno izračunati

tako da ćemo je u malim dijelovima aproksimirati jednolikom promjenom
lokalna aproksimacija
← nejednolika promjena
← jednolika promjena
∆ y = v∆ t
x
∆t
i zbrojiti sve te "ravne" aproksimacije:
∆ y = v1 ∆ t 1 + v1 ∆ t 1 + . . .
Geometrijski gledano, neravnu površinu aproksimirali smo zbrojem ravnih

površina pravokutnika. Matematički gledano, takvu aproksimaciju ukupne
promjene opisujemo pojmom odred̄enog integrala.
Osnovni teorem diferencijalnog i integralnog računa (1.6.1) poka-

zat će nam da su te dvije aproksimacije usko povezane, u odred̄enom smislu
jedna drugoj su inverzne.
1.1 Pojam derivacije
U ovoj cjelini je opisan pojam derivacije, osnovni pojam (zajedno s odred̄e-

nim integralom) matematike promjena.
1.1.1 Osnovna ideja
Policajac zaustavi vozača i obavijesti ga da je vozio 100 km/h i da je

prekoračio dozvoljenu brzinu od 80 km/h. Vozač se pravda da je to nemoguće
jer je tek prije par sekundi krenuo sa semafora i odmah je stao na policajčev
znak. Policajac mu strpljivo objašnjava da to znači da kad bi se tako
nastavio gibati jednoliko po pravcu za jedan sat prešao bi sto kilometara.
"Nemoguće", odgovara vozač, "kad bih se nastavio gibati pravo upao bih u
jarak jer cesta zakreće ulijevo, a sigurno se ne bih mogao nastaviti gibati
još sat vremena jer benzina imam tek za kojih desetak minuta vožnje. Osim
toga ja sam zakočio i odmah stao." Policajac je bio na dobrom putu da mu
objasni što znači brzina od 100 km/h ali su ga izdali živci i uputio ga je sucu
za prekršaje da s njim to raspravi. Med̄utim, ovdje je pravo mjesto za takvu
raspravu.
Pogledajmo graf ovisnosti položaja y o vremenu t prilikom gibanja auta

do zaustavljanja:
t
t1 t2 t3
Intuitivno, vozač se od početka gibanja gibao sve brže, ubrzavao je do

trenutka t 1 pa se gibao stalnom brzinom do trenutka t 2 . Tad je ugledao
policajca i počeo usporavati. Gibao se sve sporije do trenutka t 3 , kad je stao
1.1. Pojam derivacije 5
kraj policajca. Ali kako ovo izmjeriti? Kako izmjeriti brzinu gibanja? Ova
intuicija o bržem i sporijem zasnovana je na nagibu grafa. Što je graf strmiji
smatramo da je veća brzina. Ali što je nagib grafa?
Ideja je jednostavna. Kad se tijelo giba jednoliko jasno je što je njegova

brzina gibanja. Omjer promjene položaja i proteklog vremena je stalan broj
i to je brzina jednolikog gibanja
∆y
v= = const
∆t
y
∆y
∆y v=
∆t
∆t
x
Geometrijski gledano taj omjer je nagib pravca.
Kad je gibanje nejednoliko pridružit ćemo mu zamišljeno jednoliko

gibanje koje ga jedan djelić vremena najbolje aproksimira u odnosu na
sva druga jednolika gibanja koji se u taj trenutak podudaraju sa stvarnim
gibanjem (upravo je to policajac pokušao objasniti):
y
↓ najbolja aproksimacija jednolikim gibanjem
Geometrijski gledano to je pravac koji u odnosu na sve pravce kroz danu

točku na krivulji lokalno najbolje aproksimira krivulju. Takav pravac
nazivamo tangentom u danoj točki na danu krivulju. Brzinu tako izabranog
jednolikog gibanja, odnosno nagib tako odabranog pravca nazivamo trenut-

nom brzinom gibanja auta u tom trenutku. Naravno ona nije stalna već
ovisi o trenutku t:
Na isti način smo mogli analizirati bilo koju ovisnost dviju veličina.
Mogli smo recimo gledati ovisnost razvijene energije o vremenu u nekom
kemijskom procesu i govoriti o brzini promjene energije po vremenu. Ili pak
o ovisnosti temperature neke zagrijane šipke o položaju na toj šipci i govoriti
o brzini promjene temperature po položaju. Mogli smo recimo kod gibanja
gledati i brzinu promjene brzine gibanja po vremenu, tzv. akceleraciju
gibanja, itd. Ova brzina promjene jedne veličine u odnosu na drugu u
matematičkom se rječniku zove derivacija.
Idemo sad sve ovo precizirati
Brzina jednolike promjene
Za linearnu ovisnost veličina y = ax + b omjer promjena tih veličina je

uvijek isti broj a
∆ y yk − yp
= = uvijek isto = a
∆t t k − t p
Taj broj zovemo brzinom promjene veličine y koja linearno ovisi o x,

odnosno brzinom jednolike promjene y po x. Geometrijski gledano
to je koeficijent pravca koji je graf te ovisnosti:
y y = ax + b
∆y
∆y =a
∆x
∆x
Primjer 1.1.1.
a) Nad̄imo brzinu promjene za ovisnost y = −2 x + 1. Kolika je brzina

promjene x po y?
b) Kolika je brzina gibanja y = 1?
Rješenje:
a) Najjednostavnije je uočiti da je brzina promjene koeficijent uz " x",

dakle −2. Brzina promjene je negativna što znači da se s povećanjem
x veličina y smanjuje. Izrazimo li x pomoću y
1 1
x = − y+
2 2
1
vidimo da je brzina promjene x po y jednaka − .
2
b) Za slučaj gibanja y = 1 to je mirovanje (čestica je stalno u točki 1) pa je
iz tog već jasno da bi brzina trebala biti jednaka nuli. No napišemo li
gornji zakon gibanja na sljedeći način
y = 0⋅ x+1
vidimo po našim pravilima da je zaista tako.
Y
Ako gibanje nije jednoliko tad omjeri nisu stalni i zovemo ih prosječnim
brzinama gibanja:
Prosječna brzina
Prosječna brzina gibanja u vremenskom intervalu, [ t p , t k ], u

kojem je položaj čestice u trenutku t p jednak yp , a u trenutku t k jednak
yk je broj
∆ y yk − yp
v [t p , t k ] = =
∆t t k − t p
Što nam daje prosječna brzina? Recimo da putujemo autom od Zagreba

do Splita. Koristeći brojač kilometara (koji na početku stavimo na nulu)
i sat, lako nam je utvrditi prosječnu brzinu gibanja: podijelimo stanje
brojača kilometara kad stignemo u Split s vremenom putovanja. Recimo
da smo dobili da je prosječna brzina jednaka 90 km/h. Znamo da što je
ta brzina veća "u prosjeku smo se brže gibali". No to je tek neka gruba
mjera stvarnog gibanja, jer smo negdje vozili brže, negdje sporije, negdje
stajali (na naplatnim kućicama) a negdje išli možda i unazad (ne baš na
autoputu). Pravi smisao te veličine je da je to brzina zamišljenog jednolikog
gibanja koje se na početku, u Zagrebu, i na kraju, u Splitu, podudaralo sa
stvarnim gibanjem. Zato govorimo o zamišljenom a ne stvarno izvedivom
gibanju.
dolazak u Split
stvarno gibanje → ← zamišljeno gibanje
polazak iz Zagreba
t
Smisao prosječne brzine
Prosječna brzina v [ t p , t k ] gibanja u vremenskom intervalu [ t p , t k ] je

brzina zamišljenog jednolikog gibanja koje se sa stvarnim gibanjem
podudara na početku intervala, u trenutku t p , i na kraju tog intervala,
u trenutku t k . Geometrijski gledano to je nagib sekante, pravca koji
presjeca graf gibanja na početku i na kraju tog intervala.
t
t1 t2
Jasno je da prosječna brzina to bolje opisuje stvarno gibanje što je vre-

menski interval manji. Ako pogledamo prosječnu brzinu auta, u vremenu od
recimo jedne sekunde, tad ona jako dobro opisuje stvarno gibanje. Stvarno
gibanje se u tom intervalu ne može puno razlikovati od jednolikog gibanja
tom brzinom. To nas zapažanje vodi prema ideji trenutne brzine. Da bismo
odredili kako se brzo auto giba u nekom trenutku t moramo pustiti da prod̄e
malo vremena ∆ t i pogledati prosječnu brzinu na tom intervalu [ t, t + ∆ t].
Što smo uzeli manji interval ta prosječna brzina bolje opisuje gibanje u
trenutku t. Pogledajmo kako ovisi prosječna brzina o tom intervalu npr.
za gibanje y = t2 :
∆ y yk − yp y(1 + ∆ t) − y(1) (1 + ∆ t)2 − 12

v [1, 1 + ∆ t] = = = = =
∆t t k − t p ∆t ∆t
1 + 2∆ t + (∆ t)2 − 1 ∆ t(2 + ∆ t)
= = = 2 + ∆t
∆t ∆t
Računajmo je za sve manje ∆ t:

∆t 1 0.5 0.2 0.1 0.01 0.001

v 3 2.5 2.2 2.1 2.01 2.001
Vidimo da što je interval manji to je prosječna brzina sve bliža broju

2. Praktično gledano da bismo odredili koliko se brzo tijelo giba u
nekom trenutku treba računati prosječnu brzinu za dovoljno mali ∆ t.
"Dovoljno mali" znači toliko malen da tijelo u tom intervalu nije moglo bitno
promijeniti gibanje, tj. da možemo smatrati da se gibalo gotovo jednoliko.
To naravno ovisi o vrsti gibanja. Za gibanje Zemlje oko Sunca dovoljno
malo znači jedan dan, za auto desetinka sekunde, za elektron milijarditinka
sekunde. Tako dobiven broj možemo zvati trenutnom brzinom gibanja u
trenutku t. No matematika ne smije ovisiti o praktičnom odred̄enju što je
dovoljno malo u datoj situaciji, već ona mora gledati što se s tim omjerom
zbiva za sve manje vremenske intervale. Zato za trenutnu brzinu gibanja
trebamo uzeti broj koji dobijemo u limesu kad ∆ t teži nuli:
v(1) = lim v [1, 1 + ∆ t] = lim (2 + ∆ t) = 2

∆ t→0 ∆ t→0
Ovo je sad lako poopćiti na trenutnu brzinu bilo kojeg gibanja u bilo
kojem trenutku:
Trenutna brzina gibanja

Trenutna brzina gibanja y( t) u trenutku t je broj
∆y y( t + ∆ t) − y( t)
v( t) = lim = lim v [ t, t + ∆ t] = lim
∆ t →0 ∆ t ∆ t→0 ∆ t →0 ∆t
∆y
Praktično gledano trenutna brzina je v( t) ≃ za dovoljno mali
∆t
vremenski interval [ t, t + ∆ t]. A što je "dovoljno malo" ovisi o situaciji i
znači "dovoljno malo da se gibanje nije moglo bitno promijeniti", odnosno
"dovoljno malo da možemo smatrati da je gibanje gotovo jednoliko na
tom intervalu."
Mada je odred̄enje trenutne brzine pomoću dovoljno malog intervala

neprecizno, ono nosi osnovnu intuiciju o pojmu brzine neopterećenu mate-
matičkim dodacima: trenutna brzina je praktično gledano omjer pro-
mjene vrijednosti i promjene vremena za mali vremenski interval.

Napomenimo još da sam riječ "trenutna brzina" može i prevariti, jer gibanje
ne može biti "u jednom trenutku", već se uvijek mora gledati neki interval
oko tog trenutka da bi se "vidjelo" gibanje.
Prije nego što upotrijebimo prethodnu formulu za računanje brzina
raznih gibanja u raznim trenucima riješimo najvažnije pitanje: što o gibanju
govori taj broj kojeg nazivamo trenutnom brzinom? Po samoj definiciji
mi smo aproksimirali nejednoliko gibanje nakon trenutka t = 1 u malom
vremenskom intervalu ∆ t odgovarajućim jednolikim gibanjem. Kako sma-
njujemo interval sve smo bliže jednolikom gibanju baš s trenutnom brzinom
v = 2:
← jednoliko gibanje brzinom 2
t
∆t
Mogli smo nejednoliko gibanje oko te točke aproksimirati i drugim

jednolikim gibanjima:
y y = t2 ← stvarno gibanje
y = 2 t − 1 ← najbolja linearna aproksimacija
3
2 ← druge linearne aproksimacije
1
t
−3 −2 −−11 1 2 3
−2
−3
Med̄utim, ovaj proces odred̄enja trenutne brzine daje jednoliko gibanje koje,
med̄u svim jednolikim gibanjima koja se u datom trenutku podudaraju
sa stvarnim gibanjem, najbolje aproksimira (u jednom točno odred̄enom

smislu koji ćemo poslije u precizirati) stvarno gibanje. Geometrijski
gledano, imamo pravac koji, med̄u svim pravcima povučenim kroz datu
točku, najbolje aproksimira krivulju oko te točke. To je upravo tangenta
na krivulju u toj točki.
Smisao trenutne brzine gibanja

Trenutna brzina v( t) gibanja y( t) u trenutku t je brzina zamišljenog
jednolikog gibanja koje, med̄u svim zamišljenim jednolikim gibanjima
koji se u datom trenutku podudaraju sa stvarnim gibanjem, najbolje
aproksimira stvarno gibanje na malim vremenskim intervalima oko tog
trenutka t.
y
← stvarno gibanje
← najbolja aproksimacija jednolikim gibanjem
← druge aproksimacije jednolikim gibanjem
Geometrijski gledano to je nagib pravca koji, med̄u svim pravcima koji

prolaze datom točkom krivulje, najbolje aproksimira krivulju na malim
intervalima oko te točke. Takav pravac zovemo tangenta na krivulju u
datoj točki.
Primjer 1.1.2. Izračunajmo trenutnu brzinu gibanja y = t2 u trenutku t = 2.

Izračunajmo brzinu ovog gibanja u bilo kojem trenutku.
Rješenje: Za trenutak t = 2 samo ubacimo taj broj u formulu za trenutnu

brzinu:
∆y y(2 + ∆ t) − y(2) (2 + ∆ t)2 − 22

v(2) = lim = lim = lim =
∆ t→0 ∆ t ∆ t→0 ∆t ∆ t→0 ∆t
4 + 2 ⋅ 2 ⋅ ∆ t + (∆ t)2 − 4 ∆ t (4 + ∆ t )
= lim = lim =
∆ t →0 ∆t ∆ t →0 ∆t
= lim (4 + ∆ t) = 4
∆ t→0
Dakle, u tom trenutku brzina je 4. Sad lako možemo grafički odrediti line-
arnu aproksimaciju stvarnog gibanja, odnosno tangentu na ovu krivulju:
y = t2
y
7
6 4
5
4
1
3
2
1
t
−3 −2 −1 1 2 3
No nepotrebno je ovu brzinu računati u svakoj točki posebno. Računanje

za t = 1 gotovo se nije razlikovalo od računanja za t = 2. Zato je efikasnije
izračunati tu brzinu "jednom zauvijek", u bilo kojem trenutku t:
∆y y( t + ∆ t) − y( t) ( t + ∆ t)2 − t2
v( t) = lim = lim = lim =
∆ t →0 ∆ t ∆ t →0 ∆t ∆ t →0 ∆t
t 2 + 2 ⋅ t ⋅ ∆ t + (∆ t )2 − t 2 ∆ t(2 t + ∆ t)
= lim = lim = lim (2 t + ∆ t) = 2 t
∆ t→0 ∆t ∆ t→0 ∆t ∆ t→0
Dakle, brzina u proizvoljnom trenutku t ovisi o tom trenutku i iznosi v( t) =

2 t. Grafički gledano dobili smo najbolje linearne aproksimacije gibanja
(tangente) u svakom trenutku
6 y = t2
5
4
3
2
1
t
−3 −2 −1 1 2 3 Y
1.1.2 Brzina promjene i derivacija
Sad je jednostavno sve ovo poopćiti. Umjesto da smo gledali gibanje po

pravcu y( t) = t2 , mogli smo gledati zakon razvijanja energije E u kemijskom
procesu E ( t) = t2 , ili kako se s vremenom mijenja temperatura T nekog
tijela T ( t) = t2 . Ili pak kako temperatura T nekog mjesta na šipki ovisi o
udaljenosti x tog mjesta od kraja šipke T ( x) = x2 itd. Matematički gledano,
sve prethodno bi ostalo isto, samo bi se promijenila fizikalna interpretacija.
Kao što smo npr. dobili da je trenutna brzina gibanja u trenutku 1 bila
jednaka 2, i sad bismo dobili broj 2, ali bismo ga drugačije interpretirali. To
bi sad bila brzina promjene energije u trenutku 1 (brzina promjene energije
se zove snaga), odnosno brzina promjene temperature u trenutku 1, odnosno
brzina promjene temperature u odnosu na položaj na udaljenosti 1 od kraja
šipke itd.
Trenutna brzina promjene

Trenutna brzina promjene veličine y( x) po veličini x je broj
∆y y( x + ∆ x) − y( x)
v y ( x) = lim = lim v y [ x, x + ∆ x] = lim
∆ x→0 ∆ x ∆ x→0 ∆ x →0 ∆x
Praktično gledano trenutna brzina je

∆y
v y ( x) ≃ za dovoljno mali vremenski interval [ x, x + ∆ x],
∆x
Pri tome, što je "dovoljno malo" ovisi o situaciji i znači "dovoljno malo
da se ovisnost nije moglo bitno promijeniti", odnosno "dovoljno malo
da možemo smatrati da je ovisnost y po x gotovo linearna na tom
intervalu."
Trenutna brzina v y ( x) promjene veličine y( x) u točki x je brzina

promjene zamišljene jednolike ovisnosti y po x koja, med̄u svim
zamišljenim jednolikim ovisnostima koji se u datom x podudaraju
sa stvarnom ovisnoću y( x), najbolje aproksimira stvarnu ovisnost na
malim intervalima oko tog x.
y
← stvarna promjena
← najbolja aproksimacija jednolikom promjenom
← druge aproksimacije jednolikom promjenom
Geometrijski gledano to je nagib pravca koji, med̄u svim pravcima koji

prolaze datom točkom krivulje, najbolje aproksimira krivulju na malim
intervalima oko te točke. Takav pravac zovemo tangenta na krivulju u
datoj točki.
Čemu pridružujemo taj broj koji zovemo brzinom promjene veličine y po

veličini x? On ovisi o načinu kako su te veličine povezane, dakle o funkciji
f takvoj da je y = f ( x), kojom su povezane i o argumentu x iz kojeg se
gledaju omjeri malih promjena vrijednosti i argumenta funkcije. Zato, kad
zaboravimo fizikalnu interpretaciju veličina koje su povezane funkcijom
f i kad zaboravimo geometrijsku interpretaciju, ostaje nam matematički
smisao ovog pojma kao operacije koja funkciji i datoj točki pridružuje
jedan broj koji u ovom kontekstu zovemo derivacijom. Zato sve gornje,
preformulirano u čistom matematičkom kontekstu glasi:
Derivacija funkcije f u točki x
To je broj f ′ ( x) pridružen funkciji f i točki x kojeg računamo sljedećom

formulom:
f ( x + ∆ x) − f ( x)
f ′ ( x) = lim
∆ x →0 ∆x
Kao i svaka značajna veličina tako i derivacija ima razne oznake:
Razne oznake za derivaciju
f ′ ( x): to je standardna oznaka koja točno pokazuje o čemu

derivacija ovisi, o funkciji f i argumentu x te funkcije
y′ ( x): to je oznaka koju koristimo kad je naglasak na veličinama
y = f ( x) koje funkcija f povezuje.
dy
: to je oznaka koja sugerira da je to omjer malih promjena
dx
veličina. Poslije ćemo dati smisao dijelovima d y i dx koje
zovemo diferencijalima, no za sad je treba razumjeti kao
cjelovitu sugestivnu oznaku za derivaciju.
d f ( x)
: uloga te oznake je ista kao i prethodna ali je naglasak na
dx
funkciji.
d
f ( x): varijanta prethodne oznake koja je nekad ugodnija za
dx
pisanje.
1.1.3 Derivacija kao funkcija
Vidjeli smo da je puno efikasnije izračunati derivaciju f ′ ( x) funkcije f u

bilo kojoj točki x pa je onda uvrštavanjem računati u konkretnim točkama.
Npr. za naš prvi primjer funkcije f ( x) = x2 dobili smo da je derivacija u

proizvoljnoj točki f ′ ( x) = 2 x. Ta derivacija, naravno, ovisi o x. Mi smo tako
dobili novu funkciju koja nam govori kako derivacija stare funkcije f ovisi
o x. Nju označavamo f ′ , u skladu s prethodnom oznakom f ′ ( x) derivacije
funkcije u točki x. Grafički gledano to je funkcija koja nam govori kako
nagibi tangenti na staru funkciju ovise o x. Uzmimo za primjer funkciju
f ( x) = x2 s njenom derivacijom f ′ ( x) = 2 x:
y
f ( x) = x2
3
2
1
x
−3−2−−11 1 2 3
−2
−3
y
f ( x) = 2 x
3
2
1
x
−3−2−−11 1 2 3
−2
−3
Donja funkcija za dati x upravo daje nagib na gornju funkciju.
Derivacija funkcije
Derivacija funkcije f je nova funkcija f ′ kojoj je vrijednost u točki f ′ ( x),

derivacija funkcije f u točki x. Tako gledano, derivacija je operacija koja
funkciji pridružuje novu funkciju.
′
f z→ f ′
Tako smo pojam derivacije funkcije f u točki x "rastavili na dijelove":
"Rastav pojma derivacije na dijelove"
Prvo imamo operaciju derivacije
′ (derivacija)
koja funkciji f pridružuje novu funkciju:
f′ (derivacija funkcije)
Ta nova funkcija primijenjena na argument x daje broj
f ′ ( x) (derivacija funkcije u datoj točki)
Nakon ove cjeline čitatelj treba razumjeti što je jednolika promjena i

brzina jednolike promjene, što je prosječna i trenutna brzina nejednolike
promjene i koji je smisao tih pojmova, što je derivacija funkcije u točki,
derivacija funkcije i derivacija. Takod̄er treba znati iz grafa funkcije
kvalitativno analizirati njenu derivaciju.
1.1.4 Zadaci za vježbu
a) Nad̄ite brzine sljedećih jednolikih promjena. Kako biste nazvali te

veličine?
(a) y = 3 t + 2, gdje je y položaj a t vrijeme

(b) v = 2 t − 2, gdje je v brzina a t vrijeme
(c) E = 1 − 2 t, gdje je E energija a t vrijeme
(d) N = 6Q , gdje je N plaćeni novac a Q količina kupljenog kruha
b) Za gibanje y = t3 nad̄ite mu prosječnu brzinu u prve dvije sekunde i

trenutnu brzinu u bilo kojem trenutku i u trenutku t = 0 i t = 2.
c) Iz grafa gibanja automobila kvalitativno opišite njegovo gibanje:
y (km)
3
2
1
t (min)
1 2 3 4 5 6 7
Rješenja
1. a) 3: brzina gibanja
b) 2: ubrzanje
c) -2: snaga
d) 6: cijena proizvoda
2. v[0, 2] = 4, v( t) = 3 t2 , v(0) = 0, v(2) = 12.
3. Auto u prvoj minuti povećava brzinu da bi je nakon tog smanjivalo. Na

kraju druge minute ono je stalo na udaljenosti 2km od početka gibanja
i tu stoji jednu minutu. Zatim se počinje udaljavati povečavajući
brzinu pola minute, a onda smanjuje brzinu na nulu sljedećih pola
minute. Nakon toga se počinje vraćati, u početku povećavajući brzinu
povratka negdje oko minutu i po, da bi onda polako smanjivao brzinu.
Nakon osme minute već je sasvim blizu ishodišnoj točki.
1.2 Račun derivacija
Računati derivaciju po definiciji je komplicirano. Postoji postupak koji

primijenjen na svaku elementarnu funkciju daje njenu derivaciju. Postoje
i računarski programi koji to rade. To znači da je postupak formalan i
rutinski, samo ga treba razumjeti i uvježbati.
Postupak radi s funkcijama a ne s brojevima. Za datu funkciju f

moramo dobiti njenu derivaciju, novu funkciju f ′ . Da bi postupak bio
formalan moramo imati način zapisivanja funkcija. Nama su funkcije
zadane formulama tako da će postupak raditi s formulama. Na ulazu će
imati formulu f ( x) kojom zadajemo funkciju f a na izlaz formulu f ′ ( x)
kojom zadajemo funkciju f ′ . Npr. iz prethodne cjeline znamo da za funkciju
f zadanu formulom f ( x) = x2 , derivacija je funkcija f ′ zadana formulom
f ′ ( x) = 2 x. Tako ovaj postupak za ulaz x2 mora dati izlaz 2 x.
′
x2 z→ 2 x
Zato ćemo, uz ovakav dogovor o predstavljanju funkcija formulama, ope-

raciju deriviranja primjenjivati ne na funkciju nego na formulu kojom je
zadana:
( x2 )′ = 2 x
To je sigurno puno efikasnije nego da stalno moramo govoriti da je derivacija

funkcije f zadane formulom f ( x) = x2 funkcija f ′ zadana formulom f ′ ( x) =
2 x. No pri tom dogovoru nema smisla uvrštavati brojeve u formule. Npr.
nema smisla u prethodnu formulu uvrstiti 1. Dobili bismo 1′ = 2. Ako
želimo naći derivaciju ove funkcije u jedinici prvo moramo naći formulu za
derivaciju f ′ ( x) = 2 x, pa tek onda u nju uvrstiti f ′ (1) = 2.
Nova oznaka za derivaciju funkcije
[ f ( x)] je formula za derivacija f ′ funkcije f zadane formulom f ( x).

′
1.2. Račun derivacija 21
Kad se koristi ova oznaka, da bi se našla derivacija te funkcije u nekoj

točki, prvo treba naći formulu za derivaciju funkcije pa tek onda uvrstiti
tu točku umjesto x.
Ideja postupka nalaženja derivacije funkcije je sljedeća. Vidjeli smo

u cjelini o elementarnim funkcijama da je svaka elementarna funkcija
nastala iz nekih osnovnih primjenom operacija zbrajanja, oduzimanja,
množenja, dijeljenja i komponiranja funkcija konačan broj puta. Tu
strukturu elementarne funkcije najjednostavnije možemo vidjeti na njenom
x2 − 2 x
stablu. Npr. za funkciju f ( x) = stablo nastanka je sljedeće
x ⋅ sin(ln x)
x2 − 2 x
x ⋅ sin(ln x)
x2 − 2 x x ⋅ sin(ln x)
x2 2x x sin(ln x)
2 x sin x ln x
Ovo razlaganje funkcije radimo tako da se u svakom koraku pitamo koja

se zadnja operacija trebala uraditi s x da se dobije vrijednost funkcije
f ( x). Za našu funkciju je to dijeljenje. Tako znamo da je ona nastala
operacijom dijeljenja funkcija x2 − 2 x i x ⋅ sin(ln x). No, vidjet cemo da
postoji pravilo koje derivaciju funkcije nastale dijeljenjem dviju funkcija
opisuje pomocu derivacija tih dviju funkcija. Primjena tog pravila reducira
x2 − 2 x
problem nalaženja derivacije funkcije na dva manja problema
x ⋅ sin(ln x)
nalaženja derivacija funkcija x2 − 2 x i x ⋅ sin(ln x). Sad se postupak
ponavlja. Za svaku od ovih funkcija pogledamo koja operacija je zadnja
rad̄ena (za prvu oduzimanje, za drugu množenje). Za svaku od tih operacija
postoji odgovarajuće pravilo deriviranja pomoću kojeg se problem nalaženja
njihovih derivacija svodi na manje probleme nalaženja derivacija njihovih
dijelova.
Postupak se dalje odvija na isti način. Dakle, on se odvija u ciklusima.

U svakom ciklusu, za svaku funkciju kojoj tražimo derivaciju, gledamo koja

operacija je zadnja rad̄ena i primjenjujemo odgovarajuće pravilo za derivi-
ranje koje problem derivacije te funkcije svodi na problem derivacije funkcija
od kojih je ta funkcija neposredno nastala. U konačno koraka problem se
svodi na deriviranje osnovnih funkcija. Derivacije tih osnovnih funkcija su
jednom nad̄ene (na osnovu definicije derivacije i teorije računanja limesa) i
zapisane u tablicu i naše je samo da ih prepišemo iz tablice:
x2 − 2 x
x · sin(ln x) to treba derivirati
redukcija problema
x2 − 2 x x · sin(ln x) to treba derivirati

redukcija problema
x2 2x x sin(ln x) to treba derivirati
redukcija problema
2 x sin x ln x to treba derivirati
tablica
Sad ćemo dati tablicu derivacija osnovnih elementarnih funkcija, te

pravila deriviranja za svaku od elementarnih operacija s funkcijama,
zbrajanje, oduzimanje, množenje, dijeljenje i komponiranje funkcija. Pošto
je to osnovna tehnika (uz tehniku integriranja koju ćemo poslije upoznati)
važno je, ako to do sada niste naučili, da dobro uvježbate ta pravila i
prethodno opisani postupak deriviranja koji se na njima zasniva.
1.2.1 Tablične derivacije
Na osnovu definicije derivacije mogu se naći derivacije svih osnovnih

elementarnih funkcija. One su dane u sljedećoj tablici
Tablica derivacija
1. ( c)′ = 0
2. ( x)′ = 1
√ 1
3. ( x)′ = √
2 x
4. ( xa )′ = ax(a−1) , a∈R
5. ( e x )′ = e x
6. (a x )′ = a x ln a
1
7. (ln x)′ =
x
1
8. (loga x)′ =
x ln a
9. (sin x)′ = cos x
10. (cos x)′ = − sin x

1
11. (tg x)′ =
cos2 x
1
12. (ctg x)′ = −
sin2 x
1
13. (arcsin x)′ = √
1 − x2
1
14. (arccos x)′ = − √
1 − x2
1
15. (arctg x)′ =
1 − x2
1
16. (arcctg x)′ = −
1 − x2
Primjer 1.2.1. Nad̄imo derivacije sljedećih funkcija:

√ √ √ √ √
a) x b) t c) 2x d) 2 e) a
Rješenje:
√ 1
a) Naprosto očitamo iz tablice ( x)′ = √
2 x
b) U pitanju je ista funkcija samo je sada zadana formulom kojoj je

varijabla ulaza "t" a ne "x". Isto tako su i funkcije u tablici mogle
biti opisane formulama kojima je varijabla ulaza "t" a ne "x". Dakle
√ ′ 1
( t) = √
2 t
√ 1
c) Netko se može prevariti pa pogrešno reći da je ( 2 x)′ = √ . Poslije
2 2x
√ 1
ćemo vidjeti da je pravo rješenje ( 2 x) = √ . Greška je nastala zato
′
2x
što smo koristili tablicu kao što koristimo algebarske identitete. Ako
je npr. a2 − b2 = (a − b)(a + b) = (2a)2 − 12 = (2a − 1)(2a + 1) tad možemo
a i b zamijeniti bilo kojim izrazima, npr. a s a2 a b s 1 i dobiti ispravni
identitet. No u tabličnim izrazima ne smijemo uraditi supstituciju,
osim drugačije označiti ulaznu varijablu, kao u prethodnom zadatku.
√ ′ 1
Izraz ( x) = √ nam kaže što je derivacija funkcije korijen. Ako
2 x √
pak umjesto x stavimo 2 x dobili smo novu funkciju 2 x koja ima i
novu derivaciju o kojoj tablica ništa ne govori.
Napomena o upotrebi tablice derivacija
Tablični izrazi se moraju doslovno koristiti. Jedino možemo varijablu

" x" zamijeniti nekom drugom varijablom, " t" ili " u" itd., ali ne i 2, 2 x, x2
itd.
√
d) Opet bi se netko mogao prevariti pa iskoristiti tablični izraz ( x)′ =
1 √ 1
√ na način da dobije ( 2)′ = √ . Ne možemo umjesto x staviti
2 x 2 2
2. Takva supstitucija u tabličnim izrazima nije dozvoljena. No ovu √
derivaciju možemo riješiti. To je derivacija konstantne funkcije y = 2
a
√po prvom tabličnom izrazu derivacija√ konstante, zvala se ona 2 ili
2 ili sin ln tg 2, je nula. Dakle, ( 2) = 0.
′
e) Ovdje imamo problem. Smatramo li da je a konstanta, poput 2, ili

neki nepoznati parametar, ili oznaka ulaza u funkciju korijen, poput
x i t? Obično se oznake "a", " b" smatraju nekim nespecificiranim
√
konstantama. Po takvom gledanju je ( a)′ = 0. Med̄utim moguće je
√ 1
a smatrati varijablom, pa je po tom gledanju ( a)′ = √ . Ovdje
2 a
se javlja problem interpretiranja slova u formuli kojom zadajemo
funkciju, jesu li oni tek parametri (neki nespecificirani brojevi) ili
oznake ulaza u funkciju. Jedan način je da se to podrazumijeva iz
konteksta. Npr. vrijednost izraza 2ax2 , ovisi i o a i o x. Obično za ulaze
u funkciju rezerviramo slova " x", " y", " z"," t", " u", "v" itd. pa je po tom
običaju ulaz u funkciju " x" a ne "a". Ponekad se to i eksplicitno navede.
Jasno je da kad se govori o funkciji f ( x) = 2ax2 , tada (2ax2 )′ znači
derivaciju funkcije koja opisuje kako vrijednost tog izraza ovisi o x
(još govorimo o derivaciji po x), a kad govorimo o funkciji g(a) = 2ax2 ,
tad (2ax2 )′ znači derivaciju funkcije koja opisuje kako vrijednost tog
izraza ovisi o a (još govorimo o derivaciji po a). Ako iz konteksta nije
jasno koju funkciju razmatramo tad moramo koristiti drugu oznaku
za derivaciju u kojoj je eksplicirano koju ovisnost gledamo, odnosno
po čemu se derivira:
d d
(2ax2 ) ili (2ax2 )
dx da
Obje funkcije nisu tablične pa ćemo im poslije naći derivacije. Y
Napomena o upotrebi "′ " za oznaku derivacije
Ova oznaka se koristi kad se podrazumijeva koju funkciju opisuje

formula, tj. kad se podrazumijeva po kojoj varijabli se derivira. Ako
d d
to nije jasno tad treba koristiti oznake za derivaciju , , itd. koje to
dx dt
eksplicitno kažu.
a) 2 x b) log t c) arccos u d) arcsin(1)

Rješenje: Samo treba pravilno upotrijebiti tablicu
1 1
a) (2 x )′ = 2 x ln 2 b) (log t)′ = c) (arccos u)′ = − √ d) [arcsin(1)]′ =
t ln 10 1−u 2
0 Y
1.2.2 Pravila deriviranja
Pravila za deriviranje opisuju derivaciju funkcije pomoću derivacija funk-

cija od kojih je ona neposredno izgrad̄ena, i tako daju željenu redukciju
problema deriviranja. Naravno, i ona se mogu dokazati na osnovi definicije
derivacije i s malo poznavanja rada s limesima.
Pravila deriviranja
1. [ f ( x) ± g( x)] = [ f ( x)] ± [ g( x)] (pravilo za zbroj i razliku)

′ ′ ′
2. [ c f ( x)] = c [ f ( x)] (pravilo za umožak konstante i funkcije)

′ ′
3. [ f ( x) ⋅ g( x)] = [ f ( x)] ⋅ g( x)+ f ( x)⋅[ g( x)] (pravilo za umnožak

′ ′ ′
funkcija)
f ( x) [ f ( x)] ⋅ g( x) − f ( x) ⋅ [ g( x)]
′ ′ ′
4. [ ] = (pravilo za kvocijent
g ( x) g( x)2
funkcija)
5. [ f ( g( x))] = f ′ ( g( x)) ⋅ [ g( x)]

′ ′
(pravilo za kompoziciju funk-
cija)
Obično se ova pravila zapamte nekakvom recitacijom tipa:
1. Derivacija zbroja je zbroj derivacija
2. Konstanta koja se množi s funkcijom se preskače kod deriviranja

3. Derivacija umnoška je derivacija prve funkcije puta druga funkcija

plus prva funkcija puta derivacija druge.
4. Derivacija kvocijenta se radi tako da se nazivnik kvadrira, a u brojnik

ide derivacija brojnika puta nazivnik minus brojnik puta derivacija
nazivnika
5. Derivacija kompozicije funkcija je umnožak njihovih derivacija, svake

u svom argumentu.
Drugo pravilo je posljedica trećeg, samo umjesto proizvoljne funkcije

g( x) stavimo konstantu c, i iskoristimo da je c′ = 0. Zbog jednostavnosti
zgodno ga je posebno imati.
Pravilo kompozicije, mada se naizgled čini jednostavno, najkomplicira-

nije je i zadnjeg ćemo ga razmatrati. Primijetite da je jedino kod njega
narušena konvencija da se oznaka deriviranja stavlja na formulu a ne na
funkciju. U protivnom bi izgledalo još kompliciranije, ali o tome ćemo na
kraju.
ln x
a) x + sin x b) x2 − 1 c) 3 ln x d) x cos x e)
x
Rješenje:
a) ( x + sin x)′ = ( x)′ + (sin x)′ = 1 + cos x
b) ( x2 − 1)′ = ( x2 )′ − (1)′ = 2 x − 0 = 2 x
1 3
c) (3 ln x)′ = 3 ⋅ (ln x)′ = 3 ⋅ =
x x
d) ( x cos x)′ = ( x)′ cos x + x(cos x)′ = 1 ⋅ cos x + x ⋅ (− sin x) = cos x − x sin x
1
ln x ′
(ln x)′ ⋅ x − ln x ⋅ ( x)′ ⋅ x − ln x ⋅ 1 1 − ln x
e) ( ) = = x = Y
x x2 x2 x2
Kad su funkcije složenije koristimo postupak deriviranja koji smo

objasnili u uvodnom dijelu, i koji rutinski vodi rješenju. Istaknimo ga još
jednom:
Postupak deriviranja
Složenije funkcije se deriviraju tako da uvijek u dijelu koji je ostao za

deriviranje pogledamo koja je operacija zadnja rad̄ena i primijenimo
odgovarajuće pravilo za deriviranje. Nakon konačno takvih koraka
dobijemo derivacije osnovnih elementarnih funkcija koje očitamo iz
tablice. Prije svakog deriviranja dobro je promisliti može li se dio koji
deriviramo napisati tako da ga je jednostavnije derivirati.
Primjer 1.2.4. Derivirajmo sljedeće funkcije:
a) 2 sin x + 3 cos x b) x + x2 + x3 c) 2 x2 − 3 x + 4
Rješenje:
a) Zadnje je rad̄eno zbrajanje pa ćemo primijeniti pravilo za zbrajanje:

(2 sin x + 3 cos x)′ = (2 sin x)′ + (3 cos x)′ =
(sad je zadnje rad̄eno množenje konstantom)
= 2(sin x)′ + 3(cos x)′ = (sad smo dobili tablične derivacije)
= 2 cos x − 3 sin x
b) Nije važno koje ćemo zbrajanje uzeti kao zadnju operaciju:

( x + x2 + x3 )′ = ( x)′ + ( x2 )′ + ( x3 )′ = 1 + 2 x + 3 x2
c) Vidimo da jednostavno možemo derivirati bilo koji polinom:

pravilo za
zbrajanje
(2 x − 3 x + 4)
2 ′′ = (2 x2 )′ − (3 x)′ + (4)′ =
pravilo za
množenje konstantom
= 2( x2 )′ − 3( x)′ + (4)′ =
tablica
= 2 ⋅ 2x − 3 ⋅ 1 + 0 = 4x − 3 Y
Primjer 1.2.5. Izderivirajmo:
2x + 1
a) x sin x + 2 x2 b)
x−1
Rješenje:
a) ( x sin x + 2 x2 )′ = ( x sin x)′ + (2 x2 )′ = ( x)′ sin x + x(sin x)′ + 2( x2 )′ =

= sin x + x cos x + 4 x
2 x + 1 ′ (2 x + 1)′ ( x − 1) − (2 x + 1)( x − 1)′
b) ( ) = =
x−1 ( x − 1)2
((2 x)′ + (1)′ )( x − 1) − (2 x + 1)(( x)′ − (1)′ )
= =
( x − 1)2
(2 + 0)( x − 1) − (2 x + 1)(1 − 0) 2 x − 2 − 2 x − 1 −3
= = =
( x − 1)2 ( x − 1)2 ( x − 1)2
1.2.3 Pravilo za kompoziciju funkcija
Sad ćemo se baviti pravilom za kompoziciju. Njega je jednostavno izreći
( f ○ g)′ ( x) = f ′ ( g( x)) ⋅ g′ ( x)
Riječima: derivacija kompozicije funkcija je derivacija zadnje funkcije f u

točki g( x) puta derivacija prve funkcije g u točki x. Med̄utim mi funkcije
opisujemo formulama i znak derivacije primjenjujemo na formule. U
takvom pristupu pravilo se malo komplicira i glasi
[ f ( g( x))]′ = [ f (u)]′∣u= g(x) ⋅ [ g( x)]′
Riječima: derivacija kompozicije je derivacija formule za zadnju funkciju

po med̄uvrijednosti u koju nakon deriviranja zamijenimo s g( x), puta
derivacija formule za prvu funkciju.
Prijed̄imo s riječi na djela. Izderivirajmo sin( x2 ). To je kompozicija dviju

funkcija. Zadnji je rad̄en sinus iz med̄uvrijednosti u koja je jednaka onome
što je prije rad̄eno u = x2 . Po pravilu za derivaciju kompozicije:
[sin( x2 )]′ = [sin(u)]′∣u=x2 ⋅ [ x2 ]′ = cos(u)∣u=x2 ⋅ 2 x = cos( x2 ) ⋅ 2 x
Med̄utim ovako detaljno zapisivanje postupka je komplicirano. Bolje je

derivaciju po u i naknadnu supstituciju u = x2 uraditi u glavi i zapisati
samo konačan rezultat cos( x2 ). To nije teško jer je derivacija zadnje funkcije
tablična derivacija. Zato pogledamo u tablici što je njena derivacija. Tamo
piše [sin x]′ = cos x. No u rezultat cosx umjesto x ubacimo drugu funkciju
x2 i odmah zapišemo cos( x2 ). Zatim sve to pomnožimo s derivacijom druge
funkcije.
Postupak deriviranja kompozicije funkcija
Kompoziciju f ( g( x)) deriviramo na sljedeći način:
1. pogledamo u tablici derivacija što je rezultat deriviranja zadnje

funkcije f
2. u taj rezultat umjesto x stavimo g( x)
3. to što dobijemo pomnožimo s derivacijom prve funkcije, tj s [ g( x)]′
Primjer 1.2.6. Izderivirajmo:

√ √
a) ln(cos x) b) ln x c) (sin x)2 d) e x
Rješenje:
a) Zadnji je rad̄en ln. U tablici stoji da je rezultat deriviranja funkcije

1
ln x funkcija , no mi ćemo umjesto x uvrstiti prvu funkciju cos x i to
x
pomnožiti njenom derivacijom:
1 1
[ln(cos x)]′ = ⋅ [cos x]′ = ⋅ (− sin x) = − tg x
cos x cos x
b) Zadnji je rad̄en korijen. U tablici stoji da je rezultat deriviranja

√ 1
funkcije x funkcija √ , no mi ćemo umjesto x uvrstiti prvu
2 x
funkciju ln x:
√ 1 1 1 1
[ ln x]′ = √ ⋅ [ln x]′ = √ ⋅ = √
2 ln x 2 ln x x 2 x ln x
c) Zadnje je rad̄eno kvadriranje:
[(sin x)2 ]′ = 2 sin x ⋅ [sin x]′ = 2 sin x ⋅ cos x = sin 2 x
U zadnjem koraku smo primijenili trigonometrijsku formulu za dvos-
truki kut
d) Zadnje je rad̄ena eksponencijalna funkcija po bazi e:

√
√ √ √ √ 1e x
[e x ]′ =e x ⋅[ x]′ = e x ⋅ √ = √ Y
2 x 2 x
1.2.4 Derivacije višeg reda
Derivacija funkcije je opet funkcija, pa možemo tražiti i njenu derivaciju.

Drugim riječima postupak deriviranja možemo ponavljati i tako dobiti
drugu, treću itd. derivaciju početne funkcije. Njih označavamo redom
f ′ ( x), f ′′ ( x), f ′′′ ( x), ...
Npr. za f ( x) = sin x imamo redom
f ′ ( x) = cos x, f ′′ ( x) = − sin x, f ′′′ ( x) = − cos x, f ′′′′ ( x) = sin x,
Vidimo da se sad derivacije ponavljaju. Kad gledamo još više derivacije

oznake s crticama postaje nezgodna i radije se za n-tu derivaciju koristi
oznaka f (n) ( x). Tako možemo jednostavnije nastaviti niz:
f (5) ( x) = cos x, f (6) ( x) = − sin x, itd
Postoji još jedan povijesno uvriježeni zapis koji nećemo sad analizirati
već ga samo navesti:
d f ( x) ′′ d 2 f ( x) ( n) ( x) = d f ( x) ,...
n
f ′ ( x) = , f ( x) = ,..., f
dx dx2 dx n
U primjeni je najvažnije znati, pored prve derivacije, drugu derivaciju,

jer je ona, direktno vezana za zakretanja funkcije. . Takod̄er Newtonov
zakon govori o ubrzanju, brzini promjene brzine, dakle o drugoj derivaciji
ovisnosti položaja o vremenu. Rijetko se desi da i više derivacije imaju
direktan značaj.
Upotreba softwarea.***
Nakon ove cjeline čitatelj treba znati postupak deriviranja i umjeti naći
derivaciju bilo koje elementarne funkcije.
Izderivirajte sljedeće funkcije:
1 √
3
a) a) x4 b) c) x4 d) 4 x e) log4 x
x5
√ 4
b) a) x4 − 2 x + 5 b) 3 ln x − 2 x + c) 3 arcsin x − 2 e x + 4 tg x
x
c) a) x2 sin x b) x ln x x
c) e cos x d) x arctg x
cos x ln x ex
sin x x
d) a) b) c) d) e)
x x x
x ex
√ 5
e) a) x ⋅ sin x + e x
x b) (2 x + 1) ⋅ cos x + c) x2 ⋅ (ln x + 2 sin x)
x
√
f) a) cos(2 x) b) sin( x )
2 c) ln(2 x) d) sin( x)
√
e) ln( x2 + 1) f) ln(sin x) g) sin x h) cos(ln x)
1
i) e2x j) e x k) (sin x)2
5 √
g) a) [(1 + x2 )3 + x4 ] b) (1 + x2 )10 ⋅ cos(π x) c) 4 x2 − 3 x
√
d) tg(4 x2 − 3) e) 1 + x2 ⋅ e6x f) ln(4 x2 − 3)
√
g) sin(4 x2 − 3 x + 2) h) x2 + x i) x ⋅ sin(2 x)
j) sin(3 x) ⋅ ln( x + x2 ) k) x(1 + x)2 + ( x2 + 2 x)2
Rješenja
5 4√ 1
1. a) 4 x3 b) − c) 3
x d) 4 x ln 4 e)
x6 3 x ln 4
3 1 4 3 4
2. a) 4 x3 − 2 b) −√ − 2 c) √ − 2ex +
x x x 1 − x2 cos2 ( x)
3. a) 2 x sin x + x2 cos x b) ln x + 1
x
c) e x (cos x − sin x) d) arctg x +
1 + x2
x sin x + cos x 1 − ln x x−1 x
4. a) − b) c) e
x2 x2 x2
x cos x − sin x 1− x
d) e)
x2 ex
2x + 1 x
5. a) sin x + x cos x + √ e
2 x
5
b) 2 cos x − (2 x + 1) sin x −
x2
c) x[2 ln x + 4 sin x + 1 + 2 x cos x]
1
6. a) −2 sin(2 x) b) 2 x cos( x2 ) c)
√ x
cos x 2x
d) √ e) f) ctg x
2 x x2 + 1
cos x sin(ln x)
g) √ h) − i) 2 e2x
2 sin x x
1 1
j) − ex k) sin(2 x)
x2
4
7. a) 5 [(1 + x2 )3 + x4 ] ⋅ [6 x(1 + x2 )2 + 4 x3 ]
b) 10(1 + x2 )9 cos(π x) − π(1 + x2 )10 sin(π x)

8x − 3 8x 6 x2 + x + 6
c) √ d) e) √ ⋅ e6x
2 4 x2 − 3 x cos (4 x2 − 3)
2
1 + x2
8x 2x + 1
f) g) (8 x − 3) cos(4 x2 − 3 x + 2) h) √
4 x2 − 3 2 x2 + x
2x + 1
i) sin(2 x) + 2 x cos(2 x) j) 3 cos(3 x) ln( x + x2 ) + sin(3 x)
x2 + x
k) ( x + 1)(4 x2 + 11 x + 1)
1.3 Primjena derivacije
1.3.1 Derivacija je brzina promjene
Za primjenu van matematike najvažnije svojstvo derivacije je da je

ona brzina promjene: Ako su funkcijom f povezane veličine y i x,
tad je derivacija funkcije f u nekoj točki brzina promjene veličine
y po veličini x u toj točki. U ovoj cjelini je to ilustrirano na par primjera.
Prvo ćemo razmotriti gibanje po pravcu. Neka se čestica giba po pravcu

na kojem je uveden koordinatni sustav. U datom trenutku t ona se nalazi
na mjestu s koordinatom x koja ovisi o trenutku t. Tu ovisnost koordinate
položaja o vremenu y = y( t) zovemo jednadžbom gibanja čestice:
y = y( t)
y
Vidjeli smo da je značajno znati i brzinu gibanja v. Ne samo da ta veličina

odgovara na pitanje kako se brzo mijenja položaj već o njoj ovise i značajne
1.3. Primjena derivacije 35
1
fizikalne veličine kao npr. kinetička energija čestice E = mv2 , gdje je m
2
masa čestice. Račun derivacija nam omogućuje da, ma kakva jednadžba
gibanja, bila iz nje možemo bez većih problema izvući informaciju o brzini
gibanja u bilo kojem trenutku:
Brzina gibanja
Ako je y = y( t) jednadžba gibanja čestice po pravcu tad je njena brzina

u proizvoljnom trenutku t:
dy
v( t) = = y′ ( t)
dt
Primjer 1.3.1. Opruga oscilira oko ravnotežnog položaja tako da joj otklon
y[cm] od položaja ravnoteže u trenutku t[s] iznosi y = 20 sin(3 t). Nad̄imo
joj brzinu u proizvoljnom trenutku, u trenutku kad prolazi kroz ravnotežni
položaj i kad je otklon maksimalan.
Rješenje: Derivacijom ćemo naći brzinu:
v( t) = y′ ( t) = (20 sin(3 t))′ = 60 cos(3 t)
Sad je lako naći brzinu u pojedinim trenucima. Ravnotežni položaj je kad

je sinus nula. No tada je (podsjetimo se trigonometrijske kružnice) kosinus
±1, dakle tad je brzina ±60cm/ s. Ona je tad, kao što znamo iz iskustva,
maksimalna po iznosu. No ne zaboravimo da je brzina broj s predznakom.
Pozitivna je (najveća) kad tijelo prolazi kroz ravnotežni položaj u pozitivnom
smjeru y-osi, a negativna je (najmanja) kad tijelo prolazi kroz ravnotežni
položaj u negativnom smjeru y-osi:
y
/////////
0 ↑ +60 ↓ −60
Isto tako kad je maksimalan otklon ( y najveći ili najmanji) tad je sinus ±1.
Iz trigonometrijske kružnice možemo vidjeti da je tada kosinus nula. Dakle
u krajnjim položajima brzina je nula, što znamo i iz iskustva. Y
Kao što položaj y = y( t) ovisi o vremenu tako i brzina gibanja v = v( t)

ovisi o vremenu, pa se možemo pitati i kakva je njena brzina promjene.
Brzinu promjene brzine tijela zovemo akceleracija i to je veoma važna
veličina u klasičnoj mehanici. Naime, osnovni zakon mehanike, drugi
Newtonov zakon kaže da je ukupna sila F na tijelo proporcionalna akce-
leraciji tijela a, gdje je faktor proporcionalnosti upravo masa tijela m:
F = ma
Tako nas poznavanje akceleracije vodi poznavanju sila koje djeluju na tijelo,
i obratno, poznavanje sila, daje nam akceleraciju tijela.
Akceleracija gibanja
Ako je jednadžba gibanja čestice po pravcu y = y( t) tad je njena

akceleracija u proizvoljnom trenutku t:
dv
a( t) = = v′ ( t) = y′′ ( t)
dt
Pored toga što brzina promjene jedna veličine u odnosu na drugu nešto
govori o odnosu tih veličina to je ujedno nova veličina koja je ponekad sama
za sebe značajna. Slijede neki primjeri.
Primjer 1.3.2. Ako je brzina promjene temperature T [○ C ] posude veća od

1○ C po sekundi dolazi do pucanja posude.
√ Temperatura posude se mijenja
u prvih 60 sekundi po zakonu T ( t) = 1 + t2 . Hoće li u tom periodu doći do
pucanja posude?
Rješenje: Trebamo izračunati brzinu promjene temperature po vremenu

i vidjeti hoće li ona ikad biti veća od 1:
dT √ 1 t
= ( 1 + t2 )′ = √ 2t = √
dt 2 1 + t2 1 + t2
Da je to veće od jedan u nekom trenutku otkrit ćemo rješavanjem nejed-

nadžbe:
t
√ > 1, t ∈ [0, 60]
1 + t2
√
Odmah se može vidjeti da je brojnik ( t = t2 ) manji od nazivnika pa je ovaj
razlomak uvijek manji od 1. Tako nejednadžba nema rješenja, tj. neće doći
do puknuća. Y
1.3.2 Derivacija je nagib tangente
Kad smo analizirali pojam derivacije govorili smo o njegovom geometrij-

skom značenju: derivacija funkcije f u točki x je nagib tangente na
graf funkcije f u točki x.
Tangenta je ne samo geometrijski značajna, nego i fizikalno. Ako se

tijelo giba po nekoj krivulji i na njega prestanu djelovati sile ono će se po
zakonu inercije nastaviti gibati po pravcu. Ali kojem pravcu? Po tangenti
na krivulju po kojoj se do tada gibalo:
Po geometrijskoj optici, kad svjetlost padne na ravnu površinu odbija se

tako da je kut što ga upadna zraka tvori s okomicom jednak kutu što ga
izlazna zraka tvori s okomicom. Ali što kad svjetlost pada na zakrivljenu
površinu? Opet vrijedi isto. Samo što je okomica na površinu u datoj točki
upravo okomica na tangentu na površini u datoj točki.
Tangenta
Med̄u svim pravcima koji prolaze točkom ( x0 , f ( x0 )) grafa funkcije f

pravac kojem je nagib jednak derivaciji funkcije u toj točki f ′ ( x0 ) je
pravac koji je najbolje aproksimira na malim okolinama oko točke x0 .
Taj pravac zovemo tangentom grafa u toj točki i njegova je jednadžba
y = f ( x0 ) + f ′ ( x0 )( x − x0 ):
y
f ( x)
f ′ ( x0 )
f ( x0 )
1
x
x0
Da je to jednadžba pravca koji prolazi tom točkom i nagib mu je jednak

derivaciji slijedi iz formule za jednadžbu pravca kroz zadanu točku ( x0 , y0 )
zadanog nagiba a:
y = y0 + a( x − x0 )
Stavimo li u ovu jednadžbu da je y0 = f ( x0 ) (jer je to točka na grafu

funkcije f ) i da je a = f ′ ( x0 ) dobijemo jednadžbu tangente. Da je to najbolja
aproksimacija, i u kojem smislu je to najbolja aproksimacija grafa u okolini
te točke vidjet ćemo u sljedećoj cjelini 1.3.3.
Primjer 1.3.3. Nad̄imo jednadžbu tangente na graf funkcije f ( x) = 2 x3 u

točki x0 = 1.
Rješenje: Ono što je sadržajno jasno, da je tangenta posve odred̄ena

grafom funkcije i izabranom točkom na njoj, odražava se i u formi. Da
bismo dobili njenu tangentu po formuli y = f ( x0 ) + f ′ ( x0 )( x − x0 ) moramo
precizirati x0 , f ( x0 ) i f ′ ( x0 ). Izračunat ćemo derivaciju funkcije
f ′ ( x) = 6 x2 ,
te u x0 = 1 izračunati vrijednost funkcije i derivacije:

x0 = 1, f ( x0 ) = 2, f ′ ( x0 ) = 6
Uvrštavanjem u formulu dobit ćemo traženu tangentu:
y = 2 + 6( x − 1) → y = 6 x − 4 Y
1.3.3 Derivacija je najbolja linearna aproksimacija
Kad zaboravimo fizikalno i geometrisko značenje derivacije, ostaje njeno

matematičko značenje na kojem se bazira njena primjena unutar same
matematike: derivacija funkcije f u točki x odred̄uje koeficijent
smjera linearne funkcije koja med̄u svim linearnim funkcijama
kroz točku x najbolje lokalno aproksimira funkciju f .
Kad smo govorili o ovisnosti veličina y = f ( x) govorili smo o najboljoj

aproksimaciji stvarne ovisnosti jednolikom ovisnošću u malim okolinama
nekog argumenta. Kad smo govorili o grafu funkcije f govorili smo
o najboljoj aproksimaciji grafa pravcem u malim okolinama neke točke.
No ako odstranimo fizikalni smisao veličina i geometrijsku interpretaciju,
ostaje nam matematički objekt koji je u pozadini svega toga, funkcija
f i njena aproksimacija linearnom funkcijom u malim okolinama nekog
argumenta. Sad ćemo vidjeti matematički smisao te aproksimacije.
Linearne funkcije koje se podudaraju s funkcijom f u točki x0 su funkcije

oblika
y = f ( x0 ) + a( x − x0 )
Iz definicije derivacije se može dobiti kriterij po kojem je med̄u svim takvim

funkcijama funkcija
y = f ( x0 ) + f ′ ( x0 )( x − x0 )?
najbolja aproksimacija
Najbolja linearna aproksimacija
Funkciju f oko točke x0 možemo aproksimirati linearnom aproksimaci-

jom
L( x) = f ( x0 ) + f ′ ( x0 ) ⋅ ( x − x0 ):
f ( x) ≃ f ( x0 ) + f ′ ( x0 ) ⋅ ( x − x0 ) za x blizu x0
Ova aproksimacija je to bolja što je x bliže x0 .
To je najbolja takva aproksimacija linearnom funkcijom u smislu da

greška aproksimacije G ( x) najbrže teži nuli. Preciznije, to je jedina
linearna aproksimacija kojoj je greška dana izrazom
G ( x) = ²( x)( x − x0 ), gdje je lim ²( x) = 0

x → x0
y
f ( x)
greška aproksimacije G ( x) = ²( x)( x − x0 )
L( x) = f ( x0 ) + f ′ ( x0 ) ⋅ ( x − x0 )
f ( x0 )
x
x0 x
Primjer 1.3.4. Nad̄imo linearnu aproksimaciju funkcije sin x oko nule.
Rješenje: Samo trebamo unijeti odgovarajuće podatke u formulu i to je

posve analogno unošenju podataka u formulu za jednadžbu tangente.
Sve je odred̄eno poznavanjem funkcije f ( x) = sin x i točke x0 oko koje

aproksimiramo:
f ( x) = sin x → f ′ ( x) = cos x → f ( x0 ) = 0, f ′ ( x0 ) = 1
Sad to uvrstimo u formulu za linearnu aproksimaciju: sin x ≃ 0 + 1( x − 0) →

sin x ≃ x za x oko nule.
Ovo je inače aproksimacija koja se koristi u geometrijskoj optici, tzv.

Gaussova aproksimacija koja je dobra za male upadne kutove svjetlosti.
Ona uveliko pojednostavnjuje matematiku razumijevanja i dizajniranja
optičkih instrumenata. Y
Ako želimo izračunati sin(0.1), po gornjoj aproksimaciji vidimo da je to

približno 0.1. Općenito ako znamo izračunati vrijednost funkcije i njene
derivacije u nekoj točki tad nam linearna aproksimacija omogućuje da
približno izračunamo njenu vrijednost i u susjednim točkama.
Umjesto da aproksimiramo vrijednost funkcije oko neke točke, možemo

aproksimirati promjenu te vrijednosti. Pošto je funkcija L( x) = f ( x0 ) +
f ′ ( x0 ) ⋅ ( x − x0 ) najbolja linearna aproksimacija funkcije f oko x0 , to je naj-
bolja linearna aproksimacija promjene vrijednosti funkcije upravo promjena
vrijednosti po toj funkciji:
∆ y = f ( x) − f ( x0 ) ≃ f ′ ( x0 )( x − x0 )
Tu aproksimaciju stvarne promjene funkcije promjenom po linearnoj aprok-

simaciji (tangenti) zovemo diferencijal:
Diferencijal funkcije
Diferencijal funkcije f u točki x za promjenu argumenta ∆ x je broj
d y = d f ( x ) = f ′ ( x )∆ x
To je najbolja linearna aproksimacija promjene vrijednosti funkcije ∆ y

za promjenu argumenta ∆ x:
∆ y ≃ d y = f ′ ( x)∆ x
pri čemu je greška G (∆ x) = ²(∆ x)∆ x, gdje je lim ²(∆ x) = 0.

∆ x →0
y
f ( x)
G (∆ x) = ²(∆ x)∆ x
⎫
⎪
⎪
⎬∆ y
⎪
⎭ d y = d f ( x ) = f ( x )∆ x
⎪ ′
f ( x)
∆x
x
x
Diferencijal funkcije ovisi o točki x iz koje smo se pomakli i o ∆ x za koliko

smo se pomakli. No ovisnost o ∆ x se obično ne navodi, već se podrazumijeva.
Diferencijal lako računamo. Iz definicije se vidi da se problem svodi na

računanje derivacije.
1
Primjer 1.3.5. Nad̄imo diferencijal funkcije f ( x) =
x2
a) u proizvoljnoj točki za proizvoljni prirast
b) u x = 2 za proizvolji prirast
c) u x = 2 za prirast ∆ x = 0.1.
Rješenje:
1 ′ 2
a) d f ( x) = f ′ ( x) dx = ( 2
) dx = − 3 dx
x x
1
b) za x = 2 imamo d f ( x) x=2 = − dx
4
1
c) za ∆ x = 0.1 imamo d f ( x) x =2 = − ⋅ 0.1 = 0.025 Y
∆ x=0.1 4
Pojam diferencijala možemo iskoristiti i da objasnimo notaciju za deri-

vaciju
d y d f ( x)
=
dx dx
Dosad smo je koristili kao sugestivnu notaciju koja nas podsjeća na

osnovni smisao derivacije, da je to omjer jako malih promjena veličina
y i x povezanih funkcijom f . Tako smo u osnovnoj intuiciji d y i dx
"doživljavali" kao jako male promjene y i x. Po nama to i jeste najintuitivnije
i najplodotvornije gledanje na derivaciju i diferencijale. No precizniji
matematički pogled na derivaciju kaže da to nije baš tako ali je ispravnije
što su promjene manje:
d y ∆y
≈ , za male ∆ x
dx ∆ x
U ovom izrazu možemo izjednačiti dx i ∆ x. Jer ako pogledamo što je

diferencijal funkcije f ( x) = x, dobit ćemo da je
dx = ( x)′ ∆ x = 1 ⋅ ∆ x = ∆ x
Dakle diferencijal argumenta funkcije isto je što i promjena argumenta,

no diferencijal vrijednosti funkcije nije promjena vrijednosti funkcije već
promjena vrijednosti po linearnoj aproksimaciji. A sama derivacija baš i
jeste omjer tih promjena:
Derivacija i diferencijal
Derivacija funkcije y = f ( x) jednaka je omjeru diferencijala vrijednosti i

argumenta funkcije
d y ∆y
f ′ ( x) = ≃ , za male ∆ x
dx ∆ x
y
f ( x)
dy
dy f ′ ( x) =
f ( x) dx
dx
x
x
Tu notaciju za derivaciju se ne mora gledati tek kao sugestivnu notaciju

za približan omjer malih promjena (desna približna jednakost) već
doslovno, kao omjer diferencijala (lijeva jednakost).
Pravi značaj diferencijala nije ni praktični (za približno raču-

nanje) ni teorijski (jer je to samo pojam linearne aproksimacije
izrečen na drugi način) već konceptualni, u otkrivanju odnosa
med̄u veličinama. Naime, teorijski i praktično obično je teško naći kako
ovise dvije veličine y i x. Puno je jednostavnije naći približan odnos med̄u
njihovim malim promjenama ∆ y i ∆ x. Ako pak iskustveno pretpostavimo
ili teorijski opravdamo da je taj približni odnos med̄u malim promjenama
u stvari pravi odnos med̄u linearnim aproksimacijama tih promjena, tj.
dy
med̄u diferencijalima d y i dx, tad smo u stvari našli brzinu promjene
dx
te ovisnosti iz koje možemo, obično rješavanjem diferencijalnih jednadžbi,
rekonstruirati traženu ovisnost y i x. Fizika i tehnika vrve takvim načinom
razmišljanja u otkrivanju ovisnosti.
Nakon ove cjeline čitatelj treba znati brzine promjena izraziti deriva-
cijom, naći tangentu na graf funkcije u zadanoj točki i razumjeti pojam
linearne aproksimacije i diferencijala.
a) Ako je položaj y čestice u trenutku t jednak y = 3 t2 − t3 odredite brzinu

tijela u trenutku t = 2.
√
b) Ako je položaj y čestice u trenutku t jednak y = 3 t2 − 2 t odredite
brzinu tijela u trenutku t = 1.
c) Ako je položaj y čestice u trenutku t jednak y = ln t − 2 t odredite brzinu

tijela u trenutku t = 1.
d) Ako se čestica giba po pravcu tako da joj je položaj y u trenutku t

jednak y = 2 t − 3 t3 nad̄ite joj brzinu i ubrzanje u trenutku t = 1.
e) Ako se čestica giba po pravcu tako da joj je položaj y u trenutku t

jednak y = 2 t + sin t nad̄ite joj brzinu i ubrzanje u trenutku t = 0.
f) Ako se čestica giba po pravcu tako da joj je položaj y u trenutku t

jednak y = e t − t2 nad̄ite joj brzinu i ubrzanje u trenutku t = 0.
g) Ako se čestica giba po pravcu tako da joj je položaj y u trenutku t

jednak y = 3 e t + ln( t + 1) nad̄ite joj brzinu i ubrzanje u trenutku t = 0.
h) Čestica se giba po zakonu y( t) = t3 − 4 t2 − 3 t, t > 0. Nad̄ite joj brzinu

i akceleraciju u trenutku t = 1 i na osnovu tog odredite u kojem se
smjeru tad giba i da li ubrzava ili usporava.
i) Čestica se giba po zakonu y( t) = cos t + t. Nad̄ite joj brzinu i akcelera-

π
ciju u trenutku t = i na osnovu tog odredite u kojem se smjeru tad
4
giba i da li ubrzava ili usporava.
√
j) Ako je u trenutku t temperatura tijela T jednaka T = 4 t − 3 t kolika
je njena brzina promjene u trenutku t = 4? Hladi li se tijelo u tom
trenutku ili se zagrijava?
√
k) Količina vode V u bazenu u trenutku t iznosi V = 10 − t. Kolika
je brzina promjene količine vode u trenutku t = 6? Što nam govori
predznak te brzine?
l) Tlak P u posudi u trenutku t iznosi P = (cos t)2 . Kolika je brzina

promjene tlaka u trenutku t = π?
m) Površina P naftne mrlje u trenutku t iznosi P = ln 2 t. Kolika je brzina

promjene površine u trenutku t = 4?
√
n) Energija E toplinskog zračenja tijela u trenutku t iznosi E = 1 + sint.
Kolika je brzina promjene energije u trenutku t = 2π? Kako zovemo tu
brzinu promjene?
o) Nad̄ite tangente na grafove zadanih funkcija u zadanim točkama:
a) y = x4 + 3 x2 − 16, x0 = −2
π
b) y = sin x, x0 =
6
1 3
c) y = , x0 =
x 2
x
1
d) y = , x0 = 3
2
p) Nad̄ite linearnu aproksimaciju sljedećih funkcija oko zadane točke:
√
a) f ( x) = 3
x, x0 = 27 b) f ( x) = 3 x , x0 = 0
c) f ( x) = sin x, x0 = π
q) Nad̄ite diferencijale sljedećih funkcija i izračunajte ih u navedenim

točkama za navedeni prirast argumenta
2
a) f ( x) = √ , x = 9, ∆ x = −0.01
x
π π
b) f ( x) = cos x, x = , ∆ x =
6 36
c) f ( x) = ln x, x = 1, ∆ x = −0.5
Rješenja
1. v( t) = 6 t − 3 t2 , v(2) = 0
1
2. v( t) = 6 t − √ , v(1) = 5
t
1
3. v( t) = − 2, v(1) = −1
t
4. v( t) = 2 − 9 t2 , a( t) = −18 t, v(1) = −7, a(1) = −18
5. v( t) = 2 + cos t, a( t) = − sin t, v(0) = 2, a(0) = 0
6. v( t) = e t − 2 t, a( t) = e t − 2, v(0) = −1, a(0) = −1

1 1
7. v( t) = 3 e t + , a( t) = 3 e t − , v(0) = 4, a(0) = 2
t+1 ( t + 1)2
8. v( t) = 3 t2 − 8 t − 3, a( t) = 6 t − 8 → v(1) = −8, a(1) = −2. Čestica se giba u

negativnom smjeru i ubrzava.
√
π 1 π 3
9. v( ) = , a( ) = − . Giba se u pozitivnom smjeru i usporava.
4 2 4 2
1
10. T ′ ( t) = √ − 3, T ′ (4) = −2. Hladi se.
t
1 1
11. V ′ ( t) = − √ , V ′ (6) = − . Bazen se u tom trenutku prazni.
2 10 − t 4
12. p′ ( t) = − sin 2 t, p′ (π) = 0

1 1
13. P ′ ( t) = , P ′ (4) =
t 4
cos t 1
14. E ′ ( t) = √ , E ′ (2π) = . Tu veličinu zovemo snagom ili
2 1 + sin t 2
intenzitetom zračenja.
√
1 3 π
15. a) y = −44 x − 76 b) y = + (x − )
2 2 6
4 4 1 1
c) y = x + d) y = − ln(2) ⋅ ( x − 3)
9 3 8 8
√ 1
16. a) 3
x ≈ 3+ ( x − 27) b) 3 x ≈ 1 + x ln 3 c) sin x ≈ − x + π
25
1
17. a) d f ( x) = − √ dx, d f ( x) x=9 = 0.00037
x x ∆ x=−0.01
π
b) d f ( x) = − sin dx, d f ( x) x= π = −
6
∆ x= π
72
36
1
c) d f ( x) = dx, d f ( x) x=1 = −0.5
x ∆ x=−0.5
1.4. Antiderivacija ili neodred̄eni integral 49
1.4 Antiderivacija ili neodred̄eni integral
U ovoj cjelini je opisan pojam antiderivacije ili neodred̄enog inegrala,

operacije suprotne derivaciji, dana su neka elementarna pravila za njegovo
računanje i primjena na gibanje čestice po pravcu.
1.4.1 Pojam antiderivacije
Vidjeli smo kod brojeva kako je važno imati za svaku operaciju neku vrstu
suprotne operacije. Isto je i s operacijama nad funkcijama. Deriviranjem
od ovisnosti položaja čestice o vremenu y( t) dobivamo ovisnost brzine o
vremenu
dy
v( t) =
dt
a deriviranjem ovisnosti brzine o vremenu dobivamo ovisnost akceleracije o

vremenu
dv
a( t) =
dt
Naravno da je jako značajno imati i suprotnu operaciju kojom ćemo

od akceleracije dobiti brzinu a od brzine položaj, pogotovo zato što nam
poznavanje sila po Newtonovu zakonu daje akceleraciju, pa bismo tim
postupkom mogli utvrditi kako se čestica giba:
deriviranje deriviranje
/ /
x( t) o v( t) o a( t)
? ?
Već smo kod razmatranja diferencijala naletjeli na takav problem. Trebalo

je naći funkciju F ( x) kojoj je poznata derivacija f ( x) = 2 x. Lako je pogoditi
da je to funkcija F ( x) = x2 , ali i funkcija F ( x) = x2 + 1, i općenito sve funkcije
oblika F ( x) = x2 + C , jer je derivacija konstante nula:
y y
F ( x) = x2 + C f ( x) = 2 x
derivacija
x x
No ima li još funkcija koje derivirane daju 2 x? Pokazat ćemo da nema.

Neka je G(x) funkcija kojoj je derivacija 2 x. Tad funkcija H ( x) = G ( x) − x2
ima derivaciju H ( x) = 0. Po teoremu o srednjoj vrijednosti je H ( b)− H (a) =
′
H ( t)( b − a) = 0 ⋅ ( b − a) = 0. Dakle to je konstantna funkcija, H ( x) = C ,

′
tj. G ( x) = x2 + C . Dakle, funkcije oblika F ( x) = x2 + C su sve funkcije koje

derivirane daju funkciju f ( x) = 2 x.
Općenito, za bilo koju funkciju f ( x) ako nad̄emo jednu funkciju F ( x)

kojoj je ona derivacija na datom intervalu, tad smo našli sve. To su sve
funkcije oblika F ( x) + C . Dokaz je lagano poopćenje prethodnog dokaza
za funkciju 2 x. Sve te funkcije zovemo antiderivacijama ili neodred̄enim
integralima funkcije f . Takod̄er se može dokazati da svaka funkcija
neprekidna na intervalu ima antiderivaciju. Time je riješen problem
postojanja i oblika svih antiderivacija. Još ostaje problem oznaka. Pošto
data funkcija ima više antiderivacija i sve su odred̄ene jednom od njih, bilo
bi lijepo imati način svakoj funkciji pridružiti nekim pravilom jednu od tih
antiderivacija i tako imati djelomično suprotnu operaciju. Med̄utim, nema
prirodnog načina da izdvojimo takvu funkciju. Zato je dogovor da jednu od
antiderivacija funkcije f označavamo ∫ f i ne izjašnjavamo se koju dok to
ne bude potrebno, a tad izaberemo najjednostavniju. Kao i kod derivacija
i ovu oznaku primjenjujemo na formulu f ( x) kojom je zadana funkcija f .
Tad neodred̄eni integral označavamo ∫ f ( x) dx. Zašto se baš ta oznaka
povijesno uvriježila vidjet ćemo poslije. Zasad je samo važno da je to oznaka
neke antiderivacije funkcije koja je zadana formulom f ( x) s ulazom x. Da
saberemo
Antiderivacija ili neodred̄eni integral
Za funkciju f kažemo da je funkcija F njena antiderivacija ili

neodred̄eni integral na intervalu I ako je f njena derivacija tj.
F ′ ( x) = f ( x), za svaki x ∈ I
Ako je funkcija f neprekidna na intervalu I tad ima antiderivaciju F i

sve njene antiderivacije su oblika F ( x) + C . Jednu od njih označavamo
∫ f ( x)dx.
∫ f ( x)dx = F ( x) + C ↔ F ( x) = f ( x)
′
Iz suprotnosti operacija slijedi da je
′
[∫ f ( x) dx] = f ( x) ∫ [F ( x)] dx = F ( x) + C
′
Tako je pitanje postojanja i strukture antiderivacija riješeno. No za datu

funkciju naći njenu antiderivaciju je daleko teži problem od integriranja. Mi
ćemo proći samo elementarne postupke integriranja i više se baviti smislom
tog pojma. Srećom postoje jaki matematički programi kao Mathematica R
koji umjesto nas izračunavaju složenije integrale.
Primjer 1.4.1. Nad̄imo sljedeće integrale:
a) ∫ cos xdx b) ∫ cos(2 x) dx c) ∫ t2 dt
d) ∫ t2 dx
Rješenje: Pokušat ćemo pogoditi te neodred̄ene integrale. Naime, mi

tražimo funkcije kojima znamo derivacije.
a) Znamo da je (sin x)′ = cos x. Dakle ∫ cos xdx = sin x + C

b) Znamo da je (sin(2 x))′ = 2 cos(2 x). Dobili smo dvostruko više, pa

1 ′
1
trebamo uzeti dvostruko manju funkciju: ( sin(2 x)) = ⋅ 2 cos(2 x) =
2 2
cos(2 x). Dakle
1
∫ cos(2 x)dx = 2 sin(2 x) + C
Primijetimo da ako u rješenju zadatka a) ∫ cos xdx = sin x + C umjesto
x uvrstimo 2 x dobit cemo pogrešno rješenje ∫ cos(2 x) dx = sin(2 x) +

C . Kao i kod derivacija, oznake integrala primjenjujemo na formule
kojima su opisane funkcije, i zbog toga tvrdnje o integralima moramo
doslovno koristiti, bez supstitucije, jedino smijemo promijeniti oznaku
varijable integriranja.
c) Pokušajmo s t3 : ( t3 )′ = 3 t2 . Znači trebali smo uzeti trostruko manje:

1 3
∫ t dt = 3 t + C
2
d) Kao i kod deriviranja važno je po čemu integriramo. Ovdje integri-

d 2
ramo po x pa je t2 konstanta. Lako se uvjeriti da je t x = t2 , pa je
dx
∫ t dx = t x + C .
2 2
Mada antiderivaciju nije lako naći, lako je provjeriti rješenje:
Primjer 1.4.2. Provjerimo jesu li ispravne sljedeće tvrdnje

1
a) ∫ ln xdx = x ln x − x + C b) ∫ cos2 ( x) = cos3 ( x) + C
3
Rješenje: Po smislu integrala trebamo pokazati da je derivacija desne

strane baš lijeva
1
a) ( x ln x − x)′ = ( x ln x)′ − ( x)′ = ( x)′ ln x + x(ln x)′ − 1 = ln x + x − 1 = ln x.
x
Dakle tvrdnja je ispravna.
1 1
b) ( cos3 ( x))′ = ⋅ 3 cos2 ( x) ⋅ (cos( x))′ = − cos2 ( x) ⋅ sin x. Dakle tvrdnja
3 3
nije ispravna. Y
1.4.2 Elementarni račun neodred̄enog integrala
Iz ovih primjera vidimo da iz tablice derivacija možemo dobiti tablicu

integrala, bilo direktno ili malim naštimavanjem kao što je prethodno
pokazano. Konačno, deriviranjem sve te tvrdnje možete jednostavno
provjeriti
Tablica nekih elementranih integrala
1. ∫ 1 dx = x + C
xa+1
2. ∫ xa dx = + C, a ≠ 0
a+1
1
3. ∫ dx = ln ∣ x∣ + C ,
x
4. ∫ e x dx = e x + C
ax
5. ∫ a x dx = +C
ln a
6. ∫ sin xdx = − cos x + C
7. ∫ cos xdx = sin x + C
1
8. ∫ dx = tg x + C
cos2 x
1
9. ∫ dx = − ctg x + C
sin2 x
1
10. ∫ dx = arctg x + C
1 + x2
1
11. ∫ √ dx = arcsin x + C
1 − x2
Ponekad se umjesto ∫ 1 dx jednostavnije piše ∫ dx, pa se može koristiti

pravilo koje općenito vrijedi, da se znak integrala i znak diferencijala krate
kad se nad̄u jedan do drugoga ∫ dx = x + C .
x a +1 1
Formula ∫ xa dx = + C nema smisla za a = −1 tj. za integral ∫ dx,
a+1 x
no taj slučaj baš obuhvaća treća formula.
Primjer 1.4.3. Izračunajmo:
1 √
a) ∫ x3 dx b) ∫ dx c) ∫ 3
xdx d) ∫ x−1 dx
x3
Rješenje:
x3+1 x4
a) ∫ x3 dx = +C = +C
3+1 4
1 −3+1 x−2 1
b) ∫ dx = x −3 dx = x + C = +C =− 2 +C
x 3 ∫ −3 + 1 −2 2x
1 4
1 x 3 +1 x3 4 √
c) ∫ x dx =
3 +C = +C = x 3 x+C
1 4 3
+1
3 3
1
d) ∫ x−1 dx = ∫ dx = ln ∣ x∣ + C Y
x
Upoznat ćemo za sada dva elementarna pravila kojima se problem

traženja integrala reducira na "manje" probleme. Ona su slična osnovnim
pravilima za deriviranje.
Elementarna pravila integriranja
1. ∫ ( f ( x) + g( x)) dx = ∫ f ( x) dx + ∫ g( x) dx
2. ∫ c f ( x) dx = c ∫ f ( x) dx
Dakle i integriranje i deriviranje zadovoljavaju dva jednostavna pravila:

"preskaču" zbrajanje i množenje konstantom. To svojstvo operacija naziva
se linearnošću i, ma koliko se činilo elementarnim, veoma je važno.
Ova pravila se dokazuju kao i sva pravila vezana za suprotne operacije:

da je gornja jednakost ispravna znači da derivacije obiju strana moraju biti
jednake, u što se lako možete uvjeriti.
a) ∫ (3 x2 − 3 x + 4) dx b) ∫ (3 sin x + 2 cos x) dx
Rješenje: Kao i kod deriviranja gledamo što je zadnje rad̄eno i primjenju-

jemo odgovarajuće pravilo, radeći tako redukciju na tablične integrale.
a) ∫ (3 x2 − 3 x + 4) dx = ∫ 3 x2 dx − ∫ 3 xdx + ∫ 4 dx =
= 3 ∫ x2 dx − 3 ∫ xdx + 4 ∫ dx =
x3 x2 3
=3 − 3 + 4 x + C = x3 − x2 + 4 x + C
3 2 2
b) ∫ (3 sin x + 2 cos x) dx = ∫ 3 sin xdx + ∫ 2 cos xdx =
= 3 ∫ sin xdx + 2 ∫ cos xdx =

= −3 cos x + 2 sin x + C Y
Osnovni problem kod integriranja, za razliku od deriviranja je da

ne postoje pravila za množenje, dijeljenje i kompoziciju. Postoje još dva
značajna pravila, suptitucija i parcijalna integracija, koja tek djelomično
otklanjaju taj nedostatak. I zato je integriranje teško. Razmatranje tih
pravila bi nas ovdje odvelo predaleko.
1.4.3 Primjena neodred̄enog integrala na gibanje

čestice
Kao što smo deriviranjem iz ovisnosti položaja o vremenu dobili ovisnost

brzine o vremenu, tako integriranjem možemo postići obratno, iz ovisnosti
brzine o vremenu dobit ćemo (skoro) ovisnost položaja o vremenu.
Primjer 1.4.5. Brzina v čestice koja se giba po pravcu ovisi o vremenu t

po sljedećem zakonu v( t) = 2 t − 3 t2 (sad nam nisu važne jedinice, pa možete
zamisliti koje hoćete). Kako položaj y ovisi o vremenu?
Rješenje: Pošto je brzina derivacija položaja to je položaj integral brzine:
v( t) = 2 t − 3 t2 →
dy
= y′ ( t) = 2 t − 3 t2 ∣ ∫ dt →
dt
t2 t3
y( t) = ∫ (2 t − 3 t2 ) dt = ∫ 2 tdt − ∫ 3 t2 dt = 2 − 3 + C = t2 − t3 + C
2 3
Dobili smo puno rješenja, za svaki izbor konstante C po jedno rješenje.

Matematički je to jasno jer funkcija ima puno antiderivacija. No to je jasno
i fizikalno, jer u nultom trenutku čestica je mogla biti bilo gdje a da joj se
brzina ponaša po tom zakonu. Slikovitije, možemo zamisliti dvije čestice
udaljene 10 prostornih jedinica koje se posve isto gibaju (npr. povežemo ih
čvrstim štapom). Dakle, imaju u svakom trenutku istu brzinu, a položaji im
se razlikuju do na konstantu. Zato treba dodatna informacija o položaju u
nekom trenutku da bismo odredili gibanje. Obično se uzme položaj u nultom
trenutku. Ako npr. zahtijevamo da je u trenutku t = 0 čestica bila na mjestu

y = 10, y(0) = 10, time ćemo odrediti konstantu C :
y( t) = t2 − t3 + C → uvrštavanjem t = 0 i y = 10 dobijemo
10 = 02 − 03 + C → C = 0
i tako smo posve odredili jednadžbu gibanja čestice:
y( t) = t2 − t3 Y
Isto tako, ako znamo kako akceleracija ovisi o vremenu a = a( t),

integriranjem ćemo dobiti kako brzina ovisi o vremenu v = v( t), a daljnim
integriranjem i kako položaj ovisi o vremenu y = y( t). Pri tome će se kod
svakog integriranja pojaviti jedna konstanta koju ćemo odrediti iz početnih
uvjeta. I fizikalno je jasno da mora biti tako. Naime, sile koje djeluju na
tijelo odred̄uju akceleraciju. Npr. kad bacimo neki predmet gravitacijska
sila (ako zanemarimo trenje) odred̄uje akceleraciju. Ali kako ce se tijelo
gibati ne ovisi samo o gravitacijskoj sili nego i o tome odakle smo ga bacili
i o brzini kojom smo ga izbacili, i o ničemu više. Upravo ta dva podatka
odredit će nam konstante i dati točno jedno gibanje. To da sile koje djeluju
na tijela zajedno s početnim položajima i brzinama posve odred̄uju daljnja
gibanja tijela zove se princip determiniranosti klasične fizike. On nam
omogućuje da, u principu, znajući sile i navedena početna stanja u svakom
sljedećem trenutku točno znamo što se zbiva, omogućuje nam apsolutnu
kontrolu stvarnosti.
Dobivanje brzine i položaja iz akceleracije
v( t) = ∫ a( t) dt
y( t) = ∫ v( t) dt
Primjer 1.4.6. Akceleracija a čestice koja se giba po pravcu ovisi o vremenu

t po sljedećem zakonu a = 2 cos t. Ako je čestica u početnom trenutku t = 0 bila
na mjestu y = 0 i imala brzinu v = 1, nad̄ite kako joj brzina i ubrzanje ovise

o vremenu.
Rješenje:
a( t) = 2 cos t → v′ ( t) = 2 cos t ∣ ∫ _ dt →
v( t) = ∫ 2 cos tdt = 2 sin t + C
Sad ćemo iskoristiti početni uvjet v(0) = 1 da odredimo C :
1 = 2 sin 0 + C → C = 1.
Dakle ovisnost brzine o vremenu je v( t) = 2 sin t + 1.
Sad ćemo ponovnim integriranjem odrediti ovisnost položaja o vremenu:
v( t) = 2 sin t + 1 → y′ ( t) = 2 sin t + 1 ∣ ∫ _ dt →
y( t) = ∫ (2 sin t + 1) dt →
y( t) = −2 cos t + t + C
Iskoristit ćemo početni uvjet y(0) = 0 da odredimo C :
0 = −2 cos 0 + 0 + C → C = 2.
Dakle, ovisnost položaja o vremenu je y( t) = −2 cos t + t + 2. Y
Upotreba softwarea. ***
Nakon ove cjeline čitatelj treba znati što je antiderivacija, elementarna

pravila njenog računanja i primjenu na nalaženje brzine i položaja čestice
na osnovu poznate akceleracije i početnih uvjeta gibanja.
Zadaci za vježbu
1. Provjerite ispravnost sljedećih tvrdnji
a) ∫ (2 x + 1) e x dx = (2 x + 1) e x + C
b) ∫ (2 x + 1) ln xdx = x2 + x ln x + C
c) ∫ sin(2 x − π) dx = − cos(2 x − π) + C
2
d) ∫ dx = ln(2 x + 1) + C
2x + 1
2x
e) ∫ 2 dx = ln( x2 + 1) + C
x +1
f) ∫ x sin xdx = sin x − x cos x + C
g) ∫ x ln xdx = x2 ln x − x + C
2. Izračunajte:
1 √
a) ∫ x100 dx b) ∫ dx c) ∫ 100
xdx d) ∫ 100 x dx
x100
3. Izračunajte:
2
a) ∫ (2 x + 1) dx b) ∫ (2 x − sin x) dx c) ∫ (1 + )dx
x2
1
d) ∫ (3 x2 − 2) dx e) ∫ (2 x + ) dx f) ∫ x(− x + 1) dx
x
3 x2 + 2
g) ∫ ( x − 1)( x + 1) dx h) ∫ x(2 + ) dx i) ∫ dx
x x2
x2 + 2 x
j) ∫ dx
x
4. Nad̄ite kako brzina v( t) i položaj y( t) čestice ovise o vremenu ako

su poznati akceleracija a( t), početna brzina v i početni položaj y u
početnom trenutku t:
a) a( t) = sin t, t = 0, v = 0, y = −1
b) a( t) = 2 − 6 t, t = 0, v = 0, y = −1
1
c) a( t) = , t = 1, v = 0, y = 1
t2
d) a( t) = t − 2 t2 , t = 0, v = 0, y = −1
e) a( t) = t − 2 cos t, t = 0, v = 0, y = 0
2
f) a( t) = − , t = 1, v = 1, y = 0
t3
Rješenja
1. a) Ne b) Ne c) Ne d) Da
e) Da f) Da g) Ne
x101 1
2. a) +C b) − +C
101 99 x99
√
100 100 100 x
c) − x x+C d) +C
101 ln 100
2
3. a) x2 + x + C b) x2 + cos x + C c) x − +C
x
x3 x2
d) x3 − 2 x + C e) x2 + ln ∣ x∣ + C f) − + + C
3 2
x3 2
g) −x+C h) x2 + 3 x + C i) x − + C
3 x
x2
j) + 2x + C
2
4. a) v = 1 − cos t, y = t − sin t − 1
b) v = 2 t − 3 t2 , y = t2 − t3 − 1
1
c) v = 1 − , y = t − ln t
t
1 2 2 3 1 1
d) v = t − t , y = t3 − t4 − 1
2 3 6 6
1 2 1 3
e) v = t − 2 sin t, y = t + 2 cos t − 2
2 6
1 1
f) v = 2 , y = − + 1
t t
1.5 Pojam odred̄enog integrala
U ovoj cjelini je opisan pojam odred̄enog integrala, uz derivaciju, drugi

osnovni pojam matematike promjena.
1.5.1 Osnovna ideja
Kako utvrditi prijed̄eni put s, odnosno promjenu položaja ∆ y, kod gibanja

poznatom brzinom v? Znamo iz srednje škole da je kod jednolikog gibanja
prijed̄eni put s = ∆ y u pozitivnom smjeru y-osi u vremenu ∆ t jednak
s = ∆ y = v∆ t
s = ∆ y = v∆ t v = const
y
t=0 t = ∆t
No što kad je gibanje nejednoliko? Ideja je jednostavna: Nejednoliko

gibanje ćemo podijeliti na puno sitnih vremenskih intervala. Na
svakom tom vremenskom intervalu ćemo stvarno gibanje aprok-
simirati jednolikim gibanjem nekom brzinom iz tog intervala. Po
formuli za jednoliko gibanje izračunat ćemo prijed̄eni put odnosno
promjenu položaja na tom intervalu. Zbrojit ćemo sve tako do-
bijene djeliće i približno dobiti ukupan put odnosno promjenu
položaja. Očekujemo da će rezultat biti to bolji što uzimali sitnije
vremenske intervale, jer je tad greška aproksimacije nejednolikog
gibanja na tom intervalu manja.
Na isti način možemo razriješiti i problem nalaženje bilo koje nejedno-

like veličine: ”isjeckamo” je na male dijelove, te male dijelove aproksimi-
ramo jednolikim dijelovima koje znamo izračunati i to zbrojimo.
Kao i kod pojma derivacije, ovu ideju sad trebamo pretvoriti u precizan
i efikasan matematički aparat.
1.5. Pojam odred̄enog integrala 63
1.5.2 Promjena položaja kod jednolikog gibanja
Razmatrat ćemo za početak gibanje u pozitivnom smjeru y-osi. Tada je veza

pomaka ∆ y i prijed̄enog puta ∆ s jednostavna: ∆ y = ∆ s. Po samoj definiciji
jednolikog gibanja omjer prijed̄enog puta, tj. pomaka ∆ y i proteklog
vremena ∆ t je stalan broj kojeg zovemo brzinom v jednolikog gibanja:
∆y
= const = v
∆t
Poznavajući brzinu lako možemo izračunati prijed̄eni put u proteklom

vremenu:
∆ y = v∆ t
Npr. ako je v = 3 m/s tad će u vremenskom intervalu od t = 1s do t = 3 s

čestica promijeniti položaj za ∆ y = 3 m/s⋅(3 − 1) s = 6 m . U v- t dijagramu
tj. na grafu koji prikazuje ovisnost brzine o vremenu to je površina
pravokutnika što ga tvori graf konstantne brzine nad datim intervalom:
∆y ∆ y = 3 ⋅ (3 − 1) = 6
x
1 3
Promjena položaja kod jednolikog gibanja brzinom v u vremenu

∆t
∆ y = v∆ t
Na v- t dijagramu to je površina pravokutnika ispod grafa konstantne

brzine nad datim intervalom:
y
v
∆ y = v∆ t
t
∆t
1.5.3 Nejednoliko gibanje
Promotrimo sad nejednoliko gibanje, tj. gibanje kod kojeg brzina nije
stalna. Radi odred̄enosti uzmimo da je v( t) = 3 t2 (nek sve bude u metrima
i sekundama) i razmotrimo kako bismo odredili promjenu položaja (koja je
zbog stalnog napredovanja u jednom smjeru jednaka prijed̄enom putu) u
prve dvije sekunde gibanja. Formula ∆ y = v∆ t sad ne štima, jer konačno,
koju brzinu uzeti. Na početku intervala je brzina v(0) = 0, a na kraju
intervala je v(2) = 12. Osnovna ideja je da interval usitnimo na male
dijelove, recimo desetinke ili stotinke sekunde i da na svakom takvom
dijelu primijenimo formulu za jednoliko gibanje ∆ y = v∆ t, tj. da na svakom
takvom vremenskom dijelu gibanje aproksimiramo jednolikim gibanjem
nekom brzinom iz tog dijela. Nije važno koju ćemo brzinu uzeti jer za
dovoljno mali vremenski interval brzina na tom dijelu malo varira. Što
je dovoljno mali vremenski interval ovisi, kao i kod pojma brzine promjene,
o stvarnoj fizikalnoj situaciji. Npr. ako uzmemo djelić od trenutka t = 1
do trenutka t = 1.01 brzina varira od 3m/s do 3m i 6cm/s. Ako nam se i
ta varijacija čini nedopustivom onda možemo vrijeme "isjeći" na tisućinke
sekunde i s takvim djelićima raditi. Naravno, za stvarno provesti takav
račun trebalo bi nam puno računanja ili pisanje programa koji bi to uradio.
Mi ćemo se ovdje zadržati na konceptualnoj analizi problema. Dakle,
podijelit ćemo vremenski interval [0, 2] na niz intervala:
0 = t 0 < t 1 < ... < t i−1 < t i < ... < t n−1 < t n = 2
širine
∆ t 1 = t 1 − t 0 ,...,∆ t i = t i − t i−1 ,...,∆ t n = t n − t n−1
y
v( t) = 3 t2
12
11
10
9
8
7
6
5
4
3
2
1
t
∆t i 2
Sad ćemo na svakom od tih vremenskih intervala [ t i−1 , t i ] aproksimirati

stvarno gibanje jednolikim gibanjem nekom brzinom iz tog intervala v( t i )
za neki trenutak t i ∈ [ t i−1 , t i ]
y
v( t) = 3 t2
12
11
10
9
8
7
6
v( t i ) ← lokalna aproksimacija jednolikim gibanjem

3 ti
2
1
t
∆t i 2
Stvarnu promjenu položaja ∆ yi za taj djelić vremena aproksimirat ćemo

promjenom po ovom zamišljenom jednolikom gibanju, a koju znamo raču-
nati:
2
∆ yi ≃ v( t i )∆ t i , tj ∆ y ≃ 3 t i ∆ t i
Grafički gledano zamijenili smo nejednoliki dio grafa koji pripada tom
djeliću gibanja ravnim, i tako smo komad površine s neravnom gornjom
granicom aproksimirali pravokutnikom kojem znamo izračunati površinu.
Ukupna promjena položaja ∆ y u vremenskom intervalu [0, 2] zbroj je

promjena na svakom od ovih djelića
∆ y = ∆ y1 + ∆ y2 + ... + ∆ yi + ... + ∆ yn
Ovakvu sumu kraće pišemo:
n
∆ y = ∑ i=1 ∆ yi
Taj zapis (suma od i = 1 do i = n članova oblika ∆ yi ) kaže da redom u

izraz ∆ yi umjesto indeksa i stavljamo brojeve od 1 do n i dobijene članove
zbrajamo.
Aproksimirajući svaku malu promjenu odgovarajućom jednolikom pro-

mjenom dobivamo i aproksimaciju ukupne promjene:
n
∆ y ≃ v( t 1 )∆ t 1 + v( t 2 )∆ t 2 + ... + v( t i )∆ t i + ... + v( t n )∆ t n = ∑ i=1 v( t i )∆ t i , tj.
2 2 2 2 n 2
∆ y ≃ 3 t 1 ∆ t 1 + 3 t 2 ∆ t 2 + ... + 3 t i ∆ t i + ... + 3 t n ∆ t n = ∑ i=1 3 t i ∆ t i
Grafički gledano u v- t dijagramu površinu ispod grafa v( t) nad intervalom

[0, 2] aproksimirali smo površinom mnoštva pravokutnika:
y
v( t) = 3 t2
12
11
10
9
8
7
6
5
4
3
2
1
t
2
Što uzimamo sitnije intervale greška aproksimacije je sve manja i trebali

bismo dobiti bolju aproksimaciju za ukupnu promjenu, kad bismo se odlučili
takvu sumu računati. To vidimo i na grafu. Za sitnije intervale pravokutnici
sve bolje aproksimiraju ukupnu površinu ispod grafa funkcije koja tako
grafički predstavlja ukupnu promjenu. Zato možemo smatrati da je ukupna
promjena broj kojem smo sve bliže ako zbrajamo linearne aproksimacije na
sve sitnijim intervalima. To zapisujemo (opet) pomoću pojma limesa:
∆ y = lim (v( t 1 )∆ t 1 + v( t 2 )∆ t 2 + ... + v( t i )∆ t i + ... + v( t n )∆ t n ) =

∆ t i →0
i =1..n
n
= lim ∑ v( t i )∆ t i , tj.
∆ t i →0
i =1
i =1..n
2 2 2 2
∆ y = lim (3 t 1 ∆ t 1 + 3 t 2 ∆ t 2 + ... + 3 t i ∆ t i + ... + 3 t n ∆ t n ) =
∆ t i →0
i =1..n
n
2
= lim ∑ 3 t i ∆ t i
∆ t i →0
i =1
i =1..n
Prije nego izvučemo opći zaključak razmotrimo slučaj kad brzina na

datom intervalu može biti i negativna. Tad su neki od navedenih članova
negativni jer je promjena položaja na takvim intervalima negativna. Izraz
za ukupnu promjenu ostaje isti ali mijenja se geometrijska interpretacija.
Pravokutnicima ispod t-osi pridružen je negativan broj koji je samo po
apsolutnoj vrijednosti jednak površini tog pravokutnika:
+
t
−
Zato, gledano na v- t dijagramu ukupna promjena nije predstavljena površi-

nom izmed̄u grafa i t-osi, nego tzv algebarskom površinom koju dobijemo
tako da zbrojimo dijelove površine poviše t-osi s predznakom + a one ispod
t-osi s predznakom −.
Promjena položaja kod nejednolikog gibanja
Kod nejednolikog gibanja po pravcu brzinom v( t) ukupna promjena

položaja ∆ y u vremenskom intervalu [ t p , t k ] jednaka je
∆ y = lim (v( t 1 )∆ t 1 + v( t 2 )∆ t 2 + ... + v( t i )∆ t i + ... + v( t n )∆ t n ) =

∆ t i →0
i =1..n
n
= lim ∑ v( t i )∆ t i
∆ t i →0
i =1
i =1..n
gdje je t p = t 0 < t 1 < ... < t i−1 < t i < ... t n−1 < t n = t k , ∆ t i = t i − t i−1 ,
t i ∈ [ t i−1 , t i ], kao na slici
v( t i )
∆ y = v( t 1 )∆ t 1 + v( t 2 )∆ t 2 + . . .
ti
t
tp tk
↑
∆ t i = t i − t i−1
Geometrijski gledano u v- t dijagramu promjena položaja ∆ y je

algebarska površina izmed̄u grafa funkcije v( t) i t-osi nad intervalom
[ t p , t k ]:
v( t)
∆y
t
tp tk
Praktično gledano promjena položaja je
n
∆ y ≃ v( t 1 )∆ t 1 + v( t 2 )∆ t 2 + ... + v( t i )∆ t i + ... + v( t n )∆ t n = ∑ i=1 v( t i )∆ t i
za rastav intervala [ t p , t k ] na dovoljno male dijelove širina ∆ t i , i = 1... n.
Pri čemu što je "dovoljno malo" ovisi o situaciji i znači "dovoljno malo
da se gibanje na svakom dijelu nije moglo bitno promijeniti", odnosno
"dovoljno malo da možemo smatrati da je gibanje gotovo jednoliko na
svakom od intervala."
1.5.4 Rad sile
Ponovit ćemo isti matematički proces u drugačijoj situaciji. Razmotrit ćemo

rad sile. Poznato je iz fizike da je rad W stalne sile F koja djeluje duž x-osi
pri promjeni položaja čestice ∆ x jednak
W = F ⋅ ∆x
W = F ∆x F = const
x
Geometrijski gledano u F - x dijagramu ovisnosti sile o položaju to je površina

ispod grafa konstantne sile nad datim intervalom.
F
F
W = F ∆x
x
∆x
No kako izračunati rad sile kad sila ovisi o položaju? Ideja je opet ista.
Isjeckat ćemo interval pomaka čestice na puno sitnih dijelova, na svakom
dijelu aproksimirati varijabilnu silu nekom stalnom silom, izačunati rad te
stalne sile na tom dijelu i zbrojiti tako dobijene radove po svim dijelovima.
Aproksimacija je to bolja što je sjeckanje intervala sitinije.
Rad sile koja ovisi o položaju
Rad sile F ( x) na intervalu [ x p , xk ] jednak je
n
W = lim ∑ F ( x i )∆ x i
∆ x i →0
i =1
i =1..n
gdje je
∆W = F ( x1 )∆ x1 + F ( x2 )∆ x2 + . . .
F (xi )
x1
x
xp xk
↑
∆ x i = x i − x i−1
Geometrijski gledano u F - x dijagramu rad W je algebarska površina

izmed̄u grafa funkcije F ( x) i x-osi nad intervalom [ x p , xk ]:
F ( x)
∆W
x
xp xk
Praktično, ukupan rad je
n
W ≈ ∑ F ( x i )∆ x i
i =1
za rastav intervala [ x p , xk ] na dovoljno male dijelove širina ∆ x i , i = 1.. n.
Pri čemu što je "dovoljno malo" ovisi o situaciji i znači "dovoljno malo da
se sila na svakom dijelu nije moglo bitno promijeniti", odnosno "dovoljno
malo da možemo smatrati da je sila stalna na svakom od intervala."
1.5.5 Pojam odred̄enog integrala
U oba prethodna primjera imali smo isti matematički proces. On se toliko

često javlja da zaslužuje da ga opišemo u čisto matematičkim terminima i
da mu damo posebno ime. Ulaz u proces je neka funkcija f nad intervalom
[a, b]:
f ( x)
x
a b
U tom procesu taj interval siječemo na male dijelove:
f ( x)
x
a b
↑
∆ x i = x i − x i−1
Na svakom dijelu uzimamo neki broj x i i u njemu računamo vrijednost

funkcije f ( x i )
f (xi ) f ( x)
xi
x
a b
↑
∆ x i = x i − x i−1
Geometrijski to odgovara aproksimaciji površine ispod dijela grafa.

Množimo tako izabranu vrijednost funkcije sa širinom tog intervala i ∆ x

i sumiramo po svim intervalima:
n
∑ f ( x i )∆ x i
i =1
f (xi ) f ( x)
xi
x
a b
↑
∆ x i = x i − x i−1
Ni to nam nije dosta nego tražimo broj kojem smo sve bliži kad ovaj zbroj
radimo za sve sitnija sjeckanja tog intervala:
n
lim ∑ f ( x i )∆ x i
∆ x i →0
i =1
i =1..n
Taj broj koji dobijemo ovim beskonačnim receptom iz neke čudne kuharice
pokazuje se veoma značajnim pa ćemo mu dati i posebno ime. Pošto on ovisi
o funkciji f koju smo sjeckali i intervalu [a, b] koji smo sjeckali ti podaci
moraju biti prisutni u njegovom imenu. Uvriježilo ga se zvati odred̄enim
integralom funkcije f na intervalu [a, b] i zapisivati ga oznakom
b
∫a f
Pošto funkcije zadajemo formulama odgovarajući zapis s formulom je
b
∫a f ( x)dx
Ovaj zapis simbolizira smisao integrala kao sume sitnih dijelova oblika
f ( x)∆ x.
Odred̄eni integral funkcije f na intervalu [a, b] je broj
b b n
∫a f =∫ f ( x) dx = lim ∑ f ( x i )∆ x i
a ∆ x i →0
i =1
i =1..n
gdje je a = x0 < x1 < ... < x i−1 < x i < ... < xn−1 < xn = b, ∆ x i = x i − x i−1 , x i ∈
[ x i−1 , x i ], sjeckanje intervala [a, b] kao na slici:
f (xi ) f ( x)
xi
x
a b
↑
∆ x i = x i − x i−1
Ako veličinu V možemo opisati kao sumu malih dijelova koji su približno
b
oblika f ( x)∆ x tada je V = ∫ f ( x) dx.
a
b
Geometrijski gledano ∫ f ( x) dx je algebarska površina izmed̄u grafa
a
funkcije f i x-osi nad intervalom [a, b]:
f ( x)
b
∫a f ( x)dx
x
a b
Ako takav broj postoji, tad kažemo da je funkcija f integrabilna na

intervalu [a, b].
Sada možemo kratko opisati promjenu položaja kod nejednolikog gibanja i

ukupan rad varijabilne sile:
Promjena položaja ∆ y u vremenskom intervalu [ t p , t k ] čestice koja se

giba brzinom v( t) je
tk
∆y = ∫ v( t) dt
tp
Rad sile F ( x) na put x p → xk jednak je
xk
W =∫ F ( x) dx
xp
Što se postojanja odred̄enog inetgrala tiče, tu se ne trebamo brinuti -

za sve standardne (npr neprekidne) funkcije na nekom intervalu odred̄eni
integral postoji. Puno je teže naći ga. To se uvijek može uraditi numerički,
npr. na osnovi definicije ili jednom od naprednijih numeričkih metoda.
Samo u nekim slučajevima se on može analitički riješiti, i to obično uz veče
teškoće. Jednostavnije situacije su opisane u sljedećoj cjelini.
Nakon ove cjeline čitatelj treba razumjeti pojam odred̄enog integrala,

njegovu definiciju, smisao i upotrebu.
1.6 Elementarni račun odred̄enog integrala
U ovoj cjelini je opisan osnovni teorem diferencijalnog i integralnog računa

koji povezuje pojam derivacije i pojam odred̄enog integrala. On je, uz još
1.6. Elementarni račun odred̄enog integrala 77
neka intuitivna pravila, osnova za elementarni račun odred̄enog integrala

koji je u ovoj cjelini razvijen.
1.6.1 Osnovni teorem diferencijalnog i integralnog

računa
Neki ga zovu i Newton-Lebnizov teorem mada ga je, kako to često biva s

poznatim teoremima, otkrio Newtonov učitelj Isaac Barrow. Istina, on baš i
nije znao šta bi s njim dok su oni znali. To je teorem koji povezuje derivaciju
i odred̄eni integral preko neodred̄enog integrala (otuda i ti neobični nazivi:
"odred̄eni" i "neodred̄eni"). Osnovna mu je praktična uloga da nam daje brz
način računanja odred̄enog integrala.
Da se podsjetimo. Neodred̄eni integral ili antiderivacija je operacija koja

funkciji f ( x) pridružuje funkciju F ( x) + C koja derivirana daje f ( x):
∫ f ( x)dx = F ( x) + C ↔ F ( x) = f ( x)
′
Ona je tako suprotna operacija od deriviranja. S druge strane, odred̄eni

b
integral funkciji f nad datim intervalom pridružuje broj ∫ f ( x) dx. Da
a
bismo vidjeli kako su povezani neodred̄eni integral koji daje funkciju i
odred̄eni integral koji daje broj, potreban nam je još jedan komadić notacije
kojim od funkcije dobijamo broj. To je
b
f ( x)∣ = f ( b) − f (a)
a
Čitamo: f ( x) u granicama od a do b. To nije ništa drugo nego razlika (pro-

mjena) vrijednosti u ta dva argumenta: uvrstimo gornju granicu u funkciju,
uvrstimo donju granicu u funkciju i oduzmemo dobijene vrijednosti. Npr.
b
x2 ∣ = b 2 − a2
a
Sad možemo izreći osnovni teorem:
Osnovni teorem (Newton-Leibnizova formula)
b b
∫a f ( x) dx = (∫ f ( x) dx)∣
a
Da bismo izračunali odred̄eni integral funkcije f na datom intervalu

moramo izračunati neodred̄eni integral funkcije f i u njega uvrstiti
granice intervala.
Prvo ćemo vidjeti kako ovaj teorem funkcionira, a poslije ćemo ga

diskutirati. Npr. pomoću njega možemo riješiti uvodni problem, nalaženje
ukupnog pomaka kod gibanja
2 2 t3 2
∆y = ∫ 3 t2 dt = (∫ 3 t2 dt)∣ = (3 )∣ = 23 − 03 = 8
0 0 3 0
Primijetimo da nije važno koji ćemo neodred̄eni integral uzeti u računanju.

t3 t3
Npr. umjesto 3 mogli smo uzeti 3 + 5. Dodana konstanta jednom će se
3 3
zbrojiti i jednom oduzeti pa će rezultat biti isti:
3
( x2 + 5)∣ = (32 + 5) − (12 + 5) = 32 + 5/ −12 − 5/ = 32 − 12 = 8
1

π e 1 1
a) ∫ sin xdx b) ∫ dx c) ∫ x3 dx
0 1 x −1
Rješenje:
π π π
a) ∫ sin xdx = (∫ sin xdx)∣ = (− cos x)∣ =
0 0 0
= (− cos π) − (− cos 0) = −(−1) − (−1) = 2
(kod uvrštavanja granica treba biti oprezan s predznacima)
e 1 1 e e
b) ∫ dx = (∫ dx)∣ = (ln ∣ x∣)∣ = ln e − ln 1 = 1 − 0 = 1
1 x x 1 1
1 1 x4 1 14 (−1)4
c) ∫ x3 dx = (∫ x3 dx)∣ =( )∣ = − =0
−1 −1 4 −1 4 4
To je jasno i iz geometrijske interpretacije odred̄enog integrala kao
algebarske površine. Iz simetrije grafa jasno je da je ona nula:
y x3
2
1
x
−2 −1 1 2
−1
−2
Y
Osnovni teorem, ma koliko možda na prvi pogled izgledao neočekivan,

u stvari je očigledan, ako ga pogledamo na pravi način. U tu svrhu
interpretirat ćemo funkciju f ( x) kao ovisnost brzine gibanja o vremenu.
Radi takve interpretacije radije ćemo je preimenovati u funkciju v( t).
Ukupna promjena položaja ∆ y u vremenskom intervalu [a, b] je s jedne
strane jednaka sumi malih promjena položaja
b
∆y = ∫ v( t) dt
a
a s druge strane razlici položaja y( t) = ∫ v( t) dt na kraju intervala i na

početku intervala:
b
∆ y = y( b) − y(a) = (∫ v( t) dt)∣
a
Dakle, dobili smo osnovni teorem (u malo drugačijim oznakama):
b b
∫a v( t) dt = (∫ v( t) dt)∣
a
Ovako gledano, osnovni teorem izriče elementarnu činjenicu da je

suma malih promjena (odred̄eni integral) jednaka ukupnoj pro-
mjeni (neodred̄eni integral u granicama intervala).
Ako prihvatimo da svaka neprekidna funkcija može biti brzina nekog

gibanja, tad iz elementarnih kinematičkih pretpostavki slijedi ovaj teorem.
1.6.2 Elementarna pravila za odred̄eni integral
Osnovni teorem nam kaže da odred̄eni integral možemo izračunati tako

da izračunamo neodred̄eni integral i tad uvrstimo granice. Mi ćemo na
taj način i računati odred̄ene integrale. No postoje i analogna pravila za
odred̄eni integral po kojima se isto može računati integral. Sad ćemo ih
navesti
Linearnost odred̄enog integrala
b b b
1. ∫ ( f ( x) ± g( x))dx = ∫ f ( x) dx ± ∫ g( x) dx
a a a
b b
2. ∫ c f ( x) dx = c ∫ f ( x) dx
a a
Pravila za uvrštavanje granica
b b b
1. (F ( x) ± G ( x))∣ = (F ( x))∣ ± (G ( x))∣
a a a
b b
2. ( c f ( x))∣ = c( f ( x))∣
a a
Prije nego navedemo dodatna pravila primijetimo da je po definiciji

odred̄enog integrala
b
∫a f ( x)dx
donja granica a uvijek manja od gornje granice b, jer je bio u pitanju

interval [a, b]. Postoje formalni i sadržajni razlozi da se integral definira
i za preostale slučajeve, kad je donja granica veća ili jednaka gornjoj, tako
da ima smisla npr. i integral
1
∫3 2 xdx
Formalni razlog je da se time pojednostavnjuju složenija pravila računanja.

Ovdje će biti pokazani sadržajni razlozi. Naime, kao što je sila F ( x) = 2 x
vršila rad na istegnuću opruge od položaja x = 1 do položaja x = 3, isto
tako je mogla vršiti rad kočenja opruge od položaja x = 3 do položaja x = 1.
Kao što je kod istegnuća davala energiju opruzi tako je kod vraćanja nazad
oduzima, pa bi rad trebao biti po apsolutnom iznosu jednak radu istegnuća
ali negativan. To je jasno i iz formule za aproksimaciju djelića rada:
∆W ≈ F ( x)∆ x
Kod istegnuća je ∆ x pozitivan a kod vraćanja negativan. Isto tako i u općoj

definiciji integrala sjeckanje intervala mogli smo raditi ne od donje granice
do gornje, već od gornje do donje. Definicija integrala ostaje ista, samo što su
sada ∆ x i negativni i dobit ćemo suprotnu vrijednost nego kad su pozitivni:
Proširenje definicije integrala
Ako u originalnoj definiciji integrala dopustimo da sjeckanje intervala

ide od gornje granice do donje
b = x0 > x1 > ... > x i−1 > x i > ... xn−1 > xn = a
a sve drugo ostane isto, dobijemo proširenje pojma odred̄enog integrala

a
∫b f ( x)dx na slučajeve kad je donja granica veća od gornje ( b > a).
Pošto tad svi djelići u definiciji mijenjaju predznak to dobijemo da je
a b
∫b f ( x)dx = − ∫a f ( x)dx
Još preostaje definirati slučaj istih granica:
a
∫a f ( x)dx = 0
Lako se uvjeriti da i u takvoj situaciji vrijedi osnovni teorem i pravila

linearnosti integrala i da sva računanja jednako radimo bez obzira na to
koja je granica veća od koje. Npr. za rad sile kod stezanja opruge prema
ravnotežnom položaju je
1 1 x2 1
W =∫ 2 xdx = 2 ∫ xdx =/2 ∣ = 12 − 32 = −8.
3 3 2/ 3
Sad možemo izreći i sva pravila o granicama:
Pravila za granice odred̄enog integrala
b c b
1. ∫ f ( x) dx = ∫ f ( x) dx + ∫ f ( x) dx
a a c
b a
2. ∫ f ( x) dx = − ∫ f ( x) dx
a b
a
3. ∫ f ( x) dx = 0
a
Druga dva pravila neposredno slijede iz proširenja definicije odred̄enog

integrala. Prvo pravilo je očigledno u intuitivnom razumijevanja integrala
kao sume malih dijelova: sumiranje malih dijelova od a do b možemo raditi

tako da ih sumiramo prvo od a do c, malo se odmorimo pa nastavimo
sumirati od c do b. Vrijedi napomenuti da, mada obično smatramo da je
c izmed̄u a i b, ovo pravilo vrijedi za proizvoljne a, b i c.
Upotreba softwarea. ***
Nakon ove cjeline čitatelj treba razumjeti osnovni teorem diferencijalnog

i integralnog računa, znati elementarna pravila za odred̄ene integrale i
pomoću njih računati jednostavnije odred̄ene integrale.
Zadaci za vježbu
1. Izračunajte odred̄eni integral:
1 √ 0 2
a) ∫ x xdx b) ∫ (2 − 3 x2 )dx c) ∫ x( x + 1) dx
0 −1 0
π
1 4 √ 1 3 dx
d) ∫ 3 x2 ( x3 + 1) dx e) ∫ ( x− √ ) f) ∫ π
0 1 x 6 sin2 x
3π
4 dx 4
g) ∫ √ h) ∫ π sin xdx
1 x 2
Rješenja
2 14
1. a) b) 1 c)
5 3
3 8 2√
d) e) f) 3
2 3 3
√
2
g) 2 h)
2
Indeks
akceleracija, 36 deriviranja, 26
algebarska površina, 68 integriranja, 55
antiderivacija, 51
rad sile, 76
brzina
tablica
gibanja, 35
derivacija, 22
jednolike promjene, 6
integrala, 53
jednolikog gibanja, 5
tangenta, 12, 15, 38
prosječna, 8
trenutna, 6, 10, 14
derivacija, 1, 16, 18
funkcije, 17, 18
funkcije u točki, 16, 18
kompozicije, 30
pravila, 26
višeg reda, 31
diferencijal, 42
formula
Newton-Leibnizova, 78
integral
neodred̄eni, 51
odred̄eni, 75
pravila, 55
linearna aproksimacija, 40
linearnost, 55
odred̄eni integral, 2
postupak deriviranja, 28
pravila
85

2 Matematika Promjena

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

2 Matematika Promjena

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Vektorski račun

dr. sc. Boris Čulina

1.1 Pojam derivacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4

1.1.1 Osnovna ideja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4

1.1.2 Brzina promjene i derivacija . . . . . . . . . . . . . . . . . 14

1.1.3 Derivacija kao funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16

1.1.4 Zadaci za vježbu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18

1.2 Račun derivacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20

1.2.1 Tablične derivacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22

1.2.2 Pravila deriviranja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26

1.2.3 Pravilo za kompoziciju funkcija . . . . . . . . . . . . . . . 29

1.2.4 Derivacije višeg reda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31

1.2.5 Zadaci za vježbu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32

1.3 Primjena derivacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34

1.3.1 Derivacija je brzina promjene . . . . . . . . . . . . . . . . 34

1.3.2 Derivacija je nagib tangente . . . . . . . . . . . . . . . . . 37

1.3.3 Derivacija je najbolja linearna aproksimacija . . . . . . 40

1.3.4 Zadaci za vježbu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46

1.4 Antiderivacija ili neodred̄eni integral . . . . . . . . . . . . . . . 49

1.4.1 Pojam antiderivacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49

1.4.2 Elementarni račun neodred̄enog integrala . . . . . . . . 53

1.4.3 Primjena neodred̄enog integrala na gibanje čestice . . . 56

1.4.4 Zadaci za vježbu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59

1.5 Pojam odred̄enog integrala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62

1.5.1 Osnovna ideja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62

1.5.2 Promjena položaja kod jednolikog gibanja . . . . . . . . 63

1.5.3 Nejednoliko gibanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64

1.5.4 Rad sile . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70

1.5.5 Pojam odred̄enog integrala . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72

1.6 Elementarni račun odred̄enog integrala . . . . . . . . . . . . . . 76

1.6.1 Osnovni teorem diferencijalnog i integralnog računa . . 77

1.6.2 Elementarna pravila za odred̄eni integral . . . . . . . . 80

1.6.3 Zadaci za vježbu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83

Derivacija i integral su osnovni pojmovi tzv. matematike promjena

Za pojam derivacije ta se ideja realizira na sljedeći način. Neka

Nejednoliku promjenu y( t) ćemo u malim dijelovima aproksimirati jednoli-

Geometrijski gledano, krivulju smo lokalno aproksimirali njenom tangen-

Za pojam odred̄enog integrala ideja aproksimacije nejednolikog jed-

Ako je promjena nejednolika ukupnu promjenu ćemo približno izračunati

i zbrojiti sve te "ravne" aproksimacije:

Geometrijski gledano, neravnu površinu aproksimirali smo zbrojem ravnih

Osnovni teorem diferencijalnog i integralnog računa (1.6.1) poka-

1.1 Pojam derivacije

U ovoj cjelini je opisan pojam derivacije, osnovni pojam (zajedno s odred̄e-

1.1.1 Osnovna ideja

Policajac zaustavi vozača i obavijesti ga da je vozio 100 km/h i da je

Pogledajmo graf ovisnosti položaja y o vremenu t prilikom gibanja auta

Intuitivno, vozač se od početka gibanja gibao sve brže, ubrzavao je do

Ideja je jednostavna. Kad se tijelo giba jednoliko jasno je što je njegova

Geometrijski gledano taj omjer je nagib pravca.

Kad je gibanje nejednoliko pridružit ćemo mu zamišljeno jednoliko

Geometrijski gledano to je pravac koji u odnosu na sve pravce kroz danu

jednolikog gibanja, odnosno nagib tako odabranog pravca nazivamo trenut-

Idemo sad sve ovo precizirati

Brzina jednolike promjene

Za linearnu ovisnost veličina y = ax + b omjer promjena tih veličina je

Taj broj zovemo brzinom promjene veličine y koja linearno ovisi o x,

a) Nad̄imo brzinu promjene za ovisnost y = −2 x + 1. Kolika je brzina

b) Kolika je brzina gibanja y = 1?

a) Najjednostavnije je uočiti da je brzina promjene koeficijent uz " x",

Prosječna brzina gibanja u vremenskom intervalu, [ t p , t k ], u

Što nam daje prosječna brzina? Recimo da putujemo autom od Zagreba

Smisao prosječne brzine